Embed Size (px)
DESCRIPTION
Roman
Citation preview
JUDITH KRANTZDO PONOVNOG SUSRETA
Dok se Freddv savršeno prizemljivala Mac se nije micao. Crveni zrakoplov nježno je prednjim kotačima dotaknuo do, a isti čas i malim stražnjim kotačem. Šake mu bijahu stisnute dok mu je prilazila i sve dok nije zastala nedaleko od mjesta gdje ju je čekao; odahnuli su tek kad je ugasila stroj. Vrata se otvoriše i ona iskoči iz zrakoplova, zamalo srušivši Maca silinom svog ushita dok ga je grlila. Izgarala je u noći, poput iskara 4. srpnja na Dan neovisnosti, dok joj je crvenu kosu raznosio vjetar, a oči su joj bile tako zažarene da je sva sjala gledajući ga. "Uspjela sam! Uspjela sam!" Klicala je ljubeći ga po cijelom licu. Raširila je ruke i zagledala se u zvijezdu Večernicu, kao da je pripadala njoj. "Uspjela sam, Mac! Hvala ti! Hvala ti!" Shvatio je da ne može doći do riječi. Osjećao se mlad, nadmoćan i opijen kao što je to bila i ona; osjećaji koje je već davno bio zaboravio stisnuli su mu grlo zabranjenim suzama. On kucnu po svojoj uri i zatrese glavom, upozoravajući. "Znam," reče Freddv, "moram krenuti ili će biti prekasno. Već kasnim. Oh, Mac, nije me briga. Dobro, poći ću, poći ću. Ali vratit ću se, Mac! Toliko toga još teba naučiti!" Zaboravivši unijeti potrebne podatke u letački dnevnik, ona još jednom snažno zagrli Maca i zahvalno ga poljubi, a zatim potrča do ceste ne bi li je netko povezao kući. Mac je i dalje stajao na stazi. Na promrzlim obrazima osjećao je toplinu njezinih zanosnih poljubaca. Pričinjalo mu se da ga njezine ruke i dalje snažno grle, dok mu njezin divlje sretni glas i dalje odzvanja u glavi. Uzdahnu i zatrese glavom. Zastao je dok je raskap-čao bluzu, zatim protrlja obraz nasmiješivši se polako, zamišljeno i napola u čudu. Slatkih šesnaest godina, reče sam sebi, slatkih šesnaest - sve se svodilo na to.
JUDITH KRANTZ
DO PONOVNOG SUSRETA
Stotinama žena pilota, iz više od deset zemalja, koje su djelovale u Pomoćnim postrojbama britanskog zračnog prijevoza od rujna 1939. do studenoga 1945. Te divne žene sudjelovale su u presudnoj zadaći prevoženja zrakoplova Kraljevske mornarice i Kraljevskog ratnog zrakoplovstva diljem britanskih otoka, dokazavši tako da žene umiju upravljati svime što ima krila, od lovačkih
zrakoplova do četveromotornih bombardera, pokazavši pritom vještinu, hrabrost i izvanrednu sigurnost.Još jedanput i Steveu, sa svom ljubavi, jučer, danas i sutra.
Zahvale Dugujem veliku zahvalnost ljudima koji su mi pomogli otkriti činjenice što su bile prijeko potreban temelj na kome je nastao ovaj roman. Evo njihovih imena. Lettice Curtis, britanski pilot i bivša zapovjednica Pomoćnih postrojbi britanskog zračnog prijevoza (ATA). Bila je među prvim ženama koje su stupile u redove ATA i jedna od posljednjih koje su ih napustile, nakon šest godina neprekidne ratne službe. Djelujući poslije kao povjesničar zrakoplovstva napisala je i knjigu Zaboravljeni piloti, koja je za povijest ATA neprocjenjiv izvor podataka. Claire Walters, američka letačka te predsjednica i vlasnica Letačke akademije Claire Walters u Santa Monici, Kalifornija. Claire Walters veliki je učitelj letenja. Njezina plemenitost, strpljivost, odanost, toplina i dobar duh nemaju granica.Ann Wood, američka letačka i nekadašnja zapovjednica ATA. Edna Gardner White, pionir među američkim pilotima i članica Međunarodnog udruženja letačka "Devedeset devet". Betty H. Gillies, pionirka među američkim letačicama i članica savjetodavnog odbora udruženja "Devedeset devet".Virginia Oualline, arhivistica u središtu podataka udruženja "Devedeset devet". Pierre Eelfond, predsjednik izdavačkog poduzeća Belfond, Pariz. Kad sam ga zamolila za knjige o pariškim varijeteima, poslao mi je trideset pet rijetkih primjeraka. David Campbell iz hotela "Ritz" u Parizu. Svojom osobitom pronkavošću i Iju-baznošću otvorio mi je pristup nekim veoma važnim adresama u pokrajini Cham-pagni.Alexandre Tolstoi iz francuskog konzulata u Los Angelesu.Marianne Bain iz Los Angelesa.Bertrand Mure, predsjednik i glavni ravnatelj tvrtke "Ruinart Champagne".Edmund Maudiere, glavni vinar tvrtke "Moet et Chandon".]aney, grofica de la Eoutetiere, tvrtka "Moet et Chandon". Anthony Hughes i njegova supruga iz tvrtke "Moet et Chandon", dvorac Šaran, Epernay. H. Glenn Euffington, pisac, povjesničar zrakoplovstva i član savjetodavnog odbora udruženja "Devedeset devet", na radu u njegovu središtu podataka.Dr. Karim Valji.Eduiina Lloyd, najbolja pomoćnica koju bih mogla zamisliti.
11
JUDITH KRANTZ
12
DO PONOVNOG SUSRETALvcd
Prije doručka iskrala se, kao i svakog jutra, da pregleda vinograde nadomak dvorca Valmont, sjedišta Lancelovih. Toplo proljeće travnja 1956. probudilo je iz pupoljaka neobično mnogo grozdova. Posvuda diljem plodne krajine, od malih seljačkih vinograda do velikih posjeda znamenitih proizvođača šampanjca kao što su tvrtke "Lancel", "Moet et Chandon" i "Bollinger", glas novog obilja širio se od jednog zelenog brežuljka do drugog. Njezina današnja sreća nije imala nikakve veze s mogućnošću obilate berbe, pomislila je Eve de Lancel, kad se kasnije počela odijevati za svečanu večeru u čast njezina rođendana. Berbe su oduvijek neizvjesne, obilje proljeća nije bilo jamstvo za jesen. Dan je otpočela plešućim koracima zato što se cijela obitelj okupila u Valmontu radi njezine proslave. Još sinoć, minutu prije ponoći, bilo joj je pedeset devet. Minutu kasnije navršila je šezdeset. Zašto danas nije imala pedeset
13
JUDITH KRANTZdevet godina i još nekoliko sati? Eve se pitala mora li čovjek napuniti šezdeset da bi doznao, apsolutno, kako on nema nikakva posebna smisla, bez obzira na to kakve sve besmislenosti simbolizira svijetu? Je li to bila tajna s kojom će se upoznati svi kad dosegnu šezdesetu: da se osjećaju kao da imaju... možda trideset dvije? Ili se Eve osjećala još mlađom... možda u dvadeset petoj? Da, dvadeset pet godina, to bi bilo baš zgodno, zaključi Eve kad se hrabro suočila sa sobom u dobro osvijetljenom zrcalu svog toaletnog stolića. Brzo je izračunala. Kad je bila u dvadeset petoj, njezin je suprug služio kao prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Australiji, njezina kći Delphine imala je tri godine, a mlađa kći Freddy, krštena kao Marie-Fr-ederique navršila je tek godinu i pol. Bila je to godina materinskih briga koje nikad više ne bi sebi poželjela, zaključila je zahvalno. Freddv i Delphine bile su sad u Valmontu, kao udane žene s vlastitom djecom. Prispjele su u dvorac jutros, Delphine iz Pariza, a Freddv iz Los Angelesa, okružene svojim muževima, djecom i dadiljama, pa se moglo očekivati da su jamačno tek sada sredile svoju prtljagu. Zetovi su obećali Evi da će djecu zadržati u igri, vani, što je dulje moguće. Ovaj čas boravile su u zamku samo žene Lancelovih, pa je Eve osjetila neodoljivu želju da se pozabavi kćerima. Ona pozvoni i na vratima njezine spavaonice pojavi se sobarica. "Josette, hoćete li, molim vas, pozvati moje kćerke da mi se pridruže u salonu. I zamolite Henrija da donese čaše i šampanjac, naravno onaj ružičasti, godište 1947." Kćerima nije bilo posve poznato da je ružičasti šampanjac iz te glasovite berbe bio najrjeđi pjenušac ikad proizveden ali Evinu je raspoloženju odgovaralo ponuditi ga bez objašnjenja. Večera će biti poslužena neuobičajeno rano, budući da su za nju bili predviđeni i svi njezini unuci. Sada, u pet popodne, okrepljujuća čaša šampanjca dobro će ispuniti preostalih pola sata, prije bučnog povratka u kuću muškaraca i djece.14
DO PONOVNOG SUSRETA Eve je obukla široki ogrtač s dubokim volanima u osobitoj nijansi ružičastog tafta; možda je to donekle - ali ne posve -bila ružičasta boja plamenca na kojoj se odražavalo ukošeno proljetno svjetlo i zamalo vraćalo njezinoj kosi onaj plavi ton kakav je imala još prije koju godinu. Ostarjela je... Eve je uviđala da se ne smije stidjeti te uznemirujuće ali neizbježne riječi - ali upravo sjajno. Njezino fino saz-dano tijelo kretalo se otmjenošću i prirođenom dražesti žene koja je izrasla do djevojaštva u posljednjim godinama edwardi-janske ere, kad je držanje bilo gotovo jednako važno kao i neporeciva ljepota koju joj njezini strogi roditelji ipak nisu osobito hvalili. Eve je podigla visoko obrve u času kad joj je jedan skrovit, pomalo prijetvoran smiješak prešao usnicama kad se prisjetila odavno izgubljene nevinosti u onim gorko-slatkim danima prije Prvoga svjetskog rata.
"Majko?" začu se glas Delphine na vratima salona. "Uđi, draga", Eve pozva stariju kćerku dok je sama žurila iz spavaonice u salon. Delphine je uplovila u nj, noseći raskošnu opravu od bijele svile, nabavljenu, kao i sva njezina garderoba, kod Diora. Utonula je u doboki naslonjač od brokata."Tako je divno biti ovdje", uzdahnu, pomalo žalobno."čini se kao da si izmorena na rubovima, draga." "Oh, majko, zašto sam morala imati toliko djece?" Delphine je to rekla glasno, premda očito nije očekivala odgovor. "Hvala Bogu, blizancima je već deset godina i zabavljaju se sami - ali ostali! Paul-Sebastian i Jean-Luc tuku se cio dan. Kad bi barem ono što slijedi bila djevojčica!" Ona se potapše po trbuhu, puna nade. "Ne zaslužujem li konačno djevojčicu, ne bi li to bilo pošteno?" Pogledala je Evu, kao da bi joj majka mogla zajamčiti odgovor. Umor nije načeo Delphininu transcendentnu ljepotu. Ništa nije moglo poremetiti magnetički smještaj njezinih velikih očiju, usađenih podaleko ispod mirnoga štita njezina širokog čela. Ništa nije moglo promijeniti način kako su se njezine usnice zavi- 15
JUDITH KRANTZ
jale oko uglova u vječito zagonetnom smiješku, niti dragocjenu razdaljinu između razdjeljka i dražesno male brade, što je tvorilo srcoliki oblik lica koji su milijuni obožavali. Delphine je bila najglasovitija filmska glumica u Francuskoj. U trideset devetoj godini života ona je bila na vrhuncu svoje karijere, budući da racionalni Francuzi nalaze privlačnijom ženu od trideset pet nego nedozrelu privlačnost prve mladosti. "Kći bi sada doista bila neizbježna", odgovorila je Eve dotaknuvši kratko i nježno Delphinine smeđe vlasi. Henri je unio pladanj s čašama i šampanjcem. "Da ga otvorim, gospođo?" upita Evu. "Ne, to ću ja učiniti, hvala vam", odgovori ona, davši mu rukom znak da ode. Tradicija je htjela da gospodarica dvorca Val-mont bude prva koja će u svakoj svečanoj zgodi otvoriti butelju i nasuti vino. A upravo ovaj intimni trenutak s kćerima bio je za Evu svečaniji od kasnije večere, bez obzira na to koliko će ona biti gala. "Gdje je Freddy?" upita Delphine, koja je uživala u dragocjenom trenutku opuštanja, s rukama i glavom nemarno zabačenima na brokatne jastučiće. "Sada kupa djecu. Jedva mogu zamisliti da je Freddy bila u stanju donijeti na svijet dva sinčića u manje od dvije godine. Ona očito nadoknađuje izgubljeno vrijeme.""Zar ih ne bi mogla okupati dadilja?" upita Eve. "Bilo bi to normalno", odgovori Delphine vedro. "Tu jadnu ženu dovukli su iz šest tisuća milja daleke Kalifornije. Ali Fre-ddy se trenutačno ne može odvojiti od svoga potomstva." "Tko to spominje moje ime uzalud?" začu se njezin glas dok je hitro ulazila u sobu, lako lelujajućim korakom koji je za nju bio znakovit. U trideset šestoj godini, njezina je sličnost nekom ženskom Robin Hoodu bila upadljivija nego ikad. Bilo je neke duhovite neposrednosti u njezinim zaigranim očima uličnog lopova, bezbrižne slavodobitnosti u načinu kako je bila pripravna odbiti svaki izazov, neke mjesečarske odsutnosti u njezinu smi-
16
DO PONOVNOG SUSRETAješku. Mahnula je četkom za kosu. "Delphine, smiluj mi se. Učini nešto s mojom kosom, bilo što! Ti si tako spretna i znaš da sam sasvim bespomoćna." Freddy se gipko spustila u naslonjač. Njezine noge u vodom poprskanim bijelim platnenim hlačama zamahnule su visoko iznad tapeciranog naslonjača, opisavši kratku ali uzbudljivu ara-besku u zraku. Več po načinu kako se Freddy kretala, pomisli Eve, bila je kao stvorena da leti bilo kojim zrakoplovom na svijetu. Kosa njezine kćeri bila je riđa poput neke staromodne, dugo upotrebljavane kuhinjske posude, tako napadna da je privlačila svačiji pogled gdje god se pojavila, i toliko buntovnički nepokorna da je nijedan vlasuljar nije mogao pokoriti. Tijekom uzbudljive karijere jednog od velikih svjetskih pilota, koja je gospodarila novinskim stupcima, tijekom svih onih izazovnih ali slavnih godina Drugoga svjetskog rata, samo je avijatičarska kaciga uspijevala pokoriti tu kosu, a i to tek do trenutka dok ne bi kacigu skinula. Eve je promatrala svoje kćeri, začudno različite no podjednako nepokorne, odvažne, svojeglave i izazovne, koje je vrijeme blagonaklono pretvorilo u žene. "Hoćete li mi se pridružiti s čašom šampanjca?" reče ona i poče otvarati butelju Lancela '47 hitrim zamahom već otupjelog vadičepa koji je prije mnogo generacija bio stvoren upravo za tu svrhu. Ona nasu nekoliko centimetara u svoju čašu, iskusno je zanjiha kako bi probudila vino iz sna i promotri bijelu pjenu kako se gubi na površini blijedo-ružičaste tekućine. Eve proguta gutljaj, utvrdi da je vino plemenito kao što je i očekivala, a zatim napuni sve tri čaše do vrha, pružajući jednu Freddy, a drugu Delphini. "Nikad neću zaboraviti svoj prvi gutljaj šampanjca", reče Freddy. "Bilo je to ovdje, na vanjskoj terasi, kad smo prvi put došli u posjet iz Kalifornije. Koje je to godine bilo, majko?" Pogled joj se ispuni neuobičajenom nostalgijom. Oči su joj bile
17
JUDITH KRANTZtako intenzivno plave da se činilo kao da se u njima odražavaju sva nebesa. "Tisuću devetsto trideset treće", odvrati Eve. "Bilo ti je tek trinaest godina, ali tvoja je baka odlučila da za vino nisi odviše mlada." "A što je na to rekla moja prabaka?" Bio je to glas Annie, četrnaestogodišnje kćeri Freddy, koja je ušla u salon odjevena u hlače od džinsa i mušku košulju sa zavrnutim rukavima. "I zašto ja nisam pozvana na ovaj skup?" "Zar nije dogovoreno da budeš s ostalima, Annie?! U načinu kako je Freddy pitala osjećalo se nešto majčinsko. "Nalikujem li kakvom tatici ili nekom nespretnom dječarcu?" Visoka i obijesna Annie upitala je to uz svoj ushitni i nesuzdr-žani smiješak. "Ja sam jedina djevojka u ovoj generaciji svoje obitelji i ne bih htjela gubiti s njima vrijeme. Bila sam u svojoj sobi. Zaspala sam pola sata, zato što kanim ostati budna cijelu noć i plesati s nekim, ako ima bilo koga tko mi nije rođak." Annie je promatrala sve tri žene s užitkom. Držala je sebe nadaleko najzrelijom i najbistrijom od svih Lancelovih žena, uključujući među njih i svoju dragu baku."Što ćeš odjenuli za večeru, Annie?" upita je Eve. "Nemam što", odgovori Annie i zatrese bolno svojom kovr-čavom glavom. "Ali ponijela si sobom dva kovčega puna haljina", nasmija se Freddy. "Ništa za ovu priliku, bako. Mogu li potražiti nešto u tvom ormaru?" "Najprije uzmi čašu šampanjca", predloži Eve. Svojoj unuci ništa nije mogla uskratiti, čak ni Balenciaginu toaletu, ma kako joj se to činilo neprikladnim.
Annie se približi radoznalo vinu. Još ga nikad nije kušala, ali sve je valjalo jednom učiniti. Prema francuskoj tradiciji, ovom je prigodom mogla nešto poželjeti. Njezin se lijepi nos namršti i18
DO PONOVNOG SUSRETAona ispi velik gutljaj. Iskuša ga sa svih strana, kako je vidjela da rade ostali, i proguta ga zamišljeno. "Hmmm." Ona poželi nešto u sebi i sagnu se da uzme drugi gutljaj."Jesi li nešto posebno osjetila?" upita je Eve. "Da. Na jedan način osjetila sam ga u ustima, a kad sam ga progutala bio je to drugi okus i neki žar u dnu vrata." "To je moguće jedino zato što je to savršen šampanjac", objasni joj Eve. "Taj drugi okus zove se 'Zbogom'." Annie ispi još jedan gutljaj, odloži čašu i zaputi se do najvećeg ormara u spavaonici. "Od sve vaše djece ona je jedina s prirodnim nepcem", reče Eve oduševljeno svojim kćerima. "Ni jedna od vas dvije nije osjetila 'Zbogom' svih ovih godina. Freddy, što misliš o tome da sljedećeg ljeta pošalješ Annie ovamo kako bi počela učiti sve o proizvodnji šampanjca? Jednog dana netko će morati preuzeti kuću Lancel." "Mislim da će dogodine učiti letjeti, ali ako želi ovo što ti kažeš - zašto ne?" Annie se vratila iz spavaonice držeći u ruci vješalicu na kojoj je bila haljina od crvenog sifona, s tankim naramenicama i laganim porubljenim prslukom. Naramenice i pojas koji se uvijao oko uskog struka bili su urešeni šarenim staklom. Ti lažni dragulji bliještali su neočekivano svježe, kao da je snop svjetla bio uperen upravo u njih. Suknja crvene haljine lepršala je; slojevi sifona tvorili su svjetlucav rub nejednake duljine. čak i na vješalici oprava je djelovala upravo čarobno, kao da je imala neki vlastiti život, kao da je bila bogata doživljajima i nekom tisuću-strukom osobnošću. "Bako, pogledaj! Još nisam vidjela takvo što - čarobna je! Mogla bih se okladiti da će mi biti po mjeri." Annie je to izrekla vrlo znakovito."Gdje si je pronašla?" upita osupnuto Eve."U samom dnu ormara. Jednostavno - namigivala mi je."19
r
JUDITU KRANTZ "Sasvim sam na nju zaboravila. To je stara haljina, Annie, mora joj biti barem četrdeset godina." "Nije me briga koliko je stara, bolja je od nove. Kojom prigodom si je nosila?""Nosila ju je Maddv." I Delphine i Freddv nagnule su se udivljeno. To je dakle bila ona glasovita haljina koju je nosila Maddv, pomisli Delphine, haljina koja je bila dijelom obiteljskog skandala o kome je slušala prije mnogo godina. Još je nikad nije vidjela, iako je o njoj toliko slušala, i više nego što je željela. Freddv se zamislila. Naravno, znala je za Maddv, ali nije mogla zamisliti da bi jedna haljina mogla biti toliko živa, kao da je i ona bila jedna osoba u salonu. I njoj samoj dopadale su se crvene haljine, i nikad ih ne bi bacila, ali još nije vidjela svoju majku toliko obuzetu haljinom koju je nosila Maddv. Eve ponovno napuni čaše. "Mislim da bismo trebali nazdraviti Maddv", zapovjedi ona dok su joj oči zasvijetlile i zaigrale, a na obrazima se ukazalo blago rumenilo. Sto god su njezine kćerke znale o Maddv, one nikad ne bi razumjele zašto je sačuvala tu haljinu. Ima stvari koje se nikad ne mogu izreći... niti bi joj to ikad palo na um.Žene iz obitelji Lancel podigle su čaše. "Za Maddv", rekoše."Tko god ona bila", dodade Annie i podiže čašu.20
DO PONOVNOG SUSRETAGlava 1Enovčanicu od pet franaka. Nemarno mu senasmiješila plaćajući let balonom s vrućimzrakom koji je još lebdio nad poljanom La Maladiere,na rubu Dijona, posljednjeg dana velike zračne smotre1910. godine. . "Gospođice, vi ste sami?" upitao ju je on iznenađeno. Bilo je doista neobično vidjeti tako mladu osobu bez pratnje, pogotovo tako zgodnu. Promatrao ju je znatiželjno, slažući u sebi na brzinu popis njezinih krasota. Ispod velikog slamnatog šešira promatrale su ga sive oči, dovoljno tamne da namame u stupicu i samog vraga, ispod obrva koje su bile ukošene prema gore kao par krila. Kosa, uvijena na zatiljku, otkrivala je neki teško opi-siv, ali u svakom slučaju zavodljiv ton između crvenoga i zlatnoga, dok su njezine pune, nasmiješene usnice bile ružičaste kao i njezini obrazi. "Moj muž plaši se visina, gospodine", objasni ona dajući mu smiješkom do znanja kako je potpuno svjesna da on osobno nema toga straha te da ona cijeni njegovu hrabrost. On pomisli zadovoljno kako ta mlada zaluđujuća supruga iz provincije jamačno nije ni izdaleka prostodušna koliko bi to htjela pokazati. čeznutljivim pogledom, ali bez dodatnih pitanja, pruži Evi ulaznicu koja joj je davala pravo na jedan let balonom. On joj galantno pridrža ruku u rukavici dok je ulazila u21
JUDITH KRANTZ
gondolu od pletenog šiblja, dovoljno veliku da primi petoro putnika. Ona skupi jednom rukom svoju suknju od prugaste pamučne tkanine, dok je drugom pridržavala šešir široka oboda, ukrašen cvijećem načinjenim od ružičaste svile. Lupkala je nervozno svojim šiljatim visokim cipelama s vezicama, dok su ljudi uklanjali vreće s pijeskom koje su pridržavale balon uz tlo. Pazila je da joj se pogled ne susretne s ostalim putnicima. Zapravo, oslo-nivši se o rub gondole okrenula im je leđa i zabila bradu duboko u visoki kruti ovratnik, tako da su se krajevi čipke oštro odvajali od njezine nježne kože i zamalo zakrivali lice. Bila je nedjelja 25. kolovoza i osobito vruće popodne, ali je Eve ipak drhtala od potisnutog nestrpljenja dok su radnici trčkarali okolo, dovikujući jedan drugome. Golemi crveni balon odjednom se diže u zrak, iznenađujuće brzo i tiho. Zbunjena čarobnim letom u visine, Eve je propustila promotriti grad ispod sebe, ljupku staru prijestolnicu Burgundije o kojoj je kralj Frangois I. jednom uskliknuo: "Kojeg li lijepoga grada sa stotinu crkvenih tornjeva!" Eve je gledala prema dalekom plavom horizontu, iznenađena prvim pogledom na daleki potez zelenih i žutih polja što su se svakim časom širila. Svijet je tako bezgraničan, pomisli ona, svladana istim onim djetinjim uzbuđenjem što su ga osjećali svi u gondoli. Zabora-vivši čas na oprez što ju je naveo da se odlučno odvoji od trojice muškaraca koji su također kupili ulaznice za vožnju, Eve se počela okretati, zarobljena panoramom koja ju je tako čudesno okruživala. I nesvjesno, ona raširi ruke pokušavajući obgrliti nebesa. Upravo u tom času njezine neobuzdanosti, balon je bio zahvaćen snažnim udarom vjetra. Igla, kojom je bio pričvršćen za kosu, nije mogla zadržati njezin šešir koji je otplovio zrakom.
"Oh, ne!" uskliknu Eve ne vjerujući onome što se dogodilo, i u tom času pogledaše je sva tri muškarca. Ugledali su prestrašenu djevojku kojoj je vjetar raspleo kosu, tako da je sada leb-22
DO PONOVNOG SUSRETAdjela u svim smjerovima vjetrokaza. Izgled njezina lica kao i kosa duga do struka odavali su mladost koju je šešir dotad prikrivao."Gospođice Coudert!""Eve!" "Dobar dan, gospodine Blondel i gospodine Martineux", reče im Eve drhćućim usnama, pokušavajući izvući iz sebe ljubazan smiješak kojim je obično pozdravljala prijatelje svoga oca u onim rijetkim trenucima kad ih je susretala. Evi Coudert bilo je tek četrnaest godina, pa još nije došla u dob kad bi joj njezina majka dopustila da pomogne nuditi kolače na popodnevnim susretima uz čaj. "Nije li to uzbuljivo?" dodade ona, pokušavajući to izreći sabranim glasom odrasle osobe. "Dosta je gluposti Eve", prekide je neraspoloženo Blondel. "Što ti radiš ovdje? Gdje je tvoja guvernanta? Imaju li tvoji roditelji pojama... ne, naravno da nemaju!" Eve zatrese glavom. Nije bilo smisla pokušavati uvjeriti ga kako je jednostavno morala krenuti balonom, kako je s rastućim uzbuđenjem čekala sva tri ludo uzbudljiva dana na početku zračne smotre. Sad je iskoristila priliku, kad je njezin otac bio pozvan bolesniku, a majka po običaju uživala u popodnevnom snu, da izbjegne pažnji guvernante, gospođice Helene. Ne, nije imalo smisla to mu objašnjavati. "Ovdje sam", reče mirno, sad kad je shvatila da će morati platiti neizbježnu cijenu, "jer svatko kaže da smo mi Francuzi konačno osvojili atmosferu. Željela sam se u to sama uvjeriti." Blondelova usta ostadoše otvorena, a ostala dvojica nisu ni pokušavala svladati smijeh. Jedinica doktora Didiera Couderta bila je očito drsko čeljade, pomisli Marineux, ali njezina je nazočnost učinila osobito privlačnim ovaj iznimni trenutak. Imao je dovoljno iskusno oko da zapazi njezin uski struk i nježne zglobove, kao i tek primjetne ali sasvim očite mlade grudi koje su se nadimale pod kratkim bolerom od prugasta pamuka i čipkastom bluzom - onim najboljim u njezinoj garderobi.23
JUDTTH KRANTZ "Blondele", reče Martineux odlučno, "gospođici Coudert neće se ovdje ništa dogoditi. Kad se vratimo na zemlju, pobrinut ču se da je otpratim kući." "Ne mislite li, gospodine, da bismo prije toga mogli potražiti majčin... oprostite, moj šešir?" "Šešir još lebdi zrakom. Krenuo je prema Nuits-Saint-Geor-geu, ako se ne varam. No dobro, pokušat ćemo." "Zahvaljujem, gospodine", reče Eve. Kad bi samo uspjeli pronaći negdje taj šešir, njezina se majka jamačno ne bi toliko naljutila. Ali sve da ga je progutala neka koza, vrijedilo je to pokušati - lebdjeti zrakom i konačno doživjeti veličinu svijeta. Sto god da joj se zbog toga dogodi. Nije mogla ni zamisliti kako su se osjećali svi oni piloti koji su iz cijele Francuske došli u Dijon na veliku zračnu smotru, piloti poput Marcela Henriota, tek šesnaestogodišnjaka, koji je već osvojio zamalo sve nagrade. Taj nacionalni junak letio je već brže od kilometra u minuti. Ipak, pomišljala je Eve dok se balon počinjao spuštati a ona promatrala gomilu od barem dvadeset pet tisuća ljudi koji su miljeli duboko dolje, ipak - i ona se već vinula u atmosferu, i ona je već vidjela one daleke krajobraze svoga djetinjstva. Osjećala se kao jedno sa svim osvajačima neba, zahvaljujući ovim nezaboravnim trenucima. Doktor Didier Coudert, Evin otac, bio je vrlo zaposlen čovjek. Specijalizirao se za bolesti jetre, dobro odabrano polje djelatnosti u zemlji čiji su stanovnici patili od jetre četiri puta više nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Užitke dobrog života morali su nečim platiti. Otac je volio Evu, premda mu je bilo žao što nema sina, ali njegova mu praksa nije dopuštala baviti se njezinim odgojem. To je bilo povjereno njegovoj ženi, pa ako bi nakon Evina bijega na zračnu smotru ona smatrala potrebnim
suzbiti Evine neprikladne radoznalosti tako što bi zaključala sve knjige u doktorovoj knjižnici tijekom djevojčinih osjetljivih godina, on sigurno ne bi imao ništa protiv toga.Obitelj Coudert živjela je u vrlo zgodnoj kući na Rue Buffon,24
DO PONOVNOG SUSRETAotmjenoj ulici u srcu starog Dijona. Doktor Coudert, moderan čovjek, bio je prvi vlasnik automobila "Dion-Bouton" u gradu. Ipak, i dalje je imao unajmljena kočijaša i dva lijepa konja kako bi njegova supruga, Chantal, mogla obavljati uobičajene posjete u sjajnom tamnozelenom dvosjedu, što je redovito činila još od njihova vjenčanja. Chantal Coudert, nasljednica velikog bogatstva, upravljala je kućanstvom čvrstom rukom. Još prije nego što je Eve u četrnaestoj godini postala temom sablažnjiva ogovaranja, bilo je izvan rasprave da ide bilo kamo sama. Nakon one njezine nezamislive pustolovine, sve što joj je njezina guvernanta dopuštala bilo je da popije čašu popodnevne čokolade s jednom prijateljicom, i to tijekom posjeta koji je bio ugovoren među majkama. Bila je pod pratnjom i kad se šetala s još jednom djevojkom u Pare de la Colombiere, u vrtovima Arquebuse; bila je pozorno promatrana dok je igrala jednu od rijetkih partija tenisa na travi, bila je praćena čak i kad je išla na ispovijed u obližnju katedralu Saint Benigne. Mislilo se da je Eve, zbog ispada njezine naravi, bila djevojka u trajnoj opasnosti. Poput većine djevojaka njezina staleža, i Eve je živjela isključivo u ženskom svijetu. Držalo se prijeko potrebnim da školu shvaća najozbiljnije. Nastavnici su joj dolazili u kuću, glavna među njima bila je neka dominikanka koja ju je poučavala francuskom i - površno - matematici, povijesti i zemljopisu. Imala je također učiteljicu plesa, pa glazbe i slikanja, a sva se ta nastava odvijala pod okom gospođice Helene. Samo je lekcije pjevanja, koje joj je davao uvaženi profesor konzervatorija Dutour, dobivala izvan roditeljske kuće. U jesen 1912. Chantal Coudert ispijala je toplu čokoladu u svome raskošnom, plinom osvijetljenom budoaru, raspravljajući o uvijek otvorenom problemu kćeri sa svojom sestrom, barunicom Marie-France de Courtizot, koja joj je doputovala u posjet iz Pariza.U nastupima obiteljske srdžbe Evina se majka pitala zašto je25
JUDITH KRANTZMarie-France, čiji brak nije bio blagoslovljen niti jednim djetetom, odlučila sebe smatrati autoritetom za odgoj i skrb nad Evom, koju je ona zvala "svojom najdražom nećakinjom", kao da joj je pružala tu čast među ne zna se koliko suparnica? Naravno, Marie-France imala je svoje hirove - to je bilo uobičajeno za bogatu građansku kćer koja se uspjela, udati za baruna i tako se uzdići među aristokraciju - od nje se to moglo očekivati i ona je imala puno pravo na njih, ali brak joj ipak nije davao pravo da se bavi stvarima u koje se svojim iskustvom mogla razumjeti jedino majka. "Draga Chantal, uznemiravaš se bez potrebe", reče barunica dotičući usnicama ubrus od finog platna i uzevši potom još jedan kolačić. "Eve je sjajna djevojka i vjerujem da je nadrasla ludosti svog djetinjstva." "Voljela bih kad bih mogla biti tako sigurna kao ti, pogotovo jer nitko ne zna što joj se sve mota po glavi." Rekavši to, Chantal Coudert uzdahnu. "Je li naša majka znala što mi mislimo, Marie-France? Ti zbilja imaš slabo sjećanje." "Gluposti. Majka je s nama bila odviše stroga. Naravno, nismo joj ništa govorili - iako se imalo ponešto reći." "Pokušavam odgajati Evu onako kako smo mi bile odgajane. Pozornosti nikad dovoljno." "Misliš li ozbiljno, Chantal," uskliknu barunica, "da bi sve što bi trebala reći kćeri o njezinu budućem životu u braku -neka radi samo ono što joj suprug zaželi?" "A zašto bi tebala znati nešto više? Zar to ne bi bio dovoljan savjet? Marie-France, ti si postala previše Parižanka."
Barunica brzo prinese šalicu ustima. Njezina usukana starija sestra nikad nije propuštala da joj daje ćudoredne savjete. "Kad Eve navrši osamnaest, hoćeš li mi dopustiti da za nju priredim ples u Parizu?" "Naravno, Marie-France. Ali prvo mora imati ples u Dijonu, jer bi se ljudi inače uvrijedili. Moram misliti o Amiotima, Bou-chardima, Chauvotima..."26
DO PONOVNOG SUSRETA "Gauvinima, Clergetima, Courtoisima, Morizotima - draga moja, već točno znam tko će biti na tom plesu, štoviše, već vidim svako lice. Mogu zamisliti svježe nalickane mlade diplomante škole St. Frangois de Salles, kako tvore falangu nove brkate mu-ževnosti. A onda će uslijediti ludo zabavna zima, kakvu samo Di-jon može pružiti. Ples Crvenog križa! Ples Saint-Cyr! Kakva luda zabava! Da ne kažem ništa o dobrotvornim prodajama, koncertima pa čak - budući da Eve jako dobro jaše - i o pozivu da se priključi lovu u šumi Chatillon. Kako će preživjeti sva ta uzbuđenja?" "Ismijavaj se koliko hoćeš, Marie-France. Mnogo djevojaka dalo bi sve za izglede kakve ima Eve." Gospođa Coudert izrekla je to osjećajući se nadmoćno. Uostalom, koja je od njih dvije imala kćer? "U koji bi se sat dijete trebalo vratiti kući?" upita barunica pogledavajući prema sve tamnijem nebu. "Ubrzo. Objasnila sam gospođici Heleni da im profesor Du-tour mora ostaviti dovoljno vremena za povratak prije nego se smrači.""Misli li on još uvijek da ona ima izvrstan glas?" "Točno, no budući da ga ona nikad neće trebati osim za neku muzičku večer ili za zabavu uz glasovir, pitam se nisu li te lekcije gubitak vremena. Ali Didier to želi." Gospođa Coudert izrekla je to glasom žene udane za silnika, u čemu su obje sestre uživale dok su razgovarale o svojim urednim muževima. "Teta Marie-France!" Eve se javila sva sretna čim je upala u sobu. Dok je oduševljeno ljubila tetku, Parižanka je zamijetila da je prirodna boja njezine nećake izrazita kao u bilo koje pomodne kokete, a da njezina gusta kovrčava kosa, koja je padala niz leđa, ima upravo nedostižnu boju, da neće izblijedjeli kao u većine riđokosih niti posivjeti kao u brineta; bila je to kosa s tonom jagode, blistava, prirodno ulaštena, kosa koja bi i neku
ll
27
JUDITH KRANTZ
sasvim običnu djevojku učinila očaravajućom. A tek njezine oči! Bile su tamne kao ugljen koji gori. Eve je tako rasla da je bila već za glavu viša od majke, što je Marie-France de Courtizot utvrdila pomno je promotrivši. U djevojčinu osjećaju za sebe bilo je neke zagonetne neskromnosti i nedvoumne upadljivosti. Eve je nosila svoju do gležnjeva dugu suknju i jednostavnu bluzu s toliko prirođene sigurnosti i stila da je izgledala prije kao neka mlada vojvotkinja nego kao obično dijete u šesnaestoj. Ona jednostavno mora dovesti Evu u Pariz prije navršene osamnaeste. Odijevat će je Paquin, duhovitošću i maštovitošću kakvu je zasluživala, a plesnu opravu na-činit će joj Worth. Zašto se Eve ne bi sjajno udala? Da, još bolje nego što je to učinila ona. U klaustrofobičnom i konzervativnom okolišu Dijona samo je gubila vrijeme. "Zlato moje", promrmlja barunica dok je uzvraćala poljupce. "Takvo je zadovoljstvo pogledati te." "Nemoj je kvariti, Marie-France", upozori je sestra. "Eve, možeš nam se pridružiti na večeri zato što je tvoja tetka ovdje, ali samo ovaj put."
"Hvala, mama", odvrati Eve naizgled skromno. "A sada nam možeš nešto otpjevati", zaključi gospođa Cou-dert, zadovoljna što se može iskazati pred čangrizavom sestrom. Eve se zaputi do pijanina u kutu, sjede, razmisli trenutak, a zatim poče svirati i pjevati uz vragolast smiješak koji nije mogla zatomiti:Vrati se nebu ArgentineGdje sve su žene divneZvuku punom milineDaj, zapleši svoj tango! "Eve! Zar te profesor Dutour tome učio?" uzviknu tetka, zbunjena čulnim ritmom Evina prigušena glasa, glasa koji je bio nalik sirovoj svili ili tamnome medu, kao i sama skladba."Naravno da nije. On želi da pjevam arije iz La Boheme, ali
DO PONOVNOG SUSRETA
4
ovo je mnogo uzbudljivije. čula sam je na ulici dok sam se vraćala kući. Teta, zar ti se ne dopada?" "Ni najmanje", odgovori barunica. Ne bi to htjela rado priznati, ali možda Chantal ima razloga što se brine za kćerku. Jednoj djevojci bilo je dovoljno čuti tango, ali još da ga pjeva! I to kakvim glasom, tako... izazovnim! "I tuce tuceta maramica od najfinijeg platna, urešenih budućim inicijalima." Louise, sobarica Coudertovih, nabrajala je zaneseno Sve to, dok su ona i Eve šetale botaničkim vrtom iza katedrale, jedne subote u rano proljeće 1913. godine. "A što će joj to ako se nikad ne prehladi?" Eve je prekinula nabrajanje svih pojedinosti opreme za udaju koja je bila naručena za skorašnju nevjestu Diane Gauvin, kćer Coudertovih susjeda. Louise kao da nije čula primjedbu. Bila je promaknuta na mjesto Evine pratiteljice kad je gospođica Helene, prije nekoliko mjeseci, na sveopće iznenađenje napustila kućanstvo kako bi se udala za nekog obudovjelog namještenika tvrtke "Kod siromašnog đavla", najveće robne kuće u gradu. "Šest tuceta krpa za posuđe, šest tuceta ubrusa samo za čišćenje kristala, četiri tuceta pregača za poslugu, a kad je riječ o stolnjacima možeš samo zamisliti..." "Budi uvjerena da mogu", reče Eve strpljivo. Još otkako je prije deset godina došla u kućanstvo, Louise joj je bila najdraža među poslugom. U ono doba Louise je bila godina kao Eve sada. Bila je tek nadomak sedamnaeste, ali je slagala rekavši da ima dvadeset četiri kako bi mogla dobiti posao. Imala je istrošeno lice, čvrsto tijelo sposobno za rad šesnaest sati dnevno bez umora, i podvoljak koji joj je davao strog izgled. Eve je smjesta prepoznala meko srce i toplu narav pridošlice među poslugom, pa se od prvoga Louisina dana u kućanstvu između njih dvije začelo prijateljstvo koje nije bilo neuobičajeno u svijetu u kojemu su djeca glavninu vremena provodila u kući, viđajući malo vlastite roditelje. Postale su saveznice protiv sve-
29
JUDITH KRANTZmoćne gospođice Helene, urotnice u kući gdje im je neprekidno govoreno što moraju činiti, pa i dugogodišnje prijateljice - jer objema je bila prijeko potrebna sugovornica kojoj bi se mogle povjeriti otvorena srca. "Ne shvaćam zašto se Diane udaje", reče Eve nježno dodirujući granu forzicije, jedinog cvijeta
koji se već mogao vidjeti. "Njezin je zaručnik tako ružan." "Gospođica Diane je razumna djevojka koja zna da je važno pronaći pravog, a ne zgodnog supruga." "I ti to kažeš! Louise, ne vjerujem da si mogla tako što izreći. Sto ga čini pravim suprugom osim bogatstva njegova oca? Želiš li mi reći da svatko tko ima dvije noge, dvije ruke, ne baš velike bradavice - i bogatstvo, može biti poželjan suprug?" "Voljela bih kad bih nekoga našla, makar i s bradavicama", reče Louise uz komičnu grimasu, pomirena s činjenicom da se sobarica od dvadeset sedam godina neće više moći udati. "Ne zanima me suprug. Više bih voljela biti opatica, njegovateljica, misionarka, sufražetkinja ili... ne znam što, zapravo!" Eve je to izrekla u ljutnji. "Dobit ćeš supruga željela to ili ne, jer će te majka udati prije nego što napuniš devetnaest. Ako ne majka, onda sigurno tetka, pa je bolje da se pomiriš s time, moja jadna gospođice." "Zašto? Zašto?" Eve je povikala, otrgnuvši jednu žutu grančicu okrutnom gestom koja je zabrinula Louisu. "Ako se ti nećeš udavati, zašto bih ja? Zašto me ne puste na miru?" "Kad bi u tvojoj obitelji bilo pet ili šest kćeri, možda bi ti to bilo dopušteno - svakoj obitelji potrebna je jedna stara djevica koja će se brinuti o stvarima za koje nitko nema vremena. Ali ti si jedino dijete i tvoji roditelji neće imati unučadi dok se ne udaš. Zašto se dakle opirati nečemu što je neizbježno?" "Oh, Lousie, mrzim pomisao na život kakav ima moja majka. Sav se sastoji od odlaženja u posjete i primanja gostiju, a jedina je promjena u izgledu cipela. To jednostavno nije podnošljivo.30
DO PONOVNOG SUSRETA
Život u kojemu nema druge nade osim da rađam djecu koja će veseliti moje roditelje - jesam li za to rođena?" "Kad se dogodi to o čemu pričaš, na sve ćeš zaboraviti i postati majka, kao sve žene. Bit ćeš više nego zadovoljna", odvrati joj Louise. "Kad te za tri godine budem podsjetila na ono što sada govoriš, nećeš mi htjeti povjerovati. Zapravo, sve ćeš zaboraviti." "To nije pošteno! Ako s vremenom počinješ voljeti ono što si dotad mrzila - tvrdim da je vrlo loše to što rasteš! Morat ću učiniti nešto čudesno, nešto veliko, odvažno i uzbudljivo, nešto ludo, Louise, luđe nego što bih mogla i zamisliti!" "Katkad osjećam to isto, gospođice Eva - ali znam da se to događa zato što je sad u zraku proljeće i večeras će biti pun Mjesec. Ako brzo ne krenemo kući, tvoja majka počet će se brinuti." "Onda barem potrči sa mnom. Krenimo se utrkivati, pa da vidimo tko će stići prije... Umrijet ću ako ne budemo sad potrčale!" doviknu Eve. "Ne možemo... Gospođa Blanche i njezin suprug upravo su zamakli za ugao." Ali Louisino upozorenje otišlo je uprazno, jer Eve je već odjurila tako daleko da je nije mogla čuti. Evine fantazije hranile su se knjigama koje joj je majka davala na čitanje. Pomodni časopis La Gazette du Bon Ton također joj je bio dopušten, a on kao da se bavio ženama s drugog planeta, ženama koje su u Poiertovim i Doucetovim kostimima fantastičnih boja nalikovale egzotičnim pticama. Te su se haljine spuštale niz tijelo meko, bezgranično šarmantno, od visokih strukova do stopala koja su podsjećala na ona u haremskih žena. Eve je otkrila da je njezin otac ostavljao nemarno odbačeni lokalni list Le Bien Public nakon što bi ga svakog jutra pogledao. Te su novine postale njezin prozor u svijet. Usavršila se u vještini da ga pokupi iz očeve sobe prije nego što bi u nju došla sobarica, a zatim bi ga u svojoj sobi proučavala čim bi uhvatila slobodan trenutak.
l
31
JUDITH KRANTZ Dok se u ljetu 1913. pripremao za proslavu nacionalnog blagdana 14. srpnja, Dana pada Bastilje, Dijon je bio veseo, gostoljubiv i napredan grad. Iz njega je glazba odjekivala kao iz zvučnika, skladbe su izvirale sa svih strana, svakog uličnog ugla - od pjevača i glasovirača iz brojnih kavana, iz restorana, s podija za glazbu na trgovima, s trkališta, iz stalno otvorenog cirkusa "Ti-voli" i - to je publiku najviše uzbuđivalo - s javnih izvedaba kapele 27. pješačke pukovnije koja je bila smještena u vojarnici Vaillant. Eve i Loiuse zajednički su tri puta tjedno prevaljivale put od kuće Coudertovih do profesora Dutoura. Prolazeći pored različitih izvorišta glazbe, Evin se korak i nehotice mijenjao. čas je koračala u ritmu valcera, čas povodeći se za vojničkim bubnjem, a onda opet ponesena ritmovima pjesama koje su dopirale s kavanskih terasa, a koje su obično nastale u Parizu. Pjevuckala je hodajući i samo su je Louisini napori priječili da glasno ne zapjeva ono što je upravo čula. S proljećem je u Evi počeo rasti nemir i nezadovoljstvo vlastitim životom. Louise je jedva čekala njezin osamnaesti rođendan, kad će biti ubačena u potpuno nov svijet, okružena pozornošću mladih muškaraca, uzbuđena novim haljinama i zarobljena novim prijateljstvima. Uzbudljivo, neudobno i gotovo nepodnošljivo iščekivanje da se dovrši posljednje poglavlje Evina dugog djetinjstva napokon će naglo biti prekraćeno. Djevojka je već bila veoma blizu tome da postane odrasla, pomisli Louise, pa je prirodno što je bila uzbuđena, osjetljiva i radoznala kao da se u zraku priprema neka oluja. Iako je znala da će njezino mjesto u Evinu životu postati nevažno, Louisu je toliko pritiskao osjećaj odgovornosti da je zamalo žalila što se gospođica Helene neće vratiti u kuću. Uskoro će njezine obveze prestati. Još nekoliko mjeseci, govorila je sebi, pa će moći odahnuti. Ujutro 3. srpnja 1913. Eve je brzo preletjela prvu stranicu lista Le Bien Public, a zatim je počela listati stranice s gustim ti-32
DO PONOVNOG SUSRETAskom tražeći rubriku posvećenu gradskim priredbama. Napokon je pronašla obavijest o dugo iščekivanom gostovanju pariškog varijetea u kazalištu Alcazar, najvažnijem u Dijonu. Eve je olakšano odahnula jer zapravo nije vjerovala da će ipak doći. Plakati su mjesecima najavljivali iznimno gostovanje. čak je i jedna dobro čuvana mlada dama kao što je bila Eve morala znati da je moderni pariški varijete ono što je vjerojatno najzabavnije tog trenutka u Europi. Godine 1900. otvorila je svoja vrata Olvmpia, a nakon njezina golemog uspjeha slijedile su Moulin Rouge, Grande Hippodrome, Alhambra i niz ostalih, manje ambicioznih i manje raskošnih kuća. Među drugorazrednim varijeteima bila je i Riviera, a vodstvo kazališta Alcazar uspjelo je dovesti cijelu njezinu trupu na gostovanje u Dijon. Među građanstvom Dijona, odanom užicima, samo je posjet Buffala Billa i njegova cirkusa u vrijeme Evina rođenja privukao toliko publike. Eve je navalila na Louisu, zabavljenu pospremanjem kreveta. "Oni dolaze, bit će ovdje za tjedan dana", govorila joj je sva rumena od uzbuđenja. "A ja ti ponavljam ono što sam rekla već jučer, prošlog tjedna i još stotinu puta: tvoja te majka neće pustiti na predstavu. Kad te prošlog proljeća otac hito povesti u operu, rekla je da si još premlada. A varijete... to nikad! Nije to za djevojku iz tvog staleža. Tko zna kakvim bi se rječnikom mogli služiti glumci, što bi oni pjevali?" "Louise, nemoj mi to pričati. Dobro znaš da sam već čula sve moguće pjesme na ulici." Eve je snažno drmusala svoju drugu."Samo te upozoravam na ono što će ti majka reći." "Ali ja moram otići na predstavu, govorim ti to već tjednima."
"Ne razumijem te, gospođice. Ne slušaš moje razloge. Ubrzo ćeš biti odrasla žena. Kad se udaš, moći ćeš ići kamo te volja, dakako u pratnji svoga jadnog supruga, ma tko to bio, ili neke druge dame - ako pronađeš neku koja neće biti svojeglava
GRADSKA BIBLIOTEKA CENTRALTOA
33
JUDITU KRANTZ
kao što si ti. Bude li ti se to toliko dopadalo, moći ćeš odlaziti u varijete svaki dan, ali dobro znaš, kao i ja, da je to sada nemoguće. Dopusti mi dakle da dovršim krevet.""Znači, ne ideš sa mnom?" "Ne govorim li ti to još otkako ti je došla u glavu ta luda zamisao?" "Mislila sam da ćeš se predomisliti kad se potvrdi vijest o dolasku varijetea Riviera." "Sad sam u to uvjerenija nego ikad", zaključila je Louise bez predomišljanja."Onda idem sama.""Zaista? Mogu li pitati - kako?" "To ti neću reći", zabrza Eve. "Prije tri godine, kad sam još bila u četrnaestoj, letjela sam balonom. Ako sam to mogla, jadnice moja, zar misliš da ne bih bila u stanju kupili ulaznicu u Alcazaru i otići na predstavu? Vjerujem da me podcjenjuješ." Louise sjede očajna izraza na krevet koji je pokušavala dogotoviti. Znala je da se mora odlučiti. Ili će zaboraviti na poslušnost koju je dugovala naredbama gospođe Coudert, premda joj do mnogih nije bilo stalo, i povesti potajice svoju štićenicu na matineju u kazalište, ili će se morati pomirili s time da Eve ode sama, a sam dragi Bog zna kako. Od dviju mogućnosti, druga joj se pričinjala mnogo gorom. Lijepa djevojka u Alcazaru, bez pratnje, ne bi mogla izbjeći pogledima, nagovorima ili čak prijedlozima. Nema te žene vrijedne poštovanja, pa i obične djevojke iz puka, koja bi otišla sama u varijete. Louise je shvatila da je svoju odluku već donijela, što je i Eve savršeno razumjela sudeći po njezinu pogledu i lukavom smiješku. Zauzele su svoja mjesta pola sata prije nego što se podigla šarena zavjesa. Evina bajoslovna kosa bila je čvrsto zamotana u punđu pod dobro pričvršćenim šeširom, koji joj je Louise posudila. Orkestar je već svirao skladbu C'est pour vous, za koju dvije posjetiteljice nisu znale da ju je skladao Irving Berlin. Ljudi oko34
DO PONOVNOG SUSRETAnjih toptali su nogama i glasno razgovarali u iščekivanju. I posljednje sjedalo u dvorani bilo je zaposjednuto, a Louise je olakšano utvrdila da još ima mnogo nazočnih žena, pa i s djecom.
Eve, toliko uzbuđena da su joj se noge i ruke smrznule usprkos zagrijanoj dvorani, proučavala je raspored koji je obećavao sve o čemu je ona tako dugo sanjala: pjevače, sve vrste pjevača. Profesor Dutour običavao je govoriti svojoj ženi kako mu je Eve Coudert slomila srce. To da je jedna djevojka, tako nadarena da je mogla otpjevati bilo koju skladbu napisanu za con-tralto, s dubokim i bogatim glasom koji je mogao bez napora doseći i visine mezzosoprana, pjevajući bez ikakva napora a prima vista - da je takva djevojka željela pjevati popularne melodije za običnu publiku, nije mu išlo u glavu. činila mu se upravo perverznom ta slabost za lagane i neob-vezujuće skladbe, objašnjavao je svojoj strpljivoj ženi, padajući sve više u bijes. Te skladbe nisu bile vulgarne, on bi ih jedino nazvao jeftinima. Eve Coudert nikad nije u njegovu radnu prostoriju donijela nijednu vulgarnu skladbu, ali skladbe koje nisu bile vrijedne jednoga daha njezina glasa - to da. Eve je već poodavno izgubila želju da svom profesoru objašnjava zašto voli svakodnevnu glazbu. On je bio njezino jedino slušateljstvo, a slušateljstvo joj je bilo potrebno makar se sastojalo od jednog čovjeka. Što je više pjevala ulične pjesme, to više je željela čuti kako ih izvode profesionalci na pravoj pozornici, vidjeti točno kako to oni čine, kakav im je izraz, što čine svojim rukama i nogama, kako se odijevaju i kako uspostavljaju vezu s gledateljstvom. U kući je često sama pjevala kad su roditelji bili odsutni, a da posluga za to nije ni znala. Bila je pritom tiha koliko god je mogla, izvlačeći iz svoga glasa svu toplinu i prisnost, a zatim bi uhvatila tremolo do točke kad ga je jedva uspijevala držati pod uzdom. Napokon bi Eve digla istu melodiju oktavu više, sve dok njezin alt ne bi počeo odjekivati poput vihora. Dok je pjevala pučke popijevke osje-
i
JUDITH KRANTZ
ćala se slobodnom i nesputanom, sposobnom da skladbe izvodi u skladu s vlastitim fantazijama - što je bilo moguće dođe dok nije znala kako to rade drugi. A sada, kad je program započeo i ona se usmjerila samo na ono što se zbivalo na pozornici, smetnula je s uma sve ostalo oko sebe, Louisu koja je strogo sjedila pored nje i publiku koja je požudno reagirala. Ritam varijetea bio je namjerno dvodijelan, pa ako se prvi čin ne bi dopao odmah je slijedio drugi, prije nego što bi publika postala toga svjesna. četvoricu muškaraca na uniciklima koji su začudnom vještinom dobacivali jedan drugome zlatne kolutove slijedila je neka sićušna ženica u blistavo zelenoj odjeći, koja je naizmjenično pjevala i recitirala tragične i dramatične monologe. Zatim je nastupilo četrnaest plesača u kostimima s ružičastim čipkanim ovratnicima, s cilindrima i lažnim mačjim repovima koji su prohujali pozornicom i ustupili mjesto nekom debeljku koji je visokim i prodornim glasom pjevao dvosmislene dosjetke, i to tako brzo da su tek najiskusniji gledatelji mogli shvatiti na što cilja, iako bi ih miganjem redovito upozorio da slijedi nešto škakljivo. Akrobatska plesačica u tobožnjim egipatskim draperijama izvela je niz skokova nakon kojih su velovi padali jedan za drugim ostavši napokon u trikou boje puti, od čega su građani Dijona zanijemjeli. Napustila je pozornicu pre-pustivši mjesto šestorim zgodnim djevojkama u vojničkim bluzama, koje su, pokazujući noge koliko god je to bilo moguće, promarširale pjevajući domoljubne koračnice. Veliki orkestar nije prestajao svirati ni časa, pa ni u trenutku dok su se izmjenjivale kulise. Evu je počela obuzimati razočaranost i zbunjenost. Odlazila je u cirkuse dok ih nije nadrasla, ali nije očekivala takvu vodvilj-sku mješavinu svega i svačega u varijeteu od kojega je očekivala... zapravo i nije znala što je očekivala, ali to sigurno nije bio ovaj spektakl radi spektakla, neprobavljiva gomila prizora nabacanih na hrpu radi izazivanja što veće konfuzije.
36
DO PONOVNOG SUSRETAOrkestar odjednom prestade svirati i zavjesa ostade časak spuštena. Kad je podignuta, samo jedan reflektor bio je uperen u glasovir na mračnoj pozornici. S lijeve strane ušao je neki mladi čovjek i sjeo za glasovir. Okrenuo se gledalištu, naklonio se časak i ozbiljnim glasom najavio skladbu koju će otpjevati. "Folie," reče, "jedna od mojih najdražih, od besmrtnog Fy-shera." Kad je počeo, polagano i sanjivo, riječima 'Snivam samo o njoj, o njoj, o njoj', baritonom čiju su snagu naglašavale i uljepšavale emocije, Alcazar je utihnuo. Žamor varijetea izgubio se, jer su gledatelji bili očarani onom tajanstvenošću koju stvara ljudski glas. Nije se zapravo moglo razumjeli što je činio pjevač, koji je posjedovao snagu "unutarnjeg lika" kojim se klasična ali ne osobito dojmljiva Fvsherova skladba o neuzvraćenoj ljubavi preobrazila u doživljaj koji nikoga u dvorani nije ostavio nedirnutim. Ali to je bila stvarnost, stvorena glasom i glasovirom na kojemu se pjevač pratio. Nakon što je otpjevao Folie, na red je došla skladba Reviens, polagani valcer s tužnim refrenom 'Vrati se srce, vrati se radosti koju sam izgubio, vrati se, vrati se'. A zatim je otpjevao, nasmi-ješivši se napokon, 'Znam jednu plavku' i cijela je dvorana odjeknula pljeskom. Ustao je i naklonio se, besprijekoran u svome tamnom odijelu, zakopčanom prsluku, sa zlatnim lančićem od ure što je virio iz džepa, s visokim bijelim ovratnikom i zagasitom kravatom. Strogost njegove odjeće i bjelina košulje naglašavale su crninu kose koja je bila kratka i čvrsto začešljana. Eve i Louise sjedile su odviše daleko da bi mogle jasnije razabrati pjevačeve lice. Za njih je on bio tek udaljena pojava u crnom i bijelom. Gledateljstvo je tri puta zahtijevalo bis i pjevač je otišao tek kad je orkestar zasvirao polku, a radnici odgurali glasovir s pozornice. "Sad i ja priznajem, gospođice Eva, da je zbog njega vrijedilo doći. Moram priznati, to su bili trenuci za pamćenje." Louisin glas bio je takav da se u njemu nije moglo naći ni traga pre-37
JUDITH KRANTZthodnih prigovora, čak je pogledom zatražila Evinu suglasnost. Ali djevojčino sjedalo bilo je prazno. "Eve!" Louise je viknula prestravljeno, no kako je upravo otpočela stanka, svjetina je nahrupila u prolaze u potrazi za svježim zrakom prije nego što počne drugi dio predstave. Eve je pohitala prolazom, toliko obuzeta oduševljenjem i od-lučnošću da nije nimalo oklijevala kad se našla pred vratima koja su vodila u prostor iza kulisa. Još jedanput je pogledala program, pronašla ime koje je tražila i gurnula vrata potraživši pogledom nekoga tko bi joj mogao biti od pomoći. Ispred nje naišao je čovjek sa svežnjem papira u ruci. "Očekuje me gospodin Marais", reče mu ona. "Možete li mi reći gdje je njegova garderoba?" Njezin glas, iako toga nije bila svjesna, podsjećao je na samosvjesnu tetu Marie-France. "Tamo prijeko, na drugom katu lijevo, gospođo... ili gospođice?" "To se vas ne tiče, gospodine", presiječe ona, kao da je znala kako se mora ponašati ako želi ostati uvjerljiva.Pokuca na vrata. "Naprijed!" doviknuo je Alain Marais. Ona upade naglavce u garderobu, a zatim zastade ukočena od uzbuđenosti. Pjevač, gol do pojasa, stajao je okrenut joj leđima. Kaput, prsluk, ovratnik, kravata i oznojena košulja, sve je to bilo odbačeno na stolac pored stola za šminkanje. Brisao je vrat ručnikom. "Dobaci mi neki veći ručnik, Jules. Još jedan bis u ovoj parnoj kupelji i pretvorio bih se u ilovaču. Bože, za gostovanje u vrelom ljetnom Dijonu trebalo bi platiti dvostruki honorar." "Gospodine, vi se izvrsni!" Eve je to izlanula dok su joj oči bile uperene u pod.
On se okrene i pogleda iznenađeno. Onda se nasmiješi, uze ponuđeni veliki ručnik i nastavi se trljati. Kad se Eve odvažila dignuti pogled, samo su je vrata iza njezinih leđa spriječila da ne zatetura ugledavši njegove gole grudi, snažnih mišića i s crnim dlačicama koje su išle od bradavica do pojasa. Podigao je38
DO PONOVNOG SUSRETA
ruku, pa se i pod pazuhom vidio bokor dlaka koje je snažno trljao ručnikom. Ona u životu još nije vidjela gole muške grudi. čak i za najvrućih ljetnih dana radnici po ulicama Dijona nosili su barem potkošulje. A još nikad nije bila ni blizu oznojenu muškarcu. Sirova senzualnost vonja tog znoja u malenoj prostoriji zgromila ju je. Eve se osjetila napadnutom, i to duboko, ali to nije bio svjestan osjećaj. Jedino je znala da se žestoko zaru-menjela. "Izvrstan? Doista? Hvala vam, gospođice, ili možda gospođo?" "Gospođice. Morala sam vam to reći, iako vas nisam htjela ometati. Nisam znala da se presvlačite... ali ipak, kako ste pjevali! Još nisam čula nešto tako sjajno, tako veličanstveno!""Ne dolazim iz pariške opere, kao što znate, nego samo iz varijetea, ali vi me zapanjujete." Bio je ponesen njezinim pohvalama, s kojima se u sebi slagao. Alain Marais bio je naviknuo na posjetiteljice iza kulisa, žene koje su obično dolazile u skupinama hihoćući se, okladivši se prethodno da se na takvo što neće odvažiti. Ali ova djevojka iz Dijona, sa svojim užasnim šeširom, imala je u sebi nešto zanosno, i to ga je zagolicalo. On je brzo navukao svježu košulju i na nju stavio svjež tvrdi ovratnik. "Zašto ne biste sjeli dok se ne obučem. Evo vam stolac", reče on udvorno, jer je ona stajala kao ukočena na vratima. Primaknuo je stolac i stavio blizu svojeg, ispred stolića za šminkanje. Eve je sjela, promatrajući zaneseno dosad neviđen prizor muškarca koji stavlja ovratnik na košulju. Intimnost, koja ju je obuzela dok ga je promatrala kako se muči s dugmetima, bila je tek nešto manja nego onog trenutka kad ga je vidjela kako se trlja ručnikom. On je ubrzo pričvrstio ovratnik, a zatim je zavezao kravatu i ponudio joj čašu vode, natočivši je iz vrča uz koji je bila samo jedna čaša. "Morat ćete se poslužiti ovom, u Alcazaru nisu osobito rastrošni", reče joj, pružajući joj čašu, kao da je bilo posve prirodno da se posluži njegovom. Eve ispi dubok gutljaj i prvi39
JUDITH KRANTZput ga pogleda ravno u lice. Imao je najtamnije moguće vlasi, najtamnije oči i izraz uličnog lopova u dobrom raspoloženju. Lice mu je bilo izvan običnoga, ponosito, čak nadmeno, no ipak spremno na smijeh. Bio je mlađi nego što joj se pričinjalo dok ga je promatrala s udaljenosti, vjerojatno u kasnim dvadesetim. U strastvenoj radoznalosti pogled joj je bio požudan. S čovjekom koji je mogao stajati tako bestidno polugol pred jednom ženom, koji ju je ponudio vodom iz vlastite čaše, koji je pjevao kako to nikad nije mogla ni sanjati - s takvim čovjekom morala je iskoristiti svaki časak njihova susreta. Razljutila se shvaćajući da drugi čin tek što nije počeo. "Skinite šešir", zapovjedi joj Alain Marais. "Ne mogu vidjeti kako izlgedate dok nosite tu strahotu." Zaključujući po izgledu šešira i lakom ogrtaču koji je morala posuditi od Louise, on je pomislio kako je Eve sigurno došla na predstavu za popodnevne radne stanke. Vjerojatno je neka prodavačica u trgovini, pomisli Alain Marais. Eve otkopča pribadaču sa šešira koji je bio ukrašen čapljinim perom, i spusti ga na pod. Pokrivao joj je kosu sve do vrhova ušiju, pa i dobar dio čela. Skinula je šešir s toliko olakšanja, da joj je odjednom postao nepodnošljiv i ogrtač. Spustila je i njega na tlo, pa se tako našla pred mladim
pjevačem u svoj svojoj mladenačkoj ljepoti, no ipak nesvjesna snage svoje ženstvenosti. Eve je bila nesvjesna svog izgleda kao i divljak koji je stasao bez ogledala. O njezinu izgledu nikad se nisu pohvalno izrazili ni njezini roditelji, kao ni nastavnici ili služinčad. Među stare dijonske običaje spadalo je i to da se pred djevojkom počne govoriti o njezinim dražima tek kad dosegne osamnaestu. "Moj Bože!" uskliknu Alain Marais i zašuti zadivljen. S pojavom Eve izgubio se i neugledni dojam njegove sobe za presvlačenje - vidio je pred sobom djevojku ljupku poput bijelog ljiljana koji cvate na uglu neke prostačke ulice. Bio je očaran djevojkom koja kao da je došla iz nekog zatvorenog vrta.40
DO PONOVNOG SUSRETA Primaknuo je bliže svoj stolac, nagnuo se naprijed i podignuo joj bradu jednom rukom, kako bi je mogao bolje pogledati. Prvi put joj se zagledao ravno u oči i susreo njezin pogled u kojemu je svjetlost nevinosti bila čudno pomiješana sa smio-nošću koja ga je zbunila i učinila nijemim. Njegovi su prsti polagano putovali od krivulje brade do ruba jagodice, do vrška uha, pa zatim uz obraz do vlažnog korijenja njezine kose. A onda, pokorivši se odviše jakom poticaju da mu se suprotstavi, podigao je i drugu ruku te sa svim prstima uronio u vlasi uz sljepoočnice, obuhvativši čvrstim rukama njezinu glavu. Eve se strese, ali nije se bunila dok ju je doticao ondje gdje još nikad nije osjetila mušku ruku. Bila je njegova zarobljenica; ne bi mogla pomaknuti glavu sve da je to i htjela. "Tako je ljepše, zar ne?" Na njegov upit ona čak nije potvrdno kimnula glavom."Recite 'da, Alaine'", inzistirao je on."Da, gospodine." Usne su joj se kočile dok je to šaptala. "Alaine", ponovio je on, ne shvaćajući da bi to za Evu bio tabu, kao što je bio i ulazak u njegovu sobu gdje ga je zatekla sama. "Alaine, Alaine... Alaine", uzdisala je ona, skupivši hrabrost. "Da, Alaine. Tako je bolje." "Ali, gospođice, kako me možete zvati mojim imenom a da mi niste rekli svoje?" On je to rekao tobože ozbiljno, igrajući se vršcima njezinih vlasi, uzimajući i puštajući ih kako mu se činilo zgodno. "Zovem se Eve", reče ona, a zatim poskoči jer je netko naglo otvorio vrata. "Alaine, Claudettu su opet uhvatili njezini hirovi... kao obično, kaže da ne može dalje. Možda bi je ti mogao prizvati razumu." Glas inspicijenta Julesa zvučao je ozbiljno. "Žao mi je što te ometam, ali znaš kakva je. To je valjda zbog ove paklene vrućine. Tuljani u menažeriji galame kao da su slonovi."L41
i
JUDITU KRANTZ "Za ime božje, Julese, zar nema nikoga drugoga?" Alain je bio bijesan. "I hoćeš li se naučiti kucati na vrata?" "Poslušat će samo tebe. Dođi, Alaine, i prodrmaj je. Ako ne dođeš, stanka će potrajati do večeri.""Tko je Claudette?" upita Eve."Pjevačica ozbiljnih stvari, vrag ga odnio.""Ona stara mršavica u zelenom?" "Upravo ona. Na žalost, ona smatra da je podsjećam na njezina pokojnog sina. Eve, hoćete li me doći ponovno posjetiti večeras, za vrijeme stanke?"
"Da.""Onda dobro.""Alaine, makni se!" Jules se razgalamio. "Onda dovidenja večeras", reče Alain i nestade za inspicijentom. Eve se zbunjeno osvrnu po prostoriji. Nije mu mogla obećati da će doći večeras, ali nije mogla to ne učiniti. Nije se moglo dogoditi ništa od onoga što se dogodilo. To se jednostavno nije moglo ne dogoditi. Riječi su se gubile oko nje. Ona oprezno dotaknu predmete na toaletnom stoliću: četku, prašak, britvu, iglu za kravatu, uru s lancem. Alain se odviše žurio da ga uzme. Ona podiže i prinese licu ručnik kojim je brisao vrat kad ga je ugledala. Mirisao je na njega, bio je natopljen njegovim znojem. Ona stavi usnice na mokru tkaninu i uzdahnu duboko. Od čežnje izazvane vonjem zanesvijestila se. Prvi plimni val fizičke želje što ju je ikad iskusila ponio ju je kao da pliva u nepoznatu moru, obujmio je, bacao je amo-tamo sve do bezdanih dubina, u slijepim i sablažnjivim trenucima koji su je toliko iscrpli da se zamalo utopila. Nagonom nekoga tko se bori za preživljavanje, Eve je pograbila šešir i nabila ga na glavu, prebacila ogrtač preko ramena, istrčala iz garderobe, projurila kroz kazališno predvorje i sjela na svoje mjesto prije nego što je bio kraj stanke. Dvije minute kasnije došla je i Louise, sva uspuhana i bijesna.42
DO PONOVNOG SUSRETA "Kako si to mogla učiniti! Kako si me mogla toliko prestrašiti? Bila sam izvan sebe, svugdje sam te tražila - gdje si bila, ti nemogući stvore?" "Oh. Louise, tako mi je žao! Upravo pri kraju posljednje točke naglo mi je pozlilo - morala sam odmah odjuriti u toalet. Možemo li sad kući? Još uvijek se strašno loše osjećam. Ovdje je tako mnogo svijeta, ne mogu podnijeti tu vrućinu. Daj, pođimo prije nego što ponovno počne." "Izgledaš čudno, blijeda si i treseš se, to je jasno. Pođimo, ovo nije mjesto za tebe i sad ti je to valjda jasno. Nadam se da te ova nevolja učinila pametnijom.""Jest, Louise, budi sigurna u to."
JUDITH KRANTZGlava
žena, spremna zadovoljiti njegove raspusne zahtjeve.No, dok nije susreo Evu, nije poznavao nijednu kojabi mu odbijala čak i to da nakon predstave iziđe snjim na večeru.
"Alaine, ždrijebao poput tebe ne bi trebao s njom gubiti vrijeme", rekao mu je podrugljivo Jules. "Ovog tjedna vraćao si se u svoju iznajmljenu sobu redovito sam... Još te nisam vidio da gubiš toliko vremena bez žene. Ova tvoja nova poznanica ne čeka ni da se nakon posljednje točke spusti zavjesa, a već juri kući. Kladio bih se da ima ljubomorna supruga koji radi do kasno u noć. Trebao bi se nadati da je neće doći uhoditi čak dovde." "Nije me za to briga", reče Alain namignuvši. "Ona još nikad nije bila s muškarcem.""Pričaj to drugome." "Istina je. Potpuno je neiskusna. Netaknuta, djevica. Jesi li još čuo za takvu rijetkost, prijatelju? Ili si u svome turobnom životu bio lišen tog doživljaja?"
44
DO PONOVNOG SUSRETA
"Zbog toga si dakle bio tako uspaljen i zabrinut, zar ne? Pitao sam se zašto si tako strpljiv. Djevice nisu po mome ukusu." "Jadni Jules, zar nisi nikad bio u prilici da budeš prvi čovjek u životu neke djevojke? To je vrijedno čekanja, vjeruj onome tko zna." "Uhvatio si vraga za rep, Alaine, ali nešto mi govori da je nećeš namamiti u stupicu.""Bi li se sa mnom okladio, stari prijatelju?" "Svakako. Dajem pedeset franaka da je se nećeš domoći prije odlaska iz Dijona." "Vrijedi", reče Alain, nasmijavši se samopouzdano. Njegov prijatelj Jules već je s njim izgubio mnogo sličnih oklada. Ali ni to ga nije sprečavalo da ulaže novac u siguran gubitak. Nije čudno što Jules nije mogao shvatiti kakav je izazov jedna djevica, pomisli Alain. Kao i većina muškaraca, inspicijent je bio odviše grub, previše mu se žurilo. Nije mogao zamisliti koju je snagu jednom spolnom činu davala činjenica što na tijelu neke žene još nije bilo muške ruke i usana. Alaina je ta mogućnost zapalila već kad bi na nju samo pomislio. U svijetu varijetea djevice zapravo nisu postojale. Alain se mogao nadati kojoj samo kad bi družina Riviere krenula kamo na turneju. A i to je bilo rijetko, jer žene koje su nasrtale na njega iza kulisa bijahu obično udane. One su poznavale običaje ovog svijeta, čemu su se mogle nadati od Alaina i što će dobiti zauzvrat. Davale su njegovu životu neku raznolikost, no sve je to ipak bilo dosadno, jer se ishod mogao znati unaprijed. U životu je tako malo iznenađenja, pomisli nujno Alain, da treba iskoristiti svako na koje čovjek naleti. Ova tajanstvena djevojka iz Dijona bila je posebno privlačna sa svojom gotovo opipljivom nevinošću, nevinošću koju joj je on i dalje dopuštao, budući da bi je svaki prenagli potez s njegove strane samo uplašio, i lovina bi pobjegla. Tri dana nakon oklade s Julesom, Alain još nije poduzeo ništa odlučno, mučeći sebe vlastitom suzdržanošću. Eve ga je po-45
JUDITH KRANTZsjećivala svake večeri, i čim bi došla, prašnjavi svijet onih tamnih prostora iza kulisa za nj bi nestajao. Pjevač je čak zaboravljao da sva šarolika gomila našminkanih plesačica, životinja i akrobata čeka svoj red za nastup pod svjetlima pozornice. čak nije ni čuo svu tu gungulu iza vrata, psikanje gomile muškaraca i žena s kojima je inače cijelog dana izmjenjivao šale i psovke. Maleni prostor u kojemu je sjedio s Evom postao je za nj jedina stvarnost; skrovit šareni vrt koji je zamišljao u času kad ga je Eve prvi put pohodila. Sve je to za nj bilo gotovo opipljivo, a bolna želja što je u njemu rasla stvarala mu je užitak kakav ne bi osjetio ni od putenog zadovoljstva. Kad bi samo, pomisli, neka iskusna koketa mogla u njemu pobuditi istu želju kao ova pomno čuvana vrlina jedne šarmantne provincijske gospodične! Kako bi sladak tada bio život! Ovo iščekivanje, kojemu nije bilo usporedbe, bilo je na svoj perverzan način jednako poticajno kao i njezina predaja. Ali Ri-viera je ostajala u Dijonu još samo nekoliko dana, pa je valjalo misliti na okladu koju je sklopio s Julesom. Alain je zamalo zažalio što se upustio u tu prokletu okladu. Gotovo je poželio da se vrati u Pariz i ostavi Evu netaknutu, njezino neznanje nepro-svijetljeno, njezino tijelo neuznemireno. Ipak, bila je odviše poželjna i on je morao opravdati svoj glas. Teška rezbarena drvena vrata, zaključana noću, odvajala su dvorište Coudertovih od ulice izvana. Tijekom dana, čuvar kuće, Emil, i njegova žena, Jeanne, koji su živjeli u kućici na početku dvorišta, otvarali su vrata kad bi netko dolazio ili odlazio kočijom. No pješaci su trebali samo pozvoniti i bila bi im otvorena vratašca ugrađena u velika drvena vrata. Ključ tih vra-tašaca, koja su noću također
bila zaključana, visio je na prstenu iza ulaza u stan pazikuće koji je vazda bio otključan. A i zašto bi trebalo zaključavati? Coudertovi su odlazili spavati u deset. Doktor Coudert dizao se u šest kako bi se pripremio za obilazak bolnice, a gospođa Coudert organizirala je kućanski ritam u skladu s time. Za Ijet-
46
DO PONOVNOG SUSRETA
nih mjeseci često su nakon večere ostajali kod kuće, dok je društveni život grada trpio zbog vrućine. U svakom slučaju, Eve još nije bila uključena u njihove večernje posjete. Evi je bilo vrlo jednostavno pričiniti se kao da odlazi u krevet, a zatim, kad se kuća utiša, iskrasti se iz sobe, uzeti ključ iz predvorja pazikuće i umaći put Alcazara. Ništa je u tom nije priječilo, budući da se nepoštivanje kućnih pravila nije moglo ni zamisliti u svijetu krutih propisa kojih se svatko pridržavao dosljedno i bez pitanja. Alain se dogovorio s Julesom da propušta Evu kroz scenska vrata u sporednoj ulici, tako da je mogla drugi čin promatrati sa strane iza kulisa. Te prve noći došla je u Alcazar dok je predstava još bila na vrhuncu. Eve i Alain sjedili su na dva stolca koji su u sobici bili jedino pokućstvo, osim toaletnog stolića, i pričali. Eve se držala ponosito kako bi mu dala do znanja da joj se ponovno ne približi. "Zašto ne možeš sa mnom otići u kavanu nakon predstave?" upitao ju je. "Zašto moraš odmah žuriti kući?" "Ne živim u blizini", odgovori Eve ne oklijevajući, jer je već imala pripremljenu priču. "Radim u trgovini ženskih cipela na drugom kraju grada. Vlasnica, gospođica Gabrielle, daje mi, uz plaću, i stan i hranu. Ona je stara usidjelica, strašno pobožna, vrlo staromodna i nemoguće joj je udovoljiti. Zaključava stan u ponoć i loše bih se provela kad to ne bih poštivala.""Zar nemaš obitelji?" "Siroče sam", šlaga ne oklijevajući. Znala je da bi Alain smio o njoj doznati što manje, iako nije bila svjesna otkuda joj ta sigurnost. Eve nije ni sebi mogla objasniti što se s njom događa. Bila je do krajnosti zbunjena, veze između njezina mozga i tijela bijahu zauzete nekim jedva razumljivim porukama. Cijelo njezino biće postalo je nerazmrsiv splet divljih uzbuđenja. Dok je večerala s Louisom nakon povratka iz Alcazara, kao da se učila nekom novom jeziku. Svjesna da te noći mora po-
*
JUDITH KRANTZnovno u kazalište, zaboravila je na sebe, zaboravila je da je djevojka koja se zove Eve Coudert. Mogla je držati nož i vilicu i dodati sol, ali to su bile njezine granice. Sve su se njezine snage slile u klupko neizmjernog, a sve njezine misli usmjerile su se na izvor tog zanosa. Na Alaina Maraisa. Dani što su slijedili bijahu potpuna zbrka. Katkad bi odlazila na tenis s momcima i djevojkama koje je poznavala cijelog života, dvaput su priređeni piknici u šumi izvan Dijona, kamo su odlazile cijele obitelji, zajedno sa služinčadi, u kočijama ili automobilima koje su nazivali omnibusima. Jela su služena u izobilju, ali pred Evom je sve to lebdjelo, jer misli su joj bile obuzete prethodnom večeri i onom što upravo slijedi. Prestala je odlaziti na lekcije profesoru Dutouru. Bilo joj je nemoguće i zamisliti da se prisili pjevati klasične skladbe, kad su joj misli bile obuzete isključivo
Alainovim refrenima. Prisnost s Louisom iščiljela je kao uspomena iz djetinjstva, jer s njom nije mogla razgovarati o jedinom čovjeku koji joj je bio na umu. Ne samo što se udaljila od svoga dosadašnjeg društva; postala je zapravo nejasna prikaza nekad ljupke, poslušne i tihe Eve Coudert. Noću, kad bi šmugnula kroz ulična vratašca i pohitala Dijo-nom do Alcazara, bila je tako neobuzdana, toliko obuzeta iščekivanjem kad će moći pokucati na vrata Alainove garderobe, da je s mukom zadržavala ujednačen dah, prisiljavajući se da joj glas zvuči normalno. Zatekla bi ga gotovo odjevena za nastup u drugom činu, u odjeći engleskog sportsmana koja mu je osobito omiljena za nastupe. Otkako ga je Eve počela pohoditi, odjeća je bila na vješalici a nije više bila bačena preko stolca. Eve se nije usuđivala napustiti kuću prije nego što bi se u deset uvečer ugasila plinska svjetla u roditeljskoj spavaonici. Alai-nov drugi tour de chant započinjao je upravo prije jedanaest, i to je bila posljednja točka u programu. Premda je razdaljinu od kuće do kazališta prevaljivala što je brže mogla, nije to mogla učiniti za manje od petnaest minuta. Tako im je svake večeri preostajalo tek pola sata da budu zajedno, a tmurna najava što48
DO PONOVNOG SUSRETA
bi joj gospođica Gabrielle mogla učiniti ako zakasni vratiti se prije ponoći, djelovala je na Evu kao strašan san, dok je Alaina ometala u njegovim namjerama. Ali ona je ustrajala na svojoj izmišljotini istim onim nerazumnim nagonom koji ju je naveo i da je izmisli. Gospođa Chantal Coudert pročitala je pismo svoje sestre, a zatim ga uz zagonetan izraz lica pružila suprugu."Pogledaj ga, dragi", reče mu. On pročita pismo i vrati ga. "Zvuči izvrsno. Mogao bih pronaći vremena. Moj asistent mogao bi se baviti bolnicom, a ja bih odgodio susrete s pacijentima. Nitko još nije umro od jetre u nekoliko dana. Bilo bi za nas dobro da malo otputujemo - što se toga tiče, udala si se za pogrešnog čovjeka. Na žalost je tako, ali malo vremena ipak bih mogao pronaći.""Možda, ali pomisli na Evu.""Pa i ona je pozvana, što ima tu nezgodno?" "Jednostavno rečeno, stvar je odviše zamršena", usprotivi se Chantal Coudert. "Prije svega, ona nema odjeću potrebnu za Deauville. Sve što ona nosi radi se kod gospođe Clotilde, a ona je odsutna do rujna. U svakom slučaju nema dovoljno vremena da se sve napravi u zadnji čas."Prešla je pogledom stranice pisma s rastućom razočaranošću. "čak i kad bi Eve imala potrebnu garderobu", uzdahnu ona, "ne vjerujem da bismo je mogli povesti sa sobom. Marie-France piše da će u društvu biti samo osobe naše dobi. Ljubazno je od nje što je uključila i Evu, ali ništa ne kvari raspoloženje kao činjenica da se u blizini vrzma mlada djevojka s velikim ušima. Gospoda ne znaju kako da joj se obrate, pa često kažu i nešto neprilično, a dame žele tračati u miru. Ona bi tu bila neprikladna. I tebi je to jasno. Kad bi u društvu bilo mladog svijeta... ali ne, jednostavno ne možemo doći." Ona s bolnim izrazom vrati pismo u omotnicu. "Draga, mislim da nisi u pravu. Neka Eve ostane ovdje s Louisom. Ima već predviđene teniske susrete, i jedan ili dva
49
JUDITH KRANTZpiknika, mislim. Zašto bismo dakle morali odustati od nekoliko dana na svježem morskom zraku, i to zbog djevojke čiji će život uskoro ionako biti ispunjen domjencima i novim haljinama?" "čini se da joj nije lako", reče gospođa Coudert bez mnogo uvjerenosti.
"Besmisao. Piši odmah i javi da dolazimo sutra. Odmah ću obaviti rezervacije za vlak do Deauvillea.""Kako ti kažeš, Didier." "Kažem tako i sve je jasno." On poljubi suprugu i navuče u dobrom raspoloženju rukavice za vožnju. Chantalini obziri potpuno su joj dolikovali, bez sumnje, no ipak bijahu malo smiješni. Na sreću, on je volio takve žene i uvijek će ih voljeti. Nakon naporna radnog dana one su mu donosile olakšanje, što neka ozbiljna osoba nikad ne bi mogla. "Večeras se ne moram žuriti kući", reče Eve olakšano dok je ulazila u Alainovu garderobu. Shvatila je nagli i neočekivani odlazak svojih roditelja kao jasan znak da usluge gospođice Ga-brielle više neće biti potrebne. "Možda se stara krokodilica onesvijestila od prevelike svetosti?" upita Alain. "Ili si konačno odlučila da više ne budeš Pepeljuga?" "Ni jedno ni drugo. Gospođica Gabrielle otišla je u posjet sestri nekoliko dana. Ostavila mi je ključ od kuće. Ne mogu ostati odviše kasno, jer bi susjedi to mogli primijetiti i reći joj kad se vrati, ali vrata barem neće biti zaključavana u ponoć." Eve mu radosno pokaže ključ od malih vrata u ulici Buffon. Alain ju je promatrao oborenih očiju. Uza sve Evine vještine u izmišljanju priča o gospođici Gabrielle, on je posumnjao u njih. Dok su pričali jedno uz drugo svake večeri, on je postupno shvaćao da Eve nije ono za što se izdaje. Večeras, prvi put otkako ga je počela pohoditi iza kulisa, pojavila se u novom šeširu sa širokim rubom, načinjenim od fine svijetle slame i ukrašenim vrpcom od crnog baršuna. Posudila ga je iz majčine garderobe čim je ona otputovala u Normandiju.50
DO PONOVNOG SUSRETAOna to nije shvatila, pomisli Alain, ali taj je šešir samo potvrdio njegove sumnje. Po izboru riječi, po svemu što odgoj neumitno daje izgledu i ponašanju, Eve je bila iz bogate obitelji, koliko god to prikrivala. Alain je u to bio siguran. Pripadala je višem društvenom sloju, što nije htjela priznati zbog ovog ili onog razloga, ali sad je s ovim skupocjenim šeširom tako i izgledala. Ako je i imala nekog iskustva s trgovinama cipela, bila je ondje samo kupac koji nabavlja robu po narudžbi. Dosad je nije iskušavao a neće to ni ubuduće. Neka čuva svoju tajnu - tako je bolje. Nije se plašio ničega što bi mu mogle učiniti žene, osim da ga pokušaju uvući u svoj svakodnevni život. To je valjalo izbjegavati po svaku cijenu. Svojim draga-nama nije dopuštao da mu pričaju o svojim stvarnim teškoćama, o supruzima i djeci, jer je klopka vrebala i pri samom slušanju. "Možeš li nakon predstave navratiti sa mnom na večeru?" Bio je prvi put uvjeren u njezin pristanak, a bio je za to i krajnji čas, budući da je valjalo ispuniti okladu s Julesom. Kad bi je povalio na brzinu u garderobi ispunio bi uvjete oklade, ali bi se lišio posebnog užitka što ga je očekivao još otkako je prvi put pomilovao vlasi djevojke od koje su mu curile sline. "Samo ako pođemo na neko tiho i diskretno mjesto. Znaš čemu je nalik mali grad. Iako je gospođica Gabrielle odsutna, mogla bi me primijetiti neka od njezinih mušterija koja bi me odala. Znaš li neki nevelik, ne osobito svijetao lokal?""Pronaći ću ga, obećavam." "Jesi li imala na umu nešto ovakvo?" Alain ju je to upitao dok je razgledao prostoriju debelih zidova i niska stropa. Bila je hladna, prednost u usporedbi s činjenicom da je bila vrlo obična, upravo nalik na sve one koje je iskusio za svog umjetničkog života. Odlučio se za stol u uglu s izlizanom klupom, koji je bio najdalje od bara, i naručio najbolje jelo i piće što se moglo pronaći uz ne baš prevelik izbor.51
\
JUDITH KRANTZ "Savršeno je", reče Eve. Prvi put u životu našla se navečer u gostionici, prvi put je sjela na istu klupu s muškarcem i prvi put je pila vino koje je bilo naručeno za nju na nekom javnom mjestu. Pogleda okolo i zaključi da među gostima nema nikoga tko bi pripadao svijetu njezinih roditelja. Ona olakšano odahnu."Popij gutljaj", reče joj. "Dopusti mi da ispijem iz tvoje čaše", odgovori mu tiho, dok je njega presjekao nagli nastup požude. Je li Eve imala pojma što takve riječi mogu značiti jednom muškarcu? Naravno da nije, pomisli on. Ona nije shvaćala koliko zapaljivi mogu biti takvi nepromišljeni istupi, inače bi bila opreznija. On joj pruži čašu i poče je promatrati dok je ispijala vino, uživajući kao da je to bio premier eru. čaša je ostala gotovo prazna; koliko god je bila hrabra kad se odlučila doći ovamo, toliko joj je još trebalo hrabrosti. Već je upoznala Alaina iza kulisa, čovjeka koji joj je pričao o Parizu i o tome kako je postao zvijezda Riviere bez formalne glazbene naobrazbe i unatoč protivljenju svojih radničkih roditelja. U kazalištu je promatrala sa strane Alaina Maraisa, koji je pjevao ljubavne balade i zarobljavao je svojim glasom tako da bi se zamalo obeznanila. Ali sad je upoznala i jednoga trećeg Alaina, dotjerana i profinjena čovjeka pod tvrdim slamnatim šeširom i u zgodnom, prugastom ljetnom odijelu s mekanom košuljom. Bio je pravi Parižanin, svjetski čovjek u ophođenju sa ženama koje su se okretale za njim na ulici. On je ovdje bio čovjek kakvoga nikad ne bi mogla upoznati tijekom svog urednog života u Dijonu: bio je stranac, sasvim neuobičajen, egzotični putnik u zemlji prostijoj od njegove. Pitala se što nalazi u njoj da joj dopušta posjećivati ga svaki dan, upozoravajući pritom Julesa da nikom ne dopusti niti zakucati na njegova vrata. Odjednom je osjetila da nije ravna ovom trećem Alainu Maraisu, tom došljaku iz nekog nepoznatog svijeta. O čemu je mogla s njime razgovarati? Onih pola sata u njegovoj garderobi redovito je protjecalo brzo, jer su znali da će se točno
52
DO PONOVNOG SUSRETAu petnaest minuta do jedanaest pojaviti Jules i upozoriti ga da je pred njim njegov drugi tour de chant. Tad bi se morali rastati, ali ovaj put im nije prijetio nagli oproštaj. "Mogu li dobiti još jedan gutljaj vina?" upita ona i ispi pohlepno ponuđenu čašu. "Ima li gospođica Gabrielle barem dobar vinski podrum?" Alain ju je pitao da vidi dokle može ići njezina dosjetljivost. Takvo nadzemaljske biće pilo je s pravim užitkom. "Izvrstan, to je njezina jedina raskoš. Ali ne, to ne bi bilo pošteno. Ona ima i vrlo dobru kuhinju. Otkako radim kod nje nikad nisam bila gladna." "To još nije dovoljna nadoknada za tvoju mladost. Eva, ne želiš li za sebe nešto bolje? Ne možeš ostatak života provesti prodajući cipele, zar ne?" "Naravno", odgovori ona neoprezno se nadurivši. Zašto nije izmislila nešto bolje, nešto uznositije, dok je s njim provodila vrijeme? "Shvatit ćeš", proslijedi ona brzo, "da je to najpomod-nija trgovina cipela u našem dijelu grada. Imamo samo najbolju klijentelu, najzgodnije žene." "Zar ne pomišljaš na udaju? Brine li se gospođica Gabrielle i o tome?" Njezine su ga izmišljotine toliko zabavljale da je nastavio postavljati pitanja i više nego što je to bilo mudro. "Oh!" Evi je zastao dah od tog prepada. Sve u njezinu životu podučavalo ju je koliko je ona
plemenit primjerak čovječanstva, pa je bila i odgajana za neku divnu buduću vezu. Nije, ni u kom slučaju, kanila udovoljiti svim nadama i namjerama svojih roditelja, jer joj je neovisnost bila najvažnija, pa je i sama pomisao da bi netko mogao raspolagati njome bila izvan rasprave. "Ispričavam se što sam te to upitao", zabrza Alain, shvativši da ju je uvrijedio. S druge strane, volio bih znati.""Zašto? Kakve to ima veze?" nakostriješi se ona. "Ništa, samo radoznalost", odgovori on nehajno. "Uvijek razgovaramo samo o meni. O tebi ne znam ništa što bi bilo vrijedno saznanja. Naše je prijateljstvo vrlo jednostrano".53
t
JUDITU KRANTZ "Oh". Odjednom Eve shvati da njegova neuobičajena, pomodna odjeća nije izbrisala Alaina kakvog je poznavala iz njegove garderobe. Pogleda ga postrance. "Kad jedna djevojka pješaci zamalo preko cijelog Dijona da bi te svake večeri slušala i kad onda mora u mraku bježati natrag kući - ti to zoveš prijateljstvom?" "Kad jedna djevojka provodi svaku večer uza me, sjedeći na neudobnoj drvenoj stolici i pritom izgleda tako kao da bi pobjegla vrišteći ako bih joj se samo malo približio i dotaknuo je prstom - kako bih to mogao nazvati?" "Ne znam", odvrati Eve polagano. "Zaista, ne znam. Ali ti si mnogo iskusniji od mene, pa ako ti to nazivaš prijateljstvom, mora biti da je to." "Ne čini to!" uzviknu on, mičući njezinu ruku kojom je pokrila njegovu."Ne čini - što?" prošapta ona. "Moj Bože, ti si gora od najgore zavodnice koja je ikad postojala." On je zgrabi za ruku. "Daj, popipaj moje srce i osjeti kako bije - misliš li da tako bije i inače? Zar misliš da me možeš doticati kad ti to padne na um, a da mi ni jednom ne dopustiš poljubac?" "Ja bih... dopustila da me poljubiš", odvrati Eve polagano, "ali još nikad nisi pokušao." "Dakako da nisam pokušao. Ne pokušavam poljubiti djevojku koja sjedi čvrsto prekriženih ruku i nogu priljubljenih gležanj uz gležanj, da ih ni otpiračem ne bih mogao razmaknuti, ponašajući se kao da je netko kani napasti." Suza sklizne niz Evin obraz, no nije se usudila pomaknuti da je obriše. Pomisli na njegovo srce koje tako divlje kuca. Sigurno se na nju ne ljuti toliko da joj ne bi htio oprostiti. Osjećala se kao da će joj prepući srce. Nagonskim pokretom okrenu se prema njemu tako da mu je mogla rukama obujmiti oba ramena, pripi se uza nj i čvrsto ga poljubi. Naišao je konobar i ona se brzo povuče. Uviđavno je okrenuo glavu, što je Evu
54
DO PONOVNOG SUSRETAupozorilo da se nalaze na javnome mjestu i da ih manje diskretni gosti za drugim stolovima sigurno radoznalo promatraju. "Eve, pođimo", reče Alain i stavi novac na stol. Povede je ispod ruke i oni krenuše ne dotaknuvši jelo. Ona mu je bez riječi dopustila da je izvede iz gostionice, na napučenu ulicu gdje su građani Dijona uživali u svježem noćnom zraku. Ali nije vidjela nikoga, bila je kao začarana - djevojka koja je prvi put poljubila. Sve iz njezine prošlosti odjednom se izgubilo; zaputila se na opasno more fizičkih želja, more čije je pogibeljne struje oprezno izbjegavala od prve noći kad je upoznala Alaina. Eve se ljuljala kao nikad u životu, jer su dvije čaše jakog crnog vina i pomanjkanje jela učinili svoje. Ulicom kao da su se kretale neke prikaze, gomila oko nje nalikovala je beživotnim utvarama. "Želim te još jednom poljubiti", ču Eve sebe kako govori. "Želim... želim..."
"To je nemoguće, bilo bi smiješno", reče on poprilično grubo. "Ovdje ne možemo biti sami. Pođimo u moj iznajmljeni stan, nije daleko. Imam dvije sobe, sve je savršeno pristojno." Ona potvrdno kimnu bez riječi. Na časak joj je kroz glavu prošla pomisao što bi na to rekle njezina majka, tetka ili Louise. Zatekla se u nepoznatom području, pomisli zaneseno, ali zatim zaboravi na sve dok su hitali k Alainovu kazališnom prenoćištu. Druga od dviju soba koje je Alain iznajmljivao kad je dolazio na gostovanje iz Pariza, bila je gotovo nakrcana viktorijanskim pokućstvom, presvučenim tamnocrvenim baršunom. Eve je sjela na široku i gizdavu sofu, pokušavajući se ponašati kao da je došla nekome u posjet. Ali osjećala se kao da je pala s neba, preplašena i istovremeno zanesena, zahvaćena radoznalošću i bojaž-Ijivošću u isti mah. Alain je bacio šešir i skinuo kaput, promatrajući posjetiteljicu na sofi s pomiješanim osjećajima erotskog uzbuđenja i neodoljive zabave, jer Eve je još uvijek nosila rukavice koje je i nesvjesno navukla kad su izišli iz gostionice. Ali kad je sjeo pored55
JUDITH KRANTZnje i zagledao se u njezine oči, vidio je u njima, pored očitog straha i tvrdoglavu odlučnost koja ju je dovela ovamo. Skide joj šešir, rasplete kosu i raširi je po njezinim ramenima. Skide joj rukavice i brzo raskopča nekoliko gornjih gumba na njezinoj bluzi. Ona je šutjela, pa i onda kad se sagnuo i svukao joj cipele s visokim potpeticama i zašiljenim vrškom, kad ju je obgrlio i položio na sofu. Da nije ubrzano dahtala, pomislio bio da je sve to ne zanima. Sve do trenutka dok je nije poljubio. Strastvenom nevinošću kojom je primila njegov poljubac bio je kao zapljusnut. Usnice su joj bile stisnute, ali ih je žarko i nesuzdržano pritiskala uz njegove. Nije bilo dvojbe da je hlepila za poljupcima više od ičega na svijetu, ali je pritom bilo očito da u ljubljenju raspolaže tek iskustvom djeteta. Eve je obujmila njegovu glavu tako čvrsto da jednostavno nije mogao maknuti usne s njezina lica. Oči su joj bile čvrsto zatvorene. Na plišanoj sofi našli su se u takvu položaju da bi bez sumnje pali s nje da su se makar malo pomaknuli. "Pričekaj", došapnu joj Alain u trenutku kad ga je prestala ljubiti. On joj nježno odmaknu ruke, što je ona prihvatila nevoljko ali poslušno. "Eve, pogledaj me." Ona poviri, nestrpljiva da se vrati poljupcima. Željela je ponovno zatvoriti oči i ustremiti se na njegove usne, koje su je doticale tako različito od svega što je dosad iskusila, čvrste i nabrekle, nježne pa ipak tako snažne. "Htio bih te naučiti kako se ljubi", prošapta joj i jednim svojim prstom ocrta oblik njezinih usnica s toliko pažnje i osjećajnosti kao da je nekom vrelom olovkom izvlačio savršen crtež. Onda poče među njezinim usnicama pomicati prst naprijed i natrag, ne pokušavajući ih namjerno razdvojiti, ali je, naizmjenično potiskujući donju usnu prema dolje a gornju prema gore, malo-pomalo popuštao njezin grčeviti stisak. "Sada", reče joj i nagnu se nad nju. "Ne miči se." Vrškom svog jezika ponovio je prethodne kretnje svoga prsta, ocrtava-
DO PONOVNOG SUSRETA jući dvaput, triput, oblik njezinih usana, dok se ona borila za dah čvrsto obuhvaćena njegovim rukama. Glavu nije mogla ni pomaknuti. On zatim ponovno poče vrškom svog jezika, učinivši ga čvrstim koliko god je to mogao, požudno putovati lijevo i desno po njezinim usnicama, dok nije dospio do njihova spojišta, osjetivši kako pomalo popuštaju i njihovi mu se unutarnji rubovi otvaraju. Ponovno se vratio ljubljenju svojim iskusnim ritmom, tako da je svaki sljedeći poljubac bio novi mali prodor. Tek kad je u njegovim rukama zadrhtala u groznici nestrpljivosti, ponovno se prikradao; bile su to invazije tako kratke pa ipak toliko prodorne da je ona jecala od zanosa. "Daj da osjetim tvoj jezik", zapovjedi joj on. "Želim ga u svojim ustima."
"Ne! To ne mogu!" "Možeš, pokušaj samo jednom. Pokazat ću ti." Bio je ustrajan i ulazio u nju svojim jezikom sve dublje - ali polagano, pažljivo, povlačeći se čim bi ušao unutra, sve dok nije osjetio jedan njezin drhtaj koji mu je govorio da je stekla traženu hrabrost. Pričinjao se kao da nije ništa zapazio, a ona ga je ovaj put dotakla malo snažnije nego čas prije. On je i dalje nije primjećivao. Kad je Eve treći put uvukla jezik u njegova usta, on ga poče sisali kao da je to njezina bradavica. Alain je gorio od pohlepe, ali se držao strogo na uzdi. Sada samo usta i jezik, govorio je sebi, zasad samo to, uvjeravao je sebe dok je divlja strast u njemu bujala. Još prije jedan sat Eve se nije znala ljubiti. Sad je po nehotičnim trzajima njezinih bokova shvatio da nema toga što s njom ne bi mogao učiniti večeras. Pomalo joj je počeo izmicati dok je ona bila obezna-njena od strasti koju nije shvaćala kao strast, luda od pohlepe o kojoj nije ništa znala, pohlepna u požudi koje još nije bila svjesna."Ne, Alaine", zavapi ona. "Ne odlazi..." "Pričekaj malo, odmah se vraćam." On nestade u svojoj spavaonici. Sigurno je sigurno, pomisli on dok je otkapčao razrez57
JUDITH KRANTZ
hlača i izvlačio iz njega svoje golemo udo, uvijek na oprezu da ne dođe prerano do vrhunca. Stao je ispred umivaonika u uglu i počeo baratati rukom, imajući pred očima Evino još neviđeno tijelo. Za nekoliko časaka završio je i tako dobio priliku da uživa u potpunosti u onome što je sebi uskraćivao toliko noći. Dršćući, on nasu malo vode iz vrča, opra se i obrisa, ponovno zakopča razrez i vrati se u sobu gdje ga je čekala Eve, ležeći na sofi. On je nježno obujmi i poče ponovno ljubiti. Sada je mogao biti smireno nježan, bio je zadovoljan svojim samosavlađiva-njem. Drugi put bit će sigurno bolje i trajat će mnogo dulje, što bi mu se događalo čak i sa ženom koja je bila svjesna što čini. Zahvaljujući onim kratkim izlascima u drugu sobu stjecao je glas ljubavnika bez premca. Alain je spretnim i iskusnim prstima otkopčao još nekoliko gumba na Evinoj bluzi. Ubrzo su bili svi raskopčani i on je oslobodi pojasa, tijesno zavezanog oko struka. Dok ju je između poljubaca pomalo razodijevao, ležala je nepokretna u njegovim rukama. Neznanje, kao i vino što ga je popila, učinili su je nesposobnom da mu pomogne, ali joj nije bilo ni na kraj pameti da ga zaustavi. Nije ni slutila što bi on s njom mogao učiniti, no što god to bilo, znala je da je njezina sudbina u pokornosti. Eve je bila odviše skromna da bi spustila pogled na vlastito tijelo, no osjetila je da su joj grudi oslobođene čipkastog rublja te da ih je sada pokrivala tek raskopčana bluza. Kroz prozirnu tkaninu nazirale su se njezine otkrivene bradavice, koje su joj se podigle a da toga nije bila ni svjesna. Dok je slušala kako joj suknja i podsuknja šuškaju dok su padale na pod, zatvorila je oči. Slijepo se potčinjavala Alainu dok ju je on postupno lišavao svega osim bluze, ne žureći s polaganim otkrivanjem novih i čudesnih dijelova njezina mladog tijela. Bio je sve uzbuđeniji, osjećajući kako mu raste požuda kojoj nije bilo kraja. čuvao se da je prestane ljubiti, pripremajući je tako postupno za skidanje dijelova odjeće. Žurba bi mu mogla oteti zadovolj-58
DO PONOVNOG SUSRETA stvo, toga je bio potpuno svjestan, a Eve je bila toliko neobavi-ještena da su je poljupci mogli hipnotizirati. čak je zaboravila da je u tim godinama golotinja bila zabranjena. Ostavio je na njoj bluzu jer je tako dobila na sigurnosti. I kroz nju je mogao jasno vidjeti njezine iznenađujuće pune dojke s malim, ružičastim, uzbudljivo ispupčenim bradavicama koje su se probijale kroz raskopčanu bluzu. Bila je savršeno sazdana, pomisli dok je očima otkrivao privlačnu krivulju donjeg dijela njezina trbuha i plavkaste dlačice koje su prekrivale spoj među čvrstim i bujnim stegnima, meke i
guste kovrčave dlačice, sasvim po njegovu ukusu, jer on je volio da brežuljak užitaka bude dobro pokriven."Kako si lijepa, kako si lijepa", mrmljao je Alain."Alaine", odvraćala mu je ona šaptom. "Šuti, neće te boljeti, obećavam ti. Dopusti da ti pokažem jer o tome ne znaš ništa... shvaćam... samo dopusti da te volim." Alain je spustio pogled na njezina stegna. I nesvjesno, ona ih je stiskala na baršunu sofe, trljajući jedno o drugo. Ne, ne smije joj dopustiti da nastavi ovako, pomisli, jer bi mogao biti lišen svog užitka. "Lezi mirno, ljubavi", promrmlja on i dotaknu rukom jedno njezino stegno, kako bi shvatila što joj hoće reći. Ona se opusti i on vidje kako joj rumenilo oblijeva obraze. "Stvorena si za ljubav", prišapnu joj. "Kako si mogla tako dugo živjeti bez nje? Ne, ne govori ništa... daj da ti pokažem." On ispruži šaku i poče punom rukom trljati njezine nabujale dojke, pazeći da zastane samo časak na njezinim tvrdim bradavicama, draškajući ih lako prstima i uživajući u svojoj okrutno nametnutoj suzdržljivosti. Eve je jeknula svaki put kad bi je povukao za bradavicu. Ona to još ne zna, pomisli Alain, ali ona želi da joj tu dođem ustima. Još ne zna. On navlaži prste slinom i poče milovati te ružičaste točkice brzim potezima, bez prekida, sve dok nije ponovno olakšano spustio ruku na njezino stegno. "Želiš li da ti ljubim grudi?" prošapta joj u uho. "Neću, ako ti to ne želiš." Kad mu je ki-59
lJUDITH KRANTZmnula u znak zbunjena i bespomoćna pristanka, on je gotovo oklijevajući sagnuo svoju tamnu glavu nad djevičansku put. Usnice su joj bile slatke, dojke još slade, i kad bi još mogao ostati u Dijonu, odgodio bi za jedan dan sljedeći korak. Doveo bi ih ponovno oboje do novih vrhunaca. Ako se dulje zadrži na njezinim bradavicama, znao je to, toliko bi se ukrutio da mu ne bi više bilo odstupa. Jednom rukom Alain je podržavao njezinu desnu dojku, tako da joj je bradavica mogla ostati zarobljena medu njegovim usnama, izložena učestalim napadima njegova palucava jezika. Prsti druge ruke kao da su putovali besciljno, od struka preko trbuha do početka plavičastih dlačica među nogama. Znao je da će biti toliko opčinjena njegovim jezikom da neće shvatiti što radi njegova druga ruka: taj put prema donjem dijelu tijela morao je biti vrlo postupan. Mora se na to priviknuti, mora biti ukroćena da to prihvati - ili bi još uvijek mogla umaknuti, a uz toliku njezinu stidljivost propao bi i sav užitak. Sisao joj je dojku, sretan što je bradavica tako narasla i ukru-tila se, dok je druga ruka nehajno istraživala nježnu kožu iznad i ispod plavičastog trokuta, pomno pazeći da ne dotakne same dlačice. U prvi mah, Eve je stisnula trbuh i mišiće stegna na dodir te pažljive ruke, a zatim se i nevoljko uzvrpoljila. Ali odmah potom potpuno ju je obuzeo čudan i čudesan osjećaj tople i opojne težine što ju je osjetila među nogama, te više nipošto ne bi učinila ništa da navede Alaina na povlačenje ruke. Nije znala što on zapravo hoće, kakve su mu bile namjere, ali svaki put kad bi je dotaknuo došlo bi joj da razmakne bedra, pozivajući ga k sebi. Alain je sad obratio pažnju njezinoj lijevoj dojci, a novo i prodorno uzbuđenje u drugoj bradavici poslužilo je da odvrati pažnju od kretanja druge ruke, koja se pomicala tako lagano i polako doticala njezin brežuljak, da bi postala svjesna što joj čini tek kad bi podigao ruku. Vrlo je vješto čekao i cijele minute prije nego što bi je ponovno dotaknuo, podjednako lagano
DO PONOVNOG SUSRETAkao i prethodni put, ali uz znalačku preciznost koja mu je omogućila da u jednoj zapanjujućoj sekundi gurne najduži prst u samo središte njezinih uzbuđenja. Odmah potom povuče prst, znajući da je obavio svoj zadatak., pa počeka dok se brežuljak s kovrčavim dlačicama nije počeo pomicati prema gore, zahtijevajući još. Prst je zatim opet dotaknu, dobivši nagradu u pojavi vlažnosti, no ovaj put je ostao unutra malo dulje i protrljao je kao da je pitao za dopuštenje. On podiže glavu s
dojke. Oči su joj i dalje bile zatvorene, a usta otvorena, pa na časak pomisli da se zanesvijestila. "Neću to učiniti, ljubavi, ako ne želiš", šapnu joj. Ona ne reče ništa, no on je dobro znao da je to dovoljan znak odobravanja, kao i da ga je izričito iskazala. On se ponovno zaputi dolje, razdvoji kovrčice i po vrelini opet točno prepoznade mjesto među nogama koje je hlepilo za njegovim doticajem. Nježno je milovao, zadržavajući sada kontakt između njegovih prstiju i njezina mesa, dok su mu se prsti micali sve brže i brže požudno je promatrao njezino lice, kako je grizla usnice, kako je hvatala dah, kako se grčila dok je stremila nečemu, ni sama ne znajući čemu. Sad je svih pet njegovih prstiju zahvatilo dragocjenu put - htio je osjetiti svaki njezin drhtaj, svaki potres, svaki divlji i neobuzdani spoticaj u prvom grču djevice. Kad je napokon dosegnula trenutak o kojemu nije ni sanjala, kad je vrisnula njegovo ime, on gurnu svoj srednji prst duboko u nju - tako da zauvijek upamti tko joj je bio prvi gospodar i nikad ga ne zaboravi. To je bio posljednji užitak koji je želio za sebe. "Jules, za ime božje, moraš mi pomoći", reče Alain, zgrabivši inspicijenta za ruku i povukavši ga u svoju garderobu. Htio je s njim razgovarati a da ih nitko ne prisluškuje. "Stari prijatelju, u nevolji sam!" "Sto je posrijedi?" Jules još nije vidio Alaina tako neuredna i neobrijana, niti se Alain ikad pojavljivao u kazalištu tako rano.
l
JUDITU KRANTZ "Za Krista, Jules, zašto mi je došla luda zamisao da se okladim s tobom?""Jesi li dobio ili izgubio?" "Ni jedno ni drugo odnosno oboje - nema tu nikakve razlike. Evo, uzmi taj prokleti novac. Moram prvim sljedećim vlakom iz Dijona u Pariz." "Smiri se, Alaine! Danas imaš matineju i večernju predstavu, a kazališna družina napušta Dijon tek u ponedjeljak ujutro, to dobro znaš. Još četiri dana moraš biti ovdje." "Sve mi je to poznato, ali to ne mijenja ništa. Moram odavde nestati, Jules, i to prije večeri. Opravdat ćeš me pred upravom i pred Evom." "Koješta! S djevojkom, to možda, ali što da radim s upravom! Sto im mogu reći? Nemoj biti lud, ti si ovdje zvijezda. Ne želim zbog tebe izgubiti posao. Što se dogodilo? Silovao si je, zar ne?" "Ne, nisam je ni pritisnuo. Pripremio sam je za sve, kažem ti, pripremio do savršenstva. Ali zatim su je oblile suze i rekla mi je da me voli, da sam divan i sve što je željela u životu. A onda mi je rekla tko je ona, zapravo. Otac joj je najpoznatiji liječnik u gradu - oni će me uništiti, Jules, to su moćni ljudi. Pred upravom će početi vrištati da je to bilo silovanje, tko zna kako bi sve svršilo? Silovanje, oni će to sigurno tako nazvati. čak i ti si na to pomislio časak prije. Ne bi nikad povjerovali da je na to pristala. Oh, Kriste! Jules, za ljubav nebesa, pomozi mi!" Inspicijent nevoljko sjede i pogleda prestrašenog prijatelja. "Ti i tvoja djevica. A što si očekivao?" "Bio sam lud, Jules, što još mogu reći? Otpremio sam je kući što sam mogao prije, tek što sam doznao u kakvoj sam nevolji. Jules, ako odavde smjesta ne nestanem, to će loše završiti!" "Jesi li barem izmislio neku priču kojom bih te mogao opravdati?" upita ga Jules nakon što je časak razmišljao. "Cijelu noć sam pokušavao dosjetiti se. Reci im da mi je majka iznenada umrla, da sam u kazalištu dobio brzojav i da62
DO PONOVNOG SUSRETA
si ga ti vidio vlastitim očima. Naravno, morao sam odmah otići na pokop. Uprava se protiv toga neće moći buniti. Majčin pokop - to je sveta stvar. Reci im da ću doći ponovno na posao čim se vratite u Pariz. Evu samo obavijesti o smrti moje majke. Ona ne zna gdje živim u Parizu. Ako te upita kako će me pronaći, reci da nemaš pojma, da se u ovoj struci ljudi uvijek seljakaju. Objasni joj kako sam imao tek toliko vremena da joj poručim kako je nikad neću zaboraviti... da, to joj moraš reći. Da ću je se sjećati cijelog života, i vjeruj mi da hoću!""Što ako se pojavi u pariškom kazalištu?" "Neće, to je nemoguće. Rekla mi je koliko je dobro čuvana cijeli dan. Ona nema slobode, nad njom bdije pratiteljica - zamisli, pratiteljica! - kamo god krene. Znao sam da mi je lagala kad je pričala da prodaje cipele, ali nisam mogao ni pomisliti..." "Alaine, moraš održati barem matineju. Sve do noći ionako nema vlaka za Pariz. Reći ću upravi da je brzojav došao u vrijeme matineje i ja sam ti ga predao odmah nakon predstave." "Što god ti rekao, Jules, ti si ipak pravi prijatelj. Što bih bez tebe?""Padni na koljena i moli za čudo." Cio taj dan Eve je sjedila za glasovirom u majčinu budoaru. Erotska čuvstva opsjedala su je u valovima i ispunjala gotovo nepodnošljivo. Iscrple su je pomisli na ekstaze koje joj je podario Alain, a o kojima nije mogla ni sanjati. Još nije potpuno razumijevala, ali bila je to očito jedina važna stvar u životu. Alain, Alain, Alain... dok ga ponovno ne ugleda, htjela je zubima trgati predmete, trčati i trčati dok ne padne od umora, gristi usnice dok ne prokrvare... bilo je gotovo neizdržljivo čekati do večere! Izbjegavala je Louisu, svjesna da je ovaj iznimni događaj morao ostaviti traga na njezinu licu. Naposljetku je satima svirala na glasovir, odabirući one popularne napjeve koje je čula na ulici, ali nije ih ni pokušala pjevati jer je znala da bi joj to slomilo živce. Nije zasvirala ni jednu Alainovu pjesmu,
JUDITH KRANTZjer ju je čežnja za njim toliko opsjedala da se plašila kako bi mogla početi zavijati poput životinje. Nakon beskonačnog ljetnog predvečerja napokon je pao mrak. čudnovato uznemirena Louise se odlučila smiriti dobrim tračem s kuharicom, pa je u svoju sobu krenula kasnije nego obično. Bilo je već zamalo pola jedanaest kad je Eve uspjela za sobom zaključati vrata u ulici Buffon i pojuriti prema Alca-zaru. Nije ni pokušala pokucati na Alainova vrata, nego je u sobu upala istom divljom hitnjom kojom je jurila ulicama. Nevelika prostorija bila je prazna, nigdje nije bilo ni njegove odjeće. Upala je u drugu prostoriju, pomisli i vrati se u uski hodnik. Na obje strane ugledala je poznate garderobe, pored kojih je prolazila svake večeri, napučene već poznatim joj izvođačima. "Jules!" doviknu Eve inspicijentu koji joj se približavao. "Gdje je Alain? Zašto nije u svojoj garderobi?" "Otputovao je. Iznenada mu je umrla majka... brzojav je stigao poslije podneva. Morao je otići u Pariz na pokop - večeras nije mogao nastupiti. Ostavio je poruku za vas.""Recite mi!" "Rekao je da vas nikad neće zaboraviti, da će vas pamtiti cijelog života.""To je sve? Zar ništa više?" "To je sve." Jules je izrazio žaljenje. Ona nije bila prva žena koja je pjevača poistovjetila s njegovim pjesmama, ali je sigurno medu njima bila najmlađa i najljepša. "Jules, gdje on živi? Dajte mi njegovu adresu, molim vas, morate mi reći kako da ga pronađem!""Ne znam... nikad mi to nije rekao. Nemam pojma." Eve se okrenu i izjuri iz kazališta, krećući se a da nije znala kako ni zašto. Ubrzo je došla do ulice koja je vodila prema kolodvoru. Za nekoliko časaka našla se ispod goleme metalne rotonde, tražeći očajnički pogledom tablu na kojoj su bili ispisani64
DO PONOVNOG SUSRETAodlasci i dolasci vlakova. Znala je da se između kasnog popod-neva i noći u Dijonu zaustavlja samo jedan pariški vlak. "Vlak za Pariz?" upita ona preklinjući nosača koji joj je pojurio u susret. "četvrti peron. Ali požurite, vlak tek što nije krenuo", dovi-knu joj on. Eve pojuri prema dugom peronu gdje je vlak još stajao i uskoči u posljednji vagon. Kad se jednom našla unutra, pokušala je povratiti dah. Začula se zviždaljka i vlak je krenuo hvatajući brzinu. Tek kad je počeo sigurno soptati kroz Tranchee des Perrieres na rubu grada, smogla je dovoljno snage da počne potragu duž vlaka. Pronašla je Alaina u vagonu drugog razreda, daleko na početku kompozicije. Stajao je u hodniku, s rukama u džepovima i pognute glave, promatrajući mračno tračnice pored kojih je vlak promicao. čim ga je prepoznala pojurila je prema njemu, dok ju je ljuljanje vagona bacalo s jedne na drugu stranu hodnika. Eve se napokon uhvati za Alaina kako ne bi pala. Reagirao je žestoko."Poludjela si!" On odgurnu njezine ruke."Hvala Bogu da sam te pronašla!""Sići ćeš s vlaka već na sljedećoj postaji!""Ne, nikad te neću ostaviti!""Moraš! Tvoja obitelj..." "Kakve veze oni imaju s nama? Nitko me neće odvojiti od tebe." "Ti ništa ne razumiješ" presiječe je on grubo. "Ja nisam čovjek za ženidbu. Nikad se neću smiriti.""Jesam li ti što govorila o braku? Jednu jedinu riječ?" "Nisi, ali si na to mislila. Zar ti se čini da ne poznajem žene?" "Prezirem brak, prezirem sve u vezi s njim", reče mu Eve istinu, a divlji žar u njezinim očima, ponositi i samosvjesni pokret65
r~
1JUDITU KRANTZglave, njezina neukrotivost i nepokornost - sve mu je to potvrđivalo da ona govori ono što misli."Zna li itko da si me slijedila?" upita je, odjednom zanesen uzbudljivim sjećanjem na njezino tijelo. "Nitko. Nitko iz mog svijeta ne zna da ti postojiš." "U tom slučaju - odluka je tvoja." On prekrati raspravu i privuče je k sebi. Bila mu je odviše potrebna da bi je sad ostavio, pogotovo kad je pomislio na nedovršen posao što ga je očekivao.66
DO PONOVNOG SUSRETAGlava 3
r TI
dva dana nakon njezina odlaska. Premda jebilo adresirano na roditelje, izbezumljenaLouise smjesta ga je otvorila. No u njemu je bilorečeno tek toliko da je sigurna, sretna do nevjerice ida - po vlastitim neuvjerljivim riječima - živi sčovjekom kojega ljubi. Sobarica, odviše prestravljenada ikom drugom u kućanstvu zucne o katastrofi, odjurila je na poštu da pošalje brzojav Coudertovima u
Deauville, priopćivši im tek toliko da shvate kako, moraju hitno krenuti kući. , "Louise, ti pokvareni stvore", izderala se gospođa Coudert na nju čim su doputovali. "Reci mi sve što znaš, ili ću te strpati u zatvor!" "Chantal, smiri se!" prekinuo ju je nestrpljivo doktor Coudert. "Na tri mjesta u ovom pismu naglašeno je kako Louise ni o čemu nema pojma, Eve izjavljuje da je lagala Louisi i da Louise nije ni za što kriva." Njegova žena još nije shvatila da im je, bez obzira na to što Loiuse zna ili ne zna, prijeko potrebna njezina pomoć kako bi se tajna sačuvala dok se Eve ne vrati doma. "Louise, sada dobro promisli", obrati joj se doktor Coudert. "Kakav je to čovjek s kojim je Eve pobjegla? Nećeš biti kažnjena ako nam to kažeš, obećavam ti, ali moramo pronaći Evu
67
JUDITH KRANTZprije nego što joj se dogodi neko zlo. Molim te, Louise, reci nam kako se Eve upoznala s tim čovjekom, kad si je vidjela da s njim razgovara? Kako on izgleda?... Ispričaj nam sve što si zapamtila o njemu." "S gospođicom Evom nikad nije razgovarao nepoznat čovjek. Kunem se Djevicom Marijom. Nikad nije bila nasamo s muškarcem osim kad se išla ispovjediti, a i tada sam redovito bila u blizini, kao i gospođica Helene prije mene. Sa mnom nikad nije razgovarala o muškarcima, niti me pitala što se s djevojkama događa kad se udaju - jedino mi je napominjala da se ne želi udati, nikad." Louise je briznula u plač, sjećajući se njihovih šetnji gradskim vrtom prije samo nekoliko mjeseci, onih prvih hladnih proljetnih dana. "Ona ne zna ništa, prisežem." "Ništa." Chantal Coudert prijezimo otpuhnu. "Pogledaj ovo pismo! Pobjegla je s nekim muškarcem! Posrijedi je ili jedno ili drugo. Ne može biti oboje." "Molim te, Chantal, smiri se." Doktor Coudert uzeo ju je čvrsto za ruku. "Bude li sreće, Eve će biti kod kuće za dan ili dva. To je neka vrsta ludila, problem adolescenata kakvom su sklone djevojke njezine dobi. Kad se vrati doznat ćemo što se dogodilo, ali prije ne. U međuvremenu, dok se ne vrati, bitno je da nitko ne zna ništa osim nas troje. Louise, slušaš li me pozorno?""Da, gospodine." "Louise, objasnit ćeš kuharici da je gospođica Eve bolesna i da ja mislim kako su posrijedi zaušnjaci. Strogo ću narediti da nitko od ostale posluge ne smije u njezinu sobu. Reći ćeš im da je ona u karanteni. Samo ti ćeš joj odnositi hranu - samo juhu i kruh s medom. Neće imati apetita. Ja ću je pohoditi u sobi četiri do pet puta na dan. Ako itko od posluge otkrije istinu, odmah ću te otpustiti, bez ikakve preporuke, a pobrinut ću se da nikad ne dobiješ drugi posao u Dijonu. Jesi li razumjela?""Da, gospodine.""Chantal, ako se zbog bilo kojeg razloga Eve ne vrati prije68
DO PONOVNOG SUSRETAnego što Marie-France otputuje iz Deauvillea u Pariz, zamolit ćemo je da odmah dođe ovamo. Potreban nam je njezin savjet. A onda, ako dođe do toga, trebat će nam i njezina pomoć." "Na što misliš, Didier?" O čemu to govoriš... kakva pomoć?" "Pomišljaš li da jedan doktor ne zna što se događa na ovom svijetu, draga moja? Eve neće biti prva djevojka koja je provela nekoliko mjeseci izvan Dijona, a kad se bude vratila, bit će sigurno mudrija." "Moj Bože, kako možeš govoriti o svojoj kćeri tako bezosjećajno? Kako se odvažuješ govoriti o mjesecima, Didier?" "Pokušavam biti razuman, a savjetujem isto i tebi. Budemo li dalekovidni izbjeći ćemo skandal, a to je, nakon Evina povratka kući, najvažnije od svega. Jednoga će nam dana na tome biti zahvalna, vidjet ćeš. A sada, Louise, pođi u svoju sobu i prestani jecati. Umij Uče i promijeni pregaču. Kao što si čula, to su samo zaušnjaci, a ne propast svijeta." Govoreći to, Coudert je uvjeravao i sebe a ne
samo sobaricu. Istoga dana kad je barunica de Courtizot doputovala u Dijon iz Pariza, prispjelo je drugo pismo. Frankirano je u Parizu i priopćavalo im je nešto više od onoga što je bilo rečeno u prvome. Eve ga je poslala s namjerom da utješi roditelje i uvjeri ih kako joj je dobro - znala je što bi se dogodilo kad bi otkrili njezino prebivalište. "Pročitaj ovo, Marie-France", reče joj doktor Coudert mračno. "Reci mi što o tome misliš." "Mogli biste unajmiti detektive", reče barunica nakon što je pročitala onih nekoliko redaka, "ali dvojim da bi joj ušli u trag. Nema za to izgleda, Pariz je golem." "Upravo to sam i ja mislio. Unajmit ću ih, ali nemani velike nade.""Sto nam je raditi?" Chantal Coudert zajecala je u očaju. "Ako se Eve ne vrati do kraja sljedećeg tjedna, neću više moći glumiti da ima zaušnjake. Ne traju toliko dugo. Marie-France morat će ostati ovdje dok se Eve ne bude osjećala bolje, a69
JUDITU KRANTZonda će nas uvjeriti kako bi bilo lijepo da povede svoju nećakinju u Pariz. Louise će pripremiti Evinu prtljagu i njih dvije će otputovati, neočekivano i ne pozdravivšvi se ni sa kim osim s tobom, Chantal. Ja ću ih odvesti do kolodvora, na noćni vlak.""A zatim, Didier?" upita ga Marie-France. "A zatim, dok se ne vrati ovamo, Eve će biti s tobom u Parizu. Što bi bilo normalnije? Nitko od naših prijatelja neće biti začuđen kad im to tako objasnimo. Eve će se oporaviti, što ćemo sa zadovoljstvom priopćiti prijateljima, i uskoro će joj biti tako dobro da će moći uživati u ljepotama Pariza, sve dok joj budemo dopuštali da živi po tvojim nadzorom, dok... pa, dok se ne vrati kući, što mora, prije ili kasnije."Sto te čini toliko sigurnim?" upita ga njegova žena. "Mislim da je čovjek koji je pobjegao s djevojkom poput Eve tako loš, da će to i ona sama uvidjeti. Ili će se od nje umoriti. Pripazi što ti kažem: na osnovi svega što sam doznao kao dugogodišnji liječnik, ona će se vratiti onamo kamo pripada čim joj život postane težak. Naposljetku, Eve nema novca, ne može zarađivati, niti se u što razumije niti ima neki zanat. Ona je još uvijek dijete. Vratit će se, i to s netaknutim ugledom ako budemo znali igrati svoje uloge. Bit ćemo za to tebi obvezni, Marie-France." "Oh, dragi moj, to nije ništa. Učinit ću sve što je moguće. Jadna mala Eve... neprekidno sam mislila da ste s njom odviše strogi, Chantal, ali bila sam u krivu. Sada shvaćam da ne možete biti prestrogi. Zahvaljujem Bogu što nemam djece, to je sve što mogu reći." Proslavljajući priliku koja joj se pružila da ljenčari, Eve se ispruži pod platnenom plahtom i zaječa od silne ugode. Pospano se osvrnula za Alainom, iako je već po jakosti sunčeva svjetla mogla zaključiti da je opet prespavala trenutak kad se on digao i otišao na pokus. Kasno ustajanje još uvijek je Evi bila silna novost. Ritam njezinih dana u Parizu bio je potpuno različit od onih u Dijonu, kao što
DO PONOVNOG SUSRETAje i novostečena svijest o mogućnostima njezina tijela bila različita u usporedbi s danima kad se morala zadovoljiti partijom tenisa. Eve je postala robinjom seksualne strasti za Alainom. Premda je u mnogo čemu on bio sebičan, točno je znao kako treba poticati prohtjeve jedne neiskusne djevojke - a to je umijeće koje je malo ljudi htjelo dotjerivati ili usavršavati. Jednu noć za drugom, on je vodio Evu putem erotskih spoznaja kojih nisu bile svjesne ni mnoge kurtizane. Bili su prvi dani listopada. Mjesec u kojem su se čeznutljivosti i mirisi ljeta i dalje probijali s toplim zapusima do prozora; osunčanim danima slijedile su noći u kojima se jesen tek naslućivala. Bio je to blažen, plahovit i ljubavnički listopad koji se pričinjao kao da bi mogao potrajati do proljeća - posljednji listopad Belle Epoque. Eve je zamalo ponovno zaspala, no čim je sklopila oči prisjetila se da je obećala zajednički
doručak jednoj novoj prijateljici, ili nekom tko bi joj mogao postati prijateljicom. Živjela je u stanu s druge strane istog kata, a zvala se Vivianne de Biron. Alainu se takav izbor imena učinio dobrim, ne odviše aristokratski nadmenim. Jedva da je ikad ijedna žena iz varijetea upotrebljavala autentično vlastito ime. Tako je i Eve postala poznata kao gospođica Laforet, jer je uostalom dobro znala da će je roditelji pokušati pronaći. Zijevnuvši, skliznula je iz velikog kreveta i stavila na sebe kućni ogrtač od meke tkanine. Dok se prala i dotjerivala, počela je dolaziti do zaključka da se osjeća udobno u svojoj novoj koži, ne više kao pilence koje je upravo tog trena izišlo iz ljuske. Do Alainova malog stana na petom katu neke sporedne ulice uz Boulevard des Capucins, dakle u susjedstvu Offenbacha i Mi-stinguette, dolazilo se nepouzdanim dizalom. Neupadljivo ali prikladno namješten, stan je imao salon, spavaonicu, kuhinju, kupaonicu i mali polukružni prostor za jelo u koji je Alain smjestio glasovir. Iz salona se kroz visoke francuske prozore izlazilo na nevelik balkon koji je ubrzo postao Evino omiljeno mjesto71
JUDITU KRANTZboravka, pa je na njemu uživala i u jutarnjem, debelim slojem maslaca namazanom kruhu i kavi koju je Alain već ranije priredio. Ponekad bi se zagledala u ružičaste oblake što su dolazili nad Pariz s otvorenih nebesa Ile de Francea, ili bi promatrala kako se kasno popodne, boje marelice, zaodijeva u ljubičasto. No često bi Eve sjedala za glasovir te satima svirala i pjevala. Glazba je bila jedina od njezinih spona s prošlošću koju je htjela sačuvati, iako je redovito svakog tjedna pisala roditeljima. I da su na nju bili toliko ljutiti da ne bi htjeli pogledati pismo, pomišljala je da će ih već pogled na njezin rukopis uvjeriti da je živa. Evine domaće dužnosti bile su beznačajne. čistačica koja je već godinama radila za Alaina dolazila je svako popodne pospremiti krevete i očistiti stan, prihvaćajući Evinu nazočnost uljudnim naklonom koji nije davao poticaja razgovoru. Evina jedina briga bila je izbor neke od sjajno skrojenih košulja koje je Alain naručivao kod Charveta u Rue de la Paix, kao i to da mu priredi neko od britanskih odijela s prslukom, nabavljenih u magazinu "Old England" na Boulevardu de la Madeleine, kako bi se mogao prikladno odjenuti prije odlaska na predstavu. Svaki drugi dan odnosila je njegove skupocjene košulje na pranje i glačanje, jer je Alain davao veliku važnost svojoj strogoj eleganciji. Objašnjavao je Evi kako se želi izdvajati iz gomile time kako se odijeva, što je činio još u vrijeme dok je bio statist u Moulin Rougeu. Tada, prije pet godina, kupio je dvije pjesme u glazbenoj radionici Delormela i Garniera, i nakon svoje prve audicije dobio je malu ulogu u nekoj kavani gdje su nastupali pjevači. Eve se nije mogla naslušati pojedinosti o njegovu poslovnom usponu. Svaku novost koju bi joj ispričao ona je prožimala osjećajem prve ljubavi, koji je nemoguće opisati kao i miris gardenije. Sve to, ma koliko banalno, bilo je za nju dragocjeno i svemu tome davala je neki dublji smisao. "Old England" i Charvet njoj nisu bili tek nazivi trgovina, nego pojmovi što su odjekivali romancom i tajanstvom.72
DO PONOVNOG SUSRETA
Eve nije poznavala nikoga u Parizu. Alainovi dani bili su uglavnom ispunjeni pokusima, predstavama i rastrošnim zabavljanjem, što je bilo prijeko potrebno ako je želio uspijevati u svom zanatu. Eve mu se pridruživala tek nakon predstave, a brojni njegovi prijatelji prihvaćali su je ne pokazujući nikakvo iznenađenje. Ona je jednostavno bila Alainova nova djevojka, mala Madeleine, ljupka lutkica, privlačna, iako odviše tiha i stidljiva. To je bilo sve što su htjeli ili trebali znati o njoj, shvaćala je prirodno i sama, jer je bilo očito da ne pripada njihovu svijetu, premda im je činila
društvo u noćnim terevenkama po bučnim kavanama i pivnicama, gdje je prisno prijateljstvo bilo važnije od ozbiljnih razgovora. Iako je dane provodila sama, Eve se nikad nije osjećala osamljenom. Dolje, na ulici, tekao je život velikih bulevara, gdje su zapravo živjeli svi oni koji su nastupali po varijeteima. Istraživala je taj vanjski svijet širokih ulica, pomalo i plešući duž pločnika u sinkopiranim ritmovima koji su došli iz Amerike - maxixe, bunnj hug i turkej trot - i gotovo istisnuli tango. Još se nije usuđivala popiti kavu na terasi kavane premda je za tim čeznula, jer bi pojava mlade žene koja sjedi sama na javnom mjestu, upozoravao ju je Alain, mogla biti krivo shvaćena. A nije se usuđivala ni napustiti svoju četvrt radi šetnje po Rue de la Paix, po Elizej-skim poljima ili po bilo kojoj od onih elegantnih promenada, jer se plašila da bi mogla naletjeti na tetku Marie-France. Uostalom, poznate žene ne šetaju danju velikim bulevarima, toga je mogla biti svjesna. Već se približilo podne i Eve je zastala pred ormarom s njezinom novom garderobom, pokušavajući se odlučiti hoće li danas odjenuti svoj najbolji jesenski kostim. Dosad ga je samo isprobavala u privatnosti spavaonice. Još se nije navikla na nove sputavajuće suknje, koje su se sužavale odozgo nadolje. Da bi se u njima uopće moglo hodati, te su suknje imale visok postrani prorez, pokazujući "tango cipele" s vezicama. Koliko god je to bilo naporno djevojci navikloj na široke edwardijanske suknje,
fel
73
JUDITH KRANTZEve je bila ludo sretna izgledom odrasle osobe što joj ga je davala ta suknja i odgovarajuća plisirana tunika, koju je opet pokrivao kockasti bolero ogrtač s mekanim ovratnikom oko golog vrata, koji joj je davao silan osjećaj slobode nakon što je odrasla u visokim i krutim ovratnicima. Odjenut će živahno zeleni kostim ma kako dan bio topao, odluči napokon, jer Vivianne de Biron ima po Evinoj procjeni trideset pet i odisala je vrhunskom pariškom elegancijom. Evi je bila potrebna sigurnost koju su joj davale njezine nove haljine, jer će ovo biti prvi put otkako je pobjegla iz Dijona da se sastaje s nekim tko nije Alain. Eve je tom prilikom bila oduševljenija nego što je to shvaćala. Alain joj je davao dovoljno novca da bude lijepo odjevena pred njegovim prijateljima, nije zahtijevao od nje da obavlja kućanske poslove, ali kad bi ujutro otišao na pokus nove predstave, ona je za nj prestajala postojati. U Evinu neuobičajenom životu punom ljenčarenja, sve njezine misli vrtjele su se oko njega. Sa svoje strane Alain Marais bio je zadovoljan Evom, više nego zadovoljan. Još je mnogo toga trebala naučiti prije nego što postane iskusnom ljubavnicom, a on je upravo to želio. Kao što se često događalo, tek tada će je se zasititi. Vivianne de Biron rođena je kao Jeanne Sans, u tmurnom predgrađu Nantesa gdje je živio niži srednji sloj. Zahvaljujući svome savršenom tijelu dobila je prvu audiciju u jednom varijeteu, te je, iako se odmah pokazalo da ne zna držati takt s orkestrom, hodala samosvjesno kao carica. Dvadeset godina nosila je teške i napirlitane kostime šougerla veličajnom uzvišenošću i nekom neodredivom zavodljivošću. Dobro je znala da je u svijetu varijetea ona s ostalim šougerlama bila isto što i navodni maharadžini slonovi - majestetična, nekorisna ali neizbježna. Bila je ponosna na činjenicu što je kao šougerla "prodavala salatu" kao bilo koja njezina kolegica, zapravo mnogo bolje od većine njih.Sada, već pet godina u časnoj mirovini, Vivianne de Biron po-74
DO PONOVNOG SUSRETAstigla je jedan od triju ciljeva svakog veterana u njezinu zanatu. Nije postala zvijezda (o tome nije moglo biti ni govora), nije postala suprugom nekog uglednog muškarca (za čim nikad nije težila),
ali je, ipak, stekla dva sredovječna, ne odviše zahtjevna, protektora. Zahvaljujući njihovim savjetima mogla je izvrsno iskoristiti svoje raskošne čari. Prihod joj je bio više nego dostatan za miran, povučen ali i život u obilju, u središtu upravo onog pariškog predjela gdje je oduvijek nastojala obitavati. Varijete, dugo vremena Viviannin jedini svijet, bio je njezin glavni interes, pa nikad nije propuštala vidjeti nekog novog glumca ili novu revue a spectacle. Njezino poznavanje života bilo je golemo, jer se njezin bistri duh nije inače imao čime baviti tijekom tisuća i tisuća sati provedenih iza kulisa. U četrdeset petoj godini počela se baviti vlastitom budućnošću, koja će otpočeti možda za pet godina, kad se bude morala rastati od svojih protektora i živjeti dalje spokojno sedam dana u tjednu. U međuvremenu, njezinu je radoznalost pobudila mlada žena koja se doselila u stan tik do njezina. Bila je toliko različita od svih prethodnih Alainovih ljubavnica. Istovremeno istančana i lijepa, prostodušna ali s vrlo jasnom samosviješću -unatoč tome što je podrijetlom očito bila provincijalka. "Kako vam se dopada Pariz, Madame?" upita ona Evu kad su počele doručkovati u Cafe de la Paix, kavani s velikom i raskošnom dvoranom čije bi blijedozelene boiseries i oslikani strop sigurno zadovoljili i ukus markize de Pompadour. "To je najljepši grad na svijetu. Silno mi je drag!" Evine su se obrve podigle u žaru. Vivianne je pozorno promotrila svoju novu susjedu. Eve je bila odjevena po posljednjoj modi. Na svakom od njezinih obraza nalazila se kovrča koja je upravo ušla u modu, no sveukupno iskustvo uvjeravalo ju je da je elegantna Madeleine Lafo-ret neiskusna kao da je prodavačica pilića na tržnici. Ako je ona bila "Madame", kakvo je oslovljavanje zahtijevala uljudnost,75
JUDITH KRANTZonda je i Vivianne bila majka mnogo djece. Pa ipak... pa ipak... bilo je nešto u vezi s glazbom. "Uživala sam vas slušati kako pjevate, Madame, više nego što mogu i izreći.""Kako pjevam?""Vi i ne znate da vas mogu čuti u svojoj kuhinji." "Ne, nemam o tome pojma." Eve je bila zbunjena. "Mislila sam, zapravo bila sam sigurna da neću nikom smetati, da su zidovi dovoljno debeli. Žao mi je, mora da ste zbog toga izludjeli, ali mi je drago što ste mi to rekli." Ispričavala se, duboko pogođena. Doznati da je neka nepoznata osoba, koja je jamačno željela kuhati svoj ručak u miru, morala slušati njezino izvođenje popularnih napjeva koje je pokupila po ulici - to ju je toliko oneraspoložilo da jednostavno nije znala što na to reći. "Takvi su zidovi u ovim najamnim zgradurinama. Redovito možete čuti susjede, ali uvjeravam vas da mi ništa od onoga što sam čula nije pričinilo takvo zadovoljstvo. A čula sam često i gospodina Maraisa, u njegovim privatnim izvedbama.""No niste mu nikad ništa rekli?" upita Eve. "Naravno, ne. On mora uvježbavati svoje nove pjesme, to je sasvim razumljivo. Divim se njegovu glasu. Vi, Madame, niste profesionalka, u to sam sigurna." "Ne, naravno da nisam, Madame de Biron. Svatko to može zaključiti po tome kako pjevam, zar ne?" "Uopće ne. To sam naslutila po tome što nisam nikad za vas čula, a ja bih sigurno znala da ste profesionalka. Znala bi za vas i cijela Francuska. Sve što se događa u životu varijetea poznato mi je. Danas nemam razonode. Varijete mi je bio život, sad mi je tek razonoda, ali i strast, ako hoćete, i nema boljeg poznavatelja od mene.""Znala bi cijela Francuska? Kako ste na to došli?" "Ali to je očito! Morate shvatiti da je vaš glas čaroban - i više od toga. A vaša izvedba! Pjesmicama, koje sam bezbroj puta već76
DO PONOVNOG SUSRETAčula, vi ste mi izmamili suze na oči. Ja valjda nisam prva koja vam to kažem."
Evi je to ipak bio prvi otvoreni i nesuzdržani kompliment. Mrzovoljni profesor Dutour nikad s njom nije bio posve zadovoljan, a majka je zamišljala njezin glas tek kao damski instrument, koristan radi stvaranja dobrog dojma. Nije znala kako odgovoriti na te pohvale. Videći to, Vivianne de Biron je promijenila temu. "Jeste li dosad posjetili mnogo varijetea, Madame Laforet?" upita ona. "Ne, nažalost", objasni Eve. "Vidite, gospodin Marais nastupa u Rivijeri svake noći osim nedjelje, a ja ne bih voljela odlaziti u varijete sama. Postupam li glupo?""Naprotiv, to je pametno. Ali, što mislite o matinejama?""Nisu mi pale na um." "Kada dobijem ulaznice - znate, uprava mi redovito daje besplatne ulaznice - biste li voljeli poći sa mnom?" "Oh, da, molim vas. Toliko bih u tom uživala, Madame de Biron. čudno, kad sam tek upoznala gospodina Maraisa držala sam sasvim prirodnim da ga gledam iza kulisa, ali sada, nekako, mislim kako nije u redu visjeti ondje dok on nastupa. Nije mi tamo mjesto - ali... mislim da mi to nedostaje." Eve je to tužno priznala. "Točno znam što hoćete reći", dodade Vivianne. Jednom davno i ona je voljela nekog mladog pjevača. Neka slomi ruku, neka razbije nos, neka dobije nepodnošljiv svrab, ali neka joj se takvo što više nikad ne dogodi! Isprva raj, pa oluje, i napokon konačno, gorko razočaranje. Tako se Eve počela uvoditi u svijet prvorazrednih varijetea. Kad je 1858. godine podignut raskošni Eldorado, bio je to prvi pravi teatar koji će odmijeniti kavane s pjevanjem, onu jedinstvenu francusku mješavinu pjesme i pića, za što su obične kavane postale premale. Eve i Vivianne de Biron prešle su uskoro na "ti": iskusna žena vodila je djevojku u La Scalu i Va-riete, u Bobino i Casino de Pariš. Pri tome je uho opčinjene dje-77
JUDITU KRANTZvojke upijalo iskustva žene koja se tim poslom bavila dvadeset godina. "A sada da ti ispričam o Dranemu. Malo je pjevača koji me mogu tako nasmijati kao on. On može sam napuniti cijeli teatar iako nije vrijedan pogleda, zar ne, s onim golemim kaljačama i smiješnim malim šeširom, obojenim zlatno. On ga naziva Pou-poute i nema tog novca u Parizu za koji bi ga prodao. Jesi li zapazila kako on pjeva bez i najmanje geste, zatvorenih očiju i bez ruža na nosu ili obrazima - on je izumio taj način i nitko to nije činio nikad bolje, iako su ga oponašali godinama. Dranem, Polin i Mavol, to su tri velika originala, draga moja, oponašani od tisuća mladih pjevača. Polin nema pojma o publicitetu. Običavao je reći: 'Tajna uspjeha je u tome da se iziđe s pozornice pet minuta prije nego što to zaželi publika.' I tako on odlazi kući svake večeri rano, kao da je poštanski činovnik, pa o njemu nema ni riječi u novinama. Uvjerena sam da zbog toga zarađuje manje novaca od onih koji nemaju ni pola njegova dara. A što se tiče Mavola, onoga golemog ružičastog stvorenja, bio bi popularniji kad bi volio žene a ne muškarce - žene u gledalištu odmah pogađaju da on ne pjeva njima. Pogledaj treću djevojku s lijeve strane, onu s grimiznim perjem i riđom kosom. Jučer mi je netko prišapnuo da je već četvrti mjesec trudna sa svojim impresarijem, ali njezin je trbuh ravan poput daske. I to je dokaz kako ne treba vjerovati tračevima. Koliko shvaćam, ti cijeniš Maxa Dearleva. Obožavam ga, uvijek sam ga zvala 'moj stari Max': on je bio prvi komični pjevač koji je prestao mazati lice kao da je klaun ili nositi šaljivu odjeću -zamisli kakvu je senzaciju izazvao! Komični pjevač koji je chic, a uz to i dobro pleše, što drugi ne umiju. Sve su žene lude za njim, a on ih voli zamalo jednako kao konje. Voljela bih kad bih imala sav onaj novac što ga je on izgubio na konjskim utrkama." Eve je kao začarana slušala svaku riječ Vivianninih opaski. Nije ju zanosilo samo njezino poznavanje ljudi, nego su i nove
78
DO PONOVNOG SUSRETAmogućnosti ljudskog ponašanja, što su ih otkrivale riječi iskusnije žene, privlačile Evinu pozornost. Trudna sa svojim impre-sarijem, muškarac koji voli muškarce, gubici na konjskim utrkama - bi li itko iz svijeta varijetea mogao podnijeti bezbojan život kakav je ona dosad imala? "Pogledaj mladog Chevaliera", reče joj Vivianne. "Nadahnjivao se po mom mišljenju Dearlvjem, ali otad je silno napredovao. Jesi li ikad čula što ga je gurnulo u prvi plan? On i Mistin-guett izveli su ples La Valse Renversante - skakali su preko cijele scene i završili umotani zajedno u jedan sag. Naravno, jedno je vodilo drugome, i on je postao njezin ljubavnik. Pogledaj, Ma-deleine! Sljedeća je na rasporedu Viviane Romance. Još uvijek mislim da je svoje ime uzela od mene. Odvažna je to žena, rekla bih. Usudila se potući s Mistinguettom, nakon što ju je ova oglobila zato što se smijala tijekom jedne velike scene. Rekla je Missi da ona nije ništa drugo doli njezina baka i da će jednog dana plesati na njezinu grobu. Za to je dobila dobru pljusku, pa su ih dva muškarca jedva razdvojila. Voljela bih da sam to mogla vidjeti! Sljedeći tjedan otići ćemo vidjeti Polaire - sigurno si čula kakav ima struk. Nisi? Tako je uzak da ga može opasali muškim ovratnikom širokim svega četrdeset centimetara. Za moj ukus ima prevelik nos i pretamnu kožu, podsjeća me na kakva malog Arapina. Ali divim se njezinim očima. Gotovo zastrašuju svojom veličinom. Zamisli, kad je bila na turneji po Americi imali su smjelosti da je najavljuju kao 'najružniju ženu na svijetu'. Oni šašavi Amerikanci zahtijevali su nakon predstave povrat novca! U istoj je predstavi s Paulettom Darty. Ona je prava ljepotica, ako mene pitaš. Obilata gdje treba biti obilata, i ružičasta gdje je tome mjesto. Zovu je 'kraljicom polaganog waltza', i to ne bez razloga. Pronašla je pravog Bečanina Rodolpha Bergera da joj piše glazbu - nimalo bedasto, zar ne?" "Vivianne, pitala sam se", prekide je Eve, "bi li teško dobila ulaznice za Olvmpiju. Umirem od želje da odem tamo."79
JUDITH KRANTZ"Želiš li vidjeti Polaire?" "Naravno, ali toliko sam čitala o novoj predstavi u Olvmpiji. Sestre Dolly, pa Vernon, pa Irene časte i Al Jolson! U svim novinama piše da još nije bilo tako uspješne predstave. Zar ih ne bi i ti željela vidjeti?" "Pa što, to je gomila novih Amerikanaca i ništa više. Moj nekadašnji gazda Jacques Charles otišao je na Broadway i unajmio ondje svakoga koga je uspio pronaći. Nije glupo, priznajem ti to, ali nije od njega osobito patriotski. Sto se mene tiče, ja ću to bojkotirati. Mene nećeš onamo odvući", namrštila se Vivianne, i time je tema skinuta s dnevnog reda. Eve je ipak odlučila otići u Olympiju, bez obzira na Vivianne, a već je bila dovoljno samostalna da može otići sama na predstave. Bio je kraj studenoga, i blagi, nježni dani listopada odstupili su pred neobično hladnom i mokrom jeseni. No Eve je imala novi debeli ogrtač, golemi muf i krznenu kapu, u čemu se mogla odvažiti na hladnoću. Alain je dobio nešto novca na kartama, pa je bio darežljiviji nego inače. Nije se usudila pitali ga koliko je dobio, jer on nije volio radoznalost te vrste, ali sudeći po tome kako je svakom prijatelju plaćao ostrige i šampanjac, bit će da svota nije bila mala. Sada, kad su pokusi za novu predstavu završeni, Alain je sva svoja slobodna popodneva provodio kartajući. Eve je to shvatila, ali je pomisao brzo potisnula u zaborav. On je uostalom radio tako naporno, da je zasluživao svaku razonodu. Eve je sebe u to uvjeravala dok se odijevala za odlazak na matineju.
Vivianne je trebala doći bez obzira na svoj patriotizam, pomisli Eve kad se zavjesa i deseti put dignula nakon nastupa Irene Castle. Kako je mogla propustiti tako nešto! Tu lelujavu graciju, taj svježi šarm! Evu su ruke zaboljele od pljeskanja, ali je još morala odslušati posljednju točku u kojoj je nastupao neki pjevač Fragson. Spominjući bezbroj zvijezda, Vivianne nije o njemu rekla ni riječi, premda je sada publika u dvorani ušutjela, što se obično80
DO PONOVNOG SUSRETA
događalo kad je slijedio nastup nekog ljubimca, koji od publike nije mogao očekivati ništa drugo osim obožavanja. Zavjesa se podigla ispred potpuno tamne pozornice, a zatim je snažan reflektor upozorio na figuru visoka i tamnokosa muškarca u tamnom engleskom odijelu, s visokom uškrobljenom ogrlicom i lancem od ure koji se jedva zapažao pod čvorom njegove zagasite kravate. čim je sjeo za glasovir i počeo prebirati prve note skladbe Folie publika ga je prekinula gromoglasnim pljeskom, koji se utišao tek kad je počeo pjevati. Eve je začula Alainove poznate joj riječi 'Sanjam o njoj, o njoj, o njoj' i zanijemjela, zapanjena, i ne razumijevajući ništa. Zna li Alain da je neki Frag-son ukrao njegovu pjesmu? Kako je to mogao dopustiti? Kako je Olvmpia smjela dopustiti nastup tom Fragsonu kad je samo nekoliko ulica dalje, u Rivieri, Alain izvodio iste pjesme - onu novu, koju je Eve tako voljela, Adieu Grenade, pa rugalicu koju je upravo uvježbao, La Petite Femme du Metro, a zatim, dragi Bože, čak i Alainovu najdražu skladbu Reviens, koju je redovito izvodio prije završne Je Connais une Blonde. Zagledala se preneraženo po dvorani, kao da je očekivala policiju koja bi morala smjesta uhititi Fragsona - ali vidjela je samo stotine ozarenih lica koja su s užitkom odobravala nakon svake pjesme, tako dobro poznate publici da nisu bile potrebne nikakve najave. Žena koja je sjedila pored nje znala je sve pjesme napamet; usne su joj se tiho pomicale dok je slijedila Fragsona. Eve se na to užasnula. Pokušavala ga je što bolje promotriti, pa je zaključila da mora biti mnogo stariji od Alaina, da ima manje vlasi, duži nos te da pjeva s natruhom engleskoga. Inače bi to mogao biti i Alain Marais, ali na pozornici Olvmpije. čim se začuo završni pljesak i počela stanka, Eve je pohitala iz teatra, idući kao u transu. Fragson. Fragson još veća atrakcija od Polina, Dranema ili Chevaliera. Sve njih Eve je već čula, ali ni jedan nije izazvao toliko oduševljenje publike, kao sada Fragson. Fragson, koji je pjevao Alainove skladbe, Fragson, koji je
L
81
l 1
JUDITH KRANTZpjevao u Alainovu stilu što ga inače nije čula nigdje u varijeteima. Fragson, Fragson - to ime je odjekivalo u Evinoj glavi neumitno poput bubnja, sve dok nije morala priznati istinu. Zapravo je Alain Marais izvodio Fragsonove pjesme, on je pjevao u Fragsonovu stilu, čak se i odijevao kao Fragson. Da je mogla vidjeti etiketu na Fragsonovoj košulji to bi sigurno bio Charvet, kao što je i na njegovu odijelu sigurno stajalo da je kupljen u magazinu "Old England". Fragsonovom pojavom objasnilo se sve što se Eve u osami pitala još otkako je s Vivianne počela obilaziti kazališta barem dvaput tjedno. Objasnilo se i to zašto je Alain pristajao nastupiti u
drugorazrednoj kući, premda je sad već znala da je ona zapravo trećerazredna. Fragsonov nastup bio je objašnjenje zašto se Alain, sa svojim sjajnim glasom, nikad nije odvažio otići na audiciju nekom velikom impresariju. Sada, kad joj se prvo uzbuđenje malo stišalo, morala je sebi priznati da je Fragsonov nastup bio iznimno samosvjestan. Pjevao je autoritetom velikog gospodina, posebnim šarmom jedne osobnosti koja se nije mogla - i nije smjela - oponašati. Fragson je bio nešto realno. S Fragsonom se objasnilo sve o Alainovoj karijeri, jedino nije bilo jasno zašto je on odlučio oponašati Fragsona. Je li uopće u stanju biti originalan? To ga naravno nikad ne bi mogla pitati. Ne bi smjela ni dati mu do znanja da je čula Fragsona. Što god je nagnalo Alaina na odluku da živi kao puka kopija jednog od najvećih francuskih zabavljača, nije bilo na njoj da propitkuje. Mogla je nagađati, mogla je pomišljati da mu je možda bilo lakše dobiti tako prvi posao te da se poslije nije usuđivao skrenuti s toga prvog uspjeha, ali to ga nikad, nikad nije smjela pitati. Evino je srce zamalo prepuklo kad se prisjetila kako joj je on pričao da je izmislio Fragsonov način pjevanja, a zamalo joj je prepuklo i kad je pomislila kako mu je slijepo vjerovala. Je li moguće da se to dogodilo tek prije pet mjeseci? Sad se osjećala82
DO PONOVNOG SUSRETAdeset godina starijom. Nije ništa čudno što ju je Vivianne pokušavala udaljiti od Olvmpije. S njezinim svestranim poznavanjem svijeta varijetea, ona je to sigurno znala već prije. Gotovo automatski, Eve je ušla u dizalo do svoga kata. čuvši je kako se vraća, Vivianne je promolila glavu i upitala: "Je li šetnja uklonila glavobolju, mala moja?" "Ne baš, Vivianne, ali proći će nekako", reče Eve. "Ni glavobolja ne može trajati vječno." Kad se prosinac spustio na Pariz, dani studenoga pričinjali su se tropskima. Samo su reklame u izlozima davale nešto boje i vedrine gradu u kojemu je i prelazak preko ulice postao pogibeljan. Ljudi su tvrdili da još nikad nije bilo tako hladno, tako vjetrovito, tako turobno - riječju, nepodnošljivo. Svatko je očekivao Božić, kao da bi on mogao donijeti promjenu vremena koje je učinilo Pariz neizdržljivim. Nebesa su pritiskala njegova siva pročelja gotovo osvetoljubivo, pa su Parižani spuštali zavjese i držali upaljene svjetiljke od jutra do počinka. Dva dana prije Božića Alain je navukao prehladu koja je već tjednima harala među osobljem Riviere. Otišao je kao i obično u kazalište i izveo svoj tour de chant, ali nakon mukotrpna povratka kući stanje mu se naglo pogoršalo. Sljedećeg jutra već je imao visoku temperaturu i bio tako slab da je Eve, ogrnuvši kućni haljetak, zakucala na Viviannina vrata s druge strane stubišta i upitala je zna li nekog liječnika u susjedstvu. "Mogla bih prisegnuti za doktora Jammesa. On će ga oporaviti u tren oka. Pozvat ću ga, mala moja, nemoj se brinuti. A ti bi trebala telefonirati u Rivieru i reći im kako Alain neće dolaziti na posao barem tjedan dana. Božične su prehlade na zlu glasu." Nakon što je pažljivo pregledao Alaina, doktor Jammes zatrese glavom. "Možda su ostali u Rivieri doista samo prehlađeni, ali bojim se da su ovo znaci upale pluća. On mora biti smjesta odveden u bolnicu, jer ne može biti prepušten samo vašoj brizi", objasnio je Evi.83
JUDITH KRANTZ
Na riječ "upala pluća" Evu je obuzeo strah. Kako je često njezin otac gubio svoje jetrene bolesnike nakon upale pluća! Protiv strašne pneumonije moglo se bolesniku samo pustiti krv i zatim moliti da bude jači od bolesti. "Nemojte se uzrujavati, to vam sigurno neće pomoći", reče doktor Jammes hitro, vidjevši Evino lice. "Morate se dobro hraniti i čuvati vlastite snage. Ovaj mladi čovjek", reče on pogledavši Alaina, "radio je odviše naporno, mogao bi se okladiti. Previše je omršavio. Kad ovo svlada, morat će o sebi povesti više računa. To uvijek govorim svojim pacijentima, ali me ne slušaju. U svakom slučaju,
gospođo, poduzet ću odmah sve što je potrebno." "Je li... je li bolnica jako skupa, doktore?" Eve se prisilila na to pitanje. "Svi se tuže da jest, gospođo, ali vi sigurno imate neku ušteđevinu?""Da, da, pitala sam samo... znate, svaka bolest..." "Nemojte se previše brinuti, gospođo. On je mlad, i u svakom je slučaju bolja mršavost nego pretilost. Moram sada otići, prije ručka očekuje me još pacijenata. Doktori nemaju vremena ni da sami dobiju pneumoniju, i to je dobro. Doviđenja, gospođo, i pozovite me ponovno ako vam budem potreban. Naravno, obi-lazit ću ga u bolnici." "Vivianne, znam da će izgledati kao da sam dijete, ali ja nemam pojma o Alainovim novcima. On mi daje novac za garderobu, ali sam plaća kućnu pomoćnicu i nikad ne jedemo kod kuće ništa osim doručka. Ne znam čak ni koja je njegova banka." Eve se povjerila prijateljici nakon što je obišla Alaina u bolnici. Više za nj nije mogla učiniti. "Morat ćeš ga upitati, mala moja. Ne brini se, on je godinama dobro zarađivao i sigurno nije glup", odgovori Vivianne, čestitajući sebi još jedanput na vlastitoj financijskoj neovisnosti. Nije uopće dvojila da žene njezinih protektora nemaju pojma o finan-84
DO PONOVNOG SUSRETA
cijama svojih supruga, jednako kao što Madeleine ne zna ništa o novcu svoga ljubavnika. čitav mjesec dana Alaina se jednostavno nije moglo upitati gdje čuva svoju ušteđevinu, ili bilo što drugo. Nakon što je bio primljen u bolnicu, već tri puta je bio blizu smrti. Vivianne je održavala Evu zdravom hraneči je vlastitim dobrim jestvi-nama, i da nije bilo novca što ga je Evi tutnula u ruku, Alain bi se morao preseliti u bolnicu za uboge. Potkraj siječnja je naposljetku stupio na put oporavka, i Eve, iznurena ali odlučna, odlučila je upitati ga kako bi mogla doći do novca iz njegove banke. "Banke!" on se slabašno nasmija. "Banke! Vidi se da sa mnom govori bogataška kći.""Alaine, pitanje je sasvim normalno. Zašto to kažeš?" "Da nisi rođena u bogatoj obitelji, shvatila bi da ja trošim svaku paru koju zaradim, tako je bilo dosad a bit će i ubuduće... Takav sam život za sebe odabrao još prije mnogo vremena. To bi shvatila svaka malograđanka. Uštede! One su podobne samosvjesnom malom čovjeku sa samosvjesnom malom ženicom i, Bog im budi na pomoć, gomilom samosvjesne male dječice. Ha! Radije bih izgubio sav novac pri nekoj dobroj partiji karata nego što bih ga čuvao u banci. Ti se na mene ne možeš potužiti, zar ne? Kad sam ga imao, trošio sam ga, ali ti se nisam došao jadati kad sam sve izgubio." "Sve izgubio?" "Malo prije bolesti, dobio sam zaredom loše karte." On slegnu ramenima. "Bit će dovoljno za Božić, a onda će mi se valjda sreća osmjehnuti... ili ću čekati do plaće, što bude prvo. Nikad se nisam zbog takvih stvari uzrujavao. I neću se, vidjet ćeš da sam u pravu. Bit ću ubrzo ponovno u Rivieri, sada kad je ta prokleta pneumonija na izmaku." "Ali, Alaine, pitala sam doktora Jammesa kad ćeš se moći vratiti kući. Odgovorio je - možda za nekoliko tjedana, ali je i do-
lJUDITU KRANTZdao kako će nakon toga biti nužni mjeseci... mjeseci oporavka prije nego što se vratiš na posao!" "On je napuhani stari šašavac." Alain se okrenuo od Eve i pogledao kroz prozor na snijeg koji u Parizu, inače, tako rijetko pada. "Dopuštam ti da je napuhan, ali nije šašav. Mislim da ti je spasio život", odvrati mu uvrijeđeno Eve. "Slušaj, imam za tebe jedan savjet", reče Alain gorko. "Idi kući. Vrati se u Dijon.""Alaine!"
"Znam što govorim. Ti nisi prilagođena ovom načinu života i to ti mora biti jasno. Imala si svoju pustolovinu, no ne shvaćaš li da je sada tome kraj? Vrati se roditeljima, što brže možeš. Ti ne pripadaš ovom svijetu. Sam Bog zna kako te nikad nisam molio da budeš sa mnom - to je bila tvoja zamisao, sjećaš li se? Meni odgovara moj način života, ali ne mogu biti odgovoran za drugoga, barem ne dulje vrijeme. Ti si sama sebe pozvala, i sad je vrijeme da odeš. Eva, reci mi zbogom i sjedi na vlak." "Sad ću te ostaviti nasamo, premorio si se. Vratit ću se sutra, ljubavi. Pokušaj se odmoriti." Eve je pobjegla iz bolnice ne osvrnuvši se, u nadi da nitko neće primijetiti njezine suze."I, to je sve što ti je rekao?" upita je Vivianne."Zar to nije dovoljno? Više nego dovoljno?""Možda je on u pravu", odgovori polagano starija prijateljica."Zbilja to misliš? I ti?" "Da, mala moja. Pariz nije prikladno mjesto za djevojku koja nije u solidnim prilikama svoje vrste, a to ti gospodin Alain Ma-rais ne može nikad pružiti. Što više o njemu mislim, to prije dolazim do istog zaključka. Što je on rekao o povratku u Dijon, je li moguć?" "Ne! Apsolutno ne! Ja volim Alaina, Vivianne, i što god kažeš ti ili čak on, ja ga neću ostaviti. Kad bih se vratila kući, oni bi očekivali... dragi Bog zna što bi očekivali. Ne mogu to ni zamisliti."86
DO PONOVNOG SUSRETA"Onda postoji još jedno rješenje, ali samo jedno." "Zašto me gledaš tako", reče joj Eve pozorno. "Pitam se jesi li sposobna za to?" "Za što, za ime božje?" "Da se zaposliš." "Naravno, mogla bih naći posao. Kakvom me ti smatraš? Mogla bih biti prodavačica, mogla bih naučiti pisati na stroju, mogla bih raditi s telefonima, mogla bih..." "Madeleine, prestani. Ne predlažem ti rad u trgovini ili uredu, za što si sposobna kao još milijun djevojaka. Ne, mala moja, mislim na posao vrijedan tvoje darovitosti. To je posao na pozornici varijetea.""Ti nisi ozbiljna!" "Naprotiv, mislim o tome već mjesecima. Otkako sam te prvi put čula kako pjevaš, zapravo, pitam se kako to gospodinu Ma-raisu nije palo na um, ali onda sam shvatila da ti i nisi nikad pjevala kad je on bio kod kuće. Zna li on uopće da ti umiješ pjevati? Ne? Sumnjala sam. Ti si bila puna strahopočitanja kad je riječ o njegovu... profesionalizmu... da bi se usudila pred njim iskazati svojim bijednim pjevuckanjem. Tako je to, zar ne?" "Šališ se, Vivianne, ali nije me briga. Nisam pjevala pred njim jer sam mislila kako on, možda, ne bi volio da i ja pjevam. Možda bi pomislio kako želim nastupati s njim u duetu, ili neku sličnu glupost." "Ili, možda, misliš kako imaš više izgleda na uspjeh nego on? Jesi li možda na to mislila?""Nikad!" "Zašto ne, ako je to istina? Nemoj to nijekati. Ja sam toga svjesna, a vjerujem da si i ti." Među dvjema ženama zavlada mučna tišina. I jedna i druga znale su da se kreću po samom rubu pitanja o kojemu nisu namjeravale razgovarati. U isti mah, ni jednoj ni drugoj nije bilo jasno kako je ona druga to shvatila. Pa ipak, ovo nije bilo vri-87
JUDITU KRANTZjeme diskrecije. Naposljetku se Eve odvaži da progovori, ostavljajući posljednje Viviannino pitanje bez odgovora. "Zašto misliš da bih mogla pjevati na pozornici? Nikad nisam nastupala pred publikom, samo pred samom sobom ili... u kući. I pred tobom, nakon što si me otkrila." "Dva me razloga na to navode. Prvo, tvoj glas. On ima snagu koja je potrebna da te čuju čak i na balkonima najvećeg kazališta u Parizu; ima ton koji prenosi emocije kao da ih sa svojih usana
unosiš u srce svakog slušatelja; ima neku posebnu kvalitetu kojoj ne mogu naći pobližu oznaku, a koja me tjera da te uvijek ponovno slušam bez umora; što je najvažnije, kad ti pjevaš o ljubavi, ja ti vjerujem svaku riječ. A inače ne vjerujem u ljubav, kao što dobro znaš." "Drugo, ti imaš genre. Ti si određeni tip. Sama nadarenost, posjedovanje glasa nisu dovoljni u varijeteu - za uspjeh moraš imati određeni tip glasa.""Kakav tip ja imam?" upita Eve radoznalo. "Svoj vlastiti. Najbolji mogući, mala moja, najbolji mogući! Sjećam se što mi je jednom rekla Mistinguett: 'Nije važan moj talent, nego činjenica da sam Mistinguett. Bilo tko može imati talent.' Ah, ta Miss, kako ona voli pričati o sebi! Mala moja, ti si veliki talent, ali povrh toga ti si jedinstvena, ti si Madeleine! S te dvije prednosti možeš osvojiti svaki varijete.""A što ako griješiš?" "Nemoguće. U takvim stvarima ne mogu pogriješiti. Uostalom, moraš sama pokušati." "Pokušati - naravno da hoću, ja uvijek pokušavam." Eve se zagrcnu, dok su joj oči zasvijetlile. "Moramo dakle pronaći prave pjesme i prirediti ih za audiciju. Što prije to bolje. Hvala Bogu, još imam poznatih u Olym-piji. Ako te ja dovedem, Jacques Charles sigurno će te htjeti poslušati.""U Olvmpiji?"
88
DO PONOVNOG SUSRETA
"Naravno, a gdje drugdje? Počet ćemo od vrha, što bi učinio svatko razuman." Iako su mu bile tek trideset dvije, energični, ambiciozni i dosjetljivi Jacque Charles bio je iskusan producent u varijeteima. Smjestio se, cupkajući svoje zgodne crne brkove, s očima punim radoznalosti koja ga nikad nije iznevjerila, na svom uobičajenom mjestu za audicije, u dnu gornjeg balkona Olvmpije. Ako odatle nije mogao čuti nekog izvođača, on je za nj bio otpisan, koliko god inače imao talenta."Patron, što se to danas događa?" To ga je upitao Maurice Appel, jedan od njegovih pomoćnika, iznenađen jutarnjom audicijom na dan koji je inače bio predviđen za popodnevne pokuse. "činim uslugu, Maurice. Sjećaš se Vivianne de Biron, moje vodeće statistice u varijeteu Folies Bergere, zar ne? Ta Vivianne bila je pravo čudo - nikad nije kasnila, nikad bolesna, nikad trudna, nikad zaljubljena i nikad umorna. Štoviše, bila je dovoljno pametna da se povuče prije nego što su joj se grudi ovje-sile. Otkako je otišla, nije bilo nijedne da onako paradira pozornicom, odjevena tek u stručak perja na glavi. Zamolila me da poslušam neku njezinu prijateljicu. Kako bih joj mogao odbiti?" Dva čovjeka ugledaše Evu koja je upravo prilazila sredini pozornice, odjevena u kopiju tada najrazglašenije haljine u Parizu, kreacije Jeanne Lanvin od tamnoplavog serža. Ali ta je, već historijska oprava, bila kopirana od Viviannina krojača u sjajnom crvenom krepu, čija se raspjevana boja izvrsno poklapala s Evinom kosom boje jagode, začešljanom na dvije strane, sa svake strane lica. Na mračnoj pozornici podsjetila je na bljesak sunca jarkog ljeta. Eve se pribrano zaustavila, dotaknuvši desnom rukom glasovir za koji je netom sjeo pratitelj, s notama skladbi koje će izvesti Eve. Prema njezinu držanju, tako prirodnom za nekoga tko je bio učenik profesora Dutoura, nije se moglo zaključiti da je bila nervoznija nego ikad u životu."Evo, možeš je vidjeti", reče Jacques Charles.89
l
JUDITU KRANTZ
"Da se okladimo, Patron? Za njezin genre nadahnut će je Po-laire. "Kad je već riječ o tome, zašto to ne bi bio genre Mistin-guett?""Možda Yvonne Printemps", suprotstavio mu se Maurice."Zaboravio si Alice de Tender.""Da i ne govorimo o Eugenie Buffet." "To bi uglavnom bile sve mogućnosti. U onoj šugavoj haljini očito neće moći plesti waltz, prema tome držim da Paulette Darty ne dolazi u obzir. Ja se kladim na Alice de Tender. A ti, Maurice?""Naslućujem da će biti Printemps.""Za pet franaka?""Dogovoreno.""Gospođice, možete početi", doviknu joj Charles. Eve je pripremila dvije pjesme. Namjeravala je dati sve od sebe da dobije nove skladbe, u vrijeme kad je svaki pristojan skladatelj radio samo za zvijezde. Vivianne je predložila drukčije rješenje. "Meni je naprotiv jasno, mala moja, da ti ne smiješ nastupiti s nečim originalnim. Oni ne bi trebali zapaziti skladbu, nego tebe. Samo tebe i tvoj genre. Predlažem ti da pjevaš skladbe koje nisu samo glasovite nego i koje pripadaju nekome, onima koji su ih lansirali, skladbe koje su neodvojive od Mistinguette i Yvonne Printemps, a to su Mon Homme i Parlez-moi d'amour. Tako ćeš ih izazvati na njihovu vlastitom terenu; pokazat ćeš da nije važna pjesma nego pjevač." "Vivianne, neće li mi to samo otežati zadatak? Izgledat će kao da nemam u glavi ni jedne svoje ideje." Eve se pobunila. "Kad nastupaš na pozornici, nikoga ne zanimaju tvoje moždane vijuge, draga moja. Ti se moraš ondje nametnuti, učiniti sebe nezaboravnom." Učiniti sebe nezaboravnom, pomisli Eve, kad je stala pod reflektore. Ne preostaje mi drugo nego da se učinim nezaborav-90
DO PONOVNOG SUSRETA nom, a za to imam na raspolaganju pet minuta. Ona udahnu duboko i prisjeti se beskrajnog prostora kako ga je vidjela iz crvenog balona, onog trenutka kad se našla zajedno s letačima velike zračne smotre. Dobro, zašto ne? upita se. Naposljetku, zar je tako teško učiniti sebe nezaboravnom? U svakom slučaju, pokušat ću. Eve dade pratitelju znak za početak, i kad su se u praznom gledalištu začule prve note Parlez-moi d'amour, Maurice ispruži ruku prema svome gazdi, a Jacques Charles poče prekapati po džepovima. Ali prestao je kopkati i počeo slušati kad je začuo contralto koji je bio tako intiman, tako neposredan. Bio je to glas koji mu je ulazio ravno u uho, premda je udaljenost između pozornice i stražnjeg balkona bila velika. Jacques Charles osluškivao je glas koji je u njemu izazvao žeđu kakve maloprije nije bilo, glas koji je zadovoljavao tu njegovu žeđu a u isti mah je poticao: nalikovao je otkucajima srca ljubljene, poučavao je o nečemu što je bilo neprocjenjivo i nepoznato. Impresario je shvatio kako dosad nije obraćao pozornost na riječi pjesme koju je izvodio čeznudjivi i treperavi sopran Yvonne Printemps. Nježnosti za kojima je čeznula pjesma pobudile su sada u njemu sjećanja na nekad doživljene nježnosti, one kojima se nekad nadao. Već za nekoliko časaka svladala ga je ljubavna čežnja koja se rodila u grlu djevojke u crvenom. Kad je Eve dovršila pjesmu Maurice je nešto zaustio, ali je producent stavio prst na usta. "Nastavite, gospođice, molim vas", doviknuo joj je. Eve je započela pjevati Mon Homme. Pjevala je riječi koje su obojica poznavala, a koje su apsolutno pripadale velikoj i ćudljivoj Missi, kao što su
joj pripadale i njezine noge, ili kao što joj je pripadao mladi Chevalier. Maurice pomisli kako je sretna okolnost što sada nije nazočna Missi, da ne čuje kako netko s toliko uspjeha prisvaja njezino vlasništvo. Shvatila bi da ta pjesma više nikad neće biti samo njezina, a to bi je učinilo sposobnom za umorstvo. Sa svoje strane, Jacques Charles pomisli kako je šteta što sada nije nazočan Chevalier,
91
JUDITU KRANTZ
dobar momak koji bi sad mogao iskoristiti prigodu da umakne Mistinguetti. Ili, barem, da padne u novo sužanjstvo, jer nitko tko bi čuo djevojku u crvenom ne bi mogao ostati ravnodušan. Kad je Eve prestala pjevati, obojica joj počeše pljeskati i tražiti još nešto - sve dok se nisu zastiđeno pogledali. To su mogli zahtijevati gledatelji, ali ne i oni. U ovom zanatu oni nisu bili obična publika. Vivianne de Biron zaključi trijumfalno kako je Madelaine doista zaslužila izvesti još koji bis. Madeleine će jednog dana doista pjevati na bis, ali sve u svoje vrijeme. Prvo je valjalo pregovarati o ugovoru. Da se nisu toliko zanijeli, mogli bi postići za sebe povoljne uvjete, ali sada... bila je to neka druga stvar. "Na posao, Maurice", promrmlja Jacques Charles. "Vivianne bi mogla pomisliti da smo došli ovamo samo iz uljudnosti.""Uvijek joj to možeš reći, Patron.""Ne Vivianne de Biron. Ne bih se to nikad usudio.""Zato što je bila tako vrsna šougerla?" "Ne, nego zato što bi mi se nasmijala u lice, idiote. Rekao sam ti da nikad nije zatrudnjela, ali nisam rekao da je glupa."
92
DO PONOVNOG SUSRETAGlavaMzločesta, pomišljala je Vivianne de Biron,ali nije bilo ničega lošeg u tome što seAlain Marais nije oporavljao onako brzo kako setome nadao. Štoviše, bilo je u tome sreće. Liječnicisu zahtijevali da ostane u bolnici dok ne budu zadovoljni njegovim stanjem. Budući da je zima bila idalje hladna i vlažna, pa je izgledalo da neće prestatini do dana pada Bastilje, nije bilo opasnosti da bimogao doći kući i otkriti kako se Madeleine upravopretvara u debitanticu na daskama Olvmpije, oneslavne Olvmpije u koju bi se on mogao nadati da ćestupiti tek kao posjetitelj s ulaznicom. , Vivianne je upozorila Madeleine da mu ne govori ništa o svome novom poslu, i djevojka je spremno prihvatila njezin savjet, ne pitajući zašto. Napokon je čula Fragsona kako izvodi svoje skladbe. Bilo je to neizbježno, jer su radili na istoj pozornici, u istoj predstavi, a Madeleine je
uvježbavala svoj tour de chant svaki dan u kazalištu. No ona nije o tome govorila ništa, pomisli Vivianne. Ponečemu ne treba komentar, osobito ne među prijateljima.Vivianne je slegnula ramenima i razmišljala o tome kakvu će93
JUDITH KRANTZbudućnost imati Maddy - jer uprava je odlučila dati takvo ime Madeleine. Kao što je to objasnio Jacques Charles, "Madeleine" je zvučalo odviše religiozno, a Madeleinine su izvedbe imale više veze s Venerom negoli s nekom sveticom. Odlučio je lansirati svoju debitanticu tijekom prve polovice predstave koja se već izvodila. Nova je predstava bila na rasporedu tek sljedećeg ljeta. "Ne želim čekati tako dugo", rekao je Vivianne kad je ugovor potpisan i kad su postali opet samo prijatelji. "Ona je već spremna za nastup, a siguran sam da su i kritičari već čuli za nju. Nova atrakcija uvijek dobro dolazi da ih ponovno privuče u kuću usred sezone. Maddy će nastupiti nakon Hoffmannovih djevojaka, a prije čarobnjaka. Zatim pjeva Fragson i onda je stanka. To je savršen raspored." "Kako ćeš je odjenuti?" Vivianne ga je to odmah upitala, spremna da krene u bitku ako ustreba. "U crveno, kao što si i ti učinila, naravno. Tvoj instinkt je bio ispravan. To što si ti na sceni bila golišava, ne znači da se ne razumiješ u haljine. Sa svojom kosom ona mora biti uvijek u crvenom, ali to ne smije biti košulja bez struka. Nema te žene koja bi smjela obeščastiti moju pozornicu pojavivši se na njoj bez struka. U takvoj odjeći žena nije zavodljivija od jastuka. Maddy ima tijelo, hvala Bogu, koje upotpunjuje njezin glas. Kanim prema njoj biti pravičan, kao što sam bio prema tebi, Vivianne, prije nego što si se preobratila u profesionalnog menadžera.""Nezahvalniče!" "Ah, ti si klasična statistica", nasmija se on i poljubi je u ruku. "Šteta što nisi mogla držati korak s plesačicama, ali sad vidim da si nadarena za nešto drugo. Vrlo sam ti zahvalan, Vivianne, i tebi je to poznato, zar ne?" "I trebao bi biti. Malo ću pripaziti na njezine kostime, Patron, nemoj misliti da neću.""Imam u tebe povjerenje."94
DO PONOVNOG SUSRETA"Ali pripazit ću i na tebe", reče ona strogo. "Sasvim ispravno. Zašto bi ti bila prva osoba u povijesti koja je povjerovala jednom producentu?" "A sada", reče Jacques Charles Evi u garderobi nakon njezina prvog nastupa, jednog dopodneva sredinom ožujka, "sad si zbilja spremna.""Ne razumijem vas." Ona ga pogleda iznenađeno. "Pariz te je jučer prigrlio. Publika se odlučila, ona se zaljubila u tebe, draga Maddy. Samo je publika sposobna za takvu ljubav, a kad je jednom nekom pokloni, od nje više ne odustaje. Bila je to pobjeda, bezuvjetna pobjeda. Pogledaj što piše u novinama - ti si slavna, Maddy, ništa manje nego slavna. Zato i tvrdim kako si sad spremna za posao." "I dalje ne razumijem." Nakon ovacija kojima je popraćen njezin prvi nastup, ona je očekivala cvijeće i poruke kojima je njezina garderoba već bila ispunjena, očekivala je komplimente koje je primila od ostalih izvođača, no njegove su joj riječi još uvijek bile nejasne. "Od prvog trenutka kad sam te ugledao na pozornici, Maddy, nisam te zamišljao samo kao pjevačicu. Naravno, tour de chant je prvi korak u tvojoj karijeri, apsolutno potreban. Bez toga publika neće biti tvoja. Ali to se može pretvoriti i u tamnicu velikog talenta. Ti imaš sposobnosti kakve nisam zapazio godinama. Možeš postati zvijezda, ona vrsta zvijezde oko koje se odvija cijela revija, za koju se revija stvara. To znači da nećeš samo pjevati, nego i plesati i glumiti. Očekuju te
lekcije, djevojko, lekcije!""Ali...""Zar ne želiš postati zvijezda?" Eve sjede na kauč u svojoj garderobi i pogleda zbunjeno im-presarija. "Shvaćam te", reče on. "Ti zamišljaš da si već zvijezda. Nije ni čudo, nakon onakvog dočeka publike. Ali, Maddy, postoje zvijezde i zvijezde. Ti si već sada zvijezda, ne doduše velika,
JUDITH KRANTZ
•lsrQ "5
ali bez sumnje blistaš. Ubuduće ćeš dijeliti svoje mjesto s onima koji su držali Olvmpiju na svome dlanu."Pogledao ju je pozorno i shvatio da ju je povrijedio. "Nemoj me pogrešno razumjeti, Maddy", zabrza on. "Ti se s punim pravom nazivaš zvijezdom ako tebi 'zvijezda' znači samo jedno ime na programu, jedno medu ostalima. Ali ako sanjaš o nečemu drugom, ako sanjaš da će jednog dana ljudi navirati u Olvmpiju samo zato da te vide Maddy, bez obzira u kojoj predstavi, ako sanjaš da jednog dana Maddy postane poznata diljem svijeta te će se i turisti otimati za ulaznice samo da te vide, ako zamišljaš plakate s likom Maddy na svakom gradskom uglu -onda mislimo jednako što to znači biti zvijezda. Dakle! Sto kažeš na to?" Eve je u njegovim očima ugledala nepogrešivo iskreno uzbuđenje čovjeka koji joj nudi svijet. Taj producent, koji bi po volji mogao angažirati bilo kojeg umjetnika, mislio je - ne, on je to mao - da ima velikih izgleda. I više od toga. "Zasad ne mogu reći ništa. Veoma sam vam zahvalna, Patron, ali trenutačno ne mogu ništa reći.""Ništa?" upita on ne vjerujući. "Molim vas, nemojte pomisliti da sam nezahvalna ili glupa. Ja sam... samo zbunjena. Bila sam toliko uzbuđena prošle noći, da nisam mogla zaspati. Sad mi... jednostavno nije jasno što mi je raditi." "Shvaćam te, Maddy, to je normalno. Gledaj, dat ću ti vremena da o svemu promisliš. Uzmi dan, uzmi dva dana, i kad se odlučiš dođi u moj ured. Morat ćemo o tome još mnogo pričati." On joj se poticajno nasmiješi i odjuri, pomišljajući mrzovoljno kako onaj tko ne zna što mu je činiti postupa zamalo jednako loše kao i onaj koji ne zna uopće ništa. Ako Maddy doista želi postati zvijezdom, bilo joj je dovoljno pola minute da odgovori na ponudu. Ako zaista želi postati zvijezdom, morala bi pokucati na njegova vrata već rano ujutro, onog časa kad on dođe u teatar, i upitati ga što ima na umu.
96
DO PONOVNOG SUSRETAKasno tog popodneva, ostavivši za sebe pola sata prije nego što se morala početi odijevati za odlazak na predstavu, Eve je sjedjela sklupčana u naslonjaču, ispred visokih francuskih prozora kroz koje je još prije nekoliko mjeseci mogla promatrati zalazak jesenskog sunca. Sad je već pao mrak, ali prethodni dan bio je sunčan, jedan od onih svijetlih ožujskih dana koji bodri Parižane nakon zimskog skapavanja, kad konobari hitro iznose stolove na pločnik nadajući se mnoštvu gostiju, iako dobro znaju da će ih već sutra morati ponovno unijeti. Eve je drhturila, pa je držala šalicu vrelog čaja ne bi li barem ugrijala ruke. Cijelo popodne,
tijekom pokusa, osjećala se pro-mrzlom do kostiju unatoč ustajalom teatarskom zraku. Ni sada, umotana u najtopliji kućni ogrtač, nije se osjećala mnogo ugodnije. Zašto je, pitala se već stoti put, morala čuti one riječi Jac-quesa Charlesa, zašto je osjetila iskrenost u njegovu glasu, zašto joj je uzavrela krv kad je on počeo govoriti o Maddy koja će postati slavna, o Maddy koja bi mogla postati zaista velika zvijezda? Pa ona nije bila kriva što se nije nadala drugom osim onoj skromnoj slavi o kojoj joj je on govorio s toliko ljubaznosti. Zar je sebi ikad dopustila da sanjari o nečem većem? Zar nije bilo dovoljno pjevati u Olvmpiji? Zašto bi morala težiti nečemu višem? Svaki uspjeh veći od onoga što ga je upravo postigla značio bi obavezni gubitak Alaina. Zar je zaslužila tako okrutnu kušnju? Eve se diže iz naslonjača da potraži topao šal kojim će se ogrnuti. U spavaonici se zaustavila ispred velikog ormara u kojem su u impresivnom redu bila poslagana Alainova odijela. Otvori vrata ormara i udahnu miris skupe vunene tkanine, koji je bio sve što je u posljednja dva i pol mjeseca preostalo od njezina ljubavnika. Iako ga je u bolnici posjećivala što je češće mogla, to nije bilo isto. Aroma duhana, njegove kolonjske vode, ulja za kosu i njegova tijela - sve se to pretapalo u privlačan vonj koji ju je sad bacao u očaj. Zavuče hladnu ruku pod ogrtač i97
JUDITH KRANTZprotrlja dojke, pokušavajući dozvati u sjećanje njegov doticaj. Do bola je čeznula za njim."Eva!" Iz hodnika se začu glas i ona vrisnu. "Alaine! Moj Bože, Alaine! Prestrašio si me, što radiš ovdje?"On se nasmija njezinoj zaprepaštenosti i čvrsto je zagrli. "Liječnici su me pustili prije sat vremena. Htio sam te iznenaditi. Daj mi poljubac. Ah, to je tako dobro. Tako dobro -dok sam ležao u bolničkom krevetu nisam tvoje poljupce osjećao, zamalo mi je zaprijetila opasnost da ih zaboravim. Tako mi je drago što te ponovno vidim, draga moja. Drago mi je što te nisam morao tražiti u Dijonu." On je uze za ruke i zagleda se u lice. "Izgledaš drukčije, Eva. Prije nisi stavljala sjenilo na očne kapke. Tako izgledaš starija, to mi se ne dopada. Tko te tome naučio - Vivianne?" Eve kimnu potvrdno. "Alaine, dragi, jesi li dovoljno jak da se vratiš kući? Jesu li te liječnici prethodno pregledali? Tako si mršav!" "Govoriš kao moja majka. Pokazat ću ti koliko sam jak", reče joj, podiže je uvis i odnese do kreveta. "Daj da osjetim tvoja usta, najprije njih, a onda ću od tebe uzeti i sve ostalo. Vidjet ćeš koliko sam jak." Glas mu je zvučao pobjednički. Kad ju je položio na krevet i nadnio se nad nju, skidajući kaput, Eve vidje na budilici koliko je sati. Morala je najkasnije za deset minuta krenuti u kazalište. Ona se diže. "Alaine, ljubavi ne sada.""Što to znači 'ne sada'? Je li to tvoja dobrodošlica?" "Moram... moram izići. Imam jedan sastanak i ne smijem zakasniti. Ne smijem zakasniti. Kad se vratim... onda ćemo..." "Onda što? Kojeg mi vraga sad pričaš, kakav sastanak? Otkad izlaziš noću iz kuće sama?" On bijesno navuče kaput i ode u salon do mjesta gdje je stajao njegov konjak."Možda sam ti trebao javiti da dolazim", dobaci joj on preko
98
DO PONOVNOG SUSRETAramena. "Ali čini mi se da je bilo koji sastanak manje važanod... Eva, dođi ovamo! Dođi, odmah!" Eve se grčevito zaputi prema salonu, prinoseči ruke ustima u nastupu iznenadnog straha. Alain se zaustavio ispred goleme košare s crvenim ružama koje joj je jutros donio dostavljač. "Zar si toliko bogata da možeš potrošiti sto franaka za ruže? I to od Lachaumea, ni manje ni više. Što se tu događa, do-vraga? Tko je poslao ruže?" Mišići na njegovu desnom obrazu zgrčiše se, a
usne stisnuše. Ono njegovo razbojničko lice, koje je Eve upoznala uz ljubav i smiješak, sad je postalo prijeteće lice jednog neznanca. Zanijemjela je dok je Alain razgledao posjetnicu od krem kartona koja je ležala na stolu ispred ruža. Na posjetnici je bilo ugravirano ime i prezime Jacquesa Charlesa, ali je prezime bilo prekriženo perom kako bi se ukazalo na prisnost odnosa.Maddy, hvala ti na prethodnoj noći.Donijela mi je vile nego sto sam se mogao nadati.A večeras nećeš morati biti nervozna.Do tada, }acques. Alain je to pročitao naglas. On joj se približi jednim korakom, zgrabi joj obje ruke jednom svojom, a drugom rukom opali joj pljusku što je jače mogao. "Kurvo! Kurvetino! Donijela si mu više nego što se mogao nadati - sigurno ono čemu sam te naučio. Kako si ga uopće upoznala? Vivianne, sigurno Vivianne! Ona je bila tvoja svodnica. Ubit ću je, a onda ću ubiti tebe." On joj ponovno opali pljusku. "Stani, nije to bilo, za ime božje. Stani i dopusti mi da ti objasnim." Eve je vrištala, otimajući se njegovu stisku. "Ti zbilja misliš da sam glup! Ti ćeš mi objasniti? Zar je potrebno to pročitati dvaput? Ševila si se njim, to je sve. Maddy iz Dijona, najnovija javna žena u Parizu." Alain je počeo siktati,
JUDITHKRANTZmišići na obrazima grčili su se, disao je teško i brzo i tek što nije još jedanput udario Evu. "Ja nastupam kao pjevačica, sinoć sam imala svoj prvi tour de chant!" vrisnu ona u očajanju. Na taj njezin vrisak, Alain se povuče i spusti ruku. "Gubi se odavde. Nije vrijedno truda da te još jednom plju-snem. Kurva je jedno, luđakinja drugo. Gubi se odavde, i to brzo, dok još možeš hodati." "Ne, Alaine, ne! Molim te, saslušaj me. Kazala sam ti istinu. Morala sam ti to još prije reći... i pogriješila sam što nisam... Morala sam učiniti nešto da dođem do novca za nas oboje... i tako, javila sam se na audiciju gospodinu Charlesu... nije to mnogo, svega nekoliko pjesama." "Tvoj tour de chant? U Olvmpiji? U kazalištu Jacquesa Char-lesa? Koješta, ti nemaš pojma o pjevanju, kurvo jedna. Znaš se samo ševiti. Tjeraš me na bljuvanje. Zar misliš da sam toliko glup? Dajem ti pet minuta da se odavde izgubiš." On se okrenu s izrazom odvratnosti i ode do ormarića u kojemu je bio konjak. "Što je sad ovo? Još cvijeća, ovaj put orhideje? Ti se doista baviš svojim poslom! Ako može s jednim, zašto ne bi s dvojicom? A s dvojicom kao i desetoricom? Tko je bio taj zahvalni kupac?" upita on oporo, zagledajući s prijezirom drugu posjetnicu. Eve je znala što on čita, jer je zapamtila tih nekoliko riječi. "Tisuću puta bravo, Maddy. Ponosio sam se tobom prošle noći. Tvoj kolega s posla." Bespomoćno je promatrala Alaina dok se on spremao da joj opali i treću pljusku. Na posjetnici je bilo ime Harrvja Fragsona. Ovaj put je nije pogledao, nego je spustio posjetnicu na ormarić i izišao bez riječi. Plačući grčevito, Eve je upala u spavaonicu kako bi se mogla presvući za nastup. Što je još mogla učiniti, što još? To se neprekidno pitala dok je izlazila iz stana u koji se, znala je to, više nikad neće vratiti.100
DO PONOVNOG SUSRETA "Maddy, učini mi uslugu, hoćeš li? Pobrini se za moga dječačića dok izvedem svoju točku. Jutros mi nije došla služavka." To je rekla Suzu, jedna od šougerla, povjeravajući Evinim rukama svoje djetešce. Izgubila se šuškajući perjem prije nego što je Eve mogla prihvatiti ili odbiti. Svatko iza Olvmpijinih kulisa znao je za Evino meko srce. Prošla su već dva mjeseca od njezina prvog nastupa. Ne samo što joj uspjeh nije zavrtio glavom, nego je i dalje ostala ona dobra, draga djevojčica koja nije umišljala da je zvijezda. To je bilo opće mišljenje. Sjela bi i jela odrezak s prženim krumpirom u obližnjoj gostionici, i tko god se pojavio iz
teatarskog društva bio joj je dobrodošao, od statista do akrobata. U teatar je uvečer ulazila prva, a odlazila posljednja. Nikom nije bilo jasno zašto odbija pozive na večere u elegantnim restoranima, pozive na gala priredbe, plesove i u noćne klubove - koje je primala danomice, s buketima cvijeća, od obožavalaca iz gledateljstva. Maddy im, štoviše, nije dopuštala da se pojave u njezinoj garderobi i osobno predstave - pričale su među sobom šougerle, tresući glavom. Hi je imala vrlo ljubomornog zaštitnika, što se nije činilo vjerojatnim budući da nije nosila nakit, ili je nisu privlačili muškarci, što je bilo još manje moguće. Eve je nježno njihala djetešce i zabrinuto razmišljala. Sada je spavalo, ali što ako počne plakati usred predstave, a Suzu je još na pozornici? "Julie," doviknu ona garderobijerki, "dođi brzo i pomozi mi." Ali Julie, odgovorna da šougerle iziđu na pozornicu u sekundu točno, nije se javljala. "Julie", zovnu ponovno. Nije se mogla pomaknuti da potraži ženu, jer je bila odjevena tek u triko koji je nosila ispod kostima. "Oh, Julie, gdje si?" Eve je već bez nade osluškivala buku što je do nje dopirala - prigušeni smijeh, neprekidno brbljanje, posvemašnju konfuziju. Napokon shvati da je nitko neće čuti sve dok šougerle nastupaju uz najglasniji zvuk orkestra.
JUDITU KRANTZ "Maddy, jesi li odjevena? Imaš posjet." To joj je doviknuo pomoćnik inspicijenta i bez suzdržavanja širom otvorio vrata."Probuo!it ćeš dijete", prošapta Eve, gledajući ga uznemireno."Dijete?" psiknu zaprepašteni glas neke žene. Eve skoči na poznati joj glas, a dijete poče iz sve snage plakati. "Teta Marie-France?" "Dijete! Još gore nego što sam mislila! Oh, Bože, što ću reći tvojoj majci?" "Reći ćeš joj da nije moje", odvrati Eve, počevši se smijati tako glasno da je morala predati svoj teret pomoćnom inspicijentu. "Slušaj me, Marcele, mogao si barem pričekati da kažem je li ulaz slobodan. A sad, brzo nosi to dijete i predaj ga Julie. Pazi da mu se što ne dogodi, jer je Suzino. Sjedni, teta Marie-France, i osjećaj se udobno. Hej, Marcele, kad predaš dijete, donesi nam kavu." "Anđele, od jučer si mi još dužna dva franka", prigovori Marcel, izražavajući se prisno kao i svi u glumačkoj ekipi, osim kad su razgovarali s producentom."Ljubavi, daj mi još malo kredita", reče mu Eve. "Maddy, za tebe uvijek. Bilo što i bilo kada. Želiš li i moje tijelo jednako kao moje srce? Samo pitaj. Želite li i šećera, moje dame? I malo kolačića?" On nestade u dobrom raspoloženju, zaboravivši zatvoriti vrata, dobacujući dvjema ženama poljupce i balansirajući s djetetom u jednoj ruci. "Ne uzrujavaj se zbog njega, teta Marie-France. Misli da je neodoljiv. Zašto da ga razočaram?" "Eva, hoćeš li, molim te, staviti nešto iznad svoga donjeg rublja? Još nikad nisam vidjela nešto tako nepristojno. I što si umišljaš, da možeš samo tako govoriti 'ti' jednom mladom bezobrazniku?" "U svakom slučaju to nije bilo moje dijete. Smjesti se, i reci kako si me pronašla." "Pronašao te tvoj tetak. Vidio je jutros u novinama Semovu karikaturu, koja je bila potpuno nalik tebi. U potpisu je stajalo102
DO PONOVNOG SUSRETA 'Lijepa Maddy, najnovija učenica sa sveučilišta Olvmpia'. Tako sam doznala gdje ću te potražiti. Tvojim roditeljima nisam priopćila ni riječi, jer ih ne bih željela uzbuditi. Još otkako sam te čula kako pjevaš onaj tango u majčinu budoaru, plašila sam se da će ti se dogoditi nešto strašno, ali ovo je gore od onoga što sam zamišljala." Barunica se zamalo rasplaka. "Kako ću im priopćiti tu novost?" "A što je tu tako strašno? Dat ću ti ulaznice za večerašnju predstavu. Vidjet ćeš da sam vrijedna svakog poštovanja - pjevam potpuno odjevena."
"Zar nastup u varijeteu može biti vrijedan poštovanja?" Barunica je taj upit izrekla uz prijezirnu nevjericu. "Nije to bilo koji varijete, nego najbolji u Francuskoj, čak najbolji u svijetu. A i ja uživam dio te slave. Mogla bi na mene biti ponosna, teta Marie-France!" "Ponosna? Ti si upropaštena, potpuno upropaštena! Zar ne shvaćaš u što si upala, ti glupa djevojko? Nećeš mi valjda poreći da živiš u grijehu?!""Ne više", odvrati Eve hladno. "Sada živim sama." "To više nije važno - nitko ti neće vjerovati. Sada, kad ugledaju tvoj crtež koji je načinio najglasovitiji francuski karikaturist, svatko će doznati da Eve Coudert, kći doktora Didiera Couderta, pjeva u varijeteu. Za djevojku iz dobre obitelji to je gore nego da ima ljubavnika, mnogo gore." Vrata se ponovno otvoriše. "Gdje je moje derište, Maddy?" upita Suzu. "Oh, dobar dan, gospodo", dodade ona, ispruživši ruku barunici, koja ju je prihvatila gotovo automatski, zapanjena ženinim golim grudima. "Uzela ga je Julie. Ona zna s njima postupati, a ja se u djecu ne razumijem. Ne zaboravi to sljedeći put, draga." "Svakako, Maddy." Tek što je to rekla, začu se neki žestoki glas na hodniku, odmah iza vrata."Oh, ta govna, ti smrdljivci, platit će mi ovo. Uhvatit ću ih i
103
JUDITH KRANTZostrugati im stražnjice na brusnom papiru. Maddy! Maddy! Jesi li vidjela što su mi učinile one ništarije?""Sto su ti učinili, Baldy?" doviknu mu ona. "Pribili su mi čavlima cipele za pod. Sto kažeš na to? Učinili su to isto prošlog tjedna, na istom mjestu. Kladim se da znaš tko su oni!" "Da se nisi izuo i ostavio cipele na hodniku dok si se pripremao za nastup, ne bi ti se to dogodilo", odgovori Eve, pra-snuvši u smijeh. "Samo se strpi, ljepotice, dok ne dobiješ žuljeve. Tada ćeš me razumjeti. Julie, donesi mi odmah drugi par cipela. Nastupam za dvije minute, za ime božje!" "Dolazim, dolazim!" Julie upade u sobu, držeći dijete pod jednom rukom. "Suzu," doviknu ona preko ramena, "dođi ovamo i pokupi svoje nedonošče ili će se Patron razbjesnjeti." Ona dodade Baldvju cipele i odmah odjuri, a na vratima se pojavi Marcel s kavom i kolačićima. "Voila, moje dame. Bilo mi je veselje, Maddy", reče on udvorno i poljubi Evu u svaki obraz. "Budući da imaš gošću..." "Bio si sladak. Oh, zaboravila sam na bolje ponašanje, oprostite. Ovo je barunica de Courtizot, ovo je Marcel." Mladi čovjek nakloni se barunici. "Očaran sam, gospodo barunice", reče zanosno. "Dopustite mi da se predstavim. Ja sam vojvoda de Saint-Cloud." Barunica nije mogla izustiti ni riječi, a kamoli kimnuti tobožnjem vojvodi. "Marcele, vidjet ćemo se kasnije, u redu?" Eve mu pokaza izlaz, a on se udalji s razumijevanjem. "Eva", reče joj tetka prijekim glasom, "još nije kasno! Ako kreneš kućico? danas, noćnim vlakom, ja ću te pratiti. Sutradan, svatko tko nešto vrijedi u Dijonu vidjet će da ti ne možeš biti osoba s karikature. Ako itko što spomene, kazat ćeš da nemaš o tome pojma, a tvoj otac i majka potvrdit će da to mora biti neka glumica koja ti nalikuje. Uostalom, nitko neće moći ništa104
DO PONOVNOG SUSRETA
dokazati. Zahvaljujem Bogu što se nisi služila svojim pravim imenom, a sa svom tom šminkom na licu nitko te nije prepoznao. Oh, Eva, nitko ne smije doznati!" Njezin je glas preklinjao. "A zašto bi to trebalo učiniti?" upita Eve. "Zašto? Ako to ne učiniš, djevojko, s tobom je svršeno. Ti si postala potpuno declasse - razorena, obeščašćena. Ali još uvijek nije neizbježno tvoje izopćenje iz društva! Kako to ne razumiješ, da još ima vremena, dovoljno vremena!" "Ti si ona koja ne razumije, jadna moja tetko. Ja nisam ona djevojka koja je otišla iz kuće prošlog kolovoza. Pisala sam roditeljima svakog tjedna, kao što znaš, ali sam izostavila sve bitno.""Misliš li da tvoji roditelji neće moći podnijeti što si imala ljubavnika? Misliš li da je to jedino važno? Ako je s time gotovo, utoliko bolje", zaključi barunica ljutilo. "Zaboravi da se to ikad dogodilo. Bila si uvijek tako dobro čuvana da se ne čudim što te je netko izrabio. Ali kako si, tako čuvana, uspjela doći do muškarca, to nitko od nas neće nikad shvatiti. Nemoj biti luda, djevojko. Nemoj upropaštavati svoju budućnost." "A što ako ja svoju budućnost vidim ovdje?" "Ovdje? U ovoj zapuštenoj, neurednoj sobici? S ovim neote-sancima? U ovoj štali? To nije moguće, to jednostavno ne dopuštam." Dok je to govorila vrata se otvorište, opet bez kucanja. Unutra uleti neka šougerla, četveronoške na dlanovima i koljenima, dok su joj se gole obješene grudi ljuljale. Lajala je poput psa. Zatim poče njuškati baruničino stopalo, kao da se na nj nakanila pomokriti. Eve skoči. "Sada dosta! Mortone, ovaj put si pretjerao!" vrisnu ona. "Odvedi smjesta ovu djevojku odavde, jesi li me razumio"? Najslavniji čarobnjak i hipnotičar u Francuskoj poviri stidljivo kroz vrata. "Mislio sam da si sama, ljubljena. Tisuću isprika, gospođo. Alke vjeruje da je pas. Dođi Alke, čeka te zgodan štenac, dođi i ne dosađuj ovoj gospođi."
L
JUDITU KRANTZ "Žao mi je, teta Marie-France. Morton je genijalan, ali katkad se ponaša kao dijete. Ali nikom neće naškoditi." Oči Marie-France bile su razrogačene od šoka. "Eva, ne mogu te ostaviti u ovom... odvratnom društvu. Moraš poći sa mnom." "Draga teto, za koga me ti držiš? Nisam više djevojčica kojoj možeš svaki čas davati naredbe. Misliš li da bih se zaista mogla vratiti u Dijon, pridružiti se ostalim udavačama i čekati nekog uglednog građanina da mi učini čast tako da se oženi mnome? Misliš li da bih sada, nakon što sam upoznala slavu nastupanja u Olympiji, mogla prihvatiti sudbinu svoje majke?" "Slava? To su ispraznosti! Prijevare! Ta tvoja slava je ogavna, prostačka i vrijedna prijezira!" Marie-France se ražestila. "Za deset godina shvatit ćeš da si odbacila sve što je vrijedno u životu zbog trenutačnog hira. Sad uživaš u jeftinom pljesku, u životu... društvenog otpada." Eve se podiže, lica ukrućena od bijesa. "Molim te da se tako ne izražavaš o mojim prijateljima. Možda bi bilo bolje da odeš, teto Marie-France. Ovaj ti okoliš očito ne odgovara." Barunica de Courizot diže se i pode k vratima. "Ako se predomisliš, ako se urazumiš, Eva, bit ću kod kuće ostatak današnjeg dana i sutra. Nakon toga bit će prekasno. Sad se žurim da odlučim što ću javiti tvojoj jadnoj majci." "Reci joj istinu. Reci joj da sam sretna. Zamoli moje roditelje da dođu u Pariz i sami se uvjere. Nemaju se zbog čega stidjeti." "Još si gora od one budale koju je pokupio taj muškarac." Barunica izađe ne osvrnuvši se. Jednog svibanjskog jutra, Eve je zatražila razgovor s Jacque-som Charlesom. "Patron, prije dva mjeseca rekli ste mi kako bih mogla postati velika zvijezda", reče mu. "Dali ste mi dva dana da razmislim." "Sjećam se", reče on zamišljeno. "čudim se što tek sad dolaziš."
106
DO PONOVNOG SUSRETA "Nisam bila spremna. Ne mogu vam to pobliže objasniti, ali sada, ako vas i sad to zanima...""Dakle?" "Želim to! Spremna sam raditi sve što je potrebno, koliko god treba, i dvadeset četiri sata na dan. Mjesecima, godinama... nije važno ako mi pružite priliku." Eve ušuti, oborena pogleda, sva drhtava od napetosti očekivanja. Ona je upravo za to rođena, a dosad je odbacivala priliku jer okolnosti vjerojatno nisu bile pogodne. Još je osjećala ljubav za Alaina, još je pokušavala održati svoj život cjelovitim. No kad ju je odbacio, duša joj je bio zamalo uništena njegovim riječima i udarcima. Njegovom mržnjom. Propustila je zgrabiti prvi trenutak i nikad neće sebi oprostiti ako je producent izgubio interes zbog njezina pomanjkanja ambicije. Od časa kad joj je tetka Marie-France i nehotice pokazala koliko joj mnogo znači svijet pozornice, shvatila je da bi joj bilo kakav drukčiji život bio neprihvatljiv. Bila je sva obuzeta pomislima na sjajnu, daleku i beskrajno zavodljivu budućnost koju joj je Jacques Charles jednom ponudio. Pripadala je varijeteu, pa i varijete mora pripasti njoj. Ali impresario joj nije ništa odgovorio. Promotrila ga je kako sjedi za svojim stolom i nešto pozorno piše. Je li otpuštena? Kad je dovršio s pisanjem i odložio pero, pružio joj je komad papira. "Ovo je tvoj raspored lekcija", reče. "Požuri, jer na prvu već kasniš!" Bilo je to proljeće blagih povjetaraca, mekih oblaka i plahih pljuskova, posljednje vedro proljeće edwardijanske ere. Eve je bila odviše zaposlena da bi primjećivala kakvo je vrijeme, dok je jurila od jedne lekcije do druge - u akrobatici, plesu i glumi, pri čemu joj je ostajalo tek malo vremena da se našminka prije predstave. Nije više imala slobodnih trenutaka koje bi mogla posvetiti čitanju novina, druženju s kolegama na poslu, gozbama, tračevima i šalama. Jela je što bi dospjela i gdje bi uhva-
107
JUDITH KRANTZtila priliku, a kad bi se zavjesa spustila jurila je kući, u svoj mali apartman, padajući ubrzo u san i odviše umorna za snatrenje. Dok je njemački car Wilhelm II. provodio posljednjih dvadeset dana mjeseca srpnja odmarajući se na svojoj jahti Hobenzol-lern, Eve se, kao i sav ostali svijet, bavila svojim poslovima. Paklenski stroj koji je otkucavao dane tog mjeseca u Beogradu i Beču, eksplodirao je 28. srpnja 1914. kad je Austro-Ugarska navijestila rat Srbiji. Sljedeći tjedan diplomati i ratni stratezi europskih velesila zabavljali su se igrom suprotnih namjera, u luđačkom kolopletu totalnih laži, arogancije, nerazumnosti, nesposobnosti, dvoličnosti, poluistina i potpuno različitih ciljeva, sve dok nisu zapali - ne neizbježno ali u svakom slučaju fatalno - u rat koji nije htio nitko osim nekolicine krajnjih nacionalista. četvrtog dana kolovoza, sir Edward Grey, britanski tajnik za vanjske poslove izjavio je: "Svjetiljke se trnu širom Europe; za naših života nećemo ih vidjeti ponovno upaljene." Pomoćni inspicijent Marcel, Jacques Charles i Maurice Che-valier bili su tek trojica od četiri milijuna muškaraca koje je Francuska mobilizirala na početku kolovoza. Budući da je svatko sposoban za vojnu službu pozvan pod zastavu, poslovi su zastali, a vlakovi puni loše opremljenih ali vedrih i ponesenih vojnika kretali su put fronte svakih sedam minuta. Nakon bitke na Marni, sredinom rujna, kad su Francuzi odbili njemački napad na Pariz, prolaznu nacionalnu euforiju obilježilo je ponovno otvaranje kazališta, varijetea i kavana. Ipak, samo tog mjeseca izginulo je dvjesta tisuća Francuza, mnogi od njih u jarkocrvenim hlačama koje su pripadale odorama još iz 1830. godine - što je bio simbol pomanjkanja realizma s kojim je zemlja krenula u rat za koji se općenito vjerovalo da će biti kratak, viteški i slavodobitan.
Do kraja toga prvog ratnog rujna obje vojske, njemačka i saveznička, ukopale su se u rovove duž rijeke Aisne kako bi se oporavile i ponovno opskrbile. Tako nastali rovovi u Cham-pagni bili su prva utvrđenja na zapadnoj fronti. Ona se u slje-108
DO PONOVNOG SUSRETA
deće tri godine pomicala naprijed ili natrag najvi?e deset milja, s jedinim učinkom pokolja više milijuna ljudi. Na oniskom brežuljku Champagne stajao je zamak Valmont, obiteljsko sijelo vikonta de Lancel. Smjestio se u srcu šampanj-skog vinogorja, na vapnenastom tlu reimskih brda koje je zadržavalo sunčanu toplinu, protežući se otprilike između dvaju glavnih gradova pokrajine, Reimsa i Epernava. Različito od glavnine dvoraca po Champagni, Valmont je preživio revoluciju, invazije i ratove. Dizao se kao u bajci iznad nevelike ali guste šume, ponoseći se trima okruglim kulama sa šiljastim krovištima. Deseci prostorija s visokim prozorima s vitrajima otvarali su se prema polukružnoj kamenoj terasi koju su već stoljećima ukrašavale velike kamene posude s obrezanim grmljem. Valmont je bio okružen pravim bogatstvom vinograda, koji su činili dio strogo ograničenog područja gdje se uzgajala loza od koje se proizvodilo bijelo pjenušavo vino koje je, jedino na svijetu, imalo pravo na naziv champagne. Loze chardonnay te pinot noir i pinot meunier kriju jednu od najvećih tajni u proizvodnji vina. Iako je Noa zasadio prvi vinograd nakon što je izišao iz arke, ni on ne bi mogao ustvrditi da može proizvesti šampanjac. Mnogi dvorci diljem Francuske bili su pred izbijanje Prvoga svjetskog rata tek muzejski spomenici povijesti svojih obitelji, odavno izgubivši vitalnost predrevolucionarnih vremena. Valmont je, međutim, bio neprekidno napredno, živahno i gostoljubivo utočište. Preživio je mnoge promjene od razdoblja kad su Lanceli, odani grofovima Champagne, pomagali ovima da se domognu francuske krune. Ti su se sukobi stišali tek 1284. kad se Ivana od Navare i Champagne udala za budućeg francuskog kralja Filipa Lijepog. Vikonti de Lancel počeli su u sedamnaestom stoljeću, poput svojih susjeda, proizvoditi vino. Njihovi prostrani vinogradi bili su okruženi malim posjedima seljaka koji su im također prodavali grožđe iz vlastitog uzgoja. Ubrzo su počeli proizvoditi to-
109
JUDITH KRANTZliko šampanjca da su ga mogli početi prodavati na veliko. Sredinom devetnaestog stoljeća, karakteristične zelene boce sa zlatnom etiketom u obliku štita na kojoj je većim slovima bilo ispisano Lancel, a manjim Chateau de Valmont postali su znamenit proizvod, Grande Marque. Zajedno s proizvodima tvrtki Moet et Chandon, Mumm, Veuve Clicquot Ponsardin i još nekoliko njih, ohlađene butelje Lancela bile su najomiljeniji napitak mečtu svim civiliziranim ljudima svijeta. Glava obitelji Lancel, vikont Jean-Luc de Lancel imao je dva sina. Stariji, Guillaume, trebao je nastaviti voditi kuću, dok je mlačti, Paul-Sebastian postao diplomat u službi Quai d'Orsava. Kad je izbio rat bilo mu je tek trideset i služio je kao prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Londonu. Bijaše to očito čovjek kojemu je namijenjen značajan uspjeh u ministarstvu vanjskih poslova. Prvog kolovoza 1914. kad je započela mobilizacija, on je odbio priliku pruženu diplomatima da ne idu u rat i prijavio se kao dobrovoljac. U činu satnika, Paul de Lancel ostavio je kod kuće mladu ženu Laure de Saint-Fraycourt, krhku parišku ljepoticu od dvadeset dvije godine, koja je očekivala svoj prvi porod. Preklinjala ga je da je ne ostavlja. "Dijete će biti rođeno za pet mjeseci, a svatko kaže da će ovaj
glupi rat završiti prije." Laure de Lancel rekla je to plačući od slabosti i straha. "Prekli-njem te, ostani sa mnom - potreban si mi ovdje." Ipak, Paul je osjećao obvezu da odmah ode u rat. Znao je da Francuskoj treba svaki borac, kako bi se mogla suprotstaviti njemačkim vojskama koje su bile vrlo djelotvorno mobilizirane i posjedovale zaprepašćujuću nadmoć kako brojem tako i oružjem. Zakučasta obličja bližeće se bitke Paul de Lancel je proučavao još na mjestu diplomata. Znao je da je francuski glavni stožer opsjednut kompleksom superiornosti. Misao da hrabrost, polet i žar francuskog vojnika - a to je bio onaj priprosti ali ne-110
DO PONOVNOG SUSRETA
ustrašivi poilu - mora odnijeti prevagu nad oukom vatrenom moći, bila je simbol vjere u glavama vojnih profesionalaca. Paul je, različito od prosječnog Francuza, živo sumnjao da će sam elan donijeti pobjedu. Ali poput svih ljudi onoga prostodu-šnog ljeta 1914. vjerovao je da su pričuve neiscrpne. Paul de Lancel bio je zamršen čovjek. često se pitao ne bi li bio sretniji da mu je igrom sudbine bila namijenjena uloga vinogradara umjesto diplomata. Kao što mu je majka Anette de Lancel često govorila, više je nalikovao trudbeniku iz vinograda negoli činovniku za pisaćim stolom. Paul je naime bio čvrst čovjek, visok i širokih ramena, sa snažnim mišićima kao netko tko živi od svojih ruku. Njegova plava kosa kao da je bila izblijedjela pod suncem dok je radio. Iako su njegove tamnoplave oči bile od Lancelovih, a bile su i duboko usađene kao na portretima predaka što su visjeli u dvorcu, pa i jagodice su mu bile istaknute kao u predaka, sve ostalo na njegovu licu nije odavalo finu strukturu kostiju Lancelovih, niti je imao traga one riđe kose koja se generacijama pojavljivala u obitelji. Paulov velik i snažan nos nije imao ništa od poznate vitkosti, dok su mu usta i brada odavale snažnu jednostavnost. Sve u svemu, duhovno biće Paula de Lancela bilo je takvo da se on često pitao ne bi li se najradije bavio jednostavnim brigama o suncu i kiši. Uistinu, uzgajatelj grožđa i proizvođač vina mora svaki dan otpočinjati brigama o vremenu, no budući da o tome ne može zapravo ništa odlučiti, u njegovu se duhu obično zacari neka vrsta ravnodušne filozofije. A takvo stanje pričinjalo se Paulu blagoslovljeno temeljitim i utješnim.111 S druge strane, jedan diplomat nije mogao a da ne postane profesionalni cinik, jer bi se bez opreznog i višeznačnog duha koji ga štiti, izložio opasnosti da postane bena, nekorisna za domovinu. Paul de Lancel nije sebi mogao predočiti nijednu istinu u koju bi apsolutno vjerovao, izuzevši ljubav za Francusku i svoju ženu. A među njima dvoma, morao je priznati da mu je domovina na prvom mjestu.
l
JUDTTH KRANTZ Potaknuta mobilizacijom, Eve je odlučila da se ne vrati u Olvmpiju, koja je ponovno otvorila vrata pod vodstvom Berette, prijašnjeg dirigenta orkestra i Leona Volterre, koji je uštedio nemalo novca prodajući programe u predvorju Olympije. Eve je odlučila svoje osobne ambicije podrediti završetku rata. Ako je Jacques Charles mogalo služiti u vojsci, mogla je i ona na svoj način. čim je osnovan Le Theatre aux Armees de la Re-publique, Eve je pristupila tom kazalištu za vojsku, postavši jedna od onih zabavljačica koje su obilazile bojišta na radost vojnika. Neki od njih, poput Charlesa Dullina, nastupali su i u pravim rovovima na fronti Lorraine. Eve je pristupila družini koju je osnovao Lucien Gilly, komičar iz Olvmpije.
Godine 1915., godinu dana nakon bitke na Marni, počela je nova ofenziva u Champagni. Odviše optimistički general Jpffre objavio je svojim trupama "Votre elan sera irresistible!" I ljudi su koračali usprkos kiši koja ih je zasipala, uz takt frulaša i vojnih kapela koje su svirale Marseljezu. Nakon deset dana, sto četrdeset pet tisuća Francuza izginulo je a da nije bila postignuta nikakva strateška prednost. Zadnjeg dana ofenzive satnik Paul de Lancel bio je ozbiljno ranjen. Dok je ležao u bolnici nije mislio na vlastitu smrt, nego na sve one pogibije kojima je bio svjedokom u posljednjoj godini dana. Najviše su ginuli vojnici njegove, Prve armije. Njegova žena nije preživjela porod sina Bruna, o komu su se brinuli Laurini roditelji u Parizu. Paul je vidio dijete samo jednom, za kratkog dopusta koji mu je bio omogućen da prisustvuje Laurinu pokopu. Pomisao da ima sina od devet mjeseci nije ga činila ni tužnim ni sretnim, osjećao je tek ravnodušnost. Znao je da su njegovi izgledi za preživljavanje rata tako mali, da nisu vrijedni razmatranja čovjeka koji vodi računa o stvarnosti. Nije pritom brinuo o sebi, nego o djetetu - i to je bio intelektualni a ne emocionalni stav - za koje je bio siguran da će odrasti kao siroče. Paul de Lancel već je sebe gledao kao mrtvaca, kao i oni osuđenici koji su znali da će biti strijeljani u112
DO PONOVNOG SUSRETA
zoru. Živjet će dok ne bude ponovno sposoban voditi druge ljude u smrt. Pomisao na umiranje nije ga uzbuđivala. Brinuo je jedino za ljude kojima je zapovijedao, ljude koji su bili toliko priprosti da su se još nadali i bili dovoljno sretni da još vole. Ljude koji su bili tolike neznalice da nisu imali pojma kako, zapravo, nemaju budućnosti. čim su mu rane zacijeljele, Paul de Lancel pridružio se svojoj satniji koja se sastojala gotovo isključivo od pričuvnika. Satnija se nalazila u rovu ispred grada Festuberta, usred flandrij-ske fronte što se protezala od Ypresa do Arrasa. Festubert je bio jedan od rijetkih gradova za koji su se borile suprotstavljene armije tijekom jednogodišnjega, gotovo općeg zatišja. Sad je bila duboka jesen, no znalo se da će proljeće donijeti nove i još okrutnije bitke. Trenutačno, vojnici obiju strana zatekli su se u razmjernom zatišju kakvo se događa i za najžešćih bitaka; bilo je to razdoblje za ukop poginulih, za čišćenje rublja od ušiju, a te hladne kasnojesenske noći u sjeveroistočnoj Francuskoj i za posjet improviziranog teatra Luciena Gillvja. Vojnici su slušali izlizane glumačke dosjetke, pjevušili uz zvuk harmonike, pljeskali šestorim djevojkama koje su zaplesale sa šestoricom vojnika, hitrih dragovoljaca za tu zabavu. Napokon je trebala zapjevati Maddy, koja je već postala legenda u Thea-tre aux Armees, u svojoj upadljivoj crvenoj opravi i jarkocrve-nim cipelicama. Njezina kosa, kao suncem opaljena, podsjećala je na ljetne dane koje su, jednom, svi proveli negdje u Francuskoj. Eve je bila sve više zabrinuta. Kad je krenula iz svratišta u Saint-Omeru, daleko iza fronte, vožnja prema Festubertu počela je još za danjeg svjetla. Ostali iz Gillvjeve trupe krenuli su prije nje, vojnim vozilima koja su im bila dodijeljena. Ona je krenula kasnije zato što je trebalo zašiti poderotinu na šavu njezine suknje.Sad ju je vozio neki vojnik, toliko mlad da se pitala kako je113
JUDITU KRANTZmoguće da je već zreo za vojnu službu. Vožnja se oduljila, a Fe-stubert još nije bio na vidiku."Jeste li sigurni da je ovo pravi put?" upita ona zabrinuto. "To je cesta na koju me naputio moj kaplar, ako to uopće možemo nazvati cestom", odgovori vojnik. Sa svakom minutom nastupajuće tmine cesta se pričinjala sve gorom.
"Zašto ne biste stali i pogledali zemljovid?" "Nemam ga. Zemljovide imaju samo generali. A i kad bih ga imao, od kakve bi mi pomoći bio bez prometnih znakova?" "Zaustavite se kod prve seljačke kuće i raspitajte se", reče mu Eve strogo. Već je mnogo puta pjevala nadohvat neprijateljske vatre i tada je nije bilo strah, ali sad ju je počela uznemirivati ova pusta cesta, pusti krajobraz gotovo bez drveća, razorena krajina bez živih ljudi. Nije smjela gubiti vrijeme na popravak haljine, pomisli sad zlovoljno, i pokuša bolje navući ogrtač."Gledajte, eno neke kuće!" doviknu Eve mladom vozaču. "Sudeći po njezinu izgledu, pogođena je granatama", odgovori vojnik. Doista, nije bilo znakova života, nikakva dima, svjetla ili ljudskih i životinjskih zvukova. "čini se da su je Nijemci pogodili prošle godine", nastavi on ravnodušno. Dok je to govorio, na poljani sa strane bijesnu vatra i začu se zvuk topovskog hica. "Isuse!" viknu vojnik, dok se začuo prasak i druge granate, čije su krhotine proletjele u blizini vozila. Vojnik je zamalo izgubio kontrolu nad vozilom, no uspio se zadržati na cesti. Sto je mogao brže, pojuri ka seoskoj kući i zaustavi se usred kaljuže u dvorištu. "Silazite!" doviknu on Evi, no ona je već trčala, sagnuvši se, prema kući. Upadoše kroz otvorena vrata i počeše pužući tražiti bilo kakav zaklon. Evi se mozak naglo razbistrio i ona odmah shvati da u prostoriji nema ničega osim nešto porazbijane drvene građe i ostataka poda. Zgrada je očito bila teško pogođena - iako je krov čitav, zidovi su bili puni rupa. To se više nije moglo nazvati kućom, zaključi Eve. Izvana začuše zvižduk114
DO PONOVNOG SUSRETA
još jedne granate, ali nisu mogli zaključiti je li eksplodirala bližeili dalje od ostalih. Ne nalazeći nikakva boljeg zakona, oni seskutriše pored nekadašnjeg ognjišta. Da je bilo veće, bili bi seuvukli u njega. "Nećemo se odavde nikad izvući", reče Eve, najmirnije što je mogla. "Krenuli ste pogrešnom cestom." "Ne shvaćam kako se to dogodilo", reče vozač patetično. "Ne bi nas poslali ovom cestom da su pretpostavljali mogući napad." "Može biti", odvrati vojnik mračno. "Ali Nijemci znaju napasti baš kad zavlada zatišje. To mi je rekao moj kaplar." "Voljela bih da je on sad ovdje, pa bih mu objasnila što mislim." Ona shvati kako će očito morati pričekati danje svjetlo i možebitnu pomoć. Nije imalo smisla pomišljati na najgore. Navuče suknju što je mogla čvršće oko gležanja i osloni se na kameni zid nekadašnjeg ognjišta. Bez obzira na strah i bijes na ovoga glupog vojnika, nije mogla zanemariti bol u nogama što su joj ga pričinjale nove crvene cipele. Ako je već morala poginuti od granate, bilo joj je bolje da se dotad osjeća ugodno, umjesto da je žuljaju cipele predviđene za tour de chant a ne za frontu."Imate li cigaretu?" upita je momak. "Ne pušim, ali evo vam jedna kutija." Ona mu pruži ono što je redovito nosila za prvog vojnika koji naiđe."Ugasite tu šibicu!" Eve vrisnu i skoči.U kuću je upala skupina vojnika. Dopuzali su do nje tako tiho, da ni ona ni vozač nisu primijetili njihovo približavanje. Skamenjena od straha, ona se osloni na zid očekujući smrtonosni ubod bajunetom. No čim se pribrala, shvatila je da vojnici međusobno govore francuski. "Hvala Bogu, hvala Bogu, otkud ste znali da smo ovdje? Hvala Bogu što ste nas spasili", prošapta ona."Spasili? Tko ste vi, dovraga? Što radi ovdje jedna žena?""Krenuli smo prema Festubertu... na predstavu..."
115
JUDITU KRANTZ "Ludi ste. Ludi! Kakva glupača od žene! Festubert je u drugom smjeru. Vi ste gotovo na fronti, nasuprot Lensu.""Lens? Gdje je to?" "Lens je na njemačkoj strani fronte, ako je još uvijek." Paul de Lancel rekao je to odsječno, a zatim se okrenuo svojim vojnicima da im izda zapovijedi. Bili su upravo odbačeni jednim iznenadnim neprijateljskim napadom iz strojničkog gnijezda koje je štitilo njemačke topove. četiri vojnika bijahu ranjena, trojica od njih tako teško da nisu mogli hodati. Preostala trojica bila su neozlijeđena. Situacija je bila teža nego što je isprva mislio, utvrdi Paul, dok je nešto ispitivao vojnike. Uz puni Mjesec i jasnu vidljivost nije bilo moguće prebaciti ranjenike do rovova i prve liječničke pomoći. Mogao bi u prvo praskozorje pokušati poslati nekoga da obavijesti o klopci u kojoj su se našli. U međuvremenu, mogao je samo čekati i nastojati pomoći ostalima da prežive noć. "Mogu li ja pomoći?" upita Eve, idući oprezno između vojnika kako bi se približila satniku. "Samo ako ste bolničarka." Glas mu je bio zabrinut i odbojan. Eve se povuče do ugaslog ognjišta. Nije pohađala tečaj Crvenog križa, kao mnoge žene. Bila je odviše zauzeta nastupima duž fronta, a u stankama između njih angažirala bi se koji tjedan u bilo kojem varijeteu, tek toliko da zaradi za najamninu. U nastaloj tišini osluškivala je šapate vojnika, riječi koje su bile tako odsječne i pritisnute umorom da su mogle potjecati i iz nekog drugog jezika. Uskoro su oni koji nisu bili ranjeni učinili sve što su mogli za ranjenike, pa je svih osam ljudi, uključivo i njihova satnika, polijegalo po onome što je nekad bio čist pod i ponos neke uredne žene. Tu su nekad plamsali panjevi, pomisli ona, ne bi li od sebe odagnala grozu ove hladne listopadske noći, a djeca su pisala svoje zadaće koje su dobila u školi. Na ognjištu se sigurno kuhala gusta juha, šunke i kobasice visjele su sa stropa, a domaćin116
DO PONOVNOG SUSRETAje vani završavao obilazak domaćih životinja, u želji da se što prije vrati domaćoj ugodi koju je tako dobro poznavao. Žetva je već bila spremljena, a slijedila je razmjerno neradna zima, u kojoj će se izmjenjivati noć za noću uz obilje hrane, društvo svoje žene i užitak promatranja djece koja rastu. Nekad je mogla bez teškoća zamišljati takav jednostavan i uredan život, ali ga za sebe sigurno ne bi prihvatila, jer je odviše grub. Život seljaka, život bez vjerojatnosti promjene, život koji bi se od života do smrti mogao opisati trima kratkim rečenicama. U njemu nije bilo mjesta za odvažnost, nije bilo moguće krenuti put nebesa velikim crvenim balonom, nije bilo prilike za bijeg do Pariza s prvim čovjekom kojega je ikad poljubila, ni mogućnosti za šetnju velikim bulevarima uz ritam maxixea, kao ni izgleda za nastup u Olvmpiji. Nije bilo moguće odvažiti se i pobijediti. Koliko je bilo sreće u njezinu životu! Nije bila toga svjesna, barem ne potpuno kao što je sada, kao što ni seljak sa svojom ženom nije bio svjestan svoje sreće dok granate dvaju zaraćenih naroda nisu razorile njegov posjed i opustošile njegova polja. Kako je noć odmicala, a mjesečina sve jače obasjavala hrpu kamenja koje ih je štitilo, Eve je mogla bolje promotriti nazočne vojnike. Nitko nije spavao. Ranjenici su toliko patili da nisu dopuštali ni zdravima sklopiti oči, makar na časak. Njihovi su vapaji bili prigušeni, javljali bi se povremeno, a Eve je i bez ure znala da do jutra ima još mnogo vremena.Ona ljutilo reče sebi kako bi morala nečim pomoći, premda nije bolničarka. Nije smjela tu tek tako sjediti i pustiti ih da pate ne pokušavajući ublažiti njihov bol. Onaj neugodni časnik rekao joj je da
ne može pomoći. Ali ne znači da je bila sasvim bespomoćna ako nije znala staviti zavoj. Napokon, Vincent Scotto nedavno je skladao pjesmu koja je stekla golemu popularnost - Le Cri du Poilu. "Sto našim vojnicima treba? Da viču do neba: žene! žene!" Svakako malo priglupo, ali jasno i izravno, reče Eve sebi, i ne117
JUDITU KRANTZpitajući za dopuštenje poče pjevati istiha, ali onim njezinim glasom koji se mogao čuti i u posljednjem redu balkona. No sad je dopirao tek do zgurenih vojnika u polurazorenoj prostoriji. 'Zapjevala je prvu pjesmu koja joj je došla na usta, pjesmu s njezine audicije Parlez-moi d'amour. Na taj glas satnik je iznenađeno nešto progunđao, no Eve se nije osvrtala i nastavila je s Mon homme, postigavši upravo pun pogodak: "Kad me dotakne, ja sam gotova, jer pod kožom sam samo žena." "Želite li još nešto, gospodo?" zausti ona čim je dovršila Mi-stinguettinu besmrtnu himnu bespomoćnosti zaljubljene žene i moći muškarca nad njom. Sedmorica su joj odgovorila, izražavajući svaki svoju želju tako tiho da ih je jedva mogla čuti. Ali svaki je htio nešto. Eve je sjela na ognjište. Cijeli ostatak noći pjevala je i pjevala, sretna što pamti melodije i stihove koje je naučila nekad davno, idući ulicama Dijona na lekcije iz glazbe. Gotovo svi vojnički zahtjevi odnosili su se na skladbe njezina ranog djevojaštva. Vojnička lica mogla je vidjeti samo kad bi zraka mjesečine provirila kroz probijenu stijenu. Lica su im bila prekrivena, a oni koji nisu mogli glasno progovoriti, došaptavali su svoju želju najbližem do sebe. Otpjevala je nešto i onom nespretnjakoviću zbog kojega je zaglavila na ovom izgubljenom mjestu. Paul de Lancel skinuo je svoju časničku kapu i Ijuljuškao vojnika čije su noge bile već obamrle. Sa svakom pjesmom te žene u njemu je pomalo zacjeljivala jedna unutarnja rana. Njezin je glas širio njegovo srce, dajući mu naslutiti neko mjesto gdje je još postojala ljubav i smiješak. Duboki, nježni timbre toga glasa, njegova raskošna čovječnost, ono što je bilo duboko žensko u njemu, toplina koja je bila izgnana s fronte - sve mu je to vratilo u pamćenje ono što je već bio zaboravio. Samo prolazna vizija? Bez sumnje, ali svaka od tih pjesama, njihove često sasvim obične riječi o ljudskim potrebama i nadama, o varkama ljubavi ali i njezinoj radosti - počela je u njemu oživljavati vjeru u vlastitu opstojnost, vjeru koju je već odavno izgubio. Hoće li118
DO PONOVNOG SUSRETAupamtiti ove trenutke? Hoće li zaspale emocije koje je ova žena razbudila dok ga je ovijala magijom svoga glasa potrajati dulje od ove noći? Jamačno ne, pomisli, no kako su divni bili trenuci zaboravljenog zadovoljstva i nježnosti! Paul de Lancel nije zatražio za sebe ni jednu pjesmu, jer nije htio uzimati mjesto vojnicima. Naposljetku se njihovi zahtjevi stišaše i on progovori. "Znate li neku englesku vojničku pjesmu?" "Naravno, 'The Roses of Picardy' i Tipperary' - poznaju ih i oni koji ne govore engleski." "Znate li također 'Tili We Meet Again'? DO PONOVNOG SUSRETA?""'Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom'. Je li to ta?""Da", odgovori on željno. "Molim vas."Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom,Kad oblaci zaplove opet ću bit' s tobom.Nebesa će tad još jednom bit' plava,U Ljubavničkoj uličici ti bit' ćeš mi draga.Zvona vjenčanja vedro će zvoniti,Suze rastanka zauvijek će minuti,Svake noći molit ćeš i čekati...
DO PONOVNOG SUSRETA. Eve podiže pogled nakon posljednjeg stiha, a on je zamoli: "Još jednom... samo još jednom." Prije nego što je dovršila kratku, jednostavnu i nezaboravnu melodiju, satnik je već bio zaspao, sa smiješkom na usnama.
119
JUDITH KRANTZGlava J.
ad samo pomislim da su se neki sretnicirodili kao Švicarci", reče Vivianne de Bironzamišljeno, dok je posljednji tjedan prosinca1916. u svojoj kuhinji ispijala s Evom šalicu običnog, biljnog čaja. . "Kao Švicarci? Zar nisi uvijek govorila da ta zemlja više nalikuje oporavilištu za nemoćne?" odvrati joj Eve u nevjerici. Dvije i pol godine rata proizvele su tek male promjene u izgledu njezine izvrsno očuvane prijateljice. Vivianne je bila neodoljiva Parižanka kao i dosad, poput kovine koja je već toliko plemenita da se više ne može oplemeniti nikakvim sredstvima "Schultess im je obećao 'tihu neutralnost'. Uz to i svježe vrhnje u pravoj kavi. Oni ne piju ovaj dosadni biljni čaj." "Schultess?" Evine obrve uzdigoše se pod astrahanskom malom kapom, koja je zamalo zakrivala njezinu sirensku kosu. Bila je, posve elegantna, nešto mršavija nego prije tri i pol godine kad je doputovala u Pariz. Dok je hodala ulicom kretala se sa samopouzdanjem žene koja je pripadala ovom gradu, žene kojoj je grad zapravo pripadao. "Tko je Schultess?" "Novi predsjednik Švicarske, što bi sigurno znala kad bi čitala novine, Maddy. A naša vlada nema pametnijeg posla nego da povisuje kazne zbog bluda! Ne, nemoj mi se smijati,120
DO PONOVNOG SUSRETAgovorim ozbiljno. Prije ovog odvratnog rata globa zbog bluda iznosila je dvadeset pet franaka. Danas su je povisili na sto franaka i još nekoliko dana zatvora! Pitam te, je li to razumno? Ima nekog smisla to što su racionirali plin, struju i hranu -ali zar bi malo bluda ugrozilo pobjedu u ratu? Je li to logično, je li racionalno? Je li to dostojno Francuske? Mislim da te nove globe nisu doprinos patriotizmu." Vivianne nalije još jednu šalicu čaja i mrzovoljno ga pogleda. "Promisli o tome, Maddy. Ako je neki vojnik daleko od doma pa se malo utješi s nekom koja nije njegova žena - ili ako žena pati za mužem, ali nadomjesti donekle njegovu odsutnost malim užitkom - zašto bi netko zbog toga trebao platiti globu?""Ja nisam u stanju to razumjeti, Vivianne, to je iznad mojih mogućnosti. Zar ne misliš da je podjednako besmisleno što vlada ne dopušta ljudima da se pojave u kazalištu drukčije odjeveni osim u dnevnim odijelima? Nema više večernjih haljina i odijela... kao da će se Nijemci od toga prestrašiti, progutati nekoliko porcija vlastitog otrovnog plina i pobjeći sve do Berlina! Vrijedilo bi pokušati", reče Eve odsutno. čitala je novine i bila potpuno svjesna, jednako kao i Vivianne, da su
bitke na Sommi kod Verduna, tijekom 1916. godine, najstrašnije u ljudskoj povijesti, odnijevši toliko života da se to jednostavno nije moglo razumjeti. Ona skrenu svoje misli kako bi se prilagodila prijateljičinu čavrljanju. "Vivianne, i ti ćeš morati priznati da naši saveznici čine sve u svojoj moći. Britanski kralj zarekao se da neće ništa piti, pa ni vino ili pivo, kako bi pomogao ratne napore. Zamisli što će se dogoditi ako sva zemlja bude slijedila njegov primjer. Svi Englezi bez viskija - kamo bi to dovelo?""Dovelo bi do sigurne pobjede - ali Nijemaca", odvrati Vivianne. "Zasad barem nitko ne predlaže ukinuće varijetea. Ni u jednom pariškom kazalištu nema ni jednoga slobodnog mjesta, s tolikim vojnicima na dopustu koji se žele razonoditi." "Znam. Otkako je Jacques Charles izišao iz vojne bolnice i121L
JUDITU KRANTZ
M
preuzeo Casino de Pariš, poduzetniji je no ikad - u Olympiji nikad nije bilo tako raskošnih kostima i bogatih kulisa. Samo pričekaj, pa ćeš vidjeti desetke djevojaka koje imaju na sebi samo vrpce za čarape, kako se pentraju uz deset metara visoke ljestve. Kapele sad sviraju nešto američko što dosad nisam čula - to se zove ragtime." Vivianne kao da nije bila uvjerena, jer je nerado slušala tvrdnje da Casino de Pariš nadmašuje kazalište u kojemu je postigla svu svoju slavu."I, voliš li ti pjevati taj ragtime?" "To se ne pjeva, to se pleše - više ili manje. Ali sad moram krenuti, draga Vivianne. Moram obaviti neki poslić. Sad te barem mogu mirno obići, otkako je obala čista." Eve kimnu prema drugoj strani stubišta, prema stanu u kojemu je nekad živjela. Zahvaljujući slabosti pluća nakon bolesti, Alain Marais nije bio vojnik, pa je služio u nekom skladištu daleko od Pariza. Eve se diže. Vivianne pomisli kako ona sad izgleda živahnije i zavodljivije no ikad, u ogrtaču od parmski ljubičaste vune, pod golemim ovratnikom i s astrahanskim mufom. No, prije nego što je pritisnula kvaku na vratima kuhinje, predomisli se i okrenu ponovno Vivianni. "Dopusti mi da te nešto upitam, Vivianne. Kad si me odvela na audiciju u Olvmpiju, nisi li pomislila da bih ondje mogla čuti Fragsona i tako otkriti istinu o Alainu?""To je bilo prije više od tri godine", pobuni se Vivianne."Nisi mi odgovorila na pitanje." "Možda mi je ta misao prošla kroz glavu... možda jest, a da nisam toga bila svjesna. Uostalom, zar bi bilo nešto loše u tome, ako sam te navela da uvidiš kako gospodin Marais i nije tako sjajan gospodin? Možda sam pomislila kako bi ti to pomoglo da ne postaneš o njemu odviše i predugo ovisna. U svakom slučaju nije to bila neka svjesna zloba - ali ne bih se danas stidjela ako sam to učinila."
122
DO PONOVNOG SUSRETA "I prije te audicije znala sam sve o Fragsonu. Otišla sam jednog dana sama u Olvmpiju.""Ah!" "Upravo tako. Zaljubljene su žene obično velike glupače, Vi-vianne. Zaljubljenost je nalik strašnom napadaju dragovoljnog sljepila. A kad ih jednom zaljubljenost prođe, pitaju se kako su mogle tako krivo prosuđivati, činiti očite pogreške, ali nikad ne nalaze odgovor. Nakon Alaina zaključila sam kako će biti mnogo mudrije da se nikad više ne zaljubim - i još nisam, ni najmanje.
On mi je zapravo učinio uslugu, iako tada to nije tako izgledalo.""Ah!""To je sve što imaš reći? 'Ah'?" "Uskoro ćeš navršiti dvadeset jednu godinu. Kad budeš trostruko starija, ponovit ćeš to što si mi rekla i ja ću ti možda povjerovati.""Kao da si profesionalni cinik, Vivianne." "Jesam, ako je riječ o muškarcima. I romantični cinik kad su posrijedi žene." "On kaže da te poznaje, Maddy, ali tvrdi da mu ne znaš ime. Da ga pustim unutra?" čuvar na glumačkom ulazu u Casino de Pariš bio je već navikao na gomile vojnika koji su tražili dopuštenje za ulazak iza kulisa. Odvraćao ih je riječima da moraju počekati dok Maddy ne iziđe. Ovaj mu je čovjek očito dao dobru napojnicu, kad ga je ipak propustio. "Kako izgleda?" upita ona nevoljko. Skinula je već sa sebe svu šminku i upravo je raščešljavala kosu. U mjesecu svibnju 1917. bilo je već vruće, pa je odjenula samo ogrtač od lagane žute svile. S aureolom svijetle kose boje jagode, nalikovala je toplom ljetu, ali je bila poželjna kao proljeće. "On je časnik, ima hrpu odličja. Izgleda dobro, kad me već pitate.""Francuz, Englez ili Amerikanac?"123
JUDITH KRANTZ "Francuz, naravno, inače vam ne bi dosađivao. Naposljetku, Amerikanci su ovdje samo gosti, iako se u Parizu dobro snalaze. Toliko o njima." "Pusti ga unutra", odluči Eve. "Pričekaj samo trenutak dok se odjenem." Nakon jedne minute čuvar se vratio. Pratio ga je visok i jamačno nestrpljiv čovjek s pukovničkim oznakama, držeći kapu ispod ruke. "Vjerujem da vam ne smetam, gospođo." Taj uglađeni izraz bio je u neskladu sa žestinom kojom je pukovnik izrekao tradicionalnu ispriku. "Ni najmanje, mon colonel." U njezinu glasu osjetilo se pitanje. Nije se mogla sjetiti da je ikad susrela tog visokog i svjetlokosog muškarca, s licem izboranim od nevremena i duboko usađenim plavim očima. U njemu je ipak bilo nešto blisko, kao da ga je jednom sanjala, zatim zaboravila na san, a sad ga se opet prisjetila. "Sve do večeras nisam imao pojma tko ste vi", reče on. "Nisam znao ni kako bih vas pronašao - ali kad sam vas čuo kako pjevate, već od prve note... ja... one noći..." On ušuti, kao da nije znao što bi još rekao, kao da je ono što je imao priopćiti Evi bilo odviše zamršeno da bi se izrazilo riječima. "One noći?" upita Eve. "Otkako je rat počeo proteklo je toliko noći..." "Sigurno niste zaboravili, iako su otada protekle zamalo dvije godine." "One noći? Oh, da, one noći na seoskom imanju! Vi ste... da... onaj časnik. Naravno da se sjećam, kako bi itko mogao zaboraviti onu noć? Sad se prisjećam vašeg glasa, samo sam zaboravila vaš izgled. Dok sam pjevala, pali ste u san." "I sanjao o miru", nastavi on. "Bio je to lijep san, držao me danima. Da nije bilo vas, dva moja čovjeka ne bi preživjela noć. Moram vam to reći.""Kako se zovete, mon colonel?"124
DO PONOVNOG SUSRETA
"Paul de Lancel. Biste li večerali sa mnom, gospođo?""Bilo bi mi zadovoljstvo." "Večeras?" upita on, toliko obuzet nadom da mu se njegov duboki glas zamalo presjekao. "Zašto ne? Koliko se sjećam, one noći ostali smo gladni. Pjevala sam umjesto da ručam... i da
doručkujem. Mislim dakle da ste mi dužni večeru. Ali morate mi obećati dvije stvari.""Bilo što", odgovori on ozbiljno. "Sto god zatražite.""Ne smijete mi ponoviti da sam luda i glupača." "Nadao sam se da ste zaboravili koliko sam bio neoprostivo grub.""Naprotiv, tako što ne može se nikad zaboraviti." U proteklih nekoliko godina, Evu su nakon predstave izvodili na večeru vojnici iz svih krajeva Francuske. Oni su u restoranu tražili razonodu, grozničavo uzbuđenje i blještavilo koje ih je razvedravalo. Paul de Lancel odlučio je izvesti je na večeru u Ritz. Bila je to vrlo otmjena dvorana, visokog stropa, s visokim reljefnim vijencima, dubokim sagovima i zavjesama od brokata koje bi prista-jale i nekoj kraljevskoj spavaonici. Stolovi su bili naširoko razmaknuti, a jedan zid otvarao se prema polukružnom vrtu u kojemu su grmovi jasmina i obrezane piramide geranija okruživale vodoskok. Sve službe u restoranu nadzirao je maitre d'hotel, konobari i njihovi pomoćnici obavljali su svoj posao tako tiho da ničim ne izazivaju buku, dvorana je bila diskretno osvijetljena bez blještavila, svaki stol je pozivao goste malim svjetiljkama s ružičastim zaslonima. Svim svojim uresima dvorana u Ritzu bila je ogrnuta čarom slavlja i vedrine, i taj je svoj ugođaj očuvala i tijekom rata. Premda je ta prostorija bila najsjajnije mjesto za večeru u cijeloj Francuskoj, Paul de Lancel osjećao se ondje kao kod kuće. Naručio je večeru smireno, ali s autoritetom koji je bio podjednako uvjerljiv koliko i blag. Dok je maitre d'hotel slušao što mu gost
f
125
govori, Eve se opuštala uz osjećaj sigurnosti koji je najavljivao ugodnu večeru. Pod blagim svjetlom, Paul je pomno promatrao Evu. Sjela je u brokatnu stolicu svojom uobičajenom samopouzdanošču. Njezine duge naušnice svjetlucale su. Kosa joj je bila razdijeljena po sredini, a zatim začešljana po posljednjoj modi, tako da joj je obvijala uši. Haljina je imala četvrtast izrez oko vrata, ukrašen čipkastom vrpcom, a još dvije čipke urešavale su joj ramena. Njezin jaki i glatki vrat kao i vitke ruke bijahu potpuno otkriveni. On je smjesta zaključio da obnaženost pristaje Evi kao malo kojoj ženi, jer je naglašavala fino zaobljenu čeljust i prekrasnu svježu boju njezina tena. Uz onakvo neupadljivo osvjetljenje bilo mu je nemoguće vidjeti svu dubinu njezinih očiju, ali lagano treptanje trepavica pod visoko uzdignutim obrvama bilo je zamalo misteriozno. Bujnost njezina tijela, koju je njezina tetka Marie-France zapazila još prije sedam godina, sad je samim životom dotjerana do savršenstva. No to tijelo nije bilo ničim ukroćeno, pa je sada odražavalo upadljivu neovisnost njezina duha, slobodu i pribranost što su Evi davale neku plemenitost upravo odsutnošću bilo kakve konvencionalnosti. Dok su razgovarali, on zapazi lepršav polet njezina duha i neku opsjednutost unutarnjom zaigranošću."Tko ste vi?" upita je ubrzo Paul de Lancel. "Na što mislite?" odvrati mu Eve, premda joj je pulsiranje krvi u venama jasno odavalo na što misli. "Vi ste još netko, a ne samo glasovita Maddy, Maddy bez prezimena koja je zvijezda Casina de Pariš. Znam da sam u pravu...recite mi tko ste vi zapravo." On kao da joj je zapovjedio. Dok je ispijala gutljaj vina, Eve je smišljala odgovor. Otkako je došla u Pariz prije četiri godine, nije nikom govorila o svojoj prošlosti, pa ni Vivianni. Neki duboki instinkt uvjerio ju je kako ni s kim iz svijeta varijetea ne smije dijeliti spoznaje o podrijetlu126
DO PONOVNOG SUSRETAiz kruga kojemu su se ljudi varijetea podsmijevali, a zauzvrat
dobivali s druge strane samo prezir. Ali taj čovjek, neznanac zapravo, po svemu što je doznala o njegovoj hrabrosti, smirenosti i ustrajnosti, taj Paul de Lancel potaknuo je u njoj odvažnost i neku čudnu potrebu, neku vrstu želje koja ju je tjerala da pred njim govori o sebi. U osjećaju izazova što ga je on potakao bilo je i neke neusiljenosti. Pouzdavala se u njega, ona odjednom shvati, toliko nagonski pouzdavala da ju je od toga obuzeo strah. Poznavala ga je tek neznatno. Ali nakon one noći provedene zajedno u razorenoj seoskoj kući upoznala ga je već toliko da se pred njim nije mogla sakrivati iza identiteta koji je bio tek dio nje. "Rođena sam u Dijonu", poče ona s uzdahom, "i ime mi nije Maddy niti me se može oslovljavati gospođom. Određenije rečeno, ja sam gospođica Eve Coudert, što je građansko ime kakvo se obično ne drži prikladnim za varijete. Kao mlada djevojka čeznula sam - možda odviše žarko - da vidim što se zbiva iza vidokruga. Došla sam u Pariz, točnije, pobjegla sam od kuće kad mi je bilo sedamnaest, s jednim muškarcem kojega sam jedva poznavala. Bila sam podjednako krajnje nevina koliko i nesmotrena. Bolje rečeno - luda. Odgajana sam da postanem damom i dobro se udam. Pomisao na to bila mi je odvratna, no to je bila jedina budućnost koju mi je moja obitelj namijenila. Zaljubila sam se smiješno i vrlo šašavo. Uskoro mi je taj čovjek slomio srce, što se moglo i očekivati. Osramotila sam svoju obitelj i sebe samu. Roditelji me nikad nisu došli obići, iako sam im pisala svakog tjedna. Moj otac glasoviti je liječnik, majka je jedna od najuglednijih žena u Dijonu. A ja... ja sam tek poznata kao Maddy." "Slomio vam je srce, rekoste?" Paul ju je prekinuo, obuzet žestokom ljubomorom nakon tih Evinih riječi. Od tog časa nije ga zanimalo ništa drugo."Tako sam onda mislila. Osjećala sam se tako.""Jeste li se u međuvremenu smirili?" upita je.127
JUDITH KRANTZ4feS*CS&LlJ!
"Vjerojatno jesam. No možda se to stanje tijekom godina samo zamrznulo... Zar se srce djevojke koja ima sedamnaest godina uopće može smiriti?" "Mislim, nakon tog muškarca?" Paul je napeto inzistirao na odgovoru. "Pazila sam da nakon njega više nikom ne poklonim svoje srce." "Jeste li u to potpuno sigurni?" Paul je odjednom osjetio poriv da joj makne kosu s čela i vidi kako izgleda kad se probudi ujutro."Samo časak, mon colonel, je li ovo neka istraga?""Je li to važno?" "Možda i nije", odvrati Eve nakon kratke stanke. Otkriveni vrat vidljivo joj je pulsirao."Vi znate da nije. Pružite mi svoju ruku", zatraži on. "Na javnom mjestu?" Sagnula se prema njemu, da bi mogao čuti njezino pitanje glasom koji je tremolirao. "Pobjegli ste s nekim ništavnikom koji vas je ponizio, a sad mi ne želite ni pružiti ruku?""Ponavljam, da mi je srce bilo zamrznuto.""Morat ćete to zaboraviti", reče joj Paul strogo. "Hoću li?" Usne joj se razmaknuše a očni kapci zamalo za-tvoriše. Val emocija oduzeo joj je dah, učinio je nepokretnom, dok je čekala što će dalje reći. Zapanjio ju je svojom izravnošću, otvorenom iskrenošću, kakvu nije osjetila još otkako se uzdigla velikim crvenim balonom nad plavim vidokrugom. Od ushita joj se dvorana Ritza zamračila, kao da je bila tek kulisa na kazališnoj
pozornici. "Vi znate da hoćete. Znate to savršeno dobro, gospođice Eva Coudert." "Vrlo spremno izdajete zapovijedi", reče mu Eve, posljednjim snagama otpora koliko ih je još imala."Bit će vremena da se na to priviknete.""Koliko... koliko dugo?" prošapta ona.
128
DO PONOVNOG SUSRETA "Koliko traje život", reče joj i prinese obje njezine ruke svojim toplim usnama. "Obećajem vam - cijeli život." Maitre d'hotel, koji je s uljudne udaljenosti promatrao Paula i Evu, nije se iznenadio kad ga je pukovnik de Lancel pozvao da plati račun za večeru i to prije nego što je bila konzumirana njezina polovica. Pukovnik i njegova lijepa družica zapravo su je jedva dotaknuli. Poznavao je pukovnika još kao dječaka, kad je s roditeljima prvi put posjetio Pariz. Obitelj je redovito odsjedala u Ritzu, ali još nikad nije vidio mladog vikonta zaljubljenog. Otvoreno govoreći, maitre d'hotel okladio se sam sa sobom da taj par neče dospjeti pojesti ni glavno jelo prije nego što ih napusti bilo kakva želja za večerom. Izgubio je okladu, jer je pukovnik ipak progutao nekoliko zalogaja, ali istovremeno i izgubio, dobivši peterostruku napojnicu od uobičajene. Našavši se izvan Ritza, Paul je dozvao otvorenu kočiju. "Vozite duž rijeke", naredi on kočijašu, nakon što je uveo Evu u fijaker. Raspoloženi kočijaš poveo je konja oko Place Vendome a zatim duž Rue de Castiglione prema Seini, laganim kasom koji je odgovarao ugođaju svibanjske večeri. Kao da je vožnja duž obale bila neko putovanje otkrića, a ne uobičajena vožnja kakvu je sa svojim konjem učinio već bezbroj puta. U restoranu Ritza Paul i Eve mogli su neusiljeno razgovarati, jer su bili okruženi okolicom koja je nametala granice njihovoj intimnosti. To ograničenje bliskosti i potreba da se pretvaraju kao da su zauzeti jelom ubrzo su postali nepodnošljivi. Sada, kad su uz njih bila samo ravnodušna kočijaševa leđa, odjednom im se zavezao jezik. Postali su nespretni i zbunjeni. . Obećao joj je cijeli život, pomisli Eve. Što je to značilo? Je li to bio samo govornički ukras? Ili vojnička hvalisavost? Jesu li to bile tek riječi nekoga tko se zaželilo brzog uspjeha prije nego što se vrati na ratište? Je li Paul de Lancel bio od onih ljudi - a takvih je doista bilo mnogo - koji su rabili velike riječi zarad malih želja? Dok ga je pozdravljao maitre d'hotel, shvatila je da je on vikont i pripadnik poznate obitelji proizvođača šam-
panjca. Ako joj je čovjek takva podrijetla obećao cijeli život, nije li je zamišljao tek kao ljubavnicu, ženu koju bi držao u svojoj pozadini? Što je on zapravo očekivao, taj čovjek kojemu je dopustila da je pozove na večeru - na polovicu večere, točnije rečeno - i to samo večeras? čovjek koji je već znao o njoj više nego itko drugi? Obećao joj je cijeli život, pomisli Paul. Je li shvatila da se želi oženiti njome? Je li bio dovoljno jasan? Da bude jasniji, omeo ga je konobar koji je upravo donio prvo jelo za stol. Riječi su mu nekako ostale u zraku, a kad je jelo bilo servirano, sve se poremetilo pa se nije mogao vratiti pravoj temi razgovora. Zar može očekivati da će žena, koja ga je još prije nekoliko sati jedva poznavala, razumjeti njegove osjećaje? Kako bi mu mogla uzvratiti svojim osjećajima? Je li Eve možda od onih žena koje bi mu dopustile da se izjasni, a zatim bi se s njim poigravale uživajući u svojoj nadmoći? Nije o njoj znao ništa osim kratkih životnih podataka koje je nekako iz nje iscijedio, a ona je o njemu znala još manje.
Sjedili su u tišini, ne dodirujući se, dok je kočija, došavši do obale, skrenula ulijevo prema najstarijem dijelu Pariza, srcu grada - gdje su nekad davno ribari iz plemena Parisi osnovali naselje na otoku usred Seine. Da je kočijaš krenuo udesno, prošli bi prostorima imperijalne Francuske gdje su se isticali Place de la Concorde i Grand Palais, monumentalni simboli nedostižne veličine. Skrenuvši ipak lijevo kočijaš ih je brzo uveo u skromniju, živahniju četvrt po ljudskoj mjeri, u kojoj nema drugih simbola osim crkvenih tornjeva. "Stanite ovdje, molim vas", reče Paul kad su dostigli Pont Neuf. "Biste li željeli prošetati mostom?" upita on Evu. "Da." Moralo se nečim prekinuti ovu nespretnu šutnju, nerazumijevanje koje ih je zahvatilo, dok su joj glavu opsjedale stotine pitanja, ali su usne bile nesposobne izraziti ih. Pont Neuf, najstariji most u Parizu ide upravo preko vrška otoka, a to je Ile de la Cite, na kome su Parisiji podigli prve130
DO PONOVNOG SUSRETAkolibe. On je okružen nekom nježnom magijom kakva postoji samo ondje gdje ljudi vrlo dugo borave. Kamenim pločnikom kao da su kretali neki prijateljski duhovi, držeći korak s Faulom i Evom. On ju je pridržavao za lakat. Dugački most bio je gotovo pust i kad su došli do njegove sredine smjestiše se u jednom od polukružnih istaka nad Seinom. Naslonivši se na ogradu istaka, vidjeli su rijeku u njezinoj dužini kako hrli kroz grad prema svom utoku. Mjesečina je tako snažno obasjavala rijeku, da se pored nje grad gotovo izgubio. "Kao da smo na brodskoj palubi, ne čini li vam se?" upita Paul."Još nikad nisam putovala morem", odvrati Eve. Ponovno zavlada tišina, ali tih nekoliko razmijenjenih riječi otopilo je ukočenost i oni se istog trena okrenuše jedno drugome. Paul obgrli Evu i poljubi je, prvi put u životu.Ona se trgnu i pogleda ga u oči, koje su bile tako duboko usađene pod obrvama da nije mogla odgonetnuti što hoće reći. "Zašto... zašto ste zaželjeli u onoj seoskoj kući da vam otpjevam 'DO PONOVNOG SUSRETA?" Eve je bila toliko zbunjena brojnim pitanjima, da nije ni shvatila kako ga sada pita nešto posve beznačajno, što se dogodilo dok još nije znala ni kako se on zove."Možda... je to bilo glupo, no budući da ostali vojnici nisu znali engleski, želio sam da otpjevate nešto samo za mene, nešto čega ću se zauvijek sjećati, ne dijeleći to ni sa kim." Paul je odgovarao polagano. "Zaljubio sam se u vas... dok ste pjevali na francuskom. U toj pjesmi ima riječi koje sam zamišljao da ćete ih reći samo meni. Sjećate li se tih riječi? 'Zvona vjenčanja vedro će zvoniti, suze rastanka zauvijek će uminuti, svake noći molit ćeš i čekati... do ponovnog susreta'." "Zvona vjenčanja?" prošapta Eve."Da, i ona. Već tada sam znao da je to jedino što želim. Zvona vjenčanja - Eva, hoćete li se sa mnom vjenčati?" Ona zastade, preplašena načinom kojim ju je Paul de Lancel131
JUDITU KRANTZlišio teško stečenih samozaštitnih poriva. Pa ipak., pa ipak... zar bi sada smjela odustati od svoje smjelosti? Smije li uzmaci pred pothvatom? Smije li pokušati izbjeći... ljubav? Jer upravo to je osjećala prema njemu, ništa manje od ljubavi. "Protekla su tek tri sata otkako ste stupili u moju garderobu." Eve je još malo odugovlačila, još jedan ovozemaljski trenutak. "Zašto ste čekali tako dugo?""Trebale su mi dvije godine da vas opet pronađem.""Ah... u tom slučaju...""U tom slučaju?""Da, mon colonel, da!" Vikont Jean-Luc de Lancel, Paulov otac, podiže pogled s pisma koje je upravo otvorio. "Sjajne novosti, draga!" objavi on radosno svojoj ženi Anetti. "Paul se ženi - sudeći zapravo prema
nadnevku pisma, mora biti da se već oženio." "Hvala Bogu! Oh, kako sam se molila za to! Bojala sam se da se on nakon smrti jadne Laure neće više nikad nasmiješiti. Pokaži mi pismo! Tko je ona? Gdje su se upoznali? Kad su se vjenčali?" Vikontesa je obasipala supruga radoznalim pitanjima. "Samo časak - dok pročitam. Ah, ona je iz Dijona, gotovo smo susjedi! Eve Coudert - Bože, to je kći doktora Didiera Couderta, specijalista kome odlazi svaki jetreni bolesnik. Tvoj šurjak konzultirao se s njim prije samo nekoliko godina, zar se ne sjećaš? Njih dvoje poznaju se - to je čudno - od kraja prve ratne godine, kad su se nakratko sreli, a sad su se ponovno sreli, tek prošlog tjedna! Prije rata nitko nije mogao doći do braka za samo tjedan dana, ali sad su se pravila promijenila. Piše da je dobrodušna, hrabra i lijepa - ne možemo tražiti više, zar ne? Naravno, neće biti medenog mjeseca, no koga je za to briga? Važno je da će boraviti u Parizu, sada kad je Paul časnik za vezu s Amerikancima. Kad bismo im mogli otići u posjet, Anette? Želim što prije vidjeti svoju snahu."132
DO PONOVNOG SUSRETA
"Kažeš da je kći doktora Couderta?" "Da. Zar ih on ima više?""Samo jednu, koliko ja znam", reče ona zabrinuto. "Ti poznaješ tu djevojku?" "Svatko zna. za nju." "O čemu to govoriš? I zašto izgledaš tako kiselo? O njoj nikad nisam čuo.""Godinu dana prije početka rata samo se o tome govorilo -barem u nekim krugovima. Pobjegla je od kuće, odselila se, nestala, nazovi to kako hoćeš, s nekim strašnim čovjekom, nekim neuglednim i nečasnim. Coudertovi su o tome šutjeli koliko god su mogli. Njezina tetka, Marie-France de Courtizot upoznata je sa slučajem. Moja nećakinja Claire prijateljica je s barunicom de Courtizot, i kad se sve otkrilo - bilo je to još gore nego što su isprva zamišljali. Moj jadni Paul!" "Što to znači - 'još gore'? Ima li možda dijete?" "Ne, koliko mi je poznato. Takve se žene već znaju pobrinuti da nemaju djece. Ona je... pjevačica. Nastupa u nekom pariškom varijeteu." "U varijeteu? Sigurna si?" "Apsolutno. Coudertovi nikad ne govore o njoj, no čini se da je ondje postigla velik uspjeh i postala famozna, kako se to kaže. No to je isto kao infamna. Nema o tome dvojbe. Imaju samo jednu kćer, i to je žena s kojom se naš sin vjenčao." Vikontesa poče jecati. "Anette, Anette... prestani, molim te. Uzmi u obzir da je Paul ljubi. Sjeti se samo koliko je bio nesretan - zar nije važnije što sad ima nekoga koga voli?" "Ali takvu ženu! Zar ne možeš sebi predstaviti zašto se za nj udala? To je bio njezin očajnički pokušaj da sebi povrati ugled, posljednje utočište žene koja je pala tako nisko. Ali vara se ako misli da će ikad ovdje biti primljena. I što je najgore od svega, kad jednom rat svrši, njegova će. karijera time biti upropaštena."
JUDITH KRANTZ "Anette, zar treba sada na to misliti? Bitno je da Paul nije na fronti, da će preživjeti rat. Kakve su to besmislice o njegovoj karijeri? Ja se pouzdajem u njegovu prosubu - da je ona dobrodušna, hrabra i lijepa. Pa što onda ako pjeva? U varijeteu? I kraljevi su se ženili pjevačicama iz varijetea." "I zbog toga gubili prijestolja i bili ismijavani do kraja života... Ti uostalom dobro znaš da se oni nisu vjenčali s takvim stvorenjima, oni su ih samo držali- Ta žena izazvala je veliki skandal. Njezina prošlost pratit če je cijelog života. Misliš li ozbiljno da bi se diplomat s takvom ženom mogao nadati nekoj karijeri?" "Diplomatu je njegova žena važna kao i njegov mozak -možda i više." Jean-Luc de Lancel rekao je to uz dubok uzdah. Anette je, uobičajeno, bila od njega praktičnija. "Ta... osoba... kojom se oženio ne može nikad biti žena jednog veleposlanika, to ti je jednako dobro poznato kao i meni. Naš izvanredni sin uništio se zbog nje, žrtvovao je svoju karijeru. Quai d'Orsay neće mu to nikad oprostiti." "Pitam se što je znao o njoj prije toga iznenadnog vjenčanja?"
"Vrlo malo, očito." Vikontesa je to izrekla s dubokim prezirom. "Možda doista nije. No možda je ipak sve znao, ali ju je smatrao vrijednom sebe, unatoč svemu." U tim riječima vikonta de Lancela uistinu nije bilo neke uvjerljivosti. "On je zaljubljen, i to u ratu - što znači da je budala", reče ona prezirno. "Onda je bio obmanut. U mirnim vremenima ne bi se njome nikad oženio." Dok je pogledom prebirao pismo, glas Paulova oca postao je oštriji."Pitaš li se još uvijek zašto su se tako brzo vjenčali?""Ne, sad mi je sve jasno. I odviše.""To nije ozbiljno, Maddy?" reče joj Jacques Charles. "Odbijam u134
DO PONOVNOG SUSRETAto povjerovati. Kako možeš samo tako otići? Da ti je neki drugi producent učinio bolju ponudu, shvatio bih čemu smjeraš, iako mi se to ne bi dopalo. Zgrabio bih te i odalamio po stražnjici - ali napustiti pozornicu? Zbog čega? To jednostavno nema smisla." "Je li Casino de Pariš možda angažirao tvoju ženu?" "Nije... ali kakve to ima veze? Ona jednostavno nema sluha." "A kad bi ga imala? Kad bi se svake večeri vraćao kući da nešto pojedeš, bi li volio čuti da je gospođa Charles upravo otišla u kazalište, ili je još navlačila kostim, ili je bila na pokusu, ili ju je upravo intervjuirao nekakav novinar? Bi li uživao čekati je do iza ponoći, svakog dana u tjednu osim onoga kad je Casino de Pariš zatvoren?" "Ne, ne bih. Dovraga, Maddy!" "Znači da si razumio, premda ti se to ne dopada." "Dobro, priznajmo da to mogu shvatiti kao mušakarc koji je nalik svima ostalima. Ali ti - jedna zvijezda? Ne bi to nikad smjela učiniti! Shvaćaš li što gubiš samo zato da bi kod kuće bila na večeri? Zar ne bi s tim čovjekom mogla jednostavno ljubakati? Tko te je tjerao u brak? Misliš li da netko može prestati biti zvijezda, a onda to opet postati kad mu padne na um? Bez obzira na to što ti sad osjećaš za svoga hrabrog pukovnika, mogla bi jednog dana otkriti da ti je s njim strašno dosadno i da očajnički čezneš za publikom, za aplauzima, za odanosti ljudi koji bi te došli slušati?" "Patron, još prije tjedan dana sve to što si rekao imalo bi nekog smisla. Nekom poput mene rekla bih to isto. Možda i manje obzirno. Ali sada... ja upravo želim biti kod kuće svake večeri, to je sve što želim.""Ne mogu podnijeti što si toliko sretna. Dovraga!""Patron, ti to shvaćaš odviše ozbiljno." Eve se vedro nasmija."A sad me ostavi. Ali kad budeš spremna, ako ikad budeš nato spremna, hoćeš li doći natrag? Publika je vjernija od svakogljubavnika, svakog supruga. Reviju samo za tebe, kakvu sam135
JUDITH KRANTZupravo zamislio, to ti više neću moći dati - ali, Maddy, ako se nešto ipak promijeni, hoćeš li se vratiti?" "Naravno", Eve mu odgovori i dalje u smijehu, zagrli ga i poljubi u oba obraza - za oproštaj. Nije je ništa stajalo takvo obećanje. Uostalom, to se nikad neće dogoditi. Godine 1912., kad se Paul-Sebastian de Lancel vjenčao s Laurom de Saint-Fraycourt, jedinim djetetom markiza i markize de Saint-Fravcourt, njegova je obitelj bila ozarena, dok su se Saint-Fraycour-tovi nevoljko pomirili sa sudbinom. Laure - tamnoputa, krhka i iznimno elegantna bila je smatrana jednom od najljepših djevojaka svoje generacije. Bila je jedina nasljednica svega što su njezini roditelji posjedovali, pa će i sve njihovo bogatstvo pripasti njoj, bogatstvo koje je, doduše, bilo staro i načeto. Međutim, novac je Saint-Fraycourtovima bio nevažan. Mar-quisat Saint-Fraycourt bio je tako izniman i drevan, toliko isprepleten s poviješću Francuske, da je već to bio teško dostižan miraz. Dakako, plemićka titula odumrijet će sa sadašnjim mar-kizom, no Laurina djeca, za koga god se udala, bit će držani Saint-Fraycourtovima. U uskom krugu visoke francuske aristokracije, činjenica
da je njihova majka bila rođena Saint-Fray-court omogućit će im pristup i najviši status. Saint-Fraycourtovi bijahu uvjereni kako se vrijednost stare krvi jednostavno ne može precijeniti, a u svijetu u kojemu su se oni kretali, u kojemu je svatko znao svakoga, imali su pravo. Dakako, redovito se pretpostavljalo da će se Laure udati na svojoj razini. Kao posljednja rođena Saint-Fraycourt odrasla je poput idola - bila je njegovana, pažena, zamalo obožavana. čim su se počeli pokazivati znaci njezine buduće ljepote, roditelji su bili opijeni svojim djetetom kako to samo Francuzi mogu biti. Odabir vikonta Paul-Sebastiana de Lancela njih je duboko razočarao. Točno, on je potjecao iz stare obitelji, ali nije bio najstariji sin. Istina, Lanceli su bili bez dvojbe aristokrati, što-136
DO PONOVNOG SUSRETA više oni od starog režima, ali nisu posjedovali onu transcen-dentnu kvalitetu aristokracije kakvu su Saint-Fraycourtovi očekivali. Njihovo ime značilo je mnogo u Champagni, no nisu bili ni vojvode ni perovi Francuske. Prije revolucije Lanceli nisu svoje dane provodili u Versaillesu, nisu bili kraljevi inti-musi. Da, Paul je imao pred sobom blistavu karijeru, no na nju je još trebalo čekati. On će naslijediti kuću Lancel, nemalo bogatstvo, no njima je to malo značilo. Ipak, Paulu de Lancelu nije se moglo ništa stvarno prigovoriti, pa nisu ni pokušali uvjeriti Lauru da nije u pravu. Nije ih utješio Paulov budući posjed svjetski poznatih vinograda, što će ga morati dijeliti s bratom. Da njihova kći bude vezana uz dvorac čije se ime pojavljuje na šampanjskim buteljama! Saint-Fraycourtovi nisu dijelili uobičajeno francusko strahopoštovanje prema posjednicima vinograda - oni su cijenili tek izravne potomke kuće Huguesa Capeta, prvoga francuskog kralja, i malobrojnih potomaka onih koji su imali visoke položaje na nekadašnjem dvoru.Laure je tijekom prve godine braka bila sretna, i Saint-Fray-courtovi bi se možda smekšali spram svoga zeta. No on se pokazao prijestupnički bezumnim kad je stupio u vojsku, unatoč Laurinoj trudnoći. Njihovo domoljublje, kao i svi njihovi drugi osjećaji, imali su svoje mjesto tek iza Laurine dobrobiti. Paul je bio prvenstveno odgovoran za svoju ženu i dijete, pa je bez gubitka časti mogao pričekati da ode u rat nakon rođenja djeteta. On ju je ubio, govorili su roditelji jedno drugome, ubio ju je kao i da je slomio njezin krhki vrat svoji grubim seljačkim rukama. Nakon što je on otišao na frontu, Laure se potpuno izmijenila; u svojoj nevolji loše se hranila, nije izvodila propisane vježbe, jednostavno je okopnjela za mužem, pa kad se dijete rodilo bila je preslaba da preživi. Tako je zbog njega nestalo njihovo jedino blago, zbog njegove okrutnosti koja je bila usporediva s torturom. Slomljeni, toliko ogorčeni da se nije mogla naći prava riječ za137
JUDITH KRANTZnjihovu tugu, djed i baka poveli su sa sobom malog Bruna u Švicarsku. Ondje barem neće biti nikakve prijetnje njihovu dragocjenom nasljedniku, jedinoj Laurinoj ostavštini za koju je dala svoj život. U ratu kao i u miru glasine putuju brže od pošte. Do trenutka kad je Paulovo pismo kojim je najavljivao dan sklapanja braka stiglo do Fraycourtovih u Ženevu, oni su već bili obaviješteni o svakoj pojedinosti, pa i o nijansi crvene boje haljine koju je Eve nosila na pozornici. Skandal u redovima višeg sloja građanstva kojemu je pripadala obitelj Coudert ne bi normalno nikad dospio do njihovih ušiju, jer taj sloj nije zanimao ni njih ni one s kojima su oni bili u dodiru. Ipak, barunica Marie-France de Courtizot postojala je na rubu njihova svijeta, unatoč činjenici da je njezin otac bio tek bogati trgovac. Barunica je uspjela ostvariti poznanstva s nekim pripadnicima najužeg kruga aristokracije, svijeta iz Faubourga Saint-Germain. Barun Claude de Courtizot trošio je najveći dio svojih prihoda na lov. Courtizotovi konji i lovački psi jurili su krajinom koja je obilovala divljači. Barun je tu bio široke ruke, a ta činjenica nije mogla a da ne bude prihvaćena s pohvalama od strane aristokrata ludih za lovom, no čije su se lisnice s vremenom bile ispraznile. Njihovi su preci gubili glave i posjede, ali se s koljena na koljeno prenosila plemićka titula kao i ljubav za lov. Courti-zotovo plemstvo bilo je skorojevićko, kako su
to oni držali, što je bilo gore nego da plemstva nije ni bilo - jer ga je dodijelio tek mrski im Napoleon. No barun je o tome šutio. Odjednom, salonima Faubourga Saint-Germaina počeo se širiti trač. Posjednici nekih od najstarijih titula u Francuskoj doznali su 1914. da barun de Courtizot ima i nećakinju koja - nezamislivo i nevjerojatno - nastupa u nekom bijednom varijeteu, još malo pa bordelu. Nastupala je okružena golim šougerlama,138
DO PONOVNOG SUSRETA
ako i sama nije bila takva. Skandal koji se proširio stajao se Courtizotove zamalo njihova malog mjesta u visokom svijetu. Oprošteno im je samo zato što su bili odviše niska roda da bi ih se moglo proglasiti otpadnicima. No sad je ta nećakinja, o kojoj se pred barunicom de Courtizot iz ljubaznosti nije govorilo, postala maćehom jedinog unuka Saint-Fraycourtovih. Skandal se odjednom proširio u njihov vlastiti svijet. Nije li to odviše dobro da bi bilo vjerojatno, upitala je jedna vojvotkinja drugu. Dakako, za Saint-Fraycourtove bila je to strašna tragedija. Moglo ih se samo žaliti. Tko bi ikad pomislio da bi se tako nešto moglo dogoditi ljudima tako ponositima, premda im rang nije bio različit od onoga s kojima su sad razgovarali? Nisu nikad bili odviše omiljeni, ruku na srce, no valjalo im je priznati pravo na njihov ponos. Oni su oduvijek bili ljudi na glasu, koliko god inače bili hladni i arogantni. Bi li bilo bolje pretvarati se kao da nitko nije ništa čuo o skandalu, ili pak, što je bilo moguće taktičnije, pokazati pred Saint-Fraycourtovima sućut? Bi li trebalo poslati pisamce, samo nekoliko riječi? Ili se povući u suzdržljivu tišinu, kao da se ništa nije dogodilo? Kako fascinantna, kako autentična dilema - bi li to trebalo priznati i pred samim sobom? "Kako ćeš odgovoriti na pismo Lancela?" upita markiza de Saint-Fraycourt svoga supruga."Nisam još siguran. Dok je bio na fronti, molio sam se svaki dan da čujem vijest o njegovoj pogibiji." Markiz je govorio suho i odsječno. "Poginuli su milijuni Francuza, a Lancel je samo ranjen. Pod nebesima doista nema pravde." "Što ako zatraži Bruna, sada kad ima ženu?" "Ženu? On je oskrnavio grob naše kćeri. Molim te, draga, nemoj o toj osobi govoriti kao o njegovoj ženi." "Svejedno, mogao bi zatražiti Bruna, sada kad se smjestio u Parizu." "Pariz je i dalje pod napadom. O tome ne može biti ni riječi."
JUDITH KRANTZ"Ali jednog dana", reče mračno markiza, "rat će biti gotov." "I ti i ja znamo da Bruno pripada nama. Sve da se Lancel oženio osobom dostojnom da bude Brunova maćeha, nikad ne bih dopustio da se on vrati tom čovjeku." Glas mu je bio slabašan, kao zvuk vjetra koji huji preko mrtvog lišća."Kako možeš biti tako miran?" "Daga moja, neke stvari u životu tako su očite, da ne ostavljaju prostora za pitanja. Takva je i Brunova budućnost. On nije Lancel nego Saint-Fravcourt, i nikad neće biti onečišćen dodirom s tim ubojicom i osobom s kojom je odlučio živjeti. Paula de Lancela prije bih sam ubio nego što bih mu u ruke dao Brana. Sto nas manje on razumije, to ćemo manje teškoća imati s njime. Mislim da ću ipak odgovoriti na njegovo pismo.""Sto ćeš mu kazati?""Pa, naravno, zaželjet ću mu sreću u braku.""Zar ćeš se moći na to prisiliti?" "Da bih zadržao Brana kod nas, mogao bih zagrliti i... njegovu kurvu." Potkraj rujna 1918., dva mjeseca prije nego što je primirjem završen rat, Eve je rodila kćer, Delphine, prema imenu Faulove bake s majčine strane. Paul je bio demobiliziran tri mjeseca nakon
svršetka rata. Vrativši se na početku 1919. u diplomatsku službu, poslan je u Canberru kao prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Australiji - što je po nazorima Quai d'Orsava bilo isto što i Sibir. Evu je silno obradovao odlazak u Australiju upravo zbog Delphine. Dijete je zahvatila neka vrsta gušobolje, posve naglo, s kašljem što je podsjećao na lavež kao jedinim prethodnim upozorenjem. Nakon napada kašlja slijedilo bi grčevito hvatanje daha. Jedina pomoć Delpini bila je držati dijete u struji vodene pare, što bi dovoljno proširilo grlo da je mogla normalno disati. Ali vodena para bila je začudo vrlo skupa u prvoj godini nakon rata. Nestašica ugljena bila je još veća nego prije primirja, a140
DO PONOVNOG SUSRETA
električna struja bila je tako oskudno isporučivana da je podzemna željeznica i dalje vozila prema ratnom rasporedu. Australija je sa svojim obiljem bila pravi blagoslov prestrašenim roditeljima. U udobnoj viktorijanskoj vili u Canberri, gdje su se smjestili, s njezinim širokim verandama i prostranim vrtom, Eve je mogla olakšano već za nekoliko minuta napuniti punu kadu vruće vode. Najbolji pedijatar u Canberri, doktor Henry Head, pregledao je Delphine i utvrdio da je inače potpuno zdrava. "Nemojte se odviše uzrujavati zbog te gušobolje, gospođo de Lancel", rekao joj je. "Ni vi ni ja ne možemo učiniti više od onoga što već znate, no ja vam jamčim da će dijete ubrzo ozdraviti. Prema jednoj teoriji, uzrok oboljenju je prekratak vrat. čim joj vrat naraste i postane malo dulji - a to će se dogoditi samo od sebe - prestat će i kašalj. Nakon svakog napada držite u djetetovoj sobi kotao iz kojega se podiže para tri dana zaredom, i pozovite me kad god to budete držali potrebnim." Ni godinu i pol kasnije, 9. siječnja 1920. Evi i Paulu Lancelu rodila se još jedna kći, Marie-Frederique. Doktor Head, koji je također bio pozvan da pregleda novorođenče, usrdno se nadao da neće i ono biti žrtvom vratobolje. Bilo mu je poznato koliko je Delphinino stanje zabrinjavalo oba roditelja, pa se u sebi pitao zašto su se tako brzo odlučili za još jedno dijete. Pričinjalo mu se da gospođa de Lancel ionako ima dovoljno briga, izazvanih neprekidnim krizama prvorođenog djeteta. Još jedno dijete bilo je dodatna briga. Za svoje dvoje djece Eve je unajmila vrsnu dadilju. Ali u prvoj godini nakon rođenja Marie-Frederique rijetko je kad spavala dulje od sat ili dva u mahu. Tijekom noći budila se da osluhne Delphinino disanje, a vraćala bi se u krevet uz Paula tek kad bi uz Delphinu provela barem pola sata. Isprva je Eve bila zabrinuta i za zdravlje Marie-Frederique, no dijete je pokazivalo onu vrstu dobrog zdravlja koje Britanci nazivaju "neotesanim". Već sam njezin izgled poticao je pouz-
5.1 ,i
141
JUDITH KRANTZdanost. Imala je riđu kosu kao i plave oči Lancela. Bila je čista suprotnost sestri: debeljuškasta, čvrsta, crvenih obraza i nasmijana, dok je Delphine bila osjetljiva i blijeda, zapadajući u plač a da nitko nije mogao objasniti zašto. No Delphine je bila dijete rijetke ljepote koja je plijenila, ljepote koja nije u sebi imala ničega djetinjastog, tako iznimne -no roditelji ipak nisu mogli uživati, stalno zabrinuti njezinim noćnim kašljem. U prve četiri godine nakon rata, Paul je morao prihvatiti argumente markiza de Saint-Fraycourta da Bruno treba ostati s djedom i bakom u Švicarskoj. Dvije godine nakon rođenja Ma-rie-Frederique, Paul je preko volje priznao da bi i treće dijete bilo za Evu odviše težak teret.
Ipak, 1922. godine, kad je Bruno navršio sedam godina, Paul je napisao bivšem tastu kako je vrijeme da i njegov sin dođe u krug obitelji, i to što prije. "Poslao je pismo", rekao je markiz de Saint-Fraycourt svojoj ženi, odmjereno i škrto, po običaju stisnutih usana. "Kaže kako je došlo vrijeme da se njegov sin pridruži njegovim kćerima.""Upravo tako se izrazio?" upita markiza prijezirno. "Upravo tako. Kao da su svi dio istog stada, naš Bruno i one dvije male koje je dobio s onom osobom.""Sto ćeš mu odgovoriti?" "Nemam uopće namjeru. Njegovo je pismo putovalo koliko tjedana, što znači da se u međuvremenu zagubilo negdje na pošti. Lancel će očekivati moj odgovor nekoliko tjedana. Onda će odlučiti da čeka i dalje, zaključivši da smo možda na putu, a nakon još jednog mjeseca pisat će ponovno. Draga moja, tad ćeš mu odgovoriti ti i potužiti se na moje loše zdravlje. Objasnit ćeš mu kako su ti liječnici priopćili da mi više nema dugog života, pa ćeš zatražiti da Bruno provede s nama još neko vrijeme. čak ni jedan grubijan poput Lancela neće moći odbiti taj zahtjev. Moja bolest će trajati i trajati... zapravo, ja ću venuti." Markiz je dopustio sebi mali smiješak. "Ti ćeš mu, na-142
DO PONOVNOG SUSRETA
ravno, pisati o mom stanju, i to često. Ne smije mu se dopustiti da razmišlja o našim namjerama." "Dragi moj, kad ćeš naposljetku biti prisiljen da se oporaviš?" "Ožujak je blizu. Bit će to negdje sljedeće jeseni, što je kasnije moguće. Pisat ću mu i sam, objašnjavajući kako se i dalje osjećam loše, ali sam na putu oporavka. Na neki način predat ću mu se na milost i nemilost. Reći ću mu kako su mi jedina radost tijekom moje bolesti - ispričavam ti se što ću to napisati - bili svakodnevni Brunovi obilasci moje postelje. Zamolit ću ga za još nekoliko mjeseci, do moga potpunog oporavka. A tad će proći i božićni blagdani, počet će 1923., a ja ću obećati da ću poslati Bruna u Australiju negdje u to vrijeme.""A onda?" "Bojim se da ćeš ti biti sljedeća na redu. Bit ćeš bolesna mnogo ozbiljnije od mene. I dugotrajnije." "Ne možeš natjerati Lancela da beskonačno čeka samo zato što je netko od nas dvoje bolestan", usprotivi se markiza. "To je čovjek koji je krenuo u rat upravo dok je Laure očekivala dijete." "Upravo na to i računam. Sigurno nije zaboravio da ga je naša jadna kći preklinjala neka je ne ostavlja. Nije zaboravio ni to kako bi, da je s njom ostao još samo nekoliko mjeseci, ona danas bila živa. Ako je ipak zaboravio svoju krivnju, ja ću ga već podsjetiti. Sigurno neće poželjeti još jednu smrt na svojoj savjesti. Uz to, reći ću mu, ako to možda ne razumije, da Bruno dosad nije imao druge majke osim tebe. Nemoguće je zamisliti da bi otrgnuo dijete od njegove stvarne majke, kad ta majka upravo umire." "Koliko dugo možemo razvlačiti s mojom terminalnom bolešću?" Markiza je to upitala, praznovjerno se pritom stresavši. "Srećom, vrlo dugo. Imaš najbolju liječničku skrb u Europi, a fizički si jaka žena. Imat ćeš komplikacije - komplikacije će zapravo slijediti jedna drugu - ali i dalje ćeš disati zahvaljujući
143
JUDITH KRANTZsamo čudotvornoj Brunovoj nazočnosti, koji ti daje smisao životu. Tako ćemo dobiti - oh, barem godinu i pol, možda i dvije. A do 1925. tko zna što bi se moglo dogoditi?" "Sto ako Lancel odluči doći bez oklijevanja, bez upozorenja i pokupi Bruna?" "Besmisao. Ne može doputovati iz Australije dok trepneš okom. To je dugo putovanje. Poput svih prvih tajnika, i on je vrlo zauzet svojim dužnostima - ja sam se već potrudio obavijestiti se o tome
što on radi, i uvjeravam te da mu moji prijatelji iz Quai d'Orsaya neće dati višemjesečni dopust samo zbog osobnih razloga. Ali...""Sto?""Jednog dana on će neizbježno doći." "Brunu je sada sedam godina. Možemo li se nadati četirima godinama odgode prije nego što Lancel zatraži izvršenje svojih prava?" "Najviše četiri, tako računam. Ali tada će Brunu biti već jedanaest. Neće više biti dijete, draga moja. I bit će Saint-Fray-court u svakom mogućem smislu." Godine 1924., nakon gotovo pet godina provedenih u Australiji, Paul de Lancel premješten je u Cape Town na položaj generalnog konzula. Gužva oko preseljenja na novi položaj još jednom je odgodila njegov put u Pariz, koji je već dugo planirao, da obiđe bolesnu markizu de Saint-Fraycourt i napokon uredi sve što je potrebno da se Bruno pridruži svojoj obitelji. česta pisma i fotografije što ih je dobivao od markiza i od samoga Bruna, uvelike su olakšala Paulova razmišljanja o sinu. Dečko je po svemu sudeći bio sretan i zauzet pariškim životom, gradom u koji su se djed i baka vratili godine 1923. Nije mu, manjkalo ni prijatelja ni obiteljskih zadovoljstava, a i među brojnim unucima u široj obitelji zauzeo je svoje mjesto. Paulu se bilo sve teže priviknuti na pomisao da zapravo ima i jednog sina. On je vidio novorođenče samo jednom, tijekom prve godine rata, a zatim je dijete živjelo devet godina ne vi-144
DO PONOVNOG SUSRETA
djevši oca. Da Paul nije bio diplomat od karijere, prisiljen da ide s kraja na kraj svijeta na zapovijed svoje vlade, dječak bi se vratio u krilo obitelji čim je rat prestao. Bolesti markiza i markize što su uslijedile stvorile su nemoguću situaciju, no Paul je osjećao kako im je i odviše obvezan za brigu o djetetu, da bi ga sad mogao tek tako odvesti. Time bi na tragičan kraj bili osuđeni ljudi koji su ionako već toliko propatili. Svakim njihovim pismom on je bio podsjećan na gubitak Laure. Saint-Fraycourtovi su se držali stoički, no pisma su ipak bila prožeta njihovom suzdržanošću na koju su se, kako je Paul sumnjao, oni prisiljavali da ne otvore ponovno njegove rane. No Bruno je ipak bio njegov sin. Mjesto mu je bilo uz oca. Situacija je bila neprirodna, koliko god je bila neizbježna. Nikoga se nije moglo kriviti, no u isti mah moglo se svakoga. Stoga, čim se smjesti u Cape Townu, čim poslovi u uredu krenu glatko, čim se Eve i njihove dvije kćeri usele u novi dom, poći se u Pariz i neće se vraćati prije nego što dovede Bruna. Zabrinut, Paul de Lancel koračao je niz Rue de Varenne, gdje je bila Brunova škola. Bio je lipanj 1925. On je upravo prispio u Pariz i odmah posjetio markizu de Saint-Fraycourt. Koliko ju je napora moralo stajati, pomisli on, što ga je primila u svojoj bolesničkoj sobi! Tako ponositoj ženi moralo je biti poniženje da bude viđena bespomoćna u krevetu, pod pokrivačem koji je skrivao njezin noćni ogrtač, iako je sama zahtijevala da ga smjesta vidi. Bila je tako blijeda, govorila je tako sporo, očito u bolu, iako ju je Paul pokušao uvjeriti kako je jamačno na putu oporavka. Mora biti da je to rak, pomisli on. U svojim pismima markiz se ustručavao pobliže progovoriti o naravi njezine bolesti, a to je prema Paulovu iskustvu, uvijek značilo - rak. Markiz je i dalje tvrdio kako njegovu suprugu održava na životu samo Brunova nazočnost, no Paul je u sebi mislio kako bi i markiza morala staviti dječakovu budućnost ispred osobne patnje. Bila je vrlo nesretna kad joj je Paul priopćio svoju na-
mjeru da mu se sin pridruži, ali ga nije pokušavala odgovoriti. Je li to značilo da je i sama vidjela svoj skori kraj, te je stoga bila pripravna na žrtvu? Je li bila već toliko iscrpljena da nije mogla dječaka držati uza se, ili je ipak bila nesebična? Nije ju shvaćao i nikad neće, Paul je razmišljao dok se približavao školi. Markiza de Saint-Fraycourt pripadala je ovom dijelu Pariza, tom zatvorenom, obzidanom i tajnom srcu, znakovitom za Ancien Regime, gdje su se visoke palače uzdizale kao veličanstvene sure tvrđave, zaštićene
pristupnim dvorištima iza zida, kamo nepozvani nikad nisu imali pristupa. Njihovi su nepregledni vrtovi bili zatvoreni za poglede svih osim njihovih plemenitih vlasnika, koji su živjeli u golemim salonima otmjenih razmjera i škripavih parketnih podova. Koliko je to bilo različito za njega, koji je rastao na svježem zraku Champagne, jureći sa svojim psima oko Valmonta, koji je bio tek dijelom vječito obnavljajuće se prirode! Lanceli su bili odviše obuzeti nadzirući vinogorje i čast zaštitnog znaka, da bi izvodili neke rituale iz puke tradicije. Tako je razmišljao Paul koračajući sedmim ar-rondissementom u kome su sveudilj prebivali nasljednici najvišeg plemstva Francuske, gdje se obožavanje predaka osjećalo u zraku kao sveti miomiris. Paul je zašao iza ugla i stao na okuci. Za nekoliko minuta trebao bi se Bruno pojaviti iz škole. Bruno je znao da će ga otac uskoro pohoditi, ali Paul mu još nije pisao o namjerama da se sjedine. Odlučio je kako će mu to priopćiti osobno. Masivna vrata otvorila su se i prva gomila dječaka izjurila je na sunčano svjetlo. Bili su odviše mladi, pomisli Paul, i Bruno neće biti među njima. Paul je bio napet od iščekivanja. Pomišljao je da će njihov prvi susret biti prikladniji ovako, na otvorenome, no sad je odjednom počeo žaliti za formalnostima salona Fravcourtovih, za nazočnošću ostalih, kako bi se omekšale oštrice ovoga teškog, previše odgađanog susreta. Iz škole je izletjelo i drugo jato učenika, svi u plavim blejze-rima i sivim flanelskim hlačama, sa školskim kapama na gla-146
DO PONOVNOG SUSRETA
vama i teškim uprtnjačama na leđima, punima knjiga. Zastadošena izlazu iz zgrade, šaleći se bučno, prije nego što su se raspršili različitim smjerovima, rukovavši se svaki sa svakim prije rastanka. Najviši dječak pristupi Paulu. "Dobar dan, oče", reče Bruno pribrano, pružajući ruku. Paul ju je prihvatio gotovo nesvjesno, jer je bio odviše iznenađen da bi mogao odmah progovoriti. Nije mogao ni zamisliti da je desetogodišnji Bruno tako visok, poput četrnaestogodišnjaka koje je Paul dosad viđao. Njegov jasan, visok i ujednačen glas bio je još dječji, ali stisak ruke bio je snažan i osobne crte već su mu bile izrazite. Dok je promatrao sina, Paulove oči počeše treptati. Tamne vlasi, lijepo podšišana i njegovana kosa, crne oči sa zelenim bljeskom koje su radoznalo gledale oca, visok, tanak i zaobljen nos kao u svih Saint-Fraycourtovih i - neočekivano -mala nasmiješena usta, jedina ponešto razočaravajuća crta na zgodnom licu koje je inače bilo obilježeno odlučnošću i usmje-renošću. Već je prošao trenutak koji bi bio prikladan za zagrljaj, pomisli zbunjeno Paul, dok su koračali jedan pored drugoga. No to je možda bilo dobro, jer je dječak očito bio vrlo samopouzdan, a jedan zagrljaj ili čak poljubac to bi pokvario. "Bruno, ne možeš ni zamisliti koliko sam sretan što te vidim", reče naposljetku Paul. "Jesam li izgledom onakav kako si se nadao, oče?" upita Bruno uljudno."Mnogo bolje, Bruno, mnogo, mnogo bolje." "Baka kaže da nalikujem na majku", produži Bruno mirno, i dok je govorio Paul shvati da su ona mala, puna usta zapravo Laurina. Bilo je neobično vidjeti ih na muškom licu. "Sigurno, sasvim sigurno. Reci mi Bruno, voliš li školu?" Jedva da je to izgovorio, a sam je sebe prokleo zbog glupog pitanja koje jamačno svaki odrasli postavlja djeci. No Bruno se razvedri, a njegova se zrela pribranost pretoči u oduševljenje svoj-
lij!
147
stveno dobi. "To je najbolja škola u sedmom arrondissementu, a ja sam najbolji učenik u svom razredu.""To me veoma raduje, Bruno." "Hvala, oče. Neki dječaci moraju učiti mnogo dulje od mene, a ja ipak dobivam najbolje ocjene. Ničega se ne treba plašiti nakon dobre pripreme. Moja dva najbolja prijatelja, Geoffrey i Jean-Paul ujedno su mi najveći suparnici, ali zasad sam ispred njih. Jednoga dana nas trojica upravljat ćemo Francuskom.""Sto mi kažeš!" "Da, to tvrdi i Jean-Paulov otac, a on je predsjednik Državnog vijeća. On kaže kako se do vrha mogu uspeti samo oni koji započnu kao mi. Svi budući predvodnici Francuske dolaze iz samo nekoliko škola, što znači da imamo sve izglede. Oče, moja je ambicija da jednog dana budem predsjednik vlade.""Nije li još prerano da donosiš zaključke o svojoj karijeri?" "Nipošto. Kad ne bih već sad odlučio, bilo bi možda prekasno. Geoffrey i Jean-Paul nisu od mene stariji. Već znamo sve što treba učiniti do bakalaureata - a dotad je još samo nekoliko godina. Zatim ćemo morati položiti prijamni ispit Instituta političkih znanosti. Ali kad jednom dobijemo njegovu diplomu... znači da smo na konju. Uslijedit će natjecanje među pojedinim diplomantima, ali zasad neću o tome brinuti." "Dobro", odvrati Paul suho. Tijekom godina provedenih izvan zemlje zamalo je bio zaboravio elitistički duhovni ustroj francuske vladajuće klase. Sustav zasnovan na kombinaciji intelektualne nadmoći i pristupa malobrojnim odabranim školama bio je prihvaćen bez dvojbi. Tako je, vrlo djelotvorno, svatko drugi udaljavan od sudjelovanja u vladavini državom. Sustav je temeljito odbacivao svakog autsajdera, a privlačio je najbistrije umove i formirao ih već u ranoj dobi. Tko zna zašto, ali Paul nije nikad zamišljao da bi Bruno mogao biti djelićem tog sustava. U svakom slučaju njegova pisma nisu odavala ambiciju koju je on nedvojbeno osjećao, no ta su pisma i inače bila kratka i bezlična.148
DO PONOVNOG SUSRETA
"Imaš li ipak vremena za zabavu, ili se sve svodi na školu?" Zabrinula ga je ta mogućnost. "Sve na školu?" nasmija se Bruno. "Imam vremena, naravno. Dvaput tjedno pohađam tečaj mačevanja. Učitelj mačevanja vrlo je zadovoljan mojim napretkom, ali od svega mi je važnije jahanje. Nije li ti djed poslao moju fotografiju na konju? Već učim dresuru jer - nemoj mi se smijati, oče - želim jednog dana biti članom francuske olimpijske momčadi. To mi je naveća ambicija.""Nisi li rekao da želiš postati predsjednik vlade?" "Ismijavaš me!" Bruno se naljutio. "Ne, Bruno, samo te zadirkujem." čini se da njegov sin nema smisla za humor, pomisli Paul. Morao bi ipak uvažili da je Bruno samo dijete, unatoč tome što se trudi govoriti kao odrastao. "Možeš, uostalom, postići oboje." "Tako je. To mi je rekao i djed. Jašem svakog vikenda i tijekom školskih praznika. Naravno, previsok sam za ponije, ali moj rođak Frangois, bakin nećak, ima ergelu-vrsnih konja, a on živi blizu Pariza. Odlazim onamo kad god mogu - proveo sam u njegovu dvorcu cijele uskrsne blagdane, a ovog me ljeta ponovno pozvao k sebi, da ostanem koliko god hoću. Sva njegova djeca dobri su jahači. Sljedeće zime pratit ćemo i lov, iako smo još premladi da u njemu sudjelujemo. Jedva čekam!"Dok su prolazili ulicama, Bruno je objašnjavao Paulu tko su žitelji pojedinih kuća, pa je to bio očit znak da je to njegovo područje kretanja. Kao da nije bilo kuće - izuzevši one u kojima su bila veleposlanstva - u kojoj nije živio neki od njegovih suučenika, u kojoj se on nije igrao po osamljenim vrtovima i zalazio u potkrovlja i podrume. "Svatko bi volio živjeti u ovom dijelu Pariza, zar ne, oče?" "čini mi se", odgovori Paul.
"Siguran sam u to", reče Bruno uvjereno, kao da je markiz de Saint-Fraycourt. "Sve što je važno ovdje je, čak i Institut političkih znanosti u koji ću uskoro poći."
i
149
JUDITU KRANTZ"Bruno...""Da, oče?" Paul je zastao, oklijevajući trenutak prije nego što je odlučio reći mu da će od sljedeće godine živjeti u Cape Townu. "Donio sam ti nekoliko fotografija." On zaslade na ulici i izvadi iz džepa snimke Eve s kćerima u kućnom vrtu. "One su tvoje sestre." Bruno se zagleda u dvije nasmiješene djevojčice."Zgodne su", reče uljudno. "Koliko im je godina?" "Delphine ima sedam a Marie-Frederique - ona sada želi da je zovemo Freddy - pet i pol. Kad je načinjena ova fotografija bile su nešto mlađe." "Lijepa djeca", dometnu Bruno. "Ne znam mnogo o djevojčicama.""Ovo je moja žena."Brunove oči skliznuše brzo s Eve."Tvoja te maćeha veoma želi upoznati, Bruno.""Ona je tvoja žena, oče. Ali ne moja maćeha.""Što to znači?" upita ga Paul. "Ne dopada mi se riječ maćeha. Imao sam majku, imam djeda i baku, ali nemam potrebe za maćehom.""Otkuda ti ta pomisao?" "To nije pomisao nego osjećaj. Nisam ga dobio - tako sam uvijek osjećao, koliko pamtim." Brunov glas prvi put je zadrhtao od uzbuđenosti. "Zato što je ne poznaješ, Bruno. Kad bi je upoznao, drukčije bi osjećao, uvjeravam te." "Siguran sam da si u pravu." Brunova kratka primjedba, koja je bila znak povlačenja, pokazala je ujedno da tu temu želi ostaviti što dalje od sebe. Paul se zagleda u poluokrenuto sinovo lice, još izrazitije u profilu, i vrati fotografije u džep. "Gledaj, Bruno, vrijeme je da dođeš k meni i živiš sa mnom", reče on čvrstim glasom."Ne!" Dječak ustuknu i prekide oca."Shvaćam tvoj postupak, Bruno, i očekivao sam ga. Tebi je to150
DO PONOVNOG SUSRETA
nešto novo, ali meni nije. Ja sam tvoj otac, Bruno. Tvoj djed i baka nisu mogli biti bolji nego što su bili, ali ne mogu zamijeniti oca. Dok ne odrasteš, trebao bi biti sa mnom." "Ja sam već odrastao!""Ne, Bruno, nisi. Nema ti još ni jedanaest godina." "Kakve veze ima s time moja životna dob?" "Godine nešto znače, Bruno. Za svoju dob ti si zreo, ali biti odrastao - to znači nešto drugo. To znači imati šire životno iskustvo, veće poznavanje sebe i ostalih ljudi nego što ga imaš sada." "Ali ja nemam vremena za to! Sigurno uviđaš da bih ispao iz utrke kad bih živio kod tebe i godinu dana! Prestigli bi me Geoffrev i Jean-Paul, i tu godinu ne bih mogao nikad nadoknaditi. Život bi mi bio uništen! Ne misliš valjda da bi me oni htjeli čekati?" "Ne govorim o jednoj godini, govorim o jednom novom životu.""Nije mi potreban neki drugi život!" Brunov je glas odjednom postao strastven. "Već imam najbolji život na svijetu -svoje prijatelje, svoju školu, nacrte za budućnost, rođake, djeda i baku - i ti mi
kaniš sve to oduzeti zato da bih živio s tobom. Izgubio bih sve od sadašnjeg života! Nikad neću steći priliku da vodim svoju zemlju!" zajeca on histerično. "Neću moći ni jahati na Olimpijadi za Francusku, zato što me želiš sa sobom, kao da sam tvoj posjed. Neću! Odbijam to prihvatiti! Ne možeš me natjerati! Nemaš pravo!" "Bruno...""Zar te nije briga što bi mi to značilo?" "Jest, naravno, ali to je za tvoje dobro." Paul zastade, nesposoban da nastavi. Kao da je čuo vlastite riječi i uvjerio se koliko su promašene. Što je on mogao ponuditi Brunu u zamjenu za ono što je dječak već imao, pri čemu Brunu očito nikad nije manjkao otac. Istrgnuo bi ga iz okoline kojoj je pripadao, iz života što ga je poznavao, od svih veza, vrijednosti i uvjerenja što
<*L>l
151
JUDITH KRANTZsu mu bili svojstveni od rođenja, iz svijeta kojega nije bilo drugdje na Zemlji. Bilo bi to kao odvesti neku životinju iz zoološkog vrta i izručiti je divljini. Svugdje, osim u profinjenom ozračju sedmog arrondissementa Bruno bi bio krajnje nesretan. "Bruno, nemojmo više o tome. Promislit ću o svemu što si mi rekao. Ali ovoga ljeta moraš doći u posjetu i biti kod nas barem mjesec dana. Zahtijevam to. Možda će ti se svidjeti - tko zna?""Naravno, oče", promrmlja Bruno, odjednom popustljivo. "Dobro", zaključi Paul. Mjesec dana života u obitelji - to bi možda donijelo presudnu promjenu. Morao je to predložili kao prvo. Nije smio potresti dječaka takvom neočekivanom zamisli. Morao bi... morao bi... "Oče, ovo je naša kuća. Hoćeš li doći na čaj? Dočekat će te djed." "Zahvaljujem, Bruno, ali moram natrag u hotel. Doći ću sutra, ako smijem." "Naravno - povest ću te zatim i na moj mačevalački tečaj, ako želiš.""Uživat ću u tome", reče Paul tužno. "Dakle?" Markiz de Saint-Fraycourt upitao je dječaka kad je ušao u salon."Bio si u pravu, djede.""Kako je proteklo?" "Više ili manje upravo onako kako si očekivao. Sve sam mu rekao onako kako smo dogovorili. Htio je da vidim sliku one osobe... ali to je bio samo djelić onoga što od njega nisam očekivao. Nikad ne bih pomislio da će se usuditi pokazati mi tu fotografiju. Ali dao sam mu do znanja... rekao sam ti već da ću to biti u stanju. Nisi se trebao brinuti." "Ponosim se tobom, moj dječače. Pođi do bake i reci joj da može ustati iz kreveta i pridružiti nam se. Nismo znali hoće li ipak navratiti na čaj, pa nismo htjeli riskirati. Osim toga, Bruno..."152
DO PONOVNOG SUSRETA"Da, djede?" "Ne misliš li da bi trebao biti marljiviji u školi, kad si već odlučio voditi našu zemlju?" "Francusku vode funkcionari i birokrati", reče Bruno prezirno. "Ne aristokrati. Zar mi to nisi uvijek govorio?""Jesam dječače." "Ali zbilja kanim jahati na Olimpijadi." Bruno je to dometnuo uz ulagivački smiješak svojih malih usana. "Nadao sam se da ćeš možda pomisliti kako bi bilo lijepo da mi pokloniš konja. Svi moji rođaci ih imaju.""O tome sam već razmišljao."
"Hvala ti, djede."
JUDITU KRANTZGlava e
NBator. Pokušaj, draga moja, razmišljati nataj način." Paul je tim riječima pokušaoodvratiti Evu od pogleda na beskrajnu pustinju, štose ukazivala kroz prozor vagonskog odjeljka. Godine1930. njihov vlak bio je najbolji u toj zemlji, no ipak, se kretao naizgled vrlo sporo. ,ase"Ulan Bator?" upita ga ona, skrećući pogled s prozora."Glavni grad Vanjske Mongolije." "Vanjske ili Unutarnje? Svejedno, ne očekujem od tebe odgovor. U drugu ruku, mogao bi to biti i Godthaab." "Na Grenlandu? Ne bih se tome nikad nadao - odviše je blizu Europi." U Paulovu odgovoru osjećao se sardonički humor. "A što misliš o Fidžiju?" upita ona. "Ne bi li ti se to dopalo? Taj otok je tako zelen, osobito u usporedbi s ovim." Ona odmahnu rukom, zagledavši se u žar pustinjskog pijeska. "Suva ima zgodnu klimu, kako sam čuo, ali su kulturne mogućnosti tamo prilično ograničene." "Ipak, to je njihov glavni grad. Bio bi ondje Monsieur l'Ambassadeur."154
DO PONOVNOG SUSRETA "Ambasador? Tek mi je četrdeset pet i premlad sam, ne čini li ti se?" "Zaista, previše mlad i odviše zgodan. Ne bi to bilo pošteno spram dama na Fidžiju. Rečeno mi je da one ne mogu odoljeti Francuzima", odgovori Eve, stisnuvši muževu ruku. "Što to znači da ne mogu odoljeti Francuzima?" odjednom upita Freddv, razrogačenih očiju, koje su još maloprije bile sklopljene od umora."Ah... to znači da one misle kako su Francuzi toliko šarmantni da će za njih učiniti sve što oni zažele", reče Paul nasmi-javši se i promatrajući Evu. "Kako su šarmantni?" Freddv je inzistirala. "Šarmantni su... evo, ja sam Francuz i zbog toga si ti dobra djevojčica koja će učiniti sve što joj kažem." "Tatice," reče mu Freddv smijuljeći se, "nemoj biti smiješan." "Primjer nije bio dobar", dometnu ozbiljno Delphine. "Fre-ddy nikad ne čini ništa kako treba, tatice. Ja sam ona koja ne može odoljeti Francuzima." Ona se nasmiješi Paulu ženskim osmijehom, poput one koja je već rođena kao neodoljiva. "Ja činim sve kako treba", bijesnu Freddv. "Sjećaš li se kako si me izazivao da skočim s najviše odskočne daske u klubu, i kako sam to savršeno izvela? Sjećaš li se kako si ustvrdio da neću moći jahati novog ponija bez sedla, a ja sam to uspjela a da se poni uopće nije usprotivio? Sjećaš li se kako si se okladio da se neću usuditi sudjelovati u šakačkom dvoboju s Jim-myjem Albrightom, a ja sam skočila na njega i pobijedila ga? Sjećaš li se kako si tvrdio da se neću odvažiti na vožnju automobilom, a ja sam..." "Freddv, Delphine! Prestanite, i to odmah!" reče Eve strogo. "Uskoro ćemo prispjeti. Neki ljudi će nas dočekati. Freddy, treba da opereš ruke, lice i koljena, i pogledaj kakvi su ti laktovi! Kako si ih mogla toliko zaprljati? Bože, što se dogodilo s tvojom opravom? Kako si je to zgužvala? Šuti, ne
zanima me. Po-155
'if
JUDITH KRANTZkušat ću urediti tvoju kosu. Delphine, daj da te pogledam. Dobro, možda bi mogla oprati ruke, ali nije neizbježno.""čiste su." "čini mi se. Kako si ih uspjela sačuvati tako čiste cijelo popodne u vlaku - ne, ne pričaj mi ništa, već znam sve." Delphine je doista bila u stanju sjediti satima, nepokretna i smirena, obuzeta svojim snatrenjem, dok je Freddy rijetko bila nepomična dulje od minute. Eve pogleda Paula, zakoluta očima i uzdahnu. Put od Cape Towna do njihova novog odredišta vodio ih je zamalo preko polovice globusa. Sada, na posljednjem dijelu njihova tjedan dana dugog putovanja, bili su stisnuti u odjeljku vagona sa svojim kćerima, možda i više nego ikad otkad su bile sasvim malene. Bilo je neprirodno da roditelji i dvije djevojčice, jedna od dvanaest i druga od deset i pol godina, provedu tri puna dana stiješnjeni na putu. Situaciju je dodatno otežavao pogled na golemu, zastrašujuću pustinju kojom su putovali beskrajne sate. Je li uopće moguće da ih na kraju putovanja dočeka nešto nalik na civilizaciju koju su poznavali? Canberra i Cape Town nisu bili nikakve metropole, ali britanska tradicija je bila jaka u oba mjesta, pružajući osjećaj kontinuiteta poznatog i sređenog svijeta. Eve je zavoljela njihov dom u Cape Townu, s pogledom na planinu Table i brojnu, ugodnu poslugu, ali jedan diplomat od karijere nije mogao odbiti novi radni raspored, jednako kao što se nije mogao odreći fraka, jutarnje garderobe i triju večernjih odijela. Shvatila je da ovu promjenu mora smatrati promaknućem. Istina, grad prema kojemu su sada putovali bio je tek peti po veličini u zemlji. Istina, Paul će i dalje biti samo generalni konzul, daleko od veleposlaničkog položaja kao i dosad, no bit će, ipak, glava tamošnje francuske zajednice, koliko god ona bila mala. Paulu nikad nije uzmanjkao filozofski pristup njegovoj, ne osobito slavnoj karijeri, premda joj je bilo očito156
DO PONOVNOG SUSRETA
da. je razočaran činjenicom što ga premještaju od nemila do ne-draga, još jedanput vrlo daleko od sjedišta bilo kakva stvarnog utjecaja. Dakako, nastojat će se snaći, kao i dosad. Gospoda koja donose odluke imaju dugo pamćenje i nesavitljiva pravila... za njih je ona i dalje bila ona dedasse djevojka koja je pjevala po varijeteima. No ona i Paul imali su jedno drugo i djecu, a to im je jedino bilo uistinu važno. Vlak je usporio ritam, pa se četvero Lancelovih počelo ogledavati kroz prozor za bilo kakvim tragom nekog grada na kraju pustinje. Počele su se ukazivati kolibe, pa manje zgrade, za njima vrlo ružne veće zgrade, nekoliko automobila na ulicama, i napokon, gotovo niotkuda, iznenađujuće velik kolodvor. Vagonskim hodnikom pojurila su tri nosača, noseći brojne komade njihove prtljage, dok se Freddv uspravila na sjedalu, izvijajući vratom na svoj znakovit način, pun nestrpljivosti, tako da joj je čak pao šešir. Delphine je međutim pažljivo namjestila svoj šešir gledajući se u ogledalu na unutarnjoj strani svoje torbice. Kako je vlak neprekidno usporavao, što je bio siguran znak prispijeća, Eve odjednom osjeti neku strepnju. Australija, pa Jugoistočna Afrika i sad ovo - nešto sasvim neobično,
daleko od stvarnosti i najmanje što bi Jacques Charles mogao zamisliti kao dekor za Casino de Pariš."Svršetak vožnje, narode", najavi željezničar. "Stigli smo.""Evo nas, ljubavi", reče Paul Evi, prihvaćajući je za ruku. "Tatice," reče Freddv, "mogu li te još samo nešto upitati prije nego što iziđemo?""Je li to isto što si me pitala tijekom cijele vožnje?""Otprilike.""Zašto onda ne upitaš nosača?" "Gospodine", obrati mu se ona. "Zovu li ovo mjesto zbilja gradom anđela?""Da, gospođice, svakako. Dobro došli u L. A." Nakon dva mjeseca, jedne večeri kad se trebala spremati za izlazak, Eve je sjela pored prozora spavaonice i počela slušati
f ;
157
JUDITH KRANTZ
golubove koji su se pripremali za počinak. Ptice su obitavale u drvoredu naranči duž pristupnog puta njihovoj kući u predgrađu Los Feliz, ljupkom naselju sjeverozapadno od poslovne četvrti Los Angelesa. Nježnost narančina cvata miješala se s mirisom tek otvorenih pupoljaka jasmina i stotina ruža što su cvale u njezinu vrtu. Je li bilo još nekog mjesta na svijetu gdje bi proljeće trajalo tako dugo i mirisalo tako božanstveno? Je li možda Los Angeles bio tvornica mirisa za cijeli svemir? Bila je obuzeta nastupaju-ćim sumrakom, kad su stabla i cvjetovi najmirisniji. Kad su ovamo prispjeli u veljači, već je bilo proljeće, s prodorno slatkim mirisom limuna, golemih žutih i skrletnih maćuhica, malih ljubičica, engleskih jaglaca i posvuda prisutnih neza-boravaka. No proljeće se produljilo i u ožujku, kad su procvje-tali prvi irisi i tulipani, visoki ljiljani gurajući se i ondje gdje nisu bili željeni, i veliki grmovi gardenija, prekriveni bijelim cvjetićima, od kojih bi svaki mogao namirisali cijelu sobu. Proljeće je zatim zašlo i u treći mjesec, kad se dah orlovih pandži počeo na njezino zadovoljstvo miješati s dahom naranče i jasmina, kandilki, grahorica, naprstaka i raznog grmlja - kao da je to bilo proljeće u Sussexu. Naprsci i palme na istome mjestu? Vrtno bilje iz engleske pokrajine u sjeni stabala tropskih krošnji? Plavkasta i skrletna stabla džakarande - više nego što ih je ikad vidjela u Australiji - u istom vrtu s tipično francuskim grmovima hortenzije? Proljeće bez kraja i završetka? Još malo, pa bi bilo previše. Evinu francusku dušu zbunjivala je zemlja u kojoj se obilje cvjetova i stabala nije moglo usporediti s bilo kakvom botaničkom realnošću. Eve je pomišljala na travanj u Parizu: na kišu, hladnoću, utjehu prvih rukoveti mimoza uzgojenih negdje na brežuljcima kod Cannesa, kupljenih kod cvjećarke uz metro, tih uzbudljivih i zbunjujućih cvjetića nostalgičnog mirisa žutog paperja, kojemu se valjalo diviti već zato što se usudilo procvasti. Takvo je proljeće nekad poznavala, ubogo i bijedno sa svojim skromnim radostima, proljeće
158
DO PONOVNOG SUSRETAkoje je imalo nekog smisla tek kao nagovještaj lipnja. Je li ova zemlja bila bolja nego što se uopće moglo zamisliti?
Ali nije uputno propitkivati se o darovima bogova. Prvi Francuz koji je 1786. doplovio u Kaliforniju, La Perouse, sigurno nije patio od takvih upita, a kad su Louis Bouchette, a za njim i Jean Louis Vignes zasadili prve vinograde duž Macy Streeta 1831. godine, nisu gubili vrijeme na filozofska nagađanja o toj nepojmljivoj raskoši klime. Do 1836. u Los Angelesu nije prebivalo više od desetoro Francuza. Nepuno stoljeće kasnije, francuska je zajednica brojila više od dvjesto tisuća ljudi. Sve je to očito neko srodstvo, reče Eve umorno sebi i protegnu se, iscrpljena danom provedenim s damama obdarenima takvom energijom i entuzijazmom kakve još nije srela u svom životu. Što se Eve tiče, te dvije stotine tisuća kao da su bila dva milijuna. Provela je dugo jutro na sjednici u direktorskoj sobi Francuskog dobrotvornog udruženja, gdje se raspravljalo o upravljanju Francuskom bolnicom čemu je slijedila još jedna sjednica ženske grane Udruženja Saint Vincent de Paul. Popodne je posvetila skupu Sotiete de Charite des Dames Franqai-ses. Jedine obveze koje je uspjela izbjeći bile su Grove Gaulois, tj. lokalna druidska družba, Cercle Jeanne d'Are i Sodete des Al-saaens-Lorraines.Kad bi se samo druidi, sljedbenici Djevice Orleanske i zemljaci iz Alzasa mogli ujediniti s još desetak drugih francuskih organizacija iz Los Angelesa u jedan jedini golemi klub, život bi joj bio manje naporan, pomisli Eve tmurno. Društveni mentalitet i poduzetni duh Amerikanaca, kombinirani sa živahnom ob-darenošću za beskrajne konverzacije, svojstvenom svim Francuskinjama, pridonosili su beskrajnim obvezama koje nije mogla izbjeći Madame la Consule Generale. U usporedbi s ovim velegradom, Canberra i Cape Town bili su provincijalna gnijezda. No koliko god je bila umorna, bila je podjednako i sretna. Paul je neprekidno radio cio dan, upravljajući velikim konzula-159
JUDITH KRANTZtom na Pershing Squareu, a djevojke, koje su pohađale školu Presvetog srca, kao da su se prilagodile kalifornijskom načinu života prije nego što su zaspale prve noći boravka u novom domu. Eve je pomislila da je njihova trenutačna transformacija započela dolaskom čovjeka Dobrog Raspoloženja, čije je zvono odjeknulo na vratima netom su se uselili. Sva četiri člana obitelji dobila su Medalju dobrog raspoloženja, a Delphine i Freddy primile su na poklon i "Sretne štapiće" nakon što su pojele sladoled od vanilije prekriven hrskavim čokoladnim omotom. "Sretni štapići" bili su zaštitni znak dana što su slijedili, u zemlji u kojoj je svaki dan počinjao neograničenim mogućnostima. Delphine je s prijateljicama dolazila mirno iz škole, pretvarajući se kao da joj Freddy nije sestra. Freddy je pak skakala, jurcala i lutala okolo. Eve je pomišljala da je Freddy dijete koje će prije ili poslije pobjeći od kuće. Njezina je prva riječ bila "tamo", prvo čime se počela baviti bilo je pentranje po svemu što joj je bilo na putu. čim je prohodala, počela je osvajati svaku prepreku oko kuće i kretati prema vanjskim prostorima. Samo su je pozorni susjedi spašavali, govorio je Paul u očaju, i izmislio za nju neku vrstu orme koja joj je dopuštala da se kreće svugdje osim da iziđe na ulicu. Ona je moj nasljednik, reče Eve sebi uz pomiješane osjećaje potajnog užitka i javne preneraženosti. No ubrzo joj je postalo jasno da je gospođica Eve Coudert bila uzorna ponašanja u usporedbi s gospođicom Marie-Frederique de Lancel. Dijete je htjelo letjeti. "Ona mi je izričito rekla da želi letjeti", rekao je Paul Evi prije nego što je Freddy napunila treću godinu. "Ponovila mi je to pet puta, oponašajući pritom zvuk malih sportskih zrakoplova iz aerokluba - a zatim je odjurila iz sobe mašući rukama." "To je samo jedna šašava zamisao. Nije isključeno da sva djeca žele letjeti, poput vila iz bajki koje sam joj čitala."160
DO PONOVNOG SUSRETA "Ona doista želi letjeti zrakoplovom", usprotivi se Paul. "Poznaješ je jednako dobro kao i ja. Kad to kaže, ona to i kani učiniti."
"Kako bi u tim godinama mogla imati takve ideje? Ona vjerojatno želi reći da bi^roljela letjeti u zrakoplovu." "Otkud bi ona uopće znala da se ljudi voze zrakoplovima?" upita Paul. "U svakom slučaju, ja joj nisam usadila tu zamisao u glavu, dragi. Ona uopće ne zna da ljudi lete zrakoplovima. Ne treba se uzrujavati, Freddy sebi jednostavno umišlja da je ona zrakoplov."Prošla je godina dana i Eve je gotovo zaboravila događaj. Sve do jednog dana kad je Freddy, za koju su vjerovali da se igra u svojoj sobi, zgrabila četiri ugla nekog malog pokrivača i skočila, s njim u rukama, s prozora drugog kata, vjerojatno u nadi da će joj pokrivač poslužiti kao nekovrsni padobran. Dobila je jake ogrebotine, ali je pad bio ublažen gustim grmljem ispod prozora. Zapanjena Eve istrčala je da spasi kćer, koja je sama izronila iz grmlja, razočarana ali ne i prestrašena. "Trebala sam skočiti s krova, onda bi stvar uspjela", rekla je Freddy zamišljeno. Eve je ispunila trideset četiri godine. Dok je slušala golubove u blizini, osjetila se istovremeno i starijom i mlađom. Starijom, zbog svojih svakodnevnih službenih dužnosti, mlađom zato što je živjela u prekrasnoj kući na vrhu brda, koja bi sa svojim lukovima i balkonima, dvorištima i vodoskocima kao i krovom pokrivenim kupama mogla biti i neka španjolska hacijenda. Starijom, zato što je imala dvije lijepe kćeri koje su brzo rasle, no koje su je, svaka na svoj način izluđivale, mlađom, zato što se večeras spremala na ples u dugoj crnoj satenskoj haljini otkrivenih leđa, kreaciji Howarda Greera, senzualnijoj od bilo koje večernje oprave koju je dosad vidjela, s naramenicama samo od šarenih ukrasnih stakalaca. Starijom, jer je morala udovoljavati zahtjevima položaja žene francuskog generalnog konzula, a mladom zato što joj je kosa s razdjeljkom padala gotovo do ramena161
JUDITH KRANTZu mekanim, lakim sirenskim valovima, zato što je moda trenutka zahtijevala da na usnama ima jarko rumenilo a na licu obilnu maškaru te da boji obrve olovkom i zatamnjuje očne kapke, da pod opravom ima što manje donjeg rublja. Mlađom, također, zato što je živjela u mjestu koje se zvalo Hollywood, gdje je apsolutno svatko bio apsolutno mlađi od apsolutno bilo koga na Zemlji. Eve je zanosno plesala po svojoj garderobi, nesvjesna da pjevucka Le dernier tango, melodiju sa šokantnim refrenom "Daj, daj, pleši svoj tango!" koji je prije mnogo godina zapanjio njezinu tetku. Grevstone, dovršen 1928. godine, bijaše velika gospodska kuća kojoj nije bilo ravne u Los Angelesu. Da je prije nekoliko stoljeća podignut u Francuskoj ili Engleskoj, držali bi ga za udobnu rezidenciju koja se ipak ne može smatrati dvorcem. Pedeset pet soba imalo je ukupno 46.000 četvornih stopa, i tu je živjela obitelj naftnog bogatuna Dohenvja s trideset šestoro osoblja posluge. Nije to bio Newport Cottage ili Vanderbiltov ladanjski dom, jer se uzdizao svega stotinjak jardi daleko od ceste u predgrađu koja se zvala Sunset Boulevard. Najupadljiviji susjedni objekti bili su jedna benzinska crpka i zalogajnica za prodaju sendviča pod imenom Gates' Nut Kettle. Klasični Grevstone, pokriven lijepim pločama velškog škriljevca, sa stotinama akara terasastih vrtova uobličenih u formalnom renesansnom stilu, kojemu je nedostajalo samo veliko umjetno jezero, uzdizao se izazivajući strahopočitanje susjedstva. Na plesove gospođe Doheny dolazio je svatko tko je nešto značio. Eve se pridržavala za Paulovu ruku, osjećajući neočekivanu stidljivost. Bio je to prvi veliki prijam nakon njihova dolaska u Los Angeles, a kako je dotad bila odviše zauzeta svojim obvezama spram Francuskinja u gradu, nije dospjela sklopiti druga prijateljstva.Bračni par Lancel nije poznavao one koji su se obogatili naf-162
DO PONOVNOG SUSRETA
i
tom, novinama, vodom ili zemljom, nisu poznavali bogataše iz Hancock Parka ili Pasadene, nisu poznavali moćne i utjecajne, koji su se ove večeri zaredom okupili kod Dohenvja. Eve je prepoznala tek nekoliko vrhunskih filmskih glumaca koji su bili pozvani da zabave bogatune, a oni naravno nisu poznavali Lan-celove. Američka neposrednost, premda u europskom ugođaju ovog obitavališta, nije priječila međusobno nepoznate da se brzo upoznaju, pa je svatko odmah shvatio kakvo mjesto zauzima u lokalnoj hijerarhiji. Bilo je to nešto nalik neljudskom sportu Catch-As-Catch-Can, kako je to Eve sama sebi rekla dok su se spuštali niz stepenice prema plivaćem bazenu. Tamo, na krovu kuće uz bazen, bio je smješten orkestar koji je svirao za plesače na drvenom podiju, podignutom uz bazen samo za ovu prigodu. Bilo je sasvim moguće, zaključila je Eve, da ona i Paul ne upoznaju nikoga osim onih pored kojih su sjedili za večerom, no čija im imena ionako ništa nisu značila. Ti su se ljudi uostalom više zabavljali dobacujući pozdrave poznanicima za susjednim stolovima, nego što bi ih zanimao jedan par stranaca. Kad se Eve udala za Paula tijekom rata, nije imala vremena pitati se što će njemu osobno taj brak značiti u budućnosti. Godine 1917. nitko još nije razmišljao "što će biti nakon rata". O njegovoj prošlosti nije znala gotovo ništa, a nije ju ni zanimala. Kad se impulzivno opredijelila za njega i zbog toga napustila varijete, nije imala nikakvih tajnih primisli o tome što će joj donijeti ograničena budućnost domaćice - u usporedbi s ulogom zvijezde za koju je sebe pripremala i koju joj je namijenio Jac-ques Charles. A kasnije, kako su godine prolazile, imala je dovoljno prilike da shvati kako su se ona i Paul morali nečega odreći da bi bili zajedno. Faulova obitelj primila ju je s krajnjom suzdržanošću i sumnjičavošću. Njegova majka nije štedjela riječi da joj objasni, uvijenim diplomatskim jezikom, kako Paul zbog svoje ženidbe163
JUDITU KRANTZnikad neće moći "ući u karijeru", što je označavalo put koji netko mora prevaliti da bi postao veleposlanik. Eve je otkrila kako nije samo njezina duboko provincijska i predano građanska obitelj doživjela sramotu zbog njezinih pjevačkih nastupa, nego i ostali svijet - barem onaj kojemu su pripadali Lanceli i koji je odlučivao u Quai d'Orsavu. Oba ta svijeta nisu vidjela nikakve razlike između onoga što je bio njezin tour de chant i praćakanja golih šougerla. Žena koja je radila za varijete bila je tek nešto malo bolja od obične uličarke. No ona je uvidjela i to da Paul nije bio posve prostodušan kad je odlučio oženiti se njome. Bio je već iskusan diplomat u trideset prvoj godini života, upućen u zahtjeve i stajališta vanjskopolitičke službe. Mora biti da je shvaćao, pa ipak ju je odabrao. Ne samo "odabrao", mislila je i uzdigla prkosno bradu -nego i inzistirao, zahtijevao i preklinjao je, svladavši je napokon svojom strašću i željom. Oženio se njome sasvim otvorenih očiju. No Eve se ipak osjećala, ne zapravo krivom, nego odgovornom. Nikad više nije zapjevala na javnome mjestu, nikad više nije ni spomenula godine provedene u varijeteu. Tu prošlost nije mogla izbrisati, ali nije bilo nikakve potrebe da na njoj in-zistira. U Canberri i Cape Townu, koliko joj je bilo poznato, nitko nije slutio da je gospođa Paula de Lancela, ta mlada, odana, ispravna i obljubljena žena i majka ikad nastupala pred publikom. No kako se prevarila! Jacques Charles imao je pravo. Povremeno ju je hvatala čežnja za nastupom na pozornici, za pljeskom publike, za reflektorima. A više od svega nedostajala joj je sama glazba. Pjevala je i glumila pred djecom, ali to nije bilo isto, pomislila je Eve u trenutku dok se s Paulom pridruživala stotinama uzvanika kod Dohenvja, koji su plesali na sjajnom podiju ispred zgrade na kojoj su nastupali glazbenici. Polagano su se prilagodili jednostavnim koracima fox-trota, tada na vrhuncu mode, okruženi parovima koji su međusobno
164
DO PONOVNOG SUSRETA domahivali i razgovarali preko ramena dok su plesali. Privlačnost ere džeza već je pripadala prošlosti i počinjala je era glamurozne obuzetosti - noćni zrak odisao je njome, kao i blješta-vilom rubina koji su prekrivali Mary Pickford i dijamantima na tijelu Glorije Swanson. Eve je zapazila još sedam žena koje su nosile potpuno istu opravu od crnog satena, ali su na sebi imale mnogo više dragulja. Eve se, kao nikad dosad, ponovno osjetila neiskusnom djevojkom iz Dijona u posuđenom šeširu. "Mogu li imati čast da zaplešem s vašom suprugom, monsieur le consul?" upitao je odnekud poznat glas. Paul pogleda preko ramena, a onda, uz mali smiješak iznenađenja, predade Evu. "Dobra večer, gospodine", odvrati. "Jednom zemljaku to ću svakako dopustiti." "I onda, madame la consule generale, kako vam se dopada Hollywood?" upita Evu Maurice Chevalier."Svatko me pita isto", odgovori Eve gotovo automatski. Nije ga prije srela, kao ni on nju, ali se osjetila neka prisnost, kao da su nastavili ranije prekinut razgovor. "I, što odgovarate na taj upit?" "Odgovaram da mi se sviđa." "Vi ga zbilja volite?" upita je Chevalier nepatvorenom rado-znalošću. "I da i ne. On je... nešto specijalno. Ali treba vremena da se čovjek na nj privikne.""Osobito onda kad se prisjetimo svjetala velikih bulevara." "Velikih bulevara..." Eve je uspjela izgovoriti te riječi tako da nisu zazvučale ni kao upit ni kao potvrda, pa čak ni kao moguća tema razgovora. Pustila ih je lebdjeti u zraku, između njezinih usana i dobroćudnog, svjetski glasovitog lica njezina plesnog partnera, kao da u njoj ne pobuđuju nikakvo sjećanje. "Da, velikih bulevara", ponovi Chevalier, "i reflektora, Maddy... reflektora.""Maddy...?" Glas joj je odavao nevjericu. "čuo sam vas kako pjevate. Onaj tko je jedanput čuo Maddy,165
JUDITU KRANTZ
nikad je neće zaboraviti. Svi su to govorili i svatko je bio u pravu." "Oh." "Bilo je to u Olvmpiji 1914., prve godine rata, a zatim ponovno, iste godine, kad ste došli pjevati vojnicima na fronti. Kakva je to bila noć! Vi u svojoj lijepoj crvenoj opravi i malim crvenim cipelama, s kosom iste boje kao večeras, kao da ste stavili tri zrele jagode u čašu šampanjca, a zatim je pogledali prema svjetlu... ah, Maddy, vi ste one noći usrećili nas, obične vojnike. Prošlo je šesnaest godina, no ja se toga i danas savršeno sjećam.""Kao i ja, kao i ja!" Eve zaplaka. "One noći na fronti? Ali vi ste pjevali posvuda po frontama. Kako to da se sjećate one posebne noći?" "Sjećam ih se svih", odgovori Eve jednostavno, dok su joj suze tekle licem. Maurice Chevalier, koji je prvi put zapjevao u pariškom predgrađu kao jedanaestogodišnjak da bi zaradio za večeru, dobro je razumio njezine suze. Bio je zvijezda već dvadeset dvije godine, usavršavajući se neprekidno, sve dok nije utisnuo svoj osobni pečat cijelom pjevačkom stoljeću. Dobro se sjećao Maddy. Shvatio je da je ona nestala i pretvorila se u mMadame la con-sule generale, no ujedno je i dobro razumio koliko ju je ta promjena morala stajati. "Poznajete li riječi Mirni?" upita je on, kao da nije primjećivao suze. "Mirni? 'Moje slatko srdašce Mirni'? Ima li koga na svijetu tko ne zna Mirni?"
"Biste li voljeli da to zapjevamo, ili bi vam bila draža Aimez-moi će soir? Mogli bismo pjevati na engleskom. 'Voli me večeras'.""Da zapjevamo? Ovdje? S vama? Ne, to ne mogu!" "Ah! Qa alors! Ne događa mi se svake noći da me odbiju. I to tako brzo..."166
DO PONOVNOG SUSRETA "Nisam htjela biti gruba. Ja jednostavno ne pjevam... više ne pjevam.""Maddy to nikad ne bi rekla." "Maddy nikad ne bi propustila priliku da zapjeva s Mauri-ceom Chevalierom - nikad u milijun godina." Evino priznanje ticalo se podjednako nje i njega. "Onda, mMadame la consule generale, budite večeras Maddy! Zašto ne?" Eve pogleda okolne plesače koji su svi promatrali njezin razgovor s najvećom međunarodnom zvijezdom koja je ikad došla u Hollywood. Oni koji su je ignorirali tijekom cijele večeri, promatrali su je sad fascinirano. Ljudi, odmah je to shvatila, koji nikad ne bi odbacili nekoga zato što je pjevao u varijeteu, ljudi koji su pripadali jednom novom, neobičnom, nekonvencionalnom i nepredvidljivom svijetu u zemlji gdje su zabavljači imali kraljevski ugled. "Gospoda Doheny zamolila me da nešto zapjevam, ali ja sam odbio", nastavi Chevalier. "Ipak, ako pristanete nastupiti sa mnom... promislit ću ponovno." "Vrijedi." Eve odmah pristade, kako se ne bi mogla predomisliti. Nije mogla ne usuditi se. Ne sada i ne ovdje. "Ali oslovite me kao Eve a ne kao Maddy", zamoli ga. Ruku pod ruku sa Chevalierom Eve se probijala kroz gomilu plesača prema glazbenicima. Sef orkestra požurio je doći im u susret, a plesači su se sklanjali da ih propuste. Chevalier mu je nešto kratko rekao, a zatim poveo Evu uza stepenice. Obratio se ušutjeloj i željnoj gomili. "Dame i gospodo, radio sam naporno, pjevajući danas, cijeloga tjedna i cijeloga mjeseca. Večeras sam došao samo na poziv gospođe Doheny, kako bih vas promatrao dok plešete. Nisam kanio pjevati. Ali tad još nisam mogao ni pomisliti da ću ovdje naići na sjajnu zvijezdu, zemljakinju i kolegicu, koja je imala pod svojim nogama cijeli Pariz kad sam je prvi put čuo. Hrabru i patriotsku zvijezdu koja je pjevala za nas na fronti tijekom167
JUDITH KRANTZrata, zvijezdu koja je tako lijepa da sam joj oprostio što je napustila svoju karijeru. Zbog čega? Zbog udaje! Pitam vas, dame i gospodo, nije li to golema šteta? I ona još ima smjelosti reći mi kao je sretna! Predstavljam vam Evu, čudesnu Evu, koja je postala gospođom Paula de Lancela, novoga francuskog konzula ovdje. Za sreću da mogu zapjevati s Evom, odbacio bih svoj glumački šešir i štap. Na sreću, nije to od mene zatražila." On se okrete Evi i prošapta joj "Chantons, Maddj, chantons!" zatim se obrati glasno, pred željnom i uzbuđenom publikom: "Eve, ma belle, počnimo!" "Neću ići na krizmu", najavi Freddy, "prije nego što budem letjela u avionu.""To je i previše - ucjena s religijom!" Paul je eksplodirao. Freddy kimnu glavom kao da daje nekakvu svečanu izjavu. Naposljetku, ništa drugo ne bi koristilo. Svaki put kad je zahtijevala vožnju avionom čulo bi se obećanje, koje bi jednako brzo bilo zaboravljeno. Dugo odgađana krizma mogla bi pričekati dok joj se ne ispuni ta najveća želja. "Odvest ću te u zračnu luku ovog vikenda", obeća Paul oklijevajući. Nije htio popustiti ucjeni, ali Freddy je s jedanaest i pol godina ionako bila zamalo prestara za krizmu. Želio je da to bude već jednom obavljeno, ako ni zbog čega drugog onda zbog mogućeg otrežnjujućeg učinka koji bi ceremonija mogla imati na njegovu mlađu kćer. Triput u posljednjoj godini policajci su doveli Freddy kući, nakon što su je zatekli kako se punom brzinom vozi koturalj-kama po najstrmijim ulicama, držeći u rukama pokrivač koji se iza nje izvijao kao jedro. "Dijete je prijetnja prometu", objašnjavali su policajci, "a jednoga dana mogla bi biti ozlijeđena." Kuća Lancelovih bila je visoko na brdu Los Feliza, i Freddy je mogla juriti miljama nizbrdo prije nego što bi bila uhvaćena.
Kad su joj koturaljke bile zaplijenjene nakon najnovijeg sukoba sa zakonom, Freddy je nabacala sve svoje lutke u dječja168
DO PONOVNOG SUSRETAkolica i odnijela ih na prodaju na ulicu - u nadi da će tako zaraditi dovoljno novca za nove koturaljke. Potencijalni kupci bili su susjedi, među njima Walt Disney i Cecil B. DeMille."Ona je samo nestašna", komentirala je tu pustolovinu Eve. "To je samo jedna faza iz koje će već izrasti." Nije mogla sebi priznati da joj je bilo drago vidjeti Freddy kako juri okolo, onako kako njoj to nikad nije bilo dopušteno. Neke stare i još neutoljene emocije bile su zadovoljene tek sada, kad je vidjela svoje dijete kao neukrotivu i sretnu otpadnicu od reda i zakona. Freddy je za svoje doba bila visoka, nekoliko inča viša od Delphine, i već dugokraka. Bila je spretna akrobatkinja i već dovoljno neustrašiva da bi se mogla uputiti niz Niagarine slapove u gumenom čamcu. Ruke i noge, prekrivene ogrebotinama i tragovima udaraca, bile su suncem opaljene, čvrste i mišićave, pa ipak nježno zaobljene, kao i njezin dugi vrat. Od Paula naslijedila je iznimno duboko usađene oči, također neuobičajeno razmaknute, pod debelim obrvama koje su, kao u Eve, stremile uvis prema snažnim sljepoočnicama. Oči, tako upadljivo plave i tako živahne da se činilo nemogućim da pripadaju djetetu. Je li to bila samo njezina fantazija, pitala se Eve, ili je Freddy doista vidjela dalje i bolje od bilo koga? U Canberri i Cape Townu mogla je prije svih vidjeti ptice ili divljač na obzoru; još kao dijete bi vikala i tako upozoravala na svoja otkrića. Nikad nije morala začešljavati kosu s očiju kao druga djeca, jer je ona rasla ravno s čela u čvrstim, zapletenim i uzgibanim valovima vrlo napadne crvene boje. Njezin je nos već bio ravan i čvrsto uobličen, osobina koja je njezinu licu već davala izgled koji nije bio dječji, snažan i odlučan izgled koji bi sve izvrgnuo u šalu čim bi se nasmijala. Njezina mlađa kći neće biti, Eve se pribojavala, neodoljiva ljepotica kao Delphine, no jamačno će se uvijek naći oni koji će jr proglasiti čak ljepšom, zarobljeni njezinom neukrotivom naravi i strogošću koja bi se pojavljivala na licu čim bi nešto po-169
JUDITH KRANTZželjela - što se često događalo. Bila je divljačno stvorenje, ta njezina Freddy, s lopovskim i vragolastim osmijehom kao i hvastavim hodom, pa bi se pomislilo da se Robin Hood pojavio preobražen u liku ženskog djeteta. Poput Robina Hooda, i ona je ucjenjivala svoga oca. Te večeri Paul je telefonirao Johnu Madduxu, vlasniku prve zrakoplovne veze između Los Angelesa i San Diega, s uposlenim mladim pilotom koji se zvao Charles Lindbergh. Te, 1927., godine poduzeće je već cvalo, pa je Maddux bio vlasnik četrnaest tro-motornih putničkih zrakoplova Fordove proizvodnje koji su redovito letjeli iz Los Angelesa u San Francisco, Agua Caliente, Mexico i Phoenix."Paule, što mogu za vas učiniti?" upita ga John Maddux. "Htio bih povesti curu na vožnju avionom. Imate li kakav prijedlog?" "Sretni ste. Upravo smo uveli automobilsku vezu između South Olivea i zračne luke. Gospođica će sigurno u tome uživati", reče Maddux glasom koji je odavao sklonost humoru. "Mislim da je zanima samo let, Jack. Zahvaljujem, u svakom slučaju." "Povežite se prema Burbanku, a zatim skrenite prema glavnoj zračnoj luci. Da vidimo - mislim da bi vam najbolji izbor bio de luxe ekspresni let za San Francisco. Odavde krećemo u dva i pol, tri sata kasnije bit ćete na cilju, pa ćete imati dovoljno vremena za piće i ugodnu večeru u Chinatownu, ili možda rakove na obali. Noć ćete moći provesti u apartmanu hotela Mark Hopkins, doručkovat ćete kod Ernieja ili možda kod Jacka, a zatim ćete se istim letom vratiti u L. A. Do vremena za večeru bit ćete već kod kuće. Povratna karta doći će vas sedamdeset dolara po osobi, što je nedostižno dobra cijena za takvu zabavu." "To zvuči malo...preobilato, Jack. Djevojčica je zapravo moja kći od jedanaest godina."170
DO PONOVNOG SUSRETA"Oh, shvaćam. Dobro, vjerujem da bi vam u tom slučaju odgovarao kraći let s razgledavanjem?" "Upravo tako." "Bit će u redu, ja ću osobno sve prirediti. Možda u subotu popodne, oko tri i pol? Sunčano svjetlo najbolje je u kasno poslijepodne." "Izvrsno. I hvala, Jack, cijenit ću to." Paul de Lancel završio je razgovor, pomišljajući još jednom kako sigurno nitko u Quai d'Orsavu nije mogao ni zamisliti da se u Gradu anđela ljudi koji su se jedva upoznali obraćaju jedan drugome krsnim imenom te da ondje nema tog posla koji se ne bi mogao dogovoriti jednim jedinim telefonskim razgovorom. Bili bi sigurno duboko pogođeni tom spoznajom: kad bi to postala svjetska navika, diplomatski zbor bi bio nepotreban. "Da, gospodine de Lancel", reče službenik zrakoplovne kompanije. "Gospodin Maddux već je sve odredio. Rekao je kako je put na njegov račun, bit će mu zadovoljstvo. Zrakoplov je u blizini, možete ga vidjeti." On pokaza blistavi i novi dvomotorac na stajalištu nedaleko od pristanišne zgrade na velikoj poljani kod Burbanka. U repu pred avionom stajalo je već šestero ljudi koji su također uplatili razgledanje iz zraka. Paul htjede povesti Freddv prema zrakoplovu, ali ona je stala kao ukopana. "To je veliki zrakoplov i u njemu će biti još ljudi", reče ona duboko razočarano. "Slušaj, Freddv, nisam ti obećao vlastiti avion. Samo jedan let za razgledanje, a ovo je najbolji trenutak dana.""Tatice, kako ne razumiješ? Ja sam htjela letjeti sama." "Hajde, molim te, kako možeš biti sama? Ti ne možeš upravljati zrakoplovom." "Znam, morao bi biti nazočan i pilot. Samo ja i pilot. Molim te, tatice, tako ću moći zamisliti da letim sama."Gorljivo ga je gledala. Paul se sjetio sebe u tim godinama i
171
JUDITH KRANTZ
svojih dječačkih snova. Ne snova samih po sebi, nego potpunog pomanjkanja razumijevanja za bilo kakav kompromis u njima. "Reći ću gospodinu Madduxu da ste sa mnom bili vrlo ljubazni", obrati se on službeniku, "ali moja kći želi letjeti malim zrakoplovom. Što mi predlažete?" "Kad iziđete iz zračne luke, skrenite lijevo i zatim vozite ravno do gradića koji se zove Dry Springs. Skrenite s glavne ceste, provezite se kroz grad, i uskoro ćete ugledati znak letačke škole, McGuireove zrakoplovne akademije. Ne izgleda baš tako, ali nemojte brinuti. Potražite Maca i on će je provozati. Tamo su najbolji piloti, mislim da su letjeli u ratu." "Hvala." Paul krenu, dok je Freddy uza nj tako brzala da ga je i pretjecala, onako dugokrakog. Kad su za dvadeset pet minuta prispjeli, pokazalo se da je McGuireova zrakoplovna akademija tek niska drvena građevina, nalik na oveću garažu. Bilo je više parkiranih zrakoplova, ali inače je golemi prostor bio pust. Paul i Freddy naposljetku otkriše na jednoj strani zdanja neki mali ured, otvorenih vrata. Paul pogleda unutra i pozva: "Ima li koga?" "Odmah dolazim", začu se glas iza njih i ubrzo se ukaza čovjek koji je dotad radio ležeći pod avionom. Preko raskopčane košulje nosio je mehaničarski kombinezon. Smeđa kosa, ugodne boje tamnoga kruha bila je razbarušena i Paulu se učinilo da čovjek nema više od trideset. Imao je dobroćudno i izražajno lice, što se Paulu učinilo tipično američkim - samopouzdano, ljubazno i
pjegavo. Hodao je vrlo sigurno, kao da je profesionalni gimnastičar."Tražim Maca", reče mu Paul. "Ja sam Mac", odgovori čovjek uz razoružavajući smiješak, otirući ruke čistom krpom kako bi se rukovao s Paulom. "Terence McGuire." "Paul de Lancel." Paul je oklijevao i suzdržao se od smiješka. Nije mu bilo drago povjeriti Freddy pilotu u radničkom kombinezonu.172
DO PONOVNOG SUSRETA"Sto mogu za vas učiniti?" upita ga Mac. "Molim, željela bih vožnju zrakoplovom", upade Freddy bez daha. "Samo časak, Freddv", prekide je Paul. "Kako sam obaviješten, bili ste ratni pilot, gospodine McGuire?""Tako je." "To je vrlo zanimljivo, zar ne, Freddy? Recite mi gdje ste letjeli?""U Francuskoj." "Hoću reći - s kim, u kojoj skupini?" Paul ga je i dalje iskušavao, daleko od toga da bi bio uvjeren. "Najprije, 1916. godine u Eskadrili Lafayette. Da sam htio čekati vojnu ponudu za letača, ostao bih dovijeka na zemlji. A zatim, kad su Sjedinjene Države napokon stupile u rat, prešao sam u Američke zrakoplovne snage - 94. jato.""Znači da ste oborili neke njemačke zrakoplove?" "Pa, naravno, sredio sam ih nekoliko. Petnaest, da budem točniji. Posljednja četiri kod Saint-Mihaela. Svi smo dali doprinos pobjedi. Eddie Tickenbacker imao je dvostruki učinak od mojega. Jeste li vi možda neki reporter? Već godinama nisu sa mnom razgovarali. Mislio sam da to više nikoga ne zanima.""Ne. Samo sam zabrinuti otac." "Shvaćam. Ne biste željeli da vaša kći ode u zrak s nekakvim mehaničarom? Ne grdim vas, vaša je briga opravdana. Bit će joj lijepo sa mnom." "Molim te, tatice, nemoj gubiti vrijeme na priče!" povika Freddy, već sasvim nestrpljiva, skakućući, dok joj je kosa lepršala a oči plamtjele. "Dođi, dijete. Uzet ćemo Piper Cub, predviđen za jednu lekciju popodne. Ali, otkazana je, tako da je avion već napunjen benzinom i spreman za let", reče McGuire, pokazujući sićušni zrakoplov izvan hangara. Freddy se okrenu i pojuri prema avionu, a pilot za njom.Paul se zaustavio na stajalištu, osjećajući se glupo. čovjek je
173
JUDITH KRANTZ
f
bio zrakoplovni as, trostruki as, i borio se za Francusku dvije godine. Evo što se znalo dogoditi barem nekima od onih viteških i romantičnih junaka, kad su došli kući i svukli sjajne čizme, konjaničke hlače i kožnate ogrtače. Paul se smjestio na izletnički stolac pored hangara, prepuštajući se nevoljko iščekivanju Freddvna povratka. Taj Piper Cub pričinjao se pogibljeno malenim. Terence McGuire smjestio je Freddy u lijevo sjedalo zrakoplova, a onda ga zaobišao i sjeo u desno sjedalo. Oba su sjedala bila opremljena svim uređajima i polugama za let. Nije bilo potrebe za provjerom stroja, jer je to već bilo učinjeno sat prije. On se zagleda u prazna nebesa i pokrenu stroj, vodeći letjelicu do kraja prašnjave staze za uzlijetanje. Popodnevno svjetlo u Dry Springsu podsjećalo je na klasičnu Grčku - nebo bijaše uzbudljivo plavo, zrak čist i gostoprimljiv, kao da je
sobom nosio neko prekrasno obećanje. Freddv je zanijemjela i on je promotrio njezin profil, da vidi nije li možda prestrašena. Doista se rijetko događalo da netko dovodi tako malu djevojčicu na zračni izlet. Većinom su to bili dječaci, i to stariji od ovog djeteta. No kako je sjedalo bilo gurnuto naprijed, Freddy je nogama s lakoćom dosegnula pedale za bočno kormilo. Ne, nije bila prestrašena, no ne bi bilo prvi put da se netko u zadnji čas predomisli i odustane od leta. Izgledala je, ne baš uzbuđeno, nego kao netko tko je duboko odlučan, kao da se na ovaj zabavni let usmjerila svim svojim čulima. Mac je zadržao zrakoplov časak na početku uz-letne staze, provjerivši sve što je bilo potrebno. Prije nego što je počeo rulati stazom, još jednom je pogledao svoju suputnicu. Poblijedjela je i izgledala kao da zadržava dah. "Dijete, je li sve u redu?" Mac joj doviknu nadjačavajući buku stroja. Ona kratko kimnu, ali ga nije pogledala. Oči su joj bile uperene na vjetrobran i Mac bi se mogao okladiti da nije ni trepnula.Kad su se podigli na petnaest stotina stopa, McGuire je izrav-
174
Jili
DO PONOVNOG SUSRETA
nao letjelicu i skrenuo prema istoku, okrenuvši leda sjajnim zrakama sunca na zalazu. Držao je ujednačenu brzinu. Zrakoplovni početnici imali su prve teškoće već prilikom odljepljivanja od da, pa im razonoda nije bila ni na kraj pameti. Različito od mnogih pilota, Mac nije običavao praviti se važan pred putnicima. "Sviđa li ti se pogled?" upita on Freddy. Sad kad su dostigli predviđenu visinu, nije bilo potrebe da viče."Sjajno je. I bolje od toga! Kad će početi lekcija?" upita ona."Lekcija? Kakva lekcija?""Lekcija. Moja lekcija.""čekaj, dijete. Tvoj otac nije mi ništa rekao o lekciji." "Nije dobio priliku, sve vrijeme razgovarali ste o ratu. Želim imati danas svoju prvu lekciju. Što mislite, zašto smo inače došli u letačku školu?" "Da sam to znao, još bismo bili na tlu, gdje bih ti pokazivao kako se provjerava rad zrakoplova. Tako ne počinje prva lekcija." McGuire se naljutio. "Obavit ću to sljedeći put", reče mu Freddy i nasmiješi se prvi put otkako su uzletjeli. "Hoćeš, dovraga, i to ne sljedeći put. Počinjemo odmah. Dobro, stavi ruku na polugu. Sada, polako, gurni je naprijed. Sto se događa?""Spuštamo se", reče zamalo izbezumljena Freddy."U redu. Sad je povuci prema sebi. Sto je bilo sad?""Uzdigli smo se." "Kad je gurneš naprijed spuštaš se, a kad je povučeš natrag letiš gore. To je prvo i najvažnije. Sve je doduše važno, ali dizanje i spuštanje je glavno. Dijete, je li jasno?""Da, gospodine McGuire.""Zovi me Mac, kao svi moji učenici. Kako se ti zoveš?""Freddy.""Dječačko ime, kako to?""Nije na francuskom. To je skraćeno ime od Marie-Frederi-
JUDITU KRANTZ
que, ali ja nikom ne dopuštani da me tako zove. Što je sljedeće, Mac?" "Stavit ćeš noge na papučice. Njima se upravlja smjerom zrakoplova, a ne polugom. Poluga nije isto što i upravljač automobila, ali papučice jesu. Sad pritisni - nježno! - lijevu papučicu. Što se događa?""Skrenuli smo ulijevo.""Kako ćeš sada izravnati zrakoplov?""Desnom papučicom?" "Hajde, pritisni. Dobro. Sada pazi da letiš vodoravno. Posluži se samo lijevom rukom, opušteno, ovo nije hrvačko takmičenje. Dobro. Sad pogledaj ovaj brojčanik, Freddy. To se zove altimetar i pokazuje na kojoj smo visini. Ovim gumbom pokreće se priklopac. Kad ga gurneš, avion poleti brže. Kad ga povučeš natrag, usporit će. To je kao kad u automobilu daješ više ili manje gasa. Shvaćaš?" "Da", odvrati ona, i u tom časku njihova iznenađenog razumijevanja, sve snage njezine prirodne koordinacije usmjeriše se na upravljačku ploču zrakoplova. "Pogledaj altimetar, Freddv, i pokušaj se dignuti dvjesto stopa. Morat ćeš dakle gurnuti priklopac i polugu privući k sebi. Hej! Ne tako brzo. Nježno - nježno - nježno. To je važno i nemoj to nikad zaboraviti. Pokušaj ponovno, još dvjesta stopa uvis. Hmmm... sad je bilo bolje. Sad kreni dolje - nježno! - četiri stotine stopa da bismo došli do visine na kojoj smo bili. Što ćeš učiniti?""Gurnuti palicu naprijed i povući priklopac. Nježno.""Dobro, kreni!" Freddy se zvonko nasmija. Ona može letjeti! Macove ruke nisu bile na poluzi. Sjedio je prekriženih ruku i ona je upravljala zrakoplovom. Oduvijek je znala da će to moći, premda to sebi nikad nije pokušavala razjasniti. Bilo je drukčije nego što je očekivala... nekako... praktično, jer još nije znala sve o kazaljkama176
DO PONOVNOG SUSRETAna upravljačkoj ploči. Ali bilo je to i čudesno - neki dar vjetrova, da, bilo je čudesno! "Bilo bi dobro da se okrenemo i vratimo", reče Mac. "Sad ću ja upravljati, ali ti drži ruku i noge na uređajima, pa prati što ja radim." Freddy nevoljko prepusti zrakoplov. "Koliko moram imati godina da bih smjela letjeti sama?" "Pa, prvo moraš sve naučiti, a još nisi. Možeš letjeti sama tek s navršenih šesnaest godina.""Sto? Tko je to naredio?" "Vlada, takvi su propisi. Oni su budale - ja sam letio sam već s dvanaest godina, ali to su bila dobra stara vremena. U to doba još nije bilo dvostrukih upravljača, tako da si morala sama letjeti čim si sjela za upravljač. Bilo je to u stilu - leti ili padni." "Znači, morat ću čekati još četiri i pol godine", zavapi Fre-ddy. "Zar ću moći čekati tako dugo?" "Nema druge. Možeš naučiti letjeti, ali ne smiješ letjeti sama.""četiri i pol godine", ponovi pokunjeno Freddy."Sudjeluješ li u školskoj radionici?""U školi Presvetog srca nemaju radionice", prigovori Freddy. "Promijeni školu i zabavljaj se u radionici. To samo za početak. A onda dolazi matematika, koja je
vrlo važna. Jesi li dobra u računu?""Jesam", promrmlja Freddy. "To je moj najbolji predmet." "Nemoj ga zapustiti. Ne možeš letjeti bez matematike. Vjerovala ili ne, ima ljudi koji ne mogu naučiti matematiku i kad bi im se radilo o životu." "Poput moje sestre Delphine", dometnu Freddy, malo se raz-vedrivši. "Ona barem ima žensko ime. Freddy, možeš li odavde vidjeti zračnu luku?" "Naravno". Ona zaškilji prema suncu i pokaza precizno položaj aerodroma, koji je upravo bio nevidljiv i vrlo daleko u do-177
JUDITH KRANTZ
lini San Fernando. "Vidjela sam je prije minute, možda i više vremena." "Hmmm." On, Terence McGuire znao je gdje se luka nalazi, ali ne bi dao ni prebijene pare da će njezin položaj pogoditi netko tko je prvi put u zrakoplovu. To dijete je imalo dobro oko, i više od toga. Prije nego što su se počeli spuštati on je zapita kako se osjeća."Na što mislite?""Kako se osjećaš u avionu sad kad se počinjem spuštati." Zbunjena, Freddy kao da je očekivala neku objavu s visine, dok se Piper približavao sletnoj stazi, leteći svake sekunde sve niže i niže. "On se prizemljuje", uskliknu ona. "Prizemljuje se, sam od sebe!""Kako to znaš?""Osjetila sam, osjetila sam to, Mac!""Gdje si osjetila?""Dolje, u suknji." "Tako je, tu si i trebala osjetiti. Kad sljedeći put budeš letjela, obuci hlače." On spusti avion i zaustavi ga pred školom. Sav razbješnjen, Paul pojuri do njih dok su izlazili iz letjelice. "Shvaćate li da ste bili u zraku cijeli sat? Nevjerojatno! Bio sam izvan sebe. Dovraga, McGuire, gdje vam je razum?" "Stanite malo. Jedna lekcija traje jedan sat. Kad je o tome riječ, spustili smo se tri minute prerano." "Lekcija?" upita Paul u nevjerici. "Kakva lekcija? Zatražio sam od vas da malo provozate Freddy. Nije bilo govora o lekciji." Terence McGuire pogleda Freddy. Ona mu uzvrati pogled očima koje su - on je već to znao - vidjele dalje nego što bi se moglo povjerovati. čvrstim i ponositim usnama ona priznade kako je svjesna krivnje za laž, ali laž koja je bila vrijedna te cijene."Žao mi je, ali mogao bih prisegnuti da ste rekli kako treba178
DO PONOVNOG SUSRETAodržati lekciju", reče pilot. "Žao mi je zbog nesporazuma, a i zato što ste se zbog mene zabrinuli. Cijena je šest dolara - četiri za najam aviona i dva za lekciju - ali neka bude četiri jer ste željeli samo vožnju. Ah, još treba da donesem radni dnevnik ove mlade gospođice." On požuri u svoj ured, pronađe bilježnicu za dnevnik, i vrati se unijevši prvu bilješku. "Freddy, ovdje ćeš se potpisati. I čuvaj dnevnik, nemoj ga izgubiti." "Hoću." Freddy udahnu duboko dok joj je zahvalnost ozarila lice. "čuvat ću ga. I doći ću ponovno, ne znam kada, ali doći ću čim budem mogla." "Nikad nisam ni sumnjao u to, dijete. Vidimo se uskoro, Freddy."
"Doviđenja, Mac."
JUDITH KRANTZeiava 7
-m
Kad je ispio čašu, Paul je smjesta uvidio koliko mu je nedostajao Valmont, kako je već navikao sebe da ne misli na godine dječaštva. Gotovo je zaboravio da se nigdje, gdje je u međuvremenu živio, nije mogla osjetiti gotovo opipljiva harmonija između zemlje i njezinih plodova, nevidljiva veza koju bi mogao, učinilo mu se, dohvatiti rukom i dotaknuti. Blagostanje, srdačnost i izvanredna gostoljubivost osjećali su se u svakom dašku zraka Champagne. Nije bilo oceana koji bi mu mogao dati takav osjećaj širenja preko fizičkih i emocionalnih granica, kao što ga je pružalo ovo smireno i raskriljeno more vinograda. Tijekom berbe iznad svakog od njih vijorio se plavi i crveni stijeg180
DO PONOVNOG SUSRETALancela, kao što je i tvrtka Pommery isticala svoj bijeli, a Veuve Clicqout svoj žuti stijeg. Dok su sjedili na suncu, Paul je s ponosom promatrao Evu, Delphine i Freddy. Upravo su doputovali automobilom iz Pariza, za što im je trebalo manje od dva sata vožnje. Prije dva tjedna krenuli su vlakom iz Los Angelesa i proputovali preko Sjedinjenih Država, a zatim se ukrcali na prekooceanski brod za Francusku. Dobivši dvomjesečni dopust, Paul je zaključio kako je naposljetku došao trenutak da dovede obitelj domu svojih predaka koji još nije vidjela. Na početku lipnja cvjetala je vinova loza uz miris što je podsjećao na dašak cvijeta gospodinove krunice, ovaj put bez omraženih proljetnih mrazeva. Cvjetovi su se zatim oprašili uz idealno mlako i vlažno vrijeme, a sad su se grozdovi već punili širom doline ispod dvorca. Valmont je ležao sjeverno od Hautvillersa. Negdje oko godine 1600. tu se doselio Dom Pierre Perignon i smjestio u tisuću godina staroj opatiji Saint-Pierre d'Hautvillers, vodeći sređen redovnički život pun obveza tijekom kojega je, u narednih četrdeset šest godina, između satova posvećenih Bogu, uspio izumiti način kako se izvrsno domaće vino pretvara u šampanjac. Dvorac je nekad bio okružen hrastovom šumom bogatom divljači, koju su gospodari Valmonta dijelom raskrčili i zasadili vinovu lozu kako bi mogli proizvoditi vino na radost svoju i svojih prijatelja. Sada, dok se obitelj smještala na uzdignutoj terasi očekujući doručak, pogledu su se nudila tek preostala stabla u dolini. Bio je sjajan dan na početku srpnja. Dokle je pogled dopirao prostirali su se vinogradi u ugodnom i preciznom redu. Blago zavaljana brda, koja su nosila bogatstvo dozrijevaju-ćeg šampanjca, tvorila su krajolik što je pružao dojam mira i sigurnosti. Ipak, u posljednjih stotinjak godina dva velika rata što su bila izmijenila povijest Europe vodila su se upravo na ovim bogatim ali ranjivim padinama duž istočne francuske granice.181
JUDITU KRANTZ
Rat, pa i sama pomisao na rat bili su danas daleko od Paula. Gorčina kojom su njegovi roditelji dočekali brak s Evom napokon je splasnula. Upravo prethodne zime pisala mu je majka i ispričala se za oštre riječi kako će ga njegova ženidba stajati karijere. "Kako su godine prolazile", napisala mu je, "došla sam do zaključka da bez Eve i vaše djece ti nikad ne bi mogao biti sretan - sve da si bio imenovan veleposlanikom na Dvoru svetog Jakova." Razlog tom ublažavanju nije bila ona legendarna, iako uglavnom nepostojeća, mijena naravi nastala tijekom godina. Francuske patricijke obično su sa starošću postajale još kruće i nepopustljivije, što je uostalom svojstveno svim ženama na svijetu. Da se Guillaume, stariji sin Lancela, ikad oženio i dobio djecu, Anette de Lancel vidjela bi trajnost obitelji čvrsto u njegovim rukama. Možda, u tom slučaju, i dalje ne bi podnosila Evu. Ali Guillaume je bio zakleti neženja, koji nije podnosio djecu jednako kao što je uživao što nema uza se ženu. Vikon-tesa je naposljetku shvatila da se unucima može nadati jedino od Paula. Premda nikad nije krila razočaranost zbog sebičnog i kratkovidnog ponašanja svoga starijeg sina, znala je kako nastupa posljednji trenutak kad se mora pomiriti sa svojom, jamačno jedinom snahom. Sada, dok je promatrala Paula i obitelj, još u putnoj odjeći, okupljenu oko sebe, osjećala je duboko zadovoljstvo što je ipak upriličila taj posjet. Guillaume i Jean-Luc podjednako uvjerljivo slušali su što im Eve priča o putovanju. Svoj kaputić od plavog piquea, dio ljetne oprave koji je bio Adrianova kreacija, prebacila je preko naslona vrtnog stolca od lijevana željeza, skinula je svoj neveliki šešir s naherenim rubom i prebacila nehajno nogu preko noge pod suknjom od teleće kože - slika i prilika dobrog i ugodnog raspoloženja. Anette de Lancel pozorno je promotrila Evu i priznala, koliko god joj je to bilo teško, da je to snaha kojom se može ponositi. No ćsobito su joj se dopale unuke, posebno Delphine.
182
DO PONOVNOG SUSRETA
Upitala se može li biti Ijupkije petnaestogodišnjakinje od nje. Delphine nije bila neka napuhana ljepotica, pred kojom se pada na prvi dojam. U njezinoj nježnoj ljupkosti bilo je toliko delikat-nosti i dirljivosti, da je to svatko morao odmah shvatiti. Njezine krupne oči, tako misteriozno zelenkaste da su se sjajile poput opalne izmaglice morskog sutona, bijahu usađene zamalo previše razmaknuto pod visokim, lučnim obrvama. Imala je razdje-Ijak s kojega se meko spuštala njezina valovita kosa, duboko obuhvaćajući vrat, koji kao da je bio od nekog visoko ulaštenog i dragocjenog drva. Ruke su joj bile profinjene, a svi su joj delikatni razmjeri bili tako dobro odmjereni kao da ju je sklapao netko s najvećom pažnjom. Razdjeljak, široko čelo i omalena brada tvorili su srcoliko lice u kojem se osjećalo podrijetlo plemenitih dama, nekadašnjih vlasnica dvorca, čiji su se likovi vidjeli na portretima u zgradi. Delphine je bila umjereno visoka i tako vitka, da su se u njezinoj baki probudili svi zaštitnički instinkti čim ju je ugledala. Bijaše to rijetka djevojka, savršena jeune fille, pomisli ona. Trebala bi izrasti u Francuskoj. Marie-Frederique ili Freddy, kako su inzistirali da je se zove, po mišljenju Anette de Lancel ne bi mogla biti ništa drugo doli Amerikanka. Nije mogla pojmiti kako to, budući da su joj oba roditelja bili Francuzi. Bio je to valjda utjecaj kalifornijskog zraka, jer ni jednoj Francuskinji od tek trinaest i pol godina ne bi bilo dopušteno da bude tako krakata i živahna, toliko nazočna u svakom smislu. Visinu i plavetnilo očiju sigurno je naslijedila od Paula - bila je izrazito viša od sestre - a upadljivu samopouzdanost od majke. Ali njezina kosa! Ta sjajna, neuredna i nepokorna kosa! Da, bila je lijepa, to se nije moglo poreći, ali tako... neprilagođena, tako vatrena. Tako crvena. Dakako, bilo je i crvenokosih Lancela, katkad u ovoj ili onoj generaciji, ali zar je još itko imao takvu kosu koja se nametala svima? Zašto je Eve nije pokušala ukrotiti? Ili, ako je to bilo nemoguće, zašto nije uznastojala da njezina mlada kći dobije nešto više damskog izgleda? No Freddy je ipak bila iznimno
tf ', ',"" "V
183
JUDITU KRANTZljupka, dok je gutala svoju prvu čašu šampanjca i promatrala okolinu sa strahopočitanjem. Freddy je znala da joj je otac odrastao u dvorcu, ali stvarnost Valmonta ipak ju je očarala. Nabrojila je tri romantična tornja i pitala se tko živi u njima. I što su stanari, nagađala je, mogli činiti s toliko soba? Sudeći po slikovitim dimnjacima od cigle, koliko je tu kamina moralo biti? Još nije shvatila da bi dvorac mogao biti i zamak, a ipak, baka je ustrajala u tvrdnji da je Val-mont samo omanji zamak, jedan od njih pet u Champagni, dok je najveći bio Montmort, s umjetnim jezerom, mnogo većim parkom i spiralnim stubištem koje je bilo tako veliko da se njime mogao kretati i jahač na konju. Kakve li razmetljivosti! Anette de Lancel pogleda uru. Predvidjela je da ručak bude najavljen deset minuta prije, ali to se još nije dogodilo. Pa dobro, ručak može pričekati. Prošlo je pet minuta i oni su se još odmarali, a Guillaume je otvorio već drugu butelju. Uto se iz šume s desne strane pojavi konjanik u galopu. Sumu je od zgrade odvajao samo uredno iz-grabljani potez šljunka. Konjanik očito nije očekivao nikoga na terasi, jer je gledao mimo njih, prema štalama. čim ih je ugledao on se naglo zaustavi, udaljen tek nekoliko koraka. Jašući na golemom doratu, on promotri nazočne bezizražajno. Zavladala je takva tišina da se slabašna struja povjetarca nad vinogradom pričinila kao udaranje valova oceana o bok broda. Glas Anette de Lancel prekide nespretnu tišinu. "Siđi s te nemani i pozdravi se s gostima, dragi. Kad sam ti obećala iznenađenje za ručak, nisam pretjerala, zar ne, Bruno?" Brzo, no ipak krećući se kao pod teretom nekog nevidljivog oklopa koji ga je sapinjao, visoki i snažni osamnaestogodšnji Bruno skoči s konja i uputi se, namjerno odmjereno, prema skupini čiji mu je dolazak baka tako sračunato zatajila. Kad se približio, svaki od gostiju promotrio ga je uz različite emocije.Freddy i Delphine bijahu jednostavno izbezumljene od rado-184
DO PONOVNOG SUSRETAznalosti za polubratom kojega nikad nisu vidjele osim na starim fotografijama. Bruno! Napokon! Paul je osjetio napad gorkog jeda, no nije mogao izbjeći da ne pomisli u kakvog sjajnog mladog čovjeka je izrastao. Eve se ukrutila kao da ju je netko udario po licu; to je dakle bio sin koji je slomio Paulovo srce svojim tvrdoglavim i nerazumljivim postupcima, svake godine obećavajući da će doći u posjet, a onda pronalazeći svaki put razloge zašto je to bilo nemoguće, sve dok nije postalo bolno očito kako nema nikakve namjere obići svog oca i svoje polusestre. Anette de Lancel osjetila se djetinjasto ponositom što je omogućila ovaj susret, ne posavjetovavši ni sa kim osim s mužem, kojega je konačno uvjerila da je to prava stvar. Što se Bruna tiče, što god da je osjećao bilo je prekriveno savršenom i automatskom uljudnošću na koju se mogao osloniti u svakoj neprilici, uljudnošću koja plemenitoj gospodi nije uz-manjkala ni kad su ih vodili pod giljotinu. Zagrlio je Paula kao da se s njim vidio prošlog tjedna, poljubio je Evinu ruku propisno promrmljavši Bonjour, madame, a Delphini i Freddy stisnuo je ruke kao vršnjakinjama. "Mogla si mi ipak reći", prigovori on oprezno baki dotaknuvši usnama njezin obraz. "Bruno, mislila sam da će ovako biti najbolje. Lakše svima nama", objasni ona, odbacujući njegov prigovor toliko sigurno i jasno da mu nije preostalo drugo doli prijeći preko toga.
Anetti de Lancel bilo je posve jasno da Bruno odbija i naj-površnije poznanstvo sa svojom maćehom i svojim polusestrama. Nakon Faulova šokantnog vjenčanja, ona te markiz i markiza de Saint-Fraycourt bijahu jednodušni kad se razgovaralo o Evi Coudert. Bila je njihov zajednički neprijatelj. Postavši pripadnicom njihovih obitelji duboko ih je ranila, i to tako da je rana morala ostati neprolazna. Vrijeme nikad neće izbrisati mrlju te mezalijanse. Iako su Saint-Fraycourtovi pristali da dijele Bruna s djedom i bakom Lancel, nikad nisu ni pokušali raspraviti mogućnost da Bruno obiđe Paula.
185
Za njih je Brunova važnost rasla kako su godine prolazile, a Guillaume tvrdoglavo ustrajao na svom statusu neženje. Kao što je Bruno bio posljednji muški potomak s krvlju Saint-Fraycour-tovih, tako je bio i posljednji muški Lancel u toj grani obitelji. Jednog dana, u dalekoj budućnosti, Bruno će biti posljednji vi-kont de Lancel u Valmontu. Djed i baka Lancel često su razgovarali o toj budućnosti, dok su u svojoj omiljenoj sobi sjedili nakon večere u brokatnim naslonjačima. Kad oni umru, Guillaume i Paul podijelit će u jednakim dijelovima nasljedstvo kuće i vinograda. Ako bi Guillaume bez potomaka umro prije Paula, ovaj bi naslijedio sve. No kad Paul umre, njegova udovica - ako tada još bude živa - i troje djece podijelit će vlasništvo nad posjedom. Njihov ljubljeni Bruno nikad neće biti isključivi vlasnik posjeda. Morat će podijeliti dragocjene hektare s dvjema diplomatskim cigančicama, dvjema strankinjama koje nisu uživale ni tu prednost da odrastu u Francuskoj. Dvjema djevojkama koje će se jamačno udati za neke nove strance sumnjiva podrijetla i izroditi djecu koja će također naslijediti dio posjeda... sve dok ne bude tako usitnjen da će nestati onaj identitet Lancela koji je bio dijelom tla Champagne. Dok je Bruno otišao u svoju sobu da presvuče jahačko odijelo, a Eve povela Freddy i Delphine da operu ruke prije ručka, srce Anette de Lancel počelo je radosno igrati. Delphine i Fre-ddy, koje su s roditeljima razgovarale samo francuski i imale nepogrešiv akcent, jedva su dočekale da vide djeda i baku, bile su tako srdačne i iskreno zanesene izgledom dvorca. Nisu dakle bile nikakve cigančice nego dio stabla Lancela, vrativši se nakon mnogo godina lutanja dalekim zemljama. Da, postupila je mudro što ih je sve zajednički pozvala i što nije ništa rekla Brunu. Neproziran. Eve to pomisli tijekom ručka dok je promatrala Bruna. Potpuno neproziran, zatvoren u svojoj uglađenosti koja je bila toliko ulaštena i čvrsta da je podsjećala na komade teške obiteljske srebrnine uz tanjure. Prije je mogla pomisliti da
186
DO PONOVNOG SUSRETA
će joj uspjeti saviti onaj teški srebrni nož nego to da će se Bruno iskreno nasmiješiti, umjesto da samo pomiče usne. Bez ikakva poteza ili riječi što bi itko od nazočnih mogao naslutiti, on joj je davao do znanja nešto apsolutno: ona za nj ne postoji, nikad nije postojala i nikad neće postojati. Nije ju zamjećivao ni kad se pričinjalo da joj odgovara na ono što je rekla. Kao da je ispod živahne površine njegovih smeđih očiju živio neki potajni slijepac, leden i nepristupačan. Je li to bio samo njegov prijetvorni smiješak ili ona, doista, s razlogom nije voljela ta usta, ustanovivši da su ona, onako duboko zaobljena i prilično debela, čista proturječnost njegovu čvrstom, muškaračkom licu? Zar mu je ona ikad učinila nešto nažao, upita se Ijutito Eve. Shvaćajući običaje francuske aristokracije - ili barem pokušavajući shvatiti ih - Eve je oprostila Lancelima što im je trebalo toliko vremena da je prihvate, ali Bruno je pripadao drugoj generaciji, onoj njezine djece. Njezini vlastiti roditelji već odavno su joj oprostili skandal koji im je učinila. Upravo im je Evin
sjajni brak omogućio da ponovno podignu glave. Prije nego što su umrli - oboje u razmaku od godine dana potkraj dvadesetih - pohodili su ih u Australiji i Cape Townu i oba puta ondje dugo boravili. Ispod površine razgovora za ručkom, koji je bio onako živahan kako to već mora biti među vinogradarima, Eve se pitala bi li pokušala uspostaviti neki odnos s Brunom, ili bi bilo mudrije jednostavno se povući i prihvatiti njegovu neobjašnjivu ne-prijaznost. Uzbudljiv. To je mislila Delphine dok je promatrala Bruna kako razgovara načinom koji nije mogla ni zamisliti u jednog osamnaestogodišnjaka. Nitko od starije braće njezinih školskih prijateljica nije se držao tako uspravno, kao da je bio važan prostor što se zauzima, pa niti oni koji su se držali jako važnima i moćnima samo zato što su imali automobil da se odvezu na plažu, u otvoreno kino ili u sladoledarnicu da kupe za petnaest centi sladoled s voćem ili visoki kornet. Delphine se desecima
""'."v
187
JUDITH KRANTZnjih ismijavala i zabavljala se njihovim izrazima kad bi odbila njihove pozive. Eve je naime naredila da ne smije ići na sastanke s momcima prije nego što navrši šesnaestu. Delphine je zaključila da Bruno izgleda kao da je već dvade-setogodišnjak. Imao je tamne, jake obrve pod širokim i lijepo uobličenim čelom, dok je na licu najupadljiviji bio zgodno savijen gospodski nos. Bilo je to tako različito lice od onih američkih na koje je bila navikla, toliko... toliko... pokušavala je naći pravu riječ, toliko civiliziranije. Iako još nije vidjela obiteljske portrete, osjetila je da to lice pripada dugom nizu predaka, da je to lice s poviješću. Imam li ja takvo lice, upita se Delphine. Zadovoljna, shvati da zna pravi odgovor. Stranac, reče Paul u sebi. U ovom Brunu nije više mogao prepoznati onoga previsokog, premršavog, odviše ambicioznog i željnog dječaka kojega je upoznao prije osam godina, dječaka oduševljena glasa koji je snivao na javi. Bruno je postao još viši, ali i mišići su mu se razvili razmjerno visini. Kao što je i njegov nos, nekoć previše savijen, sada postao još veći i još dominantniji. Dok je razgovarao izgledao je snažno, kao da zapovijeda, sa svojim muškim i otuđenim glasom, hladnokrvnom i dotjeranom lakoćom, dodvoravajući se svojoj baki, odajući poštovanje djedu i stricu Guillaumeu, držeći se šarmantno pred Delphinom i Evom, pa čak, kako se učinilo Paulu, toj njegovoj hladnoj ljubaznosti nije izmakla ni Fr-eddy. Sigurno je bio svjestan toga da je u središtu pozornosti, iako su gosti, zapravo, bili četvero novopridošlih Lancela. Pričinjalo se kao da su svi došli vidjeti njega, a on im to ljubazno dopušta. Nije uopće bio zbunjen što vidi oca nakon toliko godina. Nije prozborio ni riječi, čak ni nešto usputno, o njihovoj dugoj razdvojenosti, o godinama što su protekle u iznevjerenim obećanjima. Paul je u sebi prisegnuo da nikad neće pitati za razloge. Sto god bio povod, nije ga želio doznali, jer bi mu to donijelo samo bol.188
DO PONOVNOG SUSRETA"Reci mi, Bruno, kad ćeš u vojsku", upita ga Paul. "Ove godine, oče, odmah nakon ljetnih praznika. Bit ću u konjaništvu, kao i mnogo mojih prijatelja. Trebalo bi biti zabavno." "Pazi da ne uništiš one vojničke rage", upozori ga Giaillaume. "One nisu jake kao moj Emperor, pa ipak, i on je bio posve iscrpljen kad si ga doveo u štalu."
"Zao mi je, striče. Na Emperoru se dugo nije jahalo, pa mu je trebala dobra vježba. Osjetio sam da bi bilo okrutno suzdržavati ga - ali ti imaš potpuno pravo. To se neće ponoviti, uvjeravam te. Tvoji ga konjušari na jašu dovoljno.""Upozorit ću ih", reče Guillaume, donekle smiren. "Konjaništvo", pomisli u sebi Delphine, koje se rijetko kad nešto tako dojmilo. "A nakon vojske, momče," upita ga vikont de Lancel, "jesi li se već odlučio?""Zapravo i ne, djede. Još razmišljam o više mogućnosti." "Hoćeš li reći da si odbacio pomisao na Institut političkih znanosti?" upita ga Paul oštrim glasom. "Sto je bilo od tvoje namjere da vodiš ovu zemlju?" "Gledaj, oče. Socijalistički kabinet Paul-Boncourta trajao je svega pet tjedana. U novoj Daladierovoj vladi nalaze se same budale. S njegovim radikalima poput Herriota, slabićima kao što je Laval i ostalim bezveznim liberalima i sindikalnim vodama deficit samo raste, a nezaposlenih imamo već stotine tisuća. U međuvremenu Daladier ne može izmisliti ništa bolje nego da podiže porez na dohodak. Ne, zahvaljujem, kao idealist odbijam sudjelovati u tome." "Ako si toliko siguran da griješe, što bi ti predložio na njihovu mjestu? Lako je kritizirati, pogotovo kao idealist", reče Paul, bijesan zbog napuhanog tona kojim je Bruno odbacivao svoju prvotnu ambiciju, a s kojom je pridobio Paulovu sklonost. "Predložio bih jakog čovjeka, jednoga jakog čovjeka, umjesto dvadeset trojice kretena."189 "Misliš li da je to tako jednostavno? Sto misliš, Bruno, odakle bi došao taj jaki čovjek? I kako bi došao na vlast?" "Ne moramo tražiti daleko, oče. Hitler je to učinio u Njemačkoj prošlog siječnja, kad je postao kancelar." "Hitler! Ti se slažeš s tim... tim... nemogućim prijestupnikom?" "Moram li reći da o njemu ne razmišljam tako jednostavno? Naravno, ne volim ga - koji bi ga Francuz volio? - ali mislim da moramo priznati njegovu političku genijalnost. Sredio je zemlju u nekoliko mjeseci. Komunističku partiju je stavio izvan zakona, Zidovima je odredio njihovo mjesto. Njegove su metode jake i pozitivne, ne dopušta da mu se bilo što suprotstavi." "Tvrdiš li da Francuskoj treba njezin Hitler?" povika Paul, digavši se sa stolca. "Polako, polako", zapovjedi Anette de Lancel. "Apsolutno vam zabranjujem razgovarati o politici za stolom. Osobito danas. Ovo je za nas veliki dan, i vi ga ne možete tek tako uništiti! Jean-Luc, dodaj Paulu još vina. I djevojkama, također. Imam za vas specijalni desert." Ona pozvoni batleru, zadovoljna što su se muškarci primirili. "Ako želite, reći ću kuharu neka vas nauči kako se to radi. Uvijek sam tvrdila da se gospodarica kuće mora razumjeti u kuhanje, ma kako dobrog kuhara imala. Slažeš li se, Eve? Naposljetku, kako biste mu inače objasnili da nešto ne radi dobro?" "Potpuno se slažem", prihvati Eve hitro, promatrajući kako se Paulove ruke tresu od bijesa. Pomisli kako joj i ne bi bilo osobito stalo da joj se Bruno divi. Zar je moguće da je on Pau-lov sin? Kad je dugotrajni ručak napokon dovršen, Delphine i Freddy odoše se presvući u svoje sobe. "Nije li uzbudljivo imati brata, Freddy? Mislim da je on apsolutno sjajan, slažeš li se?" Delphine je to rekla sestri čim su se našle nasamo."Za tebe nije ni izdaleka dobar", odgovori Freddy.190
DO PONOVNOG SUSRETA Delphine se okrenu prema njoj u nevjerici. Freddy se pokazala odviše stidljivom da makar što zucne pred Brunom, ali to joj nije davalo pravo da se sad duri na najzgodnijeg momka kojega su njih dvije ikad vidjele. "Što to pričaš?""On je vruće govno", odvrati Freddy prkosno. "Marie-Frederique! Upitat ću baku mogu li imati sobu za sebe. Ne želim s tobom ništa dijeliti. Odvratna si."
"Govno na štapu", ponovi Freddy. "Posuto šećerom." Nekoliko dana kasnije, Eve se rano ujutro, dok je još trajala noćna svježina, zaputila narezati ruže. Ponijela je stoga dvije duguljaste i ravne engleske košare i oštre škare. Sve je to pronašla u prostoriji za cvijeće, u prizemlju Valmonta, gdje je vidjela i tri udubine za odlaganje cvijeća koje još nije bilo aranžirano. Njezina joj je svekrva povjerila tu zadaću prethodne večeri. "Inače to sama činim", objasnila joj je dok su sjedili uz jelo, "jer ne volim to povjeravati vrtlarima. Valmontski ružičnjak bio je uvijek nešto čime sam se ponosila - bi li to sutra učinila za mene?" "Bit će mi vrlo drago", odvrati zadovoljno Eve, svjesna da je to što joj je povjerila posao koji inače nije nikom drugom prepuštala bio najbolji znak koliko se spram nje promijenio odnos njezine svekrve."Vjerojatno znaš..." reče vikontesa oklijevajući."... da stabljike treba ponovno podsjeći pod vodom?""Kako si znala što kanim reći?""Majka me tome naučila dok sam bila dijete", objasni Eve. "Je li ti također rekla da staviš u vodu s ružama nekoliko kapi plavila za rublje i malo šećera, kako bi cvjetovi dulje trajali?" "O tome nikad nisam čula. Mi smo običavali staviti u vrč jedan centim. Ima li to učinka?" "Ne odviše, ali i ja to činim ponekad." Dvije žene izmijeniše prijateljske poglede koji su zbunili muškarce za stolom. Oni nisu imali pojma o obrezivanju cvijeća, o pokušajima da se izračuna hoće li ruže biti u svome najboljem izdanju prigodom191
JUDITU KRANTZnekog prijama ili će biti upravo u nepovoljnom prijelaznom razdoblju, kad su grmovi pokriveni pupoljcima, ali još nisu dobili boju, ili, podjednako loše, kad su ruže već procvjetale upravo onog dana kad su bile potrebne. Do valmontskog ružičnjaka dolazilo se kroz labirint stvoren od visokih obrezanih grmova, gdje su se Lanceli kao djeca igrali skrivača stoljećima. Eve je šetala ružičnjakom s otvorenim škarama, uzimajući samo ruže koje su bile dozrele, jer se prerano odrezani pupoljci u zatvorenom prostoru obično ne bi rascvali. Dvije košare ubrzo su bile pune ruža, ali ona nije mogla odoljeti napasti da odreže još koju, znajući da će svaka ruža koja predugo ostane na stablu biti izgubljena za užitak. Držeći jednu od košara ispred sebe, a drugu iza sebe, Eve se zaputi uskim puteljkom prema dvorcu. Kad je zaokrenula iza ugla što su ga stvarali visoki obrezani grmovi na nju naleti Bruno, koji je krenuo u štalu. Eve zastade, iznenađena. Košara koju je držala ispred sebe prevalila se i ruže popadaše po šljunku puteljka. "Oh, preplašili ste me", reče ona zbunjeno, odlažući drugu košaru na tlo. "Nadam se da ruže nisu stradale." Eve kleknu i poče kupiti ruže što je brže mogla. Uto primijeti da je nekoliko ruža palo na Brunove jahače čizme koje je on bio ostavio na puteljku. Ona diže pogled, zapanjena što joj on ne pomaže oko rasutog cvijeća, i vidje da stoji s podbočenim rukama, stisnutih usana, zureći ravno pred sebe s izrazom nestrpljivosti pomiješane s prijezirom, kao da je Eve bila sluškinja koja ga je slučajno poprskala, pa sad nastoji popraviti kvar. I dalje klečeći, Eve je nastavila skupljati ruže, nadajući se da će je u međuvremenu proći nalet bijesa. "Bruno! Zašto tako stojiš? Zašto ne pomogneš Evi?" Vikon-tesin glas začuo se u trenutku dok se ona približavala mjestu događaja.Eve se podiže. "Sve je u redu, Anette. Pomislila sam da se192
DO PONOVNOG SUSRETABruno plaši trnja, kao da se skamenio od straha pred njim. Produži, Bruno, i zabavi se svojim jahanjem kao dobar dečko." Anette de Lancel se dogovorila s Brunom da to popodne povede Freddy i Delphine u obilazak katedrale u Reimsu. Freddy je međutim izjavila kako bi joj bilo draže malo jahati sa stricom
Guillaumeom nego obilaziti bilo koju katedralu. Zapravo, željela je posjetiti Reims, ali nije mogla zamisliti da provede popodne kao zarobljenica koja promatra kako se Delphine divi Brunu. Da je on slučajno filmski glumac, pomisli Freddy s od-bojnošću, Delphine bi sigurno bila osnivač i predsjednik kluba njegovih fanova. Freddy je duboko emotivno voljela Delphinu, osjećajem koji je zamalo bio materinski, toliko u njoj usađen da se nije mogla zamisliti bez njega. Nije bilo ni trenutka kad Delphine ne bi bila u samom žarištu njezina života, čak bliže nego što su joj bili majka ili otac. Ali kad bi se Freddy učinilo da se Delphine ponaša šašavo, to bi je razljutilo. Bila je uvjerena kako je rođena da štiti Delphinu, kao da je ona bila starija a ne mlađa sestra. Freddy je njegovala svoju sestru. No Delphine je po njezinu mišljenju ipak bila šašava, tako svojeglava i tvrdoglava, tako uporna i navikla da sve bude po njezinu - da nije ni pomišljala kako joj je potrebna se-strina zaštita i nije je cijenila kad ju je Freddy pokušavala nametnuti. Morale su se dakle boriti, a budući da je Freddy bila mnogo jača, mogle su ratovati samo riječima a ne udarcima. Najradije bi Delphini opalila dobru pljusku, razmišljala je Fre-ddy dok je hodala uz strica koji je šutio. Tek reda radi. Delphini je silno odgovaralo što uz nju nije bilo sestre. Da je bila tu, nikad se ne bi usudila povući svoj prvi dim. Bruno joj je pružio već upaljenu cigaretu i podučio je kako da udahne. Vozio je polagano automobil što mu ga je djed bio posudio za ovu priliku. "Ne dopada mi se", priznade ona, razočarana jetkim okusom. "Ipak, s cigaretom ću izgledati starija."193
JUDITH KRANTZ"Koliko ti je godina?" upita Bruno nehajno. "Blizu šesnaest", odgovori ona, pretjeravši za nekoliko mjeseci. "Približuješ se dakle opasnoj dobi." Bruno se nakratko nasmija. "Opasnoj sa šesnaest? Majka me do sljedećeg rođendana neće puštati na sastanke s dečkima", usprotivi se Delphine. "Šesnaest će biti tek početak." "Tvoja majka ima dobrih razloga što te drži zaključanom. Mislim da se ona pita nisi li naslijedila njezine tendencije." Bruno je to kazao kao usput. "Bruno, nemoj biti tako smiješan", zahihota se Delphine. Još joj nije bilo jasno bi li se trebala osjećati polaskanom ili ne. "Sto misliš pod 'tendencijama'?""Sigurno si čula... hm... o njezinoj prošlosti.""Prošlosti? Ona je iz Dijona. Misliš li na to?""Zaboravi što sam rekao. Nije važno." "To zbilja nije pošteno!" reče Delphine uvrijeđeno. "Ne možeš mi nešto natuknuti, a onda zahtijevati da to zaboravim." "Besmislice, Delphine. Rekao bih samo toliko da mislim kako se tvoja majka izvanredno rehabilitirala. To pokazuje što može donijeti tijek vremena - pa i kratkoća pamćenja većine ljudi, naravno. Naravno, prošlost tvoje majke bila je težak teret ocu. U drugu ruku, dobio je tebe i Freddy kao nadoknadu. Siguran sam da je time samo dobio." "Prošlost? Bruno, moraš mi to objasniti", zahtijevala je Delphine, goreći od radoznalosti. "Pitaj je sama, ako ti je toliko stalo." Bruno je pripalio novu cigaretu, kao da je time smatrao razgovor dovršenim. "Mislim da ti samo glumiš" reče Delphine prezirnim tonom koji po njezinu iskustvu nikad nije zakazao. Ona povuče malo dima iz svoje cigarete i poče sa zanimanjem promatrati krajolik. "Koliko još imamo do Reimsa?"194
DO PONOVNOG SUSRETA "Mislim da znaš gdje je ona počela pjevati?" reče Bruno, nakon nekoliko minuta potpune tišine. "U Dijonu, naravno. Uzimala je privatne lekcije kod najboljeg nastavnika u gradu. Majka nam
često pjeva, pa Freddy i ja znamo većinu njezinih pjesama napamet. Naravno, ona ne nastupa nigdje profesionalno, ali od nje neprekidno zahtijevaju da nastupi na najvažnijim dobrotvornim priredbama u Los An-gelesu", odgovori Delphine ponosito. "Je li moguće? Na dobrotvornim priredbama? To zvuči vrlo časno." Bruno se kratko nasmija. "Je li ti pričala o tome kako je pobjegla od kuće u Pariz?"; "Bruno, ne!" Delphine vrisnu od užitka. "Nije moguće! Kako uzbudljivo." "Bilo je uzbudljivo u svoje vrijeme", upozori je Bruno. "Bilo je to sasvim... nema druge riječi... prljavo. Imala je tek sedamnaest godina kad je pobjegla s nekim jeftinim, trećerazrednim pjevačem iz varijetea. Živjeli su zajedno u Parizu - kao ljubavnici - dok nije upoznala našeg oca i navela ga da se oženi njome. Tvrdi se da je imala i drugih ljubavnika." "Tko ti je napričao te gnusne laži!" vrisnu Delphine udarivši ga šakom po nozi. On je odgurnu. "Obje moje bake, evo tko. Baka Lancel rekla mi je kako je to razlog što je karijera našeg oca napredovala tako loše. Sa svojim ratnim zaslugama i sa svojim prezimenom dosad bi već bio veleposlanik, umjesto da bude izgnanik daleko od Francuske." Bruno promotri Delphinu. Lice joj je bilo odbojno. "Majka moje majke, baka Saint-Fraycourt ispričala mi je kako nitko u Parizu nije htio primiti tvoju majku zbog toga što je skandalozno živjela s čovjekom za kojega nije bila udana i što je nastupala u varijeteu - dakle ondje gdje klauni pričaju prljave šale i paradiraju polugole djevojke. Nakon njih bi se pojavljivala i tvoja majka, pjevajući popularne ljubavne pjesme u jarkocrve-noj haljini i crvenim cipelama - što je bio, koliko shvaćam, njezin zaštitni znak. Bila je poznata kao 'Maddy'. Eto, zato sam re-195
JUDITU KRANTZkao kako je značajno to što se uspjela pretvoriti u savršenu damu nakon što se udala za oca. Zbog toga bi joj se trebala diviti." "Ne vjerujem ni jednu riječ od svega toga! Ti si sve to izmislio!" Delphine je na nj vikala, u bijesnom nastupu odbojnosti i šoka. "Onda pitaj koga hoćeš. Ako misliš da sam lažljivac, pitaj baku ili djeda. Pitaj vlastite roditelje. Svaka je riječ istinita, ja sam rastao uz tu priču. čudi me kako su uspjeli to utajiti pred tobom. Možda je u tome objašnjenje zašto su čekali tako dugo da te dovedu u vlastitu zemlju." "Bili smo premještani iz mjesta u mjesto. Morali smo ići." Rekavši to, Delpine poče jecati. Bruno skrenu kola i zaustavi motor. "Žao mi je, Delphine. Nemoj plakati, molim te. Slušaj, ja sam zbilja mislio da ti je sve to poznato - uostalom, to se dogodilo jako davno, pa više nije važno. Daj da ti obrišem lice. Ni ja se nisam dobro osjećao, shvatit ćeš, što nikad nisam vidio svoju majku i što nisam imao oca zato što je on neprekidno prebivao odviše daleko. Osjećao sam se gotovo kao siroče. Zar bi ti voljela da te odgajaju djed i baka?""Ako si trebao oca, zašto nisi došao živjeti s nama?" "Trebao sam ga! Ali djed i baka Saint-Fraycourt nisu mi dopuštali ni odlazak u posjet. Oni su vrlo staromodni. Bili su sigurni da bi tvoja majka na mene loše utjecala." "To je nešto najgluplje što sam ikad čula!" "Oni su takvi. Morala bi ih poznavati da to shvatiš." "Takve ljude nikad ne bih mogla razumjeti!" "Nećeš ni morati. Gledaj, bilo bi bolje da ti nisam rekao ništa. Bismo li se mogli pretvarati da me nikad ništa nisi upitala, a da ti ja ništa nisam rekao? Vrlo važno što misle stari ljudi. Dođi, Delphine, obrisi nos. Već smo na rubu grada. Otići ćemo u kavanu na limunadu i poslije ćemo prošetati. Mogli bismo i razgledati katedralu, neka baka bude zadovoljna."196
DO PONOVNOG SUSRETA Upitat ću majku o svemu, zaključi Delphine dok je Bruno pokretao kola. Neće povjerovati ni Brunu ni vlastitoj baki. Ali što ako joj je majka doista pobjegla kao sedamnaestogodišnjaki-nja iz
Dijona? Sto ako je majka doista imala ljubavnike i živjela s njima? Nikad joj nije pričala o svojoj mladosti, kako se sretala s momcima i odlazila na plesove, pa ni kako je upoznala oca -što bi se inače moglo očekivati. Nešto... nešto je tu bilo. Zapravo ne nešto tajno, nego nešto... neizgovoreno, nešto misteriozno... ono što je nedostajalo... ono što ne bi mogla imenovati... neka praznina... koja je upućivala Delphinu na to da joj je majka bila različita od majki njezinih školskih prijateljica. Što ako je istina ono što je rekao Bruno? Što ako je ona uistinu bila... Maddy? Naravno, nije mu povjerovala, ali o tome neće nikome reći baš ništa. Nije htjela o tome ništa doznati, zaključi Delphine. Nije se to nikoga ticalo, pa ni nje same. Nije to bilo važno. čak i kad bi bila istina, nije bilo važno. Nakon jedne večere, tijekom prvog tjedna boravka gostiju, Jean-Luc de Lancel zamolio je svoje sinove i Bruna da zajedno prošetaju.V "Morat ćete ponijeti vunene maje", reče im. "čini se da će večer biti hladna." Paul i Guillaume izmijeniše poglede. Otac je očito odlučio povesti ih u obilazak svojih podruma, koji su, kao u cijeloj Champagni, bili izdubljeni tako duboko u kredastom tlu da je temperatura za najhladnijeg kao i najvrućeg dana bila jednaka - deset Celzijevih stupnjeva. "Ne bih se pridružio, djede", reče mu Bruno, koji nije primijetio kako je Jean-Luc izvadio teški ogrtač iz ormara pri ulazu u dvorac, uz vunenu maju koju je već nosio. Bruno još nikad nije obišao podrume, pomisli Paul dok su njih četvorica išli ukorak. Ili je otac možda ipak prihvatio da on nije dovoljno star. Napokon, nije pozvao Delphinu i Freddv,197
JUDITH KRANTZ
pa ni Evu, a podrumi Lancela bili su sigurno ono najprivlačnije na posjedu. Nisu bili prostrani kao šesnaest milja dugi podrumi goleme tvrtke Moet et Chandon, niti tako zanimljivi kao podrumi tvrtke Pommerv, u kojima su podrumske galerije bile različito nadsvedene, u romaničkom, gotičkom i normanskom slogu, no Paul je ipak bio siguran da bi ih djevojke rado obišle. Posjet podrumima bilo koje velike šampanjske tvrtke morao je biti pravo otkriće svakomu tko je te podrume zamišljao tek kao mračne i vlažne prostore, prekrivene paučinom. Ni podrumi tvrtke Lancel nisu u tom smislu bili iznimka. Njih četvorica ubrzo su se našli u pravom podzemnom gradu, dobro osvijetljenom, prozračenom i popločenom, sa širokim i obzidanim prilaznim avenijama koje su vodile do užih, također obzidanih ulica s kojima su se križale druge ulice. Naposljetku bi se svatko osim poznavaoca izgubio među sedam stopa visokim zidovima što su ih tvorile tisuće šampanjskih butelja poslaganih na podlozi od tankih dasaka. Te su naslage bile duboke deset stopa, zaštićene na rubovima podruma vapnenačkim isklesanim potpornjima. Uz prijetvoran izraz lica, Bruno obuče ogrtač koji mu je djed dodao. Guillaume i Jean-Luc koračali su među gomilama šampanjca kao da je to obična živica, zastajući povremeno i izvlačeći iz gomile pojedine, osobito zanimljive butelje, da bi ih pokazali Paulu i Brunu. "Svaki naš vinograd bio je ponovno zasađen nakon epidemije filoksere - koliko mi je poznato, u cijeloj Champagni nije ostavljena ni jedna bolesna loza," reče Jean-Luc zamišljeno. "Ne bismo se smjeli tužiti, ali nesreća je što su se nakon depresije cijene grožđa stropoštale. Izgleda da ljudi ne mogu sebi više priuštiti da piju naše vino. Narudžbe su sve manje, zar ne, Guillaume? A ni prohibicija u Americi ne ide nam na ruku. Ipak, mi u Champagni vidjeli smo već gorih dana, a ne sumnjam da ćemo uskoro doživjeti bolje."Dok je to govorio, zaustavi se pred stijenom koja je označa-
198
DO PONOVNOG SUSRETAvala kraj podruma. Bruno se poče osvrtati, nesposoban da nasluti gdje je bio ulaz i zanesen golemošću podruma. On lako zadrhta i odstupi korak, pokazujući očitu nevoljkost da u tolikoj hladnoći i dalje sluša djedova razglabanja. "Samo trenutak, Bruno, nešto bih ti želio pokazati. Svaki Lancel mora biti upoznat s našim obiteljskim skrovištem, jer tko zna što nosi budućnost? Ili kad će se što dogoditi. Guil-laume?" Vikont upre prstom u stijenu i Guillaume čvrsto pritisnu komad vapnenca koji se nije ničim izdvajao osim jednini sitnim zarezom. Komad stijene ovješen na skrivenoj šarci pomaknu se i otkri metalnu bravu. Jean-Luc de Lancel izvadi omanji ključ, gumu ga u bravu i otvori vrata u zidu načinjenom od nekoliko stopa debelog sloja vapnenačkih blokova. Iza vrata bilo je potpuno mračno. On stupi pred ostalima u tminu i uključi bateriju svjetiljki. Pred njima se ukaza još jedan golem podrum, posve ispunjen - izuzev pristupne staze - bedemima šampanjskih butelja. Po dvadeset butelja davalo je visinu gomila. Mogle su to biti i opeke od zlata, tako su pažljivo butelje bile poslagane, sa po dvije zlatne etikete na boci i čepom koji je bio pokriven zlatnim listićem. "Uglavnom su to butelje normalne veličine", reče Jean-Luc uz gestu koja je pokazivala razumijevanje za njihovu šutnju punu strahopočitanja. "Tamo prijeko su magnumi, boce od dva kvarta, i zatim u raznim veličinama, sve do najvećih metu-zalema. Moram priznati, nažalost, da potražnja velikih boca nije više onakva kakva je bila. Uvjeti za uskladištenje su savršeni, ali ja ipak potpuno odstranjujem svaku berbu nakon dvanaest godina i šaljem je na tržište, budući da je i najbolji šampanjac nakon dvadeset godina nepitak. čim naiđe nova berba uklanjam onu staru, bez obzira na to koliko to utjecalo na naše profite. Kad godište nije osobito dobro, takve boce uklanjam svake četiri godine. Ali ovaj je podrum uvijek pun. Uvijek. čak i kad bismo imali neku nesretnu godinu s nepitkim vinom, skladište199
JUDITH KRANTZse ne bi ispraznilo - pa ni kad bi više loših godina došlo zare-dom. U tome je snaga kuće Lancel. To je naše blago. Ovaj dio podruma zovemo Le Tresor." "Kakva smisla ima golemi podrum kad ono što je u njemu uskladišteno stalno prodaješ i nadomještaš novim vinom? čemu to gomilanje?" Bruno je svojim pitanjem pokazao koliko je bio zbunjen. Jean-Luc de Lancel nasmiješi se unuku i zagrli ga. Sve je to, naposljetku, služilo obitelji i on mu zadovoljno pruži objašnjenje. "Godine 1918., Bruno, kad je rat bio gotov, vratio sam se kući i ustanovio da je talijanski general sa svojini stožerom, koji je prebivao u dvorcu, ispraznio sve butelje šampanjca u podrumu. Tko zna, možda su se Talijani kupali u šampanjcu, jer je nestala i posljednja butelja od njih nekoliko stotina tisuća. Isto to dogodilo se i u vrijeme moga djeda, 1870. godine, kad su Valmont zauzeli Nijemci tijekom francusko-pruskog rata. Naši su vinogradi 1918. bili u žalosnom stanju - razneseni eksplozijama granata u posljednjim mjesecima rovovskog rata. Prije nego što smo uspjeli obaviti prvu sljedeću berbu, Bruno, trebalo nam je tri i pol godine neumornog rada i velik dio obiteljskog bogatstva. Uglavnom smo se uspjeli oporaviti, ali sad kad su naši bankovni računi zdravi, mnogi naši vinogradi nažalost su već sredovječni." "Oh?" zausti upitno Bruno, ne znajući ono što je Paulu i Guillaunieu bilo potpuno jasno. "Do desete godine starosti vinova loza je najbolja", produži Jean-Luc. "S petnaest godina ona je sredovječna, ali nakon dvadeset godina vinograd obično nije koristan. Treba sve iskopati i nanovo zasaditi. Vinogradi zasađeni 1919. sada su u najboljoj dobi, ali pred njima je još najviše osam ili možda deset godina plodnoga života.""No ipak ne znam zašto držiš ovdje u skrovištu tolike bute-200
DO PONOVNOG SUSRETA
Ije." Bruno ga je prekinuo, željan što prije napustiti studene podrume, ali djed je odmjereno nastavio svoju priču. "Tko zna što nam nosi budućnost? Hoće li biti moguće izvesti novu sadnju? Tko zna - i to je povod najvećoj neizvjesnosti - što će se dogoditi izbije li novi rat? Njemačka se ponovno naoružava. Kad Nijemci počnu marširati na Francusku, prva je na redu Champagne - tako je bilo oduvijek. Naša zemlja je naš blagoslov, a njezin položaj naše prokletstvo. Ne dvojim da gospodin Hitler već ima nacrte za osvajanje našeg naslijeđa. I stoga sam poduzeo sve što je bilo u mojoj moći. Velik dio najboljih vina izdvajao sam svake godine i uskladištavao ih koliko je to smjelo trajati. Ako izbije novi rat i kad se Lanceli vrate nakon njega, pronaći će blago za koje nitko ne zna osim trojice rođaka Martinsa, podrumara za koje bih mogao jamčiti svojim životom. Oni su donijeli sve ove butelje ovamo. Bude li potrebno, moći ćemo sve ponovno izgraditi i ponovno zasaditi vinograde prodajući ovaj šampanjac. Što se toga tiče ne plašim se - za šampanjac će biti tržišta dok bude civiliziranog svijeta.""Zna li i majka?" upita Paul. "Naravno. Žene su umjele upravljati vinogradima katkad i bolje od muškaraca. Prisjeti se samo udovice Clicquot i neumorne gospođe Pommery. Danas je djelatna gospođa Bollinger i markiza de Suarez d'Aulan u tvrtki Piper-Heidsieck. Da, tvoja majka je sa svime upoznata, a ti ćeš možda to morati reći jednog dana Evi. Djevojke su još odviše mlade da bismo ih opterećivali mojim tmurnim pretkazanjima budućnosti. A sada, prije nego što se vratimo, popijmo po čašu zajedno - vino će biti dovoljno hladno i bez hladnjaka." Vikont se okrenu stolu blizu ulaza u tajni podrum, na kojemu su bile poslagane čaše, preokrenute i pokrivene lanenim platnom. On izvuče jednu butelju rijetkog ružičastog šampanjca, kakav se najteže proizvodi, i otvori je oprezno kliještima koja su bila izumljena za tu svrhu. Pokaza se i odmah nestade spirala nečega nježnog kao dim. Tek tada je nalio dva inča šampanjca u
>8
SS*."t-V
201
JUDITH KRANTZ
.-Si
svoju čašu, polako zakruži njome kako bi probudio vino iz sna. Guillaume, Paul i Jean-Luc promotriše zadovoljno snježnobijelu pjenu koja se ubrzo izgubi. Dok je vikont držao svoju čašu prema svjetlu, oni su se divili neusporedivoj blijedoružičastoj boji tekućine i brojnim mjehurićima koji su se živahno i jednoliko uzdizali prema površini, obećavajući izvrsno vino. Vikont je samo pomirisao i onda pružio čašu Brunu, rekavši mu neka osluhne šum mjehurića. "Ima ih koji ne znaju da vino govori", reče mu. Onda napuni i ostale čaše, ponovno zakruži i napokon okusi vino. "Za budućnost!" nazdravi, i svi ispiše. Kad je Bruno došao do dna čaše, djed ga upita. "Jesi li primijetio da šampanjac ima jedan ukus u ustima, a drugi na dnu grla, kad ga progutaš?"
"Reći istinu, nisam." "Drugi put moraš biti pozorniji, sinko. To je više neki žar nego određeni okus, a posjeduju ga samo izvrsni šampanjci. Taj žar zove se 'zbogom'." Nekoliko dana kasnije, jednog maglovitog popodneva u Parizu, vikont Bruno de Saint-Fraycourt de Lancel - kako je pisalo na njegovoj posjetnici, iako mu u krštenici nije bilo upisano prezime obitelji njegove majke - odbaci svoje karte za kartaškim stolom i reče prijateljima s kojima je igrao u klubu: "Gospodo, za danas je dosta." "Bruno, napuštaš nas tako rano?" upita ga Claude de Ko-ville, njegov bliski prijatelj. "Baka me zamolila da dođem rano na čaj - očekuje neke goste." "Izvrstan si unuk", reče mu Claude podrugujući se. "I to baš sada kad ti je krenula karta. Šteta, Bruno, ali kad ti odeš možda će krenuti meni." "Želim ti mnogo sreće", reče Bruno dižući se i opraštajući. Kad je izišao iz kluba uze taksi i krenu u Rue de Lille. Nakon
202
DO PONOVNOG SUSRETAsusreta s Evom bio je napet i lako se uzrujavao, što sebi inače nije dopuštao. Morao se nekako olakšati. "Dobar dan, Jeane", reče Bruno batleru koji je otvorio vrata velike kuće. "Je li gospodin Claude kod kuće?" "Ne, gospodine Bruno, izišao je ovog popodneva", odgovori šef posluge. Bio je u službi obitelji Koville cijelog života, pa je prošlih godina znao često isprašti tur Brunu i Claudeu. Stoga je s osamnaestogodišnjim Brunom razgovarao kao da je i sada onaj dječačić od prije."Šteta. Želio sam popili šalicu čaja." "Gospoda grofica upravo pije čaj. Sada je sama. Da je izvijestim o vašem dolasku?" "Oh, nemojte se brinuti... u drugu ruku, da. Učinite to, Jeane. Upravo umirem od žeđe." Koji čas kasnije batler je uveo Bruna u mali salon na drugom katu, gdje je Sabine de Koville sjedila na sofi uz čajni stolić. Njezine duge noge bile su ukrštene ispod popodnevne Vionet-tove haljine, načinjene od bademastozelenog svilenog krepa. Od bijelog vrata tekao je prsluk, a jedna je kopča držala haljinu postrance stegnutu na boku, kako su to činile antičke Grkinje. Sabine de Koville bijaše elegantno stvorenje u trideset osmoj godini, s kacigom od ravne i tamne kose koja joj se zavijala iza ušiju, i tankih usana pod svijetlocrvenom šminkom. Oči joj bijahu duge i lijene, s nekim nestašnim izrazom u kutovima, a njezin duboki glas odavao je nestrpljivost i nemir, s kim god je razgovarala. Redovito se odijevala u zavodljive Vionettove oprave, budući da joj je inače čvrsto tijelo bilo malko pretilo za dječački Chanelin stil, a Schiaparellija se po njezinu mišljenju lako oponašalo i bio je odviše lakomislen da bi ga nosio netko tko drži na umu haute couture. Groficu de Koville držalo se jednom od najinteligentnijih žena u Parizu, iako inače nije imala prisnih prijateljica ili možda upravo zato. Na njezine prijame odazivao se svatko pozvan, ali je često običavala piti čaj sama.203
JUDITU KRANTZ
l
"Bruno, ako tražiš moga sina Claudea, ne mogu ti pomoći... on mi nikad ne govori kamo kreće i kad će se vratiti." Kad je Jean izišao, Bruno se približi sofi i zaslade malo udaljen, dok su mu oči iskazivale poštovanje. "I prije nego što sam došao, znao sam da on nije kod kuće", reče Bruno. "Rastao sam se od njega u klubu. Mislim da će do njegova povratka proteći još dosta sati." Nastupi stanka dok ga je promatrala kako stoji, kao da očekuje od nje neku naredbu. Potapše se po ustima lagano svojom širokom, zamalo četvrtastom rukom, zamišljena kao da želi donijeti neku odluku. Ras-križi noge, odloži šalicu s čajem koju je držala, i zagleda se u Bruna kao da joj je on upravo ispričao neku zgodnu dosjetku. Kad se ponovno javila, u njezinu glasu kao da više nije bilo traga kratkoj razmjeni riječi o njezinu sinu."Dakle tako, Charles?" Pitanje je iznenada postavljeno. "Da, gospođo", odgovori Bruno potčinjeno, dok mu se glava nagnula u znak krajnje obzirnosti."Charles, jeste li sklonili auto?" upita ga ona. "Da, gospođo." Glas mu je bio ponizan, krotak, a njegove tamne obrve skupljene."Je li opran i izglačan?""Da, gospođo, kao što je gospođa naredila." "Jeste li donijeli sve pakete po koje sam vas poslala, Charles?" "Upravo su ovdje. Gdje bi gospođa htjela da ih ostavim?" Bruno je to upitao dok mu je gornja usnica bila visoko istaknuta, na inače podložnom licu. Sabine de Koville diže se dok je lelujava svila na njoj šuštala, bez riječi ili osmijeha, i krenu prva od malog salona prema tamnoj spavaonici, u kojoj je sobarica već navukla zavjese. "Možete ih ostaviti ovdje, Charles", reče mu, a nemir u njezinu glasu se produbi. Bruno se okrenu i zaključa vrata spavaonice. "Treba li me još gospođa?"204
DO PONOVNOG SUSRETA
"Ne, Charles. Možete otići." Bruno uze njezinu ruku kao da je želi poljubiti. No, umjesto toga, on je okrenu i prinese otvoreni dlan svojim usnama, sišući meku kožu svojim debeljuška-stim usnama, da ona osjeti pritisak zubi i vreli dah. Zadrža ruku kao zarobljenicu i podiže glavu. Oči joj se suziše u naglom nastupu nenamjernog užitka. "Možete poći, Charles", reče mu ona zapovjednički. "Ne bih, gospođo", reče Bruno i držeći njezinu ruku i dalje, poče je vući naprijed i gurati natrag, dok se nije smjestila na rašljama među njegovim nogama, dok mu je penis pod hlačama nabrekao. "Prestanite, Charles", reče grofica pokušavajući se izvući, no on joj je nemilosrdno privlačio ruku, tako da je morala njom prekriti penis. Ona spusti očne kapke i zadrža ih tako zatvorenima, kao da je osluškivala neki sićušni i neprimjetni zvuk. Brunovo se spolovilo naizmjence trzalo i ukrućivalo, pritisnuto njezinim dlanom i dugim prstima, sve dok nije naraslo golemo. Njezine su se tanke usne nehotice razdvojile, ona udahnu oštro, a na njezinu strogu i sofisticiranu licu pojavi se izraz užitka. "Gospođa mora biti apsolutno mirna, gospođa mora činiti što god joj naredim, i ništa drugo." Bruno postade grublji. "Razumije li me gospođa?" Ona kimnu teško, osjećajući kako joj se steže nešto teško i vrelo među bokovima dok je gledala u mladićevo odjednom razjareno lice. Na sljepoočnici mu skoči vena, i njegove slatkaste usne postadoše tako ružne da ona poželi poljubiti ih, ali nije se ni pomakla. "Gospođa se mora prisloniti uza zid", promrmlja on. "Gospođa neće skinuti cipele." Ona se pokori, dok su joj se leđa ukrutila, a dojke stajale izazovno uspravno. Stajao je iza nje, tek malo odmaknut, dok su mu ruke vagale težinu njezinih dojki, a oba palca i kažiprsta tražila bradavice pod tankim nabo-rima svile. Našao ih je i uštipnuo, ponovivši to znalački tvrdim prstima koji su je svojim pritiscima približili opasnoj granici bola. Njezine ukrućene bradavice čeznule su za dodirom njegovih usana, ali njega nije bilo. Unatoč poslušnoj odlučnosti ona
l
205
JUDITH KRANTZ
_* a
ipak odmaknu tijelo od zida prema njegovu, no on je gurnu natrag. "Rekao sam gospodi da se ne miče", zapovjedi joj on nemilosrdno. Nastavi jednom rukom draškati bradavice dok je drugu prijezirno sporo spuštao po svili koja je pokrivala njezino puno, napeto tijelo, dok nije pronašao brežuljak koji je tražio. Zaustavi se ondje i poče trljati tvrdi izdanak istražujućim i nepodnošljivo čvrstim prstima. Ona se ponovno pokuša izviti kako bi joj karika došla u kontakt s isturenim vrškom njegovih rašalja, ali Bruno ju je prisilio na nepokretnost dok su njegovi prsti i dalje nabirali svilu, sve dok se nije srozala duž njezinih nogu. Pritiskao ju je i povlačio se od izluđujućeg dodira, sad laganog, sad bijesnog, zatim naizmjence popustljivog i nametljivog. Dah joj postade plitak dok je čekala, zabačene glave u apsolutnoj predanosti. Svila je postala vlažna. "Neka gospoda klekne na stolicu pored kreveta", naredi Bruno. "Ja...""Gospođa će učiniti ono što sam joj rekao." Ona pođe duž spavaonice, očiju oborenih prema sagu, odviše uzbuđena da bi dopustila mladiću vidjeti izraz njezina lica. Ogrtač se u valovima njihao oko njezina punog tijela, zatim je kle-knula na stolicu, pridržavajući naslonjač. Bruno kleknu na sag iza nje i diže joj suknju do struka. Njezina okrugla, isturena stražnjica bila je sad naga, noge, još uvijek u cipelama s visokim potpeticama, bile su tek napola pokrivene svilenim čarapama, puna bijela bedra razdvojena tek tankim potezom crnih dlaka. Cijelu jednu dugu minutu on ju je gledao i uživao u njezinu položaju bespomoćnosti, dok se naposljetku nije sagnuo naprijed i pritisnuo usnama, koje su mogle pripadati i nekoj lijepoj ženi, duboko u dlakama prekriveni prostor među njezinim nogama. Ona jeknu. "Ako budem još jednom čuo gospođu, odmah ću prestati." Prijetnja je djelovala i ona kimnu u znak apsolutne pokornosti, prisiljavajući se da ostane nepomična, suzdržavajući se od bilo kakva odgovora, tako da su joj sva čula bila usmjerena prema vrelom maču njegova jezika, na ugrize i patnje što
206
DO PONOVNOG SUSRETAsu ih izazivali njegovi zubi i njegova usta, moć njegovih ruku kojima joj je držao razmaknute noge da bi je mogao sasvim slobodno upotrijebiti. čula je kako Bruno jednom rukom raskapča hlače i žestoko se strese od već beznadnog očekivanja. Povukao ju je do samog ruba stolice tako da joj je trbuh počivao na sjedalu a koljena na sagu. Njezin se otvor našao u istoj visini kao njegov prenapeti, nabrekli penis. Ona zadrža dah kad je osjetila kako je zajahuje i gura svoje glatko i pohlepno udo u njezino gladno tijelo. Dobro je znala da ne smije ni pokušati potisnuti mu se ususret; morala ga je očekivati nepomično, obuzdavajući svoju strast snagom svoje volje, sve dok se on nije slomio pod tom torturom i gurnuo se naprijed, ispunivši je cijelu. Ruke su mu grabile njezin struk, pritišćući je uz stolac da se nije mogla ni pomaknuti, dok se on uvlačio u nju i izvlačio iz nje, brutalno i nemilosrdno, kao zvijer. Prodirao je u njezine širom otvorene korice bez misli i obzira, u bestijalnom i ubojitom bijesu, dok napokon nije, u dugom i žestokom grču, s licem izobličenim u bezglasnom kriku, Bruno našao svoje dugo, strašno i beskonačno razrješenje. Tek nakon što se potpuno zadovoljio, otrgnuo ju je od stolice i bacio na sag, licem nagore. On grubo zagnjuri svoje lice među njezine noge. Kad je osjetila kako je
njegove usne sišu počela je drhtati i tresti se u monstruoznom klimaksu. Koji trenutak ležali su bez glasa na podu. "Ima li gospođa još kakve želje?" Glas mu je bio pokoran, glas poslušnog sluge. "Ne, Charles, ne večeras", presiječe ona. On ustade, zakopča otvor među nogavicama, otključa vrata i iziđe bez riječi. Sabine de Koville ležala je i dalje na sagu, nemoćna da se podigne, dok su joj se duge i zavijene usne smiješile - usne koje Bruno nije ni poljubio. On je dobro znao obaviti svoj posao, pomisli ona sneno, mnogo bolje nego da je to pokušao.207
Stratokumulus, stratus, kumulus, kumulo-nimbus... govorila je Freddy sama sebi, preme-ćući te riječi po glavi, mljackajući ih sdubokim zadovoljstvom kakvo nikad nije osjetila zabilo koju pjesničku kiticu. Ti meteorološki pojmovirazličitih oblika niske naoblake nisu za nju bili apsolutno ni od kakve praktične koristi. Kao petnaestogo-dišnjakinji i polaznici tečaja letenja ne bi joj bilo dopušteno letjeti po ikakvom izuzev savršeno vedrom nebu,ali nije mogla odoljeti kušnji da potraži te nazive uškolskoj knjižnici, budući da ih u njezinu udžbenikui nije bilo. ,m*~ ^M "Molim vas, hoćete li mi dodati tu vrećicu?" začuo se ljutiti gras. Freddy se osvrnu uz ispriku i dodade kupcu pola funte Woolworth'sovih žele bombona. Okušala je zatim još Ijupkije nazive - altokumulus, altostratus i nimbostratus, vrste oblaka kakvi se nalaze na visinama iznad 6.500 stopa - i upitala se tko li ih je izmislio dok je u drugu vrećicu sipala funtu čokoladom presvučenih bombona od bijelog sljeza. Bila je odsutna duhom, ali je ipak radila brzo, jer je bila jedina poslužiteljica za pultom sa slatkišima, a kupci su čekali nestrpljivo.Dok je radila tog jutra, Freddy je počela računati stanje svojih208
DO PONOVNOG SUSRETAfinancija. Nakon petnaestog rođendana, prošlog siječnja, džeparac joj je podignut s dvadeset pet na trideset centa tjedno, pravo bogatstvo u ovo vrijeme depresije. Sad je bio početak studenoga 1935. i ukupna svota njezina džeparca te godine popela se na trinaest dolara i pedeset centa. Freddy još jednom zatrese glavom nad raskoši kojoj nije mogla odoljeti, iako joj je oduzimala znatan dio džeparca. Bila je luda za filmovima. Pet puta je već gledala Posljednji eskadron u kojem je glavnu ulogu igrao Joel McCrea, a po šest puta Centralni aerodrom i As asova. Ispiti su je spriječili da ne vidi više od četiri puta Orao i sokol s Fredericom Marchom i Carvjem Grantom, ali je tijekom ljetnih ferija vidjela Noćni let s Clarkom Gableom čak devet puta. Sljedećih tjedana pojavit će se u kinima Visina nula i Divlji psi zraka, što ju je prilično oneraspoložilo budući da je znala da će za svaku predstavu potrošiti po deset centa. Ove godine već je spiskala - ne, nije spiskala nego uložila -cijela tri dolara na kinopredstave. Još tri dolara otišla su na rođendanske darove Delphini i svakom od roditelja. Kad bi samo imala vremena, pomisli Freddy, da te darove izradi u školskoj radionici umjesto da ih kupuje, ili kad bi naučila plesti, kukičati ili siti. Freddy se naljutila kad je pomislila da je od svog džeparca uspjela sačuvati samo sedam dolara i pedeset centa. Toliko o nezarađenim prihodima. Slika zarađenih prihoda bila je mnogo zdravija. Posao u Woolworth'sovoj trgovini, svake subote, donosio joj je trideset centa na sat, ili dva dolara i osamdeset centa tjedno. Bez znanja obitelji, tamo je radila protekla tri mjeseca. Uštedjela je cijeli iznos osim izdatka za voznu kartu do središta grada, pedeset centa kojima je kupila par muških levisica, potrebnih za tečaj letenja, i novca za sendvič
tijekom rada. Zarađeni prihod popeo se dakle na dvadeset šest dolara i pedeset centa, što je s onih sedam i pol dolara od džeparca iznosilo ukupno trideset četiri dolara. Bio je to golem iznos - osim209
JUDITH KRANTZza onoga koji uči letjeti, pomisli ona pokajnički. Dosad je imala ukupno tri sata pilotskih lekcija, po pola sata svakog tjedna, i za to je izdala dvanaest od onih dragocjenih dolara. Mac joj je, hvala nebesima, umanjio cijenu letenja sa šest na četiri dolara, što je bila njegova cijena za one "ispod šesnaest", kako joj je objasnio. U torbici je još imala dvadeset dva dolara, dovoljno za pet sati letenja ako bude i dalje autostopirala do Dry Springsa i natrag, svakog petka. To bi ukupno bilo osam sati letačke nastave. Ako bi zadržala posao, mogla bi kupiti skromne božične poklone obitelji. Je li moguće da s tih osam sati bude osposobljena za samostalan let? Možda će joj Mac dopustiti da leti samostalno i s manje nastavnih sati, reče ona sebi puna nade, dok je sipala jujube. Naposljetku, zar nije Mathilde Moisant naučila letjeti za trideset jednu minutu? I postala druga žena s pilotskom dozvolom u Americi? Ali to je bilo još davne 1911. godine, prije nego što su utvrđena dosadna pravila i propisi kako bi se ljude što više obeshrabrilo. Usto, nekadašnji su avioni bili tako jednostavni da su podsjećali na leteće bicikle. Nisu imali ni priklopac, ni kočnice, ni ploču s instrumentima; nalikovali su nekakvoj gimnastičkoj spravi s kotačima negdje po sredini - doista nisu nimalo nalikovali Macovu novom i crvenom Tavlor Gubu sa zatvorenom kabinom, osim što su svi imali krila i mogli se odlijepiti od tla. Doista joj je žao što mora toliko lagati, pomisli dok je punila vrećicu dugačkim slatkim korijenjem gospine trave. Da je i dalje pohađala školu Presvetog srca, ne bi pred radoznalim Delphini-nim nosom mogla sve to skriti, ali roditelji su joj dopustili da se preseli u javnu školu John Marshall, ne protiveći se previše. Nastava u Presvetom srcu bila je tako dobra da je Freddy, uz ljetni tečaj, mogla preskočiti prvi razred srednje škole. Sada, s petnaest godina, bila je u prvom semestru višeg razreda. Prije tri mjeseca, kad je počela nastava, počela je lagati. Da bi objasnila zašto je odsutna cijelu subotu kad je radila u210
DO PONOVNOG SUSRETA
trgovini, izmislila je redovite subotnje posjete najboljoj prijateljici u Beverlv Hillsu, koja je u roditeljskom domu imala plivački bazen, pa je Freddv ondje mogla trenirati za školski plivački sastav. Ovoj su laži lako povjerovali, jer je Freddv već bila vodeća članica ronilačkog sastava, jedina djevojka u školi koja je bila sretna kad je mogla skakati s visoke odskočne daske. Da bi objasnila zašto je svakog petka u proteklih šest tjedana dolazila tako kasno iz škole, izmislila je da sudjeluje u izradi kulisa za božičnu predstavu - iako je zapravo odlazila na lekcije letenja. A da bi Macu objasnila zašto uzima samo polu-satne lekcije iako mu je odlučno najavila da kani izvesti prvi samostalni let kad joj bude šesnaest, dakle sljedećeg siječnja, izmislila je gomilu domaćih uradaka, premda ih je, zapravo, na brzinu dovršavala još između školskih sati. Dugotrajno učenje nakon večere, kad se pripremala za zemaljsku nastavu kod Maca, objasnila je željom da postigne što bolje ocjene u školi. To su bile samo četiri laži, ili pet ako se doda i zatajeno auto-stopiranje, zaključi Freddv. Nije joj, doduše, nikad bilo izričito naređeno da ne smije autostopirati, ali je znala kakav bi odgovor dobila kad bi upitala. Ona poče ponovno pjevuckati - cirus, cirokumulus, cirostra-tus. Bijahu to oblaci koje će jednog dana susresti kad se popne iznad 16.500 stopa. Bili su to kraljevi i kraljice atmosfere. Jedino nije mogla izmisliti laž s pomoću koje bi petkom mogla ranije otići iz škole, kako bi što prije došla do zračne luke Dry Springs. Nastavnici u srednjoj školi John Marshall mogli bi se usporediti s moćnim cirostratusima. Unaprijed su znali svaku izliku koju bi učenici mogli izmisliti, pa je za njih vrijedila samo roditeljska ispričnica. Koliko bi njezinih ispričnica djelovalo uvjerljivo, čak i da je ukrala majčin papir za pisanje na kojem je mogla oponašati njezin rukopis? A što ako neki nastavnik
provjeri ispričnicu telefonom? Ne, to jednostavno nije bilo moguće.Dok je vagala vrećicu s gumenim bombonima, Freddv se -
Rvi
211
JUDITH KRANTZne prvi put - upitala ne bi li bilo bolje da je roditeljima rekla istinu od samog početka. Ali odgovor je vazda bio isti. Što ako oni ne bi dopustili? Pothvat je bio odviše opasan. Bilo je već dovoljno loše što je lagala o nečemu što službeno nije postojalo. Bilo bi deset puta gore da je bila primorana lagati o nečemu što joj je bilo izričito zabranjeno. A druga mogućnost -odustati od letenja dok ne bude dovoljno stara da učini što ju je volja - nije bila zapravo nikakva mogućnost. U tom bi slučaju morala čekati još pet godina, dok ne naraste do dvadeset prve. Samostalan let bio je legalan počevši od navršene šesnaeste godine, pa će 9. siječnja 1936. moći - dapače morati - obaviti prvi takav let. Nakon dodatnih deset sati nastave moći će pristupiti ispitu za privatnu pilotsku dozvolu. Tek tada, i samo tada, moći će uzeti dodatne letačke satove koji bi je osposobili za zrakoplovne utrke ili za neki podvig koji još nitko nije pokušao. Bilo je očito još odviše rano za takve ambicije, dok još nije znala ni kako će priskrbiti novac za onih deset sati nastave. Druge su žene u tome već uspjele, objasni Freddy sebi, odlučno odbacujući tmurne primisli. Kako je pisao Aviation Year-book, časopis koji je pronašla u javnoj knjižnici, više od četiri stotine Amerikanki već je posjedovalo privatnu letačku dozvolu. Kako su te žene uspjele, uspjet će i ona, obeća Freddy sebi, okrećući se prema vagi za pultom. Olakšano vidje da je već vrijeme za podnevni predah. Kod Woolworth'sa postojao je i pult za kojim su se prodavali sendviči. Momak za pultom dao joj je uz naručenu tunu i besplatnu čašu mlijeka. Zauzvrat ona mu dobaci zahvalan pogled, očima za koje nije znala da su tako čarobno plave kao da odražavaju nebesa. Dok je jela sendvič, Freddy svrnu misli sa svojih novčanih nevolja na zemaljsku nastavu. Mac ju je upozorio. "Ti ćeš jednoga dana sigurno letjeti, ali prije toga zamrzit ćeš zemaljsku nastavu."Mrzila je ekonomiju kućanstva, pomisli Freddy uz osmijeh, ali212
DO PONOVNOG SUSRETA
voljela je zemaljsku nastavu. Bila je luda za predmetom teorije leta. Uzgon! Nije li to bila jedna od najljepših mogućih riječi? Naravno, i ona je znala da zrakoplov može letjeti - to su znali i Leonardo da Vinci kao i braća Wright, ali do početka zemaljske nastave nije znala da se uzgon događa zahvaljujući vertikalnoj komponenti zračnog pritiska na avion, koja djeluje protivno sili teže. Uzgon, taj divni uzgon! Podjednako uzbudljiv bio je i napadni kut, izraz koji je označavao kut pod kojim se krila sudaraju sa zračnom strujom - što je bilo podjednako važno kao i ona vertikalna komponenta, ali ovo je mogao ponekad kontrolirati samo pilot. Ako je napadni kut bio pogrešan, avion bi se mogao srušiti. O tome je razmišljala satima. A što da se kaže o greemvichkom srednjem vremenu, vremenu onog meridijana na kojem se nalazi opservatorij u Greenwichu? S dubokim zadovoljstvom, jedući sendvič s tunom, utvrdila je da svatko u svijetu avijacije, od najboljih pilota koji lete najmoćnijim strojevima do Freddv de Lancel, ovise o greenwichkom srednjem vremenu. "Nisam to naručila, zar ne?" reče ona momku za pultom koji joj je pred nos gurnuo još jedan sendvič s tunom. "To je 'sendvič Barbare Hutton'", objasnio joj je on, pitajući se jev li svjesna da je svoj prvi sendvič smazala u šest velikih zalogaja i još je izgledalo kao da umire od gladi. Zar može dopustiti da takva cura ostane gladna? čekao je točno tjedan dana da je ponovno vidi kako guta svoj sendvič, no mora biti da je zaljubljena, jer je izgledala tako izgubljeno i nikad nije htjela s njim
pričati. Cesto, kad nije imao posla, momak je čeznutljivo gledao prema pultu sa slatkišima, znajući da će je i izdaleka odmah prepoznati po dugoj kosi boje novog mesinganog novca, po nečemu što je blistalo u prenapučenoj trgovini. A i bila je dovoljno visoka, pa se smjesta izdvajala od ostalog svijeta. Kad je zagrizla drugi sendvič, Freddv svrnu misli na Del-phinu koja je, kako se približavala osamnaestoj, postajala još ljepša nego što je bila, čak i u očima mlađe sestre. Ona njezina
l
JUDITH KRANTZnedostižna krhkost nije se izgubila, kako se to obično događa djevojkama dok dozrijevaju. Savršen luk njezinih usnica, cijela nasmiješena usta misteriozno su dolazila do izražaja na način koji Freddy nije mogla razumjeti niti se mogao objasniti samo njezinom suzdržanom uporabom crvenila. Oči su joj postale još veće, smeđa kosa padala je u očaravajućoj zvonolikoj krivulji, a visoke jagodice i nevelika brada postale su još izrazitije. Na obiteljskim fotografijama kao da je uvijek stajala u sredini, čak i kad je zapravo bila na rubu, jer je svačiji pogled bio smjesta privučen iznimnom igrom svjetla i sjene na njezinu obličju. Ali Delphine je ipak bila dosadna, kao i uvijek. Kad je jednog dana vidjela Freddy kako čita neku knjigu o zrakoplovstvu, pomislila je da ona želi postati - stjuardesa. Delphine je negdje pronašla uvjete kojima moraju udovoljiti kandidatkinje za stjuardese, pa ih je naglas pročitala pred sestrom s neskrivenim veseljem. "Moraš imati ispit za medicinsku sestru, moraš biti mlađa od dvadeset pet godina, teška manje od sto petnaest funti, visoka najviše pet stopa i četiri inča - jadnice, već zbog toga bila bi isključena - i neudana, što ti ne bi bilo odviše teško. Ali sav će ti užitak propasti jer si previsoka: tu kaže da bi trebala putnicima servirati njihovo jelo, pomagati posadi kod opskrbe gorivom, biti na usluzi u prijenosu prtljage, držati čistim pod putničke kabine, imati uvijek uza se željeznički red vožnje u slučaju da avion prinudno sleti, i - što je najbolje od svega- držati na oku putnike kad odlaze u toalet, kako ne bi otvorili pogrešna vrata i ispali iz aviona!" "Šaljivo, Delphine, zbilja šaljivo." Freddy se zacrvenjela jer je bila uhvaćena kako čita knjigu o podvizima nekoga mladog pilota u Kanadi, dok bi bilo normalno da čita roman Antonio Ad-verso, kao sve djevojke koje je poznavala. Freddy nije znala riječi najnovijih pomodnih pjesama, nije trošila džeparac da bi mogla jecati zbog Grete Garbo u Kraljici Ckristini ili plakati nad Katharinom Hepburn u Malim ženama, nije kupovala rumenilo Tangee niti bila članica kluba fanova214
DO PONOVNOG SUSRETA
Joan Crawford, nije trgala dlake iz obrva niti je potajno navlačila majčin grudnjak kad su roditelji bili izvan kuće. A to je bio tek početak popisa onoga što ona nije činila ili za što se nije zanimala i što ju je - Freddv je to dobro znala - činilo dragovoljnom autsajdericom u njenu razredu. Nije se zanimala za sastanke s momcima, za plesove i haljine. I neka tako bude, pomisli filozofski ispijajući čašu mlijeka. One ipak ne znaju letjeti. "Što mislite o čokoladnom napitku?" upita je momak za pultom. "Mogli biste ga ponijeti kući!" "Zahvaljujem, ali ipak ne. Ja radim za pultom sa slasticama i već mi ih je preko glave", objasni mu ona žalosna lica. Pomislila je kako je šteta što nema hrabrosti da ga zamoli za još jedan sendvič. Terence McGuire sjedio je za stolom u uredu. Nakanio je srediti svoje račune, ali se uhvatio u razmišljanju o žutokljunoj Freddy de Lancel. Dosad je naučio vještini letenja mnoštvo odraslih ljudi i momaka, kao i jednu ili dvije žene, ali Freddy je bila prva djevojka među njegovim učenicima. Vještini su se mogli naučiti, bio je u to uvjeren, svi koji su imali imalo smisla za temeljnu logiku, te dovoljno želje i strpljenja za učenje. Različito od nekih vještina, letenje nije zahtijevalo urođene
sklonosti, jer nitko od njegovih učenika nije imao gene letenja, barem ne više od njega samoga. čovjek nije rođen da bude leteća životinja, pa ipak, sve i kad na planetu ne bi bilo ptica koje bi pokazivale kako se leti, McGuire je bio uvjeren da bi ljudi naučili letjeti, kao što bi čovjek naučio plivati i da nije bilo riba kao zornog primjera. U ovom stoljeću još ne bi bilo letača, vrlo vjerojatno, ali prije ili poslije, netko od onih koji su se osvrtali prema nebesima još otkako je čovjek počeo hodati uspravno, razotkrili bi tajnu leta -jednako kao što je bio netko tko je izumio kotač, netko tko je razapeo prvo jedro, netko tko se dosjetio kako podići piramide i netko tko je načinio prvi barut. Bilo je to u naravi ljudske ži-
JUDITH KRANTZvotinje, govorio je sebi, da stalno nešto pokušava, bez obzira na to je li zamisao izgledna ili nije. Nema sumnje, niste morali biti rođeni kao leteći mladi Mo-zart da biste postali pilot, pa ipak... pa ipak... pa ipak, malo je bilo ljudi koji su po svojoj prirodi bili leteće životinje. Golema većina onih koje je naučio letjeti, nisu to bili. Ali bilo je među njegovim učenicima i nekoliko onih koji su odmah znali što je to. Kao da su imali neko dodatno čulo, sedmo čulo, jer za šesto čulo Terence McGuire je već znao da postoji, premda ga ne bi mogao potanje opisati. On sam ga je posjedovao, osjetio je to onog trenutka kad se prvi put digao u zrak, a vjerovao je da ga ima i Freddy de Lancel. Nije posrijedi bila samo njezina gorljivost. Gorljivost, sama po sebi, nije bila dobra u poslu kojemu je strpljivost jednako bitna kao i sposobnost da se razlikuje lijevo od desnoga. Nije posrijedi bila ni njezina neustrašivost. Bilo je mnogo neustrašivih pilota koji su u nesretnim okolnostima ipak pali na zemlju. Ne, za sedmo čulo bilo je prijeko potrebno nešto drugo, za što nije mogao naći pravu riječ, neka vrsta energetske kondicije s kojom je ulazila u proces letenja. Kad je ta visoka mlada djevojka ušla u njegov ured da mu s radošću priopći kako je došla na vrijeme, bilo je odmah jasno da je po nečemu suptilno različita. Takva je bila Freddy koja je upravo krenula prema Tay-loru Gubu, na vježbu prije letenja. Dio toga svakako je bila koncentracija. Uvijek ju je slijedio ukorak dok je provjeravala stroj, i bio je siguran da joj ni udar munje po uzletnoj stazi ne bi prekinuo koncentraciju dok je očima i vrškovima prstiju tražila na propeleru moguće pukotine, kao da je vlastitom kožom osjećala što bi se moglo dogoditi na metalnoj površini. O nekome ste mogli mnogo toga doznati samo po tome kako se priprema za let, pomisli Mac. Bilo je ljudi koji su pritom činili previše, presporo ili čak dvaput, u potihoj nadi da bi ih nešto moglo osloboditi od obveze letenja. Takvi to ne bi trebali ni216
DO PONOVNOG SUSRETA
pokušavati. Uz mnogo strpljivosti i njih se možda moglo naučiti vještini, pa bi s vremenom, možda, izgubili svoj strah. S druge strane, bilo je ljudi koji su prekraćivali postupak kontrole, ne razumijevajući da svoj život povjeravaju uređaju u kojemu svaka zakovica, matica i vijak imaju neku presudnu funkciju. Takvim se ljudima letenje ne bi smjelo dopustiti, pa im je nakon prvog upozorenja obično uskraćivao daljnje usluge. Većinu pogrešaka koje bi učinio neki učenik moglo se preživjeti, ali površno ispitivanje zrakoplova uoči leta nije bila takva pogreška. Tih dana, nakon što je već sedam puta vidio kako Freddy kontrolira letjelicu, bio je voljan prepustiti se njezinu nadzoru i bez vlastite naknadne provjere. Ne bi joj to, naravno, nipošto rekao. A možda i bi, tko zna. Dovraga, sviđalo mu se kako Freddy leti nebesima, pomisli Terence McGuire dižući se od stola koji mu je išao na živce. Njegovi su učenici običavali juriti po nebesima, kližući i pužući, grabeći i kočeći, uspinjući se i stropoštavajući se, pretjerujući u ispravljanju svojih pogrešaka i zatim ponovno ispravljajući ono što su već bili ispravili, nervozni i neukrotivi kao da su divlji konji. Bio je uvjeren da za sve njih ima sasvim dovoljno prostora na nebesima, no mnogi medu njima približavali su im se kao da je posrijedi neprijatelj, nešto u što ne mogu imati povjerenja.
Nebo je voljelo da se čovjek spram njega odnosi s poštovanjem, da se njime kreće koliko podatnom toliko i odlučnom rukom sa štapom, te da pleše, pleše i pleše nogama po papučicama. Što se tiče Freddy, bilo je važno vidjeti kako ona svakom lekcijom ide korak dalje. U tom poslu najvažnija je bila preciznost... bez preciznosti, nikakva druga letačka sposobnost ili kombinacija raznih sposobnosti nisu imale smisla. Na svakom satu nastave Freddy je pokazivala sve bolju predvidljivost i lakoću kretanja pod potrebnim uglom uspinjanja i skretanja, odr-
•4-&B- J.•fk'Jt
JUDITU KRANTZ
žavajući upravo onu brzinu i visinu koju je želio, u sve boljim vremenskim granicama. Točno to McGuire nikad nije oklijevao priopćiti svojim učenicima: nitko nema pravo odstupiti od zadanoga. Sve češće uspijevalo joj je izvesti savršen pravokutni niz točnih elemenata koordinacije duha i tijela. Bilo je neopisivo važno naučiti kako se to radi, razmišljao je McGuire, kao što je bilo i nepodnošljivo čekati dok se to ne dogodi. I slijetanje je Freddy izvodila sve skladnije: bilo je to lebdeće poniranje sukladno brojkama iscrtanim pri kraju sletne staze, i napokon brz i nježan spust pri čemu je stražnji kotač morao dodirnuti do istovremeno kad i prednja dva, pretapanje sa zemljištem pri kojemu običan putnik ne bi mogao razlikovati je li letjelica odlučila izgubiti brzinu i onda se bilo kako prizemljiti, ili je pak pilot sve to izveo upotrebom svih složenih znanja kako tijela tako i glave. Bio je to niz sasvim običnih i logičnih postupaka, no McGuire ipak pomisli kako je - bez obzira na to koliko je već učenika tome podučio i još će podučiti - u dobrom slijetanju bilo uvijek nešto čarobno. Na sreću, u tom djetetu nije bilo ničega pasivnog. Unatoč preciznosti i točnosti, neki pilot ne bi bio vrijedan pišljiva boba kad ne bi vazda bio budan, spreman na hitru reakciju kad god dođe do neke promjene: naglog udara vjetra ili njegova naglog prestanka, neočekivane pojave drugog zrakoplova, prestanka rada stroja ili bilo koje druge nevolje koja je moguća kad čovjek, stroj i zrak djeluju istovremeno... što je cijena leta. Ili cijena izazova, ovisno o stajalištu. Ako u istom času izgubite silu uzgona i brzinu naći ćete se u nevolji, ali ako vam nestane i dosjedjivosti, čeka vas smrt. McGuire je gladio kutiju za zemljovide koju mu je Freddy poklonila za Božić. Nekako je uspjela uvjeriti mjerodavne u školi da izostavi predavanja iz ekonomije kućanstva i prehrane te da to vrijeme provede u radionici, upravo ono što joj je Mac preporučio prije četiri godine, kad ga je besramno navela218
DO PONOVNOG SUSRETAda joj održi prvi sat letenja. I dandanas sjećao se slavodobitnog izraza njezina lica kad je rekao ocu da u tome nije bilo njezine krivnje. Drvena kutija za zemljovide, nastala u školskoj radionici, bila je visoka, duguljasta i uska, načinjena po njezinu nacrtu, s mnogo pretinaca, svaki s ručkom i mjestom za etiketu. Hrpa zemljovida koje je Mac dotad s mukom izbirao, ležala je sada uredno u pretincima koji su se tako lako izvlačili iz kutije da je bio užitak njima se služiti. Zauzvrat poklonio joj je dva sata nastave, a nije se znalo tko je od njih dvoje bio sretniji zbog poklona. Danas neće biti razmjene poklona, pomisli on zviždučući radosno u iščekivanju Freddy i izraza njezina lica kad joj bude rekao da će se dar za njezin rođendan sastojati od neke vrste zračnog krosa, s odredištem po njezinu izboru, dok će on odrediti trajanje leta. Dakako, morat će se vratiti prije zalaska sunca budući da sletna staza nije imala osvjetljenje, a u ovo doba zime mrak će nastupiti ubrzo nakon pet sati. U školi su još bile božične ferije, pa je početak sata letenja bio predviđen za rano poslijepodne.
Nakon cijelog tjedna što ga je bio proveo podučavajući zaredom ljude koji su umišljali da nalikuju Charlesu Lindberghu - mjesnog liječnika čija je djevojka tvrdila da on nalikuje slavnom letaču, mjesnog bankara čija je žena patila od istih fantazija, pa napokon mjesnog žen-skara koji je nosio kacigu i zaštitne naočari u zatvorenoj kabini - McGuire je željno očekivao učenicu koja je djelomice nalikovala Caroli Lombard u njezinoj dobi, a djelomice - dovraga, zašto to ne priznati - Ameliji Earhart prije nego što je skratila kosu. "Kros? Oh, Mac, ne mogu povjerovati!" Freddy zviznu oduševljeno i poče skakutati od radosti, kao da joj je danas šest a ne šesnaest godina. "To mi je najbolji rođendanski poklon od svih koje sam dosad dobila.""Ali nemoj sada gubiti vrijeme", reče joj on uozbiljivši se.219
"Možeš se radovati koliko hoćeš, ali moraš požuriti prije mraka." "Oh, dovraga!" zavapi ona glasom nekoga tko je neočekivano naišao na prepreku neprocjenjivoj nagradi."U čemu je stvar?" "Ništa zapravo", zabrza Freddy. "Sve će biti u redu. Morat ću se prilično rano vratiti kući kako bih se presvukla. Moji me roditelji izvode kod Brown Derbvja na večeru, budući da nisam htjela pristati na rođendansku zabavu. Možete li me zamisliti na zabavi uz šesnaesti rođendan?""Iskreno rečeno, ne. Kamo dakle letimo?" Freddy je već letjela nad mnogim zračnim lukama oko Dry Springsa vježbajući pristajanje, pa su joj se neke već svidjele više od nekih drugih. "Burbank", odluči se ona brzo, odabravši najveću, najprometniju i najizazovniju zračnu luku za početak. "Zatim Van Nuys, onda Santa Paula, pa onda preko u Topanga Canvon... zatim..." "Catalina?" Volio bih je vidjeti kako pristaje u toj neugodnoj luci u planinama, s najkraćom i najtežom sletnom stazom u tom dijelu zemlje."Ne, Mines Field - i onda natrag." "Mines Field? Namjeravaš li se početi pripremati za Nacionalnu zračnu utrku?" "Želim je vidjeti, radoznala sam i to priznajem. Jesam li pogriješila?" Freddy je to rekla malo rastreseno, dok je izvlačila potrebne zemljovide iz kutije, kako bi mogla načiniti plan leta. Tek u zraku Freddy je uvidjela koliko je napredovala u protekla tri mjeseca. Teren, koji kao da se protezao bez kraja i konca, od horizonta do vršaka njezinih prstiju, nekad joj je bio posve nepoznat. Sad je već bio omeđen poznatim obilježjima: mjestimice farmama, potezima prašnjavih cesta, dubljim i tamnijim brazgotinama gotovo suhih riječnih korita duž kojih su se sterali maslinici, suhom žućkastom zemljom doline San220
DO PONOVNOG SUSRETAFernando, upadljivijim oblicima neplodnog da na kojemu je raslo svojstveno kalifornijsko bilje. Pogled joj je neprekidno obilazio nebo i zemlju ispod nje, kako ju je Mac bio podučio, skretao lijevo i desno kako bi u svakom trenutku bila upoznata sa svime što se zbiva u okolici. Zaboraviti na ostali zračni promet bio je, prema njegovu udžbeniku, nepopravljiv propust, kao i ne pogledati ima li u letjelici dovoljno goriva za siguran povratak. Mnogi iskusni piloti neobjašnjivo su zaboravljali na te temeljne provjere i trenutak zaboravnosti platili glavom. Dok je provjeravala uređaje on je stajao mirno uz nju i nadzirao da nije što zaboravila. Ali nije bilo te opasnosti - ona je uistinu bila leteća životinja, rođena da leti kao što su neki ljudi biti rođeni jahači ili plivači. Okladio bi se za novac koji trenutačno nije imao da će ona jednog dana naučiti sve što je on znao a možda i više. Iako Mac nije davao uobičajene upute, Freddv je shvatila sve što je rekao. "Ti letiš duž površine zemlje", reče joj. "U mislima ti je izravnavaš i održavaš trup svog aviona paralelno s površinom iznad koje letiš. Horizont nije važan, osim ako je na vidiku neka planina. Uvjek, redovito, moraš
biti svjesna da je ispod tebe zemljina površina." Kad je prvi put čula te riječi, Freddv se razočarala. Kad jednom nauči rukovati letjelicom, zamišljala je, pojurit ću poput ognjene strijele u predivno oslobođenje od zemlje. No što je više letjela to više su se zemlja i nebo spajali u jedno, pa je njezina sloboda postojala samo unutar jedne goleme posude u kojoj je sve bilo važno, posude čiji je rub bio horizont što se neprekidno mijenjao - kad bi mu se približila, nestao bi, ali bi se u isti mah pojavio neki drugi horizont. Nije prihvatila Macovu tvrdnju da je horizont nevažan. Njezinim očima gledano, pogled na horizont ispunjavao je jednu temeljnu potrebu ali i izazivao glad da se poleti prema njemu i221
JUDITH KRANTZvidi što leži iza njega. Znala je da i on tako misli, ali kao učitelj morao je njezinu pažnju usmjerili na druge stvari. Kao slučajno, i tako brzo da ona to nije ni primijetila, Mac je povukao priklopac tako da je stroj odjednom prestao raditi. "Stroj ti je u kvaru", reče joj u iznenadnoj tišini. "Gdje ćeš se prizemljiti?""Iza desnog krila vidim nezaorano polje", odgovori mu. "Gdje još? Zaboravi nezaorana polja. To bi bilo odviše lako, zamisli da ih nema. Zamisli da je ova dolina zapravo voćnjak naranči. Sto ćeš tada?" "Idem do one ceste nalijevo. Dovoljno je široka i na njoj nema prometa." "Zašto se ne bi spustila duž onog poteza između dvaju zamišljenih voćnjaka na drugoj strani?" Mac ju je to upitao pokazujući prstom, dok je Freddy, dignuvši pogled s instrumenata i uperivši ga prema zemlji, počela metodički kliziti pogledom do točke iznad koje bi se počela spuštali radi prinudnog prizemljenja. "Draža mi je cesta... ni iz jednog smjera nema prometa. Nešto je šira, a mogu se zaustaviti brzo, jer letim protiv vjetra. Prije ili poslije naići će netko tko će me prebaciti do najbližeg mjesta odakle mogu zatražiti pomoć." "Hmmm", promrmlja on odobravajući, pridržavajući se rukama za poklopac kabine, dok je ona izvodila udžbenički savršen slučaj prizemljenja s naizmjeničnim vjetrom iza leđa i sa strane. Pedeset stopa iznad zemlje ona se poče približavali točki na cesti, predviđenoj za prizemljenje. U tom trenutku on povuče priklopac i stroju se vrati snaga. Freddy povuče obzirno štap kako ti ponovno zadobila visinu bez posrtanja, ožalošćena - kao i uvijek - što simulirano prinudno slijetanje nije moglo biti dovršeno. Vjerojatno bi se mrgodili u odjelu za ceste, a možda bi prigovorili i okolni farmeri. Oprezno se približila Burbanku. Sve komercijalne linije za Los Angeles služile su se tom zračnom lukom, no dok su ti222
DO PONOVNOG SUSRETA
avioni mogli razgovarati s nadzornim tornjem, ona nije imala ra-dijski uređaj i ovisila je isključivo o vizualnom kontaktu sa živahnim prometom. Nešto u postupku uzimanja ispravnog mjesta u redoslijedu slijetanja, sve dok ne bi došla na red, podsjetilo ju je na formalnosti ponašanja u plesnoj školi, kamo su je roditelji uzalud tjerali nekoliko nepodnošljivih mjeseci. Dok ste izračunavali potrebnu poziciju na nebu, morali ste biti iznimno uljudni, kao da imate bijele rukavice i najbolju haljinu, kao da plešete valcer u dvorani punoj plesača. Luka Van Nuys, dalje od Burbanka, imala je mnogo manji promet i ona načas pomisli kao da joj je na isključivom raspolaganju. Prizemljila se, samo dotakla do a onda ponovno uzletjela bez zadržavanja, krećući prema Santa Pauli. Zračna luka Santa Paula postojala je tek pet godina i imala je samo jednu travnatu stazu duž neke rječice optočene visokim stablima. "Zadržimo se ovdje nekoliko minuta", predloži Mac. "U kavani
prodaju najbolje domaće pite u cijeloj dolini." Kad su se prizemljili, Freddy shvati da su jedini letači na stazi. Sve je bilo zapanjujuće tiho: nisu se čuli ni ljudi ni strojevi, samo je vjetar, koji se uvijek osjeća na aerodromima, šuškao lišćem. Bilo je tako toplo da je svukla svoj plavi pulover i svezak ga oko struka, ostavši u levisicama i dječačkoj bijeloj košulji. Teški kožnati remen držao joj je hlače visoko na struku; one su ipak mlatarale na njezinu vitkom tijelu, ali nisu bile preduge, budući da ih je obrezala do visine tenisica. Santa Paula podsjećala je na seosku livadu, ali i zatvorenih očiju znala bi da je na aerodromu. Prazan aerodrom je aerodrom koji nekoga čeka, a rijetki su letači koji mogu odoljeti da ga ne pohode. Prazan aerodrom pun je obećanja i uzbuđenja, kao i prazna pozornica u kazalištu prije predstave. Freddy i Mac pojeli su u tihoj zamišljenosti po dva odreska pite od jabuka i popili kavu. čovjek za šankom čitao je novine dok je Freddy nestrpljivo zabacivala kosu iza uha i upadljivo radoznalo razmišljala o sljedećoj etapi leta. Planine Santa Monice,
t ir5•*-l ".
223
JUDITU KRANTZ
koje se uzdižu između doline San Fernando i Tihog oceana nisu više od četiri tisuće stopa. Tijekom kratkih lekcija koje je dosad imala, Freddy nije imala dovoljno vremena za prelet tih planina, pa je njezino letačko iskustvo bilo ograničeno međama doline. "Hej, Mac, hoćemo li dalje ili nećemo?" upita ga Freddy koja je dovršila pitu i uhvatila ga kako pogledom bludi daleko, daleko u vremenu i prostoru."Ti ćeš mi reći, dijete. Ovo je tvoja predstava." Ponovno u zraku, Freddy brzo usmjeri kompas prema jugozapadu i poče se penjati više nego ikad dotad. Naumila je prijeći planinski vijenac kroz Topanga Canyon. Zapanjujućom brzinom, ravnica kakvu je dosad poznavala rasla je u planine koje su se iznenada pojavile ispod letjelice: divlje i besputne planine s pogibeljnim istacima golih i šiljatih stijena kakve nisu bile svojstvene Kaliforniji. Pogledavši okolo, Freddy shvati da je ovo jedno od onih teških, pogibeljnih i nenastanjenih mjesta na Zemlji. Nigdje nije bilo prilike za prinudno slijetanje. Upitala se ne bi li se popela još dvije tisuće stopa, kad bi mogla nastaviti dugo kližući ako Mac isključi stroj. Pogledala ga je upitno, no on je gledao mirno naprijed, kao da mu je dosadno. Sigurno je sigurno, pomisli ona i odluči dobiti još na visini. "Ne brini se, obećavam da to neću učiniti", reče on smijući se, jer je pročitao njezine misli. Već nakon dvije minute tijesni planinski prijevoj bio je iza krila. Kao da je planet odlučio izvesti neku gigantsku čarobnu predstavu, ispred nje ukaza se beskonačno prostranstvo plavetnila, divnije nego što ga je mogla zamisliti. Iz zemljovida je bilo jasno da će ugledati Pacifik, ali nikakva priprema ne bi joj mogla predstaviti to čudesno i blistavo prostranstvo koje se ispred nje pružalo do beskraja. Bio je to neki novi i
potpuno nepoznati planet. Nekoliko jedrenjaka, daleko dolje, kao da je plovilo prema rubu toga beskonačnog svijeta i Freddy, kao u transu, poleti prema njima. I tamo su bili
li
224
DO PONOVNOG SUSRETAneki pustolovi, ali ne toliki kakav je ona bila, jer ih je ona mogla nadletjeti i ostaviti iza sebe, te jadne beskrilce ovisne o milosti vjetra. Kretala je prema zapadu sve dok se nisu našli točno ispod njih, i još dalje prema zapadu, dok nisu ostali daleko pozadi."Misliš li do Havaja?" upita je Mac. čarolija se izgubila i Freddy zinu. Bila je mnogo milja izvan zadanog pravca budući da je letjela ne razmišljajući, očarana i magnetizirana, ravno prema horizontu. "Ne znam... kako... dovraga, žao mi je." On ju je promatrao dok je ponovno uzimala ispravan smjer nakon što se svojim ponašanjem bila zbunila. Postoje dvije vrste učenika, pomisli Mac. Oni koji brzo pogledaju ocean kad prvi put dođu nadomak, a zatim zadrže pravac kao da je letenje neka dosadna obveza a ocean samo bara, i oni koji pritom izgube glavu, kao sad Fre-ddy. Iz ove druge skupine većina njih je bila tako uzbuđena kad bi doletjeli do mora, da su zamolili Maca neka preuzme zrakoplov na povratnom letu. Ubrzo su se našli nad petorim hangarima i jedinom stazom Mines Fielda, gdje će se za šest mjeseci održati Nacionalna zračna utrka. Strojevi za prekapanje već su proširivali stazu, a podizane su i tribine. Freddy načini krug oko poljane, a zatim, pogledavši uru, odluči ne spuštati se nego produžiti ravno prema planinama Santa Monice u smjeru Dry Springsa. Izgubila je dragocjeno vrijeme grleći se s Pacifikom. Promijeni smjer na kompasu i malo iza pola pet toga zimskog popodneva prizemljila se u svojoj matičnoj luci. Sunce je ležalo nisko, no bilo je tako vedro da je zrak još bio topao. Kad se zaustavila na mjestu gdje je zrakoplov obično stajao, Mac joj se obrati kao slučajno. "Imam za tebe još jedan mali rođendanski poklon. Idem u ured da ga potražim." "Već sam dobila poklon", usprotivi se Freddy. Bila je začudno prazna od emocija. Kao da je ovaj zračni kros iscrpio sve njezino oduševljenje.225
JUDITU KRANTZ "Nemoj se buniti, čovjek ima šesnaest godina samo jednom u životu. Freddy, dok budem u uredu, kreni ponovno u zrak, okruži oko poljane tri puta i zatim se vrati." On otvori vrata kabine, iskoči iz letjelice, zalupi vratima ne pogledavši je i krenu brzo put ureda. Freddy je časak bila nepokretna, gledajući kako McGuire odlazi do hangara. Rekao joj je da uzleti sama? Ne, nije baš to rekao, ali je značilo to. "Da!" doviknu sebi pobjedonosno Freddy u kabini ispražnjenoj od suputnika. "Da, da, da", ponovi ona glasno, nesvjesna koliko joj je glas bio ozbiljan i zapovjednički dok je vozila avion do kraja staze i zatim pojurila prema točki uzdizanja s potpuno otvorenim priklopcem, u ekstazi poriva, strastveno potičući stroj dok se približavao onaj podjednako čudesni i logični trenutak kad bude imala dovoljno brzine i uzgona da se krila neodoljivo dignu put zlatnih nebesa, prema suncu na zalazu. Kad se odlijepila od tla, brzo se uspinjući, bila je u isti mah i strijelac i strijela. Još nikad nije desno sjedalo pored nje bilo prazno. Vrijeme je i dalje otkucavalo, ali ne za nju. Ruke su joj se smireno kretale dok nije dostigla prvo visinu i počela obavljati pripreme za kružno kretanje, dok joj je srce divlje udaralo od radosti kao nikad dotad, a laki se avion pokoravao njezinim odlukama kao
da je dio vlastitog tijela. Sada, kad je letjela sama, postupci koje je već toliko puta ponovila kao da su bili nedoživljeni. Oznake oko aerodroma doživljavala je kao nešto posve novo. Bilo je nečega božanstvenog u tom trenutku, božanstvenog u oštricama krila koja su već grlila noć, u nezaustavljivom brujanju stroja, u spoznaji da jedan stroj i jedno ljudsko biće, zajedno i visoko u zraku, čine više od jedne cjeline. Začu sebe kako se smije i primijeti zvijezdu Večernicu na nebu koje je postajalo sve tamnije. Mac je stajao uz rub staze, zureći u visine, ne skrećući pogled s aviona dok su mu se ruke u džepovima nervozno stiskale i opuštale. Zašto joj je dovraga dopustio taj dugi kros prije prvog226
DO PONOVNOG SUSRETAsamostalnog leta? Bilo je kasno i ona je već bila umorna, nakon leta nad oceanom vjerojatno uzbuđenija nego što je on mogao primijetiti. Još jučer imala je tek petnaest godina, bila je odviše mlada za samostalan let, a tko bi mogao ustvrditi da su je samo dvadeset četiri sata učinila bitno starijom? U čemu je pogriješio? Pa što ako joj je bio rođendan - mogao je sve to odgoditi za neki drugi dan. Mogao je, dovraga, morao je. Pa ipak... ipak... ona je bila potpuno spremna. Kad je danas promatrao Freddy kako leti, oživio je u sebi sjećanje na ono što je doživljavao kad je sam bio učenik, uspomene koje je zamalo već zaboravio. To što je postao nastavnik, pomišljao je, kao da je u njemu spalilo svu radost letenja, no danas je Freddy obnovila u njemu tu poeziju, navela ga da ponovno udiše zrak koji ga je zaludio da ostavi planet i ustremi se k visinama. Ali, Kriste, nebo postaje svake sekunde sve tamnije. Ovo je bio zamalo najkraći dan u godini. Mora biti da je temperatura sad niža za dvadeset pet stupnjeva prema onoj dok su bili u Santa Pauli. Bilo mu je hladno, no nije mogao otići u hangar i odjenuti se dok je Freddv još u zraku. Nije mogao ni pomisliti da će biti potrebno toliko vremena za tri okreta oko aerodroma. Freddv je i dalje letjela. Ponovno je vidjela zvijezdu Večer-nicu i znala je da joj ona šalje neku poruku, prijateljsku i važnu poruku kojoj je već shvatila značenje iako je nikad neće moći odgonetnuti, što god ona značila. Kako je čeznula da se uspne nebesima tako visoko da vidi zvijezde u konstelaciji Jarca! Knjige su joj objašnjavale da su one jako daleko, predaleko da bi mogle biti viđene. Nije tome povjerovala i nikad neće, jer je znala da upravo leti pod Jarcem, sa zviježđem njezina rođenja. Pogledavši dolje, ona vidje Macovu spodobu, usamljenu tamnu mrlju uza stazu. Domahnula mu je krilima da bi shvatio kako ga vidi, zatim je dovršila krug i s uzdahom olakšanja pripremila se za slijetanje.Dok se Freddy savršeno prizemljivala Mac se nije micao. Cr-227
l
r
JUDITH KRANTZ
veni zrakoplov nježno je prednjim kotačima dotaknuo do, a isti čas i malim stražnjim kotačima. Šake mu bijahu stisnute dok je prilazila i sve dok nije zastala nedaleko od mjesta gdje ju je čekao; odahnuli su tek kad je ugasila stroj. Vrata se otvoriše i ona iskoči iz zrakoplova, zamalo srušivši Maca silinom svog ushita dok ga je grlila. Izgarala je u noći, poput iskara 4. srpnja na Dan neovisnosti, dok joj je crvenu kosu raznosio vjetar, a oči su joj bile tako zažarene da je sva sijala gledajući ga. "Uspjela sam! Uspjela sam!" Klicala je ljubeći ga po cijelom licu. Raširila je ruke i zagledala se u
zvijezdu Večernicu kao da je pripadala njoj. "Uspjela sam, Mac! Hvala ti! Hvala ti!" Shvatio je da ne može doći do riječi. Osjećao se mlad, nadmoćan i opijen kao što je to bila i ona; osjećaji koje je već davno bio zaboravio stisnuli su mu grlo zabranjenim suzama. On kucnu po svojoj uri i zatrese glavom, upozoravajući. "Znam," reče Fr-eddy, "moram krenuti ili će biti prekasno. Već kasnim. Oh, Mac, nije me briga. Dobro, poći ću, poći ću. Ali vratit ću se, Mac! Toliko toga još treba naučiti." Zaboravivši unijeti potrebne podatke u letački dnevnik, ona još jednom snažno zagrli Maca i zahvalno ga poljubi, a zatim potrči do ceste ne bi li je netko povezao kući. Mac je i dalje stajao na stazi. Na promrzlim obrazima osjećao je vrelinu njezinih zanosnih poljubaca. Pričinjalo mu se da ga njezine ruke i dalje snažno grle, da mu njezin divlje sretni glas i dalje odzvanja u glavi. Uzdahnu i zatrese glavom. Zastao je dok je raskapčao bluzu, zatim protrlja obraz nasmiješivši se polako, zamišljeno i napola u čudu. Slatkih šesnaest godina, reče sam sebi, slatkih šesnaest - sve se svodilo na to.228
DO PONOVNOG SUSRETAGlava 9
E Na takvo što Eve se još nije privikla, koliko god je često posjećivala resto-l rane- j Eve se pitala što bi njezina majka ili njezina svekrva pomislile o dovođenju tako mlade djevojke na takvo mjesto. Je li neka od tih časnih dama stare škole mogla i zamisliti restoran u kojemu su, kao večeras, ljudi u večernjim odijelima sjedili pod nadstrešnicama dok je u njihovoj blizini Tom Mix, u odijelu s Divljeg zapada, jeo bouillabaisse iz goleme posude; restoran gdje su se svake noći okupljali lovci na autograme, stojeći u gomili pred nadstrešnicom na ulazu, očekujući pojavu filmskih zvijezda; restoran iz kojega su, kao upravo večeras, mnogi gosti odlazili na boksačke dvoboje na Hollywood Legion stadionu u istoj četvrti, katkad izbjegavajući šakačke obračune među nekim od najuglednijih mušterija kod Derbvja?
229
JUDITU KRANTZ Eve se pitala kako je provela svoj šesnaesti rođendan. Sigurno je bila priređena neka obiteljska večernja zabava; možda joj je bila dopuštena jedna slavljenička čaša šampanjca Dom Perig-non; možda je održana i neka čajanka s kolačićima za nekoliko njezinih prijateljica. Nije se zapravo mogla sjetiti, jer Francuzima šesnaesti rođendan nije značio mnogo. Sa šesnaest godina djevojku se još uvijek držalo djetetom, kosa joj je još padala prema struku kao u djevojčice, nikamo nije odlazila bez pratiteljica i još nije bila na večeri na nekom javnom mjestu. Pa ipak... pa ipak... sa šesnaest godina nije li ipak bila nešto više od djevojčice? Eve se potajice nasmijala samoj sebi dok je promatrala svoje kćeri kako sjede uspravno pod oniskom nadstrešnicom i diskretno se zagledaju u zvijezde što su večerale oko njih. Više tih zvijezda pozdravilo je Paula i Evu pri ulasku, budući da su francuski konzul i njegova supruga bili omiljeni u Los Ange-lesu. Kad su bili predstavljeni Delphini i Freddy te su zvijezde pokazivale divljenje i priznanje Paulu i Evi što imaju takve kćeri. Večeras su obje pridonijele njezinu ponosu, pomisli Eve zadovoljno. Delphine, tek sa sedamnaest i pol godina, izgledala je zapanjujuće ljupko u svojoj jednostavnoj večernjoj haljini od sifona, dok su joj jedini ukrasi bili biserna ogrlica i biserne naušnice. čak i da je nosila neprikladne dijamante,
nitko to ne bi primijetio, pomisli Eve, jer bi svi bili zaokupljeni Ijupkošću njezina držanja i iznimnom ljepotom crta. Iako je večeras, kao i inače, došla kasno iz škole, Freddy je nekako uspjela nagovoriti svoju kosu da pada uredno, u valovima, oko zajapurenog sretnog lica. Eve je znala da bi ona to uvijek mogla samo kad bi htjela. A zahvaljujući njezinoj prvoj večernjoj haljini od tamnoplavog baršuna, koji je bio ukrašen širokim obrubom od bijelog satena, djelovala je još odraslijom nego što je bila. Evi se učini da bi joj ta svečana večera morala zbilja mnogo značiti, jer Freddy je upravo zračila uzbuđenjem,230
DO PONOVNOG SUSRETA
što je za nju bilo nešto novo, uzbuđenjem koje je bilo znatno veće od svega što je dosad pokazala u svom životu punom bučnih otkrića i željno prihvaćenog entuzijazma. Freddy je bila zapravo toliko uzbuđena da je jedva izustila neku riječ tijekom cijele večere, a već su bili kod deserta. Ona dotaknu Paulovu ruku i kimnu s ljubavlju prema svojoj blistavoj mlađoj kćeri, us-plamtjeloj djevojci s iznenađujuće plavim očima i crvenom kosom."Gdje li je ona sada?" upita ga Eve tiho."To nikad nećemo otkriti", odgovori Paul."Znamo barem toliko da nije posrijedi neki momak.""Nije, hvala nebesima", odgovori Paul. Delphine, brucošica na Kalifornijskom sveučilištu u Los An-gelesu, odlazila je na sastanke s momcima odviše često da bi ga to činilo sretnim, pa će i sada, nakon večere otići do svoje najbolje prijateljice Margie Hali, kako bi se zatim zajedno uputile na neku studentsku veselicu. Ako se Freddy i zanimala za dječake, to nikad nije pokazala. Sada, kad je navršila šesnaestu, morat će joj svakako dopuštati da prihvati neki poziv, kao što su to dopuštali i Delphini. Francuski otac u njemu bunio se protiv toga, ali nakon pet godina provedenih u Kaliforniji shvatio je običaje te zemlje i zaključio kako protiv njih ne bi mogao učiniti ništa. Delphine gurnu Freddy. "Vidiš li što ja vidim? Pogledaj tko je upravo ušao! Marlene Dietrich s dvojicom muškaraca - jedan mora biti njezin muž a drugi je egipatski princ... uvijek se kreću zajedno. Freddy!"Da?" "Pogledaj ih, za ime božje, prije nego što odu u bar. Oh, sad si ih propustila vidjeti. Izići će za nekoliko minuta. Gurnut ću te." "Vidiš li negdje Howarda Hughesa?" upita je Freddy rastreseno. U Delphinu se moglo pouzdati da će prepoznati svakoga čija je fotografija izišla u novinama, bio filmski glumac ili ne.
JUDITU KRANTZ"Ne, a zašto bih ga vidjela?""Samo sam radoznala", odgovori ona neodređeno. "Izgledaš nekako neobično", reče Delphine kritički. "Majko, zar ti se ne čini kao da Freddy ima groznicu?" "Imaš li temperaturu, draga?" upita je Eve. "Delphine je u pravu... obrazi su ti vrlo crveni i imaš neki čudan pogled. Oči su ti odviše sjajne. Možda patiš od nečega. Paule, što ti misliš?" "Ona pati od nečega što se zove 'rođendanska groznica', draga - jednostavno je očarana što napokon ima šesnaest godina. To nije groznica, nego znak da je odrasla - više ili manje." Dok je njih troje promatralo Freddy uz različite osjećaje nježnosti, ona shvati da svoj trijumf ne može tajiti ni sekundu dulje.
"Danas sam letjela samostalno", najavi Freddy drhtavim glasom."Sto?" reče Eve."Sto to?" upita Delphine. "Ti si - što?" grmnu i Paul, premda je on bio jedini za stolom koji je znao što to znači. "Uzletjela sam avionom, okružila tri puta poljanu i spustila se.""Sama?" upita Paul koji je već znao odgovor. "Morala sam biti sama, oče. Inače to ne bi bio samostalan let." Freddy je pritom pokušavala djelovati sigurno i zrelo. "Ali to jednostavno nije moguće, Freddy, jednostavno nije moguće!" Eve zamalo zaplaka. "Ti uopće ne znaš letjeti. Kako si mogla uzletjeti avionom a da to ne znaš? Kako si mogla izložiti život opasnosti? Jesi li poludjela?" "Freddy, bilo bi bolje da to objasniš." Paul je bio bijesan, ali je uzeo Evinu ruku da je primiri. "To je potpuno legalno", zabrza Freddy. "Sa šesnaest godina svatko može letjeti samostalno." "Ali to nije objašnjenje." Faulove riječi zvučale su sasvim bijesno.232
DO PONOVNOG SUSRETA
"Pa... Majko, sjeti se koliko si nam puta pričala kako si se is-krala iz kuće i uzletjela balonom kad ti je bilo tek četrnaest?" "To nema veze, Marie-Frederique. Ja želim činjenice!" Paul je bio onoliko glasan koliko je sebi mogao dopustiti a da ne privuče pozornost ljudi u krcatom restoranu."Avion je model Tavlor Cub sa...""činjenice! Kako si naučila letjeti?""Uzimala sam lekcije. Osam sati." "Kada? Kad si imala vremena za lekcije?" Paul upita proci-jedivši riječi."Petkom popodne." "Rekla si nam da si tada oslikavala kulise za školsku predstavu", javi se Ijutito Eve."Lagala sam." Delphine uzdahnu, Eve zatrese glavom u nevjerici, a Paul ponovno krenu u napad."Otkud ti novac za lekcije?" Radila sam kod Woolworth'sa subotom, za pultom sa slatkišima. Taj novac sam zaradila." "Ali što je bilo s plivanjem, s prijateljicom u Beverly Hillsu... s treninzima u bazenu?" Eve se opet javi Ijutitim glasom. "Lagala sam i o tome", priznade Freddy, gledajući majku u oči."Gdje si pohađala tečaj letenja?" inzistirao je Paul."Tamo, kod Dry Springsa.""Kod čovjeka koji te povezao prije četiri godine?""Da." "Kako je to mogao učiniti, ta hulja, a da nas ne obavijesti?" Paulovo lice zgrčilo se. "Lagala sam i njemu. Rekla sam mu da ti plaćaš lekcije. Krivnja uopće nije na njemu." "I kako si, reci mi kako si dolazila do tog aerodroma svakog petka popodne?" Paulov glas udarao je Freddy, koja se nadala da barem to pitanje nitko neće postaviti.
JUDITU KRANTZ
"Ja... pa, svatko to čini, to je savršeno sigurno. Autostopirala sam, ali samo ljude koji su izgledali sasvim pristojno.""Autostopirala?" Paul i Eve eksplodirati su u isti čas. "Nema drugog načina nego autom", promrmlja Freddy, manja nego ikada, zureći u stol.
"Oh, Freddy!" Delphine uzdahnu, konačno pogođena. Laganje nije bilo nešto strašno, svako je dijete lagalo o ovom ili onom, ali autostopirati - to je zaista bilo nešto vrlo loše. Nijedna pristojna djevojka ne bi to nikad pokušala. Zapazila je Ja-mesa Cagneya kako prolazi pored njihova stola, ali nije ga slijedila pogledom. Ovo ovdje bilo je mnogo zanimljivije. Za stolom zavlada zloslutna, potpuna i duga tišina. Eve i Paul bili su odviše bijesni da bi im još bilo stalo do riječi. "Eve! Paul! I lijepe gospođice de Lancel! Ah, kakvo iznenađenje, kako lijep prizor!" Maurice Chevalier stao je pred njih, zračeći svojom pojavom. "Oh, gospodine Chevalier, slavimo moj rođendan, nije li to divno? Danas mi je šesnaest." Freddy je očajnički lupetala ko-ještarije. "Ah, to moram proslaviti s vama! Dopuštaš li mi, Paule?" On sjede na kraj stola pored Eve. "Konobar, donesite šampanjac za sve, naravno Lancel. Ružičasti, ako ga imate. Da, Paule, ja inzi-stiram." On se okrenu prema Freddy. "Ovo je veliki događaj, gospođice Freddy. Mora biti da ste večeras sretni. Od vas očekujemo velika djela, mala moja, zar ne, Paule? Nije li to uzbudljivo, Eva?" On se zatim okrenu Evi i prošapta joj u uho. "Ne bi li stanovita Maddy bila sretna da je mogla pogledati u budućnost i vidjeti se večeras, okružena tako valjanim suprugom i tako ljupkim kćerima?" Pojavi se konobar s buteljom Lancela u posudi s ledom. "Evo šampanjca. Sad ćemo svi nazdraviti -gospođici Freddy de Lancel i njezinoj budućnosti! Neka bude slavna!" Freddy ispi čašu. Sve strašno što joj se dogodilo moralo je izgledati bolje nakon čaše šampanjca. Letjeti sa zvijezdom Večer-
.
234
DO PONOVNOG SUSRETAnicom, pod zviježđem Jarca - ima li cijene koju za to ne bi platila? Paul je napokon zaspao, ali je Eve i dalje bila budna. Svečana rođendanska večera bila je zaključena ubrzo nakon Chevalierove upadice, a prešutnim dogovorom nitko nije više govorio o skandaloznom događaju. Restoran Brown Derby nije bio pogodno mjesto za prijeki sud, pa će slučaj čekati do sutra. I Eve i Paul bili su odviše umorni i uzbuđeni da bi o tome raspravljali dok su se spremali za krevet, no koliko god bila premorena, Eve sad nije mogla zaspati. Diže se tiho, ogrnu se i sjede za stolac pored prozora, odakle je mogla promatrati vrt. Kako je, pitala se Eve, tako iskreno, otvoreno i jednostavno dijete kao što je Freddy, ili je barem tako izgledalo, moglo mirno podići takvu građevinu laži? Mjesecima je zapravo vodila dvostruki život, još od početka školske godine. Kako je mogla lagati roditeljima koji su joj uvijek, pomisli Eve, davali ono najbolje u životu i to otvorenim rukama i nepresušnom ljubavlju? Uspjela je svoje tajne prikriti i pred Delphinom, što nije bilo lako, a lagala je očito i čovjeku koji ju je učio letenju. Sto je on pritom mislio? Kakva je on neodgovorna i bezobzirna osoba morao biti, kad se odlučio podučavati petnaestogodišnju djevojku tako opasnim stvarima, za novac? Kako se usuđuje nazivati se učiteljem? Privuče noge poda se i priveza čvršće ogrtač oko struka. Bilo je nemoguće i pokušati srediti sve te misli, jer mnogo toga uopće nije shvaćala. Sjedeći ponosito za stolom Freddy je pokušala, ni manje ni više, usporediti gomile svojih laži s majčinim bezopasnim malim letom u balonu - kad je to točno bilo? - u Dijonu 1910. godine, prije dvadeset pet godina ili prije četvrt stoljeća, kako se to obično kaže, ali zapravo u vremenu koje je davno prohujalo i nestalo - kao Atlantida ili ed-wardijanski svijet od prije svjetskog rata.Koliko joj je tada bilo godina, upitala se Eve. četrnaest, za-235
JUDITH KRANTZ
ključi nakon brzog računanja. Bila je dakle toliko stara... ili toliko mlada? Iskradanje od guvernante - one sitničave stroge gospođice Helene - i posudba majčina šešira, to su bile sitnice u usporedbi s pohađanjem tečaja za letenje avionom, uz gomile prijevara i neistina. Samo zbog jedne sitnice, jednog nenadanog udara vjetra, izgubila je onaj šešir. Da nije bilo toga, nitko ne bi ništa primijetio i nitko se ne bi ljutio. U svakom slučaju, nije bila učinjena nikakva šteta. U mraku, na Evinim usnama ukaza se smiješak dok se prisjećala onog šoka, zbunjujućeg i prosvjetljujućeg iznenađenja što ga je bila doživjela dok je raskriljenih ruku promatrala krajobraz iz gondole balona, kao i ponosa što je bila jedna od rijetkih koje su se uspjele izdići iznad gomile, vidjeti iz zraka kako izgleda veliki svijet. Morala je priznati da je s Freddy suosjećala ako se radilo o želji da se vidi dalje od nebosklona. Uvijek je shvaćala tu želju, pomisli Eve zavidno. Bilo je nešto potpuno normalno željeti slobodu, posebice u njezinoj dobi. Ali letjeti avionom, sama? Bilo je ženskih pilota, naravno. Svatko je čuo za Ameliju Earhart, Annu Lindbergh i Jackie Co-chrane. Njihovi su podvizi redovito bile velike vijesti, ali to su bile zrele žene a ne mlade djevojke, i bila je to posebna vrsta žena, onih koje su privlačili podvizi što su inače bili svojstveni muškarcima. Ostale su im se žene mogle diviti, ali ne i razumjeti ih. Istina, Freddy je oduvijek željela "letjeti". To je tako često govorila i demonstrirala svojim vratolomijama, no to su ipak bili dječji hirovi, na koje je jedna djevojka morala zaboraviti čim odraste i ostavi iza sebe bjegove na koturaljkama i pokušaj skoka s prozora. Uzdahnuvši, Eve pomisli da je rijetko kad osjećala toliko samoprijekora. Ona Freddy kakva joj se otkrila večeras nije bila kći koju je poznavala, a to znači da je bila nepažljiva i ne-brižna majka. Koliko je ironije bilo u onom trenutku kad je236
DO PONOVNOG SUSRETAMaurice sjeo za njihov stol i inzistirao na šampanjcu, zamišljajući kako u obitelji Lancel vladaju slavlje i radost. Što joj je ono prišapnuo? Nije to tada zapazila, jer je bila obuzeta šokom i bijesom. "Ne bi li stanovita Maddy bila sretna..." Stanovita Maddy. Eve skoči sa stolca uz prozor, zbunjena uspomenama. Bila je potpuno nepokretna osluškujući teške udare srca. Maddy! Maddy koja je bez razmišljanja prouzročila težak skandal u kojemu je živjela više godina, skandal koji je donio toliko boli i sramote svakom u njezinoj obitelji i zbog kojega je, to je morala priznati, Faulova karijera zapala u slijepu ulicu. Maddy u crvenoj haljini i crvenim cipelama, s ljubavnim pjesmama, divljim odobravanjem publike pod narančastim reflektorima pozornice, Maddy koja je žudjela za slavom varijetea. Bila je samo godinu dana starija od današnje Freddy kad je varala svoje roditelje i svake večeri odlazila u Alcazar da čuje pjevača Alaina Maraisa. Sasvim nezamislivo - da se sretne s njim nasamo. Iako u tami, Eve se zacrveni kad se prisjetila one noći kad je ušla u njegovu garderobu. Dvije čaše crnog vina nisu bile isprika za ono što mu je tada bila dopustila -pa ipak, pa ipak - on je tražio njegovo dopuštenje za sve što je činio. Ne! Ne smije pomišljati na ono što se dogodilo te noći, barem ne namjerno, iako to nikad neće zaboraviti. Bila je samo godinu dana starija od Freddy kad je nestala i otišla živjeti u Pariz. Živjeti u grijehu, kako su bez sumnje svi šaptali zapanjeno... u najcrnjem i najdubljem grijehu, koliko god se to jednoj bezbrižnoj djevojci nije pričinjalo kao grijeh, djevojci koja se zvala Madeleine i smatrala velike bulevare svojim poprištem, Madeleini koja je imala toliko smjelosti da ode na audiciju kod Jacquesa Charlesa, onoj Maddy, opet pod novim imenom, koja je kao zvijezda izvodila svoj tour de chant u Olympiji, tako sigurna u sebe i u svoje pravo da čini što god joj se svidi, da je iz svoje garderobe izbacila tetku Marie-France kad ju je došla zamoliti neka se vrati kući. Je li joj tada bilo
237
JUDITU KRANTZ
još sedamnaest ili već osamnaest? I sad je još mogla čuti svoje prkosne riječi. "Nisam više djevojčica kojoj možeš naređivati što te volja... Zar bih mogla biti zadovoljna životom poput majčina... Nemam se čega stidjeti." Maddy, koja je bila tako odlučna da postane zvijezda, bez obzira na sve, i koja nikad ne bi ostavila pozornicu da nije bilo rata i Paula. Kada je naposljetku zaboravila Maddy? Kada, u kojem je zapravo trenutku ona zaista postala Madame la consule de France, koja je pjevala samo pred prijateljima na privatnim zabavama ili na brojnim, svečanim, dobrotvornim priredbama u Los Angelesu? Kad je izgubila Maddy? Hodajući po spavaonici, s tek malo mjesečine koja joj je osvjetljavala korak, Eve se kretala u snoviđenju probuđenih uspomena. Mnogo vremena ostala je izgubljena u vlastitoj prošlosti, a onda se vrati u stvarnost. Paul je i dalje spavao, no nekako je osjetila da je Freddy budna. Eve iziđe iz spavaonice i krenu hodnikom do sobe svoje kćeri. Ispod vrata vidio se trak svjetla. Pokuca i začu slabašno "Uđi". "Nisam mogla zaspati", reče promatrajući kćer skvrčenu na krevetu u flanelskoj pidžami, izgubljenu i zapravo odsutnu, dok je grčevito držala neku knjižicu s plavim i crvenim koricama."Ni ja nisam mogla.""Sto to čitaš?""Pilotski udžbenik.""Je li dobar?" Freddy se pokuša nasmiješiti. "Nema zapleta ni dijaloga, samo mnoštvo iscrpnih opisa." "Freddy, reci mi... taj čovjek, taj instruktor letenja... je li on mlad čovjek?" "Mac? Nikad nisam o tome mislila. Letio je u ratu, u eska-drili Lafayette, bit će dakle... oh, ne znam. Mogla bih ga upitati."238
DO PONOVNOG SUSRETA "Ne, nije važno. Zanimalo me samo zato što sam se pitala... koliko iskustva ima." "Više od ikoga. Počeo je letjeti još kao dječak. Naučio je letenju stotine ljudi. Znaš, majko, doista nije neobično letjeti samostalno sa šesnaest godina. Mnogi momci to čine. Pitaj koga hoćeš." "Sigurna sam da si u pravu. Za mene je to ipak bilo... iznenađenje.""Kao da se više ne ljutiš", zausti Freddy oprezno. "Ne, razmišljala sam o tome. Letenje ti mnogo znači, zar ne?" "Više nego što mogu objasniti. Ne bih izmislila toliko laži da je bilo drugog načina. Znala sam da mi ne bi dopustila da sam te zamolila", reče Freddy ozbiljno."Hmmm." Eve je razmatrala tvrdnju."Sigurno ne bi, zar ne?""Ne bih, u pravu si. Rekli bismo ti da čekaš.""Ne bih mogla čekati.""Znam.""Kako znaš?""Jednostavno znam. I ja sam jednom bila mlada.""Ti si još mlada", pobuni se Freddy. "Ne tako mlada. Nikad više... i to je možda dobro. Sigurno je dobro... i u svakom slučaju, neizbježno. Oh, što ćemo sada s tobom, dijete?" "Moram dobiti dozvolu za letenje. O tome ne mogu lagati. Uostalom, obećavam da više neću lagati... osim toga, morala bih dobiti tvoje pismeno dopuštenje da bih mogla pristupiti ispitu za stjecanje dozvole. čeka me barem još deset sati lekcija." "Što si namjeravala? Raditi dok ne zaradiš dovoljno da to platiš?" "Da. Razmišljala sam o još ponečemu... ali neću ti više lagati da bih opravdala izostanke iz kuće.""Tenisko društvo? Uskrsna parada? Kraljica svibnja?"
239
JUDITH KRANTZ
To su dobre zamisli - osim ove s kraljicom svibnja. "Da nisam bila toliko ponosna na svoj samostalni let i priznala vam ga, mislim da bih i dalje mogla sve tajiti.""Mogla bi načiniti i pismeno dopuštenje?""Krivotvorinu", reče Freddy ozbiljno. "Da, mogla bih." "Ne sumnjam", promrmlja Eve. "Ipak, sad barem znamo. Sve u svemu, mislim da je tako bolje." "Znači li to da ću smjeti i dalje raditi kod Wollworth'sa?" U pitanju se osjećala žudnja. "Morat ću razgovarati s tvojim ocem. Mislim da ću ga nagovoriti. Ali nikakvo autostopiranje, Freddy, nikakvo. Obećaj mi to čvrsto.""Naravno, ali kako ću doći do zračne luke?" "Ako umiješ letjeti, bit će da si dovoljno dobra i za cestu. Dječaci dobivaju dozvolu većinom u šesnaestoj, zar ne? Del-phine mi o tome neprekidno govori.""Oh, majko!""Kad naučiš voziti, posuđivat ću ti svoja kola." "O, majko, tako si dobra!" Freddy joj poleti u zagrljaj i poče je tapšati. Iako je bila razvijenija od majke, priljubila se uz nju čeznući za dodirom i sigurnošću što joj ga je donosio. Ipak, nije bila toliko zločesta da je izbace iz obitelji, kao što je sa strahom pomišljala posljednjih sati u svojoj sobi. I jednoj i drugoj pojaviše se suze u očima. "Recimo tek to da sam ti zahvalna na tvojoj ljubavi. A sad moraš na spavanje, Freddy. Vidimo se sutra ujutro." "Laku noć, majko", reče Freddy, gledajući je kao da kani ostati budna cijelu noć, plešući u znak zahvalnosti svojoj dobroj sreći. "Laku noć, draga. Samostalni let bio je izvrstan, zar ne? Mogu samo zamisliti... ne, mogu se prisjetiti, na svoj način mogu se prisjetiti kako si se osjećala. čestitam ti, draga moja. Vrlo se ponosim tobom."240
DO PONOVNOG SUSRETA
"Dođi, Freddy, vrijeme je", reče Delphine. Freddv je kroz prozor promatrala ledenu kišu koja je uslijedila nakon njezina rođendana i potrajala punih sedam dana. Delphine je te nedjelje prispjela kući iz zgrade svoga sestrinstva i odmah najavila kako je došao trenutak za "preokret" koji je bila obećala Freddy kao svoj rođendanski poklon. Freddy nije zapravo znala kako uljudno odbiti taj pokus, riječima da je odviše zauzeta domaćim radovima. Očito je naime bilo da nije odviše zauzeta pa da mora prihvatiti Delphinin poklon - ili biti okrivljena zbog nezahvalnosti, pomanjkanja sestrinskih osjećaja i odbijanja suradnje. "Ogrnut ću te ručnikom iz kupaonice", najavi Delphine nakon što je Freddy smjestila u svojoj sobi ispred toaletnog stolića s ogledalom. "Imaš li četku za kosu?" Freddy je dodade sestri uz uzdah nestrpljenja. Ipak, koliko bi Delphininih prijateljica dalo sve na svijetu za ovakav znak pažnje? Obuzeta poslom i ozbiljna izgleda, Delphine okrenu sestru tako da je sada bila okrenuta leđima ogledalu. Iščešljala je sav vodopad njezine kose s lica, i pričvrstila je otraga plastičnim kvačicama. Uze bočicu s tonikom, navlaži njime komad vate i istrlja lice. Vata je na kraju bila čista kao i na početku, jer Fr-eddy nije običavala bilo što nanositi na kožu. "Tako", reče Delphine. "Sad mogu početi." Ona izvuče iz ladice kutiju s Max Factorovim
temeljnim nanosom i pokri izrazite sestrine crte tankim i stručno nanesenim slojem, dobivši tako za nekoliko nijansi svjetliji ten nego što ga je Freddy prirodno imala. Napraši je zatim lakom bež boje i poče proučavati učinak, okrećući sestru s jedne strane na drugu. Freddy je izgledala kao kip, pomisli ona. Živi kip, naravno, odlučnih i tvrdih crta poput svoda neke velike katedrale. Ali ona joj je bila sestra a ne dečko, a dečki - bili oni sasvim obični ili pak iznimni - ne ugovaraju sastanke s djevojkama koje nalikuju živini kipovima. Takvo što ih kod djevojaka nije zanimalo. Premda to Delphine nikad nije kazala sestri, zabrinjavala ju je činjenica što je ona rijetko imala sastanke s momcima. Rijetko?
241
JUDITH KRANTZPraktički nikad. Ako neka djevojka nije bila privlačna sa šesnaest, čemu se još mogla nadati? Mnogo subotnjih noći Freddy je provela kod kuće, nastojeći stvoriti dojam kako je savršeno sretna s onim svojim nemogućim knjigama o letenju, no Del-phine je znala da joj je sestra sigurno duboko zabrinuta, ali i odviše ponosita da to prizna. često su njih dvije iskušavale nove plesne korake, pa je znala da je Freddy izvrsna plesačica, ali tko bi ikad doznao koliko je lagana u pokretima i ritmična kad je tako rijetko izlazila? Delphine uze jastučić i okruglu pločicu crvenila. Pomičući jastučić vrlo lagano, nanese obzirno crvenilo, miješajući ga s temeljnim nanosom tako da je sve izgledalo potpuno prirodno. Zatim uze zašiljenu olovku za obrve i vrlo lagano povuče dva tanka svijetlosmeđa poteza na rubovima njezinih bakrenastih obrva, potamnivši ih tek toliko da čine prikladan okvir dubokim udubinama njezinih divlje plavih očiju, u kojima se zrcalila nepopustljivost. Freddy se pomaknu nestrpljivo. "Nisam mogla ni zamisliti da posjeduješ sav taj pribor. Koristiš li se njime?""Naravno. Svatko to čini.""Nisam imala pojma." "U tome je stvar. Očito je da si to propustila. Ali u tome je sva razlika, Freddy, a nauči se sasvim lako. Kad ovo dovršim točno ću te sve naučiti. Skinut ću sve nanose i onda ću dotjerati polovicu tvoga lica, a tebi ću prepustiti drugu. Vježbat ćeš sve dok se ne usavršiš... nije važno koliko će to trajati. Moraš se opustiti i hrabro podnijeti ako pogriješiš. Sve se može lako obrisati.""Delphine, ti si zbilja... draga i plemenita." "Samo se jednom ima šesnaest godina. To je veliki rođendan i morala sam ti pokloniti nešto doista važno." Delphine je to kazala s vidljivim zadovoljstvom. Neko vrijeme radila je bez riječi, a zatim dodade kao slučajno: "Srednjoškolci su stvarno bezveznjaci."242
DO PONOVNOG SUSRETA
"To sam i ja primijetila." "Sretna si što si mogla preskočiti jednu godinu. Bit ćeš na sveučilištu već sljedeće jeseni, a to je sasvim različito. Tisuće studenata - i većina njih nisu bezveznjaci." "To je dobra vijest." Freddy pokuša iz sebe izmamiti najpro-stodušniji osmijeh što je mogla. Kad je željela Delphine je doista bila nježna. "Studenti znaju cijeniti vješte pripovjedače. Lijepit će se za tobom.""To je još bolja vijest." "Samo donekle", reče Delphine, služeći se riječima precizno kao kakav pikador, kopljanik u borbi s bikovima. Uze na to kutijicu s maškarom, svoj najdragocjeniji toaletni pribor."Hm?" "Pa, znaš kakvi su već muškarci... Oni vole biti glavni pripovjedači čak i kad se susretnu s nekim tko im je ravan."
"To je glupo. Ne znači li to upropastiti nekoga drugoga?" "Zapravo i ne. Kad vodiš konverzaciju, ti činiš onoga drugoga sretnim. Znaš, time ga potičeš, ohrabruješ ga da se sam izrazi, slušaš ga kreativno." Delphine umoči četkicu u čašu vode i protrlja njome stručno komad crne maškare. "Ako hoćeš time reći da ja previše pričam, to je točno", zamijeti Freddy. "Oh, Freddy, nije to posrijedi. Radi se o tome da momci -pa i studenti - ne znaju reći ništa inteligentno o avijaciji. Oni o tome nemaju pojma, a sigurno je da pritom ne žele biti poučeni od neke djevojke.""Dobro, o čemu drugom bih ja mogla pričati?""O automobilima", najavi svečano Delphine. "Pokušavala sam. Stvarno sam pokušavala, ali auto je smiješna stvar. Hoću reći, što on može osim ići naprijed ili natrag na nekoj glupoj cesti? Sve je to tako jednodimenzionalno. Sto se o tome još može reći?" upita Freddy odbojno."Kad bi ti samo mogla... zamisliti na trenutak da nemaš poj-
243
JUDITU KRANTZma o zrakoplovima i početi se pretvarati kao da te privlače automobili, to bi te moglo odvesti i do neke druge teme. Kad je riječ o automobilima ili strojevima općenito, djevojke su većinom praznoglave, tako da tu imaš veliku prednost. A onda... onda će razgovor skrenuti i na nešto drugo." "Što, na primjer?" Freddy je bila zbunjena, ali je željela nešto naučiti. "O njegovu bratstvu, profesorima, nogometnoj momčadi i njezinim izgledima, koje bendove voli, koje je nove filmove vidio i koje su njegove omiljene filmske zvijezde, što kani raditi kada diplomira, što misli o bilo čemu, uostalom - čak i o tome koje stripove čita. Oh, Freddy, muškarce se može navesti da pričaju o milijun stvari, ako počneš s automobilima i zatim samo pitaš." Potez za potezom, Delphine je nanijela crnu maškaru, vješto uspijevajući da ne bude predebela ili odviše zrnata. Onda je pogledala sestrine trepavice, koje su joj se svidjele, a zatim - polagano i dramatično - upozna Freddy sa svojom najvažnijom spoznajom: "Ako neki muškarac prestane pričati, a ti ne znaš što bi ga pitala samo ponovi njegove posljednje riječi u upitnom obliku, kao da ga nisi razumjela. On će onda nastaviti pričati. To uvijek pali. Nisam to još otkrila nijednoj prijateljici, čak ni Margie." Pod pojmom otkrića, ali ne sasvim uvjerena, Freddy upita. "Samo ponavljaš njegove posljednje riječi. I u tome je sva mudrost?" "To je sve. Vrlo jednostavno, ali za muškarce neodoljivo, ako to činiš na pravi način. Steći ćeš glas strahovitog pripovjedača, a sa svojim izgledom i tim senzacionalnim nogama - dala bih sve kad bih imala takve noge - postat ćeš najpopularnija djevojka među brucošicama.""S mojim izgledom?" "Nemoj se još pogledati u ogledalo, pričekaj dok dovršim. Još ti nisam uredila kosu." Delphine skide plastične kvačice i244
DO PONOVNOG SUSRETApoče četkati sestrinu kosu dok nije postala uredna koliko je to uopće bilo moguće. Načini joj razdjeljak sa strane, a onda vrućom kovrčaljkom, koju je zagrijavala za toaletnim stolićem, načini nekoliko lukavo odmjerenih valova s obje strane lica. Naposljetku nanese ružičastu šminku na usne, ali njome nije bila zadovoljna pa preko toga nanese svijetlocrvenu šminku. Delphine uze veliki crni šal iz ladice, skine ručnik kojim je bila za-ogrnuta sestra, i namjesti šal tako da su se ukazala ogoljena ramena i duboka udubina iznad grudi. Delphini zastade dah. "Okreni se!" zapovjedi glasom bajoslovne vile i okrenu Freddy na stolici, tako da je ugledala svoje lice.
Freddy se zapanjeno promotri."Dakle?" Delphine duboko udahnu."Nemam... nemam riječi." "Prekrasna si! Freddy, jednostavno mi zastaje dah. Ne mogu povjerovati da si to ti.""Nisam li malo... prestara?" "Izgledaš kao filmska zvijezda." Delphinine riječi odavale su poštovanje, kao da je to bio posljednji i najveći kompliment. "Znala sam da se to može postići s malo kozmetike." Delphine se sagnu nad svojom kreacijom i poljubi je u vrh glave. Njezin je ukus bio nepogrešiv, pa je Freddy ispala još ljepša nego što se nadala. Osjetila je mali ujed zavisti, ali smirio ju je brz pogled u ogledalo. Bile su toliko različite, da nisu mogle jedna drugoj smetati."Pokažimo te nekome", zamoli Delphine, gurkajući sestru. "Ne, ne mogu. Malo sam... dobro, prestrašena. Daj mi vremena da se priviknem. U svakom slučaju, kome bi me pokazala? Majka ne zna da se služiš tim stvarima, je li tako? A otac bi te ubio. I mene. Prvo mene, kladim se." "U pravu si... Toliko sam se uzbudila da sam na to zaboravila. Freddy, kad budeš u koledžu uredit ću ti lice čim to budeš željela - to je drugi dio mog poklona." Delphine je sijala od za-245
JUDTTH KEANTZdovoljstva, a zatim je odložila gomilu svoga kozmetičkog pribora, koji je dobrim dijelom nabavila narudžbama na oglase što ih je vidjela u filmskim časopisima. "čekaj, daj da pogledam te slike", reče Freddy u iznenadnom napadu radoznalosti, kad je zapazila hrpu sjajnih fotografija na dnu jedne od Delphininih kozmetičkih ladica. "Nemoj!" reče joj Delphine hitro, ali Freddy je već prevrtala fotografiju za fotografijom, na kojima je bila snimljena Delphine, ali s mnogo raznih pratilaca. Fotosi su bili u okvirima koji su nosili imena dobro poznatih noćnih klubova Holly-wooda. Na stolovima pred njom bili su kokteli, u ruci je najčešće držala cigaretu, a prizori su potjecali iz tako poznatih mjesta kao što su Coconut Grove, Trocadero, plesna dvorana Pa-lomar, Circus Gaf e, Omar's Dome..."Ali ovi ljudi... to nisu studenti, zar ne?" upita Freddy."Neki jesu, neki nisu", odvrati zbunjeno Delphine. "čekaj malo... ovaj ovdje ima najmanje trideset godina. Ali ne izgleda loše. Delphine, zar ti piješ i pušiš?""Ne mnogo. Koliko je dovoljno da ne misle kako sam dijete." "Sto oni misle, koliko imaš godina?" Freddy je to upitala, obuzeta izgledom sestre na fotografijama. Bila je čarobna, zrela, uravnotežena i zavodnička neznanka, smiješeći se u oči ljudima koje nitko u obitelji nije dosad vidio."Dvadeset jednu.""Kako si to uspjela?" upita zadivljeno Freddy. "Imam krivotvorenu osobnu ispravu, naravno. Svatko je ima." Delphine je to rekla s nelagodom. Pograbivši u hipu fotografije, bacila ih je u ladicu koju je odmah zatvorila."Reci mi još samo nešto", zamoli Freddy stariju sestru."Sto?" "Ti ljudi? Vode li te na ples u noćne klubove, kupuju li orhideje kojima te kite, gledaju li te tako kako te gledaju samo zato što si neodoljivo zabavna u razgovoru? Provodiš li s njima246
DO PONOVNOG SUSRETAcijelu večer pitajući ih što misle o svojoj nogometnoj momčadi ili o stripovima i o svojim automobilima?" "Ne baš", odgovori oprezno Delphine. "Ali to je dovoljno za početak." Bilo je nedjeljno popodne u lipnju 1936. Dan ranije Freddy je dobila svjedodžbu završene srednje
škole, a sad je bila sama, na najdužem krosu što ga je dosad bila poduzela, od Dry Springsa do San Luis Obispa i natrag. Najkraći put bio je nešto sjevernije i malo zapadnije, preko Big Pine planine lanca San Rafael, zatim iznad doline na istok od Santa Marije, duž umjetnog jezera Twitchell i preko Ar-royo Grandea do zračne luke San Luis. Mnogo bi lakše bilo slijediti obalu prema sjeveru i zatim kod Pismo Beacha skrenuti na istok, ali tako ne bi stekla nikakva nova znanja u navigaciji. Proteklih mjeseci, dok je radila s Macom na stjecanju privatne letačke dozvole, koju je i dobila prije nešto više od mjesec dana, radila je na navigaciji koliko god je to mogla. Navigacija, potpuno precizna navigacija bila je sljedeći najvažniji korak za pilota koji je već naučio letjeti. Nije to bilo nešto tajanstveno, pomisli Freddy, kao što se isprva bojala. U biti, to je značilo letjeti tako da svakog trenutka točno zna gdje se nalazi. Do te spoznaje dolazilo se očitavanjem znakova na zemlji, usporedbom sa zemljovidom što ga je neprekidno držala na koljenima i strogim pridržavanjem smjera kretanja što ga je utvrdila uoči leta na magnetskom kompasu. U nekoliko časaka nepažnje vjetar je mogao skrenuti zrakoplov s predviđenog smjera; zato je Freddy pozorno motrila obilježja na zemlji koja bi se, prema zemljovidu, morala nalaziti desno, lijevo ili upravo ispod letjelice. Ako bi došlo i do najmanjeg odstupanja, smjesta bi prilagodila kompas da ispravi učinak vjetra. Preletjela je gradić Ojai koji je bio točno ondje gdje se morao nalaziti, pa je Freddy dopustila svojim mislima da malo odlutaju u budućnost. Već sutra započet će novi posao, radeći šest dana u tjednu u pekarnici Van de Kamp na raskrižju ulica Beverly i
r
247
JUDITH KRANTZWestern. U tom lancu pekarnica, koji je započeo od dućančića s domaćini kolačima, nalazilo se sad stotinjak trgovina sa zaštitnim znakom vjetrenjače širom Los Angelesa. Posao joj je počinjao u šest ujutro, kad je pekarnica otvarana, i trajao do dva popodne, kad ga je preuzimala popodnevna smjena. Zbog neprikladne satnice i radnog tjedna od šest dana bila je dobro plaćena, dvadeset pet dolara na tjedan, onoliko koliko bi dobila i neka stručna tajnica. Freddy je to značilo da će moći letjeti nekoliko popodneva u tjednu kao i vikendom. Ona uzdahnu. Sudbina joj je dodijelila da prodaje slatkiše i kolače, koje nije podnosila, ali te su slastice omogućivale jedan od rijetkih poslova koji nije stradao od depresije. Svakodnevno udisanje vonja toplog šećera bila je tek mala neugodnost u usporedbi s novcem koji joj je omogućio letenje preko ljeta i još malo - samo malo - za prvu uštedu kojom će moći kupiti zrakoplov. Danas je upravo uživala vozeći novi Macov avion, svijetložuti monoplan Ryan STA sa strojem Menasco C-4 od 125 konjskih snaga. Bio je snažniji od Tavlor Guba i njime je dosad letjela tek pet puta. Kao nagradu za dobivenu srednjoškolsku svjedodžbu, otac joj je poklonio ogrlicu od pravih bisera, no majka ju je -neka je blagoslovljena - obdarila čvrstim novcem, dovoljnim da plati tri duga krosa, od kojih je ovaj današnji bio prvi. Biseri su ipak bili prvi vrijedan nakit koji je posjedovala. Freddy se bavila mišlju da ga možda založi. Znala je da od oca ubuduće ne može očekivati financijsku pomoć. On je bio voljan kupiti joj set skupih štapova za golf ili članstvo u teniskom klubu - pa i lekcije iz bridža, ako bi joj to palo na um. Zahvaljujući majci, on se više nije izričito protivio njezinim letovima, ali dao joj je jasno do znanja da za njih ne želi dati ni centa, pa ni u obliku zajma. On se očito nadao kako bi je teškoće mogle navesti da odustane od svega. Nije bilo nikakva smisla pokušati mu objasniti da namjerava kupiti vlastiti avion. Najjeftiniji među jeftinim zrakoplovima -248
DO PONOVNOG SUSRETA
Tavlor, Porterfield Zephvr i Aeronanca ighwing - koštali su gotovo petnaest stotina dolara svaki, s gotovinskom uplatom pri kupnji od četiri stotine pedeset dolara. Cijelo bogatstvo! Za svoj osamnaesti rođendan Delphine je dobila novi Pontiac coupe vrijedan šest stotina, što je izazivalo zavist medu momcima u okolici. Uspoređujući s cijenama automobila, kupnja jeftinog zrakoplova mogla se usporediti s kupnjom Packarda, najskupljeg automobila u Americi. Pred njom je očito bio pokušaj da kupi avion iz druge ili treće ruke, koji bi zatim mogla dotjerati, zrakoplov koji bi možda mogla nabaviti uz povoljnu cijenu i otplatu na dulji rok. Ako ne bi došla do vlastitog aviona, upitala se Freddv hvatajući visinu ispred planine Big Pine, kakvu bi budućnost imala kao pilot. Točnije, kao pilot na utrkama? Utrke. Znala je da nema nikakva izgleda natjecati se u brzinskim utrkama, na razmjerno kratkim udaljenostima, jer su u njima sudjelovali snažni avioni koji su jurili poput trakaćih konja. A ne bi mogla sudjelovati ni u utrkama u zatvorenom krugu oko fiksnih točaka. U bilo kakvoj brzinskoj utrci imali su izgleda samo mnogo snažniji avioni od onoga kojega će ona možda moći nabaviti, i to s pilotima koji imaju iskustvo u toj vrsti utrka. U posljednjih nekoliko godina zanimanje za brzinske utrke toliko je poraslo da su se pojedini rekordi mogli održati samo nekoliko dana - dok ih ne bi oborio neki drugi takmičar. Ipak, u području Los Angelesa održavana su razna kros natjecanja, od jedne do druge točke za opskrbu gorivom, do cilja koji je mogao biti i stotinama milja daleko. Pritom je za svaki zrakoplov utvrđen hendikep, izračunat prema najboljem mogućem učinku, tako da bi pobjeđivao onaj pilot koji je u zraku proveo najmanje vremena, pilot koji je postigao najveću brzinu koristeći se na najbolji način vjetrom, kompasom i zemljovidom, najprecizniji, najdosjetljiviji i najsnalažljiviji pilot - katkad i najsretniji.249
lJUDITH KRANTZ Dovraga, ali ona je prekasno rođena! Amy Johnson, britanska Jetačica čiju je karijeru Freddv strastveno pratila, počela je letjeti 1928. godine. Kad je ta djevojka iz Hulla imala samo sedamdeset pet sati letenja, uzletjela je iz Crovdona, zračne luke na rubu Londona, i nekim se sićušnim i krhkim De Havilland Mothom, nabavljenim iz druge ruke, zaputila do Australije. Pješčana oluja prisilila ju je na spuštanje usred pustinje, prilikom prizemljenja u Bagdadu slomio joj se jedan potporanj kotača, na putu do Karačija izgubila je zasun, nestalo joj je goriva kod Jansia, pa se morala spustiti na vježbalište medu vojnike koji su počeli bježati spašavajući glavu, proletjela je kroz monsun između Kalkute i Ranguna, gdje je morala staviti novi propeler koji je srećom ponijela sobom. Na posljednjoj etapi, duž Indonezije, počeo joj se joguniti stroj, a imala je i vrlo lošu vidljivost iznad Timorskog mora prije nego što je dosegnula Dar-win, gdje je oduševljeno dočekana kao prva žena koja je sama letjela od Engleske do Australije, postavši tako internacionalna heroina. To je dakle ono pravo, promišljala je Freddv, a njezino se obožavanje heroja premetnulo u puku žalost kad je izračunala da je Amy Johnson ostvarila svoj podvig kad je Freddy imala tek devet godina i još nije bila ni zakoračila u zrakoplov. Nakon svoga prvog trijumfa Amy Johnson ostvarila je i drugi, postigavši rekord za lake avione u letu od Londona do Tokija. A zatim, kad je jedan dotad nepoznati pilot, Jim Mollison, postao slavan prevalivši udaljenost od Australije do Engleske u samo devet dana, udala se za njega. Nakon medenog mjeseca koji je trajao samo dva dana, Mollison je oborio niz rekorda preletjevši Atlantik od istoka prema zapadu, dok je Amy oborila za jedanaest sati vlastiti rekord između Londona i Cape Towna. To vjenčanje je doista bilo slavno, pomisli Freddy uzdah-nuvši. Znala je da joj nitko ne bi odobrio tu zamisao, no ona je snatrila o braku dvoje pilota koji će se odmah nakon vjenča-250
DO PONOVNOG SUSRETA
nja zaputiti u različitim smjerovima, u potjeri za novim rekordima. Baš je sretna ta Amy Johnson, naletjevši na muškarca kojemu je bilo stalo upravo do onoga do čega je bilo stalo i njoj. Ni jedan od momaka s kojima se u protekloj godini Freddy upoznala i imala s njima sastanke nije pokazivao nikakva zanimanja za avijaciju. Iskušala je Delphinin savjet i pokazalo se da funkcionira. No kao dobra pripovjedačica morala je voditi i dosadne razgovore... po njezinu mišljenju, nije se isplatilo biti popularna. Bilo je dakako i poljubaca, više puta zapravo. Ali nije to bilo bogzna što, pomisli Freddy podsjećajući se razočarano doticaja dviju stidljivih usana, nespretnih ruku koje su grlile podjednako nespretna ramena. Zapravo, te je poljupce dopuštala kako ne bi razočarala Del-phinu, no za nju je bilo i mnogo važnijih stvari s kojima je kasnila - pomisli nezadovoljno Freddy dok je promatrala vidokrug. Prije šest godina Ruth Nichols oborila je brzinski rekord svoje prijateljice i suparnice Amelije Earhart, dvije godine kasnije, 1932., Earhart je sama preletjela Atlantik, 1934. je Francuskinja Marie-Louise Bastie bila prva žena koja je izvela kružni let između Tokija i Pariza, u rujnu 1935. Laura Ingalls preletjela je bez prekida udaljenost od Los Angelesa do New Yorka, obo-rivši rekord Amelije Earhart gotovo za četiri sata. To je zbilja sranje - je li moguće da je sve već učinjeno? Amy Johnson obletjela je manjim i slabijim avionom od ovog Ryana više od polovice zemaljske kugle, a gdje je bila Freddy osam punih godina nakon tog rekorda? Vrtjela se oko Tvvitchella, te prljave umjetne baruštine, a ne iznad oceana, mora, pustinja ili makar velikih rijeka. Ovim tempom nikad ne bi izišla iz Ka-lifornije! Na malom aerodromu San Luis Obispo Freddy je za ručak pojela sendvič koji je ponijela od kuće i uzela gorivo, zapazivši zabrinuto da gazolin za avione stoji dvadeset centa galon. Kad je napokon stekla letačku dozvolu majka je inzistirala da joj plati zdravstveno osiguranje kao i osiguranje za odgovornost251
JUDITH KRANTZza učinjenu štetu. Bez toga osiguranja, koje je majku stajalo stotinu dolara, ne bi više mogla letjeti, ali je gazolin morala kupovati sama. Bila je to paklenski skupa strast, pa je Freddy zavidjela ženama iza kojih je netko stajao. Floyd Odlum pomagao je svojoj supruzi Jackie Cochrane, lord Wakefield sponzorirao je veliku letačicu s Novog Zelanda Jean Batten, a pomagao je i Amy Johnson. Annu Morrow naučio je letjeti njezin suprug Charles George Putnam. Zar se ne bi mogao pronaći neki muškarac, bogat i po mogućnosti vrlo star, u svakom slučaju bez romantičnih natruha, koji bi potpomagao američko zrakoplovstvo plaćajući njezine račune? Ne, takvoga nije bilo, odgovori Freddy sama sebi. Možda bi se i našao da je započela prije deset godina, kad su žene ostvarivale svoje prve podvige u zraku, ali danas su veliki pionirski dani prošlost. Dobro, za stjecanje slave je prekasno, ali nešto bi se ipak moglo učinili. A što - to će već otkriti. Znala je to jako dobro, kao što je uostalom znala sve kad je posrijedi letenje. Bilo joj je sve savršeno jasno, pomisli dok je pogledom obilazila tu malu zračnu luku koju nikad prije nije vidjela, a koju je ipak pronašla ne potrošivši ni milju leta uzalud, kao da su na nebesima bili istaknuti putokazi i prometne strijele. Prošlog ljeta još nije bila počela obuku, a sad je već školovan pilot. Kad bi samo imala vremena, zemljovide i novac za gorivo i hranu, mogla bi se ovim Ryanom uputiti ravno do Aljaske, ili u suprotnom smjeru, do donjeg vrška Južne Amerike. Mogla bi to učiniti već ovog časka, jer je već znala sve što je trebalo znati. Znala je dovoljno, to je bitno. Ostalo će se već dogoditi i ona će tome pridonijeti. Freddy zahvali momku koji je nasuo gorivo, prođe rukom kroz kosu i pope se natrag u žuti zrakoplov, olakšana srca. Nakon nekoliko sati Freddy je već bila blizu Dry Springsa. Povratni let bio je tako dosadan da je pomislila kako bi bilo252
DO PONOVNOG SUSRETA
zgodno poći zaobilaznim putem, pa se spustiti u Santa Mariju i Santa Barbaru, tek toliko da doživi tamošnje raspoloženje, porazgovara bilo s kime tko se nade na stazi. No znala je da je Mac već izračunao koliko joj vremena treba za taj kros, pa će se uznemiriti ako zakasni. Letjela je tako točno i vjetrovi su bili tako povoljni da je bila dobrih dvadeset minuta ispred vremena predviđenog za povratak. Može dakle još nešto učiniti, pomisli ona uz osjećaj napetog zadovoljstva. Dan je bio prekrasan, vidljivost potpuna. A bila je još dovoljno daleko od Dry Springsa da je nitko neće vidjeti što radi. Nigdje na vidiku nije bilo nijednog zrakoplova. Bio je to poziv sudbine, reče Freddy sebi, upravo poziv sudbine da pokuša učiniti nešto što je već mjesecima proučavala u svom omiljenom udžbeniku autora Jacka Hunta i Raya Fahringera. Pred sobom kao da je jasno vidjela prvu stranicu poglavlja "Akrobat-ska faza". Iz njega je znala napamet svaku riječ. Prije svega, učenik mora shvatiti da je "sastavni dio zrakoplova" od trenutka kad zategne sigurnosni pojas. Od tog trenutka, bez obzira na poziciju aviona, normalnu ili obrnutu, pilot uvijek sjedi u istom položaju o odnosu na zrakoplov... i pokreće poluge u skladu s tim. Kad se to shvati, očito je da pilot mora samo "promatrati" gdje se nalazi i na odgovarajući način "letjeti". Uostalom, tako se ponaša i tijekom normalnog letenja.Izvrsno, ima li od toga što jasnije? Ili poticajnije? U mislima je već izvela na tisuće petlji, pomisli Freddy dok se uspinjala do visine od pet tisuća stopa, apsolutno sigurne za taj manevar. Mogla bi u snu ponoviti popis uobičajenih učeničkih pogrešaka. Sve je to bilo ucrtano u njezinu mozgu. Još nije izvela petlju, barem ne avionom, ali danas je letjela serijskim zrakoplovom sa serijskim strojem kojemu je davao prednost i nacionalni letački akrobat Tex Rankin. Nije li upravo Rankin ustvrdio da sigurnost pilota ovisi o preciznoj akrobatici? Nije li upravo sebi dugovala neku specijalnu
i"tcti:
253
JUDITU KRANTZ
w"i
proslavu? Proslavu stjecanja letačke dozvole prošlog mjeseca. I proslavu današnjeg zaključka da je neće zastrašiti podvizi što su ih bile ostvarile Amy Johnson, Earhart i Cochrane. Tako je! Freddy poče oprezno ponirati zrakoplovom, a čim je dostigla potrebnu brzinu poče se izvlačiti prema gore. Postupno je gurala priklopac tako da je postigla maksimalnu snagu. Pokoravalo joj se sto dvadeset pet neiscrpnih konjskih snaga, galopira-jući naprijed na najmanji pritisak njezine ruke. Nakon puno sati provedenih u opreznoj navigaciji, s čistim i strogim matematičkim užicima, kakvo je to sad blaženstvo bilo zajuriti se u nebesa! Vodila je zrakoplov kružnicom, a kad je dosegnula točku u kojoj je letjela naglavačke, osvrnu se da pogleda kako se nos zrakoplova izravnava s horizontom. Dokazala je sebi da može letjeti naglavce, da može nadvladati ograničenja zemljine teže makar u jednom časku zanosa. Kad je
zrakoplov izveo petlju i krenuo ponovno k visinama, uspravivši se, Freddy se poče smijati kao dijete, ali dijete koje potpuno vlada zrakoplovom. Načini još jednu petlju. Pa još jednu i još jednu. Tek nakon desetak izvedenih manevara uvjerila se da će ih biti dovoljno, pogotovo jer se prisjetila da je Dry Springs vrlo blizu. Sasvim trijezno, leteći poput postarijeg gospodina u nedjeljnoj vožnji - izuzev smiješka na njezinu licu koji nije mogla zaustaviti - Freddy poče ponirati i prizemlji se, po običaju besprijekorno. Zagleda se po poljani. Sve je bilo mirno. Nekoliko letača međusobno je razgovaralo. Neki od njih pripremajući se za kratak let u zalaz sunca, a drugi pospremajući svoje zrakoplove. Ali pred hangarom McGuirove škole nije se moglo nikoga vidjeti. Ona pričvrsti zrakoplov i krenu prema uredu, šepureći se i triput ponovivši refren pjesme "DO PONOVNOG SUSRETA". Dok je ispunjavala dnevnik leta začula je Macov Tay-lor Cub kako se prizemljuje i zatim gasi stroj. "Koga vraga ti sebi dopuštaš!" zaurlao je Mac upadajući bijesno u ured, dignuvši ruku kao da će je udariti. Freddy ustu-
254
DO PONOVNOG SUSRETAknu prestrašena, postavivši se tako da je stol bio između Maca i nje, našto on spusti ruku. "Odgovori mi", izdera se, žestinom koju nije u njega mogla ni zamisliti."Vježbala sam... petlje", promuca Freddv. "Kako si se usudila na takve vratolomije! Mogla si se ubiti, ti glupo, glupo derište, zar ti to nije jasno?""U knjizi piše...""Kakvoj prokletoj knjizi?" "U mom Priručnom udžbeniku letenja... Mac, tamo je sve opisano, svaka sitnica... Točno sam znala kako ću to izvesti. U cijeloj knjizi to je najlakši manevar, poduzela sam sve mjere opreza, a zrakoplov je osposobljen i za najteže akrobacije..." Riječi su joj zastale kad je vidjela pogibeljan izraz njegovih očiju. "Vrag te odnio, Freddy! Nitko, nitko ne smije izvoditi takve vratolomije bez učitelja pored sebe i bez padobrana! Nisi bila dovoljno bistra ni da shvatiš kako se iz svakog aviona koji je letio u krugu od pedeset milja moglo vidjeti što radiš, ti glupo i bezobrazno derište! Još nikad nisam doživio takvu neodgovornu i kriminalnu predstavu! Zbog onoga što si učinila mogla bi izgubiti letačku dozvolu. Moglo ti se zamračiti pred očima i mogla si se srušiti, ti prokleta glupačo! Pri dnu petlje Ryan ostvaruje brzinu od 280 milja na sat. Je li ti bila poznata ta pojedinost, Freddy? Vrag te odnio!" Mac stisnu šake, kao i usne, dok je zurio u nju očekujući odgovor. Freddy poče kružiti pogledom po uredu u potrazi za pribje-žištem, no kako ga nije pronašla, stisnu se uza zid. Nije mogla zaustaviti napad bolnih jecaja koji su je bili obuzeli. On je imao pravo, ona je pogriješila i nije mogla reći ništa u svoju obranu. Osjećala je tek sramno poniženje. Bilo bi sasvim besmisleno kad bi sad rekla kako joj je žao. Zločin je bio prevelik. On je na nju bio bijesan. Plakala je sve jače i jače, slomljena gorkim osjećajem krivnje, udarajući šakama po zidu u beskorisnom i kukavnom kajanju. Naposljetku, nakon nekoliko dugih minuta, Fr-255
JUDITU KRANTZeddy pokri lice rukama i poče šepesati iz ureda što je brže mogla, nadajući se skrovištu u majčinu automobilu. "Natrag ovamo!" prodera se Mac. Ali nije stala. Nije više mogla podnositi njegov bijes. Okomi se na nju, i okrenu je prisilivši je da spusti ruke s lica. "Hoćeš li to ikad ponoviti?" Nije mogla izustiti ni riječi, ali je odlučno zatresla glavom, što nije ostavilo znaka sumnje o njezinim namjerama. Zatim se odšulja do automobila. On je ponovno pograbi. "Nećeš sjesti za upravljač dok se ne oporaviš, za ime božje. Dođi, sjedni i pre-satni jecati." Ona obrisa oči i ispuha nos, i dalje dršćući uz jecaje koji su se stišavali. Stajao je uz nju okrenut joj
leđima, promatrajući kroz prozor zrakoplove koji su se spuštali jedan za drugim. Nedjeljni letači nevoljko su se vraćali na zemlju. Napokon je mogla progovoriti."Mogu li sada kući?" "Ne, ne možeš. Ne prije nego što se budemo posve jasno razumjeli. Zašto si izvodila te petlje?""Bila sam... sretna.""Pa si se odlučila za vratolomije?""Da.""Zašto toliko mnogo?""Osjećala sam se lijepo i to mi se dopalo.""Obećavaš li da nećeš nikad više?""Obećavam.""Ne vjerujem ti." "Mac! Prisežem da neću. Kako da te uvjerim? Naučila sam svoju lekciju - nisam lažljivica i hoćeš li mi povjerovati?" "Ne, neću. Ne mislim da si nepoštena. Mislim da stvarno vjeruješ kako više nećeš krenuti u vratolomije, ali jednog dana, kad se negdje budeš osjećala sigurnom, kad budeš znala da si dvjesto milja daleko, kušnja će biti prejaka i nećeš joj se moći oprijeti. Kad si jedanput počela, nećeš se moći zaustaviti. O tome znam ponešto. To se mora dogoditi, što god sad rekla.""Ne mogu te spriječiti da misliš ono što si naumio", reče Fre-256
DO PONOVNOG SUSRETAddy potišteno. To znači da joj više nikad neće predati u ruke zrakoplov Ryan. Vratit će se na sporijega i slabijega Tavlora, ako joj uopće dopusti letjeti njegovim avionima. "Akrobatika je znanost, Freddy, a ne glupa igrarija. Tu nema mjesta lakomislenosti. Nju se ne može ni oprostiti ni zaboraviti. Više od bilo kakva drugog letenja, akrobatika zahtijeva više rada, više ponavljanja i precizne prakse." "Razumijem te, Mac. Nikad ne bih ni sanjala..." poče Freddy beznadno. On podrugljivo diže obrve. "Nikad ne bi ni sanjala? Upravo to bi učinila, poznajem te odviše dobro. Ako u nešto mogu biti siguran, onda su to tvoji snovi. Ali zato ću te ja naučiti akrobatici. To je jedini način kojim se mogu uvjeriti da ćeš znati što radiš kad to budeš izvodila.""Mac?... Mac?""Sad se gubi odavde. Idi kući." Dok je promatrao Freddy kako odlazi, McGuire pomisli kako nikad nije bio toliko blizu da udari neku ženu. A kad je počela onako jecati, nikoga nije htio toliko utješiti kao nju. Kriste! To derište proizvodilo je više nevolja nego što je bilo vrijedno. Ali, dovraga, njezine su petlje izgledale sasvim dobro. Ako je ne nauči akrobatici, učinit će to netko drugi.257
JUDITH KRANTZGlava 1 €
F"Da doručke, Eve je prelistavala jutarnje novine. Paul je već otišao u konzulat, obje kćeri bile su u školi, uspješno osoblje u kuhinji već je pripremalo ručak na koji će danas doći dame iz francuske zajednice. Još jučer je narezala ruže u vrtu i razmjestila ih po cijeloj kući, pa se sad mogla prepustiti dokonom proučavanju vijesti iz svijeta, ili barem onome što su " losangeleski listovi držali važnim. Bio je svibanj 1936. godine. Francuska je bila paralizirana štrajkovima nakon izborne pobjede Narodne fronte u kojoj je bilo mnogo socijalista i komunista. Mussolinijev rat protiv Etiopije bio je završen i talijanski potkralj vladao je milijunima ljudi u tom dijelu Afrike. Hitlerov Wermacht zaposjeo je prethodno razvojačeno područje Porajnja, usprkos Društvu naroda, što su izričito
osudile Belgija, Engleska, Fracuska i Italija - ali ništa nije učinjeno da bude zaustavljen. Glavna vijest iz Los Angelesa bilo je vjenčanje Douglasa Fairbanksa starijeg s lady Svlvijom Ashley. Eve se olakšano usmjeri na priču o vjenčanju. Ta žena je prema glasinama bila kći sluge, a zatim nakratko "zvjezdica" u nekoj londonskoj reviji, što god to značilo. Kasnije se uspjela258
DO PONOVNOG SUSRETAudati za nasljednika titule i bogatstva earla od Shaftsburvja. Sada, osam godina kasnije, već razvedena od lorda Ashleva, naumila je osvojiti jednog od najvećih filmskih glumaca Holly-wooda. Eve je zadivljeno promotrila novinsku fotografiju njihova civilnog vjenčanja u Parizu. Lady Ashlev bila je iznimno elegantna, nije se moglo poreći. Njezin svijetli vuneni ogrtač bio je ukrašen ovratnikom od tamne samurovine, dok su četiri goleme orhideje bile pričvršćene ispod bogate ogrlice od dijamanata i bisera. Nokti su joj bili obojeni tamnocrveno, kao i nasmiješene usne. Pod tankim obrvama njezine su oči bile duge i zamalo orijentalne. Usprkos klasičnim crtama ne bi se baš mogla nazvati ljepoticom, a Eve je zapazila i neku hladnoću lica. Uz nju je stajao od sunca potamnjeli Fairbanks, uz radostan izgled čovjeka koji je ostvario želju svoga srca. Par je izgledao pobjedonosno. Uspjeli su se bez nevolja izdignuti iznad skandala što ga je bio izazvao Fairbanksov razvod od Mary Pickford, cijelu godinu krstarili su jahtom prije vjenčanja, a cijena takva ponašanja bila je podjednako obožavanje kao i zavist. Dok je promatrala snimku te žene okružene raskoši i obožavanjem, koja je toliko zaluđivala muškarce da bi za nju učinili baš sve, Eve se priupitala koliko bi Amerikanki, koje su navodno bile šokirane tim brakom, rado promijenilo svoj životni položaj s njezinim. Milijuni? Deseci milijuna? Baci novine u košaru za otpatke. Vremena i običaji promijenili su se, pa ona, koja je bila tako strogo osuđivana, ne bi sad smjela sama postati sudac. U drugu ruku tu su bile Delphine i Freddv, pa ako nije bilo na njoj da presuđuje Svlviji Ashley, imala je obveze spram kćeri. Delphine je plovila tako lako kroz godine koje je sama Eve doživjela kao razdoblje ugušene pobune. Morala je priznati da je Delphine bila ponešto lakoumno i sebično dijete s osobinama rođene kaćiperke, ali u njezinoj ličnosti ipak nije bilo ničega prostog. U odnosima s muškarcima bila je pravi majstor, no259
JUDITH KRANTZipak nije izgledalo da uživa kad bi neki muškarac zbog nje patio. Bila je osjećajna i živahna djevojka, svakako kapriciozna, ali u biti dobra. Kako se činilo, Delphine nije imala jakih moralnih uvjerenja, ali u njezinoj dobi i pogotovo u ovome gradu, tko ih je imao? Evi je nedostajala Delphine, koja se preselila u dom svog se-strinstva na sveučilištu. Paul je isprva želio da svoje studentske godine proživi kod kuće, ali fakultet je doista bio predaleko za svakodnevna putovanja tamo i natrag. U svakom slučaju Eve je imala dojam da će njezino starije dijete biti mnogo sretnije ako bude okruženo vršnjakinjama. Da je ostala živjeti u roditeljskom domu, propustila bi priliku da pronađe stvarno dobre prijateljice. Kako kaže uzrečica, studentska prijateljstva su najbolja prijateljstva. Bila je sretna što joj je barem mlađa kći još u srednjoj školi. Kad se i ona upiše na fakultet sljedeće jeseni, i Freddy će se jamačno pridružiti nekom sestrinstvu i živjeti ondje, iako se Eve potiho nadala da možda i neće. Eve je mrzila američki običaj da djeca gotovo automatski odlaze od kuće, no protiv toga nije mogla ništa. U najmanju ruku Freddy se neće htjeti upisati na fakultet koji bi bio daleko od njoj dragoga Dry Springsa. Eve se pribojavala da Freddy nema mnogo od onog sjajnog života u kojem je Delphine uživala. Koliko joj je bilo poznato, tijekom školskih godina nije pronašla neku prisnu prijateljicu -ako se
izuzme ona, izmišljena, s Beverly Hillsa. Njezini su interesi bili sasvim različiti od interesa njezinih vršnjakinja. Bila je premlada za letačku strast koja ju je bila obuzela, premlada za toliku svojeglavost. Kad bi samo Freddy bila malo nalik Del-phini, a Delphine Freddy... Baš si glupa, reče Eve samoj sebi, i uputi se do kuhinje da pogleda ide li sve u redu. Hvala nebesima, pomisli dok je pregledavala posudice s vodom za pranje prstiju, što se od domaćice nije očekivalo da nosi šešir, kao od uzvanica. Bila je to za nju jedna briga manje.260
DO PONOVNOG SUSRETA Delphine ugasi cigaretu i zagleda se po spavaonici svoje najbolje prijateljice Margie Hali, također pripadnice sestrinstva. Prostorija tek preuređena u ružičasto i bijelo uz veliki izdatak novca, bila je nalik na hram neokaljanog djevičanstva. Nije nikako bila u skladu s kratkim i krom-žutim kovrčama stanarke, njezinim bujnim mladim tijelom i lovorastozelenim očima, ali, kako je Margie rekla, ako je to odgovaralo njezinoj majci, ona je mogla podnijeti i takav dekor. Ta majka već se triput razvela i sad je bila u četvrtom braku. Otkako su se Margie i Delphine sprijateljile prije šest godina, ova je soba u kući u Bel Airu bila iznova dekorirana već treći put. Gospođa Hali mislila je nekad da će tako moći stišati kćerine emocionalne nelagode, a što se Margie tiče to je bilo sigurno prikladniji postupak nego da se od nje zahtijevala simpatija za nove majčine muževe. A možda će nakon sljedećeg razvoda nova dekoracija više biti po kćerinu ukusu? Majka je bila u Europi na svom najnovijem medenom mjesecu, a rođeni otac živio je negdje u Meksiku, ali se za njega nije čulo već godinama. Bračni par pazikuća koji je upravljao kućom, no inače nije postavljao nikakva pitanja, slušao je, kao i obično, radio u svom stanu iznad garaže. Delphine i Margie još jednom su prespavale u toj kući, što su i inače često činile, jer je Eve dala dopuštenje nadzornici sestrinskog doma. Eve nije imala razloga da se protivi Margie samo zbog neurednog obiteljskog života njezine majke ili zbog odviše živahnih kozmetičkih boja. Prema izjavama časnih sestara iz Presvetog srca, kod kojih se Eve zanimala za kćerinu prijateljicu, Margie Hali bila je poslušna, točna, uljudna i marljiva, s dobrim školskim ocjenama. Živahna, to da, ali s obzirom na njezinu majku bio je pravi blagoslov što dijete nije bilo depresivno. Boja njezine kose? Pa, bila je prirodna a ne umjetna, nažalost odviše upadljiva, no protiv toga se nije moglo učiniti ništa. Da je Eve mogla zaviriti u prebivalište Delphinine prijateljice, njezine bi se neugodne slutnje potvrdile. Margie je imala deset puta više kozmetičkih pomagala nego prijateljica, neuredno na-261
JUDITU KRANTZbacanih u stolu garderobe. U njezinim ormarima nalazilo se pravo mnoštvo nakićenih i pomodnih večernjih toaleta, večernjih ogrtača i cipela s visokim petama, sve to prikladnije nekoj zreloj mladoj ženi negoli djevojci od osamnaest. U tajnoj ladici njezina ružičasto-bijelog pisaćeg stola nalazila se gomila novca, stečenog u kockarskim igrama s njihovim muškim pratiteljima po ilegalnim lokalima širom Los Angelesa, grada pod upravom koja je svake godine bila sve korumpiranija. Te dvije ljepotice donosile su im sreću, tako su barem tvrdili brojni elegantni muškarci iz njihove pratnje. Margie i Delphine doista su bile dekorativne maskote, kojima su davali povelike svote uz mogućnost da dobitak zadrže za sebe, a kad izgube, da se jave darodavcima za novu svotu. Sve haljine koje je nabavila s pomoću tog novca Delphine je držala u prijateljičinim ormarima. Doba prohibicije zaključeno je, pa su ljudi mogli piti bez rizika, a strast za kockanjem bila je proširenija nego ikad. Svatko s dobrim vezama mogao je u desecima tajnih igračnica dobiti ili izgubiti mnogo novca. Bilo je svakakvih igračnica - od elegantnih klubova na Sunset Boulevardu do neurednih koliba duž obale. Vodeni taksiji odvozili su zainteresirane i do plovećih igračnica Monte Carlo i Johanna Smith. U klubovima koje su Delphine i Margie posjećivale, točio se šampanjac i služio kavijar, a večernje odijelo bilo je obvezno. Sirile su se glasine da je istočna banda počela preuzimati kockarnice na zapadnoj obali, što je samo povećalo privlačnost te zabranjene djelatnosti.
Delphine je, naravno, učinila sve potrebno da roditelji ne doznaju ništa o njezinu noćnom životu. Stoga je bilo nemoguće da muškarci dolaze po nju u sestrinski dom. Oštrooka i sumnjičava nadzornica doma, gospođa Robinson, telefonirala bi majci istog časa ako bi vidjela da po Delphinu dolazi itko osim studenata s koledža, nespretnih momaka Delphinine dobi, često bez no-262
DO PONOVNOG SUSRETAvaca. Ti su momci za nju ubrzo postali nezanimljivi, budući da su bili premladi i nedovoljno dotjerani. Dvije djevojke bijahu nerazdvojne. Obje su uspijevale i dalje dobivati zadovoljavajuće ocjene, tako što su jedna drugoj pomagale u pripremama za ispite, iako su plesale i kockale se tri ili četiri noći u tjednu. Njihove noćne zabave svršavale su tek pred jutro, obično kajganom kod Sardija. Zatim bi ih prijatelji iskrcavali u Bel Airu, kako bi mogle odspavati koji sat prije početka predavanja. Nerijetko su preskakale predavanja, jer su obje imale izvrsnu memoriju, pa su propušteno nadoknađivale s nekoliko dana studiranja. Subotom su Delphine i Margie uzimale kockom zarađeni novac i odlazile u najbolje trgovine, zabavljajući se kupnjom novih haljina i rublja, osjećajući se uz kasni ručak tako nadmoćnima nad ostalim djevojkama iz sestrinstva, čije su se ideje o dobroj zabavi iscrpljivale odlaskom na nogometni susret i čašom punča nakon toga, u studentskom domu s gomilom kolega. Dvije prijateljice pomagale su jedna drugoj kad bi koja odviše popila, iskušavale su nove lijekove protiv mamurnosti i nisu oklijevale međusobno razmjenjivati muškarce koji bi ih pozivali, jer ionako nisu do njih mnogo držale. Savjetovale su se o novim frizurama kao i o najsvježijim slengovskim štosovima, dotjerivale su zajednički nokte, izmjenjivale iskustva o ljubljenju i tetošenju i upozoravale se međusobno na muškarce koji su pokušavali "otići predaleko" - one su i dalje bile "prave" djevojke koje su držale do svoga djevičanstva. Omiljena tema njihovih razgovora i zapravo jedino u njihovim životima što im se nije činilo idealnim, bila je neizbježiva činjenica da su bile tek dodatna točka u drami što se svako-noćno odvijala po hollywoodskim restoranima i noćnim klubovima: one nisu bile filmske zvijezde. Koliko god bile zgodne i dobro odjevene, nitko nije zurio u njih niti od njih tražio autogram. Bile su doduše dobri poznavatelji svijeta o kojemu je ostatak zemlje tek čitao u novinama, no jedno je biti poznat glav-263
JUDITH KRANTZnom konobaru u Coconut Groveu, a nešto sasvim drugo biti meta fanova i fotoreportera. "Pokušaj to ovako promatrati", reče jednom prilikom Mar-gie. "Kad bi tvoja fotografija izišla u novinama, obitelj bi te zaključala u kući i ostavila na kruhu i vodi." "Kad bi se moja slika pojavila u novinama", usprotivila se Delphine, "to bi značilo da sam slavna, a protiv toga se ne bi usudili buniti ni moji ukućani." Ušutjele su pred argumentima. Da, poznavale su glumce, no one su same po sebi bile beznačajne. Oni koji su ih izvodili na ples i kockanje bili su mladi momci koji su se preko dana bavili svojim poslovima - u svoje društvo običavali su pozivati glumce samo zbog nadobudnih zvjezdica koje su ih pratile. "Razvedri se, Delphine", pokuša je posavjetovati Margie dok je vadila snop od pet stotina dolara koji je potom podijelila na dva jednaka dijela. "Filmske zvijezde moraju jako rano ustajati i redovito se zaljubljuju i odljubljuju, što je, morat ćeš priznati, klopka za svakoga tko se želi dobro zabaviti. Ne znam kako je trenutačno s tobom, ali ja za večeras nemam što odjenuti, pa samo gubimo vrijeme jer se ti osjećaš bijedno zato što nisi neka Lupe Velez a ja nisam Adrienne Ames." "Ukus ti je pao nisko, Margie. Zašto ti ne bi bila Myrna Loy a ja Greta Garbo?" "Daj, molim te, pred nama je velika noć. Nakon večere odlazimo na obalu, gdje je otvoren novi ploveći kasino samo dvanaest milja daleko od zaljeva Santa Monica. Svatko tko nešto znači bit će ondje. Delphine! Prestani se jadati, vrijeme je za kupovine!"
Freddy je uranila na lekciju, pa joj je McGuire rekao neka pričeka dok obavi razgovor s posjetiteljem. Freddy je toga čovjeka već vidjela. Bio je to Swede Castelli, čovjek kojemu je bila povjerena koordinacija svih vratolomnih letova u razmjerno malom studiju I.W. Davidsona nedaleko od Pića. Dolazio je često u Dry Springs264
DO PONOVNOG SUSRETAkako bi se posavjetovao s Macom o problemima što ih je izazivalo snimanje ovog ili onog filma o svjetskom ratu, prema kojima je publika i dalje pokazivala sklonost. Kad je veliki rat 1918. godine bio završen, Terence McGuire je bio heroj u dobi od dvadeset jedne godine. Vratio se iz Francuske kući čvrsto uvjeren da je budućnost prometa u zraku, no utvrdio je, nakon više razočaravajućih pokušaja da pokrene malu zrakoplovnu kompaniju, kako ni jedan industrijalac ne proizvodi avione za duge letove između velikih gradova koji bi usto bili isplativi. Kad su htjeli putovati, ljudi su se još služili željeznicom. Napokon se McGuire suočio sa stvarnošću, pa je i posljednji preostali novčić uložio u kupnju Curtissa JN-4. S tim malim i čvrstim zrakoplovom zarađivao je za obično preživljavanje, radeći na sajmovima gdje je letna staza nerijetko bila igralište bej-zbola, konjsko trkalište ili čak običan pašnjak s kravama. Nakon što bi izveo akrobatsku točku, nudio je publici kratku vožnju zrakoplovom, za pet dolara po glavi, ali je ubrzo ustanovio da su ljudi voljni platiti najviše dolar. Samo dvadeset godina nakon prvog leta braće Wright zrakoplovom na strojni pogon, zanimanje za avijaciju bilo je uvenulo. Vojska i ratna mornarica nisu htjele ulagati u održavanje svojih zračnih snaga, pa je za čovjeka koji nije mogao zamisliti da se bavi ičim drugim osim letenjem, jedino rješenje bilo zaputiti se u Hollywood i postati vratolomni pilot pri snimanju filmova. Godinama je radio za Foxove studije gdje se okupilo petnaestak filmskih kompanija. Ondje su njegova vještina, živci i mladost našli uposlenje zajedno sa sličnima njemu. Bijahu to ljudi spremni na sve vratolomije, počevši od leta naglavačke samo nekoliko inča iznad tla za stotinu dolara, pa do pravog podviga s eksplozijom aviona u zraku i padobranskim skokom za tisuću pet stotina dolara. Nitko od njih nije zaradio ni centa a da pritom nije izložio život pogibelji, pa su za život doslovce zarađivali svojim tijelima. McGuire je letio zajedno s Dickom Gra-
265
JUDITH KRANTZ
ceom i Charlesom Stofferom, s Frankom Backerom, Lonnijem Hayem, Clementom Phillipsom, Frankom Clarkom i Frankom Tomickom, s Mauriceom Murphyjem, Leom Nomesom i Ros-som Cookom. Od više desetaka tih prijatelja do godine 1930. ostalo ih je još samo nekoliko na životu. Nijedan od mrtvih nije umro prirodnom smrću. Živjeli su vedro i hrabro, iz dana u dan, i umirali mladi - kao da je to bio njihov izbor. Tada, na početku novog desetljeća, McGuire je uvidio koliko je njegovih veselih prijatelja izgubilo utrku sa smrću, pa je odlučio ušteđeni novac uložiti u letačku školu. Njegova je odluka bila zapravo pitanje postotka: uz toliko sjajnih pilota koji su izginuli, znao je da će i njegov red doći prije ili poslije. Preživio je gotovo četrdeset majstorski režiranih lomova, ali je to platio i ponekom slomljenom košću. Možda se razlikovao od ostalih, jer je htio poživjeti dovoljno dugo da vidi budućnost. Ipak, nije mogao potpuno okrenuti leđa Hollywoodu: premda nije više izvodio vratolomije, uspio je stvoriti zbirku oldtajmera, medu kojima su bili 220 Spad, njemački Fokker D.VII i engleski Camel. Te je avione iznajmljivao filmskim studijima i tako dopunjavao nesigurnu zaradu letačke škole. Zahvaljujući McGuirevoj sposobnosti da planira i organizira simulacije zračnih bitaka, filmske kompanije tražile su njegove usluge. No nije mogao zanijekati da čezne za starim vremenima,
pogibeljnim danima, gadnim ali velikim danima. Poput Maca, i Swede Castelli bio je prije povlačenja vratolomni pilot, ali, različito od Maca, on se uputio u smirene službeničke vode koje su mu donijele izvjesnu pretilost. Pored ovog čovjeka u izlizanom poslovnom odijelu Mac je bio pravi mladić. Štoviše, izgledalo je da Mac pripada nekoj drugoj generaciji, više onoj kojoj je pripadala i Freddy negoli Castellijevoj. Freddy je imala dojam da se Mac nije promijenio ni za dlaku otkako ga je prvi put srela prije pet godina, kad je njoj bilo jedanaest i pol. Kad joj je majka potakla tu temu, pitala ga je koliko mu je godina i on je odgovorio da mu je četrdeset. Usput266
DO PONOVNOG SUSRETAjoj je objasnio i to kako je bilo moguće da bude toliko mlađi od njezina oca, premda su se obojica borila u istom ratu. Stekla je hrabrosti da ga upita je li bio ikad oženjen, no on joj je objasnio kako svi vratolomni piloti moraju ostati nevjenčani i nevezani, a sad kad mu je već prošlo vrijeme za ženidbu, ne bi se mogao odreći navika starog momka. "Je li to kraj ispitivanja, mala?" To je bilo najprisnije pitanje koje mu je ikad bila postavila, pomisli ona dok je zamišljala kako je morala izgledati bitka še-storih zrakoplova. On joj je bio najbolji prijatelj na svijetu. Dakako, smiješno je zamišljati najboljim prijateljem nekoga tko ne dijeli iste osjećaje, ali bilo je tako. Freddy je pozorno promatrala McGuirea, iskoristivši rijetku priliku koja joj se pružila. Tijekom lekcije bila je odviše obuzeta onim što joj je govorio a da bi se mogla koncentrirati još i na to da ga promatra. Za nju je on jednostavno postao dijelom zrakoplova. A kad bi se nakon leta vratili u školu, imala je na raspolaganju svega nekoliko minuta za ponavljanje lekcije, prije nego što bi odjurila kući. Kako joj je sada sve objasnio, lako je mogla zamisliti putanje svih šest zrakoplova, koje joj je on živahno predočavao za svojim pisaćim stolom. Terence McGuire bio je mješavina Škota i Irca, kako je svatko mogao zaključiti pogledavši gustu grivu njegove svijetlo-smede kose s malom natruhom boje đumbira kao i svijetloze-lene oči okružene neočekivano dugim trepavicama. Imao je očaravajuće dobroćudno lice, na kojemu tamnoputost nikad nije uspjela prikriti pjege. Bio je mršav i čio, visok nepunih šest stopa, s mišićima gimnastičara. Freddy je zaključila kako je njegov život bez sumnje ostavio traga na njegovu licu. Svatko tko se za njega zanimao morao je zaključiti da je više budnog vremena proveo u zraku negoli na zemlji. Bilo je nečega... nečega tako slobodnog u načinu kako je poskakujući hodao; bijaše to čovjek spreman za svaki izazov, slobodan u izravnosti pogleda, u brzini i potpunosti smiješka. Njoj je Macov smiješak oduvijek donosio obećanje da će usmjeriti svoju pažnju onome što je naj-267
i
JUDITU KRANTZviše voljela i - kad bi pravo promislila - nikad to svoje obećanje nije iznevjerio. Usprkos otvorenom i lakom nastupu on je bio tvrdoglav čovjek sa samodisciplinom i samokontrolom. Pitala se je li ikad vidjela nekoga sa smiješkom poput Macova, sa smiješkom kojemu bi mogla povjeriti i svoj život. "Freddy, budi dobro dijete i donesi nam malo kave", reče joj Mac pokazujući lonac koji je vrio na plinskoj grijalici postavljenoj na ormarić za dokumente.Ona donese, lonac na njegov stol. "Mogu li i ja malo", upitaga-"Ne, premlada si", odgovori on automatski."Moja mi majka dopušta kavu", pobuni se ona."Ali ja ne." Dovraga, pomisli Freddy, što sam ja, možda imam dvije godine? Već mi je zamalo sedamnaest a pila sam cafe au lait za doručak otkako sam krenula u srednju školu. Ovaj me klipan smatra
derištem. I obraća mi se s "dijete", što ne volim. Mrzovoljna ali tiha, slušala je razgovor koji ju je prestao zanimati. U proteklom mjesecu, otkako se posvetila akrobatici, uvidjela je da se sve spektakularne i komplicirane vrste vratolomnih akrobacija svode na pet osnovnih - naginjanje na krilo, ljuljanje, petlju, kolebanje zbog gubitka brzine, vrtnju oko osovine - ili na njihove kombinacije. Mnogi su piloti stradali upravo zato što nisu mogli dobro izvesti ove dvije posljednje akrobacije. Freddy je imala tešku i monotonu praksu, no ona ju je ipak učinila mnogo sigurnijom u letu. Ta praksa joj je također omogućila da čvrsto sjedi u avionu, a prilikom manevra bilo je važno upravo to, "osjećati" avion. Osim toga valjalo je znati da će Ryan moći izvesti svaki manevar, ali različitim brzinama. Za jedan brzi zaokret morala je letjeti brzinom od devedeset milja na sat, za dvostruki zaokret sto osamnaest milja, a vertiklani zaokret zahtijevao je brzinu od sto četrdeset milja na sat.To je bilo uglavnom sve znanje o vratolomijama u zraku. Fre-268
DO PONOVNOG SUSRETAddy je odjednom dobila želju da zalupi vrata ureda i ostavi Maca s Castellijem u njihovu razgovoru, da uskoci u prvi zrakoplov koji ugleda i odleti. Patila je i čeznula da se nekamo zaputi, kamo god, ne zanimajući se ni za navigaciju ni za preciznost, ni za vjetrove ni orijentire ili bilo što između nje i ekstaze, sjećanja na njezin prvi samostalni let kad ju je prizivala zvijezda Večernica a namigivalo joj zviježđe Jarca. Znala je da se ne bi mogla samo tako zaputiti, da bi to bilo nestvarno, ali kako bi to htjela, kako bi mogla! - kad bi samo imala svoj zrakoplov. "Probudi se, Eve, probudi se!" Paul je zbunjeno pozvao ženu nakon što je telefon bio zazvonio u četiri ujutro. "Što...? Koliko je sati? Što se dogodilo?" upita ona sanjivo, s očima koje su se u prosvjedu same zatvarale pod snopom svjetla. "Javila se Delphine iz policijske postaje u središtu - nisam razumio ni polovicu od onoga što mi je rekla, ali moram odmah krenuti da je odande izvučem. Dovest ću je čim budem mogao, ali nisam htio otići a da te prethodno ne obavijestim što se dogodilo." "Iz policijske postaje? Je li neka prometna nezgoda?... Nije valjda ozlijeđena?" upita prestrašeno Eve. "Ne, ne, ništa od toga. Nije bila osobito jasna. Malo se kockala negdje, to je sve, ali joj je glas bio histeričan... i još nešto.""Sto?""Pijan", reče on mračno. Nakon više od dva sata Paul se vratio s Delphinom koja se već rastrijeznila i obrisala s lica svu kozmetiku, koliko joj je to pošlo za rukom. Ali bila je još odjevena u skupu večernju haljinu od crnog i bijelog krepa, s odgovarajućim krznenim bolerom. Tako je uhićena na palubi kockarskog broda, zapravo pregrađenog teretnjaka koji se zvao Rex.Ušla je u kuću držeći se onoliko dostojanstveno koliko je to269
JUDITH KRANTZmogla, no čim je ugledala Evu briznula je u plač i sjela, bacivši se na sofu u dnevnoj sobi gdje ih je Eve čekala. Eve upitno pogleda Paula, ali on samo zatrese glavom s ne-vjericom i dubokom ožalošćenošću u očima. Eve se približila Delphini i rukama joj obgrlila očajno lice, čvrsto je pridržavajući. "Daj, što god se dogodilo, ne može biti tako strašno", pokuša je umiriti. Kad je u takvom stanju ugledala Delphinu, inače uvijek suzdržanu i samopouzdanu no ipak ranjivu i krhku, nije mogla učiniti drugo doli pokušati je utješiti. "Mislim da je ipak bilo nešto gadno", reče Paul tiho i načini gestu kojom je dao Evi do znanja da želi s njom razgovarati nasamo. "Delphine, pođi gore u svoju sobu i stavi na sebe neki stari ogrtač, a zatim siđi u kuhinju. Napravit
ću nešto za doručak." Eve je to rekla gurkajući Delphinu prema stubištu. čim je začula da su se zatvorila vrata djevojčine sobe, okrenu se Paulu."Zaboga, što se dogodilo?" "Dogodila se policijska racija na jednom od onih kockarskih brodova. Delphine i Margie strpane su u veliku ćeliju s dese-cima drugih žena. Sve su bile odjevene svečano kao i ona, a mnoge su bile i pijane. Muškarci su bili u drugoj ćeliji. Prava ludnica - posvuda odvjetnici, novinari, fotoreporteri... da nisam diplomat, ne bih je uspio tako brzo izvući.""Ali tko ju je mogao odvesti na takvo mjesto?" "Rekla mi je ime tog čovjeka, ali mi ono ništa ne znači. Uspio sam izvući i Margie. Morao sam je odvesti doma - nije bilo druge. Sumnjam da će se otrijezniti do sutra. Uvjeravala me kako je to vrlo pomodno mjesto s mnogim igrama na sreću i tri stotine kockarskih automata. U najmanju ruku, nešto bolje od Tijuane. Margie je govorila kao stručnjak. Inzistirala je da se ne bismo trebali uzrujavati jer je na brodu bilo mnogo čamaca za spašavanje, pa je potpuno 'siguran'." Uzalud se pokuša nasmijati."Bila je toliko pijana da me nije prepoznala. Neprekidno je270
DO PONOVNOG SUSRETA
klepetala da su ona i Delphine već bile dobile nekoliko tisuća dolara, a policija im je taj novac ukrala. Sve doK nismo došli do njezinih vrata pitala me hoću li zatražiti povrat tog novca. Pokušavala je udariti policajce." Paulov glas bio je pun odvratnosti. "Ali, Paule, to je nevjerojatno... zar nije?" Eve je mumljala u konfuziji. "Zar je moguće da se momci iz koledža odlaze kockati i da opijaju djevojke? Kakva je to domaćica ta gospoda Ro-binson, kad ih pušta izlaziti s takvim ljudima?" "Bojim se da nisi potpuno razumjela, već zato što nisi čula što mi je sve napričala Margie. Osim ako sve to nije izmišljotina - a bila je pijana, pa ne vjerujem da je lagala - ona i Delphine pripadnice su visokog društva koje uživa u hollywoodskom noćnom životu i ljubaznostima kakve odgovaraju njihovu položaju. Zalaze samo u najbolje noćne klubove, u kojima nema policijskih racija. Nije mogla shvatiti kako se netko usudio uhititi ih.""Noćni život? Noćni klubovi?" "Kockarski klubovi, među najekskluzivnijima. U njih nitko ne bi pustio momke iz koledža. Njih dvije odlaze tamo sa zrelim muškarcima. Sam Bog zna tko su oni, ali ti ljudi daju im novac za kockanje." "Oh, Paule, u to nije umiješana Delphine! Margie možda, ali ne i Delphine." "Jest, umiješane su obje, mislim da tu nema dvojbe. I to se zbiva već cijelu godinu. Sto god se dogodilo, one su bile zajedno." "Ne vjerujem joj! Ne vjerujem toj djevojci dok ne porazgova-ram s Delphinom. Toj Margie nikad nisam vjerovala i nisam se smjela osloniti samo na ono što kažu opatice." Eve se i dalje opirala, ali srce joj je govorilo kako nije u pravu. "Prije bismo trebali doručovati", reče Paul, umorno slegnuvši ramenima. "Kad doručkujemo, možemo Delphini odnijeti nešto na pladnju. Ne želim da posluga o tome što čuje."
r *••"'
271
JUDITU KRANTZ "Moram odmah razgovarati s Delphinom. Ne bih mogla prije doručkovati."
Kad je ušla u kćerinu sobu, zatekla je Delphinu kako suši kosu nakon što se istuširala. Stavila je na sebe stari kupaonički ogrtač od baršuna, i sad je sjedila za toaletnim stolićem. Razdijelila je kosu po sredini pa joj je ona sada, kao i uvijek, uokvirivala lice od čela do podbratka. Bila je bijeda no obično, ali već je izgledala oporavljeno. Njezine sive oči gledale su smireno, nije bilo traga suzama."Draga, tvoj otac mi kaže da je ... Margie... On misli..." "Bila sam u automobilu, majko, i znam što mu je Margie rekla." U njezinu glasu bilo je neke suzdržanosti, kao da se već udaljila od trenutačne stvarnosti."Ali, draga, to nije... ti nisi..." "Majko, mislim da ste ti i otac to odviše uzeli k srcu... Da je bilo drugog načina za izlazak iz zatvora, vjeruj mi, ne bih vas zvala. Da će policija poduzeti raciju mogućnosti su jedan prema milijun, a noćas smo bili na krivome mjestu u krivo vrijeme, to je sve. Sčepali su nas čim su stupili na palubu. Barem tisuću ostalih mirno je otišlo kući. To jednostavno nije bilo fair.""Sto mi to govoriš?" Eve je zastala u nevjerici. "Sinoć se moglo dogoditi da budu uhićeni svi najpoznatiji ljudi iz Hollywooda. Na brodu su bili šefovi studija, sve najveće zvijezde, svi koji nešto znače. Margie i ja jednostavno nismo imale sreće. Vijest o raciji možda će se pojaviti u novinama, ali imena neće biti spomenuta. To se nikad ne dogodi, možeš dakle s tim računati. Bila sam prestravljena, priznajem to, što sam se našla u zatvoru, ali to mi se neće više dogoditi." Ona se sagnu da pogleda jedan slomljeni nokat, pa uze pločicu sa smirkom da ga dotjera. "Prestani s tim pričama, Delphine, i pogledaj me! Zar misliš da želim tako razgovarati? Reci mi što si radila na takvu mjestu? Baviš li se ti kockom? Tko su ti muškarci koji su te272
DO PONOVNOG SUSRETA
tamo odveli? Odakle ti ta haljina i ogrtač? Sto se, za ime božje, događa s tobom, Delphine?" "To zvuči tako mračno, majko! Margie i ja poznajemo mnogo ugodnih i zabavnih ljudi s kojima noću izlazimo. Oni su nam samo prijatelji, ništa više", Delphine je pokušala umanjiti značenje događaja. "Sve je to zabava... kockanje je samo dio zabave, kao što su to odlasci na večeru, plesanje ili gledanje neke zabavne točke na podiju. Svatko to radi. Ne vidim kakva zla ima u tome - mi nismo izgubile novac koji bi nam bio prijeko potreban. Stekla sam toliko novaca da imam dovoljno za oblačenje. A ti znaš da to nije štetilo školovanju, jer dobivaš izvještaje o mom uspjehu.""A pijanstvo?" "Mislim da mi je netko nasuo nešto jače od onoga što sam htjela. Morale smo biti opreznije, i Margie i ja." Delphine pogleda Evu ravno u oči, iskreno kao i uvijek. Eve ustade, nesposobna i dalje podnositi spoznaju kako joj Delphine laže, kako nije prvi put da se opila i kockala."Koliko godina imaju muškarci s kojima ste vas dvije izišle?" "Jed i Bob? U dvadesetima su, čini mi se." Delphine je to odgovorila naizgled nemarno, tražeći nešto u ormaru što će obući."Koliko ih dobro poznajete?" Eve je inzistirala. "Prilično. Odlični su momci. Mislim da su i oni već izišli iz zatvora." Delphine se naizgled skrušeno nasmiješila, odabravši haljinu od ružičastog pamuka i ostavivši je na krevetu. "Sreća je što sam ovdje ostavila toliko stare odjeće", reče nasmiješivši se smireno, kao da je rasprava dovršena. "Delphine, reći ću gospodi Robinson kako više nemaš naše dopuštenje da odlaziš spavati kod Margie. U tome neće biti nikakvih izuzetaka. Ne mogu ti zabraniti da s njom prijateljuješ, ali ne želim više podnositi tvoj način života. To da se pridržavaš pravila sestrinstva i vraćaš se u pristojno doba noći, najmanje je što otac i ja možemo od tebe očekivati."
JUDITU KRANTZ "Ne možeš to zahtijevati! Uništit ćeš mi život!" Delphinino lice odjednom se iskrivilo u nastupu bijesa. "Sama sebi uništavaš život, barem ti to mogu reći." Evin glas bio je čvrst i odlučan. Nikakva rasprava nije više imala smisla, Delphinu valja staviti pod nadzor. Delphine otrča do vrata i prihvati ih čvrsto tako da Eve nije mogla izići. Nagnu se prema majci i prosikta: "A tko si ti da mi to pričaš?""Što?" To je bilo sve što je Eve u nevjerici mogla izreći. "Budući da se ponašaš kao da sam dijete, imam za tebe nekoliko pitanja. Koliko ti je bilo godina kad si počela živjeti s ljubavnikom u Parizu? Bila si mlađa nego što sam ja danas, zar ne? Koliko je godina otada proteklo dok se nisi udala za oca? I koliko mnogo ljubavnika si u međuvremenu imala?" Eve je shvatila skrovitu namjeru iza riječi i prije nego što ih je njezin mozak mogao razabrati. Nije ništa odgovorila, samo je dobro pritisnula vrata kako nitko ne bi čuo ono što Delphine govori. Na Delphininim usnama ukaza se znak pravičnog suda. "Sve o tome čula sam od Bruna, onog ljeta koje smo proveli u Francuskoj. Kako si licemjerna, majko. Kad je već do toga, zašto me ne zaključaš u ovoj sobi? Tako bi mogla biti potpuno sigurna da neću učiniti ono što si ti učinila. Ja sam djevica, ako te baš zanima, i namjeravam to ostati. Ali to nećeš postići tako što ćeš zahtijevati od gospođe Robinson neka nam ne dopušta noćenje izvan doma. Ni tvoji roditelji te nisu mogli spriječiti da radiš nešto po svojoj volji. Ili možda jesu?!" Koliko mnogo ljubavnika, pomisli Eve, zapanjena pitanjem. Sto god rekla Delphini, ona nikad ne bi razumjela istinu. U njezinim mislima bio je otrov, šteta je već bila učinjena. Pokuša se natjerati da govori smireno. "Delphine, nisam ti dužna davati objašnjenja o svom životu. Ne mogu spriječiti da slušaš tračeve koji se još okolo šire i da274
DO PONOVNOG SUSRETA
im vjeruješ koliko te volja. Ali time se moja odgovornost prema tebi ne mijenja. Smjesta ću nazvati gospođu Robinson." "Licemjerko! Licemjerko!" Dok je Eve izlazila iz sobe Del-phinin glas dobivao je na histeričnosti. Nikad neće moći kazati Paulu što je Delphine rekla, zaključi Eve dok se spuštala niza stube pridržavajući se za ogradu, kao da je starica. Koliko mnogo ljubavnika? Delphine nikad ne bi povjerovala u istinu - bi li Paul? Nakon Alaina Maraisa nije više bilo nikoga sve dok nije upoznala svoga današnjeg supruga, no o tome ionako nisu nikad razgovarali nakon one njihove prve večere u Ritzu. Mislila je da je on ispravno shvatio njezine mučne, daleke i nepristupačne godine. Što ako ga je bilo strah pitati? U dvorcu Valmont postojalo je deset velikih gostinjskih soba. U trenutku kad je Anette de Lancel primila pismo od svoje snahe iz Kalifornije, većina njih bila je već za nekoga predviđena svakoga vikenda ovog ljeta. Nije tu bila posrijedi francuska gostoljubivost nego trgovina šampanjcem: zbog toga su Lanceli ugošćivali ljude tako često i tako raskošno. Već nekoliko stoljeća prije nego što su francuski parfemi i francuska moda počeli odlučno sudjelovati u robnom izvozu, naizgled prirodnu ljudsku želju da piju što više šampanjca počeli su lukavo promicati neki mladi plemići u Champagni, koji su posjedovali vinograde još u vrijeme krunidbe Louisa XIV. 1666. godine. Udruživši se, markiz de Sillery, vojvoda od Mortmarta, vikont de Lancel, markiz de Bois-Dauphin i markiz de Saint-Ever-mond, uz još neke, krenuli su u Versailles i uspjeli svojim šam-panjskim vinima opčiniti dvor. Počevši od gumba pa do veličajnih građevina, dvor je bio onaj koji je određivao modu diljem Francuske.
Nakon trijumfa u Versaillesu, proširili su se i osvojili Englesku, gdje je potražnja šampanjca postala tako velika da su mu cijene silno porasle. Podjednako poduzetni sinovi i unuci tih ve-
y
275
r.*
likaša prevaljivali su tisuće milja da bi prodavali šampanjac velikim knezovima Rusije kao i utemeljiteljima Sjedinjenih Američkih Država. Naposljetku su se tržišta proširila na Južnu Ameriku i Australiju. Slična namjera potaknula je i gospodina Moeta kad su ruske, austrijske i pruske vojske zaposjele Champagnu nakon Napoleonova poraza kod Waterlooa. Potaknuo je pljačku svojih butelja za časničku blagovaonicu, uvjeren da će im ostati strast za šampanjcem i nakon okupacije. Uzrečica kaže: "Kad su se časnici vratili svojim kućama, doista su postali dobre mušterije." Usporedo s tim duhom uspješnog trgovanja i promicanja, među vinogradarima razvio se i nimalo francuski odnos prema gostoprimstvu. U Champagni nikad nije bilo mnogo hotela, pa su stotinama godina vinogradari primali u svojim domovima i dvorcima posjetitelje iz svih dijelova svijeta gdje se pio šampanjac. Doista se rijetko događa da vlasnik bilo velike ili male marke šampanjca objeduje sam, osim tijekom pet zimskih mjeseci. "Slušaj ovo, Jean-Luc", reče vikontesa de Lancel, toliko uzbuđena da je naglas čitala tek svaku drugu rečenicu iz Evina pisma. "Za Delphinu je važno... doživjeti svijet u kojemu tradicija ima tako važnu ulogu, svijet u kojemu ona ima svoje mjesto i svoju obitelj... a što joj je posve nemoguće u tako mladom gradu kakav je Los Angeles... Oboje mislimo kako je još dovoljno mlada... i da će boravak kod vas uvelike pridonijeti promjeni njezina ponešto nezrela ponašanja...""Posjet? Naravno. Kada?" "Odmah! To me zapanjuje. Normandie isplovljuje iz New Yorka za tri dana, a čini se da može onamo doputovati zrakoplovom za dan ili još manje. Kao da je sve naprečac, ali ti mladi ljudi danas... Eve pita bismo li mogli zadržati Delphinu cijelo ljeto - zar možeš u to sumnjati! Naravno, zbog toga će svi ostali naši dogovori biti poremećeni, ali već ću to nekako sre-
276
DO PONOVNOG SUSRETAditi. Jean-Luc, moramo im odmah telefonirati. Koliko je sada sati u Kaliforniji?" "Jedanaest u noći?" pokuša on izračunati, vraćajući u mislima uru natrag. Ali njegova se žena već uputila u predvorje gdje je bio telefon, premećući usput u glavi raspored gostiju po sobama. Ponešto nezrelo ponašanje, doista! Što je još Eve očekivala od toga dragog djeteta?277
JUDITU KRANTZGlava 11
Kad je Bruno de Lancel 1935. godine završio službu u vojsci, utvrdio je kako mu je prijeko potrebno pronaći neki posao, što je bila dosadna cijena činjenice da nije bio predak Saint-Fray-courta, čija je jedina briga bila što ugodnije se zabaviti. Na nesreću, on nije imao nikakva privatnog prihoda, a nije bio voljan više živjeti s djedom i bakom. Ipak, ubrzo je ustanovio kako ga položaj što ga je bio prihvatio radeći za La Banque Duvivier Freres ne razlikuje mnogo od položaja nekog markiza de Saint-Fraycourta prije revolucije. Morao je što češće odlaziti u lov tijekom lovne sezone, bilo je važno igrati karte dobro - ali ne odviše dobro - s pravim ljudima u pravim klubovima, poželjno pojavljivati se u operi i kazalištu, na baletima i otvorenjima važnih likovnih izložaba, bilo je bitno ne propustiti ni jednu važniju konjsku utrku na hipodromima Francuske, Engleske ili Irske, a izvan mogućnosti ra-278
DO PONOVNOG SUSRETAsprave bijaše obveza biti viđen na svim značajnijim društvenim događajima pariških visokih krugova. Banka mu je u tu svrhu pokrivala sve troškove, pa se mogao punom pozornošću posvetiti tim događajima. Uz to je išla nevelika plaća i provizija za svaku novu mušteriju koju je privukao banci. Tada, u lipnju 1936., Bruno nije mogao provesti više od nekoliko minuta u bankovnom uredu sve da je to i htio - uzimajući u obzir obveze koje je nametao njegov položaj. Tri brata Duviviera njime su se oduševila. Bio je više negoli vrijedan svojih troškova: već je uspio privući veći broj novih mušterija s kojima oni osobno ne bi nikad mogli ostvariti vezu. Unajmivši Bruna nisu se mogli ni nadati kolike će im dodatne koristi donijeti činjenica što je on još bio neoženjen. Kako je zapazio najmlađi od braće Duvivier, Brunu je to udvostručilo vrijednost. "Utrostručilo", usprotivi se najstariji brat. Srednji brat je kao obično zaključio da su obojica u krivu: "Sve dok se ne vjenča, Lancel je za nas neizmjerno vrijedan. A kad se to dogodi, ponovno ćemo ga procijeniti." Hoće li se odlučiti za djevojku čiji su roditelji i rođaci bili, poput Saint-Fraycourtovih, ograničena imovnog stanja? Hoće li se udostojiti uzeti u brak novac, ali izvan svijeta iz kojega je potjecao? Ili će - što bi bilo najbolje za banku - uspjeti sklopiti brak s bogatom nasljednicom podrijetlom iz neke velike obitelji, no roditelji takve nasljednice mogli bi s pravom očekivati da će se njihova kći udati za nekoga podjednako bogatog. Dok su Duvivieri procjenjivali najnovije učinke svoje investicije u Bruna, nisu ni slutili da imaju saveznicu u markizi de Saint-Fraycourt, koja je danomice sebi postavljala ista pitanja. Jedini koji se nije zabrinjavao za uspjeh svog poduzeća bio je sam Bruno. Nije ga zabrinjavala budućnost, jer je s potpunim samopouzdanjem procjenjivao svoje izglede da se oženi idealnom djevojkom. Odakle god došla - budući da je sad Brunu bila tek dvadeset jedna godina - mora biti da je još boravila
279
JUDITH KRANTZu nekom samostanu gdje djevojke uče sve što je važno za njihovu budućnost. U nešto je Bruno bio apsolutno siguran: ma tko bila djevojka kojom će se oženiti, ona mu mora jamčiti da će biti nasljednica zemljoposjeda. Sam novac nikad ne bi dostajao. Za pristojan zemljoposjed, za veliki zemljoposjed, obiteljski zemljoposjed Bruno bi bio voljan vjenčati se i s đavoljom kćeri... uz uvjet, naravno, da je davao Francuz. Saint-Fraycourtovi su izgubili svoju plemićku zemlju i najveći dio prihoda propašću Banque de l'Union Financiere 1882. godine. A posjed Lancela podijelit će se među Brunom, ženom njegova oca i kćerima. Premda je, s financijskog stajališta ohrabrivala činjenica da će jednog dana u dalekoj budućnosti - jer stric Guillaume i njegov vlastiti otac potjecali su iz stabla dugovječnih - dijeliti prihod od prodaje šampanjca Lancel, sami vinogradi nikad mu neće u cijelosti pripasti. I stoga, kao što se neki
moraju oženiti novcem, on se mora oženiti zemljom. Osjećao je glad za šumama i poljima, za vlastitim dvorcem, za stotinama i stotinama hektara kojima će moći pješački i jahati kao nesporni posjednik. U međuvremenu imao je svakodnevno toliko važnih sastanaka da je jedva dospijevao posvetiti dio svoga dragocjenog vremena za odlazak košuljaru i odabir tkanine za košulje, za postolara ili odlazak krojaču kako bi isprobao novo večernje odijelo. Ima stvari koje ni najbolji sobar ne bi mogao za nj obaviti, pomisli Bruno nestrpljvo iščekujući dok je krojač podešavao šav na ramenu. Na um mu pade Sabine de Koville i on se mlako nasmiješi. Na svoj način bila je savršena, čim ga je precizno podučila što zapravo želi. Učinila mu je veliku uslugu kad mu je bilo tek sedamnaest i još nije posjedovao ženu, domišljao se Bruno. I sad ju je katkad viđao, jer njezine su želje bile jednostavne i neposredne. Možda će joj danas otići na čaj. Možda neće. Bilo je još mnogo drugih žena, u svojim zahtjevima manje jednostavnih od Sabine, podjednako nadarenih i podjednako... pikantnih. Koliko je uživao280
DO PONOVNOG SUSRETAu svakom svježem iznenađenju što su mu ga pružale žene: slasno razvratnim dosjetkama jedne prinčevske kćeri, žudnji jedne visokoučene gospodarice literarnog salona da bude kažnjavana, u Sabini de Koville, koju je mogao ljubiti samo netko tko joj je bio služnik. Degradacija je bila njezin hobi. Nakon Brunova prvog iskustva s majkom njegova školskog prijatelja, ubrzo je ustanovio kako on nije klasičan primjer mla-dunca kojega zavodi neka svjetska žena. Njegova najdublja seksualna želja, štoviše njegova jedina seksualna želja bile su žene u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama. Nije mogao shvatiti zašto bi muškarac jeo zelenu jabuku kad je na raspolaganju bilo zrelih. Bez prethodnog treninga moglo se možda uzeti samo konja, kako bi ga se potom naviklo vlastitim potrebama. Ali žene? Koliko je ugodnije bilo uzimati ih kad su već znale što žele, duboko i kriomice. U devet slučajeva od deset nisu uspijevale udovoljavati svojim zabranjenim potrebama s vlastitim muževima. Kako je to bilo jednostavno omogućiti im njihove fantazije i promatrati ih kako postaju potpuno pokorne, toliko pokorne da je i najponosnija od njih nerijetko postajala najpo-slušnija njegovoj volji. Bila je to podjednako nezahtjevna koliko i pogodna kombinacija, razmišljao je Bruno. Uz tolike poslovne obveze, jednostavno nije imao vremena za udvaranje. Na svu sreću, njegovi neutoljivi apetiti za dobro održavanom puti koja je već prevladala nespretnosti i neznanja mladosti, poklapali su se sa širokom i jednostavno isporučivom ponudom. Nikako nije mogao razumjeti svoje prijatelje koji su trošili vrijeme i novac jureći za djevojkama, kao da su one posjedovale tko zna što. Može li itko inteligentan davati prednost nedozreloj puti?"Hej, Bruno!" Glas se začuo iza leđa. "Guy! Ne mogu se pomaknuti, bit ću ubrzo gotov", odgovori Bruno na pozdrav. Dogovorio je s Guyem Marchantom, prijateljem odnedavna, teniski susret oko podneva. Sad bi, po-281
JUDITU KRANTZmisli Bruno, Guy bio u prilici da objasni svoj zanos za mladim ženama, jer je redovito bio zaljubljen u neku takvu. Ali Bruno ga to ipak nije mogao pitati, jer bi time odviše zašao u njegov privatni život. "Što misliš o pobjedi Schmelinga koji je jučer nokautirao Joea Louisa?" upita Guy privlačeći stolicu. Bio je to visok i mršav mladac, s ugodnim smiješkom, koji je zahvaćao tek jednu stranu lica, i bistrim pogledom. "Nije me iznenadila, zar tebe jest?" odgovori Bruno. "Zapravo, boks me osobito ne zanima.
Sljedeći mjesec odlazim na Wimbledon - hoćeš li mi se pridružiti? Nastupit će Gott-fried von Cramm i Fred Perry - ne bi to smio propustiti." "Vidjet ću mogu li napustiti ured", odgovori Guy. "Nije to uvijek moguće." "Gospodine de Lancel, ako ne zamjerate, okrenite se malo prema meni", reče krojač, uzimajući još nekoliko pribadača. Bruno se okrenu i vidje se ravno u ogledalu. Pogledao se tek površno, jer nije patio od samodopadnosti. Znao je sasvim dobro kako izgleda, pa nije imao potrebe da se ohrabruje promatrajući se u ogledalu, kako je mnogo muškaraca činilo. To što su ga žene veoma cijenile zadovoljavalo ga je, ali ne i iznenađivalo. Bilo je važno nešto drugo - to što su ga muškarci cijenili zbog njegovih osobina. Bruno je na svoje iznenađenje došao do zaključka da mu se dopada posao u banci, ili, bolje rečeno, to je bio jedan od rijetkih poslova za zarađivanje novca dostojan džentlmena. Kad je počeo raditi za braću Duvivier bilo je to zato što mu je bilo potrebno neko uposlenje. Prvi uspjesi u pridobivanju novih klijenata za tvrtku došli su zamalo sami od sebe; na terenu gdje se igrao sguash, tijekom nekog lovačkog vikenda kod Toursa, nakon dražbe čistokrvnih konja u Newmarketu. Provizije što ih je zaradio na tim klijentima dale su mu prvi put osjećaj gospodarske slobode. Pronašao je stan po svom izboru u privatnoj kući u Rue de l'Universite. Bio je vlasništvo282
DO PONOVNOG SUSRETA
nekog dalekog rođaka koji je, poput mnogih, izgubio sav novac špekulacijama na burzi, pa je bio prinuđen polovicu svoje zgrade pregraditi u stanove s posebnim ulazima. Nove provizije, za kojima je Bruno sada živahno tragao, omogućile su mu sluškinju, najboljeg krojača, usluge sobara i prva dva konja koja je nabavio. Tijekom prve godine rada za banku ambicije su mu ozbiljno porasle. Premda je još bilo mnogo novca do kojega se moglo doći ne napuštajući međe svoje klase, on je uvidio da je još mnogo više novca kolalo u onom poslovnom svijetu koji je djelovao izvan strogih i nepromjenjivih granica Faubourga Saint-Germaina, u onom bogatom građanskom svijetu kojemu je pripadao i Guy Marchant - trenutačno vrlo nestrpljiv u iščekivanju da stupi na tenisko poprište. Da bi došao nadomak tom novcu Bruno je morao prihvaćati pozive, točnije, morao je činiti sve da bude pozvan u krugove koji ga inače nikad ne bi pozvali upravo zato što je bio to što je bio. Takve su se misli vr2male po njegovoj glavi dok je krojač preciznošću opsjednutoga pribadao savršeno skrojen su-vratak. To je nametalo veću pristupačnost u ponašanju a manje suzdržanosti ukočenog aristokrata, odabir starijih ljudi koji inače nikad, doslovce nikad ne bi smjeli stupiti u salon njegove bake de Saint-Fraycourt, postupno otvaranje prema njima, tako da su mu i njihove žene počele upućivati pozive što se inače ne bi usudile učiniti iz straha da ne budu odbijene. Prvi pozivi odnosili su se, zapazio je to, na velika primanja, pozivi koji su mogli - u teoriji - biti i odbijeni a da se poziva-čica ne osjeti uvrijeđenom. No kako ih je Bruno prihvaćao, njegovi su domaćini bili počašćeni i, potaknuti svojim ženama, ohrabrili se. Pritom je njegova mladost bila ulog bez premca. Dvadese-tjednogodišnjeg vikonta de Saint-Fraycourta de Lancela moglo se pozvati čak i kad se ne bi ni sanjalo da se pozove neki stariji pripadnik aristokracije Ancien Regimea. Brunove su provizije
l
JUDITH KRANTZrasle. Medu brojnim pozivima on je odlučio davati prednost onima za intimne večere, putovanja jahtom, vikende u pokrajini - pozivima koji su mu davali priliku da ostvari ono za čim je žudio. Ubrzo je Brunova plaća postala smiješno mala u usporedbi s prihodom od provizija. Guy Marchant, kojega je upoznao prije manje od šest mjeseci, bio je sin jedinac Pierrea Marchanta, vlasnika i proizvođača najunosnijeg filmskog žurnala u Francuskoj, Marchant Ac-tualites. Bio je distribuiran diljem svijeta, pa je imao veću prođu nego zajedno Fox-Movietone, Pathe Journal i Eclair-Journal. Bruno je upoznao gospodina i gospođu Marchant u polo klubu u Bulonjskoj šumi. Ubrzo je upoznao i Guya, samo tri godine starijeg od njega, no Guy je već bio duboko zauzet vođenjem velikog obiteljskog poduzeća. Bruno je zaključio da je Guy prilično ugodan momak, dobro odgojen i bistrouman proizvod gornje srednje klase, koji bi se možda ženidbom - jer to je naravno bio jedini mogući put -mogao uzdignuti do niže razine višeg sloja. Kada doživi pedesetu mogao bi se nadati da će udati kćer za čovjeka s dobrom titulom, možda i izvrsnom, ako mu do toga bude stalo. A njegov sin mogao bi u tom slučaju biti već rođeni aristokrat. I Guy Marchant pripadao je, kao i Bruno - budućnosti. Njih su se dvojica sprijateljila, iako to nije bio onaj način koji bi Bruno dopuštao samo polaznicima iste škole u koju je i sam išao. Marchant još nije uložio sredstva u banku Duvivier, no Bruno je zbog toga imao o njima samo bolje mišljenje. Da su pohitali ući u poslove s njegovim gazdama, što su toliki već učinili, Bruno bi manje cijenio Guya i ne bi mu više bio toliko privlačan. Marchantovi su željeli Brunovo društvo već zbog samih sebe. To je bio povod da ih više poštuje, jer je to u najmanju ruku bio dokaz samopoštovanja."Bruno, koliko ću te još čekati?" upita Guy pogledavši uru. "Gospodine, hoćete li biti brzo gotovi?" upita Bruno nestrpljivo krojača.
284
DO PONOVNOG SUSRETA "Sve u svoje vrijeme, gospodine de Lancel", odgovori krojač ne uzbudivši se. I on je čovjek koji zna svoju vrijednost, shvati Bruno, i pomiri se s gubitkom još četvrt sata. Bila je sredina srpnja. Delphine je sjedila na podu najbolje gostinjske sobe dvorca Valmont. Okružila se haljinama izvađenima iz jednog golemog prekooceanskog kovčega koji je prispio u dvorac tek prije sat vremena. Margie, odana Margie, spakirala je sve Delphinine večernje oprave i poslala ih brodom u zaludnom pokušaju da je utješi. Delphine je pretražila kovčeg i potom izvukla jednu haljinu za drugom, ogrtač za ogrtačem, uzimajući ih zaljubljeno u ruku i odlažući ih zatim pažljivo na sag - cijelu gomilu svečanih boja i tkanina. Unatoč stotinama godina kulturne superiornosti, bistri Francuzi nisu uspjeli izmisliti komoru za odjeću, a Delphinin ormar već je bio prekrcan. Nigdje nije bilo mjesta kamo bi mogla pospremiti desetke prispjelih večernjih oprava. Kovčeg je već bio ispražnjen, što je Delphinu ispunilo još većom boli. Ona otvori jednu večernju torbicu i izvuče iz nje crno-bijelu kutijicu za puder, pribadaču s biserom koja joj je pridržavala haljinu na ramenu, dva novčića od četvrt dolara, Cotvjevo rumenilo za usnice, šibice iz Trocadera i preostalu kutiju za cigarete. Sa strahopočitanjem, kao da promatra ostatke neke mrtve civilizacije, ona stavi te stvari u krilo i poče nad njima melankolično razmišljati. Otvori kutiju za cigarete i pronađe u njoj jedini preostali "Lucky Strike". S ljubavlju provalja cigaretu među prstima, omirisa je, a zatim - prisjetivši se da su vrata prostorije zaključana - zapali cigaretu šibicom iz Trocadera. Udahnu dim duboko i smjesta brižnu u plač. Taj uobičajeni potez prizvao ju je u prošlost: podsjetio je na plesnu glazbu koja je ispunjala zrak, oprezno ljubakanje, redovito na rubu da postane opasno, prvi gutljaj ohlađenog koktela, urotničko namigivanje prijateljice Margie, zvuk igraćih kocaka, krupjeov oštri glas ... jedno uzbuđenje za drugim, našto je
285
JUDITH KRANTZveć bila navikla znajući da će jedna zanosna večer slijediti drugu i da ništa neće biti ni jednolično ni predvidljivo. Zamrzila je Champagnu, pomisli dok su joj suze tekle niz obraze, mrzila ju je! Ovdje nije bilo nikakve zabave, nije se imalo kamo otići, nije bilo sugovornika osim bake, koja je vjerovala da se njezina unuka zanima za davne pojedinosti iz obiteljske prošlosti, i djeda, koji joj je beskonačno objašnjavao tajne pripravljanja vina, sve dok se zamalo ne bi obeznanila od dosade. A morala je i večer za večeri uljudno sudjelovati pri jelu s mnogim uzvanicima, zaredom prestarim da bi je mogli privući, a koji nisu razgovarali ni o čemu doli o vinskim godištima i hrani. Delphine je pritom morala igrati ulogu američke unuke u posjetima, kojoj bi se postavilo nekoliko dobrohotnih pitanja a potom bi bila zaboravljena - čim bi bila otvorena nova butelja. Mrzila je sve to! Bit će ovdje zarobljenica sve dok se ne bude morala vratiti u koledž, gdje ju je očekivao tmuran život u domu sestrinstva pod strogim nadzorom gospođe Robinson. Delphine ugasi cigaretu nakon prvog dima, jer ju je morala čuvati za drugu priliku. U kući nije bilo drugog duhana osim onoga za djedovu lulu i stričevih cigara; oni su uostalom pušili samo nakon večere, povlačeći se pritom u pušionicu, kamo Delphine nikad nije bila pozvana. Oni ne bi mogli ni zamisliti da Delphine kupi u selu francuske cigarete - tu ogavnu tvar - i pridruži im se pušenju. Ne, od nje se očekivalo da sjedi s bakom i uči se čipkati, da čita Balzaca ili sluša klasičnu glazbu na automatu, dok ne bude vrijeme za krevet. Bilo je presudno važno, Delphine je to shvatila, da postane uzorom svih vrlina u bakinim očima, nakon što je doista pretjerala u posljednjem razgovoru s majkom. Učinila je veliku taktičku pogrešku, pa bi samo bakino povoljno izvješće kako joj je unuka uzor ponašanja i dobrote moglo potaknuti neke olakšice u budućim roditeljskim namjerama glede njezinih sljedećih dviju godina na sveučilištu.Svake noći odlazila je u krevet, rano i trijezna, u ovoj golemoj286
DO PONOVNOG SUSRETApraznoj sobi gdje su zidovi bili presvučeni tapetama blijedo-plave i svijetlograhoraste boje, dok je posteljina odgovarajućeg ugođaja u boji bila već izlizana, a parket je škripao. Tu nije bilo ni komore za odjeću, u plaču je utvrdila Delphine osjećajući se sve više ojađenom, nije bilo komore, ali su zato parketi škripali i presvlake bile izlizane. Jamačno u cijeloj toj vinarskoj pokrajini nije bilo ni kapi džina, a i kad bi ga bilo, ne bi bilo nikoga da joj ga ponudi. Prolazeći hodnikom ispred sobe, Anette de Lancel začula je Delphinine jecaje iza zatvorenih debelih vrata. Ona neodlučno zastade. Nije htjela biti uhodom, ali zar je mogla poći za svojim poslom čuvši ojađeni plač svoje ljubljene unuke? Bit će da osjeća čežnju za domom, naravno, što je bilo vidljivo još od početka, no inače je bila tako slatka i pažljiva, pokazujući veliko zanimanje za sve što je čula o dvorcu, obitelji i vinogradima, te se učinilo kako je Eve bila potpuno u pravu kad je najavila potrebu kćerina dubljeg povezivanja s obitelji.Odluči se i pokuca na vrata."Tko je?" začu se Delphinin prigušen glas."Tvoja baka, draga. Mogu li što učiniti za tebe?""Ne, hvala ti, dobro mi je.""Nije ti dobro, draga. Molim te, dopusti mi da uđem." Delphine obrisa maramicom suze, uzdahnu i otvori vrata gospođi de Lancel. čim je ušla u sobu, naglo je zastala ugledavši sag prekriven svilenim i satenskim blistavim dugim haljinama."Odakle su dopremljene?" upita ona zadivljeno. "Iz Los Angelesa. To su moje večernje haljine... pogledaj, bako... kako su zgodne." Delphine ponovno brižnu u plač, pri-noseći grudima ogrtač od bijelog krzna i ljuljajući se amo-tamo u boli.
Anette de Lancel zagrli djevojku i poče je tješiti, tapšući je kao da je dijete. Zapanjeno je promatrala gomilu večernjih oprava kakve, po njezinu mišljenju, ne bi mogla posjedovati ni neka dama iz visokog pariškog društva.287
JUDITU KRANTZ "Ali, Delphine, draga moja, zar ti je sve ovo potrebno ovdje?" "Oh, da", odgovori Delphine u plaču. "Potrebne su mi... tako sam uživala... tako mnogo, bako." "Onda se ovdje sigurno strahovito dosađuješ, draga. Nisam to mogla ni pomisliti." Anette de Lancel bila je zaprepaštena spoznajom da je Delphine zapravo prognana iz života u kojem su joj za tako bujan društveni život bile potrebne i tolike večernje haljine. Eve ju je u najmanju ruku trebala upozoriti... a Delphine je zaista bila silno uviđavna što im nije dala do znanja koliko se ovdje dosađuje. "Nije riječ o tome... uopće ne... nedostaju mi moji prijatelji. Ne bih smjela plakati... svi ste vi tako dobri", reče Delphine, patnički poniknuvši svojom ljupkom glavicom i pokušavajući se uzalud nasmiješiti. "To nam je bilo vrlo lako, draga, ali trebali smo shvatiti da ti manjkaju prijatelji tvoje dobi. Ne mogu to sebi oprostiti. Iako, zapravo, ne znam gdje bih mogla pronaći mlade ljude ovdje u provinciji. Iskreno rečeno, ne znam gdje su oni. Ali nazvat ću svoje prijatelje i vidjeti bi li možda njihovi unuci... Delphine, učinit ću sve što budem mogla, obećavam ti." "Hvala, bako." Iako se zahvalila, Delphine nije mogla zamisliti kako izgledaju ovdašnji mladi ljudi. "Ali to nije važno... Misliš li da bih mogla dobiti još jedan ormar u sobu?""Draga moja! Dat ću ga odmah dopremiti. Sve te lijepe stvari sada su na podu!" Anette de Lancel bila je obradovana mogućnošću da učini nešto praktično za Delphinu. A što se tiče unuka njezinih prijatelja, i njih će morati stvoriti. Jamačno, ljeti dolazi kući na odmor mnogo prikladnih mladića i djevojaka. Obavijestit će sve obitelji u Champagni i pronaći ih i... prirediti ples! Da, ples za mlade ljude, ples uz vrhunac ljeta kakav je rijetko kad bio priređen, ako je uopće, tijekom sezone u Champagni. "Jean-Luc, na kraju sam snaga", priznade Anette de Lancel svome mužu nakon što je cio dan provela uz telefon. "Unuci288
DO PONOVNOG SUSRETA
Chandon upravo posjećuju Englesku, Lansoni imaju pet, zamisli pet unuka, ali nitko od njih ne dolazi kući ovih tjedana, svi mladi Roedereri su u Normandiji jer ih ništa ne može odalečiti od jahanja, gospođa Budin iz tvrtke Perrier-Jouet kaže kako je njezin unuk nažalost još odviše mlad, gospoda Bollinger ima dva nećaka ali oba su odsutna, svi Ruinarti u posjetu su Bor-deauxu - pronašla sam naposljetku četiri djevojke i dva momka i sve sam ih pozvala. Sve!" "Pravo vrijeme za plesove je oko Božića", objasni vikont de Lancel."To je silno korisna primjedba, Jean-Luc." "Anette, uzrujavaš se bez razloga. Ako se Delphine dosađuje, tu ne možemo pomoći. Ona je drago dijete, ali prisjeti se da nije bila naša zamisao pozvati je ovamo usred ljeta." "Kako možeš biti tako bez srca? Jadna djevojka, s toliko krasnih oprava... možeš li uopće zamisliti vedri život na kakav je navikla?" "Možda je i odviše navikla? Nije li u tome objašnjenje zašto ju je Eve poslala ovamo? Da joj dade malo vremena za razmišljanje? čini mi se da je tako nešto natuknula u pismu." "Imala je dosad šest tjedana za razmišljanje. Moram za nju upriličiti neki prijam, Jean-Luc, pa makar i ne bio ples. Ali četiri djevojke - pet, računajući i Delphinu - i dva momka... ne, to je nemoguće."
"Mogla bi pozvati samo djevojke", predloži on. "Važno je da se nađe s nekim njezine dobi, zar ne?" "Jean-Luc, čudim ti se, doista čudim. Zar se ne sjećaš vremena kad si i sam bio mlad?" "Otprilike koliko i ti, usuđujem se reći. Oboje se približavamo osamdesetom rođendanu." "Jean-Luc, nije potrebno podsjećati me. U svakom slučaju, ja sam dosta mlađa od tebe.""Samo tri godine i dva mjeseca.""Oh, zašto sam se udala za tebe?"
"Bio sam najprivlačniji momak u susjedstvu." "I ja sam bila najprivlačnija djevojka. Zar si zaboravio koliko sam jutara vinograda donijela u miraz?""Dvjesto šezdeset.""Dvjesto šezdeset jedno!" "Tvoja te memorija dobro služi, kao uvijek, ljubavi. U svakom slučaju, prije večere sam telefonirao Brunu. Izvukao sam od njega obećanje da će dovesti nekoliko mladaca kad god to zaželimo. I to prikladnih. Hoću li sada dobiti poljubac?""Bruno! Kako se njega nisam sjetila?" "Vizija je ono, draga moja, što razlikuje muškarca od žene, širina vizije, sposobnost da se vidi i dalje od Champagne, da se uoči prilika i naum hitro ostvari i... Anette, znaš da ne volim kad mi bacaš jastuke u glavu... smiri se, pomisli koliko ti je godina..." Pariški gosti koji su bili pozvani na večeru u Delphininu čast zamoljeni su da prenoće u dvorcu. Bruno je doveo tri prijatelja bez mane. Od šest mladih Francuza što su se našli tom prilikom na večeri, pet ih se odmah zaljubilo u Delphinu. Bruno je morao priznati da mu je njegova američka polusestra bez sumnje bila na čast. Ali najviše od njih petorice zaljubio se Guy Marc-hant. Zurio je kroz prozor u mjesečinom obasjanu noć dugo nakon što je zatvorio vrata svoje spavaonice, tako ponesen ljubavlju da je čak zaboravio razvezati kravatu i izuti cipele. Još nikad nije bilo takve djevojke niti će je biti. Umrijet će ako se ne uspije vezati s njom za cijeli život. On ustade i poče koračati sobom, ali nakon nekoliko krugova vrati se prozoru i zvijezdama. Guy Marchant imao je amaterski interes za astronomiju, pa je na putu do Valmonta zabavljao Bruna filozofskim refleksijama o usponima i padovima svemira do kojih je došao pročitavši knjigu jednog Engleza, sira Jamesa Hopwooda Jeansa. "Jeans", objašnajvao je on Brunu, "procjenjuje na osnovi onoga što se od svemira može vidjeti teleskopom na Mount Wilsonu, kako ima toliko mnogo zvijezda da290
DO PONOVNOG SUSRETAbi - kad bi se usporedile sa zrncima pijeska i razastrle širom Engleske - stvorile sloj visok stotinama jarda. Stotinama jarda, Bruno. A naša je Zemlja tek milijunti djelić takva jednog zrnca pijeska, milijunti djelić, Bruno, shvaćaš li to? Milijunti djelić jednog zrnca pijeska što se prostire širom Engleske u sloju visokom stotinama jarda. A toliki bi sloj otprilike bio i nad Francuskom. U tom smislu, Bruno, ništa što činimo nije osobito važno, zar ne? Nismo li mi u biti smiješni?" No ta je razmišljanja izrekao dok još nije bio upoznao Del-phinu. Sad ne samo što je obujam svemira bio zaboravljen, nego je postao i potpuno nevažan, dok su najveću važnost dobile njegove emocije. Kako su sati prolazili, on je i o tome počeo razmišljati kao bistar poslovni čovjek, što je inače bio. Očito, pomisli on, od Lancela ne može očekivati da bude njihov uzvanik do kraja ljeta. Očito je dakle da će se morati oženiti Delphinom prije nego što dođe predviđeni trenutak njezina povratka u Ameriku, gdje su se sigurno stotine mladića bavili istim namjerama. Očito, morat će privući Delphinu ne gubeći ni časka, budući da je instinktom zaljubljenog čovjeka shvatio kako su i ostala četvorica uzvanika na večeri očarani njome.
Što je on posjedovao a oni nisu, upitao se, pokušavajući biti racionalan koliko god je to moguće. Je li se možda njemu smiješila više nego ostalima? Je li s njim češće plesala? Je li mu govorila o onome što je zanima, na čemu bi mogao graditi svoje planove? Ne, bila je podjednako naklona svoj petorici smiješkom, plesom i šalama, to je bilo jednako loše kao da ni prema jednom nije obraćala pozornost. Ali... ali... ona je došla iz Hollywooda. Živjeti u Los Angelesu bilo je isto što i živjeti u Hollywoodu - to su ga naučili filmski žurnali koje je proizvodio njegov otac. A od svih nazočnih u Valmontu samo on je znao što to znači živjeti u Hollywoodu. Samo je on znao da će onaj tko živi u Hollywoodu neizbježno biti fasciniran filmom, jednostavno zato što je pripadao tom svi-291
JUDITH KRANTZjetu. Što bi Delphinu najviše privuklo - da vidi slavni dvorac Maxovih roditelja na Loiri, da razgleda glasovite konjušnice Henrijeva oca, da se zabavi na Victorovoj obiteljskoj jahti ili da obiđe njegove filmske studije? Kao i ostale velike studije koje bi joj mogao pokazati u Billancourtu i Boulogneu? Da, tu je bila njegova prednost! Još mu je jedino preostalo da sve to upriliči, pomisli on, sada već toliko smiren da se mogao razodjenuli. Sutra će sve to srediti, još za doručkom.Ne, prije doručka, prije nego što se šansa ukaže ostalima. Za nekoliko dana potvrđen je dolazak u goste gospodinu i gospođi Marchant u Pariz, čemu je prethodio dug i uvjerljiv razgovor Bruna sa svojom bakom kao i pismo gospođe Marchant vikontesi. "Ne, Jean-Luc, sigurna sam kako Eve nije željela da Delphine ostane ovdje sve do svoga povratka u Sjedinjene Države, to bi bila glupost. Ona nije naša uhićenica, a ti se ponašaš odviše vik-torijanski, dragi moj." Anette de Lancel je to rekla svome mužu prilično oporo, ali je istovremeno bila zadovoljna što će Delphine doći u priliku da doživi nešto od bučnog života u glavnom gradu. "U svakom slučaju, što si očekivao kad si zamolio Bruna da dovede ovamo na večeru nekoliko svojih mladih prijatelja?""Jesi li sigurna da će Delphine imati dobru pratnju?" "Gospođa Marchant uvjeravala me je da će na nju paziti kao na vlastitu kćer, a uz nju će biti i Bruno. Jean-Luc, ti me stvarno zapanjuješ." "Ti i ne poznaješ gospođu Marchant", prigovori vikont nezadovoljan što će biti lišen zadovoljstva upoznavanja Delphine s uzgojem grožđa, našto se već bio sa zadovoljstvom navikao. "Bruno tvrdi da je ona ugodna i kulturna žena, potpuno pouzdana.""A zar je Bruno uvijek u pravu?" upita on oštro."Kakvo je to pitanje?""Glupo, draga moja. Možda doista starim, no u tom slučaju292
DO PONOVNOG SUSRETAmoram uzeti nešto što sprečava starenje, a to je čaša šampanjca. Mogu li ga i tebi ponuditi?" "Svakako, dragi, svakako." Delphinin urođeni šarm i krhka ljepota bijahu tisuću puta pojačani njezinom potpunom ležernošću. Francuzi, već stoljećima priviknuti na strance koji su pokušavali nekako nadoknaditi nedostatak što nisu Francuzi, pa su se stoga dovijali svim mogućim dosjetkama ne bi li ih Francuzi prihvatili kao pripadnike ljudskog roda, bili su smjesta privučeni Delphininim držanjem. Ona zbilja nije primjećivala, niti ju je bila briga hoće li je Francuzi u Francuskoj prihvatiti ili ne. Delphine je odrasla u tri zemlje u kojima je francuština bila nešto čime su se njezini roditelji razlikovali od domorodaca, ali što nije moralo neizbježno biti nešto bolje. Francuština je bila posao kojim se bavio njezin otac i jezik kojim su govorili u kući, također i način kako je majka odgajala
novu kuharicu, ali ta francuština nije bila nešto sveto. Biti Lancel za nju je bilo isto kao i biti Selznick ili Goldwyn ili Zanuck, a takav svjetonazor ne bi promijenilo ni deset godina boravka u Cham-pagni. Marchante je oduševilo pomanjkanje ukočenosti u nje, kakvu su mogli očekivati od jedne pripadnice stare aristokracije. Oni ne bi nikad povjerovali kako je jedina aristokracija koju je Delphine priznavala bilo onih nekoliko obitelji koje su u posljednjih nekoliko desetljeća zgrnule milijune, kao i oni glumci i glumice čije su se slike pojavljivale na stranicama američkih filmskih časopisa. Zbunili su ih Guvevi planovi oko Delphinina posjeta. Ona bi sigurno rado vidjela Eiffelov toranj, Napoleonov grob, trg Ven-dome i Louvre. Kakva su tu smisla imali Gaumont, Pathe-Ci-nema i Kodak-Pathe? Zar su turisti ikad obilazili Billancourt? Zašto bi ona morala obilaziti mjesta što su bila istovjetna onima koje je već poznavala u Hollywoodu?"Ne, gospođo Marchant, uvjeravam vas da ih zbilja želim vi-293L
JUDITU KRANTZ
°\\\
djeti", odvrati joj brzo Delphine. Više puta, dok je još bila srednjoškolka, prijatelji njezine obitelji koji su pripadali filmskom biznisu pozivali su ih u obilazak studija. Nekoliko njezinih brzih pogleda na pozornice za snimanje zvuka - zamalo pokvarenih strahom da ometa kretanje važnih osoba koje su se tako samopouzdano kretale - dali su Delphini uvid u raj što ga je bila osuđena upoznati tek kao stranac. "Onda, kako želite", odvrati rezignirano gospoda Marcahnt. "Dopustite mi samo trenutak da stavim šešir". Ona poravna svoju plavu kosu dobro njegovanim rukama na kojima su blistali dijamanti. "Majko," upade Guy, "ti ne moraš ići ako nisi raspoložena. Ionako će nas ondje dočekati Bruno." "Kad je tako... imala bih mnogo drugih poslova", odvrati Guveva majka u čijim se očima vidjelo olakšanje. I sama pomisao da bi morala provesti cio dan promatrajući ljude koji snimaju filmove bila joj je neopisivo odbojna. Jednom, prije mnogo godina i ona je pomišljala da bi se mogla zabaviti tim prizorima, ali nekoliko provedenih sati u studiju oslobodilo ju je te zablude. U svakom slučaju, pomisao da bi morala odigrati ulogu pratiteljice činila joj se posve besmislenom. Guy, njezino najmlađe i najdraže dijete bio je savršen džentlmen, pa mu se mogla povjeriti briga nad bilo kojom djevojkom... osobito onom u koju je bio tako zaljubljen. Nepotrebna zabrinutost vikontese de Lancel za svoju posve samopouzdanu unuku kao da je potjecala iz nekog drugog stoljeća. Provincijski aristokrati bili su iza svog vremena, premda je u tome bilo nečeg privlačnog. Sto je bilo još važnije, ako danas ne obavi probu svojih novih haljina u salonu Chanel, neće biti dogotovljene za početak sezone. Ona ih isprati neodređeno dobrodušnim smiješkom, obuzeta pomislima na tvid, gumbe na haljinama i podstave. Vožnja od velikog stana Marchantovih na Avenue Foch do studija Gaumont u Billancourtu pričinila se Delphini beskraj-
294
DO PONOVNOG SUSRETAnom. Govorila je malo, no Guy je vidio da je drhtala, obuzeta emocijama, a on se ponadao da bi to moglo biti zato što joj je drago da je nasamo s njim. Katkad bi joj kradomice pogledao profil, no iako je osjećala na sebi njegov pogled, Delphine je odlučila ponašati se kao da to ne primjećuje. Danas bi mogla biti i s Maxom, Victorom ili Henrijem, jer svi su oni nakon večere telefonirali ponudivši laskave pozive, no Guyev naum pokazao se uspješnim. Zagrizla je udicu koju joj je dobacio. Zasad je i to bilo dovoljno da ga učini sretnim. Bruno im se pridružio u studiju, više zbog radoznalosti negoli osjećaja obveze da drži pod okom Delphinu. Marchanti još nisu postali klijenti banke Duvivier, a nakon golemih usluga što ih je bio učinio Guyu, držao je takvo pomanjkanje zahvalnosti krajnje neprihvatljivim. Pozvao ga je na večeru u dom svojih djedova, posredovao je kod bake da ona odobri Delphinin posjet - je li Guy shvaćao koliko mnogo duguje Brunu? Ili on možda nije imao tolik utjecaj u poslovima svog oca, da bi mu mogao sugerirati plasman novca? Obje su mogućnosti bile neprihvatljive. Možda se odviše požurio poticanjem prijateljstva s Guyem, prihvativši privid kao stvarnost? Guy je bio skorojević, pomisli on Ijutito jer nije volio biti uhvaćen u pogrešnim procjenama. Dok su njih troje čekali pred ulazom u studio da im bude dopušten pristup, Bruno je zadovoljno ustanovio da je Delphine bila nekako odsutna, zamišljena i mnogo manje sklona flertu nego što je to bila one noći prilikom večere u Valmontu. Dopala mu se njezina nedostižna elegancija u haljini od crvenog šantunga, dopunjena dijelovima tamnoplave boje, koju je kupila kod Bullocka uoči odlaska na konjičke utrke u Santa Aniti. Učini mu se da izgleda starija nego što je inače bila, pod malim šeširom od plavo obojene slame, nabijenim koso na oči. "Evo mog prijatelja", reče Guy, predstavljajući nevisoka i plavokosa mladog čovjeka s ugodnim smiješkom, koji je do-brzao do glavnog ulaza. "Jacques Sette, gospođica de Lancel,
295
JUDITU KRANTZ
l
vikont de Lancel - Jacques je Blufordov asistent i on će biti naš vodič." "Žao mi je što ste morali čekati, Guy, ali znate kako je to. Gospođice i gospodine slijedite me, Guy već zna put. Danas nismo svi zauzeti ovdje. Nažalost, više filmova snima se vani na terenima, a mnogi su tek u pripremi, ali Jean Gabin i Michele Morgan rade na pozornici broj pet. Redatelj je Rene Clair. Pomislio sam da bi vas to moglo najviše zanimati za početak." Izgovorio je ta velika imena kao slučajno, kao da su mu pripadala, pa ga Delphine zavidno pogleda. Pred ulazom u pozornicu broj pet bilo je upaljeno crveno svjetlo, pa su morali pričekati dok se ne ugasi. Kad su ušli, našli su se u zbunjujuće golemom prostoru. Dijelovi pozornice bijahu mračni, a neki tako jarko osvijetljeni, da se pričinjalo kao da iluminacija proizvodi neki duboki šum. "Pazite kako hodate", upozori ih Jacques Sette i uze Del-phinu bez mnogo obzira za ruku, kako bi je poveo preko kabela i oko skela na podiju. Ona se osvrtala oko sebe, ali nije shvaćala ništa, sve dok ih Sette nije zaustavio na samom rubu zone u kojoj je koncentracija bila podjednako opipljiva kao što je i osvjetljenje bilo blistavo. Dok joj je srce brzo udaralo, Delphine se učini da bi mogla omirisati uzbuđenje. Zaustavili su se dvadesetak koraka daleko od scene koja je predstavljala interijer blagovaonice u kojoj su za stolom sjedili Jean Gabin i Michele Morgan zajedno s četvero drugih glumaca koje Delphine nije prepoznala. Snimanje je bilo prekinuto i žena kojoj je bila povjerena šminka obilazila je stol
naprašujući čela, dotjerujući crvenilo na usnama i popravljajući valove na kosi. Glumci su strpljivo sjedili kao da su se tog trenutka nalazili u nekakvu čistilištu; Gabin je očito promrmljao neku šalu i ostali su se tiho nasmijali, no nitko se nije micao dok su razgovarala dva čovjeka, jedan u stolici redatelja a drugi stojeći uz njega. Napokon je taj razgovor dovršen, žena sa šminkom napustila je pozornicu, čovjek koji je stajao uz
296
DO PONOVNOG SUSRETAredatelja pristupio je kameri. U dubokom muku što je zavladao prolomio se glas nekog iz pozadine: "Tišina! Snima se!" Delphine se stresla od uzbuđenja. Prije nego što ju je Sette zapazio, učinila je kao u snu nekoliko koraka naprijed. On brzo skoči, pograbi je za rame i povuče natrag u prostor za posjetitelje. Ona se zbunjeno ispriča - nije bila svjesna da se pomaknula.Koji časak kasnije snimanje je ponovno bilo prekinuto."Pođimo", prišapnu joj Bruno u uho. "Više nije zanimljivo." Delphine zatrese glavom, odbijajući. Snimanje je opet započelo i ovaj put je potrajalo manje od dvije minute, kad ga je Rene Clair, nezadovoljan, prekinuo kratkim "Dosta". Stupio je na scenu i počeo nešto nadugačko objašnjavati glumcima, no odviše tiho da bi ga se moglo čuti. Gabin kimnu nekoliko puta a Michele Morgan slegnu ramenima i nasmija se. Delphini se pričinjalo kao da su se bogovi s Olimpa udostojili pojaviti u ljudskom obličju. Reflektori su bili premješteni, snimatelj je uzeo svjetlomjer i dao upute svom pomoćniku. Bruno i Guy nemirno su čekali, dok se Delphine ukočila kao da je vrtni ukras. Prizor je još jednom započeo i napokon dođe do kraja, što je i Rene Clair zadovoljno potvrdio. Svjetla su se ugasila, glumci su se podigli i nestali u svim smjerovima."Vrijeme je", reče Bruno uz uzdah dosade. "Snimanje će se nastaviti cijelo popodne", objasni Sette. "Sad je stanka za ručak. Ovo je bio prvi uspjeli prizor. Imam dojam da vam je svega dosta.""Do kraja mog života", suglasi se Bruno."Upozorio sam vas", dometnu Guy."Nedovoljno uvjerljivo. Dođi, Delphine, vrijeme je da kre-nemo." "Ne", usprotivi se ona."Sto hoćeš time reći? Nemamo više što vidjeti." "Želim ih vidjeti ponovno."297
JUDITH KRANTZ "Kako želite, gospođice", reče Jacques Sette, pogledavši začuđeno Guya. "Ali ništa se neće snimati još najmanje dva sata. Ručak je sveta stvar, osobito kad se snima. Mogu li vas pozvati u kantinu?""Oh, da, molim vas", upade Delphine. "Pretjeruješ, Delphine", pobuni se Bruno, no budući da je ionako bilo vrijeme jelu a on je ogladnio stojeći beskorisno u studiju, valjalo je negdje nešto pojesti - pogotovo što nije imao nekih drugih dogovora za ručak. U kantini je, kao što je bilo uobičajeno u filmskim studijima, bio predviđen poseban prostor za šefove i uglednije glumce. Delphine se znatiželjno osvrtala okolo, no oni su se odlučili pojesti svoj obrok u privatnosti garderoba, nakon što su proveli cijelo jutro tobože jedući u blagovaonici. Sette ih je poveo do stola i smjestio Delphinu na najbolje mjesto, odakle je mogla promatrati cijelu dvoranu. "Najprije, čašu vina", predloži on i odmah naruči od konobara."Molim vas, recite mi tko je ovdje tko", zamoli ga ona. On se osvrnu, nadajući se da će ugledati neku glasovitu zvijezdu kako bi udovoljio Delphininim očitim željama, ali osim redatelja poput Jeana Renoira, Pierrea Preverta, Marcela Car-nea, Nica
Amberta i Autant-Lare, nije vidio nikog od karakternih glumaca kakvi su inače bili nepoznati u Sjedinjenim Državama. Delphine promotri sve redatelje na koje je on upro prstom, no to bijahu sasvim obični ljudi a ne glumci, pa Delphi-ninoj žudnji nije bilo udovoljeno. Razočarana, ona ispi nešto vina i poče kružiti pogledom po dvorani, očima koje su bile čeznutljive no ipak budne.Za stolom nedaleko od njihova jela su tri muškarca. "Pogledajte onu djevojku", upozori Nico Ambert ostalu dvojicu. "Onu što sjedi sa Setteom." Trojica se osvrnuše neupadljivo i istražiše Delphinin izgled od glave do pete, kao da je bila kakav naslonjač na dražbi.298
DO PONOVNOG SUSRETA
"Imaš li pojma tko je ona", upita Jules LeMaitre, Amberov pomoćnik za glumce. "Očito nije glumica", zaključi Yves Block, snimatelj u Am-bertovu Mayerlingu koji će se početi snimati za mjesec dana. Njih su se trojica zapravo i sastala da razmotre pojedinosti filma, čije je planiranje bilo zamalo već dovršeno."Zašto to misliš Yves?" upita ga LeMaitre. "Manjka joj samopouzdanja", zaključi snimatelj. "Osvrće se okolo kao turist... što sebi ne bi dopustila nijedna glumica, čak ni ona koja ne poznaje studio. Uz to, još nikad nisam vidio njezino lice. Da je glumica, zar ne misliš da bi je netko od nas prepoznao, zapravo svi mi?" "Da je glumica, ona bi prepoznala mene", dodade Nico Am-bert. Taj redatelj bio je čvrst čovjek na početku tridesetih, ma-slinaste puti, crne kose i sa svojstvenim toplim pogledom čovjeka koji je potjecao s juga Francuske i bio zapravo više Talijan nego Francuz. Pokazivao je veliku snagu i dok je bio opušten, imao je gospodski izgled, istaknut orlovski nos, oštar pogled i nemirne usne. Bio je čovjek navikao na vlast, koju je znao dobro upotrijebiti, čovjek kojega su se muškarci nerijetko plašili a mnoge ga žene obožavale. Delphine je bila svjesna da je ona trojica promatraju, ali poput ostalih u ovoj skromnoj kantini, za nju nisu bili značajni. Bila je već navikla da muškarci u nju zure, pa se spram njihove pozornosti odnosila jednako ravnodušno kao neka šarena tropska ribica u akvariju. "Nije Francuskinja", reče Ambert. "Ima nešto odviše uredno u načinu kako se ponaša, kako gleda svoje cipele... to jamačno nije francuski način." "Ali, Nico, ona govori francuski", dometnu Jules LeMaitre. "Pokreti njezinih usana, to kako drži ruke... Što ti misliš, Block?" Snimatelj je bez riječi procjenjivao Delphinino lice. Bio je poznavatelj sintakse ljudskih crta. Zašto su ljudi, pitao se često,
i
299
JUDITH KRANTZnalazili neobičnim to što nikad dvije pahuljice snijega nisu istovjetne, kad se i sva ljudska lica međusobno razlikuju, čak i u jednojajčanih blizanaca? Block nije vjerovao u ljepotu. Znao je da se i besprijekorno lice može pod svjetlom reflektora pretvoriti u dosadno ravan krajobraz. Vidio je već mnogo iznimnih očiju iz kojih se izgubilo svjetlucanje zvijezda kad bi se u njih uperila kamera. Moćne lučne svjetiljke i leće njegove kamere kao da su se bile urotile u đavolskoj zavjeri brisanja izgleda muškaraca i žena koji su prirodno imali besprijekorne crte. No obratno, katkad bi reflektori i
kamere požalili zbog svoje stroge osude, pa bi učinili čarobnim i lice koje je bilo samo umjereno lijepo. I najzanosnija žena koju bi snimao mogla je na nosu imati neuklonjivu ružnu sjenu, kako god je osvijetlio. Već je snimio i neku ženu čija je privlačnost bila pretežno banalna, no ispred kamere su njezine crte poprimile misteriozan izgled velike svećenice posvećene ritualnoj šutnji. Block je i bez mnogo razmišljanja mogao u sekundi pročitati ljudske crte: procijeniti jesu li oči dovoljno razmaknute, utvrditi ima li nos neki od bezbrojnih nedostataka ljudskih nosova, izmjeriti obujam brade i dužinu vrata, bitnu i apsolutno važnu geometriju odnosa usta i očiju, no prije nego što bi se upalila svjetla i proradila kamera on nije volio donositi sudove. "Ne mogu o njoj zasad ništa reći", priznade napokon Yves Block, slegnuvši ramenima pred redateljevim pomoćnikom za glumce."Želiš li je isprobati?" ustrajao je Jules LeMaitre."O tome neka odluči Nico." "Yves, dovedi tu djevojku pred kameru", odluči smjesta Nico Ambert."Za ulogu Marije, Nico?""A koga drugoga?""Mogli bismo uzeti Simonu", podsjeti ga Jules. "Samo ako bismo to zaželjeli... s njom nije još ništa potpisano, zar ne? Znaš kakav je Sette."300
DO PONOVNOG SUSRETA"Da, on je pravi Blufordov asistent." "Otiđi do nje i predstavi se. Ukoliko nema neki nemoguć akcent, reci joj što želimo. I dogovori potrebno za ovo popodne. Vidjet ću se sa Simoninim agentom za dva dana." "Pričekaj malo, Nico. Zašto bi uzeo neku neznanku za ulogu Marije?" "To bi mi čak bilo draže. Majerling je već snimljen za film i prikazan u kazalištu, pa svatko zna priču o Mariji Vetseri, nadvojvodi Rudolphu i njihovu samoubojstvu u Maverlingu. Jedna neznanka dala bi toj poznatoj priči dah neizvjesnosti." "Pa, neće biti štete ako je iskušamo, čini mi se." Jules se suglasio ali bez oduševljenja. U njegovoj glavi film je već imao konačne obrise, a on nije volio upadice u radnju koju ju je već zamislio. Ipak, s redateljem se nije moglo šaliti. S Ambertom ne samo što se nije moglo šaliti, nego mu se valjalo pokoravati. On odloži vilicu i pristupi stolu za kojim je sjedio Sette."Jacques, znači li to da si danas turistički vodič?" "To mi je čast. Da vas upoznam - gospođice de Lancel, dopustite mi da vam predstavim Julesa LeMaitrea, pomoćnika za glumce koji nema ni iluzija ni skrupula, drugim riječima, jednog od najvećih. Jules, naši ostali gosti su vikont de Lancel i Guy Marchant - od kompanije Marchant Actualites." Dok se pozdravljao s Delphinom, LeMaitre je zapazio da je njezin francuski akcent dobar kao i njegov. No ipak, po sitnicama koje se ne bi mogle opisati riječima shvatio je da ona nije Francuskinja i da ne pripada svijetu filma. "Jeste li u posjetu Parizu, gospođice?" upita je on uljudno, okrenuvši se od trojice muškaraca čim se s njima rukovao."Samo nekoliko dana, zatim se vraćam u Champagnu." "Živite dakle u Champagni i ondje uzgajate svoja izvrsna vina?" pokuša on doznati malo više. "Živim zapravo u Los Angelesu", odgovori Delphine nasmi-ješivši se. Ugodan je čovjek, pomisli."Ah. Znači, imate veze s filmom."
301
JUDITH KRANTZ
"Ne." Delphine se opet nasmija, polaskana unatoč prisnosti njegova ponašanja. Još nikad nije čula nešto od čovjeka s takvim zanimanjem. "Zapravo, ja sam studentica." "Znači, intelektualka. Šarmantno. Imam za vas još jedno pitanje, ako nije odviše indiskretno, gospođice. Moj šef, redatelj Nico Ambert pita se ne bi li vas zabavilo da načini s vama mali snimateljski pokus. Ovog popodneva, ako biste našli koju minutu." "Dovraga! Znao sam da nešto smjeraš, LeMaitre!" Sette se naljutio na preuzetnost spram njegovih gostiju. Pa što onda ako njegov gazda želi obaviti pokus? Morao je na to misliti već ranije. "Delphine, to je nemoguće" pobuni se Guy Marchant. "Bruno, objasni Delphini da to apsolutno ne može učiniti. Siguran sam da bi se vaša baka jako ljutila." "Nemoj biti tako glup, Guy", odvrati mu smjesta Bruno. "Zašto to ne bi mogla učiniti, za ime božje? Koliko ja znam, u snimateljskom pokusu nema ničeg nemoralnog." Sto sebi Marchant umišlja tko je on, da može odlučivati je li za Del-phinu nešto dobro ili nije i da mu on objašnjava što će baka o tome misliti. Netko tko je iz nižeg sloja uvijek će se pokušati praviti važan. To valja upamtiti. "Ali, Bruno, zar samo zato što ju je neki momak vidio i ona mu se dopala? U tome ima nečega nepristojnog - to bi bilo kao da ju je potapšao po ramenu i rekao joj 'Slijedite me'. To nije comme il faut." Guy se sav uzbuđen digao sa stolca. "Nije comme il/aut? Mislim da mogu i sam o tome prosuditi, Guy. To što ti radiš uistinu nije comme il faut." Bruno mu se počeo izrugivati. "Guy, i ti, Bruno, mogu li vas obojicu upitati kakve to ima veze s bilo kime od vas dvojice?" ubaci se u svađu Delphine. "Gospodin me je nešto zamolio i moj je odgovor da bi me to vrlo zabavilo."302
DO PONOVNOG SUSRETA
"Delphine, molim te, promisli još jedanput. To će potrajati cijelo popodne." Guy se bespomoćno pokušao ii-vući. "To je moje popodne, Guy, a ne tvoje. Gospodine Sette, uživala sam u ručku. Hvala vam na gostoprimstvu." Delphine se podiže i pogleda ravno u oči LeMaitrea. "Spremna sam za pokus odnosno bit ću to čim me netko kozmetički dotjera. Da krenem za vama?""Molim vas, gospođice." "Samo časak, LeMaitre", javi se Sette. "Na kojoj ćete pozornici obaviti pokus?""Broj sedam, za jedan sat otprilike.""Svi ćemo se tamo naći." "Mislim da bih radije sudjelovala na pokusu bez nazočnosti prijatelja i pripadnika obitelji. Guy, budi dobar i nađi se sa mnom kad sve bude gotovo, hoćeš li? Bruno, ti zbilja ne moraš čekati. S gospodinom LeMaitreom bit ću potpuno sigurna." "Naravno da hoćeš. Nazvat ću sutra. Dobro se zabavi." Bruno je poljubi u obraz i napusti brzo kantinu u pratnji Guya Marchanta, koji je i dalje prosvjedujući gestikulirao. Jac-ques Sette potpisao je račun za ručak u pomućenom raspoloženju. Bluford će ga već čuti, jer će on biti kriv bez obzira kako se pokus završio. Kozmetičarka je bila debela i ljubazna, izvrstan stručnjak za šminku. Obratila se Delphini prisno i odmah se zadivila njezinu šeširu, čim ga je skinula da joj dotjera kosu. Opustila je njezine valove i prošla četkom tako da joj je sad padala ravno do ramena. Izvela je i nezamislive trikove s maškarom i na nov način ocrtala Delphinine obraze, čeljusne kosti i očne udubine tamnim sjenama, naglasivši tako prirodne crte njezina, lica mnogo upadljivije nego što bi Delphine to željela ili držala mogućim. Djevojci koja se pobunila objasnila je da će na crno-bijelom filmu njezino lice djelovati prirodno kao da je normalno zasjenjeno. Počela joj je pjevuckati o širini Delphinina čela, širini
_i
JUDITU KRANTZočiju i savršenom ovalu brade. "Lice vam ima oblik srca", ponavljala je ona pjevuckajući. Napokon je imala crvenilo na usnicama pa je mogla izići iz garderobe. Pred vratima čekao je strpljivo LeMaitre. "Dobro. Vrlo dobro. Dođite sada da se nađete s gospodinom Ambertom." Povede je kroz polumrak pozornice broj sedam do redateljeva stolca. Nico Ambert ustade i dok se rukovao s njom odmjerio ju je ponovno prešavši pogledom od glave do pete, sasvim grubo, ali glas mu je pritom ipak bio ljubazan. "Drago mi je što ste prihvatili moj poziv, gospođice. Nadam se da niste napeti." "Zar bih trebala biti?" Delphine se začu u udvorničkoj pozi. Bilo joj je jedino žao što Margie ne čuje sve ovo. Samo u tom slučaju to bi bila neporeciva stvarnost. Još otkako joj je tijekom ručka pristupio glumački šef osjećala se grozničavo, kao u nekom čudesnom snu. Svaki je djelić stvarnosti bio naglašen opojnim ozračjem studija, gdje su i neka posve obična vrata možda vodila u svijet čudesa. Jedva da je pomišljala na okolnosti što je očekuju na snimateljskom pokusu, toliko je bila uzbuđena izgledom i vonjem onoga što je ona konfuzno zamišljala kao svijet iza kulisa. Pokušavala je u sebe upiti i upamtiti sve što ju je okruživalo, utopiti se u to, kao da je sudjelovala u prizoru s Gabinom i Michele Morgan. "Zar biste trebali biti?" ponovi Ambert njezine riječi. "Ne, naravno da ne biste. Sjednite ovamo, pored mene, i pokazat ću vam što ćete pročitati. Sve je vrlo jednostavno - vi ćete čitati samo ono što je podvučeno crveno, a ja ću čitati ostalo... bit će to mali dijalog među nama. Ako možete, nemojte gledati u kameru. Biste li željeli najprije pročitati u sebi?" "Budući da nisam glumica", odvrati Delphine, "kakve bi koristi bilo od toga?""Možda da se malo snađete.""Vi ćete mi pomoći, gospodine. Mislim da bi to bilo bolje.""Poznajete li priču o Majerlingu?"304
DO PONOVNOG SUSRETA"Ne zapravo - " "Ne smeta. U ovom se prizoru opisuje susret mlade plemki-nje i habzburškog prestolonasljednika. Zbiva se na nekom plesu... oni plešu zajedno... i zaljubljuju se jedno u drugo." "To zvuči poznato", reče Delphine nasmiješivši se. "Gdje želite da stanem?" "Tamo prijeko. Zašto ne biste ostavili ogrtač ovdje? Bit će vruće pod reflektorima." Delphine skine crveni ogrtač i prebaci ga preko naslona stolca. Sad je bila samo u uskoj suknji i bijeloj svilenoj bluzi. Zaputi se petnaestak koraka do visoke stolice bez naslona, koju joj je Ambert pokazao. čim je sjela redatelj dade znak i svjetla se upališe. Ona nagonski zakloni lice rukom uz krik iznenađenja. "Recite mi kad budete vidjeli dovoljno dobro da možete čitati", objasni joj on, govoreći na udaljenosti koja ih je razdvajala tako razgovijetno kao da sjedi uz nju. Delphine pričeka, prvi put potpuno svjesna težine mnogih muških pogleda koji su je odmjeravali s požudnim no ipak profesionalnim interesom. Poput upaljenih svjetala i to joj je nanijelo neki udarac, ali u oba slučaja bio je to dobrodošao znak iskonske pozornosti. Nikad se još nije osjećala tako živahno, tako puna sebe, gospodaricom svojih čula. U minutama koje su morale proteći da bi se navikla na blje-štavilo reflektora, osjetila je da nešto toplo i uzbudljivo buja u njoj. Nije to bila toplina svjetlosnog mlaza koji joj je grijao kožu. Bijaše to žar što se stvorio u njezinu trbuhu i počeo se brzo i neodoljivo širiti sve dok se nije spustio i zahvatio je između nogu, natjeravši je da prekriži bedra kako se ne bi odala nehotičnim i iznenadnim drhtanjem njezinih donjih usana. Sjedila je prikovana svjetlima i držala se za stolicu. U trenutku kad ju je obuzeo snažan orgazam rukopis joj je pao na pod. Grizla se za usnice, sjedila što je mogla čvršće s grudima naprijed i povučenim ramenima, pritisnuvši nogu o nogu svom snagom,305
JUDITH KRANTZ
kako se ne bi odala pred onima koji su je promatrali. Reagirajući na njezino uzbuđenje, penis Nica Amberta ukrutio se, što mu se nije dogodilo već godinama.Na sceni je zavladala potpuna tišina. "Jules, dodaj joj rukopis", promrmlja Ambert kad je vidio da se Delphine donekle pribrala. Udo mu je bilo odviše kruto da bi se sam mogao pomaknuti. LeMaitre dodade Delphini rukopis. Nico je počeo čitati, oda-bravši namjerno neki dulji odlomak kako bi se glumica opustila. Delphine je slušala - oči su joj vidjele ali riječi nije razumjela, dok je nakon orgazma bila i dalje tako zadihana da nije mogla progovoriti. Zar u njoj još je tinjao, vruć i zahtjevan, ali je znala da joj neće trebati mnogo dok se pribere. Mora biti da su to ta svjetla, pomisli, mora biti da su svjetla."Gospođice?""Da", reče ona slabašnim glasom."Možete li sada čitati?" "Pokušat ću." Udahnu duboko i usmjeri se žestoko na rukopis. Ubrzo je u recima našla neki smisao i onda poče čitati, ne primjećujući ni kameru ni publiku, bacivši se svom snagom na čitanje redaka podvučenih crveno, jer jedino tako mogla je držati pod nadzorom svoje tijelo. Na njezine riječi odgovarao je Ambert. Kako je mogla i pomisliti, upitao se, da se ševi pred kamerom? Ona nastavi čitati, on joj odgovori, pa onda opet produži ona, repliku za replikom. Plesom riječi dovršili su prizor. Redatelj dade znak da se svjetla ugase. U tmini što se odjednom stvorila on ustade i pođe do Delphine koja je i dalje sjedila, pogođena naglim prekidom. Uze je za ruku, ondje gdje je bila gola ispod kratkog rukava. "Bili ste sjajni, bojim se da vam je bilo teško", reče on tiho, a njoj se učini kao da sve počinje iznova."Bilo je tako... blještavo."306
DO PONOVNOG SUSRETA
"Shvaćam. Sigurno bi vam odgovaralo da malo mirno sjednete prije nego što se pridružite prijateljima.""Da." "Dođite". Povede je brzo s pozornice kroz cijeli labirint prostorija do svoje garderobe. Okrenu se, s lečtima na vratima i privuče je k sebi. Poljubi je u otvorena usta barbarskim i žestokim poljupcem. "Znaš li... znaš li...?" pokuša je on upitati glasom obuzetim grubošću."Sto?" dahnu ona, iako je znala sasvim dobro. "Znaš li što si mi učinila. Popipaj me." On je pritisnu tako da je na svom trbuhu osjetila njegovo muško udo u punoj i snažnoj duljini. Muškarci su se već mnogo puta pokušavali stiskati uz Delphinu, ali ona bi ih vazda izbjegla. Sad se uz Amberta zamalo onesvijestila, zatvorenih očiju i s usnama koje su hlepile za njegovim grubim poljupcima. On je ponese do ležaljke, položi je na nju i raskopča joj bluzu. Dok joj je skidao komade odjeće usne mu se nisu micale s njezinih dojki. Delphine je i prije dopuštala momcima da je diraju za bradavice ali nikad ih nisu smjeli poljubiti, pa ni vidjeti. Sada, ogoljena, izložena i blaženo posramljena osjetila se kao da je ponovno pod reflektorima. Zbog njegova neumorna i iskusna jezika ovlažila se, ali on ju jeć dovoljno upoznao da bi joj dopustio još jedan orgazam. Povuče je bolno za kosu. "Još ne", prošapta. "Još ne, ti mala kurvo, nećeš još jedanput bez mene." Raširio joj je stegna i gurno među njih glavu da osjeti vonj
njezine podatnosti, ali dobro se čuvao da je i ne dotakne u blizini stidnih dlaka. Ona se uspravi, odjednom beskrajno daleko od bilo kakve čednosti, no on je gurnu i kleknu nad njom, obuhvativši penis rukom. Gurnuo ga je u nju razbludnom polaganošću muškarca koji je već dovoljno čekao da bi sad sebi dopustio prebrz pokret. Uđe u nju polagano, polagano, poročnom i sebičnom sladostrašću, koja je bila zakrinkana kao obzirnost. Bila je tako vlažna, tako rastvorena i tako željna da bude uzeta, da je probio tanku pregradu njezina djevičanstva i prije nego što su toga postali
307
JUDITU KRANTZsvjesni. Ušao je u nju svom svojom dužinom. Sve do tog časa držao ju je čvrsto za kosu i tek sad je popustio taj stisak kako bi se mogao usredotočiti na onaj svoj pohlepni štap koji joj je ispunjao trbuh. Oboje su jedva disali, osjećajući kako štap raste, raste do nemogućnosti u njezinoj nutrini. Ležeći na njoj on promrmlja: "Svatko u studiju držao je ruku na udu, i ti si to znala, znala si, mala kurvo." Delphine kriknu. "Ne mogu čekati, ne mogu..." Ona dođe do svog završetka u dugom jednoličnom kraju popraćenom valovima koji su natjerali i njega na njegov žestok, bolan i strastven kraj.308
DO PONOVNOG SUSRETAGlavaL Freddy je držala u glavi mnogobrojna novinska izvješća o događaju koji se imao održati. Znala je da će glumac Harold Lloyd predvoditi paradu do aerodroma, točno je znala kad će u zraku iznad luke eksplodirati bomba koja će najaviti dolet tek proizvedenih lovačkih jata sa zadatkom da prikažu formacijski let i razne vratolomije u napadu i obrani, znala je kad će se pojaviti akrobati koji će skakati s motocikla u zračne jedrilice, kao i to kad će se održati natjecanje u padobranskim skokovima. Znala je da će Douglas Fairbanks stariji sa suprugom i Benitom Hume upriličiti piknik prije glavne utrke na kojem će sav ugostiteljski pribor biti žuto obojen. Također se očekivala pojava Adrienne Ames, u smeđem tvidu, s bivšim mužem309
JUDITH KRANTZ
Bruceom Cabotom a Carole Lombard i Kay Francis bit će među počasnim uzvanicima. Znala je čak imena pa i fizionomije djevojaka iz visokog društva Beverly Hillsa koje su odabrane kao pratnja vojnim pilotima na vojničkom i mornaričkom plesu što će se održati na prvi dan utrka. Ali do svega toga nije joj bilo stalo, jer su to bili tek ukrasi uz ono glavno, utrke. Tri su događaja obuzimala njezinu strastvenu pozornost: Ben-dixova transkontinentalna utrka od istočne obale do Los Ange-lesa, derbi Ruth Chatterton za "sportske avijatičare" koji je prije šest dana počeo u Clevelandu i odvijao se uz predviđene hendikepe do Los Angelesa i, napokon, trofej Amelije Earhart, brzinska utrka oko kružne staze obilježene pilonima, koja je bila predviđena samo za žene i za koju je bilo prijavljeno osam natjecateljici.
Pomisli na Chatterton tako su je mučile da je hodala okolo kao u transu. Pokušala se stoga usmjeriti na nemilosrdni i nedostižni Bendix, s cijelom gomilom glasovitih zrakoplovaca koji su i sada, sve do posljednjeg trenutka, iskušavali svoje letjelice u310
DO PONOVNOG SUSRETA
zračnoj luci Floyd Bennett, nakon cijelih tjedana glasina i protu-glasina, naklapanja o dotad neviđenim aerodinamičkim letjelicama, tajnim pokusima modela u zračnim tunelima, novim strojevima dotad nepoznate snage, očajničkim pokušajima da se, makar i radeći noću, svim mogućim dosjetkama doda još nešto brzine, tajanstvenim pristupima utrci u posljednji čas. Histerija u tisku bila je potpuna. Bendix je bio utrka otvorena za sve, uz jedino pravilo da valja poletjeti s Floyd Bennetta u zoru četvrtog rujna i prispjeli u Los Angeles do šest sati popodne istog dana. Aviation Magazine, Freddvna Biblija, najavio je kao favorita Bennvja Howarda, koji je dobio prošlogodišnju utrku svojim glasovitim zrakoplovom Mister Mulligan. časopis je izdvojio i Ameliju Earhart s njezinom novom Lockheed Electrom, kao najbolju natjecateljicu na dugim potezima, a nju je na malom razmaku slijedila Jacqueline Cochrane. Howarda Hughesa časopis je proglasio najboljim sportašem, budući da je odbio sudjelovati u Bendixu s obrazloženjem da je njegov eksperimentalni avion nedostižan za pilote koji su imali manje novca za strojeve. Uvježbavajući dan uoči utrke Immelmannove zaokrete i svijeće Macovim Tavlor Gubom, u najboljem slučaju s prosječnom brzinom od devedeset milja na sat, Freddy je razmišljala o sto dvadeset milijuna dolara u posjedu Howarda Hughesa i o avionu Amelije Earhart na koji je kompanija Lockeheed ne štedeći potrošila osamdeset tisuća dolara. Ona je nepopravljivo u nižem razredu, pomisli ljutilo dok je upravljala starim i pouzdanim Tavlorom. Popodneva tijekom lipnja, srpnja i kolovoza provodila je uvježbavajući osnove vratolomnog letenja. Uz Maca koji je sjedio postrance, ona je napokon svladala i komplicirane vratolomije: oregonsku morsku zmiju, kubanski valjak, kubansku osmicu, preokrenuti valjak Franka Clarka i Rankinove sanjke. Sve je to dobro načinila, pomisli Freddy, ali time se ni za korak311
JUDITU KRANTZ
nije približila mogućnosti uštede novca za vlastiti zrakoplov. Nije mogla odoljeti a da i posljednji novčić ne potroši na lekcije iz akrobatike. Za dva tjedna počet će kao brucoš na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Već je primila primjerak rasporeda sati. Majka joj je nabavila odjeću za koledž. Kad će moći letjeti osim vikendom? Bilo je stoga važno što bolje iskoristiti ljetne mjesece, premda joj je to odnosilo svu zaradu. Brucoška godina, podsjeti se ona nevoljko, značit će predavanja na jednom dobronamjernom sveučilištu kako bi stekla zaokruženu naobrazbu u slobodnim umjetnostima. "Dovraga, nije mi potrebna zaokružena naobrazba", razbjesni se Freddy pred ravnodušnim altimetrom, pred bespomoćnim brzinomjerom i polugom koja joj se ionako mogla samo pokoravati. No što bi drugo mogla učiniti? Pristupiti Mornarici i vidjeti svijet? Ili Legiji stranaca? Pobjeći s cirkusom? Sranje, za sve to bilo je nužno biti dečko, a ne djevojka od nepunih sedamnaest godina. Njezina je sudbina bila omeđena zagušljivom učionicom na koledžu i predavanjima iz engleskog. Da je mogla maknuti noge s papučica, jamačno bi f ako udarila da bi probila rupu u podnožju zrakoplova. No ipak, izvela je posljednju i besprijekornu svijeću, uspevši se pod kutom od 180 stupnjeva i zatim se prizemljila u Dry Springsu. Mac i Swede Castelli, koji je ponovno došao u zračnu luku da razgovara s McGuireom o vratolomnom biznisu, bijahu izvan hangara da vide kako se Freddy spušta. Ona iskoči iz zrakoplova, skine zaštitne naočale, otkopča padobran i prebaci ga preko ruke. Bakrenastu kosu zahvatio joj je vjetar dok se obje-šenjačka i vitka figura ljuljala u hodu nalik na Robin Hoodov, naglašen jahaćim hlačama i niskim čizmama što ih je bila kupila kad su joj se levisice izlizale. Zavrnula je rukave na dječačkoj bluzi koju je uvijek nosila prilikom letenja."Hej, mala gospođice, ona svijeća je zbilja uspjela", pozdravi312
DO PONOVNOG SUSRETAje Swede Castelli pokroviteljski, kako je to smjesta zaključila. Svi stari akrobatski piloti bili su duboko uvjereni da nitko ne može izvoditi vratolomije tako dobro kao oni. Dobro, možda ne baš svi, možda Mac nije bio takav. Osim toga, mrzila je kad bi je oslovljavali s "mala gospođice". "Samo ukrasna figura, gospodine Castelli", odgovori Freddv kratko. "Sitnica.""Dijete, bilo je sasvim dobro", dodade McGuire. "Slušaj, Mac, jedva podnosim te silne pohvale, možda ću se čak zacrvenjen'", odvrati ona kiselo i nestade u uredu. Svi su oni isti, reče Freddy u sebi gorko."Što je to grize?" upita Castelli."Želi biti druga Amelia Earhart", objasni Mac."Tako nešto bih i ja želio. I svatko.""Ona je emotivno dijete", reče Mac i slegnu ramenima. "Dijete? Slušaj, Mac, ta djevojka nije više dijete. Ona je poslastica, ona je kao iz sna." "Ona je dijete, Swede! A ti si običan prljavi starac." U Ma-covu glasu osjetila se neočekivana ljutnja. "Nemoj tako, nemoj se uzrujavati, McGuire", reče Castelli, dobro raspoložen kao uvijek. Freddv je izišla iz hangara i uputila se prema svom automobilu. Castelli domahnu Macu, spremajući se na odlazak. "Nećeš li se ipak predomisliti?" doviknu on Macu, krenuvši do automobila."Sigurno ne", odvrati Mac. "Zarada bi bila dobra", doviknu mu Castelli, iako s malo nade da bi mogao promijeniti Macov odbojni zaključak."Nemoguće, Buddy, ne bavim se više tim poslom." "Ahh", dometnu Castelli gorko djevojci koja je ulazila u kola. "Učinio bi to za mene, siguran sam, ali ga sprječava to što bi morao na glavu staviti vlasulju. Ali vrijedilo bi." "O čemu je riječ?" Njezin upit bio je ravnodušan, jer je Mac obično odbijao ponude koje su mu davali koordinatori vratolo-313
JUDITU KRANTZ
mnih akrobacija, ne vjerujući da se on doista odlučio povući iztog posla. . "O filmu Strmoglavce repom. Ponudio sam mu mogućnost da dublira Alice Faye, Constance Bennett ili Nancy Kelly... mogao bi oponašati bilo koju od njih. Redatelj Roy Del Ruth posebno je tražio Maca. Nije zaboravio kako je on nevjerojatno dobro dublirao Jean Harlow u Anđelima pakla." "Ali to je bio nijemi film - sjećam se da sam ga vidjela prije sedam godina." "Tako je, ali od njega ionako ne zahtijevaju da govori. Zahtijevaju samo da stavi na glavu vlasulju i tako leti. Zar je to pretjerano? Zar je to uvredljivo?" "Nipošto", zahihoće Freddy, istrgnuta iz zlovoljnog raspoloženja pomišlju na Maca pod platinastom vlasuljom. "Dobro, odlazim u potragu za nekim drugim. Prihvatio bih se toga i sam, ali bojim se da više nemam stas djevojke. Posjećujete li zračne utrke?""Svakodnevno", objasni ona i odjednom se prisjeti utrka. "Slušajte, mala gospođice, dogodine ili za dvije godine sudjelovat ćete sigurno u njima. Sve je moguće", reče on ljubazno, dok je pogledom tražio oblak koji joj se zasjenio lice."Hvala vam, gospodine Castelli. Ali ne vjerujem." "čekajte časak. A kako bi bilo da uzmu vas? Mogli biste biti sjajna vratolomna dublerica - Mac mi je već ispričao što ste sve naučili. Sve što je zamišljeno u tom filmu mogli biste i vi izvesti. Sto
mislite?" "To je zbilja nemoguće", nasmija se Freddy njegovoj poduzetnosti. "Još manje moguće od mog sudjelovanja u utrkama dogodine.""Zašto? Recite mi što vas priječi?" Freddy pristupi Evinu sjajnom La Salleu s pomičnim krovom. Ude u kola i ogrnu se oko vrata vestom od blijedoplavog kašmira. Rukavi, omotani na brzinu oko brade, ukrotili su vjetrom314
DO PONOVNOG SUSRETArastresenu kosu koja je tako načinila plameni okvir oko njezina ozbiljnog lica. "Za dva tjednu počinjem studirati, to je prvo", reče mu ona oslonivši se na vrata automobila. "Zatim, imam čvrsto dogovoren susret s Beowulfom, gospodine Castelli. I napokon, moj otac, koji je vrlo konzervativan čovjek, ubio bi me, zatim bi me ubila moja majka, a ako bi od mene išta preostalo, posao bi dovršio Mac." čvrsto izraženo stajalište uvjerilo ga je i više od skupocjenih kola da pokušava uzalud. Ta osobita mala gospođica bila je zapravo pripadnica visokog društva s neobičnim hobijem."Shvaćam, nemojte se ljutiti.""Sve je u redu, gospodine Castelli.""Pozdravite Beowulfa. On je sretan momak." Deveti rujna, dana kad su završavale utrke, Eve je upriličila veliki prijam za poručnika Michela Detrovata, jedinog francuskog sudionika u natjecanju. Freddy je bila obuzeta tolikim emocijama da se jednostavno nije mogla prepoznati. Srce joj je teško kucalo kad je Louise Thaden prešla završnu crtu Bendixa, spustivši se na pogrešnom kraju uzletišta. Bijaše uvjerena da je prispjela posljednja, tako da je zamalo uklonila letjelicu s poljane prije nego što su joj tisuće uzbuđenih glasova počele dovikivati da je zapravo pobijedila. Preletjela je SAD za manje od petnaest sati, ostavivši iza sebe sve istaknute i supero-premljene natjecatelje. A pobijedila je s Beechcraftom - pomisli Freddy, razapeta između divljenja i otrovne zavisti - s običnim malim Beech Staggenvingom, avionom kojim bi svatko mogao letjeti i koji bi za nekoliko tisuća dolara svatko mogao kupiti. One noći kad je završio Bendix, Freddy se motala oko šatora što ga je podiglo udruženje žena letačica "Devedeset devet". Ugledala je desetke žena pilota - među kojima su bile i Louise Thaden, druga u natjecanju Laura Ingallss, pa Earhart i Co-chrane - kako ulaze u šator da proslave pobjede, ali nije imala315
JUDITH KRANTZhrabrosti da im se pridruži, koliko god to bilo jednostavno. Fre-ddy je odjednom postala zarobljenica paralizirajuće stidljivosti, nedostižno jače od njezine želje da se pridruži i čestita pobjed-nicama. Pilotska dozvola bila joj je u torbici, ali nije imala snage da ude i predstavi se, premda je znala da bi odmah bila propuštena. Sama nemam sto pokazati, reče ona sebi, bijedno se osjećajući. Osluškivala je koju minutu vesele zvuke što su dopirali ispod šatora, a onda je, ne mogavši izdržati, pobjegla. U Chattertonu je, hvala budi Bogu, pobijedio muškarac, no ona to odmah smetnu s uma. "Freddy, -jasno ti je da te očekujem na svom prijatnu večeras", reče joj Eve ušavši u kćerkinu sobu gdje ju je zatekla kako bulji u zid. Eve je bila zabrinuta vidjevši kako joj se kći sve više oneraspoložuje iz dana u dan tijekom utrka. Vjerovala je da će se Freddy oduševiti i uzbuditi zrakoplovnim događajima u njezinu gradu. Novine su njima bile toliko ispunjene da su i Eve i Paul morali doznati baš sve. No Freddy je cijele dane provodila u zračnoj luci i vraćala se iz nje izgubljena u svojim mislima i zamućenih očiju, što je Eve pripisivala dugim danima provedenima na suncem obasjanim tribinama. "Naravno da ću doći, majko", odvrati joj. Istaknuti nazočnici iz francuske kolonije pomoći će joj
da odagna tmurne misli, zaključi ona. Osim toga, bilo bi joj drago upoznati glasovitog počasnog uzvanika, vladara u svijetu pilotskih akrobacija. Freddy uz njega nije mogla osjećati zavist, kao da je posrijedi bio Charles Lindbergh. Ili Saint-Exupery, uostalom. Michel Detroyat učinio je Francuze ponosnima postavši pobjednik mnogih utrka, sa svojim izvanrednim Caudronom i Re-naultovim strojem, trkaćim zrakoplovom za čiji je razvoj francuska vojska potrošila milijun dolara. Bio je to prvi ikad sagrađen potpuno aerodinamički zrakoplov. Njime je Detroyat pobijedio u Thompsonovu trofeju vrijednom dvadeset tisuća dolara, međunarodnom otvorenom natjecanju za muškarce, i to ostavivši316
DO PONOVNOG SUSRETAdaleko iza sebe sve ostale. Nadmoć njegova zrakoplova bila je tolika da je odustao od mnogih utrka kako bi dao "i drugima priliku da pobijede." "Draga, obuci svoju novu haljinu od lanenog platna", upozori je Eve."Ali, majko - " pokuša Freddy prigovoriti. "To je najprikladnija odjeća koju imaš." Eve je zaključila razgovor glasom koji se od nje čuo samo kad je nastupala službeno kao žena diplomata. Freddy je shvatila da se više ne može protiviti. U predvečerje se vrt oko doma Lancelovih ispunio stotinama uzvanika. Toliko ih je čekalo u repu da stisne Detrovatovu. ruku, da ga je Freddy mogla samo obzirno promatrati stojeći iza Eve, koja je stajala uz zrakoplovnog junaka. Nije zgodan, pomisli ona, s predugim i preširokim nosom kao i dvostrukim podbratkom, ali te nedostatke nadoknađivale su oči pod ravnim i neuobičajeno teškim i crnim obrvama. Izgledao je posve bezbrižno, kao sretan dječak, sasvim navikao da bude čovjek kojemu se dive, pa je i na trivijalne opaske odgovarao ne gubeći pribranost. "Da, gospođo, namjeravam se vratiti sljedeće godine radi obrane trofeja, hvala, gospođo, drago mi je što ste uživali u ekshibicijama, da, gospodine, držim da je Los Angeles zabavan, hvala, gospodine, da, gospođo, u pravu ste, moj otac je zaista zapovjednik francuskog ratnog zrakoplovstva, uručit ću mu vaše pozdrave, hvala, gospođo, da, gospodine, ovdje imate savršenu klimu i svakako ću se vratiti, hvala, gospodine, da, gospođo, Kalifornija je zaista prekrasna zemlja, hvala, gospođo." Obično brbljanje, pomisli Freddy kad se red skratio a uzvanici pojurili po osvježenja, no ono je cijena slave. Naposljetku, kako se to već događa svim počasnim uzvanicima, Detrovat se našao potpuno sam, dok su se mnogobrojni ljudi, nakon što su317
JUDITU KRANTZ
l
mu izrazili poštovanje, počeli baviti sobom. Ona istupi naprijed, kao da se pojavila niotkuda. "Poručnice Detroyat" poče ona brzom francuštinom, "možete li objasniti je li na brzinu vašeg uzlijetanja povoljno utjecalo to što ste raspolagali na svome Caudronu dvobrzinskim i dvaput premazanim Ratierovim propelerom kao i pomičnim postoljem na pogon zrakom?""Molim?""Rekoh - ""Shvatio sam što ste rekli, gospođice. Odgovor je - da." "To sam i pomislila. Recite mi, koliko je stupnjeva razlike između pozicije propelera pri uzlijetanju i one pri punoj brzini?""Dvanaest stupnjeva, gospođice." "Pitala sam se. Hmmm... dvanaest stupnjeva. Ne čudi me što ste svaki put pobjeđivali. Što bi se
dogodilo kad bi pomično postolje zakazalo? Pomiče ga komprimirani zrak, zar ne?" "Tako je, gospođice. Na sreću, imam u pričuvi ručnu pumpu." "A tunel karburatora za klipove - proteže li se on naprijed sve do nosa Caudrona?" "Možda biste..." On zastade, nesposoban da zadrži ozbiljno lice, no ipak se oporavio od napadaja smijeha. "Možda biste voljeli razgledati letjelicu, gospođice?" "Da, voljela bih", odvrati spremno Freddy. "No mogu li vas prije upitati što vam je toliko smiješno?" "Jedina osoba na ovom prijamu koja mi je postavila inteligentno pitanje jest une jeune fille. Oh, onaj tunel karburatora..." I on zapade u nezadržljiv smijeh. "Ja sam letačica, gospodine, a ne une jeune fille." Freddy je to izrekla tako dostojanstveno da se on smjesta prestao smijati i pogledao je s poštovanjem. "Da, morao sam to shvatiti", reče naposljetku. "Doista, morao sam."
318
DO PONOVNOG SUSRETA
"Ipak, niste to mogli samo tako pogoditi", reče mu ona u znak oprosta. "Ne, morao sam shvatiti. To je očito. Preplanuli ste kao pravi pilot." On pokaza prstom široki vratni izrez i kratke rukave njezine haljine gdje se preplanulost odjednom prekidala, a počinjala svijetla koža. "čak i ruke", reče on, koje su odjednom po-bijeljele iznad lakta, na mjestu do kojega je običavala posuvratiti rukave svoje letačke bluze. "Pokušala sam na to upozoriti majku, no ona je inzistirala da odjenem ovu haljinu.""I piloti imaju majke. Kojim avionom letite?""To je jedan Ryan... kad mi dođe u ruke." "Tiens, poznajem taj zrakoplov, Tex Rankin i ja jednom smo se natjecali u dva identična Ryana, tek tako, i ja sam zamalo izgubio utrku." "Jeste li izvodili oregonsku morsku zmiju koja je Rankinov izum? Upravo sam naučila kako se to radi." Detroyata je to zbunilo. "To nije manevar za mladu letačicu, gospođice, zapravo nije baš pametno što ste to učinili. Želio bih vas od toga odgovoriti." "Ali... ja se bavim akrobacijama", reče Freddy onoliko skromno koliko je to mogla, budući da je razgovarala sa svjetskim šampionom. Ali nije mogla spriječiti da joj oči ne zabli-staju od ponosa. "Ja sam samo učenik u letenju, ali...""Ali učenik koji je već naučio izvoditi morsku zmiju?""Da." "Moram vam čestitati, gospođice", reče on sasvim ozbiljno, pod dojmom onoga što je čuo i bez traga ikakve podrugljivosti. "Pozdravljam vas, kao pilot pilota." Uze je za ruku i poče se s njom rukovati u trenutku kad se pojavila Eve. No ona ga odvede bez mnogo obzira."Gospođo de Lancel, tko je ova nerazumno romantična dje-
319
JUDITU KRANTZvojka u bijeloj lanenoj haljini?" upita je Detroyat. "Htio bih je pozvati da razgleda moj zrakoplov." "Ne mislite valjda na moju kćer, poručnice?" Eve je odjednom postala oprezna."Vaša kći - pilot?"
"Da, točno. Zapanjujuće, zar ne, budući da ima samo šesnaest godina.""Samo šesnaest?" "Samo šesnaest", ponovi ona tvrdo. "Još je dijete, poručnice.""Ah." "Dođite, poručnice, predsjednik Francuske bolnice želi vas pozdraviti.""Zanimljivo", dometnu udvorno časnik. "Jedva čekam." U noći nakon prijama u čast Detrovata Freddy nije mogla zaspati. Krv joj je bjesnjela a živci treperili. "Pozdravljam vas, kao pilot pilota", rekao joj je. Kao pilot pilota! Nije više bila "mala gospođica" niti "dijete", nego pilot. Zašto je dosad nitko nije zamišljao kao pilota? Macu je ona bila tek vječiti učenik. Vidio je njezine prve neiskusne poteze i nije ih mogao zaboraviti. Niti će njoj dopustiti da ih zaboravi. Doista bi ga rado opalila! A što se njezina oca tiče, ona je bila njegova kći i to je bilo sve. Kao pilot bila je samo trpljena, i o tome on najradije ne bi mislio, a ponajmanje bi htio čuti o tome od nje. Kad joj je majka posudila kola kao da je zaboravila kamo se njima vozila i što je radila kad se njima nekamo odvezla. Ni otac ni majka nisu imali pojma o njezinim akrobacijama, već zato što su joj dali jasno do znanja da ih ne zanimaju izvješća o stručnom napretku. Pošteno rečeno, da je bila sigurna u sebe kao pilot, bila bi se uputila ravno pod šator udruženja "Devedeset devet" i pridružila jedinima koje su osjećale istu strast. Bila je jedna od njih, zar nije? Zar nije?Dovraga, jeftino se prodavala i podnosila ocjene i osude onih320
DO PONOVNOG SUSRETA
do kojih joj je bilo stalo, ne dopuštajući ni samoj sebi da shvati - osim na časak - kako daleko je dospjela. Ona je pilot. I to dobar pilot! Možda zato što još nije bila dovoljno iskusna? Imat će sedamnaest godina za samo nekoliko mjeseci - a to je dovoljno da čovjek shvati, makar samo u svojoj nutrini, što je zapravo. Pogledajte samo Delphinu, niti godinu i pol stariju od nje, Delphinu koja je uvijek trebala nečiju zaštitu a inače nije razlikovala automobilsku svjećicu od krumpira, Delphinu koja se znala kretati samo od jedne manikirke do druge - kako sad postaje zvijezda nekog francuskog filma a da nije rekla ni hop! Prvo se dogodio bakin histerični telefonski poziv, a zatim je stiglo i dugo očekivano Delphinino pismo - u međuvremenu se do nje nije moglo doći telefonom - sa sretnom obaviješću da je potpisala ugovor sa Gaumontom. Počela je raditi na filmu i prije nego što su primili njezino pismo. Svima se učinilo kako bi za to morao biti kriv Bruno, ali nitko nije ništa učinio da to spriječi. I tako se Delphine zaputila u veliki svijet, dok je ona, Freddy, odbila čak i poziv da sudjeluje u akrobatskom letu koji bi sasvim sigurno mogla uspješno izvesti, samo zato što su njezini roditelji ostali tvrdo uvjereni da Freddy mora ostati student, dok su Delphinin uspon do uloge filmske glumice promatrali posve nemoćno. Neka ide sve dovraga! Ne, nije ona na to spala. Ured Swedea Castellija u studiju I.W. Davidsona bio je neuredan onako kako je to Freddy i zamišljala, ali ipak nešto širi od zamišljenog. Uz uredski stol tu je bio i jedan veliki konferencij-ski stol, čija je površina bila prekrivena modelima aviona. Na svakom slobodnom komadiću zida visjeli su zemljovidi, dok su fotografije aviona iz svjetskog rata bile nabacane u gomilama po uglovima. Tu i tamo mogli su se vidjeti i snimci Swedea Castellija u svojim slavnim akrobatskim danima."Zgodno", reče mu Freddy, ispruživši se u stolcu nasuprot
JUDITH KRANTZ
uredskom stolu. "Dopada mi se ovdje." Bila je u jahaćim hlačama i čizmama visokim zamalo do koljena. Zapravo, udobnosti radi, nije u njima letjela, ali je znala kakav pruski učinak moraju proizvesti na promatrača. Preko glave je navukla stari crni pulover i opasala se najdebljim kožnim remenom koji je posjedovala. Od vrata naniže, pomisli zadovoljno, bila je nalik barunu von Richthofenu."Vrijedi li još vaša ponuda?" upita ona izravno. "Možeš se okladiti da vrijedi. Ali, što je ono bilo od sastanka s Beowulfom? A što kažu tvoji roditelji, mala gospođice?" "Dopustite meni da ja o tome brinem", odvrati mu Freddy. "Osim toga, zovem se Freddy, a ne 'mala gospođica'.""Nije li to samo šala?" upita on nepovjerljivo. "Swede, ja ne zbijam šale. Ja sam pilot. I vidjeli ste koliko dobar pilot. Gledala sam Maca dok je planirao stotinu vratolomnih letova, pa ako mi je išta poznato, onda je to činjenica da možete montirati kameru na moj zrakoplov bliže nego što biste mogli s ijednim momkom. Stavite mi na glavu vlasulju i bit ću više nalik Alici Faye ili Constanci Bennett nego itko drugi u ovom biznisu. Je li istina ili nije?" "Potpuna istina. Ali Mac... odnosno ti si mi rekla da će on prigovoriti ako se odlučiš za to. Ne želim tu izazivati gužve, mi neprekidno radimo zajedno i on je najbolji prijatelj kojega poznajem." "Razmišljala sam o tome, Swede. Mac me naučio letjeti ali i on se prema meni odnosi kao kvočka s pilićima.""Tako je, Freddy. Zapazio sam to." "Ali znači li to da bih morala prilagođavati svoj život kako bih njega činila sretnim? Koliko ima kvočki koje žele da im se pilići raziđu? Nema takve, zar ne? No pilići ipak ne ostaju dovijeka s kvočkom, to je prirodni zakon. Vrijeme je da odem i Mac će to morati razumjeti. Potreban mi je taj posao.322
DO PONOVNOG SUSRETA
Stvarno mi je potreban i učinit ću sve da ga dobro obavim. Obećavam vam." "Djevojka iz bogate obitelji kao što si ti? Daj, molim te. Zašto ti je potreban taj posao?" "Radila sam ranu jutarnju smjenu u Van der Kampovoj pekarnici cijelo ljeto kako bih mogla platiti letenje. A sada želim nabaviti vlastiti zrakoplov. Moram ga imati, Swede, ne samo da ga želim." Freddv se nagnula naprijed, s laktovima na koljenima i bradom obuhvaćenom rukama. Pogledala ga je u oči mirno i čvrsto. Izrasla je preko noći."Zamišljao sam te kao bogatu djevojku." "Biti bogat znači imati novaca. Pogrešno. Moji roditelji žive udobno, ali za letenje ne daju mi ni pare. Automobil sam dobila na zajam, ako se možda pitate. Gledajte, Swede, ako me vi ne trebate, trebat će me netko drugi. U svakom kutku Hollywooda snimaju se avijatičarski filmovi. Došla sam prvo k vama jer vas poznajem, ali ako imate neke dvojbe, samo recite i ja odlazim.""Dobila si posao, Freddv. Dovraga, dobila si ga već jučer." Ona se razgaljeno nasmija. "Hoću li glumiti Alke Faye ili Constance Bennett?" "Obje, a također i Nancy Kelly. Koristit ću te što više budem mogao."A novac?" upita Freddy ustavši s rukama na bokovima."Novac?""Rekli ste mi da sam dobra, ali niste kazali koliko." "Pedeset dolara na dan, koliko dajem i Macu. Kad jednom započnemo snimati, radit ćeš možda i
pet ili šest dana na tjedan.""I dodatni novac za specijalne vratolomije?" "Freddy, mislim da poznaješ tarifu za vratolomije koliko i ja. I dodatnog novca dobivat ćeš koliko i ostali. Stotinu za let naglavačke, čak i kad to ne piše u scenariju, do tisuću ili dvije tisuće za okomitu vrtnju prema zemlji s lažnim pogocima i tisuću
JUDITH KRANTZpet stotina za eksploziju u zraku s iskakanjem - na to možeš računati. To je u scenariju. Nisu predviđeni padovi na zemlju, niti bi ih dopustio. To nikad nisu izvodile žene. Tako stoji u tradiciji. A što se tiče kupnje zrakoplova - kad dovršiš ovaj film moći ćeš kupiti cijelu flotu.""Sraaa-nje", promrmlja Freddy polagano. "Nije to sranje", odvrati Castelli uvrijeđeno. "To je prokleto mnogo novca.""Htjela sam reći sranje - zašto sam čekala tako dugo?" Kad god da odabere trenutak da im to priopći, neće im se dopasti, razmišljala je Freddy. Ali inteligentan izbor trenutka možda bi pomogao. Najbolje razdoblje dana bilo je uoči večere, dok su roditelji ispijali veći dio butelje šampanjca u svojoj sobi. Kako je njezin otac tvrdio, šampanjac se ne pije samo u tri slučaja: prvo, ako ste sami, drugo, ako je vrijeme za doručak, i treće, ako niste rođeni u pokrajini u kojoj se proizvodi to plemenito vino. Kako je to bio davnašnji običaj, nekoliko kapi šampanjca dobio je na jezik čim se rodio, dok je majka ispila ostatak čaše, sretna što je i njezin novorođeni sin, poput sve djece u Champagni, prestao plakati čim je osjetio prvu kapljicu. Neće im ništa govoriti o novcu, odluči Freddy. Ako bi sudjelovala samo u nekoliko filmova godišnje, zarađivala bi više od oca. Dakako, obećat će im kako neće napuštati kuću osim kad bude na snimanju. "Draga moja, izgledaš... iznimno dobro večeras", reče Eve čim im se kći pridružila za večeru. Nije rado govorila svojim kćerima kako su lijepe, ali ovaj put bi bilo teško izbjeći tu pohvalu. Freddy se očito oporavila od zlovolje koja ju je držala tijekom zrakoplovnih utrka. Onaj čudni prestrašeni izraz izgubio se, a ljupka plava haljina koju je obukla odražavala se u plavetnilu njezinih očiju, pod obrvama usmjerenima uvis, toliko nalik Evinim.Bilo je nečega čudnog u njezinu odlučnom i energičnom dr-324
DO PONOVNOG SUSRETA
žanju, premda je stajala nepomično, oslonjena na kamin i smiješeći se Evi. Gotovo nije mogla prepoznati smiješak što se širio djevojčinim istaknutim i lijepo oblikovanim usnama, gubeći se pomalo na njihovim krajevima. Bio je to neki nutarnji osmijeh, jedva potisnut, očevidan, osvjetljujući cijelo njezino lice pobjedničkom radošću, sasvim različitom od ozbiljnosti kojom ih je promatrala. "Kakve nam dobre novosti donosiš?" Eve se nije mogla suzdržati da ne upita, što joj je uostalom bila jedna od najpri-vlačnijih osobina. "Nadam se da nije posrijedi poručnik De-troyat?" "Jedva, iako mi se on sviđa. Ne, vijest je mnogo bolja: dobila sam posao." "Freddv, molim te budi ozbiljna. Radila si cijelo ljeto. Ne možeš sada uzeti novi posao kad odlaziš na koledž, moraš to shvatiti." "Tvoja je majka u pravu", upade Paul. "Raspravili smo o tebi i odlučili plaćati tvoje letove vikendom dotle dok budeš imala dobre ocjene. Ne možemo ti dopustiti da se baviš dvjema stvarima, a s druge strane jasno nam je da ne bi htjela potpuno prekinuti s letenjem." "Cijenim to, tata, znam kako se pritom osjećaš. Ali to nije posao s ograničenim radnim vremenom, to je posao u pravom smislu riječi."
"Što to zapravo znači?" upita Paul i spusti čašu."Posao s punim radnim vremenom.""To ne dolazi u obzir", procijedi on."Freddv, što nam to pričaš", vrisnu u isti mah Eve. "Ne idem na koledž, majko. Zaista ne mogu. Bila bih bijedna studentica, shvatila sam to prošle noći. Trebala sam i mnogo ra-nije, ali još nisam bila posve uvjerena - nisam bila sigurna u sebe, što bi za mene bilo najbolje, što bi bilo ono pravo.""A zašto misliš da si dovoljno stara, pa znaš što je za tebe
325
JUDITH KRANTZnajbolje?" uzvrati Paul, pokušavajući obuzdati bijes koliko god je to mogao."Znam, oče, jednostavno znam." "Paule, pričekaj časak. Freddy, još nam nisi rekla kakav je to posao." "Letački, naravno. Radi se o preciznom letenju prilikom snimanja filmova." "Oh, Bože! Izgubila si razum! Što je to 'precizno letenje', što hoćeš time reći? Evin je glas drhtao od uzbuđenja. "Precizno letenje je letenje za koje sam uvježbana, to je ekshi-bicijsko letenje, ako hoćete. Nadarena sam za to i to radim dobro.""Nije to valjda ono što radi Detrovat?" izusti Eve dahćući. "Ne, majko. On je najbolji na svijetu. Ja sam dobra, ali ne tako dobra. Još ne." "Prokletstvo, Freddy, ne želim to! To jednostavno neću dopustiti. Ne dolazi u obzir, apsolutno i jednom zauvijek, ne dolazi u obzir. Ja ti to ne dopuštam, čuješ li me, ne dopuštam ti to. Nemaš moje dopuštenje!" Paul je grmio, ustavši i nadnijevši se nad nju. "Učinit ću to i bez tvoga dopuštenja", odgovori Freddy, ko-raknuvši prema njemu bez straha. "Nema načina da me zaustaviš." "Marie-Frederique, upozoravam te i neću to više ponoviti. Dovoljno mi je već ono što se dogodilo s Delphinom. Neću ponoviti istu pogrešku. Ako zamišljaš da možeš činiti što te je volja, teško se varaš. Ili ćeš učiniti ono što ti kažem, ili ćeš se odseliti iz ove kuće i nećeš se vratiti prije nego što dođeš k razumu. Moja kći me mora slušati. Jesi li to razumjela?""Da, oče." Ona se okrenu i pođe prema izlazu iz sobe."Freddy! Kamo ćeš?""Spakirati se, majko. Neće trajati dugo."Freddy je užurbano napunila mali kovčeg najpotrebnijim326
DO PONOVNOG SUSRETA
stvarima, ostavivši sve košulje koje se nose izvan hlača, pastelne pulovere i suknje kao i svu tek nabavljenu garderobu za koledž, na kojoj su još visjele ceduljice s cijenama. Navuče kožnatu letačku jaknu i posljednji put pogleda sobu. Nije je više osjećala kao svoju, pa je ni odlazak nije uzbudio. Znala je da se Eve neće popeti stepenicama kako bi je utješila. Kad je posrijedi disciplina, roditelji su se redovito držali zajedno. Jedini put, koliko se Freddy mogla prisjetiti, kad je majka zauzda drukčije stajalište od očeva, bilo je kad se pokazala suosjećajnom nakon njezina prvog samostalnog leta. Bili su u blagovaonici kad je Freddy tiho napustila kuću, ostavivši ključ od kuće i Evina automobila na stolu pored ulaznih vrata. Dok je autostopirala do doline San Fernando, u njoj nije bilo nikakve neodlučnosti. Znala je kamo ide, i tri četvrt sata kasnije već je koračala prema kućici
blizu zračne luke Dry Spring, u kojoj je McGuire živio. Još nikad nije bila ondje, ali je zapamtila mjesto gdje se kuća nalazi. Već se smračilo, ali iz kuće nije dopiralo nikakvo svjetlo. No garaža je bila jarko osvijetljena. Kako se približavala, Freddy je mogla čuti Macovo zviždanje i udarce čekićem. Mac je bio uposlen oko jedne od svojih posljednjih nabava, rijetkog, dvadeset godina starog Fokkera D.VII, koji je na repu kao i na dugom krhkom trupu imao oslikan željezni križ. Umjesto Fokkera, u filmovima je često nastupao Curtiss Hawks ili M.B.3, no kako ništa nije moglo nadomjestiti pravu stvar, autentične letjelice silno su dobivale na vrijednosti, pogotovo otkako ih je Howard Hughes upotrijebio u Anđelima pakla. Macova velika zbirka zrakoplova iz prošlog svjetskog rata u proteklih je šest godina stalno rasla. Dok se ne bi raspao u komadiće nakon pada, svaki od tih zrakoplova korisno je služio. McGuire je upošljavao više pomoćnika koji su se brinuli samo o tim letjelicama, ali posebno osjetljive poslove, poput trenutačnoga, povjeravao je samo sebi.327
JUDITU KRANTZ Freddy spusti kovčeg i nemarno zaviri u garažu, držeći šake u džepovima svoje kožne jakne."Hej, Mac. Trebaš li pomoć?"On ispusti čekić. "Koga vraga radiš ovdje?" "Druga je mogućnost bila da odem u hotel, što ne bi bilo osobito pametno.""Napustila si kuću?" upita on nepovjerljivo. "Zatražili su to od mene. Izbačena sam. 'Da mi se više nisi pojavila pred vratima' - takav je to bio odlazak." Freddy je to izgovorila razmetljivo i sa smiješkom koji bi nekoga drugoga možda i obmanuo. "Samo časak. Sto se dogodilo? Roditelji te nikad ne bi izbacili samo tako u noć. Sto si učinila da zamijesiš tu kašu?" "Priopćila sam im svoju odluku da neću na koledž. Ne bih to mogla, Mac, zaista ne bih mogla. Bila bih živa zakopana u prašini knjižnice. To nije za mene." "Kriste", reče on ne odobravajući. "Pretjerali su. Mogu razumjeti njihovu razočaranost, ali postupiti s tobom na taj način -to je zbilja ludo." On odloži čekić i ugasi svjetiljku u garaži. "Pođimo u kuću, pa ćeš mi sve ispričati. Siguran sam da ćeš s njima sve srediti i tako izbjeći melodramu. Znaju li oni gdje si sada?""Ne. Nisu me pitali kamo idem, a ja im nisam rekla." "Dobro, ja ću im javiti, da se ne brinu... ali popričajmo prije toga o svemu." Uze njezin kovčežić, odvede je do neosvijetljene kuće i upali svjetlo u dnevnom boravku. "Sjedi i osjećaj se ugodno. Želiš ko-kakolu? Ne? Dobro, morat ću onda piti sam." "Imaš li slučajno kakav sendvič?" upita ga Freddy dok je sebi lijevao viski i dodavao vodu."Napustila si kuću prije večere? Loše odmjereno vrijeme. Pođi sa mnom u kuhinju, da vidim imam li koricu kruha." Freddy se radoznalo osvrtala. Kuća je bila besprijekorno čista328
DO PONOVNOG SUSRETA
i uredna, zamalo bezlična. Svoj život Mac je živio u zraku, no ipak je ovdje očekivala nešto poput Castellijeva ureda, neuredno muško obitavalište, puno uspomena. Ali ovdje nije bilo fotografija, kao ni crteža ili zemljovida. Police su bile pune mnogo čitanih knjiga koje nikad nije vidjela u njegovu uredu, a prostorija je bila udobno namještena, štoviše, dobro namještena. No, očito je bilo da se on njome nije služio. Kuhinja je bila uredna kao i dnevni boravak, no ovdje su se ipak mogli vidjeti neki znaci života: udoban, uljenom bojom oličen stari kuhinjski stol na kojemu je bio vrč s blagom mješavinom džina, oveći štednjak i kuhinjski pribor na tezgi. Na štednjaku je bio teški
lonac ispod kojega Mac zapali plin. "Pirjano meso. Imaš sreću, dijete. Podgrijat ću ga." Freddy sjede na jednu od četiri stolice uza stol. Tek ovog časa shvatila je koliko je zapravo umorna i gladna. Bila je još toliko ponesena svojom odlukom, tako odlučna i uporna da nije imala prilike učiniti ništa drugo osim kretati se nekamo nakon sukoba s roditeljima. "Mogu li malo kušati?" upita ona pokazujući prstom Macovu čašu. "Jesi li poludjela, Freddy? To je viski. Ako si žedna, imam za tebe kokakolu." Freddy odjednom osjeti u sebi iskru bijesa. "Već mi je preko glave i umorna sam od upita jesam li poludjela, jesam li izgubila razum. Prisebnija sam nego što sam ikad bila u životu i stoga želim gutljaj viskija, profesore." Mac se okrenu da promiješa sadržaj lonca i pogleda je stisnutih očiju."Sit sam toga da me oslovljavaju 'profesorom'.""Dosad te nisam tako nazivala.""I jedanput je previše. Nemoj više.""U redu, oldtajmeru."
JUDITU KRANTZ "Oh, tebi je do sukoba, zar ne?" upita je blago. "Ne čudim se što te otac izbacio. Jesi li i njega nazvala 'oldtajmerom'?""Nisam, ali tebe se to ne tiče." "Učinila si da me se tiče, došavši ovamo. A sad pojedi to meso i ušuti. Samo si gladna." Freddy pohlepno isprazni dva tanjura nečega što joj se svidjelo kao rijetko što u životu. Mac je sjedio nasuprot njoj, ispijajući viski i promatrajući njezinu glavu nagnutu nad tanjurom. Kad se najede, pomisli, pokušat će je urazumiti i potom nazvati roditelje. Morat će u koledž, pomisli, koliko god mu se to činilo glupim uništavanjem jednoga velikog pilota. Ali i veliki piloti moraju stalno letjeti da održe svoju vještinu - nije to bilo nalik vožnji automobilom. Kada Freddv bude jednom uvučena u koledž, između studija i ostalih obveza neće joj ostati vremena za letenje. Postat će tek pilot vikendom, nalik onima kojima se redovito bavio, a naposljetku će posve prestati letjeti, kako se već dogodilo tolikim ženama. Umjesto da slijedi oblake odlazit će na nogometne utakmice - takvi su bili izgledi. Život će tako odrediti... a zatim će doći muž, i jednog dana, možda djeca... Bila je to očigledna priča s predvidljivim završetkom. Nije znao zašto je to osjetio kao osobni gubitak, zamalo kao neku ranu, čak mu se činilo da to ćuti kao strah. Imao je najbolje namjere, uostalom. Ona je bila rođena kao leteća životinja, jednako kao i on, no u isti mah je bila i ženska životinja i zato kao letač nije imala izgleda. I muškarcu je bilo teško održati se u struji, što je sam najbolje znao. Vic je u tome, reče sam sebi, i osjeti se poražen djevojčinim budućim izgledima. Morao je zadržati dah kako bi suzbio napad emocija. Ovo je bio trenutak kad je morao biti čvrst i bezličan. "Je li sada bolje?" upita je Mac dok je skupljala mrvice s tanjura."Mnogo bolje. Gdje si naučio kuhati?"330
DO PONOVNOG SUSRETA "Jedina druga mogućnost za samca je da umre od gladi. Kao što ćeš ti morati u koledž, tako sam se i ja morao naučiti kuhati." "Bilo je lijepo, vrlo dobro načinjeno, ali sad bez cigare, Mac." "Gledaj, Freddy, jasno mi je kako se osjećaš, ali ti imaš obveze, ozbiljne obveze, i s tvrdoglavošću one neće nestati. Koliko novca uopće imaš?" "Tri dolara i pedeset, to je sve na svijetu. Također, odjeću na sebi i u kovčegu. Oh, i četkicu za zube, sjetila sam se da je ponesem."
"Ne znam zašto misliš da je to smiješno.""Volim putovati bez velikog tereta.""Koliko daleko možeš doputovati s tri dolara i pedeset?" "Riješit ćemo to, zar ne?" Ona podiže ruku i odbaci kosu s potiljka ljupkim potezom u kojemu je bilo ponosa - kao da je poručivala Constanci Bennett i Alici Faye "Evo me, dolazim, bila za to spremna ili ne." "Slušaj me, dijete, večeras si malo preuzetna. Znam kako je to. Ali sutra će biti nešto drugo. Sutra ja odlazim na letenje, a ti ćeš otići kući i pokušati s roditeljima postići neki sporazum... Ako budeš išla u školu, možda će ti davati dovoljno novca da možeš letjeti vikendom. To je jedini način, u svakom slučaju to je bolje nego ništa. Znaš to jednako dobro kaoj ja." "Već su mi to ponudili", promuca Freddy. "A ja sam odbila." "Dovraga, je li moguće? Nakon što si godinama skupljala sitniš za lekcije, sad odbijaš njihovu pomoć?" "Tako je." Ona ustade i uze pribor za jelo da ga opere. "Mac, imaš li krpu za brisanje? Ili puštaš da se otkapaju? Kakav je ovdje običaj ili obveza?" "Freddy, večeras se ponašaš kao magare i ne želim gubiti vrijeme da te privedem razumu. Sto god ti kažem, ti nećeš poslu-331L
JUDITU KRANTZsati. Koji ti je kućni telefonski broj? Smjesta ću ih nazvati da ih barem umirim. Nećeš mi reći? Dobro, pitat ću centralu." On podiže slušalicu s kuhinjskog zida."čekaj, ne zovi ih! Molim te, Mac!" "Žao mi je, Freddy, ali moram." No ona mu istrgne slušalicu iz ruke i ponovno je objesi. "Ima još nešto... o čemu ti nisam govorila. Nije posrijedi samo koledž." "Mogao sam i misliti", reče on bez osjećaja za humor. "Sto je to još?""Imam posao. Mogu se izdržavati." "Želiš li se upropasiti u nekakvoj pekarnici ili nečem sličnom? Nećeš valjda.""Letjet ću." "Što hoćeš time reći? Za djevojke nema baš mnogo letačkih poslova." "Nešto ipak ima. Radit ću za Swedea Castellija. Unajmio me da dubliram Alice Faye, Constance Bennett i Nancy Kelly u filmu Strmoglavce repom."Da dubliraš u vratolomijama?""Pa, to si ti odbio - ""U vratolomijama?""Ja mogu sve to izvesti. Ako itko zna, to znaš ti." "Pročitao sam scenarij, Freddy. Ti to ne smiješ izvesti, taj pad u spirali! Niti eksploziju u zraku s iskakanjem - 5- iskakanjem. Ne dolazi u obzir!" "Vraga ne dolazi u obzir", vrisnu ona, dok joj se lice pretvorilo u obrazinu tvrde odlučnosti.McGuire se okrenu i opali joj pljusku što je jače mogao."Nećeš dok sam ja živ!" prodera se. Freddy ga odgurnu, poče ga udarati cipelom po nogama i po licu svojim snažnim rukama. Napokon je uspio pritisnuti joj ruke uz tijelo i zadržati je u svom stisku, ne obraćajući pažnju332
DO PONOVNOG SUSRETA
na njezine udarce sve dok se nije umorila. I dalje ju je čvrsto držao, ne dopuštajući joj ni da se pomakne. S -aja'i su tako barem minutu, kao zarobljenici, nepokretni, teško dišući, promatrajući se uzajamno upitnim pogledima. Onda se Freddv, kad ju je zbunjenost prošla, nagnu naprijed i priljubi čvrsto svoja usta uz njegova. "Neću to", zagrmi on, ali je ipak poče ljubiti svom onom gladnom, čeznudjivom i ludom ljubavlju s kojom se tako dugo pokušavao ne suočiti. Nisu mogli prestati. Svaki put kad bi se odmaknuli da udahnu, pogled na drago lice, na usnice kojima su oboje odbijali priznati svoje snove, svoje čežnje, dulje nego što je oboje moglo pojmiti - ponovno ih je zbližilo u oluji burnih i teških poljubaca, toliko dugo željenih da je to bila u isti mah i najslađa i najprodornija bol. Jedno drugome nije se moglo dovoljno približiti onoliko koliko su željeli, da im se tijela stope u jedno, da posjeduju usne onoga drugoga, da budu skupa prikovani, da imaju jedno drugo više nego što je to ljudski moguće. Okretali su se i posrtali, toliko pijani od poljubaca da nisu mogli stajati uspravno, posred kuhinjskog poda. Ona jeknu. "Molim te, uzmi me", a on ponovi: "Ne mogu, znaš da ne mogu." "Ali ja te toliko volim... uvijek sam te voljela... sad je prekasno reći ne. Ne možemo se zaustaviti.""Ne bih mogao... ne bi bilo dobro...""To je nešto najbolje na svijetu. Ti me voliš koliko i ja tebe." "Više nego što možeš i zamisliti, više nego što sam zamišljao da je moguće voljeti. Ti si ljubav mog života, umro bih za tebe." "Zašto onda ne bi bilo dobro?" upita ga uz takav pogled neumoljive nježnosti, takvom zanosnom i ustrajnom radošću da je shvatio kako više nema snage za otpor. Štoviše, nije se htio opirati. Nisu mogli odustati. No u krevetu se ponovno osjetio nespretno i nezgrapno, počevši odjednom oklijevati, dok je ona predvodila. Njezina pot-
ti
333
JUDITH KRANTZpuna nevinost bila je poput dubokog tona violoncella što je izvodio melodiju koju su samo njih dvoje mogli čuti. Sad se već smirila obijesna želja da se stope jedno s drugim, koja ih je bila obuzela u kuhinji. Sad su si međusobno obećali da će ljubav trajati godinama. Odjednom im se pričinilo kao da imaju beskrajno mnogo vremena, kako bi ostvarili, jedno za drugim, ona otkrića za kojima su čeznuli prije samo nekoliko minuta. Nježnom začuđe-nošću doticali su se. Freddy je nalazila da je svaka Macova vlas čudesna, bila je dragocjena svaka oštra dlaka na njegovim obrazima. Vlastitim je usnama morala istražiti sve kutke njegovih očiju, njegovih obrva koje jel vršcima prstiju tjerala u suprotnom smjeru. Nije dosad znala baš ništa o muškom licu, pa je bila obuzeta golemom radoznalošću u kojoj ipak nije bilo žurbe. Razuzdano ga je milovala, u čemu on nije sudjelovao: Mac je ležao poleđuške i dopuštao joj njezina istraživanja, odviše sretan da bi mislio na bilo što s one strane ovog sretnog trenutka. Promatrao ju je dok se nesuzdržano nadvijala nad njega, i primoravao se na strpljivost dok su njezini osjetljivi prsti klizili njegovim ramenima. Gotovo stidljivo, ona mu poljubi vrat. "Nemoj", prošapta on, "još ne." Njezino je nago tijelo bilo tako dražesno, da ga nije smio odviše dugo promatrati. Njezine su se bradavice već uzdigle, primijeti on zapanjeno, tamnoruži-časte, odudarajući veličanstveno od bjeline njezinih dojki koje nije još ni dotaknuo. Ali sad bi već morao, zar ne bi? One su ga za to molile, pomisli zbunjeno. Okrenu se i položi Freddy na plahtu, dodirnuvši je glavom. Freddy se ukoči od zbunjenosti. Sklopi čvrsto oči. Ništa u njezinu životu još nije bilo tako dobro. Dotad nije mogla ni slutiti da je moguće nešto tako ludo dobro. Ležala je na leđima, ne mogavši doći do daha, želeći da je nastavi tako pobožno milovati. Udar električne struje poput munje joj se spustio s grudi,
334
DO PONOVNOG SUSRETAdolje, do bedara, o kojima dosad kao da nije imala pojma. Koliko će još dugo moći ležati nepomično i trpjeti te užitke prije nego što poludi, upitala se. A onda, kad je osjetila kako se njegovi prsti lako i oprezno miču po njezinim bokovima, shvatila je kako nema tog zakona koji bi je mogao prisiliti da ostane nepomična. Podiže se da mu dođe u susret. Vrijeme, koje se još maločas pričinjalo beskonačnim, neiscrpnim, odjednom se poče gubiti s provalom pulsirajuće i strastvene nužde da ga upozna potpuno i da bude potpuno upoznata. Ona nestrpljivo razmaknu noge, dajući tako znak koji prije nije mogla ni zamisliti. Mac ju je razumio, ali je oklijevao i nećkao se, sve dok se ona nije toliko stisnula uz njega da je u nju ušao. No odmah stade. Naišao je na prepreku koju je gotovo bio zaboravio. "Ne, ne više. Ozlijedit ću te", promrmlja. "Hoću da to učiniš", jeknu ona, gubeći se od ljubavi i želje. "Trebam te, trebam te", jeknu ona ponovno. On je i dalje bio odlučno nepokretan, pa ona prikupi svu snagu, grubo i nestrpljivo. Leđima, nogama i bokovima usmjeri se u njega, pa odluka više nije bila na njemu. Sad su se oboje napregnuli, s jednom voljom, željom i ciljem. Nevina djevojka i iskusni muškarac dosegnuli su cilj u isti mah, toliko je duboka bila njihova ljubav, toliko dobro su se poznavali i tako često je prethodno jedno drugo podučavalo što je to najvažnija stvar na svijetu: sad su se usmjerili jedno na drugo svom istinom svoje ljubavi.
![]NYK RUJ UV · za mene važno, što je za mene zaje-dnica? Biram li radije osamu i samoću od susreta s bratom čovjekom? Pitam se, kako je moguće susresti Boga, a plašiti se susreta](https://img.pdfslide.tips/doc/110x75/5fec5194c5c2c042cf56fe72/nyk-ruj-uv-za-mene-vano-to-je-za-mene-zaje-dnica-biram-li-radije-osamu-i.jpg)
