Judith Krantz - Do Ponovnog Susreta 2

8/17/2019 Judith Krantz - Do Ponovnog Susreta 2.

http://slidepdf.com/reader/full/judith-krantz-do-ponovnog-susreta-2 1/129



"Čita se u jednom dahu, kao bajka", napisat će kritika o novom bestseleru Judith Krantz, a on bajka zaista i jest, iako malo izvrnuta. Eve je, kao u bajci, princeza koja čuva nevinost za svog princa, no onda bajka poprima drugi tok. Kad shvaća da nevinost ne čuva ona, nego drugi u njezino ime, bježi s putujućimglumcem, da bi, živeći s njim u grijehu, i sama stupila na daske, ali kao pjevačica. Pjevačica u kojoj, osimgrijeha, zacijelo ima i nešto božansko,. jer njezin pjev diže ljude sa smrtne postelje. I, nakon svega, pribavlja

joj muža diplomata i nasljednika šampanjske tvrtke – njezina pravog princa. No to nije kraj bajke, nego tek početak priče. Jer osim pastorka, koji, nakon sramotnog života doživljavasramotan kraj, Eve rađa i dvije kćeri, Freddy i Delphine, koje ako ništa drugo, dokazuju da u njima tečemajčina krv.«



Glava 13Paul de Lancel nije bio čovjek kojega je oblikovao bijes. Njegovo izrastanje u Champagni bilo je obilježenosvakodnevnim utjecajem mirnoće što se uzdizala poput maglice s blagih padina toga plodnog krajolika.Dozreo je mirnim godinama prije svjetskog rata. Bijaše dobro uvježban u kompromisnim vještinamadiplomacije, dok je u radosti živio sa ženom koju je obožavao zamalo puna, dva desetljeća.

No sada, nakon Freddyna prkosnog čina, počeo ga je obuzimati bijes, nezaustavljiv i neobuzdan bijes. Bio jeto apsolutan bijes, utoliko neshvatljiviji jer dosad nije imao prilike naučiti se kako je i najbezobzirnijemčovjeku nekorisno ustrajali na vrhuncima bijesa dulje vrijeme. Bijes ga je toliko preobrazio da Eve više nijemogla s njim raspravljati – ne bi joj dopustio ni da samo spomene Freddyno ime. Ukopao se u svoj bijesslijepom odlučnošću zatočenika koji kopa podzemni prolaz radi bijega. Poput kakva zatočenika, nije imaodrugog načina da izbjegne stvarnost. Mora joj dati lekciju. Lekciju koju nikad neće zaboraviti. Netko ga napokon mora slušati! U tim se riječimanalazio sav njegov bijes, kao da nije bio razuman pripadnik jedne pragmatične profesije nego trećerazrednikrotitelj lavova. Dalje od toga nije htio razmišljati.Freddy je zapravo plaćala svu onu potisnutu i nezadovoljenu ljutnju koju je Paul osjećao spram Bruna, sinakoji je za nj pokazivao tek uljuđenost kakva dolikuje nekom strancu, sina koji ga je zapravo odbacio zbograzloga u koje bi bilo bolje ne ulaziti. Freddy je plaćala i za svu gorčinu i razoč aranost koju je Paulodnedavna osjećao zbog Delphine, kćeri čije je ponašanje bilo tako dvosmisleno i dvojbeno, kćeri koja mu

je uskratila bilo kakvu mogućnost da promijeni fait accompli načinjen ugovorom s Gaumontom. Nemoć koju je osjećao kao otac zbog tr oje potomaka toliko ga je obuzela da više nije mogao svjesnorazmišljati. Bilo mu je jednostavnije potpuno izbaciti Freddy iz svoga života, odbaciti je jednom zauvijek.Izjavila je kako može živjeti bez svoje obitelji, zar nije? Pa dobro, neka bude tako. Netko ga mora slušati!Freddy kao da je postala žarište svih njegovih neizrecivih frustracija zbog Bruna i Delphine. Freddyn

postupak – pobuna koja joj se nije mogla oprostiti – bio je onaj konačni ustanak kojemu će se oduprijetisvim snagama, koliko god ga to stajalo.U tjednima nakon Freddyna odlaska Eve je jedva mogla prepoznati svoga supruga. Počeo se dizati tako ranoda bi često otišao u konzulat i prije nego što bi se ona spustila na doručak, ostavljajući za nju tek neku

poruku kod kuharice Sophie. Kad bi se vratio kući, ostajao bi ukopan u novine sve do večere. A za večerom bi sebi lijevao triput više vina nego dotad, i zadržavao se na beznačajnoj konverzaciji o rutinskim dnevnim

događajima. Nakon večere odlazio je u usamljeničku šetnju, nakon koje bi joj dospio reći tek to da je prošlenoći slabo spavao, pa će odmah u krevet. Otkako je Freddy otišla nije se ni jednom glasno nasmijao, a Evu bi poljubio kao da mu je to dužnost.Je li možda bio ljutit i na nju, pitala se Eve. Učinilo joj se da jest, premda to sebi ne bi nikad priznala.

Naposljetku, ona ga je nagovorila da Freddy dopusti nastavak pohađanja letačkog tečaja nakon prvogsamostalnog leta, ona je kćeri dala na uporabu svoj automobil. Paul je dakle nije mogao držati nevinom, no

budući da on nije dopuštao da se o Freddy progovori riječ, Eve nije mogla na sebe preuzeti svoj dio krivnjeza događaje koji su doveli do kćerina anarhičnog čina.

Nije se usuđivala ni obavijestiti supruga što se događa s kćeri. Freddy ju je redovito nazivala jedanputtjedno, u doba kad je Paul bio na poslu... Freddy ju nije upućivala u pojedinosti, nije joj rekla ni gdje stanuje,ali je uvjeravala zabrinutu majku da joj je dobro i da je sigurna. Po njezinu glasu bila je očito sretna. Eve je

pokušavala priopćiti novosti Paulu, no on bi je zaustavio čim bi shvatio što mu hoće reći. – Ne tiče me se, rekao bi joj on, i to s takvim bijesom u glasu da bi bez riječi izlazila iz sobe, prvi put uživotu prestravljena čovjekom za kojega se udala. Eve je trpjela takav bijedni život zamalo do Božića 1936. godine. Da je htio, Paul je mogao bilo kadadoznati gdje mu kći radi, potraživši telefonom nekog od svojih znanaca u studijima. No shvatila je da on tonikad neće učiniti. Nakon što su tako prohujala tri mjeseca, zanemarila je njegov ponos i sama nazvala.Čeznula je da vidi kćer, htjela je zagrliti svoje dijete. Dan kasnije već je dobila odgovor, pa je krenulaautomobilom do neke farme blizu Oxnarda gdje je bila utaborena filmska ekipa.

– Da, gospođo? – upita je čuvar uz vrata žičane ograde podignute oko poljana na kojima se snimalo. Međumjesnim stanovništvom bilo je mnogo radoznalaca.

– Očekuju me, odvrati Eve kratko, a čuvar je ne pitajući više otvorio prolaz. Ostavila je automobil među

šatorima gdje su bili parkirani i ostali automobili, i uputila se čvrstim korakom prema najvećem šatoru. Nijeosjećala nikakvu suzdržanost zato što je upala na mjesto snimanja. Netko tko je bio zvijezda Olvmpije nijemogao zadrhtati na ulazu u spectacle, inače nepristupačan za javnost. Prostor iza kulisa odavna joj je

pripadao, danas jednako kao i u danima vladavine Jacquesa Charlesa.



– Je li Freddy de Lancel tu negdje? – upita prvu osobu koja joj se učinila sposobnom za odgovor. – Freddy? Morat ćete upitali tamo prijeko. Nije mi poznat raspored izvedbe vratolomija, odgovori čovjek izaputi se do šatora u kojemu je bio producentov ured.

– Raspored vratolomija, ponovi Eve uspjevši prikriti iznenađenost u glasu. – Tako je. – A što je s preciznim letenjem? Ne bih li se trebala raspitati za to? – To vam dođe na isto, gospođo. – Nešto tako... akrobacije? Ekshibicijsko letenje? – Vratolomije – ekshibicije... malo jedno, malo drugo. – Hvala vam. – Okrene se šatoru što ga je bio pokazao. Ne bi htjela o tome dalje razmišljati prije nego štodozna nešto više, pomisli ona zapanjeno. Tehnička terminologija o onome čime se Freddy bavila bila jetoliko neuredna da je jedna stvar mogla značiti drugu, treću ili četvrtu. U producentovu uredu uputili su je do građevine udaljene nekoliko stotina jarda. Ona krene onamo dok joj jevjetar sjeverac zanosio zgodnu tamnozelenu haljinu i zamalo joj odnio šešir. Nebesa su bila daleko,

bezizražajna, intenzivno plava i bez oblaka – posljedica vjetra koji je u Kaliforniji bio ono što je mistral za jug Francuske. Tlo kojim je hodala bilo je žuto i nabrano tlo kalifornijske zime, u očekivanju siječanjskihkiša koje će najaviti proljeće. Dok je hodala, vitka i elegantna u četrdesetim kao što je bila i u dvadesetim, stamnosivim očima koje su još uvijek fascinirale i kosom koja je i dalje bila romantične boje jagode, Eve je

privlačila pohvalne i radoznale poglede zaposlenih tehničara, ljudi koji su uvijek umjeli pronaći slobodantrenutak da promotre zgodnu ženu.Eve pogleda unutrašnjost hangara koji se učinio mračan nakon jarkog sunčanog svjetla. Nekoliko ljudi bilo

je okupljeno oko zrakoplova koji joj se pričinio moderan i snažan kao i bilo koji s novinskih fotografija prilikom nedavnih zračnih utrka. Približivši im se, prepoznala je Alke Faye u košulji krem boje, s tolikomnogo džepova i džepića kao da je bila dio vojne odore. Košulja je bila uvučena u najpripijenije hlače koje

je Eve ikad vidjela. Oko uskog struka bio je zategnut svijetli kožni remen, bijeli svileni šal bio joj jenemarno omotan oko vrata, a ispod svijetle kožne kacige izvirivala je dobro poznata platinasta kosa. Kovrčesu bile povučene postrance od kacige, pa se otkrivalo cijelo lice, s poznatim crnim obrvama i velikim očimakoje su bile zaokružene pretjerano tamnim trepavicama. Bujne usnice s jarkim crvenilom činile su pravikontrapunkt napadno plavoj kosi.

Dva čovjeka bila su nagnuta nad njom u otvorenoj kabini zrakoplova, od kojih je jedan bio podebeo, zamalosredovječan, a u drugome je Eve prepoznala Spencera Tracvja. Bijaše viši nego što ga je zamišljala. No potom, kad se još uvijek neprimijećena približavala, zaključila je da to nije Tracy nego neki glumac naliknjemu. Dvojica su živahno razgovarala o tome kakav bi sigurnosni pojas trebalo dati pilotu da ostane čvrstovezan uz sjedalo trkaćeg zrakoplova. Mlađi čovjek, očito, nešto nije odobravao.

– Swede, ne dajem ni prebijene pare za tvrdnju da je ovo najbolja moguća oprema na svijetu. Daj načinitinovu. Ili će sigurnosni pojasovi biti triput jači, ili Freddy neće letjeti, inzistirao je dok im se Eve

približavala. – Izgubit ćemo cijeli dan, pobunio se Castelli. – Možda i dva. – Swede, čuo si što ti kaže čovjek, javila se Alke Faye. – U svakom slučaju, danas je odviše vjetrovito zaletenje. Zrakoplov s kamerom počeo bi skakati.

– Freddy, začu se Eve. Alke Faye se okrenula.

– Majko! Oh, bože, kako mi je drago što te vidim! Majko, majko, kako si? Poljubi me. Kako je tata? ADelphine? Pričaj mi o svemu! Kako si me uspjela pronaći? Poljubi me još jednom. Oh... ovo je SwedeCastelli, a ovo Mac, Terence McGuire. Momci, ovo je moja dugo izgubljena majka. Niste ni mislili da jeimam, zar ne, Swede? Majko, cijelu sam te namazala crvenilom. Dopusti da ga obrišem. Daj mi svoj rupčić,na ovom glupom mjestu ima prostora samo za mene.Freddy je od radosti počela plesati oko Eve, tapšući je. Zatim se od nje odmakla da je bolje pogleda, pa jeopet počela tapšati. Dijete sigurno nije gladovalo, pomisli začuđeno Eve – ne samo što je izgledalo da je

porasla nego se i popunila, pa je njezina još nedavno visoka i mršava figura sada dobila obline filmskezvijezde. Freddy shvati majčinu iznenađenost.

– To je podstava, to nisam ja. Ispod kostima ja sam i dalje tvoja mala djevojčica. – Dovela si me u zabunu, reče Eve bez daha. – Nisam te prepoznala, pomislila sam da si Alice Faye. – Upravo tako, gospođo de Lancel, upade Swede Castelli, zračeći od radosti. – Trebali ste je vidjeti u uloziConnie Bennett, ista ona.



– Swede, pozovimo moju majku na šalicu kave. Ovdje smo ionako završili, zar ne? – upita Freddy. – Morat ću poći da naručim sigurnosne pojasove, Freddy. Moram još razgovarati i s Royom Del Ruthom.Pođite ti i Mac. Vidjet ćemo se ovdje sutra ujutro, pa makar ih morao i sam napraviti.

– Kamo se žuriš, Swede? Valjda imaš vremena za jednu kavu? – Freddy je bila uporna, pa se svih četverozaputilo do privremene kantine izvan hangara.

– Morat ću ipak poći. Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo de Lancel. Doviđenja, nadam se. – On pođe užurbano, kako bi porazgovarao s redateljem prije nego što načne problem sigurnosne opreme. Budućida je Mac ravnao svim djevojčinim letovima, Castelli je vjerovao da su već čitavi dani izgubljeni naudovoljavanje sigurnosnim zahtjevima i mjerama opreza. U drugu ruku, otkako je Freddy počela letjeli,uštedjeli su više vremena nego što su ga izgubili. Nikad u povijesti svoje struke nije letačke vratolomije

pratio s manje zabrinutosti, niti je u povijesti filma bilo uvjerljivijih letačkih prizora s jednom ženom. Dok je ispijala kavu i jela kolačiće na kojima je Freddy inzi-stirala, Eve se borila s mnoštvom dojmova kojisu je zbunjivali. Nije samo napadna kozmetika i platinasta vlasulja bila razlogom što joj je Freddy odjednom

postala strana. Bilo je nešto... nije mogla reći što... ali na njoj se vidjela neka promjena. Glas joj je bio isti,osjećajna pažnja spram majke bila je ista, ali nešto bitno se promijenilo. Nije bilo posrijedi samo to što je

postala odrasla, što je počela sama sebe izdržavati i voditi vlastiti život – doduše, obje su prešutno odbijale otome progovoriti -nego i nešto što Eve nije mogla shvatiti. Nešto novo.Eve se odvažila postaviti nekoliko pitanja McGuireu ne bi li tako došla do nekog zaključka o promjenama

svoje kćeri, no njegovi su odgovori bili onakvi kakve je mogla i očekivati od čovjeka koji je kćer podučavaoletenju – odmjereni, smireni i razumni. Objasnio joj je mehaniku nekoliko vratolomnih akrobacija, tako da jeona mogla to razumjeti. Djelovao je iznimno uvjerljivo, pomisli ona dok ga je slušala. Da ga je prije srela

bila bi sigurna kako je Freddy u pouzdanim rukama tijekom letačke obuke. Pokušat će navratiti drugi dan, pomisli, kada Freddy bude sama i kad ne bude nosila kozmetičke namazekoji su na njoj djelovali kao kakva krinka. No već je bila sigurna u jednu bitnu činjenicu – da je Freddydobro. Možda bi mogla izmisliti neki način da u isto uvjeri i Paula. Pa i kad joj to ne bi uspjelo, barem suona i Freddy sad opet bile jedna uz drugu.

Eve je pomno pazila da se prema kćeri ne odnosi odviše majčinski. Ne samo što su prošla već tri mjesecaotkako je Freddy jasno obznanila svoju neovisnost, nego je njihovu razgovoru bio nazočan i jedan stranac,

gospodin McGuire. O obiteljskim stvarima moći će razgovarati samo kad njih dvije budu same. Nije upitalaFreddy gdje živi, tko joj kuha ili kako pere rublje, što kani činiti kad film bude završen. Bila j e zadovoljnašto može uz nju sjediti, unatoč neodređenoj ali očitoj zbunjenosti, i pustiti da se sreća njezine kćeri prelijevai na nju. Freddy je radila ono što je voljela, a kako je ustvrdio i gospodin McGuire, radila je to izvanredno.Za danas joj je ta spoznaja bila dostatna, pomisli dok se vozila kući.

Na povratku iz Oxnarda kretala se obalnom cestom, pozorno upravljajući automobilom. Još je bila malo potresena emocijama nakon ponovnog sjedinjenja s kćeri, ali se počela odlučno oslobađati tih misli, kako bitijekom vožnje stekla uobičajen izgled i pojavila se smirena pred Faulom – ne objašnjavajući mu gdje je

provela cijeli dan.Pjevuckala je odlomke pjesama koje je gotovo već zaboravila i razmišljala o ljudima iz varijetea koji su ihučinili slavnima. Eve je odjednom nestala i ponovno se pojavila Maddy. Sjetila se Chevaliera i jednog od

njegovih prvih hitova – Je n'peux pas vivre sans amour. Maddy je dalje pjevala – J'en reve la nuit et lejour.Uspomene, stare gotovo dvadeset pet godina, izronile su i povlačile jedna drugu. Eve naglo skrenu kola ustranu i zaškripi kočnicama. Sjedila je nepomično u svome malom coupeu, dok joj je srce udaralo, obrazi sezarumenjeli a ruke drhtale.Bože, kako je bila glupa! Sad joj je to bilo tako jasno kao da su joj otvoreno najavili. Jasno koliko iupadljivo crvenilo na Fre-ddvnim usnicama. To dvoje bili su ludo zaljubljeni. Ljubavnici. Oh, o tome nijemoglo biti dvojbe. Jasno. Jasno... unatoč pogledima koje nisu razmijenili, rukama koje se nisu dodirivale,riječima koje nisu izgovorili. Kako je mogla ne primijetiti tako očitu strast? Tako... čvrstu. Nedotjeranu.

Neporecivu. Nije li je možda zaslijepila krinka Alice Faye na kćerkinu licu? Ui ^ato što je u njoj još vidjelatek malu djevojčicu? No Freddy je bila već duboko u tome, već tako duboko, tako zanesena, daleko sve dokrajeva u kojima je njezina majka nije mogla slijediti. A on, jadnik, nikad se neće oporaviti od Freddy. To je

bila njegova sudbina.Eve napokon ponovno pokrenu kola, s uzdahom koji je podjednako bio znak rezignacije koliko i neke nove

pomirenosti. Kako se sve to dogodilo, nije bilo važno. A što će se dogoditi, to ni ona ni itko drugi neće moći predvidjeti. Freddy je bila zaslijepljena svojom srećom. A ona sama... da, morala je priznati da ju je taknula



zavist. Morala je sve priznati... pa i zavist zbog ludosti prve strasti doživljene jedanput u životu... priznatisamoj sebi, dok je još bila nijema od udarca spoznaje, sasvim pojmljivu žensku zavist zbog posjedovanjaonog čovjeka. Onoga silno privlačnog muškarca, s njegovim tihim ali moćnim šarmom, sa snažnim imišićavim tijelom... iznimno poželjnog muškarca. Njezina je kći dobro odabrala. Dok je ležala još napola usnula u krevetu, Delphine pomisli u nekom nejasnom zadovoljstvu kako lamatinee grasse, – debelo – jutro nipošto nije isključivo francuski izum, iako su mu Francuzi dali naziv i nekuvrstu službenog statusa. Bijaše to ono jutro koje nije namijenjeno ničemu drugom osim ljenčarenju,dangubljenju bez riječi. U svakom slučaju, ona je zaslužila matinee grasse, nakon što je mjesecima snimalafilmove, jedan za drugim. Dala je uputu osobnoj sluškinji Anabelli da će jutro provesti u spavaonici te da neželi ni od koga biti smetana pa ni od donositelja cijelog stabla orhideja, ako takvoga bude.Toga 10. travnja 1938. kišilo je, no u dvije godine pariškog života Delphine se već navikla na kišu koja jeviše nije smetala. Nije zbog nje bivala potištena, zato što je na nju bila ravnodušna. Vozač ju je svugdjevozio njezinim golubljesivim Delahayem, većinu svojih dana provodila je u studiju gdje ionako nije bilonužnog vremena, kuća joj je redovito bila ispunjena poklonjenim cvijećem. I, različito od većine francuskihdomova, njezina je kuća redovito bila ugodna i topla.

Nakon golemog uspjeha s Majerlingom, dok je njezin agent pregovarao s Gaumontom o mnogo povoljnijemugovoru od prvotnoga, Delphine je krenula u potragu za obitavalištem. Nedaleko od Avenue Foch, ušesnaestom arondismanu koji je najbogatiji na desnoj obali Seine, podignut je oko sredine prošlog stoljeća

niz malo poznatih i izrazito šarmantnih ulica bez izlaza, poznatih kao – vile. Zgrade u tim posvenefrancuskim ulicama nalikuju zapravo engleskim – malene su, ugodne, sa zajamčenom privatnošću istražnjim vrtom. Delphine je pronašla jednu koja se iznajmljivala u Villi Mozart, a koja ju je podsjetila naviktori- janske kuće lutaka. Bila je podignuta od ružičaste i bijelo oma-Ijane cigle, dok je vanjska drvenagrađa vila obojena tirkizno. Ukrasna loza penjala se po prednjem pročelju, zasjenjujući prozore, dok jestražnji vrt obilovao grmljem, a u njemu je rasla i jedna žalosna vrba. Sunce, kad ga je bilo, obasjavalo jedopodne pročelje, a popodne stražnji dio zgrade. Na svakom od gornjih katova bile su po dvije sobe skupaonicom, dok su na prvom katu bili soba za objedovanje, salon i kuhinja. Ispod kuće postojao je omanjiali dobro izoliran podrum. Uređaj za zagrijavanje bio je nov i djelotvoran. Delphine je kupila kuću s prvimzarađenim novcem.

Neka druga osamnaestogodišnjakinja koja bi se probudila kao zvijezda, makar s tek jednim snimljenim

filmom, jamačno bi potrošila novac na krzna, dragulje i nova kola, ili bi, naprotiv, odbila potrošiti ga na bilošto.Jedino za čim je Delphine čeznula bio je osjećaj sigurnosti, tvrđava po njezinu ukusu i mjeri. Uvijek ježivjela po kućama kojima je upravljao netko stariji, tko se držao mjerodavnim da određuje što će ona činiti.Kuća u Villi Mozart bila je jamstvo da će sve većim zahtjevima svog djela moći udovoljavati u potpunoj

privatnosti. Na ulazu u zgradu nije bilo radoznalog kućepazitelja, kakav je po zakonu morao postojati u svim pariškimstambenim zgradama, a koji bi motrio na dolaske i odlaske njezinih posjetitelja. Na prostoru Ville Mozartživjeli su samo vrtlar i njegova žena, Louis i Claudine, a njihovo prebivalište je uz to bilo na samom ulaskuu naselje, više stotina koraka daleko od Delphinine kuće. Od njihova pogleda odvajala ju je i jedna uličnaokuka.

Delphine ih je obavještavala o svakom svom posjetu, a čim bi se gost pojavio oni bi dizali brklju na ulazu unaselje, ne postavljajući nikakva pitanja. Davala im je napojnice često i obilato. Premda se nisu nalazilineposredno pod njezinim očima, Delphine je bila dovoljno dugo Parižanka, pa je znala koliko joj je potrebnanjihova dobronamjernost.Unajmila je služničad, ali je zahtijevala da ne žive kod nje. Vozač Robert, njezina osobna sluškinja, kuharicai femme de chambre dolazili su na posao rano ujutro i odlazili kad bi ga dovršili. Dobro ih je plaćala –mnogo više nego da im je uz plaću davala stan i hranu – ali to joj se isplatilo. Kad god bi netko od njih vidioneki znak da Delphine nije noć provela sama, oni su bili odviše zadovoljni dobro plaćenim poslom da biizlagali opasnosti njezinu privatnost do koje joj je bilo toliko stalo.Inače, mogli su uzajamno mnogo toga priopćavati o gospodinu Niču Ambertu i njegovoj ljubavnici odnosnonjihovoj gazdarici. Vrtlar Louis je zadivljeno obavijestio svoju ženu da je Ambert proveo prošlog tjedna pet

noći u kući. Štoviše, dobio je i ključ od ulaznih vrata. Čim bi na ulazu u naselje dobila nove obavijesti odClaudine, osobna sluškinja Annabelle odmah ih je priopćavala kuharici Heleni. Claudine je dovela svojusestru Violet kao femmme de chambre, a budući da je ona pospremila cijelu kuću, znala je i sve pojedinostiu vezi s Delphininim krevetom, kad je morala promijeniti posteljinu – i zašto. Taj Nico Ambert mora biti



neki grubijan, priopćavala je ostalima u kućanstvu uz zavidan izraz lica. Nije ga bilo lako zadovoljiti, a pritom je jamačno bio grub kao lučki radnik, što se lako moglo naslutiti. Uostalom, bio je mlad.U tvrđavi Ville Mozart Delphine je bila u središtu mreže obavijesti, čak i više nego da je živjela u stražnjemdvorištu tračerske novinarke Hedde Hopper. Ipak, da bi to shvatila, još nije bila dovoljno Parižanka, a

jamačno to neće ni postati. Nico Ambert trajao je šest mjeseci, dok nije završen Mayer-ling, a zatim je Delphine potpisala ugovor kaozvijezda zajedno s Claudeom Dauphinom u filmu Rendez-vous d'amour.Ambert ju je podučio i više nego što je namjeravao. Tek što bi izišla iz njegova zagrljaja, Delphine bi,došavši u studio, počela polagano šetati scenom kao da razmišlja o sljedećem prizoru, a zapravo pitajući sekolikim se sve scenskim radnicima ukrutilo udo dok bi je promatrali. Kad bi se povremeno susrela s nekimmlađim asistentom, počela bi iskusnim pogledom procjenjivati njegov obujam ispod proreza hlača, dok bitobože nešto ispitivala o njegovu radu. Dok bi joj on odgovarao ona bi razmišljajući grizla usnicu, no čim bise on od požude vidljivo zacrvenio, ona bi ponovno spustila pogled na hlače da vidi koliko je narastao. Aonda bi ga otpravila uz ljubazan smiješak, zamišljajući ono golemo udo koje bi tako rado izvukla iz njegovaskrovišta, ono kruto i prokrvljeno tkivo koje bi tako rado prihvatila, pripravna da ga usadi duboko u svojetijelo.Ali nije to sebi nikad dopustila. Silno je uživala u pohoti osoblja, zapaljujući ih a da im pritom nije davalanikakva stvarnog povoda. Delphine je postala rob seksualne želje. Obožavala je blaženi, opojni i čulni bol

rastuće napetosti, ludo maštanje, provodeći cijele sate u neizdržljivoj želji, mokra i požudna, dok se napokonsvjeda ne bi upalila i redatelj je pozvao. Tek u tom trenutku dopustila bi sebi orgazam koji je tako dobro prikrivala.Redatelj filma Rendez vous d'amour odmijenio je Amberta.On je tek oklijevajući pristao vratiti ključ ulaznih vrata, pa tu pogrešku više nije ponovila. Kad je započelanovi film, Affaire de coeur s Charlesom Boverom, bacila se u producentov zagrljaj, budući da redatelj nijeizazivao kušnju. Na glumce nije obraćala pozornost, jer su oni bili odviše usmjereni na sebe. Što su boljeizgledali, to su je manje privlačili. Njezini scenski poljupci nikad nisu imali senzualnu realnost pogleda naručetine kakva električara na poslu.Strast koju je kamera hvatala pri najdirljivijim romantičnim prizorima bila je nadahnuta spoznajom kako bise osoblje najradije izredalo nad njom, kad bi za to imalo priliku. Uživajući i dalje u krevetu, ona željno

pomisli da bi na to bila spremna. I više nego spremna. Ali oni nisu smjeli imati pristupa. Hvalisali bi se.Jedna zabuna, jedan pogrešan korak i svi bi znali. Za jednu zvijezdu, prihvatljivi ljubavni partneri bili suredatelji, producenti, skladatelji, scenografi i pisci, no ona se nije mogla izložiti opasnosti ogovaranja međuradnicima, koliko god ju je njihova sirova i gruba muževnost tjerala na unutarnje drhtaje.Margie je o tome doznala tek nešto malo. Prijateljica joj je došla u božični posjet i Delphine je zamišljala,

prije nego što je Margie doputovala, da bi staroj prijateljici mogla povjeriti nešto o svome novom životu. Aliodmah shvati da bi to bilo vrlo loše. Margie Hali je bila toliko vidljivo impresionirana Delphininimusponom među zvijezde, da više nije bila sposobna za neposredno drugarstvo koje bi Delphine i daljedopuštala i željela.Još gore, Margie je u dvadesetoj godini, koliko je imala i Delphine, i dalje bila djevica, nastavljajući živjeti

prema strogim propisima djevojaštva kojima su obje bile vjerne u koledžu. Margie je bila pred završetkom

studija, no već je bila zaručena za nekog izglednog doktora iz Pasadene. Kako se činilo Delphini, bila je većduboko uzbuđena prizorom vjenčanja zakazanog za lipanj. Nakon što je jedan ili dva puta posjetila studio,

priznala je kako bi u Parizu radije provodila vrijeme naručujući ručno rađeno rublje za svoj miraz, kupujućirukavice i parfeme, naručujući stolni platneni pribor za buduću blagovaonicu. Njezinu blagovaonicu,

pomisli Delphine u nevjerici. Da, Margie Hali će već za nekoliko mjeseci postati matrona u Pasadeni.Jednog dana, za malo godina, ona će otkriti prve sive vlasi u svojim žutim kovr -čama i to je čak neće mnogozasmetati. I ne bi moralo, u Pasadeni.Kako je mogla izrasti tako bezvezno, pitala se Delphine. Ljubav je za Margie bila potpuna nepoznanica.Ljubav. Hoće li se ona ikad zaljubiti? Vjerovala je da neće. Ljubav je mijenjala ljude, a Margie u svomživotu nije htjela ništa promijeniti. Ona je s Delphinom sada imala tako malo zajedničkoga, kao i oni ljudi

pred kinematografskim blagajnama koji su išli gledati njezine filmove. Nakon Mayerlinga snimila je još

sedam filmova, i svi su bili uspješni. U očima francuske publike ravne su joj bile samo Michele Morgan iDanielle Darrieux.Te dvije glumice bile su i razlogom zašto je odbijala ponude koje je primala iz Hollywooda. Obje su uFrancuskoj snimale filmove tempom ravnim njezinu. Bile su starije od nje, obje zanosne i ambiciozne kao i



ona. Ako bi se makar nakratko odvojila od svoje trijumfalne karijere, kako bi nešto snimila u Kaliforniji, jedna od njih zauzela bi Delphinino mjesto u nekoj ulozi. Bila je duboko uzbuđena kad je M. Morgan dobilaulogu za kojom je toliko težila, zajedno s Gabinom u Quai des Brumes. Taj film Marcela Carnea bio je pred

premijerom i svatko do koga joj je bilo stalo govorio je o njemu već mjesecima, rabeći pritom riječ koja ju je uzrujavala – remek-djelo.Delphine uze primjerak dnevnika Le Figaro što joj ga je An-nabelle ostavila na pladnju za doručak, i otvoristranicu s Car-neovim intervjuom koji je prethodno već pročitala od vrha do dna. Dosad još nije radila ni sCarneom ni s Gabinom, i dok to ne postigne neće biti zadovoljna. Svrnu pogled s intervjua namrštivši se. Da bi prestala misliti na nj, okrenu prvu stranicu novina. Devedesetdevet zarez sedam postotaka Austrijanaca izjasnilo se za Anschluss s Hitlero-vom Njemačkom. Ta brojka jezaista luda, pomisli ona. Zapazi vijest da Otto von Habsburg nije mogao glasovati jer je prethodno zatvorenkao osumnjičeni veleizdajnik, nakon što je zatražio da europske velesile istupe protiv Njemačke. Habsburzinisu pokazali osobitu ljubaznost spram male Marije Vetsere, zar ne? U Francuskoj je s čela vlade odstupioLeon Blum a došao je Daladier – no tko bi ih mogao razlikovati? Kakve je razlike bilo medu njima? I komu

je do toga bilo stalo? U Francuskoj je politika bila još konfuznija nego drugdje u svijetu, no ona je držala daipak mora biti upoznata s prilikama, budući da su ljudi o tome naveliko pričali. Ne bi imalo smisla biti

potpuna neznalica. U Tunisu su izbili neki neredi... ali zar nisu ondje oduvijek izbijali neredi? Otvorila senova mogućnost putovanja – William Boeing sagradio je golemi zrakoplov, model 314. Bijaše to zapravo

jedina zanimljiva vijest u novinama. Kako je pisalo, putnici će se unutarnjim stubištem moći spustiti do bara... što je navede da se upita čime se sada bavi Freddy. Otišla je pogledati Strmoglavce repom i u filmunigdje nije prepoznala sestru, koliko god se trudila. Iz majčinih pisama znala je da Fre-ddy snima jedan filmza drugim, otprilike kao i ona. Ali Freddy ipak nije bila zvijezda. Delphine baci dosadne novine na pod. Uzmatinee grasse nikako ne idu novine, morat će na to upozoriti Annabellu. Danas ima večeru s Brunom, sjeti se Delphine, i njezina se trenutačna nestašnost izgubi. Bilo je sjajno imati

brata u kojega se može pouzdati. Njihov je međusobni odnos bio različit od odnosa s bilo kojim drugimmuškarcem. On nikada nije čačkao, nikad se nije raspitivao o njezinu privatnom životu, nikad je nije

prosuđivao niti se pokušavao ponašati kao da je ovlašten motriti na nju. Mogla je od njega zatražiti bilokakav savjet i biti sigurna da će joj dati nepristrano mišljenje. Bruno je razumijevao suptilne nijanse francuskog života, kako ih ona nikad neće shvatiti. Znao je koje

privlačne pozive ne smije nikad prihvatiti, ni u kom slučaju, kojemu bi krojaču trebala dati prednost, gdjenaručiti papir za dopisivanje i kako na nj dati ugravirati svoje ime, zašto je za njezinu karijeru bilo važno prisustvovati dodjeli nagrada Prix de L'Arc de Triomphe i Prix Diane te zašto je važno ne odlaziti u MonteCarlo. Brinuo se o njezinu vinskom podrumu, preporučio najboljeg postolara u Parizu, inzistirao je daodbaci svu svoju američku garderobu i odabrao automobil koji najbolje odgovara njezinu položaju. Del-

phine je znala da je on za nju pravi blagoslov te da su svi, od njezina agenta, njezinih producenata do posluge znali da je ona pod zaštitom svoga brata, vikonta de Saint-Fraycourta de Lancela. Sam Bog znakoliko su Francuzi opsjednuti titulama.Zauzvrat, ona je Brunu igrala ulogu domaćice kad god bi je on za to zamolio. – Cherie, – običavao bi je onnazvati, – možeš li mi učiniti uslugu i biti stoloravnateljica sljedećeg tjedna? Dolazi mi na večeru jedanstariji gospodin kojega ću ti postaviti zdesna – ima silno mnogo novca o čijoj se namjeni još nije odlučio. I

ona bi obukla najzavodljiviju haljinu i šarmirala čak samu sebe igrajući u uzbudljivoj ravnoteži dvostrukuulogu za Brunovim stolom, gdje su se odvijale njegove očaravajuće male večere; ulogu filmske zvijezdeDelphine de Lancel i ulogu gospođice de Lancel, potomka stare ar istokracije iz Champagne, koja je u

potpunosti ovisila o savjetima svog brata. Samo bi je njezini povremeni pogledi na Bruna uvjerili koliko jeon uživao u njezinoj ulozi. No i on je bio sjajan partner. Bili su dobro usklađen par, pomisli Delphine, amožda najbolji dokaz toga bio je s koliko je on odobravanja prihvaćao njezin način ljubavnog života. Bila jeto krajnje nekorisna, neudobna emocija, tako ju je on ocrtavao, koju je izmislio netko odviše dosjetljiv i bezdrugog posla. Neki nezaposleni malograđanski trubadur.

Najkasnije tjedan dana nakon takve večeri, a nerijetko i prije, primila bi kakav prekrasan Cartierov nakit s porukom od Bruna da je stari gospodin – vrlo inteligentno uostalom – odlučio kako će plasirati svoj novac.Bilo je zabavno imati Bruna s kojim je mogla voditi takve igre, razmišljala je Delphine, a to što su pripadali

istoj obitelji činilo je njihove interese uzajamnima. Naposljetku, ona, Bruno i Freddy posjedovat će jednog dana tvrtku Lancel. Na sreću, on je znao kako valjaupravljati vinogradima, budući da ni ona ni njezina sestra ne bi mogle preuzeti takvu odgovornost. Premda,u drugu ruku, ne bi bilo loše posjedovati vlastiti dvorac. Ni Michele Morgan ni Danielle Darrieux nisu bile



vlasnice dvorca, pa i kad bi ga neka od njih dvije kupila, to ne bi bilo isto što i naslijediti ga. Valmont jedoduše odviše dosadan, zaključi Delphine nakon što je izišla iz kreveta i protegnula se. Njezina mala kuća

bila joj je draža od svega, pa ju je napuštala samo radi kratkih odmora između snimanja. Pozvonila je djevojci shvativši da je njezinu lijenom jutru došao kraj. Popodne ima prvi sastanak sredateljem novog filma Jour et nuit. Zvao se Armand Sadowski i svatko u filmskom svijetu pričao je onjemu i o njegova tri filma. Sjajni su, objašnjavao bi netko, teški, govorili su drugi, on je genij, on jenemoguć, isticali bi treći i četvrti. Ali kako izgleda, pitala se Delphine dok je čekala Annabellu. Hoće li ga

poželjeti u krevetu? Kakav bi bio pritom? O tome nije mogla pitati svog agenta.Uobičajeno je bilo da se Delphine upozna s novim redateljem u nekom restoranu, po izboru njezina agentaJeana Abela. Abel je rado držao svoj biznis pod okom, koliko god je to moguće, a čovjek koji je odabiraorestoran, naručivao vino i na kraju sve plaćao, mogao je to sebi priuštili uz pretpostavku da je sve toobavljao dobro. Pregovori o Delphininu sudjelovanju u filmu Jour et nuit bili su već odavno dovršeni.Dakako, nije bilo potrebe za audicijom. Ugovori su potpisani, no pri snimanju svakog filma postojala jemogućnost izbijanja sukoba, pa je stoga Abel htio biti na sigurnom što se tiče Sadowskog. No budući da jeredatelj bio vrlo zauzet dovršavanjem prethodnog filma, nije htio pristati da napusti studio zbog ručka. Umjesto toga, zakazao je Delphini sastanak potkraj popod-neva u svom uredu u Billancourtu. Na to je Abelmorao pristati iako uz veliko oklijevanje, budući da je između prethodnog filma Sadowskoga i novoga, sDelphinom, bila predviđena stanka samo za vikend. Abel je namjeravao otpratiti Delphinu na taj odviše

poslovni sastanak, bez jela i pila, ali ona je to odbila. Više je voljela da bude dovezena vlastitim kolima dostudija, odakle će potom krenuti na dugo odgađanu probu kod krojača donjeg rublja. Abel je može pričekatiu Billancourtu.Delphine se pažljivo obukla za susret sa Sadowskim. U filmu Jour et nuit trebala je glumiti vjetropirastu

bogatu djevojku, osumnjičenu za ubojstvo, koja se zaljubljuje u policijskog inspektora. Već je doznala da sukostimi koje je izradio Pierre Goulard bili inspirirani Schiaparellijevim nadrealističkim, dosjetljivim, često i

posve šašavim kreacijama. Inspirirani? Ona zaključi kako bi bilo ispravnije reći da su njihova kopija. Tikostimi, kreštavi i upadljivo agresivni, odgovarali su prirodi lika iz filma, ali ona nije htjela da je nekinepoznati redatelj zapamti po tome.Delphine je postala majstor u vještini prikrivanja neupadlji-vošću. Kako je njezina slava rasla, tako je tavještina dobivala na važnosti u njezinim odnosima. Svatko je očekivao da filmska zvijezda izgleda kao

filmska zvijezda. Ali to je bio lagan i odviše ortodoksan pristup. Očigledan. Nekome se mogla oprostiti orto-doksnost, ali ne i očiglednost. Filmska zvijezda odjevena u najnoviju opravu Jeana Patoua, s Pauletinimnajekstravagantnijim šeširom i srebrnom lisicom u ruci – ne, to nikad. To je možda bilo dobro za javnenastupe, ali ne za početak neizvjesnog okršaja u kojemu će morati upotrijebiti sve svoje naoružanje. Zašto

pobuditi redateljeve obrambene mehanizme tako rano? Naposljetku, moglo bi se dogoditi da ga zamrzi. Štose i dogodilo.Odabrala je sasvim jednostavnu maju od tanke vune u neodređenom i neupadljivom tonu sivoga, takoneupadljivu da je naglašavala bjelinu njezine puti više nego da je odjenula nešto crno. Tomu je dodala vrlo

jednostavnu ali sjajno skrojenu suknju od sivog tvida, nešto tamniju od maje, blijedosive svilene čarape,obične crne cipele s niskom petom i klasični engleski kišni ogrtač s opasačem. Male naušnice od crnog

jantara i crna baršunasta beretka, poput onih što su ih nosile studentice, upotpunjavale su taj ansambl. Mogla

je izgledati anonimno, mogla je biti nitko ili bilo tko – no taj bi površni dojam nestao čim bi se shvatilo da je jedna od najljepših žena na svijetu, pomisli be-strasno Delphine. Bila je vrijedna truda. Njezin izgled valjalo je procjenjivati i odmjeravati hladnokrvno, kao da je to četverogodišnji izvještaj koje velike kompanije. Nekirezač dijamanata iz Amsterdama s podjednakom bi pozornošću promatrao kamen, kao što je Delphineocjenjivala nagib svog nosa, savršenu krivulju gornje usnice i sjene ispod jagodica. Zadovoljna, zategnuopasač na kišnom ogrtaču i privuče beretku kako je po njezinu čelu ne bi odmah prepoznali. Došavši u studio krenula je prema redateljskom odjelu. Abel ju je trebao čekati na parkiralištu, ali jezakasnio, vjerojatno zato što je kiša poremetila promet. Prošla je mimo brojnih poznatih lica koja je površno

poznavala, ali nitko od tih ljudi nije ju prepoznao, osim onih kojima bi kimnula i nasmiješila se. Kišni ogrtačučinio ju je neprepoznatljivom, pomisli zadovoljno.Povratak u studio dobro je na nju djelovao. Ovdje je nije bilo dva tjedna, otkako je dovršila prethodni film.

Trebalo joj je vremena da se pobrine o svim pojedinostima svoje zamršene osobne garderobe. Ta dvaslobodna tjedna podsjećala su na povlačenje u kakav preparfimirani i prezagrijani svjetovni samostan,

pomisli ona, svijet lakoumnih, brbljavih i uzbuđenih žena, koje su u glavi imale samo jednu misao. Sada je,hvala Gospodinu, ponovno bila u svijetu muškaraca.



Delphine je zastala pred otvorenim vratima scene koja je upravo bila postavljena. Mogla je omirisatiznakovit metalni vonj svjetiljki koje su se hladile. Promotrila je električare i radnike na kulisama, koji suobavljali svoj posao, dok joj se dah ubrzao kad je vidjela s koliko su snage podizali, gurali i vukli predmete,i ne primijetivši je pritom, jer su se žurili da što prije obave posao i krenu kući. Povukla se s vrata u hodnikkako je ne bi očešala neka golema kulisa koju su nosili. No, ipak, nije sve izbjegla: šakom ju je slučajnoudario neki prolaznik koji je živo gestikulirao u skupini s još trojicom ljudi.

– Hej! To boli, viknu ona nepažljivom prolazniku, koji se i dalje brzo kretao i već je bio nekoliko korakadaleko. On se na njezin povik osvrnu i zaprijeti joj prstom.

– Zao mi je, ali vi se vrlo glupo motate ovuda, reče joj i ponovno se okrene, nastavljajući živahni razgovor. – Bit će da si pijan, reče Delphine glasno na engleskom. Ogledavala se ljutilo za nekim kome bi se mogla potužiti na toliku grubost, ali hodnik je već bio prazan. Abelu neće oprostiti njegovu nemarnost, pomisli, sadveć nezadovoljna Što je uspjela sebe učiniti nepoznatom. Uputi se niz predvorje, pronađe napokonredateljski odjel, gurnu vrata bez imalo obzira i nađe se pred tajnicom.

– Gospodina Sadowskog, molim. – Ne može biti ometan. O čemu se radi? – On me očekuje, reče ozlojeđena Delphine. – Vaše ime, molim? – Gospođica de Lancel, uzvrati Delphine hladno. Tajnica žmirnu.

– Oprostite, gospođice, ali nisam vas prepoznala. Odmah ću ga obavijestiti. Hoćete li sjesti? – Ne, hvala. – Delphine poče lupkati nogama od nestrpljenja. Nije htjela sjesti, kako ne bi izgledalo da nemadrugog posla doli čekati Sadowskog pored vratara. Trebala ju je odmah uvesti u njegov ured. Abel bi to većizveo, vrag ga odnio.

– Gospođica de Lancel je ovdje, gospodine Sadowski, reče tajnica u kućni telefon. – Da, razumijem. Okrenuse Delphini. – Primit će vas čim završi sastanak, gospođice. Delphine ju bijesno pogleda. Vidje na svojoj uri da je kasnila. Da je došla na vrijeme, morala bi ga čekativeć deset minuta. Izgledala je glupo, pomisli, kao netko tko moli milost. Sjede u neudobnu stolicu i poče seosvrtati po hodniku, vjerujući da će se Abel pojaviti svaki čas uz tisuću isprika. Prošlo je još pet dugihminuta, dok je tajnica nešto čitala. Delphine ustade jer nije htjela više čekati ni sekunde. Ovo je doista prešlosve granice. Nekoliko ljudi iziđe iz ureda razgovarajući, i ne pogledavši je pritom.

– Sad će vas primiti, gospođice, reče tajnica. – Ma nemojte, uzvrati Delphine. Tajnica je bila zbunjena, ali je uvela Delphinu u omanji ured i zatvorila zasobom vrata. U sobi je sjedio muškarac okrenut leđima Delphini, držeći prema prozoru dugu filmsku vrpcukoju je pozorno proučavao. Pro-kune uz nekoliko dosjetljivih prostota, dok je Delphine stajala isprednjegova stola. Bio je to čovjek koji ju je udario u predvorju. Jedva je čekala da se okrene, kako bi mu

pokazala kako se ne smije ponašati spram jedne zvijezde. Već se odlučila i njezinu odluku ništa neće promijeniti.Gleda jući i dalje filmsku vrpcu, dobaci joj preko ramena nekoliko riječi. – Delphine, curo, sjedi. Pričekaj joščasak. Sreća što te nisam jače udario – trebala si biti opreznija. Inače, žene udaram samo kad za to imamrazloga... – Glas mu se gubio dok je promatrao film. – Dovraga! Neka je proklet taj snimatelj – kreten,neandertalac! Smoždit ću ga kad ga vidim. Ne, to što je napravio zbilja nije moguće, jednostavno nemoguće

i, naravno, nepopravljivo. Morat ćemo iznova snimiti cijeli prizor. Izgubit ćemo na to vikend. Sranje!On odloži film, okrene stolicu i nasmije se. Redatelj se napola dignu, nagnu se preko stola i pruži ruku.Sadowski se na brzinu rukovao. – Prljav je to zanat, zar ne, curo?Bio je vrlo visok, primijeti Delphine, s glavom koja ju je iznenadila. Gomila crne i smiješno duge koseletjela je u svim smjerovima. Bio je mlad, ne više od dvadeset pet, a lice mu je podsjećalo na sokola, s očimai nosom koji su odavali energiju. Iz njega je izbijalo toliko snage kao da je upravo sudjelovao u nekomdvoboju. Goleme naočale s rožnatim okvirom upravo je odložio i protrljao nažuljano mjesto na nosu.

– Abel još nije došao? Dobro, ionako mi nije potreban, ali je sam inzistirao. – Govorio je brzo i silovito.Delphine je ostala bez riječi. Taj redatelj joj je od prve počeo govoriti – ti – i oslovljavati je imenom. To semoglo dopustiti između redatelja i nekog starijeg pripadnika ekipe s kojim je bio jako dobar, ali inače ne.

Nipošto između redatelja i jedne zvijezde, osim ako bi bili davnašnji prijatelji. Što on sebi umišlja?

Sadowski je sjedio i bez riječi promatrao kroz naočale njezino lice, složivši ruke u trokut koje su mu takodjelomice zakrile lice." Ponašao se kao netko tko je upravo kupio sliku za koju još uvijek nije sigurandopada li mu se. – Skini svoju beretku i kišni ogrtač, reče napokon.

– Mislim da neću, odvrati Delphine ukočeno.



– Jesi li prehlađena? – Sigurno ne. – Onda skini kapu i ogrtač, reče nestrpljivo. – Da vidimo kakva si. – Niste li vidjeli moje filmove? – Ona je upadljivo dala do znanja da mu se obraća s – vi, ali on to nije ni primijetio. – Svakako da jesam, inače te ne bih unajmio. Htio bih sada vidjeti kako izgledaš meni, a ne drugimredateljima. Hajde, curo, požuri se. Nemam na raspolaganju cijeli dan.I dalje sjedeći, Delphine skinu kapu i smaknu ogrtač koji joj je pao do struka. Očekivala je da se u njegovimočima pojavi znak divljenja. Ali nepovjerljivi, sumnjičavi i mrzovoljni izraz Sa-dowskoga nije se

promijenio. Uzdahnu. Ona je čekala, nepokretno. – Ustani i okreni se, naredi joj od jednom. Kad nije imao naočale, vidjelo se da su mu oči crne, s golemimšarenicama i malim zjenicama, kao da je hipnotičar.

– Kako se usuđujete! Ja nisam šougerla! – Očekuješ li da kleknem i počnem te moliti? – Pogleda je ravno u lice. – U tom slučaju bio bih prihvatljiv,zar ne? Ah, te glumice! Zaboravi, curo, došla si na pogrešno mjesto. Ja radim filmove a ne držim govore.

Nemaš grudnjak? – Nikad ga ne nosim, šlaga Delphine. – O tome ću ja odlučiti. – Ponovno joj pokaza rukom da ustane. Delphine se podrugl jivo nagnu i odluči ipak

dignuti se, uvjerena da će njezina ljepota biti konačan argument protiv njegova grubog postupka. Okretala se pomalo, dajući mu vremena da postane skromniji. Kad ga je ponovno pogledala, nije sebi dopustilatrijumfalan izraz, nije štoviše ni maknula obrve. Raz-maknuo je trokut sastavljen od ruku i naslonio se na

jednu šaku, kimajući mrzovoljno. – Ne znam, zbilja ne znam, možda da, a možda i ne... vrijedi pokušati, činimi se.

– Što to pričate? – Pričam o tvojoj glumi, sa suknjom i majom u stilu Shirley Temple. Moglo bi ići. Nije tako glupo kakoizgleda, možda imaš nešto... Uzet ćeš kostim predviđen za Chloe, našminkat ćeš se, pa ćemo vidjeti.

– Molim?On pucnu prstom. – Probudi se, Delphine! Chloe je lik koji ćeš glumiti, bogata kurva. Nisi li zbog togadošla? Shvatila si valjda da bi se Chloe mogla svući kako bi zavela policijskog inspektora nakon zločina. To

je zamisao. Zgodna. Djetinjasta, priznajem, pa bi je mogao prokužiti svatko s malo mozga, ali dobro, zgodna je. Izgledat ćeš kao pravo nevinašce. Volim glumice koje daju kreativan doprinos. Ne odviše često, naravno. Nemoj se zanijeti, srce. – Ja ću... – Dobro, obavili smo posao. Možeš otići. – On se ponovno okrene u stolici i nastavi razgledati film, pokazavši joj ponovno leđa. – Trebali biste se ošišati, siknu Delphine. – Znam, čuo sam već. Šišanje će pričekati dok ne napravim ovaj jebeni film. Donesi škare i učini taj posao,ako te moj izgled toliko smeta. Budi moj gost.

– Seronja, procijedi Delphine engleski.Sadowski se okrenu na mjestu i u njegovu pogledu ukaza se iskrica istinskog zadovoljstva. – Tako je! To je

ono pravo! Zaboravio sam da si Amerikanka. Imam rođake u Pittsburghu – jesi li ti možda odande? 'Seronja' – u francuskom nema prave riječi za to, zar ne? – On joj domahnu. – Vidimo se u ponedjeljak. Ustani rano i budi bistra. Kad kažem rano, curo, doista mislim rano. Nemoj prespavati, upozorio sam te. I to je bilo posljednje upozorenje koje si dobila. – A ako slučajno ipak zaspim? – upita Delphine, dahćući od bijesa. – Ne brini se, nećeš. Ti mi nećeš stvarati probleme, curo, jer znaš da od toga ne bi bilo koristi. U redu? Asad, idi. Zar ne vidiš koliko sam zauzet?

Glava 14

Freddy provjeri je li joj kaciga čvrsto pritegnuta. Tamne kovrče vlasulje koja je trebala podsjećati na BrenduMarshall vijorile su joj oko lica, škakljale je po nosu i ulazile u oči dok je sjedila u modificiranomotvorenom pilotskom prostoru starog zrakoplova Gee Bee. Nakon dvije godine vratolomnog letenja dobro je



znala – ali u to je uzalud pokušavala uvjeriti kostimografa – kako nema te žene pilota koja bi bila spremnaletjeti dok joj kosa ispada ispod kacige i dotiče ramena. Ali ona kradljivica dragulja sa zlatnim srcem ičeličnim živcima koja je s mjesta zločina redovito bježala zrakoplovom, a koju je Freddy imala utjeloviti ufilmu Lady u opasnosti, bila je sposobna za sve pa i za let u večernjoj haljini, , kako je to Freddy učinilaupravo prethodnog tjedna.Provjeri visinu. Bila je točno na četiri tisuće stopa, kao što je i naumila. Maknu ruke s poluge. Prethodno je

pažljivo pregledala zrakoplov. Tog ranog kolovoskog dana 1938. nije bilo turbulencije u zraku i zrakoplov je letio mirno i ravno. Mogao bi tako produžiti još dugo vremena. Na unutarnju stranu rukava bilo joj jeušiveno ogledalo, kako bi mogla provjeriti rumenilo na usnicama. Sve je bilo u redu, kao i onda kad je bilakod kozme-tičarke prije jedan sat. Spremna za snimanje, osvrnula se za četiri zrakoplova s kamerama, odkojih je jedan bio blizu s lijeve strane, a ostali ispod nje, na različitim visinama. Letjeli su blizu jedandrugome, kako bi mogli u cijelosti snimiti njezin skok. Mahnu krilima upozoravajući ih tako da je spremna, i

još jedanput promotri sva četiri zrakoplova. Ovo je vratolomija koju nije bilo moguće još jednom snimiti. Sva četiri zrakoplova s kamerama odgovorila su znakom da je snimanje započelo. O.K., Brenda, trenutak jeza pokret, reče Freddy sebi i poče glumiti zaprepaštenu osobu koja je brzo donijela spasonosnu odluku.Pograbi baršunsku torbu punu dragulja, gurnu je u letačku bluzu, povuče brzo patentni zatvarač i pomaknuse zajedno s padobranom u stranu.

– Doviđenja, momci i djevojke, ništa me neće omesti! – Freddy je doviknula tu rečenicu iz scenarija, koja je

po njezinu mišljenju bila podjednako neuvjerljiva kao i sam zaplet. Mogla je vidjeti kameru u avionu sastrane kako snima pokrete njezinih usana koje će kasnije u studiju ponoviti Brenda Marshall. Pritisnuupadljivi crveni gumb postrance u pilotskom prostoru, koji bi za petnaest sekundi trebao aktivirati dinamit,nakon što bude već dovoljno daleko da je ne mogu zahvatiti krhotine uništenog aviona. Čim je pritisnulagumb iskoči iz aviona, vješto se izma-knuvši, i poče padati. Kad izbroji do deset otvorit će padobran.

– Jedan... dva... tri... – poče ona brojiti, uhvativši se za potezač. Iznad nje, avion je eksplodirao dvanaestsekundi prerano i preblizu. Udarni val preuranjene eksplozije zanesvijestio ju je. Zapaljeni gazolin i krhotinezrakoplova letjeli su u svim smjerovima, pa i oko njezina tijela koje je poniralo. Izbačeni teški stroj

promašio ju je na korak udaljenosti, a zapaljeno krilo proletjele je još bliže.Padala je kao komad ukočenog mesa u letačkom odijelu i jurila ka zemlji. Kad je došla k sebi, nije bilasvjesna koliko je već padala. Prvo što joj je došlo na um bilo je da povuče prsten po-tezača. Čim se za

nekoliko trenutaka iznad nje otvorio padobran, padanje se usporilo. Nije ga zahvatila vatra, pomisli ona uzolakšanje. Gazolin u plamenu nije ga još dotaknuo. Ljuljajući se s jedne strane na drugu, uspjela je pogledom obuhvatiti svih 360 stupnjeva oko sebe, kako bi vidjela lete li krhotine odviše blizu. Zrak oko nje bio je ispunjen komadima koji su padali, ali srećom na prihvatljivoj udaljenosti. Učinilo joj se da trizrakoplova s kamerama i dalje obavljaju svoj posao.Ovaj su put dobili više nego što su platili, pomisli Freddy, dižući pogled da vidi površinu blaženog

padobrana koji se otvorio tako brzo. Ali zapaljene mrlje, koje je na platnu izazvao gorući gazolin, brzo su seširile i izjedale svilu k oja joj je značila život. Pogleda prema dolje, i procijeni kako do zemlje ima još kojihdvije tisuće stopa. No do tada bi padobran već izgorio, jer je jaka struja zraka pospješivala plamen. Čak i kadne bi posve izgorio, takav joj padobran ne bi omogućio sigurno spuštanje.Otvaranje padobrana lagan je posao, ali zatvaranje usred zračne struje bilo je gotovo nemoguće. Freddy je to

iskusila očajnički pokušavajući privući objema rukama konopce kako bi smanjila prostor za širenje plamenai tako sebi spasila život. Nakon mnogo muke uspjela je ipak pritegnuti konope i spriječiti da zrak ulazi pod

padobran. Padala je sve brže i brže. Sada je njezin pad usporavao tek vršak svilene površine pod kojom sezadržalo nešto zraka. Svim svojim osjetilima pokušala je utvrditi pravi trenutak za popustiti konope i takootvoriti padobran na vrijeme – i prije nego što izgori.

– Sada! – vrisnu ona iznad zaokružene površine odakle su je snimale zemaljske kamere. Vidjela je Macakako trči prema mjestu gdje će se spustiti. Raširi ruk e i tako otpusti sve konope. Uz trzaj, svila se ponovno

počela puniti zrakom, ali tlo se približavalo smrtonosno opasnom brzinom. Prizemljila se vrlo loše, što jeosjetila na cijelom tijelu. Slomila se lijeva ruka i desni gležanj, gotovo u isti čas, no zdr avom rukom uspjela

je zadržati padobran da je ne povuče po tlu. U trenutku kad joj se vratila svijest Mac se bacio na nju kako bi je spasio od povlačenja, a kamere su i dalje zujale. Čula je još kako redatelj viče: – Snimajte dalje, unijet

ćemo to naknadno u scenarij! – Obećaj da mi sapunica neće ulaziti u oči, reče Freddy prestrašeno Macu, dok je, gola do pojasa, klečala na podu kupaonice. Gležanj i ruka još su bili u gipsu. Kad je napuštala bolnicu prije nekoliko dana, upozorili su je da se gips ne smije vlažiti pri pranju. Mac je zaključio da će joj moći oprati kosu samo ako bude nadnijela



glavu nad kadu, oslanjajući se na koljena i prislonivši ramena uz kadu. – Zašto bih ti stavljao šampon u oči? – Slučajno... koliko god ljudi pokušavali nekome bezbolno oprati kosu, šampon se uvijek nađe u očima. Ništa ne mrzim više od toga, priznade ona. – Voliš skakati iz aviona, a ne voliš kad ti peru kosu? Drži glavu nad kadom, stisni oči i ne brini se. – Stani, viknu mu. – Nije opasnost u šamponiranju, nego u ispiran ju. Kako ćeš to učiniti? – Ovim kuhinjskim loncem. Napunit ću ga toplom i hladnom vodom i sasuti je na glavu. Isuse! – Nađi neki vrč s kljunom, naredi mu ona. – Samo bi muškarcu moglo pasti na um da se posluži loncem. – A da uzmem kantu za zalijevanje? Malo vode amo, malo onamo, tako bih mogao najbolje isprati kosu. – Sjajno. Ali ne, trajalo bi predugo. Uzmi ipak vrč. – Ostani ovdje, Freddy. Odmah ću se vratiti. – On otrča niza stepenice do kuhinje i pronađe vrč. Uzalud je pokušavao da se spram nje ne odnosi odviše majčinski, ali je bio toliko sretan što se nakon nesreće ipakvratila u jednom komadu, da je bio pripravan oprati joj kosu i četkicom za zube, ako bi to zaželjela. Uz teškegipsane kalupe još više su do izražaja dolazile njezine duge noge i zglobovi. Skakutao je oko nje u strahu dane padne34DO PONOVNOG SUSRETAi slomi još nešto. Bila je hrabra, srčana i nepobjediva, ta njegova dragocjena djevojka – pomisli on dok se

vraćao jureći uza stepenice, preskačući po tri odjednom. Kad je oprao kosu, Mac ju je, unatoč njezinim prosvjedima, podigao u zrak i odnio do kreveta, a zatim počeo brisati vlasi ručnikom. Imao je teškoća s buntovničkim pramenovima, iako je Freddy, srećom, dalaskratiti kosu prije nego što je započela vratolomne letove. Kad je napola osušio kosu, počeo ju je iščeš -Ijavati, postupajući nježno sa svakom kovrčom. Ona ga pogleda velikim i sanjivim očima, napola žena anapola još dijete, poput da Vincijeva anđela u prizoru Navještenja.

– Kad si naučio tu tehniku? – upita ga ona. – Kad sam bio dijete imao sam velikog, vonjavog i kudravog psa. – Nisi mi to još rekao, reče mu ona prijekorno. – Pobjegao je. – To je vrlo tužna priča, jeknu ona i brižnu u plač.

Zapanjen, jer bio se samo našalio, Mac je pokuša zaustaviti. No što ju je više tetošio i dokazivao joj kako seto zapravo nije dogodilo, to više je plakala. Napokon se primiri uz nekoliko jecaja i štucajući. – Jadni, jadni psić, žalila je, dok se napokon nije smirila, ležeći nepokretno u njegovu zagrljaju. – Otkuda sve to? – upita on kad su jecaji prestali. – Ne znam, reče ona prigušeno, i dalje u njegovu zagrljaju. – Mislim da je to bila zakašnjela reakcija na incident.Ona ustade, nasmiješi mu se krajičkom svoga starog osmijeha i zatrese glavom.

– Ne, nije to. Promislila sam temeljito o incidentu, pokuša ga ona razuvjeriti, kao što je to već činila toliko puta tijekom jednotjednog boravka u bolnici. – Stručnjaci koji su slagali dinamit jamačno su krivo izračunalidužinu fitilja, iako to nikad neće priznati. To je jedini mogući uzrok. Sve ostalo teklo je savršeno.

– Shvatiti nešto to je jedna stvar, Freddy, ali uhvatili se u koštac emotivno, prihvatiti da se to tebi stvarno

dogodilo, to je nešto drugo. Doživjela si strašan šok, koliko god odbijala da to prihvatiš. – Nisam r ekla da nije bio šok, uostalom, uništila sam svoj najbolji padobran. Ali imala sam već i drugihincidenata, već sam bila slomila pokoju kost. – I dalje se junačila.

– Ne mislim na incidente te vrste, upade Mac mračno. – Fre-ddy, kad ćeš prestati s vratolomnim letovima? – – Kad ćeš se vjenčati sa mnom? Zavlada, tišina. Još od svog osamnaestog rođendana, prije više od pola godine, mnogo je puta spominjala

brak, ali neizravno, neobvezno, u hipu, što je McGireu ipak davalo priliku da prijeđe preko toga usiljenim podizanjem obrva, da to shvati kao jednu od njezinih drskih šala i prijeđe na drugu temu razgovora. A sada je to upitala otvoreno i bez ustručavanja, pa je i odgovor bio neizbježan. Plašio se tog trenutka. Već jemjesecima bio neizbježan. On je ipak nastavio oklijevati, i zatresavši napokon glavom poče riječima: –Slušaj, Freddy, ja...

– Ne volim odgovore koji tako počinju. Kada, Mac? – – Freddy, ljubavi, ja... – – Pogledaj me. Kada, Mac,kada? – – Ne mogu to, reče on potišteno. – Ne mogu. – – Nisi oženjen, pa što to znači 'Ne mogu'? Naravnoda možeš, ništa ne bi bilo jednostavnije. Mogli bismo odletjeti do Las Ve-gasa i već prije zalaska sunca bitiu braku. Htio si reći da nećeš, zar ne?



– Neću, doista. Ne bi to bilo u redu, Freddy. Bilo bi zapravo neoprostivo. Tebi je samo osamnaest, a meni sučetrdeset dvije godine. Pripadamo različitim generacijama, za tebe sam jednostavno prestar!

– Tebi je jasno da mi je to potpuno nevažno, odgovori ona vatreno. – Osim tebe, nisam voljela nikoga. Nećuse vjenčati ni sa kim osim s tobom. Prisežem da neću. Koliko god bio star, nećeš me se nikad osloboditi. I tito znaš. Mac, opsjedat ću te kad ti bude sto a meni osamdeset. Što stariji budemo, razlika će biti to manja.

– Freddy, to je najsmješniji razlog, to je čista glupost. Time preskačeš sve godine između osamnaeste iosamdesete. Ti si još uvijek dijete – znam, znam, ali to je istina – sa životom mlade žene koji je još ispredtebe, a ja sam sredovječan muškarac koji je svoje najbolje godine već proživio. To je stvarnost.

– Nisi pošten, usprotivi se ona strastveno, svjesna nepravde. – Dovraga, zar misliš da to ne znam! Nije bilo pošteno kad sam s tobom prvi put spavao. Da sam se tadanavrijeme zaustavio, ne bi se ništa dogodilo. Proklinjem sebe dan za danom zbog te svoje slabosti, ali nije

bilo pomoći, već sam te volio predugo da bih ti se mogao oduprijeti. Kao što ti se ni sad ne moguoduprijeti... osim ovoga. Neću se s tobom vjenčati, Freddy, jer ne bi bilo pošteno.

– Ne čudi me što ti je pas pob jegao, odvrati mu posprdno Freddy. – Ali sad se ni ja ne želim vjenčati. Mislilasam da bi mogao biti pošten čovjek, ali ti si samo moralističko staro zanovijetalo. Predomislila sam se.

– Znao sam da ćeš uvidjeti, reče Mac, lažući jednako lako kao i ona. Zar je ona zamišljala da tijekom svihtih godina nije proniknuo u nju? Freddy je bila djevojka koja nikad, nikad u životu nije odustala od onog što

je htjela. Zar bi on mogao i pomisliti da bi ona okolišala oko braka? – Hoćeš li da te operem spužvom?

– Neću. Čista sam od jučer. Ako ne vjeruješ, možeš me pregledati. Samo naprijed, nisam škakljiva. – Delphine me jutros upitala nešto vrlo čudno, obavijesti Anette de Lancel svoga supruga i odmah ušuti. Vikont Jean-Luc de Lancel uzdahnu uz zadovoljnu rezignaciju kakvu omogućuje tek vrlo dugi brak. Što godčudno Delphine izjavila., znao je da će o tome čuti svaku pojedinost, i to s uresima spekulacija i komentara oljudskim naravima. Sve bi to bilo jednako nevažno, kao što je nevažno jedno jedino slovo na dugačkomsrednjovjekovnom rukopisu. No to će doznati tek ako se pokaže dostojan tako važnih podataka, usrdno ihizmolivši od svoje žene. On se baci na tu domaću zadaću, olakšanu tek dobro ohlađenim šampanjcem što suga uživali kao večernje osvježenje te iznimno tople noći u kolovozu 1938. U manje vremena nego što je bilouobičajeno, on je postigao što je htio.

– Željela je doznati, samo hipotetički, naravno, jesam li čula za neki siguran način da čovjek prestane bitizaljubljen.

Anette de Lancel otkrila je tu tajnu riječima koje su bile mješavina oduševljenja i zabrinutosti. – I, što si joj odgovorila? – upita on, privučen temom unatoč svojim uvjerenjima. – Jean-Luc, nisi ništa shvatio. Očito, ako želi prestati biti zaljubljena, to znači da je sada zaljubljena unekoga neprikladnog. A to što je mene upitala za savjet, znači da je iscrpla svoju dosjetljivost. Netko tko jenezavisan kao što je Delphine, ne bi ni u kojem drugom slučaju pitao baku za savjet.

– Nisam mislio da je u stanju zaljubiti se, reče Jean-Luc, blago iznenađen. – Jean-Luc! – Anette je bila prestrašena. – Nisam vidio djevojku koja bi manje od nje mogla biti ponesena emocijama, pogotovo ne onim neželjenim.Već se dovoljno pravila važna time što se sama pozvala u posjet. Mislim da to ima neke veze s njezinomkazališnom karijerom.

– Ne kazališnom, dragi, filmskom.

– Sve je to isto, gomila gluposti. Još očekujem da čujem što si joj savjetovala. – Rekla sam joj neka zamisli kako je netko, neka hipotetična osoba, zaljubljena u nekoga a ne bi to htjela. Neka samo zamisli kako je muškarac o kojemu je riječ prepun krajnje odvratnih osobina, koje će se otkrititek kad bude prekasno. Odmah mi je odgovorila kako je to dobra zamisao iako je sama nikad ne bi pokušala

primijeniti. I ja se slažem da je to bio dobar savjet, ne misliš li i ti? Zahvalila mi je na svoj umiljato žalosninačin, i odmah se zaputila na dugu vožnju automobilom jadnog Guillau-mea.

– Hmmm. Jean-Luc uze Anettu za ruku. Njihov stariji sin, čvrst do kraja, umro je od raka prije samo trimjeseca. Nisu ga ožalili ni žena ni djeca, jer ih nije ni imao, ali su za njim bili neutješni roditelji, a žalili suga i radnici h vinograda koji su ga poštivali iako ga nisu jako voljeli.

– Nemoj se zbog nje uzrujavati, draga, reče. – Za djevojke njezine dobi ljubav nije ozbiljna stvar. Delphineće ga već preboljeti, tko god to bio.

– Dvadeset joj je, Jean-Luc, a ne četrnaest. To je sasvim dovoljno... za bilo što. Ne mogu izbjeći zabrinutost. – Nemoj se u to upletati, Anette, molim te. Posljednji put kad smo se umiješali u njezin problem priredilismo za nju večeru, a vidiš do čega je to dovelo, upozori je on i poče se pripremati da se popne u visoki starikrevet koji su dijelili gotovo šezdeset godina.



Delphine je sjedila uz prozor svoje sobe gledajući puni kolovoski Mjesec, a onda prokune. Nešto takvo nije joj se smjelo dogoditi. Bilo je to protivno svim njezinim čvrstim uvjerenjima kako treba živjeti svoj život uzmaksimum užitaka; protivno godinama uvježbavanja u postizanju i održavanju vlasti nad muškarcima;

protivno svim lukavštinama koje je stekla počevši od koledža i zatim usavršavala sve dok nije postalasvjetska žena u Parizu pod Brunovim vodstvom; protivno svemu što je naučila o svom tijelu i o tome kakoga zadovoljiti uz pomoć priličnog broja ljubavnika. Bilo je protivno njezinoj volji, za koju je bila takosigurna da joj može poslužiti radi zadovoljavanja njezinih interesa. Najgore od svega, bilo je protivnonjezinim najdubljim nagonima samozaštite.

Nije moguće zaljubiti se u čovjeka poput Ar manda Sadow-skog! Ona poče udarati šakama po stolici uz prozor, sve dok je nisu zaboljele. Čovjeka kao što je Armand Sadowski ne može se ni voljeti. A ona se ipakzaljubila. Da, zaljubila se!Kad se dogodilo to čudo? Možda nakon prvih nekoliko tjedana snimanja filma, kad je uvidjela da joj je todotad najbolje odglumljena uloga te da ta gluma nije bila posljedak bujanja nesputane seksualnosti tijekomglume, na što se oslanjala još od prvog pokusa za Majerling s Nicom Ambertom. Možda je povod bilaupravo ta spoznaja – da uistinu može glumiti, da nije bila, kako se katkad plašila ne usuđujući se to sebi

priznati, tek narcisoidna djevojka koju su uzbuđivali muškarci iz ekipe i reflektori. Je li neko značenjenjezinoj glumi davala tek spolna uzbuđenost? Ovaj put, već od prvog dana zajedničkog rada, Delphine je potpuno zaboravila ostale u ekipi. Oni su tu bili

zato da izvrše naredbe koje su im davali drugi. Reflektori su se palili samo radi osvjetljenja, kamere su seokretale zato što je to bio način da se snimi film. Otkako je počela raditi na tom filmu, u nje nije više bilouobičajenih uzbuđenja. Možda su ti osjećaji bili tek izraz profesionalnosti, sasvim shvatljivog divljenja spram čovjeka koji je njomravnao kao nitko dotad. Neka vrsta klasičnog divljenja Galateje spram Pigma-liona? Ne bi se dogodilo prvi

put da je to divljenje pogrešno shvaćeno kao ljubav. Čula je neke glumce da taj fenomen nazivajuemotivnom transferencijom. Svakom je jasno da glumica mora biti malo zaljubljena u svog redatelja.Redatelji su morali biti vrlo zavodničke osobe, na ovaj ili onaj način, inače ne bi dobili taj posao. Bio je todio one igre koja se naziva snimanjem filma. Malo zaljubljena, pomisli, samo malo zaljubljena. To bi bilo

prihvatljivo. Da je bila samo malo zaljubljena, to je trebalo prestali kad je film bio završen, u lipnju, još prijenekoliko mjeseci. Danas bi već imala novog ljubavnika i izliječila bi se od toga, kad bi bila samo malo

zaljubljena.Možda su se njezini osjećaji razbujali kad je shvatila da je Ar -mand Sadowski njome najmanjeimpresioniran od svih muškaraca koje je dotad upoznala. Najmanje nije prava riječ, pomisli i ispravi se. Onnije bio njome manje impresioniran, nije bio uopće impresioniran. Nije li u ljudskoj prirodi da osobu koja jenavikla izazivati l jubav sada upravo mazohistički privuče muškarac kojega je, kako je to Margie Haliobičavala govoriti, bilo teško dobiti? Bit će da je to posrijedi. Da je pokazao i najmanji znak zaljubljenosti,

poput onih koje je tako dobro poznavala, njezina bi takozvana ljubav već nestala. Hoće li? Nije to moglaodgonetnuti. Delphine je koji časak zamišljala Armanda Sadow-skog kako pokazuje za nju romantičnozanimanje, i ta ju je pomisao tako opila da se Mjesec nad njom počeo ljuljati, kao dječji zmaj na užetu nekogvjetrovitog dana.Sve je to započelo nekog nepoznatog trenutka tijekom snimanja filma, kao posljedak njegove manipulirajuće

osobnosti, zaključi ona svrćući brzo pogled s Mjeseca. Kako ga drukčije označiti ako ne manipulirajućim?Točno je znao koje psihološke konce treba povući, kojim se riječima i postupcima poslužiti da bi nekoga

pridobio za se. Promatrala ga je kao i ostali pripadnici ekipe. On ih je zastrašivao, razveseljavao, nagovarao iusmjeravao, služeći se svojom drskom energijom da postigne ono što želi.Ali zašto se onda druge glumice iz ekipe nisu u nj zaljubile? Provodila je sate brbljajući najmerno s njima osvakakvim tračevima, iskazujući ljubaznosti na koje nisu bile navikle. Svaka je otvoreno govorila oSadowskom. On ih je sve privlačio, ali samo kao redatelj, ni više ni manje. Bile su prilično sigurne da nijeoženjen, nisu mogle zamisliti da ima neku prijateljicu, znale su da su njegovi preci došli davno iz Poljske uFrancusku i pretpostavljale su da je Židov, ali tko bi to mogao znati s tim Poljacima? Nije im davao povodaza tračeve, ni za jednu nije pokazivao neku posebnu naklonost i time je njihovo zanimanje za njega

prestajalo, što je u Delphine izazvalo ljutnju koju je ona ipak dobro prikrivala. Možda je Židov, možda

nevezan, svakako poljskog podrijetla. Sve u svemu, nije mnogo.Pokušaj jedanput u životu biti poštena, priprijeti ona sebi. Počelo je onda kad je skinuo naočale i pogledaote. Ali i ta je sitnica bila dovoljna da se u nj zaljubiš. Okrenuo se u svojoj stolici i pogledao te. Slaba žena.Obična slaba žena, to si ti. Što ćeš sad učiniti?



Potkraj kolovoza gipsani zavoji bijahu skinuti s ruke i gležnja, pa je bilo očito da će se Freddy uskorooporaviti do pune snage. Unajmila je nekoga gimnastičara koji je radio s njom cio dan, čovjeka iz akrobatske skupine koji ju je već naučio mnogim trikovima za održavanje ravnoteže. Sada, kad se moglakretati bez straha da će pasti, Mac ju je mogao ostaviti kod kuće i vratiti se uobičajenim poslovima, davanjalekcija, održavanja oldtajmerskih zrakoplova i vođenja letačkih vratolomija za Univerzalovu jutarnjusubotnju seriju As Drummond, nadahnutu pustolovinama Eddieja Rickenbackera.Posljednjeg dana rujna 1938. Freddy je opet mogla poletjeti. Prvim većim novcem što ga je bila zaradilauplatila je početni obrok za ekstravagantni trkaći zrakoplov Rider, nesposobna da odoli lijepo zamišljenomnovom zrakoplovu, jednom od prvih potpuno aerodinamičkih, sa strojem Twin Wasp Junior tvrtke Pratt andWhitney od 450 konjskih snaga. Bio je bijelo obojen, s nisko ugr ađenim krilima i postoljem koje se uvlačilo.Iz svoga pilotskog prostora Freddy je imala bolju vidljivost nego iz bilo kojeg aviona kojim je dotad letjela.

Njime je osvojila prve trofeje na Međunarodnom akrobatskom natjecanju u St. Louisu, u svibnju 1937.Hrabro se borila tijekom utrke Istres – Damask – Pariz u kolovozu 1937., ali je stigla tek treća, zbogneočekivane oluje nad Alpama. U studenom 1937. preletjela je utrku od Vancouvera do Agua Caliente uMeksiku za pet sati i osam minuta, četrnaest minuta iza Franka W. Fullera. Zbog tog se vremena nije trebalastidjeti, ali je ipak trebalo petnaest minuta za pobjedu. Tako je ipak osvojila trofej drugog mjesta, a prva jemjesta osvojila u brojnim manjim utrkama na početku 1938. Ali već od ranog proljeća imala je tolikovratolomnih filmskih letova, da nije dospjela sudjelovati na natjecanjima.

Sada, dok je letjela duž obale prema Santa Cruzu, razmišljala je bi li bilo pametno odustati od nekih filmskihvratolomija i početi se pripremati za nove trkačke rekorde. Zbog svoje nezgode morala je odustati od Nacionalnih zrakoplovnih utrka, ali sad je više nije bilo briga. Vrlo važno ako je Cochrane osvojio BendbdLetenje je bilo dovoljno i samo po sebi. Nisu joj bile potrebne potvrde te vrste, pomisli dok je nadlijetala

polja s tratinčicama nad kojima su se izmjenjivali oblaci. Nije joj više bilo žao one jedne minutezakašnjenja, nije brinula izračunava li presporo svoju navigaciju dok je lijeno letjela nad Tihim oceanom,ovog jutra obojenog tonom lavande, i prepuštajući mu se potpuno, bez obzira na zemljovide.To je bila ista ona radost koju su osjećali piloti napuštajući hangar uz riječi – Sad odlazim letjeti. U timriječima nikad nije manjkalo oduševljenja. Freddy je bila iznenađena koliko joj je to zadovoljstvo bilo

potrebno. Kad ne bi bila u fizičkom kontaktu sa svojim avionom, on bi joj manjkao i više nego što je to bilau stanju pojmiti: manjkao joj je ustrajni zvuk stroja – to nije bilo ni grmljenje ni rezanje ni drndanje ni

lupanje, nego nešto neusporedivo s bilo čime, zvuk stroja jednog pouzdanog zrakoplova. Manjkao joj je imiris njezina kožnog sjedala, opip sigurnosnog remena na tijelu, manjkali su joj priklopac, poluga i papučice. Manjkao joj je cijeli njezin stroj.Sve do danas nije potpuno shvatila razliku između letenja i letenja. Mogla je ispuniti cijele stranice lirskimopisima neba i beskrajno podrobnim otkrićima izgleda zemlje promatrane odozgo, ali bez njezina osobnogkontakta s letjelicom to bi bilo isto što doživljava i bilo koji putnik u zrakoplovu. Mogla je biti slobodnasamo ako je imala upravljače u rukama. Eto, to je bilo tako jednostavno. To je bila jedina stvarna slobodakoju je dosad upoznala, i stoga je se nije mogla zadugo lišavati.

Neko vrijeme letjela je ne razmišljajući, automatski se povjeravajući kontrolnim uređajima, prepuštajući serefleksima dok je tonula u bezimenu i primitivnu emociju koja ju je vezivala uz njezin brod.

Napokon osjeti da je ogladnjela i osvrnu se za zemljovidom kako bi pronašla najbližu zračnu luku gdje bi

mogla ručali. Za manje od pola sata bila bi u Santa Cruzu. Bijeli Rider mogao je letjeti dvjesto pedeset miljana sat, a kantina u Santa Cruzu bila je dobra. Usmjerila je zrakoplov prema malom obalnom gradu, zažalivšišto nije ponijela sendvič. Na dan poput današnjeg taj kratki let bio je suvišan, ali bolje i to negoli ostatigladan.Kako je bila sretna! U tim mislima Freddy se poče pripremati za spust. Nije to bilo samo zato što je moglaletjeti. Bilo je i zato što je imala Maca. A što ako ga ne bi bilo? Prošle noći, nakon večere, odjednom jeskočio u kola da donese kući sladoleda, jer ga je iznenada poželjela, i kad se vratio donijevši ga više negošto su mogli pojesti, ona je dometnula, u šali i bez nekih osobitih aluzija, da bi bio izvrstan otac. Nije se ninamrštio, nije se uzrujao i počeo prosvjedovati kako je za to odviše star ili kako to ne bi bilo pošteno – nije

pribjegao ni jednoj od svojih smiješnih ograda. Samo je jednom rekao: – Pored tebe, nije mi potrebno drugodijete. Ali nešto mu se pokazalo u očima i ona je shvatila da ga je pogodila u živac, vjerojatno je umirao od

želje da dobije dijete, ali nije to htio sebi priznati. Napokon se uvjerila, upravo u tom času, da će ga uspjetinavesti na brak jednog dana, pa makar radi toga morala i zatrudnjeti. Jednog dana, uskoro.Posljednjeg dana rujna 1938. Paul de Lancel pročitao je vrlo pozorno večernje novine. Cijeli protekli mjesec

bio je usmjeren samo na krizu u Europi, krizu koju je većina ljudi u Kaliforniji držala tek previranjem u



nekim dalekim zemljama, čije su beskonačne zadjevice bili odlučni ignorirati koliko je god to moguće. Tri puta tijekom mjeseca ukazale su se ratne prijetnje. Na početku rujna Hitler je napokon zatražio

pripojenje čehoslovačkih Sudeta Njemačkoj, odbacivši ranije tvrdnje kako zahtijeva samo zaštitu pravanjemačke manjine koja je živjela u području tako bogatom rudama, industrijom i utvrdama. Triput je britanski premijer Neville Chamberlain letio u Njemačku da primiri prijetećeg diktatora. Česi su sehtjeli boriti za svoju zemlju, ali oni su bili jedini u Europi koji se nisu ustručavali od bitke, izuzev Staljinakoji je bio ignoriran. Saveznice Ce-hoslovačke, Britanija i Francuska, nisu pokazivale ni traga borbenogduha samo dvadeset godina nakon što su milijuni njihovih ljudi izginuli nizašto u prethodnom velikom ratu.Tridesetog rujna Hitler i Chamberlain potpisali su Miinchenski sporazum uz suglasnost francuskog

premijera Daladiera. Ovaj put dakle neće biti rata, govorilo se, zdrav razum je pobijedio. – Hvala Bogu, reče Paul Evi. – Zar zbilja misliš da se više ne moramo uznemiravati? – Naravno da ne mislim. Ima mnogo toga što navodi na brigu... ali taj komad papira pokazuje barem nekudobru volju. Poslušaj što kažu, reče on i pročita naglas iz novina. – 'Sporazum potpisan prošle noći i anglo-njemački pomorski sporazum držimo simboličnim znakom želje naših dvaju naroda da više nikad ne krenu urat jedan protiv drugoga.' Htio bih reći, premda sam diplomatski cinik, da to zvuči kao korak u pravomsmjeru.

– A što će biti s Česima?

– Francuska i Britanija obvezne su braniti svoju cjelovitost. Česi su uvijek bili problem, ali ne takav da bizbog njega trebalo otpočeti novi rat. Dobro, sad se barem možemo pozabaviti svojim namjerama. Što misliš,draga, bismo li se odlučili za put u Francusku potkraj listopada ili bi bilo bolje pomaknuti to za rano

proljeće? – Koliki dopust možeš uzeti? – Dijelom sam ga već koristio ove godine. Ako bismo pričekali do proljeća mogao bih dobiti više mjeseci,ali ako odemo već sljedećeg mjeseca moglo bi biti malo k asno za najbolje godišnje doba u Champagni.

– Žalim što nismo mogli otići kad je umro Guillaume, reče Eve zamišljeno. – I ja. Ali iz očevih pisama proizlaze sasvim jasno njegovi osjećaji. Ne želi ni čuti da napustim diplomacijukako bih mu pomogao u vođenju poslova. Čini se da osjeća kako bih mu bio od veće štete nego koristi. –Paul je to rekao ožalošćenim glasom. – Istina je da ne znam mnogo o proizvodnji šampanjca ili o njegovoj

prodaji, ali nikad nije prekasno da čovjek počne učiti. On tvrdi da predradnici mogu bez teškoća odmijenitiGuillaumea. Njihovi su očevi radili za njega, a njihovi djedovi za njegova oca, i tako u prošlost doklesjećanje seže. Isti je slučaj s trojicom podrumara Martina u koje se potpuno pouzdaje. Otac je još odviše čioda bi odustao od vođenja poslova na svoj način, u svakom slučaju odviše je u to uvjeren.

– Zar misliš da bi se s pedeset tri godine ti mogao početi baviti poljoprivredom, upita Eve sumnjičavo. – Umjestu koje može potkraj listopada biti neugodno hladno, a proljeće je pet dugih mjeseci daleko?

– Hoćeš li reći da me Kalifornija pokvarila? – I najboljima se to može dogoditi, pa i Francuzima. Kad živiš ovdje dulje, događaju se neke kemijske promjene u krvi, kao da su ovo tropi. Jednog dana – u svakom slučaju prerano – kuća Lancel i Valmont pripast će tebi, htio ti to ili ne. Ili voljela ja to ili ne, kad je već o tome riječ. – Pošteno govoreći, bojim se toga. Zašto dakle požurivati? Mislim da bismo s posjetom trebali pričekati do

pro'jeća. Mogli bismo provesti jedan mjesec u Parizu s Delphincm i lipanj u Champagni s mojim roditeljima,kad ću moći točno doznati kako to pčele vode ljubav s pupovima vinove loze, zaključi on brzo. Eve pomisli kako mu je još jednom uspjelo obaviti razgovor o svemu i svačemu osim, možda, o Kini iJapanu, a da nije primijetio kako ima još jednu kćer koja živi, možda, samo nekoliko milja daleko. Ona munije mogla ništa priopćiti, jer on doista nije o tome htio ni čuti. Morala je biti zadovoljna već time što jePaula dobila natrag, nakon što se oporavio od okrutnih emocija koje su ga bile obuzele u prvim mjesecimanakon što je Fre-ddy otišla, zadovoljna što se toliko oporavio da ponovno može voljeti svoju ženu kao što ju

je volio prije. Freddy je kao tema bila nalik nekakvu neizgovorenom i nenapisanom Miinchen-skomsporazumu – odlučili su da zbog toga neće međusobno ratovati.

Na početku rujna Delphine je započela snimati novi film, ovaj put zajedno sa Jean-Pierreom Aumontom. Nadala se pritom da će se dogoditi nešto što bi moglo promijeniti njezinu ops jednutost. Shvatila je da to nije

ljubav nego opsjednutost. No već prije kraja mjeseca došla je do zaključka da je u još većim teškoćama nego što je to znala. Doduše,mogla je i dalje glumiti. Mogla se osloniti na svoju prirodnu nadarenost i tehniku koju je stekla tijekomdvogodišnjega, gotovo neprekidnog rada, pa je mogla uspješno ploviti od jednog prizora do drugog. Koliko



god prizor bio zamršen, ona je uvijek spremno hvatala loptu koju bi joj dobacio partnerski glumac. Umjela je dobro slušati, što je bilo već pola dobivene bitke. Kamera je i dalje na njoj otkrivala mnogo više emocijanego što ih je stvarno osjećala. I novi redatelj bio je njome zadovoljan, a ona je našla da je njegovoredateljstvo zadovoljava, iako ne oduševljava. Abel je pripremao film s Gabinom i budućnost joj sesmiješila.Ali ono što je smrdjelo bila je sadašnjost. Zbog toga što je stalno mislila na Sadowskog odlazila je u krevet

prekasno i teško bi zaspala. A budila bi se pak prerano, izlazeći naglo iz podsvjesnog stanja, opterećenogSadowskim. Danju, kad ne bi bila zaposlena snimanjem, mislila je samo na Sadowskog. Tako ne može dalje.Bio je tek jedan način da se nekog čovjeka istjera iz svog duha: suprotstaviti mu se. Njezina opsjednutost ne

bi mogla podnijeti sukob sa stvarnošću, ali da bi je se riješila morala ju je najprije iznijeti na danje svjetlo,na iscjeljujuće danje svjetlo. Bit će to nešto neugodno, ponižavajuće i nemoguće, bit će nešto što proturječisvim njezinim načelima, ali kad mu bude jednostavno objasnila kako se osjeća, on će sigurno biti takoneosjetljiv i nepristupačan da će se ona konačno osloboditi svoga neprirodnog stanja. U najboljem slučaju,mogao bi je požaliti. Bit će, naravno, dovoljno nizak da joj to ne da do znanja. Šteta! To bi djelovalo.Telefonirala mu je i objasnila da želi njegov savjet o svome novom filmu. Teškoće s redateljem.

– Slušaj, curo, imam paklenski mnogo posla, ali ako imaš neki problem pokušat ću pronaći vremena za tebe.Srest ćemo se kod Lippa u pola devet navečer – ne, bit će bolje da nešto pojedem u studiju, jer

presnimavamo nešto komplicirano. Dođi k meni u deset navečer. Ako me tada ne bude kod kuće, bit će to

zato što sam ubio nekog glumca. Znaš li gdje stanujem? Dobro, vidimo se kasnije.Zna li gdje stanuje? Znala je to već šest mjeseci, prošla je onuda barem deset puta, nadajući se da će naletjetina njega. Onamo može stići autobusom, metroom ili pješice. Bila bi voljna i doplivati, preko cijelog Pariza.Delphine je ipak naručila taksi; nije htjela da njezin vozač nagađa kamo to odlazi u deset navecer i vraća seveć nakon pola sata, poput nekog drugorazrednog filmskog junaka koji nije uspio. Bilo je nepotrebno razmišljati kako se obući. Njemu to ionako ne bi ništa značilo. U drugu ruku, za ritualistjerivanja duha bila bi prikladna samo crna haljina. Nešto nalik svećeniku, strogo i ozbiljno. Njezin noviChanel, s jednostrukom bisernom ogrlicom. S onim vrlo dobrim biserima koje je kupila prošle godine naBrunov savjet. Ili one druge, lošiji biseri stajali bi joj sasvim dobro, no tad bi bila više... opet radiš isto, tinepodnošljiva glupačo! Delphine se prekori, dok su joj zubi cvokotali iako je soba bila topla. Pokušavašodjećom šarmirati čovjeka kojega se ne može šarmirati. Ali novi Chanel pomogao bi njezinu vlastitom

moralu, poče ona sebi dokazivati dok je navlačila crnu koktel haljinu koja je bila hit jesenske revije. Časnicisu pred prijeki sud izlazili u svojim najboljim odorama. Čak je i Mata Hari nastojala izgledati lijepo utrenutku svoga smaknuća, pomisli ona dok je nanosila kozmetiku drhćućim ali vještim rukama i dotjerivalafrizuru. Sad je izgledala kao da ima manje od dvadeset i bila je ljepša nego ikad – zato što su joj oči bile tako

prestrašene a srcoliko lice tako tužno.Umotala se u Chanelin mečtusezonski ogrtač i odlučila ne staviti šešir, jer je već bilo dovoljno kasno. Nakonšto je sjela u taksi koji je prešao Seinu prema lijevoj obali, ona zažali što nema nekakav scenarij za tu

prigodu. Postupak istjerivanja duha zahtijevao je scenarij, i to onaj koji je s vremenom već posvećen, a onanije imala ništa osim vjere da se mora osloboditi svoje opsjednutosti – ili će joj se dogoditi nešto zlo. Armand Sadowski stanovao je odmah iznad Lippova restorana, u nekoj staroj i oronuloj zgradi koja kao dase naslanjala na Boulevard Saint-Germain. Delphine je tužno pogledala gomilu na terasi kavane Flore preko

puta, sretne ljude koji su pili, dozivali konobare, čavrljali i bili naizgled puni vedrih vijesti dok su uživali u posljednjoj toploj jesenskoj noći. Okrenula je glavu od toga ugodnog i čudesno običnog prizora i prisilila seda zazvoni na vanjskim vratima. Upitala je kućepazitelja gdje on stanuje i potom se uputila stubištem dovrha zgrade.Čim je pozvonila na njegovim vratima, Armand Sadowski ih je otvorio naizgled čudnovato uzbuđen. Bio jeu košulji zavrnutih rukava, bez kravate i očito mu je bilo potrebno brijanje. Nije zapravo zapamtila da jetoliko visok, pomisli ona zbunjena naglim ulaskom sa stepeništa u stan.

– Što misliš o ovome, upita je on odmah, bez pozdrava, držeći u ruci večernje novine. – Nisam imala vremena pročitati ih. – Čini se da će biti mira. Nijemcima je stalo do rata jednako kao i nama. Hitler je napokon potpisaosporazum.

– Možda se nije usudio napasti Liniju Maginot. – Čak i ti znaš za Liniju Maginot! Čudno. – On se nasmiješi i pokaza joj put do sobe. – Cijeli svijet zna za Liniju Maginot. Francuzi samo o tome govore. Ah, zašto sam došla? – Radi savjeta. Rekla si da imaš teškoća sa svojim novim redateljem.



– Nije baš to. – I ja sam posumnjao. Bit će da imaš teškoće sa samom sobom. Piće? – Dina, samo ga nalij u čašu. – Ti Amerikanci, reče on zatresavši glavom. – Samo Amerikanci piju din bez ikakva dodatka. – I Englezi, odgovori ona umorno. Iz nje kao da je nestala sva pronicavost. – Hej, curo, sjedi ovamo. Zaboravio sam na pristojnost. – On joj pruži čašu i pokaza veliki kožnatinaslonjač. Nije se ni osvrnula po velikoj i neurednoj prostoriji. Potonu u naslonjač i ispi gutljaj.

– Zašto si dakle došla? U čemu je problem? – Volim te. – Bilo joj je to lakše reći nego što je očekivala. Govorila je francuski, a s pomoću tog jezika, kaoi svih ostalih osim engleskoga, mogla se navući krinka. Te iste riječi bile bi na engleskome nepodnošljive.Isprazni čašu i zagleda se u prazno dno.Sadowski je odložio naočale i promatrao je nekoliko časaka zamišljeno. – I izgledaš tako, prozbori onnapokon, potvrđujući svojim izrazom ono u što je sebe tako polako uspjela uvjeriti.

– Zar nisi ni iznenađen? Moj Bože, kakav je to ego! – Delphine je to izrekla uz neočekivan, ali dobrodošao bijes. – Trebalo ti je dugo vremena da se na to natjeraš, reče on kao da je uopće nije čuo, kao da je nastavio nekudrugu konverzaciju. Možda, štoviše, s nekim drugim? – Jesi li to govorio o meni? – upita ona sumnjičavo. –A zašto bih?

– Svejedno. Sada barem znaš. Imaš li mi što reći? – – Ti si neizrecivo pokvarena. – Svjesna sam toga. Još nešto? – upita Delphine odsječno. Time što joj je rekao da je pokvarena neće joj pomoći da iz sebe istjera njegov duh, koliko god bila ljutila. Da se samo na nju sa-žalio! Dovraga, zašto jeskinuo naočale! Sad je zaželjela pomilovati njihov slabi trag na njegovu nosu, među onim značajnim očima,kratkovidnim, dalekovidnim ili bilo što. Zaželjela je očešati lice o njegovu ružnu, jedan dan dugu bradu,zaželjela je napuniti ruke njegovom neurednom i odviše dugom kosom, privući ga k sebi i pritisnuli gasvojim usnama.

– Ti si zastrašujuće povlaštena žena. Ništa nisi učinila da tu sreću zaslužiš, osim što si izazovno upadljiva.Uvijek si bila takva i uvijek ćeš biti, vazda se koristeći time. – – To nije moja pogreška. Ne mogu ništa

protiv toga. – – Nisam ni rekao da jest, ali sam rekao da to zastrašuje. – On ušuti razmišljajući. – Kakve to ima veze s mojom ljubavi? – Delphine se prisilila da ponovno upotrijebi tu riječ. Kao da je prvi

put nije posebno zapazio? – Kao prvo, dočuo sam da si mnogim muškarcima učinila nešto nažao. – Što ja mogu ako se ljudi zaljube u mene? Ne mogu ih zavoljeti po zapovijesti. – Delphine se pokušalaobraniti. Što je on zapravo dočuo? Koliko loš dojam je ostavila na njega?

– Koliko shvaćam, ti si, kad je seks posrijedi, vrlo opasna. Čim si na slobodi, curo, moralo bi se pred tobomsvirati na uzbunu. – – Dosad uopće nisam bila zaljubljena, reče Delphine, nadajući se da će to biti shvaćenokao isprika. – Ali to nije isprika. – – Podsjećaš me na moju majku.

– Pa što onda? Koliko čujem, specijalizirala si se za redatelje, uz nekog producenta kao dessert. – To zvučiogavno.

– Ali je istina. Rekao sam to. Ne želim postati predmetom tvojih fantazija, još jedan redatelj kojemu siukazala čast.

– Nikad nisam to od tebe zatražila! Dok smo radili zajedno, nisam ti se ni pokušala približiti. Bilo bi midrago kad bi to bila samo fantazija. Ti nisi više moj redatelj. Zar me ne razumiješ? Ja te volim!

– Razumijem to jako dobr o, curo. U tebi ima nešto demonsko. Iskreno govoreći, prestravljuješ me. – Ti si mekušac, to je to. Odlazim. – Delphine se diže. Nije rekao dovoljno da bi pomogao istjerivanju duha,a ona nije mogla više ništa poduzeti. Boljelo je biti ovdje a ne moći dotaknuti ga, iako je govorio o njoj. To

je ipak bilo bolje nego da ju je ignorirao. – Sjedi, još nisam gotov s tobom. Zar se ne pitaš otkud znam da me voliš? – Nije me briga. To je tipično za tebe, da pokušavaš sve analizirati, primijeti ona gorko. To je upravo tvoj posao, da odgonetaš kako se ljudi osjećaju. Ja sam se vjerojatno predala barem deset puta. Kakve tu imarazlike? Hoćemo li sada održati seminar o emocijama neželjene ljubavi, kako ih vidi jedan vrsni redatelj,Armande Sadowski?

– Ušuti, Delphine. Previše pričaš. – Kao da je potražio spas u nekoj tajnoj dosjetki. – Ti si odviše zadovoljan sobom, od toga me boli glava. Žao mi je što sam uopće došla ovamo, ali moralasam to znati i prije.

– I ja tebe volim, izgovori on polagano. Dosjetka se izgubila. – Volim te više nego što sam od tebe zastrašen.



Otuda znam da mi govoriš istinu. – Ti? Voliš me? – zabrza Delphine u očitoj nevjerici. – Ne voliš me. Kad bi me volio, rekao bi mi to. Ne bihmorala zbog tebe dolaziti ovamo... i... baciti ti se pod noge.

– Ak o me voliš, mislio sam, reći ćeš mi to onda kada sama odlučiš. – Ako? – Gdje se izgubio poriv za istjerivanjem duhova? Zašto su uopće razgovarali, cjepidlačeći okoljubavi koja nije postojala i koje nije moglo biti – da je bilo, zar bi je mogao prikriti? Zašto se više nijeuzrujavala? Zašto ga je uopće slušala, kao da joj o tome ovisi život?

– Zar sam mogao biti siguran dok sam ti bio redatelj? Mogao je to biti samo dio tvoga dobro poznatog ponašanja. – Oh. – Upravo tako.Sjedili su sučeljeni, gledajući u pod, zaneseni, postiđeni pa ipak oholi, zavezanih jezika, s izbrisanom

prošlošću i nepoznatom budućnošću, dok se svijet oko njih okretao tako da se sve oko njih izmijenilo. – Kada? – upita napokon Delphine. – Kad si se u mene zaljubio? – Nije važno. – Moraš mi reći. – Preglupo je. – Kada? – Bila je nepopustljiva, dugovao joj je odgovor.

– Kad sam se u svom uredu okrenuo i prvi put te ugledao, onoga prvog dana – nisam dotad o tebi ništa znao. Ni Holly-wood se ne bi odvažio na tako jednostavan preokret. – Ja bih, ušla bih u to. Ali zašto? Zašto si se zaljubio? – Tko sada pokušava sve analizirati? – Imam na to pravo, reče ona, žarko uvjerena u to svoje pravo. – Zašto? – Osvojila si me, curo, ne znam kako. Nije bilo nekog posebnog razloga, samo ljubav na prvi pogled. Bogmi pomogao, vjeruj mi, došlo je samo od sebe. Dođi ovamo.

– Što me na to potiče? – Ako bi ga mogla pomilovati, pomisli, opsjednutost bi nestala. Sad je to bila obična, jednostavna, dragocjena i savršena ljubav. Nešto čarobno. – Te glumice! – On ustade, snažno zakorači naprijed i podiže je. Zagrli je oko vrata i otkopča ogrlicu. –Stavi je negdje, biseri su predragocjeni da se izgube u ovoj gužvi.

– Zar me ne kaniš poljubiti? – Sve u pravi čas. Najprije ću te razodjenuli. Gumb za gumbom. Moram biti oprezan s tvojom haljinom, ona je baš prava. – Prava za što? – Za prizor u kojem cura kaže momku da ga voli, naravno. To je pametna haljina, tako stroga, tako bespoštedna. Netko neiskusan ne bi tu nikad imao izgleda.Freddy je otišla na počinak neuobičajeno rano, nakon što je uz-letjela svojim Riderom prvi put nakonnezgode. Mac je sjedio za kuhinjskim stolom, ispred lista papira, dok je novine koje je upravo pročitaoodgurnuo umorno neraspoložen. Tukao se u zraku s odviše neustrašivih i odvažnih njemačkih pilota da bimogao pomislili kako će se oni ikad predati. Posljednjih dvadeset godina bilo je tek jedno dugo, nelagodno

poluprimirje, a Miinchen još jedna bitka koju su oni dobili.

Gdje će napasti sljedeći put? I kako brzo? Tempo se ubrzavao počevši još od 1933. kad je prvi put jasno čuozvuk kanonada. Više se nije radilo o tome hoće li, sada kad su Sudeti bili, žrtvovani, nego samo kada.Svatko, pomisli umorno, tko je doživio kako granice nestaju kad se pokušaju pronaći iz zraka, znao je daizolacionizam neće moći potrajati. Za godinu dana? Možda i manje?

Novost iz Miinchena samo je učvrstila odluku koju je donio još jučer, kad mu je Freddy počela govoritikako bi mogao biti dobar otac. Te su riječi došle kao upozorenje i gurnule ga preko ruba one crte duž koje jeoklijevao proteklih nekoliko tjedana, slomljena srca i mrzeći sam sebe. Freddy nije bila trudna, znao je to.Još nije bila, ali kao i budući rat, to je bilo samo pitanje vremena. Uze pero i poče pisati, tražeći s mukomsvaku riječ koju je bio osuđen napisati, izostavivši napokon sve osim onoga bitnoga.Draga Freddy!Moram te ostaviti, to činim zbog nas. Znam da se želiš udati. Znam, također, da shvaćaš kako bih se s tobom

vjenčao kad bi zatrudnjela. Stoga odlazim, kako bih ti omogućio da živiš svoj život onako kako bi trebalo.Ti ga zapravo još nisi ni započela živjeti. Ne smijem podrezati tvoja krila. Znaš što mislim o vjenčanju. Koliko god sam bio nepošten prema tebi, bilo bi još mnogo gore ako bih tioduzeo te izglede. Već sam ti to rekao, najizravnije što sam mogao, i ponovit ću ti još bezbroj puta, ali od



toga neće biti koristi. Nikad ne bi povjerovala da zbilja mislim tako. l nikad ne bi sa mnom raskinula osimako te ostavim. Sve što posjedujem tvoje je, kuća, zrakoplovi, posao. Vodi ga i dalje ili prodaj, kako hoćeš.

Nikad ne bi smjela pomisliti da te nisam dovoljno volio. Da sam mladi, već bih se tobom oženio. Ostavljamte zato sto te tako mnogo volim. Ja nisam tvoja budućnost, moja draga djevojko. MacPročitao je još jednom pismo, odložio pero, uzeo papir, pre-savio ga i s vanjske strane napisao njezino ime.Pritisnu zatim jedan kraj vrčem s divljim cvijećem što ga je ona redovito držala na stolu i ode do ormara dauzme torbu koju je pripremio dok je ona letjela. Da je bilo nekog boljeg izlaza, pomisli Mac, on bi ga dosadveć našao. Ali nije ga bilo. Ona će se već oporaviti od boli, a on ne bi. Kad je prošlo mnogo sati, on shvati kamo ide dok je jurio automobilom prema sjeveru. Već stotinama miljanjegova je jedina namjera bila da se što više udalji prije nego što se predomisli, a njegovo jedino odredište –neko mjesto bez uspomena. Smirio se tek kad je granula zora. Ona će uskoro pročitati njegovo pismo. Mogao se poslužiti i jednim od svojih zrakoplova, pomisli. Zaposlit će se u Vancouveru, s dr uge stranegranice. Ondje bi morala postojati baza Kanadskih zračnih snaga. Ili ako ne ondje, onda u Torontu.Instruktori su im bili prijeko potrebni, i pritom se nisu mnogo raspitivali o njihovoj životnoj dobi. Rijetkotko je želio taj posao počevši od časa kad bi sam naučio letjeti. Mogao bi im barem pomoći, u najmanju rukuostalo je nešto vrijedno što bi mogao učiniti snagom koja mu je još preostala u životu.

Glava 15Freddy je jurila letnom stazom Dry Springsa, vozeći automobil najvećom mogućom brzinom. Pritisnuvšikočnice, naglo se zaustavi dva koraka od svoga zrakoplova. Iskoči iz vozila, odveza avion, gurnu nogom

podmetače pod kotačima, pope se u kabinu, pritisnu gumb za paljenje, krenu i odletje za nekoliko sekunda.Prvi i dosad jedini put u životu nije provjerila sklopove letjelice niti je , ispitala ispravnost rada stroja prijeuzleta.Prije manje od pola sata našla je Macovo pismo. Odmah je shvatila kako će se oduprijeti boli jedino ako sevine u visine. Nije bilo drugog načina. Ne bi mogla izdržati uništavajući pad u nepodnošljivo trpljenje. Ili ćeodmah odletjeti ili će poludjeti. Usmjerila je avion uvis koliko se mogao uspinjati, i dala mu najvećumoguću brzinu – sve više prema natmurenom i oblačnom nebu, dok ju je alarmni uređaj upozoravao kako seuspinje prenaglo i da mora smanjiti uspon ako ne želi da se avion strmoglavi. Teško je dahtala, poput

životinje, jureći prema sivilu koje je bilo obasjano nekim bijelim sjajem. Zaboravila je uzeti zaštitne naočale,imala je na sebi samo levisice, košulju i vestu u kojoj se spustila na doručak. Ubrzo je počela drhtati odvisinske hladnoće, no i dalje se uspinjala jer su joj visine bile jedini cilj. Odjednom se probi kroz oblake inađe se iznad njih. Plavo nebo bio je znak prema kojemu je jurila poput trkača koji se nastoji domoćizavršne crte utrke. Sva joj je snaga iščiljela i ona ispusti polugu. Rider je bez nadzora ubrzo zauzeo poziciju za koju je bio i predviđen – Freddy je letjela vodoravno,nekoliko stotina stopa iznad bijelog beskraja.Sunce ju je zagrijalo, pa je nakon nekog vremena prestala drhtati. Podiže glavu i poče ponovno upravljatizrakoplovom. Ispod nje ukazivale su se rupe u oblacima i ona zaroni kroz jednu, poput dupina, uspe se

preko leđa oblaka, pa nekoliko puta zaroni i ponovno se uspe, pri čemu joj je jedina namjera bilo kretanje bez nekog osobitog smisla. Primijeti oblak neobična oblika pa poče oko njega kružiti, jednim krilom u

oblaku a drugim izvan njega. Pronalazila je uske, vijugave i jarko osvijetljene plave prolaze između bijelih nakupina što su se uzdizale i slijedila ih kamo god je vodili, ulazila je u oblake i ostajala u njima skrivena, svidljivošću manjom od pedeset stopa u bilo kojem smjeru, dok odjednom nije izronila ogledajući se okosebe.Freddy se igrala oblacima koliko god je mogla, prolazeći kroz njih, omeđujući im rubove, sijekući ih premadolje i poprečno, katkad se probijajući kroz njih kao kroz mjehure od sapunice, katkad ih jedva dotičući kaoda su načinjeni od stare čipke, ne gledajući nikad dolje. Kad je napokon provjerila instrumente, ustanovila jeda joj je gorivo na izmaku. Nije imala pojma koliko je letjela. Sada, pronašavši u svojim postupcima opetneki smisao, spusti se ispod razine oblaka da utvrdi gdje se nalazi.Ispod nje protezala se u svim smjerovima pustinja. Nije bilo cesta, stabala, ni bilo kakvih zemaljskihobilježja. Piloti koji poznaju dolinu San Fernando znaju da samo nekoliko minuta dalje počinje golema

pustinja koju čovjek još nije istražio. Freddy je nad njom bila izgubljena kao da se našla nad oceanom,tisuću milja daleko, no ipak je imala pri ruci kompas. Pridržavajući se starog zakona koji moraju uvažavatisvi koji su željni pustolovine, ali pritom ipak žele preživjeti, ona usmjeri Rider prema zapadu i pronađe DrySprings samo nekoliko minuta prije nego što bi joj nestalo goriva.



Na tlu potjera avion do kraja staze i onda ga zaustavi. Ugasi stroj, ali se nije mogla primorati da iziđe izkabine. Dok je bila u letjelici, pomislila je, osjećala se sigurnom. Dok je u pilotskom prostoru, ništa se nećedogoditi. Ali čim joj je to došlo na um, ona shvati da se vratila u stvarnost. Čim je shvatila da joj je avionutočište, on je to prestao biti. Lagano, kao da je duh, ona dotaknu sve uređaje zahvalivši im. Danas su joj sveoprostili, danas joj nisu naplatili ludi let. Potištena slutnjama što joj se sve moglo dogoditi, ona pođe sRiderom do crpke za gorivo, a potom ga doveze do parkirališta i pričvrsti ga ne baš temeljito. A što sada, pomisli kad je svaki čvor bio dvostruko zavezan. Što sada? Stala je uz letjelicu i počela doticatinjezino vitko obličje, nemajući pojma što joj je sad činiti. Prekriži ruke i osloni se na karoseriju Ridera,

promatrajući prljavštinu na cipelama. – Freddy, gdje je Mac? – Što? – Ona podiže pogled i vidje ispred sebe Gavina Lud-wiga, jednog od Macovih pomoćnika. – Ne znam što želi da učinim sa Štukom koju sam dotjerao, reče Gavin. – Da pozovem Swedea i kažem muda je gotova, ili da pričekam dok je Mac pregleda?

– Jesi li zadovoljan njome? – Bolja je nego kad je bila nova, rekao bih. – Onda nazovi Swedea i pitaj ga kamo ćeš je otpremiti. – Ipak, bolje da pričekam. Mac je zaljubljen u svoje avione. – Mac će biti odsutan neko vrijeme. Dok se ne vrati, prepustio je posao meni. Samo nazovi Swedea.

– Dobro, Freddy... kad ti kažeš. Kad će se Mac vratiti? Nije mi spominjao da kani otputovati. – Za tjedan ili dva. Obiteljske stvari, znaš kako je to. – Tko ne bi znao? Ti ćeš dakle voditi posao? – Svim silama, Gavine, svim silama i svaki dan. – Na njegovu stolu je mnogo poruka koje su stigle jutros. Možda mogu pričekati do sutra, ali kad si većovdje...

– Kamo bih mogla otići, Gavine? – Već si letjela. – Tako je. – Nije bio baš povoljan dan, reče on, gledajući u natmureno nebo. – Nije bilo loše, uzvrati Freddy. – Baš je bilo dobro što sam letjela, sigurno.

Na putu od zračne luke do kuće, kasno popodne, Freddy je navratila u trgovinu i kupila sve potrebno zaMacov najkompliciraniji recept, pirjanu govedinu sa sedam vrsta povrća i crnim vinom. Pri-segnula je da ćenaučiti kako se to pripravlja prije nego što se on vrati. Zašto bi on trebao biti jedini koji to zna pripraviti?Zašto bi se i dalje trebala zadovoljavati jednostavnim jelima koja joj je on prepuštao, kao što su hamburgeri i

prženi pilići? Zastala je pred mesarovom tezgom. Da zatraži kosti za juhu, kosti s moždinom i raskoljenuteleću koljenicu, od čega bi mogla napraviti juhu? To je bio još jedan od Macovih specijaliteta, koji joj onnikad nije prepuštao. Da, pomisli ona dok je razgovarala s mesarom, ovo je bila sjajna prilika da nadoknadisve propušteno u kuhinji.Kad je dospjela do kuće, Freddy istovari u kuhinji sve vrećice s kupljenim namirnicama. Macovo pismoležalo je i dalje presavijeno na stolu. Ona ga uze, upali plinski plamenik i zapali pismo, ne pogledavši ga

ponovno. Zatim se brzo pope u spavaonicu da uredi krevet koji je ujutro ostavila nepospremljen.

Kad je spavaonica bila savršeno uređena, ode u kupaonicu. Jedna kanta bila je puna Macovih košulja. Staviih u vrećicu praonice, kamo će ih odnijeti sutra. Kad se on vrati, zateći će sve košulje uredno poslagane na

policama. Otvori garderobu, kako bi se uvjerila da su sve cipele u ravnoj crti, a onih nekoliko njegovihkaputa uredno obješeni. Ponovno je složila veste i pokupila njegove čarape i donje rublje koje će kasnijeoprati.Kad je sve to dovršila, već se spustio mrak. Zapali sva svjetla u spavaonici a onda i u dnevnom boravku,zapazivši da bi trebalo srediti knjige. Mac nikad nije shvaćao da knjige moraju biti uredno poslagane po

policama. Ovo je bila prilika da i to dovede u red. Mogla bi napraviti i nekoliko novih polica za višak knjiga. Ni za ono što je već posjedovao nije bilo dovoljno prostora, a kad u budućnosti nabavi još knjiga ležale bivaljda po podu. Bio je krajnji čas da učini nešto, dok je on odsutan. Ulije sebi malo viskija i zatim ode u kuhinju i počne priređivati povrće. Freddy je bila stručnjak za guljenje,

rezanje i sjeckanje. Tome ju je podučio Mac čim se kod njega smjestila. Dok je brzo strugala mrkve pitala sekoliko će dugo on biti odsutan. Sigurno tjednima, ako uopće može prosuditi. Manje od dva tjedna ne bi bilodovoljno za njegovu neodlučnost. Osobito ne nakon takvoga, nepotrebno dramatičnog pisma. Ako bi sevratio za manje od dva tjedna samo bi se učinio smiješnim, i to su oboje znali, bez obzira na to koliko bi to



jedno pred drugim prikrivali. Mjesec? Možda. Čak vjerojatno, sada kad je o tome promislila/-Bio jetvrdoglavi klipan koji bi dopustio da ta šašava situacija potraje i mjesec dana ili čak više, ali ne mnogo više.

Ne bi mogao dulje izdržati.Dok je Ijuštila grašak, a govedina dobivala lijepu smeđu boju u velikoj posudi, zaključila je da bi se mogaovratiti tek nakon Svih svetih. Prošle godine napravili su divlji oganj ispred ulaza, na radost okolne djece.

Neće ih smjeti zaboraviti ni ove godine, da se djeca ne bi razočarala. Baci se zatim oštrim nožem na celer i brzo ga dogotovi. Kuhinja bi svakako trebala biti svježe obojena,

pomisli Freddy dok se bavila krumpirima. Zapravo bi cijelu kuću trebalo prebojati, iznutra i izvana. To je jedna od onih stvari koje bi Mac najradije ostavio za kasnije, ako bi ovisilo o njemu. Trebat će to učiniti za njegove odsutnosti. Kad se vrati, morat će priznati da je sada sve mnogo bolje. Dok je o tom razmišljala,učini joj se da bi trebala nabaviti neku tkaninu i pr omijeniti zavjese u spavaonici, možda i napraviti nove

presvlake u dnevnom boravku. Tako bi izgledalo mnogo ljepše nego što je sada. Kad bi ta soba bila zgodnija provodili bi i više vremena u njoj, umjesto da se samo sele iz kuhinje u spavaonicu i natrag. Bilo je tolikotoga za napraviti prije njegova povratka, da nije bila sigurna hoće li sve dospjeti. Ali to nije bilo važno. Kad jednom krene s tim poslovima, on je neće moće zaustavili ni kad se vrati kući. Mrzio je promjene. Taj je čovjek zbilja bio rob navika. Otkako ga pozna nije pomaknuo ni jedan komad

pokućstva u svome neudobnom uredu, osim što je dodao kutiju za zemljovide koju je za njega načinila uškolskoj radionici. Kad bi joj to pošlo za rukom, dotjerala bi i njegov ured. Nikakve zavjese od cica, to bi

bilo previše, ali jedan sag i nekoliko pristojnih stolica ne bi bilo na odmet. Tako bi joj mogao udobnijeobjašnjavati sve u vezi s poslom. Naučio bi se da joj ne prepušta sve na volju kad je u lošem raspoloženju,kao što je sada, jer što bi se drugo moglo reći o časnom čovjeku Macu koji se tako iznebuha iskrao iz kućeusred noći?

Netko bi za njegove odsutnosti trebao privremeno preuzeti njegove učenike, inače će ih izgubiti. Mogla biuostalom i sama do konca tjedna nabaviti dozvolu za podučavanje. Trebalo se samo dogovorili o potrebnomispitu. Nije mogla shvatiti zašto nije već prije na to pomislila. Morat će obavijestiti učenike da pričekaju dokih ne bude mogla preuzeti. Dođe dok ne preuzme neki posao na sebe, mogla bi obavljati i pripreme zavratolomije u subotnjoj filmskoj seriji. Sve u svemu, za nju bi bilo bolje da ovdje vodi posao, nego da

preuzima nešto vani. Željela je da Mac prizna, kad se jednom vrati nakon što je tako bezglavo pobjegao, daga je u odsutnosti dobro zamjenjivala.

Freddy stavi sve povrće u visoki lonac od lijevanog željeza, dodade slasne narezane rajčice, meso koje jeveć dobilo boju, tri lovorova lista i malo domaće juhe koju je Mac čuvao u zamr -zivaču. Podbočivši serukama, pogleda sadržaj lonca. Vino i začine dodat će kasnije. Čini se da joj nije preostalo drugo nego da

pričeka dok se sve skuha. Pogleda uru. Devet sati. Kud prije? Kad je čovjek u poslu, vrijeme leti. Večera ćedakle biti gotova... u ponoć. Za recept s pirjanim mesom bila su potrebna tri sata kuhanja. Štoviše , poMacovu mišljenju nije ga trebalo jesti kad je svježe priređeno. Jelo je trebalo pričekati dan ili, još bolje, dva,i onda ga podgrijali kako bi se iz njega izmamili svi mirisi. No dobro, ona će ga pojesti još ove večeri, nekamirisi idu do-vraga. Sad će imati vremena da se pozabavi knjigama u dnevnom boravku. Nalije sebi jošmalo viskija a onda se baci na police s knjigama.Dok se Delphine zabavljala s nizom ljubavnika u svojoj maloj pariškoj kući, žene koje su radile za njuustanovile su kako je Delphi-nino opušteno ponašanje za njih izvorište vrlo ugodnog zanimanja i nesebične

zabave. Uostalom, nešto manje nisu ni očekivale od jedne filmske zvijezde. Imala je doduše mnogoljubavnih veza, ali je to obavljala pristojno, pod vlastitim krovom, i, koliko je bilo do njihovih komentara,nisu imale nikakva razloga za moralnu kritiku.Otkako je Delphine počela provoditi noći izvan kuće, pri čemu nisu imale pojma gdje im se gazdaricanalazi, Delphine im se pričinjala gorom i od obične djevojčure. Čistačica Anna- belle nagađala je prijezirno skoliko se muškaraca ona spetljala. Claudine, žena pazikuće, pitala se u kakvim je sve prljavim obi-tavalištima boravila, otpuhujući pritom bijesno. Tko zna s kim je sve ljubakala. Delphinina osobna djevojkaViolet sumnjala je da je Delphine već podlegla svakojakim opačinama, jednoj težoj od druge. Delphine, priopćavale su jedna drugoj u časnoj indignaciji, bijaše kriva za grijeh koji se u njihovu govoruoznačavao kao decoucher, što je u doslovnom prijevodu značilo – spavati negdje drugdje a ne u svomedomu, ali s jasnim nemoralnim prizvukom. Te, 1939., godine za decoucher bijahu optuživane samo one

Francuskinje kojima nije ni najmanje bilo stalo do njihova seksualnog ugleda. Naime, taj je glagol u prenesenom značenju ukazivao na grješnicu koja se seljakala iz jednog kreveta u drugi i imao je izričito pogrdan smisao.Te tri žene, kao i kuharica Helene bijahu jednodušne u svome novom stajalištu spram Delphine. Bile su i



osobno uvrijeđene što je Delphine izmakla njihovu nadzoru, što više nisu posjednice podataka koji su imdugo davali osjećaj nadmoći nad njom, a time su bile i duboko pogođene. Još gore, postojala je opasnost dase nova Delphinina sloboda osjeti i na debljini njihovih novčanika. I tako, Delphine nije boravila u vlastitoj kući, a one su gubile novac. Dakako, i dalje ih je plaćala, ali mnogihdodatnih nagrada više nije bilo otkako joj je postalo nevažno da se kuća održava u onako raskošnom redukao dotad. Izgubile su i dodatni novac do kojega su dolazile zakidanjem na k ućnim izdacima, o čemuDelphine, u svome američkom prostodušju, nije vodila računa. Osim toga, običavala je često davati imdarove i napojnice, odnoseći se spram navodnih čuvara njezine privatnosti bezbrižno i naivno plemenito. A ito je nestalo otkako se odselila, jer je zamalo nikad nije bilo kod kuće. Prirodna zavist četiriju žena, koju suone neizbježno morale osjećati spram nekoga tko je bio tako bogat, tako mlad, tako lijep i tako slobodan kaošto je bila Delphine, postajala je sve većom kako su mjeseci prolazili, a ona provodila noći u nepoznatimkrevetima.

Nitko na svijetu ne zna gdje se nalazimo, pomisli Delphine obuzeta srećom koja je morala ostati trajna,srećom koja je bila tako potpuna da je nije mogla prisiliti na bilo kakvu praznovjernu popustljivost. Prvi putu njezinu životu sreća je bila potpuna, tako potpuna da nije mogla ni sanjati o njoj – reče Delphine sebi dok

je udobno ležala pod toplim pokrivačem u dnevnoj sobi apartmana na Boulevardu Saint-Germain, promatrajući Armanda kako čita scenarij svoga novog filma, najkompliciranijeg u karijeri. Više se nije bavila kalkulacijama, nije ju bilo briga za ambicije, nije više morala stalno motriti na druge, što je sve bilo

dio nje otkako zna za sebe. – O čemu razmišljaš? – upita je on ne dižući pogled sa stranice. – Ni o čemu,odgovori. – Apsolutno ni o čemu. – Dobro je. Samo nastavi tako, odvrati on i produži čitati. Koliko god seudubljivao u svoj posao, nije više mogao izdržati ni četvrt sata a da na neki način ne dođe s njom u doticaj.Ako je bila blizu njega ispružio bi ruku i letimice je dotaknuo, ako je bila na drugoj strani sobe rekao binešto i svaki njezin odgovor zadovoljio bi ga. Delphine se pitala sluša li je on zapravo, ili mu je bilo tek dotoga da čuje njezin glas. Nije ga to pitala, jer joj nije bilo važno. Što se nje tiče, bilo je dovoljno da je ona tui da je on tu. Dok se bavio svojim čitanjem mogli su proteći i sati, a da ona ne osjeti potrebu da se pozabaviičim drugim osim da bude zajedno s njime i da, možda, održava vatru u kam inu. Kad bi on otišao u studioona bi zapravo dangubila, sanjareći vrlo mnogo i čisteći prašinu vrlo malo, u napetom iščekivanju kad će seon vratiti.Jedino što joj je manjkalo iz prethodnog života bio je uređaj zahvaljujući kojemu je njezina kuća bila ta ko

topla. Toplina koju su širili radijatori u Armandovu stanu bila je takva da bi se osjetila tek kad bi čovjek staokorak do njih. Delphine je iznosila nekakvu teoriju prema kojoj su stanari s nižih katova uzimali svu toplinu,sprečavajući je da dospije do njih. Armand je naprotiv tvrdio da se toplina uvijek širi prema gore i da onistoga najbolje prolaze. No to je bila jedina tema u kojoj se nisu slagali, a kako je već bio konac ožujka,kućepazitelj je prekinuo grijanje pa se izgubio i povod za razgovor.

– Čim se vjenčamo pronaći ćemo stan s boljim zagrijavanjem, običavao je on govoriti tijekom zime, aliDelphine je u sebi odlučila kako bi se radije smrzavala nego da napusti ovaj stan, u koji je za petogodišnjeg

boravka Armand utisnuo svoju ličnost. Po zidovima su bile obješene brojne avangardističke slikarije koje jekupio od trgovaca u susjedstvu, ondje je bio veliki glasovir za kojim je s podjednakim oduševljenjem svirao,sa živim nadahnućem ragtimea i (sasvim loše) Chopina, svuda je bilo izlizano ali udobno pokućstvo što ga je

bio našao kod antikvara i sagovi koje su mu poklonili roditelji kad je opremao stan. Tu je bila soba u kojoj je

rekao da je voli, kao i spavaonica u kojoj su spavali i vodili ljubav. Ne, nema toga doma koji bi joj u budućnosti mogao značiti nešto više. Ona ustade i stavi još jedan panj na vatru. Ubrzo će se oboje spustiti i nešto pojesti u malom susjednomrestoranu, što su činili gotovo svake večeri. Ni ona ni on nisu kuhali. Kad ne bi objedovali vani, jeli susalate, sireve i kobasice iz nekog od brojnih delikatesnih dućana u blizini i napravili neku vrstu piknika predvatrom u kaminu, koja je bila potrebna gotovo svaki dan još od početka listopada. Svako jutro Armand bi jojdonosio žemlju dok se još gnijezdila u krevetu, uz šalicu cafe au lati koju je nekako uspio pripraviti.Bio je to, pomisli Delphine, život u kojem joj više nisu bile potrebne haljine koje je nekad nabavila, život ukojem joj nije trebao ni krojač ni postolar. Činilo joj se da će haljine što ih je bila malo-pomalo donijela izVille Mozart potrajati do kraja života; vrijeme je uglavnom provodila u starim Chanelinim mornarskimhlačama i Armandovim puloverima, često noseći dva ili tri odjednom. Kad bi navratila na nekoliko sati u

Villu Mozart, da plati osoblje i uvjer i se da je kuća još na svome mjestu, stavila bi na se pristojnu haljinu išešir, ali nikad se nije poslužila svojim autom i vozačem da je prebaci od vile do Boulevarda Saint-Ger-main. Nije prodala kuću i auto samo zato što je znala da je potrebno zadržati ih kao neku vrstu fasade.Delphine je vjerovala da je svoj život s Armandom Sadowskim zaštitila od očiju svijeta. Kad joj je rekao



koliko mu je odbojno što je postao tek jedan među tolikim njezinim ljubavnicima, zaključila je kako njihovaveza mora ostati tajnom sve dok ne bude spremna za brak. Nakon prve noći što su je proveli zajednoodbijala je sve ponuđene filmove, dajući svom agentu jednu domišljatu ispriku za drugom. Abelu nije moglareći istinu: da je odviše emotivno vezana uz svoju ljubav da bi mogla smoći snage za glumu, za učenje ulogei sve one napetosti što ih nameće život glumca. Odbila je snimiti i film s Armandom, znajući kako bi svojeosjećaje neizbježno pokazala pred cijelim studijem. Takve igre skrivača nisu je više privlačile. A nije ju pr ivlačila ni stvarnost. Nakon što je Franco osvojio Španjolsku priznale su ga Francuska iEngleska, ali Delphine je uspijevala o tome ne čitati u novinama, kao što nije čitala ni o uspjehu filmaMarcela Pagnola Pekarova žena. Uspjeh Katharine Hepburn u Odgoju djeteta bio joj je podjednakonezanimljiv kao i razlozi zašto je Enrico Fermi dobio Nobelovu nagradu za otkriće atomske reakcije. Nije otome htjela znati ništa. Čak bi i vjenčanje bilo događaj zbog kojega bi se morala suočiti s javnošću. Kad god

bi joj Armand predložio da se vjenčaju, ona bi uspjela otkloniti razgovor. Sve Delphinine percepcijske sposobnosti bijahu usmjerene na to da se odaleči od svijeta, da ostanenedodirljiva u toj špilji prave ljubavi koju su ona i Armand bili stvorili, i u kojoj je jedina njezina briga bilaopskrba gorivom, odnosno davanje napojnice momku iz obližnje prodavaonice gorivom da donese cjepanicena kat.Čak bi prešla preko ulice samo da ne mora proći pored novinske trafike, nije zagledala plakate izlijepljene

po zidovima, odabirala je samo one restorane u kojima se nije mogao čuti razgovor ljudi za susjednim

stolom, nikad nije popila nešto u kavanama, inače punima ljudi koji su razgovarali o politici, nije slušalaradijske vijesti, a Armand je znao da ne smije donijeti kući novine. Tijekom te sudbonosne zime i turobnog proljeća 1939. Del-phine se uspjela održati izvan svijeta,

proživljavajući svoju životnu radost s Armandom Sadowskim, koji ju je dovoljno volio da bi shvatio njeno ponašanje; koji ju je, zapravo, volio i odviše da bi tu građevinu njezinih iluzija ugrozio makar jednomriječju.

– Gospođice de Lancel, reče joj Violet tjedan dana kasnije, kad je došla posjetiti Villu Mozart. – Gospodinvikont telefonirao vam je dvaput prošlog tjedna. Rekla sam mu da niste kod kuće i obećala mu da ću vam

predati poruku o njegovu pozivu. Što ću mu reći kad ponovno nazove? Bio je uzbuđen što ništa ne čuje ovama.

– Sve je u redu, Violet, nazvat ću ga sama, reče Delphine oklijevajući. Uspijevala je izbjeći Bruna još od

rujna, pronalazeći za nj druge ali jednako domišljate izgovore, poput onih kad je odbijala snimati filmove.Ali Bruno je bio uporniji od Abela i, za razliku od Abela, njegovi zahtjevi da je vidi bili su osobne a ne profesionalne prirode. Znala je da ga neće moći dulje iz bjegavati, iako su joj najdublji porivi govorili kakone bi smjela nikome, pa ni Brunu, dopustiti da prodre u čvrsto sagrađenu idilu njezine egzistencije. Ali unjegovu slučaju razum joj je govorio kako bi trebala pristati. Možda na ručku, pomisli dok ga je nazivala u

banku. – Delphine, moram te vidjeti, reče joj. – Prošli su već mjeseci. – Bijedno se osjećam što sam te zanemarila, Bruno, anđele moj, ali ova mi je zima zbilja protekla ludo.Poslovi bez kraja, pa konferencije, producenti, svi oni žele nešto. Nisam imala ni sekunde za sebe, osjećamse kao zatočenik. Ah, taj film! Ali ne-dostaješ mi. Možemo li negdje ručati? Večere ne dolaze u obzir.

– Kako bi bilo prekosutra?

– Izvrsno. Gdje ćemo se vidjeti? – Što misliš da to bude kod mene? Nisi još vidjela moj stan, a imam izvrsnog kuhara. Ne volim ručati urestoranima – to moram tako često činiti zbog poslova.

– Ti stanuješ u Rue de Lille, zar ne? Imam adresu. – Znači, u jedan. Doviđenja do srijede. Odlažući slušalicu Delphine teško uzdahnu i uputi se do garderobe da vidi što će odjenuti za Brana. Još nijekupila ništa proljetno, ali u garderobi su bili poslagani deseci lanjskih haljina, u savršenu redu. Ona uzemornarskoplavu Molyneuxovu haljinu i bluzu od bijelo-plave tiskane svile koja je pristajala liniji kaputa.Ovratnik je prianjao uz tijelo, široka suknja dopirala je upravo ispod koljena, a malo pretjerano upadljivaramena još su bila u modi. Molyneux nije mogao izići iz mode, pomisli ona, a bijelo i plavo oduvijek suznačili proljeće. Violet uze Re-bouxov slamnati šešir sa širokim obodom, s repom od svile od koje je bila

načinjena i bluza, cipele s visokim petama, rukavice i čarape koje su nabavljene da pristaju uz haljinu. – Hoćete li mi sve ovo složiti, Violet, i pozvati taksi? – Nemate li potrebe za drugim haljinama, gospođice? Samo ovo? Ništa za večer, na primjer? – upita jeViolet.



– Ne danas, odgovori Delphine glasom koji je ušutkao nova pitanja.Kad se dva dana kasnije našla u Rue de Lille, iznenadila se vidjevši da Bruno stanuje u cijeloj, popriličnovelikoj zgradi. Na zvono se javio batler u fraku koji ju je pripustio u predvorje, s podom od crnog i bijelogmramora. Oklopi i tapiserije s prizorima bitaka bili su jedina dekoracija u ovom izrazito muškom prostoru,nalik muzeju. Delphini se pričinilo kao da je ušla u srednjovjekovni dvorac. Povedena je uza široke stube usredini predvorja do veličanstvene knjižnice u crvenilu i zlatu, gdje ju je Bruno već čekao.

– Napokon, reče on, ljubeći je u oba obraza. – Elegantnija nego ikad. – Hvala ti Bruno, anđele, tako sam sretna što te vidim. To je ta tvoja 'kućica', ti šaljivče?! Mora biti da ti idedobro.

– Ide mi uistinu dobro, iako to ne zahvaljujem tebi, zločestoćo jedna. – Kad si počeo skupljati oklope? – Pripadali su precima Saint-Fraycourt. Kad je djed umro, ostavio mi je sve. Ovdje sam im konačno našao prikladan dom. – Ah, zaboravila sam Saint-Fraycourtove. Žao mi je što nisam upoznala tvoga djeda i baku. – Kad bi samo znala koliko su bili staromodni! Nikako nisu mogli svladati ono što su osjećali sp ram tvojemajke.

– Bilo je to možda na njihovu štetu, odvrati bezbrižno Del- phine, ne pristajući da bude pogođena apsurdnomsnobovšti-nom ljudi do kojih joj nije bilo stalo. Što je to učinila njezina majka, a da nije učinila i ona, i to

deset puta više?Zaželjela je to jednog dana priopćiti Evi u nekom od pisama što ih je slala kući, ali time bi se možda odvišerazotkrila.

– Bilo je sigurno na njihovu štetu, dometnu Bruno pružajući joj čašu sa šampanjcem. – Da nazdravimozajedničkim djedovima? Lancelima!

– Baki i djedu, prihvati Delphine osjećajući se krivom. Zapustila ih je zbog svoje ljubavi, kao i sve ostale.Protekle zime katkad bi im telefonirala, ali u Valmontu nije bila još otkako je ondje pokušala svladatiosjećaje za Sadowskog. Kao je da to bio neki potpuno drugi život, iako se zbilo tek prošlog kolovoza, prijeosam mjeseci. Mnogo, u njihovoj životnoj dobi to je bilo premnogo, pomisli ona i prisegnu da će uskorotamo otputovati, makar na jedan dan.Delphine je bez apetita jela ručak koji se sastojao od pet jela što su ih servirala dva poslužitelja. Bruno joj je

u međuvremenu pričao o najnovijim nabavkama konja, o svojoj novoj strasti za squash, svojim putovanjimaza banku Duvivier Freres. Jamačno je želio da ona za nj nešto učini, bilo joj je jasno, jer otkud inače žurbada se s njom vidi? No dok još nije došlo do toga da je upita, ona je zadovoljno sjedila u svojoj zanosnojtoaleti i odgovarala mu ushićujućim smiješkom, pitajući se usput zašto je jedan neoženjen čovjek odlučioživjeti tako zamršeno.

– Ti si velika ljepotica, Delphine, reče joj on odjednom, dok su nasamo pili kavu u knjižnici. – Ima ljudi koji tako misle, odvrati ona. Bila je dakle u pravu, pomisli. Trebao je njezinu pomoć, morala binešto učiniti s muškarcem kojega je htio pobijediti.

– Velika ljepota i nadarenost. Uz to, ti si i velika šarmerica, što je rjeđe od ljepote a podjednako vrijedno kaonadarenost. Štoviše ti si Lancel, aristokratkinja iz jedne od najstarijih obitelji provincijskog plemstva. Imašsve što jednoj ženi treba. Nema tog muškarca kojega ne bi mogla potčiniti.

– Bruno, pokušavaš li me to nekome prodati? – Delphine se morala nasmijati njegovoj ukočenosti. – Ne smiješ se više upropaštavati, Delphine. To je zločin. – O čemu to govoriš? – upita ga ona, zbunjeno. Je li možda doznao da već mjesecima nije ništa snimila? – Govorim o tvom odnosu s Armandom Sadowskim. – Ali to se tebe ne tiče, Bruno! Kako se usuđuješ? Otišao si predaleko! – Delphine spusti bučno šalicu zakavu.

– Ne, Delphine, moraš me poslušati! To je za tvoje dobro. Svatko u Parizu zna da s njim živiš. Čuo sam otome od različitih ljudi.

– Kako bi oni to mogli znati? – Upitala je to iznenađena, zabo-ravivši na bijes. – Ne možeš se sakriti ni od koga u susjedstvu. Živiš samo nekoliko ulica odavde – vaš apartman, koji vam se pričinja boem-skim, nalazi se u šestom arondismanu. Hranite se u obližnjim gostionicama i niste jedini gosti

u njima, uvjeravam te. Kupujete hranu u trgovinama gdje zalaze i drugi kuhari, živite u apartmanu koji je uneposrednoj blizini restor ana Lipp, gdje će, prije ili kasnije, navratiti svatko tko se bavi filmom, kazalištemili politikom.

– Pa što onda, Bruno? Gube li oni vrijeme na to da gledaju prolaznike? Zar nemaju pametnijeg posla?



– Ljudi te moraju prepoznati, Delphine, zar to ne shvaćaš? Imaš tako slavno lice, pa ne možeš proći ulicom ada ne izazoveš pozornost. Bez obzira na to kako si odjevena, oni će te prepoznati čim te ugledaju, a kadiziđeš iz dućana gdje si kupila jaja ili sir, reći će 'Jeste li vidjeli filmsku zvijezdu Delphine de Lancel?Spetljala se s redateljem Sadowskim, bili su ovdje neki dan, ponašajući se kao dvoje zaljubljenih golubova'.Vlasnik dućana reći će to vojvotkinjinom kuharu, kuhar će reći njezinoj osobnoj djevojci, a već sljedećegtjedna o tome će me obavijestiti vojvotkinja. To je vrlo jednostavno. Kad je riječ o svijetu filma, GuyMarchant je za to doznao još prije nekoliko mjeseci. Čuo je to od trojice ljudi, koji se hrane kod Lippa. Onmi je to prvi kazao.

– Neka se uguše u svojim tračevima! Sve te vojvotkinje koje spominje Bottin Mondain i svi Marchanti izfilmskog svijeta. Uguše! A što se toga tiče, i ti!

– Dovraga, poslušaj me! Kad bi to bila samo neka ljubavna pustolovina ne bih te pokušavao privesti razumu,ali taj Sadow-ski je Židov, Delphine – kako si to mogla?Obuzeo ju je hladni prijezir. Bila je pogođena kao da joj je neka vucibatina bacila smeće u lice. Ne, Brunonije mogao misliti ono što je rekao.

– Taj Židov? Nisi valjda tako mislio, Bruno? – Da, mislio sam tako. On je Židov, poljski Židov, ne možeš to poreći. – Što bih tu imala poricati? Naravno, on je Židov. Pa što onda? A što se njegova poljaštva tiče, roditelji sumu rođeni u Francuskoj i on se osjeća Francuzom više nego ja. On je Francuz koliko si to i ti Bruno. –

Delphine se tresla od bijesa. – Tek prije dvije generacije oni su izišli iz nekog poljskog geta. Ali sve da su njegovi preci ovdje živjelistoljećima, ne bi bio manje Židov!

– Prema tome, protiv njega je uperen samo tvoj antisemitizam? Bruno, zar te nije stid? Kako možeš podnijeti da se tako ponašaš? – Znao sam da ćeš me krivo shvatiti. Nisam veći protivnik židovstva od bilo koga s ulice. Ako mi oni nesmetaju, neću ni ja njima. Ali moja je dužnost da te zaštitim, ti si moja sestra... polusestra, ali od moje krvi.Ako se spetljaš s nekim Židovom, to će samo tebi štetiti. Sigurno si čitala što je Hitler učinio protivnjemačkih Židova. Valjda si dočula da dolaze u Francusku iz svih europskih zemalja, ne samo iz Njemačke,

pokušavajući naći za sebe sigurno mjesto. Neki medu njima, oni najdosjetlji-viji, uspijevaju otići u Amerikuili Švicarsku. Misliš li da je tvoj Sadowski manje Židov zato što je Francuz? Misliš li da će Nijemci s njim

drukčije postupati zato što je rođen ovdje? – Nijemci će s njim drukčije postupati? Kakve on veze ima s Nijemcima? – Delphine je to izrekla glasom ukojemu su se miješali strah i bijes.

– Bože, Delhpina, ne mogu shvatiti da si tolika neznalica! Morat ćemo se tući s Nijemcima i izgubit ćemo. – Ti si lud. Odlazim kući. – Delphine se podiže i uze svoju torbicu. – Sjedi i poslušaj me. – Bruno stavi obje ruke na njezina ramena i gurnu je natrag u stolac. – Ostani ovdje.Budući da si... u nekim odnosima s jednim Židovom, dužna si ga upoznati s onim što se priprema. Prošlogmjeseca Chamberlain je zajamčio da će Engleska ući u rat za Poljsku. Daladier se pridružio Chamberlainovuobećanju. To znači da će i Francuska ući u rat za Poljsku. Rat, Delphina, rat –

– Zašto za Poljsku? Zašto bismo se morali boriti za Poljsku? – Delphine kriknu, dok su joj oči bile pune jeze.

– Sam Bog zna. Prije šest godina mogli smo zaustaviti Hitlera. Sad je prekasno. – Ne možeš tako govoriti, Bruno. Ti si defetist, nasjeo si glasinama. Imamo Liniju Maginot i najjaču vojskuu Europi. – Del-phinin glas bio je divlji, jer se morala natjerati da razgovara o nečemu o čemu tako upornonije htjela ni misliti.

– Linija Maginot neće ga zaustaviti. – Bruno prijezirno zatrese glavom. – Belgija je neutralna. Luksemburg je neutralan, Rusija je neutralna. Amerikanci su uvjereni da rat dolazi, ali oni neće ući u nj. Vaš CharlesLindbergh, koji o zrakoplovstvu zna više od bilo koga u Francuskoj, obišao je Njemačku i vidio njihovuLuftvvaffe. On tvrdi kako je Njemačka toliko jaka da je nitko neće moći potući –

– Ali, Munchenski sporazumi? – Delphine, poštedi me Miinchena. – Brunov prijezir spram njezinih riječi djelovao je poput kiseline. –Miinchenom je Fli-tleru samo dopušteno da krene naprijed. Rata će biti, i mi ćemo ga izgubiti –

– Jesi li ti vojnički genij – ili možda pogađaš sudbinu? – Kao da je na nj ispljuvala te riječi. – A kad izgubimo rat, moja draga Delphine, spram tvoga židovskog prijatelja odnosit će se kao i spramZidova u Njemačkoj. Neće imati posla, mjesta gdje bi živjeli, državljanstva, čak ni vozačke dozvole. Moratće bježati iz Francuske ako bude imao sredstava za to. Želiš li s njim podijeliti takvu sudbinu? A to će ti se



dogoditi ako ostaneš s njim, upozoravam te. – Lažeš! To se neće dogoditi. Bude li rata, Francuska i Engleska pobijedit će Fiitlera. Ti si prljavi i odvratnikukavelj, Bruno, stidim se što smo u srodstvu. – Delphine se diže i pođe k vratima. – Zašto ne siđeš dolje ine uvučeš se u neki oklop svojih hrabrih predaka? Možda bi te to ohrabrilo. U drugu ruku, ako te Hitler ikad

potraži, u oklopu bi se mogao dobro skriti. – Ideš li u New York na svjetsku izložbu, Freddy? – U svibnju 1939. Gavin Ludwig došao je u ured u DrySpringsu da popije kokakolu i zatekao ondje Freddy dok je plaćala račune.

– Nemam novca za gorivo, odgovori mu Freddy. On je zamalo pukao od smijeha, jer je samo Freddy znalakoliko su njezine riječi istinite. Bila je prisiljena unajmiti tri muška pilota da daju lekcije iz letenja.Amerikanci su više nego ikad bili zainteresirani da nauče letjeti, ali nitko od njih, doslovce nitko, nije bio

pripravan prihvatiti ženu kao nastavnika. Freddy je mogla zadržati Macove učenike tek kad im je obećala daće ih podučavati muškarac. U proteklih osam mjeseci otkako je on otišao unajmila je još dvojicu nastavnikai kupila za gotovinu još jedan zrakoplov, Waco N&C s Jacobsovim strojem i udobnim stražnjim sjedalom,

pa je mogao služiti kako za nastavu tako i za specijalnu vrstu leta kojoj se dosjetila – – ekspres za vjenčanje – do Las Vegasa i natrag iste noći. Mrzila je dosadu u svom poslu, pa i u ovome, ali morala je postati zračnitaksist za vjenčanja ako je htjela jesti. Zašto su ljudi imali povjerenja da ih prevozi do crkve, pitala se Freddy, a nisu htjeli da im bude nastavnikletenja? Bila je jedna od rijetkih žena u Sjedinjenim Državama, jedna od njih sedamdeset tri koje su imale

pravo na komercijalne letove, no ipak je svaki muškarac, bez obzira na to kad je dobio letačku dozvolu,ulijevao vise povjerenja kandidatima nego žena koja bi načinila i stotinu manevara pri kojima bi se njezinsuparnik jednostavno stropoštao. Jesu li ti ljudi mislili da se leti s pomoću one stvari između nogu? Trojici nastavnika koji su u teoriji radili za nju trebalo je platiti svaki sat, avione je valjalo održavati,mehaničar je morao dobiti svoju plaću svakog tjedna, osiguranje je stajalo cijelo bogatstvo, a najamnina zahangar i ured prispijevala je mjesečno, gorivo nije bilo jeftino – Freddy je zaključila da njezina letačka školasamo podmiruje troškove i, možda, izdatke za njezina Ri-dera. Povremeni svadbeni letovi u Las Vegasosiguravali su joj hranu i otplatne obroke za novi avion Waco. Inače bi morala zatvoriti školu. Ona se nemirno dignu od stola i uputi se do hangara gdje je bila zbirka oldtajmera – svi izglačani i blistavi,

bez trunke prašine ili hrđe, svježe oličeni kao da su posve novi: Curtis Pusher iz 1910., Fokker D.VII, dva Nieuporta 28, Thomas Morse Scout, Garland Lincoln LF-1 i Štuke. Zar ne bi bilo probitačnije držati konje i

kočije, pomisli ona mrzovoljno i udari nogom kotač jednog Nieuporta. Ili možda jednoroge ili čak jednokolica? Sve bi bilo korisnije od ovih starih ptičurina, za kojima tvorci filmova nisu u posljednjihgodinu dana osjećali nikakvu potrebu. Kako se bližila sjena novog rata, tržištu više nisu trebali filmovi iz

prošlog rata. Sav posao oko održavanja tih krntija obavljala je sama Freddy, jer nije bila u stanju platitinekoga da ih održava. No ipak joj je i to bilo draže nego da ih baci u otpad.Krila mornarice, film koji je stajao milijun dolara, počeo se prikazivati prošlog siječnja, a za nj su producentiWarner Brothers unajmili od vojske četiri stotine pedeset lovačkih i školskih aviona, kao i pedeset golemihhidroaviona Catalina PBY-1. Ne, ovi njezini stari pačići očito nisu nikom trebali. Ta prastara eska-drilanekad slavnih aviona bila je potrebna producentima jednako koliko i glumci iz ere nijemog filma. A ona jeimala onoliko veze s mornaričkim pilotima koji su nad Pensacolom izvodili akrobacije za Krila mornaricekoliko bi je imala i nijema glumica Lilian Gish. Mogla bi možda poslužiti kao kaskaderska zamjena za

Oliviju de Havilland koja je u filmu glumila zaljubljenu ljepoticu, ali vojne vlasti nikad ne bi dale svoj avionu ruke jednoj ženi. Stvari su krenule šugavo i nije bilo nade u boljitak.Uza sve to, još je mogla uživati u letenju, koliko god je to skupo stajalo. Ali trebalo joj je to, i te kakotrebalo.Kad god bi je svladala ljutnja, uskočila bi u svoj Rider i uzle-tjela prema plavom obzorju, kružeći nebesimadok se ljutnja ne bi toliko slegla da je ponovno mogla stupiti na čvrsto tlo.

Nekako joj je uspjelo izdržati prvih nekoliko mjeseci Macova izbivanja jer je vjerovala da će se vratiti svakidan, ali kad je shvatila da od toga nema ništa, ni sada niti možda još dugo vremena, obuzeo bi je bijes kojegase pokušavala osloboditi radeći mahnito bilo što.Bio je to bijes iz dubine utrobe, prejak da bi se mogao opisati riječima. Kako mi je to mogao učiniti? – bilesu jedine riječi što su joj padale na um i ona bi ih neprekidno ponavljala, poput svećenica nekog

istočnjačkog kulta koje su od takva ponavljanja nakon nekog vremena izgubile razum. Samo tih šest riječi, po-navljanih u emocionalnom rasponu od dubokog samosažaljenja do ubilačke mržnje protiv čovjeka koji ju je ostavio, odbacio je i prisilio je da se bori za život bez ikoga na koga bi se mogla osloniti. Kako mi je tomogao učiniti?



Odgovor na to pitanje Freddy nije mogla potražiti ni od koga, jer jednostavno nije smjela priznati da je onotišao. Rekao joj je kako je toliko voli da je mora napustiti... Što god to značilo, nije ju naravno mogloumiriti, mišljaše ona sva usplamtjela od bijesa koji nikako nije prestajao niti se smanjivao. Što god toznačilo njoj nije bilo dobro, i sad je jedino željela da joj se on vrati na koljenima – kako bi mu mogla rećikoliko ju je ranio, koliko obmanuo, koliko ga sad mrzi... i da ga onda ostavi jednom zauvijek.Kad bi uvečer Freddy bila kod kuće, našla bi nakon večere neku utjehu pijuckajući viski i čitajući novine,

pogotovo časopise o zrakoplovstvu, sve do kojih je mogla doći, dok se ne bi tako uljuljala u san. Odvišečesto je pomišljala kako bi u nekom od tih magazina mogla naići na Macovo ime.

Nije doduše naišla na njegovo ime, ali je stekla široke spoznaje o svjetskim zbivanjima. Sad jezrakoplovstvo dobilo svjetsku važnost i ona je oduševljeno pratila vijesti o ubrzanom razvitku zrakoplovstvau europskim zemljama kao i u Sjedinjenim Državama. Vrativši se s putovanja po svijetu, urednik časopisaAviation Magazine svrstao je Njemačku i Rusiju kao prve po broju vojnih zrakoplova, za njima je bilaItalija, pa Velika Britanija i Sjedinjene Države; na samom dnu popisa bila je Francuska. Gledajući samokvalitetu, Njemačka i Sjedinjene Države bile su prve, dok je brojem proizvedenih ratnih zrakoplova opet

prednjačila Njemačka. Dan nakon Miinchenskog sporazuma Englezi su odlučili osnovati Civilnu zrakoplovnu gardu i počeli su za

pilote uvježbavati i žene i muškarce, primajući svakoga između osamnaeste i pedesete ukoliko je prošaomedicinski pregled. Freddy je to sa zanimanjem pratila, osobito nakon što se u tisku digla bura o novačenju

žena za pilote. One su trebale služiti svugdje osim u borbenim postrojbama RAF-a, što je izazvalo glasne iljutite primjedbe.C. C. Grey, urednik britanskog časopisa The Aeroplane napisao je komentar koji je razljutio Freddy, ali to je

bila ljutnja sasvim različita od one u vezi s Macom. Opasnost je u ženi koja misli da bi mogla upravljati bombarderom velike brzine premda nema dovoljnointeligencije ni da opere pod u bolnici, ili u onoj koja zabija nos u Službu za uzbune iako ne zna mužuskuhati ručak. Što bi učinile one dvije stotine Engleskinja koje su već pripadale Civilnoj zrakoplovnoj gardi i kojima je

podtajnik za zrakoplovstvo Balfour rekao kako će u slučaju potrebe prevoziti ratne zrakoplove, kad bi semogle dočepati gospodina Greya? Problematična stajališta C. C. Greya potaknula su je na razgovor s majkom, tijekom ručka prošle veljače uz

devetnaesti rođendan. Posljednjih mjeseci nastojala je što manje viđati majku, zabrinuta da bi Eve mogla početi postavljati pit?nja o Macu na koja ona ne bi mogla odgovoriti, ali konverzacija s majkom bila je nasreću laka i neobvezna. Svaki put kad bi se srele, majka se zapravo suzdržavala da kopka po njezinu privatnom životu, na čemu joj

je Freddy bila zahvalna. Nije joj dakako mogla reći bilo što o svojoj tuzi i bijesu – majka bi vjerojatno umrlaod uzbuđenja kad bi doznala da joj kći više nije djevica, a da se i ne govori o zajedničkom životu smuškarcem. No mrzila je i pomisao da joj mora lagati onako kako je lagala kad bi joj telefonirao ili je

posjetio Swede Castelli, malo odviše često za njezin ukus. Očinski se raspitivao kako joj idu poslovi sletačkom školom, a bio je ili odviše tup ili odviše zabrinut prihvaćajući Freddyne priče o Ma-covu

produljenom boravku na istočnoj obali. Freddy je dobro znala da Mac nigdje nema obitelji, ali ona jeizmislila priču o ostarjelim roditeljima negdje u Maineu, a blaženi Swede vjerovao je svakoj riječi koju bi

čuo. Swede Castelli bio je jedini čovjek s kojim je Freddy mogla razgovarati opušteno. Morala je dati otkazmnogim letačkim instruktorima koji su počeli pokazivati preveliku prisnost, što je izazvalo problem njihovezamjene. Kad je Mac otišao prestala se gledati u ogledalo, ali emocije koje su je mučile iznutra očito nisuostavile traga na njezinu izgledu: samo nekoliko čvrsto ože-njenih muškaraca, od onih koji su radili za nju u

posljednjih osam mjeseci, nije pokušalo na brzinu približiti joj se. Što bi morala učiniti – da stavi papirnatuvreću preko glave? Freddy je i dalje lutala hangarom, nalazeći neku malu utjehu u tim prekrasnim aristokratskim avionima koje

je voljela zamalo kao i Mac, kad začu zvuk automobila koji se zaustavio ispred njezina ureda. Ona iziđe,žmirkajući pod blistavim proljetnim suncem, i zakloni oči rukom. Swede Castelli teško se izvlačio iz svogastarog Sedana, pa Freddy zaključi kako se i odviše udebljao za nekoga tko je još nedavno bio vratolomni

pilot. No, dobro, bit će barem sretan kad vidi da su sva tri nastavnika na poslu. Kad bi slučajno zatekao nekogakako gubi vrijeme čekajući učenika, odmah bi pomislio da poslovi idu loše.Iziđe mu u susret s dobrodošlicom, dok joj je vjetar tako rastjerivao kosu da joj je zamalo pokrio oči. Ona se



nagnu da ga poljubi u obraz. – Zdravo, Freddy, reče joj obgrlivši je. – Sama si ovdje? Mjesto je strašno tiho. – On se zagleda po letalištukojim su vrvjeli ljudi i avioni, a zatim po praznoj školi.

– Nemoj biti tako mračan, Swede. Moji su nastavnici na poslu, zarađuju dolare. Pričekaj malo pa ćeš vidjetineki užasan početnički spust, obećavam ti.

– Ne bi li sa mnom popila šalicu kave? – upita je. – Zar je letačka škola moguća bez nje? – odvrati Freddy, kojoj se učinilo da Swede želi nešto jače od kave.Taj teški oćelavjeli čovjek izgledao je tako masno da se zabrinula za nj. Izgledao je godinama stariji nakon

posljednjeg posjeta prije samo tjedan dana. Možda je bolestan – u svakom slučaju nije bilo ni traga njegovauobičajenog vedrog izraza. – Pođimo u moj prekrasni ured, reče mu Freddy, pokušavajući ga razvedriti. –Isprobaj neku od novih stolica.Ona pruži Swedeu veliki vrč kave koju je imala stalno na raspolaganju. Studenti su drhtavim glasom tražilimalo kave uoči leta, a pogotovo nakon njega, redovito oduševljeni onim što su naučili. Freddy je ocijenila da

je na učenike, nastavnike i Gavina trošila više kave nego što je svojedobno zarađivala na kolačima kod Vande Kampa. Morala bi je početi naplaćivati, što bi malo povećalo zaradu škole umjesto da bude izvorizdataka.Freddy se smjesti u jednu od jeftinih ali udobnih stolica koje je nabavila kako bi učinila mjesto ugodnijim.Zagleda se u neobično tihog čovjeka koji je ispijao kavu iz vrča. Nije prestajao sve dok ga nije ispraznio, a

zatim ga odloži na stol, obzirno, kao da je posrijedi porculan. – Slušaj, Freddy, morao bih s tobom razgovarati. – On uze maramicu i obrisa čelo. – O Macu. – Ne bi li s time pričekao, Swede? – Freddy mu je to rekla ulagujući se, pokušavajući zatajiti osjećajnestrpljenja. Nije bila baš raspoložena za tko zna već koju priču o Macovim sinovskim obvezama u Maineu. Swede Castelli kao da nije čuo što ga je upitala. – Riječ je o Macu, ponovi on teško. – Bio sam s njim u vezi,Freddy.

– Nije moguće! – Riječi su joj izletjele nasumce. – Mac mi se javljao telefonom svakog tjedna... još otkako je otišao. Želio je... doznati kako si... htio seuvjeriti da si dobro.

– Ti si znao za nj a nisi mi htio reći! – Ona skoči i stade pred njega, dok su joj se u očima zrcalile optužbe alii osjećaj da je izdana.

– Mac je zahtijevao da mu obećam kako ću šutjeti. I prisegnuo sam na to. Nisam ga mogao iznevjeriti,Freddy. Mi smo stari prijatelji – shvatit ćeš što to znači. Ovisio je o tome hoću li održati obećanje, i zato samga održao. Nije to bilo lako, vjeruj mi. Bilo mi je odvratno što sam se morao pretvarati da ne znam istinu –Isuse, bilo mi je nepodnošljivo što sam morao slušati one tvoje priče, ali morao sam izdržati. Kad bi me Macnazvao, umirao je od želje da sazna jesi li dobro. Oh, Freddy...

– Pa što onda? – Freddy je to rekla izvan sebe, ne znajući zašto je baš to rekla. Nadnijela se prijeteći nadSwedea.

– Čekaj, Freddy, dopusti mi da ti kažem svojim riječima... Mac... Freddy, Mac je u Kanadi. – Gdje u Kanadi? – uzviknu ona. Morala bi krenuti do njega, biti s njim već sutra. Ako bi odmah poletjela punom brzinom, mogla bi ga zateći već za nekoliko sati. – Blizu Ottawe, u letačkoj školi Kanadskog ratnog zrakoplovstva, odgovori Swede. Freddy krenu prema

vratima, ali je Swede zaustavi rukom. – Ne, Freddy, saslušaj me. Moram ti još nešto reći. – Još nešto? – ponovi ona, dok ju je obuzimala panika zbog načina na koji joj je to rekao. – Mac je mrtav, Freddy, izusti on bolno, dok mu se suze uka-zaše u očima. – Dogodio se sudar i on sesrušio... bilo je gotovo u sekundi. Jutros sam dobio pismo od njegova zapovjednika. Mac nije imao nikogaod rodbine, pa im je dao moje ime, za svaki slučaj. Kaže da se dogodilo dok je podučavao nekog momkakoji se preplašio i izgubio nadzor nad strojem. Oni barem misle da je bilo tako. Ili to, ili se nešto pokvarilona zrakoplovu. Još nisu sigurni. General kaže da možda nikad neće ni doznati. Pokop... je bio jučer. Vojnički

pokop... za obojicu. – Pokop, ponovi Freddy. – Pokop? Mac! Mac! Moj Mac? La-žeš mi, zar ne? Molim, reci mi da lažeš.Swede, molim te! – Glas joj se slomio u trenutku kad se šok pretvorio u razumijevanje. Swede Castellinespretno je zagrli, kao da bi je to moglo zaštititi od njegovih riječi.

– Kriste, da je barem bila laž, začu ga ona. – Mac mi je zapravo bio kao brat. – Oh, Swede, jeknu ona gotovo bezglasno među teškim jecajima. – Kako mogu živjeti ako je Mac mrtav?Kako, Swede, kako? I zašto bih željela živjeti?

– Oh, Freddy, tako mi je strašno žao. Bilo je lijepo vidjeti... vas dvoje zajedno.



– Nisi me smio ostaviti, Mac, nisi smio otići. – Bio je uvjeren da mora otići, Freddy. Objašnjavao mi je kako je uvjeren da čini pravu stvar. Strašno tevolio i bio je zbog toga kao razapet.Oboje podigoše glave kad se izvan ureda začuo glas nastavnika koji je nešto govorio svom učeniku. Mora

biti da se u meduvremenu spustio zrakoplov. Freddy žurno zaključa vrata svog ureda. – Ne bi li se možda vratila svojoj obitelji, Freddy? – Swede joj je to rekao prestrašeno, jer je njezin plač postajao sve teži. – Sjećaš li se da sam upoznao tvoju majku? Bilo bi za tebe dobro da budeš s njima. – Swede... kako bih mogla napustiti ovu našu kuću? – Iako joj se srce lomilo, pokušavala je uzvratitinjegovim naporima da je utješi. – Poznaješ našu kuću, zar ne... našu slatku malu kuću... kako bih je moglanapustiti? To je sve što mi je ostalo od njega.

– Shvaćam te, reče. – Ali kad budeš u stanju... obećaj mi da ćeš o tome razmisliti. – Kad ću to biti? Nikad neću biti u stanju otići odavde, Swede, nikad do kraja života. – Molim te, Freddy, hoćeš li mi dopustiti da učinim nešto za tebe? – Bi li... htio doći sutra navečer i ispričati mi sve što ti je Mac govorio? Sve što se s njim događalo uKanadi? Hoćeš li doći i još jednom mi ispričati... koliko me volio? Te večeri, nakon što je zatamnjelo, Freddy se vratila u hangar gdje su bili poredani stari zrakoplovi. Jednogaza drugim, izgurala je te krhke, veličanstvene i ljubljene brodove na travnjak, s druge strane letne staze. Idanas se još svakim od njih moglo letjeti, svaki je mogao ponijeti muškarca – ili ženu – daleko put plavog

obzorja.Kad su svi bili na gomili, ona najlakše od njih nekako gurnu na one teže. Freddy zatim donese kantu sgazolinom i naštrca njime pažljivo zrakoplove i okolo njih. Obišla ih je polagano, pomilovavši posljednji putnjihova krila i njihove trupove, za-krenu još jednom svaki propeler i ponovi glasno njihova legendarnaimena, koja je Mac tako rado izgovarao. Nad svakim od tih brodova proveo je stotine sati vračajući ihnjihovu nekadašnjem sjaju.

Naposljetku, oklijevajući ali i odlučno, ona zapali žigicu i dotaknu njome najbliži zrakoplov. Kad se plamen proširio, a plemenito jato zamalo u njemu nestalo, ona reče samo tri riječi prije nego što se okrenula. – Dobar let, Mac.

Glava 16.

Jane, daješ li ti svojim ozeblinama ime ili samo brojeve? – Freddy je to upitala svoju cimericu dok su seizvlačile ispod hladnih pokrivača kako bi se našle u još ledenijoj sobi. Bilo je jutro 6. siječnja 1941. Freddy

pogleda kroz razmaknute zavjese tamno, smrznuto britansko praskozorje, i odmah ih . namaknu. – Imena, imena od milja, imena momaka, naravno, i to samo onih koji su mi predložili ljubav. – PlemenitaJane Longbridge zijevnu, nastojeći dobiti na vedrini dok se spotičući približavala umivaoniku. – Brojke bi

bile depresivne. Zar je zbilja važno znati koliko ih čovjek ima? – Ali na njih se nikad nisi tužila, reče Freddy pospano i ne-raspoloženo. Ozebline, ta bolna upaljena mjesta,crvena, vrela na dodir i probadajuća, stvarale su se zbog studenog vremena i izgledom bile nešto izmeđužulja i bradavice. Izbijale su na prstima ruku i nogu, iako je nosila par vunenih čarapa ispod letačkih čizama,a rukavice nije skidala kad bi bila vani.

– Tužila sam se u školi. Gadno sam se tužila, ali nije bilo koristi. Nadzornica je na njih obraćala pažnju tekkad bi se pretvorile u čireve. Izgledale su prljavo, ali sam dobila nekoliko tjedana poštede od obveznih igara.Zamalo se isplatilo, jer sam mrzila te igre. – Smeđokosa Jane umi se na brzinu, opra zube i dobaci sebiodobravajući pogled u ogledalu, diveći se kao i obično svojoj ravnoj kosi, ravnim zubima i ravnom nosu, što

je, zajedno s njezinim nemirnim i velikim smeđim očima pridonijelo dojmu -kako je zadovoljno ali priličnotočno dometnula – da je jedna od najzgodnijih djevojaka u cijeloj Britaniji.

– To me bolesno podsjeća na Dickensa, dometnu nevoljko Freddy kad je na nju došao red kod umivaonika. – Sto, ozebline? – Ne, nego kad se djecu šalje u školu gdje ih dobivaju. Kakve koristi od toga što si plemićka kći? Zar nisirekla svojoj majci?

– Nije ju bilo briga. Bio bi to gubitak vremena. Majka voli igre, njoj su ozebline vjerojatno bile dio njezina

ponosa. – Jane otrese svoju pidžamu, jednu polovicu za drugom, i poče se hitro uvlačiti u dragocjeno predratno vuneno donje rublje. Freddy je spavala u svom vunenom rublju, što joj je bio jedini poznat načinda zadrži tjelesnu temperaturu na podnošl jivoj razini u jedva zagrijavanoj spavaonici njihova zajedničkogstambenog prostora. Bila je to jedna od najtežih zapamćenih zima. Proteklog mjeseca čak je i njemačka



Luftwaffe morala privremeno odgoditi svoje – bliceve. Ciča zima nad Britanijom zaustavila je masovnenoćne bombaške napade, koje su Nijemci započeli kad im nije uspjelo pobijediti RAF u bici za Britaniju,

prethodnog ljeta.Freddy je bila u Britaniji blizu godinu i pol dana, od kraja lipnja 1939. kad je otišla iz Kalifornije. NakonMacove smrti nije više bilo razloga da drži letačku školu. Kad se upitala što joj je činiti, nametao se kaomoguć tek jedan odgovor: učiniti nešto za stvar za koju je on umro. Sjedinjene Države bile su još neutralne,u svakom slučaju u američkim oružanim snagama nije bilo mjesta za ženu. Ali postojala je britanska Civilnazrakoplovna garda, s četiri tisuće unovačenih osoba koje su željele letjeti. Oporukom koju je predao Castelliju, Mac je zavještao Freddy sve što je posjedovao. Prodala je njihovu kućui sve školske avione, pa i dragi bijeli Rider koji joj je bio toliko srcu prirastao. Prije nego što se zaputila kaodobrovoljka u Britaniju, oprostila se s Evom i Paulom, pomirivši se napokon s ocem. U programu zaobučavanje pilota, Freddy je smjesta primljena kao nastavnica.Tri mjeseca kasnije, u rujnu 1939. Hitler je napao Poljsku, a nakon dva dana Engleska i Francuska objavilesu rat Njemačkoj, povukavši tako potez s kojim su kasnile već godinama. Prvoga siječnja 1940. odabrana je mala grupa iskusnih žena pilota koje su, poput Freddy, bile nastavnice uCivilnoj zrakoplovnoj gardi. One su potpisale ugovor s Pomoćnom službom zračnog prijevoza (ATA),organizacijom u kojoj su dotad radili samo muškarci. ATA je prema zapovijedima Kraljevskog ratnogzrakoplovstva (RAF) prebacivala zrakoplove iz tvornica gdje su proizvedeni do zračnih luka u kojima su ih

nestrpljivo iščekivali. Sada, godinu dana kasnije, ATA je raspolagala većim brojem ženskih pilota koje su tako omogućivalemuškarcima odlazak u borbu. Te su žene dokazale da mogu uspješno djelovati u podjednako teškimuvjetima kao i muškarci, radeći zaredom trinaest dana prije nego što bi dobile dva dana odmora. One suradile i po vremenu koje je bilo tako loše da se lovački avioni nisu mogli dignuti radi zaštite u zrak;upravljale su povjerenim zrakoplovima bez radija i bilo kakve navigacijske opreme osim kompasa, letećikrajolikom nad kojim su bili razapeti deseci tisuća bara-žnih balona čija je čelična užad bila jednako

pogibeljna za neprijateljske kao i za vlastite zrakoplove. Nad britanskim otokom vrijeme je teško predvidljivo, pa se moglo promijeniti i u nekoliko sekundi; k tome, postojalo je mnoštvo RAF-ovih zračnihluka zaštićenih protuzrakoplovnim topovima čije su posade ponekad pucale i prije nego što bi se raspitaletko to leti. Neprijatelj je bio tako blizu da su žene piloti često vidjele neprijateljske Messerschmitte kako

napadaju zračnu luku prema kojoj su upravo letjele. Zimi se sunce dizalo u devet a zalazilo u pet pa je, kako bi se što bolje iskoristila prirodna vidljivost, uBritaniji cijelo vrijeme rata vrijedilo – dvostruko britansko ljetno vrijeme. U vrijeme kad su Freddy i Janedolazile starim Janeinim automobilom do njihove baze u Hatfieldu, još je bilo mračno. Danas je bila prvagodišnjica otkako su žene piloti počele raditi za ATA-u, pa je njihova zapovjednica Pauline Gower odredilada se navečer održi proslava. Dan prije vrijeme je bilo užasno – naizmjenično zaleđeno, snjegovito, maglovito, kišno i oblačno, pa su uHatfieldu ubrzo nakon podneva svi letovi obustavljeni. Freddy i Jane provele su popodne u toj iznenada

poklonjenoj ugodi, kuhajući čaj, dremuckajući i sanjareći. U nekim drugim bazama ipak su odlučili letjeti, pa je tako poletjela i Amy Johnson – sada razvedena od Jima Mollisona – koja je pristupila ATA-i nedugonakon Fre-ddy. Ta slavna letačica, koja je godinama bila Freddyna junakinja, poletjela je iz Blackpoola na

lancashireskoj obali upravljajući dvomotornim školskim zrakoplovom tipa Oxford, onim modelom kojim sučesto letjele Freddy i Jane. Predviđeno mjesto slijetanja nije bilo daleko: Kidlington, baza ratnogzrakoplovstva na obali Somerseta.Freddy i Jane smjestile su se u razmjerno toploj dvorani za operativne poslove, gdje su se upoznale snalozima koje bi avione trebale preuzeti ako se vrijeme popravi. Pregledavši naloge, smjestile su se udrvenoj baraci kantine, gdje se moglo čavrljati, piti čaj i kavu, bacati sulice na ploču, igrati biljar i čitatinovine. Neki piloti donijeli su čak ploče za igranje šaha i dame, a govorkalo se i o pokretanju škole bridža učasničkoj sobi, no Jane i Freddy unaprijed su odbile da joj se pridruže. Jane se odlučila za sulice, dok jeFreddy slagala karte, što je po njezinu mišljenju zahtijevalo mnogo koordinacije i vještine. Kad je biladežurna nije se zapravo mogla koncentrirati na neku složeniju igru.

– Nešto se dogodilo, reče Jane uskoro. Piloti su se naglo okupili, ostavivši kavu, i počeli o nečemu tiho

razgovarati, dok im se na licima očitovao šok. – Što se dogodilo? – upita Freddy Helen Jones. – Amy Johnson srušila se jučer u ušće Temze. – – Bože, ne! – kriknu Freddy. – Jučer je već jako kasnila, objasni joj Helen. – Mora biti da se izgubila u oblacima i da joj je nestalo goriva,



jer je pala stotinjak milja od Kidlingtona. Sad je i službeno potvrđeno – izvukli su iz vode njezinu letačkuvreću. Dignula se iznad oblaka a zatim se spustila u vodu. Zamalo su je spasili – iz broda u ophodnji vidjelisu kako njezin Oxford tone i pokušali je izvući, ali je potonula upravo pod krmom. Freddy se okrenu od ostalih i ode do prozora. Našla se u dubokom šoku. Amy Johnson, koja je preživjela

pješčane oluje i monsune, nebrojena prisilna slijetanja, prva žena koja je sama letjela do Australije,neustrašiva žena kojoj su milijuni pjevali – Amy, čudesna Amy, ludo odvažna Amy či ja upornost nije

poznavala granice kad je ostvarila rekordni let lakim zrakoplovom od Londona do Tokija, smiona Amy koja je postigla rekord na putu od Pariza, do Cape Towna i natrag, odjevena u Schiaparel-lijevu haljinu iodgovarajući ogrtač – bilo je nemoguće da je ta Amy Johnson, njezina Amy, najiskusnija engleska letačica,morala umrijeti prva.

– Shvaćam te, Freddy, reče joj Jane zagrlivši je. – Kad mi je bilo devet godina, ona je preletjela do Australijeu starome malom Mothu. Ja sam sad blizu dvadeset prvoj godini, a ona je poginula pokušavajući prebacitiobični dvomotorac od Blackpoola do Kidlingtona. Tek joj je trideset osam. Ne mogu shvatiti kako se todogodilo.

– Možda nećemo nikad doznati, Freddy. Dođi, idemo slagati karte, pobjednik plaća ručak, prekinu je Jane. – Da se nije našla nad vodom, da nije bilo tako hladno... – Nemoj nagađati, lutko. Amy je jučer sama odlučila može li letjeti. Mogla je i ostati u Blackpoolu. Kad godletimo, odluka je zapravo na nama. Možemo se spustiti kad nam se čini da je vrijeme loše i pričekati dok se

ne razbistri. To znaš ti, kao što je znala i ona. Jučer je ona odlučila da će letjeti, iako bi to rijetko tko učinio.Taj je pravac iznad kopna – letjele smo i same mnogo puta. Ona se digla iznad oblaka, Freddy, i izgubila se.Da je bilo drukčije, ne bi se našla nad vodom. Od nas se obično ne očekuje da se penjemo iznad oblaka. Bila

je to stvar njezina karaktera kao i lošeg vremena. – Da, karaktera, ponovi Freddy zamišljeno. – Ne leti li svaka od nas sukladno svom karakteru?Freddy se zagleda po prostoriji u kojoj se okupilo mnogo žena pilota. Tu je bila Winifred Crossley, koja jenekoć izvodila zrakoplovne vratolomije, pa Rosemary Rees, baletna plesačica i istraživačica novih zračnihruta, Gabrielle Patterson, udana i majk a, koja je još 1935. bila nastavnica letenja, Joan Hughes koja je počelaletjeti kad joj je bilo tek petnaest a sad nije bila starija od Jane i Freddy, Margie Fainveather, kći lordaRunci-mana čiji je brat bio glavni ravnatelj Britanske zrakoplovne korporacije BOAC, a suprug također pilot

ATA-e. Sve su one tvorile sjajnu i časnu družinu žena pilota kojoj nije bilo ravne na svijetu; no svaka odnjih uistinu je imala vlastiti karakter letača, koji se ogledao u tome s koliko je hrabrosti a koliko pak oprezakr etala na let, s koliko natjecateljskog duha a koliko pridržavajući se letačkih propisa, s koliko preciznosti ikoliko oslanjanja na slučaj. Koja bi od njih poletjela jučer iz Blackpoola? Jamačno ni jedna, ili ipak jedna ilidvije... Nemoguće je reći, nemoguće čak i nagađati.

– Jane, počinjem shvaćati zašto si bila prva u razredu. – Hoćemo li slagati karte ili ćeš mi se i dalje ulagivati? – – Prijeđimo na karte. Zaključujući po jutru, danasnećemo letjeti. Jesam li ti ikad pričala kako se sunce diže u Kaliforniji? Vidi se svakog dana u zoru,vjerovala ili ne, pa i zimi. Jesi li znala da je Engleska na istoj geografskoj širini kao i Labrador? Čudnomjesto za život. – – Još jednu riječ, i potražit ću drugu cimericu. Predviđena proslava godišnjice ATA-e otkazana je. Freddy, Jane i još nekoliko letačica okupile su u mjesnoj

krčmi u Hatfieldu, ispile po jednu čašu u znak uspomene na Amy Johnson i zatim se kroz zamračeni graduputile do svojih spavaonica.Devetog i desetog siječnja 1941. Freddy i Jane imale su dva slobodna dana. Prvi put otkako su se upoznaleFreddy je mogla prihvatiti Janein stalni poziv da posjeti njezinu obitelj na plemićkom dobru u Kentu.Longbridge Grange bio je dom Janeina oca, lorda Geralda Henryja Wilmota, četrnaestog baruna Long-

bridgea, i n jezine majke, lady Penelope Juliet Longbridge, rođene Fortescue. Pod teškim mornaričkim ogrtačima nosile su dobro skrojene ali strogo muške odore: mornaričke hlače ituniku s po dva džepa na grudima i dva ispod opasača koji je imao bakrenu kopču. Iznad desnoga grudnogdžepa nalazio se letački znak -par zlatnih krila koja su zlatnim resama bila našivena na tuniku. Na ramenimasu imale dvije zlatne vrpce mlađeg časnika, jednu širu i drugu užu. Freddy je na rukavu nosila crveno-bijelo-

plavi znak za Amerikance. Pod tunikama obje su djevojke imale RAF-ove plave košulje i crne muške

kravate. Zbog hladnoće, obje su putovale u hlačama i letačkim čizmama, koje su inače bile predviđene samoza uzletište. Ali su u torbama nosile mornaričku suknju s odgovarajućim crnim cipelama i čarapama -službenu odoru kad nije bilo predviđeno letenje. Njihov izgled dopunjavale su mornaričke kape koje suvragolasto nakrivile na čelo.



Uspjele su se ugurati u čvrsti Anson, jedan od onih zrakoplovnih taksija koji je prevozio pilote ATA-e nazadatak i vraćao ih u bazu sa zadatka. I Freddy i Jane već su upravljale tim Ansonima, dovoljno velikima da

prime do petnaest pilota s opremom i padobranima. Kako bi gubitak jednog Ansona bio prava katastrofa zavojnu logistiku, njima su pilotirali samo najiskusniji letači. Izišle su iz aviona u nekoj zračnoj luci u Kentu, gdje ih je s automobilom već čekala Janeina majka, uspjevši

prikupiti dovoljno bonova racioniranog benzina u čast toga dugo najavljivanog posjeta. Lady Penelope potapše kćer i pruži ruku Freddy, ali se zatim predomisli pa potapše i nju. – Tako mi je drago što vas napokon vidim, draga moja. Jane mi je o vama neprekidno pisala. Mislim da jekonačno našla nekoga tko na nju dobro utječe. – Zgodna žena kestenjaste kose rekla je to zagledajući s

ponosom svoju kćer. – Zapravo, Jane utječe pozitivno na mene, usprotivi se Fre-ddy, nasmijavši se. – Besmisao. Nemoguće. Poznajemo našu Jane, ona je nepopravljiva... iako ponekad može biti umiljata. Asad, ulazite u kola prije nego što se smrznete. Ne smijemo zakasniti na ručak. Vozila je brzo i vješto, pokazujući mjesta na zasnježenim poljima gdje su za najgorih trenutaka Blitza palenjemačke bombe. – Sigurna sam da zapravo nisu ciljali nas – mi uostalom nismo opasni – ali kuća je zamaloispod letnih pravaca između Londona i luka u Kanalu. Zbilja nezgodno... nakon jedne eksplozije otpala nam

je žbuka u sobi za primanje. Naravno, tenisko igralište stradalo je prošle jeseni od zapaljive bombe, a na putu do sela još uvijek leži jedna neeksplodirana bomba. Nadam se da će je netko onesposobiti prije nego

što se otopi snijeg. Zbilja glupo. Ipak, to me podsjetilo kako vas moram upozoriti na potpuno zamračenjekuće. – Tko nadzire zamračenje, majko? – upita je Jane. – Ja, naravno. Ne bih se ni na koga drugog mogla osloniti. Koliko god to pokušavao, tvoj jadni otac ne vidiu mraku. Novi vrtlar Small – sad mu je barem sedamdeset pet – doduše je sasvim dobar. U slobodno vrijeme

pravi Molotovljeve koktele, za slučaj invazije. Imamo ih već cijelu gomilu. Pokušala sam mu objasniti da je prijetnja invazije prošla – zar ne, Jane? – ali on je gluh, pa niti čuje niti sluša. Ona se osvrnu prema Freddy. – Jane nam je pisala da su vaši roditelji u Londonu. Kako im je bilo? – Prilično neudobno i zastrašujuće, ali ništa gore od toga. Obišla sam ih u Londonu prilikom posljednjegdopusta; jedna kuća na kraju ulice pogođena je bombom, ali inače su dobro.

– Kako sam čula, vaš je otac došao da se pridruži generalu de Gaulleu?

– Krenuo je iz Los Angelesa na prvi de Gaulleov poziv iz Londona, u lipnju 1940. i pridružio se ovdjeSlobodnim Francuzima. Radi s Gustavom Moutetom i skupinom novinara koji su pokrenuli dnevni listFrance. Moja majka radi kao vozačica ambulantnih kola... upravo je ovog vikenda na dužnosti.

– Sigurno se pritom dobr o osjeća, dometnu lady Penelope, pazeći da ne zapita ništa o Delphini, o kojoj nisučuli od dana kad je Pariz okupiran. Kola su brzo prošla kroz seoce i usporila pred velikim ulaznim vratima. –Dobro došle, drage moje, stigle smo.Lady Penelope prošla je k olima duž pristupnog puta obrubljenog hrastovima i stade pred kućom koja kao da

je izronila iz snježnih zapuha – toliko se dobro bila uklopila među sada gola ali lijepa stabla i zimzelenegrmove tise kojima je bila okružena. Kuća je bila građena na kanat, s jakim hrastovim gredama i žućkastomciglom, uklapajući se tako u krajolik s kredastim dom i šumom pokrivenom brežuljcima. Jedva da je ikadnetko pokušao izbrojiti različite krovne plohe Longbridge Grangea, zabate pokrivene crijepom i pravo

mnoštvo dosjetljivo građenih dimnjaka. Mnogobrojni asimetrični prozori bili su pokriveni malim plohamaod stakla, već toliko starog da je dobilo boju lavande. Zadnji put kad je lady Penelope dala nešto preurediti u

jednoj ostavi, pronađena su dva kovana novčića iz 1460. Vrijeme je u Grangeu bilo vrlo ćudljivo, čuvajućisamo ono što je ugodno oku.Zgrada Longbridge Grange imala je pet krila podignutih tijekom vremena u različitim slogovima iodražavajući uspone i padove obiteljskog blagostanja. Unatoč svojoj veličini, ništa na toj sjajnoj građevininije bilo ukočeno klasično. Ona je od davnine bila tek ladanjski posjed, središte oko kojeg su bile okupljenefarme Longbridgeovih, pogon za proizvodnju jabukovače, velika štala, kolnica, golubarnik te više štagljeva iostalih seoskih zdanja. Kad je Freddy ušla u Grange osjećala se kao da stupa u neku prijaznu i mirisnu šumu.Borove grane ukrašavale su vrata i kamine, a božićna imela još je visjela u predvorju. Mnogobrojni psi lajalisu od radosti pozdravljajući goste.

Jane Longbridge bila je druga po dobi između sedmero djece. Dva njezina mlađa brata školovala su se izvanmjesta, ali troje mlađe djece, sve djevojčice – blizanke od devet i najmlađa kći od sedam godina – još su

pohađale školu u obližnjem selu. U čast dolaska gošća danas su imale slobodan dan. Stidljivo su se rukovales Freddy, a zatim se baciše na Jane, zamalo je obo-rivši na tlo.



– A sad pođite svi, ručak je u kuhinji. – Lady Penelope prekinula je pozdravljanje, gledajući svoje potomstvo i pse s dra-gošću, kao da nije mogla zamisliti otkud svi odjednom ovdje. – U kuhinji? – upita iznenađeno Jane. – To je najtoplija prostorija, draga. Veći dio kuće sad je zatvoren, pa će biti velikog skidanja prašine kaddobijemo rat. Ali o tom ću misliti kasnije. Jane i Freddy provele su veći dio popodneva igrajući se s djevojčicama, uživajući u njihovim zadivljenim

pogledima. Freddy se naposljetku uputi u svoju sobu da malo otpočine prije večere, navu-kavši najprijetamne zavjese radi zamračenja. Čvrsto je odspavala jedan sat, a pri je nego što je usnula zahvalno je

pomislila kako je prostorija ipak topla, iako ne odviše. Pet punih sati ugode... možda i pet i pol?Probudilo ju je kucanje na vratima. Ušla je Jane noseći ogrtač za kupaonicu, debele sokne i papuče zaspavaonicu. – Pripremila sam ti kupku, reče ona tihim urotničkim glasom. – Kupku?

– Toplu kupku. Pravu kupku. Onu predratnu. Strogo nezakonitu. Računam na tebe da nećeš nikom reći niriječi. To mora ostati naša tajna. – – Hoćeš reći...

– U kadi ima više od tri i pol inča vode, najavi svečano Jane. – Oh, Jane, kako si uspjela? – kriknu Freddy. –Znaš da to nisi smjela. To je protiv svih propisa.

– Ne postavljaj glupa pitanja. Kreni za mnom. Tiho... ostali su zauzeti drugdje po kući. Ne želim čuti nišapat.Ona stavi prst na usta i pruživši Freddy ručnike povede je niz hodnik do vrata iza kojih je bila velika

kupaonica s viktorijan-skom kadom na mjedenim lavljim šapama. Freddy dođe na vr -šcima prstiju do kade iuzdahnu. Unutra je bilo valjda i petnaest inča tople vode koja se isparavala. Još otkako je objavljen rat nijevidjela kadu s toliko vode. U njihovu vojničkom boravištu mrzovoljna gazdarica im je dopuštala mlakukupku jedanput tjedno s propisanom visinom vode od tri i pol inča. Sva ostala pranja odvijala su sedjelomično, pred umivaonikom u sobi. Ovo je bila prava raskoš!Freddy se razodjenula i brzo se spustila u vodu, utvrdivši da joj dopire točno iznad struka. Uze komadsapuna koji joj je pražila Jane, nasapuna kosu i ispere je prije nego što se počela trljati golemom spu žvomkoja ju je čekala na klupi pored kade.

– Bože, kako je ovo dobro! Izvrsno! Ostat ću u kadi dok se voda ne ohladi. Dok se ne smrzne. Ništa me nećeistjerati!

– Zar se voda već hladi? – upita je Jane zabrinuto.

– Da, zapravo, ali malo. Ne, Jane, što god se dogodilo, nemoj odvrnuti slavinu. Ne bi bilo pošteno premadrugima, osjećam se ionako dovoljno krivom. Kako mogu pogledati u oči tvojoj majci? – Mokra kosacijedila joj se niz lice obuzeto zadovoljstvom. Koža joj je bila ružičasta od trljanja.

– Nemoj biti smiješna. Mama ima još cijelo brdo drva. – Jane odjednom krenu prema vratima i otvori ih. – Sretan rođendan! – začu se cijeli zbor glasova. Uđoše tri Ja-neine sestrice, svaka s kotlićem kipuće vode.Iza njih ušla je i lady Penelope, široko nasmiješena, također s kotlićem iz kojega je izbijala para. Onezaokružiše Freddy i uz rođendansku pjesmu počeše lijevati vodu u kadu. Kad se posljednji srok pjesme

počeo stišavati, pridruži se i jedan muški glas. Svih petoro Long- bridgeovih ispustiše kotliće, zaboravišesvoju gošću.

– Tony! – počeše klicali uglas. Bio je to njihov najstariji brat. Skrivši se pod vodom, zamalo zgrbljena, Freddy je promatrala prizor u kojem su odzvanjali glasovi. Je li

Jane i ovo isplanirala? Zar bi moglo biti slučajno nešto toliko tipično za nju? – Tony, uđi i pozdravi se, zapovjedi Jane. – Mlađa časnice Marie-Frederique de Lancel, smijem li vam predstaviti svoga brata, zrakoplovnog bojnika, plemenitog Antonvja Wilmota Ali-staira Longbridgea?Freddy, ovo je Tony.

– Sigurna si? – Freddy upita sumnjičavo prijateljicu, dok je rukama pokrivala grudi. – Sasvim, dobro ga poznajem, odvrati Jane. – Dobra večer, bojniče Longbridge. – Freddy pokuša ljubazno kimnuti, ali ipak nije podigla glavu. – Dobra večer, mlađa časnice. Koliko vidim, bez odor e. – Na dopustu, gospodine. – Svi to kažu. – Gospodine, uvjeravam vas da je istina.

– Možete li to dokazati? – Ne. – Onda vas držim za riječ. – Zahvaljujem gospodine.



– Nemojte pretjerivati. Možete biti voljno. – Antony, da si smjesta izišao iz kupaonice, javi se lady Pene-lope. – Pusti Freddy da se okupa na miru. – Ali danas je njezin rođendan, mama, zar ne shvaćaš da joj je potrebno društvo? Sjest ću ovdje i pričali snjom. Jane, možeš nas ostaviti. Djeco, donesite mlađoj časnici još tople vode.

– Antony, nemoj iskušavati moje strpljenje, upozori ga majka. – Dobro, mama, ako već zahtijevaš, reče on oklijevajući, ali ne odmičući se od kade. – Ti znaš da je rat, zarne? Stari običaji moraju ustupiti pred novima, tako je to. Dobro, majko, ne moraš me štipati. Odlazim.Mrmljajući nešto u sebi, Jane je prekapala po svom ormaru, razgledajući red predratnih večernjih haljina.

– Nisam mislila da se ljudi još presvlače za večeru, reče Fre-ddy koja ju je promatrala. – Zar misliš da bi ti se dopustilo pojaviti se na r ođendanskoj večeri u odori? – Nakon javnog izlaganja prilikom kupke, ne znam više što misliti... ili očekivati, Freddy je četkala kosu pokušavajući je ukrotiti, ali danas je, jamačno zbog hladnog vremena, bila još manje ukrotiva nego inače.Imala je doduše ATA-inu propisanu dužinu, tako da se ovratnik odore mogao vidjeti, ali ono što je ostalonije se dalo natjerali u red.

– Baš lijepo što se Tony pojavio, zahihota se Jane. – Mislim da si mu se dopala. – Uz onoliko vodene pare jedva me mogao vidjeti. U svak om slučaju, ja ga se nisam usuđivala pogledati. – Jesu li svi Amerikanci tako suzdržani? – A jesu li svi Britanci tako poduzetni?

– Tony? On je apsolutno bezopasan, odvrati Jane preko ramena, ali s izrazom poštovanja mlađe sestre spramdvadesetpe-togodišnjeg brata. – Nije bio nasrtljiv, zar ne? Možda je odviše poduzetan, nepristojan ili čaksirov – možda je pokazao da se ne zna uljuđeno ponašati. No ipak, samo se želio s tobom sprijateljiti. NašTony je društven momak, dobroćudan. Neće ti dosađivati, lutko. Osim ako ti ne bude do toga stalo. Dakako,

bila bi druga priča da si njemački pilot u Messerschmittu ili Jun-kersu 8, tad bi ga se doista morala čuvati.Ah! Evo je, pitala sam se gdje je.Jane izvuče iz ormara vješalicu na kojoj je visjela haljina od srebrnaste tkanine, bez naramenica,zabljesnuvši odjednom cijelu prostoriju. Suknja je bila tako bogata da je izgledalo kao da bi sama moglaotplesati valcer. Struk je bio naglašen širokom vrpcom od crnog baršuna, s čvorom na jednoj strani, odaklesu baršunske vrpce dopirale gotovo do poda. Na drugoj vješalici bio je crni baršunski plašt u obliku širokodrapiranog luka, obrubljen srebrom.

– Prilično svečano, rekla bih, dometnu Jane držeći vješalice. – Plašt će poslužiti bude li ti hladno. Probajkako ti stoji. – Stajat će mi izvrsno! Ništa me neće spriječiti da obučem tu haljinu. – Freddy je bila bez daha, s osjećajemneshvatljiva užitka. Sve što se dogodilo otkako je nogom stupila u Longbridge Grange nalikovalo jenekakvu prekrasnom pikniku na travi, zanosu trenutka koji je bio u potpunom neskladu s Engleskom u dobarata. Bila je obuzeta nekom vrtoglavicom, nepristojno uzbuđena i nedopustivo zadovoljna sobom. Nisu jeviše smetale ni ozebline.

– Cipele! – Jane se lupi po glavi i poče prekapati po garderobi, izvukavši par srebrnih cipela i rublje odtankog platna. – Jesam li što zaboravila?

– Imaš li tijaru? – Nije baš nužna za večeru. Iako... uzme li se u obzir...

– Šalila sam se. – Negdje su zametnute. Zasad nema tijare. Šteta, ali... vrijeme je da se odjenemo. Tata je vjerojatno većdošao, a ako ne dobije svoje piće prije večere, mogao bi se namrgoditi. Zovi me ako za-trebaš pomoć.Vidimo se u prizemlju za pola sata, u redu?

– Naravno. Hvala ti što si pronašla haljinu, Jane. – U njoj sam bila zaprošena već pet puta... to je sretna haljina... ali ne za momke, naravno. Žalim ih. – Za njih je to bila slaba sreća, usprotivi se Freddy, okrećući se zanosno s haljinom i promatrajući uzbibanutkaninu. – Treba ih šarafiti, Jane.

– Jesam, lutko.Kad je Freddy uspjela navući na sebe nepoznatu odjeću, staviti rumenilo na usne i, neuspješno doduše,srediti jarkocrvenu kosu, odrasli Longbridgeovi već su se okupili u knjižnici, ispred širokog kamina,

razgovarajući uglas a ponekad i istovremeno, dok je lord Gerald u srebrnom šejkeru pravio martini zadruštvo.Freddy je zastala neodlučno pred vratima, osjećajući se zbrkano. Svi nazočni su obitelj, samo je ona stranac

– ali ovdje su je dočekali kao nitko prije. Bilo joj je jasno da poznaje Jane bolje i od vlastite sestre, ali još



nikad nije vidjela Janeina oca, a Tonyja je vidjela tek izdaleka u odori RAF-a. Bez sumnje, osjećala sestidljivo – što joj se nije dogodilo već godinama – ali ne i bojažljivo, jer je znala da joj ova izazovna haljinaizvrsno pristaje. Ovo je bio njezin dvadeset prvi rođendan. Bila je počasni gost i, dragi Bože, svi su je većiščekivali. Uz tu pomisao odvažila se na dugi i poletni korak koji ju je uveo u sobu. Janein otac tresao je džin svermutom, i po zvuku što je dopirao iz šejkera mogla je zaključiti da će piće ubrzo biti spremno. Onazastade jer ju je stidljivost ponovno svladala: svih četvoro nazočnih u sobi prestalo je razgovarati i okrenulose prema njoj. Zavlada tišina koja je bila dokaz divljenja, ali Freddy to nije shvatila. Lord Longbridge odložišejker i pristupi joj.

– Sretan rođendan, gospođice de Lancel, reče, uzevši je za obje ruke i zagledavši se u pobjedonosno plavetnilo njezinih neukrotivih očiju. – Sin mi kaže da sam propustio događaj dana, štoviše godine. To zbiljanije bilo u redu. Nakon takva mog postupka, ne znam hoćete li mi što još uzeti za dobro. Morat ću za vasučiniti iznimku ili, još bolje, kako bi bilo da ponovite predstavu sutra? Ali upozorite me na vrijeme, da je ne

propustim. Pitam se pijete li martini. – Sa zadovoljstvom. Zovite me Freddy, molim vas, nasmiješi se ona dok joj je stidljivost potpuno iščezla ususretu s tim sjedokosim i zgodnim šarmerom čije su oči bile vragolaste kao i Janeine.

– Dobro, Freddy, odgovori on i ponudi joj ruku. – A sada, dođite do vatre. – On je povede kroz prostranu, polumračnu i visoku prostoriju do Jane, nimalo skromno odjevene u haljini od skrletnog satena, i do lady

Penelope, veličanstvenoj u sme-đem baršunu s čipkama boje stare slonovače. Neprimijećen od žena, Tonyse provukao do ukrašenog božičnog drvca u uglu, pretvarajući se kao da nešto na njemu dotjerava, a zapravos namjerom da može bolje promotriti Freddy prije nego što je pozdravi.Kad je ušla u prostoriju, učinilo mu se kao da plovi na nekom svijetlom nimbusu. Bilo je nečega zamalonebeskog u njezinoj tihoj i srebrnastoj pojavi; ona ga je podsjetila na pojavu zvijezde Večernice. Je limoguće da je to ona ista šaljiva pojava iz kade u kupaonici? Zar je metamorfoza bila tako laka? Hoće li se

prije kraja večere pretvoriti u nešto nalik cvjetnom stablu? – Tony, pomozi mi, zamoli ga otac. – Dodaj Freddy njezin marini.Dok je prinosio čašu s ledom do kamina, bojnik Antony Longbridge zamalo se spotaknuo o sag koji je tustajao već pet generacija prije nego što se on rodio. Freddy ga pogleda. – Do bra večer, bojniče, reče. – Sada

bez odore, koliko vidim. – – Ah, ovo. – On pogleda svoje večernje odijelo. – Mislio sam... u ovom

posebnom slučaju... a moja bi odora ionako morala biti izglačana. Ovo mi se čini udobnijim... napokon, nadopustu sam... – Oni uvijek nađu neku izliku, zar ne Jane? – Freddy zatrese glavom ne odobravajući. – Ovo je šokantno. Tipovi iz RAF-a kao da nemaju nikakva morala. Za njih, svatko bi drugi morao bitiuglačan. Vjerojatno se nije ni obrijao prije večere, suglasi se Jane. Freddy se suzdrži da ne ispita rukom prijateljičinu tvrdnju. Freddy je znala da je Tony pravi Englez, u što bi

bila sigurna i da ga je samo na sekundu ugledala na Sumatri ili Antarktiku. Imao je onu nedvosmislenu, čistustrukturu lica, uvjerljive pokrete tijela, poput noža oštru odlučnost koja nije ostavljala mogućnost dvojbe.Čelo mu je bilo visoko, a glatka smeđa kosa s razdjeljkom spuštala se prema zatiljku u jednom lakom valu.Oči su mu bile blijedoplave pod svijetlim obrvama, nos zašiljen i izrazit kao da je od nekoga križarskogviteza, usta čvrsta, široka i tanka, obrazi ravni i rumeni, uši velike i priljubljene uz glavu. Nije bilo ničega ni

opuštenog ni taštog na njegovu mršavom i upečatljivom licu. Tony je bio snažno građen, no unatoč tome,zahvaljujući svojoj visini stvarao je dojam vitkosti. Bio mu je prirođen autoritet i zapovjednički odnos. Unjegovim britanskim svojstvima nije bilo ničeg pretjeranog, zaključi Freddy i nasmiješi mu se kao što nije

još nikom u posljednje tri godine. – Uspio sam se obri jati, reče Tony odbijajući insinuaciju svoje sestre, – iako voda nije bila topla koliko jetrebala biti.

– Vjerujem vam na riječ, odvrati Freddy nestašno i, ponesena potrebom za flertom kakvu još nije osjetila uživotu, okrenu se lady Penelope da je upita nešto o podrijetlu njezine čipke. U prostoriji zagrijanoj dvama velikim kaminima, večeru je servirala jedna postarija žena uz pomoć dečka odčetrnaest godina, oboje iz susjednog sela. Njih dvoje su i dalje bili na raspolaganju kuharu u iznimnim

prilikama, a ta je čudna kombinacija domaće ispomoći bila – uz radosnu i vedru večeru – jedini znak da je

Engleska u ratu. Svatko za stolom blagoslovio je teški mraz koji je zaustavio neprijateljstva – ali nitko zavečerom nije spominjao vrijeme, kao da su se svi bojali uroka.Konverzacija što se uz svijećama osvijetljeni stol odvijala među tim ljudima ne bi bila različita ni da se

braća Wright nisu rodila, da su potomci Georgea III. još uvijek vladali Amerikom a oni Louisa XIV.



Francuskom. Da se šampanjac nije više proizvodio u Champagni, da Mozart ili Gershwin nisu nikad živjeli,da konji nisu više bili uzgajani, da Bloomsbury nije više cvao ili da Fred Astaire nikad nije plesao – oni bimorali naći neke druge teme razgovora. Kad se ugodna večera počela bližiti kraju, lord Longbridge nestade u kuhinji iz koje se vratio s golemom

buteljom Dom Perignona. Koliko se Freddy mogla sjetiti, otvorio je bocu jednako stručno kao i njezin djed,a zatim poslužio sve uz Tony jevu pomoć.

– Ovo je sasvim posebna zdravica, reče on. – Danas gospođica Marie-Frederique de Lancel – Freddy za prijatelje – počinje vrlo zanimljivo životno razdoblje. Alexander Pope pisao je o – žustrom mladuncu – koji – čezne za dvadeset prvim rođendanom, Samuel Johnson o – rastućem samopouzdanju u dvadeset prvoj...Thackeray je spominjao – divne dane kad mi je bila dvadeset i jedna. Svi ostali u prostoriji već su preživjelitaj čarobni trenutak, Jane tek prije nekoliko mjeseci, a ja prije mnogo godina, ali svejedno. Važno je daFreddy neće više morati žudjeti za dvadeset prvom – ona je već doživjela taj divni dan i zaslužuje da mu seraduje. Neka ta radost raste sa svakom sljedećom godinom. Živjela! Freddy se zacrvenjela u trenutku kad su svi ispijali čašu u njezinu čast. Rumenilo se još pojačalo kad je ladyPenelope zazvonila i iz kuhinje se pojavio dječak koji je očito čekao iza vrata, noseći više šarenih omotakoje je stavio ispred Freddy.

– Ne, ne! – počela je prosvjedovati. – Već ste bili tako dobri sa mnom. Ona fantastična kupka bila je poklon. – Glupost, draga moja. Ovo su samo improvizacije – nismo mogli dospjeti do trgovina, ali za tako važnu

prigodu moraš dobiti darove. – Lady Penelope bila je neumoljiva. – Hajde Freddy, otvori ih, javi se Jane.Dar lady Penelope bio. je debeli i mekani, nebeskoplavi pulover, a jedina je Jane znala da ga je darodavkaisplela zapravo za nju. Lord Longbridge donio je srebrnu bočicu s monogramom koju je redovito nosio u lovte uz nju i bocu skupocjenog viskija od slada.

– Nosi je uvijek sobom, objasni joj on, – u slučaju brodoloma ili ako na te nasrne pobjesnjeli slon.Jane je iz svog čudesnog ormara izvukla noćni ogrtač od crnog sifona s čipkama, za koji je odlučila da ga netreba nositi osim u specijalnim prilikama, koje joj se dosad neobjašnjivo nisu ukazale.

– Vjerovala ili ne, draga moja, zatrebat će ti sad kad si dovoljno ostarjela, prišapnu ona Freddy. Freddy je bila dovoljno mudra da se ne pokušava dosjetiti kad je posljednji put bila tako sretna.Bila je već odavno prošla ponoć kad se Freddy napokon našla u krevetu. Formalno gledano, njezin rođendan

već je bio prošao, ali oduševljenje je još uvijek poput vina kolalo njezinom krvlju, tako da nije moglazaspati. A nije to ni željela. Ovo emotivno slavlje bilo joj je odviše dobrodošlo da bi mu dopustila da sesamo tako istopi u snatrenjima. Ležala je pod pokrivačem otvorenih očiju, odjevena u noćnoj tmini u ogrtačod crnog sifona s plavim puloverom preko njega i u debelim vunenim čarapama, smiješeći se prema stropukoji nije mogla vidjeti.

Netko lagano pokuca na vrata. Freddy pomisli da to dolazi Jane na mali trač nakon svečanosti, ali kad ju je pozvala da uđe pojavio se – Tony, sa svijećom u ruci. Pod njezinim treperavim svjetlom vidjela je da je još uhlačama i košulji, ali platneni prsluk zamijenio je kaputom. Ostao je stajati na vratima, ne ulazeći u sobu.

– Donio sam vam rođendanski poklon, reče on. – Nisam znao da vam je rođendan, a nisam znao ni da ćete biti ovdje, pa ga nisam mogao pripremiti za večeru... možda će vam se svidjeti? – Ne bismo li s tim pričekali do jutra? – predloži Freddy.

– Ovo je poklon upravo za noć, objasni on držeći nekakav duguljasti predmet, dobrim dijelom pokrivenukrasima s božičnog drvca, tako da se nije moglo razaznati što je posrijedi. – Ujutro od njega ne bi bilokoristi.

– Onda bih ga ipak mogla prihvatiti sada. – To sam i ja pomišljao... najbolje odmah. – Priđe njezinu krevetu i pruži joj tajanstveni predmet. Bio je vrlotopao i migoljio se u rukama.

– Bože... – uzviknu ona. – Sto...? – To je moja krevetna grijalica, objasni joj on, razgaljen njezinom zapanjenošću. – Napunio sam je prijenekoliko minuta, ali mi je zamatanje oduzelo vremena.

– Oh, Tony... nije valjda vaša vlastita krevetna grijalica? Ne mogu vam je oduzeti. – Za nju sam snažno sentimentalno vezan, ali sad mora pripasti vama. Provela je sa mnom mnoge hladne

noći, ali pronaći ću neku drugu i pripitomiti je... to valjda neće biti odviše teško. Čim zazviždite, obično se odmah pojave. Molim vas, zadržite je.

– Ako ste sigurni – bilo bi mi vrlo drago. I mislit ću na vas svake noći kad je napunite vodom. A sad idemspavati. Laku noć, Tony.



– Laku noć, Freddy, reče on, ali pritom ipak primakne stolac uz njezin krevet, odloži svijećnjak na pod isjedne pored nje. – Još samo nešto... budući da još niste zaspali, htio bih s vama izmijeniti koju riječ.

– Samo jednu riječ, reče ona, skidajući nespretno načinjen omot s grijalice. Stavila ju je pored sebe pod pokrivačem, koji je privukla sve do brade. – Vidite, upravo sam premješten i postavljen za zapovjednika jednoga novog jata, gomile momaka kojedosad uopće nisam vidio. Hm, pomislio sam da biste me mogli uputiti kako postupati s momcima.

– Objasniti časniku RAF-a što da radi sa svojim pilotima? Ha! Laku noć, Tony. – To su Amerikanci iz Orlovog jata. Oni su ovdje još od prošlog rujna, ali nisu mnogi sudjelovali uakcijama. Dok je trajala bitka za Britaniju nije se za njih mogao izdvojiti nastavnik... otkako se vrijeme

pogoršalo ostali su po strani, a sad se i njihov zapovjednik razbolio... evo, ti klipani sad su moje novo jato, pa sam pomislio, budući da ste više ili manje Amerikanka, da biste me mogli posa-vjetovati kako s njima postupati. Zbunjen sam što mi je činiti, to mi je prilično nejasno, pa ćete shvatiti što vas molim za pomoć. – Nemojte ih zvati 'klipani' nego 'momci', i to bi bilo dovoljno. Laku noć, Tony. – 'Momci', to mi se čini odviše nježno. Jeste li sigurni, Freddy? – Da – 'momci' ili 'dječaci', to bi bilo sve što se tiče lingvističke strane. Što se svega ostalog tiče, pridržavajtese slanga RAF-a ili prihvatite njihov. Laku noć, Tony.

– Zahvaljujem, Freddy. Učinili ste me mnogo sigurnijim. – On ustade sa stolca i sjede na rub kreveta. –Lijepo je od vas što ste mi posvetili ovih nekoliko trenutaka, Freddy.

– Uvijek sam spremna pomoći. Laku noć, Tony. – Laku noć, Freddy, reče on, nagnu se preko kreveta i poljubi je u njezina puna, nasmiješena usta. – Oh,Freddy, draga i lijepa Freddy, mogli bismo pokušati još jednom, mrmljao je on prinoseći je k sebi i ljubeći jeneprekidno. Oboje je zapravo žeđalo za međusobnom bliskosti, oboje je bilo obuzeto porivom da se dotiču,drže i grle – što je postalo neizbježno još onog trenutka kad je prethodne večeri Freddy ušla u knjižnicu. Bili su zapanjeni dugo odgađanom eksplozijom poljubaca, koja je bila neizbježna, krajnjeg čeznućaodgađanog sve do boli. Tony je glasno uzdisao, ponesen srećom, dok je ležao na pokrivaču i grlio je,

pritišćući je uz grudi. Za dugih i nježnih trenutaka što su slijedili predavali su se uzajamnim otkrićimaljubljenja bez riječi, još uvijek razdvojeni s više slojeva vune, promatrajući se međusobno uz slabašnosvjetlo svijeće na podu.

– Tony... osjećaš li se udobno? – prošapta ona napokon.

– Ne baš osobito... – Mogao bi... skinuli cipele. – Već jesam. – I prsluk... košulju... hlače... – Tada bih se smrznuo. – Ja ću te grijati. – Jesi li sigurna? Ne bih mogao... ne bih smio... oh, draga, akouđem u tvoj krevet... – .

– Jesi li ti zbilja pilot? – upita ga ona dosjetljivo, shvaćajući kako je odviše džentlmen da bi je pokušaoobljubiti pod vlastitim krovom, a da prije toga ne dobije nedvosmislen poticaj.

– Sasvim sigurno.

– Onda se prestani ponašati kao kakav kukac, reče ona, upotrijebivši podrugljiv izraz u RAF-u za neletačkoosoblje.Prije nego što je to izgovorila, svijeća na podu ugasila se, ostavljajući ih u potpunoj t mini. – Prokletstvo,

promrmlja Tony dok je tražio svijeću po podu, no pokret mu je bio tako nagao da je svijeću i nehoticeodgurnuo do udaljenog kuta sobe. Pokušao je pronaći drugu svijeću na noćnom ormariću – ali jedina

posljedica bila je da je svjetiljka glasno pala na pod i razbila se u komadiće. – Oh, dovraga, jeknu on i podiže se skidajući sa sebe odjeću što je brže mogao, razbacujući je po podu. Gol, skoči u njezin krevet i pokuša je obujmiti. – Ah! – jauknu ona kad su im se čela glasno sudarila. – Boli li te? – upita on zabrinuto. – I te kako, a što je s tobom?

– Kao da sam slomio nos. Evo, popipaj ga, ne, dovraga, to je moje uho. – Bolje da ne tražim tvoj nos, jer bih ti mogla iskopati oko, pobuni se Freddy. – Zar imaš tako lošu noćnu vidljivost, prigovori on, pokušavajući joj skinuti pulover. – Dereš mi noćnu košulju! Pazi! Oh, grubijane, makni se! Raskinuo si mi jednu naramenicu. I miči to



koljeno s moga trbuha! – Mislim da je to moj lakat. – Kud si se to spustio. Dođi odmah gore! Previše si visok... – Zar nemaš negdje žigicu? – zavapi Tony, čiji se vrat zaglavio ispod njezina pazuha. Ona se počela savijatiod smijeha.

– Tony! Ne miči se! Barem ja znam gdje sam! Skinut ću odjeću i, ako.se ne budeš micao, već ću te pronaći. – U redu. – On je ležao nepokretno dok je Freddy svlačila pulover, skidala noćnu košulju i sokne,osluškujući kako padaju na pod. A zatim se predade njezinim željnim i slavodobitnim rukama, dišućiuzbuđeno u skrovištu ispod njezinih pokrivača.

– Bože, bojniče, što je ovo? Oh, to je grijalica – malo sam se zabrinula – a što je ovo? – Nemoj to dirati – još ne. – Zašto ne? – upita Freddy prostodušno. – Izgleda tako... prijateljski. – Ne diraj ga, preklinjao ju je on. – Zašto? Zar ne znaš da smo u ratu? Pravilo je da se ne smije gubiti vrijeme. – Ona stavi jednu svoju dugunogu preko njegova bedra, u darežljivom i neodoljivom pokretu. – Je li ti sve jasno? – šapnu Freddy. –Imam jedno mjesto za njega.Te duboke zimske noći Freddy i Tony samo su isprekidano spavali. Budili bi se iznova, uvijek s novom,razbuđenom željom. Na svojim tijelima pronalazili su najtoplija i najskrovitija mjesta, poput strpljivih ali

ustrajnih istraživača koji tragaju vršcima prstiju, jezicima, i nosnicama, umjesto očiju što su ostalezarobljene mrakom. Prošaptali bi jedno drugome riječ zahvalnosti i zadovoljstva, a zatim bi opet usnuli, budili se potom ne snalazeći se, dok ne bi pronašli nove granice koje će prijeći i nova pravila koja će prekršiti. Posljednji san učinio se Tonyju predugim, pa se prisilio da ustane i malo razmakne tamne zavjeseza zamračenje. Odskoči od prozora i sakri se pod pokrivač.

– Dovraga! – Što je? – upita ga zbunjena Freddy. – Djeca... već su sva vani... upravo su dovršili snjegovića pod tvojim prozorom, jer ga još jučer nije biloovdje. Sam Bog zna koliko je sati.

– Pogledaj uru, dragi. – Ostala je u mojoj sobi.

– Dobro, zaključit će da smo otišli kasno spavati. – Neće, Jane, reče on uvjereno. – Nije me briga, izjavi Jane. – Poljubi me, ti šašavče. – Želim da doznaju! Reći ću svima! – reče on u nastu pu zanosa. – Ne! Da se nisi usudio! – Koja je adresa tvojih roditelja u Londonu*, uoka Tony. – Što kaniš učiniti – nazvati ih i kazati im da si proveo noć sa mnom? – Freddy se odjednom uplaši, jer jeizgledao sposoban za sve.

– Bit ću u Londonu sljedećeg t jedna. Želim vidjeti tvog oca. – Zašto, za ime božje...? – Želim ga upoznati sa svojim namjerama, naravno. Želim dobiti njegov pristanak. – Tony je to izrekao s

toliko dostojanstva koliko je dopuštao njegov trenutačni skromni izgled. – Bože, prošapta Freddy, zamišljajući prizor. – Mislim da to nije dobra zamisao, mogao bi ga... prestrašiti. – Ali želim se s tobom vjenčati, mislim da si toga svjesna. Prema tome, moram s njim razgovarati. – Zar ne bi prije toga trebao razgovarati sa mnom? – I hoću, ali sve u svoje vrijeme. Prije svega, moram mu se predstaviti. Hoće li mi prigovoriti što baš negovorim osobito francuski?

– Neće, nasmija se Freddy. – Ne vjerujem. Ti zbilja kaniš... zatražiti od njega dopuštenje da smiješ... ah...hodali sa mnom?

– Svakako. Ako nemaš ništa protiv. – Ne izrazito, ne bih to mogla. – Prema tome, otići ću ga vidjeti. U redu?

– Zapravo, kad promislim... nakon toliko godina on zaslužuje jedno ugodno iznenađenje. – Što hoćeš time reći, draga? – Možda ću ti objasniti jednog dana. A možda i neću. – Jednog dana reći ćeš mi baš sve, uzvrati on samopouzdano.



– Tek nakon dugotrajnog i ustrajnog udvaranja. A možda ni tada. Pribojavam se da su te posljednja zbivanjauvjerila kako sam već tvoja.

– Oh, Freddy, ja te obožavam – potpuno i zauvijek. Voliš li me? – Malo. – Ništa više od toga? – Mnogo više od toga. – Koliko mnogo? – upita on željno. – Rekla bih ti... ali iz grijalice curi voda.

Glava 17

Delphine je kao omamljena stajala na vratima stana u Boulevard Saint-Germain, osluškujući Armandovekorake koji su se gubili silaskom niza stube. Još prije jednog trenutka grlio ju je, štiteći je svojim rukama i

bedemom svoje ljubavi, iako se stvarnost odlaska uvukla u njezino srce. A sad je već bila potpuno sama – utrenutku odlaska on se pretvorio u jedinku među više milijuna Francuza koji su napuštali domove naneodređeno razdoblje, odazivajući se općoj mobilizaciji 2. rujna 1939. Odviše tužna da bi mogla plakati,lutala je nekoliko očajničkih sati sobama stana, prebirući melodije na glasoviru i pokušavajući zatim,umotavši se u ogrtač, zamišljati kako bi on svakog trenutka mogao ponovno uzaći uza stube, okrenuti ključ

u vratima i pojavili se pred njom.U trenutku kad je Armand otišao, izgubila se i Delphinina sposobnost da se suprotstavlja stvarnosti. Ta ju jesposobnost mjesecima jačala, omogućujući joj da održava ravnotežu poput hodača na žici. Ali ta jeravnoteža ovisila o njegovoj nazočnosti; zahvaljujući toj ravnoteži uspijevala je iz misli udaljiti izvjesnosttrenutka za koji je znala da će doći. Pritekao joj je u pomoć tek osjećaj samoodržanja: Delphine je shvatila kako joj je prijeko potrebno vratiti seu svoju malu tvrđavu, Villu Mozart, pribrali se u novim okolnostima, okružena svim onim oružjem što ga jeoko sebe bila prikupila u vrijeme dok još nije susrela jedinog čovjeka kojega je ljubila.

Nakon što se zaključala u spavaonici svoje ružičaste i tirkizne viktorijanske kuće, pristupila je pisaćem stolu,otključala ladicu i izvukla iz nje stolnu blagajnu. U njoj se među ostalim dokumentima i bar šunastimkutijicama s nakitom nalazila njezina plava, francuska, i zelena, američka, putovnica. Prije više godina, kad

je Paul de Lancel shvatio da će njihov boravak u Los Angelesu potrajati dulje, odlučio je objema kćerimaosigurati dvojno, francusko i američko, državljanstvo. Iako su obje bile rođene Francuskinje i od francuskihroditelja, od najranijeg djetinjstva živjele su izvan Francuske, a de Lancel je kao diplomat dobro znaovrijednost američke putovnice. Mora se odlučiti, shvati Delphine dok je u dlanovima vagala obje putovnice. Mogla bi napustiti Europu, što

je već načinila većina Amerikanaca u Parizu, i otići kući u neutralnu Ameriku. Ubrzo, možda već za dvatjedna našla bi se ponovno u Los Angelesu. Odsjela bi u hotelu Beverly Hills – mogla bi ih nazvati irezervirati sobu već ovog trenutka. Bavila se tom zamisli nekoliko trenutaka, već zamišljajući kako naručujesalatu kod Brown Derbvja, kako ruča s nekim filmskim agentom i raspravlja s njim o predloženimscenarijima. Ništa u toj sceni nije bilo nemoguće, nije bilo tek proizvod njezinih želja. Naprotiv, sve je to

bilo iz-vedivo i dostižno, a za početak je trebala samo nabaviti putnu kartu. Ipak, odbila je tu viziju svoje

budućnosti svim porivima svoje osjećajnosti. Kakva je bila druga mogućnost, ako ne rezervira sebi mjesto na prekooceanskom brodu? Već na danmobilizacije francuska filmska industrija gotovo je prekinula poslovanje, kao i glavnina ostalih civilnihdjelatnosti. Poput Armanda, i ostali glumci, tehničari i pomoćno osoblje otišli su u vojsku. Obustavljen jerad na dvadeset filmova. Nije imala posla niti je itko ovisio o njoj, u zemlji koja je u ratu nije mogla raditiništa korisno.Pa ipak, jednostavno nije mogla otići. Armand Sadowski bio je tu negdje, u njezinoj blizini, na istomfrancuskom tlu kao i ona, udisao isti zrak. U ovom trenutku nije se moglo doznati točno boraviše bilo kojegvojnika, ali jamačno će sve uskoro postati jasnije. Možda će joj moći telefonirati iz vojarne, pretpostavljajućida je u vojarni a ne u rovu. Možda će za dva-tri mjeseca dobiti dopust, budući da, barem zasada, nigdje nije

bilo velikih bitaka. Svaki dan nadala se Armandovu prvom pismu, obećao joj je da će se javljati koliko god

bude mogao. Dotle, dok je boravila ovdje, u Parizu, bili su na neki način povezani i imali zajedničku budućnost. Zar bi ikad mogla otputovati od njega šest tisuća milja daleko? Delphine s olakšanjem vrati putovnice u blagajnu. Nije se imalo zapravo o čemu odlučiti. Tijekom zime 1940. dok je trajao drole de guerre odnosno smiješni rat kako su ga Francuzi nazivali, dok su



armije bile nepokretne a čak je i RAF bacao samo letke, Armand Sadowski bio je u svojoj postrojbi nasjeverozapadu Linije Maginot. Ali u travnju su Nijemci zauzeli Norvešku i Švedsku, a – smiješni rat – Hitler

je prekinuo napavši nezaraćenu Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, navijestivši tako pohod za osvajanjeFrancuske. Demoralizirana francuska vojska, koja se raspadala, odstupala je zajedno s Englezima pred nadi-rućim neprijateljem. Ali već za dva tjedna obje savezničk e vojske našle su se pred plažama Dunkerquea.Čudesna evakuacija iz tamošnjih luka tijekom svibnja, kojom su se britanske snage spasile za neke buduće

bitke, ostavila je poražene Francuze na obalama svoje domovine, odsječene, bez ikakve mogućnosti daljnjeg povlačenja pred vodama Kanala koji se pred njih bio ispriječio. Armand Sadowski, zajedno sa stotinamatisuća Francuza, bio je zarobljen. Već za nekoliko dana poslan je na prisilni rad u neku njemačku tvornicuoružja.Dok je trajala bitka za Dunkerque, Del phine je ostala u Parizu, čekajući novosti. Nastavila je čekati i kad su

Nijemci ušli u Pariz, čekala je i onog dana u lipnju kad je između Francuske i Njemačke potpisano primirje,a ostatak francuske vojske bio demobiliziran. Čekala je tvrdoglavo i ustrajno tijekom kaotičnog srpnja ikolovoza. Tek potkraj rujna bila je nagrađena: stigla je dopisnica iz Njemačke kojom je Armand javljao da

je živ i da ima što jesti.Sada, kad Nijemci više nisu bili u ratu s Francuskom, bilo im je važno izbjeći napetosti i nerede uokupiranom dijelu Francuske. Stoga je ratnim zarobljenicima dopušteno da se javljaju kući svaka dva tjedna.Poput ostalih francuskih građana koji su primali te dopisnice, i Delphine ih je shvaćala tek kao dokaz da je

ratni zarobljenik još živ i da može držati olovku u rukama. Brojili su dane između pojedinih dopisnica, kojesu stizale sve neredovitije.U jesen 1941. Delphine je na svom stolu imala već devetnaest tih dragocjenih dopisnica. Četiri mjesecaranije, u lipnju 1941. zamrla francuska filmska industrija ponovno se pokrenula. Za manje od četiri mjeseca

počelo se raditi na trideset pet novih filmova, pod vodstvom organizacije COIC, a djelovala je uz potporuindustrije koja je surađivala kako s vladom u Vichvju tako i s njemačkim okupatorima. Del phine je sasvim jasno vidjela da na filmovima više ne radi ni jedan Židov, no buđenje filmske industrije

poklopilo se s puštanjem velikog broja ljudi iz ratnog zarobljeništva. Iako Armand ne bi mogao raditi kaoredatelj dok Njemačka ne bude poražena, postojala je mogućnost njegova povratka u Francu -sku.Ta joj jenada omogućivala da se održi.

Najjača, najaktivnija i najbolje financirana u filmskoj proizvodnji bila je nova kompanija Continental. S

Continentalom su potpisali ugovore najugledniji redatelji kao Marcel Carne, George Lacombe, Henri Deconi Christian-Jaque, kao i najslavniji glumci među kojima su bili Pierre Fresnay, Danielle Dar -rieux, Jean-Louis Barrault, Louis Jourdan, Fernandel, Michel Si-mone i Edwige Feuillere. Potpisala je i Delphine deLancel, koja je kao i ostali bila nepolitična i neupoznata s činjenicama. Niti su znali niti su se brinuli što jeContinental bio u potpunosti pod njemačkim nadzorom, a njegov je šef, autokratični Alfred Grevenraportirao izravno Goebbelsu i bio prisni osobni Gorin-gov prijatelj.Lakrdije, priglupe misterije i napuhane komedije bijahu Con-tinentalov omiljeni izbor, načinjen s namjeromda se nadomjeste američki filmovi koji su bili tako uspješni prije nego što su zabranjeni. Continental jesnimao i krimiće koje je Georges Sime-non pisao o svome besmrtnom inspektoru Maigretu, kao i priredbeklasičnih djela Zole i Balzaca. Prema filmskoj tradiciji kakva je postojala svugdje, Continental je proizvodio onakve filmove kakve je

publika željela vidjeti. Bio je to ratni ekvivalent onog Hollywooda koji je snimao popularne filmove o bogatašima tijekom najveće gospodarske krize. U Continentalovim filmovima nije bilo propagande za Nijemce: rata kao da nije ni bilo, svatko je imao jela u obilju, duhan nije bio racionaliziran, alkohol se točio po želji, svima je bilo toplo i nigdje se nije čula njemačka riječ. Vremenski okvir tih filmova bile suidealizirane tridesete, a u Francuskoj su živjeli samo Francuzi.Delphine je bila sretna što je mogla ponovno raditi; rad joj je oduzimao toliko vremena da je malo kad stiglarazmišljati. Snimala je vrlo popularnu seriju u kojoj je glumila Milu-Malou, djevojku inspektora Wensakojega je igrao veliki glumac Pierre Fresnay. Delphine, koja nikad nije osjetila zavist spram drugih žena, sad

je odjednom postala zavidna lakoumnoj, šaljivoj i vedroj Mili-Malou. Ta ju je luda djevojka podsjećala nanju prije tri godine.Kad je Brunov elitni oklopni zbor, koji nije sudjelovao ni u jednoj bitki nakon primirja demobiliziran, on se

vratio u Pariz što je prije mogao. Nije ga tješilo to što je dobro naslutio ishod rata -problem je sad bio kakoučiniti što ugodnijom svoju budućnost, za koju je bio uvjeren da će je proživjeti pod tisućgodišnjimReichom. Da je bio pametan smjestio bi se u Švicarskoj još prije nekoliko godina, ali sad nije bilo koristi od

jadikovanja za propuštenom prilikom. Banka Duvivier Freres nije nakon primirja otvorila svoja vrata, a u



velikoj konfuziji kakva je vladala neposredno nakon primirja Bruno nije mogao predvidjeti budućnost bilokoje banke.Što bi, pitao se, morao jedan razuman Francuz raditi u takvim okolnostima? Koje bi bilo najbolje mjesto poukusu bilo kojeg Francuza ili Francuskinje dok se oko njih ruši politički poredak? Gdje je prirodno utočištekamo se valja skloniti dok se život ne vrati svakodnevici? Gdje se to uvijek moglo nešto pojesti i nešto

prodati? Na obiteljskom dvorcu ako je takav postojao. Zemlja. Zemlja je naposljetku bila jedina važna,domišljao se on dok je putovao u Champagnu.U vrijeme kad je Bruno prispio u Valmont, okupacijske snage već su imenovale vođu oblasti: bio je to HerrKlabisch, pripadnik ugledne vinarske obitelji iz Porajnja. Kad je vikont Jean-Luc de Lancel priopćio svomeunuku kako su Nijemci naredili da se iz Champagne svakog tjedna mora njemačkim oružanim snagamaisporučiti tri do četiri stotine tisuća boca šampanjca, on je samo slegnuo ramenima. To se moglo i očekivati,

pomisli on, no to je ujedno ukazivalo da je Nijemcima bilo veoma stalo zadržati stanovnike Champagne u proizvodnji, a vlasnike vinograda u punom pogonu. Odlučio je naučiti sve što je mogao o poslu koji gadotad uopće nije zanimao. Ratna je sudbina takva, razmišljao je on dok se odlučivao steći sva potrebnaznanja o novom poslu, da nakon loših stvari slijede dobre.Imajući neprekidno na umu da je Wehrmacht njegova najveća mušterija, Bruno je za samo godinu danauspio steći veliko znanje o proizvodnji šampanjca. Obilazio je pozorno vinograde Lancela jašući vrsnogkonja kojemu nikad nije manjkalo hrane. A ni sam nije nikad gladovao. Sjećajući se prethodnog svjetskog

rata, Anette de Lancel je još prije njemačke svibanjske ofenzive naredila da se njezin ružičnjak s plodnimdom pretvori u po-vrtnjak, dok je nekoliko starijih slugu vodilo brigu o pilićima, kunićima, svinjama, jednom biku i nekoliko krava koji su bili smješteni u krišom podignutim drvenjarama na čistinama šumarkašto je pripadao dvorcu. Ukućani Valmonta prihvatili su se tih zadataka s voljom, uvjereni da pritom ni onineće ostati gladni, premda se nisu mogli nadati gozbama kakvih je bilo prije rata.Tri Jean-Lucova podrumara, rođaci Martin, bili su odviše stari da bi ih zahvatila mobilizacija. Budući da su

bili važni za taj osobiti posao, dopušteno im je ostati kod kuće. Nijemci su dvaput godišnje na određenorazdoblje puštali ljude iz zarobljeništva, kako bi u ožujku obavili podrezivanje a u rujnu berbu. Unatoč tome,Lanceli, kao i svi ostali proizvođači šampanjca, ovisili su u doba rata o prorijeđenoj radnoj snazi koja seuglavnom sastojala od žena, djece i staraca. Pod budnim Brunovim okom ti su seljaci, potaknuti odanošćukući Lancel, uspjeli održati vinograde. Nakon početka rata stari vikont naglo je oslabio, pa su vinogradari

prirodno prihvatili Bruna kao autoritet.Dok je jahao obilazeći imanje, Bruno je došao do zaključka kako bi bilo odviše glupo pretpostaviti da jenjemački karakter monolitan. Ljudska je narav sa svim svojim inačicama postojala jednako međunjemačkim pobjednicima kao i u krugovima pariških bogataša koji su se bavili bankarstvom. Istina, njegova

je osobna valuta izgubila vrijednost; njegova titula i podrijetlo nisu više izazivati, trenutačno poštovanje niti je njegov dolazak na neki poziv bio dovoljan da mu osigura prednosti koje bi mogao iskoristiti u poslovnesvrhe.Ipak, nije li i među ovim osvajačima bilo ljudi koji bi se smekšali kad se čovjek prema njima ne bi odnosio s

pritajenim neprijateljstvom kao ostalo pučanstvo? Oni bi, dakako, postali sumnjičavi kad bi se jedan Lancelili bilo koji Francuz počeo prema njima ponašati izrazito prijateljsk i... ali neka vrsta uljudnosti, samouljudnosti, mogla bi otvoriti put kakvoj prilici. Neka prilika je morala postojati, uvjeravao je sebe, prilika

koju se još nije moglo sasvim jasno razabrati. Onome tko je bio pozoran uvijek su se ukazivale prilike, umiru kao i u ratu, a sada, u ovom dvosmislenom i nejasnom razdoblju nakon primirja, prilika je moralo bitiviše nego ikad. Francuska je izgubila rat, ali Bruno nije kanio izgubiti primirje.

Njemački vođa u Champagni redovito je slao svoje nadzornike, u blistavim crnim Citroenima i sjajnoulaštenim čizmama, da provjere obavljaju li vinarske tvrtke sve potrebno kako bi udovoljile svojim kvotama.Zrakoplovstvo i mornarica imali su prioritet pri isporuci šampanjca – a jamačno i veliku žeđu -pa je biloneizbježno držati pod nadzorom nepouzdane vinogradare. Zapravo, njemački su nadzornici nerijetko i sami

potjecali iz vinarske struke, pa je bilo nemoguće obični bućkuriš podvaliti im kao Pinot Meunier.Bruno se pitao kako bi bilo moguće iskazati uljudnost spram osvajača a da se pritom ne padne u servilnost.Bilo bi nemoguće pozvati ih na čašicu nekog posebnog vina, kad im je ono ionako pripadalo. Samauglađenost malo je vrijedila, jer se bez uglađenog ophođenja mogao izgubiti život.

No ne bi li bilo moguće, a da se pritom ne potakne sumnjičavost, zatražiti savjet od tih ljudi, koji su biliiskusni vinogradari, pogotovo ako savjet traži netko tko nije podrijetlom iz Cham- pagne? Tražeći savjetmoglo se stvoriti dojam da se čovjek povjerava nekomu tko je bio – ne doduše prijatelj, to možda nikada –ali svakako netko ravnopravan. Dok se promatrao u ogledalu brijući se, Bruno je sam sebe uvjerio kako ima



vrlo malo ljudi koji ne bi uživali pružiti nekom savjet. Koliko je Nijemaca koji ne bi uživali da ih kaoravnopravne tretira jedan aristokrat, makar i pobijeđeni aristokrat? Za kratko vrijeme predstavnici njemačkog vođe iz Reimsa doznali su da se mladi Lancel iz Valmontarazmjerno slabo razumije u uzgoj vinove loze. Bruno im je objašnjavao, dok ih je pratio u njihovimnadzorničkim obilascima, da obavlja taj posao samo zbog osjećaja odgovornosti spram onemoćalog djedakoji više nije mogao na konju obilaziti vinograde.Zaključili su da je taj bankar ovdje u nepr ilici – nisu ga dakako žalili, jer su i sami bili u neprilici našavši seu Champagni – no on nije bio tako težak u ophođenju kao što su bili ostali s kojima su imali posla. Štoviše,Lancel je bio toliko uljudan da traži od njih savjet kad ga je trebao, što mu se često događalo, a pritom senije ponašao kao da će ih zaboraviti čim njihov savjet iskoristi. Kad bi se više Francuza ponašalo kao što se

ponaša Lancel, njihov bi posao bio znatno lakši. Ruku na srce, i ugodniji. Nije im bilo nimalo ugodno boraviti tako daleko od obitelji i doma, nije im se dopadalo nepodnošljivo dosadno dopisivanje s Berlinomni udovoljavanje zahtijevanim kvotama, jedva su podnosili otvoreni prijezir što su ga spram njih pokazivaliuglavnom svi žitelji Reimsa i Epernava.Bruno de Lancel nije se pred tim nadzornicima ponašao kao da su okupatori, nitko od njih nije mogaozapaziti njegovu urođenu ali dobro skrivenu nadmenost i aroganciju. Ipak, nitko od Francuza u susjedstvunije mogao prozreli Brunove namjere. One su se mogle zapaziti tek u ponekoj nijansi ponašanja, u ugodnonepristranom držanju, u urođeno ugodnom glasu, u spremnosti da ih pogleda ravno u oči, da izmijeni s njima

kakvu malu i bezopasnu šalu, u stvaranju dojma kako svi oni napokon pripadaju istom čovječanstvu, sve tozaglađeno otmjenim držanjem koje mu je nekad pomagalo i u bankarskim pothvatima. Samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Valmont, Bruno je uspio dobiti njemački Ausiueis, papir koji mu jedopuštao putovanje do Pariza i natrag. Nije mu bilo teško dobiti tu dozvolu, jer je djelovao vrlo uvjerljivo sobjašnjenjem da mora obilaziti svoju kuću. Kad se približio ulaznim vratima pariške kuće, ugledao je pred njima njemačkog stražara. V rata je otvorionjegov stari batler Georges, uskliknuvši pritom od iznenađenja i sreće. – Gospodin vikont, hvala budi Bogu.

– Kako ste se uspjeli vratiti, Georges, upita ga on, nakon što su se smjestili u sobici uz kuhinju. – Kad samnakon primirja prolazio kroz Pariz, kuća je još bila prazna.

– Svi smo pobjegli iz Pariza, objasni mu Georges. – Kad smo se uspjeli vratiti, doznali smo da ste otišli udvorac. Shvatili smo i zašto – na vama je ležala odgovornost za vinograde.

– Tko sada živi ovdje, upita Bruno, primijetivši brzim pogledom da Bruno upravo glača njegov najboljisrebrni pribor. Iz kuhinje je dopirao miris pečenog mesa. – Kuću je rekvirirao general von Stern. On radi u uredu zapovjednika Pariza, generala von Cholitza, u odjeluza kulturne odnose i govori izvrsno francuski. Sretni smo, gospodine vikonte, što je general zadržao svu

poslugu, čak i vašeg sobara Borisa, koji je uvjeren da general von Stern nikad prije nije imao sobara.General je, hvala Bogu, vrlo miran čovjek koji se zanima za antikvitete i veoma mu se dopadaju vašaknjižnica i zbirka oružja. Gospodine, kuća je onakva kakvu ste je vi ostavili, ništa se u njoj nije promijenilo.

– Nema ni žene ni djece? – Sumnjam. Nema takvih fotografija, a to je po mom iskustvu siguran znak. Često dovodi kući nekuuličarku, ali je nikad ne zadržava preko noći.

– Prima li goste?

– Katkad neke časnike, koji su mirni ljudi kao i on. Ne razgovaraju o ratu, nego o slikarstvu i arhitekturi. –Georges je slegnuo ramenima. – Večere im nisu bogzna što, gospodine, ali jedu od srca i uživaju u najboljim

buteljama iz vašeg podruma. – Mala je to cijena, Georges. Vi me ohrabrujete. Možda bi za sve vas bilo dobro kad bih generalu osobnozahvalio što se brine o mojim zbirkama.

– To je privremena briga, htjeli ste reći, gospodine vikonte? – U Georgesovu glasu bilo je neke nade. – Naravno, samo privremena, zar uopće možete postavljati takva pitanja? – Bruno pruži svoju posjetnicu batleru. – Odnesite ovo von Sternu. Pitajte ga bih li mogao doći da mu zahvalim, u sat koji njemu odgovara.Htio bih se osobno uvjeriti kakav je to čovjek koji spava u mom krevetu.

– Shvaćam vas, gospodine vikonte. Imate li kakvih novosti o gospođici de Lancel? I o njezinu djedu i baki,ako smijem pitati?

– Loše vijesti, Georges, loše. Gospođica Delphine zaključala se pred svima... čak ni ja nemam nikakvihvijesti o njoj. Moj djed napokon počinje osjećati svoje godine. Nešto od starog dobrog raspoloženja sačuvala

je još samo moja baka. – Svi računamo na vas, gospodine vikonte. Vi ste u našim mislima.



– Hvala, Georges. Ostavite mi poruku vašega generala u hotelu. – Nikad 'moga generala', gospodine vikonte, pobuni se Georges dok je pratio Bruna do izlaza. – Šalim se, Georges. Moramo se i malo nasmijati, zar ne?Bruno je za nekoliko časaka uzeo mjeru generalu von Sternu. Bio je sitni pruski aristokrat, procijenio je, izodavno osiromašene obitelji, čovjek koji je zasluživao čin generala podjednako malo koliko i Bruno,učenjak u srednjim godinama kojega je, zahvaljujući njegovu osobitom znanju, Goring odabrao snekolicinom stručnjaka koji su imali zadatak pronalaziti velika umjetnička djela u Francuskoj, namijenjenamaršalovoj osobnoj zbirci. Umjeren čovjek, zaključio je Bruno, ne neprivlačan i dovoljno dobro odgojen da

bi se osjećao nelagodno pred Brunom jer je znao – bio osvajač ili ne – da nema pravo na tu veličanstvenurezidenciju u Rue de Lille. Bruno se požurio da mu smiri nelagodu.

– Čuo sam strašne priče o pojedinim palačama, generale, povijesnim palačama koje su pretvorene u vojarne – možete sad i sami zamisliti koliko se olakšano osjećam videći da cijenite i razumijete ovu ljepotu. – Bruno je to rekao razgledajući knjižnicu kao savršen gost koji tu nema nikakvih vlasničkih osjećaja, ali se ipakosjećao ponukanim da se divi onome što je zasluživalo divljenje.

– Ovo je jedna od najljepših zgrada u najljepšem od svih gradova, vikonte, reče von Stern s prikrivenimzadovoljstvom koje se ipak zrcalilo iz njegovih očiju.

– Podignuta je za mladosti Louisa XV. Držim da je sretnicima koji žive u njoj namijenjeno da1 se o njoj i brinu, kao da su kustosi u kakvu muzeju.

– Vi posjećujete muzeje, vikonte? – Bila je to moja strast, smisao mog života. Prije rata provodio sam svaki slobodni trenutak u muzejima,svaki odmor bio je namijenjen putovanjima – u Firenzu, Rim, London, Berlin, Miin-chen, Madrid,Amsterdam. Ah, to su bili sretni dani, zar ne generale?Von Stern uzdahnu. – Uistinu. Ali vratit će se, uvjeren sam. Uskoro će, pod Fuhrerovim vodstvom, cijelaEuropa uživati u miru.

– Nadajmo se da će mir posvuda zavladati, generale, jer će inače sva ljepota ovog svijeta biti razorena.Mislim da se u tome možemo u potpunosti složiti.

– Da ispijemo čašu u slavu mira, vikonte? – Vrlo rado, generale, vrlo rado, prihvati Bruno. Pravila o zabrani bratimljenja s neprijateljem ticala su senjemačkih vojnika I francuskih kurvi, ne i gospode koji su mogli jedan drugom ponuditi nešto od

zajedničkog interesa. Von Stern ruje bio čovjek koji bi podnosio usamljenost, u to se uvjerio dok se opuštaou naslonjaču, očekujući poziv na večeru za koji je bio uvjeren da će uskoro stići. Volim te, volim te, pomisli Freddy u nastupu oduševljenja. Volim svakog od tisuću dvjesto pedeset tvojihvatrenih i snažnih konja, volim tvoj gotovo nevidljivi zaklopac, volim tvoja krila zaobljena u obliku elipse,tvoj bučni ispuh i zgodni, tijesni pilotski prostor, volim bezbrojne instrumente na pilotskoj ploči, volim čak iodviše dug pokrov tvoga sjajnog Merlina, stroja koji mi ometa vidik pri uzlijetanju i spuštanju, tvoj odvišeteški prednji dio zbog kojega te moram kočiti kao da su dječja kolica, volim te deset puta više od bilo kojeg,inače pouzdanog Hawker Hurricanea, dala bih sve da se mogu s tobom razmahati po nebesima, da mogu stobom krenuti u bitku pod punim gasom uz dvije tisuće osamsto pedeset okretaja u minuti i zatim s tobomzaroniti do potpunog zajedničkog užitka, napokon, za dessert, letjeti četiri stotine šezdeset milja na sat.Znam da bi to mogao, kao što to svatko zna – ti bi to mogao čim se odlijepiš od da. Mačkica! Ti si

jednostavno jedna ljupka mačkica, Mark 5 Spitfire, jer govorim o tebi. Što imaš na to reći? – Prokletstvo, reče glasno kad je ugledala šaroliki krajolik Engleske ispod sebe, što ju je podsjetilo da onatek rutinski isporučuje jednog Spitfirea iz tvornice Vickers Supermarine u East-leighu do vojnog uzletištaLee-on-Solent. S visine na kojoj se trenutačno nalazila mogla je ugledati preko Kanala zelena poljaFrancuske, odakle su Nijemci kretali u svakodnevne napade na Englesku.Danas, toga rujanskog dana 1941. vrijeme kao da je bilo stvoreno za letenje. Nad Engleskom nije bilo nimagle ni izmaglice, tek nekoliko velikih raspršenih oblaka s druge strane vode. Kasno popodnevno sunce,

pod oštrim kutom i neobično toplo, grijalo joj je vrat na uskom potezu između kacige i ovratnika. Toga takorijetkog dana, nakon dva prethodna leta, Freddy je za svoj ukus uživala prekratko, leteći tek pola sata. Što je

još gore, prema naredbi koju je dobila ATA njezini su letači mogli u Spitfireima letjeti samo standardnom brzinom od dvjesto milja na sat, što je Freddy jako uzrujavalo iako se na tu naredbu već bila navikla.

Sada je letjela Spitfireima svaki dan. Ona i Jane bile su privremeno dodijeljene bazi ATA u Hambleu, čiji jezadatak bio iz Vickersove tvornice prebacivati te vitke i profinjene zrakoplove koji su, iz mjeseca u mjesec,

bili proizvedeni u sve većem broju. Bilo je opasno držati dovršene zrakoplove na uzletištu uz tvornicu, jer sumogli poslužiti kao dobar cilj njemačkim jurišnim bombarderima.



Nakon što je Freddy isporučila novi Spitfire budućim korisnicima, zrakoplov je dobio identifikacijski broj, bio je naoružan, možda i opremljen dodatnim spremnicima goriva za duge letove ili kamerama ako su mu bile namijenjene špijunske misije, na nj je stavljena oznaka nacionalnosti pilota, a ako je posrijedi bio vođa jata, ili skupine jata, i njegovi inicijali na repu. Tako bi zrakoplov postao vlasništvo pilota, njegov najdraži posjed koji je mogao biti predan na upotrebu nekom drugom tek ako dotadašnji korisnik oboli ili pogine.Zrakoplov je pripadao Freddy samo ovih kratkih pola sata.Tek što je pogledala ulijevo da procijeni udaljenost od obale, vidjela je dvije točkice iza novog, uglačanogzaklopca. Privukle su odmah njezinu pozornost i ona napregnu vid da ih promotri što bolje. Čak i na tolikojudaljenosti shvatila je da se ondje zbiva nešto nenormalno. Kao većina Engleza, i ona se već bila navikla na

promatranje zračnih bitaka s tla, pa je odmah zaključila da jedan zrakoplov progoni drugi. Trebala bi letjeti niže i maknuti se, reče sama sebi, ali se ipak podignu da bolje promotri prizor. Sunce joj jeudaralo u leđa, pa je za one pilote bila nevidljiva. Zrakoplovi su se brzo približili, možda samo milju daleko,

pa ih je mogla prepoznati. Prvi stroj, čiji se pilot borio za život, bio je još jedan Spitfire kojemu je jednokrilo bilo nagnuto, što je bio siguran znak da mu je pogođeno poprečno kormilo. Drugi avion, Messerschmitt109F koji je svojim sposobnostima bio usporediv sa svakim Spitfi-reom, približavao se engleskom avionuiza leđa. Spitfire je snažno krivudao nastojeći izbjeći njemačke metke koje je Freddy dobro vidjela, budućida je to već bilo streljivo koje je ostavljalo dimni trag, s namjerom da upozori pilota kako mu je streljivo : prikraju.

– Ne! – zavapi Freddy u trenutku kad je pogođeno Spitfireovo spremište goriva, pa su plamenovi počelilizati od stroja prema pilotu. Zaklopac pilotske kabine odjednom se podiže i pilot iskoči iz gorućegzrakoplova. Freddy je zadržavala dah, čekajući da se otvori padobran. Pobjednički Messerschmitt, svidljivim njemačkim križem na trupu i svastikom na repu, kružio je okolo. Hoće se uvjer iti da je uspio,

pomisli Freddy. Ali umjesto da krene kući kad je Spitfire pao u more, nastavio je, ne otvarajući vatru, kružitiu silaznim spiralama nad pilotom koji se spuštao. Ta ga hulja kani ustrijeliti dok je još u zraku, pomisli ona,shvativši da se Nijemac, kojemu je streljivo već bilo na izmaku, namješta kako bi mu pogodak bio štosigurniji.Freddy pritisne priklopac do kraja i njezin avion počne smjesta hvatati maksimalnu brzinu. U tom trenutku,sve što je od Maca doznala o zračnim bitkama, sve što ju je Tony naučio o tome kako se bori RAF i svenjezine vještine u vratolomnim letovima stopilo se u jednu odluku: jedina je nada u čeonom napadu.

Svojim nenaoružanim zrakoplovom, imala je samo jednu mogućnost da otjera Messerschmit. Morala jenaletjeti punom brzinom ravno pred njegove cijevi. Morala ga je uvjeriti da mu se približava čekajući do posljednje sekunde da otvori vatru.Zapazio je da mu se ona približava, jer je prestao kružiti i prislonio glavu uz vjetrobran ne bi li što boljevidio. Bili su međusobno udaljeni tek kojih tri stotine jarda, procijeni Freddy automatski. Za precizan

pogodak trebalo se približiti na dvije stotine pedeset jarda. Ona se nastavila bezobzirno približavati, sve dok Nijemac nije u posljednjem trenutku skrenuo i počeo se udaljavati prema istoku. – Sredila sam te, jebivjetru, sredila sam te! – uzviknu ona, nastavivši progoniti Nijemca. Prošlo je nekolikominuta prije nego što se sabrala i shvatila da se ponaša kao manijak. Bilo joj je snažno tuklo i adrenalin se

jamačno popeo na višu razinu nego ikad, pa ona nevoljko posluša glas razuma i okrenu se natrag premazapadu, ugledavši pilota kako se upravo spušta u vodu.

Opremljen pojasom za spašavanje, on se iskobeljao iz padobrana. Dok je letjela zaštitnički nad njim,uključio je uređaj za napuhavanje sićušnoga gumenog čamčića koji je spasio život već tolikim savezničkimletačima. Pilot joj je domahnuo svojim dvostrukim veslom, ali ona je nastavila kružiti sve dok nije ugledalakako se brod za spašavanje odvaja od obale. Nije mogla odoljeti da ne smanji brzinu Spitfirea do najnižemoguće granice, samo šezdeset milja na sat. Ona gurnu zaklopac i pokuša domahnuti spašenom pilotu,osjetivši odjednom snažnu struju zraka. No vidljivo joj je bilo tek njegovo ozareno lice.Freddy je shvatila da joj on pokušava nešto doviknuti, ali ga naravno nije mogla čuti. Gurnu natrag kacigukako bi joj se otkrile uši, ali je i dalje bila prebrza da bi shvatila njegove riječi. Spasilački brod već mu sezamalo približio, pa nije imala izlike za oklijevanje, zaključi ona ožalošćeno. Freddy ponovno navučekacigu i poveća brzinu, krećući predviđenim smjerom koji joj je bio toliko poznat da je zamalo znala svakogfarmera koji je kosio sijeno.

– Freddy, je li ti što o tome poznato? – upita je Lydia James, zapovjednica ženske letačke skupine. Držala jeu ruci novine na kojima je bio vidljiv glavni naslov MISTERIOZNI SPITFTRE SPASIO PILOTA RAF-A.Reportažu je napisao novinar koji se zatekao u spasilačkoj postaji na obali kad je onamo prebačen spašeni

pilot, sav mokar ali neozlijeđen.



– Ništa ne shvaćam, Lydia. – Pitali su me o tom incidentu, tom 'misterioznom Spitfireu'. Ti si jučer letjela nad tim područjem, jesi lizapazila išta neobično?

– Ne, Lydia, ništa. – Čudno, ne mogu pronaći svjedoka događaja. Spašeni pilot izjavio je da nije vidio identifikacijske znakovena avionu koji mu je spasio život, ali tvrdi da je njegov pilot imao crvenu kosu. Misli se da bi to mogla bitineka od naših.

– To je malo vjerojatno, da nenaoružani zrakoplov napadne Messerschmitt. Tk o bi načinio tu ludost... osimako nije bio neki muškarac? Zašto su te uopće pitali? Na jednu ženu dolaze tri muška pilota, da i negovorimo kako bi to bilo protivno propisima ATA-e. Spašeni pilot bio je vjerojatno u šoku.

– To sam im i ja rekla, reče časnica James držeći se ukočeno kako i dolikuje. – Dobro, Freddy, mnogo srećesutra. Nije li ovo pravi trenutak da to zaželim skorašnjoj nevjesti?

– Sasvim prikladno, Lydia. Zahvaljujem na dobrim željama i na izvanrednom dopustu. – U ovim okolnostima, on je sasvim normalan, zar ne? – Normalan, ali čudesan, odvrati Freddy krenuvši iz ureda zapovjednice. – Oh, Freddy, samo još nešto. – Da? – Ako želite ostati u ATA-i...

– Da, Lydia? – Nemojte to ponoviti.Pod lijenim rujanskim suncem Freddyna vjenčanog dana Long-bridge Grange drijemao je prekrivenmirisima kasnih žutih ruža penjačica. Eve i Paul de Lancel kao i Nigel i Andrew, dva Tonyjeva mlada bratadoputovali su već prethodne večeri. Svi su Longbridgei nestrpljivo iščekivali kad će kolima prispjeli Freddyi Jane, vozeći se benzinom što ga je Freddy dobila kao vjenčani dar od svojih letačkih kolegica. Kao što je Freddy već prethodno bila upozorila Tony ja, razdoblje udvaranja potrajalo je, budući da ona nijehtjela ući u brak a da prethodno dobro ne promisli o svim mogućim posljedicama. Nije bila inficirana onimčestim osjećajem da je njezina dužnost učiniti nekog borca sretnim, što se događalo mnogim ženama ucivilu, budući da je bila među rijetkim ženama koje su bile prijeko potrebne ratnom naporu. Iako se dva dana dopusta koje je Freddy imala nakon trinaest dana na dužnosti rijetko poklopilo s kojim

Tony jevim slobodnim danom, mogli su katkad provesti noć zajedno. Napokon je kapitulirala pred njegovomodlučnošću i strasti. Zaljubila se tek oklijevajući, s mnogo unutarnjih pitanja i mnogo potajnih misli, što je po Tony jevu mišljenju bilo tek privlačno oklijevanje. Iz automobila se jedva izvukla ususret pozdravima i poljupcima, zarobljena rukama djevojčica što su joj se

plele oko nogu. – Gdje je moj Antonv, upita ona njegovu majku, začuđena što ga ne vidi. – Na putu je, telefonirao je upravo prije deset minuta... čudno je to, draga moja, ali čini se da će ti kummorati biti netko koga jedva poznaješ. Patrick je dobio zaušnjake, i to upravo danas!

– Bolje danas nego sutra, odvrati Jane. – Koga Tony dovodi uza se? – Nekog momka iz svog jata. Mislim... da su imali loše veze, pa se sad moraju žuriti.Freddy se okrenu da poljubi Evu i Paula, koji su se osjećali sasvim ugodno okruženi sitnom djecom.

Prethodno su već mnogo puta posjetili Longbridge Grange, dolazeći vlakom iz Londona tijekom proljeća iljeta 1941. Bili su uzvanici lady Pe-nelope, pa se među dvama starijim bračnim parovima razvilo toplo

prijateljstvo. Jedni drugima svidjeli su se, a svih četvero gajilo je nadu da će Freddy i Tony napokon sklopiti brak, što se sad i ostvarilo. – Smije li nevjesta biti gladna? – upita Freddy, ne usmjerivši pitanje nikom posebno. Paul je zagrli i poljubiu čelo. Valja zahvaliti Bogu na ovom djetetu, pomisli on i izmijeni brz pogled s Evom. Što se događa sDelphinom? Oni izmijeniše poglede uz misao koja ih je mučila tako dugo vremena. Razgovarali su o njoj štosu manje mogli, jer Delphine je u okupiranoj Francuskoj bila nedostižna kao da je na drugoj strani Mjeseca.Ipak, to pitanje ih je stalno oblijetale. Eve se okrenu, pokušavajući se usmjeriti na Freddy.

– Morat ćeš biti jaka da sve to izdržiš, posavjetova ona kćerku. Eve je bila u tijeku svih priprema, počevši odobreda vjenčanja u seoskoj crkvi, na koji su bili pozvani svi iz ok olice, do primanja u Longbridge Grangeu,

na kojemu se zbog ratnih zbivanja očekivala samo obitelj – sve u svemu šezdesetak ljudi. Freddy je pomišljala da je i to strahovito mnogo.Freddy i Jane bacile su se na sendivče uz učešće djevojčica, najmlađe Sophie kao i blizanki Šarah i Kate.Uživale su u sobici do kuhinje, jer se nisu smjele ni približiti kuhinji u kojoj su lady Penelope i Eve davale



završne upute o svečanoj večeri. Vjenčanja su se tradicionalno održavala u podne, no budući da ni mlada ni mladožen ja nisu mogli prispjelido tog sata, dogovoreno je da se vjenčaju u tri popodne, kako bi se sve moglo obaviti za danjeg svjetla i svigosti mogli stići prije mraka i zamračenja.

– Mislim da to nije bila najbolja zamisao, promrmlja Freddy dovršavajući posljednji sendvič. – Što nije u redu... zabolio te želudac? Jela si prebrzo. Odviše si uzbuđena, to je sve. – Uzbuđena? Koješta, u panici sam. Prestravljena sam. Ne mogu na to pristati, Jane. To je bila pogreška.Jedva poznajem Antonvja. Nisam smjela dopustiti da me nagovoriš na to.

– Ja? – Jane se razljutila. – Nikad ti nisam rekla ni riječi. Zar misliš da te ja zbilja želim za šogoricu, tiobična Amerikanko? Moj brat mogao bi imati za ženu i vojvodinu kćerku...a sad je spao na jedno lice koje jesamo zgodno. U mirno vrijeme ne bi imala s njim ni najmanjih izgleda. Što je još gore, ti si zapravoFrancuskinja, a naša obitelj nikad nije smetnula s uma što je načinio Vilim Osvajač. Mogao je ostati nasvojoj strani Kanala i prepustiti Britaniju Anglosasima. Gledaj, ako to zbilja želiš, reći ću majci nekaobustavi sve. Već smo izgubili djevera, pa zašto ne bismo i mladu? Ženidbeni darovi ionako nisu bogznašto...mogli bismo ih vratiti u trgovine. Ljudi bi razumjeli, otkako je izbio rat svi smo se naučili fleksibilnosti.Da mi Antony nije brat mogla bih se za nj i udati, tek da ne razočaramo uzvanike. Reci još samo jednu riječ ivratit ćemo se u Hamble i prije nego što primijete da smo otišle. Još bolje, mogle bismo se odvesti u Londoni pokupiti ondje par punokrvnih i seksa gladnih vojnika. Zbilja bismo se dobro provele.

– Dobro, dobro, pristajem na sve, reče Freddy sumračno. Odjenula se u Janeinoj spavaonici, dok su nad njom bdjele Eve i lady Penelope. Potkrovlje kuće bilo je pretraženo u potrazi za vjenčanicama, ali je Freddy bila previsoka za sve što su ostavile ranije generacijeLongbridgeovih. Zbog ratnih ograničenja i pomanjkanja kupona za tekstil kupnja nove vjenčanice bila jenemoguća, ali lady Penelope nije popuštala u odlučnosti da nevjesta njezina najstarijeg sina bude doistaodjevena kao nevjesta.Uslijed rata njezina se vještina u goblenskom vezu razvijala gotovo do profesionalnog savršenstva. Za gornjidio haljine lady Penelope je iskoristila neku kasnoviktorijansku opravu s niskim i širokim ovratnikom,obr ubljenim vrpcama, i nabranim rukavima koji će otkrivati Freddyna gola ramena. Bez imalo obziražrtvovala je dvije haljine iz vremena Georgea III., od kojih je jedna imala plisiranu satensku suknju,

pridržavanu na struku širokim pojasom. Nije za Freddy bila dovoljno duga da dosegne pod, ali je dobro

poslužila ispod čipkaste nadsuknje, iza koje se vukla četiri stope duga povlaka. Sophie, Šarah i Kate provelesu cijelo jutro praveći girlandu bijelih ružinih pupoljaka koja je pridržavala veo dug do ispod ramena,obiteljsko naslijeđe koje je bilo čuvano dulje od tri stotine godina, još od vremena Charlesa II. Freddy, koja je mirno podnosila svoju preobrazbu promatrajući se u ogledalu, pomisli kako će joj vjenčanje

biti lakše uz toliko ekstravagancije stoljetnog sjaja; što je manje sebe prepozna-vala u tom izdanju bezodore, to joj se zamisao o vjenčanju činila prihvatljivijom. Jedino što je još prepoznavala u ogledalu bila jenjezina crvena kosa koja se kao vatromet izdizala iznad sve te odjeće u boji stare slonovače. Pa što, toliko se žena vjenčava, govorila je sebi. Udala se njezina majka, udala se i lady Penelope koju ćeodsad zvati samo Penelope, ali nikad Penny... poznavala je stotine udanih žena koje svoj položaj nisu držaleni neobičnim ni teškim. Zašto joj se dakle vjenčanje tog ljupkog popodneva pričinjalo toliko čudnim? Udrugu ruku, to je bilo pravo vrijeme za let...

– Je li i Antony tako dotjeran? Odora izglačana i sve ostalo? – Upitala je Freddy Jane iz puke radoznalosti. – Antony? – Jane ju se odsutno pogledala, odviše zauzeta svojom blijedozelenom haljinom. – Tvoj brat Antony. Mladoženja, kako mi je rečeno. – Oh, moj Bože! – uskliknu Jane i pojuri da provjeri. Nakon nekoliko minuta vratila se, gotovo histerična. –Od njega nema ni traga. Nitko ne zna ništa!

– Što si ono maloprije pričala o vojnicima u Londonu? – Jane, smiri se, upadne Eve utješno. – Telefonirao je da je na putu, zar ne? – Prije nekoliko sati! – Možda se predomislio? – upita Freddy zagonetno. – To se događa i u najboljim obiteljima. – Razgovarala sam s njim, dometnu šestogodišnja Sophie. – Kada, ti mali vraže? – upita je majka.

– Prije nekoliko minuta. Bila sam uz telefon baš kad je zazvonio i javio se Antonv. Dao mi je poruku. – Zašto nam nisi rekla? upita lady Penelope gotovo šaptom, kako bi se prisilila da ne zavrisne. – Jednostavno, dao mi je poruku. Nije kazao da je ikome priopćim, odgovori Sophie važnim glasom. –Probušila mu se guma, pa će zakasniti. Rekao je da ga čekamo pred crkvom.



Lady Penelope pogleda uru. – Sophie, Kate i Šarah, obucite se u odjeće djeveruša. Krećemo odavde točno zadvadeset minuta.

– A što ako budemo morale čekati pred crkvom? – upita Sophie važnim glasom. – Sophie Harriet Helena Longbridge... vi... iskušavate moju strpljivost! – Na te odlučne riječi tri djevojčicenestadoše uz ciku i vrisku.Svadbena povorka, u kojoj su bile kočije a zatim i cijelo selo pa i poznanici iz grofovije, stigla je pred crkvuupravo kad se ondje pojavio mladoženja. Tony i njegov djever izišli su iz kola i požurili se u stražnji diocrkve malo prije nego što su na tornju izbila tri sata.Kad se zaputila niz crkveni brod prema oltaru, s Paulom ispod ruke, Freddy je nalikovala nekoj figuri izgoblena. Kretala se uz zvuke poznate plemenite koračnice, no ni ona ni ostali u crkvi nisu prito m prestalimisliti da bi mogli začuti i prijeteći zvuk bombardera.

– To je dakle tvoja djevojka, uzdahnu djever Jock Hampton kad je ugledao visoku i veličanstvenu figuru podvelom koja se približava. – Sad razumijem čemu tolika žurba.

– Zaveži, prišapnu mu Tony krajičkom usana, ne želeći da se bilo čiji glas ispriječi između njega i pogledana Freddy koja je pod velom bila zapravo neprepoznatljiva. Koliko god bio visok i uspravan, Tony je zadobra dva inča bio niži od te vitke crvenokose Kalifornjanke, koja se našla u Orlovu jatu još od samog

početka postojanja te postrojbe, mjesecima prije nego što je Tony postao zapovjednikom. Dva mladačovjeka u plavim odorama RAF-a čekala su bez riječi da Paul dovede Freddy pred oltar i stavi njezinu ruku

u Tonyjevu.Jock Hampton zaostao je korak iza njih i slušao ih kako ponavljaju prisege vjernosti. U polumračnoj crkvi jedva je mogao razaznati Freddyno lice pod velom. Starodrevna čipka bila je tako gusta da je prekrivala bojunjezine kose, pa tek kad je zabacila veo u stranu kako bi poljubila Tonyja, mogao ju je pravo pogledati.Jedva se uspio sabrali, ne samo zato što je bila tako lijepa, nego i zato što ju je već jedanput vidio, znajućitog trenutka da je nikad neće zaboraviti. Bilo je to prije samo dvadeset četiri sat a, kad je smaknula svojukacigu da mu domahne, nakon što mu je bila spasila život.U čast vjenčanja otvorena je najveća dvorana u najstarijem krilu zgrade. Freddy je otplesala sa svakim odsvojih novih srodnika prije nego što je na red došao Jock Hampton.

– Htio sam vam reći hvala, reče on kad ju je obujmio. Freddy je već bila skinula veo, pa joj je sjajna kosa sad lebdjela oko lica, nakon toliko otplesanih plesova s

muškarcima od dvadesete do osamdesete godine, od kojih je svaki tvrdio da joj je sad bliski rođak. Djever je bio posljednja osoba za kojega bi mogla pomisliti da će joj praviti neke komplikacije. No njegove su je riječi zbunile, pa ga pogleda u oči. Odmah je pomislila da Jock Hampton mora biti izKalifornije. S tipovima kakav je on išla je u srednju školu – bili su to junaci ragbijaških stadiona, viši od bilokoga u blizini, atletičari i zlatni momci, ne mnogo mlađi od ovoga ovdje, čija je opaljena plava kosa lebdjela

po čelu, što nije bilo samo protupropisno nego i suprotno dnevnoj modi koja je od muškarca zahtijevala dauz pomoć neke navlake drže kosu pripijenu uz glavu. Bio je naizgled čvrst, pomisli ona zaključivšiistovremeno s olakšanjem da pleše izvrsno, jak i neukrotiv, dok su mu se svijetloplave oči na neki čudannačin lako smiju-Ijile, okružene suncem opaljenim borama, tako dubokim da ih je mogao imati samo netkotko je pilot. Taj vikinški vitez, koji se neočekivano pojavio na njezinu vjenčanju, nije se mogao ni ukrotiti ni

pokoriti. Freddy je u to bila sigurna. Sve crte njegova lica oda-vale su neku vrstu neotesanosti, kao da je bio

sav ćoškast. Zapravo je grubijan, pomisli Freddy. Gdje ga je Tony pronašao? Ona ga pogleda upitno. Očemu je to govorio?

– Bilo je to neki dan, objasni on. – Htio sam vam zahvaliti što ste mi spasili život... sjećate se onog momka učamčiću... zar me ne pamtite? Činite li to svaki dan?

– To ste vi? – Da. Bio je to vraški let, gospodo Longbridge. – Što? Vi, nitkove! Brbljavče! Kretenu! Zbog vašeg jezika zamalo su me izbacili iz ATA-e. Zar niste moglidržati jezik za zubima? Ne, otandrkali ste sve nekom novinaru... glupane... – Ona u hipu prestade plesati izamalo se sruši, zaprepaštena tim otkrićem.

– Imate odličan dar izražavanja, reče Jock pridržavajući je da vrati ravnotežu. – Sretan sam što danas nistenaoružani.

– Nisam bila naoružana ni neki dan, mi letimo bez streljiva, mudrijašu. – Blefirali ste Messerschmitt? – Nisam o tom dospjela promisliti, da kažem istinu. – Ah, gospođo Longbridge. Nisam siguran moram li zavidjeti bojniku. Zna li on s kakvom se luđakinjom



vjenčao? – Zavežite, pametnjakoviću! Morala sam za promjenu sebi priuštiti malo veselja. Vi, muškarci, prisvojili stesebi svaku mogućnost akcije, i ostavili ženama da plaze isporučujući im avione. Što biste rekli da ste na to

prisiljeni? Uostalom, kako se uopće zovete? – Jock Hampton, gospođo. – Dobro, Hamptone, da se niste usudili ikad reći mom mužu što sam učinila. Da se niste usudili tospomenuti bilo kome na kugli zemaljskoj, jeste li me čuli? Ili ću vas udesiti, i to dobro. Kad ja nekogudesim, on je gotov!

– Obećajem vam. Strah me je na to i pomisliti. – Pomisliti... na što? – upita ona dok su joj se oči sumnjičavo stiskale. – Pomisliti na ono što sam ionako posve zaboravio. – Možda niste toliko glupi koliko mi se učinilo. – Vrijeme je razrežete tortu, gospođo Longbridge. – Ne pokušavajte promijeniti temu. – Ne, ne pokušavam, čekaju vas da to učinite. Ali, mogu li vam nešto objasniti, nešto u smislu olakšavajućihokolnosti i tako dalje? I nakon toga ću ušutjeti zauvijek.

– Dobro, da čujem. – Nisam rekao novinaru da je to bila žena. Spomenuo sam jedino crvenu kosu, iako mi je bilo jasno da tako

dugu kosu ne može imati muškarac.Freddy se zamisli. – Bit će da doista niste rekli novinaru, progovori ona polagano. – Znači li to da vam se moram ispričati zbogsvega onoga što sam rekla?

– Nevjesta se nikad ne mora ispričavati. – Ipak, učinit ću to. Nisam vam smjela reći da ste nitkov. Ne na dan svog vjenčanja. Oh, kako želim tu djevojku, pomisli Jock Hampton. Morala bi biti moja.Glava 18

Na plakatu što je početkom 1943. bio izlijep ljen širom Francuske vidio se jedan mišićavi i dobro uhranjenimladi Francuz, odjeven u radnički kombinezon, ponosita držanja pod naranča stim nebom i ispred gomilealata. U udaljenosti mogao se vidjeti sitni Eiffelov toranj, a proglas crvenim, bijelim i plavim slovima

objavljivao je:RADOM U NJEMAČKOJ TI PREDSTAVLJAŠ . FRANCUSKU VRIJEDNOST. .Francuska vrijednost, razmišljao je Bruno dok je prolazio ispod plakata, uvijek će biti poželjna roba u bilokojem obliku... premda je sam sebi čestitao što nije bio prisiljen zastupati francusku vrijednost prisilnimradom u Njemačkoj, što ga je plakat tako žarko propagirao. Zahvaljujući Valmontu bio je izuzet od takveobveze. Kad je njegov djed Jean-Luc de Lancel 1942. umro od upale pluća, Bruno je postao gospodar kućeLancel, dvorca Valmonta i svih vinograda. Nakon smrti svoga supruga, ojađena Anette de Lancel povukla seu svoje prostorije i nije više pokazivala nikakvo zanimanje za upravljanje imovinom.Usprkos razmjerno dobrim odnosima ko je je Bruno održavao s njemačkim vođom u Champagni, nije mogao

promijeniti temeljnu činjenicu da je njegov šampanjac zapravo njemački ratni plijen. Istina, Nijemci sunaposljetku dopustili uzgajivačima da prodaju gotovo četvrtinu svoje godišnje proizvodnje civilnim kupcima

u Francuskoj, Belgiji, Finskoj i Švedskoj, ali ta je popustljivost omogućavala tek održavanje proizvodnje, iništa više.Šampanjac više nije bio unosan posao, razmišljao je Bruno Iju-tito nakon pokopa djeda, promatrajućivinograde što su se unedogled širili po valovitim dolinama ispod dvorca. Bila je to francuska vrijednost, tonije poricao, ali jednako tako mogao je to biti i neki mesar koji stoji pred svojom tezgom s iznutricama –tripicama, jetricama, mozgovima i gušteračama – bez obzira na estetski užitak što mu ga je pružao pogled izzamka. Nakon dvije godine provedene u Valmontu znao je sve što je bilo potrebno za uzgoj vinove loze, usvakom slučaju daleko više nego što je ikad mislio da će mu trebati.

Nije imao ni najmanju namjeru ostati nakon svršetka rata u ovom neizmjerno dosadnom kutku Francuske – arat će, kad se sve zemlje iscrpe, naposljetku morati prestati. No tko bi mogao znati kad će se dogoditi? Tko

bi mogao znati gdje će se nalaziti buduća središta moći? U Parizu su ljudi malo znali o razvitku ratnih

događaja, ovdje u Champagni, daleko od ratišta, još manje. Poput milijuna drugih ljudi i on je zamišljao daFrancuska naposljetku neće biti smatrana za poraženog neprijatelja, nego će kao podređeni partner biti naneki način priključena Njemačkoj. Bruno popipa ključ golemih podruma sa skrivenim šampanjcem, što je ležao netaknut još otkako je rat



počeo, budući da o tom skrovištu Nijemci nisu imali pojma. Tajna je bila u posjedu njega i trojice podrumara Martina, koji su posljednji put unijeli u podrume berbu iz 1939. godine. Djed mu je tek dan prijesmrti dao u ruke taj dragocjeni ključ. Bruno se sjećao da mu je djed, kad su prvi put zajednički obišli te podrume 1933. godine, rekao kako ćeLanceli u slučaju rata moći nakon svršetka neprijateljstava obnoviti vinograde zahvaljujući tim golemimzalihama šampanjca. Međutim, što se njega tiče – razmišljao je Bruno – dvorac bi se mogao pretvoriti uruševinu, a na plemenitim tlima oko njega mogao bi se uzgajati i kupus. Nije mu bilo ni najmanje stalo da se

bavi vinogradima i nadzire berbu. Neka ide dovraga ta francuska vrijednost!Bi li više volio ovo do kad bi mu jednog dana pripalo u cijelosti, kad ne bi bio prisiljen dijeliti vlasništvo sasvojim polusestrama? Ne, zaključi on, ni u tom slučaju. Bio bi dakako sretan zbog vlasništva, ali nikad ne bimogao cijeniti tu zemlju kao takvu, zemlju koja je zahtijevala toliko truda. U zemlji treba uživati, ne služiti

joj. Dvorac bi valjalo cijeniti zbog obilja divljači oko njega, zbog konja i odlazaka u lov, zbog veličajnostiumjetnina i same građevine, zbog uspomena na davno umrle kraljeve i sjaj prošlih stoljeća – što su sve bilidvorci Saint-Fraycourtovih prije nego što su izgubljeni. Valmont, međutim, nije bio dovoljno sjajan,njegovo umjetničko bogatstvo sastojalo se od obiteljskih portreta i dobrog, ali nipošto osobitog pokućstva. Aovo do u Champagni bilo je isključivo poljoprivredno, bez obzira na plemenitost loza što su ovdje rasle. Kad bi bio isključivi vlasnik, namjestio bi nekog upravitelja koji bi iz svakog hektara iscijedio najvećimogući profit, a u Valmont bi svraćao samo da provjeri varaju li ga. Kakve je koristi imao kao aristokrat,

kad je u Valmontu morao raditi kao bilo koji seljak, jedan od onih malih posjednika patuljastih vinograda?Ali ono brdo šampanjca u podrumu – to je bilo nešto posve drugo. To je bilo bogatstvo, danas dragocjenije iod zlata, i ono mu mora poslužiti. Nakon djedove smrti mogao bi sve to prodati. Morat će se požuriti jer jerat – svakim danom dok su ondje ležale zaspale zelene boce sa svojim blistavim etiketama -bio za jedan dan

bliži svome kraju. Bez obzira na to hoće li Nijemci postati neupitni gospodari Europe, s primirjem ćenastupiti razdoblje neizvjesnosti, kako se to dogodilo i nakon pada Francuske.Ali ovaj će se put bolje pripremiti, obećao je sebi Bruno. Šampanjac će dotad biti pretvoren u sigurnu valutukoja će biti sklonjena u sigurnoj zemlji, pa će moći uhvatiti prvu zgodnu priliku koju mu mir bude pružio.Imao je već dvadeset osam godina, od kojih je tri upropastio u Champagni. Doista, i to mi je neka francuskavrijednost!Bruno je krenuo u posjet generalu von Sternu, koji se u Rue de Lille već osjećao kao u vlastitom domu.

Bruno ga je posjećivao što je češće mogao, pa im nije trebalo mnogo da postignu džentlmenski dogovor osudbini onih stotina tisuća boca, uskladištenih u gomilama visokim po dvadeset stopa, koje su imale značitisnagu kuće Lancel i njezinu budućnost. Tijekom svojih potraga za umjetničkim djelima general je stekao daleko veće spoznaje o tome što tko uokupiranoj Francuskoj prodaje nego što mu je, strogo uzevši, bilo potrebno za njegovu misiju. Odmah jeshvatio u čemu je Brunov problem, pa je uz nekoliko telefonskih dogovora podijelio s njim plijen naobostrano zadovoljstvo.Sporazumjeli su se da konvoj teretnjaka, koji je bio na generalovu raspolaganju, povremeno neupadljivonavraća u Valmont. Uredni njemački vojnici prenosili su boce šampanjca u rukama od podruma do pristiglihteretnjaka, s istim onim poštovanjem spram plijena što su ga pokazivali i za slike ili kipove. Ništa nije bilorazbijeno, nije bilo ni pljačke ni vandalstva, ništa što bi moglo privući pozornost nekoga iz dvorca. O

dogovoru nisu imali pojma ni njemački časnici iz Reimsa, koji nisu običavali navraćati u podrume prekonoći. Mjesec za mjesecom, skriveno blago Valmonta postupno je nestajalo, sve dok se bogatstvo kuće Lancel nijezauvijek izgubilo na crnom tržištu, a Bruno, zahvaljujući svojim vezama u Švicarskoj, uspostavio ondjeosnovu svoga bogatstva. Nitko nije bio pogođen, osim trojice podrumara iz obitelji Martin čija je nesreća

bila to što su znali o postojanju tajnog skladišta. Bruno je zaključio kako bi bilo prijeko potrebno osloboditise tih neugodnih ljudi. Oni ne smiju ugledati prazan Tresor.Kad je jedan časnik iz Reimsa navratio sljedeći put u inspekciju vinograda, zatekao je Bruna dubokouznemirenog. Trebao mu je savjet, kao i često prije toga.

– Držim svojom dužnošću upoznati vas s činjenicom da su tri moja najpovjerljivija čovjeka pristupila pokretu otpora, reče mu Bruno. – Ne znam što mi je činiti, budući da su ti ljudi bili dragi mom djedu, ali ne

mogu ih, po svojoj savjesti, štititi jer bi to značilo da im se pridružujem. – Vikonte, vaša odluka je razborita i domoljubna. Dajte mi njihova imena i ne mislite više na njih.Obavijestit ću Gestapo u Reimsu.

Nedostajat će mi njihovo iskustvo, pomislio je Bruno kad je dočuo da su tri Martina ubijena. Ipak, priznao je



sebi, i Gestapo može nečemu koristiti. Dala bih sve kad bih ponovno mogla čuti Caryja Granta kako se ironično smije, vidjeti Freda Astairea kakoskakuće plešući uza stepenice ili Mirnu Loy kako od nekog muškarca pravi budalu, pomisli Delphine dok jesjedila kod vlasuljarke. Namještala joj je periku koja će joj prikriti kosu i pretvoriti je u filmsku caricuJosephinu. Ali američki su filmovi bili tek nostalgična uspomena, jer je njihovo prikazivanje zabranjeno1940., odmah nakon okupacije. Sad se pripremala da nastupi u tko zna već kojoj raskošnoj povijesnoj drami,kakve su posljednjih godina stek le toliku popularnost među proizvođačima francuskih filmova.

– Prestiž – i – visoka umjetnost – bile su im riječi vodilje, pa su producenti gubili vrijeme u kantinama procjenjujući veliča li neki novi scenarij dovoljno francusku kulturu i tradiciju. Okupir ana Francuska bila jedoduše odvojena od ostalog svijeta, ali je stekla priliku da uživa u vlastitoj slavnoj prošlosti.Kinematografija se okrenula natrag, prema ponositom nacionalizmu prošlosti, prema vizijama nekadašnjeslave.Mnogi su producenti tvrdili kako su tim epovima uzdizali nadu i nadahnuće među Francuzima nakon poraza,ostali pak, koji su otvoreno prihvatili novi režim, priznavali su da im je bijeg u povijest dobrodošlo utočište.Mitovi i legende bijahu neizbježni, tvrdili su, jer tragičnu stvar nost današnjice ionako nitko ne smije

prikazati na platnu. Osvajač je bio dovoljno lukav da zna kako predstava mora ići dalje, osobito za ljude jednog poraženog naroda koji su hrlili u kinematografe više nego ikad ranije.Delphine je nosila stilske perike i haljine duge do poda u svih pet svojih posljednjih filmova. Svi su snimani

u dvorcima koje su Nijemci prepustili filmašima, ili na pažljivo uređenim prostorima za zvučno snimanje.Scenariji su bili prepuni uznositih literarnih izraza, a filmska akcija odvijala se uz strogost forme i sklonosti perfekciji sentimenta, što je bio povratak klasicizmu koji nije ostavljao prostora spontanosti kakva je vladalau prvim Continen-talovim filmovima.Delphine je profesionalno okrutno ispitivala svoje lice u ogledalu garderobe. Da, još je mogla izdržatiistraživačku strogost krupnog plana, iako se pitala kako je to uopće moguće, budući da od Armanda nije

primila dopisnicu zamalo već četiri mjeseca. Kad bi se našla sama kod kuće, bez šminke, primjećivala je bore oko očiju koje su bile posljedica dugih noći provedenih u plaču, očaju i besanici. Ako ona vidi boredanas, kamera će ih vidjeti već sutra, pomisli zabrinuto – a nije si smjela dopustiti da ostane bez posla.Morala je potražiti savjet, razgovarati s nekim, zaključi ona dok su joj na periku stavljali tijaru s lažnimdijamantima i smaragdima. Ne uspije li pronaći utjehu, slomit će se pod rastućim teretom straha za

Armanda.Ali kome bi se mogla obratiti? Još od 1940. neprekidno se dopisivala s bakom u Valmontu i to otvaranjesrca staroj ženi pružalo joj je utjehu, kao da je vodila kakav dnevnik. Odgovori na ta njezina pisma pristizalisu sve rjeđe – kao da ih je nasumce slala zatvorene u boci – ali ta korespondencija ipak joj je davala nekiosjećaj obiteljske prisnosti i topline, poput onih malih grijalica što su ih u mufovima nosile dameviktorijanskog doba. Dakako, osamdesetogodišnja Anette de Lancel nije više mogla pružati utjehu svojojunuci, kao što je to činila nekad, kad je bila priredila ljetnu večeru prije sedam – ili sedam stotina – godina itako promijenila tijek njezina života.Oklijevajući, Delphine shvati kako je nastupio trenutak da potraži Bruna. Pokazalo se da je bio u pravu kad

je govorio o ratu i o progonima francuskih Zidova nakon okupacije, pa je zažalila što nije bila dovoljnorazborita da ga posluša. Sada, promatrajući unatrag, shvatila je koliko su ona i Armand bili ludi što su

nastavili živjeti kao da se oko njih ništa ne događa. Bili su uostalom nerazumni kao i golema većina ostalih –izuzev nekoliko opreznih pesimista među kojima i Robert Siodmak, Max Ophuls, Boris Kaufman i Jean -Pierre Aumont, koji su navrijeme napustili Francusku.Kad je Delphine potražila Bruna telefonom u Valmontu, rečeno joj je da on upravo provodi nekoliko dana uParizu. Potražila ga je u njegovu hotelu, iznenađena što je njegov glas tako ugodan, kao da se posljednjisusret među njima nikad nije zbio.

– Naravno da imam vremena vidjeti te, guščice, zar je moguće da to ne učinim? – uskliknu on, i oni smjestaugovoriše susret, sutradan u Villi Mozart. Delphine se obukla i dotjerala, i kad je bila gotova s pripremamazaključi da se nije mnogo promijenila u usporedbi s djevojkom koju je on posljednji put vidio prije zamaločetiri godine. Ne smije pred njim pokazati da ju je uhvatila panika: svi instinkti uvjeravali su je da joj slabostne bi bila dobar saveznik.

Elegantna je kao uvijek, pomisli Bruno kad se s njom pozdravljao. Delphini je bilo već dvadeset pet godina,i svojim se izgledom razvila iz djevojke u ženu. Opčinjavajući šarm njezina srcolikog lica, njezine velikeukošene oči – sva se ta magična ljepota s vremenom samo uvećala. Što bi je osim neke nevolje ilisuzdržavanja moglo lišiti snage koju je prije posjedovala, pitao se on prodirući u njezine maglovite sive oči.



Odmah shvati da je zbog nečega prestrašena. Pružila mu je aperitiv, pa su zatim počeli čavrljati o nevažnim stvarima. Delphine odmah zaključi da jeBruno bez predrasuda kao što je bio i prije, da je lak za razgovor kao što je bio nekad, dok su bili prisni ičinili jedno drugome usluge ne pitajući se o njihovim razlozima.

– Zabrinuta sam, Bruno, upade ona odjednom. – Armand je zarobljen kod Dunkerquea i poslan u Njemačkuna prisilni rad u tvornicu. Do prije četiri mjeseca javljao mi se dopisnicama da je dobro... no otada od njegani riječi.

– Što si poduzela da doznaš gdje se nalazi? – upita je Bruno poslovno. Tako dakle, pomisli on, i dalje je posrijedi onaj prokleti Židov. Bilo je to nesretno i glupo s njezine strane. Potpuno nepotrebno. – Što mogu učiniti, Bruno? Ne znam otkuda početi. – Pa sigurno imaš neke prijatelje... ljude koji bi imali interesa... – Imam prijatelje u studiju, i više nego dobre prijatelje, ali kako mi oni mogu pomoći? – Ne mislim na njih, cherie, ali pretpostavljam da dobivaš pozive za salone njemačkog ambasadora Obetza igospodina Ep-tinga iz Njemačkog instituta...

– Naravno da ih dobivam, ali da odem onamo? Nikad nisam na to ni pomislila. – Pogriješila si, guščice, ako mi dopuštaš taj izraz. Odsjekla si se od mogućih prijatelja, važnih kon takata,ljudi koji bi ti mogli pomoći.

– Nijemaca?

– A koga drugog? Oni upravljaju Europom, tko bi to mogao biti ako ne Nijemci? – Zašto bi mi neki Nijemac pomogao u potrazi za nekim Židovom? – Ah, Delphine, ti sve vidiš crno-bijelo, kao nekad. Bila je to šarmantna osobina u doba mira, ali je vrlo prostodušna u trenutačnim okolnostima. Godinama si dobivala vijesti od Sadow-skog, što znači da su gauzeli kao Francuza poljskog podrijetla, kao i bilo kojega ratnog zarobljenika. Je li on obrezan? Nije? Značida je imao sreće. Bilo bi sasvim nerazumno u ovim danima tražiti obavijesti o nekom Židovu koji se zoveSadowski, ali o francuskom građaninu koji je k tome dobro poznati filmski redatelj Sadowski, zašto ne?Svatko bi shvatio kad bi upotrijebila svoj utjecaj u potrazi za njim.

– Moj utjecaj? Kakav utjecaj? – Delphine, danas si slavnija nego što si ikad bila, shvaćaš li to? A slava znači utjecaj, ako se pravilnoiskoristi. Ne iskoristiti taj utjecaj bilo bi isto kao i spaliti svoj novac, draga djevojko. On ne traje vječito, kao

zlatne poluge u bankovnim podzemljima. – Ne znam kako bih počela. – Jesi li me zato zvala? – Htjela sam... čuti tvoj savjet. – Prepusti se u moje ruke, Delphine. – Oh, Bruno, vjeruješ li zbilja da ima neke nade? – Delphine zaplaka, nesposobna prikriti svoje emocije. – Naravno da ima nade, reče on ohrabrujući je. – Još ću razmisliti odakle bi bilo najbolje krenuti, ali ako budeš sa mnom surađivala i slijedila moje savjete, učinit ćeš najviše što se u današnje vrijeme može učinitiza Sadowskog.

– Naravno, Bruno, naravno. Učinit ću sve što kažeš! Dok je brzo koračao prema svome hotelu na lijevoj obali, Bruno je zadovoljno pjevuckao. Kad je Delphine

izišla iz njegova života, ostao je bez važne potpore. Takva sestra bila je dragocjena u prošlosti, a sad bimogla biti još dragocjenija. Očito mora ostati u uvjerenju da je Židov još živ. To je šteta – bila bi mnogokorisnija kad bi uvidjela kako bi bilo bolje da je mrtav. Ali ako bude lišena te nade, postat će bezvrijedna.Dobro, on će joj već dati neke nade – nada je besplatna – ali što bi ona mogla učiniti za njega?

Nisu mu bile potrebne usluge njemačkog ambasadora u Parizu ili predstavnika njemačke kulture iumjetnosti, razmišljao je Bruno prelazeći Seinu. Nije bilo važno što Delphine nije njegova la veze sObetzom, ili Eptingom, pa ni s Grevenom, svojim šefom u Continentalu, premda je to mogla učiniti vrlolako.S druge strane, njegov general von Stem... da, von Stern bio je nešto sasvim drugo. Taj čovjek pokazao sevrlo umješnim kad je posrijedi bio šampanjac. Zašto ne bi s njim uglavio još koji posao?Hodajući pariškim pločnikom Bruno je razmišljao o novostima, točnije o glasinama, budući da tisak gotovo

nije objavljivao novosti, o posljedicama poraza goleme njemačke vojne sile prije nekoliko mjeseci kodStaljingrada, na početku 1943. godine. Pitao se je li to znak mogućnosti da Nijemci ipak neće preostati

jedina velesila u Europi, ili je to bio tek pogrešan potez u nizu pobjeda? Naposljetku, ni Napokon nije uspio pobijediti rusku zimu.



Uostalom i nije bilo važno što nije mogao odgonetnuti kakve će biti posljedice Staljingrada – što god tajdogađaj sobom nosio, zaključi on, bio je pravi trenutak da sada, prije svršetka rata, počne graditi svoje

bogatstvo. Von Stern je bio odviše tan-koćudan čovjek da se s tim ne bi složio. Obojici je bilo potrebno isto: bogatstvo u budućnosti. Ali von Sternu je bilo potrebno još nešto, čemu su stremili svi osvajači velikih i sjajnih gradova: priznanje.

Njegova moć i položaj porasli su, pa mu večere nisu više bile ograničene na uzak krug šutljivih časničkih prijatelja. Već je počeo pozivati i neke Francuze, kao što su to činili ambasador i predsjednik Instituta, aneki – iako ne svi – odazivali su mu se i dolazili na večere u Rue de Lille. On je već više puta natuknuoBrunu kako bi volio da mu bude učinjena čast time što će biti predstavljen Delphini. Bruno je moraoizmišljati izlike, neugodne u svoje vrijeme, no sad su postale nepotrebne. Mnogo je bolje što će sad moći

predstaviti Delphinu, nakon tolikih von Sternovih iščekivanja, umjesto da je to učinio dok su podrumiValmonta još bili puni.Da, Delphinom se moglo upravljati iskorištavajući njezine nade. Ona će sigurno staviti na sebe najblistavijedragulje i najljepšu haljinu. Kad bude sjela uz von Sterna, on će joj kazati nekoliko riječi koje će podgrijalinjezine nade. Svako od njih dvoje dobit će ono što je željelo... ništa više... ali to će im biti dragocjeno kaošto je njemu bio Tresor, sada zaključan i zaboravljen, kao da ga nikad nije ni bilo. Voljela je Freddy sve više i više, pomisli lady Penelope dok je u svojoj kamenom popločanoj kuhinji jednevruće nedjelje na početku svibnja 1944. pripremala piknik za svoju obitelj. Ali nije li ipak usput previše

razmišljala o golemim bombarderima koji su neprekidno letjeli iznad nje? Već prije godinu dana Freddy iJane kvalificirale su se za upravljanje tim četveromotornim nemanima do odredišta u Marston Mporu, a ti suletovi po mišljenju lady Penelope bili malo... neprikladni za žene. Nelagodno se osjećala dok je pomišljalakako te dvije djevojke upravljaju same bombarderima, iako bi im katkad prilikom leta bio dodan inženjer iličak kopilot. Bila je sjajna stvar kad su te žene upravljale jednosjednim Spitfireima od tvornice do uzletišta, isporučujućiih borbenim pilotima, kao što je bilo lijepo zamisliti nekog momka iz štale koji u laganom galopu dovodikonja do džokeja koji će ga voditi u trci. Ali ovo – priznat će to doduše samo šaptom dragom Ge-raldu – nije

bilo nimalo podobno za žene. Upravljati tim golemim Sterlinzima i Halifaxima, pa Lancasterima, da se i negovori o divovskim Letećim tvrđavama Boeing B-17 koje su od prošlog ljeta tutnjale nad Engleskom! Nijemogla ni zamisliti da će morati uz doručak slušati kćerku i snahu kako razglabaju nerazumljive tehničke

pojedinosti o elektroničkom turbo-super-kompresoru – što god da su značile – dok su gutale kajganunapravljenu od jaja u prahu što ih je jučer, za vikend, bio donio Jock Hampton na poklon. Nalikovale sudvama starim mehaničarima u kakvoj garaži. Vrlo bi rado doznala što Freddy kani radili nakon rata, kad se bude morala posvetiti normalnom životu.Sudeći po napetim licima Tonyja i Jocka, Freddy i Jane, invazija na kontinent nije bila daleka. Prošla jecijela vječnost otkako ih je vidjela sve četvero zajedno, shvati Penelope Longbridge, dok je rezala rijetku i

bajoslovno dragocjenu usoljenu govedinu iz konzerve. I to je bio poklon Jocka Hamptona.A zašto se brine o Freddynoj budućnosti, dok je budućnost vlastite kćeri ostavlja ravnodušnom? Možda zatošto će se Fre-ddy morati suočiti s drukčijim životom u novoj sredini, dok će se Jane vratiti u uobičajenukolotečinu? U drugu ruku, nije vjerovala da će se Freddy preko noći prilagoditi engleskom načinu života i

pretvoriti se u uzornu Engleskinju. Sa svojom vatrenom kosom, Ijuljajućim hodom i živahnim gestama više

je nalikovala gusaru, pa je bilo teško zamisliti da će se tek tako preobraziti u gospodaricu posjeda. Pa ipak... jednog dana ona će postati vlasnica Longbridge Grangea, kao žena petnaestog baruna u plemićkom nizu, iosoba od koje se u tom dijelu Kenta očekuje da utvrđuje pravila ponašanja.

Ne bi se moglo ustvrditi kako Freddy nema ključ za obavljanje onoga što se bude od nje očekivalo – iako su joj, dakako, bile tek dvadeset četiri godine. Freddy će se jednostavno morati prilagoditi i početi pokazivativiše zanimanja za crkvene proslave, za lovačke balove, za Žensku gildu i bolnice, za vrtne svečanosti,mjesnu izložbu konja i plesove po grofoviji – oh, nakon svršetka rata bit će toliko stvari koje će trebati

ponovno oživjeti! Je li Freddy uopće znala kako treba rasporediti vrijeme i poslove prilikom priprema zaneku svečanu večeru? Zna li sastaviti popis nabavki? Je li pripravna naučiti bridž? Morat će shvatiti da je

bridž presudno važan kad bude jednom živjela s Tonyjem, ovdje na ladanju. Penelope Longbridge uzdahnua da to nije ni primijetila.

Što se tiče Jane, ona je bila tako neobuzdana da je njezina majka mogla samo prekrižiti ruke – inače bi poludjela. Ne bi bilo nikakve koristi da se čovjek šokira – oh, ona je sve znala o Jane i muškarcima, ali stime nije htjela uznemirivati dobroga Geralda. Iz svake dobre obitelji pokatkad izbija kakva legendarna Jane

– ta zločesta, zločesta djevojka ipak će se jednog dana udati, nema bojazni, i to vrlo dobro. Imat će i pola



tuceta sretne djece – da, Jane je fenomenalna i za nju se ne treba brinuti, kao za Freddy.Bit će još dosta vremena da o tom razmišlja kad rat bude gotov, prekrati svoja razmišljanja PenelopeLongbridge. Kolačići za desert, boca viskija za piće prije ručka, mnogo sendviča od usoljene govedine natankim odrescima ratnog kruha, oplemenjenog namazima maslaca iz konzerve, salata od hladnoga kuhanogkrumpira, prokulice i luka u vlastitom umaku, u kojem je nedostatak ulja nadoknađen obilatom količinom

papra; osim kruha i salate sav je objed priređen zahvaljujući Jockovoj darežljivosti. Sada, kad je Orlovo jato bilo uključeno u američku Osmu zrakoplovnu armiju, nikad ne bi došao u Longbridge bez pune kante hranekoju mu je spremio narednik iz kantine, čineći sve što je mogao za zapovjednika svoga jata, dopukovnikaHamptona. Dragi Jock, pomisli Penelope Longbridge, kako bi izišli na kraj bez njega?Ludo voli Freddy, pomisli bojnik, plemeniti Antonv Longbridge dok je za piknik slagao od moljaca izjedene

pokrivače pod rascvje-talim kruškama uz golubarnik, ali ona je sad ipak različita od djevojke kojom senedavno oženio. Ili, zapravo, nije li se promijenio on otkako ga je počeo mučiti taj sinus? To ga nijeuznemirivalo osim kad bi se uspinjao do dvadeset tisuća stopa ili kad bi ronio s te visine prema zemlji; usvakom slučaju, nije više bio sposoban za aktivnu borbu, privezan je za stol odakle je zapovijedao jatom odtrideset šest lovačkih zrakoplova. Ako čovjek nije mogao letjeti, nije zapravo bio koristan. Sinus! Kakva jeto glupa predstava! Kad bi čovjek htio biti fer, sasvim fer ili čak odviše fer, nije li upravo ta razlika izmeđunjega kao ovozemaljca i letačice Freddy prouzročila razliku u njegovim osjećajima prema njoj? U čemu je bila ta razlika, zapravo? Sigurno, ona nekad nije posjedovala auru... zapovjedništva, čega li?...

koju ima sada. Izgledala je tako smiono, na vrhu svijeta, u odori koju je on osobno namjeravao spaliti onesekunde kad rat bude gotov. Spalio bi njezinu odoru, napunio njezine crne cipele kamenjem i bacio ih urijeku, isjeckao njezinu službenu kapu u milijun komadića, uzeo njezina službena krilca i krio ih tisućugodina, a zatim bi pustio da joj kosa raste do koljena, odjenuo bi joj haljinu ispod koje bi se vidjele njezine

bradavice, što god ljudi rekli o tome, i napokon, dobro bi je istukao po stražnjici da se vidi tko je gospodar –kako je bio nestrpljiv! Nije valjda oduvijek bila toliko opčarana onim što je radila; kad bi napokon uspjeliuskladiti svoja dva dana dopusta, ona bi neprekidno lupetala o svojim bombarderima, sve dok ne bi pao ukušnju da joj kaže neka zaveže! Ponosio se njome, dakako – tko se ne bi ponosio tako hrabrom ženom? – ali

jedan bombarder ipak je samo običan autobus s krilima, kako to ne shvaća? Zar nije mogla razumjeti da Nordenov uređaj za ciljanje bombi nije bogomdano otkriće? Zar ne bi mogla biti... taktičnija... umjesto štose neprekidno hvališe svojim poslom, dok je on od svoga morao odustati, premda to nije želio?

U biti, pomisli Tony dok je sjedio na pokrivaču prekriživši ruke preko koljena, zar ne bi bilo normalno da jeona odustala od letenja kad je prije dvije godine rodila Annie? ATA je civilna organizacija i nitko joj ne bimogao prigovoriti što je otišla. Ali ne – nastavila je letjeti sve do šestog mjeseca trudnoće, kad se više nijemogla uvući u letački kombinezon, koliko god popuštala na njemu vrpce za zatezanje. Tek tad je odlučilaostati u Grangeu, tjerajući njegovu jadnu majku u ludilo kao što je otjerala i njega. Istina, priznao je, nisu

planirali dijete usred rata, ali u braku se takve stvari događaju. Što je očekivala od njega, da joj se ispriča? Aonda je donijela dijete na svijet već u osmom mjesecu, kao da nije htjela čekati ni sekundu dulje nego što je

bilo prijeko potrebno, i već nakon tri mjeseca vratila se u postrojbu, živahnija i jača nego ikad, prepuštajući jadnu malu Annie njegovoj majci, Evi i njegovim trima malim sestrama. Jadna mala Annie, zamišljala jevjerojatno da ima šest ili sedam majki.Pomisao na Annie izvuče mu na lice smiješak: bila je radoznala mala nestašnica koja nikad nije hodala ako

je mogla trčati. Poznavala je već sve vrste povrća u priručnom vrtu uz kuhinju, svako stablo i svaki grm tiseoko kuće, svaku ružu, svakog psa i svakog konja kojega bi ugledala u blizini. Za sve živo ok o sebe

pokazivala je ozbiljan, reklo bi se preuranjen interes, i živa bića su je privlačila mnogo više od igračaka.Osjećala se tako sigurno na svojim nogicama, graciozna kao vitko stabalce i hirovita kao mače, takva jenjegova mala Annie. Nije ju zanimalo letenje, čak ni baloni, i što se njega tiče i neće. Ne, izrast će ozbiljna inježna kakva je i sada, duboko u tom zelenom i miroljubivom krajoliku, učit će jahati i plesti kao i njezina

baka, a naučit će i francuski, naravno, kojim je već počela razgovarati s Evom, koja je navraćala uLongbridge Grange da je vidi kad god je to mogla. Ah, njegova Annie bit će prava engleska plemenitaška.Čim završi rat, iste minute učinit će da Freddy ponovno zatrudni, i tako će nastaviti rađati djecu, pa će se

početi pitati na što je gubila vrijeme u ratu. Bombarderi? Lovci? Što je to bilo, čudit će se. Zar bi strojeviuopće mogli zanimati majku tolike djece... pogotovu što će joj njezin suprug biti na prvome mjestu, kao

svakoj dobroj ženi.Voli Freddy, zaista je voli, pomisli Jane dok je pomagala majci iznijeti hranu za piknik. Ali što ju je dulje

poznavala to više je uviđala kako Freddy ima nešto što je priječi da postane dijelom jedne jedinstveneobitelji, u pravom smislu riječi. Ponekad bi se site na- pričale o svemu što može dvije žene zanimati,



pogotovo kad su šo-gorice i piloti u istoj postrojbi, a onda bi Freddy odjednom nekamo odlutala s pogledomkakav Jane još nikad nije vidjela, kao da je razmišljala o nečemu što Jane nikad neće pojmiti. Nikad nijeupitala Freddy što je posrijedi, no znala je da u njezinoj prošlosti mora postojati neka tajna – u vezi s nekimmuškarcem, jamačno, što bi drugo moglo biti? Ta joj je tajna morala značiti toliko mnogo da je nikad nijehtjela otkriti. Ono uvijek iznenađujuće plavetnilo Fre-ddynih očiju zamutilo bi se, a brzi, sportski smiješakod kojeg bi joj se nabrao nos nestao bi – odjednom bi izgledala kao da nije ona stara Freddy.Što god ta tajna bila, njom se objašnjavalo zašto je letenje Fre-ddy značilo toliko mnogo, mnogo više negošto će njoj ikada. Na neki način zavidjela je Freddy na toj njezinoj neprekidnoj strastvenosti, onako kao što

bi udana žena kojoj vlastiti suprug nije odveć dosadan, zavidjela prvoj divljoj mladoj ljubavi. Jane nijemogla ni zamisliti da bi nakon svršetka rata ikad pogledala neki zrakoplov. Uskoro će biti pet punih godinaotkako se bavi njima – bilo je uzbudljivo i izazovno obavljati taj posao, pogotovo otkako je postao neštosloženiji; bez sumnje, to je za jednu djevojku bio najizravniji način pomoći nekom muškarcu da ode u

borbu. Katkad bi to bila i dobra zabava, osobito kad je prebacivala bombardere. Freddy je bila potpuno ukrivu kad je govorila o Minnespolis-Honeywellovu superkompresoru – to je doista bio najpouzdanijimehanizam, ali tko bi s njom mogao izići na kraj s tim teorijskim argumentima? Možda se s njom prepi-ralasamo zato da podrži međusobnu društvenost? Jane odloži pladanj sa sendvičima od usoljene govedine i brižno ga pokri da ga sačuva od kukaca. Okrene se

prema To-nyju, koji je sjedio izgu bljen u mislima, i pomisli da se on sigurno osjeća upravo onako kako i

izgleda. Snuždila se kad se sjetila Margie Fairweather, s kojom je zajedno letjela još od prvih dana, a koja je poginula kad se na Proctoru kojim je letjela pokvario stroj. Uspjela se spustiti na poljanu, ali je strojeksplodirao prije nego što ga je dospjela ugasiti. ATA je bilježila i druge smrti, mnogo pogibija, ali Margie

ju je najviše ražalostila jer je iza nje ostalo malo dijete. Njezin muž Douglas, također ATA-in pilot, poginuo je u dobrovoljačkoj misiji po lošem vremenu nad Irskim morem, četiri mjeseca ranije. Je li Freddy ikad pomislila na Annie kad je sjedala za upravljače najtežih zrakoplova koji su ikad letjeli u ovom ratu? Nije juto mogla pitati, jednako kao što nije mogla pitati Jocka zašto i dalje leti u svojem jatu kad je već imaodovoljno letova da se časno povuče za pisaći stol – i deset puta više nego što bi bilo potrebno. Valjalo je

prihvatiti činjenicu da je Freddy spremna za rizike, imala dijete ili ne.Gdje bi mogao biti Jock, upita se. Ovog rijetkog dana kad su se svi mogli okupiti u Grangeu, on je jamačno

pričao s Freddy -o čemu drugom ako ne o bombardiranju Njemačke, koje će otvoriti put za skoru invaziju.

Kad ju je promatrala odozgo, cijela je Engleska nalikovala radionici za bitku koja će doći. Ljudi i tvorivo bili su na tlu i u lukama naslagani tako gusto da je bilo pravo čudo da otok nije potonuo pod njihovomtežinom. A nakon invazije, nakon pobjede u koju su svi bili uvjereni, što će Jock sa sobom? Bez sumnje, Tony i Freddy smjestit će se ovdje na imanju, vodeći isti život kao i petnaest generacija

posjedničkih i džentlmenskih predaka prije njih. Ona sama otići će u London i doživjeti bezbroj pustolovina, jednu uzbudljiviju od druge, dok konačno ne pronađe muškarca s kojim će se smiriti, onako kako je to majkaod nje očekivala. Ali Jock? Jane Longbridge smjesti se na pokrivaču okrenuvši bratu leđa, kako ne bi pomislio da ga želiometati u mislima, i poče razmišljati o Jocku Hamptonu. Možda je ipak sretna što ih Freddy nije uspjela usvojim lukavim i domišljatim pokušajima približiti. Što bi se dogodilo da se zaljubio u nju, kako je to Fre-ddy smjerala? Sad bi se morala brinuti o tome kako će joj biti u Kaliforniji s mužem Amerikancem, kako će

se prilagoditi novoj zemlji i novim običajima. Bila bi još jedna ratna nevjesta. Ne, sreća što se to nije dogodilo. Još malo pa neće više biti zaljubljena u njega – Jane se molila da se to što prije dogodi. Kad bi joj itko najavio da će učiniti takvu djevojačku glupost i zaljubiti se u čovjeka koji je nevoli, bacila bi mu u glavu bocu... no, nažalost, još ga je voljela, i to apsurdno strasno i bolno intenzivno,

premda to nitko nije znao, pa ni Freddy. Ljekarija za koju se odlučila bila je ponižavajuća ali pouzdana. Trebalo je samo pogledati Freddy i Jocka zajedno, pa shvatiti da je taj kalifornijski šašavac – čije je lice

posljednji put dotaknula prilikom bratova vjenčanja, a tako je to željela – još uvijek zaljubljen u njezinušogoricu, iako ona o tome nije imala pojma. Ta je ljekarija djelovala na nju. Još malo, još vrlo malovremena, i pomisli na Hamptonove oči i usne, njegovo vikinško lice, neće više burkati njezine noći iuznemirivati njezine dane.Što se Freddy tiče, Jane je mogla sebi čestitati da nikad nije bila ljubomorna na neku djevojku, pa neće ni

ubuduće. Jadni Jock... kad rat završi on će sigurno otići iz Engleske, pa iako je postao počasni član njihoveobitelji, nitko ne bi mogao reći hoće li se ikad vratiti. A ako se to i dogodi, pa ugleda Freddy u ozbiljnojodjeći gospođe s gomilom djece oko sebe i kućom koja joj je povjerena na upravljanje, tko zna hoće li i tada

biti u nju zaljubljen? Freddy će dotad već malo okrupnjati, bez sumnje, a i kosa će joj se malo smiriti, možda



će i posijedjeti; bit će sva obuzeta novim djetetom ili bolesnim psom ili kuharom koji je nešto pokvario – da,takva će biti Freddy za nekoliko godina. Izrast će iz svojih neozbiljnih godina, Engleska će ju svu obuzeti. Sdruge strane, pomisli Jane odobravajući, sama će još uvelike uživati u ludorijama. Deset godina ludorija bitće tek mala nadoknada za lišavanje tijekom mnogo puta ponovljenih trinaest dana na dužnosti i samo dvadana bez obveza. Koliko će vremena morati proteći nakon rata, pomisli ona, da se u prodaji pojave pristojnečarape? Još volim Freddy, pomisli Jock Hampton oslanjajući se na dopro-zornik svoje sobe i promatrajući Jane iTonyja kako u ugodnoj šutnji sjede na pokrivaču pod rascvalom kruškom. Dovraga, zašto Fre-ddy ne

prestaje pjevati njegovu kumčetu – Do ponovnog susreta? Dok je Orlovo jato bilo još u punom broju, godinudana nakon svog vjenčanja, Freddy i Tony pridruživali su im se u omiljenoj krčmi zrakoplovaca kad god su

bili slobodni. Svake noći, dok su ispijali i pušili, pokušavajući ne misliti na one koji se nisu vratili sa svoga posljednjeg zadatka, Freddy im je satima pjevala, kako one današnje, tako i skladbe iz doba Prvogasvjetskog rata što ih je bila naučila od Eve. Večer nije mogla biti zaključena dok Freddy ne bi otpjevala

posljednji srok – Do ponovnog susreta, r iječi za koje je Jock bio uvjeren, svakoj logici usprkos, da se tičunjega i nje. Ona o tome nije znala ništa, ali znao je on – i to je za nj bilo važno.Do njegove sobe bila je Annina soba, pa je i kroz debele zidove mogao čuti pjevuckavi Freddyn glas koja je

plesala s malom. Freddy nije mogla razumjeti da mu se ona melodija vrti u glavi i da zbog nje ludi većmjesecima. Zašto ne pjeva neku drugu, glupu pjesmicu? Mogao bi je naravno zamoliti neka prestane, ali

kako se može reći jednoj majci neka prestane p jevati svome djetetu, zato što to nekomu smeta? Zar bi jojmogao objasniti da mu se po glavi vrti ta stara melodija, dok bi se zapravo trebao prisjećati brojnih zgodnihradodajki u Londonu? Ona pilotska značka s krilima bila je u dosjetkama poznata kao – širite-Ijica nogu... ito s razlogom. Najprivlačniji su im bili potporuč-nici, ali i viši činovi imali su svoje prednosti. Mogao bi ovaj čas otići i sjesti s Jane i Tony jem, ili pomoći lady Penelope u kuhinji – stara kuharica nijeviše mogla učiniti tko zna što – ali nešto ga je sprečavalo da se pomakne sa svoje promatračnice. Valjda jekrivo bilo vrijeme. Svi u Engleskoj tvrdili su da je to najvrući svibanj otkako se zna; dakako, doma uKaliforniji, u San Juan Capistranu, to bi bio tek ugodan dan kad se ne biste mogli odlučiti hoćete li daskatiili igrali tenis, pa biste se naposljetku odlučili za oboje. To je bio upravo onakav dan kad se iz ljubavi za

brzinom, opasnostima, uzbuđenjima i letovima odlučio kupiti voznu kartu do Kanade, steći ondje potrebnaznanja i priključiti se Orlovu jatu u Engleskoj.

Upravo takvog dana, prije četiri godine, rekao je zbogom obitelji i otisnuo se – možda je sada zbog toga takonemiran. Ne samo nemiran, nego i zadovoljan. Osjećao se kao da je pokisao, što je bilo prilično glupo, jermu je u nekoliko mjeseci to bila prva prilika da se pojavi u Grangeu, pa bi već zato morao uživati u svakojsekundi boravka na posjedu. Nije li to bila odšteta za letove njegova jata kroz nebo zasuto

protuzrakoplovnim mecima, sve dok ne biste ugledali obalu ispod sebe pa ste se još jedino morali brinuti davas ne obore nad vodom, koja je bila samo mokra i hladna? Nikad dok je bio na zadatku nije se osjećao tako

pokislim kao sada. Mogao se osjećati mučno, mogao je biti prestrašen, bijesan ili pun pobjedničkih ushita,ali kad je posrijedi Mustang P-51, taj sjajni leteći stroj, zapravo leteća platforma s ubojitim oružjem, njegov

pilot nikad nije mogao biti pokisao. Biti pokisao značilo je imati neku tihu groznicu, srdžbu, uzbuđenje,svrbež koji niste mogli iščešati, žeđu koju niste mogli utoliti koliko god pili. Jedan od razloga zašto je i dalje letio bio je u spoznaji da bi u nekom stožeru bio neprekidno pokisao,

umjesto samo ponekad. Iz stožera skupine često je dobivao nalog da ostane na zemlji, uz objašnjenje kakomu je prijeko potreban odmor, ali ne bi ga mogli dugo zadržati. Ako ste željeli letjeti i niste bili ni bolestnini ludi, morali su vas pustiti da obavljate svoj posao, s činom do-pukovnika ili bez njega.Kad se priključio Orlovu jatu bio je tek jedan od onih divljačkih ali neiskusnih školaraca, ludih za nebesima,koji nisu htjeli propustiti priliku. Sad su mu bile dvadeset četiri, iskoristio je priliku i rat više nije bio ono što

je doživio prilikom svoje prve misije, ali bio je duboko zadovoljan što je došao na pravo mjesto, makar pogrešnim povodom. Do trenutka kad je Orlovo jato uključeno u Američki zrakoplovni korpus, njegovi su pripadnici oborili ukupno šest njemačkih jata, dakle do 1942. godine – što je moglo biti i prije dva stoljeća. Nije loše, pogotovo što tada još nisu imali Mustange.Dovraga, zašto ovdje sjedi i gubi vrijeme na filozofiranje, umjesto da pomogne u kuhinji? Naravno, Freddynije bila u kuhinji, ona jamačno nije znala ni kako se pravi pristojan sendvič sa šunkom. Kao Tonyjeva žena,

bit će nakon rata beznadan slučaj – bilo mu je tužno i pomisliti na to. Taj sjajni momak Tony zasluživao jenešto bolje. Njemu bi dolikovala djevojka koja bi znala biti ljupka, djevojka s nekim tradicijama u krvi, koja

bi uronila u mirnodopske užitke s jedinom željom da ga učini sretnim. Njegov najbolji prijatelj – najbolji prijatelj kojeg je ikad imao – imao je pravo na ženu koja će mu u svemu davati prvenstvo. A jedino takvom



bi se i on oženio, sasvim sigurno.Jadnom Tony ju ona se već popela navrh glave, jer je najgore derište kakvo se uopće moglo zamisliti. Sve snjom u vezi bilo je naopako. Odviše tvrdoglava, samovoljna i agresivna, odviše usmjerena samo na ono što

je ona htjela, ma što to bilo. Pa što ako mu je spasila život? I to je uostalom bio dokaz koliko je nerazumna.Kako su samo jadna Eve i Paul izlazili s njom na kraj tolike godine, dok se učila letenju, nije mogao pojmiti.Bilo bi im bolje da su imali dječaka umjesto muškarače Freddy, koja nije znala što znači biti majka, jošmanje supruga.Jock svrnu pogled na travnjak i ugleda Freddy i Annie kako se veselo utrkuju. Odjenula ju je u nekakav

plavi kombinezon -nije li to bilo tipično za nju, nije li i od njegova kumčeta htjela napraviti muškaračukakva je ona bila? Zar jedna muškaraca nije dovoljna jadnoj obitelji Longbridge? Pogledaj samo što ona radiu toj haljini za plažu, kao da je na nekakvoj jebenoj francuskoj rivijeri? Dovraga, ima na sebi i sandale svisokom potpeticom -mora biti da je opet poharala šogoričin ormar. No, dobro, ovo je bila barem neka

promjena u usporedbi s tamnoplavom odorom u kojoj se šepurila praveći se važna. I sad kao da je očekivalada je on prvi pozdravi, smiješeći se od uha do uha i sva ozarena, što ga je moglo samo razbjesniti. I ne shvativši što je učinio, Jock se podiže sa svoje promatrač-nice uz doprozornik i poče slijediti Freddy.

Nije joj se mogao oduprijeti, kao ni njezinu glasu dok je pjevala kćeri. Freddy se ispružila punom dužinom na starom pokrivaču – bila je vitkija verzija onih bujnih riđokosihRenoirovih ljepotica, u haljini koja kao da je bila posuđena od Matissea. Obnaženim rukama pokrila je oči

kako bi se zaštitila od sunčeva svjetla na koje nije bila navikla, zatim je odbacila i sandale kako bi golimnogama mogla uživati u toplom danu.Viski s usoljenom govedinom i kolačićima bio je vrlo zadovoljavajuća kombinacija, zaključi ona; sve je to isvako za sebe bilo nešto izvrsno, ali zajedno su činili cjelinu koja se nije mogja objasniti zbirom sastavnihdijelova. Je li tako duboko zadovoljstvo osjećala zato što su se našli na okupu svi oni koje je toliko voljela?Za nekoliko sati stići će vlakom iz Londona i njezini roditelji, i onda će društvo zaista biti potpuno... osimDelphine. Čim je pomislila na nju raspoloženje joj je splasnulo, što joj se dogadalo svaki put kad bi se sjetilakoliko dugo od nje nisu dobili nikakvih vijesti.A Francuska je bila tako blizu! Rijetko je kad prošao i dan a da iz zrakoplova nije vidjela njezinu obalu, noizmeđu nje i Francuske kao da je bio podignut visoki betonski zid, dosežući do oblaka, zatvorski zid krozkoji se nije moglo prodrijeti i vidjeti što se ondje događa. Da se nešto ozbiljno dogodilo Del -phini, njezin bi

otac svakako bio obaviješten preko glavnog stožera Slobodnih Francuza u Londonu, koji je održavaoradijsku vezu s pokretom otpora u domovini. Ali od nje nije dobio nikakve vijesti već godinama.Međusobno su se uvjeravali kako Delphine ipak izlazi na kraj s teškoćama, ali pomanjkanje bilo kakvakontakta bilo je ipak bolno. Delphinini roditelji razgovarali su o tome isključivo međusobno, budući da ne bi

bilo pravedno opterećivati time i Longbridgeove, koji su imali dovoljno djece da se brinu o njima, a da se omaloj Annie i ne govori. Draga mala Annie, pomisli Freddy dok je slušala Jocka, To-nyja i Geralda koji su

je pokušavali privući u svoj razgovor, stvarala je svojoj okolici manje teškoća nego ikoje dijete ikad rođeno.Pomalo je nalikovala Delphini; imala je istu malu bradu i usne zavijene na uglovima prema gore, čak i kadse nije smijala. Dobila je ime po Anetti de Lancel, na veliko zadovoljstvo njezina pradjeda, ali Freddy je toime kao i svakoga u ATA-i uvijek podsjećalo na vjerne Ansone, kojima su se prebacivali do tvornica gdje su

preuzimali nove ratne zrakoplove i zatim njima preletjeli gotovo četrdeset milijuna milja otkako je rat počeo.

Jock je ležao pored nje, namrštena pogleda prema nebu. Što se to događa s Jockom, upita se ona na trenutak.Kad samo ne bi bio toliko zaposlen, on i Jane mogli bi biti krasan par, kako je to ona zamišljala. Onda bi svi

bili kao jedna sretna obitelj. I ona je legla na leđa i zatvorila oči, pomišljajući kako neki ljudi -među kojima je vjerojatno bio i Jock – ne odobravaju njezinu odluku da se tako brzo nakon poroda vrati letenju,ostavljajući Annie u Longbridgeu svojoj svekrvi i gomilici tetaka koje tek što nisu ušle u pubertet. Ali uEnglesku je došla 1939. da obavi jedan posao – nije bilo važno zašto je ovamo došla, izvršavajući ono što jehtio učiniti Mac, a što, zapravo, nije imalo veze s njezinim namjerama – i taj posao neće biti završen prije

pobjede u ratu. Zar je mogla, kao jedna od tek trinaest žena koje su se osposobile za upravljanječetveromotornim zrakoplovima, napustiti ratne zadatke i posvetiti sve svoje vrijeme djetetu, kad je Pe-nelope, sa svojom praksom i iskustvom već bila tako ljubazna da se brine za nju. Kad god je imala dva slobodna dana dolazila je vidjeti kćerku, a činila je to i kad bi je preko noći neki ATA-

in pilot mogao prebaciti do nedavno podignutog malog uzletišta u blizini Gran-gea, uz sigurnu pretpostavkuda će se sutra ujutro moći javiti na dužnost u White Walthamu. Ima li još koja zemlja na svijetu u kojoj su zračne luke tako gusto poredane, kao da su postaje podzemneželjeznice? Na svakih desetak milja nalazila se po jedna, mnoge prilagođene, na livadama uz velike



posjedničke kuće, na igralištima za kriket, polo ili nogomet, mnoge tek dovršene tako da nisu bile ni unijeteu priručne zemljovide. Kao svaki pilot ATA-e, i ona je provodila mnogo vremena u uredu za zemljovide iveze, pamteći pozicije najnovijih zračnih luka duž pravaca kojima bi se obično kretala, kao i karakterističnaobilježja na zemljištu uz njih.Stirlinge je prebacivala u Keevil, Spitfire u Brize Norton, Warwicke u Kemble, Mosquite u Shawbury,Halifaxe u York-shire... tako su joj prolazili dani, pomišljala je sneno. Jedini zrakoplov za čije prebacivanjenije bila osposobljena bio je Flying Boat, ali mogla bi se okladiti da bi joj i to pošlo za rukom kad bizatrebalo.Ležeći zatvorenih očiju, Freddy je zamišljala engleski otok kao golemi zamršeni zemljovid, ispresijecan

putovima koji su joj bili duboko urezani u pamćenje, željezničkim prugama, cestama, šumama, tvornicama,rijekama, dvorcima i ladanjskim boravištima, tijesnim koridorima što su ih tvorile tisuće zaprečnih balonakoji su štitili velike gradove, crkvenim tornjevima pa čak i tragovima prastarih rimskih cesta koje su se jošmogle vidjeti iz zraka. Hoće li se ta Engleska za nju ikad pretvoriti u nešto trodimenzionalno, nešto više odovog doma s mnogo bogatog zemljišta omeđenog živicama i zidovima, ili će zauvijek ostati dvodimen-zionalna?Čemu takva pitanja? Što god se nakon rata dogodilo nije bilo vrijedno brige, jer sad je jedino važno bilo

pobijediti. Kada? Kad će započeti invazija? Izležavati se ovako lijeno na suncu bilo je isto što i baviti se budalaštinama, premda joj se umor posljednjih trinaest dana nakupio duboko u kostima, pa je znala da ovu

priliku mora što više iskoristiti za odmor. I Jane je bila jednako umorna... ili se ona možda nije moglaumoriti? Bila je vrlo raspoložena za doručkom. Nije li joj manjkalo još jedino to da je netko povali? Kad bi samo Tony izgledao sretnije. Onaj umorni, napeti, gotovo ljutiti pogled na njegovu mršavom iizboranom licu kao da je svaki put bivao sve teži, nakon dugih međusobnih rastanaka nametnutih njihovimzadacima. Bit će da mu je uzrok težina odgovornosti što leži na njemu. Kako je to bilo slati trideset šestaviona svake noći u borbu, nakon cijelog dana provedenog u planiranju s časnicima odgovornima zastreljivo, gorivo i održavanje? Čemu je slijedio tek kratki isprekidani san kad bi avioni odletjeli – zar je nekizapovjednik mogao mirno spavati dok mu ljudi lete nad Europom? Prije predviđenog povratka već je bio nanogama, znojeći se u iščekivanju dolaska aviona rano sljedećeg jutra. Freddy ga je pokušavala razonoditirazgovorima kad god je to mogla – njezin je posao bio tako jednostavan u usporedbi s njegovim, ali ni tonije mnogo pomagalo.

Hvala Bogu da imaju Grange gdje su se katkad mogli opustiti.Ona, Jane i još nekoliko djevojaka živjele su u iznajmljenoj kolibi nedaleko od White Walthama, dok jeTony prebivao u bazi. Bio je to vrlo bijedan način bračnog života, ali i rat je bio bijedan način za cijeli svijet,

pa će se svi morati strpjeti dok ne svrši. – Annie, pr ogovori ona napola otvorivši oči. – Misliš li da bi moglanapustiti tu ljubaznu gospodu i doći na trenutak poljubiti svoju majku?

Glava 19

Mercedes parkiran na uskoj potaracanoj ulici odjednom je zastala – nešto ju je odbijalo da ne uđe uautomobil što ga je general von Stern bio poslao po nju. Nosila je crni šifonski ogrtač, obrubljen krznom odsrebrne lisice. Prebacila ga je hitro preko ramena i čvrsto prihvatila objema rukama, kao da je , taj tanki

komad odjeće može zaštititi. – Izvolite, gospođice, reče joj uljudno vozač u nacističkoj odori, otvarajući vrata. Tek ju je taj uobičajeniuljudni izraz oslobodio napetosti, pa se mogla prisiliti da zakorači u kola. Tijekom vožnje do kuće u Rue deLille sjedila je ukočeno, pripijena uz naslon kako ne bi bila viđena izvana, osjećajući pritom nevoljkotkaninu sjedala stranog automobila. Disala je plitko, pogled joj je bio ukočen i uperen na kacige što su ihnosili vozač i njegov pratitelj sa strane. Morala je pristati da general pošalje po nju svoja kola. Od početka okupacije Delphina nije imala niautomobila ni vozača; tada, u proljeće 1943. nije više bilo ni goriva za taksije, pa se prijevoz odvijao jedino

pješice, biciklom ili podzemnom željeznicom. Kako bi drukčije, u večernjoj haljini s otkrivenim ramenima idijamantima koje je na sebe stavila na Brunov savjet, mogla doći na tu formalnu večeru? Bruno joj jeobećao da će dobro odgojeni i iznenađujuće uljudni general, koji je rekvirirao njegovu kuću, saslušati

njezine bojazni i pokrenuti potragu za Armandom. Uvjerio je Delphinu kako ne smije biti napeta, jer ona je počasna gošća i naći će se uostalom među ljudima iz svoga svijeta. Premda je sve bilo uređeno da se osjeća kao kod kuće, Del- phine je zanijemjela i osjetila odvratnost čim jeušla u zgradu. Nije se osjetila nespretno zbog nervoze, nego zbog odbojnosti. Kad ju je Georges, Brunov



batler kojega je tako dobro poznavala iz ranijih dana, toplo pozdravio i uzeo joj ogrtač, nije ga mogla pogledati u oči, a ogrtač je predala tek oklijevajući. Bruno, zadovoljan zbog uspjeha svog nauma, dočekao ju je nasmiješen u predvorju i ponudio joj ruku da je povede na kat do salona, ali njezina perolaka šifonskaoprava pričinila joj se odjednom teška kao lanac. General von Stern pozdravio ju je staromodnomudvornošću, sagnuvši se propisno nad njezinom rukom, ali usne su joj ostale bez riječi, a usiljeni smiješakimala je zahvaliti stručnoj uvježbanosti. Za večerom je Delphine sjedila ukočeno uspravna kao kakva edwardijanska princeza, u stolici koju je već

prije toliko puta k oristila. Pogled joj je bio tmuran i duboko zapanjen. Pitala se može li išta osim čistogkanibalizma poremetiti mondenu ugla-denost jedne pariške formalne večere. Arletty, šarmantna tamnokosa glumica neprekidno je na svoj neusiljen i vedar način zabavljala društvodosjetkama o pripremama za snimanje svoga sljedećeg filma, Les enfants du Paradis, koje je trebalo početiza nekoliko mjeseci u Nici. S druge strane bio je Sacha Guitrv, redatelj Delphinina napoleonskog filma LeĐestin Fabuleux de Desiree Clary. Uzalud je pokušavao skrenuti razgovor na sebe dok su Albert Prejean,Junie Astor i Viviane Romance, koja je upravo trebala biti zvijezdom s Jeanom Maraisom u filmskoj inačiciCarmen, pozorno slušali Arlettvne opise nacrta za najskuplji film koji je dotad snimljen u francuskojkinematografiji.Mogla bi to biti i 1937. godina, pomisli Delphine ispijajući iz vinske čaše čiji su joj težina i oblik bili takodobro poznati, sve bi bilo kao i prije šest godina da pored nje nije sjedio mladi časnik u nacističkoj odori, za

kojega su svi u Parizu znali da je Ar-lettvn ljubavnik. Mogla bi to biti tek vedra večera s nekoliko kolega, daJunie, Albert i Viviane nisu kao Continentalove zvijezde otišli prošle godine u Berlin i ondje se sastali sGoebbelsom u znak francusko-n jemačkog jedinstva. Samo pomisao na Ar -manda spriječila ju je da se nedigne sa stolice i odjuri iz kuće u kojoj su – ljudi iz njezina svijeta, kako joj je to Bruno obećao, bili zapravonajgori kolaboracionisti iz francuskog filmskog društva.

Nakon večere Bruno ju je poveo u knjižnicu gdje je general von Stern, sjedeći zasebno, ispijao konjak. Kadse Delphine pojavila pridržavajući skute svoje haljine, digao se i ponudio joj stolicu pored sebe.

– Veoma se divim vašoj umjetnosti, gospođice, reče joj poletno i nagnuvši se naprijed da joj ponudicigaretu.

– Hvala, generale, pušim samo u filmovima, kad to od mene zahtijeva scenarij. – Čini mi se da imate ugovor s Continentalom. Izvrsno, gospođice. – Omjeri vrške njezinih grudi, tako brzo

da je zamalo propustila njegov pogled. – Da, generale, radim za Continental, odvrati ona suho. – Greven je moj dobar prijatelj. Učinio je prava čuda, zar ne? – upita on udvorno, dotaknuvši lako njezinuobnaženu nadlakticu.

– Mislim da su filmovi onoliko dobri koliko se to od njih može očekivati, odvrati Delphine, nagnuvši seljupko prema udaljenijem kraju svoje stolice i držeći ruke u krilu.

– Generale, poče ona odjednom, nesposobna da podnosi i dalje sitnu konverzaciju. – Moj brat rekao mi je – – Razjasnio sam generalu tvoje brige, prekide je Bruno. – On potpuno razumije tvoj položaj. – Kao što vam je poznato, gospođice, mi smo uvijek poticali filmske talente, reče joj general von Sternraširivši ruke. Nasmiješio joj se ravno u oči.

– Generale, možete U mi pomoći da pronađem Armanda Sadotv-skog? – Glas joj je bio odviše glasan,

zamalo je to uzviknula, pitanje je bilo odviše otvoreno i nastup prenagao. Sve se to uvelike razlikovalo oddelikatne transakcije kako ju je Bruno bio zamislio.

– Vrlo bih vas rado razvedrio, gospođice, kad bi to bilo u mojoj moći, reče general, čiji je smiješak,međutim, i dalje ostao onaj isti.

– Moja je sestra htjela reći kako bi vam bila duboko zahvalna na svakoj obavijesti koja bi potaknula njezinenade, generale. – Bruno je upao u razgovor, prihvativši Delphinu za rame.

– Razumjet ćete da je takvu informaciju, koja bi... potaknula nade... obično nemoguće dobiti, reče general. –Čak i meni.

– Moja sestra je svjesna problema, generale. Ona zna koliko bi vam bila obvezna, odgovori Bruno. – Onashvaća da je ono za što vas moli vrlo neobično, čak neredovito.

– Hoćete li ipak pokušati utvrditi gdje se nalazi, upade naglo Delphine, odmaknuvši nestrpljivo Brunovu

upozoravajuću ruku. – Mogu li se nadati?General von Stem skupi usne zamišljeno, dok je otvoreno odmjeravao Delphinu od glave do pete. Sazadovoljstvom je utvrdio dubinu njezina očaja. Dopustio je sebi da vrijeme prolazi bez riječi, držeći seneobvezno kao da je trgovac koji ispituje neki primjerak antiknog srebra, procjenjujući njegove žigove i



pokušava jući odlučiti bi li to za nj – uz određenu cijenu, naravno – bila zanimljiva nabavka. – Naravno, ništa nije sasvim nemoguće, prihvati general naposljetku, a i smiješak mu se potpuno povratio. –To je pitanje vremena...temeljitih potraga... nešto što zahtijeva takt... tankoćutnost...moju osobnu pozornost.Morao bih moliti za usluge... važne usluge... usluge koje bi morale biti uzvraćene. Nažalost, u ovim danimanada se teško stvara. Ali vi ste svjetska žena, zar ne? Moj prijatelj a vaš brat sigurno vam je sve to razjasnio.U međuvremenu, vrlo bih vas rado viđao ovdje što češće, gospođice de Lancel. Vrlo često, štoviše. Viobasjavate svaku prostoriju u koju ulazite, ukrašavate moj dom.

– Hvala vam, generale, ali ako je riječ o gospodinu Sadow-skom – – Neću zaboraviti ono o čemu smo razgovarali. On joj ponovno dotaknu ruku, milostivo, zapovjednički i milujući je u isti čas.

– Popijte malo konjaka. Niste još ni dotakli svoju čašu. Je li vam vaš brat napomenuo da sam pogledao svevaše filmove? Nije? Dobro, propustio je to. Ja sam vaš silni obožavatelj. Možda ću...tko zna?...ubrzo dobitiza vas neke vijesti...ako sve bude išlo onako kako treba. A sada, gospođice de Lancel, što biste rekli ako bihvas sljedeće nedjelje pozvao u kazalište? U Comedie frangaise Raimu bit će premijera Građanina plemića.Imam izvrsna mjesta – nadam se da prihvaćate? Delphine kimnu glavom u znak lažnog pristanka. Ne, pomisli ona, ne možete računati na mene, generale,kao što ni ja ne mogu računati na vas. Bruno je predložio Delphini da je otprati do kuće. Vozili su se duž Seine bez riječi. Rekao je vozaču neka

pričeka dok se ne uvjeri da je sigurna u kući. – Samo trenutak, Bruno, reče mu Delphine, okrenuvši se prema njemu kod ulaznih vrata kuće. – Morao bih krenuti. Ne volim biti vani nakon redarstvenog sata. – Neću te dugo zadržati. Kakav si to glupi i prljavi posao uglavio s generalom, Bruno? – Kako se usuđuješ! Ja nemam s njim nikakva posla. – Ponašao se spram mene kao da sam na prodaju. Odnosno ne, kao da sam već prodana, pa sad očekujeisporuku.

– General von Stern ponašao se savršeno pristojno. Kako to misliš – da je ozlijedio tvoju preosjetljivunarav?

– Bruno, vidio si i čuo si. Nemoj se pretvarati kao da ne znaš što on očekuje od mene. – Zar zamišljaš da bi se gnjavio s tvojim Židovom potpuno besplatno? Zar si tako prostodušna? Misliš li da

si nešto toliko specijalno da je on obvezan dati ti nadu? Naravno, moraš mu dati nešto zauzvrat. – Jesi li na to mislio kad si govorio kako treba iskoristiti moj utjecaj? – upita ga ona tako gorko prijezirno dase Bruno razbjesnio.

– Ne zaslužuješ moju pomoć. Zar misliš da možeš sebi dopustiti oholost u ovakvim vremenima? Dobro,nešto ću ti reći, ti glupa kučko, oholost pripada pobjednicima a ne pobijeđenima. Misliš li da je tvojastražnjica tako dragocjena da je ne bi mogla upotrijebiti radi onoga do čega ti je stalo? Molila si me da ti

pomognem, preklinjala si me – 'Pomozi mi Bruno, pomozi mi, ima li nade, Bruno, ima li nade?' I sad, kadsam ti pružio priliku kakvu više nikad nećeš imati, nikad, ti je odbacuješ. Htio bih ti nešto reći, Delphine –ako od nekoga očekuješ pomoć, budi spremna to i platiti! Ako ti je potrebna nada, prodaj se dok imaš dobrumušteriju!

– Njegova je cijena previsoka. – Te riječi Delphine mu dobaci u lice. – Snaći ću se i bez njega. Ali tebi ni

jedna cijena nije previsoka, zar ne, Bruno? Još mi nisi rekao kakvim se to prljavim poslom vas dvojica bavite. Nisi valjda samo njegov svodnik. Čime te tako dobro plaća da si spreman poslati mu u krevet i svojusestru?

– Ti si luda! Neću ti više pružili priliku. – To je jedina dobra vijest koju sam čula dugo vremena. – Del-phine pogleda njegovo zgodno, zlobno lice inasmija mu se izazovno prije nego što ga je gurnula natrag, da je zamalo pao, i zalupila vrata.Prkos kojim se oduprla Brunu držao ju je nekoliko dana u zanosu, ali uskoro ju je počela progoniti vlastitahrabrost. Rekla je kako će moći izdržati bez nade, čak je povjerovala u to, ali nada nije mogla biti odbačenakao kakva neprikladna haljina. Sad joj je nada postala mukom i morala ju je trpjeti kao kakvu groznicu, nekutrajnu i hirovitu groznicu koja se dizala i padala bez upozorenja, nerazumnu i iscrpljujuću groznicu, na kojunije mogao utjecati nikakav lijek.

Naglo bi se budila usred noći, kao da ju je netko pozvao imenom, i osjetila neželjenu zarazu nadom koju jeodbacila, toliko grozničava da su joj kapi znoja curile niz vrat i čelo. Sutradan, na pokusu u kostimu, osjetila

je kako ta slabašna, tvrdoglava i luda nada curi iz nje kao krv, kao da je kostimografkinja s pri- badačama uustima odjednom dobila moć da je osudi na smrt. Neka pjesma – Chevalier, koji je na radiju živahno pjevao



– Simfoniju drvenih potplata – što je pričala o tome kako više nema kože za potplate – mogla je potaknuli proplamsaj nade, tako snažan da je osjetila kako bi mogla poput iskre poletjeti kroz prozor i izdići se nadParizom.Ipak, iste noći, slušajući melodičnu tužbalicu Charlesa Trenta – Što je ostalo od naše ljubavi, srce joj jezahvatio val golemog, neočekivanog i potpunog očaja, straha kakav nikad prije nije upoznala, pa bi tadadeseterostruko platila svaki časak nerazumne i neočekivane nade koju je prethodno doživjela. Događalo bi se da su joj praskozorje ili puni Mjesec potaknuli bolnu i bezrazložnu nadu, a zatim bi usvakom mrtvom cvijetu, u pijuku ptice i u prašini na stubištu osjetila dah očaja. Bespomoćno je lebdjelaizmeđu nerazumnog bujanja nade, za koju je prisegla da će je se lišiti, i svakodnevice beznađa, tihoga kaogrob, što ga je prihvaćala premda ga nije mogla u sebi održati. Delphine je postala praznovjerna kao nikad

prije; prestala je čitati novine, i u trenutku kad su se Amerikanci iskrcali kod An-zija a Rusi probili blokaduLenjingrada, ona se savjetovala s desetak gatalica. Kad su Nijemci zaposjeli Madžarsku a Luftwaffe izgubilačetiristo pedeset zrakoplova samo u jednom tjednu u veljači 1944., Delphine je tražila savjete astrologa. Kad

je general de Gaulle imenovan vrhovnim zapovjednikom vojske Slobodnih Francuza u travnju iste godine,ona je lutala Parizom u potrazi za čitačima iz dlana i vidovnjacima. Jedina nada u koju se mogla pouzdati

bila je ona za koju je znala da je potpuno umjetna. Samo su lažni proroci mogli olakšati muke neodoljivenade njezina izmučenog srca. Bila je sve mršavija i sve ljepša. Bila je na rubu ludila. U dugoj povijesti Pariza, nikakva kuga, svečanost krunidbe, revolucija, pučki ushit ili vladavina terora nisu

se mogli usporediti s masovnom histerijom koja je zahvatila grad sredinom kolovoza 1944. Ulicama su poput pobjesnjelih pasa mogle kružiti samo divlje glasine i neobuzdane neizvjesnosti, koje su se kaoelektricitet širile pod vrelim ljetnim suncem. Nijemci su zabarikadirali mostove pa je kretanje bilonemoguće. Ipak, ljudi su vrvjeli posvuda iako nisu znali zašto, nestajući jednako brzo kao što su se

pojavljivali. Na svim licima osjećali su se iščekivanje, strah i smetenost. Oslobođenje se bliži! Više od dva mjeseca nakon što su se Amerikanci, Britanci, Kanađani i SlobodniFrancuzi iskrcali na normandijskim plažama, sloboda se napokon približila Parizu. Ali čuli su se i glasovikako od oslobođenja neće biti ništa. Ei-senhower će zaobići grad, kaneći prije svega prognati Nijemce doRajne! Ništa ne može spriječiti oslobođenje! General Leclerc neće poslušati Eisenhowera i krenut će naPariz!Tako su se glasine širile od usta do usta; vjerovalo se u sve i u ništa, no ipak, oduševljenje i konfuzni počeci

ustanka bili su posvuda vidljivi. Željezničari su počeli štrajk. I radnici podzemne željeznice stupili su uštrajk. Policajci su osvojili svoju središnjicu upravo u trenutku kad je tisuću zatočenika otpremano unjemački koncentracijski logor. Nedorasli Francuzi, koji su se tek domogli oružja, bili su masakrirani naulicama. Paljba se čula s krovova, s prozora i ulica, a da nitko nije znao pucaju li to Nijemci ili Francuzi. Na

pločnicima i uglovima ulica vidjele su se mrlje krvi. Ljetnim zrakom širio se nezaustavljiv delirij. Zar je itkoznao što se događa? Dvadesetog kolovoza general Dietrich von Cholitz dogovorio je predaju, obećavajući da neće razoriti Pariz,što je Hitler od njega zahtijevao, u zamjenu za slobodan odstup svojih ljudi. Ali ustanak se počeo širiti.

Neuvježbani ustanici napadali su izolirane njemačke postrojbe. Novine pokreta otpora, koje su se godinamatiskale ilegalno, sad su se usred bijela dana prodavale na ulici, dok su se tisuću koraka dalje borci pokretaotpora nastojali domoći gradske vijećnice.

Već devetnaestog kolovoza Comite de Liberation du Cinema Frangais preuzeo je Continental i obustaviosvaku proizvodnju. Delphine, koja je živjela nedaleko od gestapovskog stožera na Avenue Foch, gdje sevodila žestoka bitka, držala se kuće gdje je bila potpuno sama. Violet, Helene i Annabelle, odviše oprezneda bi izložile opasnosti svoje živote na ulici, napustile su posao, a susjedi – koji su o događajima znali

jednako malo kao i Delphine – povukli su se iza zatvorenih prozorskih kapaka. Gledajući kroz prozor nije na praznoj ulici mogla zapaziti nikakav znak života.Do dvadeset drugoga u kući nije više bilo ni mrvice hrane, a sačuvalo se tek nekoliko boca vina. Nije bilo ni

pljesnivog kruha. Sutradan je Delphine već toliko ogladnjela da je odlučila izići do obližnje tržnice i potražiti nešto za jelo. Već godinama nije kupovala hranu, čak nije znala gdje se nalazi pekarnica. Odjenulase u najmanje upadljivu haljinu – pronašla je zaboravljenu predratnu suknju od plavog pamuka, crveni pojasi staru bijelu bluzu bez rukava. Oprez u podsvijesti govorio joj je da ne smije biti prepoznata; nije se stoga

našminkala, a kosu je začešljala tako da joj je djelomice pokrivala lice. Dok je prolazila pored prazne i neobjašnjivo zatvorene čuvarove kuće, a zatim skrenula u prometnicu,osjećala se kao da je izložena i ugrožena od nenaravne, nadrealističke tišine što ju je okruživala. Zar sudoista svi pobjegli iz grada, pitala se, ili su se samo skrili po kućama očekujući što će se dogoditi? I njima je



jamačno već ponestalo hrane, ili su bili toliko oprezni da stvore neke zalihe, ma kako oskudne? U trgovačkoj ulici bila su otvorena samo dva dućana, pa je Delphine, opremljena knjižicom za racioniranje,uspjela kupiti dvije osušene bijele repe, jednu glavicu luka i tri tvrda kruščića. Dok je jurila kući jednoga jena brzinu sažvakala, držeći se uza zgrade i hodajući što je mogla brže a da to ne nalikuje trčanju. Kad senašla u razmjerno zaštićenoj Villi Mozart, potrčala je kući. Sva zadihana, izvukla je iz džepa ključ ulaznihvrata i baš kad ga je gurnula u bravu odjednom su se iz pristranka pojavila dva čovjeka. Prenerazi se odstraha, jer to su bile neke skitnice, u krpama, bradati i očajni.

– Ne, molim vas, prošapta ona, previše preplašena da bi vikala, tražeći pogledom pomoć koje niotkuda nije bilo. Ispružila je prema njima torbicu s oskudnom nabavkom, u nadi da bi ih mogla potkupiti hranom. Nooni su se i dalje približavali, pa je već osjećala njihov zadah.

– Sve je u redu, javi se promuklim glasom jedan skitnica. – Sto? – Delphine ustuknu, ali je znala da su morali vidjeti ključ u njezinim rukama. Bilo je prekasno. – Tvoja odjeća, dometnu skitnica skršenim glasom. – Tako jednostavna, domoljubna – to je ono pravo,curo...

– Armand! – ... u čemu se dočekuje jedan vojnik... na povratku kuci... – On joj pade u zagrljaj.Dvadeset petog kolovoza general Omar Bradley naredio je dvjema skupinama da uđu u Pariz: 2. francuskojdiviziji pod generalom Leclercom i 12. pukovniji američke 4. divizije koja je bila ojačana 102.

motoriziranom skupinom.Plačući od oduševljenja i kličući, građani Pariza u ekstazi su izjurili iz kuća na ulice. S crkvenih tornjevaodjekivala su zvona; kad su u Gradskoj vijećnici od njega zatražili da proglasi republiku, general de Gaulle

je odgovorio: – Republika nije ni prestala postojati.Pukovnik Paul de Lancel bio je u skupini koja je pratila de Gaullea. Pomogao je ostvariti nadahnutu zamisaoGustava Mou-teta da se za invazijske operacije iskoriste Michelinovi automobilistički zemljovidi iz 1939.godine, koji su savezničkim snagama pružili neizmjerno korisne podatke. Paul nije mogao doprijeti doChampagne telefonom, jer je još bila okupirana od Nijemaca. Ali tri dana kasnije, čim je doznao da jePattonova Treća armija oslobodila Epernay, posudio je američki džip i krenuo vidjeti roditelje. S Delphinom je uspio provesti tek nekoliko sati. Kad je otvorila vrata na neočekivani zvuk zvonca, pala mu

je u zagrljaj takvom silinom da ga je zamalo oborila s nogu. Njezine su emocije bile potpune ali ponešto

suzdržane, no kad ga je povela do prvog kata da upozna Armanda Sadowskog, uzrok njezine sreće Pauluviše nije bio nepoznat.Delphine je bila lagana i krhka kao labuđe paperje, no Paul se mogao uvjeriti kako ipak neumorno njegujesvog vojničkog povratnika i njegova prijatelja, Normandijca po imenu Jules. Svaki čas slala je u susjedstvosvoju poslugu da odnekud pribavi sastojke za juhu kojom je, žlicu po žlicu, hranila -dsokog, strahovitomršavog i umor nog čovjeka koji je ležao u njezinoj spavaonici, i kojemu nije dopuštala ništa drugo doli da

jede i odmara se. – Zar se uvijek ponašala tako, kao gospodarica? – Armand Sa-dowski upitao je Paula želeći ga uvjeriti kaomuškarac muškarca da je ipak u stanju sam se obrijati.

– Da, uvijek je bila takva, odgovori mu Paul, – ali njezine namjere pritom ipak su redovito plemenite. – Brzo je sklopio prisan odnos s tim čovjekom o kojem sve do sada nije imao ni pojma. Delphine je željela da

Armand ispriča Paulu pojedinosti svog bijega iz njemačkog zarobljeništva, ali jedino što je dospio reći prijenego što je pao u san bilo je – Imali smo vrašku sreću. Kasnije je Delphine upoznala Paula s mršavim

pojedinostima što ih je doznala od Armanda o njegovu bijegu iz goleme tvornice ku-gličnih ležaja uSchvveinfurtu, gdje je godinama radio, a sačuvao je život zahvaljujući njemačkim potrebama za robovskimradom. Nakon jednog od uzastopnih američkih zračnih napada na tvornicu, Sadowski i njegov drug Julesuspjeli su pobjeći preodje-nuvši se usput u odore poginulih njemačkih čuvara. Kako su nešto natucalinjemački, uspjeli su se probiti pješačeći kroz Njemačku i Francusku. Uslijed ratne konfuzije i gužve koju su stvarali milijuni bjegunaca iz gradova srušenih savezničkim

bombardiranjem nitko ih nije primijetio. Tek kad su se našli na francuskom tlu pomogli su im seljaci i pripadnici pokreta otpora koji su im dali građansku odjeću. Idući od jedne točke pokreta do druge, mučno su se probijali put Pariza, krijući se od njemačkih ophodnj i

koje bi mogle od njih zatražiti dokumente. – Nije to bila sreća, oče, nego pravo čudo – – Delphine mu je^ torekla u zanosu svoje ljubavi za Armanda. Paul je shvatio da je ta, nekoć izvještačena, lakoumna I svojeglavadjevojka postala zrela žena od dvadeset šest godina čiju će snagu morati tek odmjeriti. Paul je uspio poslati kratku poruku Evi u London, priopćivši joj kako je Delphine dobro, a onda je rano



ujutro krenuo prema Champagni. Put je potrajao dulje nego što je pretpostavljao, jer su u svakom selunjegov džip zaustavljali oduševljeni mještani, kao da je neki bajoslovni junak koji jaše zmaja. Tek popodnePaul je ugledao ulazna vrata dvorca Valmont. Pričekao je časak, sjetivši se u tom trenutku razgovora s Evom1938. godine, nakon Miinchena, kad je glupo ustvrdio kako će posjetiti Francusku sljedećeg proljeća. Zbogdiplomatskih obveza morao je odgoditi taj posjet nekoliko mjeseci, a onda je zemlja uronila u dugu i strašnunoć okupacije. Bilo je proteklo već deset godina otkako je posljednji put stupao dom Champagne. Paul je odmah pomislioda nešto nije u redu s Valmontom, jer se provezao pored pustih vinograda na kojima nigdje nije bilo radnika.Ulazna vrata okrenuše se na svojim snažnim šarkama, ali nitko mu nije došao u susret.Paul stupi preko praga doma svoga djetinjstva i uputi se prema kuhinji, samom srcu zgrade, ali ni u njoj nijenašao nikoga. Pohitao je kroz salone za primanje i napokon spavaonice, ali podjedanko bez uspjeha. Dvorac

je bio tih i prazan, zapravo netaknut i nepromijenjen, pa se činilo da ga je netko začarao iako je sve govoriloda tu ljudi i dalje žive. Očito je da ga nisu bili zaposjeli Nijemci. On se vrati do ulaznih vrata i ostade ondjeneko vrijeme, kad napokon ugleda povorku ljudi odjevenih u crno koji su polagano pješačili. Neka staricaizdvoji se iz gomile i potrča mu u susret.

– Gospodine Paul, jeste li to vi? – Stade preda nj sa svojim izboranim licem, kao da se nadala da je to ipaknetko drugi. – Jeste li to zbilja vi? – On prepoznade u joj Jeanne, kućepaziteljicu koja je bila punašna mladadjevojka dok je on još bio dječak, prije više od četrdeset godina.

– Jeanne, draga Jeanne, naravno da sam to ja

1

Što se događa, zašto je dvorac prazan? Gdje su moji roditelji? – Vraćamo se s groblja, gdje smo pokopali vašu majku, gospodine Paul, reče ona i brižnu u plač. – A moj otac, Jeanne, gdje je on? – upita je, iako je iz njezinih očiju već slutio odgovor. – Već su dvije godine otkako je otišao od nas, neka mu Bog da miran počinak. Paul se okrenu. Pusti vinogradi, prazan dvorac – to mu je već bio dovoljan povod da shvati istinu. Tako seuvijek događalo kad su suseljani Valmonta pokapali nekoga od svojih. Do maloprije se nadao da to ipak nijenetko od njegovih roditelja. Jeanne mu se osloni na ruku.

– Gospodine Paul, živ je barem gos podin Bruno, reče ona, pokušavajući ga utješiti. – Bruno... – On se okrenu i poče pretraživati pogledom mnoštvo, čija se bol počela miješati s iznenađenjemkad su ugledali francuskog časnika u odori. – Da, Bruno, zašto ga nema ovdje?

– Otišao je odmah nakon pokopa. Rekao je da ima posla u Parizu, ali će se vratiti večeras. On je dobro,

gospodine Paul, živio je ovdje sasvim sigurno još od primirja. Bila su to okrutna vremena, najgora koliko sesjećam... jedva vjerujem da su prošla. Dođite unutra, gospodine Paul, naći ću vam nešto za jelo. Sigurno stegladni.

– Kasnije, Jeanne, hvala vam. Najprije... moram otići na groblje. Nakon što je cijeli sat stajao uz grobove svojih roditelja, Paul se provezao uz vinograde, zastajući čim biugledao radnike koji su ga pozdravljali. U pedeset devetoj godini, u odori koju je nosio još otkako se

pridružio de Gaulleu 1940. godine, Paul de Lancel imao je već sijedu kosu, ali držanje mu je bilo uspravno,njegovo tijelo snažno kao i uvijek, a pogled u isti mah odlučan i skeptičan. Izgledao je lijepo i smirenozapovjednički. Mnogi radnici koje je sad zatekao u vinogradima nisu ga dosad ni vidjeli. Izuzev nekolikokratkih boravaka, Paul nije bio u Champagni još od početka Prvoga svjetskog rata, prije trideset godina.Stariji radnici upamtili su ga kao mladića. Pozdravljali su ga kao junaka, kao Lancela koji se vraća kući.

Nitko od njih nije radio ni za koga osim za Lancele, kao i njihovi očevi i očevi njihovih očeva. Razgovarajući s ljudima u vinogradima Paul je prikupio podatke o minulim događajima. Na početku 1944.

Nijemci su potpuno preuzeli vođenje kuća Moet et Chandon i Piper Heidsieck, proteklih godina mnoge jenamještenike kao i šefove ostalih kuća zatočio Gestapo pod optužbama za protunjemačku djelatnost; višestotina pripadnika pokreta otpora ubijeno je ili odvedeno; snažnim savezničkim bombaškim napadima naMailly uništena je cijela von Stauffenova divizija koja se ondje koncentrirala uoči invazije na Normandiju;saveznici su iz zraka napali i tunel kod Rillva, ispod Reimske planine, gdje su Nijemci bili us-kladištilirakete V-2. Tek prije deset dana iz Reimsa je otišao za Njemačku posljednji vlak nakrcan šampanjcem. Ucijeloj Champagni osjećala se nestašica šampanjskih boca; no radnici su obavijestili Paula da su protekle tri godine inače bile iznimne po kakvoći vina. Uglas su mu potvrdili kako su vinogradi teško trpjeli tijekomrata, nije sađena ni nova loza – ali pogledajte, gospodine Paul, grožđe koje dozrijeva, zar ne izgleda izvrsno?

U godini oslobođenja, berba će očito biti dobra.Tako je, pomisli Paul, Champagna je preživjela još jedan rat, zahvaljujući tome što je njezin puk bioneukrotiv. Oči su mu se ispunile, suzama dok je promatrao radnike kako rukom plijeve osjetljive podlogeloza, što je bio tek jedan od obveznih dvadeset sedam svakogodišnjih poslova što su osiguravali berbu. Tek



jučer su bili oslobođeni, jutros su pokopali njegovu majku, a već sada, popodne, njegovanje loze bilo jevažnije od svega. Samo njima uspjelo je održati lozu tako daleko na sjeveru Francuske, zahvaljujućinjihovoj ustrajnosti, upornosti i hrabrosti. Bez njihove odanosti Champagni, vino poznato kao šampanjacveć odavno bi prestalo postojati. Paul je večerao s Jeanneom u kuhinji, a zatim je satima lutao dvorcem nad kojim je odgovornost, sada, smrću Anette de Lan-cel, prešla na njega.

Nije mogao ni sanjati da će u međuvremenu sve ovisiti o Brunu. Bio je jamačno pouzdan i hrabar kad je biou stanju preuzeti djedovu ulogu, koju je on držao tako dugo, te održati vinograde, dvorac i kuću Lancel krozsve teškoće proteklih četiri godine. Svom sinu duguje tako mnogo, pomisli on obuzet srećom. Zar je smio

podcijeniti ga toliko? Je li moguće da će se on i Bruno napokon sjediniti kao otac i sin, radeći na obnovivinograda, što je bila pred njima?Bili su jedina dva preostala muškarca u kući Lancel. Poduzeti sve da uspiju u tom naporu bila je njihovadužnost, koja im je pripala u naslijeđe, pa će morati ujediniti napore na korist obitelji, kuće Lancel, kao isvih onih odanih radnika u vinogradima. Paul je bio svjestan da su pred njima naporne godine obnove, nodržao je kako ima dovoljno energije i osjećaja obveze. Morao je pritom još mnogo naučiti – sve, zapravo –ali proizvodnja šampanjca nije bila nekakav misterij, valjalo je tek udovoljiti strogim pravilima što ih jeutvrdio Dom Perignon još otkako je 1668. u Hautvilliersu postao podrumarem. Paulov chef de cave, i

predradnici u vinogradima bili su svi živi, spremni da ga poduče svemu što je morao naučiti.

Koračao je gore i dolje kroz dugi salon, svakim trenutkom sve oduševljeniji. Bože dragi, pred njim je noviživot, nakon toliko godina provedenih na službi u inozemstvu! Od svega srca mu se radovao, životu što ćeod njega zahtijevati energiju kojom je još raspolagao u obilju, kao i svu inteligenciju. On će se s Evom uChampagni ponovno pomladiti! Ona će biti sjajna gospodarica dvorca. U četiri godine, koliko je vozilaambulantna kola u bombardiranom Londonu dokazala se kao žena koja je u stanju sve svladali. Uz Bruna,započet će novi život u milosti i dostojanstvu, kakav je bio svojstven Lancelima kroz stoljeća. Paul je tek sad shvatio da mu je predviđanje bilo dosad tuđa osobina. Zauzet svojim poslovima, daleko odFrancuske desetljećima, nije razmišljao o tome što ga čeka. Uopće nije zamišljao da će jednoga dana postatiisključivi vlasnik stare kuće Lancel, vinograda što su se prostirali dokle je sezao pogled, dragoga mu dvorcai svega što ga je okruživalo, gospodar šuma, štala i svega ostalog, do posljednjeg jaja što ga je upravo snijelaneka od koka kojima se Jeanne toliko ponosila. Otišao je iz Champagne odviše mlad i nedozreo da bi mogao

sanjali o budućnosti koja se sada pred njim ukazala kao nevjesta. Iz minute u minutu njegovo je oduševljenje raslo. Vođenje kuće Lancel dat će smisao ostatku njegovaživota. I on je uostalom rođen u Champagni, pa duga odsutnost s rodnog tla nije smjela značili da se

prekasno vratio kući. Paul je odlučio da se svim silama prihvati izazova što je bio pred njim. A s takvimraspoloženjem, kako to već biva s ljudima iz Champagne, rodila se i žeđa, pa se on poče osvrtati zanajboljom buteljom.Bruno se vratio u Valmont iz Pariza usred noći, tek jedan sat prije ranog kolovoskog praskozorja. Krenuo jena put da pogleda kako stoje stvari u Rue de Lille. General von Stern ostavio je iza sebe kuću u onakvomstanju u kakvom ju je zatekao; sve je bilo u najboljem redu, pa je Georges, njegov stari batler, već daoosoblju upute kako da dočeka gospodara. General je trenutačno bio u rukama vlasti koje su prihvatile predaju njemačkoga garnizona u Parizu, ali

Bruno se nije plašio za njegovu budućnost. Taj čovjek bio je podjednako snalažljiv koliko i filozofskinastrojen; tijekom protekle godine on i Bruno ujedinjenim su naporima i vezama stjecali bogatstvo na crnomtržištu. Neuspjeh s Delphinom nije omeo von Sternove želje za profitom, pa je sad njegov novac bio nasigurnom u Švicarskoj, kao i Brunov.Dok je ulazio u dvorac u kojemu je proveo ratne godine, Bruno je pomišljao kako se radije ne bi u nj vratio,

pa ni samo na koji tjedan, ali prilike u Parizu su trenutačno odviše eksplozivne. Različite skupine pokreta počele su se međusobno gložiti, ozračje je bilo ispunjeno optužbama i protuoptužbama, njemačkikolaboracionisti odvođeni su u zatvor, ulicama su lutali ljudi usijanih glava koji su obavljali prijeke presudei, najgore od svega, neprekidno su denuncirani oni za koje je postojala ikakva sumnja da su bili odvišeskloni bivšim osvajačima. Četiri godine straha i bijesa izazvale su sada erupcije u Parizu. Na dnevnom redusu bili les reglements de comptes, svođenje računa za ono što je netko radio u vrijeme rata. Bruno se nije

morao plašiti, budući da su on i von Stern bili vrlo diskretni – ali je li čovjek mogao biti potpuno siguran?Ljudi su imali neugodnu osobinu da znaju i više nego što bi se moglo očekivati. Obični ljudi bili su zavidnionima koji su prolazili bolje, tako je bilo oduvijek, a denuncijacije su bile način osvete. Bruno se pitao zašto

bi se izložio i najmanjoj opasnosti kad mu je razum govorio kako je poželjan oprez. Ne, još nije bilo sigurno



smjestiti se u svoje lijepo pariško boravište, još nije bio čas da se iziđe iz zakloništa u pokrajini. Kako je samo čeznuo za trenutkom kad će sve ponovno biti potpuno normalno! Još samo nekoliko kratkiht jedana i pred njim će biti sjajna budućnost. Pariz će ponovno postati ono što je bio u prošlosti, i on ćedoživjeti taj trenutak. On, vikont Bruno de Saint-Fraycourt de Lancel opet će zauzeti svoje mjesto u svijetu ukojemu je i za koji je bilo jedino vrijedno živjeti. Neće više morati tražiti posao niti biti obvezan raditi ištadrugo osim dopustiti svom novcu da stvara novi novac i uživa u džentlmenskoj lagodi, zabavi i sjaju,krećući se onako kako mu se bude dopadalo, od salona do salona na Boulevard Saint-Germain, zabavljajućise u svojoj lijepoj kući, uživajući u novim ženama – ponovno Parižankama, nakon ograničenog ali nipoštonezanimljivog posta s provincijalkama – nabavljajući slavne slike, sjajno pokućstvo i dragocjene predmeteod glupih novih siromaha koje je rat bacio u bijedu. Kupit će za sebe neki bivši dvorac Saint-Fraycourtovih iživjeti u njemu, kao da se povijest nakon Francuske revolucije nije dogodila. Tako je, pomisli Bruno dok sehitro uspinjao do svoje sobe u Valmontu. Uzevši sve u obzir, on je imao vrlo uspješan rat, i za samonekoliko tjedana, samo nekoliko tjedana, vratit će se kao kraljević na dan svoje krunidbe u svijetaristokracije koji je, nakon što je bilo sve razmotreno i kazano, ipak bio jedina ljubav njegova života. On uđeu svoju sobu, upali svjetlo i istog trenutka se skameni. – Sto, dovraga! – uskliknuo je i nehotice. Faulovavisoka spodoba diže se sa stolca, u kojemu je iščekivao sina. – Moj Bože!

– Jesam li te preplašio, Bruno? – Ali, to je nemoguće... kako si mogao... kada... otkuda? – Bruno je mucao na mičući se. – Stigao sam jutros.

– Vrlo dobro, štoviše izvrsno, to je veliko iznenađenje, došao si zamalo jednako brzo kao Patton – sigurno sividio Jeanne? Nadam se da ti je dala dobru večeru. – Bruno je bio odviše sna-lažljiv da bi zadugo ostao preneražen. Sabrao se pred ocem kojega nije vidio, niti je želio vidjeti, jedanaest godina. – Večera je bila izvrsna. Ne bi li me ponudio čašom šampanjca, Bruno? – Hoćeš reći da Jeanne nije otvorila jednu bocu? Kasno je za šampanjac, već je zamalo jutro... ali naravno, učast tvoga povratka, zašto ne? Kao svi ostali, i mi smo morali prodati Nijemcima gotovo sve što smo

proizveli – siguran sam da ti je Jeanne to rekla – ali pronaći ću ipak nešto vrijedno. – Zašto ne ružičasti šampanjac, Bruno, ružičasti šampanjac iz neke dobre godine, kakvim se tvoj djed toliko ponosio? Mogao bi me ponuditi najboljim Lancelom. – Izgledaš čudno, oče, kao da nisi pri sebi. Razumijem... šok zbog bakine smrti... tako tužan povratak...morao sam to i sam već shvatiti. Pokušaj se malo odmoriti.

Paul izvuče iz džepa ključ sa zlatnim lancem. – Moj otac dao mi ga je kad sam odlazio u rat 1914. kako bi me sjećao na Valmont gdje god bio. Poslužiosam se njim večeras da otvorim Le Tresor.Bruno i nehotice ustuknu korak natrag.

– Ne, odvrati Bruno hladno. – Nemoj se naprezati. – Ondje je nekad bilo pola milijuna butelja, Bruno. – Iskoristio sam ih kao što bi ih iskoristio svaki inteligentan čovjek. Dok si ti vodio iz Londona svoj udobnirat, daleko od zemlje, slijedeći svoga hrabrog i govorljivog generala, daleko od Nijemaca, ja sam učinio onošto sam morao učiniti.

– Za koga si to učinio? – Paulov suhi glas bio je bez emocija, kao da je tek radoznao. – Za sebe.

– Čak niti za Nijemce? – Ponavljam, za sebe. Nemam namjere naprezati se laganjem. – Onaj davni prijezir u Brunovu glasu ponovno je ošinuo kao bič po nezaštićenom mesu. – Naravno, na crnom tržištu. – Ako želiš. Tržište je tržište – pitanje je jedino tko prodaje i tko kupuje. – A novac koji si dobio? – Na sigurnom je mjestu. Nikad ga nećeš pronaći. – Kako to misliš, da bi ga mogao sakriti? – Kako mislim? Već sam to učinio. Gotovo je, oče. One boce ne možeš dobiti natrag, je li jasno? A nemožeš niti bilo što dokazati. Nitko na ovom svijetu osim nas dvojice ne zna za ono skladište?

– Znači – tvoja riječ protiv moje?

– Upravo tako. – Napusti Champagnu, zapovjedi mu Paul. – Vrlo rado. – Napusti Francusku.



– Nikad! To je moja zemlja. – Ti više nemaš svoje zemlje. Ako ne odeš iz Francuske, optu-žit ću te i meni će se vjer ovati. Obećavam tigubitak časti kakav ne možeš ni zamisliti. Obeščastio si svoje ime, obeščastio si svoju obitelj, svojutradiciju, svoje mrtve. Tebe će u Francuskoj pamtiti samo s užasom. Mi imamo dugo pamćenje. Tvojazemlja je za te izgubljena.

– Nećeš nikoga moći uvjeriti u to. – Bruno se i dalje podsmjehivao. – Bolje da se ne izlažes toj opasnosti. Čovjek koji je mogao prodati ono najvrednije u Valmontu, jamačno senije zaustavio na tome. Kakve si još zločine učinio tijekom rata? Svi zločinci ostavljaju iza sebe neki trag,

pogotovo ako nisu djelovali sami. Zar misliš da bi Vlada slobodne Francuske mogla propustiti uzeti te naodgovornost? Ne dajem ti mogućnost izbora. Bruno se okrenu i pohita do pisaćeg stola, u kojemu je čuvao revolver. Zavuče ruku u ladicu ali ondje gaviše nije bilo – Paul je pretražio sobu dok je očekivao sinov povratak.

– Je li moguće da bi i to učinio? – Paul uze palicu za jahanje s Brunova noćnog stolića i s nadnaravomsnagom čovjeka koji uništava opaku i smrtonosnu zmiju, udari Bruna po gornjoj usni iz koje je procurilakrv.

– Gubi se! – reče on, stišavajući glas koliko god je to mogao. Paul ga poče udarati palicom sve dok Bruno nije počeo bježati niza stepenice. Paul ga je slijedio, spremanuništiti podlog izdajnika ako ne ode iz zemlje koju je obeščastio.

Glava 20

Ono što radim izvrsno – i u tom se svatko slaže – jest prodavanje kolača, reče Freddy Delphini, dok joj sesmiješak širio od oduševljenja. – Stekla sam vrlo vrijedna iskustva u Van de Kampovoj pekarnici u LosAngelesu, a stečeni smisao za prodavanje slastica ne gubi se nikad. To je moju svekrvu razveselilo – kaže dane pamti tako uspješnu prodaju kolača na zimskim crkvenim sajmovima. Na stolu nije preostao ni jedanškotski kolačić, a prvi su otišli kolači od jabuka koje sam sama pravila. t Za doktora Bamarda zaradile smodvadeset pet funti. – jDelphine se lijeno izležavala na jastučićima sofe u salonu prostranoga novog stana koji su ona i Armand,napokon vjenčani, iznajmili u Rue Guvnemer, nadomak Luxemburškog vrta. Fre-ddy i Tony Longbridge

proveli su s njima nekoliko dana prije nego što su krenuli u posjet Evi i Paulu u Valmont. Bilo je to njihovo prvo putovanje izvan Engleske od svršetka rata prije godinu dana. – Tko je doktor Barnardo? – upita Delphine, tek iz lijene radoznalosti. – On upravlja sirotištima – novac je namijenjen božićnim darovima za djecu. Imala sam posla i na sajmuodržanom u korist podizanja novog krova na seoskoj crkvi. Dok sjedimo u crkvi za nedjeljnih jutara i

pjevamo himne što tiše možemo, samo čekamo kad će nam krov pasti na glavu. Neka uzbudljivija misasigurno bi prouzročila nesreću.

– Bila bi to strašna smrt, nakon toliko godina što ti nijedna bomba nije pala na glavu, promrmlja Delphinenehajno se slažući sa sestrom.

– Upravo tako! Zato sam se i javila kao dobrovoljka za prodaju, izusti Freddy vatreno. – Budući da još nema benzina, čak i kad raspolažeš kuponima, unajmila sam malu konjsku zapregu i prošla s njom gotovo svuda –

nemaš pojma što su mi sve ljudi darovali za sajam! Prevrnuli su sve po svojim potkrovljima – bilo je u njimasvakakvih tričarija, starih knjiga, porculana koje nisu ni pamtili, starih haljina, ne mogu se ni sjetiti čega ne.

Nisam odbila nijedan dar – nikad ne možeš znati što će se dopasti ljudima – i gotovo sve smo prodali.Čudesno je što sve čovjek može izvući iz neke stare kuće... Tony se ponosi mnome.

– A i trebao bi, plemenita Freddy, zaključi Delphine dobrohotno. – U lipnju će ljetna crkvena svečanost biti održana na vikaro-voj livadi. Svi mi govore da je to sjajandogađaj, reče Freddy, puna iščekivanja. – Plesat će se oko svibanjskog stupa, jahat će se na ponijima i održatće se izložba kućnih ljubimaca, ali najveće atrakcije bit će natjecanja za najljepše cvijeće i najbolje povrće.Kako čujem, ta su natjecanja obično vrlo žestoka. Posrijedi je ugled! Još nisam odlučila hoću li se baciti na

božure ili rajčice, ali pitam se zašto ne bih na oboje. Moram se odlučiti i početi raditi čim se vratimo uEnglesku. To je nešto više od običnog izazova, zar ne, ako se ne specijaliziraš samo za jedno?

– Svakako, potpuno se slažem. Osobno, ja bih najradije plesala oko svibanjskog stupa. – Ah, Delphine! To je nešto za djecu, a ne za starije udane dame kao što smo mi. – Pripazi koga nazivaš starijom udanom damom, pobuni se Delphine mlak o, tapšući sa zadovoljstvom svojtrbuh.



– Stara, udana – i trudna dama. – Izbaci ono 'stara' i s ostalim ću se složiti. – Uvijek si bila tako umišljena... ali priznajem da zaslužuješ taj popust. Dvadeset osam godina nije previše. – Nije ni dvadeset šest, zaključi Delphine. – Pogotovo kad već imaš malu Annie. – Oh, ja nikad ne pomišljam na godine, dometnu Freddy vedro. – Na Longbridge Grangeu ima toliko poslova. Već sam imala lekcije iz bridža, a sad kad se nešto osoblja vratilo na posao, Penelope me podučavao svim finesama svečanih večera. Učim se vezu, kako bih mogla vesti podloške za tanjure, pa i pletenju damogu napraviti pokrove za čajnike i meko kuhana jaja za sljedeći sajam – kolači od jabuka i nisu neki veliki

posao. N^aravno, imam i nedjeljnu školu. – Ti održavaš nedjeljnu školu? – upita Delphine, pokazujući onoliko iznenađenja koliko joj je to njezinležeći položaj dopuštao.

– Svakako. To je tradicija Longbridgea – za djecu do desete godine života. Nakon škole odlaze u vikarijat dase pripreme za krizmu. Vodim evidencijske knjige – ako dijete dođe u školu šest tjedana zaredom dobit ćelijepi pečat, ali ako propusti makar jednu nedjelju, mora sve početi iznova, od samog početka. Inače od

pečata nema ništa. – To mi se čini prilično grubo, prigovori Delphine. – Ako je nešto zaredom, onda mora biti zaredom, ustrajala je Freddy ponosito. – To je dobra vježba za jačanje značaja. Penelope svira na glasoviru himne, djeca pjevaju, potom im čitam biblijske priče. Prilično

sam dobra u tome. – Nikad nisam pomišljala da bi ti bila neki religiozni stvor... ali ljudi se mijenjaju, zar ne? Uostalom, nismose vidjele tako dugo... ti u međuvremenu postaješ savršena engleska plemenitaška.

– Nadam se da je tako... uostalom, udala sam se za ladanjskog plemića. Oh, skoro sam zaboravilaobavijestiti te o onom najvažnijem – pripremam vlastiti potpourri! Penelope ima svoj tajni recept koji se uobitelji čuva već stotinama godina, pa sam se odlučila za nešto vlastito. Počela sam s lavandom i ružama,dakako, a zatim kao da sam poludjela: peteljke nevena, različci, vrijesak, žalfija, ševina mamuza, klinčići,sporiš, majčina dušica, rumencvijet, lišće od paprene metvice, slatka lazarkinja, muškat, cvijeće kamilice,

prah korijena od perunike – ali samo dašak - pa ljubičice, lišće iglice, dašak praha malajskog oraha – davidim, jesam li nešto zaboravila u toj mješavini suhoga mirisnog bilja? Nebesa! Štapići od cimeta! Nemoj ni

pokušati učiniti potpourri bez štapića od cimeta. Naravno, tajna je u pravom trenutku branja cvijeća za

sušenje, to treba činiti samo ujutro nakon što rosa ispari i samo onda kad je cvijeće savršeno. Zatim ihizmiješaš, vrlo oprezno, i na kraju dodaješ uljne esencije. Cijeli je proces mnogo kompliciraniji nego što se pričinja. Moj će potpourri biti savršen kada dovoljno odstoji. Zasad mu je miris malo... nedovršen... ali mojasvekrva nada se najboljemu. Kad budem zadovoljna njime poslat ću ti malo. Delphine... Del-phine?... Zar sizaspala?Sat kasnije, kad se Armand vratio sa šetnje s Tonyjem, zatekao je Delphinu kako četka kosu prije večere,sasvim osvježenu popodnevnim snom.

– Jesi li imala ugodan, prisan i sestrinski razgovor s Freddy? – upita je on. – Sjajan. A ti s Tonyjem? – Vrlo informativan. Doznao sam i više nego što sam htio o glupostima laburističke vlade, o nestašicama, pomanjkanju sredstava, nadzoru cijena, niskoj proizvodnosti, visokim porezima i, sveukupno, o

nemogućnosti da se u Engleskoj išta učini. Zažalio sam što nisam bio s vama dvjema, osluškujući tihi i seksirazgovor.

– Nemoj se osjetiti napuštenim, nisi izgubio mnogo, osim što si mogao uživati u jednoj vrlo lošoj glumici. – Kojoj lošoj glumici?Delphine zijevnu.

– Riječ je o mojoj sestrici, bedače jedan. Ja sam bila sjajna pretvarajući se da joj vjerujem. – Sjajna kao obično? – Možeš se u to okladiti, Sadowski. Nakon svega, ostavit ću te na cjedilu. Freddy diže pogled sa svog okvira za vez i ugleda Tonyja kako trga pismo zračne pošte i baca ga u nevelikuvatru kamina koja je jedva što zagrijala u njihovoj spavaonici u Longbridge Grangeu. Bili su smrznuti dokostiju toga kišovitog travanjskog popodneva 1946. Pupoljci su se tek otvorili, ali je zato procvjetale novo

racio-niranje. – Nije li bilo od Jocka? – pobuni se ona. – Rado bih ga i sama pročitala. – Nisam htio da gubiš vrijeme, odvrati Tony, očito razljućen prijateljevim pismom. – Nove vijesti o njegovu ljubavnom životu? Uživam u tim njegovim ogavnim opisima. Uz Troloppea, to je



ipak neka promjena. – Nije ni to posrijedi, draga, nego još jedna njegova luda zamisao. Sada kani unajmiti nekoliko zrakoplova preostalih u ratnim viškovima i početi njima prevoziti teret. – Drugim riječima, Jock još nema posla, reče Freddy zamišljeno. – Što on misli, koliko će mu potrajatinovac koji je dobio na pokeru?

– Neće još dugo, ako nastavi ovako. Sasvim je pošašavio s tim naumom – kaže kako može unajmitiDouglase DC-3 po četiri tisuće dolara po avionu na godinu. To je poseban popust za veterane, zamisli štokaže – 'samo četiri tisuće'. On štoviše predlaže da pokidamo naše korijene ovdje i postanemo njegovi

partneri u Los Angelesu. Mi! Upravo tako! Kaže kako ondje ima sva sila demobiliziranih pilota i zemaljskih posada, oni bi, navodno, radili praktički nizašto, samo da dobiju posao u zrakoplovstvu. Tvrdi kako bismouhvatili početnu prednost u jednom potpuno novom poslu. Kažem ti, on je običan popišanac.

– On se zbilja ne mijenja, složi se Freddy. – Je li rekao, kakav bi to teret bio? – Znaš već Jocka – misli na svježe proizvode. Možeš li zamisliti jedan DC-3 pun povrća? Jock tvrdi daavion može ponijeti tri i pol tone tereta. To je zbilja smiješno... nešto kao leteći piljar.

– Prilično neobično, zaista, reče Freddy zamišljeno. – Kao da mir se upalila svjetiljka. – Što hoćeš reći? – upita Tony, iznenađen neobičnom zamišlje-nošću njezina glasa. – Na zapadnoj obali uzgaja se mnogo povrća upravo onda kad na istoku nije sezona, ali ono ne može izdržatidugi put vlakom. Pa ipak, moglo bi se izvrsno prodavati. – Freddy je odložila svoj okvir za vezenje i

zagledala se u vatru očima sanjara i vizionara, kojima je vidjela upravo onu zemlju o kojoj Tony Longbridgenije imao pojma. – Stani malo, draga. Kao prvo, drugo i treće, kad bi to doista bio tako siguran naum i kad bismo se za njodlučili, što nismo i nećemo, iz ove zemlje ne bismo mogli iznijeti novac za partnerstvo, pa ni s Jockom, timšašavim klipanom. Pamtiš li da je promet valutama zabranjen? Ne bismo mogli otići ni u Pariz da nas nijeugostio Sadowski.

– Ali ti savršeno dobro znaš da u Los Angelesu imam petnaest tisuća dolara, koji skupljaju kamate još od1939. godine.

– To je tvoj privatni posjed. – To je moj miraz, moj bračni udio..,, nisi se oženio mladom praznih ruku. – Nisam to nikad prihvatio. To je tvoj novac – i nema veze sa mnom.

Freddy nije obraćala pozornost na te obiteljske prosvjede. – Ako, reče ona, – i ja samo kažem 'ako'. Tony,govorim samo primjera radi i zato nemoj odmah skočiti na mene, ako bismo, na primjer, iskoristili taj novac,mogli bismo unajmiti nekoliko tih aviona i još bi nam ostalo dovoljno za životne izdatke prije nego što

bismo mogli očekivati dobit. Ako bi Jock unajmio još dva, možda i tri aviona, samo na primjer, imali bismozajedno pet aviona –

– Nastavi! – Dopusti da završim misao – pitam se što je Jock mislio kad je rekao da bi momci radili praktički nizašto.Koliko bi to 'ništa' uistinu iznosilo?

– Freddy! O kakvim to glupostima sanjariš? Flota od pet teretnih aviona! Ne misliš to valjda ozbiljno, zarne?

– Hmmm... samo preokrećem neke činjenice u glavi, samo iz veselja, puštam ih lagano kuhati...

– Doista? – Koliko je to bolno zamišljati, Tony, samo zamišljati onih pet Douglasa, krcatih do vrha, koji lete za NewYork, Boston ili Chicago... Naravno, to su samo šale, jer ne bismo mogli napustiti Grange.

– Mislim, doista ne bismo. – Proživio si ovdje cijeli život. Kako bi sad najednom mogao pokupiti svoje krpice i odseliti se u čudnomjesto gdje sunce zajamčeno šija svaki dan ili ti vraćaju novac? – Freddy ode do prozora i poče promatratisumornu kišu koja je neprekidno padala tjednima, i to tijekom engleskog proljeća. – Pitam ste kakvo li jevrijeme tamo gore? – promrmlja ona. – Postoji li još zvijezda Ve-černica?

– O čemu je riječ, draga? – „ – Ništa, ništa. – Ona mu se ljubazno nasmiješi. – Ako se kani baviti teretnim zrakoplovima, Jocku ionakonismo potrebni. Kao što je rekao, Kalifornija je puna pilota. A naš je život ovdje – ti se moraš baviti

zemljom, ja imam Annie, moje sajmove, lekcije iz bridža i nedjeljnu školu. Ipak... ako ne bismo za sebezahtijevali nikakvu plaću... ne, nije važno.

– Nije važno – dvije riječi koje me najviše smetaju u engleskom jeziku, kao što dobro znaš. Ako ne bismozahtijevali plaću, što onda?



– Samo sam razmišljala o... dobro... o dobiti. Neko vrijeme sigurno je ne bi bilo. Ne bi to bila nikakva poslastica. Najprije, morali bismo onamo otputovati, pronaći mjesto gdje bismo živjeli, pa kupiti auto,unajmiti ured, pronaći hangar, platiti uredsko osoblje, razgovarati s mogućim pilotima i posadom... a i samogorivo za DC-3 stajalo bi poprilično. – Glas joj se počeo stišavati dok je kroz prozor promatrala grml je skojega se cijedila voda. Kao da nije bila u ovoj sobi s kaminom – njezina čežnja bila je tako snažna da seosjećala u zraku.

– Pet Douglasa? Zar su ti oni zbilja tako realni? – Tony je to upitao uz zagonetan ton u svome glasu. – Sjećam se samo svih onih financijskih nevolja što sam ih imala s letačkom školom. – Bilo je gadno, zar ne? – Da. Zaista gadno. – Dok se okretala da odgovori na Tony jev upit, u njezinim se očima pojavi strasno ineukrotivo dijete puno nade. Trajalo je to samo sekundu, prije nego što je spustila očne kapke, ali prekasnoda ga Tony ne bi vidio.

– Je li bilo teže od prodaje kolača? – Nije to bila ista stvar. – Gadnije? – Prilično. – Ali ipak si uspjela, zar ne? – Uspjela sam. – '

– Je li bilo tako napeto kao sada, kad si radila potpourri? – Prestani se izrugivati, Tony. To je kao kad bi htio usporediti... letenje sa... oh, s njime se ništa ne možeusporediti, zar ne? – Uz odlučan izraz što joj se vidio na usnama, Freddy zakopča vunenu vestu, sjede i uze

ponovno u ruke okvir s vezivom. – Draga, koga to obmanjuješ? Umireš od želje da se baciš na taj posao. Zar misliš da ne vidim kako, svaki put kad neki zrakoplov proleti iznad tebe, prestaješ sa svime što si dotad radila i pažljivo osluškuješ? – Običaj, samo običaj, reče Freddy, ali se od ljutnje zacrveni, – Glupost! Kad bi ušima mogla lepršati kao krilima, već bi to učinila. – Pa dobro, i da me Jockova zamisao toliko uzbudila, kako bismo se mogli odlučiti na tako golem korak? To bi značilo odseliti se od tvoje obitelji, bila bi to potpuna promjena tvog načina života. Zamrzio bi me, Tony,sigurna sam da bi. Nemojmo o tome više razgovarati.

– Ali ti umireš od želje da pokušaš, zar ne? Ne pokušavaj me uvjeravati kako to nije istina. – Tebi ne znam lagati. Ali vremena su se promijenila. Rat je završen, Tony. Ja sam se... smirila na ovomkraljevskom otoku... tome drugom edenu... otoku koji je napola rajski.

– Gluposti, ljubavi. Zaboravila si neke njegove osobine, tako to neće ići. Ti si doista učinila nešto veliko, priznajem ti, ali kakve je veze rat imao s onim što osjećaš kad letiš? Moje jadno prizemljeno djetešce,reducirano na jednu bijednu konjsku snagu i jednu dosadnu farmu.

– Nikad se nisam žalila, prigovori Freddy jedva čujno. – Ne, i u tome je nevolja. Ne nalikuje ti biti smirena – to smeta i mene. Slušaj me, Freddy, ja doista ne bihimao ništa protiv neke promjene. Ja ne mogu slijediti očeve običaje. On je mnogo manje nestrpljiv nego jakad je riječ o birokraciji, i uz to je mnogo iskusniji. Kad bi me on zaista trebao ovdje, ne bih se mogaoopirati, doista ne bih mogao, ti to znaš, ali ne treba da ostanem zauvijek – zašto, dovraga? Stari Jock nije

lud, ima u sebi poduzetničkog duha. A kad spiskamo sav novac i vratimo se podvučenih repova – – Bit će to moj novac, uskliknu Freddy, još mu ne vjerujući. Tony kimnu supruzi. – Huraaa! – Freddy skoči sa stolca tako visoko da je prstima očešala grede na stropu. Začu se tiho kucanje na vratima i pojavi se Annie, odjevena za spavanje u dugu, cvjetićima ukrašenu,flanelsku košulju.

– Zašto vičeš huraaa? – upita je. – Znaš što, mala Annie, odlazimo svi u posjet našem prijateljuJocku, u mjesto gdje je mama odrasla – ona ga je obično zvala Grad anđela, objasni joj Tony. •»

– Bit će to kao odlazak u nedjeljnu školu? – upita Annie, oprezna ali spremna za zabavu. – Ništa nalik tome. Bit će to nalik velikom, toplom ljetnom danu, taj put do morske obale, i znaš li što je

najbolje u svemu? Tvoj tata neće više morati igrati bridž s tvojom jadnom mamom zato što – ali nemoj joj toreći – još uvijek ne razlikuje adute od pikova, i vjerojatno nikad i neće.

– Kako ćemo je konačno prozvati? – upita Jock ulijevajući sebi pivo u stražnjem dvorištu kućice koju suFreddy i Tony jedva uspjeli pronaći i unajmiti blizu zračne luke Burbank.



– Treba biti nešto što ulijeva povjerenje, odvrati Tony. – Što mislite o 'Nacionalnoj ekspresnoj kompaniji za prijevoz zračnih tereta? – Malo napuhano, stari prijatelju, ako ne zamjeraš. – Ti imaš sigurno bolji prijedlog, stari prijatelju? – Nešto kao 'Brza dostava tereta'. – Jock se ponosito nasmiješi svojoj dosjetljivosti. – Ne bih povjerila posao poduzeću s takvim imenom, pobuni se Freddy. – Zvuči kao nogometni klub usrednjoj školi... drugorazrednoj srednjoj školi.

– Zašto, Freddy? Ja, naprotiv, mislim da je Jockovo ime upravo bajoslovno, usprotivi se Brenda, najnovijaJockova djevojka i dobrovoljna tajnica poduzeća u osnutku. – Čak biste mogli kompaniju nazvati Tabulozno

brza dostava tereta'. – Brenda, ti nemaš pravo glasa, prekide je Jock.Freddy promotri pozorno Brendu. Njezina tamna kosa bila je duga i sjajna, pa je izgledala kao perika koja

joj pada do ramena. Bradavice na grudima odavale su punu žensku zrelost, no Fre-ddy se upitala je li pogodinama mogla završiti srednju školu? Gdje Jock pronalazi takve cure? Prisegnuo je da može tipkati nastroju, ispisivati diktate, odgovarati na telefonske pozive i bilježiti ih, no ipak, izgledala je kao da još nikadnije sama uredila svoje duge tamnocrvene nokte. I zašto je imala južnjački izgovor, kad je ustvrdila da

potječe iz San Francisca? – Draga, imaš li kakvu ideju, Tony upita Freddy.

– Orlovi, Freddy izusti naprečac. – Orlovi? Kakvo je to ime, odmah prigovori Jock. Još je bio pod dojmom činjenice da je Freddy potrošilanekoliko dana obučavajući njega i Tonyja upravljanju onim velikim i nepoznatim dvomotorcima, nakon što

je za vlastitu obuku trebala samo pola sata. Šest godina letjela je Spitfireima i sad on mora od nje uzimatilekcije, kao da je kakav dječak.

– Gledajte, Freddy ih pokuša strpljivo uvjeriti. – Vi ste obojica veliki junaci, a to ste postali kao pripadniciOrlova jata. Ima stoga nekog smisla da se na to podsjetimo. Orlovi – to je kratko, pogađa bit stvari, lako se

pamti i nema zbunjujućih inicijala. – To ima i sentimentalnu vrijednost, suglasi se Tony. – Šaljite svoju cvjetaču na tržište Orlovima – doista semože upamtiti.

– Jock? – upita ga Freddy. – Što ti misliš? – – U svakom slučaju, vi ste većina. Dobro, Orlovi, to je sasvim u

redu. – – Jock, što je to bilo Orlovo jato? – upita Brenda otežući. – Gdje se jutros izgubila naša majka zaštitnica, upita Jock Tonyja dok su sjedili u uredu pretrpanomstvarima, listajući žute stranice losangeleskog telefonskog imenika u potrazi za potencijalnim klijentima.Dotle je, u prostoriji za primanje stranaka, Brenda bezuspješno pokušavala osloboditi se brojnih posjetiteljauz objašnjenja da još ne unajmljuju personal.

– Izgubila se. – Izgleda. Sada, kad ste pronašli pouzdanu djevojku da čuva Annie, vjerojatno je odlutala u kupnju. Freddy bi doista mogla sebi kupiti neku novu odjeću, jesi li to zapazio? Možda je kod frizera ili ima doručak s prijateljicama... možda je na nekakvoj matineji ili se zakartala... žene mogu učiniti manje i usput potrošitiviše nego što se to uopće može zamisliti. Hoće li doći popodne?

– Otputovala je na nekoliko dana, procijedi Tony.

– Je li moguće? Kamo? – Iskreno rečeno, ne znam. Pogledaj ovu ceduljicu koju mi je ostavila. – On pruži komad papira i Jock pročita naglas. – 'Dragi, molim te nadziri kako Annie večera i ostani u međuvremenu sjedili s njom. Večeru će pripremitiHelga. Okupaj Annie svaku večer, čitaj joj iz crvene knjige na noćnom ormariću, ali ne dulje od dvadesetminuta, stavi je u krevet, može ostati upaljena noćna svjetiljka ako ona to želi. Do pola osam navečer Helgaće ti pripremiti večeru. Molim te pogledaj Annie više puta tijekom večeri, ostavi otvorena vrata svoje sobeako se slučajno probudi. Ujutro provjeri je li Annie pojela cijeli doručak. Helga će je odvesti u vrtić i vratitiodande. Prije nego što odeš u ured, reci Helgi što želiš za večeru. Nemoj se uznemiravati zbog mene, vidimose za nekoliko dana. Annie će shvatili. Volim te, ljubavi. Odoh letjeti. Freddy'.

– Našao sam to jutros, kad sam se probudio, objasni Tony bijesno. – To mi je nekakvo milo za drago.

– Jesi li zapazio da je dvaput napisala 'molim'? Vraški pristojno od nje. Što to znači – 'odoh letjeti'? – Kad bih znao, rado bih ti rekao. – Kako je otputovala? – Nijednim od naših aviona, to sam odmah provjerio. Možda je nekoga nagovorila da joj posudi svoj



zrakoplov, odgovori Tony mračno. – Ili ga je ukrala, uzvrati zamišljeno Jock. – Kod kuće, u Engleskoj, to nikad ne bi učinila... nikad u milijun godina. Ne mogu ni zamisliti da bi ondjesamo tako kid-nula. Mora biti da je krivo ovo prokleto mjesto! Otkako je ponovno stupila nogom uK aliforniju, nije više ona ista. Ne bih mogao to pobliže objasniti, ali ona je jednostavno... različita. Kao da jecijeli taj ludi svijet njezin. Dragi Bože, tako bih je rado izmlatio!

– Brenda se ne brine za nju. Kaže da se osjećala inferiornom. – Hajde, Tony, ona je takva kakva jest.Brzim trkaćim zrakoplovom što ga je unajmila, Freddy se nekoliko puta digla i spustila u dolini Imperial u

pustinji Colorado, najjužnijem dijelu poljoprivrednog dijela Kalifornije, a zatim se uputila prema sjeveru dovlažnog područja u delti, gdje su šparoge i rajčice davale rod tijekom deset mjeseci u godini. Odatle jekrenula u Sa-linas, sa stotinama tisuća jutara plodne zemlje, pa natrag u Fresno, krcat smokvama ivinogradima, da bi se zatim mnogo puta približila tlu u općinama Imperial, Kern i Tulare, vrhunskima ucijeloj zemlji po svojim farmerskim proizvodima. Gdje god je prolazila, zapažala je nepregledne farme ivoćnjake koji su se uvelike proširili otkako je zadnji put obišla taj predio. Slijedila je hiroviti plan leta koji je ovisio isključivo o ćudi I raspoloženju. Lutala je, obilazila, skakutala,verala i stropoštavala se, naganjala vlastiti rep i plesala avionom od jednoga kraja države do drugog. Dokima goriva nije brinula za proračune; njezina je navigacija ovisila o instinktu i memoriji, o mašti koja ju je

nagonila da krivuda i luta do mile volje. Bijaše slobodna od hirova ali i slobodna za sve što je bilo hirovito, pjevala je samoj sebi, dok se gubila u deliriju ponovnog letenja, letenja bez pravila i propisa, letenja uzanosu slobode koje se odrekla prije sedam godina, ponovno slobodna da uroni u pustolovinu nalik starimdobrim vremenima – zajedno s vjetrovima, nebesima, oblacima i prostorima. Prostor! Bože, koliko joj je

prostor nedostajao u Engleskoj! Rute koje je odredila ATA bile su tako ograničene da joj se činilo kao da plazi kroz travu kako bi isporučila zrakoplov. Kalifornija je pak bila ekstaza sjajnog, beskonačnog iotvorenog prostora, prostora koji je pripadao samo njoj. Pitala se kako je mogla živjeti tako dugo bez dodiras horizontom. Kako je samo mogla izdržati, kako je sebe zaluđivala vjerovanjem da išta može nadomjestiliuzvišenu nepredvidljivost nebesa?Čim bi ugledala glavnu građevinu nekoga velikog poljoprivrednog imanja, načinila bi nekolikospek takularnih petlji dodala Immelmannove zaokrete i zapanjujuće svijeće. Kad bi tako najavila svoj

dolazak, spustila bi se elegantno na neko napola popunjeno parkiralište ili makar na poljanu, što je biosmiješno lagan pothvat za svakoga tko je prošao ATA-inu školu. Nakon ulaska u ured pokazivala bi, osvrćući se za gazdom, bilježnicu službenog izgleda i novo novcatoParkerovo nalivpero s debelim zlatnim vrškom. Nosila je odoru po vlastitoj mjeri, koja se sastojala od ATA-ine suknje i RAF-ove plave bluze, bez k ravate i raskopčane zamalo do grudnjaka, sa četiri inča širokimletačkim znakom našivenim iznad desnog džepa. Zapaljiva kosa bila joj je poslovno zabačena unatrag i

pričvršćena lažno ozbiljno oko ovratnika, ispod kojega je zatim letjela na sve strane. Suknju je skratila začetiri vrlo upadljiva inča, a oko struka stavila opasač od lažne crvene kože, stegnut tako žestoko da bi jezbog toga mogli pozvati na zakonsku odgovornost. ATA-ine stroge cipele sa žnirancima i crnim čarapamazamijenila je najlonskim čarapama i crvenim cipelama s najvišom petom koju je mogla pronaći u LosAngelesu. Ako gazde slučajno ne bi bilo u njegovu uredu, brzo bi došao čim bi se do njega proširio glas o

neobičnoj posjetiteljici. Za četiri dana Freddy je uspjela sklopiti topla i zadivljujuća prijateljstva s najvećim isporučiteljimafarmerskih proizvoda u najvećem uzgajateljskom području na svijetu. Postigla je to najavivši im, uz obzirnoali istovremeno i drsko odstupanje od istine, kako se osniva velika kompanija za zračni prijevoz tereta.Pritom se više puta pronicavo pozvala na veliku skupinu pilota koji su nekad pripadali američkom Orlovu

jatu, koji su svi zajedno i svaki za sebe, nekad bili među onima – rijetkima kojima su mnogi dugovali tolikomnogo – – kako se to nekad govorilo. Novi Orlovi mogli bi prevesti sve što farmeri proizvedu, objašnjavala

je ona zainteresiranima, dok se ozbiljno naginjala prema njima te su joj grudi napinjale tkaninu bluze, sasvojom ponudom gotovo u njihovim zagrljajima. I tako se njezina bilježnica ispunila potencijalnimnarudžbama, korisnim činjenicama i podacima o najkrupnijim veletrgovinama po velikim gradovima diljemzemlje, koji su čeznuli za kalifornijskim voćem, povrćem i cvijećem. Sve to oni bi mogli prodavati po

najpovoljnijim cijenama, uz pret postavku da cijena zračnog prijevoza ne bude previsoka. Nezajažljivo newyorško tržište cvijeća, koje je ovisilo o staklenicima, moglo bi samo progutati brojne tonesvježeg rezanog cvijeća svakog tjedna, ukoliko bi postojale dobre veze s Kalifor -nijom. Freddy je tozaključila dok je sjedila u aerodromskoj kavani Santa Paule, razmišljajući nad dva komada svježeg kolača



od jabuka, trenutak prije nego što će napokon krenuti kući. Koliko bi tona svježih bresaka mogli prodati uChicagu? Ako bi, recimo, Van de Kam p pretvorio te breskve u kolače, koliko bi im usred zime plaćale za to

pekarnice na istočnoj obali? Ali kako prevoziti kolače od bresaka a da se ne polome? Mani se pekarskih proizvoda, glupačo! Kad ćeš se opametiti? A kako prevoziti i breskve a da se ne oštete? Kako ćeš prevozitigrožđe, jagode, nježnu salatu iz Bibba i svježe losose iz Monterey Baya? Kako ćeš prevesti orhideje? Orlovi

bi mogli promijeniti ljudske običaje. Sve je to ipak drugorazredan problem, reče ona sebi vedro, dok je od vlasnika kavane pokušavala doznatirecept za kolač. Neka se o sitnicama brinu Tony i Jock. Oni će se tako uzbuditi kad čuju sve njezine zamisli

– ali pritom je bilo bitno da sama o tome odlučuje. Njezin je suprug, dakako, letio tijekom cijele bitke zaBritaniju, ali plemeniti Antony Wilmont Alistair Long-bridge ipak nije bio nikakav Jenki. Jock je, doduše,stopostotni Amerikanac, ali on opet nije letio tijekom bitke za Britaniju. Njezinu stilu ne bi odgovaralo kad

bi moćna pilotska skupina nekadašnjih Orlova bila predstavl jena ljudima koji su joj sada samo poslušnici...ne, oslobodi Bože.

– Gdje je nova Brenda? – Jock je to urliknuo i istovremeno pritisnuo obje telefonske slušalice na prsa, kakotu njegovu upadicu ne bi čula dva uzgajivača grožđa s kojima je razgovarao istovremeno. – Potrebna mi je

pomoć, i to hitno! Freddy, zaglavljena iza svoga pisaćeg stola dok je objašnjavala trojici bivših bombarderskih pilota kako jedvjesto pedeset dolara mjesečno najviše što im Orlovi mogu zasad ponuditi, pro-dera se preko njihovih

glava. – Otišla je jučer, a novu još nisam pronašla. – Zašto ona mora tražiti nove Brende, upita se bijesno? U protekla dva tjedna promijenjene su četiri žene kao uredske tajnice, otkako je otišla prvotna Brenda nakonšto je slomila i posljednji obojeni nokat na ruci. Brende se nisu mogle oprijeti histeriji, Brende nisu moglesvladati paniku, a za vrijeme Fre-ddvna zračnog putovanja nahrupila je lavina mušterija s kojima ne bi mogliizići na kraj ni uz pomoć pet ili šest uredskih tajnica.

– Tko odgovara na telefonske pozive u sobi za razgovore? Ovo nalikuje nekoj newyorškoj novogodišnjojterevenki, ispali Jock bijesno. – Mogao bih se zakleti da sam čuo i Annie.

– Guli ste je, dopukovniče. Telefonima se bavi Helga, a Annie je uz nju. – Gdje je Tony, za ime božje? – ponovno vrisnu Jock. – Bojnik se upravo vraća iz Newarka, gdje je isporučio tri i pol tone karanfila. Pukovnici Levine i Carlutti prevezli su jagode i rajčice u Detroit i Chicago – i oni se uskoro vraćaju.

– Je li bilo veselo? – upita Jock, posluživši se riječima kojima su piloti RAF-a pitali jedan drugoga jesu lioborili neprijateljski avion. – Ništa, objasni Freddy, a to je značilo da ni jedan od pilota nije uspio pribaviti nikakav teret na povratnomletu, što je bio neizbježan preduvjet bilo kakva profita. Tri zrakoplova vraćala su se u L. A. kao – mrtvaci,što je bio najpogrdniji izraz uz – ruševine.

– Momci, biste li pričekali koji čas vani? – zamoli Jock pilote koji su sa zanimanjem pratili razgovor. –Moram se hitno posa-vjetovati s partnerom.

– Ovako više ne ide, reče on gnjevno Freddy kad se soba ispraznila. – Kako ćemo obavljati posao akoistovremeno gubimo novac? Kako? Što misliš, koliko dugo možemo ovako još nastaviti? Koliko? Sad smoukopani ovdje pod tonama birokratskog papira, iako je prvotno bilo zamišljeno da ćemo nas troje letjeti bez

plaće. Ove tvoje Brende nestaju preko noći, još nemamo dovoljno mehaničara, pun teret bresaka čeka na

prijevoz iz Bakers-fielda – možeš li zamisliti kako brzo one propadaju? Osim To-nyja, Levinea i Carluttijanemam drugih pilota, a danas sam dobio tri nove narudžbe za sutra – dovraga! Ja i moje glupe zamisli! Zanekoliko tjedana nećemo moći dati ljudima ni plaće. Past ćemo u dug!Freddy zabaci stolac tako da je u njemu zamalo ležala, položi svoje prekrasne noge na stol, podigne suknjunekoliko inča iznad koljena i prekriži noge u špicastim crvenim cipelama. Dok je Jock žestoko bubnjao postolu očekujući od nje neki odgovor, ona kao da se u tišini savjetovala sa stropom. Zavuče ruku u torbicu, u

potrazi za toaletnim priborom, i oprezno nanese na usne svježi sloj svijetlocrvenog rumenila, promatrajući sazadovoljstvom svoju sliku. Onda položi noge na pod, ustade i uputi se lako, gipko i obijesno prema vratima.

– Ne možeš me ovdje ostaviti samoga! Kamo sad odlaziš, do-vraga. Opet bi letjela? To će nam sigurno bitikraj!

– Dopukovniče Hamptone, zausti Freddy uz namješten, neprikladan i nepravično groteskan osmijeh. –

Pokušajte se primiriti. Mrzim vas vidjeti u takvu stanju, dobit ćete čir na želucu. Udahnite dubok o. Mislite olijepim stvarima... čak i vaš um mora biti sposoban misliti ponekad o lijepim stvarima. Zasad ne izgledatetko zna kako, što vam se čini? – Ona ga pogladi po kosi i štipnu mu uši. – Jeste li jeli kako treba,dopukovniče? Uzeli dovoljno vitamina? Evo, pojedite doručak namijenjen An-nie... ham, ham, pojedite



lijepo sve. Ja ću je odvesti nekamo i nahraniti. – Ti zbilja odlaziš, poče on u nevjerici opterećenoj bijesom. – U to jednostavno ne mogu povjerovati. – Helga će bdjeti nad vama. Ja odlazim k upiti – ogrtač od krzna kune zlatice. – Kujo, kujo, kujo! – poče se derati Jock dok su njegova dva i Freddyna dva telefona odjednom zazvonila. –Sad znam zašto me nisi ostavila umrijeti kad si za to imala priliku. Poštedjela si me da bi me mogla samaubiti!

– Ne postajete li malo paranoični? Nisam tada znala ni tko ste vi, reče ona slađahno i zatvori obzirno vrataza sobom.Jock pusti telefone da zvone, ne odgovarajući. Tresao je žestoko glavom, što je bio izraz zaprepaštenjakojim je obuzdavao ono što je u njemu bilo neukrotivo. Zašto se odjednom osjetio tako očajničkiosamljenim? Zašto mu se pričinjalo da je napušten? – Paranoja? Kad bi barem to bio odgovor, molio bi zanj. Pristao bi biti samo paranoičan, ma kada to bilo. Ured Swedea Castellija bio je kao i uvijek nakrcan fotografijama, modelima aviona i letačkim uspomenama,ali Swede je, tako se Fre-ddy učinilo, bio sada manje vedar nego što ga je bila upamtila. Radosno ju je

pozdravio prilikom iznenadnog posjeta, ali pod izrazom zadovoljstva njegovo je lice i dalje bilo izgubljeno.Digao je Annie u zrak i promatrao zadivljeno njezina mala savršenstva, tresući pritom glavom pomišljajućina protok vremena. – A sada, mala gospođice, sjedi ovamo, reče joj on spuštajući je pažljivo.

– Ja nisam gospođica, primijeti Annie razočarano. – Moja baka Penelope je barunica, a druga baka Eve je

vikontesa, moja teta Jane udat će se za markiza što znači da će jednog dana biti vojvotkinja, ali ja sam samoobična mala Annie. – Jadno dijete, to je zbilja sramota! Ali možda će te jednog dana sresti neki kraljević. – Kakav kraljević? – upita Annie zainteresirano. – Annie, ne bi li se malo poigrala ovim avionskim modelima? – upade Freddy užurbano. – Radije bih razgovarala s gospodinom Castellijem, mama. – Kasnije, Annie. – Freddy je maknu u stranu. – Pitao sam se kad ćeš me napokon posjetiti, Freddy. Ovdje si već tjednima. – Swede je to rekao blago prigovarajući. – Sve je isprva bilo tako komplicirano, Swede, ne mogu ti to ni opisati. – Ne brini, mogu to zamisliti. Svaki je početak težak, kakav god bio posao. Sjećaš li se onih godina kad sam

planirao toliko zrakoplovnih vratolomija da sam zamalo morao noćiti u uredu? Pamtiš li kad si snimala film za filmom, bez slobodnog vikenda kao i svi ostali? Je li ti ostala u uspomeniona velika mala organizacija koju sam vodio? Svemu je došao kraj, Freddy. Nitko više ne snima filmove svratolomijama. U vrijeme rata imao sam posla preko glave s filmovima o ratnom zrakoplovstvu -a sada?Zaboravi sve to. Sad je doba ljubavi u cvijetnjaku, ladanjskih kuća u ružičnjacima i nitko, doslovce rečeno ni

jedan jedini studio ne želi se više baviti vratolomijama u dalekom plavetnilu. Sjedim ovdje, zurim u zidove ičekam da netko nazove. Ali mjesecima se ne javlja nitko. Možda ću odustati od svega.

– Zar je tako loše, Swede. Žao mi je, doista. – Zapravo, i nije tako loše. Nikad nisam pomišljao da ću imati toliko mnogo novca uz toliko malo veselja. Nešto nije u redu. – On potonu malodušno u svoj uredski stolac. – Toliko mnogo novca? Bez rada? Kako je to moguće?

– Vidi se da si dugo bila odsutna! Dok je trajao rat svatko je zarađivao, a neki su i sačuvali novac. Kao ja.Sve u što sam uložio pretvaralo se u zlato. Ja sam bogat, dijete, zaista bogat. Kao da imam neki dar zastjecanje dolara. Volio bih kad bi se našlo i nešto sitniša, ali ne mogu se potužiti. Dobro me to obradovalo.

– Znači da sam došla u pravi čas, dometnu Freddy. – Imam posao za tebe!On podiže obrve. – Gdje? Ne valjda u tvom prijevozu tereta? Freddy, znaš li koliko je malih kompanija

poput tvoje počelo raditi u Los Angelesu i ubrzo potom propalo? Stotine. – Poznato mi je. Kako stoje stvari, Jock Hampton nije bio jedini veteran kome je palo na um prevoziti teret.Ali malo će tih kompanija preživjeti. To je neizbježno. Orlovi će biti jedna od kompanija koja će se održati iojačati.

– Zašto si tako sigurna? – Zato što ja tako kažem. – Ona ga presretne svojim osmijehom i sigurnim plavetnilom očiju.

– Ista si stara Freddy. Ponašaš se kao gazda, tvrdoglava si I uporna, vladaš svojom okolinom – kad ne bi bilai toliko zgodna, bila bi zaista nemoguća. – Swede uzdahnu sjećajući se. – Ponešto ostaje ipak isto, hvalaBogu.

– Potreban si nam, Swede.



– Za što? Ne kanim se baviti teretima, čak i ako dobiješ neku narudžbu. Za to sam odviše star i bogat, dijete.Vjerojatno i predebeo.

– Želim da upravljaš Orlovima, da budeš operativni šef. Naš je problem u tome što imamo previše posla koji bismo morali obaviti dovoljno brzo. Naših šest telefona zvoni cijeli dan bez prestanka. Da ti voda pode nausta! Oh, Swede, to bi tebi bilo zabavno, to bi bilo nešto na što si navikao. Silno će te veseliti da uvodiš redu tu gužvu – gotovo ti zavidim. Najprije ćeš morati odlučiti koliko ćemo novih aviona morati unajmiti ikoliko pilota uposliti – ako sad ne preuzmemo poslove koje nam nude, preuzet će ih netko drugi. Morat ćešzatim i riješiti problem održavanja – time si se također nekad bavio – morat ćeš pronaći nekog momka kojiće se baviti tehnikom, pa drugoga koji će se baviti ugovorima. Morat ćeš smjesta uposliti ljude u uredu,nadzirati rasporede letova do pojedinih gradova –

– I to je sve? – S njegova okruglog lica nestao je mračni pogled i on ustade. – To je tek početak. Mogao bi u slobodnim trenucima odgovarati na telefonske pozive, ali nećeš ih imati. – Otkuda novac? – Ostalo mi je još nešto dolara. Naravno, kao predsjednik našeg upravnog odbora morat ćeš se pozabaviti i proširenjem djelatnosti jer, rekao si, sve što dotakneš pretvara se u zlato. Lijepih izgleda nam ne manjka.Castelli pogleda oštro Freddy. Ta cura kao da ima na sebi čizme od sedam milja. Bila je tolikosamopouzdana da bi sada, možda, mogla skočiti iz aviona bez padobrana i letjeti vlastitim snagama – nijesumnjao da bi to učinila. Dovraga, nikad nije bio u stanju oduprijeti joj se, a ona mu je, uostalom, u svoje

doba zaradila i mnogo novca. Što bi mu se najgore moglo dogoditi? Mogao bi izgubiti nešto dolara, ukojima ionako nije uživao. Za posao dizanja telefonskih slušalica riskirao bi i više. – Dobro, dovraga... računaj na mene. Trebat će mi nekoliko dana da sredim stvari ovdje.Freddy ga snažno potapše po ramenima i izljubi u oba obraza. – Nećeš požaliti, obećavam. Oh, Swede ti ćešzavoljeti taj posao. Jedino što imamo to su problemi! – Ona uze sa stola karton na kojemu je pisalo –Vraćam se za pet minuta – i reče zamišljeno: – Parkirala sam se dolje u drugom redu. Hajde Swede, moramose požuriti! Stavit ću ovaj natpis na vrata automobila. Ne želiš da platim prometnu kaznu, zar ne? Osim toga,za jedan sat moram otpremiti do New Yorka teret bresaka. Kad se vratimo, pomoći ću ti da se odlučiš. Iznenađen, bivši vratolomni pilot ispratio je Freddy iz ureda, dok joj se Annie motala uz noge. Već su bilidošli na pola puta do Burbanka kad je shvatio da Freddy nije mogla zaraditi prometnu kaznu na parkiralištustudija, ali bio je i odviše oduševljen da sad o tome razmišlja.

Najgora je osobina Diorova New Looka bila to što je krio noge gotovo do gležanj a – pomislila je Freddydok je graciozno izlazila iz Buicka. S druge strane, taj novi modni stil naglašavao je uskoću struka kao iobujam bokova i grudi. Ali noge, gospodine Dior, muškarci su najprije zapažali noge! Ipak, kad bi žena većlegla u krevet, kakve veze imaju noge s ljubavlju? Mogli biste njima obujmiti momka, ali ako nije fetišistkoljena ili napola peder, čemu noge? Koračala je polagano, svjesna sve one podgradnje ispod njezine pomodne odjeće, koja se sastojala odkaputića s gumbima, načinjenog od prirodnog šantunga, i goleme crne suknje, također od šantunga. Najprije

je tu bio korzet od tula koji je ujedno služio i kao grudnjak bez naramenica, varavo lagani komad koji kao dase ponašao po svojoj volji, zahvaljujući desecima uskih rebara što su ležala skrivena u tulu. Zbog tog korzetaFreddy se osjećala kao da je u željeznom oklopu od grudi do bokova. Zatim su tu bile krinoline različitihdebljina, kojih je zadatak bio držati suknju u pravim dimenzijama, suknju koja je i sama bila načinjena od tri

sloja što je nisu smjeli grepsti po čarapama. Pitala se je li njezina baka ikad nosila nešto što ju je takozarobljavalo? Kad bi dublje uzdahnula, pomisli Freddy, sigurno bi se otkinulo nekoliko gumba. Nije moglani pomisliti da digne ruke iznad glave. Morala je biti zahvalna što je još uvijek mogla saviti ruke u laktu. Ne,u toj opravi mogla je samo lelujati i prenema-gati se, ali ne i šepiriti se ili praviti ludorije.To je bila cijena elegancije 1949. godine. Freddy je shvatila zašto su Diora, kad je prvi put došao obićiSjedinjene Države, opsjedale ljutite žene s natpisima – Diore idi kući – ili čak – Spalite Diora. Kad jeshvatila da je New Look trenutačno neizbježna moda, nevoljko ju je prihvatila, ali je odbila staviti na glavušešir. Nije nosila šešir još otkako je skinula vojnu odoru i nije se sad kanila predomisliti. Kosu joj je

podrezao, počešljao i uobličio jedan skupi frizer, ali već sutradan oduprla se bilo kakvu pokušajudotjerivanja, ustrajući na nepredvidljivom izgledu koji je bio nekakva čudna kombinacija valova, kovrča iopćenito zbrke kakvu je već dugo poznavala. Ona prijekorno zatrese kosu koja se o pirala zahtjevima mode i

koja je trenutačno više nalikovala kakvoj golemoj i sjajnoj daliji bakrenaste boje. – Gospođo Longbridge? Ovdje su glavna ulazna vrata, gospođo Longbridge, reče joj Hal Lane, prodavalacnekretnina, pokušavajući je nagovoriti da se pomakne. Već drugi dan je s njom obilazio kuće na prodaju,

pitajući se kani li ona doista nešto kupiti. Ipak, važna je bila čvrsta namjera gospođe Longbridge, što ju je



razlikovalo od onih neodlučnih mušterija s kojima je samo gubio vrijeme. Ona se jednost avno morala iselitiiz one bijedne kuće koju je sa svojim suprugom unajmila prije tri godine. Ta kuća nije više odgovaralaugledu dvaju glavnih partnera u najvećem poduzeću za zračni prijevoz tepeta u cijeloj zemlji. Ostavljajući

po strani njihov osobni komfor, u toj zapuštenoj i prenapučenoj četvrti nisu više mogli primati goste. Nije semoglo ni zamisliti da pozivaju na večeru u toj jeftinoj kuće-rini. Obitelj Longbridge se po njegovu mišljenjuveć odavna morala smjestiti u zgradu koja će vjerno odražavati njezin društveni položaj. Nije mogao shvatitizašto su čekali tako dugo.

– Ovo je vjerojatno jedan od najljepših objekata u Hancock Parku, najavi Hal Lane dok su ulazili u kuću. – Na svoj. osobit način on podsjeća na kvalitete starog svijeta. Freddy se trgnu iz razmišljanja i zaslade na pločniku. – Gospodine Lane, rekla sam vam jučer kako imamsamo dva dana na raspolaganju da pronađem kuću i upozorila vas pritom da lažni engleski stil uopće nedolazi u obzir. Zašto mi onda trošite vrijeme?

– Ali... ovo nije lažni engleski stil, gospodo Longbridge, to je... ah... stvarno u stilu kraljice Elizabete. Strpitese samo da vam pokažem unutrašnjost, iznimna je. Kupaonica je tako divna da biste za nju umrli.

– Zasad vidim drvenariju koja nema nikakva smisla, odurne male crvene opeke i pločice na prozorima kojesamo ometaju prolaz svjetla. Zao mi je, ali nema smisla da ulazimo, gospodine Lane. – Ona pogleda uru. –Imamo još šest sati.Tako dakle! pomisli on dok ju je uvodio u svoj novi Buick. Možda bi joj se dopala neka kuća dobroćudnog

izgleda?' Čemu tolika hitnja? On pregleda svoje popise i odustade pritom od pola objekata – gospodaLongbridge očito nije bila dovoljno profinjena da bi shvatila kako u Los Angelesu engleska kuća, pomogućnosti u tudorskom slogu, odmah izaziva poštovanje i pruža dojam društvenog statusa. On pokrenukola.Freddy je sjedila otraga, i ne primjećujući ulice s redovima stabala i blistavim cvijećem usred zime, što setoga dana u studenom isticalo na travnjacima. Imala je pomiješane osjećaje u pogledu selidbe iz one zgodnemale kuće u Burbanku, u kojoj se toliko toga dogodilo. Nikad neće zaboraviti one lude dane sdvadesetosatnim radnim vremenom, kad je Swede Castelli napokon preuzeo vodstvo u uredu, kad su usrednajteže poslijeratne stambene k rize unajmili petnaest novih pilota. Između dvaju letova ti su momci tražiliokolo stambene prikolice ili motele u koje bi mogli smjestiti obitelji, kako ne bi morali noćiti u njezinojvlastitoj dnevnoj sobi, s iznimkom srećkovića koji je uspio dijeliti krevet s Helgom. Freddy im je priređivala

gulaš za večeru, svake noći kada nije i sama letjela. Annie se brinula za mlijeko, kolačiće i papirnate salvete,Tony je vodio bar, dok je Jock brinuo o partijama pokera.To su bili oni davni dani kad su po svaku cijenu nastojali dobiti terete za povratne letove: dogodila se tadatragedija triju aviona do vrha napunjenih jastozima iz Mainea koji su uginuli od šoka izazvanog letom krozoluju; bila su to uzbuđenja prijevoza stotina tereta haljina i ženskih bluza koje su od Sedme avenije doodredišta prebačene bez ijednog nabora zahvaljujući vješalicama što su na brzinu postavljene u trupu aviona;

pa svako-tjedne isporuke časopisa Life i Time kojima su se s vremenom priključili i drugi izdavački klijenti; bijahu tu i – dragi ljubljeni, kako su Orlovi nazivali mrtva tijela što su prebacivana u nekadašnja boravištakako bi ondje dobili pogrebničke usluge i potom pristojan ukop; trkaći konji kojima je let zrakoplovom

prijao mnogo više nego dugo drmusanje vlakom ili kamionom, na koje su se piloti Orlova običavali kladiti potrošivši na to i cijelu plaću; napokon i najvažnije od svega, čarterski letovi.

Ali bez ljudi – dakako živih ljudi – oni nikad ne bi uspjeli, Freddy je to dobro znala. Bili su to čarterizahvaljujući kojima su preživjeli prve dane; čarteri s nogometnim momčadima, sudionicima raznihkonvencija, crkvenim zborovima koji su sudjelovali na natjecanjima, vojnicima na dopustu, studentskimskupinama, cirkusima koji su tražili posao, zajedno sa životinjama, čarteri s bendovima, opaticama imedicinskim sestrama; svi oni koji nisu mogli čekati da se nekako riješi gužva u poslijeratnom prijevozu.Freddy i njezini Orlovi zamijenili su u tu svrhu DC-3 za četveromotorne DC-4, otkrili su preklopna sjedala ivrećice sa suhom hr anom, prodavali karte za devedeset devet dolara po osobi za let širom zemlje, svima kojisu mogli podnijeti oskudni let uz pretpostavku da je taj let jeftin i siguran.Hal Lane zastade pred kućom s bijelo obojenim stupovima. – Gospođo Longbridge, nadam se da će ovasjajna rezidencija biti vrijedna vaše pozornosti.

– Neka mi se Gospodin smiluje, reče Freddy. – Kao da je iz filma 'Zameo ih vjetar'.

– Tara iz filma 'Zameo ih vjetar' kopirana je prema ovoj rezidenciji. – Pogledat ću je, reče ona vedro koliko je mogla, budući da je kuća bila unutar kruga koji je Laneu naznačilana zemljovidu, a koji je pokazivao udaljenost od zračne luke unutar koje nije htjela živjeti. Dok je hodalakroz mnoge velike i prazne sobe, blokirajući pritom bilo kakav Laneov komentar k ao da je bio zagušen



tutnjavom avionskih strojeva, Freddy se pitala bi li se uopće mogla priviknuti da živi u ovom beskrajučetvornih stopa. Odselila se iz svoje spavaonice u roditeljskoj kući u Macovu kućicu, pa iz nje u ATA -inuspavaću sobu i dnevni boravak što su njoj i Tonyju bili dodijeljeni u Longbridge Grangeu, i napokon uneveliku kuću u Burbanku. Zar bi se ovdje mogla osjećati udobnije nego što se ikad osjećala u svojihdvadeset devet godina?Je li Jane, pitala se, imala sličnih problema s prilagođivanjem kad se udala za svoga markiza, obožavanogHumphreya, i preselila u divni tudorski zamak u Norfolku, taj feudalni simbol? Ne, za Jane se nije trebalo

bojati. Ona je jamačno polovicu prostorija dvorca pretvorila u garderobe, i sad, kad je osigurala nasljednikavojvodskog naslova – na divljenje cijele Engleske – i onda ponovno zatrudnjela, vjerojatno je zaposjelacijelo jedno krilo dvorca za dječje prostorije, za dadilje i pobožne čuvare svih vrsta. Jane je zapravo bilarođena da se skrasi u dvorcu; Gr ange je bio tek lansirna rampa.

– Gospođo Longbridge, smijem li privući vašu pozornost na toaletnu prostoriju? Sjajne armature, zar ne?Sigurno ste svjesni kako se jedna domaćica ocjenjuje podjednako po svojoj toaletnoj prostoriji kao i po

popisu svojih uzvanika. – Zašto ne bismo razgledali malo podrum? – predloži Freddy. On je oklijevajući povede niz neudobne stube.Pozorno je promotrila peć za centralno grijanje, stručno je udarila po njoj nekoliko puta, a zatim istražilacijevi koje su vodile gore. – Sustav za grijanje je truo, reče napokon Freddy. – Ne zanima me. Žao mi je,gospodine Lane. Koja je sljedeća kuća na vašem popisu?

– Imam jednu vrlo pomodnu suvremenu zgradu. Nešto me uvjerava da ćete je zavoljeti. Ta moderna zgrada bila je hladna i uštogljena, unatoč obilju sunčane svjetlosti koja je dopirala iz krovnih prozora. Freddy je do tog zaključka došla razgledavajući jedinu udobnu prostoriju u kući, prostoriju zagarderobu obloženu cedrovinom. No prostora je bilo napretek. Nije li to bio uzrok nevolja s Tonyjem, to štonije imao dovoljno životnog prostora? Je li u tome makar dio objašnjenja zašto je postao tako... udaljen?Kad je zapravo prvi put primijetila tu njegovu odsutnost, upitala se. Je li to počelo, a da ona tome nije

posvetila osobitu pozornost, tijekom dvogodišnje traume nemilosrdnog rata s kompanijom AmericanAirlines? Bili su time opsjednuti pokušavajući se održati na površini dok su gubili novac mjesec zamjesecom, pa nitko nije dospio brinuti se o sitnicama u osobnim odnosima, pomislila je sad Freddy kajućise. Uz golemi izdatak za plaće kojemu je valjalo udovoljiti svakog petka, za obitelj je bilo malo vremena. Swede je unio svu svoju snalažljivost u Orlove, ali pravi razlog njihova opstanka u prve dvije godine bio je

sretni ugovor sa Za povjedništvom zračnog prijevoza, kojim su Orlovi dobili mogućnost da prebacuju vojnoosoblje iz Kalifornije na Havaje, Guam i Honolulu. Kad je Uprava civilnog zrakoplovstva, djelujućiubitačno sporo, napokon okončala tarifni rat u travnju 1948. Orlovi su bili jedna od rijetkih neovisnihkompanija koje su ostale u poslu, od dvije tisuće njih kojima su veterani krenuli u tu pustolovinu odmahnakon rata.Freddy žmirne, iziđe iz garderobe pokrivene cedrovinom i uputi se ulaznim vratima. – Idemo dalje,gospodine Lane, idemo dalje, reče ona glasom punim strpljivosti. Sljedeća zgrada bila je ugodno zdanje ukolonijalnom slogu i nimalo nametljiva. Hodala je njom s onoliko pozornosti koliko je mogla iz sebe izvući,

pokušavajući se dosjetiti točnog trenutka kad je shvatila kako Tony ne samo što vodi bar za pilote, negoodlazi i sam do njega svake noći, i kad nije bilo gostiju, završavajući nerijetko ispod pulta. Između 1946. i 1949. odvijala se bitka poznata kao – slučaj zračnog prijevoza, tijekom koje su Orlovi

pokušavali od Uprave civilnog zrakoplovstva dobiti isključivo pravo na pojedine rute. To je bila posljednja inajvažnija bitka u koju je kompanija ušla. Bitka je dobivena tek prije tri mjeseca, u kolovozu 1949. Odtrinaest kompanija koje su 1946. zatražile to pravo, do dana pobjede nisu, uz Orlove, bankrotirale još samočetiri kompanije. Kada, pitala se Freddy, kada je tijekom tih dugih i napetih godina, kad nisu imali ni novčića profita unatočteškom radu i milijunima koji su bili predviđeni ugovorima, kad je točno, tijekom godina u kojima su radiliiz petnih žila, često iznajmljujući čar -terske letove drugim uhodanim kompanijama, započela Tony-jevaozbiljna alkoholičarska ovisnost? Tako ozbiljna i tako očajna da ju jednostavno nije mogla razumjeti? Sve do prije tri mjeseca noktima su se borili za održanje. Nije se točno mogla sjetiti trenutka kad je shvatilada se Tony može primiriti i obuzdati svoj bijes na Upravu civilnog zrakoplovstva samo brojnim ispijenimčašama. Kad je ono prvi put ostao kod kuće, odviše mamuran da bi mogao letjeti ili barem otići u ured? Prije

dvije godine? Njegova urođena pristojnost nije se promijenila, ali sad se iz njegovih očiju iskrila teška optužba, danju inoću, iz očiju čiji je pogled lutao prikrivajući njegovu dobru narav, finoću džentlmena i smisao za humor.

Najgore od svega je bilo to što je upravo sada, kad su počeli ubirati plodove borbe i zahvaljujući prodaji



dionica postali milijunaši, Tony i dalje pio jednako mnogo kao i prije – ili sada, možda i više? – Prestani,Freddy, prestani – – to bi bilo sve što bi joj on rekao kad bi pokušala s njim razgovarati. Nešto u njegovimmutnim očima, koje su bile odviše nagrizene uspomenama, smjesta bi je ušutkalo.

– Dobro, gospođo Longbridge, što mislite o ovoj zgradi? – Freddy svuče svoj kaputić i tutnu mu ga u ruke,raskopča bluzu, otvori prozor građevine u kolonijalnom slogu, zavrnu suknju iznad koljena, pope se naradijator, nagnu se naprijed i ispruži ruku. Casak kasnije skočila je natrag u sobu, držeći u ruci od-lomljenikomad metalnog oluka.

– Cijeli krov je truo, reče ona, – da i ne govorimo o hrđi koja je nevidljiva. Krenimo dalje, gospodine Lane. – Uze mu kaputić iz ruke i uputi se izvan kuće, pokušavajući dotjerati bluzu koja se izvuka iz suknje. Nakon kratke vožnje Buick opet stade. – Ograđen posjed, gospođo Longbridge, nedavno obnovljen od vrhado dna. Posjed iz snova.

– Nadajmo se, reče Freddy zadihano, krećući brzo naprijed. Zgrada nije nalikovala engleskima, toliko semoglo priznati, ali je bila nekako odviše francuska. Istini za volju, nije trgovcu rekla neka joj ne pokazujeništa nalik francuskom, prisjeti se dok je ulazila u kuću. Lažnom francuskom nije prigovarala onoliko koliko

je Tony prigovarao lažnom engleskom. – Regardez ovo prekrasno stubište, reče Lane. – Vi imate kćerku, zar ne gospođo Longbridge? Zamislite jedok bude silazila niz te stepenice kao nevjesta. Ova iznimna rezidencija kao da je bila zamišljena zavjenčanja.

– Annie ima tek sedam godina, odbrusi mu Freddy. – Ah. U tom slučaju, da krenemo do obiteljskih prostorija i bara? – Bar u Malom Trianonu? Što ima još, gospodine Lane? – Ovo je ipak Kalifornija, gospođo Longbridge – bar, obiteljske sobe, prostorija za toaletu, gospodarevasoba s garderobom velikom kao soba, njegova i njezina kupaonica – za to smo kao stvoreni, zar nismo?

– Ako vi tako kažete, gospodine Lane. Gdje je kuhinja? – Fre-ddy zavuče glavu u pećnicu, promotrihladnjak i ocijeni kako voda otječe kroz slivnik. – Hmm. Pustit ću vodu u toaletima. Ne morate se truditi samnom. – Ona se vrati nakon nekoliko minuta. – Vodovodne instalacije moraju biti u potpunosti obnovljene,gospodine Lane. Bilo bi im bolje da su to učinili prije nego što su naručili onu zidnu sliku u gostinskoj sobi.Bojim se da nam nije preostalo mnogo vremena.

– Da pogledamo dogr ađene dijelove, gospođo Longbridge, promuca on. – Na njima sigurno nema nekih

građevinskih nedostataka. – Ne vjerujem. Poslijeratne gradnje lošije su od predratnih. Sada štede gdje god mogu.Freddy je zatim razgledala lažnu bavarsku lovačku kuću, pa palladijansku vilu i nekakvu maursku fantaziju,metodično pronalazeći sve nedostatke, dok je Hal Lane bez riječi držao u ruci njezin zaboravljeni kaputić.Dok se penjala gore-dolje po mjestima za koje nije mogao ni zamisliti da bi ih žene istraživale za-dižući bez

predrasuda svoju suknju, dok je lupkala, zagledala, podizala, kuckala, gurala prste i preokretala predmete,Freddy zaključi kako u ni jednoj od tih kuća ona ne bi mogla živjeti s Tonyjem, s Annie, s Helgom i jošnekim zasad nepoznatim kućnim pomoćnicama.Ipak, morala se odlučiti danas. Ostatak tjedna bit će posvećen novinaru i fotoreporteru iz Lifea koji sudoputovali iz New Yorka da načine veliku reportažu o Orlovima. Dok su se borili za preživljavanje imali sumnogo publiciteta – koji im je redovito dobro dolazio, jer je donosio nove poslove.

Reporteri su se željeli usmjeriti na Freddy, zato što je bila žena u muškom svijetu, zato što je nekad osvajalatrkačke trofeje, bila slavna kao hollywoodska vratolomna letačica i podrijetlom Lancel. Je li Tonyja moždazasmetalo toliko publiciteta oko nje, upita se Freddy ali i odmah zaboravi što je pomislila. Takva sitničavostne bi mu nalikovala. Je li ga možda smetalo to što je sad vrijedio milijune, a ipak vlastitom odlukom nijemogao uložiti ni novčića? Smeta li ga ta tehnička pojedinost? Zbog svoga ponosa nije se mogao pomiriti stakvom situacijom, no ona ipak nije mogla povjerovati da bi to bio razlog njegove odanosti piću. Kad su konačno pobijedili u višegodišnjem natezanju, Jock je nestao i spiskao deset tisuća dolara u jednoj

jedinoj partiji pokera, Swede je odletio u Tijuanu odakle ga nije bilo tjedan dana, ona je otišla kod Bullockagdje je naručila desetak novih haljina i dvadeset pari cipela... Ali Tony nije učinio ništa drugo osim što se

povukao i iska pio veći dio boce viskija. Tako je uporno ispijao čaše, da ga ni Annie nije mogla privući. Freddy je izišla, nalila sebi neko piće i sjela u ležaljku pored Tony ja, promatrajući ga kradomice s vremena

na vrijeme, no on je nije uopće primjećivao jer je utonuo u duboku tugu gledajući dugi zalazak sunca tevruće kolovoske večeri. Fina i duguljasta struktura njegove glave bila je jednako plemenita kao i nekad, nanjegovo svojstveno britanstvo nije utjecala kalifornijska opuštenost, ali u njemu se promijenilo nešto dublje.Kad je Freddy prvi put vidjela Tony ja, on je bio neosporni sudionik toga ključnog trenutka u povijesti



svijeta. Da nije bilo RAF-a i lovačkih pilota kakav je bio Tony, Hitler bi bez sumnje bio dobio rat. U timgodinama nitko od njih nije mislio povijesno, jer su odviše bili zauzeti borbom za opstanak, no Tony je

pritom ipak bio oličenje izvjesnosti, nosio je u sebi bit čiste hrabrosti, njemu je pripadala radost vještogratnika i neustrašivoga gospodara nebesa, on je s voljom ostvarivao velike i pogibeljne zadatke.Ali sada? Nešto vitalno iz njega se izgubilo, nestao je smisao odlučnosti i ništa ga nije nadomjestilo. Bio je

borac koji više nije vidio suparnika, gladijator bez oružja, zapovjednik bez onih koje je vodio. Je li ipak bilasamo romantična, pitala se Freddy, ili se još mogao prisjećati onih slavnih dana kad je vodio svoje eska-drileu bitku? Je li išta u njegovu životu podsjećalo na onu veličanstvenu opčinjenost tih herojskih godina? Nikadnije razgovarao o njima, čak ni s Jockom, različito od desetaka ratnih pilota koje je poznavala, a koji ništanisu toliko voljeli koliko podsjećati se onih zračnih bitaka u razgovoru sa suborcima. Je li osjećao nostalgiju za obitelji koju je ostavio u Kentu? Gak ni 1949. Engleska se još nije toliko oporavilada bi mogla omogućiti svojim podanicima put u inozemstvo, izuzev u poslovne svrhe, pa Tony nije vidiosvoje roditelje, braću i sestre više od tri godine. Je li bilo moguće da je fantazirao o djeci koju nisu imali?Freddy se nelagodno meškoljila dok je promatrala njegovo bezizražajno lice, njegove mutne oči, njegov

potonuo pogled, letargičan ugođaj njegovih finih usana. Nije mogla naslutiti o čemu je sad razmišljao, akako je i odviše pio nije se moglo pokušati to od njega dokučiti. Sad joj je trideset godina, podsjeti se Freddy, a s osiguranom budućnošću Orlova mogli bi pokušati stvoritiobitelj kakvu je, to znala, on želio. Sad bi napokon sebi mogla dopustiti još jedno dijete – pa i više djece.

Prvi put otkako je donijela odluku da sačuva Macovu letačk u školu do njegova povratka, nije bila prijeko potrebna na ovom ili onom poslu. Sad bi se mogla pretvoriti u nešto što je njoj doduše bilo potpuno strano –u damu koja samo uživa.Delphine i Armand imali su uz dva sina blizanca već i trećeg sina, ali to ni je omelo Delphinu da postanevodeća filmska glumica u Francuskoj. Djeca joj nisu značila kraj karijere.

No, da bi se zatrudnjelo, valjalo je prethodno voditi ljubav, a Freddy nije spavala s Tony jem već mjesecima.Proteklo je već toliko mjeseci da se nije usuđivala prebrojiti ih. Bi li selidba u novu kuću što promijenila?

Nije li prevelika prisnost njihove male i nagurane spavaonice navodila Tonyja da padne u san prije nego što bi je dospio i poljubiti, a što bi možda dovelo još do nečega? Ili je to ipak bio samo alkohol? A možda je iupoznao neku drugu ženu dok je zrakoplovom prebacivao ovamo i onamo?

Nikako nije mogla doći do odgovora. Tony je jednostavno bio odsutan, ali ne na taj način da bi pomislila

kako se usmjerio na neku drugu. Ili je bila samo prostodušna? Nije li mu, a da to nije shvatila, postalanepopravljivo neprivlačna? Tony nije ni sada propuštao zapaziti njezine nove haljine, toliko ženstvene iromantične u svojoj kompliciranoj privlačnosti, komentirao je njihov izgled diveći im se nekako blago,odsutno i nježno -no to je nju nagonilo tek na plač ili je u njoj stvaralo želju da ga udari, toliko je u tomnjegovu divljenju bilo znakova neke spore i nenasilne dezintegracije života. Pomanjkanje njegova interesanije mogla pripisati pomodnim zvonolikim suknjama koje su joj dopirale sve do gležnjeva – problem je biostariji od pojave New Looka.Ako je bilo i najmanjeg izgleda da bi ih nova kuća ponovno zbližila, morala ga je iskoristiti.

– Stanite ovdje! – Freddy reče uzbuđeno prodavaču nekretnina. – Pored ovog znaka 'Za prodaju'.On se približi ogradi. – Nemam tu zgradu na svom popisu, pobuni se on. – Bojim se da nećemo moći ući. To

je tek... jedna kuća, gospođo Longbridge, nije imanje, rezidencija ili važan posjed, tek obična... dobro,

kuća... možda i velika, dopustit ću to, ali nipošto iznimna. Vrt je doduše lijep, ali kao što i sami možetevidjeti, zapušten. Ovu okolicu ne bih vam preporučio za investiciju. Položaj je dobar, ali ipak nije dovoljnona zapadu. Siguran sam da vam mogu pokazati nešto mnogo prikladnije, nešto reprezentativnije, ono štoviše odgovara vašem položaju u društvu. Ova kuća sagrađena je tako davno, da vjerojatno nema ni bar. Freddy je zastala i promatrala kuću nekoliko minuta, ne po-maknuvši se da provjeri u kakvu je stanju. –K upujem je, reče. – Javite mi sutra cijenu. Dat ću protuponudu, naravno, ali namjeravam je kupiti.

– Gospođo Longbridge, niste ni ušli unutra. – Poznajem je dobro – odvrati Freddy. – Odrasla sam u njoj.

Glava 21

Potražite telefonom agenciju za zapošljavanje, gospođice Kelly, reče Bruno tajnici čim je ušao u svojimpozantni ured u Beecham Mercantile Trustu, moćnoj privatnoj investicijskoj banci koja je već više odstotinu godina bila čvrsto, ukorijenjena u newyorškom Citvju.

– Da gospodine. Ovo su poruke za vas, a vaša je pošta već na stolu.



Bruno joj dade svoj ogrtač da ga objesi u ormar. Taj dan na početku prosinca 1949. bio je na Manhattanuvjetrovit i hladan, ali on se već navikao dolaziti pješice od svoje kuće u Sutton Pla-ceu po svakom vremenuosim po najvećoj kiši. Sad su mu bile trideset četiri godine, a zbog svoga važnog položaja u banci često jemorao odustati od svakodnevne sportske zabave zbog nekog poslovnog ručka. Hodanje od 57. ulice na EastRiveru do Wall Streeta omogućavalo mu je barem minimum gimnastike.

– Na telefonu je gospoda Mclver, gospodine. – Dobro jutro, vikonte de Lancel. Što mogu za vas učiniti? – upita vlasnica najveće manhattanske agencijeza kućnu poslugu, dakako optimističkim tonom.

– Gospođo Mclver, pošaljite mi više ljudi na r azgovor – batlere, šefove kuhinja i sobare. – Gospodine, već sam vam poslala najbolje ljude kojima sam raspolagala, i to prije samo dva tjedna. Zarvam nitko od njih nije odgovarao?

– Nitko od njih ne bi mogao dobiti posao u Parizu. Morat ćete mi poslati bolje, gospodo Mclver. – Vikonte de Lancel, uvjeravam vas da sam osobno namjestila te ljude u službe u kojima su zatim ostaligodinama. Svakoga od njih rado bih uposlila u vlastitom domu.

– Što se mene tiče, nisu dovoljno dobri. Pokušajte ponovno. – Učinit ću sve što budem mogla, gospodine. Kao što znate, to nije lako. Pozabavit ću se odmah time, azatim ću s gospođicom Kelly dogovoriti razgovore.»Molim vas. – Bruno spusti brzo slušalicu. S drugestrane veze Nancy Mclver imala je zadovoljno lice. Kad bi svima njezinim klijentima bilo tako teško

udovoljiti kao ovom Francuzu, zlatni rudnik njezina ureda počeo bi proizvoditi čistu platinu. Svaki put kad bi on imao neki problem s poslugom, ona bi dobivala nalog za zamjenu – a nitko od tih ljudi nije trajao kodLancela dulje od dva mjeseca, u pune tri godine otkako je s njim bila u poslovnom odnosu. On je ipak ovisioo njezinoj agenciji, jer nitko drugi u New Yorku nije raspolagao s tako ekskluzivnom radnom snagom,najboljom što se mogla pronaći, počevši od peračica na ruku, koje su pristajale prati samo staro fino platno,do majordoma koji ne bi držali vrijednim posao ako njime ne bi bio obuhvaćen posjed od barem tri potpunoopremljena doma. Imena ljudi koje je ona namještala, kao i imena ljudi kod kojih im je nalazila zaposlenje

bila su njezin dragocjen posjed koji je pokrivao područje od nekoliko ekskluzivnih četvrti na Manhattanu doSea Islanda, Palm Beacha, Saratoge i Southamptona, ovisno o godišnjoj sezoni.

– Lancel je opet podivljao, Genny, reče ona vedro svojoj pomoćnici. – Što se to s njim događa? On je najteži klijent u gradu. Nijedna ćudljiva usidjelica s popisa naših mušterija

ne zadaje nam toliko briga koliko taj momak. – Tko zna što je tome razlog. Ali upamti, Genny, kad se radna snaga ne bi mijenjala, mi ne bismo zarađivalinovac. Molim te, dodaj mi njegov karton.

– Ali kod njega su se izmijenjali zamalo svi kojima raspolažemo. Što se njega tiče, došli smo do dna, rečeGenny nevoljko dok je pružala nabubreli omot.

– Čak i kad bih mu poslala ljude kojima je već dao otkaz, on ne bi primijetio. Njegova je kuća prometna kao podzemna željeznica. Ako klijent ne može zadržati nekoga tko je dobra radna snaga, to je bez iznimkenjegov problem, ne naš. To je zlatno pravilo u našem poslu i nikad ga ne zaboravi.

– Pitam se našto je nalik? – Uvjeravam te da te to ne bi trebalo zanimati, reče Nancy Mclver prijezirno. – Pravo je pitanje – što onzamišlja tko je?

– Bruno de Lancel? Marjorie, to je smiješan prijedlog, reče Cvnthia Beaumont svojoj osobnoj tajnici. – Pomislila sam kako bi vrijedilo pokušati s njim, nakon što je Larry Bell u posljednji čas otkazao poziv navečeru, odvrati Marjorie Stickley.

– Dovraga i Larry Bell! Grlobolja nije nikakva izlika. Zar se ne može malo napregnuti? Kako on to zamišlja,da bih mogla pronaći zamjenu u tako kratkom roku? Nitko ne bi primijetio njegovu navodnu bolest – usvakom slučaju ne namjeravam pregledati njegovo grlo stetoskopom.

– Možda misli da bi bio zarazan, odvaži se na primjedbu Marjorie, dok je njezina poslodavka CvnthiaBeaumont i dalje bjesnjela u svom salonu, pomišljajući na pokvareni raspored za večeru u svečanoj odjeći,koju je bila tako brižno isplanirala.

– Sigurno to ne misli! Zarazio bi ljude i gubom, kad bi samo bio siguran da će ostati neotkriven. On se samo brine za svoje dragocjeno zdravlje, sebičnjak jedan. Baš njega briga za moju večeru!

– Gospođo Beaumont, vi znate da će to biti najvažniji društveni događaj sezone, reče Marjorie pokušavajući je utješiti. Nakon što je već godinama bila društvena tajnica nekih najuglednijih stanovnica New Yorka,znala je da ništa ne može toliko uzrujati jednu profinjenu i inače u sebe sigurnu ženu, kao otkaz nekogvažnog čovjeka u posljednji čas. Ni jedna od njih nije se mogla suočiti s užasnom situacijom da se za stolom



nađu jedna pored druge dvije žene, premda su privatno bile uvjerene da muškarci malo doprinose dobromraspoloženju za stolom, očekujući da ih netko drugi zabavi, dok bi neka živahna prekobrojna žena mogla uzvečeru barem nešto otpjevati.

– Što nam je raditi, Marjorie? Što? Ovo je prava katastrofa! Preostalo nam je još samo nekoliko sati. Mislišli da bi Tim Black mogao – ne, on je upravo najavio svoje zaruke. Briši ga potpuno s mog popisa uzvanika,ionako mi nikad nije bio drag. Što o... ni govora, prisegnula sam da ga više nikad neću pozvati, nakon što sena zadnjoj večeri onako nacugao i učinio nepristojnu primjedbu gospođi Astor. Ah, zašto uopće pokušavam

prirediti večeru u prosincu? Morala bih znati kako između Dana zahvalnosti i Nove godine ne postoji ni jedan upola prihvatljiv muškarac koji bi bio slobodan za večeru. – Ali ovo je ipak i proslava rođendana gospodina Beaumonta, usprotivi se društvena tajnica. – Čak i uztolike zauzete Newyor-čane, to je svečana prilika.

– Dogodine ćemo promijeniti nadnevak, to je sve. Ne želim još jedanput isti pakao. A sada, Marjorie,stvorite nešto.

– Otići ću u ured i telefonirati svakome s vašeg popisa za izvanredne okolnosti. – Pokušajte i s našim liječnicima, pa i sa zubarom. Možda je netko od njih neoženjen ili se upravo ra zvodi.Sama ću nazvati Jamesa mlađega u Princetonu.

– On upravo ima završne ispite, gospođo Beaumont. – Zar se ne bi mogao malo žrtvovati sa svoju majku? Glupo je imati pet sinova, od kojih su se četvorica

oženila čim su završili koledž. Zašto sam se mučila rađajući te klipane? Samo pomisli, da se nisu poženili,imala bih sad na raspolaganju četvoricu izvrsnih mogućih uzvanika – a uskoro i petoricu, kad James mlađidiplomira. Ali ne, ni jedan od njih nije pokazao zanimanje za moje probleme. Nezahvalnici! Jedino na štomisle, to je njihova osobna sreća. Danas mladi ljudi nemaju osjećaja dužnosti, tradicije, obitelji. Sretni stešto nemate djece, Marjorie. Prištedjeli ste sebi mnoge boli.

– Možda bih mogla pronaći neku djevojku, gospođo Beaumont. – Još jednu ženu? Bože oslobodi! Pokušat ću se obući dok budete telefonirali. – Ipak bih rado pokušala s Brunom de Lancelom. – Marjorie! Ne mogu ga pozvati u posljednji čas – uostalom, naumila sam da se cijela večera vrti oko togčovjeka. Reći ću samo nešto o Brunu de Lancelu: on nikad ne bi otkazao u posljednji čas, osim ako bi bio nasamrtničkoj postelji. Odviše je dobro odgojen za takvo što. Njegove su manire iznimne.

– Rekli ste mi da stvorim nešto, gospođo Beaumont. – Rekla sam da budete kreativni na razuman način. Nisam očekivala od vas popis božičnih uzvanika. Usvakom slučaju, de Lancel bi se uvrijedio da bude te iste večeri pozvan umjesto nekoga tko je otpao.

– Ovdje je bio tako često da bi sigurno razumio. Kao svaki dobar prijatelj. Bilo bi to sasvim u redu. – On nije takva vrsta prijatelja. Da je Amerikanac, pristala bih, on bi vrlo rado pomogao, ali vi i sami znatekoliko je on... hladan. Mislila sam da sam ga potpuno upoznala već kad sam se prvi put s njim srela, pa ipakstavljala sam ga sa svoje desne strane češće nego što bih se mogla sjetiti. Među njegove iznimno dobreobičaje spada i to da ne govori o sebi. Ne može se poreći da izgleda apsolutno božanstveno, da je vrlo, vrlo

bogat i k tome neoženjen – uz to ide i plemićki naslov, naravno – prema tome, što se mene tiče, mogao bi biti nekomunikativan kao sfinga, nepristupačan kao papa kad nema audijenciju, formalističan kao engleskakraljica... čekajte malo... papa... možda kardinal Spellman? Što mislite o njemu, Marjorie?

– Kao čovjek koji se ubacuje za stol u posljednji trenutak – ne, mislim da to ne bi išlo, gospođo Beaumont. – Mislim da ste u pravu. – Cvnthia Beaumont uzdahnu u neprilici, ali upravo te njezine male nijanseMarjorie Stickley izvrsno je razumijevala. Isplatilo se imati najbolju društvenu ta jnicu u gradu, čak i ako je

plaćena dvostruko više od bilo koje. Čak i kad bi kardinal bio slobodan, a mogla bi se okladiti da jest, to ne bi bilo prilično. Kad je Cvnthia Beaumont izišla iz kupaonice i počela na sebe stavljati tek toliko kozmetike da se suoči scvjećarom koji je došao ukrasiti kuću, pojavi se Marjorie trijumfalnog izgleda. – Dobila sam Bruna deLancela. Kazao mi je da će vrlo rado doći.

– Fantastično! Vi ste pravo blago! Spasili ste mi večeru. Što ste mu rekli? Kako ste mu to objasnili? – To je moja mala tajna, gospođo Beaumont. A sad moram otići reći cvjećaru da ćete se pojaviti za nekolikominuta, kako ne bi dobio živčani slom.

Dok je odlazila hodnikom prema blagovaonici, društvena je tajnica pomislila na vlastito zlatno pravilo:najgore što netko može reći jest – Ne, hvala vam. Stvorila je sebi dugu i zadovoljavajuću karijeruobavljajući telefonske razgovore za svoje poslodavce, koji su bili odviše suzdržljivi da ih pokušaju obavitisami. Te žene iz visokog društva – ponekad ih je morala žaliti. Ali ne često. Što se tiče Bruna de Lancela,



zbog reputacije krutog i odbojnog čovjeka postao je pravi strah i trepet onih koje bi ga inače tako rado pozvale. Stoga su izgledi da će večeras prihvatiti poziv bili jedan protiv jedan. Nikoga nije smetalo što se on ponašao snobovski, to bi visoko društvo razumjelo, ali mu nisu htjeli oprostiti što se tako ponašao premaonima koji su mu bili ravni. Što on sebi umišlja, pitali su se.Bruno je izišao iz svog ureda u banci tog petka prilično rano popodne, jer je morao otići na već četvrtu

probu svoga kratkog jahačkog kaputa, što da je kod krojača Kiddera naručio još prije nekoliko mjeseci. – Vikonte de Lancel, ići ćete dakle loviti u Main Line? – To ga je upitao Allensby, glavni krojač za probe. Bruno je umjesto odgovora promrmljao nešto nerazumljivo. Nije mogao shvatiti kako se to jedan krojačusuđuje raspitivati o tome kako on kani otići u lov.

– Radimo za mnogu gospodu koja love u Main Lineu, nastavi krojač. – Od davnine. Kažu mi da je to dobarlovni teren.Bruno otpuhnu prijezirno. To su mogli držati dobrim lovištem samo ti dosadni i nabusiti brokeri, pravnici i

biznismeni, koji zapravo nisu imali pojma o tom plemenitom sportu i nikad nisu proveli cio dan loveći navlastitoj zemlji. Ipak, Main Line je bio najbolji lovni teren u široj okolici New Yorka – Fairfield doista nije

bio vrijedan spomena – a život bez lova Bruno nije mogao zamisliti. – AUensby, ovratnik opet nije dobro skrojen. – Nemojte tako, gospodine, ponovno sam ga skrojio nakon prethodne probe. To je novi komad sukna.Pogledajte kako vam lijepo stoji uz vrat.

Bruno poče micati vrat naprijed i natrag, pa zatim s jedne strane na drugu, sve dok se oko ovratnika nijeukazao otvor širok barem inč. – Ne, to ne ide. Jednostavno ne ide. Odrežite ovaj ovr atnik i načinite novi. –On svuče kaput i baci ga na stolac. – Javite mojoj tajnici kad budete spremni za novu probu.

– Da, gospodine, reče Allensby pokorno. Dok je uzimao kaput, on pomisli na svoje zlatno pravilo: samoodređena vrsta ljudi iskaljuje svoj bijes na krojaču, a ti ljudi ne zaslužuju poštovanje. Taj Francuz, koji jemislio da njegov plemićki naslov ovdje nešto znači, mogao je imati onoliko proba koliko je htio -sve je tounaprijed uračunato u cijenu. Stara krojačka tvrtka preživjela je generaci je teških mušterija, ali nijedan dosada nije imao tako lijep torzo. Bio bi užitak odjenuti ga, pomisli AJlensby prijezirno, kad ne bi bio takvaništarija. Što on sebi umišlja, tko je?Odlazeći od krojača, Bruno pogleda na uru. Imao je još gotovo dva sata vremena prije nego što bi se morao

početi oblačiti za večeru. Nedaleko odavde živjela je žena koja ga je očekivala, izgledom nalik kakvoj

rijetkoj i skupocjenoj mački ispred kamina. U sobi će se čuti tiha glazba, a na njezinim podatnim, punimustima, koja su privlačila pogled kao da su neki barbarski ornament, mogla se naslutiti nestrpljivost. Bila jeopušteno bujna, s čudesno bogatom puti, tamnosmeđim bradavicama na dojkama velikima poput kovaniceod četvrt dolara, usnama koje bi radije sisale nego pričale , i s punašnom stražnjicom koja kao da je zazivalatjelesnu kaznu koju je Bruno tako stručno izvodio. Imala je ruke koje su odavale požudu, zloću idosjetljivost, ta žena koja je bila jedna od velikih dama ovoga grada, s nepunih četrdeset godina i neizmjer no

bogata. Pripadala mu je već tri mjeseca. Bruno je znap da je ona već pripravna za njega, željna da mu dopusti raditi s njom što ga bude volja, jer joj

je ranije već bio telefonirao i objasnio joj do sitnih pojedinosti kako treba da se sama uzbudi prije nego štoon dođe. Zamišljao ju je raširenih bokova, kako bi se mogla lako draškati, vlažnim i znalačkim prstima koje

je potom lizala. Znao je da se već nemirno uvija i grize vlastite usne ne bi li izbjegla prerani orgazam.

Kad bi legao na njezin krevet rekavši da je umoran, pa ne želi ništa više nego da ona nadnese nada nj glavu i polagano ga zadovolji svojim širokim, iščekujućim ustima, ona bi i to učinila. Kad bi legao na njezin krevet ne dotičući je, očekujući da ga ukruti svojim znalačkim prstima, a zat im jojrekao neka se raskreči i uzme ga u svoje tijelo, kad bi joj potom strogo naredio da se diže i spušta dok ga neolakša, a radi čega je k njoj i došao, pokorila bi mu se bez riječi. Kad bi joj rekao neka legne na sag, zadignesuknju i raširi noge, kad bi on ušao u nju i uzeo je brzo i sebično kao školski dječarac, ona bi mu također

bila zahvalna. Kad bi joj rekao neka sjedne dok bi se on uspravio pred njom, raskopčao hlače i gurnuo sebeu njezina usta, ona bi mu pružila i to tanahno zadovoljstvo ne buneći se. Pa i kad bi sjeo pored nje kao pukigledatelj i rekao joj neka se draška sve dok se ne počne grčiti od vlastitog zadovoljstva, ona bi mu se

pokorila.Bila je takva žena. Imala je upravo onoliko godina koliko je njemu odgovaralo. Znala je što zapravo hoće, a

to je bilo da se prema njoj odnosi kao prema kurvi. Nitko drugi u New Yorku nije se usuđivao s njom činitiono što je činio on, a dosad joj je tek počeo nanositi ona poniženja za kojima je hlepila. Ona je bila njegov

proizvod.U tome i jest problem, pomisli Bruno okrenuvši se od puta do mirisne sobe gdje ga je žena čekala. Uputio se



kući. Mogao je predvidjeti svaku njezinu tajnu, one mu nisu bile nove. Već je zamalo dosegao dob onihiskusnih žena koje su mu se oduvijek dopadale, i kako su godine prolazile, tako je bivalo sve teže pronaćiženu čije najtajnije zabranjene fantazije, nisu bile stara priča. Danas ga je rijetko mogla dulje uzbuditi bilokoja nova žena, osobito ona iz visokog društva u New Yorku, čija su stajališta spram seksa bila stidl jiva i

plitka, bez onih zavjera, bez tamnih i zabranjenih scenarija koje je valjalo otkriti među Parižankama. Da, ljutio se na njih, na te bogate i blistave Amerikanke s čistim i razočaravajuće higijenskimimaginacijama, jer ga one nisu mogle uzbuditi. Nije doživljavao nikakvo unutarnje uzbuđenje misleći naženu koja ga je maloprije čekala, željna, zavidna i vlažna. Zavidio joj je na njezinu uzbuđenju. U najmanjuruku večeras, kad shvati da on neće doći na dogovoreni susret, naći će načina da sama zadovolji požudu koja

je u njoj bujala još od njegova jutrošnjeg telefonskog poziva. Bila je sretna jer je uživala cijele sate u požudnom uzbuđenju, sate koji su za nj bili jednako jalovi kao i cio ostatak dana, kao i predvidljiva večerakoja je još bila pred njim.Čemu bi se još mogao nadati u ovom gradu, pitao se dok je slijepo prolazio uzbudljivim ulicama New Yorkauoči Božića, gdje su se, svakom drugom čovjeku, ukazivali deseci obećanja u zraku, gdje su se, za svakogadrugoga, sjajno osvijetljeni izlozi natjecali u privlačenju pogleda, gdje je, za svakoga drugoga, valjalootkrivati nepregledne količine energije i vitalnosti u svakoj ulici.

New York. Ružan, ružan grad, bez šarma, bez prisnosti, bez povijesti. Građevine u njemu bile su ili previsoke ili premale ili, u svim slučajevima, previše nove. Sve su njihove proporcije bile pogrešne,

neprivlačne, nespretne. Ulice su bile odviše uske, odviše ravne, čista dosada. U njima nije bilo drveća – čak ionaj nadomjestak parka bio je zatvoren u strogi četverokut – nije bilo skrovitih dvorišta, neočekivanihslijepih ulica, ni jednog mjesta gdje bi se moglo dogoditi da budete, skrenuvši iza ugla, prisiljeni zaustavitikorak iznenađeni divotom prizora. Nije bilo nijedne nepotrebne riječne obale koja bi vijugala kroz grad, bezkoje je svaki gradski predio tek napola živ. Ljudi koji su se držali elegantnima bijahu zadovoljni što moguživjeti u iznajmljenim kućerinama duž mračne i preširoke ulice koja se zvala Park Avenue, gdje ih je svatkomogao promatrati kroz prozore jer nije bilo zaštitne ograde.

Newyorško društvo bilo je savršen odraz takvoga grada – preglasno, kričavo i napirlitano, bez šarma i povijesti, otvoreno svakome tko je mogao platiti pristupnu ulaznicu. Društvo koje nije sposobno razumjeti iodati pažnju zahtjevima obitelji i naslijeđa. Društvo koje se nikako nije moglo povezati s pojmomaristokracije. Bila je to tek izvještačena dosjetka koja je željela biti shvaćena ozbiljno. Pitao se ima li ijedna

od njegovih prenapetih domaćica i najmanjeg pojma što on o njima misli. Jamačno ne -bile su preglupe da bimogle shvatiti kako od njega mogu očekivati samo prijezir, a njegovo ponašanje prema njima bilo je i odvišeautomatsko da bi ih potaklo na neku slutnju. Pa ipak, ti su ljudi Brunu bili jedini na raspolaganju. Francuskakolonija u New Yorku sastojala se od frizera i glavnih konobara.Jedina iskupljujuća osobina New Yorka bila je upravo to da nije europski grad. Ne bi mogao podnijeti životu nekoj samodovoljnoj i provincijskoj Europi, kao u Rimu ili u Madridu, dok bi Pariz bio dalek samonekoliko sati, a njemu ipak zabranjen. U ovom potpuno jalovim izgnanstvu ovdje, jedina je valjana osobinagrada bila novac. Novac koji ga, različito od seksa, nikad neće prestati privlačiti, nikad postati dosadno

predvidljiv i pljesniv; potreba za novcem nikad ne bi mogla prestati biti predmetom njegova interesa.Skupljajući ga sve više i više, nikad se nije pitao o njegovoj namjeni čak i kad za nj nije mogao dobiti niti

pristojnog sobara. Novac je za nj bio vrijednost po sebi.

Približujući se svojoj kući u koju nikad nije pozivao, a koju je dekorirao točno onako kako je izgledala kućau Rue de Lille, pitao se hoće li ga čekati Jeanneino pismo. Kućepaziteljica iz Valmonta ostala mu je lojalna. Pisala mu je redovito iz svog umirovljeničkog boravišta uEpernavu, kako bi mu priopćila vijesti o obitelji, a on joj je redovito odgovarao jer mu je pružala jedinumogućnost da dozna što se zbiva u Cham pagni. Paul de Lancel imao je tek šezdeset četiri godine, a Lan-celisu bili dugovječni. Njegovi djed i baka od loze Lancela doživjeli su više od osamdeset godina. Ali i ljudimas tako dobrim genima svakodnevno se mogla dogoditi kakva nesreća, infekcija, nezgodan pad u kupaonici.Bolest je obično dolazila bez upozorenja, a i njegov stric Guillaume umr o je razmjerno mlad.Da, znao je da će skoro – ako već ne danas, u svakom slučaju skoro, jer bi inače poludio – primiti žalosnuvijest od Jeanne koja će ga povratiti u život. Jednog petka popodne u ožujku 1950. Freddy se nagnu nad Tonyjev radni stol gleda jući ga s puno nade. –

Tony, pođimo se pro-vozati. Jock i Swede prikovani su uz svoje radne stolove, a nema razloga da baš svegazde budu istovremeno na poslu. Dan je tako lijep.Tony diže pogled s praznog omota za spise nad kojim se mrštio kad je ušla u njegov ured.

– Provozati se? Kamo? Kakvi te to čudesni krajolici privlače? Zadivljujući pogled na Hollywood? Na žuti



pijesak Santa Mo-nike? Izlet do neke nove prilike za zaradu? Ili misliš na zrakoplov, a ne na automobil? – Ne, mislim na vožnju automobilom, reče Freddy strpljivo. Je li opet popio odviše viskija uz ručak ili jesamo zlovoljan? U ovo doba dana to je još bilo nemoguće pogoditi. – Daj, spustit ću krov na automobilu.Umirem od želje da načas napustimo ovo mjesto. Sve ide glatko i posao teče, pa sam izgubila užitak.Pođimo, dragi. Tony uzdahnu oklijevajući, ali ipak se digao i pošao za njom do parkirališta njihova novog ureda uzaerodrom Burbank. Sjedio je uz nju bezvoljno dok je izlazila iz doline San Fernando i uputila se u okolicuLos Feliza.Fr eddy krenu niz ulicu koju kao da je odabrala nasumce i zaustavi kola pred kućom na vrhu brežuljka,tipičnom kalifornij-skom verzijom španjolske hacijende, razvedenom starom građevinom s balkonima idvama dvorištima. Kupila ju je prošlog studenoga, prije jedva pet mjeseci. Inzistirala je na kratkomkupoprodajnom roku, i dan nakon što je on istekao već je u kući bio poduzetnik s dvije ekipe radnika koji suradili i prekovremeno samo da bi kuća bila što prije u savršenom redu. Istovremeno je dekorater namješta okuću. Niz starih naranči duž pristupnog puta bio je u punom cvatu, a pejzažni arhitekt dotjerivao je svakostablo i vraćao vrtu obličje kojega se Freddy tako dobro sjećala, prekapajući i gnojeći zapušteno zemljište isadeći široke lijehe engleskih jagorčevina i sitnih grimiznih ljubičica. Posvuda su se mogle vidjeti maćuhicečije su se žute, bijele i tamnocrvene boje miješale s plavim točkicama upadljivih nezabo -ravaka. Za mjesecdana procvjetat će grmovi ružičnjaka u kojemu su pupovi već bujali, a tratine se zelenjele nedavno

zasijanom travom. Kuća je bila ponovno oličena, dok su crvene opeke na krovu dovedene u savršen red. Onaisključi stroj. – Mislio sam da se želiš provozati, reče Tony. – Nismo bili na cesti niti petnaest minuta. – Dopada li ti se ova kuća? – Doista. Kaliforniji pristaju jedino takve građevine. Uvijek sam to tvrdio, kao što dobro znaš. – Potrebna nam je nova kuća, zar ne? – Ne bih mogao to poreći. – Nešto poput ove? – upita ona željno. – Koliko mogu zaključiti već si je kupila, zar ne? – Tony promotri njezino lice. Oči su joj bile oborene kako bi prikrila izraz, ali odgovor je već mogao naslutiti po uspaljenoj boji i namještenom bezizražajnom izgledunjezina uvijek čitljiva lica. – Vrlo je zgodna i mislim da je dotjerana, nastavi on ne očekujući njezin

odgovor. – Dotjerana od vrha do temelja. Sve je u njoj uređeno, sve provjereno, pa mislim da se možemouseliti. – Kao da uopće nisi iznenađen. – Freddy oćuti da joj je uzbuđenje splasnulo. Svaki dan, dok su građevni ivrtni radnici dotjerivali kuću, ona je uspijevala iskrasti se iz ureda i nadgledati napredak radova, gurajući ih i

potičući, ponekad prijeteći ili čak nesuzdržano zavodeći, sve dok novi dom nije bio dotjeran točno ponjezinim željama i prije nego što bi to itko očekivao. Pet-šest puta dnevno nazivala je dekoratera i svaki jetjedan osobno donosila konačne odluke, a da nitko među Orlovima nije primjećivao čime se bavi. Njezina ju

je čudesna tajna bila potpuno obuzela. – A kako bih mogao biti iznenađen? – odgovori Tony. – Sad kad smo upravo ogavno bogati, nova kuća bila je samo pitanje vremena. Ti voliš kad je sve u redu, zar ne, Freddy? – Rekao je to toliko nježno da je to u njestvorilo nelagodan dojam, kao neprikladna nota u dobro poznatoj skladbi. Takvu vrstu nježnosti još nije

primijetila kod toga, u biti nježnog čovjeka. Ali tu se ću-tilo nešto novo, nešto usiljeno, kao da je nježnost prikrivala neki drugi osjećaj koji nije mogla odgonetnuti. – Pa čak i ako nisi iznenađen, reče mu ona, prikrivajući raz-očaranost što je on njezin pothvat prihvatio kaosam po sebi razumljiv, – ne umireš li od želje vidjeti kako izgleda unutra?

– Siguran sam da je savršeno privlačna. Znam da će to biti velik doživljaj, prema tome krenimo. – Tonyiziđe iz kola i krene prema ulaznim vratima. Freddy je dotad neprekidno zamišljala prizor Tony jeva reagiranja na novu kuću, zamišljajući njegovooduševljenje izgledima novog života i mogućnostima što su se nudile. Nije joj bila ni na kraj pameti ovakvamlaka, gotovo rezignirana reakcija, kao da je preda nj stavljen tanjur s jelom koje mora pojesti iako nije priteku. Možda je opet mamuran, pomisli ona dok ga je slijedila, tražeći u torbici ključ od ulaznih vrata. Moždai nije mogao biti ljubazniji s takvom glavoboljom i suhim ustima. Bilo je teško naslutiti njegovo

raspoloženje, alkohol u njemu bio je dobro prikriven. Svojim ju je pijanstvom zavaravao, pa bi primijetilakoliko je pijan tek kad bi ga mamurluk prošao.Freddy je provela Tonyja kroz sve glavne prostorije u zgradi. Posvuda su se vidjele košare s palmama icvjetnim biljkama, podovi su bili pokriveni velikim pločama meksičke terakote na koju su bili položeni



sagovi nježnih tonova, lijepo ali jednostavno pokućstvo bilo je oličenje smisla za ugodu, s tekstilnim presvlakama od blago obojenog platna, s jednostavnim i rukom nanesenim ornamentima. U svakoj prostoriji bilo je toliko prozora da se moglo provesti sate mirno promatrajući promjene osvjetljenja. Kuća je bilanamjerno načinjena bez neke veličajno-sti, unatoč prostranosti soba i visini stropova, bez veličajnosti upravozato da bi se čovjek u njoj mogao osjećati ugodno. Kako su prolazili iz sobe u sobu, Tony je ponavljao primjedbu – Šarmantno, vrlo šarmantno, sve dok onanije dobila volju da ga udari. Ponašao se kao kakav uljudni posjetitelj, a ne k ao čovjek koji prvi put uživa uvlastitom domu. Nije pogledao nijedan ormar niti otvorio nijednu ladicu, pokazujući manje radoznalosti za

pojedinosti nego što bi je imao gost u hotelskoj sobi. – Šarmantno. – No ona nije kupila tu kuću i namjestila je da bi ga šarmirala. Učinila je to da bi on bio sretan. Ili, u najmanju ruku, nešto sretniji, – Gdje je bar, upita Tony kad su naposljetku sjeli u dnevnom boravku, u kojemu se šest prozora visokih od poda do stropa otvaralo na tri strane prema vrtu. – Tamo. – Freddy mu pokaza dug i privlačan stol na kojemu su bile poslagane čaše svih veličina i oblika,kao i šarena zbirka boca i uz njih soda, pivo od đumbira, posude s oraščićima i maslinama kao i srebrnazdjela s limunima.

– Kako ćemo s ledom? – upita Tony lijeva jući sebi viski. – Treba ga donijeti iz hladnjaka u kuhinji, odgovori Freddy pokušavajući se nasmiješiti. Bilo je to prvo pitanje koje je postavio. – Ali ti obično ne uzimaš led, dragi, pa će nam trebati samo kad budemo imali

goste, dodade ona, osjećajući se kao prodavačica koja pokušava nametnuti neki proizvod kupcu kojioklijeva.Tony ispi viski naiskap i nasu sebi još jednu čašu. – Bi li gutl jajčić? – upita je.

– Molim te. Jednako kao tebi. – U zdravlje, reče ona kad joj je pružio čašu. Sjela je s druge strane stolića. Nikad još, pomisli ona, nije toizgovorila u tako čudnoj prilici. Ta je riječ... iskušavala... premda je on znao da je kuća konačno njihova, makoliko mu pritom manjkao entuzijazam što ga je ona očekivala. On podiže svoju čašu u znak nejasnog i suzdržanog pozdrava, ali nakon što ju je ispio nije rekao baš ništa.Zavlada šutnja. Freddy je promatrala sadržaj svoje čaše, kao da bi u njoj mogli biti tko zna kakvi podaci.Ona je nervozno ispi do kraja. Mora biti da ipak osjeća nešto u vezi s kućom, pokuša sebe uvjeriti, moždamu taj osjećaj tek ulazi pod kožu. Možda je bio i više iznenađen nego što je to izgledalo, pa nije znao što bi

točno trebao reći. – Ne misliš valjda da je prevelika, Tony? – upita ga ona preki-nuvši muk. – Kad budemo imali više djece,kad budemo ugošćavali uzvanike, pa kasnije kada djeca počnu dovoditi kući svoje prijatelje, kuća neće bitini izdaleka tako velika kao što se čini sada, kad u njoj sjedimo samo nas dvoje.

– Znači, sve si to već isplanirala? Ti si pravo čudo, Freddy. Nikad te ne bih smio podcijeniti. Znam da nisimogla sama začeti dijete, ali siguran sam da si već odaslala pozive u čast useljenja, zar ne? Freddy se naježi. Što to nije s njim u redu? Čemu ta odbojnost? Što mu smeta kod nje?

– Ne, nisam poslala pozive, naravno, reče ona što je mogla prirodnije, kao da ne zapaža njegovo ponašanje. – Kuća je dovršena tek jučer, boje su se jedva osušile. Ipak, što ima u tom loše ako sanjarim o budućnosti?Hoćeš li još jedno piće?

– Ne, hvala.

– Što? – upita ona ne vjerujući. – Moram biti trijezan u ovom slučaju, reče Tony, a Freddyna se krv zaledi. Glas mu se kretao rubom oštrice,kao da je svladavao neki bijes.

– Trijezan? – upita ona. – Trijezan kao kamen. Često nisam trijezan, što si sigurno zapazila. Nadao sam se da ću ovo moći podnijetiako se napijem, ali sad shvaćani da mi ta vrsta hrabrosti ne pomaže. Posebno ne u ovom slučaju.

– U ovom slučaju? Zar ti se ne dopada kuća? Pokušavaš li mi reći kako ne želiš u njoj živjeti? – Kuća je vrlo lijepa. Ali ti činiš upravo ono što ja ne mogu podnijeti. Evo kuće, Tony, spremna je zauseljenje! Evo tvoje budućnosti, Tony, bit će tu gostiju, bit će velika obitelj, ti ćeš se silno radovati. Evo i

posla za tebe, Tony, možeš dobiti imenovanje za potpredsjednika kompanije, tu su milijuni dolara, Tony, ciotvoj život, Tony, na srebrnom pladnju! Freddy ti sve to daje! – On uze svoju čašu i baci je na kameni okvir

kamina. – Isuse, Freddy, tvoji snovi su sutrašnje činjenice! Kad ti nešto zaželiš, ništa te ne može spriječiti dato dobiješ. Za sebe. Ja sam tu posve slučajan, ja sam tvoj jebeni suprug! Mi ne idemo zajedno, Freddj. Tosam ti morao reći još davno, vrlo davno. Morao sam sada ostati trijezan kako bih mogao iz -bljuvati tučinjenicu. Mi nikako ne idemo zajedno, želim svršiti s tim brakom. Želim razvod. Ne mogu više biti tvoj



muž.Grubost tih riječi porazila ju je kao i same riječi. Izgledao je prestravljen i odlučan kao zvijer koja odgrizavlastitu šapu da bi se oslobodila stupice.

– Poludio si! Ti si pijan! Nije me briga hoćeš li reći da nisi. Vjerojatno si pio još otkako si se probudio, tihuljo! – Freddy je čula svoj glas iz daljine, iako je bila skočila i vrištala mu u lice. – Da si se mogao čuti,zastidio bi se.

– Ja se zaista stidim, već godinama. Zamalo sam se navikao, ali ne sasvim, hvala Bogu. Freddy, slušaj me,moraš me čuti. Nije važno jesam li za tebe pijan ili trijezan. Nije to posrijedi. Činjenica je da si uzela u svojeruke život nas dvoje, od trenutka kad smo se ovamo doselili prije pet godina. Sve se vrtjelo oko tebe. Ti si

bila nepobjediva, nitko te nije mogao poraziti. A ja nisam imao ključ za to. Da nije bilo tebe, izgubili bismoizglede i vratili bismo se u Englesku u roku od nekoliko mjeseci. Ti si osposobila Orlove, bez tebe bismoJock i ja propali. Zatrebao ti je Swede, ali mene nitko nije trebao. Ja nisam učinio ništa osim što sam

prevozio terete – a to je mogao učiniti i svaki drugi pilot. Ja sam bio prekomjerno opterećenje od samog početka, a ti – – Tony, prestani! Kako možeš biti tako užasno nepravičan? Ja ne bih izdržala sve ove godine bez tebe, nikadnisam imala dovoljno hrabrosti niti bih mogla izdržati kad je stvarno bilo gusto –

– Gluposti. Mogla si i htjela si. Nikad nisi nešto prekidala, uvijek si našla izlaz. I ja sam sebi prodavao tuistu laž, uvjeravao sam se kako sam ti potreban. I da me Annie treba. To je bio jedini način da se ne suočim s

istinom... to, i piće, dakako. Sad kad smo silno uspješno poduzeće, nema više mjesta izlikama isamoobmanama. Velika 'bitka' završena je. Nemoj me pokušavati uvjerili da ćeš ikad prekinuti sa svojom predstavom. Nisi ti takva. Ja se ne mogu natjecati i ne želim više ovako živjeti. To me ubija, Freddy. U meninije ostalo ni trunke samopoštovanja. Shvaćaš li što to znači?

– Gledaj, Tony. Vratit ćemo se u Englesku, ja ću prestati raditi, možemo ponovno početi onako kako je bilonekad, samo što ćemo sad imati novaca – upamti, dolazak ovamo bio je samo pokus, nitko nije rekao damora vječito potrajati. – Freddy je govorila pribrano koliko god je mogla. Sigurno nije ozbiljno mislio sveono što je rekao. Ostane li mirna, ako se ne uzbudi, ako bude s njim razumna...

– Jadna mala Freddy. Ti doista misliš da sve možeš srediti, je li tako? Čak i promijeniti svoju najdubljunarav? Misliš li zaista da bi mogla ponovno početi igrati ulogu supruge veleposjednika? Onda si se osjećalatako bijedno – iako si se iznimno hrabro držala dok nismo imali nikakvih izgleda, tako hrabro da nisam

mogao dokučiti što se zapravo s tobom zbiva. Ali danas – bila bi to smiješna šarada, kao kad bi se nekogsjajnog trkaćeg konja na vrhuncu njegovih sposobnosti natjeralo da vuče kola seoskim putovima. Ne pamtišli što si upravo rekla – da je 'dolazak ovamo bio samo pokus'. Ne, tvoj dom je upravo ovdje, u Kali-forniji,kao što je moj dom Longbridge Grange. On mi silno nedostaje, Freddy. Nedostaje mi kiša i sve ostalo unjemu i oko njega. Ne treba nas grditi. Ni ti ni ja nismo sazdani da bismo mogli biti sretni iseljenici. Ti si iodviše Amerikanka, ja sam odviše Britanac. Nikad to nije moglo funkcionirati. Da se nismo preselili uKaliforniju, ti ne bi mogla ostati živjeti u Engleskoj a da pritom ne izbrišeš iz sebe sve što te sačinjavalo...upravo onu djevojku koju sam zavolio.

– Ali što to – što to nije bilo u redu? – upita Freddy. Tony je bio trijezan, zapazi ona zabrinuto, pa ni sada, utrenutku velike boli, nije mogla poreći da su one godine što ih je provela kao ladanjska gospodarica bilezbilja loše. Valjalo je pronaći riječi da bi se to objasnilo, riječi koje bi ih odvele natrag do samog početka,

riječi koje bi prekinule tu noćnu moru, učinile je nepostojećom. – Reci mi, molim te, reci mi, Tony. – Kad smo se vjenčali poznavali smo se samo djelomice. Zar se ne sjećaš kako je jedini predmet našegrazgovora, kad nismo vodili ljubav, bilo letenje i zračna borba? Bili smo u istoj igri, ti i ja, imali smo istestrasti. Volio sam tog borca u tebi, ali zar sam mogao i pomisliti da ćeš ti čeznuti za bitkama i kad rat završi?

Nisam shvaćao kakva si ti žena, zapravo, sve dok nismo počeli posao s Orlovima. Divim ti se, Freddy,uvijek sam ti se divio, ali ti nisi žena koja bi mi mogla biti suprugom. Nemamo zapravo ništa zajedničkoosim Annie i dana stare slave. A to nije dovoljno. Žao mi je, ali to nije dovoljno.Freddy ga oštro pogleda. Izgledao je deset godina mlađi nego što je bio kad su maločas ušli u kuću.Olakšanje na njegovu licu bilo je i odviše upadljivo da ne bi povjerovala njegovim riječima.

– Imaš neku djevojku, zar ne Tony? – upita ona gotovo sigurna u to što govori. – Da. Mislio sam da ćeš to razumjeti. Što si zamišljala da sam radio kad te mjesecima nisam ni dotaknuo?

– Ne znam. Ne to. Tko je ona? – Jednostavno, žena. Tiha, podatna, ugodna, žena koja me odmara i kakvu bi mogla za mene zamisliti. – Hoćeš li se s njom vjenčati? – Oslobodi bože, ne. Ne želim se vjenčati, samo želim otići odavde, Freddy. Otići. Želim otići kući.



Delphine pročita Freddyno pismo i pruži ga preko stola Ar-mandu. On ga preleti na brzinu, zatim nešto pozornije, i napokon ga poče pažljivo proučavati, dok je Delphine motrila njegovo lice. Čim ga je odložio,ona ga zapita. – Jesi li iznenađen?

– Zbunjen sam. Tko bi to očekivao? Nakon osam godina braka bez napetosti, barem ne onih za koje bismomi mogli doznati, i sad odjednom ovo, niotkud – gotovo je s tim, završeno, i ona pritom još tvrdi kako za tonitko nije kriv? Kada dvije pristojne osobe ostanu vjenčane osam godina, kad imaju dijete, zajednički život,kako je moguće da se razvedu bez razloga, bez ičije krivnje? Je li to opet neka sjajna američka dosjetka?

– Ne, to je Freddyn stenografski način izražavanja, kojim nam kaže kako o tome ne kani nikad raspravljati u budućnosti i ne želi da joj budu postavljana pitanja. To je oblik njezina ponosa, dijete moje. Paklenski jesuzdržana kad je posrijedi odavanje svojih emocija. Nije to neka taština, ne mislim to, to je nešto drugo –

potreba za skrovitošću koja je gotovo divlja. Sjećaš li se kad su nas prvi put posjetili, dok su još živjeli uEngleskoj? Nije dala ni najmanje naslutiti koliko je nesretna, pokušala me zapravo uvjeriti kako je njezinživot sjajan. Ako nije mogla svoje teškoće odati vlastitoj sestri, kome bi mogla? Nikad nije naučila kako bimogla dopustiti da joj drugi pomognu. Ukočena i tvrdoglava.

– Zar si ti toliko različita, curo? – Ne, i ja sam nepopustljiva – osim s tobom. – Delphine je te riječi izgovorila polako. S trideset dvije godineimala je pred sobom još barem tri ljeta prije nego što široka francuska publika zaključi da je došla u kritičnorazdoblje. Uživala je u svakom trenutku svoje preostale mladosti. – Zato i razumijem Freddy. Ustanovio si

da sam po tvojoj mjeri onog trenutka kad smo se upoznali. Od tebe ništa nisam uspjela prikriti, i jednog dananeću više to ni pokušavati. Freddy nikad nije bila po Tony jevoj mjeri, zar to ne shvaćaš? – Moj uskoro bivši šogor bio mi je oduvijek tajna... ima nešto u petnaest generacija pripadnosti britanskojaristokraciji što nikad neću shvatiti, koliko god je moje poznavanje ljudskih naravi široko. To je jedan odrazloga zašto nikad nisam pokušao snimiti film o Anglosasima dok sudjeluju u nekoj utakmici ili dok sevole – jednostavno ne razumijem njihove igre.

– Ne znam zašto, ali to me nagoni da se sjetim jedne Freddyne ljubavi dok je još bila curica. – O čemu govoriš? – Prošlog ljeta, dok smo bili u Valmontu s djecom, razgovarala sam otvoreno s majkom i ona mi jeispripovjedila kako se Freddy u šesnaestoj godini ludo zaljubila u svoga nastavnika letenja. Pobjegla je odkuće i živjela s njim godinama. Ostali to nisu ni slutili, ali majka ih je jednom prilikom slučajno vidjela

zajedno i ona je znala. Objasnila mi je kako je to bila velika strast za oboje... ali kad je nakon rata jednomupitala Freddy što se dogodilo s tim čovjekom, Freddy je rekla tek toliko da se nije vidjela s njim većgodinama, i potom promijenila temu. Nikad u to ne bih povjerovala, da majka nije bila sasvim uvjerena.

– O tome dakle pričaju majke i kćeri kad se r.fđu nasamo? – – Prirodno. Osim kad se ne tužimo na svojemuževe. Moraš još mnogo toga naučiti o ženama, Sadowski. Mala, nevina muškaraca Freddy, koja živi ugrijehu s jednim četrdesetogodišnjakom... dok sam mislila da jedino ja izazivam skandale u obitelji. Meni je

jasno što se dogodilo. Zasitila se Tony ja i britanske suzdržanosti. Zasitila preko glave. Konačno je toshvatila i odbacila ga. Mogla bih se okladiti kako Freddy već ima drugoga u pričuvi, ali o njemu ćemodoznati tek kad ona to zaželi. To je podsmisao ovog pisma. Ipak, žalim je... osam godina nije bilo lako.Žalim i Annie. Ali posebno žalim Tonyja, toga jadnog momka. Loša je stvar imati razvod a da pritom neshvatiš da si odbačen. To je kao udarac u zube.

U Valmont je pošta prispijevala tek oko podneva. Eve je odložila kćerino pismo kako bi ga kasnije pročitala bez žurbe, budući da je upravo pripremala ručak za skupinu kupaca. Obišla je dugi, ovalni stol za jelo sjajne površine i s teškim, čipkama urešenim podlošcima za posude ispred svake stolice. Postavljala je kartončiće simenima uzvanika, jer je to bio posao koji nikad nije prepuštala drugome. Ovdje je predvidjela kupca vinaza sve veći lanac britanskih hotela, ondje je bilo mjesto za predstavnika hotela Waldorf Astoria iz NewYorka i njegovu ženu, a desno od sebe, na počasno mjesto, smjesti Ritzova čovjeka iz Pariza. Njegova će

pak žena sjediti s Faulove lijeve strane. Kupac iz male Belgije, koja je kupovala više šampanjca postanovniku nego ijedna zemlja na svijetu, sjedit će joj slijeva, njegova žena Paulu zdesna, a uza nj bit ćechefde cave, nadzornik podruma koji im je redovito činio društvo. Hvala Bogu, pomisli Eve, što je tolikogodina diplomatova žena, pa je te delikatne odluke mogla donositi gotovo automatski – u njezinu radnomtjednu redala su se najmanje četiri takva ručka i skoro isto toliko večera.

Gostoljubivost, oduvijek značajka života u Champagni, značila je nešto više od tradicije jer je bila najbolja prodajna metoda tamošnjih vinogradara. Eve je dostigla savršenstvo u toj vještini.Godine 1949. vinogradari iz Champagne prodali su jednako mnogo butelja kao i godine u prvom desetljećustoljeća, što je bilo najprobitačnije razdoblje u njihovoj povijesti. A sada, 1950., bili su očito na putu da



potuku i taj rekord. – Djevojke, dođite, reče Eve dvjema engleskim studenticama koje su čekale da ona dovrši raspored gostiju.Obje su živjele u dvorcu tijekom sezone kako bi se upoznale s vinogradarskom predajom, a pomagale su Evii oko cvijeća. Kao i inače, kad je Eve poslagala kartone s imenima, one su donijele male vaze s kratko

podrezanim cvijećem, onako kako ih je Eve naučila. Nikad nije mogla shvatiti zašto neke domaćice stavljajuvisoko cvijeće nasred stola, što je smetalo ljudima da se vide međusobno, a sprečavalo je i konverzaciju.Dala je uresili sredinu stola malim stručcima cvijeća koje je tako stvorilo liliputansku cvjetnu lijehu nasredstola, dok su postrance, uz stolice, bile stavljene više vaze s po četiri cvijeta. Za manje od jednog sata gosti će se naći za stolom, i budući da je šampanjac bio jedini njihov zajedničkiinteres, razgovor će biti živahan kao da je popis uzvanika pripremala tjednima. Možda ih je tako živahnimučinio obilazak imanja prije ručka; najprije ritualni posjet crkvi u Hautvillersu gdje je pokopan DomPerignon, a zatim, dok je Paul odgovarao na njihova pitanja, pogled na podrume. U predvorju podrumaotvorio je jednu butelju i napunio njihove čaše koje će ispijati vraćajući se ka dvorcu puteljcima duž kojih jevinova loza sada, u svibnju, već imala vidljive pupove. Kad je stol bio priređen, Eve je krenula u sobu da se presvuče za ručak. Dotjerala je stručno izgled svog lica,i ne misleći na to, do časa dok je neki nejasan proljetni miris u zraku nije prenuo i naveo je da se pogleda uogledalu. Zar je ona doista vikontesa de Lancel, gospodarica dvorca Valmont, pitala se zatežući bradu kakose ne bi vidjele prve bore na vratu. Prisjetila se jedne druge svibanjske noći, 1917. godine, kad je imala tek

dvadeset jednu godinu a ne pedeset četiri kao sada. Tada je bila skinula sa sebe svu šminku u jednoj drugojgarderobi, iza kulisa varijetea Casino de Pariš, a jedan galantni časnik došao je u posjet djevojci s kosom boje jagode, razdijeljenom po sredini, jednoj nesuzdržljivo slobodnoj djevojci koja se zvala Maddy i koja je,doduše, imala mnoge tajne, ali nije znala rasporediti kartone s imenima duž stola, nije znala kako učiniti dase stranci za stolom odjednom osjete kao prijatelji, nije znala voditi dvorac s dvanae-stero sluga i mnogimgostinskim sobama, u koje je tijekom sezone od sedam mjeseci smještala bezbrojne kupce koji su dolazili izmnogih gradova širom svijeta.Eve uzdahnu filozofski, prisjećajući se panike svoje dobronamjerne tetke Marie-France koja je bila uvjerenada Eve nikad neće ući u poštovanja vrijedan brak samo zato što je pjevala u varijeteu. Pa ipak, sad je postalai više nego poštovana supruga, postala je – istaknuta, kako su o njoj pisali vinski stručnjaci nakon što bi

posjetili Valmont. Njezine su obrve i dalje bile uko-šene prema gore, oči nisu bile ništa manje sive, nisu se

ništa teže palile nego prije, i dalje je pjevuckala stare, dobro poznate skladbe dok bi obilazila dvorac, i dalje je prezirala životne konverzacije kad bi one htjele ograničiti njezine impulse – ali morala je priznati kako jelice što ga je sad ugledala u ogledalu više priličilo dvorcu nego nekadašnjoj pozornici. Bi li ikad postupiladrukčije? Ne, nikad. U trideset tri godine braka nije ni jednom požalila svoj izbor, što je bilo znatno duže odrazdoblja kad obično nastupa propitkivanje smisla bračnog života, kakvo mora proživjeti svaka ženauzimajući u obzir sve osobine muškarca kao mužjaka. Od Dijona do Pariza, pa zatim Canberra, Cape Town, Los Angeles, London – i sad Epernay. Bila je tozamalo savršena kružnica: nestašna kćerka bjegunica doktora Couderta sada je bila svega stotinjak miljadaleko od mjesta svog rođenja. Kao što je primijetila sada osamdesetogodišnja Vivianne de Biron kad joj je

prošle godine došla u posjet, kakva je to bila sreća što se Eve nije svojedobno udala za kakvoga kraljevićamuštarde u Dijonu. No ipak nije htjela u potpunosti odobriti način kako je njezina nekadašnja štićenica

svojedobno odustala od velike karijere koja joj se nuđala. Eve stavi na sebe jednu od Balenciaginih haljina, načinjenu od tanke vune u kreatorovu španjolskomugođaju, crnu kao habit časne majke glavarice i dvostruko finiju od bilo čega iz Diorove kolekcije. Eve je tekreacije nazivala – svjetlosnom odjećom, izabranom zbog efekta kao što su teatarski kostimi velikih torea -dora. Ako je Eve trebala djelovati istaknuto a ne opčinjavajuće, te su kreacije bile vrijedne novca što je zanjih dano.Pet minuta prije nego što su se uzvanici imali pojaviti, ona promotri kroz prozor slikovit prizor okolnihvinograda i u sebi zahvali za čaroban preporod kuće Lancel. Kad joj je Paul rekao da Tresor ne krije višenijednu butelju, da je Bruno sve to blago prodao na crnom tržištu pa se u podrumima nalaze samo berberatnih godina, srce joj je gotovo prepuklo od boli zbog njegova poniženja i sramote.Oporavak kao da je bio nemoguć, ne samo u Valmontu nego i širom Champagne. No ona nije znala koliko

je velika odlučnost tamošnjih ljudi, kao ni to da su r atne berbe svoju oskudnost nadoknadile izvrsnomkakvoćom. Svi ratni zarobljenici već su se 1945. vratili kućama, a radnici iz vinograda – koji su većinom isami posjedovali male vinograde – prihvatili su novog vlasnika i prodali mu svoje zalihe vina, koje sulukavošću bile sačuvane tijekom okupacije. Ipak, protekle godine bile su razdoblje teških napora, kad se



svaki zarađeni novčić ponovno ulagao u zemlju, u obnovu najstarijih loza i izgradnju. Sve do lani nije bilonovih haljina, niti su bili mogući posjeti vlasuljaru Alexandreu u Parizu. Štoviše, iako nijedna izlizanakaserola u dvorcu nije bila zamijenjena novom, Eve je uspjela primati goste čim su se ponovno pojavili prvikupci. I dalje su bili visoko zaduženi kod banaka u Reimsu – možda se nikad neće osloboditi tih dugova -alikuća Lancel, kao i ostale Grandes Marques napokon su trijumfirale.Te poslijeratne godine uzele su težakdanak. Paul je na početku svojih šezdesetih ostvario više nego što je Eve mogla i zamisliti. Natčovječji radiscrpljivao ga je, pa kad bi sebi dopustio rijetke trenutke opuštanja nakon sati provedenih nad spisima iračunima, Eve je vidjela njegovo lice iscrpljeno gorčinom i tugom. Ali nikad više nije ni spomenuo Brunovoime.Eve pogleda uru. Vrijeme je da siđe niza stubište. Ostavila je Freddyno pismo – razočaravajuće tanko – nastoliću, ne našavši slobodnog vremena da ga otvori sve do nekog trenutka nakon večere, kad su se ona i Paulnapokon mogli povući u svoje prostorije nakon što su gostima zaželjeli laku noć. Paul je upravo oblačio pidžamu kad se ,ona pojavila na vratima garderobe s otvorenim pismom u ruci.

– Freddy i Tony se razvode, jeknu Eve u nevjerici, sa suzama u očima. – Daj da pogledam, reče joj Paul uzimajući pismo. Kad ga je pročitao obujmi čvrsto Evu i poljubi je u kosu. – 'Nemoj plakati. Znam kako se osjećaš, ali moglo se dogoditi i nešto gore. – Jednostavno to ne razumijem! Što hoće reći tvrdnjom kako nitko nije kriv? To je smiješno! Znaš i sam dato ne može biti istina.

– Naravno da ne može, i ja to shvaćam, reče Paul polagano. – Što hoćeš reći? – Prošle zime, kad sam obilazio kupce u Kaliforniji, proveo sam mnogo vremena s Tonyjem. Bio je ne samo pijanac nego i teški ovisnik o alkoholu. Znaci su mi bili jasni, iako ih je on dobro prikrivao. Mislim da je sveto za počelo još u ratu – Britanci su sposobni popiti zapanjujuće količine viskija, pa ipak boriti se sutradankao lavovi. Različito od nas, jetra su im jamačno načinjena od čvrstog metala. Nisam ti o tome govorio jernisi ni-Šta slutila, a Freddy je iz svih sila nastojala da ništa ne primijetim. Vjerovao sam da će se izvući iztog ponora, ali, pošteno govoreći, nisam imao odviše nade. Sad ju je njegovo pijančevanje očito prisililo naodluku. Ne vjerujem da će ikad to priznati, ali jasno mi je da ga je morala ostaviti, kako radi sebe tako i radiAnnie.

– Slatka moja Freddy, prošapta Eve.

– Ipak, bolje je da se izvuče iz tih teško podnošljivih okolnosti nego da dopusti totalnu degeneraciju. Freddy je jaka, ja zapravo sažalijevam Tonyja. Netko tko se tako odvažno borio i preživio... da sad završi kaoodbačeni suprug.

Glava 22

Među nama govoreći, Swede, misliš li da mi znamo baš sve što je potrebno znati o ženama? – JockHampton upitao je to svoga prijatelja dok su zajedno ručali negdje u veljači 1951. – Ne misliš li da bismomogli u svemu uspjeti pod jednim jedinim uvjetom – da su nam glave . zajedno? – ,

– To me zapravo upozorava kako nikad ne bismo trebali ići zajedno, promumlja Swede. – Koliko si djevojaka imao? Desetke? Stotine?

– U svakom slučaju previše da bih se mogao sjetiti koliko. – I ja također. Ali ti si stariji, iskusniji i poznaješ je dulje. Reci mi, dakle, koji je vrag ušao u Freddy? – Mislio sam da govoriš općenito. Govoreći općenito, znam o njima ponešto. Ali kad je riječ o Freddy – ne bih pokušavao. – Gledaj, znam da je ona nešto posebno. Nisam totalni bezvez-njak, vjeruj mi kad ti kažem da znam razlikuizmeđu običnih cura i Freddy. Ali ona je ipak žena. Mora biti da je ipak više slična ostalim ženama nego štose od njih razlikuje. Je li tako?

– Možda. A možda i nije. – Znaš, Castelli, stvarno mi je drago što o tome razgovaramo. Ti si mi velika pomoć. Za Krista, ona ipak nije prečista djevica nego je žena od krvi i mesa. I nedostaje mi! Želim je natrag, onakvu kakva je bila prijerazvoda. Sjećaš li je se?

– Možeš mi povjerovati. – Uvijek nas je ostavljala bez daha, zar ne? Dovraga, Swede, zar nismo uživali kad nas je bacala izravnoteže, kad nas je iznenađivala, uvijek ispred ostalih, tako da smo morali dahtali ne bismo li je dostigli. Ionda nam se smijala dok bismo pokušavali! Zahvaljujući njoj svaki dan nalikovao je nacionalnom prazniku,



jedan prasak vatrometa za drugim. Bože, volim takve teške ženske. Svaka dobra cura s kojom sam seupoznao bila je teška – ali nakon Freddy sve su one nalikovale sveticama. Što se s njom dogodilo, Swede?

– Postala je – dama. To je najbliže onome što bih ja mogao opisati. – Poznavao sam mnogo razvedenih žena i one obično nisu postajale dame. Obično se one raspuste, počinjuodlaziti na spojeve, kupuju sebi seksi haljine, nagovaraju prijateljice da ih upoznaju s momcima – možda ne

baš odmah, ali ipak. Freddy i Tony raskinuli su prije godinu dana, njezin je razvod praktički konačan, a ona još uvijek sjedi kod kuće svake večeri s Annie. Vrhunac Freddyna društvenog života je pomoć jednojosmogo-dišnjakinji da napiše domaće zadaće. To mi je poznato jer tu i tamo navratim kod nje, kako bihvidio svoje kumče, i redovito je tako. Nemoj mi reći da je to normalno.

– Ona želi imati takav privatni život, Jock. Nije na nama da se miješamo. – Slažem se. Ne prigovaram. Ali ona je ipak i naš partner. Izgubit ćemo hrpu novca ako se Freddy brzo neoporavi. Kad se posljednji put dogodilo da se pojavila s novom, debelom narudžbom, vičući pritom i skačućimožda previše, ali je ipak bila neodoljiva. Ja se ne razumijem u pridobivanje ljudi kao ni ti, pa gubimo

poslove u utakmici s Letećim tigrovima samo zato što se ona ponaša tako damski da ne želi više ni mrdnutitrepavicama! Više i ne korača onako kako je to nekad činila. Kad se posljednji put dogodilo da je dobilanapad neodoljivosti, natjeravši nas da učinimo i ono što nikad nismo namjeravali – i zaradivši pritom gomilunovca? Naravno, pokazuje se u uredu, sjedi i radi ondje cijeli dan, ali nam ne znači ono što je prije značila.

Ne bavi se više ni letenjem, a upravo tada dobiva svoje najbolje ideje. To je kao da mislimo kako smo kupili

neku cestovnu krstaricu, a vrativši se kući vidimo da su to dječja kolica. To nije fer i mislim da bi ti moraoozbiljno porazgovarati s njom. – Kako to da sam ja odabran? – Zato što si je znao dok je još bila dijete. Poslušat će te. Preda mnom bi se samo izmotavala. – Ne, hvala. Ako želiš da nešto bude učinjeno, učini to sam, Jock. – Šališ se? – Možeš misliti. – Bilo bi prikladnije da se ti pozabaviš njome, Swede, ali budući da se tako držiš, prihvatit ću se sam tog posla. Što bi mi se najgore moglo dogoditi? Da se počne izmotavati? U najmanju ruku, natjerat ću je da počne misliti. Nitko nema pravo oplakivati svoj razvod do kraja života. – Baš ćeš joj tako reći?

– Ne, bit ću uviđavniji. Najprije je moram izvući iz kuće i ureda. – Nađi se s njom kad bude kod vlasuljara. To je jedina prilika kad nije na jednom ili drugom mjestu, nasmijase Swede Ca-stelli. Nije lud da se počne miješati u njezin privatni život. Odviše ju je dobro poznavao. Tkoosim njega zna kakve je loše sreće bila s dvojicom muškaraca koji su joj ikad nešto značili? Ako se želizaštitili od svijeta, tko bi joj mogao prigovoriti? Ipak, Jock Hampton je bio pun zanosa i briga. Što se njegasamoga tiče, a barem bi on morao znati kako stoje stvari, poslovi idu izvrsno.

– Pozvat ću je na sastanak Orlova jata. To je ono pravo. Neće moći odbiti – jedina je djevojka koja je u toupućena, jedina koja zaslužuje da se nađe ondje.

– Misliš li da će doći? – Ako ne dođe svojom voljom, svezat ću je i ubaciti u svoja kola. Kidnapirat ću je. – Kao da bi uživao u tome, zar ne?

– Ti si perverzan, Swede. Ti si odvratan prljavi starac, morat ćeš platiti ovaj ručak. Freddy se mrštila, uzrujana preko svake mjere što je bila natjerana sudjelovati na toj večeri. Od prvogtrenutka kad je Jock spomenuo sastanak Orlova jata, znala je kako za nju nema gore prigode od te.Od svih Jockovih ideja, ova je bila najgora. Bilo je to nešto tako besmisleno, tako nevjerojatno netaktično,da ona jednostavno nije mogla povjerovati svojim ušima kad joj je predložio da pođu zajedno. Kako seuopće usudio? Zar nije imao ni toliko suosjećajnosti da shvati kako će je ti ljudi iz Orlova jata podsjetiti nanešto što joj je nekad značilo tako mnogo, a sad je bilo izgubljeno? Bili su to dani slave, kako ih je Tonynazvao u svojem posljednjem, užasnom govoru, iz kojega nije zaboravila ni jednu riječ. Dani kad je voljelasvoj posao i voljela Tonyja, te je napokon izgledalo kao da su se dvije ljubavi stopile u jednu. Bila jeispunjena osjećajem misije što ju je nekad uzdigao do visina kojih se sad mogla sjećati tek s tugom. Jock ju

je zamolio da krenu na taj skup, nimalo ne shvaćajući zašto nema volje ući u prostoriju punu ljudi koji su

bili dijelom njezine sada mrtve sreće. Dok je pred njim iznosio svoju patetičnu priču, ostala je zapanjena,otvorenih usta.

– Jednostavno ne mogu tamo otići ako ne ideš i ti, rekao joj je, sav kukavan. – Svaki od tih ljudi ima ženu i barem dvoje djece. Ne bi povjerovala što su mi sve napričali na posljednjem sastanku – jadni stari Jock,



kako to da nisi mogao pronaći ženu koja bi pristala ići s tobom, mora biti da je u tebi nešto duboko pogrešno, možda si odviše vezan uz majku, mogao bih se okladiti da se nikad nećeš oženiti, svršit ćeš kaoosamljeni neženja koji pokušava nekako ispuniti svoj prazni život i – najgore od svega – svaki je od njihnašao za mene djevojku! Svaki me pokušavao nekako spojiti sa svojom sestrom. Volim te prijatelje, Freddy,ali ne bih više otišao na sastanak s njima bez ženske pratnje. Ne mogu povesti ni jednu od djevojaka koje

poznajem, ostale bi osamljene i očajno bi se osjećale. Zašto mi ne bi pomogla i provela sa mnom jednuvečer? Mogla bi me zaštititi, kao da si krilni lovac, pa kad me počnu napadati – osobito žene – promijenitemu i skini mi ih s repa. U ovoj zemlji kao da je zločin protiv američkog načina života ostati neoženjen utrideset prvoj godini. Ja bih isto učinio za tebe čim bi zatrebala moju pratnju, znaš da bi mogla računati namene. – I tako je nastavio kukati.Bila je svjesna da će uskoro iscrpsti sve svoje razloge, jer jedan jedini koji bi ga odvratio od te namjere nijemogla spomenuti: otkako je Tony pobjegao, nalazeći spas u tome da bude što dalje od nje, ona je bila u ratusa samom sobom, nesposobna išta učiniti. S jedne strane, bila je silno postiđena onim što joj je Tony biorekao, beskrajno pogođena njegovim optužbama, koje je morala prihvatiti kao stvarnu sliku njezinih

postupaka prema njemu. Uništavao ju je osjećaj krivnje. S druge strane, bila je više ljutila nego ikad uživotu. Kakav je to beskičmenjak, koji je sav teret svoje propasti prebacio na svoju dotadašnju ženu? Ali,čim bi je bijes malo utješio, sjećanje joj je govorilo kako je on bio u pravu: u Engleskoj je s njim sve bilo uredu, počeo se strmoglavljivati tek kad su došli u Kaliforniju.

Noć za noći Freddy je sjedila ophrvana mislima čim bi spremila kćer u krevet. Izvodila je sebe pred sud, ikao tužitelj i kao branitelj, kao sudac i kao porota, optužujući se i opravdavajući se, razmatrajući uvijekiznova posljednjih petnaest godina svog života. Mac nikad ne bi pobjegao od nje da nije njim tako očitomanipulirala. Da je mogao povjerovati kako će ona poslušati glas razuma, nikad ne bi otišao u Kanadu i ne

bi ondje poginuo. Što se tiče Tonyja, zašto nije mogla zadovoljno živjeti u Longbridge Grangeu? Mnogim biženama takav život bio silno drag. Zašto nije bila prilagodljivija? Ženstvenija? Više nalik onim najbližimakao što su Penelope, Jane i Delphine, pa i njezina majka? Njima su njihovi muževi bili po svemu prvi,njihova djeca nisu patila zbog razvoda, same su vodile lijep, potpun i zadovoljavajući život. Ali, dovraga, zar nije i sama imala neka prava? Zar nisu nešto vrijedili njezini snovi i strasti? Što je biloneispravno ako je nešto željela i bila spremna za to se potruditi? Iscrpljujuća primirja u kojima su ravnotežudržali sram i bijes bila su joj dostupna samo unutar zidova njezine kuće. Nitko iz vanjskog svijeta nije

mogao naslutiti uzroke njezina razvoda i neugodnu istinu o tome kako ju je Tony odbacio, istinu o njegovojljubavnici o kojoj ona nije mogla ni sanjati. Izgubila je svu vjeru u sebe, sve svoje samopouzdanje. Ipak,Freddy je to shvaćala, ništa od svega toga nije moglo poslužiti kao izlika da ne ode na jednu veselicu.A zatim, tu je bila i Annie. Onaj pokvareni lukavac Jock rekao joj je – Annie, zar ne bi voljela da mamamalo iziđe i zabavi se? Zar ne bi bilo za mamino dobro kad bi se lijepo odjenula i izišla sa mnom jednuvečer? – Kako je samo obmanuo jednu osmogo-dišnjakinju da postane željna i gladna nade kao OliverTwist! Je li je on možda naučio riječima – Mama, moraš poći na zabavu! Mogu sama načiniti domaćuzadaću i volim jesti u kuhinji zajedno s Helgom. Nisi se zabavila već tako dugo vremena! – Pritom je bojaglasa djevojčice bila takva da je Freddy uvidjela kako zbilja nije dobro ako joj majka postaje predmetsažaljenja.

Ne, zaključi Freddy sumračno, ona je na to jednostavno natjerana. Jock Hampton pobrinuo se za to. Pogleda

se u ogledalu -sve je bilo u redu. Pomno odabrana haljina od crne svile, s visokim ovratnikom i dugimrukavima, visjela je na njoj gotovo mlohavo, kao i sva njezina garderoba. Nakon Tonyjeva odlaska izgubila

je apetit, pa se mogla samo prisiljavati da pojede pristojnu večeru, kako bi kćeri dala dobar primjer. Freddy dodade široki crni pojas koji je prikupio skupu svilu oko struka. Odjeća je bila prikladna:neupadljiva, nimalo agresivna na bilo koji način, vrsta odjeće s kojom je žena mogla ići među svijet. Samose cijenom ta haljina razlikovala od onih što su ih nosile druge žene. Dotjerala je kosu tog popodneva pa jeizgledala prilično disciplinirano. Hvala nebesima, ovaj put ju je htjela poslušati. Stavila je na usnice malorumenila, ali je odustala od maškare i sjenila za oči. Žene bivših pilota jamačno su bile poslovne i sretneduše, koje su energiju trošile na rađanje sretne dječice i vođenje domova kako bi bila sretna obi-tavalištasretnih supruga – više je nego vjerojatno da se ne služe sjenilima za oči, ma koliko ih američki modničasopisi oglašavali obveznima i za prosječnu ženu. Očito nije željela izgledati odviše hollywoodski. Par

malih naušnica i cipele od lakirane kože upotpunili su njezinu garderobu.Kad je Jock prispio, Freddy je bila odjevena već punih pola sata. Ipak, nije se mogla natjerati da iziđe izsvoje sobe. Motala se ovamo-onamo, namještajući stvari i provjeravajući sadržaj svoje torbice već peti put,dok su Jock i Annie bili u živahnu razgovoru. Mogla ih je čuti sve do gornjeg kata. Zašto nije pozvao i



Annie na taj glupi skup? Sad je doduše bilo prekasno da mu se predloži tako nešto. Napokon se prisili dasiđe niza stube, slušajući ih kako se smiju. Kad je ušla u dnevni boravak, glasovi su se odjednom utišali.

– Mamice! – zavapi Annie. – Freddy, ne idemo na sprovod, reče Jock. – 'Što si to stavila na sebe? Smjesta promijeni tu haljinu. Ionakoćemo zakasniti, nekoliko minuta neće utjecati.

– Oh, mamice izgledaš strašno, zavapi Annie. – Crno je uvijek prikladno, uvijek šik – što vas dvoje znate o garderobi? Ovo je uostalom model JacquesaFaitha.

– Nije me briga čiji je to model. Stavi na sebe nešto zgodno, i neka ne bude crno, doviknu joj Jock. – Izgledaš kao udovica! – dodade Annie, dok se njezino ljupko lice smrknulo. – Dobro, dobro. – Freddy dobaci ljutit pogled Jocku. Sa svim onim njegovim Brendama, mogla je zamislitina kakve je jeftine, neukusne i seksi haljine bio navikao. I taj joj napirlitani paun nije rekao da će se pojavitiu odori. Bila je to muška sebičnost! Ona pojuri u svoju sobu i pregleda haljine, slažući ih ljutilo povješalicama.

– Nešto zgodno – – taj šašavac. Zgodno. To samo pokazuje što on misli o ženama. Zgodno – tu je riječ onaoduvijek mrzila. Glupa riječ koja je nalikovala igrački, od koje je gora bila jedino riječ dražesna. Barem jojnitko dosad nije rekao kako je dražesna. Pograbi jednu vješalicu iz ormara i stavi haljinu ispred sebe. Bila joj

je odviše tijesna kad ju je donijela kući, malo vremena prije nego što ju je Tony napustio, haljina

namijenjena za kućno zagrijavanje koje se nikad nije bilo dogodilo. Nije se potrudila odnijeti je u salon kako bi je uredili po mjeri. Ali to je bila jedina u ormaru koja nije bila crna, a sad bi joj možda mogla biti pomjeri. Ona svuče sa sebe crnu svilu i navuče novu haljinu. Stajala joj je izvrsno. No morala je uzeti

prikladne cipele, drugu torbicu i drukčije, svjetlije i veće naušnice. A morala je staviti na sebe i više šminke,kako haljina ne bi djelovala odviše nametljivo. Valjalo je promijeniti i frizuru koja je bila odviše stroga iodviše školnička. Sranje!Žureći se, Freddy je promijenila šminku brzinom na koju je već zaboravila. Počela je zatim žestoko četkatikosu sve dok nije dobila potpuno nov izgled koji je odgovarao novoizabranoj haljini, od svijetlocrvenogsifona bez naramenica, s tijesnim, jedva primjetnim gornjim dijelom i drsko punom suknjom – haljini koja je

bila načinjena za ples do zore, za zavođenje. Zaustavi se pred ogledalom, potpuno izmijenjena. Nije bila bašzgodna, ali izgledala je... bolje, to bi možda bila prava riječ. Ali nešto je još manjkalo. Freddy otvori kutiju s

nakitom i izvuče iz nje ATA-ina zlatna krila. Ako se Jock pojavio u odori, sa svim pukovničkim uresima iukrasima koje je imao, i ona se mogla pojaviti s tim krilima. Na sreću, gornji dio haljine bio je dovoljnokrut, pa je krila neće povući dolje, razgolićujući joj grudi. Da, taj crni i zlatni ukras, ta dva široka krilanačinjena od teškog zlata i uokvirena u crno, s insignijama ATA na sredini, dala su haljini upravo onuzavršnu notu koja joj je nedostajala.Freddy se spusti niza stube, onoliko Ijutito koliko bi to bila svaka žena u sandalama s visokim petama.

– Nadam se da ste vas dvoje zadovoljni, najavi ona ratoborno.Jock i Annie poskočiše sa stolica i kliknuše.

– Za tu priliku dobro je, preduhitri ih Freddy. – Oh, Isuse, Freddy! – Tako si... lijepa, uzdahnu Annie.

– Hvala ti, Annie. Vratit ću se rano, ali obećaj mi da ćeš otići u krevet na vrijeme. Sutradan ću ti sve ispričatikako je bilo.

– Mama, kad bi samo znala kako krasno izgledaš! Koliko će još proteći god ina prije nego što se budem i jamogla tako obući?

– Mnogo godina, Annie. – Morat ćeš imati trideset jednu godinu, kao tvoja mama, do-metnu Jock. – Znači, bit ćeš još vrlo, vrlomlada. Pođimo, prekrasna damo, kako ne bismo došli baš posljednji.

– Jock, nemoj me više nazivati prekrasnom, ili se ne mičem iz kuće. Ja nisam tvoja djevojka, ja sam postranilovac, i treba da me tako shvatiš.

– Tako je, gospodine, odvrati joj on službeno. – Ispričavam se, gospodine. Veoma mi je žao, gospodine. – Tako zvuči bolje, zaključi Freddy. Jock je ogrnu njezinim novim krznenim kaputom i pruži joj ruku. Ona

se namršti na tu nepotrebnu gestu. – Znam i sama hodati, zahvaljujem, reče izlazeći kroz kućna vrata, ljuljajući se malo. Freddy je zastala kao začarana, nesposobna da stavi nogu pred nogu, našavši se pred dvoranom iz koje sudopirali zvuči – Bijelih stijena Dovera.



– Jock, prošapta ona preklinjući, – ta glazba... – Silno zadovoljan sobom, Jock je nije ni čuo. On samupriličio je cijeli skup, preslušao orkestar, dao glazbenicima popis skladbi koje je želio čuti, unajmio malu

plesnu dvoranu u Beverly Wilt-shireu, sastavio jelovnik za večeru i pronašao sve pilote nekadašnjeg Orlova jata. Onima koji nisu živjeli u Los Angelesu, zajedno s njihovim ženama organizirao je zračni prijevoz,zahvaljujući ljubaznosti Orlova, i svaki je par dovezen do Beverly Wiltshirea, opet zahvaljujući ljubaznostiOrlova. Jock je odlučio da moraju odjenuti odore. Pretpostavljao je kako je šest tjedana od obavijesti bilodovoljno svima da skinu suvišne naslage sala dobivene nakon rata... iako se sam nije nimalo udebljao.Sam je sebi čestitao što je sve predvidio kako Freddy ne bi mogla odbiti poziv. Koliko god to bilo smiješno,nije našao nikakva drugog načina da je izvede u društvo. Tko zna zašto, ali kroz sve te godine on i Freddynisu postali tako bliski da bi je mogao jednostavno pozvati na večeru, bez ikakva posebnog povoda. Međunjima postojala je neka brana, čije uzroke on nije mogao razumjeti, a koja mu je priječila da se uz nju osjećaslobodno i opušteno. Kad ne bi postojala Annie kao izlika, nikad se ne bi usudio povremeno joj banuti ukuću, pri čemu je ipak pazio da se najavi telefonom. Kad ne bi imao drugog objašnjenja, gotovo bi morao

pomisliti da je pred njom pomalo stidljiv. Zar je mogao djelovati kontraproduktivno netko koga je poznavaotako dobro?

– Ta glazba, ponovi Freddy, – ona je tako – – Sjajna, zar ne?, upita je Jock sjajući od zadovoljstva. – Užasna! – uzviknu Freddy. – Mrzim manipuliranu nostalgiju.

– Što ja mogu kad to momci žele? – upita Jock, uzimajući je za ruku i vodeći je odlučno unutra. – U pravusi, to je otužno. Ali ne možemo sad ostati ovdje. Ti si hrabra, Freddy, to sam oduvijek cijenio. Upamti, kad počnu pričati o svojim sestrama, reci im, Jod ima zbilja zgodnu djevojku, ali večeras nije mogla s njim izići. – Nemoguće je da se na to prisilim. – Onda se nasmij, počni zbijati šale, sve će biti u redu ako samo to prozboriš. I ne zaboravi naglasiti ono'zbilja'. – Orkestar je zasvirao – Waltzing Matilda, skladbu koja je bila i odviše glasna da bi mogla bitisentimentalna. Svladana glasnoćom Freddy je dopustila Jocku da je ugura u plesnjak, gdje su ih smjestaokružili ljudi u odori, lupkajući Jocka i tapšući Freddy, a zatim opet tapšući Freddy i lupkajući Jocka. Kao da je tulum počeo već jučer, pomisli Freddy. Sve je bilo bučno, nagurano, konfuzno i u dobruraspoloženju, i sve su žene bile upadljivo odjevene kao i ona sama. Možda i neće biti tako loše kako je

pomišljala. Kad ju je Jock zgrabio i povukao na plesni podij, uz orkestar koji je svirao – Davno i daleko, ona

se već toliko raspoložila da se nije ni upitala kad je posljednji put plesala s Tonyjem uz istu skladbu, ili uzonu sljedeću – Ove godine će proljeće zakasniti. Shvati da je već zaboravila koliko je Jock bio dobar plesač.Kao da se počela dobro zabavljati. Orkestar je počeo svirati – Bit će lijepo ako pođeš sa mnom kući.

– Hoćeš li prestati pjevati mi u uho, psiknu mu ona. – Znam napamet sve riječi, pokuša se on opravdati. – To nije isprika. Nisi Bing Crosbv. Na svu sreću, stari prijatelji su je počeli moliti za ples, pa je sljedeći sat Freddy provela mijenjajući jedanzagrljaj drugim, a da joj se Jock nije mogao približiti dulje od nekoliko koraka. Možda to i nije bila idealna

prilika za mali razgovor s njom o njezinu lošem ponašanju, shvati on dok mu je samodopadnost osjetnooslabila. Ona je bila ljepotica ovog bala, sama đavolica, lakog koraka, u odjeći u kojoj je nije smio pustiti izkuće, jamačno skorašnji uzrok gadnih prepirki između muževa i žena kad ples bude okončan. I tko joj je

uopće rekao da smije staviti na sebe krilni znak? Zbog toga su sve ostale žene izgledale tako... beznačajne. Večera je protekla u bučnom izmjenjivanju zdravica i šala kao i mjesta za stolovima, pa u hvalisavim

pričama o stvarima koje su se zbilja dogodile, a onda je ples počeo iznova. Slušajući glazbu već satima,Freddy je izgubila osjećaj uspomena, i sad su joj te skladbe bile tek zvučna pozadina. Više je nije moglavratiti u prošlost ni – Kad se svjetla ponovno upale. Osjećala se kao na bilo kojoj veselici, ne osobitonapetoj, u isti mah i vedrijoj nego što je mogla pomišljati, a i vino koje se stalno točilo imalo je svog učinka. Šef orkestra približio se Jocku i nešto mu prišapnuo. Jock je načas zastao, ali je onda odobravajući kimnuoglavom. Jock se pope na podij i kad je truba utišala gomilu, poče sa svojom najavom.

– Momci – sjećate li se kako smo nekad pili toplo pivo i pjevali dok ne bismo popadali, ne bismo li smoglisnage da sutra počnemo iznova? Sjećate li se kako je ponekad među nama bila djevojka koja je pjevala nešto

još iz Prvoga svjetskog rata i učila nas tim pjesmama? Okupimo se sada oko nje i poslu-šajmo je ponovno.

Freddy, gdje si? Dođite ovamo, časnice Lan-cel!Freddy začu gomilu glasova koji je prizivaju, i shvati kako mora prihvatiti. Nije više bilo ni riječi oupoznavanju Jocka s nečijom sestrom; od nje se očekivalo da nastupi iako joj Jock to nije najavio. Ona ga

probode najubitačnijim pogledom, no on ju je i dalje prizivao na podij, gdje je orkestar upravo počeo



izvoditi – Halo, centrala! Dajte mi ničiju zemlju! – Tu skladbu očito nisu imali u svom redovitomrepertoaru.Ponašaj se ljubazno, reče Freddy sebi i provuče se do orkestra gdje ju je prihvatio Jock.

– Dražesno, reče mu ona. – Znao sam da ćeš to učiniti za momke.Ona se okrenu šefu orkestra. – Od gospodina Hamptona dobili smo sve skladbe unaprijed. Danima smo ihuvježbavali. Vi samo pjevate, mi ćemo vas slijediti. Freddy kimnu – bila je uhvaćena. Jock je na podij čak stavio barsku stolicu namijenjenu njo j. Sjede na nju ikad je ugledala punu dvoranu ljudi koji su čekali, u sjećanje joj se vrati – Tipperary. Glas je prvih nekolikotrenutaka bio hrapav, dok ga nije uskladila s orkestrom. Odjednom Freddy shvati kako se dvoranom šireemocije koje su bile različite od onih što su ih poticale skladbe iz prethodnog rata. To su bile stare vojničke

pjesme, a ne romantične balade uz koje se plesalo tijekom četrdesetih godina. – Tipperary – je bila skladbakoju su prestravljeni ali hrabri ljudi pjevali po rovovima dvadeset godina ranije. Piloti Orlova jata koji su snjom pjevušili tu koračnicu susreli su se tako s glazbom prethodne ratničke generacije, njihovom braćom pooružju. Kad je dovršila – Tipperarv – započela je – Spakiraj svoje brige u stari ruksak. Premda neškolovan,Freddyn alt podsjećao je na Evin. Bio je taman i neodoljiv, sladak poput prženog šećera u visokim tonovima,a nešto malo oporosti u srednjim registrima i s poticajnim bogatstvom tona ispod donje oktave. Izgubila se utoj glazbi, osjećajući kako iz sroka u srok dobiva na jačini. Slijedili su – Čuvaj kućno ognjište – pa – Valcer

plavog horizonta, – Zbogom Broadwayu, zdravo Francuskoj! – prethodilo je poletnoj skladbi – Uvijek lovimdugu. Zabačene glave, njezine pjesme kao da su bile ljubavni pokloni okupljenima. Postala je druga Maddy,u jednoj drugoj crvenoj haljini, kao da je ponovno uz mjesečinu pjevala francuskim ranjenicima i jednomnjihovu časniku, u onoj noći koja je za Evu bila sudbinska. Ponovno je to bila i Freddy, samo deset godinamlada, koja je nekad pjevala ljudima što su znali – ali ih to nije zanimalo – da će sutra neki od njih bitimrtvi. Ali večeras su svi htjeli čuti pjesmu. Freddy kao da je sjajila nekim unutarnjim sjajem; nije joj bio

potreban reflektor. Pjevala je ono što je kao dijete naučila od Eve, ali tako svježe kao da je čula jučer. I tako je Freddy došla do samoga kraja slavnih starih pjesama. Slušateljstvo je bilo očarano, i mogla bi im

pjevati još satima. Ona skliznu s barske stolice i dade znak šefu orkestra neka zasvira nešto drugo dok sespusti s podija. Jock, koji je bio u njezinoj blizini, poče pjevati nešto što nije željela čuti, jer joj je ta pjesmaznačila tako mnogo. Svi u dvorani prihvatili su Jockov glas. Pjesma ju je odjednom svu obuzela, tako da nije

mogla pomaknuti usne. Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom, Kad oblaci zaplove opet ću bit s tobom. Nebesa će tad još jednom bit plava, U Ljubavničkoj uličici ti bit ćeš mi draga... – Daj, Freddy, zapjevaj! – poticao ju je Jock. – Nikad nisi prestala prije nego što si nam otpjevala i ovu. – Neki momci iz Orlova jata popeli su se na podij i ona osjeti njihove ruke oko struka dok su mumljali riječi. Zvona vjenčanja vedro će zvoniti, Suze rastanka zauvijek će uminuti. Svake noći molit ćeš i čekati, Do

ponovnog susreta.Počeli su ponovno pjevati pjesmu od početka i Freddy, nesposobna da ih zaustavi, osjeti kako joj suze tekuniz lice. Ne! Ne mogu to više podnijeti, pomisli ona, i izvuče se iz ruku koje su je grlile. Brzo se progurakroz gomilu pilota koji su pjevali i njihovih žena, zatim izjuri iz dvorane na Wilshire Boule-vard, gdje je

pozvala taksi.

– Čekaj! Zaboravila si svoj ogrtač! – Jock dojuri do nje i zaustavi je, stavljajući joj krzno oko ramena. Uzemaramicu i nestručno joj obrisa suze s lica. – Kriste – žao ini je što si se uzbudila... nisam mislio...»Mislio sivaljda na sve drugo, prekori ga ona. – Te stare pjesme i koračnice... otkud si samo izvukao tu glazbu?

– Hajde, Freddy, nemoj se prenemagati! Zar ti nije drago što si nastupila? – Moram priznali... ni je bilo tako strašno kako sam se pribojavala. Nisam imala pojma da se sjećam svih tihriječi, reče ona, opraštajući mu pogledom. Vratar je dovezao Jockov Cadillac i on je u tišini odveze do kuće. Odjeci besmrtnih skladbi još su ispunjali

prostor, pa nije bilo prilike za riječi. Bilo je kasno, ceste su opustjele. On je vozio oslanjajući se na dubokousađene reflekse, s pilotskim prijezirom prema pravilima i propisima, unatoč alkoholu što se nataložio unjemu. Uz škripu pijeska pod kotačima zaustavi kola na pristupnom putu do Freddyne kuće.

– Tako dakle, sastanak je gotov. Na sljedeći, nadam se nećemo morati čekati deset godina, promrmlja Jock.

Kao da je žalio za nečim, pomisli ona, iako nije bilo razloga. – Možda to ne bi smio više ponoviti, predloži mu Freddy. – Možda je to bilo samo za ovu priliku, a onda...nikad više.

– Ali onda te više nikad ne bih čuo pjevati... i to bi mi jako manjkalo, Freddy. Jer večeras si bila onakva



kakvu te pamtim... – Sve se mijenja, Jock, ništa ne ostaje kao što je bilo, ponekad ne najbolje. – Freddy mu je to kazala s tonomkonačnosti u glasu, uzimajući torbicu s rukavicama i pripremajući se izići iz kola.

– Ne. Pričekaj. Ostani ovdje časak, zar ne bismo mogli popričati? Nikad nismo pričali, osim o poslovima. – Popričati? – Freddy je bila zbunjena. – Da... o onome o čemu ljudi obično razgovaraju kad se poznaju deset godina, ali ipak se ne poznaju sasvimdobro – kao što bi trebali.

– Doista? – Obuzelo ju je zanimanje. U svim tim godinama koliko ga je poznavala, još nije vidjela Jocka pod utjecajem alkohola, a njemu nikad nije padalo ni na kraj pameti da otpočne bezvezne razgovore. Niste limalo odviše popili, dopukovniče?

– Naravno, dotučen sam. In vino veritas, ma što to značilo. – Ne misliš li da bi trebao otići kući i ispavati se? Razgovarati možemo i kasnije, reče ona, suzdržavajućismijeh. Izgledao je tako ozbiljno, sasvim različito od uobičajenog Jocka.

– Moj Bože, Freddy – viknu on ljutilo, – ti ne znaš ni ono osnovno o meni, zar ne? Čak ne želiš to nidoznati.

– Jock, ukori ga ona, kao da ima posla s nekim Anneinim vršnjakom koji pokazuje istu sklonost za pretjeranim tvrdnjama. – Bio si najbolji Tony jev prijatelj, u Longbridgeu te drže članom obitelji, poslovnismo partneri već pet godina, kum si moje kćeri, bio si čak djever na mom vjenčanju – za ime božje –

naravno da te poznajem. – Vraga me poznaješ. Tebi sam uvijek bio tek pripadnik jata -upravo tako se ponašaš. Zar ne misliš da imami vlastitu egzistenciju, svoj život – pun nada, snova i osjećaja koji nemaju ništa zajedničko s Longbridgeomili Orlovim jatom? – Pijan ili ne, pomisli Freddy, ovo je bio izraz njegove osjećajnosti, a bijes što je iz njegadopirao ušutkao ju je. Bilo je istine u onome što je rekao. On joj se okrenu, i izgled njegove glave i ramenaodjednom joj se učini stran.

– Jock... – Ona mu dotaknu ruku htijući se ispričati. No on je njezinu gestu shvatio drukčije, odjednom je privuče sebi. – Do-vraga, Freddy, jesi li i na časak pomislila kako sam toliko zaljubljen u tebe da to više nemogu podnijeti?

– Jock. Iznenađena, ne vjerujući mu i nasmijavši se ona ga od-gurnu. – Daj! Iz tebe govori alkohol – kao ivečerašnja uzbuđenja, stari prijatelji, glazba, uspomene na slavne dane... nije to ljubav. Sjeti se samo svih

onih žena u svome životu. – Kad je pomislila na njih, nije mogla suzdržati smijeh. – Možeš li uopće reći dasi ikad bio zaljubljen? – Dovraga, hoćeš li me poslušati! Prestani se ismijavati na tako odbojan i podrugljiv način. Bio sam lošesreće što sam se samo jednom zaljubio – u onoj engleskoj crkvi, pet sekundi nakon što si se vjenčala, kad simaknula vjenčani veo i kad sam ti ugledao lice. Kako sam glup – temeljito sam se zatreskao i zatim samgodinama pokušavao osloboditi se toga, nastojeći učiniti sve da ta ljubav nestane, promijeni se, izblijedi, alinije htjela. Ja ne želim biti zaljubljen u tebe! Misliš li da je to sitnica biti zaljubljen u nekoga tko te zapažakoliko i zidnu tapetu, u nekoga tko misli da si se slučajno pojavio na njegovu vjenčanju?

– Ali... ali... – Freddy je zanijemjela. Još ni je čula Jocka tako nezaustavljivo intenzivnog. Njegovo hladno iodmjereno držanje potpuno je iščezlo.

– Nemoj mi govoriti 'ali', sve to znam već napamet. U tvoj sam život dospio prekasno, kad si već pripadala

nekome, kad je tvoja ljubav već bila negdje drugdje. Ja sam ti tek prijatelj, dio tvoje povijesti koju nitko nemože ponovno ispisati. Prekasno je o meni promišljati na neki novi način, nemoguće je sad govoriti 'ali', jerto sam čuo barem već tisuću puta. Slušaj me, Freddy, ono što je bilo, bilo je, ali mi bismo mogli ponovnoispisati budućnost. Znaš li koliko sam puta ponovno ispisivao prošlost -što bi bilo da smo se našli onda kadsmo se zbilja trebali naći? Ne pokušavaj me zaustaviti. Sad sam se malo pokrio flasterima – jedino takomogao sam prikupiti snage da ti to kažem, i zato me moraš saslušati! Oh, Freddy, kako bi to bilo da smo išlizajedno u srednju školu ili koledž, a to se moglo lako dogoditi, živjeli smo tek stotinjak milja daleko jednood drugoga, rođeni smo iste godine, čak istog mjeseca! Ja bih te pogledao i zamolio da odeš sa mnom narazrednu zabavu. Ne bismo razgovarali ni o čemu drugom osim o avionima, zaboravili bismo na ples, i kad

bih te odvezao kući, ti bi već znala da sam stvoren za tebe. Možda bi mi čak dopustila da te poljubim za lakunoć, i do kraja naših života ne bismo vidjeli nikoga drugoga osim nas. Mimoišli smo jedno drugo za

nekoliko inča. Freddy! Dovraga, možeš li zamisliti kakva je sreća bila pred nama? – Mislim da to... doista ne bi bilo sasvim nemoguće... ako vjeruješ u putovanje kroz vrijeme, priznade ona,nesposobna zaustaviti tijek njegova razmišljanja. Um joj nije razmišljao onako logično kao obično.

– Htio sam te upitati nešto zbilja glupo, reče Jock, dok mu je srce zakucalo kad je zapazio neodlučnost u



njezinu glasu. – Što si me htio upitati? – Uostalom, samo budala pita djevojku za dozvolu, reče. – Sjećaš li se toga iz škole? – On se sagnu premanjoj i zagrli je. Prije nego što je mogla bilo kako prosvjedovati, poljubi je u usta, ozbiljno, nježno i slatko, aliuz nedvojbenu sigurnost čovjeka koji zna da njegov poljubac neće biti odbijen.

– Prestani, vrisnu zapanjena Freddy. Prošlo je već toliko vremena otkako je zadnji put poljubljena, da se svaukrutila.

– Zagrli me, Freddy, reče joj. – Ček aj, samo pokušaj, ako ti se ne dopadne, prestat ću. – Što to radiš, dovraga? – Ljubim te. Samo te ljubim, to je sve, odgovori on i poljubi je još jednom. – Rekao si da želiš sa mnom razgovarati, usprotivi se ona žestoko, krajnje zbunjena toplinom i potpunošćunjegovih cjelova, nježnom ugodom koju je počela ćutjeti nakon njegova čvrstog i sigurnog zagrljaja. Bio jetako golem, tako je ugodno mirisao na pržene kestene, ruke su mu djelovale tako sigurno. Tko bi ikad

pomislio da ima tako ugodne usne? – Razgovarat ćemo kasnije. Sad me poljubi, Freddy, molim te, pokušaj mi uzvratiti poljubac kad te poljubim. Tako, sad je bolje, mnogo bolje, nemoj biti stidljiva, ti si tako lijepa, volim te, oduvijek sam tevolio, ne moraš mi odmah uzvratiti ljubavlju ali dopusti da te ja volim, prošlo je toliko vremena otkakočeznem za tobom – čeznuo sam za tobom cijelog života – uvijek sam se pitao kako bi to bilo poljubiti te, ali

nisam imao pojma koliko je lijepo. – Zagnjuri lice u njezinu kosu i oba njihova zbunjena srca počeše udaratidok su prianjali jedno uz drugo, tražeći ravnotežu u svijetu u kojemu je jedini smisao imalo neprekidnodoticanje njihovih usana.Jock uze Freddyno lice medu ruke i poče ga ljubiti polaganim, istraživačkim poljupcima duž ruba vlasi, pazatim preko njezinih uzavrelih obraza do donjeg vrška njezina uha, i onda dalje, meku kožu njezina vrata,gurnuvši u stranu krzneni ovratnik. Freddy je ustuknula, premda je drhtala od zadovoljstva i nježnostinjegovih zahtjevnih usana, obuzeta željom da se ipak smjesti unutar čudesne sigurnosti što su joj je pružalenjegove ruke. Ona pokuša pogledati njegove oči, ali prikrila ih je tama u kolima.

– Jock, pričekaj! Previše si brz, ne mogu shvatiti kako se osjećam, daj mi priliku da se priberem, pretvaraj sekao da se ljubimo nakon školskog plesa. Polagano, Jock. – Freddyno povrijeđeno samopouzdanje,ozlijeđeno i gorko, upozoravalo ju je na njezinu ranjivost. Morat će se pridržavati one stvarnosti do koje je

došla za dugih noći u kojima je preispitivala samu sebe; ne dopustiti da je ophrva konfuz ija posveneočekivanih emocija što su ih u njoj pobudile njegove riječi i poljupci. On popusti zagrljaj i položi njezinu glavu na grudi, na svoju odoru. Jednom rukom ju je pridržavao, adrugom gladio kosu kao da je dijete. – Da, Freddy, kao da je školski ples; jedino što želim jest da budešdugo, dugo uza me. Ne mogu povjerovati koliko sam sretan. Ne mogu povjerovati da se uza me nalazilijepa, crvenokosa i plavooka djevojka koja želi letjeti jednako koliko i ja. Pitam se hoće li se ukazati prilikada jednog dana poletimo zajedno. Dotle dopire moja imaginacija, jer mi je tek šesnaest godina. – On sevedro nasmija. – Toliko sam mlad jer ne mogu ni zamisliti da bih radio išta drugo s tako savršenomdjevojkom.Freddy se pored njega opustila, želeći ga i dalje slušati, kao da ju je svaka njegova riječca uvjeravala da je

pred njom još cijeli jedan netaknuti život, kao da će je njegove riječi na neki način uvjeriti da je zbilja tako.

Jock je bio tako neočekivano sladak, pomisli ona sneno, tako ozbiljan u svojoj nes pretnosti, nepatvoren kaomali dečko. Pomisli da joj se pričinio viteškim Vikingom kad ga je prvi put ugledala... i možda nije bila ukrivu. U njegovu glasu osjećala se neka ogoljena čežnja – ako ju je oduvijek volio, time bi se možda mogloobjasniti zašto se ponekad pričinjao kao da je na nju ljutit. Ta ga je ljutnja sprečavala da joj iskaže ljubav.Ako je voli. Ali odjednom svaka sumnja nestade. Prepoznala je u njemu glas ljubavi, nakon što ga tolikogodina nije bila čula. Freddy ispruži ruke i obgrli ih oko Jocka, podigavši se kako bi svoje voljne usne moglastisnuti uz njegove, dajući mu prvi poljubac svojom voljom, plah i strastven poljubac od svega srca ukojemu, prvi put, nije bilo nikakve suzdržanosti.

– Isuse! – jeknu Jock. – Kako je netko mogao biti toliko lud da te ostavi? Rekao sam Tonyju da nije pri sebi!Svaki put kad sam ga ugledao s onom ženom upozoravao sam ga da je lud – ali na svu sreću, nije me

poslušao.

Nešto ju je žestoko zaboljele. – Ti si... viđao Tonjja s njom -rekao si mu! – Ruke joj se ukočiše. – Pa... znaš kako je to... momci, prijatelji... naravno, oni razgovaraju i o tome. – Bože! Vas ste dvojica, znači, razgovarali o meni! – Freddy se zagrcnu od užasa. Konspirirao si s njime –sjedio si s mojim suprugom i njegovom ljubavnicom, i dok ste se međusobno do-šaptavali, on ti je, zar ne,



povjerio i sve privatne detalje o tome što se događalo između mene i njega. Znao si sve cijelo to vrijeme, a ja nisam ni slutila. – Ona žestoko otvori vrata automobila. Prije nego što se Jock mogao i pomaknuti, Freddy je izjurila iz kola, otključala ulazna vrata i nestala za njima zalupivši ih – lupa vrata bila je takva da se ukonačnost njezine odluke nije moglo sumnjati. Preostale sate te noći Freddy je provela na ležaljci u svojojspavaonici, obuzeta bijesom i mržnjom. U jednom trenutku osjetila je hladnoću pa je skinula haljinu inavukla na sebe noćni ogrtač i sokne. Samo još jednom se pomakla – kad je odjurila u kupaonicu da povratisve što je imala u želucu, u kojem nije ostalo ništa osim žuči. Opsesivno je ponavljala svaku riječ razgovora s Jockom u kolima. Neprekidno je sebi ponavljala da ju je on,očito, shvatio kao lak plijen. Kao onesposobljen zrakoplov, bez streljiva, odvojen od svojih sudrugova,

prepušten sebi nad neprijateljskim područjem, s pilotom koji se moli da stigne kući prije nego što bude primijećen i oboren – bespomoćan i neobranjiv lak' plijen, ulov kojim se ni najzeleniji početnik ne bihvastao, cilj koji bi mogao pogoditi i oboriti svaki momak na tlu s puškom u ruci. Ništa bolje od toga. Ništalakše. Kako je sebi mogla dopustiti da mu povjeruje makar na časak? Freddy je toliko bjesnjela zbog

poniženja da je čak i napade mučnine smatrala olakšanjem. Nije se mogla obmanjivati: ona mu je povjerovala. Zaista mu je vjerovala kad joj je is pričao onu obmanu kako je voli i to joj se – Bože, kako jednažena može biti glupa – čak jako dopalo. Da, to joj se toliko dopalo da se sad nije mogla prestati mrziti. Da,

poznavala je Jocka Hamptona, tu hulju čija su usta bila puna slatkih obmana, onu vrstu žena s kojima je išao,vidjela ih je toliko koje su dolazile i odlazile, još od prvih dana braka s Tonyjem. Britanske Brende i

američke Brende, sve su one bile kao jedna, ali dostajala je minuta njegovih slatkih riječi – pijanih slatkihriječi – da se i ona svrsta među njih. Bila je valjda tako očajna da se to moralo očitavati i na njezinu čelu. –Molim vas, gospodine, jebite me – – to je valjda na njoj očitavao svaki muškarac, čim ju je pogledao. I sam

jedan zagrljaj bio je dovoljan da se pred njim rastopi. Jedan pišljivi zagrljaj. On je bio jedini na svijetu, uzTonyja, koji je znao da nije vodila ljubav mnogo duže od godine dana. Znao je koliko je ranjiva, i okoristiose time prvog časa kad je to mogao. Ili – čekaj malo – je li Jock bio jedini koji je znao? Je li Tony možda kazao i Swedeu? Ili bilo kome? Moždasu svi znali! Možda je to bio sveopći trač, Tony Longbridge i njegova ljubavnica, Tony koji ju je odbacio,Tony kome je ona bila toliko nepotrebna da ju nije htio ni dotaknuti.Za cijele proslave nitko joj nije prozborio ni riječ o Tony ju. Bila je ondje uparađena kao luđakinja,hvastajući se s krilnim znakom, ni manje ni više, i – što je bilo najčudnije od svega -svatko je bio toliko

uviđavan da nije pokazao ni najmanje radoznalosti ili zabrinutosti. Pa ipak, svi su morali znati za razvod budući da se u malom svijetu Orlova jata takva vijest morala brzo proširiti, pogotovo što su svi oni bili užarištu zanimanja. Očito, svatko – ili barem svaki muškarac – bio je siguran da je ona Jockova djevojka.Inače bi joj pokazali neki znak simpatije, barem neku gestu. Tony je otputovao u Englesku čim su potpisali

papire o razvodu... bilo bi stoga prirodno da je barem netko natuknuo o tome, ali nije baš nitko. Jockovadjevojka. Oh, Bože, svi su jamačno bili uvjereni kako je bez predomišljanja uletjela u Jockov krevet... krevetkoji je još bio topao od prethodne djevojke. Za nj je to bila laka žetva.Kad će zora? Kada? I u Kaliforniji je zimi ona dolazila kasno. Još prije nego što se sunce pojavilo, Freddy je bila odjevena u najtopliju letačku odjeću. Za Annie i Helguostavila je poruku u kuhinji, a kad se sunce diglo bila je već u Burbanku, gdje je izvukla iz hangara svojuBonanzu. Rijetko je njom letjela još od onoga dana kad je Tony ju pokazala novu kuću. Zrakoplov je bio

najsuvremeniji, zamišljala je kako će u njemu letjeti zajedno s Tonyjem i Annie... bio je to obiteljskizrakoplov, ali obitelji više nije bilo.Tijekom godine Freddy je učinila više pokušaja da se razgali i olakša bijedno raspoloženje nakon razvoda.Polazila bi Bonan-zom na popodnevni let, ali, na njezino razočaranje, ti letovi više nisu imali onajozdravljujući učinak. Sve češće je tražila privremeni zaborav uranjajući u posao u svom uredu, gdje su jojusamljenost ublažavali tek suradnici i neprekidan niz problema koje je valjalo riješiti. Bio joj je potrebanzvuk ljudskih glasova, kontakt s tajnicama, računovođama i ostalim suradnicima kojima se bavila tijekomdana, kako bi pronašla ravnotežu sve većoj osami večeri, nakon što bi Annie pala u san. Ali ovog zimskog jutra jednostavno nije mogla otići u ured, riskirajući susret s Jockom i Swedeom. Jock joj

je oduzeo i Orlove, pomisli ona dok je provjeravala zrakoplov. Mogla bi prodati svoje dionice i izići izdosadašnjeg posla. Ne bi valjda mogla ostati Jockov partner, to je bilo nezamislivo. Ali o postupcima kako

bi se riješila Orlova razmišljat će kasnije, kad se vrati s leta. Ako joj je ikad bio potreban trenutak da se opijeosamom nebesa, bilo je to danas.Freddy pogleda iznad sebe. Vidljivost je bila zamalo ravna nuli. Niski, magličasti zimski oblaci kišne sezoneu Kaliforniji malo su se stanjivali na kraju letne staze, ali pri tlu je bilo mračno, vlažno i ogavno. Onaj tko



nije pilot pomislio bi kako dan nije nimalo privlačan za let. Ali kad se jednom nađe iznad oblaka, kad se probije prema sunčevu svjetlu, dan će biti dobar kao i ostali, osim što tada neće moći vidjeti zemlju. A i to jesasvim u redu, pomisli Freddy dok je pozorno obilazila letjelicu, bolje da ne misli na čovječanstvo ispodsebe dok bude letjela. Bijahu joj potrebna nebesa i horizonti. I najvažnije, oblaci s kojima će se igrati.Čeznula je za njima. Bonanzu je održavao jedan od najiskusnijih Orlovih mehaničara, ali Freddy je obavljala vizualnu i fizičkuinspekciju zrakoplova krajnje pažljivo, budući da ga već nekoliko mjeseci nije osobno pregledala. Natjeralase na osobitu pozornost upravo zato što je toliko željela poletjeti. U ovim ranim satima uzletište je bilo tiho,a zbog lošeg vremena nijedan privatni pilot nije se dizao ili spuštao. Ona se odveze do početka uzletišnestaze, dok joj je srce udaralo u želji za bijegom. Brzo je provjerila sve što je valjalo provjeriti prije leta i,uvjerivši se da nijedna igla na instru-mentnoj ploči ne pokazuje crveno, oslobodi se stege i baci u zaboravmeđu elemente.

Našavši se iznad oblaka, ona ustanovi da je dan zapravo sjajan. Oblačni pokrov bio je tako ravan da jenalikovao poklopcu nad nekom kantom bez kraja. Nije bilo zavodljivih oblaka kojima se Freddy nadala. Svisu oblaci bili stisnuti u onaj poklopac, iznad kojega se prostiralo jasno i nedvojbeno plavetnilo jutra,

plavetnilo bez tajni i raznolikosti. Dosadno plavetnilo zapravo, zaključi Freddy razočarano, plavetnilo ukojemu nije bilo ničega zahvaljujući čemu bi mogla razbistriti misli i stišati bijes, plavetnilo kroz koje bi

pilot najradije nestrpljivo proletio stremeći nekamo drugamo.

Usmjerila se prema sjeveru, nadajući se kakvoj oblačnoj nakupini koja će se možda izdvojiti iz one maseispod nje, makar i sasvim malom oblaku s kojim bi se mogla poigrati i zaplesati. Kad bi samo moglanaletjeti na neki olujni oblak, onakav kakav svaki razuman pilot obilazi, neki obični i očigledno olujni oblak,nakićen prijetnjama, s prizvukom opasnosti koja viri iz njegove turbulencije i njegovih munja, kad bi moglanaletjeti na oluju koja bi je potresala u pilotskoj kabini i zahtijevala od nje i posljednji djelić sposobnosti iiskustva. Ali ne, odavde pa zamalo do Chicaga kao da nigdje nije bilo kike, pomisli ona neraspoloženo. Togdana nudila se tek vidljivost ravna nuli i nikakva akcija.Freddy se ogleda po prostranoj i udobnoj kabini osjetivši iznenada prijezir. Zrakoplov bez značaja! Kožne

presvlake bijahu besprijekorne, ploča s instrumentima sjajila se, metal pedala, na kojemu još nije bilotragova l judskih cipela bio je tako nov i netaknut da se zamalo razbjesnjela. Već je letjela u tisućama novihzrakoplova, ravno od njihove tvornice pa do aerodroma – na što se svodio posao u ATA-i – ali još nikad nije

prezrela neki avion zato što je bio nov, kao što je sad prezrela Bonanzu. Ne samo što je bio odviše nov, nego je taj zrakoplov bio i previše nezanimljiv, zaključi Freddyneraspoloženo pitajući se zašto ga je uopće kupila. Model se pojavio na tržištu tek prije nekoliko godina i

bio je prvi avion s jednim strojem koji je bio predviđen za četiri putnika uz prosječnu brzinu od stotinusedamdeset pet milja na sat. U svim pojedinostima bio je izrađen s velikom pozornošću, pa je općenito držanstrojem bez premca. No ljutila Freddy sad ga je zvala letećom kravom koja je u stanju ponijeti bračni par sdvoje djece, košaru za piknik, vreće za spavanje kao i jedan par glupih pasa – upitala se zašto ne i priručninužnik.Skakutala je Bonanzom kroz prazna nebesa izvodeći usput i pokoju akrobaciju, zapazivši pritom bezvoljnoda krava može i to podnijeti. Zašto ne? Platila je sasvim dovoljno za tu zračnu limuzinu, pomisli Freddy

prijezirno, ispunjena željom da poleti nekom časnom starinom, nekom starodrevnom igračkom prepunom

povijesnih uspomena na svojim platnenim krilima, zrakoplovom s individualnošću i vrijednošću što bi biladio njegove opreme. U svoje doba zaljubljivala se u mnogo različitih zrakoplova i ni jedan je nije nikadizdao, ni jedan je nije prevario niti joj se narugao. Ni jedan od tih zrakoplova nije iskor istio činjenicu što jeona žena, sa ženskim slabostima, i upotrijebio ih da je izrabi, iskoristi kao žrtvu koju će biti lako prevariti inadmudriti.U zračnom pokrivaču ukazala se s desne strane mala rupa i ona poleti onamo da vidi kamo je odlutala. Bilo

joj je jasno kako zapravo nema pojma gdje se nalazi, a na uri je vidjela da su zamalo prošla već dva sataotkako je uzletjela iz Burbanka. Našla se daleko nad oceanom, nad sivim oceanom iznad kojega jenebosklon bio tek nešto manje siv. Prema Santa Monici valjala se gusta magla. Miljama daleko jamačno susve zračne luke zatvorene za svaki drugi let osim instrumentalnog, ili su čak potpuno zatvorene. Mogla bi to biti i Laponija, zaključi Freddy, gorko zatresavši glavom, sjetivši se dana kad je prvi put letjela

nad Pacifikom, kad je bila toliko luda za nebesima da bi slijedila jedrenjake i dalje od vidokruga da je Macnije zaustavio. Bila je tako mlada, tako neukrotiva... tako sretna. Tog dana prvi put je letjela samostalno.Devetog siječnja 1936. – za nekoliko dana bit će tome već šesnaest godina. Polovica njezina života.

Ne osvrći se za sobom, reče Freddy sebi, ne osvrći se za sobom. Pomisli kako bi već morala biti gladna. Nije



doručkovala, povratila je večeru, pa iako zapravo nije osjećala glad, jamačno joj je bila potrebna hrana. Najbliže mjesto gdje bi mogla nešto pojesti bio je aerodrom na visoravni otoka Cataline. Bila je ondje većmnogo puta, na toj maloj zapuštenoj stazi koja nije imala ni nadzornog tornja. U široj okolici to jetrenutačno bilo jedino mjesto za prizemljenje; nalazilo se na vrhu stjenovitog i pustog otoka na visini od

petnaest stotina stopa. Otok je imao romantično ime i luku koja je u tridesetim godinama stoljeća bilakockarski raj. Na uzletištu je danonoćno bila otvorena kavana, budući da je Catalina po lijepom vremenu

bila za dnevne letače popularno i privlačno izletište. Danas će u toj kavani jamačno biti sama, što jeodgovaralo njezinu raspoloženju, pomisli Fre-ddy dok se usmjeravala prema poznatom otoku sazaravnjenim vrškom daleko na oceanu.Kako su to voljeli naglašavati prodavači nekretnina, po jasnom danu Catalina se mogla vidjeti s kopna. Aline danas, pomisli Freddy, upravo u trenutku kad je otok počeo nestajali u oblacima. Ona se osvrnu zakompasom i usmjeri Bonanzu ravno prema otoku.Kad se približila Catalini, ispred vjetrobrana ukazala se gusta maglena zavjesa, koja joj je onemogućilaorijentaciju jer se kretala znatno brže nego što je to mogla pretpostaviti. Nos aviona i krila nestadoše umagli. Kao da je letjela u nekoj začaranoj kabini. Pa što onda, pomisli Freddy Ijutito, što onda. Kalifornijskamagla ipak nije ništa strašno. Uvijek se mogla usmjeriti prema gore, ka sunčanom svjetlu – ali ona je htjelastići do zračne luke, htjela je popiti kavu. Ova nebesa kao da su bila njezino osobno vlasništvo, stečeno jošdok je bila dijete, svaki put osvajano i ponovno osvajano, pa neće valjda dopustiti nekakvoj magli da je

odavde otjera. Bila je jedino živo stvorenje na nebesima, a pristup Catalini bio joj je tako poznat da bi moglaonamo doletjeti i zavezanih očiju. Provjeri visinomjer. Imala je još dovoljno visine, a u trenutku spuštanja to je bilo jedino važno.Krećući se vješto, upravljajući potpuno samopouzdano zrakoplovom uz koordinaciju leta na koju nisuutjecale ni njezine emocije ni magla, Freddy je letjela kroz potpuno nevidljiv pravokutnik nakon kojega ćeveć za minutu sletjeti na stazu pri vrhu pošljunčane stijene na kojoj nije bilo nijednog stabla. Smanjila je

brzinu Bonanze do one predviđene za slijetanje, izvukla kotače, spustila zaklopce.Prenisko, bila je jedina riječ koju je u sebi Freddy uspjela izgovoriti u trenutku kad se pred njom ukazalaCatalina, kao grom bez zvuka, stijena koja se neizbježivo približava iz magle. Još joj je preostala sekunda dase oštro usmjeri uvis – kad je naletjela na stijenu, zrakoplov nije udario okomito nego pod kutom. RazbijenaBonanza još je koji časak puzala uza stijenu a onda je poskočila i survala se u provaliju gdje se raspala.

Zavlada tišina.

Glava 23

Po svemu sudeći, Marie de La Rochfoucauld mogla je biti mlada ruska carica ili španjolska infanta – pomišljao je Bruno. A ipak, bila je tako čudesno Francuskinja. Nije mogao zamisliti da bi itko u tom barbarskom cirkusu Manhattana mogao biti s toliko besprijekornog i savršeno francuskog duha, usađenog usvaku pojedinost njezina držanja, izgleda i govora, sa svim onim bitnim što odlikuje Francuskinju visokaroda, a što se, poput miomi risa zraka oko nje, s njom kretalo onako kako se kretala i ona sama. Sobom jedonosila Francusku – onu staru Francusku – čim bi ušla u prostoriju, tako nenametljivo da bi jedva

poremetila ozračje, a ipak s toliko mirnom nazočnošću, s toliko blagog i potpunog dostojanstva da su se sve

glave osvrtale za njom, pogledi se susretali i ljudi međusobno propitkivali – već zavidni, već željni. Htjeli susvakako doznati tko je, ti tvrdi građani ovoga tvrdog kamenog grada, jer ona je bila upravo ono čemu se oniza sebe nikad nisu mogli nadati. Kad bi samo ustanovili tko je ona, , već to bi im podarilo neku otmjenost. Bruno je bio među prvim Newyorčanima koji su sreli Marie de La Rochefoucauld, jednu od brojnih kćerinajplodnije plemenite obitelji u cijeloj Francuskoj povijesti, obitelji čiji su pripadnici zauzimali više odstranice u aristokratskoj bibliji Bottin Mondain. Bila je to obitelj u čijim su se isprepletenim ograncimanalazile i tri vojvode, obitelj tako široka da je tijekom stoljeća pokoji La Rochefoucauld oženio pokoju LaRochefoucauld, obitelj srodnički povezana sa svim velikim imenima Francuske, obitelj čije se podrijetlo –kako bi to običavao primjećivati Debrett's Peerage o nekom engleskom vojvodi – – gubilo u vremenu.Bruno je iz školskih dana poznavao jednoga njezina brata i njegovim je posredstvom upoznao Marie ubrzonakon što je došla postići akademsku titulu na institutu za orijentalnu umjetnost Sveučilišta Columbia u New

Yorku. Zašto joj je bilo stalo do toga – moglo se protumačiti tek kao jedan od misterija njezine iznimnosamozadovoljne osobnosti.Zar je mogao vjerovati da se jednog dana ipak neće zaljubiti? Kako je mogao biti toliko siguran da serazlikuje od ostalih muškaraca, pitao se Bruno. Pa ipak, da je znao ili da je samo slutio čemu je ljubav nalik,



zar bi mogao izdržati tolike godine čekanja dok nije upoznao Marie? Toga proljeća, 1951., bio je sav obuzetiznenađujućim emocijama koje su se širile dijelovima njegova tijela, sve dok sebe nije počeo zamišljati kaoneku vrstu cirkula-tornog sustava u kojemu je svaka arterija i vena, svaka žila tek prometnica kojom juri

prva ljubav, utoliko bolnija jer je njemu bilo trideset šest godina, a Marie je imala tek dvadeset dvije. No Marie se nije prema njemu odnosila kao da je on za nju odviše star, razmišljao je Bruno dok je, ukočenljubavlju, nepomično sjedio u svom bankovnom uredu. Ona naravno još nije znala kakvi su njegovi osjećaji.Odnosila se prema njemu jednostavno ali suzdržano prijateljski, jednako – morao je to priznati -kao što seodnosila i prema ostalima koje je poznavala.Marie je stanovala u golemom gradskom domu Johna Allena. Alleni su godinama bili prijatelji s Marijinimroditeljima – dva bračna para spojila je zajednička strast za kineskom keramikom koju su skupljali uzdobrohotno pomanjkanje interesa njihovih poznanika. Alleni su pozvali Mariju da živi kod njih tijekomdviju godina studija, davši joj na raspolaganje više soba. Imala je i salon u koji je povremeno pozivala svojenove američke prijatelje na čaj ili seri, iako joj je obuzetost studijem na Columbiji rijetko kad dopuštalaslobodno vrijeme za to.Briljantno sazdana kao krunski dragulj, Marie je bila majušna i vitka. Imala je dugu, ravnu i sjajnu kosu koja

joj je dopirala gotovo do struka, začešljanu unazad od njezina bezbrižnog bijelog čela i povezana pri krajusvilenom vrpcom. Oči su joj bile sive pod tankim crnini obrvama, tako l jupke kao da ih je nacrtao Leonardo,a njezin fino oblikovani nos imao je delikatan luk. Usta su joj bila ljupka, izvanredno oblikovana i netaknuta

rumenilom. Na njezinu profinjenom licu bilo je malo boje, što je činilo kontrast s crnilom njezine kose, bjelilom nježne kože i iznimno sjajnim sivilom njezinih očiju. Marie se odijevala gotovo nevino, zamalo kao dijete, u jednostavne veste, bluze i suknje, što je biloneizvještačeno dopunjeno kakvim šalom, puloverom ili ogrtačem, u čemu je djelovala čarobno staromodno,upravo u gradu u kojemu je konfekcija bila pravilo. Ono što je nosila mogla je pronaći i u potkrovlju nekogod svojih dvoraca, pomišljao je Bruno, dok se čeznutljivo nadao kako če joj jednog dana kupiti raskošnehaljine i prekrasne dragulje. Uoči njezina rođendana uputio se do najboljeg trgovca orijentalnimantikvitetima u gradu i kupio joj ondje zdjelu od čing-tečen bijelog porculana iz doba dinastije Sung,nedostižnu jednostavnim oblikom i neukrašenim emajlom. Ona ju je zapanjeno pogledala i odbila primiti nadar, upravo zato što je znala vrijednost toga sedam stotina godina starog umjetničkog djela. Da je prihvatilatu zdjelu bilo bi to po njezinu mišljenju jednako kao da je prihvatila na dar krzneni ogrtač. Bruno je odbijenu

keramiku stavio na kamin u spavaonici, kako bi se podsjetio da se prema Marie de La Rochefoucauld nemože ponašati kao kakav nouveau riche.Bila je tako čista da je od toga ludio. Marie to nikad nije spomenula, ali Bruno, koji je kao i svaki zaljubljeničovjek postao i nehotičnim otkrivačem, znao je da ona svakog jutra ide na ranu misu. Jednog dana, kad je

prispio na čaj nekoliko minuta prije ostalih uzvanika, pogledao je iz salona kroz poluotvorena vrata njezinespavaonice i ugledao ondje istrošeno klecalo pred raspelom. Nije se usudio odškrinuti dalje vrata, pa je

prizor njezina kreveta ostao za nj poput kakva svetog misterija. Znao je kako nije dostojan na to pomišljati.Probudivši se usred noći, što mu se u posljednje vrijeme sve češće događalo, Bruno se pitao kako je bilomoguće da se tako potpuno i nenadano zaljubi u neiskusnu, pobožnu, umnu i kreposnu djevojku, čiji jemladi život mirno pretjecao u samostanima, predavaonicama i muzejima, kojoj nije bilo stalo do društvenihogovaranja, do položaja ili posjeda, čija je želja bila -ako je to mogao ispravno zaključiti – da provede život

u stjecanju znanja i čistoj radosti učenja, djevojku koja je u senzualnom smislu bila neispisana stranica, koja je bez nestrpljenja iščekivala svoju sudbinu što će joj donijeti, a možda i neće donijeti, supruga i djecu. Nije li ga samo obuzela želja za idealiziranom djevicom nakon što je proveo toliko godina živeći obuzetnajskrovitijim i najbesramnijim fantazijama zrelih svjetskih žena? Je li to bila nekakva aberacija izazvanaseksualnom zasićenošću? Ili je opsjednutost njezinim francuskim kvalitetama navela njega, izgnanikaželjnog domovine, da povjeruje kako će ga Marie, i samo Marie, spasiti od pustoši njegova života? Ali ta racionalna objašnjenja potrajala bi tek toliko koliko je Brunu bilo potrebno da ih izrazi. Nestajala sučim bi ugledao Marie kako se osvrće svojom imperijalnom glavicom prema njemu, smije se njegovimšalama ili mu dopušta da je povede na večeru ili u kino. Obožavala je američke filmove koji su joj bili to

bolji što su bili bedastiji, kao što je uživala i u New Yorku, te bi se zajedno s njim vozila podzemnomželjeznicom, pa zatim autobusom od Pete avenije sve tamo dolje do Washington Square Parka. Promatrali bi

šahiste u parku, a zatim bi se zaputili Bleecker Streetom do neke jeftine studentske kavane gdje je onavoljela sjediti i uživati u boemskom životu koji je promicao pored nje. U toj je sreći mogao uživati samo

ponekad vikendom, jer je u r adne dane Marie večerala s Allenima i potom učila sve do odlaska u krevet. Bilo je i drugih muškaraca oko Marie. Alleni su je bili predstavili nekim od najpoželjnijih još neoženjenih



mladića u New Yorku, no svojim pozornim i ljubomornim okom Bruno je mogao ocijeniti da ne ukazujenikom od njih neku posebnu prednost. Što je najvažnije, nitko od tih ljudi nije bio Francuz, nije niti govorio

pristojno francuski, a Bruno je bio potpuno siguran kako Marie ne kani provesti ostatak života u SjedinjenimDržavama. Koliko god ju je zabavljao New York, koliko god je voljela svoj studij, povjerila mu je kako jojsilno nedostaje njezina velika kuća. Bruno je poznavao Marie de La Rochefoucauld od Božića 1950., a sada,u kasno proljeće 1951. ona je željno iščekivala ljeto koje će provesti u Francuskoj.

– Istog dana kad završe predavanja odlazim brodom Ile de France i neću se vraćati do početka jesenskogsemestra – puna tri mjeseca, reče mu ona sva sretna. – Doći ćeš u Francusku na ljetne ferije, zar ne, Bruno?Čak i newyorški bankari moraju imati nekoliko slobodnih tjedana.

– Naravno, odvrati on, jer nije mogao zamisliti da bi ijedan Francuz odustao od posjeta domu tijekom ferija.Bilo je to nešto toliko tradicionalno, toliko neizbježno, da bi najava bilo kakve druge namjere zazvučalačudno. Francuzi su odlazili iz vlastite domovine samo ako to nisu nikako mogli izbjeći. Marie ga je pozvala da je posjeti u dvorcu kod Toursa gdje je njezina obitelj provodila svako ljeto. Obećao

joj je doći, premda je znao da će biti odvojen od nje cijelo dugo ljeto, a ljetni dani nosili su mogućnost da seMarie u nekoga zaljubi. Ponajviše se plašio da se Marie možda uopće ne vrati u New York radi završetkastudija – činilo mu se nemogućim da bi joj srce moglo ostali slobodno tijekom tih vedrih, zadovoljstvimaispunjenih i gostoljubivih dana i noći dok traje ljeto. Ali on se nije usuđivao vratiti u Francusku, pa ni na kratak posjet Mariji. Dvorac La Rochefoucauldovih bio

je daleko od Valmonta, ali bubnjevi francuske aristokracije počeli bi smjesta dojavljivati kako se Bruno deLancel vratio u zemlju nakon duge i značajne odsutnosti. Njegov otac bi jamačno doznao da se on vratio, aBruno je znao da se Faulova zabrana i Faulove prijetnje nisu mogle promijeniti ni u šest godina. Učinio biono što je najavio da će učiniti. Bruno je opipao ožiljak što ga je još uvijek osjećao na gornjoj usnici.Zar je ne bi mogao zamoliti za brak sada, prije nego što otputuje, pitao se Bruno već tisućiti put i odgovor je

bio vazda isti. Marie nije bila u nj zaljubljena pa bi ga odbila, jednako ljubazno i uvjereno kao što je odbila prihvatiti na dar zdjelu od čing-te-čen porculana. A onda je ne bi više mogao tako često viđati, ne bi mogao snjom provoditi večeri i ne bi mogao zadobiti njezinu ljubav. Pravila po kojima je Marie živjela, i koja je on

poštovao jer su bila dio njihova zajedničkog svijeta, spriječila bi je da u njemu potiče neutemeljene nade.Ona bi počela strogo izbjegavati susrete s njim čim bi doznala njegove osjećaje. Ona bi ga najljubaznije ali inajodlučnije udaljila iz svog života, jer Bruno de Lancel nije bio netko koga bi se moglo svesti na ulogu

pukog prijatelja.Morao se dakle izložiti opasnosti da je izgubi ovog ljeta, jer je alternativa tome bila da je izgubi odmah i tozauvijek.Jeanne je i dalje slala svoja pisma. S njegovom obitelji bilo je sve u redu, ona ga je sretno izvještavala. – Da,gospodine Bruno, sa zadovoljstvom ćete čuti da je u Valmontu sve u najboljem redu.

– Gospodine Hampton, nema smisla da ovdje ostanete. – Doktor David Wietz rekao je to Jocku koji većosamnaest sati nije napuštao hodnik pred Freddynom sobom u bolnici Libanonski cedrovi, još otkako je biladovezena na kolicima, kao groteskna mumija u bijelom gipsu, iz kojega su kao znak raspoznavanja stršalitek pramenovi njezine crvene kose. – Telefonirat ću vam čim se ukaže i najmanja promjena kod gospođeLongbridge, obećavam vam to.

– Bit ću ovdje, u blizini, ponovi Jock tvrdoglavo, barem već deseti put.

– Ne možemo predvidjeti kad će izići iz kome. Možda će to potrajati danima, možda tjednima pa imjesecima, gospodine Hampton. Ne ponašate se razumno.

– Znam. – Jock se okrenu, jer ga je obuzeo još jedan val snažne i potpuno besmislene netrpeljivosti premadoktoru Weitzu. Taj čovjek je premlad, uvjeravao je Jock sam sebe, da bi mogao od» govarati za bilo što.Telefonirao je Swedeu i rekao mu neka provjeri podatke o doktoru.Weitzu su dakle bile četrdeset dvije godine, uživao je silno poštovanje i bio je najmlađi šef neurologije koji

je ikad bio imenovan u toj velikoj bolnici. Nije bilo nijednog većeg autoriteta u Libanonskim cedrovima koji bi ukazao na potrebu za nekim starijim, mudrijim i iskusnijim liječnikom. Svi liječnici s kojima je Swederazgovarao potvrdili su kako im je drago što upravo Weitz nadzire liječenje Freddy. Informacija je samo privremeno smirila Jocka. Taj momak od četrdeset dvije godine izdavao je naredbecijeloj gomili uposlenih, pozivao specijaliste koje je držao potrebnima, donosio desetke odluka što su potom

prenošene bolničarkama koje su bez prekida skrbile nad Freddy, a nitko od njih nije imao vremena objasnitiJocku išta potanje osim onog tipičnog stenograf -skog liječničkog govora namijenjenog civilima. U međuvremenu, Freddy je ležala ondje gdje je Jock nije mogao vidjeti, sva izrazbijana, izranjavana na svemoguće načine koje on nije mogao razumjeti, koje možda ni oni nisu razumjeli jer bi inače bili određeniji o



njezinu stanju. Sad se pojavio taj neznanac koji je odjednom postao najvažnija osoba na svijetu, jer je onjemu ovisilo što će se događati s Freddy, o njemu je ovisilo kako će se ona osjećati, iako je zapravo uopćenije poznavao, nikad je nije sreo niti čuo ili vidio kako govori, smije se ili hoda. On nije mogao imati pojmakoliko je... bitna... koliko je potrebna Freddy bila.

Njezin je život ležao u rukama tog čovjeka, što znači da je Jock bio potpuno ovisan o Weitzu, i stoga ga jedo krajnosti mrzio. Najradije bi toga visokog mladog doktora zgrabio za ramena i protresao ga, sve dok onajsamopouzdani, kontrolirani i intenzivni izraz ne bi nestao s njegova lica, dok mu naočale ne bi pale i razbilese. Htio je zaurlikati na njega k ako bi ga upozorio da je njegova dužnost paziti na Freddy, učiniti da seizvrsno osjeća... htio je toj hulji uliti strah božji, dati mu do znanja što je sve na kocki – da će Weitza, ne

bude li obavio svoj posao, ubiti svojim golim rukama... ali u isti mah nije se usuđivao uvrijediti ga. Jock je hodao gore-dolje po hodniku, pomišljajući bijesno na medicinsku sestru koja ga je pokušala uvjeritikako je pravo čudo što je Freddy nakon ove nesreće uopće ostala živa. Što je ta žena uopće znala o tome?

Naravno da će ostati živa. Uopće nije imala nesreću, za ime Krista, kako su ti ljudi mogli samo takoupotrijebiti tu riječ? Ona se samo loše spustila, imala je grubo prizemljenje jer je letjela prebrzo. Ljudi neumiru od lošeg prizemljenja; malo se protresu, slome nogu ili ključnu kost, pa možda i više kostiju, ali kostinaposljetku zacijele i nitko od toga ne umire. Što je Weitz mislio kad je govorio o – unutarnjoj ozljediglave? Ako joj je pukla kost lubanje, što onda?U hodniku je bilo nekoliko stolica i Jock se pokušao smjestiti na časak. Prohodao je toliko milja da je noge

jedva podizao, ali sjediti je bilo još teže; dok se kretao imao je osjećaj da nešto obavlja, a ne samo bespomoćno sjedi. Ispružio se u naslonjaču, u onom istom položaju lažnog odmaranja kao kad je njegovo jato očekivalo nalog za uzlijetanje i polazak u bitku. Neka vrag odnese one nesposobne i zločinačke idiote na zračnom tornju u Burbanku koji jučer nisu zatvoriliaerodrom za promet. Nikome nije smjelo biti dopušteno da leti po onakvom vremenu. Neka vrag odnese ione dobronamjerne ali nespretne idiote iz kavane u zračnoj luci na Catalini, koji su je spasili. Sam Bog znakoliko su novih šteta načinili noseći je uzbrdo kao vreću krumpira, dopuštajući da se udara dok su je

prevozili vijugavom cestom dolje prema luci i zatim na plovidbi barkom do kopna. Kriste, kako je to biloužasno mjesto za prizemljenje po onakvoj magli! Neka vrag za sva vremena odnese aerodrom na Catalinizato što je uopće postojao. Na visini od petnaest stotina milja, bez nadzornog tornja i radijske komunikacije

– trebalo bi ga razoriti u komadiće, kako više nikom ne bi palo na um da se kao Freddy pokuša spustiti uz

vidljivost ravnu nuli. Očito se našla izvan pravog smjera, izgubljena u naglom naletu magle – to je bilo jedino objašnjenje zašto se našla sučelice onoj izdajničkoj i ubitačnoj stijeni. Freddy je bila pažljiv pilot, zašest godina službe u ATA-i nije slomila ni travku, da se o zrakoplovima i ne govori.Ali što ju je natjeralo da poleti jučer u zoru? Kakva je to šašava ideja morala biti, Jock se pitao u očaju,

pomišljajući na sve ono što je obećao sebi da će kazati Freddy, što joj je naumio reći u onoj besanoj noćinakon veselice Orlova jata. Naumio je otići joj kući još u vrijeme doručka i prisiliti je da ga sasluša, da garazumije i oprosti mu. I ona bi to sigurno učinila, bio je siguran, jer nitko ga nije mogao razuvjeriti da gaFreddy napokon ne bi zavoljela, kao što je on oduvijek volio nju. Ne može se odustati od... prave ljubavi,netom što ste je pronašli. Zar ne?U svjetiljci na stropu ležala je mrtva muha, učini se Freddy, nejasno svjesnoj da je to isto pomislila većranije, dok su nad njom kružili kovitlaci vremena koji nisu imali ni početka ni kraja. Možda je upravo to bio

pakao: ležati zauvijek nepokretno, potpuno sama, nesposobna oglasiti se, na samome dnu neke bijele posudeispunjene do ruba tamnim, pogibeljnim vodama i promatrati mrlju mrtve muhe u svjetiljci koja kao da jeneprekidno upaljena. Je li možda gledala u ogledalo? Nije li možda ona sama bila ona tamna mrljazarobljena u staklenoj lopti? U njezinim sljepoočnicama počeše odbijati udari panike kakvu još nikad nijeupoznala; shvatila je kako nikad neće moći pozvati u pomoć. Oči joj se otvoriše, ali usta bijahu pokrivena aruke zarobljene, nesposobne za pokret. Bila je živa zakopana.

– Probudili ste se, – reče joj neki muški glas, – dobra djevojko. Neka ruka prihvati joj ručni zglob i palacčvrsto pritisnu mjesto gdje je udaralo bilo. Bio je to spas. Nije bila u paklu. Nije bila osuđena na propast.

– Ne pokušavajte me ništa pitati, reče joj muški glas kad se drugi put probudila. – Vilica vam je slomljena ispojena žicom, kako bi mogla zarasti. Zato ne možete govoriti. Reći ću vam sve što biste željeli doznati. Nezlorabite svoju snagu, trebat ćete je svu. Opora-vit ćete se i bit ćete kao nova, obećavam vam to, ali zasad ste

još vrlo slabi i znam da vas sve boli. Dajemo vam onoliko sredstava protiv bolova koliko uopće smijemo, ali bol se ne može potpuno ukloniti. Ja sam doktor David Weitz. Vi ste Freddy Longbridge. Nalazite se u bolnici Libanonski cedrovi. Vaša je majka doputovala iz Francuske i ona se brine za vašu malu kćerku. Objesu dobro. Na vama je jedini zadatak da se oporavljate. Zasad ne možete imati posjete. Pokušajte ne brinuti ni



o čemu. Svijet će se već o sebi brinuti, jamčim vam to. Samo se opustite i spavajte. Dok budete spavali,oporavljat ćete se. Kad god se probudite sestra će me potražiti ma gdje bio, i doći ću do vas čim budemmogao. Imate njegovateljice koje se brinu samo o vama, pa nikad nećete biti ostavljeni sami, ni časak. Ne

brinite, ozdravit ćete. Spavajte sada, gospođo Longbridge, samo zatvorite oči i otplovite nekamo. Nemojtese ni o čemu brinuti, ja sam uz vas. Freddy mu pokuša zahvaliti makar očima. On je pogleda i nasmiješi se, pa ona shvati da ju je razumio.Zatvori oči i usne.

– Danas biste mogli pokušati malo govoriti, predloži joj David Weitz. Tijekom tri tjedna u komi hranjena jeintravenski, a zatim na slamku, sve dok joj vilica nije zacijeljela. Jučer su bile izvučene žice, ali još se

plašila da progovori. – Annie? – upita ona ne mičući usnice, slabašnim glasom koji je dolazio iz same dubine grla. – Ona je izvrsno. Upravo je u školi. Vaša majka doći će uskoro. Kako se osjećate? – Bolje. – Tako i izgledate. Mnogo, mnogo bolje. – Koliko... dugo? – Koliko dugo ste ovdje? Više od jednog mjeseca, ali to nije važno. Sada, kad možete govoriti, neće vam seviše činiti tako dugo.

– Koliko... još?

– Ne mogu vam sigurno reći. Udarili ste glavom o stijenu kad ste ispali iz aviona. To je uzrokovalo ono štomi nazivamo unutarnjom ozljedom glave – to je ozljeda kad nema loma kosti lubanje, ali je udaromozlijeđen mozak – kao neko teško nagnje-čenje – zbog čega dolazi do akumulacije fluida. Zato ste i bili ukomi, od trenutka kad ste udarili o stijenu. Ipak, koma je bila razmjerno kratka. Kad fluid definitivnonestane, možete se nadati potpunom oporavku, iako ćete, možda, imati neki gubitak memorije. Zasad još neznamo koliko će sve to potrajati. Vaš će oporavak biti spor, i ne možemo ga ubrzati. U međuvremenu, jošmnogo toga na vama mora zarasti. Obje slomljene noge, jedna nadlaktica, jedan ručni zglob, slomljen nos i

jabučna kost – na sreću, nije vam ozlijeđena kralježnica i nema lomova zdjelične kosti. Oporavljate se vrlodobro.David Weitz nagnu se nad nju, promatrajući je pozorno kroz naočale, pa su joj se njegove tamne oči koje sužmirkale odjednom učinile prevelike. Pokušavala je shvatiti sve što joj je upravo kazao. – Nemojte

razmišljati o svojim ranama, reče joj kao da joj je pročitao misao. – Ponosim se vama – dobro ćete seoporaviti. Htio bih vam reći kako ima mnogo toga o čemu moramo razmišljati, ali ništa nije izvan našegnadzora. Jeste li u stanju vidjeti svoju majku? Da? U redu, ali upozorit ću je neka ostane samo nekolikominuta. Vratit ću se kasnije. Bila je tako sretna kad je ugledala majku. Freddy zaklopi oči jer se osjećala iscrpljenom i nakon kratkog

posjeta. Nije imala snage govoriti, osim pred doktorom. Sve do danas kretala se samim rubom života, i to joj je bilo jedino pitanje kao i odgovor. – Svijet će se već o sebi pobrinuti, rekao joj je David Weitz, i kroz bol,konfuziju u glavi, tijekom strašnih noći i dana ispunjenih strahom, sva u zavojima, sa sašivenom vilicom, sudovima u gipsu, s jednom cijelom rukom, držala se životne vrijednosti njegovih riječi. Neprekidno ih je usebi ponavljala, u njima je postojala neka čarolija i dio njegove snage prešao je i na nju. Odustala je od svojevolje, maknula ju je u stranu i činila ono što joj je on govorio, jer se potpuno pouzdaval a u Davida Weitza.

Njegova je naklonost bila apstraktna, usmjerena tek na ozdravljenje, ali i osobna, jer je ona bila njegov pacijent.Sada, dolaskom Eve, stvarni svijet ušao je u njezinu bolničku sobu, svijet koji joj nije bio dobrodošao. Bila

je još odviše krhka, slomljena, odviše slaba da bi se njime bavila. Nije željela razmišljati o ljudima nitirazgovarati s njima. Njoj je bio prevelik zahtjev i samo to da pokuša nekako uobličiti usta u osmijeh. Reći ćesestrama kako je još prerano za posjete, odluči Freddy. Pitala se samo jedno – kad će se ponovno vratitiDavid Weitz da je pregleda.

– Sestre mi kažu da niste zahtijevali ogledalo, reče joj David Weitz. – Ne. – Vaše lice nije tako loše kako se možda pribojavate. Uz pomoć plastične kirurgije možete se nadati da ćeteizgledati onako kako ste izgledali i ranije. Na sreću, Kalifornija je svjetsko stjecište plastičnih kirurga. Ostat

će možda nekoliko ožiljaka od raz-derotina koje ste pretrpjeli – to će ovisiti o tome koliko će vam zacijeljetikoža, ali uglavnom ćete ih moći pokriti kosom. Ali kad je posrijedi sviranje na violončelu –

– Tko vam je rekao da sam svirala čelo? Nikad ga nisam ni dotakla. – To je dosjetka. U svakom slučaju, tu funkciju ne bismo mogli obnoviti.



Freddy se nasmija\prvi put nakon nesreće. – Je li to doktorska dosjetka? – Da, ona klasična. – A što bi bilo da ste je izrekli pred nekim čelistom? – Ne bih to učinio. Upitao sam Annie za svaki slučaj. – Zahvaljujem vam što ste je upozorili kako izgledam. Zabrinjavala sam se da će se prestrašiti kad meugleda. Rekla mi je da ste joj crtežima pokazali kako izgledaju svi moji zavoji i gipsani kalupi.

– Ona je sjajno dijete. – Imate li vi djece? – Ne. Razveo sam se prije mnogo vremena, a prethodno nisam imao sredstava za njih. – I ja sam razvedena. – Rekla mi je Annie. – To je bio lijep razgovor među vama! O čemu ste još pričali? – O njezinu ocu, o školi, o namjerama da nauči letjeti. – Hoću li izići odavde prije nego što počnu njezine ljetne ferije? – Ne vjerujem. Još ne možete napustiti ni krevet. A kad to učinite, mišići će vam biti jako slabi od dugaležanja. Bit će vam potrebno mnogo fizikalne terapije.

– Poslat ću je u Englesku. Može provesti ljeto u Longbridge Grangeu s djedom i bakom. I njezin je otacvjerojatno ondje.

– Jest, ondje je. Razgovarao sam s njim mnogo puta telefonom. Ali ne toliko često koliko s gospodinomHamptonom. – Dosađuje li vam? – Ne češće od dva puta dnevno. Dobro, ponekad i tri puta. On ne može shvatiti da ne želite posjete. Jeste lizaista sigurni da ga ne želite vidjeti?

– Apsolutno. Ali vidjet ću Swedea Castellija i s njim urediti da vas Jock prestane nazivati, reče Freddyodlučno.

– Imate li neke predstave o tome koliko vam se stanje poboljšava, gospođo Longbridge? – Svakako, zahvaljujući vama, doktore Weitz. – Glupost. Vi ste veliki borac. Oni prvi tjedni... bio sam uistinu zabrinut. – Ja se nisam zabrinjavala. Rekli ste mi da se ne brinem, pa nisam. Kako ste mi rekli, vi ste ovdje zbog

mene. – Sjećate se toga, gospođo Longbridge? – Freddy. Hoćete li me zvati Freddy? – Naravno. Ja sam David. – To već znam. – Moram poći. Navratit ću kasnije da vas ponovno pogledam, prije nego što odem iz ureda. – Hvala, Davide. – Isuse, Freddy, zar si zamišljala da si još uvijek kaskader za zračne akrobacije? Kako to izgledaš? – –Znam, Swede. Ovdje su mi rekli da izgledam gore nego što zapravo jesam. Nisam još pregledala na sebi svuštetu. Ali opo-ravit ću se... samo je pitanje vremena i strpljenja. Ne brini se. Što ima nova kod Orlova?

– Posao ide izvrsno. Svi avioni lete, natovareni u oba smjera, i naši su dioničari vrlo zadovoljni. Ipak, moral

u glavnom uredu prilično je nizak. – Što to znači? – Nedostaješ nam. Tvoje vedro lice, način kako hodaš i tvoje spretne dosjetke da nas održavaš u formi. – Bolje da se navikneš, Swede. Ja se ne vraćam. – Nisi sad u okolnostima da bi mogla donositi odluke. Jednostavno, ne vjerujem ti. – Kako hoćeš, nije me briga. Gledaj, Swede, trebao bi nagovoriti Jocka da prestane nazivati doktora Weitza.On je vrlo zaposlen čovjek i nema vremena za nepotrebne r azgovore.

– To će biti jako teško, jer je Jock u lošoj formi. Goroj od tebe, ako se ne uzmu u obzir tvoji gipsani kalupi izavoji.

– Nije me briga u kakvoj je on formi. Jednostavno, ne želim ga vidjeti. Ali on ne smije dosađivati doktoruWeitzu. Hoćeš li mu to utuviti u glavu?

– Mogu pokušati, ali znaš kakav je Jock. – Nažalost, znam. Odviše dobro. – Dovraga, Freddy, nisam znao da možeš biti toliko zlovoljna. – Bilo je već vrijeme da se počnem brinuti za sebe, Swede.



– Što to znači? – Swede, stari prijatelju, nemam u sebi još dovoljno snage. Hvala ti što si došao, računam na tebe u vezi sJockom.

– Svakako, Freddy. Pripazi na sebe. Jock nije jedini čiji je moral nizak. – Poljubi me, Swede. – Gips na tvojim nožnim prstima čini mi se osobito privlačnim. Eve je nagovorila Freddy da uzme Annie iz škole što prije, kako bi mogla odletjeti u Europu sa svojom

bakom. Ostavit će je kod Tonyja u Londonu, prije nego što proslijedi za Pariz. Evu su hitno trebali uChampagni, gdje uobičajena gostoprimstva ne bi mogla početi bez nje. Već je ionako bila odviše dugoodsutna iz Valmonta.Jock ih je odvezao do zračne luke gdje će se ukrcati u zrakoplov za New York. Dok su čekali na ukrcaj,Annie je pogledom istraživala aerodrom, a Jock je mrzovoljno sjedio uz Evu, očekujući da ode.

– Dovraga, Eva. Doista ćeš mi manjkati, reče joj on, zgrabivši je za ruku i stišćući je. – Dragi Jock. Sve te večere, odlasci u kino, vožnje vikendom -što bismo Annie i ja bez tebe? Nisi namdopustio da se osjećamo same ni časak. Ti si najdivniji prijatelj. Imaš stalni poziv da nas posjetiš uChampagni i ostaneš ondje koliko god i kad god želiš.

– Možda jednog dana. Eva, poslušaj me, o Freddy – – Pokušavala sam, Jock, znaš da sam pokušavala nekoliko puta, ali ona te jednostavno ne želi vidjeti.

Pomislila sam... možda čeka dok joj se popravi izgled. Možda je to samo taština. – Zar Freddy pati od taštine? Daj, Eva, i sama znaš kako to nema veze. – Jockove nesređene crte lica pretvorile su se u krinku beznađa. – Vjerojatno si u pravu, uzdahnu Eve. – Ali ona o tome ne želi govoriti. Nisam mogla iz nje izvući nijednoobjašnjenje. Fre-ddy mi doduše ne govori o mnogim stvarima, takav je naš međusobni odnos oduvijek...obje moje kćeri znale su preda mnom čuvati svoje tajne. Pa i ja sam... i ja sam imala svoje ta jne. Mi smotakva obitelj. S Delphinom je ipak nešto različito – mnogo se povjeravamo jedna drugoj, ali Freddy – – Eveslegnu ramenima. Čak ni ovako ranjena i slaba, Freddy nije bila voljna povjeriti se majci.

– Ona hulja Weitz, sigurno se pokušava s njom zabavljati, reče Jock obuzet mračnom sumnjom. I njegovazlatna kosa koja mu je padala na čelo kao da je potamnjela u očaju.

– Ali, Jock! Ne dopuštaš li svojoj mašti odviše slobode? Jadna Freddy trenutačno jedva može biti predmet

želja. – Ti si njezina majka i ne možeš shvatiti Freddy. On će se zanijeti... njezinim duhom. – Freddy je pacijent doktora Weitza. Njega zanima jedino to da se ona oporavi. Doktori se ne 'zabavljaju' sasvakom ženom koja je njihov pacijent.

– Ona je različita od bilo koje žene. Uvijek je bila različita. Nijedna joj nije ni blizu. – Neću se s tobom prepirati, Jock. Gledaj, kad ona jednom napusti bolnicu, kad budeš mogao s njom porazgovarati, odnos među vama dvoma može se promijeniti. Što god bio problem, sad ne možeš ništaučiniti. Prepusti to vremenu.

– Imam li izbora? – upita on, oslonivši se glavom na ruke. Ne, pomisli Eve, nema izbora. Sigurno si je strašno uvrijedio, Jock, ti zaljubljeni, plemeniti, nejasni izvrndavi muški stvore, i ne znajući što si učinio. Freddy poklanja svoju ljubav tako potpuno, tako slijepo,

predano i rijetko – ali ako te jednom odbaci iz svog života, nema više nade. Pogledaj što se dogodilo Tonyju. Nikad nije o njemu prozborila ni riječi. Jednako je bilo i s McGuireom – kao da su obojica za nju prestala postojati... kao da nikad nisu ni postojali. Eve promotri Jocka koji je sjedio uz nju bijedno skvrčen, i pomislikako njezina ljubljena, nepokorna i tvrdoglava kći Marie-Frederique mora biti klinički luda. Kad bi nekitoliko ljubazan i pristojan čovjek kao što je Jock bio zaljubljen u nju toliko dugo vremena koliko je sumnjalada je zaljubljen u Freddy, ona bi mu svakako pružila neku mogućnost, bez obzira na to što on učinio. Unajmanju ruku jednu sitnu i oskudnu priliku. Što bi mogla pritom izgubiti?* * *

Nije bilo dvojbe da sad izgleda sasvim dobro, priznade sebi Freddy dok je držala u ruci ogledalo, jednog popodneva potkraj kolovoza. Osim dugog i tankog bijelog ožiljka koji je tekao od uha gotovo do brade,ožiljka koji nikad neće moći biti prikriven kozmetikom, preplanulošću od sunca ili vještim češljanjem – ona

priznade sebi da je ista kao prije. Na fizikalnu terapiju u bolnici trošila je najveći dio vremena. Mogla je sadhodati ne hramljući, mišići su joj dobili nekadašnju snagu. Zašto je i dalje bila u bolnici? Nije imala prava zauzimati krevet koji bi mogao biti potreban nekom drugom.Ali pomisao na povratak kući, u onu golemu i praznu kuću, u kojoj nije bilo nikoga osim Helge i kućne



pomoćnice, činila joj se strašnom. Roditelji su je pozvali na jesensku berbu u Valmont, Delphine ju je pozvala u St. Tropez, gdje su ona i Armand kupili vilu u kojoj će boraviti do listopada. Ali ni ti je pozivi nisu oraspoložili. Ne bi se usudila niti otići od svoje sobe do bolničkog predvorja, pa kakoda onda putuje u Europu? Annie bi možda mogla ostati u Engleskoj do kraja školske godine. Jedna godinaškolovanja u Engleskoj sigurno bi joj dobro došla, pogotovo što je bila potpuno sretna s Pene-lopom,Geraldom i Tony jem. Freddy pomisli kako u tom slučaju ne bi trebala napustiti bolnicu, izići iz svoje sobe. Osjećala se sigurnom u Cedrovima. Na svijetu je bilo tako malo sigurnih mjesta. Zar Delphine i majka nisuto mogle shvatiti? Nisu li bile svjesne opasnosti koja joj je prijetila? Kako su mogle očekiva ti da ih posjeti,kao da su živjeli iza prvog ugla? Zar nisu shvaćali da je osoba u njezinu stanju morala imati na raspolaganjuneki mali ali poznati prostor, siguran prostor u kojemu nije morala osjećati odgovornost, donositi odluke,

podnositi brige, patiti pred strahovima, opasnostima, iznenađenjima? Jedva se mogla natjerati da prevaljuje put od svoje sobe do fizikalne terapije, i samo joj je izvjesnost povratka u njezinu sigurnu sobu davala snageda prođe kroz ono dugo i bučno predvorje, niza stube pa opet uza stube. Nije se služila dizalom... nije gaželjela upotrijebiti i nikad to neće, bez obzira koliko ju je kretanje stubama umaralo. Dizalo je za nju bilološe i opasno mjesto.

– Kako se danas osjećate, gospođo Longbridge? – upita je glavna sestra na katu ušavši u sobu. – Pa viizgledate sjajno!

– Osjećam se očajno, odvrati joj Freddy. – Kao da me sve boli, ne znam, zapravo, zašto se osjećam tako

loše. Gospođo Hill, danas neću uzeti večeru, jednostavno nemam snage za to. – Koliko čujem, imaš loš dan, reče joj tiho David Weitz. Nećeš ni večeru? – Sve me boli, promrmlja Freddy, skvrčena u krevetu s plahtom navučenom do brade. – Baš sve? Od glave do pete? – Da. – Dat ću ti dva aspirina i malo se s tobom provozati. To je jedini lijek kad boli baš sve. – Ne! – Ne želiš napustiti bolnicu, zar ne, Freddy?' – Ne budi smiješan! – Aha! To je siguran znak da je pacijentu bolje. Onoga časa kad kažeš svom doktoru da je smiješan,spremna si za odlazak odavde. Nema tog doktora koji je smiješan u bolnici, to se protivi pravilima. Dat ću ti

pet minuta da se obučeš. Odvest ćemo se na obalu da pogledamo zalaz sunca. – Ne mogu. Neću. Ne bih uostalom mogla na sebe navući odjeću. Osjećam se za to odviše loše. – Pet minuta. Ili ćeš poći u spavaćici i kućnom ogrtaču. – Zar ti ne pada na um ništa drugo osim da me kinjiš? – Trenutačno ništa. – Govno! – Ne treba ti ni aspirin. Pet minuta, počinjem s odbrojavanjem. – Gospođa želi ledenu pileću juhu, a ja ću uzeti martini s vot-kom, reče David konobaru kod Jacka na obali,dok su se smještali u barske stolice okrenute zalazu sunca.

– Bolje dva martinija, usprotivi se Freddy. – Meni dvostruki. – Moja majka je uvijek preporučivala pileću juhu, pobuni se David.

– Ali njezin sin misli kako sam dovoljno dobro da mogu napustiti bolnicu. Je li tvoja majka išla u školu zamedicinske sestre?

– Sve Židovke razumiju se u medicinu, čak i kad im sinovi nisu doktori. Pa i onda kad imaju samo kćeri. – Smijem piti alkohol, zar ne – Ne škodi mi, je li tako? Želim čuti tvoje mišljenje, ne tvoje majke. – Naravno. Možeš sve što si mogla prije nesreće. – Imala sam tada vrašku sreću, zar ne? – upita ona ozbiljno. – Vrašku. – Još uvijek se ne mogu sjetiti što se dogodilo. – To je tipično. Gubitak memorije kritičnog događaja često je povezan s unutarnjom ozljedom glave.Memorija se može vratiti, ali i ne mora. Ne možeš na to utjecati.Freddy je ušutjela, gledajući kroz prozor, golem poput izloga, dok su vani dva čovjeka spuštala zavjesu od

tanke sive plastike kako bi ublažila učinak sunčanih zraka sunca na zalazu, što su činili svakog predvečerja utom glasovitom ribljem restoranu na molu. Lijevo od restorana, u daljini, prostirao se zabavni park s nekimstarim karambolskim trkalištem. Shvati kako može jasno razlikovati ljude koji su sjedili u vozilima natrkalištu. Vid joj više nije bio oslabljen. Spusti brzo pogled. To, što može vidjeti tako daleko i tako oštro,



izazvalo je u njoj žestoku nervozu. Freddy se osvrnu prema Davidu Weitzu i poče ga promatrati onako pozorno kako je on nju promatrao svih proteklih mjeseci. To je od nje zahtijevala pristojnost. Tamne kose,dobro podšišane, s jednim ili dva siva pramena, duboke brazde sa svake strane usta, dugo i istaknuto lice snečim što je podsjećalo na tužnog klauna, ali što je smjesta nestalo čim bi se nasmiješio, širo ke i pune usne,

profesorske naočale s rožnatim okvirom. Još ga nije vidjela bez tih naočala. – Nosiš li ih uvijek? – upita. – Samo kad želim dobro vidjeti. Koliko se sjećam, skidam ih pod tušem čim pronađem sapun. – Ne znam ništa o tebi, osim što te bolničarke drže bogom. – Obično pretjeruju... barem malo. – A što radi bog kad ne radi? – Nepredvidljiv sam, zamršen, usukan i tajanstveno proturječan. Zapravo, sasvim fascinantan. Bivši samigrač ragbija – s najviše dobivenih glasova kao obrambeni igrač u Ivy ligi. Također sam šahovski majstor.Hobi mi je polo i nekoliko mojih konja upravo provodi ljeto u Argentini. Moja odijela rade se po mjeri ulondonskom Savile Rowu i posjedujem priličnu zbirku najboljih burgundskih vina u mome zračnokondicioniranom vinskom podrumu. Obilazim ih povremeno kako se ne bi stvorio dojam da ih zapuštam.Prije odlaska na spavanje redovito pročitam po tri stranice Sartrea na francuskom i mogu po sjećanju citiratiiz djela Tolstoja, Jane Austen i Henrvja Millera kao i Kama Sutru.

– Hmmrn.

– Zapravo, igrao sam šah... u srednjoj školi. Ipak, pamte me kao dobrog igrača ping-ponga. – Što si radio tijekom rata? – Medicinski korpus. Nikad nisam bio preko oceana. – Što radiš u slobodno vrijeme? – Imam kuću u Brentvvoodu i obično ostajem u njoj kad mi se pruži prilika. Pomalo čitam, pomalo slušamglazbu, ponekad, vikendom, izvezem se i šetam duž obale. Vidim se s nekoliko starih prijatelja. Obilazimneka mjesta – restorane, kina – ali uglavnom radim.

– Ako si pokušao djelovati dosadno, nisi uspio. – U usporedbi s onim što sam čuo o tvom životu, moj život je bez pustolovina i napetosti, kako se to većdogađa – ali ipak, medicina nikad nije dosadna, i to je ono čime se bavim.

– Spašavajući po jednog pacijenta svaki dan?

– Ne baš tako, ali ima i takvih trenutaka. Što ti još mogu reći? – Rekao si sve. Umirem od gladi. – Freddy se pokušala malo razmetati, znajući da je u svojoj suknji visokogstruka boje lavande te seljačkoj bluzi od bijelog pamuka, što joj je Eve stavila u ormar prije nego što jeotputovala, izgledala bolje nego ikad u prethodnih nekoliko mjeseci.

– Ovdašnji specijalitet je pompano pržen u nauljenom papiru, ali ja sam više raspoložen za jastoga kuhanogna pari. Da zatražim jelovnik?

– I ja ću jastoga, molim, reče Freddy, osjećajući se vrlo zadovoljnom. Doktori uvijek znaju sve o vama, alivi nikad ne znate ništa o njima, pa su oni redovito u prednosti. Napokon je doznala nešto o Davidu Weitzu,

pomisli. Uostalom, već je znala mnogo važnih stvari, da je ljubazan, strpljiv, toliko uviđavan prema pacijentima da je to graničilo i s nekom izvanosjetilnom percepcijom, strasno obuzet svojim poslom. Sad biga još mogla zamislili u sjenovitoj i udobnoj kući u Brentwoodu kako čita neku knjigu ili hoda po pijesku uz

valove, dakako bos, sa zavrnutim hlačama. I s naočalama, naravno, kako se ne bi izgubio ili nagazio namorsku zvijezdu.Kad su jastozi bili pripremljeni sjeli su za stol, a konobar ih je umotao u golemi podbradač što ga je dobivaosvatko tko je naručio jastoga, tražio ga ili ne. Golemi jastozi iz Mainea – koji su prevezeni s jednog krajazemlje na drugi jamačno uslugom Orlova – obuzeli su im svu pažnju.

Nemoguće je jesti jastoga u društvu s nekom osobom ako se uz nju ne osjećate ugodno; ako nemameđusobne ugode, bit ćete prisiljeni ograničiti se na sredinu, a zanemariti kliješta, noge i ostale djeliće kojisu zapravo najslasniji. Za Freddy je to bio prvi jastog u zamalo godinu dana i ona se baci na njega s dužnom

pozornošću, služeći se krckalicom i dugom zašiljenom vilicom, a kad ne bi pomogao ni taj alat, prstima izubima. Dvaput je zatražila još topljenog maslaca, a jedino što je još pritom rekla bilo je – Dodaj mi limun.Kad su jastozi pojedeni, Freddy zadovoljno odahnu i poče se dotjerivati uz pomoć ubrusa i velike zdjele s

toplom vodom i narezanim limunima, koja je već prethodno bila servirana pred svako od njih dvoje. Nakonšto je zadovoljno ustanovila da je oprala lice i ruke koliko je to bilo moguće, ona razveza podbra -dač pa jojse ukaza lice koje je podsjećalo na zadovoljno dijete nakon kupke. – Kolač od sira? – upita glasno. – Ilisladoled?



– Oboje, zaključi David, nasloni se prema njoj i poljubi je u usta. Freddy zinu iznenađeno. – Volim ženukoja zna iz jastoga izvući ono najbolje, objasni on.

– Toliko je voliš da je moraš poljubiti? – Takoreći. – On je ponovno poljubi, a naočale mu udariše u njezin nos. – Oprosti, reče joj. – Skini naočale, predloži mu ona. – Onda te ne bih mogao vidjeti. – Savršeno dobro znaš kako izgledam. – Ne ovakvu, kad si sretna. Sretna si, Freddy, zar ne? – Da, odvrati ona polagano. – Jesam. – Ali ne sasvim? – Ne... ne sasvim, odvrati Freddy, pokušavajući ostati poštena spram svojih emocija koje nije posverazumjela. O kojima se nije mogla, nije htjela prisiliti da misli. – Tu mi nitko ne može pomoći – čini mi seda sam... malo potištena negdje ispod kože... zbog mnogih razloga.... to je komplicirano... ali nadam se da će

prestati samo od sebe. Vjerojatno je to pitanje vremena. Davide, sretna sam u ovom trenutku, zapravo samsretna otkako smo ovamo došli, i to je više sreće nego što sam je ukupno imala u jako mnogo vremena. Onodrugo... što nije sreća, to nije tvoj problem.

– Ipak, jest. – Zašto? Rekao si mi da sam spremna za odlazak kući. Izvukao si me iz moga gnijezda. Nakon ovog jastoga,

ne mogu više tvrditi kako sam preslaba. Trebam li još uvijek liječničku pomoć? – Tehnički gledano ne. Ali ja bih se želio i dalje brinuti o tebi. – Kako? – Htio bih se... oženiti tobom. Nemoj reći ne! Nemoj reći ništa! Nemoj me početi uvjeravati kako ne znamšto govorim i kako je nemoguće predložiti nekom brak nakon jednog spoja i dvaju poljubaca. Moguće je – jasam to upravo učinio iako inače u životu nisam donosio nagle odluke. Poznajem te bolje nego što možeš izamisliti. I ja znam kako je sve to prebrzo, kako nisam trebao ništa reći – ali nisam mogao. Želim da znaš štoosjećam prema tebi. Ja ću i dalje tako osjećati, a ti možeš pričekati i reći mi što si odlučila... kad odlučiš. To

je dovoljno, ne moramo više trošiti riječi. – Bože, zavapi Freddy. – O čemu ćemo razgovarati na sljedećem spoju?

Glava 24

Newyorčani su se vazda voljeli hvastati svojim gradom, a Bruno de Lancel bio je s njima savršeno suglasan.Zar Manhattan nije bio kultiviraniji i intelektualniji od Londona? Bogatiji i imperijalniji od Rima?Dramatičniji, čak i romantičniji od Pariza? Da, sve to i još ponešto. Što god su dobroga pripisivali svomegradu on im je to priznavao, makar i nerado, dok ga je taksi vozio na večeru koju je . John Allen upriličio na

početku listopada 1951. Marie de La Rochefoucauld vratila se s ljetovanja u dolini Loire slobodna i netaknuta kao što je bila i

prošlog lipnja, kad ju je ispratio na Ile de France u luci. Otkako se vratila, Bruno je uspijevao s njom provesti dio vremena gotovo svakog vikenda, premda je i dalje odbijala sve pozive izuzev popodnevneekskurzije i tihe večere u malim restoranima. Objasnila mu je koliko je njezina obitelj bila razočarana što

cijelog ljeta nije mogao doputovati u Francusku. – Majka mi je rekla kako bi te voljela upoznati, nakon svega što sam joj o tebi ispričala, a moja braćaračunala su s tobom za tenis... ukratko, nedostajao si nam, Bruno. Ne smiješ nas još jedanput razočarati, rečemu Marie blago i napola se šaleći, ali uz stidljivo prodoran pogled što ga je Bruno, koji je umio zabilježitisvaku promjenu u stupnju njezine prisnosti, ocijenio kao najtopliji znak koji mu je ikad dotad uputila.Večera kod Allenovih bila je namijenjena proslavi Marijina rođendana. Bruno je tjednima tražio neki darkoji bi ona prihvatila ne držeći ga odviše važnim, a koji bi pritom ipak bio dostojan te suverene djevojke.

Naposljetku se odlučio za prvo izdanje Alice u zemlji čudesa, knjigu koju je ona voljela a da on nikako nijemogao shvatiti zašto, premda ju je pročitao s pozornošću zaljubljena čovjeka, u nadi da će mu knjiga datineki ključ njezina karaktera. Stajala je pravu gomilu novca, što je bila činjenica za koju se on nadao da jeMarie neće primijetiti. Uostalom, knjiga kao dar uvijek se mogla prihvatiti.

Bruno je sjedio u salonu Allenovih vrlo uzbuđen, ali i dobro prikrivajući svoju ljubomoru iščekivanja, jer jeznao da je popis uzvanika odredila Marie, a ne gospođa Allen. Kad je prispio, pozdravila ga je Šarah Allenuz objašnjenje da se Marie još oblači. – Zapela je u gužvi vozeći se podzemnom željeznicom od Columbije,i to upravo večeras... štoviše, ovo je formalna večera a ona je uz vas pozvala još samo dvanaest prijatelja,



potužila se ona. – Voljela bih da je Marie pristala na ples... ona ima toliko prijatelja... ali nije htjela prihvatitinikakvu gužvu.Bit će ih dakle još dvanaestoro uz njega, razmišljao je Bruno dok su gosti dolazili. Četvero su bili najdražiMarijini profesori sa svojim ženama, jedan par činili su Allenova kći Joan i njezin zaručnik, još dva para

bijahu oženjeni prijatelji među studentskim kolegama. Uz Bruna bio je još jedan neoženjen uzvanik, ali on jedoveo i djevojku, Marijinu prijateljicu, s kojom je očito imao neki odnos. Sve njih Bruno je već prethodnoupoznao. Bio je dakle jedini neoženjeni i nevezani muškarac u društvu, zaključi on gotovo ne povjerovavši uto. Odabrala je dakle njega... ili mu je pružila priliku da on odabere nju? Ili je – a poznavajući Marie on

pomisli kako je to potpuno moguće – ona samo pro-stodušno odabrala ljude s kojima se u New Yorkunajbolje osjećala? Možda poziv upućen njemu nije upućivao ni na što drugo osim na činjenicu da je on samo

još jedan prijatelj, prijatelj na istoj razini kao i ostali gosti? Shvati da to ne može doznati, i možda nećenikad.Bruno je stajao u jednom kutu mršteći se, s tamnim lukom obrva koje su se širile ispod čela, iznad njegovakukastog i istaknutog nosa, njegovih malih, punih usana na kojima se vidio bijes zbog činjenice što je tolikozbunjen. Marie je ušla u prostoriju odjevena u usku haljinu od teške bijele svile bez naramenica koja se

pružala do poda. Njezina duga crna kosa bila je spletena u vijenac oko neprispodobive glave, koji je još višenaglašavao ponositi i vitki oblik njezina vrata. Na ušima je imala duge naušnice, s ružoliko rezanimdijamantima i velikim rubinima u sredini, dok je nasred grudi stavila golemi broš, upravo na mjestu gdje se

koža ramena, boje slonovače, pojavljivala iz haljine. Marijini dragulji bijahu tako veličanstveni, da se samo nasljedstvom moglo opravdati što ih nosi tako mladaosoba, ali ona ih je nosila jednako neusiljeno kao što je nosila neupadljive zlatne naušnice i uru sa zlatnimlancem, a to je bio jedini nakit što ga je Bruno dosad vidio na njoj. On se ugrize za usnu, nemoćno uzbuđen.Koliko god bio zaljubljen, razbjesnio se vidjevši kako Marie neočekivano i neusiljeno nosi na sebi obiteljsko

blago koje nema nikakve veze s njim. Ne bi smjela nositi ništa, pa ni par cipela, osim onoga što bi joj ondao, ne bi ga smjela iznenaditi pojavivši se u inkarnaciji kakvu nije očekivao i nije mogao nadzira ti, bezobzira koliko bila lijepa. Kad bi bila njegova, već bi je naučio reda! Večera, duga i komplicirana, bila je prava tortura za Bruna koji se našao na drugom kraju stola od Marie.Sjedila je između Johna Allena i jednog od svojih profesora, izgledajući sretnijom i uzbuđenijom nego što ju

je ikad vidio. Sa šesnaestero ljudi za stolom zajednička konverzacija bila je nemoguća, pa se Bruno

prisiljavao posvetiti susjedima. Pokušavao je neprekidno motrili Marie, a da pritom ne bude grub spramdama slijeva i zdesna. Nije ga rasporedila uza se, iako joj je očito bio povjeren raspored uzvanika, kao injihov odabir. Nije ga ni pokušala uhvatiti pogledom, reče on mračno sam sebi dok su dovršavalirođendansku tortu. Ni najosjedjivija kaćiperka na svijetu ne bi se prema njemu mogla ponijeti tako

prepredeno kao navodno pro-stodušna Marie de La Rochefoucauld. Kad bi bio njezin gospodar, već bi je podučio da se tako ne poigrava s njime! Nakon večere, dok su u salonu bili služeni kava i brendi, Bruno je pokušao zauzeti stolicu pored Marie, ali jenaslonjač pored nje već zaposjeo mlađi od dvojice profesora, onaj koji nije sjedio pored nje za večerom.Tom čovjeku nema više od trideset pet, pomisli Bruno balansirajući u ruci sa svojom demitasse i bijesno

proučavajući tog profesora koji je od kineske keramike učinio svoj životni poziv. Nije izgledao ni zbunjenoniti se činilo da je sav prašnjav, kako je Bruno zamišljao profesore. Bio je očito dobro odgojen i sudeći po

eleganciji njegove žene mora biti da je raspolagao priličnim privatnim dohotkom. Plavokosi profesorzasmijavao je Marie pošalicama na račun diplomanata, sve dok se Bruno nije osjetio prisiljen okrenuti kako

bi prikrio grimasu osvetoljubive ljubomore koja ga je obuzela.Je li moguće da je to razlog što se ljetos vratila iz Francuske ne prihvativši nekog udvarača? Je li moguće da

je bila u ljubavi s tim profesorom koji je dijelio njezine najdublje interese? Nije li ga večeras pozvala snjegovom ženom kako bi rastjerala sumnju? Koliko su bezbroj prilika imali da se svakodnevno sastaju,

pomisli Bruno, pamteći koliko je njegovim ljubavnicama bilo lako obmanjivati vlastite supruge. Nije li senjih dvoje potajice sastajalo među gomilama knjiga u knjižnici, u radionicama s krhotinama keramike, nisuli zajedno ručali, a nakon ručka... Ne! Kad bi Marie njemu pripadala, ne bi raspolagala tolikom slobodom! Raspolagao bi svakom njezinomminutom, pobrinuo bi se da nema prisnih prijatelja, nikakvih interesa osim onih što bi ih on nalazio za nju

prikladnima, ne bi joj dopustio ništa u njezinu životu što bi njega isključivalo. Uspostavio bi nadzor nadnjezinim noćima i danima, polagano, trenutak za trenutkom, tako dosjetljivo da ona nikad ne bi pomislila da

je zapravo dresira, sve dok joj ne bi bilo prekasno oduprijeti se tome. Vikontesi de Saint-Fraycourt deLancel nikad ne bi bilo dopušteno sjediti u salonu i hihotati se poput kakve školarke. Ona će već shvatiti što



joj on dopušta pa ne bi ni pokušala učiniti ništa mimo njegova odobrenja. – Još malo kave, Bruno? – To ga je upitala Marie de La Ro-chefoucauld, trgnuvši ga iz misli zbog kojih nijeni vidio da mu se približava. Kad je spustio pogled na nju sijevnuše zelene točkice u njegovim smeđimočima.

– Hvala, Marie, ne bih. Sviđa mi se kako si isplela kosu oko glave. Kao da si tek petnaestogodišnjakinja. – Mislim da inače izgledam odviše kruto. Ne pokušavaj mi laskati, naredi mu ona, tako mirno isamosvjesno, pa ipak tako ljupko da mu je srce zaigralo. Ali njegov izgled, snažan, siguran, s nekimnevidljivim oklopom kao uvijek, nije odavao ništa. – Zahvaljujem na Alici, proslijedi ona. – To jenajčarobniji dar što sam ga ikad dobila... kako si je pronašao?

– To je tajna. – Bruno, reci mi, inzistirala je ona. – To nije knjiga kakvu možeš pronaći u bilo kojoj knjižari. A ja ne volimtajne, kao ni ti, zar ne?

– Čini se da ipak imaš neke tajne s tim tvojim profesorom, dometnu Bruno, pokazujući rukom neodređeno prema plavokosom školniku. – Joe? Zar ne da je zabavan? Obožavam ga, kao i svi ostali. A njegova supruga Ellen jedna je odnajšarmantnijih žena koje sam ikad upoznala – jesi li bio u prilici s njom razgovarati? Ne? Šteta. Vjenčani sutek godinu dana, upravo mi je kazala da očekuje dijete. Divno je vidjeti dvoje ljudi tako sretnih. Možda...

– Možda – što?

– Joe i Ellen priređuju prijam za studente sljedećeg tjedna. Bi li volio doći sa mnom? Ali upozoravam te, sviostali uzvanici bit će iz odjela orijentalne umjetnosti. Ipak, mislim da bi ti se dopali... kao i ti njima. – Zašto to misliš? – upita je Bruno. – Ne bih mogao sudjelovati u onome što njih zanima. – Bruno, ponekad si tako... tako tvrdoglav! Voljeli bi te jer si ono što jesi i... – Ona zastade i Brunu se učinikako je odlučila ne reći ono što joj je upravo palo na um.

– I, pokuša on. – I što još? – Za ime božje, Bruno, oni su... čuli o tebi, reče Marie smeteno. – Mislim da su... radoznali. Neki moždamisle kako ti i ne postojiš, kako sam te ja izmislila.

– Znači, ti razgovaraš o meni sa svojim kolegama? Marie uspravi pogled da ga pogleda ravno u oči svojim iskrenim načinom, dok joj je samosvijest nestala unastupu iskrenosti. Riječi su joj bile ozbiljne i žarke, kako to kod nje još nije doživio.

– Nema pomoći, Bruno. Kako bih te mogla prikriti? – Nisam još vidjela vozača koji se toliko pridržava propisa, reče Freddy Davidu dok ju je vozio niz gotovo puste ulice Sunset Bou-levarda tamnoplavim Cadillacom, svojim gradskim kolima. Duge i česte okuke nacesti kao da su pozivale vozača da ih presijeku. – Jesi li ikad prekoračio propisanu brzinu?

– Vjerojatno, dok sam još bio u koledžu, ali ne namjerno. Kad vidiš onoliko posljedica prometnih nesreća uhitnoj pomoći, prestaje ti želja da nekamo dospiješ minutu prije, zaobilazeći druga kola s desne strane.

– To mogu sigurno razumjeti, suglasi se ona. Kad se prvi put vozila s Davidom do Jackova restorana naobali, prije dva mjeseca, pomislila je kako se on točno pridržava svih prometnih propisa zato što misli da seona osjeća nelagodno izvan bolnice. Pomislila je da se posebno brine zbog nje, znajući da doživljava šokvrtoglavice i fobičnog straha, zato što se pred njom otvorio svijet nakon mjeseci provedenih unutarzaštitničkih zidova. Pomislila je kako se on prisiljava voziti svojim snažnim kolima unutar dopuštene brzine,

što inače ne običavaju stanovnici Kalifor -nije. Sada, nakon dva mjeseca i pošto je viđala Davida barem tri puta tjedno, shvatila je da ta suzdržljivost pripada njegovoj osobnosti.Freddy se nasmiješi, opraštajući sebi tu zabludu. On je tako organiziran čovjek. Bi li ijedna žena moglazamisliti kako je taj čovjek, koji je izveo toliko smionih pothvata na živčanim sustavima svojih pacijenata,također i zaljubljeni amaterski kuhar koji se svakog recepta pridržava do posljednje pojedinosti, neuzimajući kod priprave jela ni žličicu više ili manje od onoga koliko je propisano? Koji bi njegov pacijent,upitala se, nad kojim je toliko inovativno i imaginativno primjenjivao svoja medicinska znanja, mogao i

pomisliti da je David u svojoj kući slagao knjige u police ne prema autorima, nego abecednim redoslijedomnaslova, i da knjigu prilikom čitanja nikad ni na časak ne ostavlja otvorenom, jer to šteti uvezu? Ako bi uknjižari vidio nekoga da otvara knjigu toliko nemarno da bi joj oštetio hrbat, trebalo ga je svim silamaspriječiti da glasno ne prosvjeduje. Bio je divno djetinjast u svojoj čežnji za savršenstvom.

A njegove gramofonske ploče! Naučio je Freddy da ih prihvaća samo za rubove i to dlanovima ruku, kakootisci prstiju ne bi ostavili traga na njihovim crnim, utorenim površinama; objasnio joj je zašto ih valjastaviti u zaštitni omot od prozirnog papira prije nego što se spreme u albumske korice, i to tek nakon što su

bile očišćene specijalnom tkaninom koja je s njih skidala svako zrnce prašine. Među njima je izbila



razmirica oko toga mora li se ploču pustiti da odsvira do kraja. Ponek ad bi Freddy poželjela prekinuti glazbunasred ploče, zbog bilo kojeg razloga, ali David je inzistirao da ručka njegova Magnar /oxa digne igluautomatski na kraju svirke. – Ne možeš hiti sigurna neće li igla oštetiti ploču ako je digneš rukom, objasnio

joj je on, i ona shvati da je u pravu, posramljeno se sjećajući kako su ona i Jane izmjenjivale ploče nanjihovu malom mehaničkom gramofonu kao da su igračke. David ju je zaista oblikovao, pomislila je Freddy dok se on zaustavljao pred crvenim svjetlom, pri čemu jeCadillac kočio tako neprimjetno da se to nije moglo ni osjetiti. U njezinoj je spavaonici vazda bilo nekognereda, postojalo je jedno – štakorske gnijezdo – kamo bi ona bacala časopise, pulovere, pisma i istrgnutenovinske članke, račune koje joj se nije dalo platiti, cipele kojima je bio potreban obućar i snimke koje jekanila jednog dana pospremiti u album, sve to strahovito izmiješano, da je bilo tek karikatura bilo kakvespremnice. Kad god Freddy ne bi nešto mogla pronaći na mjestu koje je bilo podobno, zavukla bi ruku u –štakorske gnijezdo – i ondje smjesta pronašla zagubljenu stvar. Ali kad je pokušala stvoriti – štakorskegnijezdo – u Davidovoj spavaonici, budući da je kod njega često boravila, on je nastupio zadivljujuće čvrsto.

– To je tek mali nedostatak, draga, reče joj on. – Bilo bi isto tako jednostavno odmah spremiti predmetetamo gdje spadaju ili ih staviti na vješalicu kad nešto skineš. Znam da je to dosadno. Znam da sam čudovišteurednosti – zato što u dvorani za operacije treba iste sekunde znati gdje se što nalazi. – Može ga savršenorazumjeti, pomisli Freddy, štoviše, i nije bilo tako teško držati predmete u redu kad je to jednom odlučila.Kod svoje kuće i dalje je imala – štakorsko gnijezdo, ali sad je već počela zbog toga osjećati krivnju. Ubrzo

će se osloboditi te navike, odluči ona čvrsto. Zapravo, ako se vjenčaju, pomisli i pritom joj se nabora nos, bilo bi najbolje da s time krene odmah i počnenavikavati redu I Annie, koja je naslijedila potrebu za – štakorskim gnijezdom. Nema li to neke veze sgenetikom?Kad je izišla iz bolnice Freddy je ipak shvatila kako nema smisla ostaviti Annie u Engleskoj cijelu školskugodinu. Previše bi joj nedostajala. Kći joj se vratila kući već na početak školske godine, premda je bilo teškovoditi romancu uz pozornu devetogo-dišnjakinju koja uz to očekuje svoj doručak svako jutro. Freddy nije ni

jednom provela cijelu noć s Davidom; nisu se zapravo nikad probudili u istom krevetu, jer ju je Davidvraćao njezinoj kući još u pristojan večernji sat. Uostalom, i sam je morao biti u Cedrovima već rano ujutro. On je bio najuviđavniji ljubavnik o kakvom bi jedna žena mogla samo sanjati, pomišljala je ona sretno dok

je on usmjeravao pažnju na cestu ispred sebe. Nježan, ugodan, ljubazan, usmjeren na njezina zadovoljstva

jednako kao i na vlastita... ili čak i više? Imala je još samo dva ljubavnika s kojima je mogla uspoređivatiDavida, ali nije se mogla sjetiti da su oni, ni Tony a ni Mac, bili toliko usmjereni na njezinu sreću kao što je bio David. Je li David možda posjedovao neku ugrađenu i jedinstvenu osjetljivost za žene, ili mu je pomagalo poznavanje ženskih neuroloških reakcija? Nije li uostalom bilo malo neukusno razmišljati na tajnačin, kad je bila do kraja zadovoljna nakon svake ljubavi s njim? Hoće li je David jednom odbaciti kao smušenu, svojeglavu, neprilagođenu iako i ugodnu poslasticu, hoće limu postati teško sudjelovati u seksu cijelu večer, pitala se Freddy, ili to ne bi bilo njemu nalik? Možda će toi učiniti jednom kad prođe vrijeme udvaranja, ako se vjenčaju – ili je samo bilo pitanje kad će se todogoditi?David se držao svoje riječi. Nije više govorio o braku, upravo kao što je obećao. Nije ju ni najmanje

prisiljavao na odluku. Zašto joj se onda pričinjalo kao da postoji neka nevidljiva snaga koja je priklanja

potvrdnom odgovoru tom čovjeku, koji je bio tako dobar prema njoj, koji se predivno brinuo o njoj iiskazivao svoju ljubav na toliko načina? Vjerojatno zato, uvjeravala je Fre-ddy sebe, što je on očiglednomuškarac za koga bi bila ludost ne udati se.Ali današnja večera ipak ju je činila živčanom. Večera s Davi-dovom majkom. Već dvaput je izbjegla taj

poziv, da bi sad napokon morala pristati. Večera s nečijom majkom nije morala značiti formalnu najavu braka, podsjećala se Freddy. To je jednostavno bio kompliment, i ništa više. Najmanje neki pritisak. Naposljetku, on je nije upoznao sa svojim sestrama, premda su te sestre vjerojatno bile razlog što je on biotako ljubazan s Annie.Uvjeravao ju je kako se večeras neće dogoditi ništa iznimno, bit će to uobičajena večera koju je on sasvojom majkom imao jedanput tjedno već godinama. – Ja sam onaj smiješni stvor kojega nazivaju dobrimsinom, reče joj, dok su njegove tamne oči pokazivale da se sa sobom izruguje. – Nije uostalom moja krivnja

što je ona dobra majčica. I ona ima dobru majku, podsjeti ga Freddy, što je uostalom on dobro znao. Da Evene živi šest tisuća milja daleko, njih bi dvije bile jednako međusobno odane kao što su bile Eve i Delphine. Sušan Griinvvald Weitz, udovica već tri godine, živjela je u jednoj od onih zelenih privatnih ulica raskošno

povučenog Bel Aira, istočno od nedalekog Brentwooda. Skrenuli su sa Sunset Boulevarda i ubrzo se našli



pred njezinom kućom, lijepo odmjerenim bijelim zdanjem u elegantnom virginijskom slogu, dobroskrivenom iza visokih pristupnih vrata.

– Flmmm, promrmlja Freddy, impresionirana i prilično iznenađena. Davidova kuća bila je veličine prikladne jednom neženji. – Mislila sam da je i tvoj otac bio liječnik. – Njegov hobi bile su investicije – u naftu i nekretnine. Uvijek je uspijevao uskladiti svoje interese. – Kako lijep vrt, primijeti Freddy zaostajući za Davidom, kao da je oklijevala prepustiti se susretu snjegovom majkom, ma koliko ona bila dobra.

– To je opet majčin hobi. Dođi draga, ona te zbilja neće pojesti. – On pozdravi djevojku koja je otvorilavrata. Kad su ušli u dnevni boravak Freddy je smjesta dobila dojam bogatstva slika-rija, kipova i vaza kao icvijeća posvuda po sobi. Tek tad je vidjela da se u sobi ne nalazi samo dobra mala majčica nego i neki drugiljudi.Sušan Weitz, visoka zamalo kao i njezin sin, digla se sabrano i ljubazno, da ih pozdravi. U njezinoj

pepeljastoj svijetloj kosi jedva da je bio koji sijedi čuperak, njezini su biseri bili najbolji koje je Freddy ikadvidjela, njezina plava oprava jednostavnija i skuplja – Freddy je jednim pogledom mogla to zaključiti -negošto su je inače nosile žene u Los Angelesu. Freddy odmah pomisli da je tu opravu jamačno naručila u Parizu.Druga joj je pomisao bila kako je Sušan Weitz vjerojatno bila pokojnikova druga žena, jer je izgledala

premlada da bi mogla biti Davidova majka.Kad je predstavljena trima ostalim ženama, Davidovim uda-nim sestrama u svojim tridesetim godinama,

Freddy je zaključila da sve one nalikuju Sušan Weitz, kao i Dav idu. S trima muževima svi oni tvorili suskupinu visokih, vitkih i privlačnih ljudi, možda nešto odviše srdačnih. Nisu promatrali Freddy potajice iliznakovito – bila je to jednostavno obiteljska večera, reče Freddy sebi, zauzevši uobičajenu ljubaznu pozu gospode Longbridge. Svi su nekako bdjeli nad njom, pa se osjećala prilično nespretno.

– Majko, nisi mi najavila da će doći i djevojke, javi se iznenađeni David. – Pa, tvoje su sestre slobodne i bile su vrlo željne da dođu. Znaš da im ne mogu odoljeti. – Govorio sam ti o svojim sestricama, zar ne? – došapnu on Freddy. – Žao mi je. – Čini se da su one sad već ipak odrasle. – Pa, ja sam od svih njih mnogo stariji, cijelu svjetlosnu godinu. Majka me je rodila kad joj je biloosamnaest. Za mene će one uvijek ostati djeca, reče on dodajući joj piće. Weitzove – kako ih je Freddy odmah okrstila jer nije zapamtila bračna prezimena triju sestara – bijahu

ljubazna čeljad, pri-vukavši u svoj razgovor odmah i Freddy, tako da se ona ubrzo počela osjećati posveuobičajeno. A kad su sjedile, nisu izgledale tako visoke. Nakon ugodne i razgovorima popraćene večere svi su se vratili u sobu za dnevni boravak. Ondje joj seodmah obratila Barbara, najavivši da je najmlađa od triju sestara.

– Vi imate samo jednu sestru, zar ne? – upita ona Freddy, iskazujući smiješkom svu svoju ljubaznost. – Da, i ona živi na moju žalost vrlo daleko. – Pogled na veliku i srdačnu obitelj Weitzovih pobudio je u njojtugu za vlastitom obitelji.

– Vidjela sam mnogo njezinih filmova. Ona je jednostavno božanstvena. David mi kaže kako joj je vaša kćiAnnie vrlo nalik.

– Da, začudno. Ali inače se jako razlikuju. Ne vjerujem da će Annie ikad postati glumica. – David kaže da Annie želi postati pilot. Čini li vas to sretnom? Kad bih ja bila majka, moram priznati kako

me ne bi oduševljavale takve ambicije, pa vjerojatno ni vas, pogotovo otkako ste prestali letjeti. Jednojmaloj djevojčici sigurno bi bilo teško da ne bude... ženstvena, ako shvaćate što sam htjela reći. Ali vjerujemda ćete je moći od toga odgovoriti. David se nada da ćete moći, ali to vam je vjerojatno i sam kazao.Usmjerite je nježno u nekom drugom pravcu – kao što je golf, na primjer. Ili tenis. To su tako korisnisportovi. U njima niste prisiljeni sve obavljati sami, kao pri letenju. Ja sam luda za golfom.Igrate li i vi golf, Freddy? Ne? Baš sramota! Ako se ikad odlučite 23 to, mogu vas odvesti do najboljegtrenera u gradu. S vašim osjećajem za koordinaciju, ili što je već to čime piloti moraju raspolagati, golf bivam apsolutno pristajao! Palo mi je sad na um – zašto ne biste ručali u klubu, a zatim bih vas moglaupoznali s trenerom? Možda ćete poželjeti da se dogovorite o poduči. U svakom slučaju, nazvat ću vas zakoji dan.

– To bi bilo vrlo ljubazno, reče Freddy, iscijedivši iz sebe smiješak. Ona nije odabrala hoće li letjeti ili ne, u

što i nije nikad ulazila, no to u svakom slučaju nije značilo da je – prestala letjeti. I kako to Barbara zamišljada bi se nekoga moglo odgovoriti od želje za letenjem, ako to zbilja želi? Zar su nju mogli uvjeriti ikakvirazlozi ili nagovaranja, bili oni ljubazni ili nasilni? Kad osjećate potrebu za tim, čežnju za usponom putnebesa i vlastitim podvizima na njima, protiv toga nijedna majka ne bi mogla ništa. A i ne bi trebala učiniti



bilo što. Ipak, Barbara je bila ljubazna i dobronamjerna. – Makni se, Bab, reče joj Dianne, druga sestra koja je bez mnogo suzdržavanja zauzela Barbarino mjesto. –Je li vam već počela pričati o treneru za golf? Ne obraćajte pažnju. Ona se doduše uspela visoko, tri godinezaredom klupski je prvak. Ja ipak mislim da je golf užasno dosadan, a i nemam vremena za nj, uz peterodjece i s još jednim na putu. Da, znam, još se ne vidi, ali na meni se to obično ne primjećuje prije šestogmjeseca... što me dakako čini sretnom. Kako sam čula vi imate samo jedno dijete? Šteta.

– Annie je rođena usred rata. Bila sam u službi... – Freddy začu sebe kako ponavlja odavno poznataobjašnjenja.

– Šteta! Ipak, još ste mladi, samo trideset jednu godinu, kaže David. Možete ih imati još cijelo tuce, samoako zaželite. Nebesa, vama se to sigurno učinilo kao strašno težak posao. Trebali ste vidjeti svoje lice!

Naravno, Freddy, samo sam se šalila. Naravno, David umire od želje za djecom. Prvi njegov brak nije potrajao toliko da bi ih mogao imati, sigurno vam je o tome pričao. Vi ste prestali radili, kako čujem. Imamneke prijatelje s djecom koji i dalje ustraju u svojoj karijeri, no ja ih zapravo žalim... To je uvijek natezanje udva smjera – ne mogu se podjednako zadovoljiti i djeca i poslovi, koliko god to netko pokušavao. Naravno,većina ih želi raditi, to poštujem, ali ne mogu odustati od pretpostavke da su učinili pogrešnu odluku, zbogkoje će kasnije žaliti. Što vi mislite?

– Nikad o tome nisam razmišljala, odgovori Freddy. – Annie je bila odgojena od majke koja je radila i,koliko vidim, nije zbog toga patila. Barem do sada.

– Oh, ne, naravno! – vrisnu Dianne. – Napokon, bio je rat i sve ostalo. Zatim ste morali započeti svoj posao. Niste sebi mogli pomoći. Ali vaša kći sigurno je vrlo sretna što ste sad s njom u kući. A kad postanetinejdžerica, veoma ćete joj biti potrebni. Zapravo, vaša vas djeca uvijek trebaju, čak i kad odrastu. Jeste liuživali u trudnoći? Ja sam tada tako sretna – pitam se zašto, zapravo? Vjerojatno je u nama nešto primitivnoi atavistično. Sada kad ne radite, nadam se kako ćete naći vremena za jedan ručak? Nazvat ću vas sljedećegtjedna i dogovoriti se s vama. Tako bi mi bilo drago da ručate s nama u kući i upoznate moju djecu. Dovraga, otkuda Dianni dojam da više neće raditi, upitala se Freddy, uspjevši joj ipak uzvratiti prijateljskimi toplim pogledom. Još nije donijela odluku o Orlovima. U trenutku fizičke slabosti rekla je Swedeu kako sene kani vratiti na posao, i još se nije predomislila, ali sve je mogućnosti i dalje držala otvorenima. Orlovi suipak bili... njezino čedo. Da, Dianne je naravno entuzijast. Sigurno je izvrsna majka i tako je dobronamjerna.

– Dolazim vas spasiti, reče Bob, jedan od Dianninih šogora, podigavši Diannu iz stolca i smjestivši se sam u

nj. – Je li vam već počela pričati o radosti trudnoće, o ekstazi trudova? Nije? Sretni ste. – On blago lupnuDiannu po stražnjici i posla je da se zabavlja drugdje. Zatim se okrenu Freddy. – Ja sam Elainin suprug –srednje sestre – i ona me poslala ovamo kad vas je ugledala u Dianninim majčinskim pandžama. Znam većšto mislite: ova je obitelj doista jako brojna – to sam i ja pomislio kad sam prvi put bio predstavljenWeitzovima. Nisam ih uopće mogao razlikovati... osim toga, kako oni samo idoliziraju Davida! On je sjajanmomak, nemojte me krivo shvatiti, ali nije svemogući Bog. Ipak, nemojte to nipošto ponoviti njegovimsestrama i njegovoj majci! Uostalom, nadam se kako se nećete osjetiti obveznom spram ovih žena, njihovihinteresa ili stajališta. Uzmite nas dvoje za primjer – Elaine i ja imamo samo dvoje djece i ne kanimo ih imativiše, ne igramo ni golf ni tenis – samo ponekad plivamo kako bismo ostali u formi. U ovoj obitelji mi smoumjerenjaci. Volimo komornu glazbu, ali je ne namećemo drugima. Ako su vam dragi koncerti, pomažitesimfonijskom orkestru. Ako je balet vaša strast, sasvim dobro, a ako mrzite balet, ima mnogo drugih

djelatnosti kojima su potrebni pokrovitelji – muzeji, sveučilišta, bolnice, što god vam se dopada. Bitno jeuklopiti se u neki zajednički projekt, slažete li se? Ako imate dovoljno vremena i novca, važno je uklopiti seu zajednicu, ne samo uzimati nego i davati.

– Svakako, prihvati Freddy, žmirkajući pred tim dinamičnim muškarcem. – Apsolutno. – Elaine i ja zamišljali smo vas tako, uzvrati zadovoljno Bob. – Nadamo se da ćete nam vi i David doći navečeru sljedećeg tjedna. Imat ćemo zanimljive ljude koji vole glazbu, neke umjetnike – svi oni vas svakakožele upoznati. Elaine će vam telefonirati sutra i upoznati vas s pojedinostima. Naći ćete se u vrlo privlačnomkrugu, prije nego što to i naslutite. I zapamtite što sam vam rekao o Weitzovima – premda izgledamo slični,zapravo smo vrlo različiti. Oh, ne, reče u sebi Freddy kad je Boba zamijenio drugi šogor, Jimmy. Vi ste, naprotiv vrlo slični – dobri,ljubazni, topli, odani jedni drugima, sretni, radišni, gostoljubivi, sigurni u sebe i u ono što želite u životu.

Takvoj obiteljskoj tvrđavi doista valja pozavidjeti. – Jimmy, svi ste se već izredali razgovarajući s Freddy, osim mene, reče Davidova majka dok se Jimmydigao da joj ustupi mjesto. – Nije došla vama u posjet nego meni – nisam smjela dopustiti da se svi pozoveteovamo na večeru.



Kad se Jlmmy povukao, Sušan Weitz pogleda Freddy ravno u oči, pogledom u kojemu se osjećalo divljenje. – Oni su svi kao mala djeca s novom lutkom, reče. – Pravo čudo da nisu skočili na vas i počeli gladiti i lizativaše lijepo lice. No toliko ih je uzbudilo što vide Davida sretnog, da im ne možete zamjeriti.

– Po mišljenju Davidovih sestara, sunce se diže i spušta kako on naredi, odvaži se primijetiti Freddy. – Donekle to i ja zapažam, prihvati Davidova majka uz smijeh. – Moj suprug običavao mi je reći kako samkrajnje nepravična. Ali kad imate tri kćeri i samo jednog sina, teško je ostati nepristran. Pogotovo ako je tajsin David.

– Da, suglasi se Freddy. – Pogotovo David. – Godinama sam se pitala kad će se ponovno zaljubiti. Običavao je na to odgovoriti kako je odviše zaposlen – kakva glupost! Znala sam da će već naći vremena kad naiđe na pravu djevojku. Nikad nije bio uvjerenineženja. Dobro! Ne želim da se crvenite više nego što ste se upravo zacrvenjeli. Ali sljedećeg tjedna

ponovno ćete navratiti, zar ne, Freddy? Obećavam da neće biti triju sestara – samo nas troje, kako bismo semogli bolje upoznati. Obećajte!

– Pokušat ću, odvrati Freddy. – Imate tako lijepe slike, gospođo Weitz, reče ona osvrćući se. – Zahvaljujem na pohvali, Freddy. Moj suprug i ja počeli smo stvarati zbirku, a kad je on umro nastavilasam kupovati umjetnička djela – to me drži zauzetom.Freddy podiže srebrnu zdjelu koja je ležala na stoliću uz nju, prinese je nosnicama i pomiriše. – Jeste li onosami napravili? – upita.

– Freddy, kako ste to pogodili! – uzvrati Sušan Weitz oduševljeno. – Imam svoj način kako pravim potpourri. To je zapravo tajni recept moje majke. Ali ljudi to većinom ne shvaćaju – misle da sam ga kupila.Ako vam je do toga stalo, bit će mi drago da vas s tim upoznam. Potrebno je uložiti mnogo vremena, aliisplati se.

– Znam to već, dometnu Freddy. Loze šampanjca snivaju tijekom zime i bude se tek potkraj veljače, kad se počne cijediti bijeli sok iz starihožiljaka, nastalih rezanjem prethodnog ožujka. Te suze vinove loze kao da daju znak trubom diljemChampagne – to je znak da počinje uzgojna sezona. Nezaustavljiva pojava čistog i ljepljivog soka potičestvaranje pupova na golim granama loze. Do kraja ožujka svi pupovi koji će se pretvoriti u grozdove već suotvoreni. Od pojave soka do berbe, šest ili sedam mjeseci kasnije, razdoblje je kad ni jedan uzgajateljšampanjca – od seljaka s nekoliko hektara vinograda do vlasnika neke Grande Marque kao što je bio Paul de

Lancel, ne spava mirno, u stalnoj bojazni od mnogih prirodnih nepogoda koje mogu utjecati na berbu.Potkraj listopada 1951. Paul i Eve de Lancel mogli su napokon odahnuti. Paul je bez prekida nadziraodjelatnost poduzeća, dok je Eve upravljala dvorcem i trudila se oko gostiju koji su navirali u Valmontredovitošću plime. Berba je diljem Champagne bila završena; vojska od desetak tisuća berača, većinom rudara i tvorničkihradnik a iz drugih krajeva Francuske, ali i Cigana kao i putujućih poljoprivrednih radnika, napustila jevinograde – iscrpljena ali zadovoljna i dobrohotna, nakon desetak dana teškog rada tijekom kojih su ti ljudinoćili u improviziranim spavaonicama, podignutim usred vinograda. Svaki dan bi pojeli po pet golemihobroka, a kad bi ožednjeli mogli su do volje piti iz vrčeva s crnim vinom. Svake večeri pjevali su i plesali iliobilazili brojne sajmove u pokrajini. A kad nisu jeli, spavali, pili ili družili se, snažni berači čvrstihkralježnica radili su bez prekida od zore do sumraka, neprekidno bolno sagnuti, klečući, čučeći ili čak ležeći

na du kako bi ubrali osjetljivi urod loza niskog uzrasta, nikad ne propuštajući pripaziti da ne ogrebu kožicu jednoga jedinog grozda, što bi izazvalo preuranjenu fermentaciju. – Osjećam se kao školarka koja je položila sve ispite i sad nema brige sljedećih pet mjeseci, reče Eve Pauluza doručkom. – Doista neobično... i dalje sam obuzeta razmišljanjem o jelovniku za još koji tjedanunaprijed.

– Izgledaš doista kao školarka, ali prilično umorna. Trebala bi duže spavati. Vrijeme je da se malo pokvariš. – On je uze za ruku i poljubi je. Volio je promatrati Evu ujutro, dok se još nije dotjerala i uredila kosu. Pauluse činilo da ona s pedeset pet godina izgleda petnaest godina mlađa, kad bi se dotjerala i bila spremna za

pojavu pred vanjskim svijetom. – Nezgoda je ranog dizanja što se ono pretvara u naviku – nije mi potrebna ni budilica. A što se toga tiče, ne brini se da se neću pokvariti. Imam planove za oboje. Nakon Dana zahvalnosti s Freddy u Kaliforniji, pa

zatim Božića i Nove godine s Delphi-nom i Armandom na Barbadosu, vratit ćemo se u Pariz da naručimnovu garderobu kod Balenciage – već sam rezervirala veliki i skupi apartman kod R itza, sa sobama kojegledaju na Place Vendome... pa onda kazališta, muzeji, restorani... namjeravam potrošiti sav ovogodišnji

profit, i ne želim do proljeća ispiti ni kapljicu šampanjca. Tek tada bit ću savršeno sretna.



– Ljudi koji zbilja cijene šampanjac tvrde kako je najbolji prije ručka – posebno uz doručak s prasetinom. – To nalikuje liječenju mamurluka. – Eve slegnu ramenima i nasu sebi još jednu šalicu čaja. – Služi protiv mamurluka samo ako ga pomiješaš u jednakim dijelovima s jakim pivom... ili, kako sam čuo,s trećinom narančina soka, trećinom konjaka i nekoliko kapi Cointreaua i grena-dina.

– Bolje da ne istražujemo, predloži Eve. – Slažem se. – Paul se osjećao potpuno sretno, pa se zavali u stolcu i poče razgledati vinograde Lancela, svedo vidokruga.

– Nije li divno što posjedujemo Valmont samo za sebe? – upita Eve. – Kad je kao posljednji otišao onajengleski stručnjak za vina, zaželjela sam poljubiti ga, toliko sam bila željna da ode. Dogovorila sam se da seiznova oboje sve gostinjske sobe dok budemo odsutni, a već sam odabrala tkanine za nove krevetne

presvlake i zavjese. Sagovi će izdržati još koju godinu. – Ne bi li jutros pošla sa mnom na jahanje? Vrijeme je prekrasno, upita je Paul. – Ne, već odavno sam odlučila zaštititi korijene ruža. – Zar to ne bi mogao načiniti neki vrtlar? – Mogao bi svatko, pa i dijete, ali volim to učiniti sama. Zašto prepuštati sav užitak vrtlarima? – I moja je majka to redovito sama obavljala, prisjeti se Paul. – Govorila je kako se neće morati brinuti preko zime ako zagrne ruže i dobro ih prihrani u jesen. Nije imala povjerenja da to učini itko osim nje. – I bila je u pravu – kao uvijek ili gotovo uvijek. Idem se obući za vrt. Ne razmišljam više o Balenciagi! –

Ona ga poljubi u vrh glave, gdje mu je kosa još više plava negoli siva. – Želim ti dobro jahanje. Vidimo seza ručkom, dragi. Nakon tri i pol sata, kad je dio ružičnjaka već bio zagrnut a Eve u kupaonici čistila nokte pred ručak, nanjezina vrata snažno pokuca kućepaziteljica. Kao da joj se silno žurilo.

– Gospođo! Gospođo! Dođite u štalu, odmah! – Lucie! Što se dogodilo? – upita je Eve dok je jurila niza stepenice. – Ne znam, gospođo. Momak iz štale rekao mi je neka vas odmah dozovem. Eve požuri koliko je god mogla. Pao je, pomisli, sigurno je pao. Čak i tako dobar jahač kao Paul mogao sespotaknuti.Paul je ležao ispred otvorenih italskih vrata s glavom na konjskom pokrivaču. Pet ili šest ljudi stajalo je okonjega. Nisu se usudili poći joj ususret, kao da su imali osjećaj krivnje.

– Jeste li telefonirali li ječniku? – doviknu ona i prije nego što se približila.Ljudi su stajali preneraženi i bez riječi, s kapama u rukama. Nitko nije kimnuo u znak prihvaćanja naredbe. – Jeste li izgubili razum? Brzo, požurite u kuću i telefonirajte! Nitko joj ne odgovori. Nitko se nije ni makao. – Paul? Paul? – Eve obujmi njegovu glavu. Pogledanajstarijeg radnika u štali. – Emile, za ime božje! Kako je pao?

– Gospodin Paul, gospođo... evo, jahao je a onda zastao rekavši kako ga boli glava. Kako reče, zaboljela ga je kad je izjahao iz šume. Pokazao je mjesto na stražnjoj strani glave. Izvukao je jednu nogu iz stremena, prihvatio uzde, i prije nego što sam mu mogao priskočiti skliznuo je s konja i pao na zemlju... evo, ovako.Mogao sam ga jedino položiti na pokrivač.

– Bože, zašto ste ga pomicali? Sigurno ste ga ozlijedili! – Ne, gospođo, ne bih ga micao da nisam znao... on je već...

– Već? Sto? Jeste li poludjeli, Emile? Zovite doktora! – Već bih ga pozvao, gospođo, već bih ga pozvao, ali doktor ne može pomoći... gospođo, on je umro. – Umro? – Da, moja jadna gospođo. Napustio nas je. * * *Jedina odluka koju je Eve bila u stanju donijeti u satima zbunjenosti nakon Paulove smrti, ispunjenimatakvom nevjericom da još nije pravo mogla početi tugovati, bila je da se pokop može obaviti tek kad se svanjegova djeca okupe u Valmontu. Delphine je pohitala i već za nekoliko sati prispjela iz Pariza. Ona je na sebe preuzela zadatak da telefonira bratu i sestri. Eve je bila nijema od udarca, hodajući od jedne

prostorije dvorca do druge, suhih očiju i bez riječi, promatrajući krajolike s jednog prozora, pa s drugog, kaoda ih sad prvi put vidi, dodirujući okvire slika hladnim prstima, razgledavajući vezove na jastucima, kao da

bi nekako mogla odgonetnuti tajnu i pronaći objašnjenje onoga što jo j se dogodilo.Freddy je imala dug let. Poletjela je zrakoplovom TWA iz Los Angelesa za New York, a u New Yorku će

presjesti u zrakoplov Air France koji će je preko sjevernog pola i sa stajalištima u Ganderu i Shannonudovesti do Pariza. U Parizu dočekat će je Armand koji će je kolima odvesti u Champagnu.



Swede Castelli poveo je Freddy do aerodroma. Kad je čula vijest, Freddy je u svom bolu shvatila kako joj jeSwede najbliži u Los Angelesu... pouzdana konstanta u svijetu koji se toliko promijenio u petnaest godinakoliko su se poznavali.

– Slušaj me, Freddy, pokušaj malo zaspati u avionu. Izgledaš očajno, govorio joj je on dok su se približavali prolazu za ukrcaj. Freddy pogleda kroz prozor, onamo gdje je na stajanci čekao golemi, četveromotorniLockheed Constellation. Iz kamiona s prtljagom polako su predavali teret posadi zrakoplova.

– Swede, postoji li tu neki bar? – upita ona odjednom. – Na aerodromima uvijek ima barova. Da ga potražimo? – Molim te.Freddy i Swede isprazniše čašu viskija u tišini. – Još jednu? – upita Swede. Freddy prihvati pokretom glave.

– Zašto su pića u baru tako nedjelotvorna? Kao da su voda, prigovori ona dovršavajući drugu čašu. – Prije svega, tu je možda polovica vode, a zatim dodaju i kockice leda. U ovoj čaši dobila si moždačetvrtinu normalne porcije. Naručit ću još jednu, pa ćeš barem biti sigurna da ćeš za vrijeme leta usnuti.

– Dobra zamisao.Swede još nikad nije vidio Freddy kako ispija tri čaše zaredom, pogotovo ne u baru, i nikad prije jedanaestujutro, što se sada dogodilo. Pomislio je kako je to njezin način smirivanja napetosti. Freddy je pila brzo i zamračena lica. Bit će to dug, iscrpljujući put, na kojemu će joj biti nuđeno više pića i

jela nego što bi to željela, ali je osjetila neuobičajenu potrebu za viskijem – odmah. Kad samo ne bi putovala

sama.Da je mogao naprečac ostaviti svoje pacijente, David bi bio čvrst oslonac na putu, ali je izgubila tu prilikunakon što mu je rekla da se nikad neće za nj udati, koliko god joj on ostavljao vremena za razmišljanje.Učinilo mu se da je na njezinu odluku utjecao sudar s obitelji koja je taj brak držala već dogovorenim i koja

je očekivala da se ona uklopi u njihove dobro organizirane živote. – Zar ti nije jasno da bi mogla činiti što god hoćeš? Zar ne shvaćaš da im ne bih dopustio nikakvo upletanje? – Upitao ju je, silno pogođen. Nije to bilo posrijedi, objasnila mu je, jer bi se s Weitzovima mogla nositi i daih je bilo još više, nakon iskustva stečenih kao šesnaesta barunica Longbridge. Kad je shvatila da se njezina

budućnost poima kao već utvrđena, uvidjela je kako Davida ne voli d'amour. Aimer d'amour, – ljubiti zbogljubavi – kako glasi francuska uzrečica koja je imala označiti romantičnu ljubav, nije bila ljubav kako je onavoljela Davida. Pa ipak, ona ga je zaista voljela i uvijek će ga voljeti. Voljela ga je kao dobrog čovjeka, kao

velikog liječnika, kao dragog prijatelja -ali ne i romantično. On bi bio čudesan suprug – zaključila je toracionalno – ali njezini porivi govorili su joj kako to nije dovoljno. Ipak, bilo joj je žao što sada nije s njom.Možda bi joj mogao objasniti kako se moglo dogoditi da njezin otac umre naizgled u savršenu zdravlju, i tood nečega što se zove cerebralna aneurizma – kako su to francuski liječnici objasnili, slabe točke na nekojmozgovnoj arteriji, što se obično događa bez ikakvih prethodnih simptoma.

– Morat ćemo krenuti, reče joj Swede. – Vjerojatno je već počeo ukrcaj. Freddy pogleda na sat. – Čemu žurba? Imamo još deset minuta, odgovori ona mrzovoljno. – Zar misliš da biotputovali bez mene?

– Koliko je vremena prošlo otkako si posljednji put letjela komercijalnim zrakoplovom? – pokuša je on blago upitati. – Godine. Čak se i ne sjećam.

– Ako žele letjeti prema rasporedu, mogli bi krenuti i bez tebe. Dođi, mala gospođice, vrijeme je za polazak. – Mala gospođice? – Slučajno sam to izvalio, gospođo. Neće se više ponoviti. – Dobro. Ne ljutim se. – Uze jedan orašac iz tanjurića pred sobom i poče ga zamišljeno grickati. – Freddy, hoćeš li se dignuti? I krenuti? – Sve u svoje vrijeme. – Brižljivo uze ogrtač i ručnu torbicu, potraži u njoj voznu kartu kao da je nije imalau ruci prije pet minuta i napokon ga poče slijediti. Swede pomisli da se ponaša kao dijete koje prvi putodlazi u školu.Ipak, nije ga naljutila. Čak i da je putovala iz zadovol jstva, bilo je to vraški teško putovanje, a još mnogoteže jer je to bio odlazak na očev pokop. Na ulaznim vratima za ukrcaj on je čvrsto potapše i bi pritomiznenađen koliko ga je ona čvrsto prihvatila. Swede joj dodade putnu torbu koju joj je pomogao nositi i

doslovce je izgura pored stjuardese prema stajanci. Krenula je polagano prema Lockheedu, osamljena figurana jakom vjetru, krećući se polagano kao da ima na raspolaganju obilje vremena – iako se ukrcala

posljednja.Freddy je sjela ukočeno u sjedalo pored prozora, u prednjem dijelu zrakoplova, odbivši stjuardesi dati svoj



ogrtač. Bila je smrznuta do kostiju. Zapravo, tresla se od hladnoće, koliko god joj je bilo jasno da u kabinizapravo ne može biti tako hladno. Oko sebe primijeti ostale putnike, uglavnom muškarce koji su raskapčalikapute, razvezivali kravate i zavaljivali se duboko u naslonjače očekujući početak leta. Freddy vidje da pored sebe ima još jedno slobodno mjesto. Zavuče ruku u torbu i potraži knjigu koju je

ponijela da je pročita tijekom beskonačnog putovanja. Učvrsti pojas, otvori prvu stranicu knjige i pročitanekoliko redaka. Nisu imali nikakva smisla. Ona ih ponovno pažljivo pročita. Riječi i rečenice bijahu u redu,ali njezin um uskraćivao je prevesti ih u početak priče. Freddy zaklopi oči i posluša zvuk strojeva koji su bili pokrenuti. Sve je u redu s njima, reče sebi. Okrenu semalo unatrag i poče gledati kroz prozor. Krila su bila daleko iza nje, tako da nije mogla vidjeti elise. Morashvatiti da je sve u najboljem redu, reče sama sebi, da su mehaničari koji su pregledali zrakoplov bili

precizni i pozorni te da nisu preskočili neku pojedinost koja im se možda nije učinila vrijednom provjere.Mora shvatiti da su pilot, kopilot i avionski inženjer zaredom iskusni i sposobni ljudi koji se razumiju u svoj

posao i obavljaju ga savjesno, da su svjesni kako su odgovorni i za svoju sigurnost, a ne samo za sigurnost putnika.Ona jednostavno zna previše o letenju, prekori sebe Freddy u trenutku kad joj je knjiga neprimjetno pala na

pod. Kad ne bi znala koliko toga možda nije u redu, ne bi se toliko zabrinjavala. Zbog toga se i ne predviđada doktori operiraju pripadnike vlastitih obitelji. Zbog toga odvjetnici ne zastupaju sami sebe u sudskim

parnicama. Bože, kako joj je potrebno jedno piće.

Freddy otvori oči i vidje da su stjuardese vezane za svoja sjedala. Zrakoplov je još bio na tlu, na samom početku uzletišne staze, dok je u pilotskoj kabini posada provjeravala sve potrebno uoči leta. Ona ih je umislima slijedila, korak po korak. Kad je velika letjelica počela hvatati brzinu na stazi, ona pomisli prebrzo,

prebrzo! Nisu potrošili dovoljno vremena za provjeru, bila je u to sigurna, ali to nikome nije mogla reći. Kad bi samo mogla zavrištati iz petnih žila, zavrištati na tu glupu i nemarnu posadu, na putnike koji ne znaju ukakvoj se pogibelji nalaze, vrištati dok se let ne odgodi i dok provjera ne bude ponovno obavljena. Prebrzo!Ali već su poletjeli. Ispod njih zemlja se već počela gubiti i avion poče kružiti hvatajući visinu. Kut uspona

bio je preoštar. Nedopustivo preoštar, pogibeljno preoštar. Uz takav kut avion bi mogao lako posrnuli, zar tone zna kauboj koji upravlja zrakoplovom? Avion se zatim ispravi i poče se us pinjati do visine krstarenja.Uspon je bio prebrz, nepotrebno prebrz, čemu tolika žurba, zar ne zna da je taj napadni kut previsok,razmišljala je Freddy grčevito. Kakvi to ljudi upravljaju zrakoplovima? Gdje su se školovali? Vjerojatno ih

je vodio neki mlađi napuhanac – Freddy je negdje čula da su svi stariji piloti umirovljeni – neki mladac kojinije bio u ratu i nije proveo dovoljno sati školovanja na ovom zrakoplovu da bi shvatio što čini. Svjetlosno upozorenje iznad sjedala ugasilo se i ona pozva stjuardesu. – Možete li mi, molim, donijetidvostruki viski bez leda?

– Naravno, gospođo Longbridge. Mogu li vam još što donijeti? Magazine, novine? Čast nam je što ste snama u zrakoplovu. Uskoro ćemo služiti ručak. S pićem ću vam donijeti i jelovnik.

– Hvala, molim vas samo piće. – Sranje! Ta glupača je znala tko je ona, pomisli Freddy, pokušavajućiopustiti stisnute prste na naslonima sjedala. Znoj joj je curio niz bluzu, korijeni vlasi bili su vlažni, ali i dalje

joj je bilo prehladno da skine ogrtač. Srce joj je žestoko lupalo, nije mogla duboko udahnuti i osjećala se kaoda će pr vi put u životu dobiti morsku bolest. Ovdje nema zraka! U tome je nevolja. Dovraga, nema zraka.

Nije čudo da jedva diše. Veliki zrakoplov bio je potpuno izoliran od vanjskog svijeta, bez kisika osim one

bijedne strujice što je zviždala kroz ventilacijske otvore iznad sjedala. Kako mogu očekivati da će ljudisatima sjediti bez svježeg zraka? Bože, dala bi sve na svijetu da može gurnuti šaku kroz odušnik i pustitimalo svježeg zraka u ovu zapečaćenu kutiju s ogavnom unutrašnjošću, preveliku da bi bila zrakoplov kojimse uistinu može letjeti a premalu da ponese sav taj teret ljudskih tijela.Avion se teško probijao nebom; četiri stroja zvrndala su dajući naslutiti da nešto strahovito s njima nije uredu. Nešto ne valja u jednom od stotina vitalnih dijelova, koje je redom mogla sebi predstaviti i navestinjihov naziv. Nešto ne valja i to se mora smjesta popraviti, inače su osuđeni na propast. Freddy još jednom pozva stjuardesu.

– Da, gospođo Longbridge? – Moram razgovarati sa zapovjednikom. Hitno je. Hitno. – Ne znam može li odmah doći, ali otići ću i reći mu.

Kao da su godine prolazile dok je Freddy osluškivala zvuk pokvarenog stroja, zaklopljenih očiju kako bimogla čuti bolje. Evo što je – jedan priklopac, on dašće i štuca, nešto što bi svaki pilot odmah zapazio, osimovoga koji ne zna što mu valja osluhnuti.

– Gospođo Longbridge?



Freddy ugleda ispred sebe par uglačanih crnih cipela i iznad njih hlače plave odore. – Zapovjednik? – Da, gospođo, što vam se čini da nije u redu? – Jedan stroj s lijeve strane nije u redu. Zar ne čujete? – Ne, gospođo Longbridge. Svi su u izvrsnom stanju, upravo sam ih provjerio. Zar je gluh koliko je glup, upita se Freddy gnjevno i strogo ga pogleda. Čovjek u ranim srednjim godinama,

bez sumnje iskusan pilot, bez sumnje kompetentan, odmjeren, siguran. Jedan brzi pogled bio joj je dovoljanda se u to uvjeri. Takvog bi čovjeka odmah svugdje prepoznala.

– Oprostite, zapovjednice. Vjerojatno sam čula nešto pogrešno. – Ona se prisili na smiješak. Ne smije pogoditi što je posrijedi, ne smije, pomisli ona. Bilo bi to sramno. – Nema problema, gospodo Longbridge. Bilo bi nam drago da nas posjetite u kabini, nakon ručka, ako vamse to svidi. – – Hvala, zapovjednice. Vjerojatno ću zaspati. – – Samo recite stjuardesi ako se predomislite. –Kad je serviran ručak, Freddy ga otkloni zamolivši za pokrivač, jastuk i još jedno piće. Mora se pokušatiodmoriti, reče onoj životinjici koja joj je kopkala po glavi, životinjici koja je rovala i bušila, pobjegavšitisućama prijetnji u košmarskoj panici. Ali bit će još gore ako zatvori oči. Dok su joj oči otvorene može

promatrati ljude kako s užitkom jedu ručak, a dok se može na njih usmjeriti dođe ni zrakoplov neće pasti, jerkako bi mogli jesti ako moraju poginuti?Freddy naglo uzdahnu u strahu. Zrakoplov je bez upozorenja ušao u oblak. Opasnost, pred nama jeopasnost! Odjednom, dok je zrakoplov uranjao dublje u prljavu bjelinu, vrati joj se sjećanje na posljednje

trenutke prije njezine nesreće. Pogledala je visino-mjer i uvjerila se kako ima dovoljnu visinu za prizemljenje na Catalini. Ali nije se javila najbližoj radijskoj postaji na nekom obližnjem aerodromu, kako bi provjerila nije li bilo promjene zračnog đaka nakon što je uzletjela iz Burbanka. Svaki pilotski novak znao bida to mora svakako učiniti, o obzir om na proteklo vrijeme nakon uzleta i promjene visine tijekom leta. Svaki

pilot, baš svaki, izuzev nekoga tako obijesnog, Ijutitog i sitog svijeta kao što je tog trenutka bila ona – pa jezaboravila i na tu osnovnu obvezu. Ako je mogla zaboraviti nešto tak o početničke, mogao je zaboravili ionaj dobrohotni zapovjednik s kojim je upravo razgovarala, mogao je zaboraviti i bilo koji iskusni pilot bilokoje zrakoplovne kompanije na svijetu – ako je dan bio pogrešan i on u lošem raspoloženju. Ništa nijesigurno. Ali ne smije vriskati!

Glava 25

Nakon pokopa Paula de Lancela stotine ljudi koji su koračali za kovčegom do seoske crkve vratilo se uValmont izraziti sućut udovici i djeci. Do sredine popodneva otišao je napokon i posljednji od njih. Eve jesjela zajedno sa svojim kćerima, iscrpljena obvezom da odgovori na toliko izraza sućuti, ljudi ožalošćenihlica. Sad je osjetila silnu potrebu za utjehom s djecom. Bruno je bio uz njih tijekom tog teškog dana,oborenih očiju, dok je njegovo zapovjed ničke orlovske lice bilo ozbiljno i neodgonetljivo; kao muški

predstavnik obitelji stiskao je pružene ruke i odgovarao na izraze sućuti točno onoliko dostojanstveno koliko bi to od njega očekivali Faulovi prijatelji i susjedi. S Delphinom se pozdravio kratko i odsutna duha, kao da su bili tek neki daleki rođaci. Njihov posljednjirazgovor, one noći kad je general von Stern upriličio večeru, ostao im je u živom sjećanju, no Delphine je

bila savršena glumica a Bruno uglađen obmanjivač, pa su mogli međusobno stvoriti dojam kao da je taj

susret zaboravljen – iako se neke stvari ne mogu nikad zaboraviti, čega su bili potpuno svjesni. Neće sezaboraviti, neće se oprostiti, , ali neće se o njima ni raspravljati. Evi kao da je Bruno bio nevidljiv. Kad je prispio nije mu pružila ruku niti ga je pogledala. Nije ga ignorirala,

jer bi to značilo da priznaje njegovu nazočnost. Jednostavno ga nije primjećivala, a činila je to tako vješto danitko osim Bruna nije ništa primijetio.Sada kad su formalnosti bile okončane, Bruno je otišao iz dvorca na šetnju šumom. Armand Sadowskiodvezao je Tonyja Longbridgea i njegove roditelje, Penelopu i Geralda u Reims, gdje su nakanili uhvatitivlak za Pariz. Jane, koja će ostati preko noći, uputila se u svoju sobu da malo predahne.

– Jesi li već promislila... čime ćeš se baviti? – Delphine se napokon odvažila upitati Evu. Sve dok joj semajka ne odluči o svojoj budućnosti neće je moći ostaviti samu, ali za tjedan dana morala je početi rad nanovom Armandovu filmu.

– Jesam, odgovori Eve, glasom koji je bio vrlo odlučan. Freddy i Delphine razmijenile su iznenađene poglede. Sve dosad Eve je bila zahvaćena svojom boli, kao da je to bio neki ogrtač koji ju je dovodio uosamu. Nije se slomila niti je plakala onoliko koliko su njih dvije očekivale; udaljivši se o d njihova društva

provela je vrijeme u svom ružičnjaku, dovršivši zagrtanje koje je otpočela upravo uoči Faulove smrti.



– Ostvarit ću planove koje smo vaš otac i ja stvorili za ovu zimu, reče Eve mirno. – Da sam ja umrla,očekujem kako bi to isto i on učinio. Odletjet ću u Kaliforniju s tobom, Freddy, i ostat ću ondje kao što smo

bili zajednički naumili dok se ne pridružim Delphini i Armandu na Barbadosu. Nakon Božića vratit ću se uPariz i obaviti sve što sam već odlučila. Jedina će promjena biti u Ritzu – uzet ću manji apartman. U rano

proljeće vratit ću se naravno ovamo, gdje ću biti potrebna. Dok loze spavaju mogu putovati, ali kad se one probude moje je mjesto ovdje. – Ipak... možeš li sama voditi posao? – upita je Delphine. – Neću biti sama, draga. Većina ljudi koji su nam se pridružili kad smo se ovamo vratili nakon rata i sad jošrade u dobrom zdravlju. Neki koji su odvedeni u Njemačku nisu se vratili, neke, kao podrumare Martin ubio

je Gestapo, ali njih su odmijenili pripadnici njihovih obitelji. Nijedan čovjek u kući Lancel nije nezamjenjiv, pa ni chef de cave. Svi oni zajedno doprinose uzgoju loze i proizvodnji vina. Morat ću pronaći nekoga tko ćeih organizirati i nadzirati, nekoga tko će voditi kuću onako kako je to činio vaš otac. Pronaći ću najboljegamogućeg čovjeka u Champagni, pa makar morala oteti konkurenciji. Nemojte smetnuti s uma da sam u

proteklih šest godina mnogo naučila o ovom poslu – bio je to ubrzani tečaj kako za mene, tako i za vašegoca. Ako bi ikoja grande marque potpuno ovisila o nekom pojedincu, što mislite koliko bi dugo opstala? Odšampanjca udovice postaju jake, Delphine.

– Majko! Kako možeš tako govoriti? – To su činjenice. Pročitaj nešto o prošlosti vinarstva, pa ćeš shvatiti. Ta prošlost podučava nas da budemo

realistični. A sljedećeg ljeta, nadam se, doći ćete mi u goste i dovesti djecu – Val-mont sada pripada i vama,a ne samo meni. – Iako hrapav od plača, Evin glas bio je snažan i odlučan. Sada ogoljele loze oko Valmonta počet će od proljeća nositi plod, kao što su već stoljećima. Ta elementarna i nepromjenjiva činjenica davala joj je snage da gleda naprijed u budućnost bez Paula. Kad ne bi imala vinograde bila bi izgubljena. – Što se mene tiče, reče Freddy, – Valmont mi ne pripada. Ne mogu ga zamisliti svojim. – Ipak, pripada. A nakon tebe vlasnica će postati Annie, Kad nam bilježnik bude sutra pročitao oporuku, unjoj neće biti iznenađenja. Jedna trećina pripast će meni, a dvije trećine prema slovu zakona tebi, Delphini...i Brunu. Kad ja umrem, cijelo vlasništvo kuće Lancel dijelit ćete vas troje na jednake dijelove, a kad viumrete, vaša djeca. Ako se nitko od vas ili od njih ne bude htio baviti tim poslom, ili ako se ne budete moglisuglasiti oko toga kako njime upravljati, upamtite da se uvijek može prodati. Za zemlju u Champagni nikadne nedostaje kupaca.

– Majko, nemoj biti morbidna! – reče Delphine prosvjedujući, nada se i ostane u neizvjesnosti, dok je onulagao sav svoj promišljeni i snažni šarm kako bi je natjerao da se još više zaljubi u 'nj. Posljednjeg tjednanjezini su pogledi počeli odavati stanje njezina duha. S njezinih jasnosivih očiju otimao bi se upitan pogled,u trenucima kad joj se činilo da je on ne promatra. Kad bi htio ispitati stanje njezinih bojazni, dobrih polasata ostajao bi udaljen i površno ljubazan, dovoljno dugo da je zbuni i zabrine, ali ne toliko dugo da bi seona ohrabrila upitati ga što to nije u redu. Već prije Faulove smrti Marijin svijet postao je ovisan o Brunovojćudi. Imao je na raspolaganju obilje vremena, dokazivao je sebi trijumfalno, da je dovede, samo ako tozaželi, do živčanog sloma – ali sad kad je to očito postalo moguće, nije još bilo potrebno stavljati na kušnjunjegove moći. Odlučio je pripremiti njihove zaruke čim se vrati u New York, budući da mu sad ništa nije sprečavalo

povratak u Francusku. Za nekoliko tjedana poletjet će zajedno do Pariza, kako bi mogao biti predstavljen

njezinim roditeljima. Njezina majka jamačno željno iščekuje kad će moći početi planirati veliko vjenčanje,kojemu će prisustvovati svi plemeniti klanovi kojima su pripadali. Zamišljao je da se ceremonija obavi u

proljeće – prilično brzo, jer je htio da Marie u najljepšim trenucima postane nedostižna vikontesa de Saint-Fraycourt de Lancel. Smisao njezina postojanja bit će njegovo zadovoljstvo, a zajedno osnovat će pravudinastiju.Ali ne ovdje u Champagni. Nije više želio vidjeti Valmont. Samo ga je pokop – tako dugo očekivan i tolikodugo odgađan – mogao vratiti u ovu provinciju tek na jedan dan. Tko želi neka živi ovdje, opterećenseljačkim brigama. Dok bude primao svoj dio profita kuće de Lancel, bilo tko može živjeti u Valmontu. Možda je već vrijeme da se vrati u dvorac, pomisli Bruno, dok je neka nevoljkost zamračila njegovutrenutačnu sreću. Bila mu je mrska pomisao da se sad mora dignuti i prekinuti razmišljanje, upravo utrenutku kad mu je sve bilo nadohvat. Ali u šumi se osjećala vlažna hladnoća. – Ovo je najbolje što mi se

moglo dogoditi, ponovi on u sebi, siguran da će se ovaj trenutak uvijek iznova vraćati u njegov život. Digaose povjetarac i lišće iza njega počelo je šuškati. Golema i gruba šaka sklopila se nad njegovim ustima, zaba-civši mu glavu. Jedna mišićava ruka grubo mu

je slegnula vrat. Netko drugi zgrabio ga je za ruke, izvio ih iza njegovih leđa i zavezao ih. Uspravljen na



noge, ne prekidno guran, Bruno je mogao odabrati hoće li koračati ili će pasti. Oni koji su ga uhitili koračalisu iza njega, tako blizu da je na šiji mogao osjetiti njihov dah.

– Nisi se smio vratiti, promrmlja neki glas koji Bruno nije mogao prepoznati. – Nikad se ne vraćaj na mjestozločina -zar ti to nije poznato?

– Sjećaš li se trojice Martinovih? Sjećaš li se ljudi koje si potka-zao Gestapu? Mi smo njihova mlađa braća,došapnuo mu je drugi glas, jedva čujan uz krš lišća pod njihovim nogama. Sad je progovorio i treći čovjek, također jedva čujno. – Tražili smo te već onog dana kad se tvoj otac vratioiz rata, ali si nestao.

– Mi ćemo te podučiti, priprijeti prvi glas. – Miči se! Dok ga je hvatala strava, Bruno je mogao jedino shvatiti da ga vode put podruma. Dok se spuštao jesenskimrak, nigdje se nije moglo vidjeti nikoga. Šaka koja je neprekidno pritiskala njegova usta učinila ga jenijemim, pritišćući mu usnice bolno uza zube.

– Mislio si da si pobjegao, zar ne? Mislio si da si uništio sve koji su znali za Tresor, je li?Bruno se grčevito pokuša osloboditi.

– Nemoj poricati. Znamo da si to bio ti, promumlja mu treći glas na uho. – Postoji još jedan ključ, reče drugi glas prijetećim šaptom. – Čuvao ga je moj brat, Jacques, najstariji odMartinovih. Tvoj djed jednako im je vjerovao. Ti si, uz svog oca imao još jedini preostali ključ. U povijestiValmonta, Tresor nikad nije imao više od tri ključa.

– Jacques je jedne noći ugledao njemački konvoj, blizu podruma. Slijedio ga je i vidio kako vojniciutovaruju šampanjac u teretnjake. Sutradan je otišao u Tresor i ustanovio da je prazan. Shvatio je kako sisamo ti mogao prodati Nijemcima tajnu Valmonta, ali se pobojaa kako bi netko mogao okriviti njega ilinjegove rođake. Ispričao nam je sve i dao nam ključ na čuvanje.

– Kad je Gestapo odveo našu braću, nastavi se prijeteći šapat, – razumjeli smo da si ti odveo našu braću usmrt. Nismo mogli odmah s tobom obračunati jer su te štitili tvoji nacistički prijatelji. Nakon rata, tvoj otacnikom nije spominjao Tresor. Znao je tko je kradljivac, i mi smo razumjeli njegov stid. Razumjeli smo injegovu bol. Ali znali smo da ćeš se jednog dana vratiti, a jamačno je znao i on. Ušli su u goleme i sada ponovno pune podrume, u kojima u ovo doba dana nije bilo radnika, a zatim sezaputili do stražnjeg zida gdje je bio skriveni ulaz u Tresor. Bruno se pokušao obraniti snagom luđaka, ali je

bio bespomoćan kao komad mesa u ruci mesara. Jedan čovjek pritisnu površinu i zid se pomaknu. Brava

skrovitih vrata zablistala je kao onog davnog dana kad je djed povjerio Brunu tajnu Valmonta. Ključ jegurnut u bravu i vrata Tresora otvoriše se.Jedan od Martinovih uključi svjetla a zatim zatvori vrata. Trojica ljudi vukli su Bruna kroz golemi i prazni podrum. Noge su mu strugale po tlu. Zanesvijestio se ali sumu oči ipak bile otvorene, još je znao za sebe u trenutku kad su ga osovili uza stražnji zid. Pod jarkimsvjetlom pomaknuli su se unatrag. Skinuše puške s ramena i usmjeriše ih prema cilju.Odjeknuše tri pucnja. Martinovi se polagano približiše tijelu što je ležalo na cementnom podu. Jedan od njihokrenu nogom Bruna, pogleda oči koje više nisu vidjele i usta otvorena na krik. Bio je mrtav i prije nego što je dotaknuo do. Drugi uze komadić papira i na nj napisa Reglement de comptes.

– Račun je u potpunosti naplaćen, reče on polagano i stavi papir na Brunove grudi. Okrenuše se i pođoše, s puškama ponovno na ramenima.

Kad su za sobom zatvorili vrata Tresora, jedan Martin reče ostaloj dvojici: – Sutra moramo poslati ključ iurediti da policija dozna gdje se on nalazi. Neće biti daljnje istrage... nakon što pročitaju ceduljicu na tijelu.Kad bismo postupili drukčije, to ne bi bilo pošteno prema gospođi de Lancel. Istraga bi bila beskonačna, aon ipak nikad ne bi bio pronađen.

– Njegove kosti ne smiju počivati u Valmontu, jer bi ga obeš-častile, reče drugi Martin. – Slažem se, zaključi treći. – Ali ne bi bilo dobro ni da ljudi misle kako računi mogu ostati nenaplaćeni. Tajčovjek živio je odviše dugo. Delphine i Armand nagovorili su Evu da se malo odmori prije večere pa su se uputili s njom na gornji kat,dok je Freddy ostala u prizemnom malom salonu s Jane, koja se probudila. Pokušavale su pohvatati koncesvojih života što su bili prekinuti kad su Freddy i Tony prije pet godina otišli u Los Angeles.

– Bilo mi je strašno žao kad ste otputovali, prigovori Jane. – Kakve koristi od tebe kao šogorice ako živite

tako daleko? – Pa, dobila si Tony ja natrag, reče Freddy, – i vjeruj mi da je danas izgledao bolje nego kad sam ga posljednji put vidjela. To što se ponovno može ponašati kao plemić uvelike utječe na njega. Uz to, onazgodna djevojka s kojom će se, kaže, vjenčati... i oslobođenje od alkohola... doista sam sretna zbog njega.



– Kad bih barem i ja imala mogućnost izbora. Radije bih željela tebe – imam već dovoljno braće. Ah, dragamoja, vas dvoje ste doista posve zabrljavili. Ratni brakovi – pitam se mogu li oni uopće opstati? Tako mi jedrago što sam pričekala. – Jane se samozadovoljno nasmiješi, kao žena koja je potpuno uspjela u životu.

– Zamisli, Freddy, moglo se dogoditi da nikad ne upoznam dragog Humphreva, da nikad ne rodim svojudječicu, da nikad ne postanem markiza – što je najljepše od svega, premda se to tek pred rijetkima može

priznati. Važno je ne uzrujavati se zbog nasljednih poreza. Naposljetku, ne mogu ti uzeti baš sve. Kako jesjajno što i ja nisam postala ratnom nevjestom. Sve se dogodilo na najbolji mogući način.

– Nikad nisi bila ni blizu toga da postaneš ratna nevjesta, Jane, kao što se vrlo dobro sjećam, pobuni seFreddy. – Kako možeš tako bolećivo uživati nad samom sobom, kad si izbjegla nešto što ti nije ni prijetilo?

– Da me Jock zaprosio, otprve bih se udala, a onda bih bila odvučena u divlje kalifornijske pustinje, kao jadni Tony. – Daj, Jane! Nikad nisi imala romancu s Jockom! – Nemoj previše njuškati, reče Jane upozoravajućim glasom. Zahvaljujući novom statusu oči joj više nisu bile tako vragolaste, ali je udaja za plemenitaša inače nije mnogo izmijenila. – O čemu to pričaš, upita Freddy zbunjeno. Jane se doista nije trebala baviti fantazi jama kad je imala tolikorealnih prednosti.

– Nikad nisi naslutila? Ne, vidim da nisi. Ali nije mi bilo ni stalo da to netko nasluti, ni ti niti itko drugi. Bilo je dovoljno strašno već to što sam voljela nekog tko nije znao koliko sam živahna, da nisam predmet općeg

sažaljenja. – Ti si voljela Jocka Hamptona? – Godinama. Ne bi trebala biti toliko sumnjičava... to bi značilo kako imaš neku primjedbu na moj ukus, aon je izvrstan, gospođo Longbridge! Voljela sam tog zgodnog čovjeka dulje nego što bih to htje la priznati.

Nisam mogla zaboraviti Jocka, u pravom smislu riječi, sve dok se nisam upoznala s Humphrevem. Čini mise da ću zauvijek ostati pomalo zaljubljena u toga lijepog plavokosog Tarzana.

– U tog groznog neotesanca? Tog kauboja s druge strane svijeta? Toga zaostalog glupana? – Freddy je bilakrajnje zbunjena pa i ponešto bijesna. – Ne, Jane, reci da je to nemoguće.

– Bilo je moguće, i te kako! Dvojim da si ikad temeljitije pogledala Jocka. Uostalom svejedno – to je pitanjeukusa. Ali Fre-ddy, zar se ne slažeš da prva ljubav ostaje vječito u čovjeku, ma koliko se puta kasnijezaljubio?

– Ne želim to poricati, prihvati Freddy, u čijem se glasu osjetila nostalgija gorko-slatkih uspomena navrijeme koje se nikad neće vratiti. – Ali zašto nisi odigrala svoju igru s Jockom... nikad nisi s njimflertovala... ti, najbesramnija namigušo u Britanskom imperiju? Što te zaustavilo?

– Ti, reče Jane. – Ja? – prigovori Freddy bijesno. – To je nešto najnepoštenije što sam ikad čula! Kako sam te ja moglazaustaviti? I zašto bih te zaustavljala, za ime božje?

– Ne ti osobno, glupačo – htjela sam reći kako je Jock bio toliko beznadno zaljubljen u tebe da nije bilomoguće privući ga, a još manje flertovati s njim. Vukao se okolo pokušavajući te vidjeti – još gore,

pokušavajući te ne gledati – tako neupitno da sam odmah sve shvatila. Bože, kako je bilo tužno promatratiga! Morala sam se očito držati svog ponosa, jer mi je to jedino preostalo. Našla sam se u krajnje teškom

položaju motreći ga kako ludi za tobom, dok sam ja ludila za njim – a čitavo vrijeme dvoje sretnih

zaljubljenika Freddy i Tony nisu primjećivali baš ništa. Ah, ljubav! Ali, kao što već rekoh, sve je svršilonajbolje – barem za mene. Sigurno ti je jasno koliko sam žalila, i žalim još uvijek, što s tobom i Tonyjemnije bilo istog uspjeha. Kad je već o Jocku riječ, kako je on?

– Jock?... Oh, ti znaš Jocka... dobro je... sve bolje. – Jadni Jock, koji još drži baklju za tobom, nalik Kipu slobode, zar ne? Tony mi je kazao kako se n?c'aogodinama. Ali... kad netko nije nečiji tip, tu nema prisile, zar ne?

– Da? – Rekoh... ne, nije važno. Dakako, ti razmišljaš o drugim stvarima. Hoćeš li neko piće, lutko? – Sto? – Piće. Želiš li ga? Freddy? Freddy? Koliko sam prstiju ispružila? – Molim?

– Donijet ću piće. Samo ostani sjediti, dan je bio dug. Drago mi je što sam odspavala... bit će potreban netkoda se brine o tebi.* * *Sutradan popodne nakon pokopa Paula de Lancela u Val-montu su se pojavila četiri policajca iz Epernava.



Rekli su kuće-paziteljici kako ne bi htjeli ometati gospodu de Lancel u njezinoj boli, ali moraju obavitiistragu povodom pisma što su ga primili, a tiče se vinskog podruma.

– Idite, obavite svoju dužnost, reče im Lucie zapovjednički. – Gospođa de Lancel rekla bi vam isto, ali nekanim joj sad time dosađivati. Policajci su krenuli prema podrumima, s ključem i nacrtom koji im je pokazivao kako će pronaći tajni ulaz uTresor. U njihovu postaju dostavio ih je netko nepoznat ranije tijekom dana. Petnaest minuta kasnije već susa strahopoštovanjem ugledali kako se vrata Tresora otvaraju i pred njima se ukazuje tama. Jedan od njih

popipa i pronađe svjetlosni prekidač. Pred njima se ukaza jarko osvijetljen golemi prostor, potpuno prazan,ali na udaljenom kraju prostora vidjelo se tijelo uza zid. Brzo mu se približiše. Već dok su mu se

približavali, trojica od četvorice policajaca koji su proveli cijeli rat u Epernavu prepoznaše Bruna. Dvojicaod njih tiho prokleše, ali bez iznenađenja. Dok su zastali pred tijelom, načas oklijevajući, činom najvišisagnu se i uze ceduljicu ostavljenu na Brunovim grudima. On je pročita u pola glasa i potom dodade čovjeku

pored sebe. Svi su je zatim pročitali u tišini, a trojica koji su poznavali Bruna pogledaše se srazumijevanjem.

– Što ćemo sada, satnice, upita najmlađi. – Prenijet ćemo tijelo do dvorca i javit ćemo stožeru o nesretnom slučaju, momče. – Nesretnom slučaju, satnice? – Nisi bio ovdje u doba rata, Henri. Mnogi su željeli smrt ovog čovjeka. Zar bismo danas mogli otkriti tko su

oni? I koliko ih je bilo ovdje? Tko bi se bavio tom nepotrebnom neugod-nošću? Ništa se ne bi moglo učiniti. Ništa se ne bi smjelo učiniti. Drži me za riječ, Henri, pa ćeš naučiti nešto korisno. To je bio nesretan slučajkoji se morao dogoditi.

– Ako vi tako kažete, satnice. – Kažem ti, Henri. I mi ostali. – Ne mogu razumjeti zašto u policijskom izvješću o Brunovoj smrti stoji kako je to bio nesretan slučaj, rečeFreddy. – Još sam u šoku. Zar nisu morali shvatiti kako je posrijedi umorstvo – pronašavši ga nakonanonimne dojave? Što bi drugo moglo biti? Pa ipak, uopće ne kane obaviti istragu. Ne osjećam neku

posebnu žalost za Brunom, ali što se tu događa? Zar nema još nekoga tko misli kako je ovo upravonevjerojatno?Freddy, Eve, Delphine i Armand tek što su se vratili s formalnosti Brunova pokopa, obavljenog na brzinu,

sjeli su na kamenu terasu Valmonta, još toplu od ljeta. – Nije to bio ni nesretan slučaj ni umorstvo, reče Eve obuhvativši Freddyna ramena. – To je bilo izvršenje presude. – Što? Izvršenje presude? Što to znači? I otkad su privatna smaknuća legalna u Francuskoj? Kako to da nitkood vas nije... kako bih to rekla?... više iznenađen? Da, tr je posrijedi! Kad su donijeli Brunovo tijelo u kućumislim da jam ja jedina bila stvarno zapanjena. Ostali, pa i vi, kao da su to prihvatili – kao da ste sviočekivali nešto slično. Ali niste mogli! Kakve imate razloge za pretpostavku da je Bruno mogao biti

pronađen mrtav nakon što je odšetao u šumu? – Draga, vidjela si spomenik u središtu Epernava, zar ne? – upita je Eve. – Da, ali što to ima s tim? – To nije običan spomenik mrtvim vojnicima, Freddy. Na njemu su uklesana imena dvjesto osam muškaraca

i žena iz ovog malog područja koji su umrli za pokret otpora, neki u rukama Gestapa, drugi ukoncentracijskim logorima. Mnogi među njima radili su u Valmontu. Policajci su shvatili da je Brunovasmrt u nekoj vezi s tim pogibijama. On je bio kolaboracionist.

– Ti si to znala? – Delphine se okrenu zapanjeno prema majci, s rukama na ustima. – Tvoj mi je otac rekao, ali samo meni. Nije želio da itko drugi dozna – bilo je to obeščašćenje obiteljskogimena za koje je bio kriv upravo njegov sin. Valjalo ga je stoga prikriti, pa i od tebe. Ipak, oboma nam je

bilo jasno da znamo tek dio te povijesti. Tko zna kakva je sve zla Bruno ovdje učinio tijekom okupacije? Nakon smr ti tvoga djeda on je ostao sam u Valmontu, tri pune mračne godine. Jamačno je mnogo ljudiimalo razloga privesti ga pravdi.

– Ali rat je svršio još prije šest godina, usprotivi se Freddy. – Lako je zaključiti da nisi živjela u okupiranoj zemlji, Freddy, reče joj Armand. – Šest godina nije ništa. Da

se ovamo vratio i nakon deset ili dvadeset godina, izvršitelji presude nad Brunom – tko god oni bili – još biga čekali. Možda su to bili i sami policajci, ili ljudi koje su oni poznavali, njihovi rođaci i prijat elji. Policijaima svojih razloga što ne želi istražiti tu smrt.

– Delphine, jesi li ti sumnjala u nešto? – upita je Freddy. – Više ili manje bila si u vezi s Brunom tijekom



rata – možeš li pretpostaviti što je tome razlog? – Ne, ni najmanje. Bruno je bio redovito... korektan... prema meni, odgovori Delphine smireno, uzevšiArmanda za ruku. Neke je stvari bolje ostaviti pokopanima. Večera kod generala von Sterna nikad se nijedogodila. Nikad nije molila Bruna za pomoć. Nikad nije pristala staviti na se dijamante i otići moliti zauslugu generala u Rue de Lille. Što god bio povod Brunovoj smrti, ona je bila uvjerena da ju je zaslužio.

Nitko, ni Freddy ni njezina majka pa čak ni Armand neće moći potpuno shvatiti na što je okupacija bilanalik. Ako ste bili toliko sretni da ste preživjeli, bilo je bolje zaboraviti. Nebesima valja zahvaliti na

praktičnosti francuske policije. – Zbilja jedva čekam da otputujem, reče Eve dan kasnije, nakon što je bilježnik otišao, i raširi ruke. –Čeznem za kalifornijskim suncem, nakon svih ovih legalnih začkoljica.

– Pomislila sam, majko, da bismo možda uživale ako bismo se vratile brodom, predloži Freddy. – Još otkakosam bila malo dijete nisam putovala brodom, a vrijeme je još lijepo. Što misliš?

– To je najgora zamisao koju sam ikad čula! Ponajprije, već si tjednima daleko od Annie – doista previše – a ja je jedva čekam vidjeti. I drugo, ne mogu zamisliti ništa deprimantnije od promatranja oceana punih petdana, i to okružena neznancima. Ti bi poludjela zbog te sporosti, Freddy, a i meni je to posljednje što bihtrebala.

– Pomislila sam kako bi to bilo... oh, znaš već, prikladno za naš odmor, tiho, mirno, raskošno. Neka vrstalijeka.

– Putovanje oceanom dosadno je, traje cijelu vječnost i svatko jede previše. Lijepo je od tebe što si pomislilada bih to željela, draga moja, ali ne mogu zamisliti drugi put osim zrakom. Pitanje je tek kad bismo moglikrenuti. Praktički sam se spakirala, razgovarala sam s kućepaziteljicom, vrtlarima, šefom prodaje, urazgovoru je sudjelovao i chef de cave. Mogla bih otputovati već danas ili barem sutra.

– Telefonirat ću u Pariz i rezervirati karte za vas, ponudi se Armand i krenu prema telefonu. – Otmjeno, promrmlja Freddy. – Je li uvijek tako spreman pomoći, Delphine? – Svakako se moramo vratiti u Pariz, pa je ovakva odluka u redu. Koliko god bilo teško dobiti rezervacije u posljednji čas, kladim se da će uspjeti dobiti karte za sutra. – Jedva čekam, promrmlja Freddy. Ako Eve uzme sjedalo uz prozor i ako je bude mogla držati za ruku,možda i neće biti tako loše. Ali neće je moči držati za ruku sve do Los Angelesa. Mogla bi položiti glavu umajčino krilo i tako ležati sklopljenih očiju. Ipak, ne cijelim putem do Los Angelesa. Mogla bi izmisliti

morsku bolest, ali ipak ne sve do Los Angelesa. Ne bi se mogla ni napiti do besvijesti, uz majku pored sebe.Izmišljen je neki novi lijek protiv tjeskobe. Što kad bi... – Delphine, jesi li ikad čula za nešto što se zoveMiltown? – upita Freddy naglas.

– Miltown? Ne, nikad. – Što je Miltown, Freddy? – upita Eve. – Neki američki izum... ništa važno. – Nisam vas očekivala tako brzo! – uzviknu Helga dok su Freddy i Eve izlazile iz taksija kojim su došle saerodroma.

– Imali smo vjetar u rep, Helga, objasni joj Freddy. – Zrakoplov je uranio. – Ovamo, gospođo de Lancel, dopustite mi da vam pomognem s kovčezima, reče očito zbunjena Helga. – Lijepo je vratiti se, reče Eve, – ali umorna sam do kostiju. Freddy, idem gore prileći. Nemam pojma koji je

dan u tjednu, a još manje koliko je sati. – Kad se probudiš, potraži me, koji god bio sat. Vjerujem da ću svakako biti budna. – Nadam se, nakon što si cijeli put provela spavajući pod pokrivačem. Još nikog nisam vidjela spavati takodugo. Vidimo se kasnije, draga.

– Helga, gdje je Annie? – upita Freddy, čim je Eve otišla uza stube. – Upravo ste se mimoišle, gospođo Longbridge. Bit će neko vrijeme odsutna. – Vani? Kamo je otišla? Kad će se vratiti? – Freddy je bila nestrpljiva. – Sigurna sam, do mraka. Još samo nekoliko sati, reče Helga i uputi se prema kuhinji. – Helga! Zar je Annie sama izišla? – upita je Freddy strogo. – Što to znači 'do mraka'? Dobro znate kako nevolim da negdje luta ako ne znam s kim.

– Nije sama, gospođo Longbridge, odgovori Helga hitajući. – S njom je gospodin Hampton.

– Je li rekao kamo će krenuti? – Ne baš. – Helga! Vi nešto krijete! Što se to događa? – Oh, uzvrati Helga s izrazom krivnje na licu. – Trebalo je to biti iznenađenje. Morala sam obećati da neću



reći. Annie je tvrdila kako ćete biti silno ponosni kad se vratite kući, ona je toliko za tim čeznula, a gospodinHampton kazao mi je kako je Annie dovoljno odrasla i pametna, oh, gospođo Longbridge, nagovorili su mena to, oboje, nisam imala srca reći ne kad su oboje navalili na mene. Gospodin Hampton... daje joj prvelekcije... provodio je s njom cijela popodneva još otkako ste otputovali... zaista sam povjerovala da se ne

biste usprotivili, čula sam sve ono što ste pričali Annie kako ste bili mladi kad ste imali prve lekcije...morala sam ih zaustaviti, sad to shvaćam, ali gospodin je tako iskusan letač, napokon on je i njezin kum.Annie je bila tako pogođena kad ste otputovali i kad je čula za smrt svoga djeda – oh, gospodo Longbridge...

– Za ime božje, u redu, u redu. Helga, prestanite objašnjavati, razumijem što se dogodilo... prestanite plakatii pokušajte misliti. Kamo su otišli?

– U neko mjesto koje se zove Santa Paula. Gospodin Hamp-ton kazao je kako je to zgodno mjesto za obuku,ne odviše napučeno niti preveliko.

– Dobro. – Freddy pohita do svoje sobe preskačući odjednom po dvije stube i skine putnu odjeću. Zanekoliko minuta, još vlažna od tuširanja na brzinu, s kosom s koje se cijedila voda, ali sada barem čistanakon dugog putovanja u ustajalom zraku, ona skoči u traperice, jednu staru, izblijedjelu plavu košulju imekane cipele. Jurila je automobilom kroz naselja doline San Fernando prema Santa Pauli. Mora hitnovratiti dijete koje taj lažac hoće pokvariti, reče Freddy sebi. Za ime božje, Freddy bi pričekala s nastavomletenja dok maloj ne bude petnaest godina, a sada joj lekcije daje Jock – čovjek koji nikad u životu nije letioškolskim avionom, djetetu koje nije navršilo ni deset godina! Koji bi to luđak načinio, bez obzira koliko ga

Annie za to preklinjala? Na poznatom malom aerodromu ona pohita u šefovu baraku nadomak glavne zgrade. – Jeste li vidjeli visokog plavokosog čovjeka s jednom tamnom djevojčicom? – Naravno. Upravo su poletjeli Piper Gubom. Već su se jednom spustili da nešto pojedu, a onda su ponovnouzletjeli.

– Jesu li rekli kad će se vratiti? – Nisam s njima razgovarao. Pokušajte pitati djevojku za bifeom, možda ona zna. – Freddy pojuri iz njegovaureda u susjednu drvenu građevinu.

– Mislite na Jocka i Annie? Pojeli su uobičajeni čokoladni kolač s mlijekom, i ponovno odletjeli, rečekonobarica. – Annie je pametno dijete. Još je mlada za obuku, pomislila sam kad sam ih prvi put ugledala,ali ovdašnja djeca... svake godine počinju sve mlađa, čini mi se. Što biste vi uzeli?

– Ništa! Samo ću ih čekati. Freddy je koračala ispred zgrade i nestrpljivo promatrala plavo nebo. S druge strane jedine letne staze pretjecala je duboka, gotovo presušena rijeka, a iza rijeke bio je dobro upamćeni gaj sivozelenog drveća –eukaliptusa, borova i hrastova, sve domaćih kalifornijskih biljaka koje su sad pjevale pod vjetrom. Ta sustabla držala stražu i onog dana kad je preletjela prvi kros s Macom i prvi put ugledala Pacifik iz zraka. Togdana imala je prvi samostalan let. Baci se na suhu travu uz rub letne staze i osjeti povjetarac s daškomgazolina. Pripremi se za čekanje. Pola sata sjedila je prekriženih nogu pod suncem ranoga studenoga. Sad se već brzo mračilo, Freddy

primijeti. Grizla ju je nestrpljivost. Za manje od dva mjeseca bit će najkraći dan u godini. A zatim će, nakondubina zimskog solsticija dani ponovno početi dužiti, minutu po minutu, sve do l jetnog solsticija – ako steraspoloženi za optimističko viđenje. Uzevši u obzir da je veći dio protekla dva dana provela drijemajući pod

pokrivačem, uz sretnu okolnost što je uz nju bila majka zahvaljujući kojoj se nije raspala od strepnje, Freddytrenutačno nije bila raspoložena za optimističko viđenje. Pogotovo jer joj je dijete u jednom Pi-per Gubuzajedno s onim manijakom.Začu tiho zvrndanje malog aviona i pogledavši gore, očima priviklima na nebesa, ugleda žuti Piper Cub,daleko, daleko, kako leti ravno održavajući stalnu visinu. Prolazi li ili će se prizemljiti? Promotri ga

pozornije i zaključi kako ulazi u putanju za spuštanje. Zatrese glavom ne odobravajući. Kut spuštanja bio jeuobičajen, ništa što ne biste mogli vidjeti svaki dan nad bilo kojim aerodromom, ali nije bio uobičajen zaJocka. Zrakoplov se malo zanjiše, uslijedi ispravak koji je bio malo pretjeran, pa zatim još jedan ispravak,ali ovaj put s odviše jakim kutom u drugom smjeru. Jock je djelovao površno, a to nikad nije bio. Mnogotoga mu je manjkalo, ali površan letač nikad nije bio. Nikad. Zapravo je Annie upravljala avionom! Freddy skoči na noge i stade bespomoćno, prikovana na mjestu

nenadanom i užasnom spoznajom da se za polugama zrakoplova nalazi njezina kći. Nije mogla ni mahnutiniti bi ičim mogla što dojaviti, nije mogla upozoriti Jocka neka prestane s tim ludim pokusom. Odjednomavion prestade teturati i poče glatko kliziti u savršenom spustu. Sljedeće minute Cub je izgubio brzinu idotakao tlo kao kakav žuti leptir koji se spušta na cvijet.



Freddy ga je nepomično promatrala, sve dok avion nije došao do stajanke i stroj bio ugašen. Vrata seotvoriše i Annie oprezno iziđe, dok ju je Jock pridržavao pazeći da sigurno stane na tlo.

– Ovamo, Annie! – povika Freddy i visoka djevojčica potrča joj preko trave u zagrija). – Jesi li me vidjela, majčice? Jesi li? Jesi li? – zavrisnu ona, izvan sebe od oduševljenja, ljubeći mnogo putamajčino lice.

– Vidjela sam te, Annie – dobro si letjela. – Oh, majčice, nisam! Dospjela sam do uzletišta, tak o mi je Jock kazao. I svaki put mi ide sve bolje. Ali jošmi ne dopušta slijetanje.

– To je... shvatljivo. – Kaže kako moram još mnogo toga naučiti, Annie uzvrati ozbiljno. – Jesi li jako iznenađena, majčice?Htjela sam učiniti za tebe nešto lijepo, jer sam znala koliko si žalosna zbog djedice. To je bila moja zamisao!

– Annie se okrene prema zrakoplovu koji je bio parkiran upravo uz rub staze. – Vjerojatno Jock misli da ćešse razljutiti zato što sam ga nagovorila da me podučava. Kao da nikad neće izići iz zrakoplova.

– Annie, pođi i pričekaj me u restoranu. Želim se pozdraviti s Jockom. Možda ćemo ostati malo dulje. Naruči sebi što god želiš. Freddy dođe do Piper Guba, pope se na krilo i gurnu glavu u kabinu. Jock je sjedio na desnoj stranidvostrukih palica, prekriženih ruku, zureći ukočeno u daljinu. Vilica je odavala izgled tvrdoglavog čovjekakoji zna da je u krivu, ali neće to priznati.

– Izlazi odavde! – naredi mu ona. – Zašto bih? – Želim ti reći što mislim o tebi! – To je za mene privlačno, ali ne bih, hvala.Svladavši strah, Freddy koraknu naprijed i nagnu se nad sjedalom čvrstoga malog Pipera.

– Kako si to mogao učiniti, Jock, kako si mogao biti toliko bezobziran s Annie? Najradije bih te rastrgnulavlastitim rukama.

– Nisam bio bezobziran. Bio sam silno pažljiv, vjeruj mi. Slušaj, Freddy, dobro znam da sam ti moraotelefonirati u Francusku i zatražiti dopuštenje. Kad si ti otputovala jednom sam joj pravio društvo došavši snjom do kuće, i nekako se dogodilo da sam pristao jedanput uzletjeti s njom, i onda je jedna stvar vodiladrugoj... ona je tako prirodna, Freddy, bio sam uvučen u to usprkos svojim boljim namjerama.

– Jedno dijete uspjelo te nagovoriti da učiniš nešto što nisi želio? Misliš li da ću to progutati? – Annie je uvjerljivija i od tebe iako sam, čini mi se, u svojoj nutrini htio naučiti je letenju. – Jock se okrene. – Žao mi je, Freddy, žao mi je što si se naljutila, ali i sama znaš da je ne bih nikad doveo u neku opasnost ilinešto još gore, zar ne? Hoćeš li mi oprostiti? Freddy ga promotri, razmišljajući. Nije ga vidjela već godinu dana pa je zamalo i zaboravila koliko jegolem. Uz njega se kabina Piper Guba pričinila patuljasto. Molio ju je za samilost, takvoga ga još nijevidjela. Zar se može ljutiti kad je bio toliko dobar prema njezinoj majci i Annie u posljednjoj godini dana?

– Dobro, Jock, oprostit ću ti. Ali više nema lekcija dok ne postane starija. Ja ću joj već objasniti. – Kako god ti kažeš, reče Jock, duboko odahnuvši s olakšanjem. – Reci, zašto ne bismo malo zajedno poletjeli, Freddy? Oduvijek sam želio letjeti s tobom – ti si tako dobar pilot. – Kako bi joj mogao objasnitida ga je njezina blizina samo navela na još veće želje – kao da je uhvatio svjetlaca, jedinog na svijetu, i ako

ga sad ispusti, nikad ga više neće dobiti? – Ne. – Freddy je ustuknula na njegove riječi, ali se pokušala držati normalno. – Samo nekoliko minuta? Gledaj, ovo je najbolje doba dana. Daj, priključimo se zalazu sunca. – On se sagnunaprijed i zalupi vrata aviona koja je Freddy ostavila otvorena kad je ušla u kabinu.

– Ne! Jock, prestani! – Zašto ne bismo? Annie će r azumjeti kad nas vidi da smo uzletjeli. – Ne mogu, prekrati ona. – Ne shvaćam, reče on vidjevši kako je poblijedjela, s očajničkim izrazom, licem na kojemu su se ocrtavali bol i strah. – Dovraga, Jock, izgubila sam živce, jeknu Freddy. – Još od one nesreće izbjegavala sam ući u zrakoplov –obmanjivala sam sebe kako mi jednostavno nije stalo, da nisam spremna. Ali onda kad sam morala letjeti u

Francusku shvatila sam da je to zapravo mora. Bila sam tada u potpunoj panici, luda od straha koji nije prestao cijelo vrijeme leta. Znojenje, klaustrofobija, iščekivanje nesreće svakog trena – nikad više neću poletjeti, nikad. To samo ti znaš. Ne bih mogla drugima priznati – ne bi me razumjeli. Molim te, šuti... neželim da to itko dozna.



– Freddy, ti ne smiješ izgubiti živce. Letenje ti je odviše važno.Moraš se ponovno dići – kao i zbačeni jahač koji se opet penje na konja. – Spretnim pokretom ruke onuključi stroj.

– Jock! Stani! Isključi motor. Oh Kriste, nemoj ga isključivati, ti huljo! – Freddy je vrištala dok je on brzookrenuo zrakoplov i potjerao ga prema početku uzletne staze.

– Sjedi i šuti! Let je u mojim rukama, ne moraš činiti ništa! – doviknu joj on nadjačavajući zvuk stroja. –Zaveži pojas!Freddy se pokori. Nije mogla iskočiti iz zrakoplova koji se kretao, a kad bi ushtjela odmaknuti mu ruke od

palica jamačno bi ubila oboje. Dok je Piper ubrzavao stazom, ona snažno sklopi oči, stisnu šake, pritisnuruke prekrižene iznad grudi, gurnu bradu u vrat i diže ramena gotovo do ušiju – bila je sleđena, zgrčena islijepa, sa svakim mišićem napetim za uzlet. No kad je osjetila da se avion odvojio od zemlje, stisnu se jošviše, sa srcem koje tek što nije eksplodiralo.

– Diši! Poplavjela si! – doviknu joj Jock dok je Piper hvatao visinu. Freddy izdahnu zrak što ga je držala usebi i udahnu pune grudi svježeg zraka koji je prodirao u kabinu.

– Je li bolje? – upita je. – Spusti se! – Tek kad otvoriš oči. – Jock, molim te, nemoj mi to činiti!

– Ne mogu ti dopustiti takvo ponašanje. Otvori te glupe oči i prestani se držati kao da si pod narkozom! Freddy otvori malo očne kapke. Ako nije htio prizemljiti se prije nego što otvori oči, morala je postupiti ponjegovoj volji. Proviri kroz trepavice u koljena, pa onda prema upravljaču, prema ploči za instrumente inapokon ugleda Jockove ruke za upravljačem.

– Otvorila sam ih. A sad se spuštaj, dovraga! – Otvorila si ih? Ja to ne zovem otvorenim. Oči će ti biti otvorene kad budeš mogla gledati van. Kad pogledaš oko sebe, kad ugledaš zemlju i shvatiš da si kao ptica na nebu – i da svijet ipak nije propao. Kadčasnik Marie-Frederique de Lancel shvati da se zakoni aerodinamike nisu promijenili zbog njezina, hira, tektad ću zaključiti da su njezine oči, na moje zadovoljstvo, otvorene.

– Dopada ti se to, huljo, zar ne? Godinama uživaš u tome da me mučiš. Zašto sam ti ikad išta priznala, tisamozadovoljni, napuhani, gnjili i prefrigani jebaču? Zašto sam ti popuštala?

– Hej, otvorila si oči! Imam teoriju po kojoj čovjek ne može biti bijesan ako drži zatvorene oči. U tomslučaju ne može njima sijevati. Teorija ima smisla, zar ne? – Čuvaj teorije za zemlju. Nešto si mi obećao, inzistirala je Freddy. – Rekao sam 'kad pogledaš oko sebe, kad ugledaš zemlju', a dosad si gledala samo u ploču s instrumentima.Tako bi mogla biti i u automobilu.Stisnuvši zube, Freddy oprezno prijeđe pogledom s jedne strane na drugu, i dalje ukočene glave. A zatim, ne

pomičući tijelo, sagnu glavu postrance nekoliko inča i pogleda dolje. No odmah se ispravi i uperi pogled navjetrobransko staklo.

– Jesi li vidjela što zanimljivo? – Vrlo je zabavno. – Ma nemoj? Što si vidjela?

– Ti, seronjo, vidjela sam ono što sam uvijek viđala. Što si očekivao da ću vidjeti, slonove? – Nikad se ne zna. Krajolik je prilično divlji, upravo na rubu pustinje – mogla bi se nad njim izgubiti a da toi ne primijetiš.

– Misliš li da to ne znam? – Poznat ti je ovaj krajolik, zar ne? – Dobro znaš da sam nad ovim područjem učila letenje, da sam imala prvi samostalni let pošavši upr avo s jednog malog aerodroma ovdje u blizini. – Nisam to znao. Otkud bih? Misliš li da poznajem svaku sitnicu iz tvoje prošlosti? – Očito ne. – Freddy se sve to učini smiješnim. Naravno da nije znao. Iskusni piloti ne pričaju jedandrugome gdje su letjeli kao početnici, osim ako to slučajno nije tema razgovora.

– Kladim se da ne znaš gdje sam prvi put samostalno letio? – upita Jock.

– Ne, i nije mi stalo. Želim samo dolje, na zemlju. – izusti Fre-ddy mrzovoljno. – U redu, za minutu, ali dopusti da ti to ispričam. Bio mi je šesnaesti rođendan i moji su nastavnici znalikako umirem od želje za samostalnim letom. Imao sam već devet sati leta i pomišljao sam kako je za to većkrajnji čas. Bila je to mala zračna luka blizu San Juan Capistrana, nakon škole, bilo je već dosta kasno, i ja



pomislih – sad ili nikad. Moj me nastavnik cijeli sat, koliko je trajala lekcija, podučavao zadanim figurama i približavanju sletnoj stazi, ali bez spuštanja. Jedva me pritom pogledao. A onda, kad je taj sat istekao, a vani je već bilo tamno, taj momak – Bože, neću to nikad zaboraviti – reče mi: 'Slušaj, Jock, odvezi avion do parkirališta'. Kad smo došli onamo, on iziđe iz kabine kao obično i reče mi: 'Dobro, dijete, idem popiti kavu.Ti si još premlad za kavu, pa uzleti još jedanput i ponovi figure još nekoliko puta – vidimo se kasnije.' Zatim

je otišao ne rekavši više ništa. Nije se ni osvrnuo. Što, pomislih, misli li on zbilja da poletim sam samcat?Krenuh odmah vrisnuvši od oduševljenja... znaš i sama kako se čovjek pritom osjeća, to je neopisivo. Ako tonisi doživjela, nisi doživjela. Ako jesi, onda jesi. U tome je stvar. Nikako mi se nije dalo spustiti. Letio bihokolo cijele noći, sve dok mi ne bi ponestalo goriva, ali onda sam ugledao zvijezdu Večernicu koja meupozorila. Odjednom sam shvatio kako je već zbilja mračno, pa sam se brzo spustio, ne posrćući negoodržavajući potrebnu brzinu... i tako je sve bilo gotovo. Hej – bilo je to u siječnju 1936. Ali s tim nikad nije

posve gotovo, hvala Bogu. Ponekad ponovno misliš na to, čini ti se da je uzbuđenje prošlo i da si se većnaviknuo na sva ta čuda, ali onda se sve ponovno vrati. Uvijek se vraća. Kao i danas, dok sam promatraoAnnie kako stavlja svoje ručice na upravljač – mislio sam na tebe, poželio da i ti budeš nazočna i vidišnjezino lice. Dobro – bilo kako bilo. To je priča mog života. Prilično neobična, zar ne? Kao da nitko druginije doživio nešto slično. Bio je to jedinstven doživljaj, nepoznat u analima avijacije. – Jock zijevnu. – Uh,

pospan sam, tako pospan... bilo je odviše uzbuđenja u jednom danu... mislim da starim. Freddy, preuzmizrakoplov.

On se protegnu s rukama iznad glave, dotaknuvši prstima vrh kabine. Freddy automatski preuzme upravljač,noge joj automatski dotaknuše pedale kao što je automatski provjerila stanje na ploči, zatim automatskinastavi let. Dobro je, Jock, vrlo dobro, uvukao si me u to, natjerao na to, baš zgodno. Nisam ni pomislila da

bi se to moglo dogoditi.Ona ga na brzinu pogleda. Dobro je glumio čovjeka koji spava. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, bez sumnje,udisaji su mu bili ravnomjerni i kao da su postajali sve dublji. Sunačno svjetlo obasjalo je plavkaste dlačicena njegovim nagim, mišićavim podlakticama. Dugo i vitko tijelo opustilo se na sjedalu. Sad će jamačno

početi i hrkati, pomisli ona, i isključi ga iz svojih misli. Freddy je bila obuzeta Piperom, nakon što cijele godine nije letjela. Vrlo oprezno načini nekoliko zaokreta.Zrakoplov je bio lagan iako je imao mnogo konjskih snaga. Već je letjela takvima i znala je njihovekapacitete. Njime se rukovalo tako lako da bi i dijete moglo letjeti. Uostalom, dijete je već letjela, podsjeti

se.Usmjeri se strmije, prešavši iz jednog oštrog zaokreta u drugi, onim uzvišenim vezom što toliko zadivljuje početnike, plahovitim i opojnim plesom što ga može izvesti samo onaj tko ima osjećaj za ravnotežu, pamakar i ne znao što avion drži u zraku ili kamo leti. Freddy se poče osvrtati na sve strane. Na vidiku nije bilonikoga. Usmjeri zrakoplov u visine, sve dok nije dosegnula četiri tisuće stopa. To je već bilo nešto. Bilo je –izvrsno. Čudesno! U očima joj se pojaviše suze i ona shvati kako u njoj nema više ni trunke straha. Počerazmišljati o svemu što ju je pratilo na putu do Pariza i natrag. Suočila se s tim doživljajem, pokušala ga jeoživjeti, ali mogla ga se samo sjetiti. Znala je da se više nikad neće tako osjećati. Bila je izgubila živce,zaista. Sad je opet u redu. Uostalom, to bi se moglo dogoditi bilo kome.Freddy potraži oblak kojim bi se mogla poigrati, ali dan je bio bez oblaka. Sunce je već bilo nisko nadvidokrugom i Annie ju je čekala, strpljivo, nadala se, tamo dolje na aerodromu. Jock nije baš hrkao, ali

zamalo i jest. Uspe se Piperom još pet stotina stopa, pogleda još jedanput oko sebe i ne upozorivši Jockastrmoglavi se u dubinu. Neobuzdani Piper spuštao se urlajući prema tlu, kao da je od nje iščekivao nekizanimljiv potez. Fre-ddy pogleda iglu na instrumentu koja je galopirala, začarana tom strašću, sve dok nijedobila dovoljnu brzinu da otpočne petlju. Poče gurati priklopac nježno naprijed, izlazeći iz poniranja ikrećući u okomiti uspon, počinjući tako obilaziti kružnicu koja će je odvesti iznad vidokruga, na vrh svijeta.Dok se penjala pogleda načas Jocka. Još se pretvarao da spava, dišući lako i odmoreno, kao da se – da – kaoda se osmjehuje. Hulja!

Nezaustavljivo se uspinjala sve više i više, cijelim svojim tijelom pripravna za magični ushit – više i više – i preko svega! Preko vrhunca, pa onda naglavačke, smijući se, zujeći, slobodna u svome letu. Slobodna, božanstveno slobodna, gospodarica nebesa, kraljica horizonta, čuvarica oblaka, sestra vjetrova, izbav-Ijenaiz ponižavajuće stvarnosti sile teže, sva u elementu koji je, jedini, davao čovječanstvu mogućnost takva

izbora.Freddy dođe sebi nakon dovršene petlje i maknu ruke s upravljača.

– Vrati ga, Jock, reče. – Ako si budan.Jock se spustio u Santa Paulu i potom polagano dovezao avion do stajanke. Nikome od njih dvoje nije se



žurilo van. – Hvala ti, Jock, reče Freddy. – Prijatelj si. – Nema na čemu. – Ima, i te kako. – Dobro... bilo je kako je bilo. – Nasmiješi joj se, očaran i zanijemio. Bila je tako beznadno lijepa, bezikakve šminke, sa svojom šašavom kosom koja se nalazila posvuda i pogledom kakav već dugo nije vidio.

– Moram ti priznati, izliječio si me. – Freddy zatrese glavom iskreno zadivljena. – Možda bi – možda bi mimogao pomoći u još jednoj nevolji koju osjećam dulje vrijeme, dodade ona zamišljeno. – Posrijedi je isto –u mojoj glavi.

– Pokušat ću, reče on željno. – Patim od svojevrsne amnezije. Doktor mi je rekao kako je to uobičajeno nakon nesreće. Možda mi se tosjećanje nikad neće vratiti – važni trenuci mog života sasvim su izvan mene! To je za poludjeti. Posljednječega se sjećam jest da sam pjevala stare pjesme na glazbenom podiju hotela. Točno se sjećam zadnje

pjesme, 'U potrazi za dugom' – a nakon toga sam se probudila u bolnici, što je bilo tjednima kasnije, kako seutvrdilo. Očito sam se zabila u planinu, kako su mi objasnili, ali ne sjećam se ničega nakon nastupa na

podiju. – Ničega? Baš ničega? – Ničega. Ne sjećam se što sam radila nakon što sam prestala pjevati. U najmanju ruku, pretpostavljam da

sam morala prekinuti pjevanje, inače se ne bih mogla naći u avionu. Vidiš li što sve moram u sebiobnavljati! To je nevjerojatno. Kao da sam ovdje nazočna tek svojom polovicom. – Bi li ti riječi 'Do ponovnog susreta osvježile pamćenje? – Riskirao je to pitanje, dok mu se plava kosazanosila po čelu, a oči oprezno žmirkale.

– Hajde, Jock, to je pjesma za koju nam je majka vazda govorila da donosi sreću, iako nikad nije objasnilakako i zašto. Pjevala sam vam to kod Plavog labuda jer sam vjerovala u... čaroliju... u njoj – ponadala sam seda ćete se jednog dana sigurno vratiti kući. Nisam ti kazala da sam zaboravila sve što sam proživjela, negosamo dio.

– Ne sjećaš se dakle ničeg nakon 'Duge' – ne sjećaš se kako si te noći došla kući, ne sjećaš se... baš ničega? – Koliko ti puta moram ponoviti da se tu nalazi tek jedna praznina? – Hmmm. U tome je problem.

– To će mi pomoći. Barem si siguran da postoji problem. Pomalo napr edujemo. Vrlo polagano, dakako. Alimislim da ćeš i ti to smatrati napretkom. – Imam ideju, ako mi se ne budeš smijala. – – Slušam te. – Živahni osmijeh kao da je pripadao nekomu tko još uvijek ima u ušima uzvike odobravanja, zaslužene uzvike odobravanja. – Trebali bismo – obnoviti – događaje one noći. Ne mislim da bi ponovno trebalo sazvati Orlovo jato, jer setoga sjećaš, ali ima još ponešto. Mogla bi, na primjer, odjenuti istu haljinu, onu divlju crvenu haljinu ako je

još imaš, pa one upadljive crvene cipele, mogla bi ponovno na sebe staviti amblem ATA-e. Mogli bismotako otići u restoran gdje bismo večerali upravo onako kao nekad, plesali kao nekad. Ja bih mogao platitišefu orkestra da odsvira neku od onih starih pjesama... i tako. Nešto bi moralo oživjeti tvoju memoriju.

– To zvuči prilično dosjetljivo – samo da ne moram pjevati. Kad bismo mogli pokušati? – Kad god hoćeš. Bit ću ti pri ruci. Ne putujem nikamo. – – Možda večeras? Bi li to bilo prerano? – – To bi

bilo divno, nemam nikakva drugog posla. A ti? – – Ne, Jock, ništa bolje od toga.Freddy na brzinu pomilova Jocka po obrazu i krenu iz aviona. Kad bi na njezino sjećanje moglo utjecati ištaviše nego to što350sjedi tako blizu njega, pala bi mu u zagrljaj i izvela sasvim neprikladan, neženstven i neskromanspektakl, baš ovdje u kabini Pi- per Guba. Morat će se pomučiti da joj vrati sjećanje. Da! Za izlječenje odzaborava bit će potrebno mnogo ljubavi, sva sila poljubaca, prava oluja zagrljaja, bezbroj riječi, sva ljubavkoju je Jock posjedovao i čuvao je tolike godine za nju. Čeznula je da joj to ponovi. I još jedanput ponovi.

– Freddy – – Jock se nagnu prema njoj tako strastveno, s toliko emocija koje su mu sijevale iz očiju, da jezamalo ispala iz aviona. Što ako bude mogla pročitati što joj piše u sjećanju? Ne tako brzo! Još je imalaamneziju. Freddy se uhvati za svoje misli kao da je htjela progledati. Samo žmirnu.

– Da? – upita ona prostodušno.

– Volim te, Freddy, dovraga, toliko te volim da više ne mogu izdržati! – Čekaj! Ponovi to! – zapovjedi mu Freddy. Pribere se, nimalo ranjiva, bez ikakvih potreba, spremnaosluhnuti svoje srce.

– Zašto, zar bi se htjela mnome ponovno naslađivati, kao obično? – On se nasmiješi, odjednom siguran u



sebe. Prvi put ga je čula. – Ne – htjela sam čuti samo ono što si maloprije kazao – kao da mi se sjećanje pomalo vraća... nešto nalik... bi li to mogao biti... školski ples? Pa onda neko zajedničko letenje? Hmmm... ne čini li ti se da smo negdjeveć zajedno letjeli?

– Nemoj me iskušavati. Možeš mi to činiti do kraja života, ali sada dopusti da te poljubim. – Kao da želite previše, dopukovniče? – Draga, ne previše nego sve. Sve. Počevši od poljupca. Molim te, Freddy. – Sjećam se kako je netko rekao... da... sad se sjećam jasno... 'Samo budala pita djevojku za dopuštenje' . –Freddy je to izrekla zapanjeno, istovremeno ga obgrlivši, šireći ruke pokretom koji je bio napola predaja, aliistodobno i predano obećanje.

Documents

Judith Krantz - Do Ponovnog Susreta 2