ZORAN KRAVAR

Zoran KravarLIJEPO, RUNO, SIVO.

O LIRICI DOBRIE CESARIA

I

Tematski svjetovi lirskih pjesama i pjesnikih opusa imaju razliite obujme. Neki se od njih ire do granica znanstveno prouena ili mitski konstruirana svemira, neki zastaju na prostornim rubovima svakidanjega iskustva. Neki obuhvaaju vie razliitih sfera i podruja, a neki manje. Tematski svijet Cesarieve lirike jedan je od najzatvorenijih to ih je ocrtalo pjesnitvo 20. stoljea, hrvatsko i ostalo. Dapae, njegova je uskogrudnost tolika da se moe iskoristiti kao dobro polazite za razmiljanje o Cesarievoj lirskoj umjetnosti.

Ogranienost svjetovnih horizonata Cesarieve lirske tematike nije samo vrlo uoljiva, nego je i distinktivna. Gotovi svi noviji hrvatski pjesnici - od Kranjevia do posljednjih u kojih uspostavu tematskoga svijeta nisu dovele u pitanje tehnike avangardistike atematinosti - konstruirali su prostranije, otvorenije ili barem neobinije poetske svemire. Usporeujui Cesaria s njima, najbre emo doi do spoznaje o tome kakvim to nebom prolijee njegov oblak jedan ili u kakav prostor petrolejska lampa iz poznate Balade lije svoju svjetlost crvenkastoutu.

Cesarievu tematskom svijetu nedostaju, ponajprije, prostori transcendencije u religijskom ili mitskom smislu. Nakon smrti, iz njega se ne prelazi u zvijezde (imi), u eter plavih visina (Nazor), nego u crve i u zemne grude (Kad budem trava). Pokojnici se ne javljaju iz onostranosti, nego povremeno oive u uspomenama, poput mrtvoga druga kojega se sjea lirski subjekt iz soneta Vraanje:

Katkad u vrevi ljudi posve stranih

Neko te lice sjeti mrtva druga.

Nestanak njegov ponovo ti rani

Zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U amorenju zauje mu glas.

I ti ga vidi. Izaav iz mraka

U tebi ivi. Ali samo as:

Desetak, dvadesetak koraka.

Cesariev svijet nema ni kozmoloku dubinu. Kranjeviu je popularnoznanstvena lektira okrenula pogled spram Kola, i Vlaia sitnih, Ujevi je pjevao da ak i igle / za dnevne radove valja navijati po raunu zvijezda (Kozmogonije), a Krlea je imao viziju Zemlje kako plovi nad pojasima neba, Blizanaca, Vage (U predveerje). Cesariu su, naprotiv, zvijezde samo romantian ukras gradske veeri i noi, one se pale, gotovo puput predratne zagrebake plinske rasvjete.

Moderno pjesnitvo rado nadilazi obine iskustvene svjetove i uz pomo bizarnih filozofema, koji su u stanju za as obrnuti ustaljene nazore o tome gdje prestaje osoba, a gdje se zapoinje izvanjski svijet (I vie Mene nema, / rastopljen sam u kozmike sne, Krlea), nalazimo li se mi u prostoru ili je prostor u nama (moje su oi jedno more zvijezda, Ujevi), je li ljubav dogaaj izmeu dvoje ljudi ili stanje svijeta (Crveni cvjetovi ljubavi / gore u noi, imi). Cesarieva pak lirika pitanje odnosa izmeu ljudske duevnosti i izvanjskoga svijeta postavlja na podlozi svakidanjega iskustva, subjekt njegovih pjesama nalazi se u sebi, a ne na rubu sebe (imi), ljubav se deava konkretnim ljudima, zvijezde su iznad grada, a ne u oima.

Napokon, svijet Cesarieve lirike niim ne pokazuje da mu predstoji prijelaz u neko novo, drukije, po mogunosti bolje stanje, to se je takoer jaka razlikovna crta. Jer, programi popravljanja stvarnosti u kakve je rano 20. stoljee iskreno vjerovalo uvelike su obiljeili tematiku naih modernih pjesnika, osobito onih misaonijih, poput Kranjevia, Nazora, Ujevia i Krlee. Kranjevi je vie puta - na primjer, u Misli svijeta ili u Prvom grijehu - literarizirao svjetskopovijesne prognoze socijalne demokracije, Ujevi je u svojoj srednjoj fazi zazivao dane / kada e ivot biti srea, a veliko zadovoljstvo bitisati (Pogledi u praskozorje), a Krlea, koji je popravljanje svijeta neko vrijeme prihvaao i kao politiku zadau, navjetao je, mijeajui marksistike utopije i kransku eshatologiju, sveto svitanje. Dapae, utopizam je kod njega toliko opipljiv, da ga kadto nasluujemo i u podlozi pjesama o prestanku kie ili o dolasku proljea (Vjetrokazi, tornji, mostovi / vjetrova toplih slute mlazove, Zima na odlasku). Svijet pak Cesarieve lirike nije na putu ni u kakav eshatoloki finale ili svjetskopovijesni rasplet. Istina, u njemu je uglavnom hladno, i gorko, i sivo (Pjesma gorka), ali e tako valjda i ostati.

II

Pjesniki svjetovi sadravaju mnoge neponovljive detalje, ali njihove apstraktne konstrukcijske osnove ne moraju uvijek biti individualne, pa ima smisla zapitati se o njihovim moguim vezama sa ire prihvaenim svjetonazorima, s pogledima na svijet iza kojih stoje povijesne epohe ili drutveni slojevi. To je poeljno i u Cesarievu sluaju. Svijet njegove lirike, zajedno s nabrojenim deficitima, ve na prvi pogled otkriva podudarnost sa svjetonazorom prosjena modernog graanina, kojem, kad je rije o njegovim spoznajnim vidicima, moemo pripisati: odsutnost prevelike intelektualne znatielje, povjerenje u svakidanje iskustvo, nesklonost dugoronim predvianjima i apstraktnom miljenju i obuzetost privatnim interesima.

Svijet vien oima prosjenih graana ili, tonije, sveden na ono iz ega graanstvo uspostavlja svoj horizont, nije estetiki privlaan. Njegov je povlateni prostor grad, a gradska je stvarnost iz vie razloga neuzbudljiva. Ponajprije, graaninu su pojavnosti grada samorazumljive, pa stoga i estetiki neutralne. Drugo, grad i njegovi tipini prostori poprita su dnevne brige o egzistencijalnim problemima, u emu nema ljepote. Tree, grad, uza svu napuenost, razdvaja ljude, osamljuje ih, smanjujui vjerojatnost nepredvidivih, uznemirujuih i uzbudljivih meuljudskih interakcija.

Otkako su nastali moderni gradovi, knjievnost je iznala vie metoda da se oni i njima pripadajui ivotni stilovi naine predmetom knjievnoga djela. Ipak, u tome je izrazito prednjaila fikcionalna proza, koja se lake od poezije nosi s estetiki neobiljeenom stvarnou, ili ak sa stvarnou u estetikom smislu negativno obiljeenom. Osim toga, interesima realistike i moderne pripovjedne literature i njezina itateljstva grad pogoduje i utoliko to se na njegovu prostoru dodiruju ljudske skupine razliita statusa i razliitih mentaliteta, pri emu znatielju osobito privlai prostorna blizina onih koji ive dobro i onih kojima ide loe. Prijelazi individualnih sudbina iz jednoga od tih prostora u drugi - tzv. drutveni usponi i padovi - vie su od jednoga stoljea bili glavna zabava irih itateljskih slojeva, a s njima kadto raunaju i prozna djela prividno posveena sloenijim temama.

Teim se izazovom pokazalo staviti grad u stihove, to u pravilu pretpostavlja njegovo promaknue u krug estetiki obiljeene stvarnosti. Obino je to polazilo za rukom pjesnicima koji su na grad gledali drukije nego njegovo prosjeno stanovnitvo, onima, naime, koji ga nisu prihvaali kao krajnji spoznajni horizont, nego su ga - sposobni za apstraktnije miljenje i nadilaenje neposredna iskustva - smjetali u koji iri kontekst, na primjer, u povijesni ivot naroda ili u krug kakva cjelovita svjetonazora. U 19. stoljeu mnogi su tada rastui gradovi opjevani sa stajalita vladajuega nacionalizma, kao metonimija nacionalnoga uspjeha ili barem kao zalog ljepe budunosti naroda. I Zagrebu je u prolom stoljeu posveeno nekoliko takvih pjesama, od kojih se najbolje pamte dvije enoine (Zagreb i Zagrebu).

Grad se uspijevao nametnuti i pjesnicima koji njegovim prostorima hodaju i flaniraju, a nije im mjesto drutvenoga organiziranja egzistencije. Tako je ladanjskom i jezerskom Wordsworthu uzorno uspio London (Na Westminsterskom mostu), a zagrebaki je donji grad impresionistiki zatitrao pred oima mladoga Krlee, o kojem znamo da je imao mnogo slobodnoga vremena te da je intelektualno sazrijevanje i knjievni uspjeh nadreivao rjeavanju egzistencijalnih zadaa. U optici njegove Podnevne simfonije grad se pretvorio u estetiki predmet ravnopravan prirodnom svijetu, dapae, nerazluivo pomijean s njim: u svijetu simfonije gotovo nema granica i prijelaza izmeu arhitekture i prirodnoga okolia, izmeu krovova i neba, izmeu sunca i njegovih odsjaja u prozorskim staklima.

Napokon, grad se pokazao plodnom temom i za poeziju koja voli iskoritavati nie estetike registre (odbojno, runo, opasno, stravino), a koja je svoje vrhunce doivjela u razdoblju izmeu Baudelairea i eskpresionizma. Dakako, i poetizacija grada po crti njegove tobonje ili stvarne runoe pretpostavlja stajalite razliito od onoga obinih gradskih stanovnika. Tako je, na primjer, runi i opasni grad eskpresionistike lirike obino uokviren obuhvatnijim katastrofinim scenarijima koji prijete sudnjim danom, a predviaju ga ba kao dogaaj koji e s lica zemlje ukloniti graansku civilizaciju. Nije sluajno to se valjda najpoznatija ekspresionistika pjesma o kraju svijeta (Jakob van Hoddis, Weltende) zapoinje upravo ovako: Buruju s otre glave eir leti.

Ali, osim estetik osposobljenih da se prostorom graanskoga ivota pozabave s manje ili vie negraanskih ili protugraanskih stajalita, postoji i neto to bi se moglo nazvati estetikom graanske svakidanjice, a opisati kao osjeaj za lijepo kojim graanin reagira na pojavnosti svoga ograniena svijeta. Taj osjeaj pomae gradskom ovjeku da trajno i gotovo automatski podvrgava svoju ivotnu okolinu inu estetikoga razlikovanja, tj. da razdvaja mase njezinih estetiki neutralnih pojavnosti od estetiki stimulativnih sadraja. Nije potrebno nabrajati na koju se predmetnost ili dogaajnost tim osjeajem obino reagira, jer to zna svatko tko je odrastao u gradu. Dovoljno je da se prisjetimo emu sve u vlastitoj dnevnoj okolini dodjeljujemo atribut ljepote (ili runoe), a pored ega prolazimo ravnoduni. Lijepo je, na primjer, proi kroz perivoj, lijepo je suoiti se sa skupinama zaigrane djece, vedro je nebo ljepe od oblanoga, dolazak proljea ljepi je od dolaska zime. Rune su pak periferijske etvrti, tvornice i postrojenja na rubu grada, runa je atmosfera kolodvorske ekaonice. Ipak, i ta je runoa uzbudljivija od neutralne jednolinosti gradskoga sredita i, napose, radnoga mjesta, od koje se zapada u tupost i dosadu.

Procedure svakidanjega estetikog orijentiranja u gradskoj sredini nisu iskljuivo duevni procesi. One nalaze svoj put u materijalnu stvarnost i u kanale drutvene komunikacije. S njima raunaju urbanisti i arhitekti, po njima se ravnaju slikari gradskih veduta, fotografi, filmski redatelji i snimatelji. Ima, naravno, i pjesnika koji im se s povjerenjem preputaju. Jedan je od njih Dobria Cesari.

III

Tko bolje poznaje liriku Cesarievu liriku mogao bi razmatranje o graanskom osjeaju za lijepo i runo izloeno u prethodnom poglavlju, pobrkati s opisom njegovih pjesama. Veina je njih, naime, plod nastojanja da se literariziraju procedure estetikoga razlikovanja za koje sam rekao da se dnevno ponavljaju u djelokrugu graanskoga ivota. Dogaaji, predmeti i ugoaji dostojni poetizacije objavljuju se lirskom subjektu Cesarievih pjesama upravo kroz one pukotine svakidanjice kroz koje i prosjean urbani ovjek dospijeva do izvora estetikih izazova.

Ponajprije, Cesarieve pjesme preuzimlju od estetike svakidanjega gradskog ivota njezinu kontrastivnu narav: i u njima se estetike atrakcije mogu pojaviti (ili oglasiti) samo na podlozi obuhvatne, estetiki neutralne sive zone u koju pripada veina sadraja i aspekata obine drutvene egzistencije. Da pritom ne podlegnemo uvjerenju kako estetiki izazovi ba uvijek i u svakoga pjesnika raunaju s kakvom neutralnom podlogom, zgodno je podsjetiti se da je u europskoj lirici, osobito u onoj kasnoga 19. i ranoga 20. stoljea, zacrtano vie svjetonazora u kojima estetike vrijednosti, prije svega lijepo i uzvieno, figuriraju kao neto neogranieno i bezuvjetno. Bilo bi moda neprikladno uzeti za primjer Vladimira Nazora i njegov lirski panteizam, koji, dodue, svim slojevima i zakucima stvorenoga svijeta dodjeljuje atribut sklada i ljepote, ali, dakako, bez izriita razraunavanja s licima modernoga grada. Primjerenije je ponovno se prisjetiti Krlee: on, u oslonu bilo na vitalistiki egalitarizam ili na lijeve utopije, moe estetiki poravnati krmu i zvjezdanu tminu (Pjesma u hrvatskoj krmi), olovnu au tvornikoga dimnjaka i sveani kraj povijesti (U predveerje).

U Cesaria se pak izdvojeni doivljaji ljepote, pa ak i spoznajno isplativa suoenja s runim, uvijek plaaju svijeu da se glavnina ivotnoga prostora i biografskoga vremena ne da estetiki preraditi. Njegove pjesme, da bi posvjedoile prisutnost te nepreradive mase u podlozi ili u okolini rijetkih drukijih doivljaja, razvile su bogatu frazeologiju sastavljenu od obezvreujuih oznaka za bezbojnu neutralnost zbilje (tvrdo isprena java, hladna neumitna zbilja, asak siv i monoton) i od rezignativnih tautolokih konstrukcija (stvari jesu - kakve jesu, umor je umor). Istom nizu pripadaju i analogijske slike koje biljee preputanje i robovanje subjekta silama jaima od njega (Ko slamka sam u silnom vihru, Osjeam da sam ko kota vagona, / Koji Sila vazda u daljinu nosi, eljeznicom).

Prevlast estetiki neprivlanoga u vidokrugu lirskoga subjekta Cesarievih pjesama izravno utjee na strukturu njegovih pozitivnih estetikih doivljaja. Oni uglavnom imaju formu kratkih, epifaninih obasjanih trenutaka, u kojima kakav dogaaj ili suoenje prekida ravnodunu zbilju i svakidanji umor kao njezin subjektivni korelat. Nikad to nisu postojani i trajni predmeti pozornosti, nego neobine sveze izvanjskih stvari ili duevnih sadraja koje se uspostavljaju iznenada (Oblak), odjednom, (Zaboravljena rije), kadto (elje), katkad (Vraanje), kadikad (Sakriveni bol, Shelley, Crnci na mletakom Torre dell'Orologio).

Sadraji to ih takvi doivljaji otkrivaju u svijetu jednoline graanske svakidanjice pripadaju podrujima stvarnoga svijeta koja su ve odavno stekla atribut estetiki povlatene predmetnosti odnosno prirodno lijepoga. Tako Cesariev lirski subjekt priznaje da ga diraju zaostaci zelene prirode u gradskom ili prigradskom ambijentu (Gle malu voku poslije kie, Voka poslije kie; Kraj bijelih breza svakog dana / Ja proem srca razdragana, Breze na ulici; Zanjihala se jedna grana, Rana ptica), uspomene na izvangradski prostor (Divna je jesen vedrih vinograda, Jesenja pjesma) ili neoekivani dolasci seoske bukolike na gradski asfalt:

U grad je seljak sijeno dovezo

U doba rasvijetljenih kua;

Miris je ladanja ulicom provezo,

Budei putem za njim eznua.

Vukui kola polako i lijeno,

Glomazni seoski konji su nosili

Konjima grada prvo mlado sijeno.

Seljaku se drmahu noge i lulica;

Ko livada koju su jutros pokosili,

Okolo kola je mirila ulica.

(Sijeno)

Tihu bolest lirskoga subjekta moe privremeno olakati i paljenje zvijezda ili mjeseca (I smijeim se u meki suton, / Od zapaljenih zvijezda svean, U suton; Dubokih tajna puno sve se ini / Na ovoj tako bijeloj mjeseini, Mjeseina), a njezinu podnoenju pomau i povremena sjeanja na drage pokojnike (Vraanje, Jedne noi).

Po sposobnosti, meutim, da privremeno dokinu neumitnu zbilju, ni zvijezde, ni uspomene, ni zalutali ladanjski mirisi ne mogu se mjeriti s ljubavlju, tj. s muko-enskim susretima i zapletima. Svako malo naie u Cesarievim lirskim ciklusima gdjekoja pjesma u kojoj se za ljubavlju ezne (Ma kako uzdiglo se srce) ili se opisuje ljubavni susret (Mala kavana), opjevava uitak u ostvarenoj vezi (Ljubavno predveerje) ili se nasluuje nova veza (Slutnja). Vano je pritom to i u svoje ljubavne stihove Cesari unosi reflekse i razmiljanja prosjena graanina, artikulirajui svoju koncepciju ljubavi onkraj erotskoga idealizma kakav europsku liriku prati u golemu razdoblju od kasnosrednjovjekovne Provanse i Sicilije do simbolizma i njegovih izdanaka. Lirski subjekt Cesarievih ljubavnih pjesama treba ljubav upravo onako kako se ona uklapa u ivotni stil moralno oputena graanina: po broju pjesama o eljenim i ostvarenim susretima razaznaje se spremnost na slobodne veze i na promjenu partnera; po fokusiranosti pjesama vidi se da su interesi mukoga protagonista preteno egocentrini (nigdje, na primjer, nema samozatajna divljenja enskoj ljepoti i njezinim izvanerotskim implikacijama, potpuno izostaje idealistiki motiv ljubavne slube, a u prednji plan dolazi dobrobit vlastitoga srca); leksik pjesama, uza sve poetizme i eufemizme, odaje usredotoenost na tjelesnu stranu enske osobe (milina jedne mlade ene, Ma kako uzdiglo se srce, miris enstva, Ljubavno predveerje, tijelo u posve tankoj odjei, etnja).

Ipak, poput drugih cesarievskih epifanija, i ljubavi uspostavljene po crti graanskih ivotnih strategija obino su prolazne, a njihovi zavreci omoguuju sivoj svakidanjici da se s udvostruenom snagom vrati u krug privatne egzistenicje. Taj prijelaz iz stanja privremene ispunjenosti to ga nudi kratkotrajna ljubavna veza i povratka u zbilju kakva ona ve jest, uzorno je predoen u pjesmi Bez oprotaja:

Ne, ja se nisam oprostio s njom

Kad nestade na svoju stranu.

Sam sluah svojih nada lom

U jednom zabaenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teko rei!

U amoru oglasila se trublja,

I vlak je kreno obino i lijeno,

Sa svime to jo ljubljah.

Da l' miljae da u tom gradu

Ostavlja duu njome bonu?

Da l' iskahu me njene oi

Pogledom enje po peronu?

Daleko negdje sada juri vlak.

Al to to moje srce kuca jae?

Nije l' to moda nada, tajni znak,

Da netko u daljini plae?

Ah, kakav pla! Uobraenje, san!

Ta njene enje davno sve su

Ve ugaene. Ti si malko pjan,

A stvari jesu - kakve jesu.

Mogue zape koji svijetli tren

Na svome letu u njezinoj dui.

Al i taj spomen past e kao list

Minulog ljeta, to se sui.

Cesarieva ljubavna lirika novost je u hrvatskom pjesnitvu. Meuljudski odnosi kakvi se u njoj zapleu i raspleu dananjega e itatelja prije podsjetiti na filmove iz tridesetih godina ili na ljubavne priice opjevane u ansonama to su se u predratno doba skladale i pjevale u europskim velegradima nego na pristup ljubavnoj tematici svojstven Cesarievim hrvatskim suvremenicima. Vladimir Nazor, na primjer, do svojih je kasnih razdoblja konzervirao staromodan enski ideal u kojem se mijeaju staroromanski knjievni klieji i antropozofske matarije. U kompleks moderne ljubavi upustio se samo u dvije-tri pjesme iz Topuskih elegija, ostavivii nam stihove u kojima istodobnost hinjene frivolnosti u stilu art-deco-a i antikvarne izraajne tehnike rezultira nehotinom komikom:

Gospoo! kliknuh iz due. A mlada i nestana ena

Daju mi rastanka znak, prui mi sobe joj klju.

(Romantina ena)

Ljubavne pjesme mladoga Ujevia (iz Leleka sebra i Kolajne) svojevrsni su intertekstovi s uporitem u idealistikim motivima trubadurske i petrarkistike lirike, a njihov se lirski subjekt razmee spremnou da se enskoj osobi kontemplativno divi i da joj slui do granice mazohizma. U Krlee i u imia ena se, na podlozi secesijskoga vitalistikog monizma, promee u kozmogonijsko naelo: ivotu [...] je ena Alfa i Omega (Krlea, Sodomski bakanal), s dalekog neba sjaju / u moju sobu gola tijela ena (imi, Prenue). Osobito se pak Cesarievu poimanju ljubavi kao medikamenta protiv svakidanje otupljenosti suprotstavlja ideal ljubavi i ene tipinu za jaku bukoliku struju hrvatske lirike kasnih tridesetih godina (Nikola op, Vlado Vlaisavljevi, kajkavski i akavski regionalisti), koji istie tradicionalne enske vrline poput ednosti, skromnosti, kadto i pobonosti.

IV

Zaostaci prirode koji razbijaju kontinuum urbanoga prostora i erotsko-sentimentalni zapleti koji prekidaju monotoniju graaninova vremena za Cesaria su glavni nosioci pozitivnih estetikih vrijednosti. Izvore, meutim, estetikih uzbuenja zna njegovo poetsko ja pronai i u licima grada obiljeenima negativnim atributima. Najee mu se to dogaa u suoenju sa ivotom gradske sirotinje.

Moderni gradovi nisu samo boravite ljudi kojima u ivotu koliko-toliko ide, nego se na njihovim rubovima masovno nastanjuju i ljudi slaba imovnoga stanja. Za integrirana graanina oni su uzorak prirodno runoga: nain njihova stanovanja u suprotnosti je s graanskom predodbom o arhitetonskom i urbanistikom skladu, prizori njihove svakidanjice izazivlju suut, a kadto i pritajenu egocentrinu brigu. Cesari je svoju znatielju spram ivota najdonjih drutvenih slojeva posvjedoio u nekoliko pjesama iz tridesetih godina, posveenih tipinim figurama iz svijeta najbjednijih (Pjesma o kurtizani, Mrtvanica najbjednijih, Predgrae, Vagonai, Cirkuska skica, Lijepa naa, Balada iz predgraa).

Knjievni kritiari i historiografi obino se ustruavaju da rezultate Cesarieva zagledanja u prostore gradske bijede protumae kao znak njegova pribliavanja programima meuratne socijalne knjievnosti. Taj je oprez na mjestu. U Cesarievim temama s drutvenoga dna prije je na djelu svojevrsna negativna estetika odnosno sluenje runim kao izvorom estetikih stimula, nego osjeaj solidarnosti prema dolje. Taj osjeaj, u pisaca koji su ga njegovali izmeu dvaju ratova, iao je zajedno s uvjerenjem o iskoristivosti niih drutvenih slojeva u revolucionarnim svjetskopovijesnim scenarijima. A Cesarievoj lirici, kako sam ve rekao, naelno je strana perspektiva drukije budunosti ovjeka, svijeta i drutva. Programe koji obeavaju doba kada e ivot biti srea ne primjenjuje subjekt Cesarieve lirike ni na sebe, a kamoli na zbivanja u rasvjeti periferijske petrolejske lampe.

V

Mentalitetu i estetikoj osjetljivosti meuratnoga graanstva blizak je Cesari i konzervativizmom svoga ukusa. U prethodnim sam poglavljima potcrtao u kolikoj je mjeri oekivano, pa stoga i konzervativno da lirski subjekt njegovih pjesama svoju panju usmjerava ba prema brezana, travnjacima ili pticama, da ga sveana raspoloenja obuzimlju pod veernjim zvijezdama, a nostalgina u razmiljanju o prolim ljubavima. Naravno, tom konzervativizmu odgovaraju konzervativne sklonosti onoga tko lirskim subjektom Oblaka, Voke poslije kie ili Veeri nad gradom izvana upravlja, odreujui sadraje njegovih estetikih zanosa, a to je Dobria Cesari kao autor. Samo, za razliku od svoga lirskog subjekta, iji se starinski ukus oituje u odnosu prema prirodno lijepom, autor se pokazuje konzervativnim u odnosu prema knjievnoj tradiciji.

Za razliku od manje ili vie osvijetenih metoda prerade tradicijskoga materijala koje su svoj legitimitet izborile u drugoj polovici 20. stoljea, a za koje se danas upotrebljava pojam intertekstualnosti, knjievni se konzervativizam moe definirati kao spontano i uglavnom nereflektirano nadovezivanje na knjievne stilove i tehnike od juer. U smislu te definicije Cesari jest konzervativan. Njegovi uzori uglavnom pripadaju vremenu prije 1900, bilo u kronolokom ili u stilskom smislu, a on od njih ne pravi materijal intervencije, resemantizacije ili reciklae, nego iz njihovih pjesama s povjerenjem preuzimlje ono to mu se svia, vjerojatno uz osjeaj da e tako ugoditi i ukusu vlastite publike.

U strunoj je litetaruri Cesariev konzervativizam prepoznat uglavnom kao ovisnost o romantinoj poeziji. Tome ne proturjei ni injenica da su na njega povrno utjecali i neki pjesnici koji djelomino ili u cjelini pripadaju 20. stoljeu, jer oni ili su i sami bili konzervativni, poput Sergeja Jesenjina, ili su, poput Rilkea, privlaili Cesaria retrogradnim aspektima svoje lirike. Nema, naime, dvojbe da su od Rilkeova raznolika i po ambicijama vrlo neujednaena opusa Cesariu neto znaile samo rane zbirke Das Buch der Bilder i Neue Gedichte, koje i same pripadaju to zakanjeloj, to novoj romantici.

Ali, knjievna romantika prodire u Cesarieve pjesme i izravnije, posredstvom utjecaja koji dolaze ba iz pjesnitva prve polovice 19. stoljea. Na to je upozorilo vie knjievnih povjesniara, meu kojima valja istaknuti V. Setschareffa i A. Flakera. Osobito mi se zaokruenim ini ono to je o Cesariu i romantici rekao Flaker, koji pjesnikov oslon na uzore iz ranoga 19. stoljea proiruje razmiljanjem o ulozi to su je opa mjesta romantikoga pjesnitva mogla odigrati prenesena u kontekst hrvatske meuratne lirike:

Dobria Cesari kao da je u vremenu kada je pjesnitvo, poprimajui razliite, esto oprene funkcije znao ouvati ona pjesnika naela koja je u evropsku poeziju unio romantizam. tovie, njegov [...] tovalac Sekarjov pronaao je u Cesarievim stihovima Ljermontovljeve, Heineove, Pukinove motive [...]. Nee biti da se u svim ovim sluajevima radi o pozajmicama. Radi se zapravo mnogo vie o romantikim toposima koje je Cesari vratio u poeziju: uinio je time svoje pjesnitvo opedostupnim, a da ga ipak nije banalizirao.

Gdje su u Cesaria zaostaci romantike najuoljiviji? Flaker ih nalazi u psiholokoj karakterizaciji lirskoga subjekta, koja uestalo operira metonimijom srca, kao i u suprotstavljanju pjesnikoga subjekta (nepjesnikom) svijetu. Osim toga, s knjievnom romantikom mogao bi imati veze i osobit oblik dvoznanosti to ga Cesari razvija u nekoliko svojih vrlo poznatih pjesama (Oblak, Voka poslije kie, Poludjela ptica, Slap) s tendencijom da pojave, predmete ili bia iz prirodnoga svijeta pretvori u simboliko-alegorike oznaitelje ljudske stvarnosti, najee (romantikoga) mita o pjesniku i njegovoj izdvojenoj sudbini.

Ovisnost o romantici i o njezinu osjeaju za lijepo pokazuje Cesari i izborom estetiki obiljeenih predmeta podobnih da kratkotrajno odueve i nadahnu njegovo poetsko ja. Ne samo, naime, to njegove breze i zvijezde idu u red predmeta kojima je ve romantika pripisala jak i pozitivan estetiki predznak, nego u njega izrazito nedostaju estetiki stimuli s aurom umjetnoga, boleivoga ili mistinoga, kakvima je registre lijepoga obogatila postromantika lirika izmeu simbolizma i secesije, a u hrvatsku su ih poeziju na velika vrata uveli Ivo Vojnovi, Fran Galovi i mladi Krlea.

Napokon, da su u podlozi Cesarievih nadahnua mjerodavnu ulogu igrale starije pjesnike tradicije, razabire se i po njegovoj nepokolebljivoj odluci za metriki regularne stihove i rimovane strofe. Specifino romantine utjecaje na toj je razini tee prepoznati, jer je vezani stih dugovjeka institucija. Na blizinu romantici, ali jo vie na udaljenost od formalnih ideala esteticistike i modernistike lirike, donekle upozorava Cesarievo neveliko zanimanje za sonet i druge sloenije pjesnike oblike. Openito se, naime, moe rei da su romanticima kompliciraniji lirski oblici s povijesnom legitimacijom znaili manje nego pjesnicima druge polovice 19. stoljea.

U vezi pak s Cesarievom sklonou vezanom stihu, valja dodati da je ona imala i dobro pokrie: po stihotvorakoj nadarenosti i zanatskoj savjesnosti, Cesari nadilazi veinu svojih izravnih prethodnika, a pogotovu suvremenika, dok za boljim majstorima novijega hrvatskog stiha (Mato, Galovi) zaostaje utoliko to gradnju svojih pjesama povjerava uglavnom uhu i instinktu, ne unosei u nju i intelektualnu znatielju. Njegovu daru za pjesniku formu bit e da je do neke mjere pripomogao tovateljski odnos spram Matoa, posvjedoen u pjesmi Truba sa Seine. Ipak, njegovu poimanju forme oito je ila na ruku i njegova itateljska i prevodilaka zaokupljenost njemakim i ruskim pjesnicima (Goethe, Heine, Ljermontov, Pukin, Jesenjin). Od njih je, prije nego od Matoa, mogao naslijediti i izrazitu sklonost jampskim metrima, osobito etverostopnom jambu.

Govorei, meutim, o Cesarievu odnosu prema romantici, valja imati na umu da se knjievni svjetovi ako se i preuzimlju njihova opa mjesta - ne mogu u paketu premjestiti iz jednoga stoljea u drugo. Na to upozorava i Flaker, za kojega Cesari, uza svu sklonost Ljermontovu i Heineu, nije zakanjeli romantik, nego dvadesetostoljetni pjesnik, koji oslon na romantiko pjesnitvo opravdava razlozima specifinima za vlastiti knjievni kontekst. I doista, popis Cesarievih dugovanja romanticima mogue je dopuniti podjednako opirnim popisom bitnih razlika.

Ponajprije, malo zajednikoga s knjievnom romantikom ima skuena i zatvorena arhitektonika Cesarieva tematskoga svijeta. Svjetovi romantike poezije otvoreni su na sve strane: prema kulturnozemljopisnoj egzotici, prema prolosti, prema dubinama svemira, prema beskonanosti i transcendenciji. Cesariev se, vidjeli smo, zavrava na granicama svakidanjega iskustva. Iz njega nije mogu romantini bijeg od stvarnosti. Nadalje, neromantino se doimlje i Cesariev depatetizirani izraz, koji, za razliku od romantike dikcije, voli oputenu sintaksu i svakidanje rijei, a pomno izbjegava hiperbolinost i preuoljivu metaforiku. Napokon, popisu negativnih nalaza valja pribrojiti i Cesariev odnos prema tematskom kompleksu ljubavi. Sve to sam u prethodnom poglavlju rekao o podudarnosti Cesarievih ljubavnih pjesama s preobrazbama kojima muko-enski odnosi podlijeu u svijetu modernoga grada, moe sluiti i kao potvrda o neromantinosti njegova lirskoga erotizma.

Te razlike govore da Cesari nije nastojao cjelovito obnoviti romantiku poetiku, a malo je vjerojatno i da je o romantici imao onoliko knjievnopovijesnoga znanja koliko bi zahtijevao osmiljen pokuaj njezine reanimacije. Prije nego unutarknjievnim razlozima, njegovo pozivanje na Shelleya (Shelley) ili oslanjanje na Ljermontova, Pukina i Heinea valjalo bi tumaiti knjievnosocioloki te jo jednom upozoriti na ve vie puta naglaeni graanski karakter njegove lirike. Cesariu se, naime, romantika namee zato, jer ona ponajbolje odgovara onome to graanska kultura smatra normalnom poezijom. U sukobu graanskoga smisla za lijepo i avangardistikih poetika, koje graanina ele okirati, Cesari pristaje uz graansku kulturu, a njezin se pojam pjesnike ljepote u doba nakon prvoga svjetskog rata jo uvijek podudarao s romantikom poezijom i njezinim naknadnim varijacijama u okviru raznih kasnoromantinih i neoromantinih pravaca ili opusa.

VIKao umjetnost temeljena na estetici graanske svakidanjice i na njoj svojstvenu luenju nepoetinoga i poetinoga, egzstencijalne sive zone i povremenih obasjanja, Cesarieva se lirika moe lako iskuati u svakidanjem ivotu. Ako se s njezinim motvima na pameti proeemo Zagrebom, gradom u kojem se oblikovao pjesnikov estetiki receptivitet i svjetonazor, moi emo bijele breze ili prve gradske lampe doivjeti live, moda e nam, kao u stihu neko te lice sjeti mrtva druga, nepoznat prolaznik skrenuti misli na bliska pokojnika, a moda e i stol za dvoje u kavani ili u bistrou pobuditi uspomene. Dakako, u podlozi tih ugodnih doivljaja mora biti i ona smjesa brige, frustracije, dosade i potisnutih strahova koju antropologija i sociopsihologija 20. stoljea otkriva u savjesti ili podsvijesti modernoga graanina, a koju i Cesari povremeno opisuje, bilo samu za sebe ili kao kontrastnu podlogu brezama, pticama i ljubavnim zgodama.

I jedan i drugi pol razmatrane antiteze po svojoj su supstanciji urbani fenomeni: gradu podjednako pripadaju i sveprisutno egzistencijalno sivilo i spasonosni estetiki stimuli koji se objave kadikad. Dapae, Cesari je vieznanost grada u vlastitoj umjetnosti potvrdio i sam. U pjesmi o avionu i avijatiaru (Avioni), koje je stavio u isti red s pticama i oblacima, nalazimo sljedee retke:Jest, mi smo vjerno roblje Gradu,

I ivot nam je lud i muan,

I rastragan i odve buan,

I nae nebo kue kradu,

Al Grad nas je na kril'ma digo,

Da stostruko nam nebo vrati,

I kuda oblak nije stigo,

Tu sunce naa krila zlati.

Ako se doda da je estetika graanske svakidanjice ograniila Cesaria i odgovarajuim osjeajem za poetski uobiajeno i razumljivo te mu nametnula konzervativna izraajna sredstva, proizlazi da je njegova lirika kao malo koja u 20. stoljeu odrediva atributima nekonfliktnosti, normalnosti, obinosti. Stoga je nemalen paradoks to pri opisu njezina poloaja u hrvatskoj meuratnoj knjievnosti valja govoriti o netipinosti i o odstupanju.

Premjestimo li, naime, Cesarieve pjesme iz ivotnoga konteksta u knjievni, osjeaj obinosti se gubi, a na njegovo mjesto dolaze razlike i nesuglasja: postajemo, naime, svjesni da je vrlo malo hrvatskih meuratnih pjesnika grad i urbanost prihvaalo bez predumiljaja, otprilike onako kako biljni i ivotinjski organizmi prihvaaju svoje ekoloke sisteme. Pritom manje zauuje Cesarieva neusiljena urbanost, a pravo je pitanje zato su od grada kao prostora i drutvenopovijesnoga stanja zazirali ostali.

Nostalgije i utopije koje pisca suprotstavljaju modernom gradu, a njegov pogled usmjeravaju iza, ispred ili izvan vremensko-prostornoga kontinuuma graanske civilizacije, u hrvatskoj su meuratnoj kulturi bile vrlo snane, otporne, a posjedovale su vie svjetonazorskih uporita. Pjesnici, na primjer, nekada okupljeni oko Hrvatske mlade lirike i Gria prenijeli su u meuratni kontekst Matoevu skepsu prema graanskoj Hrvatskoj i uope civilizacijski pesimizam hrvatske moderne. Pritom su zadrali i estetiku osjetljivost koja negativno reagira na stvarnost modernoga grada, a pribjeite nalazi u seoskom krajoliku ili u gradskim prostorima starijima od graanske epohe. Dobar su primjer pjesme Ljube Wiesnera iz vremena nakon 1918, ciklus Jueranji grad iz istoimene zbirke Nikole Polia (1936) i varadinski motivi Zvonka Milkovia.

Ali, nakon Prvoga svjetskog rata esteticistikom preziru prema gradu pridruile su i nove protugraanske ideje. Njih su, s jedne strane, poticali pisci komunistike orijentacije, za koje je grad 20. stoljea bio prostor klasnih razlika i interesnih sukoba, a njegova veliina i nepreglednost dokaz o iracionalnosti kapitalistike ekonomije i argument za lenjinistiku revoluciju, kojom bi se, toboe, plan i um vratili u povijest.

S druge strane, ugoaj nelagode u graanskoj civilizaciji irili su i Cesarievi suvremenici bliski nacionalnim i klero-nacionalnim idejama, koji su veinom i potjecali iz provincije ili sa sela. Na hrvatsko meuratno drutvo utjecalo je vie konzervativnih ili konzervativno-utopijskih ideologija koje su pogodovale knjievnoj afirmaciji provincijalaca i stimulirale zaviajno pjesnitvo, bilo na standardnom jeziku ili na dijalektu. Najjae je u tom smislu djelovala ideologija Hrvatske seljake stranke. Njezina doktrina po kojoj bi politike i ekonomske probleme hrvatskoga drutva valjalo rjeavati privilegiranjem seljakoga stalea, njegova naina proizvodnje i njegova morala dvadesetih je i tridesetih godina uvelike programirala kritiku svijest i socijalni utopizam hrvatskoga nacionalnog kolektiva i njegove elite. Ona je pridonijela da idealizirani seljak postane povlatena figura umjetnikih medija: govornoga i glazbenoga kazalita (Kalman Mesari, Gospodsko dete; Jakov Gotovac Milan Begovi, Ero s onoga svijeta; Krsto Odak uro Vilovi, Dorica plee; Kreimir Baranovi, Licitarsko srce; Fran Lhotka, avo u selu), pripovjedne knjievnosti (Slavko Kolar, Mile Budak), a njegov mentalitet i govor materijal lirskoga oblikovanja.

Istina, u meuratnom je razdoblju bilo i pjesnika koji su, poput Cesaria, pristupali modernom gradu bez svjetonazorskih ili ideolokih predrasuda. Jedan je od njih Vjekoslav Majer, u kojega nalazimo pjesme o zagrebakim kinima i o njihovu repertoaru, o kolskoj uionici za ljetnih praznika, o labudima u parku, o siromasima na gradskoj periferiji. I neke pjesme Olinka Delorka (Zaboravljeno svjetlo, Lokva, Park) doimlju se kao zapisi epifaninih doivljaja na pozadini estetiki neutralna gradskoga prostora. Ipak, i u toj bi se usporedbi pokazalo da je Cesari sudbonosnije od drugih obiljeen statusom graanina u poeziji. Lirski subjekt Majerovih pjesama prihvaa, dodue, grad kao normalan okoli, ali istie i svoju marginalnost i nepripadnost graanskom sloju. Dapae, bohemska sloboda omoguuje mu este izlaske u izvangradski krajolik, gdje se osjea bolje nego u gradu. Subjekt pak Delorkovih pjesama izuzimlje se iz graanske zlatne sredine kao poneto staromodan estet, modeliran po uzoru na umjetniku kulturu oko 1900. Kao takav on posjeduje viak estetike osjetljivosti, a sposoban je i za idealizaciju doivljenoga, premda je ostavlja bez svjetonazorskoga pokria. Njegovi obasjani trenuci ei su od Cesarievih, ali su plaeni manjom protuvrijednou.VIIZbirku Spasena svjetla, u kojoj je ocrtao svoj tematski svijet i izloio elemente svoga lirskog umijea, objavio je Cesari g. 1938. Izila je kao esti svezak u ediciji zagrebake Matice hrvatske s podnaslovom Knjinica pododbora Matice hrvatske, u kojoj je izmeu 1936. i 1938. objavljeno ukupno dvanaest lirskih zbirki. Antun Barac objavio je 1940. u Savremeniku sintetian prikaz cijele edicije.

Dvanaest pododborovih knjiga prilino dobro reprezentira hrvatsku liriku kasnih meuratnih godina te tvori podlogu na kojoj se urbani karakter Cesarieve lirike ocrtava osobito otro. S jedne strane, u ediciji su se nali njegovi dalji srodnici: Majer (Svira i svijet, knj. 9) i Delorko (Rastuena Euterpa, knj. 2). Bolje su, meutim, zastupljeni nesrodnici, prije svega pjesnici neurbana porijekla i manje-vie protuurbana stava, u kojih se uvijek iznova, kao generacijski tipino osmiljenje pjesnikoga ina, uprizoruje prisjeanje gradskoga doljaka na zaviajnu bukoliku. Neki od njih, kao Luka Perkovi (Drugovanje s tiinom, knj. 11) ili Vlado Vlaisavljevi (Kruha i srca, knj. 12), uglavnom ostaju kod takvih prisjeanja, dok u drugih ima i samosaaljivih, implicitno optuujuih iskaza o samoi i materijalnoj neimatini to je podnose u gradu (I poem tako, polako, u svoj stan sirotinjski, sam, Tadijanovi, Daleko su od mene oranice), a naie se i na openitija drutvenokritika zapaanja o gradu i graanstvu. U Otrovanom proljeu Vladimira Kovaia (knj. 7) itamo:Ulice grada su prazne

I nemaju vratiju, izlaza.

(Tuno popodne)

U Mrtvim oima Ive Kozaranina (knj. 8):Dadi hladna kia na sivi, mrtvi, alosni grad.Svu veer, ogrnut mrakom, pod prozorima kalje glad.

(Sebi na poetku kolske godine)A u Tadijanovievu Suncu nad oranicama (knj. 1):Nebo je crno, prljavo

Od masnih pogleda graanskih.

(Vrtna zabava)

Ipak, ni jedan od spomenutih bukoliara, premda svi kritiziraju grad odozdo, ne uokviruje svoju kritiku lijevim doktrinama. Kad navjeuju stanje bolje od aktualnoga, oni su blii nacionalnim ideologijama, napose haesesovskom utopizmu. Uzorna je u tom smislu Kovaieva pjesma Nad mojim grobom, u kojoj se utopijska sloboda uokviruje prostorom rodne zemlje i poistovjeuje se s ljepotom ljetnoga krajolika, a tumai se kao stanje u kojem srea narodnoga kolektiva dokida brigu za pojedinanu egzstenciju:Nad mojim grobom sjat e sunce slobode:alosne vrbe

vrijeme e ponosno posjei.

Dani e biti zrelo i sunano podne:

cvrkuti ptica,

zrikanje bubica,

svileni umor mladoga vjetra u travi.

Ja u u zemlji trunuti tiho i mudro.

Djeje e pjesme

biti nad grobom zvono zemlje mi rodne.

Ali, u Pododborovoj se knjinici, premda poneto neodluno, pomalja i jedna estetika kultura modernija od one kojoj pripadaju Cesarieve pjesme. S jedne strane, mislim na primjese futurizma i ekspresionizma u 23 pjesme Slavka Batuia (knj. 4) i romanskoga hermetizma u dvojice jadranskih pjesnika: Antuna Bonifaia (Pjesme, knj. 5) i Antona Nizetea (Uspavanku vremenu, knj. 10). Vie, meutim, nego spomenute zbirke, u kojima avangardistiko ouenje sklapa este kompromise s tradicijskom podlogom, modernistikoj dimenziji Matiine edicije pridonosi neto posve izvanjsko: njezina likovna oprema.

Tko je imao u rukama barem neke od dvanaest svezaka, vjerojatno pamti moderan redukcionistiki dizajn naslovnih stranica, koji nepogreivo budi asocijacije s likovnim i dizajnerskim stilovima konstruktivistiko-funkcionalistikoga krila avangarde. Na tim naslovnicama slovani su znakovi u helvetici, pismu koje svojom ogoljenou izraava modernu sklonost minus-postupcima i prezir prema ornamentu, a presjecaju ih po tri para vodoravnih pruga, koje odvajaju ime autora od naslova, naslov od najveega, gotovo praznoga polja, na ijem dnu stoji samo Zagreb MCMXXX..., i, napokon, to veliko polje od naziva edicije. Slova i pruge isti su na svih dvanaest naslovnica i uvijek su zlatne boje, a mijenja se samo boja podloge. Tako je Bonifaieva knjiga u boji petroleja, Nizeteova purpurna, Tadijanovieva svijetlo drap, Vlaisavljevieva karmin, Majerova sivo-plava, Kovaieva travnato zelena. Stjecajem okolnosti, nepoznata mi je ostala samo boja Cesarieve zbirke. U zagrebakim antikvarijatima, koje posjeujem ve vie desetaka godina, s vremenom sam uspio doi do svih knjige osim njegove. Pjesme iz Spasenih svjetala upoznao sam u kasnijim izdanjima.

Za razliku od poezije bliske onoj meuratnoj ideologiji koja je graanina sumnjiila kao kaputaa, a sudbinu nacije povjeravala hrvatskom selu i seljaku, ali i za razliku od Cesaria, koji je bio graanin bez kozmopolitskoga habitusa i avangardistike znatielje, dizajn dvanaest knjiga o kojem se, na alost, doznaje samo da je nastao u Tiskari Narodnih novina, ali ne i tko ga je zamislio podsjea nas da je u Zagrebu pred Drugi svjetski rat bilo umjetnosti i kozmopolitske i progresivne.

Ako se u meuratnoj hrvatskoj kulturi kozmopoltizam i avangardizam nisu jo smatrali onoliko prestinima koliko drugdje u Europi uglavnom jesu, njima je ipak pripadala budunost. Legitimnima su postali od sredine pedesetih godina, premda se tada jo moglo naii i na kozmopolitizam bez avangardizma (Antun oljan) i, jo ee, na avangardizam s uporitima u folklornoj kulturi (Jure Katelan, Zlatko Tomii, ime Vueti, Josip Pupai). ezdesetih je pak godina kozmopolitizam postao neto kao dobar kuni odgoj, a naviknutost na avangardu vrlina iji izostanak kopromitira. Te promjene radile su protiv povoljne recepcije Cesarievih pjesama.

Jer, i u svijesti itateljske publike poveala se obavijetenost o smjerovima i o smislu razvoja knjievnosti u 20. stoljeu, s ime je porasla vjerojatnost da se Cesarievo pjesnitvo doivi kao nesuvremeno, naivno, moda ak i malograansko. Istodobno, njegova se lirika pokazala iskoristivom u popularnoj kulturi, u popijevkama lagerskoga i, osobito, ansonjerskoga zvuka, to je proirilo krug njezinih poznavatelja, ali i povealo oprez prema njoj meu zahtjevnijim itateljima.

To su stanje stvari, s posljedicama koje djeluju do danas, poneto izmijenile devedesete godine i njihovi paradoksi. S jedne strane, svjetski je Zeitgeist, opozivom ciljeva kojima je stremila umjetnika avangarda, ozakonio slobodu kritikoga odnosa prema avangardi i uitka u umjetniki regresivnom i konzervativnom. S druge strane, promjene koje su se u nas dogaale bez izvanjskih poticaja, u reiji domae samobitnosti, vodile su rehabilitaciji ideologija i svjetonazor koji vrata nacionalnoga duha irom otvaraju neurbaniziranim Hrvatima i njihovu nasljeu. Oni koji se tada nisu prikljuili procesu duhovne obnove s nostalgijom su se sjetili da je jo u meuratnom Zagrebu ivio pjesnik koji se od sivila graanske svakidanjice lijeio na licu mjesta u maloj kavani, u pononom restoranu, u talasanju ulice - a ne prisjeanjem na zaviajne oranice i zvonike.

PAGE 2