Irfan Horozović

IMOTSKI KADIJA

1

POHVALA PREPOZNAVANJU

Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje

povjerenje nije toliko čudna i zamamna kao što je to riječ

prepoznavanje. Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe,

spoznaju svega u sebi i svega oko sebe. Čak i kad se čini da je poraz,

prepoznavanje je napučilo svom vrlinom pobjede duh onog koji je

poražen. Njegova krv je stišana, urnebesni, šumni damari ne remete

2

mu više sluh. On je, napokon, onaj koji čuje i vidi, napokon onaj koji

je isključen iz sudioništva i ko je samo svjedok.

Prepoznavanje je svjedočanstvo o pogreškama i o neumitnosti tih

pogrešaka.

Prepoznavanje je dovoljnost.

Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okreće se od svih bivših

i budućih ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u sasvim drugom

prostoru.

Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko može i toliko će i učiniti.

On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom,

onome u kome su već prevaziđeni. Zato je prepoznavanje moguće

prepoznati tek u njegovim malim dijelovima – i to onda kad ih

dotakne prepoznavanje onog koji je promišljanjem u prepoznavanju.

Tek u prepoznavanju otvara se vid.

Nazim Garib Bosnawi, sin Hasanov i Zuhrin, učenik Gaibija:

KNJIGA PUTA I KNJIGA O PUTU

Putokaz kojega nisi svjestan

3

Slutnja čuda u zraku, džemre, a u mojoj duši nikakve promjene.

Tek greben Kamenog bika i njegovo oko kameno gledaju me dok

pišem, slušaju me što mislim. A slova izdajnička, slast i tjeskoba,

ponavljaju istu onu priču, kakva se zbila i, pomjerim li ih, ustranu,

ukrivo, ne bi li mi lakše bilo, priča mi okreće svoje lice, još teže, morno

od samrtničkog straha.

Oko usnula Kamenog bika gleda me iz vremena.

Onome koji priča tuđu priču jasno je sve i svejedno, ali onaj koji je i

sam u priči, ma koliko skriven bio, drukčije gleda na to sve: bori se i

koprca kao da će priča o događanju promijeniti nešto u njemu, bar

onoliko da bi se moglo dahnuti. A ova priča mi je potrebna, prijatelju

moj i brate, potrebna da bih prepoznao svoje lice u godinama koje su

slijedile i opravdao možda neke postupke svoje.

Potrebna mi je priča, kažem, a zapravo mislim na putovanje.

Neki dan upita me učenik s tako ozbiljnim licem da sam skoro

prasnuo u smijeh šta ja mislim o putovanju.

Stajali smo ispod hrasta na brdu i gledali u Dunav.

– Putovanje je nalik čitanju starih pisama – odgovorih bez

razmišljanja.

4

Njegovo ozbiljno lice postade još ozbiljnije. Kao da mi je, kroz

zapretani plač, govorilo: razumijem, ali ću se ipak potruditi da to

shvatim kasnije.

A ja sam se duboko zamislio nad svojim odgovorom. I zapisujem ga

ovdje, uvjeren kako je došlo vrijeme da pročitam i preberem stazu

kojom sam nekad po hartiji putovao.

Nijedan čemer nije nikao bez ljubavi, kao što se nijedna ljubav nije

iščupala iz sveopćeg čemera, osim onih trenutaka bisernih o kojima

svi govore i zbog njih ludosti čine, a pjesnici neki grješni, nesvjesni

svog oholog svetogrđa do božanskog spoznanja ih uznose.

Tako duša govori, a ja je ne priječim.

Skupio sam se nad svojim jadom i ispisujem ga, kao da će tako nestati,

a on se samo uvećava kroz slova i podsmjehuje mi se iz pogrešno

napisanih znakova, iz razlivene tinte, a najviše kad mozak naredi ruci

da ispiše jednu riječ, a ona, izdajnica, napiše sasvim drugu, onu koje

se najviše bojim.

Puklo je džemre u zrak, veli moj konjušar zadovoljno.

Teško je duši da se raširi, premda je krilata; teško je to duši

opsjednutoj kao što je moja. Nikad sama, a jedino sama može

5

poletjeti. A kako da se osjeti sama, kad svi ljudi koje je srela i

upoznala idu za njom, sindžire joj svoje donose i teško joj je čak i da

hoda, a kamoli da uzleti.

Svi su ljudi koji su je vidjeli i dotakli, ostali nekako zalijepljeni za nju,

kao slijepi miš u kosi (što nisam vidio svojim očima, ali pripovijedaju

da je tako i djeca se boje ući u nepoznate pećine najviše zbog

neobjašnjivih, a opričanih šišmiša, makar da ih tamo očekuje ne znam

kakvo blago. Ali svi su valjda čuvari blaga takvi. Njihova snaga

najviše je u priči o njima. Zato se i misli da su neke priče izmislile vile

ili vještice).

A dušu slijede i još joj veću tegobu čine i ljudi koje nikad nije

upoznala, ali su s njom ipak u vezi, kako to već biva i kako se zna, a

kako ti to daleko bolje od mene znaš, poštovani moj prijatelju i brate.

Zapričao sam se, kao svi neuki, a mutavi od zapretana govora.

Zapričao sam se ovoj hartiji za koju još ne znam hoću li je poslati ili

neću, ali je skrivam kao dragocjenost ispod jeleka i sve mi nešto

drago, dok pričam s ljudima o običnim stvarima, osjećati da moj pravi

odgovor počiva na lijevoj strani grudi i da ga mogu prešutjeti u tom

nevažnom času. Jer ljudi često pitaju, a ne žele da čuju odgovor, pošto

misle da ga znaju i misle da su svi odgovori isti. Svijet je uređen kako

je uređen i tu se više nema šta razmišljati. Ponekad je čak opasno dati

takvim ljudima svoj odgovor, jer oni ga mogu, u trenutku iznenadne

6

opčinjenosti i iskoraka iz svog uređenog života, čuti, pa čak i

razumjeti, a onda će odmah i zamrziti onog koji je taj odgovor dao.

Zato je često najbolje sačuvati svoj odgovor pod jelekom, bio on

napisan ili ne.

Sam izgled čovjeka je najbolji i najrječitiji odgovor.

Oni koji razmišljaju mačem, nikad u umnom čovjeku neće vidjeti

ništa osim kukavice, a ako i osjete nešto drugo, njegovu istinsku

snagu, nastojat će po svaku cijenu da ga izazovu na svoje bojno polje,

gdje će mačem pokušati da posijeku njegovu misao.

A ja, eto, zapisujem sve to i moja rana na lijevoj strani prsa, pod

jelekom, biva sve veća i veća. Pišem tebi, a kome bi drugom, pišem da

se zavaram, jer ovo je knjiga zbog mene, samoobjašnjavajuća, knjiga

upućena onom koji je piše, knjiga – unutrašnji razgovor.

Traje taj razgovor godine i godine i već je nemoguće držati ga više u

sebi. Vrijeme je da se ta unutrašnja rana isisa i da je kalem poput

pijavice posrče i pretoči u tintu, makar crnu kao što je i krv u rani

crna.

Postaje mi jasno, prijatelju, dok ovo ispisujem, zašto su mi oduvijek

govorili da sam mehke duše, jer častan čovjek, muškarac i junak

nikad ne bi ovako pisao. Častan junak po našim običajima reklo bi se

7

da duše i nema. On je sav od mača i od zakona. Dopušteno mu je da

bude nepravedan i bahat, ali ne i popustljiv i samilostan. A ja kažem:

merhamet je mača samo u tome da ostane u koricama. Oči su to moje

vidjele hiljadu puta. A vidjele su i to da se radi samo o nejasnosti

zakona, a ne o pravoj samilosti.

Tako sam pisao nekad dok sam još vjerovao da znam kome pišem

pisma, kome šaljem putujuće knjige. Vidim u nepotkupljivoj jasnosti

svoje lice, vidim svoju misao o tjeskobi i ljubavi, o duši i o šišmišima, o

pjesnicima i o sudbini. Ne čini mi se, začudo, da je išta od izrečenoga

naivno. Iako se ne bih mogao složiti s većinom stvari koje sam zapisao.

Sjećam se, vjerujem da se sjećam, ko sam i što sam bio dok sam o tim

zapisima razmišljao. Teško da je taj Ja bio išta manje razuman ili više

prostodušan i naivan od ovoga Ja danas. Isti čovjek na početku i na

kraju puta vidi ponešto različite slike. Ali put je jedan. Put je krug.

Svijet je ovaj privid u lažnoj svjetlosti.

Puklo džemre, vrijeme je za putovanje.

Niko o tom putovanju ništa nije znao, osim mene i ove promjene u

zraku koja me na prvi pogled ni dotakla nije, ali mi se obnoć, kroz

san, uvukla u dušu.

8

Vidio sam sebe u snu na konju, vidio sam putove kojima ću prohoditi,

prohodio sam njima i slutio da ću pronaći nešto, iako se nikako nisam

mogao dosjetiti šta.

Raspukao se u zraku putokaz sa svojim mnoštvom ruku od kojih je

svaka mamila da okrenem na njenu stranu, ali ja sam znao, osjećao

sam da moram projahati ravno kroza nj, ravno kroz taj putokaz i da

će u tom trenutku sve te ruke iščeznuti, ostat će samo jedna, jedna

mala bijela ruka iz prošlosti sa ka sebi pozivajućim savinutim

kažiprstom.

Svijet se zatvara u sebe. Ko zna gdje ćemo mi biti kad se zatvori. Kad

promijeni svoj oblik. Naš svijet, kao ni bilo koji drugi svijet, ne

razmišlja o nama. Zaokupljen je sam sobom. On je zapravo samo

jedna samoprepoznavajuća misao o sebi.

Možda bi, putokazom žudnje, trebalo krenuti ka onom mjestu što je u

toj nejasnoj misli odabrano za nas.

Tako je bilo obnoć, u snu.

Sutradan, pred zoru, izjahasmo, moj stari Ibrahim i ja, i kroz snene

budimske sokake utrkivasmo se sa suncem.

Kad je grad ostao iza nas, okrenuh se i ugledah u istom trenutku

odbljesak sa hiljada pendžera koji odmah iščeznu.

9

Bilo mi je kao da sam u tom trenutku na posve drugom mjestu, na

posve drugom kraju svijeta.

Događalo se nešto veličanstveno i strašno u istom trenu.

Sinuo je, poput dnevne svjetiljke, zlatni odbljesak na kupolama daleke

Plave džamije, nestao i opet se javio kao da se uspinje uz svojih šest

munara. Stambol je gorio u suncu.

Potom sam vidio davni odljesak s bakrene munare džamije iz

djetinjstva.

I na kraju jedan sasma mali pendžer čije je svjetlo produženo sijalo u

mojoj svijesti kao užareni srh.

Ka tom pendžeru sam možda krenuo.

– Nije vam dobro – zabrinuo se Ibrahim.

– Ne... ne... – odgovorih. – Sve je u redu.

I nasmiješih se.

10

Odvojen od zbilje korača

I nehotice zapisah riječi svoga učitelja Čolaka. Kakav je to samo

čovjek bio. Ne znam jesi li ga ikad upoznao? Zerdeliju pojede i baci

košticu, a na tom mjestu tri zerdelije izniknu. Njegove su riječi koje

ispisah, ako jesu njegove, jer on nas je učio da riječi pripadaju onima

koji ih shvate. Čovjek je da uči i da se uspinje, a ne da otkrije svijet

samo za sebe. Za to mu je dovoljno i to što se rodio i treba mu još

samo moćan džin te da obojica za šejtanovim papcima koračaju. A

Čolak nam je govorio da u riječima i brojevima, kao i u gradu koji ne

poznajemo, možemo naći svoju vlastitu kuću, jer vlastitu kuću tek

naslućujemo i, iako je ona uvijek pomalo nalik na onu u kojoj smo se

rodili ili odrasli, vlastita naša je sav svijet naš iza vrata, koja očekuju

od nas da ih otvorimo, a to možemo samo pomoću riječi i brojeva.

Oprosti što ovo pišem tebi, koji si prijatelj i drugi moj učitelj (ako

dopuštaš da te moje skromno znanje tako nazove), ali pišem da bi ti

možda Čolak postao malo bliži i da prepoznaš izvor odakle je njegova

žeđ pila.

Nisam ti ranije govorio o njemu. Htio sam da tebe slušam i sam

upoređujem. Oprosti mi zbog tog i razumi me. Nije to bila sumnja,

nego radoznalost.

11

A radoznalost je, tako nam je Čolak govorio, ako nije lakomislena,

nego umna, hiljadu puta dragocjenija od suhe, bezumne vjere. Po

ovome ćeš već shvatiti da Čolak nije bio bogzna kakav vjernik u

svakidašnjem smislu te riječi. Čak su ga zbog toga i nekoliko puta

saslušavali. Po prijavama, naravno. Dostavljali su svoje dojave neki

učenici i oni koji su se pretvarali da su učenici. Čudno da je on to

zapravo uvijek znao. Unaprijed. Ali nikad ništa nije učinio da to

spriječi. Znao je čak i ko ga je prijavio, ali se prema tome odnosio kao

prema nečem nevažnom. Izgubio je tako svoju školu, ali je nastavio u

voćnjacima i vrtovima na rubu grada. Nekoliko učenika je uvijek

imao. Ja sam bio jedan od njih i dičim se time, iako sam završio i

dobro poznatu, priznatu školu, u Stambolu, kako spada i kako treba

(po uobičajenoj izreci) i obavljam ovaj posao koji i ti obavljaš s

jednakom prilježnošću i trudom, ali i sve manjim uvjerenjem da se

može nešto pravde na ovom svijetu razdijeliti na sve ljude, jer pravda

je kao kiša. Kvasi bašče onima koji imaju bašče, a štite se od nje

samotni i siromašni putnici, ukoliko im je kapa na glavi dovoljno

velika.

Opet odlutah i sve mi je jasnije da će ovo pismo biti dugo, dugo, ako

ga u svojoj bolesti budem i završio.

Bolestan sam, prijatelju, ne napisah li to već?

12

Slovo po slovo i na hartiji se pojavi riječ. Gledam je, ne mogu je se

nagledati. Kočoperi se ona tako, samodopadna i ohola, kao da osim

nje ne postoji ništa drugo. A tako je lahko izbrisati je, izgrebati sa

hartije. I tako teško. Sjećam se, jednom sam bio u oskudici s hartijom.

A pritisla me žudnja da nešto pribilježim. Hodao sam sav taj dan kao

opsjednut.

Uvečer, najednom, otvorih svoju seharu i počeh iz nje vaditi neke

spise i zapise, razvrstavajući ih mahinalno po važnosti i po nužnosti.

Koliko je tu bilo nekorisnih i pustih stvari. Sama taština ispunjavala je

utrobu te sehare, tako da se jadna (pričini mi se u jedan tren), sva

nadula od tolike nabijenosti sujetom. Prenuh se najednom, kao da se

probudih. Ispred mene bijahu dvije hrpe hartije: lijeva, s

dokumentima koji imaju neku važnost i svakako ih valja sačuvati i

desna, besmislena nekako, koja je u sehari zauzimala mjesto samo

zbog moje navike da u nju uguram sve što mi dođe pod ruku, a iz

bojazni da se ni najmanja vrijednost negdje ne zagubi. To su

uglavnom oni spisi, znaš i sam, prijatelju, vidio sam ih i kod tebe u

sobi, što se danima skrivaju i igraju žmurke na stolu, pod stolom i oko

njega i kad na koncu više ne znaš šta bi s njima gurneš ih u seharu.

Tako i ja.

I kad se ponovno uputih u ono što je tu bilo zapisano, u te besmislice

svakovrsne, prođe me volja da bilo šta i bilo kad zapišem.

13

A onda se sjetih da sam tu hartiju ostavljao zbog hartije, a ne zbog

onog što je na njoj bilo zapisano. Tako sam bio kažnjen.

I štednja je bolest, kad iz nje ne progovara duša onog ka čemu

strijemimo, nego je obmana Iblisovih trava i hartija. Golema je to i

opasna bolest.

Jer, duša se skupljanjem i čuvanjem nevažnih stvari ne širi, nego se

još više skuplja u sebe i pretvara u čemerni, suhi čir.

A od svih štednji najteža je ljubavna.

Ti znaš na što mislim, čestiti moj prijatelju, ta nisi li ti onaj koji me je

svjetovao, kad je moja suzdržanost gledala propast svih mojih želja i

nada.

Ti znaš i na koju ženu pomišljam uvijek, znaš njeno ime i ono što ona

za mene znači, čak i sad kad joj je ime, njeno ime, potamnjelo u

vremenu, iščezlo na prvi pogled pred navalom drugih imena, imena

koja posjednički pritišću i prekrivaju ono čega se sjećamo, mi koji

smo tako malo i svakim danom sve manje važni.

Na Zuhru mislim, dakle, na zvijezdu. I nije samo zvijezda u imenu. A

to ime Zenonovi sunarodnjaci izgovarahu Afrodita, a Senekini

Venera.

I još jedan prilog taštini ljudskoj. Svaki bi htio da zvijezde nazove

svojim imenom, kao da je riječ o stadu koza koje pripada njemu. Iako

14

više nego jasna, nije to jedina glupost koja razdvaja ljude. Zar u suri o

noćnom putovanju to nije očigledno?

I anđeli su se prikradali da čuju tajna imena zvijezda.

Neka zato i ime koje sam napisao ostane tajno. Ti ga znaš, brate moj, i

znaš kako mi je bilo teško izgrebati ga iz hartije (skupio sam te mrvice

hartije, tamne od tinte, ono što bijaše nekad zapisano njeno ime i sve

sam to zavio u svilen rubac koji držim u Knjizi. Njime obilježavam

posebna mjesta (i samoljubivo iščekujem od njih da mi podare

Miris!). Ti si pravičan i ponekad surov u svojoj pravičnosti. Očekujem

stoga da ćeš me prezreti zbog riječi koje netom napisah. Ali šta da

činim? Bijaše to jače od mene. Ličim sam sebi na one glupake koji

čuvaju kovrču kose ili kakav drugi znak voljenog bića. Ili je ovo još

gore. Od mene meni. I to je možda kazna. Najveća kazna kojom sam

kažnjen. Ona koju sam sâm izabrao.

Bilježim i bilježim, valjda sve onako kako mi u svijest dolazi, ali tek

sad postajem svjestan još jedne stvari koja učestvuje u mom pisanju.

Lavanda je to. Ne čudi se. Jedan stručak u rublju ili neki grm, skriven

u polju ispred kuće, a koji se dalekim i čudnim putevima zraka uvlači

u moje željne nosnice. Lavandu je s ljubavlju ona brala još kao

15

djevojčica, voljela ju je nad svim travama. Slutim da joj je u onom

času duša sva otišla u lavandu.

Pisao sam tebi, a možda sebi pisah.

Između učitelja i učenika je put, drukčiji nego što je put od učenika do

učitelja. Trnje svijetli u sazviježđima, a zvijezde svaki čas promiču

nevidljive ispod naših slijepih stopala.

Kažu da je svijet koji mi očima prepoznajemo sasvim drukčiji za

insekte i ptice. Za zvijeri pogotovo. Svako od njih vidi drukčiji svijet,

svijet u drugim veličinama i u drugim bojama. Otkud onda da mi

mislimo da je svijet samo ono što mi vidimo.

A svijet je ovaj zapravo samo prijetvornost i opsjena. Za sve. To kažu

mudri. To kaže i Knjiga. To kaže i jedna druga knjiga, oprosti mi što

to spominjem, ali tebi smijem reći. U mojoj porodici se to zna, otkako

se pamte preci, odvajkada u našem pamćenju dakle. I uvijek, mada su

već generacijama pravovjerni, prenose s koljena na koljeno tu priču o

izgubljenoj, tajnoj knjizi, koju nikad niko nije vidio, niti dotaknuo, ali

se u priči spominje da je jedan primjerak pripadao nekom od mojih

davnih predaka u vrijeme kad je zbog te knjige letjela glava i tijelo

gorjelo na lomači. Knjiga je tad negdje skrivena i to tako dobro da je

napokon posve zaboravljena. Glas o njoj pojavi se na neki neobičan

16

način u svakom pokoljenju i onda iščezne, kao vjeverica što za

trenutak skoči na porodično stablo. Zaborav je najveća zaštita. Ko

zna, možda je negdje u našoj staroj porodičnoj kući ili na gradini,

negdje nadohvat ruke, ta knjiga na čijim su listovima otisci prstiju

mojih pređih. Možda sam hiljade i hiljade puta prošao pokraj nje, ali

je nisam bio svjestan.

Ipak, pitam se, nije li ta knjiga bila svjesna mene i nije li me takla,

moje čelo, prstom radoznalosti, koja me na kraju odvela do Čolaka,

da izučavam nešto zabranjeno i sumnjivo. A nije se jednom čulo da

Čolaka treba osuditi, jer on naučava ono što piše u nekim knjigama

koje niko nije vidio, ali svi znaju, čuli su, za njihovo postojanje.

Što se tiče tajne knjige, mislim da ona i posebno miriše. I možda me na

to stalno podsjeća miris lavande.

Toliko je mirisa na svijetu koji pripovijedaju.

Kako samo smrad zna biti čulan? U njemu se mogu očitati zločin i

strast. U njemu se mogu očitati nasilje i kajanje.

A tajnu knjigu gdje pronaći? U mirisu koje biljke? A o biljki je riječ,

prijatelju, nesumnjivo.

Nisam tako mislio onih dana u Klisu. Nisam tada ništa mislio. Bili smo

djeca i mislili smo o gradovima iza granice, mislili smo o moru.

17

Igrali smo se, brat njen i ja, i drugi, mnogi drugi dječaci, a ona je već

bila tu, sa onim svojim čudnim očima, očima koje kao da su gledale

kroz stoljeća. Tad sam valjda već osjetio vezu, ono nešto čega se nisam

oslobodio ni do danas, iako je ona, moja žena, koja mi nikad nije

postala na uobičajen način ženom, bespovratno s one strane, gdje ću je

možda, ako se moja bolest još malo potrudi, uskoro susresti.

Projahao sam jednom, nakon svega, davno (čudno, kao da je to bilo

prije dan–dva) projahao sam putem koji me morao dovesti i do

Imotskoga, i do Vrhdola, i do Zagvozda, čudesnog ali prokletog

mjesta, čija je kletva, teška kao sidro, bila jača od puta u novi život.

Život je samo jedan i ne možemo se osloboditi onog što nam se plete

oko nogu i dušnika, te sekunde od čelične tanke žice nije mogućno

odjednom skinuti, nego ih treba skidati mjeru po mjeru, pažljivo (na

mnogim mjestima su se usjekle u kožu, u meso, u dušu). Tu se i njen

nevjestinski veo od srebrenih niti pretvorio u zahrđalu gvozdenu

mrežu, sačinjenu od udica zapetih za dušu i tu je, gledajući bešiku i

sinka, za kojim su vapile prevrele dojke, pala, oslobođena duše.

Ogledao sam se potom gdje je duša njena. U kosi dječijoj, koju je

milovala lagahnije od vjetra, u oblaku gdje se uzdigla da nas pogleda

još uvijek se sjećajući tuge svoje ovozemaljske (zaista, taj je oblak

stajao nepomičan i gledao nas je netremice svojom blagošću, nikad ga

neću zaboraviti).

18

A on je stajao kao i uvijek, okamenjen ratnik, ali s izrazom gorde

pobjede u uglu zvjerskih usana, jer ostalo je sve njemu i sve njegovo.

Niko ne može uzeti njegovo čak ni kad on to odbaci.

Igrao se oko mladog konja sa sinom, učio je dječaka da zajaše i nije

imao obzira prema njegovoj nespretnosti i prenemaganju. Baš mu je

nešto prezrivo i ponižavajuće govorio kad sam ja naišao. Bio je samo u

košulji i čakširama, kao i dječak kojeg je gradio izgleda prema sebi, i

mada je još bilo jutro, činio se supijan ili bar razdragan na onaj način

kako to pokazuju supijani ljudi.

Čuvši konje, okrenu se, vlastelinski bahato, možda da pozdravi ili da

se našali, ali kad vidje mene na konju lice mu se preobrazi i riječ mu

zastade na usnama. Pokraj njega je zastao i dječak, i podbočio se, isto

onako kao i on, ne puštajući dizgine. Gledao me je radoznalo, dječak,

jer ja sam gledao u nj, prepoznavajući na njegovom licu nešto od one

koje se nikad neću prestati sjećati. Jer, šta su sjećanja: more? ili nebo?

ili čuvstva ljudska koja se iz duše u dušu sele, a nigdje, čak ni kad su

nalik čudu, nisu prvi put? Kako onda sjećanja nazvati bivšim životom.

I šta bi tada bio život sadašnji? Čime bi se razlikovao od života zvijeri,

koje nemaju pamćenja? Ako je moj život – život ljudski, onda je

ljudski život sjećanje.

Prepoznah u dječakovim očima njen pogled. Gledao me taj pogled

plaho i radoznalo i kao da je pokušavao dozvati nešto iz pamćenja,

nešto što bi tom strancu dalo mjesto u njegovoj slici svijeta.

19

Teška ruka obujmi dječakovo rame i izvuče ga iz mog vidokruga.

Konj se otrže iz dječakovih ruku i otkasa.

– Pogledaj ga dobro, sine, taj je šćeo da bude đuvegija tvoje maje!

Izraz divlje mržnje, njegove, potamnje onu radoznalost u dječakovim

očima i on me gledaše očajno, kao da se premišlja gdje mu je sada

sablja ili koplje, da me odmah kazni za svoju nesreću, nesreću svog

oca, svoje braće i sestara.

Hasanaga je stajao nekako pognut i pogružen, kakvog ga nikad nisam

vidio (on, stasiti i drski ratnik), a dječak se prsio i zauzimao,

raskoračen, njegov ratnički položaj, što je on, vidio sam to dobro, s

neskrivenim očinskim zadovoljstvom krajičkom oka uočavao.

Mene Hasanaga nije gledao. Znao je da ga se ne plašim, a ništa osim

toga za njega nije imalo smisla. Nije bila prilika ni da zametne veću

kavgu, jer moja pratnja bijaše dobro naoružana, a tu je bio i Ibrahim,

koga je svako u Krajini morao cijeniti, pa htio to ili ne i Hasanaga.

Mnogo bi glava palo uzalud, a prije bi se osramotio nego proslavio

pred sinom. Možda je pomišljao da se obračunamo samo nas dvojica,

ali i to je također bilo nemoguće, znao je on to dobro i zato se

zadovoljio uvredom.

Nisam odgovorio ništa i projahao sam dalje.

– Selam alejkjum, Hasanaga – pozdravio ga je malo podrugljivo

Ibrahim.

20

– Alejkjum selam, Ibrahimaga – odgovorio mu je vedro Hasanaga.

Njih dvojica su se mogli ogledati i u sjenci njihova pozdrava stajalo je

baš to.

Ipak, nisu mislili isto. Ibrahim je dobro znao kakav sam ja i da mi

sablja nije strana kao vještina. Golem dio puta prošli smo zajedno. I

sad smo ponekad vježbali, osvježavajući uspomene iz sukoba u kojima

smo jedan uz drugoga bili, ali i one koje čovjek čuva duboko u sebi i

sjeti ih se tek ponekad, kao u bljesku munje ili sablje. Hasanaga je

naprotiv drčno pozdravljao njega kao poštovanja vrijednog zaštitnika

nekome ko sâm nije vrijedan spomena u muškim i junačkim

razgovorima.

A meni je pred očima neprestano bilo lice za koje mi se učinilo da sam

ga vidio na pendžeru.

To bijaše prvi naš susret nakon onog što se dogodilo. Mislim da je

Ibrahim bio ponešto ljut na mene što sam prešutio uvredu, ali je, mrk

kakav već jeste, samo šutio i čistio oružje, muštrao svoje vojnike,

misleći na povratak i na trenutak kad ćemo ponovno projahati pokraj

kule u Zagvozdu.

I dođe taj dan. Kao što dođe svaki, željeli mi to ili ne.

Pripasao sam sablju i zataknuo kuburu za pojas, na ogromno

Ibrahimovo zadovoljstvo, koji se bio čudom čudio što na putu ovamo

21

nisam nosio ništa. Učinio sam sve to mehanički, nesvjestan na što bi

moglo izići, ali učinio sam. Kad smo dojahali do kule, nikog nije bilo.

Zastao sam i zatražio vode. To je pojačalo nervozu Ibrahimovu koji

me gledao kao da me prvi put vidi. Međutim, ja sam bio zaista žedan.

Na vrata je izišao dječak, onaj isti i uhvatio za ruku momka koji je

zahvatio vodu i ponio mi.

– Nema za njega ovdje vode – rekao je, ne gledajući me.

Momak se začudi, ali i pokori. Drhtao je od iščekivanja šta će se

dogoditi. Sve je zaista izgledalo vrlo glupo. Najednom se Hasanaga

pomoli na pendžeru i dreknu:

– Daj mu vode da mi ne lipše pred kućom! Dosta mi je strvina i

strvinara i bez njega!

Tu se Ibrahimov konj propeo i Ibrahim ga je zaigrao kao što je to

ponekad uobičavao činiti kad je bio ljut ili kad se spremao da jurne na

nekog. Obrve su mu se namračile. Posve mirno sam prišao momku,

uzeo tikvu iz njegovih ruku, kao da nisam svjestan onoga što se

dogodilo i što se događa, i napio sam se te vode, gutljaj po gutljaj,

odseljen u drugo vrijeme. Ćutio sam tu vodu iz bunara koju je i ona

pila i onda sam vratio tikvu i zahvalio se, ne gledajući u momka, nego

u njenog sina što je ukočen i ponižen stajao pokraj njega i nije me

mogao pogledati u oči. Potom sam uzjahao i krenuo konja, ne

gledajući ni kulu ni pendžere na njoj. Ibrahim je bio razočaran, ali

opet nije rekao ni riječi. Riječi su bile moje, a sablja njegova. Malo

22

kasnije, kad je poravnao svog konja uz moga, upitah ga nehajno da li

je primijetio kako nas već neko vrijeme prate naoružani ljudi na

konjima. Potvrdio je glavom, po navici, a potom mu nešto bljesnu u

očima i vidjeh olakšanje koje ga obuze. Sad je znao (mislio je da zna)

zašto nisam prihvatio kavgu i bio je vrlo zadovoljan, jer sam time

pokazao da ne mislim samo na sebe, nego da vodim računa o njima,

koji bi u tom slučaju sigurno svi bili sasječeni.

Hasanagini ljudi bi nas pustili jedino ako bi im to Hasanaga naredio, a

tome se nadati bilo bi jednako kao povjerovati da će se Biokovo

pomjeriti, isploviti poput broda i naplaviti Zagvozd morem.

Osjećao sam u sebi čudno zadovoljstvo.

Malehni dječak čije sam lice, sad sam to pouzdano znao, vidio prošli

put tako jasno na pendžeru nije me gledao s mržnjom, nego s blagom,

iskrenom radoznalošću.

Biokovo. Kameni bik.

Samo je nebesko more oplakivalo Zagvozd.

Na tom otoku nekad je živjela ona.

23

O ruci i hartiji po kojoj grebe nevidljivi kalem

Niko bolje nije poznavao ratnike od Čolaka, jer je Čolak dobar dio

svoga života bio vojnik. Tako je izgubio i ruku, u mladosti, u velikoj

24

pomorskoj bici i stekao nadimak koji je posve zatamnio njegovo lično

i porodično ime. U toj se bici zbilo nešto zaista neobično i Čolak nam

je to neobično pričao više puta, djelić po djelić, nikad priču cijelu,

tako da se priča kasnije povezala u mojoj glavi i zapisujem je,

prijatelju, onako kako sam je sastavio.

U tom strašnom kovitlacu gdje su galije udarale jedna u drugu, a

miris što je ulazio u nosnice bio miris paljevine i krvi, Čolak se našao

na čudovišnoj palubi stočenoj od turskog i španskog drveta. Bilo je to

kao da su se dva dvorišta slila u jedno, a vojnici sa isukanim sabljama

se zadesili jedni naspram drugih i počeli da sijeku nastojeći se održati

u tom dvorištu tjeskobe i slave. Urlikala je ta drvena zvijer s dvije

njuške čvrsto zagrizle jedna u drugu, zapjenjene valima triješća i krvi.

Čolak je bio hrabar i sposoban ratnik. Okretao se i sukobljavao s

neviđenom snagom. Bilo je to kresanje sabljom između smrti i života.

Tad je ugledao oči jednog čovjeka u španskoj nošnji. Iza tih očiju je

bila m i s a o. Čovjek kao da je bio usred snoviđenja i kao da mu se to

što se događa zapravo ne događa, nego je san ili snoviđenje na javi.

Kad je ugledao Čolaka, zastao je i on, spustio ruku sa sabljom. Istog

trenutka neko mu je, sa strane, strašnim udarcem odsjekao ruku.

Čolak je osjetio njegov bol kao svoj i, dok su Španca izvlačili iz

okršaja, smalaksavao je i on. Pogledao je niza se i vidio da ni sam

nema ruke. Odsječena mu je bila valjda u istom onom času.

Onesvijestio se, pao u mrak dubok poput smrti.

25

Nakon mračne vječnosti, prvo ljudsko biće koje je vidio bio je onaj

Španac. Govorio mu je nešto očima, ne pomjerajući usne. I Čolak je

sve razumio. On je tog čovjeka prepoznao.

Sjećam se, jednom nam je govorio kako je moguće prepoznati čovjeka

kojeg nikad prije nismo vidjeli i koji živi na sasvim drugom kraju

zemlje.

Nije tada spominjao svoja iskustva, ali ja sam znao da misli na

Španca.

A što se tiče njegove vlastite ruke, odsječene u boju, kad bi ga ko

upitao za nju, on je odgovarao da je ta ruka ostala u strašnom

snoviđenju iz kojega se on nije na vrijeme probudio.

– Šta misliš, šta sad radi onaj jednoruki Španac? – upitah ga jednom.

– Ratnik sigurno nije. To više i ne može biti. Da li je i on tebe

prepoznao, kao što si ti njega?

– Sigurno – odgovorio je Čolak i čudno zatresao svojim patrljkom,

kao da je u njemu odgovor – on zna da čovjek u ovom životu vodi

samo lažne bitke i to je i napisao. On je čovjek od pera. Jer čovjek od

pera se poznaje i kad drži mač. To nema veze sa smjelošću ili sa

strahom. To je nešto posebno. To se osjeti. To je uvjerenje kojim

odsijeva mač, posve drukčije nego kod onih u čijem posjedu mač liči

na očnjak ili na kandžu.

Kolikogod to bilo čudno, prijatelju, priča o Špancu još nije završena.

26

Jednom nam je pripovijedao Čolak nešto što nisam mogao

povjerovati. Zapanjila me zapravo bliskost te priče. Neka objašnjenje

tog mog osjećaja ostane za kasnije. Uostalom, ono je neizbježno i u

njemu je jedan od ključeva labirinta sudbine.

To je bio važan trenutak u Čolakovu životu, koji ga je opredijelio za

sve ono što je došlo kasnije.

Naime, Čolak je bio rob.

Dogodilo se to odmah nakon bitke na moru koju sam spominjao.

Prodan je na trgu robova negdje na Jadranu, a potom se preprodaja

nastavljala, čudno, od trga do trga, kao da su ga svi željeli kupiti, ali

niko nije ni pomišljao da ga duže zadrži. Valjda se svima činilo

zanimljivo da imaju primjerak strašnog Turčina, koji osim turskog,

govori i arapski, perzijski, bosanski i talijanski, a uz malo strpljenja

razumije i sporazumijeva se i na grčkom, mađarskom, njemačkom i

ko zna koliko još drugih jezika. Kad se čovjek odvoji od ove zbilje,

može koračati bilo gdje; a kad se nađe u stranom svijetu, preko misli

svojih on se može ugnijezditi u njemu kao domaći, ukoliko to doista

želi. Ukoliko to doista želi. To su Čolakove riječi. Danas na njih,

naravno, gledam posve drukčije, nego onda kad sam ih prvi put čuo.

Čolak tvrdi da je osjećao kako je i onaj Španac u isto vrijeme u

ropstvu i kako njih dvojica razmjenjuju misli i jezike, jer svijet je

jedan, i u govoru je skriven, ako više i nije prividno nasljeđe jednosti.

U Venediku, gdje se najviše zadržao, i gdje je bio posvemašnje čudo i

27

zanimljiv trofej, Čolak je često čuo riječi koje je prve izgovarao u

svom životu, riječi bosanske. Tu se čak i sprijateljio s jednim

Dubrovčaninom, koji ga je otkupio i poslije pustio kad se vratio

brodom kući.

Nisam na tu Čolakovu priču ništa ispričao o slici.

I nisam bio posve siguran govori li Čolak o meni ili o sebi.

Zato sam šutio. Šutio je i Čolak.

Šutnja je ono što se čeka da se prepozna u sebi kako bi moglo biti

izrečeno.

Razmišljajući u trenu dok pišem o Čolakovoj priči i o podudarnosti

njegove i Špančeve sudbine, sjetih se onog dana kad sam tražio hartiju

da pribilježim neke misli koje su me opsjedale tih dana. Ako se sjećaš

(a pišem zaista nepovezano i nezgrapno, potpuno protiv pravila,

onako kako mi misli naviru, onako kako bismo kazivali jedan drugom

da sjedimo zajedno, kao onaj dan kad smo se slučajno sreli u

Kolobara hanu, a prije toga se nismo vidjeli pune tri godine), ako se

sjećaš što napisah (a znam da se sjećaš), ispred mene su bile dvije hrpe

hartije, lijeva – važna i desna, koju sam potpuno nepotrebno čuvao.

Uzeh sa te desne strane jedan spis i počeh ga grebati. Bila je to neka

28

davna izjava iz spora koji je presuđen i presuda izvršena. Za oko mi

zape rečenica Kako bih se mogao osjećati krivim, što i kadija znade,

zato što sam vratio oteto duši svojoj.

Zastadoh, prestadoh grebati.

Pokušah se sjetiti svega što je bilo. Kao za inat, bio sam već izbrisao

ime čovjeka na pergamentu i predmet tužbe i suđenja. Ostala je samo,

nešto niže, moja presuda koju je zapisničar pomno zabilježio. A

presuda je glasila, o užasa, da se tom bezimenom čovjeku oduzme

kruška i da mu se udari dvadeset bičeva ili da plati dvadeset dukata.

Za bičeve me nije briga, ni za dukate, ali ovo drugo me boli. To je kao

da mi je odsječena desna ruka! zabilježio je moj revnosni tefterdar.

Pokušao sam da se prisjetim lica tog čovjeka, ali ono se držalo nekako

okamenjeno u vremenu i, kad se napokon pojavilo, pripadalo je

čovjeku odjevenom u špansko odijelo, koji uz to nije imao desne ruke.

Možeš zamisliti šta sam proživljavao pred takvom slikom.

I udari drugo džemre, u vodu udari, a voda se trznu kao duša

nespokojna u svojoj dubini neznanoj.

Osudio sam čovjeka da vrati vlasniku zemlje krušku i osudio sam ga

zbog ometanja posjeda. A taj je čovjek govorio i govorio svoju priču,

ali ja ga nisam slušao. Vlasnik zemlje je bila carska vojska koja ju je

uzela od tog istog čovjeka, jer se zapovjedniku mjesto dopalo (za

29

vlastitu kuću) i oni mu dadoše za nju šaku srebrenjaka i bakrenjaka,

onoliko koliko je njihova procjena odlučila. Jadničak se u svemu tome

ni za što nije pitao. A na toj zemlji ostade i kruška koju je taj bezimeni

čovjek svojim rukama posadio i bdio nad njom sve dok nije počela

davati plodove. Kad se pojaviše carski askeri da ga potjeraju sa

zemlje, molio ih je i kumio da mu taj dio s kruškom ostave, ali oni

bijahu gluhi. Tako se on skučio u dijelu koji mu je preostao i pred

kojim je vojska udarila zid. Gledao je kako vojnici, s druge strane

zida, gdje je rasla zapovjednikova kuća, krše krušku da bi zgrabili

koji njen plod i u slast ga pojeli. Duša mu se raskidala dok je to

gledao. Jednu noć, posve zaboravljajući opasnost koju je taj čin nosio,

odluči se da vrati duši oteto. Iskopao je svoju krušku i, uz ogromne

napore i oprez, prenio je preko zida u već pripremljenu rupu na

preostaloj svojoj zemlji.

Kakva je to samo slika bila ujutro kad se vojni zapovjednik probudio i

prošetao da vidi koliko mu je kuća narasla. Gledao je u svoju avliju,

oči trljao i nešto mu nije bilo jasno. Pozvao je stražara, a ovaj mu,

blijed kao krpa, reče da je kruška nestala.

Do podne se sve saznalo. I razjasnilo. Krušku su vratili, a zapovjednik

je naredio da se isječe u komade i ostavio da se suši kako bi njome

podložio zemljanu peć.

30

– Kruška je bila kupljena i plaćena, kao i zemlja – rekoh naglas i

obuze me stid od svega što se dogodilo, stid koji nisam mogao izgrebati

s pergamenta. Iako ništa nisam mogao učiniti, drukčije presuditi, ni

onda, ni sad, stid nije jenjavao. Je li čovjek platio ili je prihvatio

tjelesnu kaznu? Zaprepastih se što to nisam znao, što me je to onda

tako malo zanimalo. Tako je kad se čovjek samo sobom bavi, rekoh u

sebi. Učinio sam tom čovjeku očiglednu nepravdu iako utemeljenu na

slovu zakona i kad bih ga danas sreo, on bi možda okrenuo glavu od

mene ili napravio nešto mnogo, mnogo gore. U nastupu nenadane

sumahnutosti počeh grebati tekst odozdo. Uništavao sam slovo po

slovo dok ne dođoh do one iste rečenice Kako bih se i mogao osjećati

krivim, što i kadija znade, zato što sam vratio oteto duši svojoj.

Tu stadoh. Više se nisam sjećao šta sam to važno želio zabilježiti.

O meni se neće pričati priče. Ne, prijatelju moj. I to je moja sreća.

Koliko ostanem u tvom sjećanju i nas nekoliko starih prijatelja,

rasijanih sada po šaru i unutar njega, to ću, sretan, smatrati svojim

produženim životom. Suh život je najbolji lijek od mnogostrukog

ždrijela iz kojeg se plode priče u čijoj vlasti ne želim da budem. Nije li

i pravedno da se tako ispuni želja onome koji je u svom životu

najvećma razgovarao sa mrtvima.

Time se on odriče hitrine. A hitrina, zar je potrebno reći, spada u

osnovne stvari u poslovima koje obavljam. Ona je potreba i odbrana

31

pred gomilom spisa koji prijete svaki dan da nas zatrpaju i zaguše. A

hitro prosuđivati može samo onaj koji zna sve, sve što je dostupno. To

je put. I na tom putu oči vide stvari i sa njihove nevidljive strane. Zato

koji više zna, više se i odriče prava na prosuđivanje. A hitrina se,

nasuprot, tako često vjenčaje s uskogrudošću i plitkoumnošću i u toj

vezi je uvijek sretna i ponosna na se.

Osjećam zbog toga možda radost što priče o meni neće biti, jer je

priča presuda.

Zatomljenost i neznanost prava su sudbina za onog koji pripovijeda.

Jedino tako priča može svjedočiti o njegovom duhu i duši, a ne o

njegovoj taštini i oholosti.

Priča je oslikač i presuditelj.

Čitao sam neku noć ponovno velikog učitelja iz Endelusa, istraživača

duha i duše, listao različite spise tog Otkrivatelja i Prepoznavatelja, i

stalno se vraćao na primjere i na ono što on u Draguljima poslaničke

mudrosti naziva jednostavno draguljima. Čitao sam i čitao, do duboko

u noć, i dalje, sve dok prvo svjetlo jutra nije potamnjelo moju

ustreptalu svjetiljku i bivao sam, kao i susret te dvije svjetlosti, sve

prozračniji, slutio sam kako mi se tijelo puni lebdećim duhom, kao u

lastavica, dok u plavičastoj svjetlosti jutarnjeg rasvjetljenja, zorenja,

ne shvatih da sve te njegove misli i rečenice govore zapravo o mojem

djetinjstvu, o onim prvim danima svijesti kad je duša doista slobodna i

krilata. Besmrtna.

32

Djetinjstvo bez obvezujuće i bolesne nužnosti. Vrijeme mudrosti bez

riječi.

A ona je bila tu.

I njena slika ostala je u tim slikama.

Tako mi se čini sad i, sjećajući se toga, prestajem pisati, osluškujući

svoje posljednje napisane riječi kao smijeh hartije uz plač pera, kao

što je to podrugljivo i tačno zapisao jedan od onih prije nas.

33

Zaključana knjiga a u njoj grad

Gledajući je, djevojčicu, nešto mlađu od mene, nikako nisam mogao

pojmiti da će ona tako brzo odrasti i postati žena. Sve što je bilo u

njenim očima bila je radoznalost, njena duša, koja je netremice

gledala u svijet, u čuda svijeta, bojeći se da joj nešto ne promakne.

Sjećam se, razlikovala se od nas samo po nekom mom nejasnom

osjećanju njene različitosti i po poslovima koje su joj davali da

obavlja. Kao što znaš, učili su je još malehnu da bude žena, dobra

žena svome budućem mužu. Kćerka, sestra i na koncu žena u svijetu

muških zakona. Je li njena duša doista bila svjesna toga, ne mogu ni

danas da pojmim. Mogu samo pretpostavljati. Nikad neću zaboraviti

jedan trenutak. Bila je to igra. Bila je to samo igra. Gradili smo grad

od kamena i drveta. Kapija tog grada je ličila na knjigu, na ono što je

u knjizi bilo zapisano. Umjesto drvene knjige, ja sam stavio pravu,

uvezanu u tamnoljubičastur kožu. Prišla je i uzela moju knjigu–

34

kapiju da je pogleda. Kad sam je vidio da drži knjigu, učinilo mi se to

nepriličnim i viknuo sam, a potom i skočio da joj uzmem knjigu iz

ruku. Bilo je to glupo i nepotrebno. Sama mi je pružila knjigu, kao

nešto što ne pripada njoj. A ja sam vikao tuđim glasom i izgovarao

tuđe riječi, riječi moga oca možda i, sjećam se i danas sa stidom,

uživao u svakoj od tih riječi. Vikao sam da knjiga nije za nju, da je

ona žena, da, žena, i knjiga joj nikada neće trebati. Knjige su za

muškarce, a njeno je da rađa djecu i bude majka. To su sadašnje i

buduće stvari za nju, a ne da se petlja u mačeve i knjige. Gledala me

začuđeno, pravo u oči, vidim i sad taj pogled djevojčice sa slutnjom

bola i jeze (i ljubavi! zbunjene ljubavi! uvrijeđene ljubavi!), a onda je

oborila pogled. Čini mi se da sam tad prvi put vidio njene trepavice.

Stajala je ukočeno i mirno, kao da se ne smije pomaknuti. Osjetio sam

da se dogodilo nešto neuobičajeno i strašno i da ovo više nije igra, ali

nisam se mogao zaustaviti. Govorio sam i govorio, uvjeravajući sebe, a

ne nju, a ona je šutjela i pognula još više glavu, gotovo da sam joj

vidio tjeme. Ramena su joj, mršava i nezaštićena, lagahno

podrhtavala. Pomislio sam da možda plače i čudio sam se tome, ali

nisam prestajao govoriti. Nijedne od tih riječi nisam bio svjestan, ali

sve i jednu bih mogao i danas ponoviti. To su uostalom riječi koje sam

i kasnije toliko puta čuo, u raznim prilikama, iz raznih usta, a

najčešće naravno kad sam saslušavao u nekom sporu.

35

Ali tada, iz mojih dječačkih usta, te su riječi izvirale i dalje,

nepromijenjene, onako kako sam ih odnekud čuo, i upamtio, i osjećao

sam se u tom trenutku jadno odraslim. Najednom sam zašutio. Vrelo

tuđih riječi je presahlo. Ona je još malo stajala ispred mene, a onda se

okrenula i otišla. Bez riječi. Bilo mi je žao. Činilo mi se da se neki

svijet u meni ruši. I svijet oko mene. Ali ništa se više nije moglo

popraviti. Porušio sam neizgrađeni grad, a dragocjenu i dotad mi

dragu knjigu sakrio u vezenu naprtnjaču. Nisam želio da je više vidim.

Ipak, osjećao sam da me knjiga gleda i iz naprtnjače i da mi se ruga,

govori kako sam neznalica i osioni ugursuz i da bi za mene bolje bilo

da je nikad nisam ni dotakao. Sakrio sam naprtnjaču s knjigom u

kamenje, toliko mi je krivo bilo, ali od nje je sad dopirao šapat, čudan

šapat. Gurnuo sam je gnjevno nogom u razbježalo kamenje i osjetio

kako u nešto udara, propada, nestaje… ali, u muku koji je slijedio,

govorenje njenog šapata kao da je bilo u dosluhu s vjetrom i sa

cvrčcima, čak i sa šišarkama koje bi nenadano otpale i skakutale

negdje pokraj mene. Svaki taj pad bio je jedna oštra, piskava, psikava

riječ.

Došao sam kući bez naprtnjače i bez knjige.

U početku se činilo da otac ništa ne primjećuje. Kako sam se samo

mogao ponadati da će to i potrajati. Ta on mi je i dao knjigu. I zaista,

poslije večere, pozvao me je u malu sobu gdje je obično sjedio sam.

Kazao mi je da sjednem i počeo govoriti. Dugo mi je trebalo dok sam

36

shvatio da je sve što je govorio jedno veliko pitanje. Pitanje koje se

odnosilo na knjigu.

Ta knjiga je bila njegov ponos. Dragocjenost nad dragocjenostima čiju

je vrijednost slutio. Više nego što je doista znao šta je u njoj.

Samo je Allahova Riječ, vječno otvorena u rahli nasred male sobe,

najčešće na mjestu gdje se govori o Noćnom putovanju, bila iznad te

knjige. Kao što je bila iznad svega.

Ko zna kako je očeva knjiga nastala? Dok sam bio dječak to me nije

zanimalo. Počeo sam o tome razmišljati mnogo kasnije. U trenucima

kad je moj život jednim dijelom već bio nepovratno upisan u njene

potamnjele listove.

Otac je možda vidio negdje na putu, kod prijatelja, lijep zbornik i

zamolio da mu se načini sličan. Ali od tekstova po njegovoj želji. To je

prava knjiga za mene, osjećao je i govorio, iako je sad možda malo

kasno. Za mene je možda kasno, ali ne i za mog sina. Tako je i rekao

kad mi je knjigu donio i dao.

– Život je pun knjiga. I ovakvih i onakvih. Volio bih da ovu čuvaš i da

je jednog dana daš svome sinu.

Tako je rekao.

A sad, sad mi je želio pokazati nešto u njoj. Pročitati. Želio je da

zajedno pročitamo jedan dio. Kako sam mu mogao reći da je knjiga

napolju, u kamenjaru, skrivena oku, ali otkrivena vjetru, kiši i

zvijerima. I kad sam mu na koncu priznao gdje je knjiga, prvo što je

37

učinio bilo je da je pogledao u nebo. Gledao je nepovjerljivo,

namršteno, ali mi je ipak začuđujuće blago naredio da odem po nju.

Kad sam mu pogledao lice, prošla me je volja da ga u bilo šta

uvjeravam. Prošao me je i strah od kazne i jeza zbog noćnog

koračanja i traženja onog što sam tako nesmotreno ostavio. Vidio sam

mu na licu da se ne radi ni o kiši ni o mogućoj krađi. Riječ je bila

samo o knjizi i o meni.

Očajan, izišao sam u mrak. On je zalupio vrata za mnom i

zakračunao. Ostao sam sâm u vjetrovitoj, mrkloj noći, posve izgubljen

u velikom mraku svijeta koji se glasao smijehom čagalja. Pošao sam

korak– dva nasumice i udario u smokvu ispred naše kuće. Zar si se i ti

urotila protiv mene, zar me i ti kažnjavaš za trenutak nesmotrenosti,

izrekao sam skoro naglas i suze mi gruhnuše. Smokva je šutjela, ali je

njeno lišće najednom prijeteći zašumjelo i jedan mi se list čak zapleo u

kosu (rastu li na smokvi slijepi miševi? zapitao sam se tad uplašeno).

A iznad smokve bijaše jedna zvijezda na nebu.

Zvijezda čije je ime Zuhra.

Pogledao sam u nju i vidio svoj put.

38

Koliko sam puta potom mislio o malom događaju iz djetinjstva i o

njegovoj vezi sa svime što se kasnije zbivalo! I uvijek bih pritom

pomislio i na lažnu glagoljivost, na olahki govor. Jer, nije se dogodilo

onako kako sam želio i zamišljao, nego kako sam izrekao.

Rukopis očeva izbora, s rukopisima raznih prepisivača, mudželit je

povezao u ljubičastu kožu, sa kožnim jezikom gore i dolje. Knjiga se

zaključavala srebrenom i zlatnom bravicom. Bila je to dakle više nego

skupocjena knjiga. Mogao je za nju kupiti konja s punim bisagama,

ali on je eto želio da ga pamtim po knjizi koju mi je zavještao. Sad je

ta ljubičasta knjiga–kutija prijeteće režala u pomrčini, ali tako čudno

višeglasno da nikako nisam mogao odrediti gdje se nalazi. Jedini koji

mi je mogao pomoći, zaleđeni mjesec, skitao se negdje iza oblaka od

crne vune. Zakoračio sam u mrak, a onda sam začuo urlik čaglja, kao

da sam mu nagazio na rep, smotan poput mamca. Naježenih dlaka

dotrčao sam do kuće i skrio se pod strehu. Drhtao sam, očekujući da

će čagljevi doći po mene. Tek tad se pojavio izdajnički mjesec. Naša

smokva gledala me bezazleno i podsmješljivo. Nisam joj vjerovao. A

onda se u meni nešto prelomilo. Izvukao sam veliki žarač iz ostave uz

kuću i krenuo u potragu za svojom knjigom. Našao sam je uskoro,

naslijepo, pipajući, pouzdano kao slijepac, iako je mjesec cijelo

vrijeme svijetlio. Nisam na njega više obraćao nikakvu pažnju, iako je

izgledao vedar i pozivao me na igru. Uzeo sam knjigu u ruke i tad je,

39

kao da je samo to čekala, počela oluja. Našao sam se s knjigom u

grmećoj, praskavoj, pljuštavoj pomrčini i nisam znao gdje da krenem.

Vjetar mi je vitlao kosu i košulju, gurao ledenim prstima moje čelo.

Dugo mi je trebalo dok sam primijetio slabo svjetlo na našoj kući.

Prikradao sam se, protiv vjetra, korak po korak, kao lopov. Kad sam

stigao pred vrata, nisam imao hrabrosti da zakucam. Sjedio sam u

zavjetrini i čvrsto stiskao knjigu na grudima. Tad još nisam znao šta

je sve u njoj. Danas mi se čini, dok se sjećam, da je u njoj bio zapisan i

taj moj polusneni dvoum pred pragom rodne kuće. Ne znam koliko je

vremena prošlo dok se nisam prenuo. Vrata su bila otvorena i majka

me budila dok me vodila unutra. Otac je stajao pokraj nje, visok i

nijem, osvijetljen ledenim mjesecom.

Knjiga u ljubičastoj koži je bila životno djelo mog oca. Nijedna riječ u

njoj nije bila njegova, osim posvete napisane na prvom, praznom listu,

gdje je čak uobličio dva distiha u pohvalu knjizi (ne baš vješta, ali

iskrena i uvjerljiva), što je bila i neka vrsta naputka da je ono što

slijedi ipak njegovo djelo. Ta knjiga–kompilacija počinjala je s

Temeljima mudrosti o uređenju svijeta iz Pruščakova pera, na

turskom i bosanskom jeziku a potom su slijedile pjesme i odlomci koji

su mogli zanimati dječaka, potom mladića i na kraju čovjeka. Osim

Pruščakova teksta, koji je bio knjiga u knjizi i zato odvojen s dva

debela zelena lista, taj je red u svemu pažljivo poštovan. Knjiga je bila

40

ispisana ujednačenim, lijepim pismom, bez obzira da li su se u slovima

skrivale riječi arapske, turske ili bosanske (čak i perzijske, s

prijevodom i komentarom u zagradi). Najviše je tekstova bilo na

jeziku bosanskom (kao da je otac ipak sumnjao da će njegov jedini sin

savladati savršeno dobro gramatiku originala). Uostalom, ova je

knjiga uvod, a sve ostalo pripada maru njegova sina i sudbini.

Vrijeme je možda da ovdje kažem kako očev najveći prijatelj šejh

Idriz nije bio zadovoljan izborom tekstova (iako je sam predložio

mom ocu da načini ovakvu knjigu za svog jedinca). Po njegovom

mišljenju ocu se (koji je inače mislio strogo u granicama zakona)

pobrkalo nešto u glavi kad je počeo da priređuje ovu knjigu. Ne može

biti jedna knjiga za sav vijek govorio mu je šejh Idriz. Osim toga, tom

ga knjigom možeš i šejtanski zbuniti (baš je tako rekao: šejtanski; da

je moj otac poskočio i preturio tronožac), jer se neki tekstovi

međusobno isključuju.

– Postoje razlozi za i protiv – govorio mu je otac, – neka čita, neka

upoređuje, tako će razvijati vlastiti duh. Ništa što u glavu dođe

domišljeno sa strane nije dugovječno i istinito. Ono samo stvara privid

mišljenja a ne misleći duh.

– Zbunjen duh je gori od neukog – odgovorio mu je šejh Idriz.

– Ima tamo i stvari za svakodnevne potrebe, neka nauči kako se gradi,

kako preživljava u šumi. Ako se udalji od misli, neka se približi

stvarima, biljkama i životinjama.

41

– Jadni moj prijatelju – rekao mu je na to šejh – kako će se približiti

bilo čemu, osim smrti, ako se udalji od misli?!

Tako su razgovarali oni, a ja sam čitao vesele pjesmice i praktične

savjete i pokušavao zaista iz njih izvući korist: kako sebi načiniti

prenoćište u raznim zgodama i nezgodama, kako sedlo, kako oružje,

koju biljku uzimati za hranu i kako, a koju ne (jer mnoge su biljke

ključaonica Džehennema). Tu su bili i crteži nekih gradnji, od kolibe

do zdanja Kodže Mimara Sinana, koje je otac izuzetno cijenio. Kako

bi dunjaluk pust izgledao bez njegovih građevina često je znao

govoriti. Nacrt mosta na Drini, džamije u Stambolu i Jedrenima, sa

svom magijom brojeva u odnosima njihovih dijelova, i jedne male

džamije u Gornjem šeheru, u jednoj od dvije Banje Luke, nacrt koji

sam najviše volio, jer mi se činila malena i skladna. Gotovo da sam je

mogao i sam sačiniti uz malo strpljenja i mnogo truda. Ta je džamija

bila dio mog zamišljenog grada od kamena, grada gdje bi bilo sve što

treba čovjeku i gdje bi mu sve bilo blizu, a opet bi taj grad bio

smješten usred moga zavičaja, usred kamena, gdje je sad bio tako

veliki razmak između kule i kule, između kuće i kuće. Jedan mali

grad–raskršće gdje bi se sticalo nekoliko puteva, najbolje osam, kako

sam sanjario, i odakle bi se moglo jednostavno i spokojno odlaziti na

osam različitih strana. Raspitivao sam se, gledao karte, domišljao se:

kojih osam gradova stoje na kraju mojih osam putova? I našao sam

42

ih. Moja ih je želja našla. To su bili: Stambol, Budim, Beč, Kurtuba,

Venedik, Al Iskenderija, Isfahan i, naravno, Mekka.

Ni slutio nisam da je slutnja moga grada bila početak Puta. Put

sudbine često ili gotovo uvijek počinje slutnjom. Nevolja je u tome što

to putnik prepozna tek na kraju svoga puta. Zato je igra opasna. Zato

je opasno sve što mislimo da je igra. A ja sam tad vidio sav svijet u

mreži mog malog grada. Grad nije pripadao jednom omeđenom

svijetu. Pripadao je svim poznatim svjetovima. I svi su poznati i

naslućeni svjetovi bili u njemu. Strašno je što sam ga oteo iz ruku

djevojčice, kao da ne pripada njoj. Izrekao toliko ružnih riječi, uništio

smisao zamišljenog grada. Nisam li zato, očajan, skrio knjigu u

kamene blokove, među gromile i stećke, nisam li tako do kraja htio

uništiti svoj nepostojeći grad. Jer, za koga sam ga onda zamišljao i

gradio, ako sam prvom njegovom stanovniku, dobrovoljnom (i

dragom) zapriječio ulaz u njegove ulice i na male trgove? Za koga sam

ga onda gradio?! Taj grad u zavičaju! I najednom shvatih, sa svim

poniženjem koje neiskustvo tako često donosi: gradio sam ga za nju,

koju sam tako jednostavno, kao da se to samo po sebi razumije,

istjerao tuđim riječima i tuđom sviješću iz svog grada, iz našeg grada.

Prijatelju moj, brate, nije li ovaj mali nesporazum iz djetinjstva

primjer najčešćeg i najstrašnijeg iskušenja s kojim se čovjek suočava

na svom putu. Blagošću je obilježen onaj čije riječi nikad ne zaskaču

43

njegove misli. Misli su konji od vjetra, a riječi grubo sedlo, vrijeđajuće

uzde i bolne mamuze.

Sretoh je potom na vodi. Punila je ibrik bistrom, hladnom vodom,

jedva nešto veća od njega.

I sama je ličila na tog bakarnog labuda.

Prišao sam joj, s knjigom, a ona me pozdravila bez ljutnje, kao da se

ništa nije dogodilo. čak je izgledala kao da ona meni duguje ispriku.

Ona meni?! Razumjela je sve u meni! Ni danas mi nije jasno kako je

to bilo moguće, osim ako nisu tačne priče onih koji kazuju (a nema

mislioca koji o tome nije razmišljao) da je duša tjeskobni stanovnik u

tijelu i da, iz života u život, mijenja ta staništa. A čiste duše se i

sjećaju! Nismo li nekad već bili muž i žena, samo što se moje sjećanje

sporije odkamenjuje, a ova djevojčica, nasuprot meni, ima

razumijevanje za to. Zastala je, držeći ruku na ibriku i za časak, samo

za tren, nepovjerljivo pogledala knjigu u mojim rukama. Nije li se u

njoj skrivala neka nova prevara, opasnost? Počeh joj govoriti nešto

(kao da nije bilo svađe, razdragan što nije pokazala srdžbu), nešto o

svom gradu, kako bi to bilo kad bi bilo, i otvorih knjigu, nudeći je

njenim očima, ali ona je lahkim dodirom sklopi i pokaza na svoj ibrik,

a potom gore, na kulu, odakle su je gledali. Podigla je ibrik na rame

(nedorasla je još bila da bi ga skladno nosila podignuta od zemlje) i

krenula prema kući. Njene dimijice su imale iste šare kao ibrik.

44

Zatočeni bakreni labud uz vrat rastuće labudice, nesvjesne da su joj

ukrali krila.

Dotad sam samo jednom vidio labudove, prijatelju. Doletjeli su sa

sjevera, te godine kad je bila neviđena zima (sjećam se dobro iz priča

odraslih, jer mi djeca doživljavali smo zimu kao čudo iz priča, čudo

koje je odlučilo posjetiti i nas). Pao je tad i veliki snijeg, kao u priči,

rijetkost za naš kraj, koji se nikad nije pretjerano mogao pohvaliti

vodom, a sad nam je voda došla u nevjestinskom velu, obilna kao

nebeski poklon.

Ti sjeverni labudovi su se ponašali pomalo zbunjeno, a pogotovo kad

su neki bezočni ljudi iz našeg kraja počeli da ih odstreljuju i peku kao

guske. Bilo je to grozno. Pravi pokolj nad bijelim jatom. Sjećam se

kako je moj otac bio bijesan kad mu je jedan poznanik, naš dalji

susjed, donio krvavog, ustrijeljenog labuda na poklon. Ništa nisam

razumio u svađi koja se dogodila u našem dvorištu, osim da su se

potegle i neke stare stvari i čovjek je otišao sa ubijenim labudom,

čudeći se da neko odbija takvu pečenku koju je samo nebo poslalo. Bio

je to razgovor gluhog i nijemog. Tad sam obećao samom sebi da će u

sredini mog malog grada biti jezerce i da će na njemu plivati bijeli i

crni labudovi (nisam crne još vidio, ali znao sam da postoje) i da ih

niko neće smjeti taknuti.

45

Poslije večere, valjda da bi objasnio svoj postupak, otac nam je

ispričao, kako mu je kazivao nekad davno jedan njegov poznanik,

putnik koji je obišao dobar komad svijeta, da labudovi, čiji je glas

kreštav i neprijatan, kad su ranjeni, u samrtnom hropcu najednom

počnu da pjevaju svoju prvu i posljednju pjesmu, pjesmu svog života i

to je jezovito i čudesno, jer je u toj pjesmi sve što su vidjeli, sve što su

preletjeli, u toj je pjesmi njihova ljubav i vjernost. Sve se u tom

trenutku otpečačuje i upućuje ka zvijezdama. Onaj ko je to jedanput

čuo više nikad ne može zaboraviti. Zato se i kaže, u mnogim sam to

knjigama kasnije vidio, jer knjige su sačinjene od riječi, a riječi od

mnogih takvih čuda ovog neodgonetnutog vilajeta, zato se i kaže

počesto i svi misle da znaju šta to znači – labuđi pjev.

Otac je to ispričao kratko i jezgrovito, samo zato da bi nam njegov

postupak bio jasan, da niko od nas ne požali što nije pojeo labuda.

Te noći nisam mogao zaspati. Slušao sam i zamišljao, u bunilu, svu

noć očajničke pjesme na smrt ranjenih labudova koje su doticale

zvijezde u koje sam gledao.

Mislim da su se te noći odškrinula i vrata Dženneta, bila su širom

otvorena, sve dok i posljednji glas umirućeg labuda nije uzletio i

proletio kroz njih.

Prijatelju, niko ne zna na kojem će se mjestu osvijestiti i prepoznati

vlastitu stopu.

46

Vratila se bez ibrika i ja joj pokazah riječi u knjizi, pokazah joj

brojeve i crteže, pokazah joj sve što sam razumio i sve što je moja

duša tumačila svojom žudnjom. Ona zamišljeno dotaknu kažiprstom

slova, prepoznavajući ih i izgovori naglas, jedno po jedno. Potom me

pogleda i zarumenje se. Nečiji glas je dozva, u pravi čas, i ona, bez

riječi objašnjenja, iščeznu. Stajao sam tu, sâm, pomalo zbunjen, a

potom sklopio knjigu i pošao kući.

Sudbina je htjela da je otad dugo, dugo nisam vidio.

A sad me dobro poslušaj, prijatelju! Nekoliko godina potom, nakon

što mi je život pokazao mnoštvo svojih mamećih i jezivih lica, u

Stambolu, otvorih istu knjigu (od koje se svojevoljno nikad nisam

rastajao i koja mi je, nakon očeve smrti pogotovo, postajala sve

draža), otvorih je na istom onom mjestu gdje je bila otvorena onaj

dan, kod vode. Možda i zato što odonda tu stajaše jedan sasvim

malehni, osušeni cvijet?! I pođoh tragom njenog malog kažiprsta,

nepogrešivo, i počeh naglas izgovarati slova, onako kako ih je ona

izgovarala, prije nego što je zastala i prije nego što je njenu

jednostavnu i čistu misao potisnuo stid.

Bila su to slova mog imena, prijatelju.

Pamtiš li kako smo se nas dvojica prvi put sreli? Pišem u ovom dugom

pismu mnoge stvari koje se inače ne pišu i to ja, za kojeg se nikako ne

47

bi moglo reći da je čovjek od poslanica. Ono nešto što sam ih napisao i

poslao bilo je upućeno samo nekolicini ljudi. Jedan od njih si,

naravno, ti. Osim tebe, pisao sam jedanput ili dvaput Čolaku (to je

bila neka vrsta izvještaja, ali o tom ću ti kasnije govoriti), potom

našem zajedničkom prijatelju Gamalu (ko zna gdje je on sad?) i još

nekolicinu malih poslanica različitim ljudima, s kojima je život

prijateljstva tako brzo raskidao (ne znamo kakvi su oni s kojima se

družimo, dok ne dođe trenutak da njihovo najdublje htijenje ne

podigne svoju glavu iz smeća laskanja i potpunoga razumijevanja u

stvarima nevažnim za to htijenje). Jedno jedino pismo napisao sam

svom ocu, u vrijeme kad sam shvatio koliko mi znači i šta je on

zapravo htio te zašto je i kako sačinio knjigu koju mi je podario. To je

pismo bilo odaslano odmah po mom dolasku u Dubrovnik, u kuću

gospara Stijepe, po slučajnom tatarinu, koji je išao u naš kraj iz

sasvim drugih razloga. Stijepo naravno nije znao za to. Očekivao sam

da će mi tatarin donijeti i odgovor. I donio je. Ali i prije njega je već

stigao crn glas da mi je otac mrtav. Moj tatarin je svratio pred kulu,

ostavio pismo i nastavio dalje. Namjeravao je tek na povratku

razgovarati s mojim ocem, jer su mu rekli da teško bolestan leži u

postelji. Kad se vratio iz vojnog logora kamo je išao, otac mi je već bio

pokopan i nije bilo nikakve mogućnosti da ja na dženazu stignem.

Zaredali su poznati događaji, u kojima smo ostali i bez svoje kuće i

bez zavičaja, a rodbina se raštrkala po čitavom vilajetu. Tako nikad

48

nisam saznao, je li moj otac prije smrti dobio glas da sam živ i čuo od

mene riječ svjesne zahvale. A ako je neko zaslužio da mu se na takav

način odužim, onda je to bio on. Ostaje mi samo da se nadam da je

moje dugo pismo ipak pročitao, sve to što sam nakitio u bosančici i

arebici, i da je njegov posljednji uzdah bio olakšan sviješću o mom

preobraženju, o mom razumijevanju onoga što je želio. Upućivao je

dječaka i momčića, izgubljenog mladića potom, u svojoj strepnji,

svojoj nadi, svojim mislima, a stalno je očekivao da mu se javi čovjek.

Izgubljeni čovjek. Izgubljeni sin. Kad se taj čovjek napokon javio, on

je bio na samrti. Nadam se, oh kako se nadam da je to pismo ipak

pročitao.

Kad bih mogao dati sav svoj preostali život, da njemu vratim onih

nekoliko trenutaka koliko je potrebno da prepozna svog očekivanog

sina, makar u pismu, kojim se taj sin pokušava iskazati, učinio bih to

bez razmišljanja.

Eto, to je sva moja prepiska. Zato mi se ovaj tekst, koji se povećava iz

noći u noć, sve više čini kao skup svih mojih nenapisanih pisama. I

pisama onoj kojoj nisam napisao nijedno, a nikad nisam prestao na

nju misliti. Jedino, ako ima nešto u letu ptica, u pomjeranju oblaka i

zvijezda, kao što su vjerovali neki stari narodi, ona je čitala moja

pisma. Kao što sam i ja čitao njena!

Odjelovila se ta pisma ili ne (lijep izraz koji nalazim svuda kod Ibn

Rušda), nikad neću saznati, nikad neću moći biti siguran. To mi je

49

jedino ona mogla reći. Ukoliko mi onog dana nije ostavila svoje pismo

u nepomičnom oblaku iznad sviju nas, kamenitijih od kule, pismo koje

tada nisam znao pročitati, kao što nisam odmah pročitao, nego mnogo

godina kasnije, igru njenog kažiprsta po slovima u mojoj knjizi.

A noć iza te noći kad ti pisah, noć iza dana kad se život preobrazi u

zraku (džemre ga svojim kopljem zametnu i nevidljiva sjemena oživi),

tu noć osjetih kako se i četvrto džemre zabode, džemre tajanstveno o

kojem nisam čuo da se govori, barem ne glasno, džemre u duši,

džemre u mojoj duši...

Bila je to strašna noć. Noć u kojoj sam ponovno letio.

Sigurno se sjećaš, pričao sam ti, kad mi se u onim neumjerenim

danima mladosti to prvi put dogodilo. Bili smo tada zajedno, u istoj

onoj glasovitoj medresi u koju je išao i veliki Pruščak, neka je mir duši

njegovoj i onima koji uče od njeg, makar im se papir smijao uz plač

pera i tekle suze dana prevrčući oči mjeseca i godina, kao što je

zapisano u Nizu učenjaka.

Govorio sam ti tada kako me čežnja za putovanjem obuzela, čežnja za

povratkom. Mislio sam pritom na roditeljsku kuću, na moj mali grad

možda, na svu onu prezrenu zemlju u kojoj se skrivalo i u kojoj se

možda još uvijek skriva nešto za mene nedokučivo važno.

50

A nismo bili učenici kao što bi se očekivalo i kao što bismo trebali biti,

trčali smo istodobno na više strana, grijali se na suncu sjevera i noći

juga, omrkli na istoku, ojutrili na zapadu. Mislili smo o knjigama,

izrekama i pjesmama, razgovarali o zagonetkama koje su nam ostavili

mudraci i sudije, upravljači i čudni događaji što su se slučili. Tako

smo mislili i razgovarali, a gledali smo kriomice u trbuhe plesačica i u

utrobe vinskih čaša odakle se svim našim mislima i razgovorima

podrugivalo žuto vino.

Shvatljivo doba neznanja!

Mislili smo tad da sve znamo i osuđivali sve koji su se ponašali

drukčije no što su naši učitelji govorili, a pogotovo one čija je grešna

slava bila jednako velika, kao što je to bila pobožnost i strogost naših

učitelja.

Jedan od tih prokazanih i često potkazanih bio je, naravno, Čolak,

kasniji moj učitelj. Ni ti, ni ja, nismo to u onim danima (noćima

pogotovo) mogli znati, budući da je on u to vrijeme tek sticao svoj

nadimak. Bio se zamjerio nešto jednoj moćnoj ličnosti koja je davala

zaštitu našim učiteljima tadašnjim i oni su, baš oni, na svojim

ogovaralačkim sjedeljkama (koje su se završavale nenapisanim ali

izvršnim presudama), pokušavali dati Čolaku što je moguće

uvjerljiviji i ljepljiviji nadimak. Zvali su ga prvo Čovjek koji jede,

misli i pere se lijevom rukom, a poslije samo Ljevoruki, držeći se

51

žalosnih činjenica o kojima sam već govorio. Taj nadimak je bio i

uvreda i optužba.

Moćni ljudi ne razmišljaju o učiteljima. Oni imaju svoje učitelje koji

ih ovako ili onako obavještavaju o svemu. A moćne ljude zanima

jedino koji je od učitelja opasan.

I tu je tajna svih Čolakovih nevolja.

Jedan njegov neprijatelj bio je visoko u zdanju moći, savjetnik

jednom od najmoćnijih ljudi u carstvu.

– Nekad je imao duha. I bio je na pravome putu.

Tako je govorio Čolak za nj.

Kasnije se odao piću i dugo je ronio zamagljenih očiju kroz

neshvatljive prostore prizemnih misli, sve dok ga moćni čovjek nije

podigao u zvanje savjetnika, zahvaljujući rodbinskim vezama. Prestao

je piti i postao gotovo pošast za sve učitelje, obrušavajući se na njihove

i najmanje nedostatke poput džehennemskog osvetnika.

Takav je, po učitelju, bio Hurman–paša, nekadašnji njegov sudrug i

prijatelj.

Kako su se razišli njih dvojica može se samo pretpostavljati. Čolak

nije volio o tome govoriti.

Jednom je, ipak, kazao nešto što se može dovesti u vezu. Govorio je o

drugom čovjeku, drugom savjetniku, ali taj je u svemu oponašao

Hurman–pašu i mi smo znali da o Hurman–paši zapravo i Čolak

govori.

52

– On misli da dobro poznaje Šejtana, jer je Šejtan dugo živio u njemu.

Živio je kao mokri brat, mokri dvojnik. Sad on više ne pije i misli da

drži Šejtana podalje od sebe. Živi u strahu, a i pravo je, jer Šejtan ga

nikada nije napustio. Mislim da se Šejtan valja od smijeha dok se šeće

njegovim ustrašenim mislima. To mu je čak draže nego da ga opet

natjera u brojanje čašica, od srkutanja do nalijevanja. Uostalom, to

mu nije nimalo teško i to mu nikad neće pobjeći.

I tad je Čolak kazao i ovo:

– Zato što je bolestan u sebi, on se sveti drugim ljudima. A onima na

čijem se licu vidi da ih Šejtan nikad nije uspio savladati, sveti se

najžešćom mogućom mržnjom.

Sad su nam bili jasniji Hurman–pašini napadi i napadi njegovih

nevidljivih jurišnika.

Ipak, svakodnevica je promijenila ono što su smislili i Čolaku je ostalo

ime Čolak tj. Čovjek bez ruke ili Jednoruki, kako bi se to reklo na

bosanskom jeziku.

A prije toga, ko li se samo još sjeća, on je bio onaj kojeg su zvali Ašik

Garib– baba.

Huda sjećanja.

53

Sjećanja koja razvlače priču u nerazmrsivo klupko. Ali ja pišem tebi

koji me dobro poznaješ, tebi čijih je također mnogo sjećanja i vlastitih

misli u ovom zamršenom klupčetu. Zato, nek nas priča vodi.

Ispričao sam ti ono što mi se dogodilo u prvoj noći letenja. Ispričao

sam ti to davno, ti si bio jedini kojem sam se mogao povjeriti, a nekom

sam morao jer sâm događaj me toliko opio i istodobno uplašio da sam

ustao i izišao u usnule stambolske sokake, bio je još mrkli mrak i

razgovarao jedino s dršćućim zvijezdama.

Nisam nosio svjetiljku i ta mi je činjenica možda spasila život. Ali o

tom kasnije (i poslije toliko godina obuzima me jeza i očaj i priča se

nerazumljivo preobražava).

Također sam ti ispričao šta mi se dogodilo kasnije te noći, u snu, ali

nisam tada ni mogao ni znao opisati sve što se uistinu dogodilo. Neke

stvari sam tek kasnije, iz proplamsaja svijesti, od trenutka do

trenutka, u zakučastim noćima života, uspio razabrati onako kako ih

danas vidim.

Došlo je vrijeme možda da se ispriča potpuna priča, prijatelju moj,

čitaču mojih slova i moje duše, jedini koji me može čuti. Dio te priče

ispričao sam jedino Čolaku, koji ju je možda slutio ili čak i znao, ali

njega već dugo nema na ovome svijetu (osim ako nas ne sluša tajnim

uhom i ne govori nam tajnim glasom – nisam ga još uspio razgovijetno

čuti; vjerovatno i neću, dok se ne otkačim na svoj konačni let).

54

Nekoliko noći prije leta dogodila se ona stvar sa crtežima. Sasvim sam

siguran da ni ti nisi zaboravio nijednu pojedinost koja se tada zbila,

jer je zaista malo nedostajalo da nas izbace iz škole, a o sramoti i o

svemu ostalome ne vrijedi ni misliti, niti ih pokušati izmijeniti sada

(dok ove retke ispisujem gotovo sa smiješkom). Ne znam šta bi se s

tobom dogodilo, ali što se mene tiče, rođaci bi mi sigurno prestali slati

novac, dobri moji rođaci koji su na sebe preuzeli moje školovanje,

iako daleki, gotovo nepoznati. I ja se ne bih usudio vratiti u Bosnu.

Nikad više. Bio bih nalik jednom od hiljada siromašnih, putujućih

derviša, hadžija ili prosjaka i provodio bih sad svoje dane ko zna gdje,

u blizini nekog od svetih mjesta, u nekom od svetih gradova, možda

baš u Fezu, gdje je otputovala, ako se sjećaš, ona moja kasida,

napisana iste noći.

55

56

Slova u cvatnji i cvjetovi nalik slovima

Najednom, slutim, kako riječi koje mi naviru pupe u nepoznato.

Najednom, ne prepoznajem više riječi koje mi naviru.

Kao da neko drugi čezne da se iskaže kroz mene. Nisi li i sâm to

ponekad osjetio? I te riječi i dalje huje kroz mene, kao neko davnašnje

uvjerenje, koje sam zaboravio. Kao riječi stranog, nepoznatog jezika.

Ali, nije to ni slično onoj jezičkoj bujici kojoj smo se predavali na

bazaru, opčinjeni riječima što su vrcale iz nevidljivih usta i dopirale

do nas i koje smo prepoznavali kao voće ili različite stvarčice kakve se

57

već mogu vidjeti na bazaru. To su bile riječi čudne i strane, ali

razumljive, riječi koje su zajedno s rukama i nogama bajale slutnju

jednog novog, dosad nezabilježenog jezika. Nezabilježenog bar u

našem znanju–neznanju.

Riječi koje sad čujem, preko kojih ispisujem ovaj bijeg, samo za

trenutak, to su riječi koje mi ne daju da mislim, niti da se sjećam, to su

riječi tajanstvene i opasne.

Noćas ne mogu više pisati. Pokušat ću sutra navečer da ti objasnim šta

mi se u njihovom šumu i zagonetnom značenju čini opasno.

Jutros se umih krepkom, ledenom vodom.

Potmula bol od noćašnjih misli i od pročitanih zamršenih spisa

posljednjih dana (dugo, oh koliko dugo to traje) zaplastila se pod

čelom kao ljepljivo zmijsko klupko. Sjedoh na doksat i pustih da mi

voćnjak i brda iznad njega kupaju oči, teške vjeđe. Ruka mi je sama

ponijela jedan svežanj tih spisa (zapisnika, izvještaja, izjava –

domišljanja i laži iz kojih ja moram povući končić istine, a ne smijem

pogriješiti, ne smijem nikako).

Tad ugledah voćnjak. I u njemu krušku. Istu onakvu kakva je bila u

čovjeka o kojem sam ti govorio.

Ruka ponijela, ruka odložila.

58

Rasuše se spisi oko nogu moga peškuna. S prvim gutljajem kahve,

poče se sve ono tjeskobno u mojoj glavi rastakati i ja osjetih kako čili,

kako mi se misao vraća u vrijeme prije ovog teškog isljeđivanja.

Utaknuh čibuk, kako odavno nisam (sjeti me to na naše dane) i pred

očima mi se najednom pojavi Španac, onaj Čolakov, u čudnoj odjeći s

bijelim, smiješnim okovratnikom. Jedan rukav klatio mu se prazan na

vjetru.

Šteta što ga nikad nisam uistinu vidio, pomislih. I popričao s njim.

Pomislih to, zamisli, u istom onom trenutku kad sam ga vidio.

Ko da svemu tome bude sudija.

S obzirom da je život naš samo hod kroz priviđenja, zašto se ipak

plašimo razgovora sa onima koji nam dolaze tako čudno, kao što se to

jutro pojavio Španac. Zaista, moram ti reći, ja sam ga prepoznao. Ne

znam šta ti misliš u trenutku dok ovo čitaš, ne znam šta bi o svemu

tome Čolak rekao, ali ja sam ga zaista vidio. I prepoznao. Nije to više

moglo biti po Čolakovoj priči. Ona je ostala zabilježena negdje na

hartiji i moguće je da ćeš je naći u mom jeleku, ukoliko ti je već nisam

poslao , ali ta priča, koliko se sad sjećam, posve je jadna i zato lažna,

kao svlak zmijice, u vrijeme dok još nije ni bila svjesna sebe, svlak

kraljevske kobre u djetinjstvu, prije nego što je i počela živjeti život

koji joj je zapisan. Jer, priče rastu kao sva stvorenja i preobražavaju

se.

59

Španac stoji u mom voćnjaku i pokazuje mi rukom da pođem za njim.

Spustih fildžan, dvoumeći se, a on se okrenu i pođe žurno, kao da

lebdi. Vidjeh ga kako uzjahuje. Uplaših se da će nestati, uzbuđenje mi

skoči u grlu i u dahu, i navrnuh za njim. Preturio sam peškun i spisi

su se rasuli, a i sâm sam nezgrapno zakoračio preko ograde u voćnjak,

krivo nagazio, skoro da sam nogu uganuo. Možda zato što pogleda

nisam skidao s njega, koji je već jahao i u jutarnjoj izmaglici jedva se

naslućivao.

Iza kruške, najednom, vidim, pase magarac, riđ ko ćeramida na

Baščaršiji. Otkud on tu, pomislih, zar sam ga viđao ranije, ali već se

nađoh na njegovim leđima, uzjogunjenim i nekako se ipak kretah za

jedva vidljivim konjanikom. U vlažnoj, mehkoj travi, nažalost, ne

vidjeh nikakve tragove. Kao da se moj voćnjak produživao i uzdizao u

vazduh, a onaj Španac je već jahao među oblacima.

Izbezumljeno sam gonio nogama riđeg magarčića, a on je išao sporo

kao što se sporo udaljava u snu od nečeg užasnog.

– Gospodaru!

Prenuo me snažan glas koji je u tom maglovitom jutru odjeknuo

poput pucnja. Smeo sam se za trenutak i kad sam ponovno pogledao

među oblacima više nije bilo ničeg. Ničeg osim oblaka.

A ispred mene, sav usplahiren, Ibrahim je držao riđeg magarca.

60

Ponekad mi se učini da pišem samo o pričinima, a i da je pričin ovo što

pišem. Sjedim u noći, tamnoplavoj kao vjeđe starice Habibe što

salijeva stravu i baca grah, sjedim s kalemom u ruci i ispisujem ovo

dugo pismo, knjigu što se pretvara u moj jelek. Pergament–knjiga

čuva moje kosti od noćne svježine, mehlemi bol od sandžije.

Sjedim u hajatu u tom prsluku, u noći, u mrklini i najednom

primjećujem svjetlucanje na prsluku, kao da se iz njeg izvlače zlatni

moljci.

To su samo slova koja svijetle. I ta primisao svijetli u mojoj glavi.

Prenem se potom i nisam više siguran kako je bilo moguće da vidim

sebe okrenutog leđima.

Pričin?

Ali čovjek u svijetlećem prsluku i dalje sjedi u zamračenoj odaji, i

dalje ispisuje to svoje uzaludno štivo, na papirima neobičnim,

svakovrsnim, donesenim s raznih putovanja, papirima što bi da

govore o sebi, kad ih ushićenje kalema dotakne ili na onim drugim,

starim, s kojih je izgrebana neka mala ili velika tajna, svjedočanstvo

nečije sudbine.

Ni primijetio nisam a već sam bio star.

Dogodilo se to tako iznenada kao kad se čovjek probudi nakon duge i

morne noći. I pokušava da se sjeti svog sna. Zaista, ti znaš, i to je samo

61

vještina, koliko smo se puta, nekad ranije, prolazeći slijepi kroz

zemlju dotaknute žudi, koliko smo se samo puta pokušali prisjetiti sna

i bili sretni kad bismo ga mogli ispričati jedan drugom. To je bio

jedini način da se san sačuva. Inače, to je samo trenutak nedoumice,

trenutak kad se čini da je san još tu, odmah ispod kože, ta mamna

dvoumica koju mrzla voda munjevito odguruje i utapa u tamni vilajet

odakle se možda nikada više neće vratiti.

Kasnije smo naučili, kao na koračanje svikli, da u samom snu živimo,

da uronimo posve u nj, navikli putnici za koje nijedan grad nije više

nepoznat.

Jednom ću tako ući i u svoj mali grad iz djetinjstva. Nije li to

izvjesno?!

Koliko sjećanja, koliko prizora iz tog labirinta odaja, tamnih kao noć,

gdje je samo osvijetljeno poneko lice, ženske oči, usne nekog ifrita na

kojima se uobličava riječ pomrčine koju nikad nećeš prepoznati, jadni

sijedi starče.

Doista, jedan starac u prsluku od tamnozelene kože, pojačanim

pergamentom, sjedi na kraju noći.

Začudo, taj starac okrenut leđima, čiji prsluk blješti u do boli tamnoj

odaji (svijetle rupe su olakšanje, odahnuće, mjesta iz kojih čili

62

tjeskoba i javlja se oslobođeni duh umjesto umora), začudo taj starac

podsjeća na ostarjelog roba.

– Džono!

Stari vlastelin Stijepo sjedi sred male kolonade, okrenut moru. Sviće.

Odnekud od otoka dolaze vali i zaustavljaju se tik pred njegovom

kućom. Svud naokolo, desno i lijevo od njeg, iza njegovih leđa su bijeli

bedemi. Dječak mu donosi keramičku zdjelu u kojoj se puši čorba od

divljači. Dječak, mladić gotovo. Stijepo uzima zdjelu iz njegovih ruku,

ne primjećujući ga, kao da je dio namještaja, kao da je svoju čorbu

uzeo sa pokretnog stola i dugo gleda u nju.

Možda misli da će nazreti svoj lik, čini se dječaku dok ga gleda.

Jedan val pljusnu nešto jače, kao da je neko iz mora viknuo, kao kad

čovjek naglo povisi glas. Stijepo se prenu i potom se pomno zagleda u

dječaka, kao da je on za to kriv.

Stijepo gleda i zaprepašten trlja oči, oslijepjele od blijeska s mora. Ne

vidi više dječaka koji mu je maločas donio čorbu (njen kiselkasti

obećavajući vonj intenzivno draži njegove nosnice; taj plavosivi zec

što traži svoju žud u divljoj šumi). Ne vidi dječaka nego nazire čudnog

stvora u zamračenoj sobi iza sebe. Tamo sjedi neki starac u

svijetlećem prsluku, mračan kao ogledalo. Stijepo se u nevjerici

63

okreće moru, ali i more potamnjuje, ključa, liči sve više na čorbu od

plavosivog zeca.

– Koga sam to doveo iz Mletaka? – pita se glasno. – Zar sam ikad i

izišao iz ovog grada, iz ove bijele školjke u kojoj vonja po ukradenom

biseru. Jedan se brod drsko pojavljuje ispred njegovih očiju, gusarski

brod, osjeća to prije nego što ga iskusan pogled uvjeri da je njegova

slutnja bila opravdana. Pun je žena i djece taj brod, u njemu je isti

ovakav dječak kojeg je nedavno doveo iz Mletaka, taj obrezani

đavolčić što je netom iščeznuo u zamračenoj sobi. Začu zvona, kao iz

pretpotopske daljine, strku i galamu na ulicama, nekoliko pucnjeva i

vidje brodove iz gruške luke, a potom i dva s druge strane, kako kreću

u lov na gusarski brod. Ovaj i dalje plovi mirno, i drsko, kao da ide u

vlastitu luku. Odjeknu nekoliko pucnjeva s njegove palube,

neusaglašenih, veselih gotovo. Slave! Šenluče! Potom se iza otoka

pojavi ogromna mletačka lađa, kao ajkula čije oko zaviruje u

minijaturni svijet akvarija. I nešto u svodu se promijeni u taj čas.

Smrači se nebo i dubrovački brodovi, osupnuti, zastadoše. A onaj

gusarski, uz još veseliju pucnjavu i gomilu uspucketalih riječi,

nerazumljivih jer dalekih, ali sigurno prostačkih i uvredljivih, uzmiče

i uskoro nestade na horizontu.

Mletački brod se uzvrati iza dubrovačkog otoka, ka svojoj tajnoj,

osionoj plovidbi i svima se u Gradu učini da je to bilo samo priviđenje.

64

– Hoćeš li biti moj sin? Moj sin Džono?

Dječak šuti.

I Stijepo šuti.

Najednom mu se lice počne bolno trzati a neurotični smijeh ga je sve

više krivio.

– Moj Džono je mrtav. To ti misliš. A ti ne želiš biti mrtav? Zar ne,

slamnati moj Lutku, Lutku od Veljuna? Njega nisam mogao spasiti,

misliš ti. I pravo je da ga nemam. Ali spasio sam tebe...

A ja jesam bio tamo i vidio sam sve što se dogodilo.

Bio sam to ja.

Bio sam u toj sobi.

Bio sam Lutak od Veljuna za kojeg se Starac nadao da će se

preobraziti u njegova izgubljenog sina.

Vidio sam prokleti brod, onaj isti na koji su me ukrcali gusari kad su

presreli karavan poviše Trebinja i sa dubrovačke zemlje nas prodali.

Napljačkali su blago golemo i ponijeli ga, zajedno s konjima i

mazgama, a uzeše i nas nekoliko, koji smo bili mladi, kao i onih što su

se činili jaki, eda bi se mogli dobro naplatiti kao roba, robovska roba.

Ali mi to tad nismo mogli znati. Gledali smo samo kako nam oko glava

sijevaju sablje, psovke i uvrede koje smo vrlo dobro razumijevali.

65

Starog bajraktara Junuza, kojeg je otac zadužio da mi bude pratnja,

ostaviše samog u kršu, pokraj ranjenih i mrtvih (jer neki su iz

karavana pružili otpor), a kad se on beznadno pokušao i sam

suprotstaviti, ne bi li me spasao, udari ga jedan od onih što su nas

vodili tupom stranom sablje u glavu i starac pade bez riječi, kao

smiješni lutak, zatvorivši oči. Ni pomakao se više nije. Osvrtao sam se,

vezanih ruku, s jezom, pomišljajući kako će zmije doći i ispiti mu oči,

a on još nije mrtav, nije (nisam u to mogao povjerovati), nego je još u

mornom snu.

Činjenica je da nikad više nisam vidio Junuza, niti čuo, niti znam za

njegove kosti gdje leže.

Otac moj o tome (nadam se, vjerujem) nikad nije saznao ništa. Jer, da

jeste, to bi ga sigurno mnogo ranije ubilo.

Nikad mu o tome nisam pisao, a ni tebi nisam govorio.

Ostala je ta čudna i jezovita priča kao nešto posve moje, nešto o čemu

sam oduvijek razmišljao u posebno teškim danima, kao podsjetnik

koji mi je poslan da se ne uzvisim, da se u dobru ne ponesem.

Danima i noćima plovili smo preko mora, a za mene je sve to bila

samo jedna velika noć.

Skučen u utrobi malog broda, sa mnoštvom ljudi koje sam jedva

razaznavao, mislio sam samo na sklopljene kapke starca Junuza i

zmije na njima, zmije koje su, ispivši njegove oči i njegov vid, pošle za

66

nama preko nevidljivog neba, sluteći halapljivo čas kad će se otvoriti

zora i naše oči progledati.

Grčevito sam se držao noći. Bojao sam se svanuća.

A svanuće se pojavilo sa sindžirima, jer oni su bili prvo što sam

ugledao. Crni, teški lanci u kojima se više naslućivalo nego što se

vidjelo potamnjelo, podliveno meso, kao neki izmršavjeli patuljak,

pretučen i okovan. Zar je to bila moja noga? Koraknuo sam i pao.

Sprovodnik me uhvatio za kosu i grubo gurnuo i ja sam ponovno

posrnuo udarivši nosom o smrdljivi brodski pod. Krv mi je pokuljala

na nos i zaslijepila me. Bio sam tako bespomoćan i osjećao sam samo

stid. Stid! Zato što sam gladan i izmučen. Zato što nemam snage. Taj

stid me podigao. Skoro da sam se počeo pravdati osornom, bradatom

licu, ali zasula me bujica talijanskih riječi između kojih se vezivala i

poneka naša, teška, mučna, birana i mjerena za ovakve slučajeve, kao

batina. I udarala je tako: upljuvana močuga. Rasprskavalo se čelo i

tjeme pod njom, neka jeza se podizala duboko u tijelu i sve je

treperilo, svaki nerv, sve je plivalo u užasu da bi još jedna takva ili

slična riječ mogla pasti ili udariti.

Izišao sam na puno svjetlo kao u snu, a onda su mi najednom i tijelo i

mozak potonuli u utrnuće, ništa više nisam osjećao, samo svjetlost

koja me je svuda doticala, otvarala rane i vidala ih. Oči su mi bile

otvorene, ali ja ništa nisam vidio. Samo sam se kupao u blagotvornoj,

67

oslobodilačkoj svjetlosti. Želio sam, sjećam se, da iščeznem u njoj, da

se raščinim, odlebdim, istopim i nevidljiv stignem do nakraj mora,

gdje bih se ponovno uobličio, na najvišem grebenu, a ovaj gusarski

brod bio bi sasvim ispod, mali, posve mali. I nikako ne bi mogao

dospjeti do mene. Držao sam oči zatvorene, drhtao od dragosti u svom

bijegu, kad se najednom, kao mrena na oku, provuče sjena prethodnih

noći, više slutnja nego spodoba i ja vidjeh nevidljivim okom veliku

zmiju u kojoj su bile sve one zmije što su ispile oči starca Junuza.

Zadrhtao sam i stisnuo oči, bojeći se da ih otvorim, jer pobjeći nisam

mogao i nikud se skriti. Jedini način da sačuvam svoj vid bio je da ne

otvaram očne kapke. Pred očima mi se razli lik majke, kojeg neka

nepoznata sila rastoči i razvuče njen krik u krpice rumenkastih

oblaka (zaista, nebesa se vide i iza spuštenih očnih kapaka). Munjevito

izroni i lik oca, u svečanom odijelu, i zaledi se, kao da je neko igraću

kartu s njegovim likom bacio na stol.

Nesvjestan bola što je narastao, stiskao sam sve više i više oči, a sve

prisutniji lik Djevojčice, njen lik, kao da mi je pomagao u tome. Njena

mala ruka je pokupila rumenkaste oblake, skrila ih ispod anterije,

podigla spretno kartu sa stola i sklonila je ispred grabežljivih ruku.

Majka moja i otac spašeni su bili čim se ona pojavila.

Ali njene ručice nisu mogle zadržati zmiju. Ona se sve jasnije i bolnije

obmotavala oko moga tijela, ta Zmija čije je ime Praznina, i koja mi je

stezala vrat neumitno, sa histeričnom tjelesnošću.

68

I protiv volje oči mi se otvoriše širom. Ugledah lice crnobradog

razbojnika koji se kezio s uživanjem stežući moj vrat. Pokušao sam da

ponovo sklopim oči i dozovem u svoju svijest drage, iščezavajuće

likove, ali pritisak na vratu se pojača i u staklenim crnim očima

sasvim jasno vidjeh svoje lice iskolačenih očiju, kao s onu stranu

smrti, divljač koju more, i vidjeh nešto bijelo, svjetlucavo, čudesno iza

te iskolačene, polulude glave u hladnim ogledalima ubojičina pogleda.

Kad me je okrenuo i gurnuo na obalu, gdje sam hvatao dah, misleći da

izdišem, one bijele tačke počeše krupnjati i spajati se u mom

unezvjerenom pogledu, dok najednom ne spoznah da je to grad. Bijel i

čudesan. I dok se smirivao grad u mom pogledu, osjetih žudnju i jezu.

Bjelina u ubojičinim očima bijaše Napulj, s trgovima gladnim robova.

Sve što se događalo bio je susret s potonjim Čolakovim riječima. Oči

su mi još mnogo plavetnila, jezne bjeline i zaboravu robujuće mrkline

morale posrkati, tijelo soli istočiti, dok se nisam suočio s tom

jednostavnom činjenicom.

Jer sve što se događa samo je priča što se ponavlja.

Približi se i/ili odmakni se dvije su najveće mudrosti.

Priviđenja rane mladosti!

69

Ne mogu ti pisati o tom, prijatelju. Ne noćas. Ne u ovoj dubokoj noći,

otkrivenoj kao crna zemlja u kojoj se razaznaju sjemena svega što se

dogodilo. I onog što će se tek zbiti, a u što sam zagledan ravnodušno,

nehajno čak, jer u mojoj krvi više nema radoznalosti, niti želje. Onaj

koji je jedanput prošao labirint, i jedan i drugi, letio čak njime i iznad

njega, znaš to dobro, ne osjeća više ni strah ni tjeskobu, mamnost

neznanog, on je samo onaj koji se sjeća, koji u svakom novom proljeću

svoje sandale od žudi utiskuje u sve jasnije stope, kao onaj revni

mudrac ili luđak što se svaki dan, godinama, uvijek istim putem

vraćao svojoj kući. Nalik čuvaru drvoreda, nalik pticama

čuvarkućama što zoblju staru živicu.

Živica buja, osipa se i diše – svud padaju krpice mirisa zohve,

bagrema i divlje ruže, a s njima i mali krojači ptičijeg oblika. To je

put u kojem se živi, a kojim se ne hodi, prijatelju.

Danas dobih prvu pravu vijest o tebi nakon toliko vremena. Bî čudno

jutro. Uvlačilo se kao magla u moju odaju, gdje sam ležao budan, s

rukama pod glavom, ne misleći, puštajući da se ta spokojna misao

jutra što dolazi miješa i pomiješa s onom čudnom, dubokom

prazninom u duši koja najednom obuhvaća sve vrijeme moga života.

Sjeti se samo naših bdjenja u školi, u Stambolu.

Vratili bismo se kasno i, umjesto da zaspimo, usnimo, pričali bismo još

dugo, u mraku. Stari Derviš nas je neprestano opominjao na red –

70

zbilja, sjetiš li se katkad našeg dobrog starog Derviša, njegove mutave

srdžbe zbog našeg nepoštivanja reda, raskalašnosti u riječima ili

pretjerane vedrine u gestama i grimasama, i one nagle promjene u

izrazu njegova lica, grča, grča strahopoštovanja čim bismo uzeli u

ruke neku od knjiga koju nije poznavao, nepismen kakav je bio... Za

njega je postojala samo Knjiga, a nju je znao, sva je bila u glavi

njegovoj i kad je izgovarao koji ajet ili samo riječ iz nje, tako neobično

i drukčije nego bilo koji od naših profesora, sav se preobražavao.

Njegov sneni izgled, a Derviš je, začudo, spadao u Snene ljude

(zamisli, toga postajem svjestan tek sad) otvarao se, neke perde u

njemu su prskale i nestajale. Stas mu se ispravljao, obrazi zatezali, a

grlena mutavost kao kod loše začepljene česme pretakala se u puni,

bistri mlaz spoznaje kroz svaku riječ što je blještala u njegovim očima

prije nego na jeziku.

Zaista, šta je on mislio o ostalim knjigama što smo ih mi čitali, šta je

mislio o učenjacima i o pjesnicima. Pamtim ga i sad u onoj istoj

galabiji (kao da je jednu jedinu imao, što naravno nije istina, jer je

uvijek bila čista) koja je sigurno došla iz daleke pustinje, negdje iz

delte Nila, odakle je i Derviš došao.

To je bio njegov jezik, a sve drugo nerazumljivi, ali sigurno potrebni

dodaci. Zato je i pristao na njih. Ne znam sjećaš li se priče kako se on

uopće obreo u Stambolu. Tad smo, naivni i mladi kakvi smo bili,

zacijelo svi vjerovali da je to samo priča.

71

Starim, prijatelju.

Opet su mi misli kao kod podjetinjalog starca pojurile bez reda i

sabranosti za prvim čega se sjetih. Tako se nijedna priča ne bi mogla

završiti, čak ni ova moja nespokojna knjiga tebi. Kako bih želio,

umjesto svih ovih riječi, da te još jednom pogledam u oči. Onda bi mi

bilo dovoljno da šutim.

Kako vrijeme prolazi, izgledi za to su sve manji i manji. Jutros

ustadoh, kad me je svjetlost sveg prožela, ustadoh i odlučih da

popijem čaj na doksatu. Pojavi se sluga i reče da su došli neki ljudi, iz

daleka. Pristigli su još sinoć, imaju poruku za mene, ali se nisu usudili

da me uznemiravaju.

– Kakvi ljudi – upitah radoznalo, a neka me slutnja lagahno dotaknu

preko prsa baš kao ona magla kojom se jutro najavilo.

– Iz Karabogdana putuju – odgovori on uplašeno pomalo (sav je

smeten inače), a ja osjetih kako mi se duša širi i kao da odmah

ugledah tebe pred sobom, kad on spomenu da su bili i u Bitolju.

Naredih da ih pozovu.

Bila su to tri čovjeka koje dobro poznaješ. Dva brata trgovca i sin

starijeg, koje čudni njihovi putevi neprestano prebacuju s mjesta na

mjesto. I ovdje su bili samo u prolazu, svratili su zapravo više zbog

72

mene, nego zbog svoga posla, jer su se zaputili ka moru s namjerom

da utvrde stare veze i nešto prodaju, kao da ne haju što je rat. Ili baš

zato.

Stariji brat mi predade zamotuljak i, kad ga otvorih, vidjeh da su to

moje knjige, napisane i otposlane tebi, knjige od kojih nijednu nisi

primio. Bî mi to čudno i učini mi se nepravedno, ali sad sam bar znao

zašto ni na jedno moje pismo nije bilo odgovora.

Tek što si otputovao, tek što su te pozvali, a moja prva knjiga–potukač

je pristigla. Ali tako je valjda to i tako i treba da bude. Šta da učinim s

tim knjigama, s tim silnim slovima. Odlučio sam da ih čuvam i da ti ih

jednog dana sam uručim, kad se, ako je zapisano tako, ipak vidimo.

Trgovci su uzeli sve to da mi donesu, unatoč svom vječno nesigurnom

putu, jer ih je zamolio časni domaćin kod kojeg si stanovao u Bitolju i

gdje su moja pisma pristizala iako si ti bio daleko. Jedanput ih je

poslao za tobom, dva ili tri, ali su mu se vratila. Pisma su putovala

gotovo kao ti. Učinili su to vješti i mudri trgovci vjerovatno i zato da

bih im ja pomogao kad dođu u ove krajeve a gdje im neko poput mene

može otvoriti vrata mora bez suvišne škripe i opasnosti (u svemu osim

kad je riječ o razbojnicima, jer u ova teška vremena čovjek ne može

jamčiti ni za svoju glavu, a kamoli za tuđu robu).

Pokazalo se da sam bio u pravu. Kao i toliko puta dosad. Vjeruj mi,

toliko sam se naslušao ljudskih priča i toliko sam raznih zgoda i

nezgoda vidio da mi je postalo dovoljno samo da vidim oči onoga koji

73

je izišao preda me i da odmah znam po što je došao i šta očekuje.

Znam da li je prav ili kriv, odnosno ono što je učinio (jer svi skoro,

dobro znaš, misle da čine pravo, srce se i mozak njihov pobrinu za to –

samo su im, kad se sukobe sa zakonom, opravdanja različita). Tako ti

ja pogledah tog starijeg brata trgovca u oči i odmah ga navedoh da

iskaže što mu je potrebno, to jest propusnice i ostalo za trgovinu, bez

da se mučio da izgovori i jednu riječ. Zato poslije nije štedio riječi u

zahvalama, što mi je bilo dosadno, te sam ga ljubazno prekinuo, jer

sam želio da od njega ili od svih njih čujem što više o tebi.

Bio je to zaista čudan razgovor.

– I šta radi moj vrli prijatelj? – upitao sam, kao ovlaš, a oni su se samo

zgledali. Snebivali su se, ili bojali, ifriti znaju, ali onom najmlađem,

trgovčevom sinu, planuše obrazi i on pogleda prvo u amidžu, te u oca,

a potom obori glavu i ugrize se za jezik. Vidim ja da je tu riječ o

jednom od tvojih marifetluka, te počeh drukčije.

– Sigurno je silno siromašan, kad na moje knjige odgovara mojim

knjigama?

– Kako siromašan, efendija, on je jedan od najuglednijih i ... – ne

izdrža mladić, a ja se nasmijah, jer sam to i očekivao.

Otac njegov i amidža pogrešno protumačiše moj smijeh i poprijeko

pogledaše mladića. A ja ih razgalih jednom doskočicom i počeh ih

navoditi da mi pričaju (tako da su se na kraju utrkivali i upadali

jedan drugom u riječ) sve dok nisam saznao sve što se o tebi zna ili bar

74

priča. A budući da te dobro poznajem, slatko sam se smijao kad bih u

nekoj zgodi naslutio ili čak prepoznao suštu istinu (kao u priči o onoj

ženi što je nagonila muža da tuži komšiju što urokljivo gleda u nju

preko ograde – tu sam prepoznao, kao da se navlas ponovila ona naša

stambolska šala, kad je neko mogao i glavu izgubiti. A za lijepu

Zulejhu koja je tako preko muža upozorila neosjetljivog mladića iz

komšiluka na se, to možda i nije bila previsoka cijena.).

Događaji se doista ponavljaju, kao u hiljadu i jednom danu, kao u

hiljadu i jednoj noći, jer toliko noći ko može zapamtiti, osim

pripovjedača, kad je nekima i jedna noć dovoljna za čitav život, a sve

ostale su joj nalik kao somun somunu.

Tako čuh o tebi mnogo toga i bi mi kao da sam te vidio i vidjeh da te

nije napustilo tvoje dobro raspoloženje, tvoj smijeh i žeđ, te se stužih

(oprosti mi na tom) što su moji dani i moje noći posve drukčiji.

Zastajem i pomišljam: dok ti sad s nekom plesačicom tražiš vrutak

njenih podrhtavajućih kretnji, ja nabijam pero u crnilo, u bunar

beznadni...

Sviće.

Probdio sam svu noć uz nargile i odao se praznoj misli koja luta

odajom, a potom izlazi u vrt i voćnjak i sve dalje, dotičući se mora,

kao što moj dim klobuči kroz vodu. Sve je u tom teškom dimu. Sve.

75

Dugo ti nisam pisao. Čitao sam pisma koja sam ti slao u Banju Luku,

Elbasan i Bitolj, a koja mi skupljena u zaludan zavežljaj donesoše

trgovci Srebronosovići.

Pisma ta, knjižice te, pisane crvenom i crnom tintom, išla su tvojim

tragom, ali te ne dostigoše. Ipak, čudno kako se vratiše u kožnom

svežnju, zamotuljku nalik na podebelu knjigu, kao da je neko k¢pio

sve što sam pisao i pažljivo čitao, a potom odlučio da vrati. Da mi

zaprijeti ili da me upozori?!

Ili si ti u velikoj opasnosti, prijatelju?!

Ništa što bi ti moglo pomoći ne smije dospjeti do tebe. Možda je to

smisao knjiga što su se vratile?

Kad su se Srebronosovići vraćali iz Primorja, naredih da ih dovedu,

odnosno da ih s najvećom mogućom ljubaznošću pozovu u goste. Taj

sam zadatak povjerio ostarjelom Ibrahimu (ne znam zašto napisah

ovo o starosti, jer njegovom licu i stasu godine kao da nisu činile ništa

– tek, koža mu je potamnjivala i kao da se okamenjivao, izrastajući

nekako iznutra u još većeg i još opasnijeg).

– Kako tvoji, Ibrahime? – pitao sam ga jednom, a on me pogledao u

čudu. Postidio se nekako preda mnom, zbog mene. Da sam opsovao

nešto golemo, ne vjerujem da bi me tako čudno pogledao. S tugom i

stidom shvatih da ja ništa o njemu ne znam. Kad sam ga trebao, bio je

tu i to je bilo sve.

76

Godine su i godine prošle otkako sam bio kadija u Imotskom, sudija

kojemu je suđeno, otkako je ona... a ovaj isti Ibrahim je bio tamo, sa

mnom i bio mi je desna ruka, baš kao i sad.

Ibrahim je rođen negdje oko Konjica, ali ne pamti ni rodnu kuću, ni

oca, jer je odrastao u majčinu rodu, u Trebinju.

Izjahali smo u zoru.

Dok smo se uspinjali, ugledah jedan rascvao bajam, koji kao da mi je

nešto govorio. Približavajući se, činilo mi se da razaznajem njegove

riječi, riječi bajama, riječi iz sjećanja kojima me je dočekivao.

Prijatelju, pomislio sam tada da me je prepoznao i nešto mi je

zagrgoljilo u grlu, oblikovale su se neke riječi iz najdublje tamnine

uspomena, iz djetinjstva prije riječi, riječi poznate ali nesaznajne, koje

sam jedva sačuvao u stisnutim ustima. Da nije bilo mojih ozbiljnih

pratilaca, mislim da bih sjahao i zagrlio to drvo čiji su otvoreni pupovi

blistali kao naslućene glave malih meleka. Okrenuo sam se. Veliko

svijetlo ogledalo pokazivalo nam je mostarske krovove i grad se budio

u svjetlosti, kao dijete koje se kupa u vlastitoj slobodi. Kakvi li samo

dani dolaze, pomislio sam tad? Moji rođaci sigurno sad piju drugu

kahvu, odahnuvši od gostoprimstva i razgovarajući o mom životu, kao

77

što se razgovara o uređivanju bašče ili budućnosti najmlađe kćeri. Oni

bolje nego iko znaju sve moje promašaje, znaju ono što ja o svom

životu nikad nisam ni slutio. Oni znaju mjeru između želje i moći,

između mudrosti i ludosti, i znaju, što je najgore, da tome nisam kriv

ja, nego moja narav, ona koja je zapisana u knjigama očeva i djedova,

te sad tu moju knjigu i čitaju tako, upoređujući je sa svim

zapamćenim stranicama ranije.

Zgrabio sam jedan cvijet bajama i zadjenuo ga za dolamu.

Glava malog meleka jeknula je prodornim mirisom i usjekla mi se u

mozak: ŠTO SI SE VRATIO KAD SI ME MOGAO UBRATI I

TAMO, DALEKO, DALEKO, GDJE MIRIS SKRIVA ISTU PRIČU.

Podigoh pogled i vidjeh Ibrahima kako nepomično sjedi na konju,

čekajući da nastavim put.

Lice mu je bilo bezizražajno.

Ko zna zašto, ali njegovo lice mi se učini neobično prisno, na poseban

način, s nečim na tom licu što nije imalo nikakve veze sa svim ovim

godinama što smo se znali i što smo se družili. Gledao sam ga i,

najednom, on se osmijehnuo. Bilo je to kao kad se nasmiješio stari

bajraktar Junuz, trenutak prije nego što će biti oboren sabljom, kao

78

da mi tim osmijehom želi uliti snagu i spokoj, on koji se oprašta od

svijeta i svjestan je da ništa ne može učiniti da bi to spriječio.

Niti to želi.

I sve će se dogoditi kao što sam vidio.

Požurujem svog konja da stignemo do onih mjesta za koja se toliko

vezala duša moja da nijednu misao nisam u stanju da razmrsim, a da

se u glavi ne pokrene klupko žalosnih uspomena. Predio je kao knjiga

koju si jednom pročitao, nekad davno, zavolio, i sad, dok je ponovno

listaš, nailaziš u njoj sve na neke čudne stvari, neotkrivene, gotovo

nepoznate, u svakom slučaju sjetiti ih se ne možeš (zar je moguće da

su i onda postojale u toj knjizi?!), a oni slatki detalji zbog kojih si

ponovno uzeo tu knjigu u ruke, oni su se nekako prikrili, nema ih,

možda su čisti porod tvog lažnog sjećanja, možda su iz neke druge

knjige. Ne, tu su. Napokon ih zatičeš, ali tako su beznačajni za tekst,

tako su jadni u ogoljelosti svoga značenja, da se pitaš da li je zaista

moguće da si vjerovao kako sve to stoji zapisano.

– Tu je bila česma? Zar ne, Ibrahime – pokazivao sam mu očima, a on

me samo pogledao opet onim svojim bezizražajnim pogledom, onim

svojim kamenim očima u kojima sam, čini mi se, počeo naslućivati

tugu.

Da, bila je tu nekad česma.

79

I tu, na tom sasušenom, uvehlom mjestu, sjetih se Mahire.

Tu, sred pustog, razmrvljenog i žednog kamena. Voda bijaše iščezla,

utekla natrag u zemlju, kao da se kaje, kao da bježi od usta što su je

opoganila. Nije se više ni naslutiti moglo odakle je veselo žuborilo ono

vrelo, davno vrelo što se u međuvremenu zapeklo, utihlo poput

Mahirinih spečenih usana.

Trg robova u vodenom gradu

80

Još na ukrcaju u onaj prokleti brod primijetio sam ženu s malih

djetetom, čija je glavica bila među njenim dojkama. A oko nje još

djece. To je bila Mahira.

Na trgu u Napulju, gdje smo svi stajali kao čudo, kao oživjeli kipovi iz

nekog drugog vremena koji su se tu iznenadno probudili, među našim

robovskim tijelima, vidjeh da je uz Mahiru petero djece. Ne mogu

izreći na pravi način ono što se potom dogodilo. Mislim da to nikad

neću ni moći. Ta će slika i ta priča ostati zauvijek zapečačeni bol.

Osim dječaka na grudima, bile su tu još tri djevojčice, jedna drugoj do

uha i jedan dječak mojih godina. U Napulju su prodali

trinaestogodišnju djevojčicu. A potom smo nastavili ići od grada do

grada, od trga do trga, od trgovca do trgovca i uvijek su prodavali po

jedno Mahirino dijete. Na kraju su joj oteli i ono s grudi. Pitao sam se

šta će biti s njima, hoće li se ikad ponovno vidjeti, ponovno sastati. O

sebi nisam mislio. Od onog prvog krika, očajničkog i jarosnog, do

ovog posljednjeg, bezglasnog, kad je samo klonula, ličila mi je Mahira

na ukradenu česmu koju uništavaju i razbijaju, sve dok se i sama

voda ne povuče duboko u utrobu zemlje, u utrobu majke. Pitam se i

danas, kao i onda, o čemu je tada mislila i je li se ičemu nadala? I šta

se na kraju dogodilo s Mahirom i njenom djecom? Prvu djevojčicu

81

kupio je neki pohotan čovjek sijede brade i kose, a potom (ne mogu se

više sjetiti grada, samo trgova! trgova! trgova!), potom je dječaka

kupio starac jarećeg izgleda, čini mi se još pohotniji od onog prvog.

Jedanaestogodišnju djevojčicu kupi nakinđurena gospođa sa izrazom

velike milosti na licu, a devetogodišnju njenu sestru dvije žene koje su

se o nečemu žustro prepirale. Njih dvije su i mene opasno zagledale,

tako da sam se u strahu već počeo pripremati kako ću postati njihova

svojina, ali su se na kraju ipak odlučile za djevojčicu. Mahira je tad

već bila posve izobličena od boli i udaraca i pravila se da i ne gleda

svoju djevojčicu, koja se privijala uz nju, grčevito, nesvjesna koliko je

to uzaludno. Nesvjesna da je njena majka donijela strašnu, iako

uzaludnu odluku. Mahira je čvrsto stiskala u svom naručju malog

sina, pomirena s tim da joj je on jedini ostao i da će joj ga dušmani

ostaviti, jer će i tako bez nje teško preživjeti. Kad su odvodili

djevojčicu, oteo joj se pogled, a potom i krik, a izgubljena, prodata

djevojčica se okrenula i lice joj se ispunilo srećom, ništa više nije

vidjela od suza u kojima se ta sreća glasala. Ne, njena majka Mahira

je nije zaboravila. I nikad je neće zaboraviti. Pronaći će jednog dana

gdje je ona i doći po nju da je vodi... da je vodi... Mislila je djevojčica

dok su je vodili. Njena majka će je na kraju odvesti kući. Kući! I

vidjela je djevojčica kuću u svojim mislima, kuću za koju u tom

trenutku nikako nije mogla priznati da je zapaljena i srušena.

82

Ta napregnutost koja ih je obje okrenula i potegla jednu ka drugoj

poput slućenog lanca, približila ih je ponovno i konačno, trenutak

prije nego što će karike popucati, utisnula se i oslobodila u bruju

riječi, nemuštih i bolnih, ali i punih nade, s kćerkinih i majčinih usana.

– Mama...

– Amra...

Jedva čujno, tek da ih prepozna onaj kome su bile upućene.

Sutradan uvečer, u drugom gradu, na drugom trgu, pojaviše se mlad

čovjek i njegova nevjesta, te se zagledaše u sinka na Mahirinim

grudima. Nakon sveg što se dogodilo, učinilo mi se da su se Mahiri čak

i dopali. Zagledali su dijete, a onda se nešto žustro prepirali sa

trgovcem. Čini mi se da sam shvatio odmah zašto. Ali Mahira nije.

Držala je u naručju svog dječaka i puna nade gledala u te ljude.

Mahira nije shvaćala da oni ne žele nju. Samo njenog sina.

Instinktivno je ipak predosjećala nesreću i jedva ga je dala iz ruku,

kad su uzeli da ga pogledaju. Trgovac ju je gurnuo, okretao prema

mogućim drugim kupcima, a muškarac i žena su žustro nestali s

njenim sinom. Trenutak kad je mlada žena uzela dijete i svjesno

izbjegavala da pogleda njegovu majku mogao je Mahiri reći sve.

Znala je to sad. Očajna. I znala je da ništa više ne može učiniti. Stajala

je tako, dok su joj se misli sudarale u glavi, ni primijetila nije da je i

ona prodata, a onda se s potmulim, teškim krikom stropoštala i

onesvijestila.

83

Mahirin kupac je odustao. Prodali su je tek sutradan, kad i mene.

Kupili su nas ljudi koji su razgovarali međusobno i činilo se čak da su

prijatelji. Moj kupac je počeo postavljati pitanja, ne obraćajući

posebnu pažnju na mene (mislio sam da me je pogledao tek ovlaš), a

trgovac mu je odgovarao mješavinom jezika koji su oblijevali sve

trgove robova u ovom dijelu svijeta. Razumio sam stoga dosta od

njihovog razgovora. Trgovac je lagao, uzdižući svoju robu (obrazi su

mi plamtjeli od gnjeva i poniženja dok su se oni cjenjkali), a gospodin

je, i dalje ne gledajući u mene, stavljao primjedbe, naviklo i spokojno,

postavljao pitanja i odmah odgovarao na njih, tako da je prvotna

cijena žalosno pala, a trgovac je samo bijesno otresao glavom, ali

izgleda nije bio sposoban da se odupre ovom vještom i prepredenom

kupcu. Osim toga, bilo mu je i dosta ovog putovanja, zaradio je

dovoljno i želio se vratiti i proslaviti.

Tako sam kupljen i doveden u Venedik, u kuću trgovca Marca i

njegove žene Moire.

Ne mogu opisati svoje čuđenje svim onim što mi se događalo. Šćućurio

sam se u crnoj gondoli koja nas je vozila kući gospodara. Uđosmo u

grad, prijatelju, morskim ulicama, ulicama od vode. To je bilo čudo

kakvo ni u snu nisam slutio. Neke su kuće sa tri strane bile okružene

vodom, a opet je taj grad izgledao kao pravi grad, sa svojim kapijama,

84

prozorima i vrtovima, sa svojom danjom i noćnom čarolijom. Jedna

od kuća pokraj kojih smo prolazili bila je posve oslikana, kao neke od

onih knjiga što smo ih imali prilike vidjeti. Vidio se tu neki čovjek u

kući, koji nešto razgovara sa starcem, starješinom kuće valjda, a bila

je tu i neka žena (možda se o njoj i radilo, jer u ovom gradu sve je

izgledalo moguće). Poslije ću nešto više saznati o toj kući i njenim

vlasnicima, koji su i dali da se kuća islika i ispiše sve to na njenim

zidovima. Nešto ću ti od toga, vjerujem, kasnije i napisati.

Gospodar Marco, koji me je kupio i vodio kući kao janjca s tržnice,

pokretom ruke zaustavi gondolu ispred vrata vrta, malih, neuglednih,

iako smo prošli netom pokraj nekih velikih, a i na samom vrtu su,

nešto dalje, bila još jedna velika dvokrilna vrata. Nijedna od tih vrata

očito nisu bila za mene. Mogao sam ući samo na ova mala, neugledna,

pred kojima je gondola zastala i gdje je odmah nahrupilo nekoliko

ljudi iznutra kao da čekaju naš dolazak od ranog jutra. Ili je to bilo

zato što su na neki način bili obaviješteni da se gazda Marco vraća.

Pomogli su mi pri izlasku iz gondole, značajno se pogledajući pri

pogledu na masnice na mojim rukama i nogama, tamo gdje su bili

okovi. Na jednom mjestu je rana krvarila, jer je uže kojim me je

trgovac nakon prodaje vezao bilo grubo i zasjeklo se u kožu.

Nakon što me je izbacio iz gondole i prepustio slugama, gospodar

Marco je nastavio svoj put, zbog kojeg je i krenuo u grad. Poslije sam

85

saznao da se ova kupovina u kojoj sam ja bio roba dogodila zaista

slučajno.

Prvi među slugama bio je Giovani, krupan i jak čovjek, a uz njega je

stajao i mladić ženskastog izgleda kojeg su ostali oslovljavali sa

Nicolino. Tu su još bili kuharica Bea i djevojka Filomena. Sve četvero

su gledali u mene kao u neku igračku ili životinjicu koja sad dolazi

pod njihov nadzor. U očima sam im vidio razumijevanje, ali ne i

samilost. Ili mi se to tako samo činilo. Ipak, Giovani me gledao s

najviše strogosti, kao da tačno odmjerava moje sposobnosti. Nisam

mu se činio ni osobito snažan, niti na drugi način koristan. Izgledao je

kao da kaže Opet nam je gospodar iz hira doveo još jedna usta i još

jedno jadno zanovijetalo, a mi nek se snalazimo kako znamo i

umijemo. To sam odmah vidio.

– I? Šta kažeš, Giovani? – pitao ga je gazda prije nego što je gondola

otplovila.

– Ne znam, gospodine. Vidjet ćemo – skrušeno je odgovorio Giovani,

stojeći tako i čekajući sve dok ga je gospodar Marco mogao vidjeti.

Odveli su me u neke odaje, pokazali gdje ću se okupati i dali mi nešto

odjeće i hrane. U svojoj novoj odjeći, bio sam im nekako bliži, kao

jedna od stvari u toj velikoj kući čiju sam prostranost tek naslućivao.

Kad se vratio iz grada, gospodar je odlučio da razgovara sa mnom. To

mu je izgleda bio običaj. Razgovor nije tekao tako teško kao što sam se

bojao. On je očigledno od trgovca već ponešto saznao, a u tome je

86

iščeprkao i ona zrna istine koja je trgovac iz razumljivih razloga

prešutio.

– Kako se zoveš? – zapitao me dobrodušno.

Kad mu rekoh svoje ime, on se namršti, a potom se nasmiješi kao da

ga nešto nevidljivo zagolica. Morao sam ponoviti ime i zamucao sam.

Moje ime nikako nije pronalazilo put do njegova uha.

– Daj mu neko ime, Giovani, kad već svoje tako teško izgovara. Kao

da je mucav ili mutav. Možda će mu poslije biti krivo što ga nije znao

lijepo izgovoriti. Šta misliš na ime Barbarossa? – i on se nervozno

nasmija.

– Još je golobrad, gospodaru.

– Dobro. Daj mu ime koje hoćeš. Može i Aristotel. Samo neka se to

danas završi – okrenu se on najednom umorno i krenu prema

vratima, kad se odnekud iz kuće začu zvonak ženski smijeh i glas.

– Kakva glupost! – zvonio je taj glas i po raznježenom licu gospodina

Marca vidio sam da je riječ o gospodarici kuće.

To se odmah moglo primijetiti i po ponašanju Giovanija, a osobito

Nicolina, u čijim se očima pojavio strah.

A onda se vrata širom otvoriše i u odaju u kojoj smo bili gotovo uplovi

gospodarica kuće Moira, u pratnji Filomene. Učinila mi se zaista

ogromna, visoka i popunjena, tako da je posve ispunila moje uplašene

oči.

87

– Šta to čujem, Marco, odlučio si da mom poklonu daš ime? I sam

znaš da u tome nikad nisi bio osobito dobar, niti sretne ruke – govorila

je ne skidajući pogleda s mene. – Taj slatki mali mora imati neko

zaista ljupko ime, a ne tako glupasto poput Aristotela ili Barbarosse i

ko zna koje bi ti još palo na pamet. Ispružila je prste desne ruke malo

unazad i pozivala njima nekoga iza svojih leđa. To se očigledno

odnosilo na čovjeka duge kose, u odjeći zamrljanoj bojama, koji je

nekako umorno i nevoljko prilazio, držeći u ruci kičicu. Gledao je s

nerazumijevanjem u prizor ispred sebe. Nešto zanimanja bljesnulo

mu je u oku pri pogledu na mene, ali to je trajalo samo tren. Kao kad

guja izviri iz svoje rupe i munjevito se u nju vrati.

– Zamislite, poštovani gospodine Tintore, Marco želi da ovog malog

Ganimeda nazovemo Aristotel ili Barbarossa?! – govoreći to prsnula

je u smijeh, u čemu joj se i gospodin Tintore zdušno pridružio.

Zamisli u svemu tome mene, prijatelju. Imena i raznorazne dosjetke

vrcaju svuda oko mene, a ja stojim zbunjen, trudeći se da ih

razumijem. Moira je plesala oko mene, zagledala me, unosila mi se u

lice s razumijevanjem i samilošću, kao da me je željela ohrabriti da se

i sam nasmijem.

Marco se ljutnuo. Činilo se da je bio i pomalo ljubomoran na

Tintorea. Onda je odmahnuo rukom umorno i rekao:

– Nazovi ga ako hoćeš i Hanibal.

88

To je tek izazvalo pravu provalu smijeha kod gospođe Moire. Ostali su

je s više ili manje zanosa slijedili. Onda se najednom prestala smijati,

uozbiljila se i pozvala me prstom da pođem za njom. Stajao sam

neodlučno, sve dok me Giovani nije gurnuo, ogrnuvši me uz to nečim,

ogrtačem kućnim za poslugu valjda, prevelikim i teškim. Uspinjao

sam se za gospođom Moirom uz stepenice, a kraj mene su trupkali

Marco i Tintore. Na odmorištu je gospodar Marco poljubio svoju ženu

u obraz, a Tintorea pozdravio rukom. Ponovno sam stajao nijem

usred velike odaje. Ispred mene je bilo neko razastrto platno, kao za

sušenje, a na njemu još jedna gospođa Moira, naslikana, koja je

gledala pravo u mene i čudno mi se smijala. Zabuljio sam se u tu sliku

kao da me je ona maločas gledala u odaji i smijala se Marcu. Još

nekoliko poteza kistom i oživjeti će!

Prenuo me je jak bol u uhu. Gospođa Moira zavrtala je moje uho

gnjevno i nježno u isti mah i siktala nešto brzo u nj, što je praskalo i

tutnjalo poput grmljavine. Ništa nisam razumijevao ali izgledala je

bijesna, iako se čovjek baš ne bi mogao zakleti u to.

– On se zaljubio u vašu sliku, Tintore, a svoju gospodaricu ni da

pogleda. Taj mali nezahvalnik. Taj mali Aristotel ili Barbarossa ili

Hanibal... ili Scipion! – a onda se toliko zasmijala da su joj se grudi i

bokovi počeli tresti, a to je sve bilo doista dojmljivo zamašno kod

gospe Moire.

Tintore je slegnuo ramenima. Njega se očito ništa od tog nije ticalo.

89

Najednom se smirila i poslala Filomenu po Marca. Pitala ga je pred

nama, hladno, koliko me je platio. Marco je bio zaprepašten takvim

ponašanjem, ali je odgovorio. Kad je Marco promucao brojku njeno

se lice još više ohladilo. Pogledala je u mene nekako hinjeno

cjepidlački kao da mi nastoji naći grešku, a onda je izgovorila glasom

gospodarice koja donosi odluku:

– Bagatela. A tebe ćemo, pokvarenjače slatki mali, zvati Bagatelo ili,

još bolje Bagatellino!

Tako je donesena odluka.

I tako sam ti ja, prijatelju, postao Bagatellino.

Oni koji govore da se u pokornosti začinje mudrost i nisu tako daleko

od istine, kao što to na prvi pogled izgleda. Iako je između pokornosti

na koju se misli u izreci i pokornosti na koju sam ja bio prisiljen

velika razlika, ipak među njima ima i nešto slično. A to je valjda

mogućnost da se slijedi vlastita misao koja će biti potpuno oslobođena

taštine. Gospa Moira natjerala me je već na prvom koraku da

razmišljam, a da nisam ni sâm znao zašto je to tako. Nikako mi iz

glave nisu izbijali njeni postupci za ono kratko vrijeme što sam bio u

toj sobi sa slikom. Korijeni gotovo svega što će se dogoditi mogli su se

naslutiti u tom prizoru. Ali ja to tad, naravno, nisam mogao znati.

Grubi, jednolični svakodnevni život uskoro me je naveo da potpuno

zaboravim događaj s kojim je sve u toj kući započelo.

90

Sutradan, rano izjutra, Giovani me je probudio i počeo je moj ropski

život o kojem se nema šta naročito kazati. Teško da se rob od roba

bilo gdje na svijetu mnogo razlikuje. Činio sam sve što su mi

naređivali i činio sam to što sam bolje mogao, tako da sam odmah

prirastao za srce i Giovaniju i Bei, koja me je hranila što je bolje

mogla, a s Filomenom me je vezivala i neka vrsta zajedničke sudbine.

Ne rekoh li već, Filomena je bila tamne puti, odnekud iz Afrike i

Marco ju je doveo lično, na lađi, kad se vraćao s jednog od svojih

brojnih putovanja. Bilo je to prije desetak godina dok se još osjećao

krepak i snažan i dok je volio putovati sam. Tad se zapravo njegovo

bogatstvo i uvećalo te je mogao gospi Moiri priuštiti gotovo sva

zadovoljstva koja je poželjela. Dobio je radost darivanja, ali je, po

svemu sudeći, tada izgubio Moiru. Daleko od očiju, daleko od srca,

kaže stara poslovica, a čini se da je i u ovom slučaju opravdala svoje

postojanje.

Marco je sve rjeđe putovao, Marco Luigi Olivetti što mu je bilo puno

ime. Prepuštao je svoje brodove rođacima i prijateljima, kapetanima

što su za njega prevozili robu. On bi se otisnuo tek ponekad, jedanput

ili dvaput godišnje da mu se more posve ne smrzne u krvi kao što je

znao reći, ali ta su putovanja bila kratka i više povezana s ugovorima i

posjetima starim prijateljima, nego što su osvajala nova područja

trgovine ili otkrivala nove poslovne mogućnosti s neiskazivim zovom

pustolovine, kao nekad. Jedanput, samo jedanput, išla je i gospa

91

Moira s njim na takav put. Prije tog je bila beskrajno ljubomorna na

njegova putovanja, bar na riječima, prigovarala mu je da svuda ima

ljubavnice, našto se on samo tužno smješkao, ali nije odgovarao ništa.

Po svemu sudeći, o tom jedinom putovanju na koji je išla Moira,

najviše bi mogao ispričati Nicolino, ali on je šutio, bar preda mnom.

Giovani i Bea su očito znali njegovu priču s te plovidbe na koju je išao

s gospodarima.

U kući i u prostranom vrtu, za lijepih dana, često je znalo biti puno

ljudi. Tad je ono posluge što je živjelo u kući postajalo nedovoljno, te

su dolazili i drugi, koje su naši gospodari, uglavnom gospa Moira,

posuđivali iz drugih kuća. A gospa Moira je bila kao mjesec među

zvijezdama na tim zabavama. Plesala je i pjevala i stalno je bila

okružena mnoštvom muškaraca, koji su joj se svi odreda udvarali.

Osim Tintorea, stalnog posjetioca kuće, bilo je tu još nekoliko slikara,

zatim pjesnika i muzičara koji su bili osobito omiljeni. Kod gospe

Moire naravno. Marco Luigi Olivetti, moj gospodar, također je u

svemu tome na poseban način uživao. Na zidovima kuće je, uz slike

njegovih predaka i uz slike brodova kojima su oni nekad davno

plovili, bilo i mnogo slika njegove žene Moire, a na jednoj slici su bili i

zajedno, njih dvoje, u raskošnoj odjeći koja se više nije mogla vidjeti

osim na karnevalu ili balu pod maskama. I izgledali su jako

zaljubljeni.

92

Giovani me je naučio sve o vrtu i vrt je uskoro najvećim dijelom

postao moja briga. A zašto je taj vrt bio toliko važan, saznao sam u

proljeće. Giovani se najednom uznemirio i užurbao. Također i Bea,

Filomena i Nicolino. Svi su u kući počeli juriti tamo–amo, čak je i

gospodarica provodila s nama daleko više vremena nego inače, dijelila

naređenja i davala savjete. To je, shvatio sam, trebala biti njena velika

proljetna zabava, u kući i vrtu, koja je priređivana na isti datum

svake godine. Nije to naravno bila jedina zabava u ovoj kući, ali je u

svakom slučaju bila najvažnija i najveća. Gospodin Olivetti se također

trudio, ali je bio suzdržaniji, kao da nije pravo znao šta se događa.

Ponekad je ličio, primajući naređenja svoje žene, na nekog od nas.

Jedan dan je došao krojač Gamba koji nam je svima uzeo mjeru. Tu

je bilo i mnogo nepoznatih, za mene, novih ljudi koji će pomagati u

kuhanju i posluženju. U početku mi je to bilo čudno, jer mi se činilo da

svi imaju dobru odjeću, a i ja sam sa svojom, koja je načinjena od

stare Giovanijeve bio sasvim zadovoljan. Dopadala se čak i Giovaniju.

Vidio sam mu u pogledu da gleda na mene pomalo kao na sina ili na

mlađeg brata. To je bila zamjetna promjena u Giovanijevom

ponašanju. On je inače bio čovjek koji nije pokazivao nikakva

osjećanja, osim nužne pokornosti i vjernosti gospodarima, ako se to

uopće i može nazvati osjećanjem. Pogotovo je to bilo vidljivo zato što

nije pokazivao nikakvu naklonost prema meni prije toga (niti

nesklonost doduše). Samo sam ga mogao podsjećati na starost što mu

93

je već bila za vratom, utoliko prije što sam za kratko vrijeme preuzeo

veliki dio njegovih poslova.

Odjeća koju će načiniti Gamba, međutim, bila je samo za ovu priliku i

ostat će potom u sanducima kao potrošena uspomena. Kao što je to

bivalo svake godine.

Nije to bila obična odjeća.

U njoj su se skrivale tajne misli i želje gospe Moire. U njoj je bio svijet

u kojem je zaista željela živjeti. I u kojem je i živjela tih nekoliko dana

i noći koliko je ustvari trajala njena zabava.

Jednog od jutara pred svetkovinu gospa Moira, koja je izgleda poslije

onog prvog dana bila potpuno zaboravila da postojim, dođe nenadano

iza mojih leđa i uhvati me za uho, ali ovaj put blago, tako da se nisam

jako trznuo kad sam to osjetio, jer sam pomislio čak da mi to Bea ili

Filomena žele nešto reći. Međutim, kao što sam već rekao, bila je to

gospa Moira, nekako posebno raspoložena, s veselim smiješkom na

licu, kao da bi se igrala.

– I tako, dečko, ti se ne odazivaš ni na jedno od svojih imena. – Glas

joj je zvučao prijekorno, ali blago. Gledala me je prijateljski, ali i

nekako posebno, kao da me sad prvi put vidi. Kroz glavu mi je

prostrujalo da sam zaista čuo kako neko iza mene govori Barbarossa,

Aristotel, Ganimed, Hanibal... Bagatellino...ali nisam na to obratio

pažnju, jer je više ličilo na Filomenino peckanje, nego na

gospodaričino dozivanje. Uostalom, nakon onog razgovora o imenima,

94

Giovani me je jednostavno pozvao: Mali, dođi ovamo! Pošao sam i

tako nekako je i ostalo. Tako mi je to Mali i ostalo kao ime, jer su ga

prihvatili i Bea i Filomena, a Nicolino se činio njime posebno

oduševljen. Gospa Moira to očito nije znala, a nije bila sigurna ni za

koje se ime ona sama na koncu odlučila.

– Kako te zovu u ovoj kući? – upitala je kad je vidjela kako neodlučno

stojim.

– Mali – promucao sam odgovor.

– Mali?! – iznenadila se. – To nije ime koje sam odabrala.

Pokušao sam da se nasmiješim i da tim osmijehom kažem kako nisam

ja za to kriv.

– Je li ti Gamba uzeo mjeru?

Klimnuo sam glavom.

– Da, gospođo Moira – rekla je ona strogo.

– Da, gospođo Moira – odgovorio sam što sam skrušenije i uljudnije

mogao.

– E, onda ćeš se zvati Melkior, Bagatellino. – Htjela je pokazati da se

ipak sjetila imena koje mi je dala. – Kakva glupost zvati te Mali. Nisi

ti baš tako mali, zar ne? Ili možda Mali Melkior? To bilo lijepo ime,

Bagatellino? I sasvim zgodno. Odjenut ću te kao svog istočnog

kraljevića. Ti to i jesi, zar ne?

Odgovorio sam da ću se truditi da ispunim gospodaričine želje.

95

– To mi se dopada – rekla je i žestoko mi provukla prste kroz kosu

tako da su mi suze navrle, ali sam nastojao da i ne trepnem i gledao

sam je pravo u oči, što joj je u jednom trenutku postalo neugodno i

opalila mi je kratku, ali jaku pljusku. Oborio sam pogled. Šutjela je i

ona.

– Dopada mi se što si za tako kratko vrijeme naučio lijepo govoriti...

pomalo... – dodala je nakon stanke, ne gledajući me. – Moglo bi ti biti

vrlo lijepo u ovoj kući... Naravno, ako to zaslužiš, Mali Melkiore

Bagatellino.

A ja sam vidio samo kako moje novo ime postaje sve duže i opasnije.

U predvorju kuće Olivettijevih bila je jedna velika slika koja je

zapremala dobar dio zida. Posjetioci koji su dolazili na glavni ulaz

koračali su pravo prema slici, kao da se približavaju dalekom moru na

kojem se vodi bitka. Sve što je bilo na slici plovilo je po moru ili

izranjalo iz njega. Neki grad i luka naslućivali su se tek na

zamagljenom obzorju. Brodovi su bljuvali vatru jedan na drugog,

sudarali se i različito odjeveni vojnici borili su se na palubama. Ko zna

koliko je brodova slikar naslikao? Nikad se nisam sjetio da ih

prebrojim. A morskih ratnika tek? Sigurno je ta slika bila posebno

značajna za Venedik, ali i za ovu kuću. Ipak, nisam se o njoj posebno

raspitivao. Nisam imao ni koga pitati. Dovoljno mi je bilo kad je

Nicolino, vidjevši me jedanput pred slikom, rekao:

96

– Gledaš Bitku kod Lepanta. Ne gledaj je previše, mogao bi se

ražalostiti kako smo do nogu i do mozga potukli tvoje.

Nisam ništa odgovorio. Čudno mi je zvučalo ono tvoje. I danas mi

zvuči čudno. Možda još čudnije.

Svaki dan sam prolazio pokraj te slike i u svakom tom prolasku u oko

mi je ulazila neka nova sličica. Nešto što ranije nisam primjećivao.

Kad se pojavio Gamba sa svojim šegrtima i svom onom odjećom za

svečanost, nastala je prava cika i podvriskivanje od užitka. Osobito se

radovao ženski dio posluge, kao što se i može pretpostaviti. Taj dan je

došao i jedan mračni čovjek s nekim sandukom koji je dugo ostao sam

u sobi kod gospodarice. Poslije nam je taj isti mračni čovjek podijelio

maske. Bile su zaista raznovrsne, od jezivih do tako vedrih i smiješnih

da bi se i bolesnik na smrt razveselio kad bi ih samo vidio. Većina ih je

pokrivala gornji dio lica, tako da se donja vilica mogla nesmetano

pokretati i nije nimalo smetala u jelu i piću, čak ni za pjesmu i

ljubljenje, kao što sam kasnije vidio.

U vrtu su postavljeni stolovi sa obiljem hrane i pića, sa svakovrsnim

voćem, od kojeg je većina pristigla brodom pred samu svetkovinu.

Svirao je orkestar, skriven u uglu velikog vrta, između bijelog i

ljubičastog jorgovana, pod ranom trešnjom. Posjetioci su dolazili u

velikim i malim gondolama, uz smijeh i zajedljive opaske. Svi su bili

97

odjeveni u neobične haljine i imali na licima maske. Giovani me je

upozorio da me ništa ne smije zbuniti i da se tačno pridržavam onog

što mi je naložio. Svečanost je za gospodare i njihove goste. Naše je da

budemo neprimjetni i uvijek na usluzi rekao je. Bio sam odjeven kao i

svi ostali, u odjeću harlekinskih boja, ali sa mnoštvom različitih

dodataka koji su mi davali posve istočnjački izgled. Takav sam trčao

naokolo, nudeći ono što mi je Bea davala da ponesem, u malim i

velikim činijama. A čega sve tu nije bilo? Od punjenih pečenih ptica

do ptica od slatkiša. Čitav jedan svijet je bio sagrađen od hrane, sa

svojim kulama, lukama i brodovima, sa svojim katedralama i

trgovima i sve su to gosti imali namjeru da pojedu i da zaliju vinom i

različitim drugim napitcima.

– Ovo će biti nova propast Atlantide – uzviknuo je oduševljeno jedan

gost sa konjskim repom pozadi stražnjice i velikom konjskom

njuškom na licu.

– Ako je Sveti Marco tako odredio Posejdonu, Kentaure – odgovorio

mu je skrušeni monah mongolskog izgleda u čijem sam glasu

prepoznao, čini mi se, razdragani glas slikara Tintorea.

Tako je počela prva noć te svetkovine od koje mi i danas šumi u ušima

i mrači mi se u svijesti i na koju sam poslije toliko puta pomislio, ali

mislim da nikad nikom o njoj nisam prozborio ni riječi, jer je to

jednostavno bilo nemoguće. Za svaku su priču potrebni mjesto i

vrijeme, pa tako i za ovu. Nije čudo zato što je sad pričam prvi put.

98

A zašto?

Danas kad se svjetlost moje zvijezde sužava u svjetlost svijeće uz koju

pišem, stvar je možda onog vrela iskrenosti u nama koje želi da se

iskaže, nastoji izići iz sjene u kojoj je skriveno, kao da nam ne želi

dopustiti da nepoznati onima do kojih nam je stalo i sebi samima

odemo sa ovoga svijeta.

Prijatelju moj, kakve li su se tu šarolike i obijesne stvari zbivale! Kad

bi iz sveg svijeta, iz svakog grada, iz svakog naroda, iz svakog sloja

uzeo po jednu ženu i muškarca i doveo ih na jedno mjesto, u ogromni,

djelomično rasvijetljeni vrt, mogao bi onda shvatiti šta se sve tu

zbivalo pred mojim očima.

Gospa Moira je, najednom, usred sve te zabave nestala. Bila je

odjevena kao šumska vila, a njen muž Marco kao starac iz šume (ličili

su na likove s jedne slike koja je visila u kući a koju su njih dvoje na

poseban način voljeli). Shvatio sam to kad mi se približio Starac iz

šume i zapitao me gdje je gospodarica Moira. Upravo tim riječima.

Nisam mu znao odgovoriti, a on je nastavio dalje tragati po vrtu, kao

da se nije ni nadao da će nešto od mene saznati. Popeo se u mali vrt, u

vrt iza vrta, u kojem je bilo još tamnije. Dugo ga nije bilo, a onda sam

ga primijetio kako razočarano tumara od ugla do ugla i traži svoju

veliku šumsku vilu. To je probudilo i moju radoznalost. Ispričao sam

to Giovaniju i zapitao ga gdje je gospodarica, a on je stavio prst na

99

svoja usta, potom na moja i zaprijetio mi drugim kažiprstom. Nije

pritom izgovorio ni riječi. U blizini je bila i Filomena. Sve je čula.

– Samo ti šuti. Ništa ti o tome ne znaš. Tako oni uvijek. To je njihova

stvar – rekla mi je kad se Giovani udaljio.

I ja sam šutio. Šutio sam i kad sam vidio kako se šumska vila

razodijeva na jednom prozoru, a potom se pojavljuje jedna sluškinja

koja je upadljivo svojim stasom podsjećala na Moiru. Sluškinja je

iščezla u malom, tamnom vrtu. Prema tome, zacijelo je još uvijek

tamo. Osjetio sam kako radoznalost i mene naseljava i pitao sam se

kakva je to igra koju igraju gospodar Marco i njegova žena. U tom

trenutku primijetio sam Starca iz šume odnosno gospodara Marca

Luigija kako se kradomice uvlači u kuću i tajnim prolazom odlazi na

sprat, a ne stepenicama kao obično. Za taj prolaz sam znao slučajno.

Njime je Filomena ponekad odlazila u gospodarovu sobu. Ne znam

zašto, ali obuzela me bila tuga kad sam je vidio kako izlazi iz tog

lažnog stupa, koji je bezazleno stajao usred velike kuće, jedan od

nekoliko takvih što su svojom masivnošću držali gornji dio kuće.

Stepenice skrivene u stupu vodile su ravno u gospodarovu sobu. To mi

je Filomena otkrila čim sam prekinuo njen smijeh i igru kojom mi je,

da me odobrovolji, pokušala objasniti svoje čarobnjačke nestanke i

pojavljivanja. Otkrila mi je to u trenutku kad sam to već i sam

naslućivao.

– Zatvori oči – rekla je.

100

Zatvorio sam oči i kad sam ih ponovno otvorio ona je bila iščezla.

Pravio sam se nevješt i zagledao svuda naokolo, znajući da me ona

gleda kroz rupu na stupu. A onda sam se i ja iznenada sakrio ispod

stepeništa. Bilo je već jutro i nije se smjela dugo zadržati. Gospodarica

samo što nije sišla. Čekao sam da se Filomena pojavi iz svoga

skrovišta. I zaista, nešto kasnije, oprezno su se otvorila vrata na stupu

i ona je, uplašeno zvjerajući očima svuda naokolo, iščezla u kuhinji,

gdje su je čekale njene jutarnje dužnosti. Poslije sam, kad me niko nije

gledao, pažljivo obišao stup i dodirivao sve što je bilo na njemu. U

velikom ornamentu je bila, u reljefu, glava zaštitnika kuće (tako su mi

rekli, jer mi ime tad nije ništa značilo). Taj kameni starac napetih

mišica imao je oči s prošupljenim crnim zjenicama. Samo se kroz njih

moglo vidjeti iz unutrašnjosti stupa. Na drugom stupu bila je glava

neke žene čije su zjenice također bile šuplje. Činilo mi se da su sva

moja naslućivanja uspješno došla do kraja, ali sam ipak usporio svoje

istraživanje, kao da sam se plašio pronaći vrata. Osjećao sam da bi

uslijedila kazna kad bi me uhvatili i da bi ta kazna bila strašna.

Zato sam odlučio da to saznam od Filomene. I to mi je uspjelo

jednostavno, vrlo jednostavno, kao što sam već opisao. Kad sam joj

ispričao šta znam, Filomena je zaplakala i udarila me po obrazu, ne

previše jako, ali ipak tako da shvatim kako joj je krivo što sam otkrio

njenu tajnu. U toj kući je i inače sve bilo nekako čudno. Izgledalo je,

na prvi pogled, da svi znaju sve, ali se ipak o tome nije govorilo kao da

101

je u svakoj priči, i najmanjoj, postojala neobjašnjiva opasnost i

zapravo su svi na neki način bili posjednici tajni o kojima se ne smije

govoriti. Možda su tako htjeli gospodar i gospodarica, a možda je to

bila i uobičajena igra u tom vodenom gradu, koju ja nikako nisam

uspijevao razumjeti. Da, Filomena odavno odlazi gospodaru u sobu.

Od onog dana kad su je kupili i doveli u ovu kuću. Sada je to sve rjeđe

i rjeđe, ali još uvijek je gospodar ponekad pozove. Jer Filomena je

jedina mogla izgleda vratiti gospodaru usahlu snagu. Čini se da i

gospodarica Moira od početka zna za to, ali ne haje. Ima i ona svoj

stup. I ne samo stup. Uz njen balkon s druge strane nije se problem

uspeti iz malo veće gondole, a ako se još dodaju i ljestve od užadi,

stvar je krajnje vesela i zanimljiva. Bilo je tu svakovrsnih stvari, i

bučnih i opasnih, ali Filomena ne želi o tom pričati. U svakom slučaju,

gospodaru to baš nije toliko drago kao što bi se moglo učiniti na prvi

pogled.

Gospodar je Filomeni obećao da će je dobro udati čim se pojavi neka

dobra prilika.

– To će biti kad joj napuni stomak – rekao je jednom s nekom gadošću

Nicolino. Filomene tad nije bilo u blizini.

Ako je to uopće u stanju, pomislio sam, ali ništa nisam rekao.

A Filomena je sad saučesnički gledala u nekog iza mojih leđa.

Okrenuo sam se. Tamo je tužno stajao Nicolino. Činio se kao neko ko

bi mi o svemu ovome mogao jako mnogo pričati.

102

– Nicolino zna sve o stupovima, ali bolje da te on ne uči – napokon

reče ona pomalo umorno.

Nicolino koji je pošao da me pomiluje po kosi, trznu ruku, ali ne reče

ništa. Lice mu je izgledalo još tužnije.

Tako sam saznao tajnu stupova i prolaza u njima i pitao sam se kakvu

to igru igraju gospodar i gospodarica. Osobito mi je to postalo

zanimljivo na proljetnoj svečanosti. Zato sam se, uz poslove koje sam

obavljavao, neprestano motao naokolo i pokušavao shvatiti šta će iz

svega toga ispasti.

U jednom trenutku sam opet bio ispred stupa. Prazne oči zaštitnika

kuće gledale su me nekako prijeteći.

Sklonio sam se u posljednjem trenutku.

Vrata na stupu su se bešumno otvorila i izišao je gospodar Marco,

prerušen u harlekina. Znao sam da je to on, iako je nosio masku.

Uostalom, nosili su je svi. Projurio je kroz vrata i iščeznuo u vrtu,

smijući se prigušeno. Ko zna u kojoj se zanosnoj šumskoj vili ili

zakrabuljenoj redovnici krila sad gospa Moira? Sve je to očito bila

igra, igra u kojoj su sudjelovali jednako ukućani koliko i gosti.

Ponovo sam se okretao oko stupova, ali oni su mi izgledali napušteno.

Svaki čas sam morao u vrt i zato sam imao osjećaj da sam propustio

nešto važno.

A onda sam čuo neku ciku u samom uglu vrta i pohitao da vidim šta se

događa. Mongolski monah, kojeg sam već vidio te večeri, cerekao se

103

kao blesav i udarao u lutnju, malo u žice, malo kao u doboš, a na

njegovom nesretnom poznaniku sa samog početka večeri, koji je sad

išao četveronoške, na pijanom i obeznanjenom kentauru jahala je i

mamuzala ga uz bestidne uzvike jedna gošća koju dotad nisam

primijetio, a koja mi se u onoj prituljenoj svjetlosti učinila kraljica

jednako kao i vještica. Njena haljina od zlata zvonila je i kruna na

glavi joj se tresla. Imala je imitaciju brade i veliki nos koji je bio dio

njezine maske. Kad je ustala, još uvijek se smijući, dok je kentaur

klonuo u mehku travu vrta, posegnula je za peharom i vidio sam

veliku zlatnu kobru kako podrhtava oko njene ruke. Još uvijek sam se

čudio, ne shvaćajući, kako ovu osobu, bujnu i tako raskalašenu, nisam

primijetio u toku večeri ili dok je izlazila iz gondole, ali u toj misli me

prenu njen glas, valjda je vjetar bio zanjihao papirnatu svjetiljku i

otkrio me u uglu gdje sam se skrio.

– Daj mi nešto s te tvoje činije! – naredila mi je žestoko i bijesno.

Prišao sam s posluženjem, a ona je uzela tri voćke i jednu gurnula u

usta kentauru, koji se pridizao sa zemlje, uz još jedan neobuzdan

hihot, a zatim je zagrizla drugu voćku i ponudila onom mongolskom

sviraču lutnje, ponudila mu da iz njenih usta, uz hranljivi poljubac,

odgrize drugi dio voćke. Monaški lutnjaš je to sretno i spretno

prihvatio, pokušao je čak i da je zagrli, ali ona mu se izmigoljila i,

zgrabivši mene za ruku, potrčala u tamni dio vrta. To je bilo trenutak

prije nego što se na tom mjestu pojavio lutajući gospodar Marco,

104

odjeven kao harlekin. Zastala je iza jedne palme i tu me zadihano, ali i

razdragano zagrlila i podigla malo svoj vještački nos koji joj je smetao

u disanju.

Gledali smo kako se harlekin, kentaur i mongol s lutnjom nešto

prepiru, pala je i slučajna pljuska, potom su se ispričavali i zaključili

svoju raspravu peharima vina koje je doista teklo kroz vrt kao mali

potok, u svom koritu koje je Giovani vješto načinio i što je bilo nešto

posve novo na vrtnim svečanostima za vrijeme balova pod maskama.

Nakon nekog vremena, onaj prerušeni u harlekina je opet tužno počeo

tumarati po vrtu, tražeći nešto poput nekoga ko nije svjestan za čim

zapravo traga. Raspusna jahačica sa zlatnom kobrom stisnu me za

ruku, saučesnički me dotičući krupnim vrelim dojkama i nasmija se.

– Znaš li ko je ono? – zapita me prigušenim glasom koji mi se učinio

poznatim.

– Naš gospodar Marco Luigi Olivetti... – odgovorih bez razmišljanja.

Škrgutnula je zubima, čuo sam to jasno i pomislio šta li se to samo

mom gospodaru sprema (bilo mi ga je čak i malo žao u tom trenutku),

kad me ona odgurnu, da sam posrnuo i onda me naglo podiže sa

zemlje, vukući me iz sve snage za uho.

– Platit ćeš mi i ti i tvoj gospodar Marco Luigi. Je li te to on poslao da

me slijediš?

– Ne, ja sam slučajno... poslužujem tu u vrtu...

105

Nisam znao gdje da se okrenem od iznenađenja. Svaka mi se njena

riječ činila kao šamar.

– Dobro, dobro Melkiorčiću Bagatellinčiću ili kako se već zoveš. Gubi

se sad. Kako si mogao i pomisliti da poljubiš babilonsku princezu?! – i

ona se najednom, dugim poljupcem upi u moje usne, kao da će ih

usisati, a svojim jezikom žustro zapalaca između mojih zuba i ugura

se unutra da sam ostao bez daha.

Kad sam se osvijestio, nestala je.

Sjedio sam na travi, razbarušen, a iznad mene je stajao Giovani, u

svojoj smiješnoj harlekinskoj opravi, kakve smo imali svi i zabrinuto

klimao glavom. Pokupio sam ono što se bilo prosulo i pokorno pošao

za njim.

Od tada pa do kraja noći hodao sam kao mjesečar, raznosio sve ono

što je bilo potrebno, k¢pio i vraćao, pomagao pijanima da se ukrcaju u

gondole. Noć se bližila praskozorju i sve je manje pridošlica bilo u

vrtu. Otišli su i mongoli i kentauri, i gusari i prosjaci, rimski,

normanski i arapski ratnici, iščezle su vračare, hetere i sjevernjačke

naoružane proročice, u crnim gondolama, a Harlekin ih je sve ispratio

zamišljenim pogledom. Zaprepastio se kad ga je neko kucnuo po

ramenu i kad je vidio da je to šumska vila odnosno njegova gospa

Moira koja je svojom rukom u velovima mahala onima što su u

gondolama klizili u maglovito praskozorje. Potom je pozdravljala sve

106

prijatelje koji su još bilu tu, ali neće noćiti u kući, u jednoj od brojnih

soba. Svi su joj muškarci galantno ljubili ruke na odlasku, a žene su se

grlile i ljubile u obraze, veselo šapućući, sve osim jedne, visoke opatice

koja je otišla sa svečanosti zajedno sa čovjekom u lavljoj koži.

– Sve prolazi, moj Kentaure – rekao je nekako tužno čovjek sa žutom

obrazinom kosih očiju koji se nije rastajao od svoje lutnje.

– Slijedeći put se ti obuci kao Kentaur... – učinilo mi se da sam čuo

riječi koje su se miješale sa šljapkanjem vode dok je gondola odlazila.

Ta slika i taj razgovor ostali su u mojoj svijesti još dugo.

Žrtva

– Žrtva! Šta žrtva?! Sav je život žrtva. Čitav moj život je žrtva!

Tako je vikala gospa Moira. Kroz smijeh ili jecaj. Kroz suze. Nismo to

mogli vidjeti. Glas je dopirao iz njene sobe. Nekoliko trenutaka

kasnije otvorila su se vrata i izišao je gospodar Marco Luigi Olivetti

izbezumljena izgleda. Jedva se suzdržavao da ne zaplače.

– Sve je to zbog slike – rekla je tužno Filomena.

– Kakve slike? – zapitao sam suviše glasno i Bea mi je poklopila

dlanom usta.

107

Gospodar Marco je zastao na vrhu stepeništa, kao da je čuo, a onda je

zaurlao:

– Šta je s vama dolje? Nemate posla? Naći ću vam ja posla. Giovani,

reci momcima neka pripreme brodicu. Sve za Murano.

Giovani je potrčao i gotovo smiješno zastao u prolazu kad je gospodar

Olivetti bijesno zalupio vrata i zrak je prostrujao kroz kuću. Giovani

je izgledao kao da trči u zraku.

A onda se sve stišalo i u kući je zavladao muk.

Tako sam saznao da je gospodar ponekad znao otploviti za Murano i

ostati tamo nekoliko dana, družeći se sa ribarima i staklarima i

opijajući se do besvijesti. Kad je brodica otplovila, činilo se da su

ukućani odahnuli.

Gospa Moira je izišla iz svoje sobe i pozvala Giovanija.

– Vrati mi moju sliku, Giovani – rekla je molećivo. Čuo sam je dobro.

Giovani je pošao u gospodarove odaje i uskoro se vratio s jednom

velikom slikom. Pokušavao sam je vidjeti u prolazu, a on je gledao

mene dok sam piljio u nju. Zastao je i pokazao mi sliku.

– Tintore ju je naslikao za gospodaricu, ali gospodar ne voli ovu sliku

– prošaptao je.

Na slici je bio starac s velikim nožem kojeg je prinosio pod grlo

dječaku.

108

Učinilo mi se da sam na licu dječaka vidio nešto poznato, nešto u

izrazu. Slično je izgledala gospodarica Moira Olivetti kad je bila

zabrinuta.

Mač i jaje

Poslije svečanosti u vrtu i u kući, Nicolinovo ponašanje prema meni se

naglo promijenilo. Dotad je stalno nastojao da mi bude na usluzi,

hvatao me nepotrebno za ruku kad mi je objašnjavao nešto ili bi me

obgrlio dok bi pokazivao neku stvar u vrtu uz koju je bilo vezano ono

što treba učiniti. Giovani i Bea su ga svaki čas dozivali, srditim

glasovima i tjerali da učini nešto u sasvim drugom dijelu kuće. To mi

je bilo pomalo neobično i žalio sam Nicolina. Mislio sam tad da su

prema meni mnogo blagonakloniji nego prema njemu. Zato sam se i

zaprepastio kad me Nicolino napao.

– Ti, pokvarenjače – rekao mi je najedanput i opalio mi pljusku iz sve

snage tako da me zaboljelo do srca. Još je gore bilo što mi nikako nije

bilo jasno šta sam to pogriješio, koju sam krivu stvar učinio. Kad me

je pokušao ponovno udariti, izmaknuo sam se u stranu, i ne misleći,

kao u dječačkim hrvanjima i nadmetanjima, izbio mu jednim

109

udarcem ravnotežu i on je bolno tresnuo na stražnjicu da su mu suze

navrle na oči.

– Ništa ti to neće pomoći – vriskao je i bjesnio Nicolino s poda. – Oni

će ti to učiniti ako budu željeli. I ti ćeš biti kao ja, ma koliko ti se ja

gadio. Zašto bi ti bio drukčiji.

Šumilo mi je u glavi. Nisam razumijevao ništa od onog što je Nicolino

vikao. Niti mi se dotad gadio, niti sam znao šta mu se dogodilo a što bi

se moglo i meni dogoditi.

Podigao sam ga. Moj gnjev je splasnuo. Bilo mi ga je žao. Plakao je,

toliko veći i naizgled jači od mene. Zato sam ipak bio na oprezu.

Izgledao je tako jadno. Povrijeđeno. Dao sam mu krpu namočenu u

vodu da obriše krv sa usta. Činilo se da mu to najednom znači

neiskazivo mnogo.

– Znaš – govorio mi je najednom posve povjerljivo, kao da dugo čeka

ovaj trenutak, – kad se to prvi put dogodilo, uopće mi nije bilo krivo.

Mislim da sam to već dugo, dugo čekao, od onog dana kad me

gospodarica prvi put pozvala. Igrala se sa mnom kao mačka s mišom.

Onako kako se sada igra s tobom. Ali ja joj se nisam dopadao kao ti.

Obožava te. Vidio sam kako te guta očima. Čuvaj se. Ti si zalogaj

kojeg odgađa dok ne bude posve sigurna da je to ono što želi. A ona

zna uživati, vjeruj mi. Što se mene tiče, bilo je posve jasno da nisam

ispunio njene nade. Nisam to ni mogao. Samo se igrala. Čini se da ju je

to, na neki tužan način, razveseljavalo. Jednog dana, uvečer, poslala je

110

po mene. Poruka je glasila da je jako hitno. Pojurio sam uz stepenice,

otvorio vrata dvorane u kojoj je ona trebala biti i ugazio u mrak.

Pomislio sam kako se moram vratiti po svjetiljku, ali vrata su se

zatvorila za mnom. Nisam bio sam u sobi. Osjećao sam to, čuo.

Disanje, šumno disanje opkoljavalo me sa svih strana. Neke ruke su

me dotakle, druge iza leđa zgrabile, treće su me uhvatile za noge i

povukle na pod. Mnoštvo ruku me svlačilo, a ja sam bio izbezumljen.

Bacakao sam se i borio, ne znajući ni sam zašto to činim. Tijela su se

zgušnjavala oko mene, gola tijela, shvatio sam dok sam se trljao o

njih, grubo ili nježno, gola ženska tijela. Svukle su me i igrale se sa

mnom, a onda su se počele smijati, vriskati od užitka. Posve sam

otupio od straha, a onda se nešto iz tog straha počelo oslobađati, tako

čudno, a tako jednostavno. Nisam se više borio i one su to osjetile.

Siguran sam da je i gospodarica bila jedna od njih. Ostavile su me na

podu, takvog kakav sam bio. Jedan od njih, jedna od njih. Od te

večeri gospodarica me pozvala samo jedanput.

Zašto nisi došao kad sam te zvala?! bilo je njeno pitanje.

Posve ošamućen, nisam znao šta bih odgovorio.

U njenom grubom glasu pokazala se tad pukotina samilosti. Kazala je

da se javim gospodinu i otad ja uglavnom služim gospodina i njegove

prijatelje. Ponekad mi u tome pomaže Filomena. Ali gospodarica, naša

predivna gospodarica Moira više me nikad nije pozvala.

Gledao sam Nicolina u čudu.

111

Suze velike kao zrna graška klizile su mu niz obraz.

Bilo je to poslije prve posjete kapetana Spazzacamina.

Čitavo jutro i čitav dan imali smo posla oko sređivanja vrta. Bunovni

gosti koji su prespavali u kući odlazili su kočijama, s druge strane,

tamo gdje je bila ulica.

Tamo još nisam bio. Samo sam jedanput došao do velikih drvenih

vrata, okovanih željezom i gledao kroz debelo staklo u raznim bojama

pokušavajući naslutiti nešto na ulici.

Dok sam skupljao žalosno odbačene i slomljene stvari, dok su psi oko

mojih nogu, omiljeni gospodarovi psi čistili ostatke gozbe, tek tad sam

shvatio koliko je jednostavno bilo noćas pobjeći. Ipak, u svemu što se

događalo to mi nije ni palo na pamet. Zar sam već zaista postao pravi

rob? Onaj koji se svojom mišlju vezao uz sve što mu se događa, bez da

učini bilo šta što bi možda moglo promijeniti tok stvari. Ne! Rekao

sam sâm sebi. To bi bila nesmotrenost. Još ništa od svega ovdje nisam

shvaćao. Nisam znao kud bih se mogao djenuti u ovom gradu sa

vodenim ulicama čak i kad bih pobjegao. Svaki je put vodio ka moru,

a ovdje, u ovim lukama nisam mogao očekivati da ću naići na

prijatelja.

Gospodarica Moira cijeli taj dan nije izišla iz kuće. Ležala je gore, u

svojoj sobi i gospodar joj je lično, negdje oko podneva, odnio nešto

112

voća i soka. Kasnije je išla i Bea i vratila se zabrinuto vrteći glavom,

ali ništa nije rekla. Sutradan je opet gospodarica preležala u svojoj

sobi čitav dan. Svratio je bio Tintore, ali ga nije primila. On se nekako

čudno nasmiješio, popio čašu vina i otišao. Navečer je gospa Moira

uzela instrument u ruke, lijepo su zvonile žice na njemu (bila je to

lutnja) i pjevala neku čežnjivu ljubavnu pjesmu. Riječi te pjesme s

naporom sam razumijevao, iako sam se trudio, a onda mi je Filomena

šapnula da se u kraju odakle je gospa Moira tako govori i da je kod

njih jezik iskrivljen. Baš je tako rekla: iskrivljen. Izgleda da je u tom

kraju sve pomalo iskrivljeno. Bea je vrtila glavom, a i Filomena za

njom. Giovani je tvrdo šutio, a oko usana mu se zaledio mučaljiv,

posprdan smijeh. Jedino je Nicolino bio pun nekakve usplahirenosti,

mješavine straha i lijepih iščekivanja, ali na to niko izgleda nije

obraćao pažnju. Uglavnom, svi su šutjeli, pa tako i ja, mada ništa od

svega što se događa nisam razumijevao. Čak ni naslućivao šta će iz

ovog izići. Slavuj se smrtno ubo na trn pjevala je gospa Moira, a

Nicolinove oči su bile vlažne. Pauna je zgrabio za vrat lisac, a sokolu

su spalili krila nastavljala se njena čudna ptičja balada. I na kraju je u

toj pjesmi ostala samo tužna golubica u tužnome gnijezdu. S golubom

debelim što prhnut ne može.

Najednom se odozgo, iz gospodaričinih odaja začu svađa. Gospodar i

gospodarica su se prepirali tako žustro kao da nastavljaju neku

davnu, daleku svađu na onom istom mjestu na kojem su je onomad

113

prekinuli. Dolje, među nama, jedino sam se ja iznenadio. Filomena je

zamišljeno češljala svoju kosu i pažljivo se svaki čas pogledavala u

ogledalce. Očekuje da će je gospodar pozvati mislio sam. Ona pročita

misao na mom licu i porumenje. Ali češalj je u njenoj kosi nastavio

svoj posao. Giovani je počeo zviždukati i prihvatio se nekog posla, te

povukao i mene da mu pomognem šeretski mi namignuvši. Bea je

izgledala kao da je konačno odahnula. Duboko je udisala kroz širom

otvorene nosnice kao da korača po velikom trgu dok joj svježa kiša

rosi sjedinama prošaranu kosu u slutnji dugo očekivane oluje. I doista

na njenom licu se vidjelo, u njenom disanju se osjećalo da je u

tjeskobnom zraku počeo prolom.

I poslije se sve nekako događalo kao da se ko zna koliko puta zbilo.

Svađa je naglo prestala i gospodar i gospodarica su ručali zajedno za

velikim mramornim stolom, a služili smo ih nas četvero. Gospa Moira

je bila u svojoj pjenastoj plavoj haljini sa dubokim izrezom, podignute

kose, sa zlatnom ukosnicom, a gospodin Marco Luigi u svom

kitnjastom ruhu koje je odijevao samo u izuzetnim prilikama. Jeli su

obilato i nutkali jedno drugo, kao da tako čine sav svoj vijek. Gotovo

su gugutali. Na gospodaru se vidjelo da je presretan i prezadovoljan, a

i njegova gospa nije izgledala puno drukčije. Kad je Filomena prošla

pored stola, on joj blago pređe rukom preko stražnjice, što je gospa

Moira morala vidjeti, ali se napravila da ne vidi. Inače, njoj bi rijetko

šta promaklo. Štaviše, na licu joj se pojavio neki neobičan osmijeh.

114

Zavjerenički skoro. Taj objed je trajao dugo, dugo, čak je i Giovani

morao zasvirati, a Bea je zapjevala jednu nepoznatu pjesmu koja je

zvučala više arapski nego talijanski. A dvije palme su poput

ljubavnika, što iz straha od dušmana sazdaše utvrđen zamak...

mrmljala je Moira stihove pjesme a onda povikala Tako je, Beatrice i

podigla ruke u zrak, u iskrenom oduševljenju, dok su joj suze klizile

po obrazima. Tako je, sicilijanska sibilo!

Navečer, kad sam kretao ka svom ležaju, Giovani mi reče doslovce da

spavam brzo pošto gospodar ujutro rano ide u lov, a mi imamo jedan

važan posao za gospođu. Sve mi je to bilo čudnovato. Pomislio sam da

se iza tih riječi krije nešto drugo. Jutro je, međutim, počelo s

opremanjem gospodara. Pomogli smo mu dok se ukrcavao na

gondolu. U njoj su bili neki njegovi prijatelji. A svi zajedno su išli do

broda. Prepoznao sam glasove nekih od ljudi iz gondole. Sjećao sam se

riječi koje su izgovarali ti isti glasovi one noći u vrtu.

Nešto kasnije krenuli smo Giovani i ja, crnom gondolom sa zlatnim

ukrasima. On je vozio, a ja sam samo sjedio i gledao oko sebe.

– Neka, neka, nagledaj se – dobrodušno mi je govorio Giovani.

To je bilo prvi put da sam izišao iz gospodarove kuće i vrta. Prolazili

smo drukčijim putem, nego kad su me dovezli nakon što sam kupljen

na trgu robova. Ta mi je misao neprestano vibrirala u mozgu. Pobjeći

ću odavde zasigurno mislio sam i duboko udisao zrak koji mi je punio

115

pluća dahom pučine, dahom dalekih obala. Giovani me je gledao kao

da mi čita misli.

– Ponekad iz ovih kuća neko pobjegne – reče on kao za sebe. – Bude tu

i smiješnih i jako tužnih stvari. Neki se utope, neke nađu ubijene

nedaleko od grada, ali najveći broj bude uhvaćen, pretučen i vraćen

gospodaru. Mnoge stave i na muke. Međutim, njihov život više nikad

neće biti isti. Dobiju teže poslove i batine za svaku sitnicu. A da ne

govorim kako se takvi robovi uglavnom prodaju dalje, sigurno ne u

bolje ruke, nego što su bili dotad...

Ovo on govori meni pomislih. Ali ja ću ipak pobjeći. Samo, taj bijeg

mora biti dobro smišljen, jer, ako me uhvate, ko zna šta se sve može

dogoditi. Giovani možda nije ni ispričao sve. I šta mu znači ono: stave

ih na muke?

Giovani se smiješio, kao da sluša nedoumice u mojoj glavi. Bio je

siguran da ću dobro promisliti o onome što mi je ispričao. Osim toga

njegov jezik je bio doista slikovit. Pošto nije bio siguran da ću

razumjeti potpuno što mi govori, obilato se služio rukama,

grimasama, zvukovima, čak i gondolijerskim štapom i malim veslom.

Gondola je ipak polako napredovala i izbili smo na Veliki kanal.

Prošli smo ispod mosta na kojem se pružio dugački kameni starac kao

da je želio svojim tijelom pojačati i učvrstiti most što je tako moćno

spajao dvije gradske četvrti. Vozili smo se pokraj neusporedivo lijepih

građevina koje ne bi nikako mogle stajati na mom kršu, niti na

116

zelenim brdašcima kod mojih rođaka u Krajini. I na jednom i na

drugom mjestu ličile bi na priviđenje, kao što sam ja sad najednom

vidio svoj krš, posve jasno i pouzdano, gondola je plovila ka njemu, a

bivša šuma velikih stabala bila je u moru ispod ovog grada. Na njoj je

grad i podignut. Kakav grad!

Velika šuma je nestala, a negdje daleko nastao je ovaj grad kakvog ni

slutiti nisam mogao, grad iz snova, ljepši čak od onog za kojeg sam

mislio da ću ga izgraditi. Zanijemio sam kako se ono što zamišljamo

kao najčudesnije zna učiniti jadno i ubogo.

Giovani me je gledao s osmijehom, a onda je zapjevao. U njegovom

osmijehu se zrcalilo Ne rekoh li ti da je ovo najljepši grad na svijetu i

da samo budale pokušavaju pobjeći iz njega. U Prijestolnici Zlatnoga

Lava je i rob car, kad se uporedi s bilo kojim drugim mjestom na

svijetu. Priznajem, uz stid, pomislio sam isto u tom trenutku. A

Giovani je pjevao svoju pjesmu, osjećalo se da u njoj ima mnoštvo

tajnih značenja, ne samo za stanovnike grada, nego posebno za njega.

Nešto važno je bilo u toj pjesmi.

Pristali smo kod velikog trga. Tu smo i izišli.

Giovani mi je, kao da zna šta mislim, dobronamjerno, poput rođaka,

priprijetio prstom i rekao da se ne udaljavam od njega. Bjegunac

odavde nema kud, nego u drugu vrstu zatvora, a ako ga uhvate moglo

bi se dogoditi da mu to bude posljednji neposluh u životu. Tako mi je

eto govorio Giovani, sa smiješkom, i odmahivao rukom, svjestan da

117

sam ja svjestan svega što mi je rekao, što ga je očito odobrovoljilo.

Trebalo je dosta koračati dok smo od pristaništa došli do San Marca i

Velike kule sa satom gdje su metalni ljudi udarali buzdohanima u

zvono računajući vrijeme. Na ovom trgu bi se moglo smjestili čitavo

moje malo mjesto s brdom, kulom i džamijom.

Čudio sam se svemu, zvjernjao na sve strane, tako da sam se svaki čas

sudarao s prolaznicima. Još jedan pogled na veliku kulu sa satom gdje

su dva čovjeka od mjedi udarala u zvono, donese mi bolan udarac u

rebra. Bio je to neki bogato odjeveni starac koji me je grubo odgurnuo

kad sam mu se našao na putu. Mislim da bi me još jedanput udario

svojim teškim štapom da me nečija ruka ne povuče ustranu. Jeknuo

sam i opsovao nešto, nježno (nikad nisam naučio žestoko psovati), na

svom jeziku, naravno, a starac se zaustavio, okrenuo i pogledao me

zaprepašteno. Mislim da mi je čak htio i nešto reći, ali Giovani me je

već uvukao u pokrajnju ulicu, do malih vrata jedne skoro skrivene

prodavnice. Vrata su zazvonila kad smo ih otvorili i ušli.

Zapahnuli su me čudni mirisi i pomislio sam da ću se onesvijestiti.

Pozlilo mi je još više kad se iza tezge pojavio starčić u smeđoj halji s

kapuljačom koja je bila sva umrljana bojama.

– Ooo – rekao je čim nas je vidio – Odmah! Odmah! Nadao sam se da

će premilostiva gospa Moira doći sama, ali učinit ćemo i ovako sve da

bude zadovoljna. Ovo je zaista nešto posebno. Mislim da se ne bi

118

postidio ni Cellini ni Clovio. Možda bi se Rafaello malo zarumenio.

Možda?

Govoreći sve to iznio je pred nas jednu korpicu od pruća koja je bila

ispletena kao neobična ptica.

– Ovaj feniks je moj lični poklon, to kažite gospođi, uz iskaze mog

najdubljeg poštovanja. Za ostalo se zna, ali to nije vaša briga, zar ne...

Giovani mi je očima pokazao da uzmem pticu od pruća i da je vrlo

pažljivo ponesem, što sam i učinio. Prodavač nam se duboko klanjao i

mi smo se uskoro ponovo obreli u bučnim ulicama, prepunim

prolaznika, kupaca i prodavača, prepunih prodavnica i raznoraznih

radionica. Giovani je svraćao tu i tamo i uzimao neke stvari, ali

nijednu više nije dao meni da je nosim. Tako smo se vratili na

pristanište, gdje nas je čekala gondola, a vrijeme se namjestilo upravo

da oni mjedeni ljudi opet počnu udarati po svome tučanom zvonu.

Zagledan u njih osjetio sam da i mene neko gleda. To je bila jedna

djevojka, djevojčica još zapravo. Čim sam ulovio njen pogled, oborila

ga je, ali sam osjetio da me i dalje gleda. Pomislio sam tad, nadam se

da će mi Svevišnji na sudnjem mjerenju olakšati ovu misao, pomislio

sam da bih vječno mogao ostati u ovom gradu, vječno lutati njegovim

ulicama i živjeti u njemu sretan i nepoznat, ushićeno udisati njegov

zrak od mora koji je u svom mirisu sadržavao možda i nešto sa onih

dalekih strana, mirise trava oko moje kuće, mirise osvježene i

ohlađene u moru, tako da sam ih jedva mogao prepoznati iako sam

119

znao da su tu. Prokleto ropstvo, koje u svojim njedrima otkriva

prostore i za takvu sreću. Ili je to samo ono što se naziva sloboda, a ne

može se skriti ni u kakvoj tamnici.

Došao sam do gondole, a da ni sam nisam znao kako. Giovani me

lahko munu u rebra, pažljivo, vrlo pažljivo, da mi slučajno ne bi

ispala pletena ptica. Nedaleko odatle sprovodili su jednog starijeg

dječaka u lancima. Bio je sav natečen. I nije bio mnogo stariji od

mene. Možda je čak bio i istih godina, ali izrasliji. U prolazu se okrenu

i pogleda me tako prezrivo da mi se nešto zgruša u prsima. Možda je

to onaj Mahirin sin, pomislih. Sigurno je bježao.

– Bježao je – reče naglas Giovani.

Nisam ga želio pitati šta će biti s njim. Ništa dobro znao sam. Ništa

dobro zato što nije prestao razmišljati o svojoj majci, o braći i

sestrama. Ko zna šta je sve doživljavao, o čemu razmišljao i kako je na

kraju pokušao pobjeći. U očima sam mu vidio da je bijeg jedino na što

misli, a vidio sam i da na mene ne računa iako na neki način zna, zna

da sam isto što i on – rob. Ali ja sam neko ko se predao, ko je čak

trenutak prije pomislio kako je ropstvo lijepo i neko ko želi vječno

ostati tu, u lancima još težim od njegovih željeznih, samo zato što ga je

lijepo pogledala djevojka koja liči na jednu djevojku iz zavičaja kao

da joj je sestra blizanka. Kao da joj je sestra blizanka! U lancima još

težim, lancima nevidljivim, ali svijenim i okovanim u duši, duboko

negdje unutra.

120

Možda je tako mislio onaj za kojeg sam pomislio da je Mahirin sin i

možda je bio u pravu, ali, ako je zaista tako bilo, onda je on i najviše

zaslužan što su ti nevidljivi lanci napukli, što sam postao svjestan

njihove napuklosti i što me ta napuklost na koncu dovela ovdje gdje

sam sad, u lancima starosti, s kalemom u umornoj ruci i zapečačenom

žudnjom u starom srcu, kojoj treba jedino oštar trn da oživi.

Nekoliko sati nakon što smo se vratili kući, Bea mi je pružila zdjelu s

jelom i pićem i rekla da odnesem gospođi. Začudio sam se jer to nikad

dosad nije bila moja dužnost, ali sam ponio brižljivo sve što je Bea

spremila. Posebno mjesto na velikom poslužavniku imali su ptica od

pruća i velika zelena boca, koju je Giovani pronašao u jednoj od

trgovinica gdje je sam ušao dok sam ja buljio u mjedene zvonare.

– Zar baš moram ja? – upitao sam se naglas, gledajući veliki

poslužavnik.

– Baltazarčić! Gašparčić! Melkiorčić! – zacvrkutala je Bea i ja sam

vidio na njenom staračkom licu nešto bestidno, tako da mi je lice

planulo. Filomena mi je prišla i popravila moju odjeću. Činila je to

nekako previše ozbiljno, ne gledajući me u lice. Izgledala je istodobno

i tužno i saučesnički. Videći koliko sam smeten, poljubila me u uho, a

kad sam srdito poskočio izmakla se i okrenula lice. Nisam znao smije

li se ili je žalostiva. Kroz vrata je čitavo vrijeme virio Nicolino. Kad

sam vidio njegovo lice, zaprepastio sam se. To je lice bilo sušta

121

mržnja, mržnja prema meni! Čim je vidio da ga gledam, trznuo je

glavom i nestao. Poput jarosna psa. Bio sam siguran da je zaista ličio

na bijesnog malog damskog psa.

Kad sam napokon podigao poslužavnik i ponio ga, Giovani se očeša

mene i šapnu mi, vrlo ozbiljno, kao da o tome ovisi moja sudbina:

– Samo bez žurbe, neka kuja stigne zeca sama...

Sve mi je to izgledalo blesavo, ali kad sam se okrenuo još jednom na

stepenicama, vidio sam da njih troje vrlo pažljivo gledaju za mnom i

da su na neki način čak i vrlo zadovoljni onim što vide.

Iza njih je opet za trenutak provirilo Nicolinovo lice, ovaj put

snuždeno, možda čak i uplakano.

Gospa Moira je bila u postelji. Slika što ju je radio Tintore visila je

sad na zidu iza nje, u zlatnom okviru. Rekla mi je da sjednem i stavim

poslužavnik na pokrivač. Učinio sam sve kako je rekla, ali se nisam

usuđivao da je pogledam. Najednom mi je, pomalo srdito, naredila da

ustanem i da uzmem druge čaše iz vitrine preko puta. Vitrina je bila

puna raznolikih čaša pa sam se zbunio, ali ona mi je iz kreveta

dovikivala koje da uzmem, a koje ne. Pritom se jednom ili dvaput

predomislila, sve uz smijeh. Uzeo sam jednu čašu, ali ona je odmah

doviknula da donesem još jednu. Opet sam morao sjesti do nje.

Podigla je malo prekrivač i ispravila se, tako da sam mogao osjetiti

njeno bedro uz svoje. Uzela je smokvu i stavila je u usta, cijelu i počela

sočno žvakati, a onda mi je prstom pokazala da natočim iz one zelene

122

boce. Noga mi je podrhtavala od dodira njenog koljena, a onda su mi i

ruke uzdrhtale. Nisam znao šta hoće od mene, ali sam osjećao da je

sve ovo neka njena igra, stara kućna igra možda, jer svi su znali sve,

svi su sudjelovali i niko se ničemu nije čudio. Jedino Nicolinu očito

nije bilo drago ono što se događa, ali iz sasvim drugih razloga. Ali u

igri je bio i on.

Igra se izgleda i sastojala u tome da u njoj uvijek sudjeluje neko ko

ništa ne zna i s kim se zapravo svi igraju. A ovaj put sam to bio ja,

siroto ropče koje su uz to još zvali i Bagatellino.

Sjetio sam se najednom kako mi je ruka u polumraku one vitrine

posegla za jednom širokom, tamnoplavom čašom koja je sva bila

islikana ljudskim tijelima, a gospodarica je iza mojih leđa doviknula:

Ne tu! Ne još! Pokušavao sam se kasnije dosjetiti šta je sve na onoj

čaši bilo naslikano: gola tijela žena i muškaraca, kao da su u nekom

hamamu zajedno, a ne u čaši i igraju se nešto bestidno, razvratno. Ta

se slika približavala u mojoj svijesti, nejasna još uvijek, ali se nekako i

rasvjetljavala i kroz glavu su mi počele promicati priče, raznorazne, o

ženama i muškarcima, koje su mi ikad dospjele do svijesti (a najčešće

su bile vezane uz mog rođaka Hašima kojeg u porodici nisu baš rado

viđali i pozivali – susretao sam se s njim rijetko, kad to porodica

nikako nije mogla izbjeći ili slučajno). A bile su to zaista uglavnom

priče koje su i ostajale u uhu, kao tajna. U kući se o tome nikad nije

govorilo. Sama pomisao na to bila je zabranjena.

123

Sjetio sam se i jednog susreta nekoliko dana prije svečanosti, koji se

na prvi pogled dogodio slučajno.

Došla je grupa bučnih prijatelja mojih gospodara, koji su takođe imali

neku ulogu u pripremi svečanosti. Ispijali su čašu za čašom i

gromoglasno razgovarali, nastojeći biti što je moguće duhovitiji i

peckaviji jedan prema drugom. Služio ih je prvo Nicolino, ali je

uskoro došao blijed i samo što nije briznuo u plač. Potom je išla

Filomena i vratila se zažarenih obraza.

Na kraju su poslali mene.

– Tamo su gospar Robusti, biskup Alfieri i kapetan Spazzacamino.

Možda će htjeti i razgovarati s tobom. Važno je da im odgovoriš sve

što te budu pitali.

U jednom trenutku, dok sam posluživao, našao sam se sam u sobi sa

strašnim ratnikom kapetanom Spazzacaminom. Tek kasnije sam

shvatio da ona trojica nisu namjerno izišli, nego da je to sve

gospodarica uredila. Kapetan Spazzacamino mi je pružio čašu da je

natočim, a onda je nenadano prozborio nešto na jeziku koji nikad

nisam čuo, iako sam, pod Kulom, pod davnom zavičajnom Kulom,

gdje sam odlazio ponekad s ocem, pogotovo za vašarskih dana, čuo

kako se govore mnogi jezici, vjerovao sam čak svi oni koji se na

dunjaluku govore.

124

Kapetanov brk zaigra kad je vidio da ga ne razumijem. Gledao me je

kao lovac koji se nikud ne žuri, jer mu je divljač na oku.

Potom je ispalio nekoliko dugih rečenica na jeziku još čudnijem od

onog prvog, smijuljeći se kao da je znao kako ga neću razumjeti.

Zadovoljno je sukao svoj brk, gledajući me smetenog.

Najednom huknu, ustade, pogleda kroz prozor i dugo ostade tako,

zagledan u ko zna što na obzorju. Pomislio sam da je zaboravio na me.

– Jesi l' ti, mali, sunećen?

Učinilo mi se da sam negdje u zavičaju, izgubljen zakratko na putu i

da me neki nepoznati rođak pita kako bi me na kraju doveo kući.

Ali ispred mene je stajao na čvrstim krivim nogama i sa čudovišnim

brkovima kapetan Achile Spazzacamino i gledao me pravo u oči.

Njegova rečenica je bila više tvrdnja negoli pitanje. I bila je izrečena

jezikom moje kuće, moje rodbine i prijatelja.

Osjetih stid. Obrazi su mi plamtjeli.

Kapetanu Spazzacaminu to je bilo dovoljno. On ponovno sjede i udari

se desnom rukom po koljenu.

– Koliko ti je godina? Koliko i mjeseci u godini, zar ne? Možda jednu

više?

Nijemo potvrdih glavom.

Onda on naglo skoči, isuka sablju i zamahnu koricama prema meni.

Izmaknuh se mahinalno, a korice se stuštiše s druge strane. Nije to

ličilo na igru. Dohvatih štap jednog od gostiju i odbranih se. Ali

125

strašni Achile Spazzacamino je jurišao na mene, ovaj put s golom

sabljom i izgledalo je da će me proburaziti. Pošto sam u odskakanju

dolazio u sve nepovoljniji položaj, odnosno znao da ću uskoro biti

pritjeran u ugao iz kojeg nema izlaza, pustih da mi se sablja posve

približi grudima, kao što me je did učio, i, u trenutku kad je kapetan

bio u svom najisturenijem položaju, odakle je mogao samo učiniti

korak nazad ili pasti, odskočih u lijevu stranu i udarih ga po sablji.

Bio sam siguran da ću je izbiti, ali ona je samo poletjela i blago se

vratila u njegovu ruku, kao što se to događa kad majstor mačevanja to

očekuje. Njegovi brci su bili nakostriješeni dok se glasno smijao.

Okrenuo mi je leđa, spretno vraćajući sablju u korice, a onda se u

poluokretu zavalio u stolicu. Stajao sam glupo s onim štapom u ruci,

dok je on opet spokojno sukao svoj brk.

– Čini mi se, mali, da se jedan od tvojih didova zove Alija Bojičić.

I on reče moje ime.

– Misli su ti opet odlutale, Bagatellino! Baltazarčiću! Melkiorčiću!

Hanibalčiću! Možda nekoj lijepoj slonici na kojoj si jahao kroz Alpe?

Ili misliš na onu bestidnu Kleopatru s kojom si varao svoju

gospodaricu u vrtu. Uzimao si gospodaričino i poklanjao Kleopatri.

To je krađa! To je zločin nad zločinima!

Usne su joj se tresle i gledala je u mene malo zamagljenim očima, kao

što gledaju sve pohotne i razdražene žene, ali ja to tada nisam znao.

126

Kucnula je svojom čašom o moju i ispila onaj zeleni napitak, tako da

su joj se oči najednom raširile, pune svijesti i ljubavi, a onda opet

zamaglile, možda i više nego ranije. Ja sam još uvijek zbunjeno držao

svoju čašu u ruci i nisam pio. Onda me gospodarica zgrabila za kosu i

usula mi sadržaj iz svoje čaše u usta. Izgledala je srdita, ali kad sam se

počeo gušiti s gutljajima, boreći se za dah, nasmijala se i počela

gugutati, imitirajući me nježno i rugalački u isti čas, kao da sam mladi

golub koji još ne zna letjeti a ona odrasla golubica naježenih krila.

Onda mi je naredila da otvorim pticu od pruća. Pokazala mi je kako

se to radi i zaista je izgledalo vrlo jednostavno. Dovoljno je bilo ptici

podići krila i rep, a onda bi nešto u njoj škljocnulo i poklopac bi se

sam preklopio. Ostala bi otvorena ptica, kotarica od pruća s ptičjom

glavom u kojoj je, na slami, bilo poredano nekoliko šarenih jaja.

Jedno je bilo veće, a druga bijahu malehna. Siguran sam da nijedno

nije bilo kokošje ili bar ne od onih koka koje sam ja u životu vidio. Od

zelenog pića što mi je plaznulo u utrobu i unutra gorjelo poput tihe

vatre, krv je brže kolala, pa sam čak pomislio i da vidim te neobične,

neviđene šarene koke kako se kreću po odaji i kvocaju, tražeći svoja

jaja. A ono veliko, ono je moglo biti samo od ptice Ruh ili od neke

slične basnoslovne ptice, jaje koje su donijeli odnekud preko mora, s

kraja svijeta, jer u ovom neobičnom gradu na vodi sve je bilo moguće.

– Uzmi. Uzmi i pogledaj. Znaš li koliko to vrijedi?

127

Malo jaje u mojoj ruci je podrhtavalo. One šare na njemu bile su

slike. Sve je to bilo tako savršeno izrađeno, prijatelju, da se čudim i

sad kad se sjetim. Muškarci i žene u raskošnim odorama šetali su

vrtovima, sjedili ispod rascvalih voćaka ili držali jedni drugima glave

u krilu. Na njih su slijetale ptice, u rukama su im bili instrumenti i

lepeze. Pogledao sam i ostala jaja i na njima su bili sve ljepši i ljepši

prizori. Gospodarica se pripila uz mene i čas me nježno milovala po

kosi, čas mi svojim dugim purpurnim noktom pokazivala neki prizor

naslikan na jajetu.

– Vidiš? To je rađeno po djelima najvećih majstora. Neki od njih su

slikali baš za mene. A pogledaj ovo. Ovaj prizor naročito volim...

Od jaja je dolazio čudan miris što mi se zavlačio u nosnice. Danas mi

se čini, u sjećanju, da je to bilo nešto gusto i teško poput mošusa, ali

opet nepoznato, nešto što je jednako doticalo nos i nepce. Bio je to

miris koji se mogao srkati...

– Razbij ga... razbij... – šaputala je gospodarica, da vidimo šta je u

njemu.

Bojažljivo sam lupkao prstom po oslikanom jajetu, ne želeći da

povrijedim sliku. Ona je bila nestrpljiva. Lupila je u jaje velikim

prstenom sa svog domalog prsta i jaje je naprslo.

– Očisti ga... pažljivo.

O čuda. Na bjelini iznutra zadržala se ista ona slika. Svi su likovi bili

tu, i prizori, a ipak se nešto stubokom promijenilo. Ni na jednoj ženi,

128

ni na jednom čovjeku nije bilo odjeće. Svi su bili goli. I sad su oni

bezazleni prizori bili tako bestidni da mi je krv nabujala u glavi. Ptice

i lepeze prometnule su se sad u dijelove ljudskog tijela i povezivale su

ta tijela u tako neobičnim sklopovima da mi se mutila svijest u

razumijevanju tih igara.

– Dobro ih gledaj... gledaj... prije nego što zagrizeš... jer poslije ćeš se

moći samo sjećati...

A kad sam u onom bunilu zagrizao, osjetih kako se neko drugi u meni

podiže, neki neznanac pozvan od ifrita, od meleka i džinova

istovremeno, a moja gospodarica skida sa mene odjeću i pomaže tom

neznancu da iziđe. Nešto ima u tom jajetu, pomislih, nešto magično i

opčinjavajuće, dok me gospodarica vukla u svoju postelju kao

bolesnog jarčića, liječeći me gutljajima onog zelenog pića.

U mislima sam vidio ozbiljno lice Giovanija koji me hrabrio da

izdržim i raspusnički osmijeh kapetana Spazzacamina koji mi je u

jednom trenutku namignuo ne sumnjajući u moje mačevalačke

sposobnosti. Učinilo mi se, u tom istom trenutku, da sam taj osmijeh

već jedanput vidio na licu rođaka Hašima.

I pomiješaše se vrtovi džennetski i džehennemski.

Nije li to čudno da mi se sad, u ovim poznim godinama, javljaju takve

slike (ponekad iz noći u noć), ne da me uznemire, kao što to nekad

bijaše, nego samo da mi još više potcrtaju tugu protraćena vremena i

129

onu drugu tugu, još veću, tugu protraćena mišljenja o vremenu. Nikog

u životu nije mimoišla misao o nuždi žurbe, misao o grabljenju i

uzimanju, ma koliko nam duhovna osama ukazivala na ispraznost i

tlapnju takvog nagona. Jer, nagon je, često, moćniji od nas samih.

Otkud onda u ovim danima i noćima, sad kad se krv sve više smiruje,

ponavljanje tih uznemirujućih prizora, tih scena sa razvratnim

jajima, sa bestidnim crtežima i knjigama. Ili je tek ovo vrijeme zrelo

da shvatimo šta je to uistinu bestidnost. Nagon i misao očito se prema

njoj odnose različito.

Upravo sam ispisao posljednji redak i spremao se da ti pošaljem svoju

davnu robovsku epizodu, kad se pojavi Ibrahim i zamoli me da

iziđem. Pomislio sam da je nešto važno i presavih hartiju, pa je složih

u svoj prorez na prsluku, a zatim iziđoh u drugu sobu. Tu bješe

postavljen stol i na njemu svakojaka jela i pića. Oko stola ne bijaše

nikog od gostiju. Osvrnuh se, a onda opet pogledah na onaj stol i

vidjeh da su to jela koja ja najviše volim: sogan–dolma, bamija s

patlidžanom, japrak. I tad osjetih glad, premda mi je bila jasna

poruka ovog stola. Koliko je već prošlo kako sam stavio neki zalogaj u

usta. Čudno je to, prijatelju, da starost zaboravlja čak i na jelo.

Grijeh, kaže se, nije izvan nas, nego je u nama, kao uspavana biljka

otrovnica kojom se hrani usnula zvijer. Svi su grijehovi svijeta u nama

130

i onaj koji ih je tamo stavio dobro zna zašto je to učinio. A tako je

malo potrebno da se razbude i razjare, da onaj ini bijes obuzme naše

tijelo i ponese ga ulicom kao neko čudo, koje više nismo u stanju ni

promatrati, a kamoli razumjeti. Jer znano je, onog trenutka kad

vidimo kako se počinje događati taj preobražaj u nama, on i prestaje.

Svijest o njemu uništava ga, rastače ili vraća u ono stanje opasnog sna

u kojem najveći dio zemnog života živi s nama, blagima i trpeljivima, s

onima koji se rijetko dopuštaju sami sebi. Često se moja misao tu

zadržava. Nije li onaj koji je stavio otrovno sjeme tamo, učinio to kao

onaj grčki liječnik što je govorio da, ako želiš biti zdrav, uvijek moraš

biti pomalo bolestan. O toj smo knjizi, sjećaš se, čitali pohvale i od

najvećeg, od oca liječenja i mišljenja, onog čiji je um nalikovao na

produženu ruku besmrtnog Ibn Sine.

Možda je ovdje negdje moja zabluda. I moje nedostojno učenje koje

me je uvijek vodilo krivim putem. Jer, ako je biti svjestan svojih

grijehova osnova krepčine i zdravlja, onda sam ja uvijek bio na

obrnutom putu. Onaj koji se oholo trudi da bude čist i da mu misao

kapa u dobročinstva, nije ni svjestan koliko je malo potrebno da

sklizne u najtamniju opačinu iz koje ga potonje kajanje, u slijedećoj

zgodnoj prilici, vodi u još dublju, još otrovniju himbu, u bezdan.

Jednog kišnog jutra dok sam nabavljao nešto za gospodaricu, sâm

(dopuštali su mi to, postao sam neko od povjerenja), na vrata krčme

131

pokraj koje sam upravo prolazio nahrupi kapetan Spazzacamino,

vlažnih rumenih brkova (nije ih uspio ni obrisati u žurbi pomislih) i

uvuče me unutra. Očito mi je nešto želio reći.

– Šta želiš? – zapita me bez žurbe. – Ovdje imaju izvrsno vino, ali i

mnoge druge stvari. Nježni napitak od jabuka, recimo?

Nisam bio žedan, ali uzeo sam hvaljeni jabučnik.

– Kakvo je to ime Spazzacamino? – zapitah ga slobodno, radostan što

govorim svojim jezikom. – Možda je neko od vaših predaka gradio

dimnjake?

Kapetan Spazzacamino me pogleda u čudu. Onda prsnu u smijeh.

– Niko od mojih predaka nije gradio dimnjake, iako su živjeli u

odžacima i blizu njih. Uostalom, to nije moje pravo ime. To je

nadimak koji sam dobio ovdje, kao i sve ostalo, kad sam došao

gledajući samo da spasim svoju ludu glavu. I taj moj nadimak nema

nikakve veze sa zavičajem, čak ni sa mojim ratničkim pozivom. To je

nešto, nazovimo to tako, iz mog građanskog života.

I on se opet razdragano nasmija, sukajući brk.

Gledao sam ga s nerazumijevanjem.

– Nadimak su mi dale gospođe, razumiješ?!

Nisam razumio.

Tad nisam razumio.

Ali sam osjetio da mi se obrazi žare.

132

Bojičiću, bojiš li se koga?

Boga malo, sultana nimalo,

A vezira kano dore svoga!

Pjevao je kapetan Achile Spazzacamino i ritmički udarao dlanom po

stolu.

– Odmah sam znao da si odnekud iz mojih krajeva, po čehri sam ti

vidio, ali ni slutio nisam da si mi toliko blizak. Alija Bojičić je, da znaš,

i mene učio sablji. A on je jedan od najvećih krajiških junaka. Za

mene i najveći. To ti govori čovjek koji ih je skoro sve upoznao. A

nema tog mjesta na svijetu gdje junak iz Krajine ne bi bio junak među

junacima. To da znaš. Bio sam ti ja i u Engleskoj, i u Njemačkoj, i u

Francuskoj. Otkako sam pobjegao, kad se sultan i raznorazni njegovi

sultančići zajapuriše za mojom glavom – i on uperi u mene svoje oko i

svoj kažiprst.

– Da ti nisi Ajan? Ahmed Ajanov?

– Baš sam se pitao hoćeš li se sjetiti? Pitao sam se zapravo znači li išta

moje ime među svim tim silnim junacima.

– Sigurno si i prevjerio? – zapitah nesigurno.

On se gromoglasno nasmija. To mu se zaista učinilo kao sjajna šala.

– Prevjerio... – ponavljao je gušeći se, a onda se uozbiljio. – Ti znaš da

tamo kod nas, u našim krajevima živi poslovica kako čovjek nikad ne

može znati u kojoj će vjeri umrijeti.

133

– Vjera je u srcu – rekoh uvjereno iako mi se moja rečenica učini na

kraju neuvjerljivom.

– Naravno – ozbiljno će kapetan Ahmed Achile Ajan Spazzacamino –

svašta ima u ljudskom srcu, ali niko ne zna šta samo srce o tome

misli... Dok ne bude kasno...

Dok ne bude kasno pomislih ja, ali ne rekoh ništa.

Minuli su dani i dani ispunjeni nekom tjeskobom i morama noćnim i

večeras tek, zamisli, prijatelju, sjetih se započetog dugog pisma ili,

bolje rečeno, nagomilanih listića s kojima se toliko već vremena

družim. Izvadio sam ih, stavio pred sebe i zamislio se. Sva su bila tu. I

ona što su mi ih Srebronosovići vratili i novija, koja se još nisam

odlučio da pošaljem. Čemu ih slati, ako nisam siguran da će te ta

pisma i pronaći. Ipak, onog trenutka kad sam ih vidio raspoređena po

stolu, te svoje putujuće knjige, tek onda sam shvatio koliko mi

zapravo znače. Sva ona tjeskoba i potmula glavobolja koje su me

mučile, iščezle su u trenu. Sve što sam činio između pisanja tih pisama

bilo je kao ropski rad, sličan onome u Venediku, gdje bih uspio

izdržati čitav dan, ponekad i nesnosnih napora, da bih noću, bar za

trenutak, makar kako bio umoran, ugledao zvijezde i osjetio spokoj

koji s njih curi u moj pogled. Postoji kod njih, u jeziku njihovome,

jedan čudan, veliki pjesnik koji je opjevao i Džennet i Džehennem, i

svijet između njih (njegova knjiga s ilustracijama uvijek je u blizini

134

ruke i očiju gospe Moire). Taj je pjesnik svaki svoj pjesnički niz

završavao riječju zvijezde. Svojim očima sam se uvjerio u to. Čitavu

knjigu nisam čitao, nedovoljno je bilo moje znanje za to, znao sam

onoliko koliko je robu ili slugi dovoljno, ali vidio sam tu knjigu i držao

je u rukama, bogato ukoričenu i lijepim slovima otisnutu (otisnutu!),

sa puno inicijala i drugih crteža, a jedne noći mi je gospodarica Moira

i čitala iz nje, dok su joj suze kapale na nekim mjestima ili se pak

smijala mom neznanju, a onda mi je nadugačko i naširoko, bestidno

pričala o njemu i o njegovom životu, o ljubavi tjelesnoj i ljubavi

duhovnoj.

– Naša kuharica ima ime njegove besmrtne ljubavi. Ne znam samo

koliko je svjesna toga. Nekad je možda i bila... – rekla je tad nekako

odsutno.

– Bea? – zapitao sam.

– Beatrice! – odgovorila je ona i nasmijala se.

Taj je pjesnik odavno bio umro (zato su ga možda toliko i cijenili!) i

nije bio iz Venedika, nego iz Firence u kojoj nikad nisam bio (ne znam

bih li žalio ili se zahvalio Stvoritelju na tome).

– A zašto je on pisao toliko o toj svojoj ljubavi? – pitao sam

gospodaricu u tom noćnom školskom satu.

Kako se samo nasmijala, prijatelju. Kako se nasmijala i kako se

smijala. Čini mi se da tek večeras, u ovoj svojoj staračkoj noći,

razumijem njen smijeh.

135

Čudno je to prijatelju, sve što napisah u posljednjem svom zapisu,

gdje pisah o grijehu, sve iščezava pred tim smijehom.

Ona je tad bila mlada žena, žena u najboljim svojim godinama. Tek

sad to shvaćam. Mlada, jedra i neobuzdana, uzburljive krvi, ali ja sam

bio isuviše mlad, dječak još, da bih to mogao shvatiti.

I još nešto, prijatelju, nešto još čudnije. Kako se samo bivše igra u

našem sjećanju. Kako događaji iz raznih vremena i raznih prostora

zamjenjuju svoja mjesta, uskaču jedan namjesto drugog, prislanjaju

se na neobičan način. Reći ću ti šta je iza ovih redaka. Šta je iza ovih

sjećanja na moju mletačku gospodaricu Moiru. Vjerujem da je već

odavno pokriva zemlja. Ili more njeno ljubljeno i ljubomorno, na

kojem je toliko puta usnula ili se smijala, u gondoli, i lađi. Nisam je

razumio. A ipak, vrijeme je tako htjelo, neiskazivo Vrijeme ili tek

jedan od njegovih bilježnika, ipak se dogodilo da sam je još jedanput

u životu sreo.

Bilo je to desetak godina kasnije, u Al Iskenderiji.

136

Zastanak kod česme

Cvijet bajama me gleda.

137

Negdje ipak u ovom kamenitom krajoliku mora postojati česma. Ili

izvor. Usta su mi najednom žedna kao da je u toj nevidljivoj česmi

životvorni lijek. Možda i jeste.

– Zašto smo se samo, Ibrahime, zaputili u ove krajeve? Nije li to put

bez cilja i razloga? Zar samo zbog izgubljene česme?

– To vi znate, gospodaru.

– Misliš li da je moguće pronaći neku česmu ili izvor ovdje?

– Nosimo dovoljno vode ako ste žedni.

– Znam.

On me pogleda bez čuđenja. Navikao se očito na ono što je smatrao (s

razlogom možda) mojim mušicama.

– Mislim da moj konj može pronaći vodu.

I on sjaha i rasedla konja.

Gledali su se: konj i konjanik, konjanik i konj. Konj podiže svoju

lijepu glavu uvis, omirisa zrak, hrznu, potkopa kopitom, ustalasa se

poput mramornog vala i otkasa. Ibrahim je polahko krenuo za njim.

To potraja neko vrijeme.

Najednom ga ugledah na konju, usred kamenjara s uzdignutom

rukom. I s te daljine sam mogao uočiti radost na njegovom licu. Našao

je nešto sigurno. Dojahao sam i vidio mali otvor u stijeni. Unutra se

čuo neobičan, svjež zvuk. Voda je tekla negdje ispod.

138

– Da sam Ajvaz Dedo pa da štapom otvorim ovu stijenu, što bismo se

napili, zar ne, Ibrahime.

– Možemo je razvaliti, ako želite i načiniti česmu.

– Neka. Neka teče skrivena.

– Može se zahvatiti.

Kad mu klimnuh glavom, on zakači za koplje jedan vrč, gurnu ga

kroz propuklinu i izvadi ga dok se voda iz njega prelijevala. Pođoh

rukama ka vrču, ali ga on spretno skloni, izli sebi u pun dlan i popi.

Trenutak me je gledao pravo u oči a onda mi pruži vrč.

Bio sam ganut.

Voda je bila hladna i bogata tajnama stijena kroz koje je tekla.

Čudno je to s prolaznošću, Najvećma smo u životu opsjednuti

iščekivanjem i naoružani strpljenjem, saburajući dok ne prođe ono za

što se nadamo da će proći i ustupi mjesto vremenu kad ćemo, kao

gospodari uspomena, biti jači od onoga što se dogodilo. Jači od svoga

života koji je netom prošao.

Koji u tome vide iskustvo slave pobjedu u riječi nad porazom u zbilji.

Jer, namjesto tjeskobe koja je prošla, dolazi nova tjeskoba.

Rijetki su trenuci i sretni su koji ih žive, trenuci koji čeznu sami iz

sebe za produženjem.

Nikako drukčije ne bih mogao opisati istiniti život. Život dostojan

sebe. Život koji se iz trenutka u trenutak prepoznaje u sebi.

139

Čak i ako je naknada za tu svijest umorna starost, ko ne bi pristao da

bakrenjacima sumornih dana tu naknadu isplati.

Kutiju s knjigama neprestano osjećam. Dodirujem je nogom koja se

pomjera u jahanju i naslanja na njen tamni drveni poklopac,

dodirujem je rukom, povremeno, kao da me neki čuvar iz

zamračenoga dijela svijesti opominje da stalno pazim na nju. Kad god,

na zastanku, prelistam neku od tih knjiga, koje su pisane davno i

putovale svoj neizvjesni put, do oka i duše kojima su namijenjene, da

bi se tako neobično vratile onom koji ih je slao, čini mi se da ne

prepoznajem više čovjeka koji ih je pisao, čini mi se da razgovaram s

nekim ko je zaostao u vremenu i odatle viče, pokušava da me dozove.

Skoro kao u onoj čudnoj poslovici koju sam čuo negdje u Bosni, na

jeziku bosanskome, i o kojoj nikad nisam prestao razmišljati, iako mi

se čini da je nikad nisam pravo shvatio, a pogotovo to ne bih mogao

reći sad, kad mi ona ponovno okreće jedno od svojih nepoznatih lica:

Baci niz vodu, naći ćeš uz vodu.

Život je doista kao knjiga, knjiga koju čitamo nesvjesni njena

značenja, jer ne možemo shvatiti prvo i osnovno – da smo jedno od

njenih slova. Može li ikad slovo shvatiti svoju knjigu?

Možda i može.

140

Han sa pet izgubljenih smokava

Sve viđeno, blisko je oku, makar tjelesno bilo i daleko, jer oko se s tim

dodiruje snagom opažaja, makar ga još nije ni dosegnulo. Ili opažaj ili

sami predmet uspostavlja dodir sa okom.

Ibn Arabi: Dragulj nevidljive mudrosti u Ejubovom logosu

Umočio sam kalem duboko i gledam kako se na njemu oblikuje

kaplja, tamna, čudna, kao plod male višnje.

141

Sinoć smo dojahali i smjestili se u hanu. To je onaj han sa sedam

smokava ispred kapidžika, sjećaš li ga se?

Nema ih više sedam. Sad su samo dvije. Jedna s lijeve, druga s desne

strane.

Nema više ni loze na doksatu, gdje smo sjedili nekad davno. Možeš

misliti koliko je to davno bilo, kad je na tom mjestu već iznikla i

izrasla velika murva, tako da je popločana avlija uvijek puna njenih

plodova i čovjeku se za trenutak može učiniti da je prljava od krvi.

Čini se da sam sad već sasvim blizu svome odredištu.

Ibrahim šuti i sve poslove obavlja s pojačanom revnošću kao da se boji

da će me omesti u mislima. A misli su moje doista zbrkane. I ne znam

ni zašto sam se odlučio na ovaj put, jer nijednog opravdanog razloga

nema, osim što me nešto goni, nešto čemu se ne mogu suprotstaviti.

Ibrahimu sam uostalom i kazao, da na ovaj put ne ide sa mnom, nudio

sam mu otpust i bogatu nagradu, ali on je samo odmahnuo glavom.

– Ti imaš porodicu – rekoh mu – a put je dalek i neizvjestan. Ko zna

hoćemo li se s njega i vratiti?

Gledao me netremice i nije izgovorio ni riječ.

– Zašto, Ibrahime? – nisam odustajao.

– Zar me nakon toliko godina pitate zašto? – rekao je hladno i gotovo

uvrijeđeno.

Činilo mi se dosad da sam ga uvijek imao pravo zvati i naređivati mu.

To je bila služba. Ovo putovanje je bilo nešto posve drugo. Ovo je bio

142

moj put, samo moj i on je imao pravo izabrati. Želio sam da mu to

bude posve jasno.

– Ovo se tiče samo mene, Ibrahime. Možda je zato najbolje da

putujem sam.

– Niko danas ne putuje sam, efendija. Pogotovo ne tamo gdje ste

naumili. Ako želite nekog drugog da vas prati, mogao bih

preporučiti...

– Nije stvar u tome, znaš i sam.

– U čemu je onda stvar, efendija?

Nisam mu ništa odgovorio i Ibrahim je nastavio prezati konje, kao da

razgovora nije ni bilo.

Tako smo nas dvojica, dva starca, dojahali sinoć u han na putu za

Imotski. Do ovog doksata gdje sjedim i pišem dok mi na hartiju

padaju s murve mali zreli krvavi plodovi.

Sutra ću biti tamo.

Sutra ću vidjeti sve što sam ovih godina nevidljivim prstima nastojao

opipati kao da ću tim dodirom smanjiti bol koji damara negdje izvan

mene, u kamenu, u zraku, u voćnjacima.

Sutra ću biti tamo otkuda sam jednom davno krenuo da se više nikad

ne vratim.

143

– Sad sam ja mlađi od tebe – rekao je jedanput Čolak. I nasmijao se.

Bilo je to tako davno. Ne znam otkud mi je baš to sad palo na pamet.

– Kako to misliš, dragi učitelju?

– Ti nisi stariji od mene, a ja sam ipak mlađi. Kad budeš stariji od

mene, kazat će ti se samo.

– Ne razumijem.

– Razumjet ćeš.

Osmijehnuo se i vidio sam mu u očima izraz kakav nikad dotad nisam.

Bio je sličan dječaku. I dječački se nasmijao kad je kazao da odlazi.

– Vrijeme mi je za putovanje.

– Gdje ćeš, učitelju?

– Kako se ono kaže: iza sedam mora, iza sedam gora... Šalim se... riječ

je o jednom moru i ne znam koliko gora. U jednoj od tih gora ima

selo, u tom selu kuća, ako je još u životu, a oko kuće voćnjak. Na kraju

voćnjaka je višnja puna vrapčijih gnijezda. Kad je studeno,

goluždravi ptiči ispadaju iz gnijezda. Penjao sam se kao dječak na tu

višnju i vraćao ih u gnijezdo. Tamo ću.

– Šta ćete sa obavezama? Toliko stvari još valja učiniti. Već sutra...

– To ćeš ti. Zato sam te i pozvao da ti to kažem.

Ostavio mi je knjigu koju sam dobro poznavao. Knjigu zbog koje je i

morao otići. Ali u toj knjizi nije bilo umetnute sličice koju sam jednom

vidio. Nisam ni očekivao da će mi je ostaviti.

144

I tako je Čolak otišao. Probdio sam cijelu noć da ga ispratim, ali ga

nisam vidio. Nekoliko puta sam obišao odaju gdje je spavao. Spavao je

spokojno. Kao i obično. Ali ujutro ga nije bilo. Možda sam trenuo

samo časak, kratki tren, ali to je bilo dovoljno da ga ne vidim. I niko

drugi ga nije vidio. Jednostavno je nestao.

Zašto sam se sad toga sjetio? Sad kad sam stariji od njega. Stariji nego

što je bio on u trenutku kad mi je govorio. Stariji nego što je on ikada

bio. Zar je on to mogao znati? Zar je to mogao vidjeti gledajući me u

oči? Kad budeš stariji od mene, kazat će ti se samo.

Možda je znao i da ću se ja odlučiti na sličan put, na put ka svojoj

višnji?

Kao što sam ja u Egiptu znao gdje je kutija i šta je u njoj skriveno.

145

146

Nedovršeni listovi o pijesku i o vjetru

Vjera se ne ispunjuje samo upotrebom riječi lišenih značenja.

Gazali

Sâm.

Bilo je to jedino što sam želio.

Ako sam o nečemu razmišljao tih dana, mjeseci, tih dugih trenutaka

dok sam putovao, bila je to samoća. Bila je to želja i potreba da se u

svakom trenutku osamim, da u svakom trenutku pronađem neki

kutak za sebe i da u tom kutku uđem u svoju zatvorenu unutrašnju

odaju, gdje sam sjedio, podavijenih nogu, bez misli i bio zagledan u

neki modri, naslućeni prozor.

Kroz prozor samoće gledao sam u plavet.

147

Kad bih na njemu ugledao oblak, prepoznavao sam u njegovim

oblicima misao koja se širila ili iščezavala, prepoznavao bih u plaveti,

tom snu na javi, osvijetljene slike iza mornih kapija snoviđenja.

Sve sa čime sam se susretao ili ka čemu sam hrlio dočekivalo me licem

moje čežnje.

A Stambol je izgledao kao veliki šipak koji se rasprskava i iz čijeg

svakog zrna prska krv. Bili su to tjeskobni dani i još tjeskobnije noći.

Glavni grad Carevine ličio je na glavu bolesna čovjeka koji ne zna

gdje bi prije udario.

Dolazile su ružne vijesti o ratnim nevoljama s Mlečanima i

Moskovima. Uz to, pobunio se još negdje u Maloj Aziji neki

Hajdaroglu.

Veliki vezir krio je od sultana o svim događajima. I oštro zabranio

svako govorkanje. Paša s kojim je bio u vezi slao je lažne izvještaje o

pobuni. Poslao je stotinu odasvud pokupljenih jadnika kao

pobunjenike. Dvadeset je obješeno na ulicama Stambola. Osamdeset

prikovano na galijama.

Jednako kako ih iznjedrava, vrijeme i mijenja stvari i događaje.

Smaknut je vezir. Po naročitom nalogu sultana, leš je privezan konju

za rep, odvučen iz zatvora Sedam kula do saraja, a odande bačen kod

vodoskoka koji se zove Vodoskok smaknuća, gdje je ležao preko deset

dana i smradom lešine okužio ulaz u saraj.

148

I sve je to imalo i daleke i bliske veze s Bosnom, s mojim zavičajem, sa

Klisom i podmitljivim velikim vezirom Ibrahim–pašom.

Bili su to događaji kroz koje sam koračao kao u snoviđenju i koji su

me se jedva doticali, osim očajanjem i sveopćom izgubljenošću u kojoj

nisi mogao sresti spokojna čovjeka.

Nespokojan kakav sam bio nisam pravo ni razumijevao o čemu je sve

tu bila riječ. Uostalom, mehanizam velike države bio je nešto što sam

prepoznavao i čemu sam se povinovao, ali o čemu nisam pretjerano

mnogo razmišljao. Jedna misao, jedna moja misao neće izmijeniti

svijet. Dovoljno je ako uspijem izmijeniti sebe to jest prepoznati se

onakvim kakav zaista jesam i pokušati se uspeti više.

Tako sam se zadesio u svratištu gdje je skupina ljudi široko otvorenih,

izgubljenih očiju, ustala kad me je vidjela.

Skoro svi su među njima bili Bošnjaci. Izgleda da me je neko od njih

poznavao, jer su sad svi izgovarali moje ime kao spasonosnu riječ i

zvali me da sjednem među njih.

Sjeo sam i šutnja se stuštila na nas kao iščekivanje dažda, kao

nagovještaj dugo čekane kiše.

– Vrijeme je da i mi potegnemo oružje. I učinimo nešto. Jer, kako je

počelo, uskoro nas neće ni biti... – kazao je jedan, koji je očigledno

dotad bio najglasniji u njihovom razgovoru.

Svi su sad čekali šta ću ja reći.

– Protiv koga – zapitao sam. – Protiv koga se mislite boriti?

149

Zamislili su se. I snuždili, rekao bih.

– Jesi li ti ikad ubio? – zapitah tog najvatrenijeg.

On me pogleda skoro zavidno. Zaustio je bio da nešto kaže, ali se

predomislio. Očito je vjerovao kao i ostali oko njega da sam prekaljeni

ratnik i da se preda mnom o toj temi ne smije govoriti.

Vidio sam u njihovim pokornim i žalosnim očima svoju vojničku slavu

koja se uvećavala poslije velikog pohoda na Sjever.

Osjetio sam stid i pomislio kako moram otići. Otputovati.

Pristojno sam ih pozdravio i udaljio se.

I nije mnogo vremena minulo a ja sam zaista otputovao.

Sâm.

Odvojen od zbilje, koračam po sjećanju, čija je opsjena jedva nešto

manja.

Stojim na brodu koji plovi prema Al Iskenderiji.

Ukrcao sam se na nj potajno, nakon dugih dana pješačenja.

Sve je počelo u Stambolu, jedne posve neobične večeri. Sjedio sam u

musafirhani i gledao na Zlatni rog. Nisam mogao usnuti. Spuštao sam

se potom dolje, ka moru, kroz noć, i nastavio poput mjesečara

150

koračati po tom čudesnom mjestu koje nazivaju i Grlo ili Azijski

moreuz.

Ni sam ne znam koliko sam dugo hodao. Koliko putovao.

Zaboravio sam posve na stambolsku tjeskobu, zaboravio na kuću u

kojoj sam živio, zaboravio dane i godine koji su se spremali da me

pohode u toj kući.

Prolazio sam kroz gradove i sela, spavao na pustim mjestima.

Jednog jutra se probudih s neobičnim osjećajem. Nešto se dogodilo.

Osjećao sam to. Ukočio sam se. Iščekivao napad razbojnika. Nisam

znao šta me zapravo probudilo. Sve dok ne osjetih na svojim grudima

nešto. Nešto neodređeno ali ipak prisutno u mom prisjećanju. U tom

malehnom Nečemu kucalo je srce. Srce male ptice na mojim grudima.

Možda je ovo Čolakovo selo, sjećam se da sam pomislio. Tu u studena

jutra goluždravi vrapci ispadaju iz svog gnijezda na višnji.

Čolakovo nasmiješeno lice ukaza mi se pred očima.

Vratio sam vrapčića na stablo i nastavio put.

Činilo se da sam od te večeri bio sasvim sam. Ko zna koliko sam dana i

noći tako putovao. Najednom osjetih glad i žeđ. Nisam znao gdje bih

krenuo. Koračao sam kroz mrak prema svjetlima s nešto novca i sa

osjećanjem izgubljenosti. Nikoga u gradu kojem sam se približavao

nisam poznavao, niko me u njemu nije čekao. Kroz otvorena vrata

jedne krčme ugledah ljude kako jedu i začuh žagor, te uđoh i sam,

151

osjećajući glad gotovo poput poroka. Pokazah krčmaru na pečenje

koje je sjekao i osamih se u jednom uglu. Dugo sam čekao. Ljudi za

stolom proždirali su svoje pečenje i ogromne količine kruha i zalijevati

to obilato pićem iz glinenih vrčeva. Napokon, krčmar se udostoji i

donese nešto jela i pred mene. Zapravo držao ga je u jednoj ruci, a

drugu je ispružio i govorio nešto. Očito je tražio da odmah platim.

Obli me rumen, jer je bilo jasno da mu ne ulijevam ni najmanje

povjerenja i izvadih nešto novca te mu stavih na dlan. Njegovo lice se

odmah promijeni. Za trenutak mu bi neugodno, ali se odmah snašao.

Dotrčao je sa posudom vrućih uštipaka i s velikim vrčem. Sve je to

stavio pred mene, a zatim zastao i pogledom me pitao treba li mi još

nešto. Ruka mu je bila puna novčića koje je ponio da vrati, ali se

dvoumio kao da ne zna hoću li ih ja zaista i zahtijevati. Zahvalio sam

se pogledom i oborio glavu na jelo, a on je u nedoumici spustio one

novčiće na stol i potom se udaljio.

Nešto kasnije sjede za moj stol neki čovjek obučen posve neobično.

Pomislio sam da se nalazim u Mletačkoj prijestolnici, a ne u grčkom

Selaniku. Uljudno je zapitao može li sjesti, mješavinom grčkog,

turskog i talijanskog jezika a ja sam mu odgovorio potvrdno gestom

koju razumiju svi narodi na svijetu.

Pošto sam vidio da je u vrču vino, ponudih ga, što je on, iako za

trenutak iznenađen spremno prihvatio. Kad sam ja kasnije zamolio

vode, gledao me nekako čudno, ali ništa nije rekao.

152

Uz večeru smo počeli pomalo razgovarati. Uskoro su došla još tri

čovjeka koji su bili u njegovoj pratnji i odmah je razgovor buknuo na

talijanskom, a ja sam se dobro čuvao da ne odam kako razumijem što

govore. Smatrali su da sam neki čudak koji je zalutao u ovu krčmu,

gdje se skupljaju ljudi gladni svega, a najviše zabranjenih

zadovoljstava. To mi je postalo jasnije kad su se u uglu krčme

namjestili muzičari i zasvirali, nekako tjeskobno i čežnjivo, a potom se

pojavila oskudno odjevena pjevačica koja je plesala i pjevala,

nastojeći da pogodi želje svakog od gostiju. Slika koja se može vidjeti

u svakoj sličnoj luci na svijetu.

Shvatio sam da je čovjek koji je prvi došao za moj stol kapetan broda

Veneziano koji sutra nastavlja svoj put za Al Iskenderiju ili

Aleksandriju, kako je oni zovu. Nekako sam, prstima i grimasama,

ponešto turski, ponešto grčki, počeo razgovarati s njima i doveo do tog

da ih mogu upitati mogu li putovati s njima. Zgledali su se i

razmijenili nekoliko kratkih riječi. Ali, pristali su. Taj sigurno nema

novca rekao je jedan. Siguran sam da ima odgovorio je kapetan. Bilo

mu je ispod časti da mi objašnjava koliko moram platiti. Jedan od

ljudi koji su sjedili za stolom izvadio je zlatnik, pokazao mi i rekao Al

Iskenderija. Pokazao je pritom dva prsta. Klimnuo sam glavom i tako

je dogovor uspostavljen.

Ostao sam u toj krčmi čitavu noć i podsjetio se na mnoge stvari koje

sam viđao u Venediku.

153

A podsjetio sam se još jedanput onih svojih osobina o kojima sam ti

davno govorio i o kojima i sam ponešto znaš. Riječ je o onom vidjeti,

pamtiti i prepoznati.

I tako smo zaplovili iz grčke luke u rano jutro.

Na brodu je ipak bilo putnika. I to mnogo više nego što sam mogao i

zamisliti. Pojavili su se naprosto niotkud kad je brod već bio dobrano

na pučini. Jedan od tih ljudi, mrka i prijeka izgleda, bio je stalno u

mojoj blizini. Za jelom je sjeo uz mene i započeo uobičajeni putnički

razgovor. Kakvo nas vrijeme čeka, kakva je hrana i slično. Najednom

me upita odakle sam. Kazah mu da putujem iz Stambola, ali da sam

rodom iz drugih krajeva.

– Iz kojih krajeva – zapita me on s nadom.

– Sa zapadne granice... teško da možete znati...

– Znači iz Bosne? – ozari se on u riječima maternjeg jezika koje

iskočiše iz njegovih usta.

– Iz Bosne – potvrdih.

– A ja sam ti, komšo, iz Užica. Inače sam trgovac, ali ovo mi je put za

dušu.

– Kamo si namjerio?

– Zar se dostoji mumina pitati kamo je naumio? – odgovori on

pitanjem. – Zna se konačno odredište, ali iz Al Iskenderije idem prvo

u Al Kahiru, pa onda karavanom i tako... Rešid, Birka, Sais… a ti?

– Mislio sam i ja slično, ali nisam posve siguran...

154

– Možemo zajedno. Da ti istinu kažem, nešto mi je na ovom brodu

čudno. Jedva čekam da se iskrcamo u Al Iskenderiji, te da odahnem

duhom. Otkako sam na brodu, ne mogu oka sklopiti...

Al Iskenderija je nekad bila veliki grad. Srce Sredozemlja. To se

vidjelo i sad, po svemu, iako se ta njena bivša veličina sad zaodjenula

u maglu i tugu.

Glasoviti Svjetionik, jedno od čuda Staroga svijeta bio je samo

uspomena.

Sve je u Al Iskenderiji uspomena.

Čak i ja.

Na bazaru gdje sam se umiješao u mnoštvo, udišući njegov dah kao

što se udiše povratak, nakon olujnih dana i noći na brodu, ugledah

prodavačicu golubova, bijelih, debelih, spremnih za gozbu u pirjanu.

Gledala me je netremice, kao da me je očekivala.

– Da ti čitam iz dlana? – rekla je pokušavajući me uhvatiti za ruku.

– Na mom dlanu ništa ne piše – nasmijah se.

– Ti ni ne možeš pročitati svoj dlan!

Pogledah je pažljivije. Bila je srednjih godina, tamnije puti, tamnih

očiju u kojima se igrala neskrivena želja.

– Ti si ga već pročitala, priznaj? – rekoh drsko.

155

– Znam o čemu se u knjizi otprilike piše, ali ne znam kome je upućena

– odgovori ona vragolasto vrteći malim crnim pletenicama koje su joj

poput kape okruživale glavu.

I tad reče nešto što me zaprepastilo. Učinilo smiješnim moj podsmijeh.

– Ko je izgubio dragu, izgubio učitelja, izgubio sebe, nema kome

pisati.

Govorila je istovremeno i arapski i grčki i turski, ali razumio sam je

savršeno. I njene jednostavne kretnje također su bile riječi.

– A šta ako ti otvorim dlan da ga pročitaš?

– Ne ovdje – šapnu ona. – Ima mnogo urokljivih očiju. Reci gdje si

odsjeo, doći ću poslije do tebe...

Nisam znao šta bih joj rekao. Sve i da sam htio, nisam joj mogao reći

gdje sam odsjeo. Tek sam stigao.

– Kupi brzo moje golubice! Brzo! Gledaju nas! – govorila je brzo, ne

gledajući me, usplahireno. Uplašeno.

– Šta ću s njima? Nikad nisam jeo golubice... – mrmljao sam, mucao,

iznenađen.

– Uzmi nešto! Uzmi bilo šta!

Uzeo sam jednu kutijicu od sedefa. Ona mi je zapravo tutnula u šake.

– Doći ću sutra u Al Manar iza podneva. Čekaj me u vrtu... – i

okrenula se već drugom kupcu, koji je razgledao njenu robu, ali je

gledao i mene s ne baš površnim zanimanjem.

156

Postao sam toga svjestan tek nešto kasnije dok sam koračao uz more

sa sedefnom kutijicom u ruci.

Brod kojim sam doputovao još uvijek je bio tamo. Iskrcavanje tereta

je bilo završeno i sad su u nj tovarili nešto drugo. Kapetan je stajao na

molu i pućkao na svoju lulu. Pozdravih ga rukom iz daljine i sporim

koracima krenuh prema njemu. Činilo se da me nije vidio.

Poviknuo je nešto na nosače i počeo se penjati na brod. Pomislio sam

da ga dozovem, ali on je tako brzo iščeznuo u utrobi broda da mi se to

učinilo gotovo nepristojno. Zastao sam i zamislio se. Otkako sam

pristao u Al Iskenderiji, događale su se sve neke neobične stvari.

Okrenuh se da krenem natrag, istim putem kojim sam stigao u luku i

vidjeh jednog čovjeka kako se sklanja iza zida. Sumnje nije moglo biti.

Taj se čovjek doista skrio. Nisam ga dobro vidio, ali zakleo bih se u

onom trenutku da je to bio onaj kupac od maločas koji me je zagledao

kod prodavačice golubica.

Sve je zapisano, pomislih. Neka se i pročita ono što je zapisano. Ali ti

ne znaš šta je zapisano. Možda nešto užasno što će se dogoditi baš tebi.

Bilo mi je svejedno. Nikog bliskog nije bilo ovdje zbog koga bih se

morao brinuti, a za sebe se odavno nisam brinuo na način na koji to

oprezni ili plašljivi ljudi uglavnom čine. Vrijeme koje mi je

poklonjeno gledao sam kao izvor iz kojeg se pije kad si žedan, na

kojem se pere i umiva, kad je to potrebno. Nikad se nisi zapitao je li

voda koju piješ zatrovana. Nekoliko koraka dalje pade mi druga

157

misao na pamet. Zašto kad je odgovor zapisan na za mene nevidljivoj

ploči.

Neki čovjek mi je trčao u susret. Naim. Moj poznanik s broda. Sav je

bio uzbuđen.

– Gdje si ti? Tražio sam te i u luci i na bazaru... Samo što nismo

krenuli...

Bio sam na to potpuno zaboravio.

– Idete za Al Kahiru?

– Naravno... rekao si da ćeš s nama. Nisi valjda odustao...

Lice mu je bilo razočarano i uvrijeđeno.

– Jedva sam umolio čovjeka da te primi. To mu je bila posljednja

deva.

– Mislio sam ostati dan–dva u Al Iskenderiji. Dogodilo se nešto... –

govorio sam ne znajući ni sam šta govorim. Ni zašto.

– Kako hoćeš? Ali da znaš ja sam već platio za tebe...

Osjetih se bijedno.

– Koliko si platio?

– Dukat.

– Dukat za dukat!

I izvadih dukat, s neizmjernim olakšanjem, te ga stavih na njegov

dlan. Gledao me trenutak u čudu, potom dukat na dlanu, oklijevao je

malo, ali onda sklopi prste oko dukata i otrča vrteći glavom.

158

Tek kad je otišao zaustih da ga upitam o kapetanovom ponašanju i o

onome što mi je onako uvijeno govorio na brodu.

Tako sam ostao u Al Iskenderiji, ne znajući zašto.

Otišao sam ponovno na bazar, hodao od dućana do dućana, od tezge

do tezge, ali prodavačicu bijelih golubica nisam primijetio. Nešto

kasnije, u gostionici gdje sam sjeo da ručam zapitah za Al Manar.

Gostioničar mi reče da je to veliko svratište, s pogledom na luku i da

nije siguran da ću tamo dobiti mjesto. Kod njega je mnogo bolje,

govorio je, mirnije, a hrana je izvanredna, kao što se mogu odmah

uvjeriti. Za hranu je bio u pravu. Bila je ukusna. Ostalo ne znam.

Dobio sam mjesto u Al Manaru.

Bila nas je doduše puna soba, ali nisam se htio razmetati s novcem.

Iako su moje potrebe bile skromne, kesa je nešto što se brzo isprazni,

ako se ne dopunjava, a na ovom putovanju nisam baš vidio nikakvu

mogućnost da je dopunim.

Legao sam u ćošak te velike spavaonice, nedaleko od otvorenog

prozora. Sklopio sam oči i pokušavao zaspati, ali misli su mi odmah

uzletjele i povukle me sa sobom. Vidio sam, kao u snu, sve što se

događalo posljednjih dana: i krčmu u Selaniku i brod na olujnom

moru i ulazak u luku Al Iskenderije i njenu čaršiju s mnoštvom

trgovaca i trgovkinja... Možda sam tren bio i usnuo, kad osjetih nečiju

prisutnost u svojoj blizini. Nije to bio samo osjećaj. Neka ruka je

dodirivala moje stvari i pažljivo, nastojeći da ne načini buku, tražila

159

nešto. Očito to nije bilo u zavežljaju koji mi je bio pod glavom, nego

negdje u torbi koju sam nosio. Pomislio sam da lupež traži kesu s

novcem što je visila na kožnoj uzici oko moga vrata. Nije tražio kesu.

Promeškoljio sam se i kobajagi premjestio u snu. Lopov se odmah

umirio i počeo hrkati. Međutim, nakon nekog vremena, njegova ruka

je opet krenula u istraživanje. Pitao sam se, iza sklopljenih očiju, ko bi

to mogao biti. Kad sam legao, bio sam sâm u tom dijelu sobe. Lupež je

morao doći kasnije. Ili se premjestiti s druge strane. Nasuprot meni

bila su dva umorna putnika koji su izgledali posve zabavljeni sobom.

Došli su iz unutrašnjosti i, koliko sam shvatio, čekali su brod. Do njih

su bili neki ljudi koji su se parničili na sudu. Jedan protiv drugog. I

spavali su u istoj sobi, s jedne i druge strane putnika. Kasnije je u

sobu nahrupio i neki čovjek izbezumljenih očiju koji je neprestano

govorio kako su ga opljačkali i kako je ovdje ostao ni sam već ne zna

koliko, pokušavajući da se vrati kući. Kad spava u Al Manaru, bar

može razgovarati s ljudima koji dolaze ili odlaze brodom. Neko je od

njih sigurno čuo za njegove. On je slastičar iz Ada Pazara. Sramota ga

je to i kazati jer je nekad bio najčuveniji slastičar u Turskoj.

Ko li je od njih mogao biti?

Ili neko kasnije pridošli, posve nepoznat.

Jedva sam se suzdržavao da ne otvorim oči. Ruka se zaustavila kod

mog pojasa, tamo gdje je bila sedefna kutijica. Kad sam se

160

preokrenuo, nalegao sam posve na nju, tako da je lupeški prsti sad

nisu mogli izvući.

Najednom sam osjetio škakljanje. Lupež me je očito draškao perom,

ne bih li se okrenuo i tako mu pružio mogućnost da istrgne kutijicu iza

mog pojasa. Skoro sam se grohotom nasmijao, kad sam shvatio šta je

naumio.

Puhnuo sam malo kroz nos, prevalio se na onu stranu odakle je

dolazio lopovski napad i širom otvorio oči. Jedva sam izbjegao sudar s

kvrgavim nosom najčuvenijeg slastičara Anadolije, koji je nekako

glupo trzao rukom na koju sam mu se bio navalio. Kad se pomaknuh i

oslobodih mu ruku, vidjeh da je u njoj čapljino pero.

Mjesečina je otkrivala sve u sobi.

– Šta hoćete od mene? Zar nije dosta što su me već jednom opljačkali?

– reče on skoro istinski iznenađen.

Nisam mogao da se ne nasmiješim.

Njegove oči nisu više bile oči rastrojenog, bolesnog nesretnika, nego

hladne oči ubojice koje je mjesečina činila još opasnijim.

– Nešto si bio naumio s tim perom? – prošaputah tako da je morao

shvatiti kako sve znam.

Čini mi se da nismo samo nas dvojica bili budni. Kad sam otvorio oči,

jedan od ona dva putnika s druge strane ih je sklopio. Možda je sve

vrijeme gledao šta se zbiva, ali nije kazao ništa.

– Vrati mi moju kutijicu – viknu on histerično!

161

– Kakvu kutijicu? – rekoh iznenađen.

– Moju sedefli kutijicu!

Zaprepastio sam se ovakvom bezobrazluku i skoro da sam mu je dao.

I tako je dosad nisam osjećao svojom. Jedva sam se i sjetio da je imam

dok me je pokušavao opljačkati.

Spavači u sobi počeše se buditi. Nisu se micali. Samo su nastojali

shvatiti šta se zbiva i rukama opipavali svoje zavežljaje.

– Vrati mi moju sedefli kutijicu – viknu lažni slastičar iz Ada Pazara

gotovo van sebe.

– Tvoju kutijicu? – zapitah nesmotreno – Kaži šta je u njoj, ako je

tvoja?

Dok sam to govorio shvatih da ni ja ne znam šta je u kutijici.

Svi su nas gledali.

Lažni slastičar iz Ada Pazara se nađe u nedoumici.

– Valjda znaš šta ti je u kutiji, ako tvrdiš da ti je ukrao?! – viknu

jedan od parničara.

– Reci, pa da nastavimo spavati! – nije htio ni drugi parničar da stvar

prođe bez njega.

Gledao sam u lažnog slastičara koji je zaustio da kaže nešto,

vjerovatno dukati, ali nije na mom licu našao potvrdu i sad je

bespomoćno buljio u mene nastojeći da pročita tajnu kutijice.

Pomislio sam s tugom na riječ ukrao koju je upotrijebio jedan od

162

parničara. Bio sam na putu da postanem kradljivac. Osim toga, ni ja

nisam znao šta je u kutijici koja je pripadala meni.

– Nešto moje! – napokon teško reče lažni slastičar i pruži ruke da

zgrabi kutijicu iz moje ruke.

– Šta tvoje? – povikaše uglas skoro svi iz sobe, razbuđeni, kojima je

ovo najednom bilo beskrajno zanimljivo.

– Lanac... i medaljon... – oklijevajući procijedi lažni slastičar.

– Kakav medaljon?!

– Zlatni! S dragim kamenjem! Moja posljednja porodična uspomena!

– otiskivao se lažni slastičar na put bez povratka, iako sam naslutio u

njegovim riječima nešto što nije bilo posve besmisleno.

Da bih spriječio istragu koja je nesumnjivo čekala i mene, otvorih

kutijicu. Iz nje izviri tespih od običnih zelenih kamenčića dosta grubo

obrađenih.

– Zlatni medaljon s dragim kamenjem – prezrivo reče jedan od

parničara, pogleda zmijski svog protivnika, pljucnu, okrenu se na

ležaju i u istom trenutku zahrka.

– Ne može to tako – viknu jedan od putnika. – Zovite gazdu. Ovdje

imamo lopova! Ko smije spavati u ovakvom društvu.

Lice lažnog slastičara iz Ada Pazara se iskrivi, on skoči na noge i sa

zadivljujućom gipkošću iskoči kroz prozor.

Budni parničar pojuri za njim i proviri.

– Bar se malo ugruho jolpaz. Eno ga odšepesa...

163

– Mislim da bismo ipak trebali pozvati gazdu.

– Gotovo je sad, ušuti – reče drugi putnik. – Svi imamo sutra posla.

Valja se malo i odmoriti.

Začas se u sobi sve utiša i opet nastadoše oni zvukovi koje sam slušao

iste večeri dok sam snatrio. Duboki hrk, medvjeđi, potom neko

povremeno cilikanje, kao da se sitan pas jada, groktanje, preživanje,

uz zvučne oduške nekog sa suprotnog kraja sobe kome očito vjetrovi

ni u snu nisu davali mira.

Ali ja nisam više mogao spavati.

Ustao sam i izišao iz sobe, iz Al Manara. Jedva sam nagovorio

bunovnog čuvara svratišta da me pusti napolje. Ostavio sam kod

njega, kao zalog, svoj zavežljaj i torbu.

Na mjesečini je Al Iskenderija izgledala kao posve drugi grad, grad iz

snoviđenja. Prošao sam pokraj čudesne džamije koju su sagradili

prognanici iz Endelusa. Plovila je u mjesečini i činilo se kao da putuje.

Pomislio sam kako je možda ona u ovom trenutku istovremeno na dva

mjesta. U Kurtubi i u Al Iskenderiji. I u oba mjesta njeno je ime isto:

Sjećanje. Ili: Privid.

Negdje s kraja ulice začuh muziku. Žice su srebreno zvonile u noći,

kroz mjesečinu, žice po kojima su gotovo magično prebirali prsti vrlo

vještog svirača. Približavao sam se i pokušavao otkriti gdje se to svira.

Zastadoh pred kamenim zidom s velikom drvenom kapijom. Šta li je

bilo iza? Svratište? Obična kuća u kojoj se neko veseli? Tad začuh

164

glas, ženski, u kojem je bila beskrajna čežnja, glas koji dotaknu nešto

bolno u meni. Pomislih kako sam nekad davno već čuo taj glas.

Gurnuh kapiju i vrata se širom otvoriše. Staza je od vrata vodila do

kuće sa prozorima od alabastera iza kojih su se u svjetlosti povijale

sjene. I na trijemu su, nevidljivi, sjedili u mraku neki ljudi.

Pošao sam ka njima.

Činilo se da su toliko zabavljeni sobom da me niko od njih nije

primijetio. Išao sam ravno do kućnih vrata i ušao unutra. Bilo je to

jedno od onih ozloglašenih mjesta, gdje si mogao dobiti sve poroke u

malim i velikim obrocima, samo ako si imao dovoljno novca. Gusti

dim je zakrivao ćoškove gdje su nevidljivi sjedili veseli gosti, a na

sredini je bio stol i na njemu pjevačica odjevena u haljinu od užadi,

tako da je ličila na ribu izvađenu ovog časa iz mora u mreži.

– Šta želi poštovani derviš? – ljubazno me upita neki čovjek koji se

jednostavno stvorio ispred mene.

Oklijevao sam trenutak, a onda rekoh da sam gladan i žedan. I da

nipošto nisam derviš, nego običan putnik koji mu se možda takvim

učinio. Kao da mi je neko šapnuo u tom trenutku da kažem baš tako.

Melek ili šejtan s moga ramena?

On se nasmiješi, povede me do slobodnog stolića oko kojeg je bilo

mnoštvo nabacanih jastučića, namjesti mi nargile i iščeznu. Trenutak

kasnije donio je činiju s jelom što se pušilo i vrč.

165

Zaprepašćen se zagledah u ženu što je pjevala. Bila je ponižena i

snebivala se, ali je u njoj zajedno s glasom rastao neki prkos kojim je

nastojala nadvisiti sve te muškarce oko nje i pokazati se gospodaricom

i vladaricom, makar tren, makar jedan tren opsjene. I u tome je

uspijevala, jer su je okupljeni s divljenjem i gledali i slušali. Glas joj je

oslobađao i tijelo. Počela se gibati i plesati, činilo se posve nesvjesno.

Igrao sam se sa tespihom iz sedefne kutijice i onda najednom podigao

ruku, ne znajući ni sam zašto. Onaj čovjek se odmah stvorio preda

mnom.

– Vaša želja je naša zapovijed – reče on.

Nijemo pogledah prema stolu.

– Ne sad, poštovani dervišu. Naši gosti bi se ljutili. Kad otpjeva još

nekoliko pjesama. A tad ću, obećajem, dati sve od sebe da pripadne

vama...

Nije gledao u mene. Oči su mu bile prikovane za tespih u mojoj ruci.

Ali to sam tek kasnije shvatio.

– Koliko bi bilo da sjedne nakratko kraj mene, ali odmah...

Njegove obrve se izviše.

– Priznajem da je Munira izuzetna. Mislim da bismo to mogli srediti.

Samo, bolje bi bilo da se preselite u sobu iza. Ugodnije je i... tamo biste

bili sami. Ovdje bi, priznat ćete, moglo biti i opasno. Ne želimo

nikakav nered. I ovako stalno imamo problema s dozvolom. To je jako

skupo...

166

– Razumijem – rekoh i preselih se za svojim vodičem u odaju koja je

bila okrenuta vrtu i do koje je muzika dopirala posve utišana, kao

žubor vode iza zida.

Nešto kasnije pridružila mi se plesačica–pjevačica u haljini od užadi.

I tako je zamamna Munira ili gospođa Moira, odjevena ili gola, zavisi

kako se gleda, to jest u haljini od rupa sjela sa mnom na jastučiće u

nepoznatoj kući usred mjesečine Al Iskenderije, ne prepoznajući me.

Izgledala je umorna, zbunjena i prestrašena, ali odlučna da se poput

mačke dočeka na noge i pronađe način da i na ovom kraju svijeta

bude svoja, žena koja dijeli darove i uzima ih, lavica Moira Leona

Olivetti.

– Želite li da vam upalim lampu? – upita čovjek iz svratišta.

– Neka, mjesečina je sasvim dovoljna. Zar ne? – obratih se njoj, ali

ona nije odgovorila ništa. Bila je posve pomirena s ovim trenutkom i

pripremala se za ono što slijedi. Nije me gledala. Gledala je u vrt.

– Ukoliko još nešto budete željeli, samo pozvonite.

Čovjek se nakloni i iščeznu.

– Je li ti zaista ime Munira? – prošaptah, kad smo ostali sami, na

sredozemnoj mješavini jezika, kojom se govori u lukama, trgovištima i

na ovakvim mjestima.

Ona me pogleda iznenađeno. Nešto se u njenom sjećanju pokrenu za

trenutak, ali se i beznadno zaustavi. Nije mogla očekivati toliku sreću.

Ili nesreću. Ni sama nije znala.

167

– Zar je važno kako mi je ime? – odgovarala je na talijanskom, kojem

je dodavala pokoju grčku i arapsku riječ. – Ime mi je žena.

– Dobro, ženo – rekoh – hoćeš li poći sa mnom?

– Ne mogu, poštovani gospodine. Vlasništvo sam ovog mjesta.

Prekjučer su me doveli ovamo i žele vratiti novac koji su gusarima

dali za mene...

– To je moja briga. Hoćeš li poći sa mnom ili ne? – rekoh nestrpljivo,

spreman da odustanem od napasti u koju sam se počeo survavati.

– Naravno da ću poći, gospodine – odvrati ona i zavodnički zabaci

kosu, pokretom koji sam tako dobro poznavao.

Riječ po riječ i priča se sklopila sama od sebe. Bila je putnica na

brodu koji je plovio na trgovačkom kružnom putovanju. Nije kazala

čiji je bio brod, ali sam to ionako znao. Željela sam vidjeti svijet

Sredozemlja a sad se nalazim s druge strane, tačno prekoputa svoje

kuće. Tamo sam bila vlastelinka i gospodarica, a ovdje plesačica i

pjevačica ropkinja. U njenim riječima gotovo da nije bilo tuge.

– Svi robovi govore da su bili ugledni u svom kraju. Možda zapravo i

govore istinu. Sloboda je najveće gospodstvo.

Gruhnuše joj suze.

– Nisam kazao da neki od njih ne govore istinu – dodadoh nježno. Bilo

mi je doista žao.

– Šta želite od mene? – zapita me kroz suze.

168

– Ništa – odgovorih. – Pokušat ću vas kupiti. Ne bude li išlo, pobjeći

ćete sa mnom.

Gledala me je s nevjericom i nadom.

A onda sam osjetio noć oko odaje u kojoj smo sjedili.

Oni me žele ubiti. Oni će doći i ubiti me. Ko su oni? I zašto se događa

ovo što se događa? Možda misle da sam ja ključ tajne koja im je toliko

važna. Ali to što oni misle posve je nevažno. Važno je to da me žele

ubiti i da ja to znam.

– Odmah ću se vratiti, plemeniti gospodaru. Želim uzeti neke svoje

stvari – rekla je Munira uslužno i ponizno izišla iz odaje.

Tad sam bio siguran.

Zar se nešto zamrsilo u Božijim mislima?

Ili to Iblisov smijeh blista kao sablja koja se u mjesečini nadvija nad

mojom glavom?

Dolaze da me ubiju. Čujem im prigušene korake, vidim njihova

ozbiljna lica. Sve će se završiti tako jednostavno. Sklopit ću oči i tako

dočekati udar sablje. Neću ni osjetiti.

I još jedna misao će biti presječena.

Smijem li im to dopustiti?

Sâm sam. Nenaoružan.

169

Nečujni koraci se približavaju. Brojim u sebi, sklopljenih očiju.

Sedmorica. Četvorica dolaze kroz hodnik, trojica se spremaju da

uskoče iz vrta. Vidim ih ispod svojih spuštenih očnih kapaka. Bježi!

kažem sam sebi, iako znam da ne želim bježati. Niti je to više moguće.

Prvi od ubojica u vrtu nečujno otvara prozor. Ako ostanem još samo

sekundu na ležaju, bit ću posječen. Njegova sablja će mi odrubiti

glavu.

Skočio sam.

Čovjek je upravo spuštao svoju visoko podignutu sablju, blistavu na

mjesečini. Uzeo sam mu je iz ruke, gotovo blago, kao što se djetetu

uzima igračka.

Gurnuo sam ga prema prozoru, bez riječi, gdje su ga dočekale dvije

srdite sablje.

Tad su nahrupili oni iz hodnika. Proletjeli su kroz vrata kao vihor.

– Gotov je! – povikala su dvojica iz vrta.

Četvorica su na mjesečini zbunjeno gledali u mene, ružno iskeženih

lica. Kad su se napokon odlučili da me napadnu, prošao sam kroz

njih.

Sablja je zveknula o sablju, sječivo jednog zabilo se u meso drugome,

a ja sam već bio napolju, posve spokojan, oslobođen.

Zario sam razbojnikovu sablju u zemlju i naslonio se na nju.

Nekoliko trenutaka kasnije, posve mirno sam ušao u svratište.

170

Lice handžije bilo je bijelo kao mjesečina, blijedo kao smrt što se

pokušava nasmiješiti.

– Tvoja je – reče ne gledajući u mene.

Plesačica u haljini od užadi, koja se očito bila vratila na svoj tužni

posao, siđe sa stola, ogrnu se ogromnim svilenim šalom i pokorno

stade kraj mene.

– Tvoja je. Ne treba ništa. Zaslužio si je – ponovi on napregnuto

gledajući u moju ruku.

U ruci mi je bila sablja. Shvatio sam to čini mi se tek iz njegova

pogleda. Zario sam je doduše bio u zemlju, ali potom sam je izvukao i

ušao s njom u svratište.

Okrenuo sam se i izišao bez riječi. Ona za mnom.

Dok smo uranjali u spasonosni mrak, čuli smo strku, galamu, korake.

Potom su neki ljudi trčali cestom. Pritajeni smo ih gledali.

Nekoliko trenutaka iza njih pojavili su se jahači na konjima i

kamilama.

A onda je crni oblak nalik na zmajevu glavu progutao mjesec i

koračali smo nasumice, prema nekom usamljenom svjetlu, kroz

svjetlucajuće zvijezde.

– Kakav susret, gospo Moira – nasmijah se u dubokoj noći.

Njena zaprepaštena slutnja bio je jedini odgovor.

Tako sam stekao svoju prvu ženu.

171

Noć ima hiljadu očiju.

Oči svjetiljke su ljudske oči, mali prag koji opominje da se ne zagazi

kroz vrata drugih svjetova.

Glava jedne svjetiljke podsjetila me na lik zabrađene žene. Žene koju

sam poznavao!

Slučajnost se dodirivala sa slučajnošću takvom brzinom, da sam

pomislio kako ipak moram načiniti neke korake iz predostrožnosti. U

Al Manaru nisam više mogao ostati. Ne samo zato što je posebna soba

bila mnogo skuplja, nego i zbog slučaja u onoj zajedničkoj sobi.

Slučajnost me je vratila i u derviški krug, kojeg sam se tako spremno

odrekao i zanijekao ga protekle noći.

U očajanju, s pokrivenom Moirom koja me je slijedila, koračao sam

kroz noć Al Iskenderije i, dok je zorilo, a moja tjeskoba se pojačavala,

primijetih neko čudno mjesto iza visokog zida, iznad kojeg su se

uzdizali uvis samo krov i različito drveće. Po natpisu iznad vrata

prepoznah tekiju i, nesvjestan da to činim, zalupah halkom. Pomislio

sam kako bih se tu mogao raspitati za Gamala Sakarija, prijatelja iz

Čolakove škole u Stambolu.

Kakvo je bilo moje iznenađenje kad mi je vrata otvorio sam Gamal

Sakari.

172

Našao mi je kolibu u jednom selu, opustjelom od kuge, podalje od

mora, na rubu jedne od močvara koju je stvorio Nil račvajući se

prema moru. Oko kolibe je rastao papirus. Kakvo mjesto za nekog ko

bi želio putovati u mislima, pomislih. Ili pisati.

U selu je bio samo jedan starac kojeg sam zamolio da Moiri donosi sve

što joj bude potrebno dok se ja ne vratim. Dok ne shvatim i završim

igru u kojoj sam se našao bez svoje volje.

– Neću biti bijesan, ako pobjegneš – rekoh Moiri – ali te neću ni

tražiti. U svakom slučaju, mislim da bi bijeg za tebe bio daleko

opasniji, nego da se zasada držiš mene.

Gledala me je u čudu i nije prozborila ni riječ.

Znao sam da će me čekati.

Vrt Al Manara je bio zaista lijepo mjesto. Palme i agave su smjerno

dočekivale svakog gosta, makar on bio i pun zazora, kao što sam tog

poslijepodneva bio ja. Možda je bilo još rano, jer unutra je sjedilo

svega nekoliko ljudi. Sjeo sam ispod čvornovatog drveta čiji su

rujnoljubičasti bujni cvjetovi podsjećali na ruže. Pogled mi se otvarao

prema moru, prema onom mjestu gdje je bio stari svjetionik kojeg je

moja uzdrhtala duša skoro vidjela u zraku. Sjedio sam tako

poluokrenut, da u svakom trenutku mogu vidjeti vrata vrta kroz koja

je trebala doći prodavačica bijelih golubica.

Pio sam čaj.

173

Sumnjičavo sam zagledao goste u vrtu. Nakon sinoćnjih događaja,

pomislio sam kako je u pitanju neka velika zavjera i kako se moram

prepustiti niti koja se obavila oko mene, jer jedino tako mogu doći do

srca klupka. Nisam se mogao tome oduprijeti. Radoznalost je bila

moja najveća slabost. I moja najveća vrlina. Tako mi je jedanput

rekao Čolak. Vidim i sad njegovo nasmiješeno lice dok mi to govori.

Vrijeme je prolazilo, ali prodavačica golubica se nije pojavljivala.

Najednom se sa ulice začu strka i galama. Pojaviše se i stražari na

konjima, koji su vukli neke vezane ljude. U vrt uđe čovjek i pozdravi

ljude za jednim od stolova. Izraz njegovog lica je bio neizreciv.

Pogledao je značajno u mene, prije nego što se obratio poznanicima za

stolom.

– Našli su odbjeglu Kanzahovu robinju. Zamisli, prodavala golubice

na pazaru. Kanzah je odlučio da je odmah proda. I nju i njezinu

sestru. I uz to još jednog momka koji im je pomagao. Momak je dobro

izubijan, ali oporavit će se. Dat će ih budzašto. Kanzah voli svoj mir.

Jeste li mušterije?

– Da pogledamo? – reče jedan.

Ustadoše svi. Prije nego što su izišli iz vrta, onaj što je dotrčao s

viješću, okrenu se i pogleda me značajno još jednom.

Prebirao sam njegove riječi u svijesti. Našli su odbjeglu Kanzahovu

robinju. Zamisli, prodavala golubice na pazaru. To nije moglo biti

slučajno. Ništa se u posljednja dva dana ili možda i duže ne događa

174

slučajno! Pošao sam za njima, potajno se nadajući da nije u pitanju

moja prodavačica golubica.

Bila je ona.

Kad je počelo cjenkanje, nekako nevoljno, stajao sam pozadi. Činilo se

da svi prate šta ću ja učiniti. Prva je na prodaju bila moja prodavačica

golubica. Šutio sam. I gledao. A onda sam se uključio. I skupina

okupljenih najednom je oživjela. Bila je to prava trgovina, pravo

nadmetanje.

Šta da kažem? Nije prošlo mnogo kako sam se vratio u Al Iskenderiju,

a imao sam još dvije žene. Zejnebu i Ajnuš–Šemsu. Tako se moja

koliba u mrtvom selu pokraj Nila pretvarala u mali harem.

Nisam zaslužio da mi svjetovi tek tako otvore svoja vrata.

Morao sam naučiti.

Morao sam mnogo toga naučiti.

Nema puta kroz gomilu.

Put je moguć samo kroz duge hodnike samoće. Kroz hodnike

Dvostrukog Labirinta.

I kad se ukaže put kroz gomilu, na kraju se uvijek pokaže lažnim.

Znano je to svima, a ipak su tako rijetki oni koji uspijevaju odoljeti

njegovoj dopadljivosti i zavodljivosti kad se prijetvorni put u svoj

svojoj slavi i blistavosti otvori pred njima.

175

Kad već živimo u svijetu obmana, zašto te obmane ne bi bile

veličanstvene.

Rijetki su koji ne pomisle tako na početku Staze lažnih dragulja.

I hode dok ne shvate krv u rubinu.

Dok im se znoj ne skruti u oblik za koji misle da je safir.

Došao sam u selo pred samo jutro.

Prva svjetlost koju vidjeh odbila se od mrtvih očiju starca što je ležao

nauznak.

Posječen.

U kolibi je ležala mrtva i moja prodavačica golubica. Zejneba. Prije

smrti je očito bila obeščašćena.

Njene sestre Ajnuš–Šemse i Munire Moire nigdje nije bilo.

Ni Gamala Sakarija nije bilo.

Pretraživao sam sve uokolo, ali ništa se nije moglo otkriti. Ostali su

samo tragovi konjskih kopita i tragovi neke kočije. Veliki je broj

konjanika dojurio u napušteno selo. Kao da su očekivali otpor. Kao da

je u pitanju bilo nešto daleko značajnije nego što sam mogao domisliti.

Tad sam shvatio da je teški i neiskazivi miris koji napada nosnice iz

močvare u kojoj raste papirus zapravo miris smrti.

Ovaj zločin je mogao učiniti samo gospodar Ušća. Ili razbojnici. Ali i

razbojnici su, koliko sam znao, pripadali njemu.

176

Posrnuo sam kroz pijesak, zaputio sam se u srce Pustinje.

Nisam jeo. Nisam pio. Obnevidio, jedne noći, kao da me vodila

nevidljiva ruka, pronađoh pećinu.

Sažvakao sam neki vlažni cvijet duboko u njenoj utrobi i onesvijestio

se.

Nakon četrdeset dana moj se tespih noći rasprsnuo. Brojevi su se

rasuli u zvijezde, zvijezde su se uobličile u nepoznate harfove koje

nisam mogao pročitati.

Ležao sam u svojoj pustinjskoj pećini posve nemoćan. Mrtvo tijelo od

kojeg se duša još uvijek ne rastaje. Lebdi iznad tog napaćenog,

smorenog tijela i gleda, bez gađenja, ali i bez nježnosti.

Preko puta mene čuči lešinar i radoznalo gleda u mene.

Gledamo se.

Doista se gledamo. On ne gleda u mrtve, sklopljene oči tijela koje leži

na tlu, gleda u mene koji gledam, a koji sebe nisam svjestan. Hoćeš li

mi dopustiti da pojedem tvoje tijelo? govori njegov pogled posve

uljudno. Tebi više ionako nije potrebno. Ti odlaziš, kao što vidim, žao

mi je što ja još uvijek ne mogu s tobom...

Ne bojim se njegova oštra kljuna. Ne bojim se njegova pogleda.

Nespokojan sam zbog samoga sebe. Nespokojan sam, jer još ništa ne

razumijem. Zar sam živio dosad u ovoj izmučenoj napravi od mesa

177

koja mrtva leži pred mojim pogledom. Zar nije to najveća zabluda?!

Ali... dosjećam se... nije li i to tijelo osjećalo svijet pokraj, svijet izvan i

svijet iznad... i... tad... kao da me neko dotaknu... blago poput

sjećanja... pokušao sam se okrenuti... ja... zrak... ne znam šta sam

bio... siguran sam bio u onom trenutku, trenutku nad trenucima, da je

to bio njen smiješak...

Strašan bol propara mi utrobu. Odgurnuh rukom, zaprepašćen

njenom snagom, lešinara koji se ugnijezdio na meni i zabio svoj kljun

u mene, otkinuvši mi komad mesa. On odskoči, zaprepašten i istetura

iz pećine, a zatim uzleti na stijenu pokraj ulaza i zagleda se u mene,

mrtvaca što se podiže i traži neki kamen da ga udari.

Daleko si ti od vrata, daleko si ti od puta prezrivo je govorio njegov

pogled.

I odletio je.

A ja sam oteturao do izvora, gdje sam popio gutljaj vode i onesvijestio

se.

Bila je to neka tamna odaja, odaja sa ogledalima.

I nisam u njoj bio sam.

U mraku, u noćnim ogledalima bljeskala su neka lica, izopačena do

raspadanja, kao da ih je rastočila truhlost duše i iz njih, iz ogledala

dopirao je neki neshvatljivi smrad, smrad koji je okivao moj mozak.

Odmakni se! Odmakni! Upozoravao me neki glas. U ogledalu iza

178

mene bljesnula je svjetlost. U toj svjetlosti kupalo se neko lice i ja

prepoznah dalekim nekim pamćenjem svoga učitelja Čolaka, ono što

sam doista mislio o njemu. I bio je to on. Vidio sam to u svjetlosnoj

prodornosti pogleda kojim me je pridržao da ne padnem, kojim je

zasjenio odvratna lica u tamnim ogledalima.

Ovo su džehennemska i džennetska ogledala pomislih. Onako kako ih

je opisao lucidni i dobri Ibn Tufayl perom svojim prosvijetljenim. Sve

je zaista kao u Živom sinu Budnoga.

Ali otkud ogledala na zemlji...

Otkud u ovoj pustinji?

Gdje sam to ja?

Gdje...

Iznad mene je stajao posve u crno zamotan čovjek. Samo su mu se oči

vidjele. Je li to doista bio čovjek što me tako ispitivački promatrao?

Iza njega ih je bilo još. Naslućivali su se među stijenjem kao sjene u

uskim ulicama. Iz nosa poput kljuna začu se nekakav zvuk, a oči se

usredsrediše na nešto u mojoj ruci.

I svjetlost se probi kroz tijelo tog čovjeka kao da ga je neko odgrnuo

poput zavjese.

Šta je vidio? Šta mi je to u ruci? Naslućivao sam ali nisam mogao

okrenuti glavu.

179

A onda se dosjetih i ruka, vjerna moja ruka, tek što se vratila iz

mrtvih donese mi pred oči onaj tespih od zelenog kamenja. I tek tad

vidjeh, nakon toliko dana i noći, da kamenčići nepravilnog oblika od

kojih je bio sastavljen nisu slučajno pronađeni oblici nego oštro i

grubo, ali pažljivo izrađeni likovi, glave zapravo, nekih neobičnih

bića.

Prva glava na tom demonskom tespihu–netespihu bila je glava

Lešinara!

A onda sam sve zaboravio.

Klečao sam dlanova okrenutih nagore. Prijateljska daleka svjetlost

sagnula se da me osmotri i optakala svojom blagošću i spokojem.

Najednom sam osjetio žestoku bol u dlanovima.

Neka svjetlosna ruka iščupala je kandže i nokte šejtanske koji su bili

duboko prodrli kroz moje dlanove u moju krv, u moju dušu. Bilo je to

kao da je neko izvadio čep na ćupu u kojemu su zatočeni nečisti džini i

svakojaka druga pogana bića. Poput vodoskoka strujala je i prskala

uvis nevidljiva prljavština iz mene, rastakajući se u beskrajnoj plaveti

kao nečist u moru.

I tek tad mi ispade sablja iz ruke.

Sablja koju sam ostavio prije toliko vremena.

Pogledah svoje dlanove. Bili su čisti.

180

Kad ih primaknuh svome licu i ponovno okrenuh nebu, nešto je bilo

na njima. Nešto čisto.

Plakao sam. Suze su mi se kotrljale niz lice a da to nisam ni osjetio.

Nedaleko od mene stajali su neki ljudi. Nisu izgledali neprijateljski.

Kad im okrenuh svoje lice, oni padoše na koljena. Molili su se.

Jedan od njih dotaknu knjigom moje čelo orošeno znojem i pijeskom.

– Prijatelju – više pomislih nego što sam uspio izgovoriti.

– Mislio sam da si preselio – odgovori on glasom koji me je podsjećao

na nešto daleko i davno… vidio sam višnju u smrznutom bijelom

beharu iz čije krošnje padaju na zemlju goluždravi mali vrapci… čuo

sam glas učitelja… čuo sam smijeh učenika…

– Dugo si putovao s one strane – reče glas ponovno.

– Dugo – odgovorih.

– Neka – osmijehnu se Gamal Sakari u čije sam lice sad gledao

otvorenih očiju. – Priče dolaze kasnije.

Potom su me ljudi koji su stajali oko nas, na njegov znak, s velikim

poštovanjem posadili na konja i poveli u veliku pješčanu tvrđavu.

Bio je to početak najčudnijeg zatočeništva u mom životu.

– Ovo je zabranjeno mjesto – reče Gamal. – I zaboravljeno – nadoda s

neobičnim osmijehom.

181

Pred nama je bilo nešto nalik na pješčanu tvrđavu. Pijesak je gutao

odavno njeno obličje i usisavao je u sebe, tako da je ličila iz daljine na

dinu. Utoliko je bilo veće iznenađenje kad bi čovjek ušao kroz njena

vrata i odaje.

Sjetih se tad da mi je Čolak govorio kako je pustinja puna skrivenih

mrtvih gradova. Koliko je samo priča o njima u dugim

pripovjedačkim noćima Ušća i dalekih gradova Istoka. Učinilo mi se

da se vraćam u jedan od tih gradova, u odaje kroz koje sam prolazio

dok sam ležao bez svijesti u pećini.

– Ovdje su oni koji znaju vrijednost brojeva.

Nisam u tom trenutku na njegovu izjavu obratio pažnju. Možda sam

bio previše umoran. Tek mi je kasnije sinulo.

Ne znam koliko sam vremena proveo na tom zaboravljenom mjestu

kojega su zvali Ruža od pijeska .

Znam samo da je vrijeme tamo bilo jedna od najbezvrijednijih stvari

koje postoje.

Jednog su se jutra skupili svi stanovnici Ruže od pijeska. Šutke su

stajali i čekali.

Opraštali su se od mene.

Nisam ih odmah razumio. Onda su počeli odlaziti. Svaki mi je od njih

ostavljao neki znak u sjećanju. Činili su to nježno, ali odlučno.

182

I Gamal je bio s njima. Ostao je posljednji.

Najednom je kleknuo i poljubio mi stopalo.

Osjetio sam njegove suze.

I to je bio kraj.

I onda je vrijeme opet krenulo svojim zaboravljenim stazama.

Čini se da sam u danima što su slijedili živio život nekog drugog.

Kažu da su me napokon našli beduini u pijesku i odveli do jednog

trgovišta kojem su se bili zaputili.

Tu su očito ubrzo sklopili dobar posao.

Bio sam otvorio oči i došao sebi upravo u trenutku kad su me posjeli

na kamilu.

Kad su vidjeli da sam dobro vezali su mi oči.

Potom smo se spuštali niz dine i ronili kroz nepregledne bregove od

pijeska sve dok se pred nama ne ukaza mala oaza s nekoliko šatora.

Tri jahača na kamilama dođoše nam ususret, kao da su nas iščekivali.

Poravnaše se korak–dva ispred nas i stadoše kao ukopani.

Jedan od onih što su me vodili spretno mi razveza ruke i udari moju

kamilu koja učini nekoliko koraka naprijed. Nepomični jahači na

183

kamilama oživješe, opkoliše me i usmjeriše prema šatoru. Jedan od

njih, strogo ali ne i neljubazno, pokaza mi da sjašem i uđem u šator.

U prvom trenutku nisam vidio ništa. Mrak me posve zaslijepio kad se

krilo šatora sklopi iza mene. Nečija snažna ruka, nježno ali odlučno,

natjera me da kleknem. Stisak najednom oslabi i ja ostadoh sam, na

prostirci usred šatora čija je unutrašnja svjetlost naseljavala moje oči.

Klečao sam ispred stolića na kojemu je sjedila neka žena prekrivena

lica.

Izgledalo je da je visoka položaja. Možda vladarica ovog dijela

pustinje.

Tako sam mislio.

Žena mi rukom dade znak da ustanem.

Ustao sam.

Osjećao sam najednom njeno uzbuđenje, njeno šumno disanje.

Okrenula se i pljesnula rukama. Začas su mi donijeli jastučić na koji

sam sjeo i stočić s jelom i pićem.

Nijem, nisam se usuđivao dotaknuti ništa.

– Jedi i pij. Uvijek sam te voljela gledati dok jedeš – reče glas iz

nevidljivih usta od kojeg sav uzdrhtah. Riječi talijanskog jezika čudno

su odzvanjale u tom šatoru.

Zaprepašten zaustih da nešto kažem, ali ona stavi prst na usta i

pokaza mi da jedem.

Začas sam očistio činiju i iskapio čašu ružina soka.

184

– Poznaješ li mog prijatelja Torquata Tassa? – zapita me kad sam se

zasitio.

Kako je to bilo davno, kako daleko...

– Ne – iznenadih se kad joj odgovorih također na talijanskom. –

Mislim da nisam ni čuo za nj.

– Čudnovato. Bila sam sigurna da je bio na vrtnoj zabavi za vrijeme

karnevala?

– Možda onaj napasni konj? – bubnuh.

– Torquato? – nasmija se ona i odmahnu rukom. – On je tužan i

blesav, baš kao i ti. Vjeruje u vječnu ljubav. Takvi se ne oblače u

pastuha, bar ne često, zar ne?

Zaprepastio sam se kad sam čuo te riječi. Kako je to Moira ili ko zna

kako se sad zvala mogla zaključiti.

– Pitaš se kako znam. Ne razbijaj glavu. Žene vide sve u muškarcu. To

nam je dato rođenjem. Neke od nas svoje znanje upoznaju, druge ne.

Ti si bolestan zbog jedne žene i zato si za sve druge žene zatvoren. To

je nepravedno. Možda ti pomalo i zavidim, iako je to tvoja velika

greška. Njoj ne zavidim, na nju sam srdita, kose bih joj počupala da je

vidim...

– Mrtva je... – rekoh.

Ona ušuti. Iznenađena, činilo se. Tad reče nešto što me je zaprepastilo.

– Nepobjediva suparnica.

185

Ni riječi o događajima u mrtvom selu. Bilo joj je teško da o tome

govori. Ali znao sam da će se priča u jednom trenutku sama otvoriti

preda mnom.

I ona je znala.

Zato je šutjela.

Te noći sam bio u bijeloj tvrđavi, na vrhu grebena, kojeg je pijesak

tako uglačao da se sjajio poput dragog kamena.

Odaja koju su mi dodijelili gledala je u avliju, popločanu bijelim

kamenjem, istim onim od kojeg je bila sagrađena tvrđava. Nasuprot

prozoru bila je bijela džamija koja je na vrhu bila pokrivena

metalnom kapom što je odsijevala zlatnim sjajem. Taj vrh završavao

se metalnim krugom u koji se spokojno smjestio okrugli, zlatni mjesec

i virio u moju odaju.

Sjedio sam i gledao ga zatočenog u prstenu džamije.

Među knjigama koje pronađoh u toj odaji bila je i jedna od meni

najdražih. Ibn Arabijevi Dragulji.

Prelistavao sam je svu noć i čitao. Sjećao se. I gledao samog sebe kao

izgubljenu tačku u tom tekstu, tačku koja nikako ne može pronaći

svoju pravu rečenicu.

Nisam ni osjetio kad je ušla Moira. Činilo mi se da njeno trenutno ime

posve odgovara ovom mjestu i ovom trenutku.

186

Samo me je gledala.

– Ne boj se – rekla je. – Ti ne riskiraš ništa, a ja sve.

Nasmijala se.

– Jadno je to moje sve. Nagib je gospodar ovoga pustinjskog zamka,

gospodar pijeska i vode, gospodar zvijezda koje se mogu vidjeti od

Krokodilskog puta do Bikovog oka. Nagib je gospodar, a ja sam

Nagibova žena. Velika gospodarica do maločas. Jer maločas je Nagib

doveo novu ženu. Znaš, imam svoju kuću u gradu, ali ovdje se osjećam

bolje.

– Zašto stavljaš sve na kocku?

Pogledala me čudno, čudno.

– Suđeno nam je izgleda da služimo jedno drugome.

Zašutjela je i gledala me pažljivo. Bilo je u tom pogledu zadovoljstva

ali i neiskazive nježnosti.

– Opet je na meni red da budem gospodar. Ali ovaj put te oslobađam.

Sve se na ovom svijetu umori. Čak i žudnja.

Volio sam je u tom trenutku.

– Zar te je ta žena posve zasjenila?

– Misliš da žalim zbog toga? On je sad njen dimnjačar – nekako

pakosno reče Moira i dodade – A dimnjak joj uvijek tinja i pun je

zapretane vatre. Ali sve ima svoj kraj. I za njega i za nju. Ona nikad

187

nije istinski uživala u njemu a njemu će na kraju dojaditi njena lažna

strast, njen čađavi strah.

Sjetih se nadimka Ahmeda Ajana u Gradu Mora i osjetih stid.

Moira me pogleda i, kao da prepozna moje misli, pocrvenje.

– Nikad ne znamo – reče odsutna pogleda, zagledana u ništa, samo da

ne gleda u mene – nikad ne znamo kad će nas naše vlastite riječi

dočekati u zasjedi.

Uzdahnula je duboko, kao neko ko se kaje za sve što je u životu učinio.

– Ali, ti mi ne zamjeraš, zar ne, dobri moj Bagatellino.

Rekla je to s takvom nježnošću da sam bio ganut.

– Šta ćeš sad, Moira?

– Ne znam – odgovori ona vedro – Možda ću na Tibet... Čula sam da

tamo žene imaju po četiri muža... A možda ću i ostati. Gospodarica

ostaje gospodarica čak i kad se neko vrijeme prividno povuče. Samo je

pitanje časa kad će on doletjeti ovamo...

Svitalo je kad je izišla.

Glava mi utonu u jastuk od ptičijeg pjeva i mirisa.

Mjeseci su prošli, a onda sam se opet zadesio u račvastom ušću

krokodilske rijeke, tamo gdje se pod noćnim svjetiljkama papirusa

188

zbiraju priče Istoka. Bio sam sasvim blizu mjesta gdje je slavljeni Amr

ibn al As podigao svoj drugi sudbinski šator.

Ispod njegovih čadora nestajali su i nastajali gradovi.

I priče.

U posljednjoj noći ramazana sastali su se najbolji pripovjedači da

počnu pričati svoje priče. Pripovjedača čiju priču proglase najboljom

od Ramazanskog do Kurban–bajrama očekivala je velika nagrada.

Govorkalo se da iza te nagrade stoji žena gospodara Nagiba, uz

Kanzaha najmoćnijeg čovjeka u Misiru.

Jedan je pripovjedač pričao priču o nekom dervišu iz dalekih krajeva

što je došao u glasoviti grad Al Iskenderiju da dotakne u njemu i u Al

Kahiri put velikog Kurtubljanina i nastavi tim putem sve do mjesta

gdje se sve svjetlosti svijeta spajaju u Crnom Kamenu.

Noć je mirisala na stari papir i isto su tako mirisale riječi koje je

izgovarao pripovjedač.

Nisam poznavao pripovjedača. Ali činilo se da je on poznavao mene.

Iz svake njegove riječi izbijalo je nešto poznato, nešto što me doticalo

poput sjećanja.

Taj je čovjek pričao moj život.

Ili se to tako samo činilo jer se stvari na ovome svijetu ponavljaju

beskrajno, prividno bljeskajući i zvečeći drukčije, što nas samo

189

zavarava, kao hrpa jesenjeg lišća, snijeg ili odron na putu, ali smisao

puta se time ne mijenja. Put je put bez obzira kakvim se činio nama.

Naravno, to znaju samo oni koji su put bar jedanput prošli.

Nakon pripovjedačke večeri pozvaše me u kuću Plamena čaplja, kuću

Moirina muža. Čim sam je vidio, shvatio sam zašto je tako zovu. Na

tankim visokim bijelim i ružičastim nogama stajala je ptica od

alabastera čije se kameno perje zarilo purpurnom svjetlošću. Tu sam

prvi put vidio Moirina muža i gospodara. Nagiba. Prešao je pogledom

preko mene kao što bi pogledao mrtvu pticu na putu i nastavio

razgovor s turskim izaslanikom.

Onda je pljesnuo rukama i svjetlo se zamračilo.

Počela je predstava sjena koja me najednom podsjetila na nešto što

sam već gledao ali se nikako nisam mogao sjetiti.

Turski izaslanik je također bio oduševljen.

– Kako se zove ova predstava – zapita.

– Sablast koja tumara ili tako nekako – odgovori mu Moirin muž i

gospodar zadovoljno. – Napisao ju je jedan egipatski liječnik, jedan

naš čovjek dakle koji je volio i priče i sjene i svakojako drugo

predstavljanje života. Ime mu je bilo Ibn Danijal.

– Nisam znao – iskreno odgovori turski izaslanik koji je očito volio

umjetnički život.

190

– Nije to jedino što je napisao, zar ne? Kako se zovu oni drugi

komadi? – okrenu se Nagib nekome u mraku iza svojih leđa.

Začu se suzdržan ženski smijeh, a potom i odgovor.

–Rob ljubavi.

To je Moira, pomislih. Pobijedila je svoju suparnicu

– Čini mi se da je tek to prava stvar – iskreno uzdahnu turski

izaslanik.

– Duge su i čežnjive naše noći. Stići ćemo i do Roba ljubavi –

osmjehnu se Nagib. – Zar da samo obična svjetina uživa u tim

predstavama. Osim toga, oni sve to iskvare. Kao što sve iskvare. A

otkako je Tuman obješen na kapiji Al Kahire ovako nešto se nije

moglo vidjeti. Čak ni mnogo ranije.

– Izgleda da ti je žao što smo ga objesili? A i zavrijedio je kad je

zabranjivao ovakve stvari – reče pomalo uvrijeđeno, ali otresito i

posprdno turski izaslanik.

Nagib se ugrize za jezik.

– Ne branim ja Tumana. Ni Tumana ni staroga Kanzaha, ne branim

ni Misir. On se uvijek sam branio i na kraju će se uvijek i odbraniti.

Žao mi je samo ovoga naroda uz Nil koji je ostao bez duše. O tome ja

govorim. I o Ibn Danijalu koji je gotovo posve zaboravljen.

– I ja o tome govorim, Nagibe, ali ti me izgleda ne želiš razumjeti –

lažno ponizno, s pritajenom prijetnjom zapravo šaptao je turski

izaslanik.

191

Nagib odluči da će razgovor na ovu neprijatnu temu nastaviti sutra,

ako ga ikad i nastavi, te se nasmija i podiže pehar u obliku plamene

čaplje.

Plamena čaplja u ruci turskog poslanika već je čekala podignuta

kljuna.

A onda su sjene poludjele.

Govorile su o jednom dervišu koji se zaputio na hadž, ali ga je njegova

nespokojna i nečista duša zavodila sve dalje i dalje, tako da je

neprestano išao granicom velikog kruga u čijem je središtu bio Crni

Kamen. Kao da mu je ulazak u taj krug bio zabranjen.

Oni koji prolaze tek stopalima, kostima svojim i mesom, njima je put

otvoren, jer oni ne idu nigdje i oni ne vide ništa, osim svoje opsjene

koja ih dočekuje gdje god pristignu. Oni čija duša putuje u kočijama

tijela zapinju na svakom koraku i kruže naokolo sve dok im duša ne

pronađe usku stazu i njome se počne približavati polahko, korak po

korak kružeći, središtu svoje žudnje. Nijedan korak na tome putu nije

bez teškoća.

– Ovo nije napisao Ibn Danijal – rekoh iznenađeno i uvjereno.

– Nije, nije – nasmija se ženski glas iza mene.

– Možda je onaj iz Mursije?

Glas je bio Nagiba ibn Ahmada.

192

– Koliko ja znam, on je u ovome gradu skoro glavu izgubio.

– I ti misliš da je to bilo zbog ljubavi? – nasmija se Nagib ibn Ahmad.

– Bilo je zbog ljubavi – ne znam zašto ali rekoh ja.

Nagib ibn Ahmad me pogleda iznenađeno. Turskom namjesniku

uznemiri se tespih u rukama i on reče gotovo bolno:

– U pravu je derviš. A tekst ovih sjena kao da je pisao Sultan Al–

Arifin.

– Možda i jeste – odgovori zagonetno Nagib ibn Ahmad. – Možda i

jeste. Aš–šayh Al–Akbar je neko čije riječi običan svijet razumije

samo kad ih vidi kako lepršaju poput sjena.

– Doctor Maximus – pridoda ženski glas iza mene i zahihota mi se u

uho, nježno i lascivno.

– Postoje ljudi koji vjeruju, vjeruju svemu što govore govornici.

Postoje i oni drugi koji vjeruju samo dokazima. Kažu da imaju i treći.

Oni koji dokaze prepoznaju.

To je govorio Nagib ibn Ahmad.

– S tim bi se složio i Ibn Rušd.

Rekoh to ne misleći.

– Ko?

Zapitao me to nekako neobično. Posve neobično, ali to sam shvatio tek

kasnije. Tek kasnije mi se njegovo lice učinilo neobičnim. Kao da

nikad ranije nije bio čuo za Ibn Rušda.

193

– Ibn Rušd kažeš?

– Ibn Rušd – odgovorih ja.

Jednako je tako s čitanjem – pomislih za sebe. – Postoje oni koji čitaju

i ništa ne razumiju. Oni su najbrojniji. Postoje oni koji su pročitali i

misle da su razumjeli. Oni su najopasniji. I postoje oni koji

razumijevaju i ne prestaju čitati svoj vlastiti tekst. Oni su

najdragocjeniji i najrjeđi.

Razgovor se protegnuo do duboko u noć. Toliko duboko da se na

kraju te noći pojavilo svjetlo. Odnekud iz pustinje, odnekud iznad

kamenih gromada što su se skupljale oko Grada kao skamenjeni džini

kojima je zabranjeno ući u Grad.

Turski namjesnik je izgledao napet.

Pogotovo kad se razgovor poveo o dokazima. Prepipavao se po tajnim

džepovima kao da u njima traži dokaze koje je izgubio. Nije ih

očigledno bilo moguće naći. Dokazi su se skrivali na nekom drugom

mjestu. Očajnički je u jednom trenutku pogledao na mene. Kao da ja

mogu riješiti sve njegove probleme.

Nagib ibn Ahmad tad spomenu Poslanika.

Namjesnikovo lice se ukruti kao da je sam Poslanik tu i sprema se da

ga ukori.

194

– Tri stvari od ovoga svijeta među svim onim što je po naravi

trostruko Njemu su bile naročito drage to jest žene, miris i radost

vlastitog oka pri molitvi.

– Zašto baš te tri? I zašto baš tim redom? – gotovo jauknu Namjesnik.

– Sultan Al–Arifin ima odgovor – rekoh.

Turski namjesnik me pogleda u čudu.

Nagib ibn Ahmad je gledao mrko ali ne bez radoznalosti.

– Spomenuo je žene na prvom mjestu, a molitvu na posljednjem stoga

što žena čini sastavni dio muškarca, s obzirom na svoje porijeklo, koji

ju je očitovao i stoga što čovjek mora najprije spoznati svoju dušu,

kako bi, potom, mogao spoznati svoga Gospodara…

– Neki su to posve krivo shvatili – najednom ledeno reče Nagib ibn

Ahmad.

– Kako to misliš?

– Zna onaj koji zna jer se na njega odnosi i zna Onaj koji sve zna.

Gledao je ravno u turskog namjesnika i pažljivo uperio kažiprst u nj.

– Mislio si da se neće saznati?

– Šta to govoriš? Kako se usuđuješ?

Nagib ibn Ahmad mu okrenu leđa.

Kroz velika vrata uđe čovjek u sjajnoj odjeći i raširi ruke. Četiri

vojnika su išla za njim.

195

– Čitaču Sultana Al–Arifina, ovo je veliki trenutak – obrati mi se

Nagib ibn Ahmad – predstavljam te novom namjesniku Egipta koji je

netom stigao.

Pređašnji namjesnik nije ni shvatio šta se događa a ona četiri vojnika

su ga pograbili i izveli iz prostorije. Baš dok smo mi koračali prema

trijemu. Jer je na njemu ljepše sjediti kao što je govorio Nagib ibn

Ahmad.

Lažni slastičar iz Anadolije stajao je gol i drhtao u jutarnjem

povjetarcu iako nije bilo hladno. Gledao sam ga zaprepašten, a potom

sam pogledao u Nagiba ibn Ahmada koji me je gledao pažljivo i čudno

se smiješio.

Izvio je obrve u nešto što je trebalo da znači “I?”.

Šutio sam.

– Sve dođe na svoje – napokon reče on. I pokaza rukom nešto što mi se

učini nedvosmislenim dokazom.

Najednom mi je bilo žao slastičara.

– Možda je sve ovo greška? – rekoh. – Možda čovjek nije svojom

greškom kročio u zabludu?

– Izvučena sablja se ne povlači tek tako – prijeteći reče on.

– Nisam je ja izvukao.

– A ko nego ti? – odgovori on podsmješljivo.

Pokušavao sam shvatiti šta to želi reći.

196

– Sad ću ti pokazati razrješenje jednog filozofskog čvora. Kako nešto

što je postojeće prelazi u stanje nepostojećeg. Nije li tako, Ibn Rušde?

Slastičar čije je to izgleda bilo ime osmjehnu se nekako blesavo i to je

bio posljednji njegov osmijeh na ovome svijetu, posljednji osmijeh u

stanju postojećeg.

– Zar nisi rekao za nj da je mislilac?

– Rekao sam za Ibn Rušda.

– Čuo si. On je Ibn Rušd.

– To je samo ime.

– I riječ je samo riječ. Bez obzira stajao iza nje Ibn Rušd ili Ibn Arabi

ili ne znam ti već ko.

– Čak i Onaj koji zna?

– Onaj koji zna sama je Riječ i njemu nije potreban potpis.

Tu sam ušutio.

Ništa se više nije moglo učiniti. Ni za riječ Ibn Rušda, a još manje za

nesretnog lažnog slastičara iz Anadolije koji je na svoju nesreću imao

filozofsko ime.

– Nisi ni bio svjestan da si izvukao sablju. Ali ta sablja je pravedno

posjekla. Ne govori više. Neka se završi na tome.

197

Ionako sam šutio i riječi Nagiba ibn Ahmada odronjavahu se u moju

šutnju poput prekinutog tespiha u kojemu je očito bila neka još uvijek

nedokučiva tajna koja je sad jasno stajala u mojoj svijesti poput

tamnih zatvorenih vrata od mjedi iza kojih bije hladnoća.

– Da nije tebe ne bih ni otkrio šta njih dvojica spremaju. Srećom, ta je

priča završena. Ostaje još jedino da mi daš tespih.

Pogledah ga iznenađeno.

– Čudiš se? – reče – Ne čudi se. Tespih je moj. I priča o njemu je moja,

ali o tom nekom drugom prilikom…

Iz grla čaplje začu se krik.

Sva je uzdrhtala i njen alabaster je gorio u vatri. Muk je prekrio sve.

Kao da je bol toga krika zarila nespokoj u duše svih prisutnih.

Čak se i novi namjesnik uplašio.

Smiješio se jedino Nagib ibn Ahmad i to ne licem nego brkovima, koje

je u jednome trenutku čvrsto uhvatio kažiprstom i palcem kao da će ih

iščupati od uzbuđenja.

Tako smo stajali sve dok nas ne dotaknu iskren i čist glas iza naših

leđa. Glas se uspinjao u nebo i natapao potom naše duše poput noćne

kiše.

Činilo se da na bijelu endelusku džamiju odakle je dopirao glas slijeću

meleci, jedan po jedan, i smještaju se na njenim kubetima da bi bolje

198

čuli glas koji im je dodirivao krila i od kog su krila čežnjivo

podrhtavala.

Mnoštvo malehnih a teških bića objesilo se o moje vjeđe.

Sklopio sam oči.

I onda vidjeh lice Čovjeka–šakala. I prepoznah ga.

I vidjeh lice Lešinara.

Prepoznah i njega.

Vidjeh potom Geparda.

I Krokodila.

I Zmiju.

I Mačku.

I Guštera.

I Kamilu.

I...

Oživjeli šejtanski tespih okruživao me sa svih strana. Ali nešto ga je

priječilo da me proguta. Negdje oko mene bila je moć koja je to

priječila.

Ili u meni.

Prijeteći šakalski smiješak Nagiba ibn Ahmada potamnje u istom

trenutku kad sam pomislio da je moć možda u meni.

199

Bila je to znači istina.

Nagib ibn Ahmad odstupi, isuka sablju i pokaza njome na mene.

Zvjerska lica na ljudskim tijelima nasrnuše na me, ali se odmah i

zaustaviše.

Nešto ih je zaustavilo.

Korak ispred mene.

Tik ispred mojih očiju.

Nasmijao sam se i čvrsto stisnuo tespih u svojim rukama.

Oni koji su izišli iz njega istopiše se u nespokojnim sjenama Plamene

čaplje.

Jedino je Nagib ibn Ahmad sjedio gledajući me mahmurnim

pogledom kao da pokušava pogoditi moje tajne misli.

Nasmiješio sam se.

Sjetio sam se nečega. Jednog davnog događaja. Mislio sam da sam ga

potpuno zaboravio.

– Šta je za tebe cvijet? – reče Čolak.

Bio je okrenut leđima nama, naslonjen na rascvalu višnju ispod koje

smo sjedili i slušali ga.

200

Nije mi bilo jasno kome je upućeno pitanje. I drugi oko mene su se

zgledali. A obratio se samo jednome među nama.

Kad ne znaš o kome je riječ, prvo se obrati sebi; sjetih se davne

učiteljeve rečenice. I doista, dok su se radoznala lica okretala ka meni,

vidjeh u svojoj ruci cvijet, modri, koji sam iščupao iz trave nedaleko

od mjesta gdje sam sjedio.

Zbunio sam se. Kako je Čolak mogao vidjeti moj pokret netom

načinjen?

– Šta je za tebe taj mali modri cvijet?

– Ništa doli cvijet – odgovorih.

– Šta vidiš u njemu? – nastavi on i okrenu se. Gledao me je ravno u

oči.

– Vidim njegov oblik, njegovu boju, osjećam njegov miris...

– Vidiš li ga doista?

Nisam razumijevao kamo vodi ovo ispitivanje.

– Vidiš li ga doista? Vjeruješ li da ga vidiš? – ponovi on svoje pitanje.

Bio sam posve zbunjen.

On se okrenu od mene i nastavi svoju priču o vjeri.

– Čim tražimo dokaze za nešto što vidimo, znači da to ne vidimo

doista...

Kako je on mogao vidjeti, mislio sam kasnije. Bio je leđima okrenut.

Zar je on vidio doista? Naravno da jeste odgovorilo je nešto u mojoj

svijesti. Čolak je vidio i ti to znaš.

201

Kao što ti sada vidiš.

Kao što ja sada vidim.

Skrivao se duboko u mojoj podsvijesti jedan malehni modri cvijet koji

je sad naglo izdigao svoju glavicu iz tame.

I smiješio se.

Cvijet se smiješio.

Osmijehom koji sam toliko puta vidio na licu svoga učitelja Čolaka.

I vidjeh u cvijetu pticu što je rasla i širila svoja krila.

Vidjeh Sulejmanovu pticu.

Vidjeh pticu Simurg.

202

S Kule na hridi prhnuli su snovidi gavranovi

203

Gol do pojasa, počeh se pljuskati hladnom vodom. Nikad nisam bio

bogatiji, nikad rasipniji.

Najednom osjetih kako se ta topla studen zavlači unutra, u mene, i

kako otvara neku davnu, duboku studen od koje se sav ukočih.

Ledena sablja mi se zarila u leđa i nisam mogao ni dahnuti, niti se

pomaknuti.

Ibrahim, koji je namještao nešto na svom konju, okrenu se i,

pogledavši u mene, uozbilji se, priskoči, zgrabi me za ramena i posjede

na kamen. Ona ledena sablja sijevnu još jednom i presiječe mi dah.

Umalo nisam glasno jeknuo. Ibrahim protrlja nešto na mojim rukama

što su odrvenjivale i bi mi bolje. Huknuh.

– Tuareška sablja... – promrmlja Ibrahim.

Kroz sjećanje mi sijevnu jedan trenutak, trenutak kad sam zadobio

udarac sabljom s leđa i, da se konj nije pomjerio, projurio bih zajedno

s njim kroz vrata ovoga svijeta i uskočio u iščekujući mrak.

Ibrahim tad nije bio sa mnom. Ne u tom trenutku. Kako je onda

mogao znati?

– Svaki se ožiljak drukčije javlja – reče Ibrahim, kao da mi odgovara

na pitanje. – To me je u početku čudilo, ali poslije sam se naučio. Što

sam bivao stariji, skoro sam se radovao svakoj novoj rani,

razmišljajući kako će sijevati i tinjati u promjenama vremena, ili u

dokolici, kad se uležava, pauči i neumitno koti opasnost da čovjeku

204

postane dosadno. Tad se javi ovaj ovdje i kaže Očisti oružje, Ibrahime

ili ovaj Namiri i opremi konja, a ovaj ovdje Zahvali se Bogu što si još

živ i što tvoje čizme još koračaju ne bi li oči vidjele ono zbog čega si

ovdje...

Pogledah Ibrahima sa zanimanjem. Nisam očekivao od njega ovakve

riječi.

– Tako je to. To su nam darovi s kojima moramo živjeti.

Šutio sam i gledao ga. Izrekao je baš ono što sam mislio.

– Zar si u stanju da prepoznaš kako se javlja bol od oružja do oružja,

od udarca do udarca?

– Ponekad jesam, ponekad nisam. To kočenje koje sam vidio kod vas

nastaje samo od udarca sabljom u leđa, i to na određenoj visini. Vidio

sam to već nekoliko puta. A tako sijeku Tuarezi, u prolazu... Osim

toga, znao sam...

Zaista, bilo je sve tako jasno. I nepogrešivo. čudno kako o tome nikad

nisam razmišljao. Niti slutio da bi Ibrahim mogao tako nešto znati.

– Kako si postao konjanik pravde, Ibrahime? – zapitah ga jednom

kasnije. A bio je to trenutak koji ću uvijek pamtiti i bilo je gorčine u

mom pitanju. Možda bih to što sam izrekao tad, u tom kobnom času,

možda bih to i zaboravio da nije bilo njegovog odgovora koji me je

prenerazio. Zapravo, prvo se činio da me nije čuo, ali sam ga isuviše

dobro poznavao a da bih u to mogao povjerovati. Zato nisam ponovio

205

svoje pitanje, nego sam ga pustio da se i dalje zanima čisteći svoju

savršeno čistu i uglačanu sablju, od koje se nikad nije odvajao i bez

koje se, vjerujem, osjećao kao gol. Stajao sam bočno od njega kad sam

mu postavio pitanje, a zatim sam lagahno, kao zamišljeno (a uistinu

sam i bio zamišljen) zašao iza njegovih leđa. Tu sam zastao i

primijetio kako je Ibrahim uzdrhtao. Prividno se i dalje mirno bavio

svojom sabljom, ali mišići na leđima su mu podrhtavali kao u

uznemirenog konja. Nastavio sam koračati u krug i stao tačno ispred

njega. Trenutak je još bio pognut, zabavljen, vidio sam da se zbira, a

onda je polahko podigao glavu i pogledao me očima čiju sam

nepojamnost tek sad sagledao. Bio je to neki drugi Ibrahim, možda

čak i drugi čovjek. Zar jedno tako obično pitanje može nekog toliko

uznemiriti?

– Između konjanika pravde i konjanika zločina razlika je kao između

ove i ove strane, gospodaru – rekao je odlučno i prešao palcem preko

jednog i drugog blijeska svoje sablje, opasno se zadržavši na vrhu.

Njegov me odgovor iznenadio i uplašio. Uplašio sam se, ne znam zašto,

za Ibrahima. Ko je on ustvari bio? Šta je ranije radio? Šta li mu se

dogodilo? Zašto je njegov odgovor zvučao kao priznanje i

opravdanje?

Noć natapa kao tinta moju hartiju. Upalio sam svijeću, jednu, ali

hartija mi se i dalje čini siva, kao da će progutati, a ne prihvatiti slova

206

knjige što sam joj ih namijenio. Koračam po sobi kao neznalica, onaj

koji vara sebe, koji se nada da će u tom koračanju nešto smisliti, iako

osjeća prazninu u sebi, iako zna da je sve to tlapnja. Zastajem kod

prozora i gledam u noć, u nebo na kom se zvijezde pričinjaju poput

zlatnih slova, toliko svjetlijih od moje nemušte svijeće. Svjetlost!

Svjetlost! Potrebna mi je svjetlost, dosjećam se i vičem naglas, čega

postajem svjestan tek kad se širom otvore vrata i na njima se pojavi

Ibrahim sa devetovratim svijećnjakom u ruci. Na njegovom

skamenjenom, sablasnom licu igraju sjene, a blijesak koji unosi

svojom rukom, dragocjeni, potamnjuje najednom posve plavotamni

svod i utuljuje svjetlost zviježđa na njemu.

Od tog blijeska obnevidjeh u prvi mah, kao da sam odigao poklopac

sa sunčeve sehare. Kad se prenuh, Ibrahima više nije bilo u sobi.

Nestala je i ona mala svijeća što je dotad čamila na stolu. Ili je i bila

tu, ali je njenu jadnu svjetlost posisao moćni svijećnjak sa svojim

debelim svijećama nalik na zdepaste, mogulske munare. Najavio se

neki nepoznati, sićušni bajram u mojoj sobi i samo su još bili potrebni

ljudi koji tek što se nisu pojavili, sasvim mali, i zaputili ka tim

svjetlosnim munarama na mom stolu, ususret molitvi i ususret

prazniku.

Ali, ljudi se nisu pojavljivali. Ni mali, ni veliki. Ni vidljivi, ni nevidljivi.

Ista moja hartija, što se od sive sad prometnula u posve bijelu, s

bljeskovima žutila i što se pripijala uz ploču stola, nastojeći da se

207

sakrije, nikom nije dozvoljavala da se odijeli od nje, nikom i ničem što

je u sebi nosilo podrhtavanje života i nagon da se okrene ka izazovu

malog velikog svijeta oko sebe, ka izazovima i prijetvornostima

vasione. I eto sad. Tu je sad taj život koji nazirem u hartiji, tu je svijet

bivši i budući, svijet koji se odmiče od mene jedino u sadašnjosti.

Prijatelju, nije li ta bolest, ta nemoć koju sam osjećao (nešto tako

rijetko u mojim grozničavim noćima, prepunim žudnje i moći), nije li

to ono što ljudi nazivaju dosadom? Zar je vrijeme napokon svojim

velom prekrilo sve što mi se činjaše važnim, sve ono tajno i

nedovršeno, sve one toliko sitne, a dragocjene stvari zbog kojih sam

vjerovao da ne mogu još umrijeti, da još nije došao čas, da još nisam

zaslužio kratki spokoj prije nego što se sve u putovanju ne promijeni.

Zar je spokoj, kakav god bio, u odsustvu moći i u preranom

zaboravu? Zašto zurim u tu hartiju praznu, vjerujući da je u njoj

zapečačeno sve bitno iz mog života, kao glupak koji čezne slavu i

novac, zurim, iščekujući možda da će iz nje same pokuljati riječi,

slova, slike... da ću se sjetiti...

Neko kuca na prozor moje sobe. Svjetlost svijećnjaka pije taj zvuk i

čini ga opsjenom.

Izgubljena mjesečina kuca na prozor.

A moja soba je ispunjena svjetlošću, sve je to jedan veliki blijesak koji

ne ostavlja prostora u sjenama. Postoje tek dvije sjene kojih sam

208

svjestan: sebe i zvjezdanog neba napolju. Ponovno otvaram prozor i

sjene mjesečine i noćnog lahora, na moje iznenadno, neiskazivo

zadovoljstvo, dodiruju plamenite vrhove malih munara, koje se sad

čine izgubljene u dalekoj pustinjskoj noći. Preko moje hartije na stolu

jezde beduini, a iz očiju njihovih jednogrbih kamila kaplju slana slova

što mirišu na jod i iščezlo more. Uznemirava se to more, osjećam,

ispod dubokih naslaga pijeska, tamo gdje ga je naslutio i označio

jedan davni zapis. Nepoznati pisac, nije li to bio džin, ili melek (onaj

koji je vidio i koji se sjećao), pljunuo je u kalem nepoznatom dervišu i

odao mu ovaj zapis. Zapis o izgubljenom moru sred pustinje, more

koje je pijesku ostavilo samo svoju sol. Vidio sam taj zapis u Al

Iskenderiji, pamtiš li? Pričao sam ti. Koliko je godina prošlo otad,

koliko ratova koji se ne smiruju, nego cvatu poput džehennemskih

voćaka gdje se god krenem.

I ova svjetlost što ju je Ibrahim unio u moju sobu vezana je uz krv i

zločin, uz vojnu i sasječena ljudska tijela. Koliko takvih stvari nas

okružuje! Zar i ti, kojeg najbolje poznajem (možda zato što te gledam

kao sebe, kao drugog sebe, kao onog sebe koji se uvijek usuđuje), zar i

ti ne posjeduješ toliko stvarčica koje te ne mogu podsjećati ni na što

drugo doli na vojnu, krv, krik, znoj i suze. Ili je to samo osjećaj

krivnje koji želim podijeliti s tobom, optužujući te da si kao ja.

Oprosti mi zbog toga ti koji ćeš razumjeti.

Svijećnjak na mom stolu iz Venedika je.

209

Donesen je iz naše tvrđave u kojoj su sad Mlečani, donesen je iz sobe u

kojoj je žario noći našeg posljednjeg zapovjednika. Možeš li to

shvatiti.

Možda je moj zadatak da ga odnesem natrag.

I to je ono čime mi uzvraća zvjezdana noć koju sam pokušao

potamniti. Nije li blijesak ove svjetlosti, toliko neuobičajen i ljekovit

do bola (kao devet džamija u jednom istom prostoru), koji sam

podsvjesno pokušavao zamračiti otvaranjem prozora, nije li to kazna

što se tako dugo nisam sjetio nje, njenog lica i očiju, svjetlosti riječi

koje je izgovarala, a koje sam potamnjivao istim ovakvim otvaranjem

prozora. Kao da sam liječio dušu otvarajući je pred stvarima

svakodnevnim, pred licem neočekivanog što sam želio da se dogodi. I

tu su i korijeni moje lažne srčanosti, jer, pričali su ti, ne sumnjam u to,

o brojnim mojim junačkim djelima.

Bio sam junak, prijatelju, zaista, kakvo poniženje! Svijećnjak o

kojemu ti pričam i zbog čega ti sve ovo pričam, zadobio sam sabljom.

Bilo je to nedugo nakon svađe s Hasanagom, nedugo nakon njezine

smrti. Novi mletački zapovjednik tvrđave, koja je i sada, kao što znaš,

u njihovim rukama, odlučio je poslati svijećnjak, zajedno s drugim

plijenom, na dar duždu. Učinio je to na neoprezan način, očito ne

razumijevajući ništa od onog što se zbivalo ovdje na granici, ne

razumijevajući da je ta granica poput zmije čija se krv hladi i

zagrijava, ovisno o tome vijuga li ili se bijesno bacaka s jedne na

210

drugu stranu. Poslao je tako darove s malom pratnjom, računajući da

će se isti dan ukrcati na brod, čak ih je i sam ispratio jedan dio puta.

Sve sam to vidio svojim očima, s vrha litice gdje sam došao noću, s

Ibrahimom i nekoliko momaka, da vidim tvrđavu, prijatelju, da

gledam mjesto svog djetinjstva u razbliješće. I da se sjećam. Sve što

me sačinjava između dvije tvrđave je. U jednoj sam sad, ponovno,

ispisujem ove retke, a druga, čiji me obrisi mame da možda i noćas,

pred zoru, uzjašem i približim joj se do bliska pogleda, druga počiva u

mojoj svijesti kao mjesto, kao mjesto koje je bilo izabrano da bi tu sve

počelo.

Ko zna otkad je Tvrđava na toj stijeni? Možda je sa stijenom i nastala.

Hrid koja je i sama zaboravila svoju povijest. Zaboravila sve koji su u

njoj boravili, koji su za nju ginuli. Kad sam bio dječak, odgurnuo sam

jedan kamen, slučajno (zar doista?), i pronašao mač i ogrtač jednog

od onih vitezova što su jurišali po Palestini, napadali i osvajali tamo

mnoge tvrđave, gradili svoje, ratujući za grob poslanika Isaa, kojeg su

smatrali svojom svetinjom. Tako su bar govorili. Tamo su pronašli

hram i nastanili se u njemu. I tako su sebe i prozvali: templari tj.

hramovnici. U ogrtaču je bila zamotana hamajlija tog viteza, mislim

od čista zlata i jedna mala knjiga u navoštenoj hartiji. Sve je vitezovo

bilo tu. Jedino njega nije bilo. Osjetio sam neiskaziv strah od šupljine

koju sam otkrio, a ni ocu nisam smio kazati, niti pokazati šta sam

našao. Mislio sam, ako se pokušam uvući u začetak te pećine, dotaći ću

211

vitezov skelet, njegove osvetoljubive kosti uz koje je još uvijek

prianjao njegov duh, jer ni on nije mogao izići iz tog zazidanog

hodnika, nalik na pećinu, kojem se nije mogao naslutiti kraj. Možda to

i nije bilo tako, ali nisam se usuđivao provjeriti. Pomišljao sam da je

skinuo svoju opremu i pobjegao prerušen, s namjerom da se kasnije

po nju vrati. Jer, čija je to tvrđava ako ne onog što s oružjem sjedi u

njoj, kao orao u svom gnijezdu i ogleda se na sve strane, motreći plijen

ili nekog drugog orla koji se sprema da ga iz gnijezda istjera. A svi

žele da se popnu na to razmrsje putova, svi žele da vide one koji hode

u susret svojoj sudbini, ne shvaćajući da ih sudbina gleda odozgo. Ja

sam sudbina morao je da pomisli svaki koji je s Tvrđave gledao na one

što mile putovima. A šta su tad mislili bjegunci i izgnanici, ko zna. Šta

je mislio hramovnik kad ga je nužda natjerala da ostavi svoj mač,

ogrtač i talisman? Toga sam se sjećao i o tome sam mislio, prijatelju,

dok sam gledao onu pratnju kočije s blagom. Bilo ih je desetak, a nas

šest. Najednom sam podigao ruku, nesvjestan i sam što ću učiniti, i

pozvao Ibrahima koji je začuđeno gledao kočiju što sam je pokazivao,

ne shvaćajući šta želim. Naslućivao je zapravo, kao i ostali, ali nije

mogao vjerovati. A ja sam postajao sve svjesniji i osjećao se sve mlađi.

Plavi ratnik, jedan od ljubičastih ljudi, Tuareg koji vidi neprijateljski

karavan i u njemu devu natovarenu s njemu otetim dragocjenostima,

podigao je ruku i stajao tako, iščekujući. Iza njegovih leđa stajala je

neka sjena, u pijesku je stajao Neko. Osjećao sam u tom času kako

212

Neko stoji iza mojih leđa, a njegov mi se mirni i ledeni glas zariva u

uho, poput pakosna insekta, a onda zuji i ruje kao da bi se najradije

uselio u moj mozak i tu vječno ostao, dok se ne promijeni posve moj

lik, dok iz njega ne iščili sva moja krhka samosvijest i lažni spokoj,

dok ne skonča jedan čovjek, a u njegovom tijelu se ne probudi drugi,

kao što su to činili s mnogim jadnicima Dajuš i Latait.

– Idi! Idi! Odnose stvari koje ne pripadaju njima! Uzmi ih! Uzmi!

Okrenuo sam se munjevito i pričinilo mi se da vidim kako jedan lik

iščezava u svjetlosti. Zakleo bih se, prijatelju, da je to bio lik onog

templara, kako sam ga ja zamišljao. Bio je posve ratnički obučen, u

svojoj odori i pozivao me na juriš. Iza leđa Tuarega stajao je neki stari

ratnik, u šarenoj odjeći, s golom sabljom u ruci. Podizao ju je uvis, u

svjetlost. Na mjestu templara pojavi se, vidjeh, zabrinuto Ibrahimovo

lice, lice odanog Ibrahima koje je sad opsjedala briga i preneraženost,

ako se ta riječ može upotrijebiti za nekog ko je tako malo pokazivao

svoje uzbuđenje kao što je to bio on. Gledao me je i ja sam gledao

njega, svjestan koliko su riječi lažne. Onda sam uzjahao, kao u bunilu,

dok mi se onaj glas zabijao u mozak i mamuzao ga, kao što sam ja

svog konja. Jahao sam na vjetru, nesvjestan jurišam li sam ili je

Ibrahim s momcima odmah iza mene. To je još uvijek bilo tako blizu

Tvrđave da je njena posada mogla vidjeti sve što se događa, a ipak

dovoljno daleko da ne može istog časa priteći kočiji u pomoć.

213

Podigao sam pogled i vidio ih nanizane na Tvrđavi kao čavke i kao

gavranove, čuo sam njihov srditi i podrugljivi zajednički krik, prožet

ipak strahom, o još kako, vidio sam dva pratioca kola kako se

odvajaju i kreću prema meni usmjerenih kopalja i, vjerovao ili ne,

nasmijao sam se u tom trenutku. Slavodobitno. Razbojnički.

Kroz mozak mi je drhtavo prostrujala jedna slika iz djetinjstva: išao

sam putom kroz kamenjar i najednom naišao na orah. Stajao je ispred

mene kao ponuđeni dar. Otkud tu, pomislio sam. Nijednog stabla

oraha nije bilo u blizini. Da nije nekom ispao iz vreće? Šuplje? Ali

zašto onda samo jedan? Put je bio čist i pust, umiven vjetrom i kišom.

Sagnuo sam se i uzeo orah. U taj čas začuo sam oštar krik iznad svoje

glave. Vrana je kružila i psovala me. Bio je to njen orah koji je

pokušavala razbiti o kamen, o tvrdi put. Čvrsto sam u ruci stezao svoj

plijen, a na nju sam bacio kamen. Odskočila je, ali se nije predavala.

Šumni povodanj njenih krikova i torokanja tako je jasno govorio o

njenom osjećanju pravde. A meni je bilo smiješno. Dugo vrana nije

odustajala. Nastavio sam put s osjećajem nadmoći i neiskazivog

zadovoljstva. Svoj plijen sam, nešto kasnije, pojeo u slast. Tek na

kraju, dok sam po ustima kupio posljednje mrvice orahove jezgre,

prisjetih se vraninog žalostivog krika i njene uvrijeđenosti i,

najednom, osjetih nešto grko na jeziku.

Pratioci kola, što su mi jurišali u susret, vidješe u mom smijehu nešto

zlokobno i strašno. To je možda usporilo njihove pokrete. Vidjeli su to

214

i oni s Tvrđave. Slutio sam. Bio sam siguran. Jer, glasovi s Tvrđave su

zamukli. U bezglasnoj slici okršaja što slijedi, u neprirodnom muku

gdje govore samo pokreti, prenuo sam se, i izveo varku zaobišavši

neočekivano konjanika koji je jurio ka meni, srnuvši na drugog, a

onda izmaknuvši i njemu, tako da su se, umjesto da me uhvate u

kandže – žestoko sudarili. Produžio sam onaj pokret sabljom koja je

bila usmjerena na slijedećeg protivnika, ali sam u posljednjem

trenutku načinio mali trzaj u zglobu i udario sam ga pljoštimice, po

vratu, tako da je pao s konja. Jednom od onih što su se sudarili koplje

se silovito zarilo u zemlju. Bio je neiskusan i pokušao ga je izvaditi, te

je posrnuo prema naprijed, prema glavi konja. Udario sam

pljoštimice konja po sapima, koji je bijesno pojurio i nešto dalje

stresao svoj nesigurni teret. U tom trenutku, dok sam gledao krajnji

čin svoga djela, osjetio sam neku jezu za leđima, smrtnu ledenu

slutnju, prethodnicu sablje koja će me ujesti među pleća. Okrenuo

sam se na konju i udario sabljom odozdo, pravo u prsa templara koji

je prijetio da me posiječe. Smalaksao sam od te slike, ali sablja je

udarila u nešto tvrdo, ciknula, sijevnula je varnica i vidio sam kako se

tijelo ratnika povija u stranu. To nije bio templar nego jedan

oklopljeni pratilac koji je upravo pristigao. Pristigli su zapravo svi i u

trenu sam bio opkoljen, jer sam doista u okršaj sunuo posve sam. A

onda začuh poznati Ibrahimov uzvik i on, kao tigar, uskoči među

ratnike što su me opkolili.

215

Pred mene opet izroni templar. Njegov veliki mač žudio je moje grlo,

što sam jedva izbjegao, a zatim sam ga, produžujući putanju svog

mača, onako kako me učio did i kasnije Ibrahim (iz odbrane u napad,

iz napada u odbranu) pogodio u ruku kojom je držao mač i, u

prolasku, oborio s konja, udarcem balčaka u šljem. Međutim, on je

ponovo bio iza mene, vitlao je buzdohanom. Okrenuo sam konja, ali

buzdohan me ipak očešao i to tako silovito da je raznio petu s čizme i

mamuze u paramparčad. Jedva sam se održao na konju, na vilovitom

Barbarossi kroz čiju je crvenu dlaku sad tekla tamna krv. Svjestan

sam bio da moram ostati na konju, jer od bolova u nozi neću moći

koračati. U okretu se Barbarossa poravnao s templarovim konjem. Tu

njegov buzdohan više ništa nije mogao učiniti. Nije imao prostora, nije

imao vremena da zamahne. Gledao sam ga u oči dok sam udarao

branikom sablje i šakom, u trbuh, jer smo bili došli u takvu blizinu da

nijedan nije mogao zamahnuti. Njegove su oči bile modre, providno

modre, kao nebo, kao prozori u nebo, ne, bili su to komadići neba,

neba i dima.

Tad postadoh svjestan da se zidine Tvrđave dime. Pucali su na nas.

Bio je to očajnički pokušaj, jer mi smo bili nekoliko dometa daleko.

Vrata Tvrđave su se otvorila i kroz njih su u galopu izjahali vojnici, a

na čelu im je, s visoko podignutim mačem, bio – templar. Onaj isti s

kojim sam do maločas bio u dvoboju. Jer, njega nije bilo na zemlji

gdje sam ga oborio. Osvrtao sam se. Svi su pratioci bili razbijeni. Neki

216

su se previjali na zemlji, a drugi su bježali. I nijedan od njih nije bio

templar.

Ibrahim se vraćao od kočije i vukao za sobom na uzici konja, na čijim

leđima je bio veliki, okovani sanduk (jedna od najčudesnijih sehara

koje sam vidio). Neko ga je slijedio. Nisam ga dobro vidio, jer u isti

mah, krajičkom oka, primijetih jednog od pratioca kako posrćući

bježi, a moj konjanik juri za njim s gladnom sabljom. Skoro ga je

pristigao. Skoro sasjekao.

– Ne!!! – povikao sam.

Nevoljko je odustao od onog što je naumio. Dvoumio se načas hoće li

poslušati moje naređenje ili nastaviti kao da me nije čuo i upravo to je

progonjenom spasilo život. Okrenuo se prema meni, ispružio ruke,

moleći za milost, tako da se i moj konjanik, koji mu je ponovno nosio

smrt, morao okrenuti, a onda, vidjevši moj zapovjednički pokret ruke,

oboriti sablju, obosti konja i pojuriti k nama. Jer, vojnici iz Tvrđave

sad su već bili na opasnoj udaljenosti. Naredio sam Ibrahimu da

povede momke i tek sam sad primijetio da je na konju iza njega –

djevojka. U onoj groznici nisam to uspio vidjeti, a ni sad nisam

pridavao pažnju, jer sam još uvijek bio u okršaju, u prostorima iz

kojih se ne izlazi tako jednostavno kad se već čovjek u njima zadesi.

Jahao sam i jahao na samoj međi, između potjere i naših straža, koje

će nas zaštititi ako uskoro stignemo u okrilje njihovih ruku i sabalja.

217

– Požuri, gospodaru – dovikivao mi je Ibrahim s vrha grebena,

vraćajući se, jer sam ostao posljednji. – Sve što vrijedi u našim je

rukama! Ne izazivaj Iblisa! Vidiš da su svi izjurili. Na čelu im je sam

zapovjednik.

I, zaista, nije onaj mjesečinasti templar vodio potjeru, nego

zapovjednik Tvrđave glavom i bradom, koji se sad sigurno gorko

kajao i proklinjao svoju nesmotrenost. Kad je korbačem udario preko

lica onog svog vojnika što je molio za milost, shvatio sam koliko su se

približili.

– Ko je ona? – zapitao sam Ibrahima, a odgovor sam tražio i od sebe.

– Ne znam, gospodaru – odgovorio je Ibrahim, ali gledao me je

ponosno, kao da mi nosi izuzetan poklon, koji je sama sudbina

izabrala.

Djevojčina kosa se nemirno talasala pod tankim velom.

Nisam joj vidio lice, ali osjetio sam da je uplašena, naslućivao sam

njene stisnute usnice koje je strah skoro spojio jedne s drugima i,

istodobno, zamamnost pustolovine u koju je vuče ovaj podivljali konj

što joj ne dopušta da pravo razmisli o svom položaju. Tijelo joj je

podrhtavalo od napora i uzbuđenja, i od zlih slutnji što su navirale sa

svih strana. Ipak, sjedila je pokorno i čvrsto se držala za Ibrahima kao

da joj o tome ovisi život.

Oboli smo konje i pojurili. Jahali smo sad uskim kamenim putem

između dva visoka kamena vrhunca. Na kraju tog prirodnog prolaza

218

začuli smo odjeke glasova naših goniča, koji su se neobično prelamali i

padali na nas, izobličeni, nekako odozgo, kao s neba. Bile su to kletve,

psovke, uzvici sokoljenja, šumno grumenje koje nas je zasipalo sa svih

strana. Djevojka je najednom zaridala. Ispustila je krik, čudan. Nisam

raspoznao šta je zapravo njime mislila, ali je istovremeno otpustila i

ruke i opasno se nagnula s konja. Ibrahim je, samo jednom rukom,

nije mogao zadržati. I zasigurno bi pala da nisam u tom trenutku

dojahao i prihvatio je. Posadio sam je, jedva nekako, na konja ispred

sebe, što mi je pričinilo mnogobrojne teškoće tako da nisam ni

primijetio kad smo izišli iz klanca i raširili se po visoravni i kad nas je,

poput oblaka, preplavio muk.

Djevojku sam sad čvrsto držao ispred sebe, tako da sam stigao čak i

da se okrenem. Vojska iz Tvrđave kuljala je i dalje kroz usko grlo

klanca, ali nas više nisu gonili. Sudarali su se, zauzdavali konje, i

zaustavljali, razočarani, skamenjeni. Jedan od mojih momaka

pobjedonosno viknu. Jahali smo u susret čitavoj ordiji, naoružanoj do

zuba i postrojenoj u iščekivanju napada. Na čelu im je bio

zapovjednik u crnoj dolami s ljubičastim prslukom. Izgledao je

surovo, ali i staloženo. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Hasanaga.

– Onome jadniku su stvarno potprašili pete – čuo sam poslije da je

rekao. Njegova dosjetka ipak nikom nije izmamila smijeh, jer je moja

čizma bila sva u krvi, kao i konjski trbuh, tako da su to svi prihvatili

219

kao jasan činjenični, gotovo saučestvujući iskaz i žalosno su zaklimali

glavama. Uz to, ratni podvizi se brzo šire, i narastaju, tako da je

zapovjednikova primjedba pala kao kamen u dubok, suhi bunar.

Vjerovatno je zato Hasanaga s onoliko srdžbe procijedio kroz zube,

kad sam projahao pokraj njega, i kad me je trebao pozdraviti:

– Nije nam dosta njihovih haramija! Sad se i za svaku našu šušu

dižemo i spasavamo joj gaće!

Pomislio sam kako moram odgovoriti, i to odmah, a on se najednom

ispravio u sedlu, razdragan, kao da je u trenu promijenio

raspoloženje, i povikao:

– Vidite li vi ovo, braćo moja! Kadija–harambaša! Uskoro za nas neće

biti kruha na ovom serhatu!

Svijećnjak na mom stolu gori preobličavajućim plamenovima. U

svakom plamenu naslućuje se djevojka, kao iz davne priče, i da nisam

posve siguran, kako sad spi u sobi nad doksatom povjerovao bih da je

gledam u tom plamenu, udaljenu i zato smanjenu, da je gledam kako

pleše i smiješi mi se čudnim smijehom, kao da me nazire, ali ne i

prepoznaje.

Plamen svijeće je njena haljina, dim mojih nargila hamamska para u

kojoj se svlači.

A Hasanagine oči izranjaju u plamenovima i požudno motre na

djevojku!

220

Huknuo sam, prijatelju, huknuo sam! Moj nespokoj mi se vraća kao

vonj utuljenih voštanica. Moj nespokoj, moja priča, kojoj se izdaleka

ne može sagledati kraj, iako je ona toliko dugo već izvan svega. Ostali

smo on i ja. I to će valjda zauvijek ostati tako, sve dok neko...

Iščeznu li zvijezde kad iščeznemo mi, u svijet bez zvijezda, u

raščinjavajuća usta zemlje, u pepeo, u glib, u prašinu, iščeznu li tada i

zvijezde? I taština nad taštinama mora se osjetiti jadna pred tim

pitanjem.

– Nešto si mu učinio – rekao si mi jednom kad sam ti ispričao djeliće

priče.

– Ne. Nisam – odgovorio sam ti iskreno.

Gledao si me pažljivo. I tad si nešto rekao o čemu ne prestajem

razmišljati.

– Vjerujem da si mu ipak nešto učinio. Nekad davno. Toliko davno da

se ne sjećaš. Možda se toga i ne možeš sjetiti. Jer bilo je to prije stotinu

ili hiljadu godina. A možda mu i nisi učinio ništa nažao. Ali on vjeruje

da jesi. I to je dovoljno.

Nisam ni bolji ni lošiji. Samo sam drukčiji. To on nikada nije razumio.

Uvijek je pokušavao biti bolji i nadmoćniji od mene. I kad je mislio da

je to konačno dostigao, ispalo je da sam ja bolji.

Tako je ispalo u njegovim mislima. Tako je on mislio.

221

A stvar je kako je ja gledam, jednostavna. Nisam ni bolji ni gori, kao

što rekoh, nego samo drukčiji.

Tespih

Drhtao sam. Tespih mi je ispao iz ruku i oštro zveknuo na kamenom

podu.

Pomislio sam da ću se stropoštati.

222

Tonuo sam, polahko, dok se nisam spustio na koljena i u podignutim

dlanovima osjetio kako se moje uznemireno srce udvaja i izlazi,

pulsirajući, kao da traži nevidljive zvijezde.

Plovio sam sklopljenih očiju kroz osvijetljena sazviježđa.

Kad sam se prenuo, nakon dugo vremena, toliko da su zviježđa već

promijenila svoje položaje, ugledah na podu, ispred sebe, nešto sasvim

neobično.

Zeleni kamenovi na tespihu bijahu se raspali. Raspučili su se poput

mahuna i otkrivali svoja blistava prozirna zrna.

Prinesoh jedan oku i ugledah u njemu Sulejmanovu pticu.

223

Unutarnja knjiga, unutarnja zemlja

224

Ništa se u ovom životu ne pojavljuje samo jedanput.

Lice drage.

Lice smrti.

Naše vlastito lice koje nas mami na lažni put.

Kao što u dječijoj igri nikad ne bacaš kockice samo jedanput.

Zamišljen, gotovo se sudarih s nekim čovjekom u mostarskom bazaru.

Preda mnom nasmijano lice.

– Zapazio sam te još kad si ulazio. Sve nešto pogledam i mislim: ti li si

ili nisi? Vidim: jesi! I neka si!

I zagrli me teškim ručerdama.

Poznat mi je, ali se nikako ne mogu dosjetiti ko je. Čak se ne mogu

sjetiti ni iz kojeg vremena dolazi, u kojem sam ga vremenu i prostoru

poznavao.

– A kud si se ti to zaputio? Hoćeš li postati Mostarac?

– Ne, ovdje sam kratko. Zastanak na putu, moglo bi se reći. Krajnje

odredište...

– Imotski.

225

Nisam se začudio kad je to rekao, iako su za moj dolazak mogli znati

samo najpovjerljiviji ljudi. Klimnuo sam glavom potvrdno.

– Imotski, Imotski... Krajina... Lijepo je tamo, ali šta ćeš ti tamo? Zar

ti nije bilo ljepše u Stambolu nego u nas na serhatu?

Tad se svjetlost neke male svijeće u mojoj svijesti poče širiti i

rasplamsavati, osvjetljujući njegovo lice. Crte su bile posve iste kao

nekad, samo ih je vrijeme izoštrilo i konačno oblikovalo, negdašnje

dječačke slutnje i pitanja na njemu sad su bili muževna uvjerenja i

odgovori. Iako odjeven u gizdavu gradsku odjeću, ispred mene je bio

ratnik kojeg sam se sjećao iz djetinjstva i dječaštva.

– Naravno, to si ti – uzviknuh nehotice.

– Ja sam. Ja... – mrmljao je on, malo zatečen što sam ga tek sada

prepoznao. – onaj isti što te je tukao u sablji i koplju, kad smo bili

malehni. Taj sam! – i nasmija se hinjeno.

– Koplja se baš ne sjećam, ali što se sablje tiče, ne bih rekao da me je

ikad iko tukao, ni na serhatu, niti izvan njega – kazah uvjereno,

zapravo kaza iz mene nešto samo.

– Zaboravio si. Nije važno. Lahko je zaboraviti ono čega se nerado

sjećamo – sroči on usporeno, kao da važe riječi i rastjeruje trenutnu

zbunjenost. – Ti si znači novi imotski kadija? I eto nas opet ko nekad:

tebi ćitab, meni buzdohan. Samo ovaj put nije drveni nego pravi, kao

što su i neprijatelji pravi.

– Zar se već čulo?

226

– Šta? Misliš za kadiju? – iznenadi se on poput čovjeka dobro

upućenog u stvari, a onda nadoda gledajući me s lukavim osmijehom –

Ovdje, u ovoj našoj zabiti se sve čuje i sve zna. A vi tamo, zagledani u

Zlatni rog, ne znate o nama ništa, te mislite morebit da smo i gluhi i

slijepi.

Nijemo sam se složio s njim.

Tako je teško bilo u Stambolu naći čovjeka koji bi donio neku vijest iz

Bosne koja bi me zaista zanimala. Svi koji su dolazili bili su okovani

strepnjom i nepovjerenjem, kao i velikom radoznalošću koja bi im

ubrzo izišla na nos, tako da su samo gledali kako da se što prije vrate

u Krajinu, u Bosnu, svojoj nespokojnoj ali jedinoj kući, u kojoj je zid

– zid, mušebak – mušebak, a granica – granica.

– Čovjek snuje a Bog odlučuje – rekoh naglas pomalo odsutno, važući

razloge za i protiv onog što sam upravo čuo tj. da ću biti postavljen za

kadiju. Nosio sam doduše malu zapečaćenu knjigu, nosio sam je

kadiji, ali nisam znao šta u njoj piše. Bio sam radostan što idem u stari

kraj i što ću ponovno vidjeti svoje. A možda sam bio i tatarin sam sebi,

tatarin svoje sudbine? – Nije kome je namijenjeno, nego kome je

suđeno – dodadoh kad vidjeh njegov začuđen pogled. Nije li se tad na

njegovom licu pojavio neki grč, nešto jednako bolno i posprdno, nešto

što sam u trenutku zapazio, ali mu nisam mogao odrediti razlog?

Možda ga je naglo zaboljela neka stara rana? A sad, u starosti, vidim

tako jasno njegovo lice, izdvojeno iz šarenila i vreve bazara, vidim

227

svaku boru na njemu i čitam nedoumicu koja ga je razdirala, strašno

pitanje: postoji li i trun nečega što pripada njemu a izvan je kruga

posjedovanja, nevidljivo, nedostupno?

– Čudno – reče pomalo odsutno dok smo sjedili u kahvi gdje me

pozvao i upoznao sa svojim rođakom kod kojeg je odsjeo. – Čudno da

sam te baš ja dočekao. I sad ćemo opet biti svi ublizu... regbi... kao

nekad...

– Viđaš li Pintoroviće? – zapitah ga nakon dugog oklijevanja i

mnoštva beznačajnih riječi.

– Njih?! – naglasi on značajno. – Kako ih ne bih viđao. A zanima li te

neko određen?

– Pitao sam tek tako – odgovorih.

– S malim begom sam dobar – nasmija se on. – Kao i onda. Poput

braće smo.

To je bila laž. Nikad nije bio dobar s Pintorovićem, nešto mlađim od

nas. Udvarao mu se doduše svakojako, mitio ga, ali dječak ga nije

volio, čak bi se moglo reći da je zazirao od njega.

Zašutio je i gledao me pravo u oči. Naslađivao se iščekujući moje

pitanje. Osjećao sam da postoji nešto čudno u ovom razgovoru. I

njegov rođak me gledao nekako iskosa, kao da se boji pogledati me u

oči.

– A za njegovu sestru ne pitaš?!

228

Slegnuo sam ramenima. Čekao sam da se sam iskaže. I taj trenutak je

došao. Provalio je iz njega kao zatomljena bujica.

– Grlica ti je odlepršala. Udala se. Neki kažu da nije tako loše ni

prošla, kažu da je za junaka otišla. Zar nije tako, rođo?! – i on udari

snažno rođaka po ramenu da se čovjek skoro zaguši rahatlokumom

koji je s nasladom rastakao jezikom.

Šutio sam. Šta bih i rekao.

– Ali nije to razlog za tugu. I ja sam se oženio, znaš. Sad ćemo kod

mog rođe na ručak. Da proslavimo to što smo se ovako sreli. I da u

miru proeglenišemo o starim danima.

Izgledao je zaista razdragan i sretan.

– Ti se ne ljutiš što zovem prijatelja u tvoju kuću? – okrenu se on

rođaku.

– Moja kuća je tvoja kuća – odgovori ovaj jednostavno, ali ipak s

dalekim natruhom nesigurnosti u glasu.

– Poziv prijatelja se ne odbija – progovori najednom tvrdo i ustade. –

Ne odbija se, zar ne?

– Ne odbija se, prijatelju, – potvrdih i ustadoh za njim.

Poredali smo se i nanišanili svoje čibuke jedan pokraj drugog u

golemoj divanhani što se propinjala iz kuće u zrak poput kafeza.

Osjećao sam Neretvu kako teče ispod nas. U jednom uglu odaje još je

stajala sofra za kojom smo do maločas sjedili. Bio je onaj trenutak

229

kad se dan pretvara u sumrak. Pričali smo o uobičajenim stvarima i

bio je to jedan od onih razgovora koji naseljavaju prazninu u čovjeka,

prazninu koju većina ljudi smatra za blagodet.

– Sad će i kahva – reče moj stari znanac u kući svog rođaka (riječ

prijatelj bila bi svakako pretjerana), počevši rečenicu nekako oporo a

onda je zaključi žustro i lažno vedro.

U odaju je ušla jedna žena s ibrikom i fildžanima i natočila nam

svakom ponaosob. Nije nas gledala u oči. Učinilo mi se da je noseća. I

rastužih se ni sam ne znajući zašto. Sigurno joj nije bilo prijatno da

nas služi. Osjetio sam to. Slučajno joj ulovih pogled i sav pretrnuh.

Bila je to ona.

Gledala me je ali me nije prepoznala. Gledala je nekako kroz mene

dok je sa ljupkom pristojnošću poredala fildžane na rubu mangale.

– Kao što vidiš, naredio sam da nas hanuma lično posluži. U tvoju

čast! – govorio je Hasanaga i nakostriješio se kao kobac. Shvatio sam

da je čitavo vrijeme pratio svaki moj pokret, izraz na licu, kao i sad

dok je nastojao da mi pročita misli.

Nikad, dok sam živ, neću zaboraviti taj trenutak. Mislim da je tad, u

tom trenutku, u njegovoj duši nastao konačni preokret, mržnja koja

se dotad kolebala postala je istinska mržnja, mržnja veća od života i

nikad se više, dok smo živi, nas dvojica nećemo moći sresti, a da i ta

mržnja, kao njegova sjena, ne bude među nama.

230

– Begovica baš ne voli posluživati, ali kuća je kuća i žena je žena –

naniza on kao za sebe i srknu iz fildžana.

Šutio sam.

Ona je bešumno otišla do vrata i tako bi i izišla da joj rukav ne

zahvati veliki ključ u bravi i ruka joj se ulovi tako da je skoro

posrnula.

Spretno je oslobodila ruku i strelovito pogledala prema nama kao da

se želi uvjeriti da to nismo vidjeli. Pogledi su nam se sreli i vidio sam

da je svjesna svega i da je u njenim očima nepravedna patnja koja je

bojila njene obraze rumenilom.

Kad je vidjela da je gledam i da sam sve vidio, usplahirila se i ne

gledajući više šta će biti s rukavom iščezla iz odaje.

Više u nju nije ni ušla.

Slijedeće ponude unijela je rođakova žena koja je kazala, kao usput,

da se begovica zbog svoga stanja, ne osjeća baš najbolje.

Hasanaga je zatomio gnjev koji mu je počeo u trenutku osvajati lice i

nije rekao ništa.

231

Isječene sličice s puta na Sjever

Nisam tad postao kadija i drago mi je što je tako bilo. Kao da je

potmuli bol pronašao svoje utočište u ratnom pohodu, u žudnji za

smrću.

232

Međutim, na kraju se ipak dogodilo. Možda onako kako je bilo

zapisano.

– Ideš sa mnom – reče mi paša. – Neke stvari mogu sačekati. Ovo je

važnije. Imaš li konja?

Nisam imao konja.

– A kako stojiš sa vojničkom opremom?

Slegnuo sam ramenima.

– Sehara koju vučem sa sobom prepuna je knjiga, rukopisa i pribora

pisanje. U njoj je samo jedan nož za rezanje hartije.

– Sve ćeš to ostaviti i uzeti drugu opremu. Uzmi samo pribor za

pisanje. Želim da zabilježiš sve što će se dogoditi. Bit ćeš stalno uz

mene.

Dugo sam poznavao Sinan–pašu. Nismo se često sretali, ali uvijek me

je primao kao prijatelja. Njegova je želja i bila da postanem kadija u

Imotskom. Bio je nešto stariji od mene, stasit i odavno slavan kao

vojni zapovjednik.

– Neka stari kadija ostane još koji dan. To mjesto će te čekati. Vjeruj

mi.

Lagahno sam spustio glavu u znak da sam razumio. Jedva sam se

suzdržao da se ne nasmiješim i uzviknem od zadovoljstva. Oduvijek

sam želio ići u ovakav pohod, iako sam znao da se na kraju sve svede

na patnju, zamor, krv i smrt. Možda baš zato.

233

– Idi sa Deli Sakibom i izaberi sve što ti treba. On će ti pomoći. Ako ti

nešto posavjetuje da uzmeš uzmi.

I tako odoh sa Deli Sakibom, gorostasom dječije duše, i opremih se

tako oružjem i odjećom da mi se činilo predvečer kako to neki drugi

čovjek sjedi s pašom i divani, a ja samo gledam, slušam i sjedim tu kao

neki stranac. Kubure su mi smetale za pasom, sablja zapinjala pri

hodu, ali sjetih se dječačkih igara i najednom, tako nakinđuren,

postadoh i ponosan. Prekaljeni ratnici na divanu gledali su me s

podsmijehom i nipodaštavanjem. Još jedna pašina igračka koja samo

smeta vidio sam im u očima da misle.

Pravio sam se da to ne vidim.

Nisam im mogao ni zamjeriti.

Oni nisu znali ono što sam ja znao.

Sutradan smo krenuli u Bijeli grad, u Akhisar iznad Prense.

Prusac.

Putovali smo dugo dok se pred nama nije ukazala prusačka tvrđava, i

grad, mjesta koja sam oduvijek volio zbog našeg dragog Hasana

Kafije, pod čijim sam borom jednom usnio, sjećaš se, pričao sam ti i u

tom snu sam razgovarao s gavranom za kojeg bih mogao tvrditi da

nije bio obični gavran nego duša i to duša Hasana Kafije Pruščaka.

234

Bor je još uvijek bio na svome mjestu. Neka su se djeca igrala ispod

njega, nesvjesna njegove veličine i snage, nesvjesna (ili svjesna, ko zna,

s djecom se nikad ne zna?) da su pod zaštitom.

Bajraci su se prikupljali sa svih strana. I tek sam tad, u tom

malehnom planinskom mjestu shvatio šta su i ko su Bošnjaci. Kao da

su iz narodnih pjesama izjahali, onih što se pjevaju uz pivačku

tamburu, dolazili su Krajišnici. Na čelu im je bio Mustaj–beg Lički. S

njim je bila pratnja njegovih momaka iz Udbine. Pod bajrakom Muje

Hrnjice bili su ljuti Kladušani, a pod Damarovim zapovjedništvom,

nasljednikom moga dida Alije Bojičića, oštre serhatlije s Juga.

Kraj mezara Ajvaz Dede skupila se neka sirotinja. Više su ličili na

sprdačinu od junaka negoli na ratnike koji će s pašom u boj.

– A, tako – veli jedan od njih drugome, taman dok sam kraj njih

prolazio – stislo se, ne može se, a svaki dan nova zakrpa!

Bučan smijeh provali se na to, da sam se trznuo.

– I volim da sam vaki, nego sav jedna velika vezirova zakrpa – odvrati

onaj na čiji je račun bila primjedba i to škiljeći u mene, nekako

izokola, kao da mjeri moje novo odijelo.

– Kako hoda do Ajvatovice će se sav u zakrpe pretvoriti od vlastite

sablje – dometnu drugi.

– Jazuk lijepa ruha – nasmija se onaj zakrpani i onda svi udariše u

smijeh, ne gledajući u mene, iako je bilo više nego jasno da se sav ovaj

razgovor na mene odnosio.

235

– Nemojte tako, možda je čovjek junak – reče neki mršav i koštunjav

čovjek što je sjedio na zemlji i otirao brkove, očito od onog što je

upravo otpio iz čuture.

Svi zanijemiše kad on progovori.

Gledali su me, zagledali, nisam znao sprdaju li se ili me ozbiljno

gledaju.

– Siguran sam da bi tebe, Durane, nadmašio sa sabljom dok si reko

britva – potiho i lukavo dodade onaj sa čuturom.

Zakrpani se razbjesni. Očito je on bio Duran.

– Ova šarena vezirova ptičica da se mjeri sa mnom. Odrezat ću mu

učkur prije nego što pomisli šta ga je snašlo.

I, zaista, prije nego što sam se i domislio šta me je snašlo, bio sam u

dvoboju. Duran je stajao ispred mene, škrgućući zubima i držeći

veliku sablju s obje ruke.

– Da vidimo, ptičice, šta znaš? Kako ćeš nam vezira čuvati i sačuvati?

I zamahnu.

Da se nisam izmaknuo, zaista bi mi prorezao učkur na šalvarama.

Pomislio sam da se okrenem i odem, ali Duran je opet iskočio preda

me, smijući se i mlatarajući golemom sabljom. Oko nas je već bio

krug. Galamili su, navijali a s njima i onaj mršavi dugonja što je sad

stajao i mlatarao čuturom govoreći Duranu šta da učini.

Duran je bio čovjek poprilične snage, ali sabljom je mlatarao kao

bradvom ili trnokopom. Ili se samo tako igrao? Najednom odlučih da

236

ga isprobam. Isukah sablju i u istom tom potezu, produžujući zamah,

izbacih mu sablju iz ruku jedva mu dotaknuvši ruku.

Gledaoci se ukočiše i zanijemiše. Duran opsova i sagnu se gnjevno da

uzme izbijenu sablju. Onaj mršavi uhvati ga za ruku.

– Gotovo, Durane – reče.

– Ali, vidje li ti paskovića ptičjeg! Očerupat ću mu ja perje!

– Gotovo, rekoh! – pisnu mršavko i Duran se ukoči i pognu glavu.

Mršavi se obrati meni, gledajući me pronicljivo i vedro. – A ti sad

hajde gdje si kreno... I ne traži belaja.

– Nisam ga ni tražio – rekoh uvjereno što zazvuča drsko.

Mršavi se nasmija.

Uto doleti jedan zabit s dvojicom vojnika.

– Šta to bi?! Znate li da su takve stvari ovdje strogo zabranjene?!

– A šta bi bilo? Zar ste slijepi kod očiju? Vidiš da se ljudski

razgovaramo? – govorio je mršavi koji je ovdje očito bio glavni. – Zar

nije tako?! – obrati se srdačno meni.

– Tako je – odgovorih i klimnuh glavom zabitu.

Ne znam ni sam kako sam se vratio pod pašin čador.

Tu je bilo pravo vijeće, iako razdragano, bez uobičajene ozbiljnosti.

Mnoštvo je ljudi hodalo naokolo, pozdravljali su se, pljeskali po

ramenima. Razgovor je tekao jednostavno, neusiljeno, iako se na svim

licima vidjelo da osjećaju dodir neba i pero iz krila meleka koje ih

upozorava na ozbiljnost.

237

Najednom me neko uhvati za ruku. Okrenuh se i vidjeh onog nahericu

s čijim sam se momkom Duranom maločas ogledao. Smijuljio se i

prijateljski me potapšao po ramenu.

– Dobar si, Terdžumane – reče mi – ali bolje je da izbjegavaš boj. Vidi

se da te je učio majstor. No, nije tvoja ruka sjekla i u pravoj bi te

borbi Duran na kraju posjeko. Duran ne misli, Duran udara. Zato ti

je bolje da se držiš iza, te ako baš budeš moro, isuči ono što te stari Ale

naučio...

I ode.

Malo kasnije priđe mi Damar. Srdačno se pozdravismo i zagrlismo.

– Ode l' ti to među budaline? – prošapta mi na uho, ali neki njegov

prijatelj, bar po izrazu lica koji je načinio kad je Damara ugledao,

prekide nas, tako da nisam pravo shvatio šta mi je Damar želio reći.

Nisam u prvi mah bio siguran ni da sam dobro čuo šta je rekao.

Kopkale su me te riječi i čekao sam objašnjenje. Ali čovjek koji nam je

prišao, u bogatoj dolami i sa znacima visokog položaja, nikako se nije

htio maknuti. Započeo je neku priču, kao izokola (poznavao sam takve

marifetluke vrlo dobro iz Stambola), a zapravo je htio utvrditi

nekakav posao, zaštititi nekakvog svog rođaka ili slično. Pošto sam

odmah shvatio o čemu se radi, bio sam još nestrpljiviji, ali čovjek je

oklijevao da iziđe nasrijedu s onime što je naumio. Ni Damar mu u

tome nimalo nije pomagao. Sigurno je ovakve sretao čitav svoj život, a

sigurno je od mog dida naučio kako treba postupati s njima. Toliko se

238

činio nevješt, neupućen čovjek bi pomislio glup, a činio je to toliko

vješto da je sagovornik naposlijetku počeo zamuckivati i otišao

neobavljena posla. Nije zapravo ni kazao zašto nam je prišao. Sjećam

se samo da je govorio nešto kao Nije svaka glava za kuršuma, niti za

sablje i tome slično. Damar ga je slušao s naporom skrivajući

prezrenje.

– Otkako sam ja svoju glavu dao i sablji i kuršumu, neće je izgleda ni

sablja ni kuršum. Vjeruj mi, istinu ti govorim – okrenu se on meni –

prije nego što sam to odlučio, tridesetak puta sam dopao do rana, što

od sablje, što od kuršuma, a otkako sam se prije dvije godine baš

ovdje na Ajvatovici, na dovištu, kurtaliso razmišljanja o tome i predao

se onome što je i tako i tako zapisano, nit me je sablja dotakla, nit

kuršum okrzno...

Čovjek u bogatoj dolami ugrize se, u nedoumici, za usnu. Zausti da

nešto kaže, ali se predomisli, odmahnu rukom kao na pozdrav,

promrmlja nešto kao vidjet ćemo se kasnije... i izgubi se u gužvi.

Damar mi namignu i opet me zagrli.

– Oklen ti poznaješ Talu? – zapita me.

– Kojeg Talu? – pretrnuh i u glavi mi se poče okretati njegova

malopređašnja rečenica.

– Hajde, ne pravi se šeret sa mnom, znam te kad si gologuz trčkarao,

Talu Ličanina, sad sam te vidio s njim.

239

– To je znači Tale! Bar je kakav ga opisuju. Premda čovjek u sve to

teško može povjerovati. Priznajem da sam iznenađen.

– Znaš li da je on bio veliki ahbab s tvojim didom?

– Svi su sa njim bili prijatelji, bar po priči.

– Ljudi kao Alija Bojičić i Tale Ličanin ne mogu imati mnogo

prijatelja. Mnogi se trse da ih poznaju i mnogi se guraju da im budu u

društvu, ali malo ko se može pohvaliti da im je zaista i prijatelj. A

Tale i tvoj did su bili pravi ahbabi. Ko to može znati bolje od mene.

Pravi ahbabi se ne moraju često sretati u životu, ali kad se već sretnu,

oni tačno znaju šta onaj drugi misli. To je ponekad u bitkama

presudno. Ahbabi zajedno u boju nisu dva ratnika, nego četiri, ako me

razumiješ šta hoću da ti kažem...

– Pomislio sam da razumijem, iako nisam bio u to posve siguran.

Tako sam saznao i ko je nepoznati mršavko koji me onako stavio na

kušnju i pitao sam se jedino je li on znao, u trenutku dok je zametnuo

onu kavgu, ko sam ja i čiji sam unuk. Sve mi se činilo da jeste i da je to

namjerno i učinio. Da me provjeri. A čini mi se da je bio i zadovoljan.

Siromašni junak kojeg možda nisu svi uvažavali, ali su ga se bojali i

izbjegavali moguće razmirice s njim.

To je bio Ibrahim Tale Ličanin, poznat i kao Budalina Tale, a Duran i

ostali koji se se željeli poigrati sa mnom bili su iz čete njegovih

Oraščana.

240

Dok sam razmišljao o tome slušajući neko Damarovo veselo sjećanje,

osjetih da me neko gleda. Neko ko je stajao iza mene i čiji je pogled

bio uprt u moj potiljak. Nisam se htio odmah okrenuti, pogotovo kad

sam vidio da je to i Damar primijetio, ali mi nije htio ništa reći da se

ne okrenem naglo. Uhvatio me je za ruku i poveo do nekog društva,

govoreći glasno, i okrećući me, dovoljno brzo da sam mogao vidjeti

kako jedan čovjek skreće pogled na posve nedužnu i nezanimljivu

musandru u ćošku.

Zastao sam i zagledao se u nj. On se trznuo i, kao da me je tek tad

primijetio, nasmiješio se. Lice mu se zapravo nekako čudno iskrivilo.

– Pobježe nam kadija – doviknu mi poluglasno.

Pokazah uvis rukom kao da pokazujem da je sve volja Svevišnjega.

On se pomalo podrugljivo složi klimanjem glave.

Tad sam pomislio da su i sve moje misli ostale u onoj sehari s

knjigama, pomislio sam da se moj život okreće od mene i pokazuje mi

novo svoje lice, nepoznato. Zar će se tako sve u jednom hipu

preokrenuti? Zar ću kalem kojim sam toliko godina pokušavao

urezati svoje ime u vrijeme i onda, kad ga napokon vidim napisanog,

možda i prepoznati, zar ću taj kalem, jedino u čemu sam mogao

naslutiti sebe, zar ću ga odbaciti i umjesto njega uzeti sablju, koja je

već visila na mom boku i iskočila jednom, makar i nehotice, iz svojih

korica. Čim je sablja opasana, jednom mora iskočiti, govorio je davno

241

Čolak, ali čini mi se da sam ga tek sad pravo razumio. Pozvan sam da

budem ratni tefterdar, ali sablja je bila oko moga pasa i sablja je

počela pisati povijest ovog pohoda prije nego što je on i počeo.

Dječak

– Dječak želi da te upozna – reče Hadži–Salih.

– Zar nije zadovoljan što je dobio mogućnost da se školuje?

– Jeste. Presretan je. Ali nešto ga mori. Kao da je postao podozriv.

– Kakav je u školi?

– Čini se da zapamti sve što čuje, sve što vidi. Ali..

– Kaži?

– Kao da je odsutan. Kao da ga ne zanima previše sve to što se uči.

Kao da je obuzet nekim sasvim drugim mislima.

– Ne boj se. Nije to loše. Uostalom, misli koje se mogu sputati i nisu

misli, zar si zaboravio?

Hadži–Salih se zagleda u mene a onda se nasmija.

– Možda me je škola previše sputala.

242

– Dugo joj je trebalo dok je u tome uspjela – nasmijah se i ja. – Ipak,

čini se da za sindžire nikad nije kasno, makar bili i od misli.

– Ti su najgori – složi se Hadži–Salih.

Kroz prozor najednom vidjesmo dječaka. Zastao je u vrtu i okrenuo

se prema prozoru. Nije nas mogao vidjeti, ali kao da je slutio da

pričamo o njemu. Nešto u pokretu njegove ruke mi se učini poznato.

Ko zna šta je sve iz zajedničkog vrela duše ponio njen iz bešike sinak...

– Hoćeš li mu dopustiti da te upozna?

– Neka bude tako.

243

Drugo putovanje na Sjever

Vagu donesimo i žalosti usporedimo naše;

Najtužniji će međ' nama najteži biti.

Hamadani

Tolike godine su prošle a na kraju kao da se ponovio isti onaj

trenutak.

Ponovno sam bio kadija.

I ponovno sam bio na ratnom pohodu.

Kao onaj koji je ostao bez svega.

Bez svega osim tjeskobnih uspomena.

244

Ajvaz Dedina živa voda koja je poput misli izbila iz stijene iznad

Prusca i sjenoviti bor Hasana Kafije Pruščaka ponovno su bili na

početku našeg putovanja.

Kraj smo mogli samo slutiti.

Znao ga je jedino Onaj koji zna.

Sutradan, u zoru, zalepršaše se bajraci, izjahaše konjanici.

Kao da su iz pjesama izletjeli, jahali su poznati junaci, jedan za

drugim.

Jedan je čovjek čučao ispod čadora i gledao ih. Odbijao je dim iz krive

lule, koji mu je sukljao u oči, a on je brisao oko i nastavljao gledati.

Izgledalo je kao da plače. Nešto mi se u izgledu tog čovjeka učini

poznato. Očito je sav svoj vijek bio ratnik. O tom je govorila njegova

stara odora koja mu je pristajala poput kože. I držanje. Pitao sam se

gdje je njegov bajrak i zašto čuči tu kao da ni sam ne zna gdje bi.

– Ne znaš gdje su tvoji? – zapitah ga s leđa.

– Možda ti znaš? – odgovori on ne okrećući se.

Nešto mi se u njegovu glasu učini poznato.

Neka tajna kugla zaoblila se u mojoj glavi i iz nje su na sve strane

počele odbljeskivati zaboravljene slike, duboko potisnuta sjećanja.

Zar je moguće da su godine samo trenutak, trenutak između dva

trenutka, zavjesa na prozoru koja priječi čovjeku da vidi. Još uvijek

245

mi je bio okrenut leđima i ja ga nisam vidio, ali njegovo lice mi se sve

više jasno ukazivalo pred očima.

– Jesi li to ti, Ahmede?

– Možda jesam, a možda i nisam – odgovori on nakon duge šutnje.

Ipak, u njegovim riječima osjetio sam nešto poput zadovoljstva.

Prisjetih se čovjeka kojeg sam viđao u gužvama ovih dana, ali nisam s

njim ni riječ razmijenio. Učinilo mi se u jednom trenutku doduše da

ga odnekud znam, živio je taj slučajni prolaznik u mojoj svijesti kao

daleki dragi poznanik, ali neko me je u tom trenutku povukao i

odvukao na drugu stranu, tako da se nisam uspio dosjetiti, niti

jednostavno čovjeka upitati ko je. Obuze me zbog toga stid, ali ne

rekoh više ništa, nego prođoh i čučnuh ispred njega.

Čudan osmijeh se pojavi na njegovom staračkom licu.

– Vidim, sjetio si se – reče. – Lijepo od tebe. Već sam pomislio da me

ne želiš prepoznati.

Nisam ni primijetio, a već smo bili na pohodu.

Od zastanka do zastanka, uz večeri pokraj vatre, sjedio sam sa svojim

kapetanom iz Venedika, svojim Ahmedom Odžačarom i pokušavao

spojiti uzlove naše priče u jedno klupko.

Zapovjednik u čijoj sam službi bio imao je mnoštvo svojih obaveza i

nije me pretjerano vezivao uz sebe. Moguće je da je čak i primijetio

moj susret s Ahmedom i nije nam htio smetati da se do sita ispričamo.

246

– Čudno je sve to bilo s mojim bijegom?

Protisnuo sam tu rečenicu nekako iz grla, nakon što smo dugo šutjeli.

Ahmed se nasmija.

– Bilo je to vrlo jednostavno – reče.

Gledao sam ga zbunjeno.

– Znaš li da sam ja na tebi čak i zaradio. Nije ostalo mnogo kad sam

platio dobrostivom Stijepi Lovrijencu, ali ipak sam jednu noć proveo

dokraja veselo s društvom, nazdravljajući u sebi kome drugom nego

svome malom prijatelju što su ga tako bezobrazno zvali Bagatellino.

– Ko je platio za mene, Ahmede, ako to nisi bio ti? Gospa Moira?

– Ona? Da se nje pitalo, dugo bi ti još ostao u blizini njenih odaja...

– Ko onda?

– Zar se zaista ne dosjećaš?

Šutio sam i gledao ga u čudu. Činilo se da je problem u mojim mislima

nerješiv.

– Sve je platio Marco Luigi Olivetti – reče kapetan Ahmed

Spazzacamino nekako posebno svečano. – I bio je potpuno u pravu što

je to učinio. Da samo znaš koliko je Moira tugovala... sve dok... jednog

dana jedan novi dječak... i on je dobio ime Bagatellino... Ipak, mnogo

je valova zapljusnulo staru kuću Olivettijevih dok se to nije dogodilo.

I on namignu.

247

Nisam osjećao ništa osim sjete.

– Selim Velagić je bio možda moj jedini pravi prijatelj u životu. – reče

on jedne noći dok smo sjedili uz vatru. – Vidjeli bismo se u nekoliko

godina koji put. Ali na tako različitim mjestima... I on ti je potukač ko

ja. Samo što je on glava. Strane jezike govori jednako dobro kao naš.

Možda i bolje. Ni on sam ne zna koliko ih zapravo govori. Kad se

raspištoljimo u nekoj mehani, i kad se naše priče počnu preplitati,

priče koje ne možeš pričati svakome, jer ljudi ne vjeruju i ne

razumiju, tek onda mi se učini da nisam sam sa svojim životom i da

ono što mi se dogodilo i nije bilo tako besmisleno kao što mi se

ponekad zna učiniti...

Poznavao sam Selima Velagića, ali nisam znao da je Ahmed tako

dobar s njim.

– Možda smo jedino nas dvojica i ostali iz onih vremena. Nema više

Mustaj–bega, nema Hrnjovina a ni Hrnjičića. Ni Muje, ni Halila, ni

Omera. A Tali Talahanu, najmudrijoj Budalini koja je jahala

dunjalukom eno već treći put slikaju nišan na zidu džamije u Banjoj

Luci. Ni nišan mu nije ko u ostalog svijeta... Svi su s one strane. I zovu

nas. A Selim i ja još jašemo...

I Selim je putovao ka istom odredištu, zajedno s drugim Krajišnicima.

Ahmed je to sigurno znao, ali dosad to nije spominjao.

248

Što smo se više približavali velikim ravnicama na sjeveru, vojska je

rasla. Njene uzbuđujuće veličine postao sam svjestan tek kad smo

počeli prelaziti veliku rijeku i ulijevati se u ljudsku bujicu što je

nemirno iščekivala dolazak vrhovnog zapovjednika.

Kao što se potočići i skriveni planinski izvori survavaju ili uvlače u

moćnu rijeku dodajući joj dio svoje snage, svoj nemir i smjelost,

gubeći postepeno u toj velikoj bujici svijest o sebi, tako su i naši šatori

tog prvog jutra u beskrajnom polju izgledali poput valova koje dotiču

drugi valovi, slijeva i zdesna, dok ih moćna unutarnja samosvijest

tjera da se podižu i krenu prema naprijed, ka mjestu koje im određuje

slutnja i naredba.

Tako smo stigli i do strašnog polja koje je ličilo na jedan jedini veliki

crni čador sašiven od mračnih oblaka.

Nisam u stanju zapisati ni riječ o onome što se na tom mornom

noćnom čadoru potom događalo.

Bitka.

Snoviđenje.

Krv.

Svijest o ništavnosti ljudskoj.

Najednom se prenuh.

249

I ponovno se nađoh u snoviđenju za koje sam mislio da je ostalo u

dalekim, izgubljenim noćima.

– Mrziš me – reče Hasanaga, nekako ozaren. Bili smo usamljeni, usred

bojnog polja, usred leševa. Samo nas dvojica. – To je dobro. Mržnja je

jako osjećanje. Za inteligentnog čovjeka, za čovjeka koji želi spoznati

sebe to je sasvim dobar početak.

– Možda – odgovorih. – Ali ne smatram sebe odviše bistrim. Niti

namjeravam provesti život u snovima o osveti. To je nedostojno

čovjeka koji želi spoznati sebe.

On se zamisli trenutak, a onda reče.

– Ispravi me ako griješim, ali ti se izgleda želiš osvetiti odmah.

– Ne želim se svetiti. Ti zaslužuješ kaznu. To je nešto sasvim drugo.

Kako se samo nasmijao.

– U redu – kazao je. – Kazni me. Ali, prvo me moraš uhvatiti.

Pobijediti.

Nisam odgovorio na njegov izazov. Bilo mi je svejedno. Očito to nije

bilo ono što je želio.

Najednom je zamahnuo sabljom prema meni, svom žestinom, prema

glavi s namjerom da je skrene u posljednjem trenutku i da se

grohotom nasmije tren nakon toga. Sve sam to shvatio tren nakon što

sam se munjevito izmaknuo. Njegova sablja je profijukala kroz

250

prazninu i zaustavila se na besmislenom mjestu koje joj je već bio

odredio. Pripremljeni osmijeh se iskrivio u nešto nalik cerenju.

– Gle! Nisi baš posve nesposoban! – viknuo je iznenađen. Gotovo da je

oblizao usne od zadovoljstva za ono što slijedi.

– Idi u svoj čador, Hasanaga – rekoh – odmori se. Zar ti nije bilo za

danas dosta? Zar ne vidiš da stojimo u moru leševa?

– Sve mi se čini da smo mi pravi ljudi na pravom mjestu. Leševi u

moru leševa. Možda im samo mi nedostajemo pa da se ovo veliko

otvoreno groblje posve uspokoji.

Šutio sam.

– Ili samo jedan od nas – nadoda on cinično.

– Šta misliš da ćeš dokazati?

Njegovo lice se smrači.

– Vrijeme je da vidim tvoju sablju – reče. – Znam da si vješt u priči,

ali to je nešto što me ne zanima i nikad me nije zanimalo.

Stajao sam mirno. Bez namjere da prihvatim ovaj dvoboj.

– Pretpostavimo da pobijediš – rekoh – šta misliš da ćeš time

dokazati? Da si bolji ratnik od mene? To ti priznajem. Svi će ti to

priznati. Moje ti priznanje nije ni potrebno. Ili želiš sam sebi pokazati

koliko si bolji od mene? Ili me možda želiš ubiti? Ukoliko je to, što si

onda ovoliko čekao? Mogao si to davno učiniti. Čak i danas.

– Pa šta ako te i želim ubiti, gnjido? – procijedi on. – Jesi li se toliko

uplašio da mi ne možeš pružiti otpor kao muškarac.

251

– Možda sam se i uplašio, ali nisam toga svjestan. Strah je veliki

gospodar i obuzima nas na razne načine. Možda riječi koje izgovaraš

izgovara ustvari iz tebe tvoj strah?

Gledao me u nevjerici.

– Misliš da se ja bojim tebe?

Prasnuo je u grohotan, neuvjerljiv, dugo iščekivani smijeh. Iz tog

smijeha je prosinulo da je sve mogao očekivati od mene osim ovakvih

riječi. Možda me se bojao ali sigurno ne sa sabljom u ruci. Sa sabljom

u ruci on se izgleda nije bojao nikoga. Osjećao se nadmoćnim nad

najvećim brojem protivnika, a protiv onih koji su bili jednako vješti

kao on ili čak vještiji znao je da ima prednost iskustva, mnogih

neobičnih dvoboja koje je pamtio i prednost svoje neupitne slave.

Sve je to odzvanjalo iz njegova potmulog smijeha.

– Potegni tu sablju i pokaži mi moj strah! – Glas mu je zvučao kao

prijetnja, kao naređenje kojem nije bilo pogovora. Bio je ozbiljan.

Samrtnički ozbiljan.

Stajao sam kao kip, u polju mrtvih i gledao kako se vršak njegove

sablje približava mome grlu.

– Niti želim niti mogu zauzeti mjesto tvoga neprijatelja. Ti si sam svoj

neprijatelj, Hasanaga. Idi u svoj čador. Popij nešto. Možda će se tamo

stišati ako se već ne može završiti taj dugi dvoboj koji vodiš sam sa

sobom…

252

Sablja je sijevnula i otkinula komad tkanine ispod moga vrata. Sječivo

me je ipak malo zakačilo i krv je pokapala po dolami. Još jedna kaplja

ili dvije na krvavoj dolami. Nisam se ni pomaknuo.

– Sad imaš lijepu uspomenu na još jedno svoje junaštvo – rekoh kad

on vrškom sablje nabode odsječeni komadić dolame i prinese ga

svojim očima.

Zario je sablju u zemlju i oborio glavu.

– Kukavice! – govorio je gotovo ridajući. – Prokleta kukavice!

Uspravio se i, ne gledajući više u mene, zakoračio. Namjeravao je

proći ravno, kroz mene, kao da me nema. Izmaknuo sam se u

posljednjem trenutku, prije nego što me je uspio gurnuti i vratio se

tren nakon toga u položaj u kojemu sam čitavo vrijeme dotad bio.

Hasanaga mi je sad bio iza leđa.

U jednom kratkom času pomislih da neće izdržati novu navalu mržnje

i da će me posjeći tako, nejunački, s leđa. Neka pomislih. Nek se

jedanput i to završi. Ali nije se dogodilo ništa.

Kad sam se okrenuo, Hasanage nije bilo nigdje.

Odavno je već bio otišao.

Neki drugi čovjek čučao je sa strane. Među leševima. Možda je sve

vidio, pomislih. Čovjek ustade, nekako teško iako su mu pokreti

upozoravali da je nekad bio hitar i priđe mi.

– Vidio si?

253

– Sve sam vidio. Nikad u svome životu nisam vidio takav dvoboj. A i

sâm sam ih imao mnogo.

– Misliš da sam trebao potegnuti sablju?

– Zašto? – lice mu je pokazivalo nerazumijevanje. – Ti si pobijedio. I

on to zna. Sablja bi to samo još jasnije pokazala. Ali nije sve u sablji.

Njemu je to sad jasno. I to ga muči.

Pođosmo.

Ahmed posrnu.

– Ranjen si? – uplaših se.

– Stara rana... – huknu on. – Nije vrijedna spomena. Nijedna rana nije

vrijedna spomena.

Ispred jednog velikog čadora se čula pjesma. I svirka. Pjevač je

udarao u žice dok su ga krijepili mješinom.

– To je pravi pjevač – šapnu neko.

– Ratnik i pjevač. – dopuni ga drugi glas. – Čitav dan, od sabaha do

akšama, gledao je smrti u oči, gledao je smrt u očima neprijatelja, i

svoju i njihovu, a sad evo pjeva. Pjeva o starim bojevima…

Među okupljenim junacima nije bilo Hasanage.

– Zar nisi ogladnio? – reče mi Ahmed Ajan. – Vrijeme je da i mi nešto

prezalogajimo. I popijemo, tako mi svega…

254

Nakon njegovih riječi postadoh svjestan koliko sam gladan. Kao da

sam tek tad osjetio glad.

Sjeli smo sa strane i jeli zalijevajući hranu iz mješine koju je Ahmed

odnekud dovukao. Nisam bio svjestan ni šta jedem niti šta pijem.

Tad se dogodi nešto neobično.

Ahmed zastade u zalogaju tako da sam pomislio kako mu nije dobro.

Zapitah ga, ali on mi je pokazivao rukom da je sve u redu i da ga

pustim na miru. Osluškivao je. Slušao pjesmu.

Činilo se na prvi pogled da je to obična pjesma. A onda mi do svijesti

dopriješe imena što su se u pjesmi spominjala. Bila je to pjesma o

dvoboju starog krajiškog junaka Ahmeda Ajana s mletačkim

kapetanom Spacom Kaminom. Moj prijatelj junački se nosao u pjesmi

sa samim sobom.

Nasmiješih se, ali Ahmed je bio mrk. Činilo se da je upravo doživio

najveću uvredu u svome životu.

Skočio je i obuhvatio šakom balčak sablje.

– Stani, Ahmede! – viknuh. – Sjedi!

Nešto se prelomi u njemu. Još uvijek je bio u onom gnjevnom pokretu

koji ga je vodio ka pjevaču, da mu istrgne tamburu i udari ga, da učini

i nešto možda još mnogo gore i zametne veliku kavgu… Razmišljao je

o svemu tome. Vidio sam.

255

– Slušaj ga pažljivo, Ahmede, i razmisli. Život je put neobičnosti. Ko

to bolje od tebe zna. Možda pjevač i ne pjeva opsjenu, nego tvoju

najdublju istinu…

Ahmed Ajan sjede i nastavi jesti. Gotovo se stropoštao do naše

malehne sofre.

Ogrnuo se šutnjom.

Nisam ga dobro vidio u mraku, ali sam gotovo siguran da mu se iz oka

skotrljala zaboravljena, gotovo suha suza.

Odjednom sam shvatio da njegov težak korak i čudno raspoloženje

nisu od umora. Niti ga je žignula stara rana. Danas je bio ranjen, ali je

to krio. Zato je tako često stavljao ruku na grudi kao da nešto

provjerava.

Mogu li pogledati, Ahmede?

– A šta ćeš vidjeti? Zar nisi to vidio toliko puta u životu. Namjerila se

rana na ranu. Nema više mjesta na meni... – nasmija se on teško. –

Kad se rane iz mladosti počinju otvarati, onda je vrijeme da se ide...

– Hoćeš li kući, Ahmede?

– Kako ću bolan kući. Više i ne znam gdje mi je kuća bila. Sjećam se

samo voćnjaka. Kadgod sjednem pod neku voćku u beharu, to mi je

kao da sam došao kući.

Kroz prste na grudima najednom provali krv. Šaka mu je bila crvena.

256

– To je to – zahripa on. – Uvijek sam znao da će se ovako nekako

dogoditi. Lijepo je što je tako. I drago mi je što si ti tu... što sam te

vidio...

Pokušavao sam mu šutke pomoći. Kad sam vidio ranu, mijenjajući

zavoj, učinila mi se beznadnom.

– Odvedi me pod neku voćku koja baca behar. Ne znam samo koja je

to u ovo doba godine.

Duboko se zamislio. Blijed poput mjeseca pred zoru.

– Kruška! Kruška sad behara! Ona kruška što je bila ponad moje

kuće!

Lice mu je bilo ozareno.

Zar je moguće sad negdje pronaći takvu krušku, pomislio sam.

– Moju ćeš sablju dati Selimu. Za tebe bi ona bila samo opterećenje.

Kadgod si se družio sa sabljom, tvoj se put udaljavao...

Najednom postadoh svjestan da više nismo sami. Mnoštvo je

okupljenih šutke stajalo oko nas. Priča se bezglasno proširila.

– Kod Selima ćeš vidjeti jednog čovjeka tvojih godina. Njemu ćeš dati

moj nož. Ti ga ustvari poznaješ. On je Mahirin sin. Poveo sam ga sa

sobom kad sam odlazio. Selim ga drži kao vlastitog sina. Giovani mi je

pričao da si vidio kad su ga sprovodili. Tako sam ga i našao. I saznao

čitavu priču. On se zove Enes. Zapamti... Enes... bajraktar...

257

Ahmed zašuti i namrači se. Najednom se, uz ogroman napor, pridiže i

reče jasno, ali nekako bolno, skoro gnjevno:

– Halalite...

Odazvaše mu se mnogi glasovi.

I jedan poznat iza moga uha.

Hasanaga.

Oči su mu bile vlažne.

– Volio sam ga – prošapta ispod glasa i nekako povjerljivo. – Možeš li

u to povjerovati?

A onda nadoda gledajući me pravo u oči.

– Volio sam je.

Nisam ni shvatio zapravo šta je rekao, a on je već bio iščeznuo.

Crni ovan u mirišljavim travama

258

Jednog jutra Giovani sa čudnim osmijehom dođe do mene.

– Mladi gospodin ima posjetu – reče.

– Mladi gospodin? – ponovih s nekom tjeskobom. Sve je to u

najmanju ruku izgledalo neuobičajeno. Ipak, čudnovato, nije zvučalo

podrugljivo. I nisam osjećao opasnost iza tih riječi.

Giovani više ne reče ništa. Doveo me do otvorenih vrata gdje se na

vodi prelijevala u bojama jutra stara gondola. U njoj je sjedio kapetan

Spazzacamino i sa zagonetnim izrazom na licu predao mi jedan

zavežljaj.

– Ovo je za tebe. Ali da bi to bilo ono što treba biti, moraš ga dati Bei.

Samo reci da je od mene. Od mene za tebe. Ona zna sve ostalo.

Potom je odmahnuo rukom i gondola je otplovila, skrila se iza kuće do

naše. Nismo je više mogli vidjeti.

Otvorio sam zavežljaj. Unutra je bila janjeća plećka. Pogledao sam u

Giovanija. Giovani se smiješio kao nikad dotad.

– Kapetan Spazzacamino poznaje toliko običaja. Kazao je da će vas

ovo obradovati više nego što mi možemo i zamisliti.

Pomislih da sam shvatio. I ostadoh zaprepašten.

Zar je to zaista moglo biti ono što sam pomislio?

Predvečer sam bio pozvan u sobicu gdje je već sjedio kapetan

Spazzacamino. Na stolu je bio veliki pladanj.

– Nadam se da se ne ljutiš što sam se sam pozvao. – reče kapetan.

259

– Ništa ne razumijem – odgovorih iskreno.

– Razumiješ... razumiješ... ali nećeš to još da priznaš sam sebi –

odgovori kapetan smijući se. – Sad ćemo jesti. Priča neće uteći. A

kurbansko meso je zaista posebno, zar ne?

Iako je sve navodilo na ono što je govorio, tek tog trenutka sam uistinu

shvatio. Pogledao sam ga ali on je bio zabavljen jelom. Preko zalogaja

mi je namignuo.

Bea je plećku spremila na samo sebi svojstven način, u raznovrsnom

povrću i s nekim mirišljavim travama koje nisam poznavao.

– Bio je crn – najednom reče kapetan.

Nisam vjerovao da znam o čemu govori.

– Kurban – nastavi on kao da odgovara na pitanje. – Gledao me je

tako čudno, čudno... I tužno. Kurban uvijek zna šta će se dogoditi.

Kurban zna vjerujem sve što će se dogoditi.

– Zar je moguće da si to izveo ovdje? – rekoh istinski iznenađen.

– Uvijek to činim. To jedna od rijetkih stvari koje se nisam odrekao.

Vodim računa o datumima i, kad god sam u mogućnosti...

Ušutio je. Činilo se da je utonuo u uspomene.

– Nijedno mjesto na svijetu ti ne može dati sve. Ustvari može. Jedino

zapravo što ti ne može dati to si ti sâm. Sve je u tome.

260

– Petak je – prozbori on. – Zapamti dobro ovaj dan. Treći petak od

danas budi spreman. Vrijeme je da se vratiš kući. Ukoliko to želiš.

Brod neće čekati.

Zanijemio sam od uzbuđenja.

– Možda sam pogriješio? Možda ti ne želiš ići? – reče on gledajući me

pažljivo.

– Ne razumijem? Kako?

– Sve je već dogovoreno. Ići ćeš s jednim dubrovačkim trgovcem. On

se zove Stijepo Lovrijenac. Dugo ga već poznajem i ta stvar je

pouzdana. On te je vidio i složio se.

– Vidio me je?

– Jedanput ste se sudarili na trgu. Tamo negdje kod Santa Maria della

Salute.

Sjetio sam se starca koji me grubo gurnuo i potom pažljivo pogledao.

Šutio sam.

Razgovor je bio završen.

261

Kapija u kojoj je iščeznuo konj

262

Došao sam u Sarajevo da ostanem nekoliko dana, a ostao sam

nekoliko mjeseci. Valjda to tako biva. Konačio sam u početku u

Skender–pašinoj tekiji, a potom sam se smjestio na Vratniku, kod

Bijele džamije, kod starog prijatelja Mevludina Mrava.

Gledao sam odozgo na Sarajevo, u njegovu vrevu i živost i pokušavao

smiriti svoje misli.

Koračale su one još uvijek, uspinjale se, zajedno s mojim stopama, od

Kapije na Širokcu do Bijele česme, provlačile se kroz Kalhanski sokak

i ušle u avliju Mevludina Mrava gdje je rascvala trešnja bacala behar

na osamljenu klupu.

Vidio sam čovjeka na konju kako se uspinje odozdo, prolazi kroz

Kapiju i lica obasjana svjetlošću nestaje u nekom od pokrajnjih

sokaka.

Nešto niže i nešto dalje odatle čulo se veselo potkivanje kod nalbanta

Salkana s kojim me Mevludin upoznao i s kojim sam razmijenio

nekoliko riječi. Salkan je svakog čovjeka gledao pravo u oči, mjerio,

kao da ispituje gdje su popustili čavli i gdje se potkovica prelomila i

kako bi se mogla nanovo namjestiti te da čovjek spokojno može

poskakivati svojim licem po drumu pogleda.

– Nek te ne čudi što Salkan gleda u ljudska lica jednako tako kao i u

konjska kopita – reče prijateljski Mevludin.

– I jesu ista – nekako svadljivo nadoveza Salkan.

– Naravno da su ista kad ih takvima vidiš – nasmiješih se.

263

Salkan se za trenutak zbuni, a zatim mi s poštovanjem klimnu glavom.

Nasmiješih se u mislima, jer se sjetih da je Salkan kasnije Mevludinu

kazao kako je svaki čavlić na licu onoga tvoga derviša na svome

mjestu. Baš tako Salkan. A šta je on zapravo vidio zureći čitav život u

konjska kopita i ljudska lica zabrinuta za ta kopita zna samo on. Ali

zna. I ništa ga u njegovome znanju nije moglo pomesti.

Najednom vidjeh čovjeka u bijeloj dolami na bijelom konju koji

odozdo jaše prema kapiji. Jedva se razaznavao u svjetlosti. Kad se

primakao kapiji i njenim sjenama, njegov konj i dolama postadoše

prvo sivi a potom potamnješe poput noći i izgubiše se u crnim ustima

kapije. Čekao sam konjanika i konja koji su ujahali u kapiju, ali oni se

nisu pojavljivali. Koliko je potrebno da jedan konjanik projaše kroz

Širokačku kapiju. Trenutak? Dva?

Kapija je zjapila prazna.

Naišli su neki ljudi, ali konjanika nije bilo.

Zar se rastočio u svjetlosti koja je blistala ispred Kapije?

I ko je bio taj konjanik?

Najednom su mi ta pitanja posve zaokupila svijest. Nisam više vidio ni

čuo ništa osim otvorenih usta Kapije u kojoj je iščeznuo konj s

konjanikom.

Sjedio sam tako sve dok sumrak nije zamaglio sarajevsku vrevu i dok

behar koji je mirisavo kapao na moju dolamu nije promijenio svoju

boju.

264

Sjedio sam sve dok ne postadoh svjestan da u avliji više nisam sam.

Okrenuh se.

Iza mojih leđa sjedio je Mevludin i šutio. Bi mu krivo što sam se

okrenuo i vidjeh da se osjeća nelagodno jer je povjerovao da me

pomeo u mislima.

– Tu si – rekoh. – Baš mi je drago što te vidim.

Mevludin priđe noseći malehnu skemliju u ruci i sjede pod trešnju

nasuprot meni.

– Znaš koga sam danas vidio? – reče on bez uvoda.

Šutio sam. Znao sam da će Mevludin i onako sve sam ispričati. I

posljednju pojedinost. Nije mu bilo potrebno tuđe odobrenje. Ni moje.

Kad bi se odlučio da govori, Mevludin nije znao stati. I često bi

izrekao i ono što nije želio. Nije mu bilo potrebno ni piće, ni prijetnja.

Jednostavno, došlo bi to kao ljetni pljusak.

Nekad se zbog toga kajao. I nosio to kao svoju mračnu boljku. I

uglavnom je šutio. Kao da je nijem.

Ali, kad bi došao trenutak da progovori, ništa ga nije moglo zaustaviti.

Nemoguće je ponoviti njegovu dugu priču.

Priču o tome kako je pošao kupiti jedan ibrik koji je već dosta dugo

zagledao a onda se zapetljao u baščaršijske zgode i nezgode koje su ga

na kraju dovele u Kolobara han i tu je, zbog čega mi je čitavu

pripovijest i ispričao, sreo – koga drugoga doli Hasanagu.

Nije s njim popričao. Samo ga je vidio kako izlazi iz hana.

265

I to je bilo sve.

I to je bilo dovoljno.

Jer, znao sam da ću ga vidjeti.

Dogodilo se to nekoliko dana kasnije, u hanu.

– I šta sad, beže!

– Nisam beg, samo sam siromašan derviš – rekoh tiho.

– Čujete li ga ljudi, veli da nije beg. Odriče se svoga. Otac mu bio beg,

mati begovica, odrastao u begluku i sad veli da nije beg. Doduše, po

njegovome imanju vrane sad traže sebi hrane, ali jope...

– Nesiguran si u sebe.

– Šta kažeš?! – prodera se Hasanaga.

– Kažem da si nesiguran u sebe i zato se dereš.

On zašuti i unese mi se u lice.

– A ti si mi mnogo siguran, hudnjače. To iz tebe govori govori samo

begovski hasiluk. Ne vidiš da je pod nogama. Ne vidiš, zar ne? Još

uvijek živiš u snovima o bivšoj veličini. A i onda je bila jadna ta

veličina. Ja ti to kažem, ja, Hasanaga!

– Mora da je mnogo značajno kad ti to kažeš. Pokušavam povjerovati

u to.

– Tako ti je kako ti ja kažem, beže.

266

– Što tebi toliko smetaju begovi? Osjećaš se nižim od njih što li? Svijet

je uređen kako je uređen i ti nisi beg. Kad govoriš protiv njih bio bi

uvjerljiviji da jesi...

– Nikad ne bih želio ni imati ništa s tom šakom jada. To su slabići koji

žive od uspomena, sve vehtiji i sve pokvareniji, a ja sam... ja sam...

– Aga – dovrših na neočekivan način rečenicu koja je trebala označiti

njegovo junaštvo.

Nisam očekivao da će ga to toliko pogoditi.

Ostao je otvorenih usta i nije mogao više istisnuti ni riječ. Pobojao se

onoga što bih još mogao reći. Pobojao se da ću ga upitati zašto se onda

ženio begovicom, ako toliko mrzi begove. Pobojao se da će njeno ime

biti spomenuto.

Najednom, te večeri, ko zna zašto, sjetih se onog urnebesa i gungule

oko crteža koji su pronađeni u školi. U svemu tome sam bio pomalo

zbunjen. Sad se činilo posve jasno, kao da se slika događaja očistila u

vremenu, sve što se dogodilo.

Niko nije ni pomišljao na pravoga krivca. Na našega vršnjaka

Kezkeza.

Kad su došli da pretraže školu, on je, u nevolji, podmetnuo ukradene

crteže, kome drugome nego Čolaku. Možda je sve to bilo i dogovoreno.

Možda.

Njegov zaštitnik je u svakom slučaju zaštitio svoga štićenika.

267

I oslobodio se Čolaka za sva vremena kako je vjerovao.

Čolakova knjiga

Najednom iz knjige nešto ispade. Sagnuh se i iz trave podigoh komad

debelog tamnog papira. Izgledao je šareno dok sam se saginjao. Što

sam se više približavao, moje čuđenje je bilo veće. Na papiru je, usred

teksta od krupnih slova, bilo nešto naslikano. Sličica, kao što su one

perzijske, ali s toliko pažnje u izvedbi da sam se zaprepastio što sam je

više proučavao.

Starac je držao gologa dječačića na neobičan način. S ljubavlju ali i

odsutno. Njegove misli i njegova pažnja bile su drugdje. Ipak, pokret

njegove ruke s krivim nožem koji se približavao sinovljevom vratu bio

268

je osujećen. Goli sinak njegov nije ništa shvaćao. Gledao je kao da

prisustvuje nekom čudu u golemog krilatog meleka pod čijim se

krilima nadimao od vjetra crni ovan. Melek je jednom rukom

otklanjao nož od dječakova grla a drugom na žrtvenik namještao

ovna. Na licu melekovom nije bilo nikakvog osjećaja. Samo je

poslušno obavljao svoj posao. Gotovo potpuno isto su gledale u oca i

sina oči crnog ovna.

Ibrahimov nož je ipak dotaknuo sinovljevo tijelo. Pedalj ispod pupka.

Na samom vrhu ispupčenja iz kojeg se začinje život. Nož je već bio

zasjekao i odsječeni komadić dječakove svirale pao je na žrtveni

kamen.

– To je znak.

Čolakov glas je dolazio iza mojih leđa. Nisam ni primijetio kad mi se

približio.

– Svi smo mi tim znakom obilježeni. Svi smo mi Ibrahimčići...

269

Zapis o mudželitu

Pisah svoju knjigu rukopisom lijepim,

čitavog života, svaki dan cijeli.

Umrijet ću kao stranac, doći će to vrijeme,

a moja će se knjiga prodavat u bescijenje.

Behram

– Možeš li mi sve ovo ukoričiti u jednu knjigu? – zapitah.

On me pogleda nekako čudno, zabrinuto pomalo i poče gledati

veličinu listova, debljinu njihovu i zapise na rubovima.

– Znači li ta šutnja da ili ne? – pitah ga uznemiren i pomalo srdit.

– Vaša želja, moja vještina – odgovori on.

Opet nisam bio siguran šta je značio njegov odgovor. Hoće li uspjeti

od svežnja hartije koju sam stavio preda nj načiniti knjigu ili ne?

– Ako si toliko vješt – rekoh – kako ne možeš odmah procijeniti i

odgovoriti mi?

270

On se zamisli.

– Ispričao bih vam jednu priču... – reče – ukoliko mi date riječ da se

nećete naljutiti.

Bilo je ovo posve iznenađujuće. Gledao sam njegove šarene oči i tražio

odgovor u njima. Oči mu zapravo bijahu čakaraste: jedno sivoplavo, a

drugo nekako pjegavo, smeđkastozeleno rekao bih.

– Pričaj! – prozborih začuđen.

Nešto u njegovom smeđkastozelenom oku bljesnu.

– Važno je kazati da je moj otac bio jedan od najuglednijih mudželita

u carstvu. Zanat je učio u Stambolu. I izučio je sve što je mogao tamo

izučiti. Ali nije se na tome zadržao. Nastojao je svaki put naučiti nešto

novo. Bio je na mnogim mjestima poznatim po uvezivanju knjiga, a

bilo mu je ponekad dovoljno da samo knjigu odmjeri u ruci i zna gdje

je uvezana, čak i koji je to majstor načinio. U Sarajevo smo došli kad

sam bio još posve mali. Razloge ni danas ne znam jasno, ali očito se

tamo bila dogodila neka velika furtutma i dolazak u ovu čaršiju

možda mu je bio jedini način da spasi glavu i porodicu. Bilo kako bilo,

ispostavilo se da ovdje ima ljudi koji vole knjigu i posao mu je lijepo

krenuo. Uvezivao je svakojake stvari, najviše Mushaf, što je samo po

sebi razumljivo. Jedanput mu je došao neki čovjek, lijepo odjeven, ali

pomalo zbrkan u svojim željama. Molio je mog oca da mu načini

knjigu za njegova sina. Knjigu od raznih tekstova, koju je on zamislio,

271

ali ni sam nije bio siguran kako bi ih trebalo poredati i kako bi to sve

na kraju moglo izgledati.

– Ja uvezujem knjige izvana – rekao mu je moj otac. – Pretpostavlja

se da su te knjige već uvezane iznutra.

Taj se čovjek zamislio.

– Zar ne postoji jedan određen način na koji se uvezuju knjige? –

pitao je.

– Postoji mnogo načina – odgovorio je moj otac. Bio sam već malo

poodrastao, učio sam nešto od očeva zanata i ovaj mi je razgovor, iako

se u početku činio kao glupi niz uobičajenih nesporazuma, postao

beskrajno zanimljiv. – Knjigu vam mogu uvezati ovako, na primjer...

ili ovako... a mogu načiniti i nekoliko odjelitih knjiga koje će opet biti

povezane u jednoj, jedinstvenoj knjizi...

Govoreći, pokazivao je sve te mogućnosti, vadio uzorke drugih knjiga,

primjere boje i slova. Onaj čovjek je bio zaprepašten. Očito nije ni

pretpostavljao da ima toliko mogućnosti da se načini knjiga.

– Nešto bih vas zamolio – rekao je nakon dugog razmišljanja. – Molio

bih vas da nekoliko dana pogledate knjigu i da mi onda predložite

kako da je na najbolji način sastavimo i uvežemo.

Mudželitova priča bila je više nego jasna.

Nasmijah se.

272

– Bojim se da će nekoliko dana biti previše za mene – rekoh. –

Putovanje me vuče i ne znam koliko ću se još moći zadržati u

Sarajevu.

– Onda izaberite – slegnu on ramenima. I stavi pred mene nekoliko

knjiga različite sadržine, u bogatim ili skromnim uvezima.

Kad je vadio te knjige, pokaza se jedna na polici koja je dotad bila

nevidljiva. Podsjećala me na nešto, ali nisam se mogao nikako sjetiti.

– Šta je s onom knjigom? – zapitah.

I on se zagleda u tu knjigu nekako začuđeno.

– Ne biste vjerovali kad bih vam rekao... – promrmlja.

Bio sam siguran u tom trenutku da znam šta će reći. Jer, prepoznao

sam oblik, kožu, način na koji se knjiga zatvarala, bravicu na njoj. Ni

godine ni prašina nisu tu mogle ništa promijeniti.

– To je prazna knjiga. Ali to je knjiga koju je moj otac načinio onom

čovjeku o kojem sam pričao. Kako se samo sad tu stvorila! Mjesecima

je nisam vidio!

Bio je iskreno iznenađen.

– Ukoliko želite, načinit ću vam nešto takvo?

– Nešto takvo, ali ne isto!

Kao da se malo rasrdio. Izgleda da je bio prilično vatren čovjek.

– Ovdje je svaka knjiga nešto posebno, nešto za sebe. Kao što to knjige

za ljude i jesu.

273

– Dobro – složih se. – Vi ste majstor. Neka vaša bude posljednja.

Dadoh mu dukat i iziđoh iz radnje.

A bio sam naumio, priznajem, da tu knjigu, svoju knjigu, knjigu o

sebi, knjigu sebe, nekome podarim, odnosno ostavim u amanet. Ne

znam je li u tome bilo više dobre želje ili taštine? Ipak, to će odlučiti

onaj kojemu je knjiga namijenjena. Može je otvoriti i listati, može

baciti. Ili pak spaliti. Želio sam samo, vjerovao sam da to želim,

poništiti jedan od cvjetova mržnje, koji niču na čovjekovu putu, gdje

god se makne. Želio sam oproštaj za sebe, kao što sam ja davno

oprostio svima. Zar je to taština?

Ukoliko jeste, onda priznajem da sam tašt.

Taština je mojom rukom ispisala i posvetu na početku knjige:

Onome koji će razumjeti.

Napisao sam to u dva reda. Prvi red na arapskom, drugi na

bosanskome jeziku, ali arebicom.

Jer, vjerovao sam, vjerujem: u svakoj mojoj rečenici, u svakoj riječi

sam ja sav.

Nije li mi mudželitova priča zapravo kazala istinu. Nisam se otkrio

mudželitu, nisam mu ispričao da sam ja bio onaj dječak za kojega je

274

nekad davno ovdje, u ovoj istoj radnji, rukama njegova oca, uvezana

knjiga.

Ali njegova mi je priča kazala nešto drugo.

Kazala mi je nedvosmisleno da se ja prema onome kome želim

podariti knjigu ponašam kao otac.

Tvrđava u izmaglici dalekog jutra

Od života kol'ko imam,

275

Jedan me je upitao,

Kad nad čelom, slijepim okom,

Kose sijede ugledao.

"Časak jedan", odgovorih,

Ja u život, osim toga,

Ništa drugo ne računam,

Po presudi uma svoga.

Ibn Hazm: Golubičina ogrlica

Godine što su minule, jahale su sa mnom.

Vidio sam ih u svakom stablu pokraj puta, u svakom kamenu. Jedna

mi je srna pretrčala preko puta, zastala za trenutak, pogledala me,

koliko je bilo potrebno da tijelom pogurka dvoje lanadi što su zaostala

i iščezla. Iščezla s puta, ali ne i iz mojih misli. Čitavo sam vrijeme,

jašući, mislio na nju. I vidio njen pogled.

Dugo sam se približavao Tvrđavi. Njeni su zidovi dodirivali moje oko

sa zazorom i sa gotovo stranim nerazumijevanjem.

Ipak, kad su se vrata preda mnom otvorila, iza njih je stajao

Pintorović i čekao me raširenih ruku. Bio je ljubazan, kao što ga nikad

takvog nisam vidio. Pomogao mi je da sjašem i onda smo se zaputili u

odaje. Nekoliko časaka potom sjedili smo u divanhani odatle se vidjelo

polje sve tamo do mora. Oblaci su ličili na galebove i mirisali na sol.

276

Pintorović je izišao na trenutak, a potom sam negdje, u nekoj od

odaja, začuo prepirku. Stisnutu i bolnu, ali ipak svađu. Kad se vratio,

na licu sam mu vidio da je bijesan, ali je širokim, vještim osmijehom

nastojao potisnuti sve ono što se dogodilo. Najednom, nije više mogao

vladati svojim osmijehom za goste i smrknuo se.

– Ko zna koliko ćemo mi ovdje još sjediti, moj kadija, a našeg svijeta

kao da za to nije ni najmanje briga.

– Ne znam na što misliš, ali svijet je vazda isti. I sad je onakav kakav

je oduvijek bio.

– Mlečani su nam za vratom, samo što nam se u odaje nisu ušetali, a u

Stambolu se izgleda misli da to nije ni važno?

Pogledah ga. Nisam bio siguran govori li ovo zato što je uzrujan ili iza

njegovih riječi postoji neki drugi smisao, neka od onih igara na koje

sam se davno naučio i izoštrio za njih svoja osjetila, tek toliko da bih

se spasio od glupih spletaka. Nije izgledao kao neko ko sprema

podlost. Isuviše je bio uzbuđen i povrijeđen. Stalo mu je bilo samo da

pobijedi, da se uzvisi iznad čovjeka koji ga je tako grubo uvrijedio,

iznad svoga zeta.

Priča je bila dobro poznata. Sav je serhat znao za nju. Čuo sam je još

u Imotskom, pred sami put, tako da ništa nisam mogao učiniti. Zato

sam se i odlučio dojahati sam, nakon pregovora sa Mlečanima, gdje

sam bio više onaj koji sluša, više prevodilac, negoli pregovarač. S

njima je razgovarao Hamid–paša, težak čovjek, ali možda dobar za

277

pregovore ove vrste, kojega sam tada prvi put vidio. Sve je učinio

suprotno nego što bih ja. Možda se i varam, možda nisam posve dobro

procijenio stvar, jer nikako iz svojih misli nisam mogao izbaciti ono

što se dogodilo.

Hasanaga poručio ženi da ga ne čeka u Kuli. Ni u Kuli, niti igdje u

rodu njegovu. Pintorović, brat njen, došao i odveo je u Klis. Djeca,

bezbeli, i ono najmanje, iz bešike, ostala u Kuli Hasanaginoj. A

Pintorović odmah dao sestru na udaju. Ovaj isti što sad sjedi sa mnom

i gleda me sa neobičnim zanimanjem, kao da se prisjeća. Bahnuo sam

mu u kuću, nije ni sam znao zašto, a sad je bio sve uvjereniji da sam

došao zbog nje.

I jesam.

Vrata na odaji se otvoriše i uđe ona. Nije me gledala. Sva je bila

rumena od stida i uvrijeđenosti. Brat je ipak bio zadovoljan.

Povinovala se njegovom naređenju.

Nisam mogao da je ne gledam, iako sam znao koliko joj je teško.

Godine je nisu toliko promijenile koliko sam mislio. Kad joj slučajno

susretoh oči, vidjeh da je nisu promijenile nimalo. Ali, to je trajalo

samo trenutak, trenutak kratak kao izgubljeni san. Poniženje i

uvrijeđenost zatamniše njen pogled (učinilo mi se da će zaplakati), i

ona me pogleda prijekorno kao nekog ko je došao da se gosti njenom

nesrećom. Bila je tako sama i nezaštićena. Izgubljena. Oborih pogled i

pomjerih fildžan na mangali, gledajući u crni mirisavi teški napitak

278

na kojem je plivao čudan znak, velik poput badema. Okretao se i

teturao po površini kao ukleti brod i na kraju pristao baš tamo gdje su

ga trebale ispiti moje usne.

– Ugur! želja će ti se ispuniti! – viknu Pintorović kad to vidje.

– Nisam znao da vjeruješ u te stvari – odgovorih hladno i pogledah u

nju. Smirila se. Nije me gledala više onako plaho i nepovjerljivo. Vidio

sam da joj je sad čak bilo krivo zbog toga. Njene su me oči preklinjale

da joj oprostim.

Nikad me ništa nije toliko zaboljelo.

Ona poniknu glavom, pokupi neke suvišne stvari i nestade iz odaje.

– Čuo si šta se dogodilo – reče Pintorović otvoreno, kao da prelazi na

pravi razlog mog dolaska, na posao – iskreno da ti kažem i bolje je da

je tako. Sve je to od samoga početka bilo pogrešno. Šta je sad, tu je.

Nije pao med u more. Svaki mi dan dolaze prosci. Da znaš. Njoj to baš

nije drago, ali ja mislim da je najbolje sve završiti odmah. Što se prije

riješi, prije će se i zaboraviti. A onaj peksin će imati vremena da se

krha u svoju glupu glavu kad shvati šta je imao i šta je izgubio. Nije

svačije kroz Stambol jahati...

– Konjanici koje sam sreo kad sam dolazio ovamo...

– Prosci. Sve su to prosci. Ugostio sam ih, rekao šta dajem u miraz, oni

su rekli svoje i sad je ostalo na meni. Kazao sam da ću pitati nju, ali

zapravo sam, čini mi se, tebe čekao. I mislim da ću sad i odlučiti... kad

se s tobom dogovorim...

279

– Kako znaš da sam došao u prošnju?

– Zar nisi?! – odgovori on kao da je očekivao to pitanje i kao da će

sestru u bijesu dati prvome koji naiđe.

Kucnuh prstom po mangali, zamislih se, pomislih kako se stvari

strjelovito, munjevito zbivaju, a ja tu ne mogu ništa učiniti, nego se

samo odlučiti, odmah, jesam li prosac ili nisam. Ona sigurno

prisluškuje, pomislih, i čeka moj odgovor.

– O čemu si se mislio dogovarati? – rekoh.

Pintorović se zadovoljno nasmija.

– Vjerujem da će to biti samo prijateljska priča – reče.

Tako je i bilo.

Kad sam izišao iz odaje i prolazio s Pintorovićem kroz hodnik, ona je

stajala u drugoj odaji, iza otvorenih vrata, i nijemo me gledala. Zar

zaista želiš da ti budem žena govorio je njen pogled.

Ne znam šta je u odgovor pročitala u mom pogledu. Nisam to znao ni

sam. Jedino sam znao da je ne smijem ponovno prepustiti nekome ko

u njenim očima neće znati pročitati ništa i ko će u njenoj nedostupnoj

nježnosti vidjeti oholost koju valja poraziti i slomiti.

"Časak jedan", odgovorih,

Ja u život, osim toga,

Ništa drugo ne računam,

Po presudi uma svoga.

280

"Kako je to? Objasni mi!"

On je mene zamolio.

"O vijesti si najčudnijoj

Ti sad mene izv'jestio!"

Rekoh tada:"Onu kojoj

Privrženo srce moje

Ja poljubih jednog dana,

Makar bilo opasno je.

Zato ne bih u svoj život,

Makar dugo poživio.

Ništa osim onog časka

S pravom nikad ubrojio.

281

Zakašnjeli prosac

– Zašto želiš da ti budem žena? Zašto me sad, nakon svega, prosiš?

Zašto?!

– Tvoj brat će te udati. Misliš da bilo koji od ovih koje tvoj brat mjeri

kao ženike ima više prava? Ovdje više ne možeš ostati. Pođi sa mnom i

budi ono što želiš biti.

282

283

Otključana knjiga

Nazim se lahko nakloni držeći knjigu objema rukama.

– Nikad nisam dobio ovako nešto, efendija.

Lice mu je izgledalo pomalo napaćeno. Pitao sam se šta se moglo

dogoditi? Šta je mogao saznati?

– Kad polaziš u školu?

– Sve je u Božijim rukama.

Zazebe me nešto oko srca.

– Naravno, Nazime. I vremenske tačke također prema kojima se

ravnamo.

– Neki smatraju da ne bih trebao primiti taj poklon.

– To nije poklon. To je kušnja. Sve što će se dogoditi zavisi isključivo

od tebe i viđeno je samo u pogledu Onoga koji zna sve.

Bio je u nedoumici.

– Znam ko ste vi! – reče najednom jasno i otvoreno gledajući me

pravo u oči.

284

Saznao je. Naravno. To se jednog dana i moglo očekivati. Ko zna ko

mu je rekao. Nije to bilo ni važno. Taj koji je odao tajnu želio je

ustvari da dječak ne ide u školu.

– Nisam siguran da i ja znam ko sam.

Nazim nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Gledao me iščekujući

više.

Vidio sam u tom trenutku, dok mu je lice bilo nijemo pitanje, koliko

liči na svoju majku.

Neko drugi bi na njegovom mjestu uzeo ono što mu je poklonjeno, ali

nastavio bi misliti svoje. Dopala mi se njegova iskrenost. I zaista, ruku

na srce, bio sam mu dužan. Bio sam dužan i sebi. Došao je trenutak da

kažem jasno i glasno, i njemu i sebi, zašto sam sve to učinio. Premda

se o tome ne govori. To je nešto za one koji pišu i druge samotnike.

Uzaludno je govoriti o postupcima, jer su postupci samo primijenjeni

način razmišljanja, ono što je naučeno i što se prenosi kao pravilo s

koljena na koljeno, makar bilo i pogrešno, makar okrutno.

– Neko ti je kazao da sam bio kadija u Imotskom i ti sad misliš da znaš

ko sam ja. Međutim, to je samo slika. Dotad ti je slika izgledala

drugačije. Ali ni to nisam bio ja. Duša je ponekad izgubljena i u

vlastitom tijelu. I traži se. Od trenutka do trenutka. A oni koji to sa

strane vide, misle da mogu na osnovu jednog samog trenutka

prosuditi i osuditi čovjeka za čitav život...

285

Gledao me zaprepašteno. Očekivao je da ću reći nešto drugo. I vidio

sam, s neizmjernim olakšanjem, kako se nešto nalik na povjerenje

ponovno pojavljuje u njegovom pogledu.

– Učinio sam u životu vjerovatno mnogo nečasnih stvari, teško je

čovjeku znati kad je šta bilo i kako, ali koliko ja znam, nikad svjesno.

Kad hoćeš da nešto vidiš, onda gledaj sve! Tek tako ćeš shvatiti i onaj

djelić nad kojim si se zamislio i misliš da se oko njega rješava sudbina

života i svijeta kako ga poimaš.

Vidio sam da mi još uvijek ne vjeruje posve.

– Ponekad izgleda da čovjek čini nešto iz jednog razloga, a njegovi su

razlozi zapravo posve drukčiji. I tad mu je najteže povjerovati.

Ustvari najteže je povjerovati u ono što je iskreno i jasno. Ljudi su

prešli dug put da bi to postigli.

– I sad se batrgaju u mreži svojih smicalica – rekao je nekako odveć

brzo Nazim, tako da sam se nasmiješio, jer sam osjetio da govori

zapravo meni, da se pokušava narugati mojim riječima. Ipak, vidio

sam koliko je bistar, što je dobro i brzorijek, što baš nije vrlina.

Zagledao sam se kroz prozor da mu dam vremena, a onda sam

nastavio:

– Ne vjerujem da ćemo se više ikad vidjeti. Još je puta ispred mene, ali

on vodi na sasvim drugu stranu od onih koje čekaju tebe. Bez obzira

šta ćeš izabrati. Ne sumnjam da ćeš izabrati dobro. Zapravo, kako god

da izabereš, to će biti dobar izbor. Hadži–Salih će biti tu da ti

286

pomogne. Ukoliko ti bude trebala još kakva pomoć, slobodno mu se

obrati. Potpuno se pouzdaj u nj. Ja mu vjerujem, ukoliko ti to nešto

znači. I... oprosti mi...

Nazim klimnu glavom i ode.

Nekoliko mjeseci kasnije stiglo je Hadži–Salihu njegovo pismo iz

Stambola. Pisao je o školi, o knjigama i o Mramornom moru. Pismo se

završavalo ovako:

Nadam se da ćete pokazati ovo pismo mom dobrotvoru. Mislim da će

mišljenje mojih učitelja potvrditi da se nije prevario u meni. Pisao bih

mu i sam, ali osjećam stid zbog sumnje koju su nečasni ljudi za

trenutak naselili u moju dušu. Međutim, siguran sam da moj

dobrotvor to zna. I da mi je već oprostio. Kao što sam i ja halalio

njemu iako to nisam u trenutku kad smo se posljednji put vidjeli

glasno izrekao.

Lijek protiv zmijskog otrova je negdje oko kamena ili čak pod samim

kamenom odakle je otrovnica izgmizala.

A lijek protiv najtežih bolesti ovoga svijeta je ljubav.

Znaju koji znaju.

Tako piše u mojoj knjizi.

I to je, vjerujem, istina.

Put kojega prepoznaješ

287

Vidje goru Libanon... koja se rastavi i iz nje izađe ognjen konj sa

raskošnom opremom na sebi. Pošto s njega spade svaka strast, on

postade um lišen svake spone sa dušom.

Dragulji poslaničke mudrosti

Knjige koje sam napisao i poslao sada su sve preda mnom. Više ne

znam, u starosti svojoj, ovdje, na kraju puta, je li i jedna od njih našla

svoj put i ostala tamo negdje kao nevidljiva ruka kojom se ja i onaj

koji je čita oslonismo za trenutak na našoj nestalnoj stazi. Ja na putu

kroz oganj, on na putu kroz led.

Gledam te knjige i čini mi se da je to putokaz za unutrašnju zemlju, za

moju unutrašnju zemlju.

Sve su upućene živima, a sad, jedva da ima i jedan živi od onih koji su

adresati mojih knjiga. I šta bi mi rekli sad da ih mogu pročitati na

svom putu kroz krajolik ini. Osmijehnuli bi se možda, kao kad se

osmijehnemo dok nas bezazleni saputnik–suputnik, murid–dijete, pita

288

nešto; ne razumijevajući ni samo svoje pitanje, jer je ono iznad

njegova iskustva.

Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje

povjerenje nije toliko čudna i zamamna kao što je to riječ

prepoznavanje. Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe,

spoznaju svega u sebi i svega oko sebe. Čak i kad se čini da je poraz,

prepoznavanje je napučilo svom vrlinom pobjede duh onog koji je

poražen. Njegova krv je stišana, urnebesni, šumni damari ne remete

mu više sluh. On je, napokon, onaj koji čuje i vidi, napokon onaj koji

je isključen iz sudioništva i ko je samo svjedok.

Prepoznavanje je svjedočanstvo o pogreškama i o neumitnosti tih

pogrešaka.

Prepoznavanje je dovoljnost.

Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okreće se od svih bivših

i budućih ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u sasvim drugom

prostoru.

Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko može i toliko će i učiniti.

On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom,

onome u kome su već prevaziđeni. Zato je prepoznavanje moguće

prepoznati tek u njegovim malim dijelovima – i to onda kad ih

dotakne prepoznavanje onog koji je promišljanjem u prepoznavanju.

Tek u prepoznavanju otvara se vid.

289

Slike pred mojim očima, riječi u mojoj knjizi.

Kuršumli han u Tatarpazardžiku.

Odmarao sam se tu već nekoliko dana. Tako sam svima govorio. A

zapravo sam bio u nedoumici. Nisam znao hoću li nastaviti put ka

Stambolu ili ću okrenuti prema Bosni. Han je bio put hadžija. Vraćali

su se ispunjenih duša i šutke su sjedili u večeri, u avliji hana, slušajući

samo šedrvan u kojemu su prepoznavali svoju priču.

Osjetio sam tugu i pomislio kako je to jedino mjesto ka kojemu bih

morao krenuti.

Hira i Sabira nadvile su se nad mojom dušom. Plakale je.

Bio sam okrenut leđima vratima. Prebirao sam nešto među

rukopisima. Najednom osjetih kako se vrata otvaraju. Što su se više

otvarala, to je više ličilo na sablju što se izvlači iz korica. Podizala se,

sva u svjetlu, i spremala da se spusti na moj potiljak. Zakoračio sam u

stranu i, u okretu, skinuo sablju koja je spokojno dotad visjela na

zidu. Bio sam posve spreman da odbijem udarac i da uzvratim ukoliko

bude potrebno. Najednom sam se našao u čudu. Sve je ovo bila golema

pogreška. Ispred mene je, korak od vrata, stajao skromno, ali čisto

odjeven čovjek s tespihom u ruci. Lice mu je bilo crveno. Od stida?

Tako je izgledalo. Oborio sam sablju i naslonio se na nju.

290

– Oprosti – reče on teško. – Sve je moja krivnja. Pomislio sam, zaista

sam žestoko pomislio kako bih te sad mogao posjeći i kako si to

zaslužio.

Tespih je drhtao u njegovim rukama.

Zar me je mislio njime posjeći? pomislih.

I tad ga prepoznah.

Bio je to Hasanaga.

Stariji, mršaviji, upredeniji u sebe, ali sumnje nije moglo biti. Taj

hadžija je bio onaj koji se nekad tako surovo izrugivao hadžijama.

– Morat ću ponovo na vrelo duše. Nikako se ne mogu očistiti. Uvijek iz

mene iskoči neki bijes. – šutio je čudno nasmiješen. – Kažu da je neki

perzijski pjesnik sedam puta išao. Pošto mu je kuća bila daleko, čitav

je svoj život zapravo bio na hadžu. Ali ti to sigurno bolje znaš...

oprosti...

– Oprosti ti meni – rekoh mu – Učinio sam ti nažao, iako to nisam

želio. Ili jesam, na isti način na koji si ti mene pokušao posjeći.

Vratio sam sablju u korice i na zid.

– Hoćeš li popiti sa mnom čaj?

– Ne znam ni sam što sam došao – reče on nekako u nedoumici.

Sjedili smo i pili čaj, u šutnji. Pogledi su nam se jednom ili dvaput

slučajno sreli. Obojica smo znali da je sve završeno. I da se vjerovatno

više nikad u životu nećemo vidjeti.

291

Iskapio je posljednje kapi iz svoje čaše, polahko, gotovo kap po kap.

Zamišljeno ju je stavio na stolić i gledao u nju kao da gleda u sebe.

Potom je okrenuo pogled prema meni i ustao. Sjedio sam nepomično. I

čudno spokojan, kao možda samo još jednom ili dvaput u životu. Kad

je otvorio vrata, propuh mu nape rukave i zastruja među rukopisima.

Nešto pade sa zida. Na njegovom licu se pojavi blag, zahvalan

smiješak. Pogleda kroz prozor u razbeharalu granu i tiho zatvori

vrata. Iščeznuo je kao što se i pojavio. Nisam čuo njegove korake, ali

sam znao da je već daleko i da neće zanoćiti u gradu.

Okrenuo sam se. Sablja je bila spala sa zida, zajedno s koricama i

ležala je ispred rukopisa. Gurnuo sam je u rukopise.

Zastao sam ispred prozora i udisao sumrak.

Nešto bijelo mi dotaknu lice. Višnjin behar.

Kao miris zvijezda.

KNJIGA PUTA I KNJIGA O PUTU

292

Gledam.

Vidim.

To je sve što je ostalo od moga učitelja.

Knjiga.

Dvije knjige u jednoj knjizi. Povezane posebno i zajedno.

Čitane su i ispisane po rubovima onoliko koliko je to čitač znao i umio.

Sve što je ostalo nepročitano početak je nove knjige.

I novog puta .

O rukopisu Imotskog Kadije i komentarima Nazimovim

Rukopis

S rukopisom Imotskoga kadije kojeg je po mome mišljenju i ispisao

Imotski Kadija sreo sam se slučajno, kako to obično i biva. To se

naravno događa samo onima koji nešto traže. Ponekad ne pronađu

293

ono što su tražili, ali u nađenom prepoznaju često pronađeno tj.

logičan kraj svojih istraživanja. Računao sam da ću jednom u životu

imati dovoljno vremena da se posvetim rukopisu. Kad se na početku

rata dogodilo što se dogodilo, pomislio sam da je sve izgubljeno.

Svitak rukopisa Imotskog kadije čuvan je naime u Orijentalnom

institutu u Sarajevu. Tačnije rečeno bio je zaboravljen u ovećem

svežnju rukopisa kojega je neko samo ovlaš pregledao. Nije bilo

podataka kako je tamo dospio. Stradao je u vatri s velikim brojem

rukopisa 17. maja 1992. godine, kad su srpski neonacisti, koji su držali

Sarajevo u opsadi do 1995. godine, pogodili Institut.

Sticajem neobičnih okolnosti saznao sam da u Danskoj, u kući jednog

bosanskog izgnanika, postoji faksimil. Zahvaljujući njemu,

zahvaljujući Zumbi Maglajliji, bilo je moguće da se na svjetlost dana

iznese ovaj rukopis.

Zumbo inače nije bio čovjek kojemu bi takav rukopis nešto značio. Ni

knjige mu nisu mnogo značile. Ni stare ni nove knjige. Međutim, ovdje

je bila posrijedi neobična fascinacija. Na kraju je prešla čak u

fiksaciju. Razlog je bio više nego jasan. Postojala je porodična predaja

koja se s koljena na koljeno prenosila u njegovoj kući (bolje rečeno u

mnoštvu kuća te porodice, koja je brojna i razuđena, a i raštrkana

zbog stalnih izgona, seljenja i muhadžirluka). Blagonakloni čitalac se

već dosjeća. Po toj predaji, svi su članovi te porodice potomci

Hasanaginice i Hasanage.

294

Svi su od nje potekli.

Na faksimilu rukopisa se vidi i jedan stari porodični pečat, pendža

porodice moje nene Zuhre. Nisam ga primijetio kad sam prvi put u

Institutu ovlaš prelistao rukopis.

Rekoh to starom izgnaniku Zumbi.

On se zagleda u mene a onda se u njegovim vodnjikavim očima nešto

rasvijetli.

– Znači, mi smo rođaci – reče.

Pisac

Ni uz najbolju volju nije bilo moguće tačno odrediti ko je bio imotski

kadija o kojemu je riječ, njegovo ime i porijeklo. Postoji nekoliko

mogućih pretpostavki čiji je taj glas bezimenog koji u ovome tekstu

govori svoj životopis. O tim pretpostavkama će više biti riječi kasnije i

na drugom mjestu.

Manuskript nije bio u potpunosti sačuvan u autografu, nego

djelimično u prijepisu, što se jasno vidi i površnim uvidom u faksimil.

Očito je da prepisivač jednog dijela teksta, koji sam sebe naziva

Nazim Garib Bosnawi i čiji se rukopis prepoznaje u komentarima na

rubu teksta nije mogao doći do svih pisama, nego ih je, naprosto, u

različitim prilikama, prepisivao.

295

Iz njegovih komentara na rubu teksta, koji su ovdje dati u bilješkama

na dnu primjerenih stranica, vidi se da je postojao neki jelek u

kojemu je Kadija čuvao svoje knjige ili svoja pisma, čekajući priliku

da ih sigurno pošalje adresatima.

O sudbini tog jeleka priređivaču ništa više nije poznato osim onog što

se u komentarima i u umetnutim listovima spominje.

Iz njegovih komentara također se vidi kako je imao namjeru osvijetliti

još neka razdoblja Kadijina života, odnosno posjetiti neke ljude za

koje je pretpostavljao da imaju Kadijina pisma.

Taj trag nije bio nezanimljiv i za priređivača koji je u jednom

Nerkesijinom rukopisu pronašao kratak tekst koji bi mogao biti

Kadijin.

Na manuskriptu postoje na nekim mjestima vrlo kratke bilješke

grafitnom olovkom. Možda je neko u Orijentalnom institutu čitao

rukopis? Ili su bilješke načinjene prije nego što je rukopis dospio u

Institut?

Također, Knjiga puta i knjiga o putu Nazima Gariba Bosnawija

nikada nije pronađena. Moguće da je bila dio nekog zaturenog,

neistraženog pažljivo i kataloški neopisanog kodeksa. Ukoliko je tako,

možda je i ona stradala u ognju spaljivača knjiga na kraju drugog

tisućljeća.

Moguća je i pretpostavka da je tekst Imotskog kadije zapravo

najznačajniji dio Knjige puta i knjige o putu, koja bi u tom slučaju

296

bila knjiga učenika o njegovu učitelju sa učiteljevim zapisima o

samome sebi. Na to upućuje fragment o prepoznavanju odnosno

Pohvala prepoznavanju koju je Nazim očigledno izvadio iz Kadijinog

teksta.

U prilog tome govori i umetnuti list s nekim crtkarijama i bilješkama

o posljednjem Kadijinom putovanju, na primjer: Budim–Beograd–

Tuzla–Sarajevo–Mostar–Imotski–Baba Ahmedova kula.

Prepisivač tj. Nazim pokušavao je otkriti na kojim je sve mjestima

Kadija pisao određena pisma odnosno poglavlja ove knjige.

Sve se to moglo događati 1666. godine ili koju godinu kasnije.

Ukoliko pak nije tako, možda će se precizne činjenice pojaviti pred

očima nekog budućeg istraživača.

Sam događaj opisan u pjesmi zbio se po svemu sudeći 1647. godine.

Neki istraživači čak misle da su pronašli i tačan datum: 27. april 1647.

godine.

I to je također jedan od znakova kojega ni u kom slučaju ne treba

uzeti sa posvemašnjom sigurnošću, iako se naravno ne smije ni posve

odbaciti.

Također, moram naznačiti da sam u popisu neistraženih rukopisa,

vidio i dio jedne pjesme, kaside možda, koja je potpisana inicijalima

N.G.B. Uz stihove sa strane stoji tekst: Iz Puta knjige. Možda je ovo i

ćorsokak s obzirom na ponavljanje nekih naziva (uobičajena opća

mjesta književnosti), ali, osjećam, bila to intuicija ili pretjerana

297

fascinacija svejedno, osjećam da ti stihovi upućuju na još jedan

rukopis vezan s ovim, na Nazimov rukopis. To mi se gotovo učinilo

očiglednim kad sam pročitao stihove:

Iščezli je tu.

Gleda preko moga ramena

Tekst u kojemu je sav...

Što se tiče priče o Špancu koja se provlači kroz rukopis, nemoguće je

ne prepoznati Miguela de Cervantesa Saavedru. Kao što je poznato on

je zaista bio u bici kod Lepanta 1571. godine i tamo je izgubio ruku.

Zarobljen je od sjevernoafričkih gusara 1575. godine i otkupljen

nakon pet godina. Cervantesova izjava, odnosno zapis na rukopisu, da

je njegov Don Quijote pisan po uzoru na neki arapski tekst tj. da je to

gotovo prijevod sa arapskog zvuči u ovom kontekstu u najmanju ruku

zanimljivo. Možda je genijalni pisac Bistroumnog viteza i Uzoritih

novela i ovdje otvorio neki od prolaza između svjetova?!

Putovanje pjesme, putovanje priče

S obzirom da je rukopis zanimljiv za književne historičare i za

historičare uopće, jer se dotiče jedne od najzanimljivijih tema kad je

riječ o Bosni i Bošnjacima, pogotovo za istraživače Hasanaginice,

priređivač je dužan da dadne nekoliko napomena:

298

Poslije objavljivanja u knjizi Alberta Fortisa (Viaggio in Dalmazia,

Venezia 1774), Hasanaginica je prevedena na mnoge jezike, a jednako

tako su bile brojne i potrage za izvorima ove balade.

Jedan od najzanimljivijih slučajeva je svakako onaj sa Prosperom

Mériméeom i knjigom La Guzla, objavljenom anonimno u Parizu

1827. godine. U toj se knjizi kao izdavač i autor spominje izmišljeni

pjevač Hyacinth Maglanovitch.

Mérimée je poslao jedan primjerak knjige Johannu Wolfgangu von

Goetheu, dakle jedan prevodilac Hasanaginice drugom sjajnom

prevodiocu. Goethe u prikazu Mériméeove pjesničke knjige odmah

uočava da je riječ o književnoj mistifikaciji i to iz pera pisca koji je

već objavio jedno takvo djelo Theatre de Clara Gazul. Navodimo dio

tog prikaza:

"Jer, zaista, čovjek ne može bolje izraziti svoje zanimanje za strani

pjesnički rod i mentalitet nego ako pokuša da im se približi

prevođenjem i podražavanjem.

Zapazili smo da je u riječi Guzla skriveno ime Gazul, i sjetili smo se

one prerušene španske ciganke–glumice koja se prije kratkog

vremena s nama tako ljubazno našalila. Otud ni preduzeta traganja

nisu ostala nenagrađena: kaže se za ove pjesme da ih je neko čuo od

dalmatinskih plemena, da naročito potiču od nekog tamošnjeg

pjesnika Hijacinta Maglanovića.

299

Oduvijek je u umjetnosti bila dopuštena ovakva naivna prevara: kad

bi nešto naišlo na veliko odobravanje, ljudi bi odmah zaželjeli da

nastavkom, novim dijelovima ili bilo kakvim dodatkom izazovu

senzaciju i steknu odobravanje. Time bi publiku, u prvi mah

obmanutu, podigli na viši stupanj poznavanja predmeta.

Koji ljubitelj staroga novca ne uživa u tome da skuplja Cavinoove

radove da bi na tim uspjelim falsifikatima sve više oštrio svoje

osjećanje za originale.

Gospodin Mérimée nam neće zamjeriti ako ga ovime proglasimo za

autora Teatra Clare Gazul i zbirke Gusle, pa čak i zamolimo da nas,

ako samo ustjedne, ponovno obraduje takvom nagaravljenom

djecom."

Poznato je također i Puškinovo pismo Mériméeu, kao i Mériméeov

odgovor u kojem uvjerava Puškina da se on sam oslanjao na tekstove

pisca i diplomate Charlesa Nodiera (prevodioca Hasanaginice treba li

to posebno spominjati?!), tj. na njegove bilješke iz Banje Luke. To je

zanimljivo ako se zna da je Nodierov ured zapravo bio u Ljubljani.

Aleksandar Sergejevič Puškin (također prevodilac Hasanaginice)

uključio se u igru kako drukčije nego pjesnički. Napisao je svoje

Pjesme Južnih Slavena.

A gdje bi nas sve odvelo kad bismo u ovu priču uključili i druge

prevodioce i pjesničke igrače, kao što su bili, na primjer, Walter Scot i

George Gordon Byron, te nježna Elizabeth Barrett Browning, čiji su

300

glasoviti Portugalski soneti, dok ih je pisala, bili naslovljeni kao

Bosanski soneti.

Sve u svemu mogli bismo zaključiti zajedno s nenapisanim

Goetheovim zaključkom da "nagaravljena djeca" čuvaju duh

književnosti. Tako je bilo od Antigone do Hamleta, od Hamleta do

Antigone.

Istinski književni roditelji se po nagaravljenoj djeci i prepoznaju.

A kad je riječ o našim i širim književnim prostorima, čini se da niko ni

blizu nema toliko djece, ni nagaravljene niti nenagaravljene, kao što ih

ima jedna tužna pjesma, jedna od najljepših u ovoj vrsti (ističemo

riječi velikog poljskog romantičara Adama Mickievitza), pjesma o

smrti Hasan–agine žene.

Ne znam šta bi kazao pisac koji se prerušen, nagaravljenog lica, u

odjeći španske ciganke, slikao na koricama svoje knjige Theatre de

Clara Gazul, da je mogao znati kako će posljednji primjerak rukopisa

Imotskog Kadije sačuvati Zumbo Maglajlija (Zumbo = Zumbul,

Hijacint). Možda nešto kao: Riječ je vječna i sve je u njoj moguće!

Tajna Hasanaginice i Hasanaginice, međutim, ostala je nedosegnuta.

Siguran sam da će tako biti i nakon objavljivanja ovog dragocjenog

rukopisa, rukopisa Imotskoga Kadije. Bilježim ove dvije riječi kao

njegovo vlastito ime kako sam se služio u istraživanju i radu na

rukopisu. Moj skromni trud u svemu tome hranio se željom da se što

301

više zainteresiranih upozna s nekim dijelovima priče o kojima dosad

ništa nisu znali.

Umetnuti listovi

Na nekoliko mjesta u rukopis su umetnuti debeli listovi ispisani,

vjerujem, rukom Nazima Bošnjaka. Tračak sumnje u to unose sitne

razlike u rukopisu, koje mogu biti posljedica raspoloženja ali i godina

koje nas sve mijenjaju. Nisam uspio odgonetnuti logiku i smisao

njihovog rasporeda. Ponegdje je na njima samo naslov, ponegdje

rečenica, ponegdje i čitava priča. Nekoliko je takvih priča za koje bi se

moglo kazati da su zaokružene i da su u najdubljoj vezi s rukopisom.

To su: Ruža (priča o gradu u pustinji, gradu u kojemu žive samo

hurufije, a prije njih su živjeli raznorazni poklonici brojeva i to od

vremena faraona, tu je opisan i susret s pjesnikom Vahdetijem);

Teatar engleske kraljice (jedna epizoda iz mladosti Ahmeda Ajana

koju je Nazimu ispričao Selim Velagić: Ahmed Ajan se u svojim, što

ratničkim, što zarobljeničkim putovanjima i potucanjima obreo u

Engleskoj, u samoj prijestolnici, gdje je u nekom Gradu na Mostu i u

ostalim dijelovima Londona, zahvaljujući brzim i moćnim glasinama,

njegova muška naoružanost postala tako glasovita da su ga pozvali i

na sam Dvor. Govorilo se da će ga primiti i Kraljica. U nekoj

prostoriji Dvora, Ahmi su dali da se okupa i presvuče. On je to i

302

učinio, ali su ga obučenog samo nagradili dukatom i ispratili napolje.

Ahmo se kleo da je dok se oblačio čuo uzdahe i neki ženski usklik

nalik na Gad, ali je tvrdio da to nije riječ koju kao ružnu

prepoznajemo u svome jeziku, nego da je to riječ kojom se tamo

obraćaju Bogu. Sve je moguće na ovom svijetu, zaključio je Nazim i

dodao riječi Selima Velagića da je Ahmed Ajan možda bio

najnaoružaniji muškarac koji je ikad hodao zemljom); Priča o jeleku

(to je Nazimov podroban opis kako je došao do učiteljevog jeleka i

kako je našao rukopise u njemu. Ovdje su opisane i njegove dileme u

datiranju pojedinih tekstova. Iz priče se savršeno jasno može vidjeti

zašto Nazim Imotskog Kadiju naziva svojim učiteljem, iako su se

zapravo u životu sreli svega nekoliko puta. Zanimljivo je da je tekst

ispisan bijelim slovima na zelenoj hartiji. To se na faksimilu naravno

ne vidi. Ali u mom sjećanju ta slova blistaju kao stihovi: Šta se bijeli u

gori zelenoj, il je snijeg il su labudovi...) i Priča o izliječenom čovjeku

(ovo je priča o jednom čudesnom događaju u Egiptu. Nazim opisuje

kako je Učitelj, nakon pustinjskog isposništva i boravka u Ruži,

dodirom ruke izliječio jednog teškog živčanog bolesnika).

Dugo sam se dvoumio treba li i ove tekstove objaviti uz rukopis

Imotskog Kadije. Presudilo je što bi to značajno povećalo obim knjige.

Možda nekom drugom prilikom.

Zahvala

303

Na koncu, valja iskreno kazati da se znanje priređivača za ovako

obiman i kompleksan posao pokazalo više nego nedostatno i zato je

dužan zahvaliti se velikom broju ljudi: znalaca, istraživača,

prevodilaca različitih tekstova i mnogim, mnogim drugim,

dobronamjernim i umnim poznanicima i novim prijateljima koje je

stekao nastojeći da kompletira i objasni tamna mjesta u rukopisu.

Susreti s njima i njihov udio da bi ova knjiga izgledala kao što izgleda

toliko je veliki da bi zahtijevao i zavređivao čitavu jednu knjigu.

Nadam se da ću jednog dana uspjeti udovoljiti toj obavezi duše.

Što nije moglo znanje, učinila je ljubav. Kad se čovjek opušteno

zamisli nad rukopisom Imotskoga Kadije onda vidi da drukčije nije ni

moglo biti.

Post festum, post scriptum

Posljednja bilješka na rukopisu, iz pera Nazima Gariba Bošnjaka, tiče

se na neki način i mene lično. Ne mogu izbjeći a da ne spomenem kako

sam i ja jednom noćio kod Berbira, s onu stranu Save, tamo gdje je

nekad bilo turbe od kojega je ostala samo priča.

Ta predaja govori da je to ustvari bilo Gaibijino turbe. Ukoliko je ovo

tačno, putovi priče se povezuju na jedan posve novi način i da bi se

razmrsili trebalo bi istraživanje započeti nanovo, od samoga početka,

304

od neshvaćenoga (nesretnog?) i umnog šejha Gaibi Babe. Ili

jednostavno ono što je već poznato drukčije čitati.

Neka to ostane nekom svježijem i nadahnutijem istraživaču.

Ne zna se tačno gdje je ukopan Gaibija. Njegov mezar pokazuju na

nekoliko mjesta od Save do Mora. Izgleda da je i u smrti ostao ono što

je bio za života: Gaibija, tj. Skriveni, Iščezli.

U toj noći pokraj izgubljenog turbeta sanjao sam čovjeka na bijelom

konju, u bijeloj dolami, dotaknutog zelenim sjenama šume, koji mi je

jasno govorio neke riječi ali ja ih nisam mogao čuti. On je zastao, kao

što zastane čovjek koji shvati da njegov sugovornik ne zna jezik i

pokretima ruku mi je nešto pokazivao. Priznajem da ništa nisam

razumio od onoga što mi je govorio. Ali ni do dana današnjeg nisam

prestao misliti na te riječi iskazane pokretima ruku.

Možda je to vrelo iz kojeg se na kraju uobličila ova i ovakva knjiga.

Priređivač

305

Knjige

Pohvala prepoznavanju

(2)

Putokaz kojega nisi svjestan

(3)

Odvojen od zbilje korača

(7)

O ruci i hartiji po kojoj grebe nevidljivi kalem

(14)

Zaključana knjiga a u njoj grad

306

(19)

Slova u cvatnji i cvjetovi nalik slovima

(30)

Trg robova u vodenom gradu

(43)

Žrtva

(57)

Mač i jaje

(58)

Zastanak kod česme

(73)

Han sa pet izgubljenih smokava

(75)

Nedovršeni listovi o pijesku i o vjetru

(78)

S Kule na hridi prhnuli su snovidi gavranovi

(108)

Tespih

(118)

Unutarnja knjiga, unutarnja zemlja

(119)

Isječene sličice s puta na Sjever

(123)

307

Dječak

(128)

Drugo putovanje na Sjever

(129)

Crni ovan u mirišljavim travama

(137)

Kapija u kojoj je iščeznuo konj

(139)

Čolakova knjiga

(142)

Zapis o mudželitu

(143)

Tvrđava u izmaglici dalekog jutra

(146)

Zakašnjeli prosac

(149)

Otključana knjiga

(150)

Put kojega prepoznaješ

(152)

Knjiga puta i knjiga o putu

(155)

O rukopisu Imotskog Kadije i komentarima Nazimovim

308

(bilješke priređivača)

(156)

Bilješka o piscu

309

310