RIMSKO STVARNO PRAVO

(Tekstovi i slučajevi rimskih pravnika)

Milena Polojac

Andreja Katančević

Beograd, 2012.

0

NAPOMENA

Prilikom sastavljanja ove sveske preuzeti su ili korišćeni prevodi latinskih

tekstova iz:

Obrad Stanojević, Gaj Institucije, Beograd 2009;

Jelena Danilović, Obrad Stanojević, Tekstovi iz rimskog prava, Beograd 2003;

Ante Romac, Izvori rimskog prava, Zagreb 1973.

SKRAĆENICE

C – Codex Iustinianus

D – Digesta Iustiniani

I – Institutiones Iustiniani

SGZ – Srpski građanski zakonik

ZOSO – Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa

1

Stvarno pravo je danas grana privatnog (civilnog, građanskog prava). Ono

uređuje šta je to stvar, šta državina, zatim uređuje stvarna prava, odnosno prava koja

za svoj objekt (predmet) imaju stvar, koja postoje na stvarima, kao što su založno pravo

ili službenosti.

Današnje stvarno pravo treba razlikovati od onog što je Gaj u Institucijama

nazivao „pravo koje se odnosi na stvari“ (ius quod ad res pertinet). Gajevo „pravo koje

se na stvari odnosi“ obuhvata tri današnje grane prava. Pored stvarnog, to su još i

obligaciono i nasledno. Gaj je imao svest o tome da je obligaciono pravo zasebna

celina. Međutim, za njega je nasledno pravo bilo samo jedan od načina sticanja svojine.

Nasledno pravo se od obligacionog i stvarnog razlikuje po tome što uređuje

prenos prava i obaveza mortis causa (za slučaj smrti), dok obligaciono i stvarno uređuju

odnose inter vivos (među živima). Obligaciono i stvarno pravo se razlikuju u nekoliko

tačaka koje su prikazane u Tabeli 1.

Tabela 1: Razlike stvarnog i obligacionog prava

STVARNA PRAVA OBLIGACIONA PRAVA

deluju erga omnes (prema svima) deluju inter partes (među strankama)

prate određenu stvar ma gde se ona

nalazila

ne prate stvar

negativno uređena pozitivno uređena

predmet je stvar predmet je neko dužnikovo ponašanje

(činidba, prestacija)

postoji ograničen broj (numerus

clausus) stvarnih prava

ne postoji ograničen broj obligacionih

prava

uređena imperativnim normama uređena dispozitivnim normama

postoje da bi trajala određeno vreme

(statika imovinskih odnosa)

postoje da bi se ugasila

(dinamika imovinskih odnosa)

Vrste stvarnih prava su svojina i stvarna prava na tuđim stvarima (sektorska

prava, iura in re aliena). Stvarna prava na tuđim stvarima, kako samo ime kaže, postoje

2

na onim stvarima koje su već u nečijoj svojini, a titular ovih prava ima jedan deo (sektor)

ovlašćenja koja bi inače pripadala vlasniku. U takva prava spadaju: službenosti, založno

pravo i zakup sa stvarnopravnim dejstvom.

STVAR

Reč „stvar“ u savremenom srpskom jeziku može imati različita značenja. U

stručnoj pravničkoj terminologiji, ona označava sve ono što može biti predmet nekog

stvarnog prava (svojine, službenosti, založnog prava). Da bi danas jedan materijalni

objekt mogao da bude stvar u pravno-tehničkom smislu, mora da ispuni dva uslova.

Prvi je da može da bude u ljudskoj vlasti. Sve ono što nije u vlasti ljudi ne može

biti „stvar“. Na primer, nebeska tela, ili vazduh koji udišemo ne mogu biti stvari u

pravno-tehničkom smislu. Rimljani ovaj uslov nisu definisali. Oni bi pre rekli da su ti

predmeti van prometa po „prirodnom pravu“. Međutim, ni onda ni danas nije dozvoljeno

imati u svojini sve ono što je u vlasti ljudi.

Drugi uslov da bi jedan predmet bio „stvar“ je da je dozvoljeno da on bude u

prometu (odnosno predmet prestacije nekog ugovora ili objekt nekog stvarnog prava). U

rimskom pravu je postojalo nekoliko grupa predmeta koji su bili van prometa. To su bile

one stvari koje su po božanskom pravu isključene iz prometa (res extra commercium

divini iuris). U njih su spadali predmeti posvećeni višim božanstvima (res sacratae),

predmeti namenjeni Manima (res religiosae) i predmeti koji su na osnovu dozvole

naroda proglašene za svete (res sanctae). Pored onog što je van prometa po

božanskom pravu, van prometa su bile i stvari koje su pripadale svima po prirodnom

pravu. To su more, reke, morske obale...

Ne treba zaboraviti da Rimljani gotovo da nisu imali stručnu terminologiju.

Latinska reč “res” se odnosi na današnji građanskopravni termin „stvar“. Međutim, ona

ima i druga značenja. Npr. res inter alios acta (ugovor sklopljen između drugih lica) ili

res iudicata (presuđen sudski spor).

3

Nemaju sve stvari isti pravni režim, odnosno nisu sve stvari podložne istim

pravilima. Prema pravnom režimu u kom se nalaze sve stvari se dele na nekoliko grupa.

Res in commercio/res extra commercium (stvari u prometu/stvari van prometa);

res in patrimonio/res extra patrimonium (stvari koje mogu biti u svojini/stvari koje ne

mogu biti u svojini). „Stvari“ van prometa su objekti koji jesu u ljudskoj vlasti, ali nije

dozvoljeno nad njima imati stvarna prava, niti je dozvoljeno da budu predmet nekog

gradjanskopravnog posla. Oni i nisu stvari u današnjem tehničkom smislu te reči, jer ne

ispunjavaju drugi pomenuti uslov da bi to bile.

Res mancipi/ res nec mancipi. Ova podela stvari je postojala samo u Rimskom

pravu i to do Justinijana koji ju je ukinuo. Res mancipi su bili krupna stoka, robovi,

zemljište u Italiji i seoske službenosti na tom zemljištu. Res nec mancipi su bile sve

ostale stvari. Nad res mancipi se svojina prenosila mancipacijom i sudskom cesijom , a

nad res nec mancipi predajom.

Res corporales/res incorporales (telesne stvari/ bestelesne stvari). Telesne stvari

su bile one koje se mogu dodirnuti (koje su fizički predmet), a bestelesne one koje se ne

mogu dodirnuti, već se sastoje iz nekog prava.

Potrošne stvari su one koje se korišćenjem troše ili smanjuju, za razliku od

nepotrošnih. One koje se korišćenjem troše (hrana, piće, semenske žitarice), ne mogu

biti date na korišćenje u zakup, poslugu ili prekarijum, niti na njima može postojati neko

stvarno pravo čiji je sadržaj korišćenje stvari (lične službenosti). Ukoliko bi zakupac,

poslugoprimac, prekarista ili titular službenosti takvu stvar koristili, ona bi nestala.

Zamenjive (po rodu određene stvari, genera) su one stvari koje postoje u

neodređenom broju istog kvaliteta, pa je jednu stvar moguće zameniti drugom, a da se

time ne izazovu pravne posledice. Nezamenjive stvari (species) su one koje su

jedinstvene, pa ukoliko su predmet neke obaveze ne mogu biti zamenjene ni jednom

drugom stvari. Zamenjive se daju u zajam, a nezamenjive u poslugu, zakup ili zalogu.

Predmet kupoprodaje ili ostave mogu biti i jedne i druge, u zavisnosti od toga šta

stranke ugovore.

4

RES IN COMMERCIO/RES EXTRA COMMERCIUM (RES IN

PATRIMONIO/RES EXTRA PATRIMONIUM)

Gaius, Institutiones 2.1. ... videamus de rebus: quae vel in nostro patrimonio sunt vel

extra nostrum patrimonium habentur. 2. Summa itaque rerum divisio in duos articulos

diducitur: nam aliae sunt divini iuris, aliae humani. 3. Divini iuris sunt veluti res sacrae et

religiosae. 4. Sacrae sunt, quae diis superis consecratae sunt; religiosae, quae diis

Manibus relictae sunt. 5. Sed sacrum quidem hoc solum existimatur, quod ex

auctoritate populi Romani consecratum est, veluti lege de ea re lata aut senatus

consulto facto. 6. Religiosum vero nostra voluntate facimus mortuum inferentes in

locum nostrum, si modo eius mortui funus ad nos pertineat. ... 8. Sanctae quoque res,

velut muri et portae, quodam modo divini iuris sunt. 9. Quod autem divini iuris est, id

nullius in bonis est: id vero, quod humani iuris est, plerumque alicuius in bonis est;

potest autem et nullius in bonis esse: nam res hereditariae, antequam aliquis heres

existat, nullius in bonis sunt. 10. Hae autem, quae humani iuris sunt, aut publicae sunt

aut privatae.

(1. ... Da vidimo o stvarima, koje mogu biti ili u našoj imovini ili su van naše imovine. 2.

Osnovna podela tih stvari [koje su van naše imovine] je na dva dela: naime, neke su po

božanskom pravu, neke po ljudskom. 3. Po božanskom pravu su ili sakralne ili religijske

stvari. 4. Sakralne su one koje su posvećene višim bogovima; religijske one koje su

bogovima manima ostavljene. 5. Sakralno zemljište je ono koje je na osnovu dozvole

rimskog naroda posvećeno, zakonom koji je donet o toj stvari ili senatskom odlukom. 6.

Religijske stvari činimo takvima svojom voljom, tako što mrtvog sahranjujemo na naše

zemljište, ukoliko smo mi ti koji treba da ga sahranimo. ... 8. Isto tako su na neki način i

svete stvari, kao [gradski] zidovi i vrata, takve po božanskom pravu. 9. Dok ono što je

po božanskom pravu [van prometa] ne može biti u dobrima [imovini], dotle ono što je

potčinjeno ljudskom pravu može biti u nečijim dobrima [imovini], a može biti i ni u čijim

dobrima [imovni]. Naime, stvar koja pripada nasledstvu, pre nego što neko postane

5

naslednik, nije ni u čijim dobrima [imovni]. Ove [stvari] medjutim, koje su potčinjene

ljudskom pravu, ili su javne ili privatne.)

D.1.8.2 Marcianus libro tertio institutionum: pr. Quaedam naturali iure communia sunt

omnium, quaedam universitatis, quaedam nullius, pleraque singulorum, quae variis ex

causis cuique adquiruntur. 1. Et quidem naturali iure omnium communia sunt illa: aer,

aqua profluens, et mare, et per hoc litora maris.

(pr. Neke [stvari] po prirodnom pravu pripadaju svima, neke [određenoj] zajednici, neke

nikome, a mnoge pripadaju pojedincima, koje su mnogim načinima stečene. 1. A one

koje zasita pripadaju svima po prirodnom pravu su: vazduh, tekuća voda, more i morska

obala.)

Pitanja:

1. Koje vrste stvari su u Rimu bile van prometa?

2. Koji je kriterijum za razlikovanje stvari van prometa i stvari u prometu?

3. Koja je pravna posledica razlikovanja stvari van prometa i stvari u prometu?

Zadatak:

Gaj je imao roba Stiha koji ga je verno služio celog života. Kada je Stih umro, Gaj je

odlučio da ga sahrani u dvorištu svoje vile. Međutim, sahranom je promenio režim

zemlje u kojoj je položeno Stihovo telo. Kako?

RES MANCIPI/RES NEC MANCIPI

Tituli ex corpore Ulpiniani 19.1: Omnes res aut mancipi sunt, aut nec mancipi. Mancipi

res sunt praedia in Italico solo, tam russtica, qualis est fundus, quam urbana, qualis

domus; item iura praediorum rusticorum, velut via, iter, actus, aquaeductus; item servi,

6

et quadrupedes, quae dorso collove domantur, velut boves, muli, equi, asini. Ceterae

res nec mancipi sunt. Elefanti et cameli, quamis collo dorsove domentur, nec mancipi

sunt, quoniam bestiarum numero sunt.

(Sve stvari su ili res mancipi ili res nec mancipi. Res mancipi su zemljišta na teritoriji

Italije, kako seoska, kao imanja, tako i gradska, kao okućnice; takođe seoske zemljišne

službenosti, kao via, iter, actus, aquaeductus; takođe robovi i četvoronožne životinje,

koje se mogu pripitomiti za vuču ili jahanje kao volovi, mule, konji, magarci. Ostale stvari

su nec mancipi. Slonovi i kamile, koji se mogu pripitomiti su nec mancipi, jer se ubrajaju

u divlje životinje.)

Gaius, Institutiones 2.14a. Res praeterea aut mancipi sunt aut nec mancipi... Servitutes

praediorum urbanorum nec mancipi sunt. ... 15. ... Nerva vero et Proculus et ceteri

diversae scholae auctores non aliter ea mancipi esse putant quam si domita sunt; et si

propter nimiam feritatem domari non possunt, tunc videri mancipi esse incipere, cum ad

eam aetatem pervenerint, in qua domari solent. 16. Item ferae bestiae nec mancipi sunt,

velut ursi, leones, item ea animalia, quae ferarum bestiarum numero sunt, velut elefanti

et cameli, et ideo ad rem non pertinet, quod haec animalia etiam collo dorsove domari

solent; nam ne nomen quidem eorum animalium illo tempore fuit, quo constituebatur

quasdam res mancipi esse, quasdam nec mancipi. 17. Sed item fere omnia, quae

incorporalia sunt, nec mancipi sunt, exceptis servitutibus praediorum rusticorum; nam

eas mancipi esse constat, quamuis sint ex numero rerum incorporalium. 18. Magna

autem differentia est inter mancipi res et nec mancipi. 19. Nam res nec mancipi ipsa

traditione pleno iure alterius fiunt, si modo corporales sunt et ob id recipiunt traditionem.

20. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex venditionis causa siue

ex donationis sive quavis alia ex causa, statim tua fit ea res, si modo ego eius dominus

sim. ... 22. Mancipi vero res sunt, quae per mancipationem ad alium transferuntur; unde

etiam mancipi res sunt dictae. Quod autem valet mancipatio, idem valet et in iure

cessio.

(14a Pored toga, stvari su ili res mancipi ili res nec mancipi. ... 15 ... Nerva, Prokul i

ostali autori druge škole, drugčije misle i smatraju da su res mancipi, ukoliko se mogu

pripitomiti, a ukoliko su one toliko divlje da se ne mogu pripitomiti, tada postaju res

7

mancipi kada dostignu starost u kojoj se mogu pripitomiti. 16. Takođe divlje životinje su

nec mancipi, kao što su medvedi, lavovi, kao i one životinje koje se ubrajaju u divlje, kao

slonovi i kamile i to bez obzira na to da li se ove životinje mogu pripitomiti za vuču ili

jahanje. Naime, u vreme kada se ustanovljavalo koje su stvari res mancipi, a koje ne,

nije se znalo za ove životinje. 17. Ali takođe skoro sve [stvari] koje su bestelesne su nec

mancipi, sa izuzetkom zemljišnih seoskih službenosti. Naime, one spadaju u res

mancipi, iako se ubrajaju u bestelesne stvari. 18. Velika je razlika između stvari koje se

mancipuju i stvari koje se ne macipuju. 19. Naime, nad res nec mancipi se prenosi

putpuno pravo [svojina] predajom, pod uslovom da su telesne i da se mogu predati. 20.

Tako ako tebi predam odeću, zlato ili srebro, bilo na osnovu kupoprodaje, bilo na

osnovu poklona, bilo po nekom drugom osnovu, ta stvar odmah postaje tvoja, pod

uslovom da sam ja njen vlasnik. ... 22. Res mancipi su one [stvari], koje se na druge

prenose mancipacijom. Po tome su i res mancipi nazvane. Međutim, ono što važi za

mancipaciju, isto to važi i za sudsku cesiju.)

Pitanja:

1. Šta spada u res mancipi, a šta u res nec mancipi?

2. Koja je razlika u pravnom režimu između njih?

3. Zašto slonovi nisu res mancipi?

Zadatak:

Kvint Arije je poklonio Judi dvokolice sa četvoropregom koji ih vuče i predao mu te stvari

neformalno. Nad čime je Juda stekao svojinu?

8

REC CORPORALES/RES INCORPPORALES

Gaius, Institutiones 2.12. Quaedam praeterea res corporales sunt, quaedam

incorporales. 13. Corporales hae sunt, quae tangi possunt, velut fundus, homo, vestis,

aurum, argentum et denique aliae res innumerabiles. 14. Incorporal sunt, quae tangi

non possunt, qualia sunt ea, quae in iure consistunt, sicut hereditas, ususfructus,

obligationes quoquo modo contractae. Nec ad rem pertinet, quod in hereditate res

corporales continentur, et fructus, qui ex fundo percipiuntur, corporales sunt, et id, quod

ex aliqua obligatione nobis debetur, plerumque corporale est, veluti fundus, homo,

pecunia: nam ipsum ius successionis et ipsum ius utendi fruendi et ipsum ius

obligationis incorporale est. Eodem numero sunt iura praediorum urbanorum et

rusticorum. ...

(Pored toga, neke stvari su telesne, a neke bestelesne. 13. Telesne stvari su one koje

se mogu dodirnuti, kao zemlja, rob, odeća, zlato, srebro, a pored toga bezbrojne druge

stvari. 14. Bestelesne su one koje se ne mogu dodirnuti, kao što su one koje se sastoje

u pravu, kao što je zaostavština, plodouživanje, obligacije, ma kojim načinom nastale. I

to bez obzira na to što su neke stvari u zaostavštini telesne i što su plodovi, koji se na

zemljištu prikupe, telesni, i na to što je ono što se iz raznih obligacija nama duguje,

uglavnom telesno, kao na primer zemlja, rob, novac. Naime, samo pravo nasledstva,

samo pravo plodouživanja, i samo pravo potraživanja je bestelesno. U to se ubrajaju i

seoske i gradske zemljišne službenosti. ...)

Pitanja:

1. Koji je kriteriujum za razlikovanje telesnih od bestelesnih stvari?

2. Kako se, savremenom pravnom terminologijom, naziva telesna stvar?

3. Koja je razlika u pravnom režimu između ove dve vrste stvari?

4. Šta spada u telesne, a šta u bestelesne stvari?

9

DRŽAVINA

Državina (posed, possessio) nije pravo, već faktička vlast na stvari.

Međutim, nije svaka faktička vlast na stvari državina. Današnja nauka u rimskom

razlikuje tri različite vrste faktičke vlasti na stvari (Tabela 2).

Tabela 2: Pregled vrsta faktičke vlasti nad stvari u rimskom pravu

VRSTA

FAKTIČKE

VLASTI

SLUČAJEVI IZ RIMSKIH

TEKSTOVA

ELEMENTI PRAVNA

DEJSTVA

SVOJINSKA

DRŽAVINA

1. vlasnik

2. savesni držalac

3. nesavesni držalac

4. uzukapioni držalac

corpus

+

animus

i po civilnom i po

pretorskom pravu

IZVEDENA

DRŽAVINA

1. prekarista

2. sekvestar

3. založni poverilac kod

pignusa

corpus samo po

pretorskom pravu

DETENCIJA

1. zakupac

2. poslugoprimac

3. ostavoprimac

4. mandatar

5. negotiorum gestor

corpus

ni po civilnom ni po

pretorskom pravu

Prva je svojinska državina. Osim faktičke vlasti na stvari (corpus) ovi držaoci su

imali i nameru da stvar imaju za sebe (animus rem sibi habendi), odnosno da budu

vlasnici stvari, iako neki od njih to nisu. U njih spadaju:

1. vlasnik;

2. savesni držalac (onaj ko nije vlasnik, a misli da jeste);

10

3. nesavesni držalac (onaj ko nije vlasnik i to zna, a ima nameru da ima stvar za

sebe, npr. lopov);

4. uzukapioni držalac (onaj ko će protekom roka steći stvar uzukapijom).

Druga vrsta faktičke vlasti je izvedena državina. Izvedeni držaoci nemaju nameru

da stvar imaju za sebe, već je drže za drugog. To su:

1. založni poverilac kod pignusa;

2. prekarista (onaj ko je stvar dobio na molbu od vlasnika, a vlasnik je može kad

god hoće uzeti natrag);

3. sekvestar (onaj ko čuva stvar dok se u sporu ne odluči kome ona pripada).

Treća vrsta faktičke stvari je detencija. Detentori su: titular prava službenosti,

zakupac, poslugoprimac, ostavoprimac, vršilac posla kod ugovora o delu, nalogoprimac

i nezvani vršilac tuđeg posla.

Dok svojinska državina proizvodi pravne posledice i po civilnom i po pretorskom

pravu, izvedena državina proizvodi posledice samo po pretorskom pravu. Detencija

nema pravnih posledica ni po jednom ni po drugom pravnom sistemu.

Posledice državine po civilnom pravu su:

1. pod određenim uslovima, sticanjem državine se može steći svojina (predaja, lat.

traditio);

2. pod određenim uslovima državina može vremenom da dovede do sticanja

svojine (održaj, lat. usucapio).

3. držalac je pasivno legitimisan u svojinskom sporu.

Posledica državine po pretorskom pravu je interdiktna zaštita.

Postoji nekoliko vrsta državine: svojinsku ima onaj ko animus rem sibi habendi, a

izvedenu onaj koji tu nameru nema; savesnu (possessio bona fide) ima onaj ko misli da

je vlasnik, a nesavesnu (possessio mala fide) onaj ko zna da to nije. Pored pomenutih,

postoje još dve podele državine. Zakonitu državinu (possessio iusta) ima onaj ko ju je

stekao po nekom pravnom osnovu (a ne onaj koji ju je stekao na osnovu zakona, iako bi

se iz samog naziva to moglo zaključiti). Nezakonita državina je ona koje nije stečena po

nekom pravnom osnovu. Viciozna (possessio vitiosa, manljiva) državina je ona koja je

stečena vi, clam ili precario, odnosno silom, tajno ili zloupotrebom poverenja.

Neviciozna (possessio non vitiosa, nemanljiva) je ona koja nije stečena na takav način.

11

Neviciozna državina za razliku od viciozne uživa posebnu zaštitu po pretorskom

pravu. Ta zaštita se vrši posebnim pretorskim procesnim sredstvom koje se zove

interdikt (naredba, zabrana). U posebnom postupku (interdiktnom postupku) pretor se

ne bavi pravima na stvari, već činjenicama. Na kraju postupka, on interdiktom dodeljuje

državinu stvari onom ko je bio njen poslednji neviciozni držalac (odnosno poslednjem

koji je nije uzeo silom, tajno ili je dobio u prekarijum), ili onom ko je stvar držao najduže

u toku poslednjih godinu dana. Ukoliko na taj način vlasnik ne obije državinu svoje stvari

(jer je ona npr. bila kod lopova jedanaest meseci u toku poslednjih godinu dana), on

može da podigne svojinsku tužbu. Međutim, u svojinskoj tužbi, on će se pozivati na

svoje pravo svojine, a ne na činjenicu koliko je dugo stvar bila kod nekog ili na činjenicu

kako je ko došao do državine stvari.

DRŽAVINA – POJAM

D.41.2.12.1 Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Nihil commune habet proprietas

cum possessione.

(Ništa zajedničko nema svojina s državinom.)

D.43.17.1.2 Ulpianus libro sexagensimo nono ad edictum: ...separata esse debet

possessio a proprietate: fieri etenim potest, ut alter possessor sit, dominus non sit, alter

dominus quidem sit, possessor vero non sit: fieri potest, ut et possessor idem et

dominus sit.

(...treba odvajati državinu od svojine: može biti, naime, da je neko držalac a da nije

vlasnik, ili da je neko vlasnik, a nije držalac, ali može biti da je neko istovremeno i

držalac i vlasnik).

D.41.2.15 Gaius libro 26 ad edictum provinciale: Rem, quae nobis subrepta est, perinde

intellegimur desinere possidere atque eam, quae vi nobis erepta est. Sed si is, qui in

12

potestate nostra est, subripuerit, quamdiu apud ipsum sit res, tamdiu non amittimus

possessionem, quia per huiusmodi personas adquiritur nobis possessio. Et haec ratio

est, quare videamur fugitivum possidere, quod is, quemadmodum aliarum rerum

possessionem intervertere non potest, ita ne suam quidem potest.

(Nad stvari koja nam je ukradena smatra se da isto tako gubimo državinu kao i na stvari

koja nam je oteta. Ali ako nam stvar ukrade lice koje je u našoj vlasti, sve dok je ona

kod njega ne gubimo državinu, jer ta lica i pribavljaju državinu za nas. I to je razlog zbog

koga se smatra da imamo državinu na odbeglom robu, jer kao što on ne može da nam

oduzme državinu drugih stvari, tako nam ne može oduzeti državinu na sebi samom.)

D.41.2.3.18-19. Paulus libro 54 ad edictum: 18. Si rem apud te depositam furti faciendi

causa contrectaveris, desino possidere. Sed si eam loco non moveris et infitiandi

animum habeas, plerique veterum et Sabinus et Cassius recte responderunt

possessorem me manere, quia furtum sine contrectatione fieri non potest nec animo

furtum admittatur. 19. Illud quoque a veteribus praeceptum est neminem sibi ipsum

causam possessionis mutare posse.

(18. Ako stvar koju sam ti dao u depozit protivpravno prigrabiš da bi je ukrao, gubim

njenu državinu. Ali ako je ne odneseš na drugo mesto, već imaš samo nameru (animus)

da odrekneš (postojanje depozita) mnogi stariji pravnici, među njima Sabinus i Kasijus,

tačno su odgovorili da državina ostaje kod mene, jer se bez oduzimanja stvari ne može

izvršiti krađa, niti se krađa može izvršiti samo namerom. 19. Stari pravnici su ovo

formulisali pravilom da niko ne može sam sebi menjati osnov državine.)

D.41.2.19.1 Marcellus libro 17 digestorum: Quod scriptum est apud veteres neminem

sibi causam possessionis posse mutare, credibile est de eo cogitatum, qui et corpore et

animo possessioni incumbens hoc solum statuit, ut alia ex causa id possideret, non si

quis dimissa possessione prima eiusdem rei denuo ex alia causa possessionem

nancisci velit.

(Kada su stari pravnici pisali da niko ne može sam sebi menjati osnov državine,

verovatno su pri tome mislili na onoga ko držeći stvar i corpore i animo izjavljuje da će

je držati (ubuduće) po nekom drugom osnovu, a ne na onoga ko je izgubio državinu na

13

stvari pa je zatim tu istu stvar ponovo dobio u državinu i izjavljuje da je sada drži po

drugom osnovu.)

Pitanja:

1. Zašto državina nema ništa zajedničko sa svojinom?

2. “...može biti da je neko držalac a da nije vlasnik.”

a) Zaokružite lice koja su držaoci, a nisu vlasnici:

1. zakupac

2. poslugoprimac

3. lopov

4. uzufruktuar

5. depozitar

b) Navedite još jedan primer da je neko držalac, a da ujedno nije vlasnik.

3. “...ili da je neko vlasnik, a nije držalac.” Navedite primer vlasnika koji je izgubio

državinu.

Zadatak:

Marko je Petru ukrao konja i dao na poslugu svom bratu Gaju. Ko je od njih vlasnik, ko

držalac, a ko detentor?

POSSESSIO BONA FIDE / POSSESSIO MALA FIDE

D.41.2.3.22 Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Vel etiam potest dividi

possessionis genus in duas species, ut possideatur aut bona fide aut non bona fide.

(Isto tako se vrste državine mogu podeliti na dve grupe, jer se može posedovati u

dobroj veri i bez dobre vere).

14

D.41.3.38 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Quam rem ipse

quidem non potest usucapere, quia intelligit alienam se possidere et ob id mala fide

possidet. sed si alii bona fide accipienti tradiderit, poterit is usucapere quia neque vi

possessum neque furtivum possidet.

(Zbog toga on (mala fide possessor) ne može održajem steći stvar, jer zna da poseduje

tuđu stvar, pa je zato poseduje mala fide, ali ako bi on tu stvar predao nekome drugome

ko je u dobroj veri, taj bi je mogao steći održajem jer on ne poseduje stvar silom otetu ili

ukradenu).

Pitanja:

1. Kakva je to državina u dobroj veri (possessio bona fide)?

2. Kakva je to državina mala fide?

3. Gaj spominje važnu razliku između ove dve vrste državine. Koja je to razlika?

4. Razlikovanje državine bona fide od državine mala fide ima još neke pravne

posledice. Navedite neke od njih.

5. U čemu su držalac bona fide i držalac mala fide izjednačeni?

SGZ

§ 203. Koji jednu stvar drži kao svoju, ne znajući da je tuđa, onaj pošteno misli, i jest

pošten ili savestan držalac ili pritežalac; koji pak zna ili po okolnostima doznati može, da

je ona stvar tuđa, i opet je ne pušta, onaj pošteno ne misli, i jest nepošten ili besavestan

držalac ili pritežalac.

§ 204. Pri vraćanju i naknadi razlika se čini po zakonu između savesnog ili besavesnog

držaoca ili pritežaoca. Onaj, t. j. pošteno misleći, vraća stvar, pa više ništa; za ono, što

je upotrebljavao, uživao, trošio ili potrošio stvar, nije dužan odgovarati; jer njemu

pripadaju svi plodovi već sabrani, i sve druge uživane koristi za vreme svoga

pritežavanja; šta više, njemu pripada i naknada za trošak poradi obdržavanja i veće

plodorodnosti učinjeni, u koliko je s tim cena iste stvari porasla. Preko toga takvi ima

prava i onu cenu koju je za stvar dao, natrag zahtevati. Ovoga svega prizrenja

15

besavesni pritežalac lišava se; jer on ne samo sve izgubljeno pokraj stvari naknaditi, no

i onu korist, koju bi pravi pritežalac imati mogao, popuniti mora, po običnoj proceni

veštaka.

ZOSO

§ 72/2. Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije

njegova.

/3. Savesnost državine se pretpostavlja.

§ 38/1. Savestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani.

/2. Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara

za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

/3. Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

/4. Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je

vrednost stvari povećana.

/5. Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je

naknaditi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je

on dobio od stvari.

/6. Savestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog

zadovoljstva ili ulepšavanja stvari samo ukoliko je vrednost stvari povećana. Ako se ono

što je učinjeno radi zadovoljstva ili ulepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog

oštećenja, savestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

/7. Savestan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih

i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.

/8. Potraživanje naknade nužnih i korisnih troškova zastareva za tri godine od

dana predaje stvari.

§ 39/1. Nesavestan držalac dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.

/2. Nesavestan držalac dužan je nadoknaditi vrednost ubranih plodova koje je

potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrednost plodova koje je propustio da ubere.

/3. Nesavestan držalac dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću

stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.

16

/4. Nesavestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik

da se stvar nalazila kod njega.

/5. Nesavestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su

korisni lično za vlasnika.

/6. Nesavestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog

zadovoljstva ili ulepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog

zadovoljstva ili ulepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari.

/7.Savestan držalac postaje nesavestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena,

ali vlasnik može dokazivati da je savestan držalac postao nesavestan i pre dostavljanja

tužbe.

POSSESSIO VITIOSA / POSSESIO NON VITIOSA

D.43.19.3.2 Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Si quis ab auctore? meo vi aut

clam aut precario usus est, recte a me via uti prohibetur et interdictum ei inutile est, quia

a me videtur vi vel clam vel precario possidere, qui ab auctore meo vitiose possidet.

(Ako je neko od moga upravitelja-roba silom (vi), potajno (clam) ili zlouptrebom

poverenja (precario) stekao službenost prolaza, ja ga mogu u skladu s pravom sprečiti

da se tim putem služi, a interdikt mu ne može koristiti, jer se smatra da je stekao

državinu od mene silom, potajno ili zloupotrebom poverenja, zbog toga što je do

državine došao viciozno preko moga roba.)

D.41.2.53 Venuleius libro quinto interdictorum: Adversus extraneos vitiosa possessio

prodesse solet.

(I viciozna državina može biti od koristi, ako se radi o trećim licima).

D.41.2.6.1Ulpianus libro septuagensimo ad edictum: Qui ad nundinas profectus

neminem reliquerit et, dum ille a nundinis redit, aliquis occupaverit possessionem, videri

17

eum clam possidere Labeo scribit: retinet ergo possessionem is, qui ad nundinas abit:

verum si revertentem dominum non admiserit, vi magis intellegi possidere, non clam.

(Ako neko odlazeći na sajam nije ostavio (na posedu) nikoga drugog, pa u

međuvremenu dok se on sa sajma ne vrati neko drugi zauzme posed, u tom slučaju,

piše Labeon, treba smatrati da je taj drugi ušao u posed tajno (clam), jer onaj ko je

otišao na sajam voljom zadržava posed. Ali ako on nije dozvolio vlasniku (ranijem

držaocu) da se ponovo vrati u posed, treba uzeti da on posed drži više silom (vi), nego

potajno (clam).

Pitanja:

1. Kakva je to viciozna državina?

2. Zašto se pravi razlika između neviciozne (ispravne) i zakonite državine?

3. Da li je moguće da zakoniti držalac bude istovremeno viciozan?

4. “... i viciozna državina može biti od koristi...” Šta se pod ovim misli odnosno kada

viciozna državina može biti od koristi?

Zadatak:

Sej je imao konja. Konja je ukrao lopov Gaj iz Sejeve štale. Dok je Gaj jahao ukradenog

konja presreo ga je razbojnik Mevije i silom mu oteo konja.

1. Koja su lica viciozni dražaoci?

2. Da li Gaj može od pretora zatražiti zaštitu? Obrazložite odgovor.

POSSESSIO EX IUSTA CAUSA

D.41.2.3.21 Paulus libro 54 ad edictum: Genera possessionum tot sunt, quot et causae

adquirendi eius quod nostrum non sit, velut pro emptore: pro donato: pro legato: pro

dote: pro herede: pro noxae dedito: pro suo, sicut in his, quae terra marique vel ex

18

hostibus capimus vel quae ipsi, ut in rerum natura essent, fecimus. Et in summa magis

unum genus est possidendi, species infinitae.

(Vrsta državine ima onoliko koliko i osnova sticanja onoga što nije naše, na primer pro

emptore, pro donato, pro legato, pro dote, pro herede, pro noxae dedito, pro suo, kao u

slučaju onih stvari koje iz zemlje, mora ili od neprijatelja uzimamo ili koje sami pravimo. I

sve u svemu, jedna je državina, ali su joj vrste neograničene.)

D.41.2.11 (Paulus libro sexagensimo quinto ad edictum): Iuste possidet, qui auctore

praetore possidet.

(Zakonito poseduje onaj ko poseduje na osnovu pretorove dozvole).

Pitanja:

1. Kakva je to zakonita državina (possessio iusta, possessio ex iusta causa)?

2. Koje sve pravne osnove za sticanje zakonite državine navodi Paulus?

3. Navedite još neki primer valjanog pravnog osnova koji dovodi do sticanja zakonite

državine?

4. Koji je pravni značaj činjenice da je neka državina zakonita?

5. Koja je državina nezakonita?

6. Navedite primer za nezakonitu državinu.

Zadatak:

Marko ima konja Pegaza. Marko je svoga konja dao na poslugu Gaju. Konja Pegaza je

iz Gajeve štale ukrao lopov Hektor. Hektor je konja Pegaza prodao na pijaci Kvintu.

1. Navedite koja su lica držaoci u pojedinim fazama ove priče, kako i kada su stekli

državinu?

2. Koje od ovih lica je zakoniti držalac? Zašto? Od kakvog je to pravnog značaja za

njega?

19

INTERDICTUM UTI POSSIDETIS / INTERDICTUM UTRUBI

Gaius, Institutiones 4.148. Retinendae possessionis causa solet interdictum reddi, cum

ab utraque parte de proprietate alicuius rei controversia est et ante quaeritur, uter ex

litigatoribus possidere et uter petere debeat. Cuius rei gratia comparata sunt “Uti

possidetis” et “Utrubi”. 149. Et quidem “Uti possidetis” interdictum de fundi vel aedium

possessione redditur, “Utrubi” vero de rerum mobilium possessione. 150. Et si quidem

de fundo vel aedibus interdicitur, eum potiorem esse praetor iubet, qui eo tempore, quo

interdictum redditur, nec vi nec clam nec precario ab aduersario possideat; si vero de re

mobili, eum potiorem esse iubet, qui maiore parte eius anni nec vi nec clam nec

precario ab aduversario possederit; idque satis ipsis verbis interdictorum significatur.

151. Sed in “Utrubi” interdicto non solum sua cuique possessio prodest, sed etiam

alterius, quam iustum est ei accedere, velut eius, cui heres extiterit, eiusque, a quo

emerit vel ex donatione aut dotis nomine acceperit. Itaque si nostrae possessioni iuncta

alterius iusta possessio exsuperat adversarii possessionem, nos eo interdicto vincimus.

Nullam autem propriam possessionem habenti accessio temporis nec datur nec dari

potest. nam ei, quod nullum est, nihil accedere potest. Sed et si vitiosam habeat

possessionem, id est aut vi aut clam aut precario ab adversario adquisitam, non datur

accessio; nam ei possessio sua nihil prodest. 152. Annus autem retrorsus numeratur.

Itaque si tu verbi gratia VIII mensibus possederis prioribus et ego VII posterioribus, ego

potior ero, quod trium priorum mensium possessio nihil tibi in hoc interdicto prodest,

quod alterius anni possessio est. 153. Possidere autem videmur non solum, si ipsi

possideamus, sed etiam si nostro nomine aliquis in possessione sit, licet is nostro iuri

subiectus non sit, qualis est colonus et inquilinus. Per eos quoque, apud quos

deposuerimus aut quibus commodauerimus aut quibus gratuitam habitationem

praestiterimus, ipsi possidere videmur. Et hoc est, quod volgo dicitur retineri

possessionem posse per quemlibet, qui nostro nomine sit in possessione. Quin etiam

plerique putant animo quoque retineri possessionem, id est ut, quamuis neque ipsi

simus in possessione neque nostro nomine alius, tamen si non relinquendae

20

possessionis animo, sed postea reversuri inde discesserimus, retinere possessionem

videamur. ... nec ulla dubitatio est, quin animo possessionem apisci non possimus.

(148. Za očuvanje državine (retinendae possessionis) obično se se daje interdikt kada

se obe strane spore o svojini na nekoj stvari i prethodno se postavlja pitanje koji će od

njih držati stvar a ko će da tuži. U tu svrhu se upotrebljavaju iterdikti uti possidetis (kako

držite) i utrubi (kojoj od obe stranke). 149. Interdikt uti possidetis daje se za državinu

zemljišta ili zgrada, a utrubi za državinu pokretnih stvari. 150. Ako se podiže interdikt za

zemljište ili zgrade, pretor daje prevagu onome koji u vreme podizanja interdikta ima

državinu, a do nje nije došao silom, potajno ili zloupotrebom poverenja u odnosu na

svog protivnika. Ako se podiže za pokretne stvari, daje prevagu onome koji je imao

državinu stvari tokom većeg dela te godine, a nije do nje došao silom, potajno ili

zlupotrebom poverenja u odnosu na svog protivnika. Same reči interdikata dovoljno

jasno ovo pokazju. 151. U interdiktu utrubi ne računa se samo državina [onog ko se

spori] nego i državina drugih, ukoliko je pravedno da se i ona priračuna, kao npr.

državina onoga koga je nasledio, od koga je kupio ili dobio na osnovu poklona ili

miraza. Tako da ćemo pobediti u tom interdiktu, ako naša državina, kojoj smo dodali

valjanu državinu drugih, (po trajanju) prevazilazi državinu protivnika. Ako neko nema

sopstvenu državinu, drugo vreme se ne dodaje niti se može dodati, jer ako nešto ne

postoji ništa mu se ne može dodati. Ali, i ako ima državinu, ali nije valjana (possessio

vitiosa), tj. ako je silom, potajno ili zloupotrebom poverenja dobio državinu od protivnika

u sporu, ne može se vršiti priračunavanje, jer mu njegova državina ne koristi. 152.

Godina se računa unazad. Tako, ako si ti, primera radi, prvo držao stvar osam meseci,

a ja zatim sedam, ja imam jači osnov, jer prva tri meseca kada si držao ne koriste ti,

budući da je to državina koja se ubraja u drugu (prethodnu) godinu. 153. Smatra se da

imamo državinu ne samo kada sami držimo, nego i ako je neko u naše ime bio držao,

čak i kada nije podređen našoj vlasti, kakav je položaj kolona ili zakupca stana. A i kada

stvar damo u ostavu, na poslugu ili povodom službenosti besplatnog stanovanja

(habitatio), smatra se kao da je sami držimo. Zato se obično kaže da se zadržava

državina preko bilo koga ko u naše ime drži. Čak najveći broj pisaca misli da se

državina zadržava samom voljom, tj. ako sami ne držimo stvar niti drugi u naše ime, ali

ipak imamo želju da ne odustanemo od [vlasti nad] stvari, već želimo potom da je

21

povratimo, smatra se da smo zadržali državinu. ... Nema nikakve sumnje da samom

voljom ne možemo pribaviti državinu.)

D.50.16.156 Licinius libro decimo regularum: "Maiore parte anni" possedisse quis

intellegitur, etiamsi duobus mensibus possederit, si modo adversarius eius aut

paucioribus diebus aut nullis possederit.

(“Veći deo godine” drži i onaj koji je imao državinu dva meseca, pod uslovom da je

njegov protivnik držao manje dana ili uopšte nije bio držalac.)

Pitanja:

1. Koji su uslovi za primenu interdikta uti possidetis, a koji za primenu interdikta

utrubi?

2. Koja je razlika izmedju ovih interdikata, a u čemu je njihova sličnost?

3. Protiv koga se mogu podići ovi interdikti, a protiv koga ne?

Zadatak:

Primus je držao konja Pegaza dve godine. U martu mesecu je konja prodao i predao

Sekundusu. Pegaz u julu pobegne. Nadje ga Tercijus koji nije znao čiji je to konj. U

decembru Sekundus spazi da Tercijus jaše Pegaza. Da li će moći interdiktom da ga

povrati? Da li će to moći i ukoliko je Pegaza u martu ukrao, a ne kupio od Primusa?

Zašto? Da li će moći i Primus da traži predaju Pegaza i pod kojim uslovima će dobiti

spor?

22

INTERDICTUM UNDE VI / INTERDICTUM UNDE VI ARMATA

D.43.16.1 Ulpianus libro 69 ad edictum: pr. Praetor ait: "Unde tu illum vi deiecisti aut

familia tua deiecit, de eo quaeque ille tunc ibi habuit tantummodo intra annum, post

annum de eo, quod ad eum qui vi deiecit pervenerit, iudicium dabo". 1. Hoc interdictum

proponitur ei, qui vi deiectus est: etenim fuit aequissimum vi deiecto subvenire: propter

quod ad reciperandam possessionem interdictum hoc proponitur. ... 3. Hoc interdictum

non ad omnem vim pertinet, verum ad eos, qui de possessione deiciuntur. Ad solam

autem atrocem vim pertinet hoc interdictum, et ad eos tantum, qui de solo deiciuntur, ut

puta de fundo sive aedificio: ad alium autem non pertinet. ... 23. Interdictum autem hoc

nulli competit nisi ei, qui tunc cum deiceretur possidebat, nec alius deici visus est quam

qui possidet. ... 27. Vim vi repellere licere Cassius scribit idque ius natura comparatur:

apparet autem, inquit, ex eo arma armis repellere licere. ... 30. Qui a me vi possidebat,

si ab alio deiciatur, habet interdictum. ... 33. Quod autem ait praetor: "quaeque ibi

habuit", sic accipimus, ut omnes res contineantur, non solum quae propriae ipsius

fuerunt, verum etiam si quae apud eum depositae vel ei commodatae vel pigneratae,

quarumque usum vel usum fructum vel custodiam habuit, vel si quae ei locatae sunt:

cum enim dicat praetor "habuit", omnia haec habendi verbo continentur. ... 44. Hoc

interdictum et heredi et ceteris successoribus competit.

(Pretor kaže: “Ukoliko ti to [stvar] silom oduzmeš, ili neko iz tvoje kuće silom nešto

oduzme, odobriću suđenje [interdikt] u roku od godinu uzimajući u obzir šta je on imao

kod sebe tada, a posle tog roka uzimajući u obzir šta je od njega silom oduzeto. 1.Ovaj

interdikt je ustanovljen u korist onog kome je stvar oduzeta: jer je pošteno da se

pomogne onom kome je silom oduzeto: kome stoji na raspolaganju ovaj interdikt za

vraćanje državine. ... 3. Ovaj interdikt se ne odnosi na sve oblike sile, već na one,

kojima se oduzima državina. Međutim, ovaj interdikt se odnosi samo na brutalnu silu i to

samo na onu kojom je oduzeto zemljište, a mislim i zemljište na kome nije ništa

izgrađeno. Na ostalo ne odnosi. ... 23. Međutim, ovaj interdikt ne pripada onom ko nije

držao u trenutku kada je stvart oduzeta, jer se ne može oduzeti onom ko nije držalac. ...

23

27. Kasije je pisao da je na osnovu prirodnog zakona dozvoljeno silom odbiti silu. Kako

smatra, to je naročito dozvoljeno u slučajevima kada se odbija oružje oružjem. ... 30.

Interdikt stoji na raspolaganju onome ko je od mene silom oduzeo [stvar], ukoliko mu

neko drugi [stvar] otme. ... 33. Međutim, kada pretor kaže: “ono što je tada imao”, to

razumemo kao sve stvari, ne samo ono što je bilo u njegovoj svojini, već i ono što mu je

dato na ostavu ili poslugu, založeno, ono nad čim je imao pravo korišćenja ili

plodouživanja ili ono što mu je predato na čuvanje ili u zakup. Jer kad pretor kaže

“imao”, pod tom rečju se podrazumeva sve ovo. ... 44. Ovaj interdikt pripada nasledniku

i drugim sukcesorima.)

Gaius, Institutiones 4.154. Reciperandae possessionis causa solet interdictum dari, si

quis ex possessione vi deiectus sit. Nam ei proponitur interdictum, cuius principium est

“Unde tu illum vi deiecisti”, per quod is, qui deiecit, cogitur ei restituere rei

possessionem, si modo is, qui deiectus est, nec vi nec clam nec precario ab eo

possideret. Namque eum, qui a me vi aut clam aut precario possidet, inpune deicio.

155. Interdum tamen etsi eum vi deiecerim, qui a me vi aut clam aut precario

possideret, cogor ei restituere possessionem, velut si armis eum vi deiecerim. Nam

propter atrocitatem delicti in tantum patior actionem, ut omni modo debeam ei restituere

possessionem. Armorum autem appellatione non solum scuta et gladios et galeas

significari intellegemus, sed et fustes et lapides.

(154. Obično se interdikt za vraćanje državine stavlja na raspolaganje onome, ko je

silom lišen državine. Naime, interdikt koji počinje rečima “Ukoliko ti to silom oduzmeš”,

kojim je onome ko je oduzeo naređivano da uspostavi državinu stvari [prethodnog

držaoca, odnosno da vrati stvar], pod uslovom da je onaj kome je oduzeto, nije držao

silom, potajno ili na osnovu prekarijuma. Jer onome ko je od mene oduzeo državinu

silom, potajno ili na osnovu prekarijuma, mogu nekažnjeno oduzeti državinu. 155.

Ponekad, međutim, ukoliko sam silom oduzeo onome, ko je od mene uzeo silom,

potajno, ili na osnovu prekarijuma, prisiljen sam da njemu vratim državinu, kao kada

sam mu oružanom silom oduzeo. Naime zbog brutalnosti delikta, u toj meri podležem

24

tužbi da sam u svakom slučaju dužan da mu vratim državinu. Međutim, pod oružjem se

podrazumevaju ne samo štitovi, mačevi i kacige, već i toljage i kamenje.)

Pitanja:

1. Koji su uslovi za primenu interdikta unde vi?

2. U kom roku se on može podići?

3. Kome pretor dodeljuje državinu?

4. Koja je razlika interdikta unde vi i unde vi armata?

Zadatak:

Gaj i njegovi robovi su u februaru mesecu zauzeli zapušten Mevijev vinograd, dok je on

bio na putu u Siriju. Kada se u oktobru Mevije vratio bio je iznenadjen ponašanjem svog

suseda Gaja. Odlučio je da zahteva vraćanje vinograda putem interdikta. Kome će

pretor dodeliti državinu vinograda? Da li će rešenje biti isto ukoliko su Gaj i njegovi

robovi oružjem uzeli vinograd i tom prilikom isterali iz njega Mevijeve robove?

SVOJINA

Svojina je najšire od svih stvarnih prava. Do danas nije data definicija svojine

koja se ne može opovrgnuti. Rimljani nisu želeli ni pokušavali da definišu svojinu, ali su

ipak to nenamerno učinili u fragmentu iz Justinijanovih Institucija:

I.2.4.4.Cum autem finitus fuerit usus fructus, revertitur scilicet ad proprietatem et ex eo

tempore nudae proprietatis dominus incipit plenam habere in re potestatem.

(Međutim, kada se okonča plodouživanje, pripaja se svojini i vlasnik, koji je u to vreme

imao samo golu svojinu, počinje da ima punu vlast na stvari.)

25

Tako se kao rimska definicija svojine često navodi „puna vlast na stvari“ (plena in re

potestas).

Sva svojinska ovlašćenja (sva ovlašćenja koja ima vlasnik na stvari) se mogu

svrstati u tri grupe:

1. usus – pravo da se stvar koristi;

2. fructus – pravo da se pribiraju plodovi (prihodi) od stvari;

3. abusus – pravo da se raspolaže faktički (tako što se stvar uništi, fizički

promeni...) ili pravno (tako što se stvar proda, založi...).

Rimsko pravo, kao personalno pravo građana grada Rima je poznavalo samo

jednu vrstu svojine (dominum ex iure quiritium, kviritska svojina). Međutim, na teritoriji

carstva su postojale još tri pravne situacije koje su podsećale na današnju svojinu, pa ih

današnji pravni romanisti nazivaju „svojinama“. To su pretorska, provincijska i

peregrinska svojina. Njihov pregled je dat u tabeli 3.

Tabela 3: Pregled vrsta svojine u rimskom pravu

VRSTE

SVOJINE

SUBJEKT

(VLASNIK)

OBJEKT ZAŠTITA

KVIRITSKA Rimljanin

1. res nec mancipi

2. formalno prenete res

mancipi

rei vindicatio

PRETORSKA Rimljanin

neformalno prenete res

mancipi do proteka roka za

održaj

actio Publiciana

exceptio rei

venditae et traditae

PROVINCIJSKA Rimljanin

solum provinciale (koje je po

ius civile res extra

commercium)

nedovoljno poznato

PEREGRINSKA peregrin bilo šta po peregrinskom

pravu

26

Kviritisku svojinu ima rimski građanin nad svim res mancipi i nad formalno

(mancipacijom i sudskom cesijom) prenetih res mancipi.

Pretorsku „svojinu“ imaju takođe rimski građani nad onim stvarima koje su im

neformalno prenete, ali samo do proteka roka za održaj. Posle toga stiču nad tim

stvarima kviritsku svojinu. Tako treba primetiti da pretorska svojina postoji samo

ograničeno vreme, a najviše godinu ili dve, dok se kviritska svojina ne stekne održajem.

Kako je provincijko zemljište bilo res extra commercium i kao takvo nepodobno

da se nadje u kviritskoj svojini, nije bilo moguće nad njim steći takvu vrstu svojine. Ipak,

rimski građani koji bi zaposeli takvo zemljište imali bi neku vrstu zaštite, koja nam danas

nije dovoljno poznata zbog nedostatka izvora. Njihova vlast nad tom zemljom je ličila na

svojinu, te je zbog toga danas nazivamo provincijskom „svojinom“.

Pored toga, rimsko pravo je priznavalo svojinu peregrina po njihovim parvnim

sistemima (npr. svojinu Grka po grčkom, Egipćana po egipatskom, ili Gala po galskom

pravu). Sve te tipove svojine po raličitim pravnim sistemima na teritoriji carstva

nazivamo peregrinskom svojinom.

Sticanje svojine predstavlja skup pravnih činjenica koje dovode do toga da jedno

lice postane vlasnik neke stvari. I u današnjem i u rimskom pravu postoje različiti načini

da se postane vlasnik, odnosno različiti načini sticanja svojine. Svi oni mogu da se

podele po nekoliko kriterijuma.

Prema tome šta se pribavlja (predmetu pribavljanja) mogu da se podele na

univerzalne i singularne. Univerzalnim se stiče celokupna imovina jednog lica, a

singularnim samo pojedinačna prava.

S obzirom na pravni sistem u kome postoje dele se na civilne (koje postoje samo

u ius civile i predstavljaju njegovu specifičnost) i prirodne (koji postoje i u drugim

pravnim sistemima). Civilni su mancipacija, sudska cesija i održaj, a prirodni su predaja

(tradicija), okupacija i prerada (specifikacija).

Prema tome da li se zahteva učešće javne vlasti prilikom sticanja, načini sticanja

se dele na načine javnog prava (prodaja ratnog plena pod kopljem ili asignacija

zemljišta na osnovu zakona) i načine sticanja privatnog prava.

Prema tome da li se stiče od prethodnog vlasnika i na osnovu njegove volje

privatni načini sticanja se dele na derivativne, kod kojih je to slučaj i na originarne, kod

27

kojih to nije slučaj. Derivativni načini sticanja su mancipacija, sudska cesija i predaja

(tradicija). Originarni načini sticanja su okupacija, priraštaj, odvajanje plodova i prerada.

Održaj po svojim karakteristikama ne spada ni u jednu od ove dve grupe.

Svojina se štiti posebnim tužbama. Njihov pregled je dat u Tabeli 4.

Tabela 4: Pregled svojinskih tužbi u rimskom pravu

TUŽBE TUŽILAC

(ACTOR)

TUŽENI

(REUS)

ŠTA SE TUŽBOM

ZAHTEVA

TERET DOKAZIVANJA

REI

VINDICATIO

kviritski

vlasnik

držalac predaja stvari

A:

1) načini sticanja unazad do

poslednjeg originarnog

2) uslovi za održaj

ACTIO

PUBLICIANA

pretorski

vlasnik

držalac predaja stvari A: uslovi za održaj, odnosno

ACTIO

NEGATORIA

vlasnik

onaj ko ometa pravo

svojine pozivajući se

na neko svoje

sektorsko pravo

prestanak ometanja

(cautio de amplius

non turbando)

A: čini verovatnim svoje

pravo svojine

R: sektorsko pravo na koje

se poziva

Rei vidicatio je tužba koju podiže kviritski vlasnik protiv onog kod koga se nađje

stvar u njegovoj kviritskoj svojini. Njome se zahteva predaja stvari. Po mišljenju

savremene pravne romanistike, da bi uspeo u sporu, vlasnik je trebalo da dokaže ili sve

načine sticanja unazad do poslednjeg originarnog (što je teško pa se naziva „đavolsko

dokazivanje", probatio diabolica) ili da je ispunio uslove za sticanje stvari održajem,

odnosno da bi je za poslednju godinu (ili dve) dana stekao održajem sve i da nije bio

njen vlasnik pre toga. Za ovakve vrste dokazivanja nema svedočanstava u sačuvanim

tekstovima.

Actio Publiciana je pretorska tužba, najverovatnije nazvana po pretoru koji ju je

uveo. Ona predstavlja rei vindicatio s fikcijom da je rok za održaj prošao, te da je

pretorski vlasnik već postao kviritski. Takođe se podiže protiv onog kod koga se stvar

nalazi i takođe se zehteva predaja stvari. Tužilac je trebalo da dokaže da bi on postao

kviritski vlasnik da je rok za održaj prošao.

28

Actio negatoria takođe podiže vlasnik (kviritski ili pretorski) protiv onog ko ih

omete u vršenju prava svojine, tako što stvar drži ili koristi. Međutim, za razliku od prva

dva slučaja, ovde se onaj ko ometanje vrši (tuženi) poziva na neko svoje pravo. To

pravo na koje se on poziva nije svojina, već neko uže (sektorsko) pravo, najčešće

službenost. Tužilac zahteva da to ometanje prestane i da mu tuženi posebnom

stipulacijom obeća da neće više to uznemiravanje da vrši (cautio de amplius non

turbando). Ukoliko tuženi takvo obećanje prekrši, tužilac može na osnovu stipulacije

protiv njega da pokrene daleko jednostavniji spor kondikcijom i da naplati sumu koju mu

je tuženi stipulacijom obećao. Predpostavlja se da tužilac nije trebalo da dokazuje svoje

pravo svojine, (koje ni za tuženog nije bilo sporno) već samo da ga učini verovatnim.

Zatim bi tuženi trebalo da dokaže sektorsko pravo na koje se poziva.

Pored pomenutih tužbi, ukoliko bi kviritski vlasnik podigao rei vindicatio protiv

pretorskog, pretorski je mogao da se odbrani prigovorom predate i prodate stvari

(exceptio rei venditae et traditae).

KVIRITSKA SVOJINA, PROVINCIJSKA, PEREGRINSKA I PRETORSKA

“SVOJINA”

Gaius, Institutiones 2.7. Sed in provinciali solo placet plerisque solum religiosum non

fieri, quia in eo solo dominium populi Romani est vel Caesaris, nos autem

possessionem tantum et usumfructum habere videmur; utique tamen, etiamsi non sit

religiosum, pro religioso habetur: item quod in provinciis non ex auctoritate populi

Romani consecratum est, proprie sacrum non est, tamen pro sacro habetur.

(Ali većina se slaže da provincijsko zemljište ne može postati religijsko, jer svojina na

ovom zemljištu pripada rimskom narodu ili vladaru, i smatra se da imamo samo

državinu ili plodouživanje. Pa ipak, iako nije religijsko, uzima se kao da je religijsko.)

29

Gaius, Institutiones 2.20. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex

venditionis causa sive ex donationis sive quauis alia ex causa, statim tua fit ea res, si

modo ego eius dominus sim. 21. In eadem causa sunt provincialia praedia, quorum alia

stipendiaria, alia tributaria vocamus: stipendiaria sunt ea, quae in his provinciis sunt,

quae propriae populi Romani esse intelleguntur; tributaria sunt ea, quae in his provinciis

sunt, quae propriae Caesaris esse creduntur.

(20. Ako ti, dakle, budem predao odelo ili zlato ili srebro bilo na osnovu prodaje ili

poklona ili kog drugog pravnog osnova, odmah će stvar postati tvoja, ukoliko sam njen

sopstvenik. 21. Isto se pravilo primenjuje i na posede u provinciji, koje nazivamo ili

stipendijarni ili tributorni. Stipendijarni su oni koji se nalaze u provincijama za koje se

smatra da pripadaju rimskom narodu, a tributorni su oni koji se nalaze u provincijama za

koje se veruje da pripadaju cezaru (vladaru).)

Gaius, Institutiones 2.40. Sequitur, ut admoneamus apud peregrinos quidem unum esse

dominium; nam aut dominus quisque est aut dominus non intellegitur. quo iure etiam

populus Romanus olim utebatur: aut enim ex iure Quiritium unusquisque dominus erat

aut non intellegebatur dominus. sed postea diuisionem accepit dominium, ut alius possit

esse ex iure Quiritium dominus, alius in bonis habere. 41. Nam si tibi rem mancipi

neque mancipauero neque in iure cessero, sed tantum tradidero, in bonis quidem tuis

ea res efficitur, ex iure Quiritium uero mea permanebit, donec tu eam possidendo

usucapias: semel enim impleta usucapione proinde pleno iure incipit, id est et in bonis

et ex iure Quiritium tua res esse, ac si ea mancipata uel in iure cessa <esset>.

(Valja napomenuti da kod peregrina postoji samo jedna vrsta svojine, te se neko ili

smatra za vlasnika ili nije vlasnik. Takvo pravilo je nekad primenjivao i rimski narod:

svaki je bio ili vlasnik po kviritskom pravu, ili nije smatran za vlasnika. Međutim, kasnije

je izvršena podela svojine tako da jedan može biti sopstvenik po kviritskom pravu, a da

drugi može imati stvar u svojim dobrima. 41. Ako neku stvar, koja se ubraja u res

mancipi, ne predam tebi mancipacijom, niti je ustupim na sudu, nego samo neformalno

predam, ona je u tvojim dobrima, ali po kviritskom pravu ona će ostati moja dokle god je

ti putem državine ne stekneš održajem. Kada jednom bude protekao održaj, nastaje

30

potpuna tvoja svojina, tj. stvar će biti i u tvojim dobrima i u tvojoj kviritskoj svojini, kao da

je bila preneta mancipacijom ili ustupanjem na sudu.)

Pitanja:

1. Šta je u stvari pretorska “svojina”? Kako ona nastaje?

2. Koja vrsta stvari je isključivo u kviritskoj svojini?

3. Do kada je postojala pretorska “svojina”?

4. Zašto je naziv “bonitarna” svojina sporan?

5. Zašto se pretorska “svojina” naziva svojinom?

6. U čemu je naizgled protivrečnost izmedju Gajevih reči u 2.7 i 2.21?

Zadatak:

Rimljanin Gaj je svom prijatelju Meviju, takođe Rimljaninu, prodao i neformalno predao,

vinograd u Mons Policianusu, u Toskani, vinograd u Viminacijumu, deset robova

vinogradara i pedeset vinskih amfora. Svom prijatelju Vasiliju, Grku, je prodao i

neformalno predao vinograd u Aprucijumu, na Italijanskoj obali Jadrana. Kakvu će

“svojinu” imati Mevije i Vasilije na prodatim stvarima?

REI VINDICATIO

G.4.41. Intentio est ea pars formulae, qua actor desiderium suum concludit, uelut haec

pars formulae: ... “SI PARET HOMINEM EX IVRE QVIRITIVM AVLI AGERII ESSE”.

(Intentio (zahtev) je deo formule u kome tužilac izlaže ono što želi, kao ovaj deo

formule: ... Ako se utvrdi da rob na osnovu kviritskog prava pripada Ageriju.)

G.4.16. Si in rem agebatur, mobilia quidem et moventia, quae modo in ius adferri

adducive possent, in iure vindicabantur ad hunc modum: qui vindicabat, festucam

31

tenebat; deinde ipsam rem adprehendebat, velut hominem, et ita dicebat: “HUNC EGO

HOMINEM EX IURE QVIRITIUM MEUM ESSE AIO SECUNDVM SUAM CAUSAM;

SICUT DIXI, ECCE TIBI, VINDICTAM INPOSUI, et simul homini festucam inponebat.

Adversarius eadem similiter dicebat et faciebat. Cum uterque vindicasset, praetor

dicebat: “MITTITE AMBO HOMINEM”, illi mittebant. Qui prior vindicaverat, ita alterum

interrogabat: “POSTULO, ANNE DICAS, QUA EX CAUSA VINDICAVERIS?” ille

respondebat: “IUS FECI, SICUT VINDICTAM INPOSUI”. Deinde qui prior vindicaverat,

dicebat: “QUANDO TU INIURIA VINDICAVISTI, QUINGENTIS ASSIBUS

SACRAMENTO TE PROVOCO”; adversarius quoque dicebat similiter: “ET EGO TE”;

aut si res infra mille asses erat, quinquagenarium scilicet sacramentum nominabant.

Deinde eadem sequebantur, quae cum in personam ageretur. Postea praetor

secundum alterum eorum vindicias dicebat, id est interim aliquem possessorem

constituebat, eumque iubebat praedes adversario dare litis et vindiciarum, id est rei et

fructuum; alios autem praedes ipse praetor ab utroque accipiebat sacramenti causa,

quia id in publicum cedebat. Festuca autem utebantur quasi hastae loco, signo quodam

iusti dominii, quando iusto dominio ea maxime sua esse credebant, quae ex hostibus

cepissent; unde in centumviralibus iudiciis hasta proponitur.

(Ako je podizana stvarnopravna tužba povodom pokretne stvari ili stvari koja se sama

kreće, koja se dakle može doneti ili dovesti, zahtevana je ta stvar na sledeći način: onaj

koji vindicira držao je štapić u ruci, zatim bi uhvatio sam predmet spora, na primer roba i

ovako govorio: “tvrdim da je ovaj čovek moj po kviritskom pravu, prema pravnom

osnovu. Kako sam rekao, tako sam ti, evo, položio na njega štap” i u isto vreme bi

stavio svoj prut na roba. Protivnik u sporu bi isto izgovorio i učinio. Kada obojica izvrše

vindikaciju, pretor bi rekao: “Pustite obojica čoveka” i ovi bi puštali. Onaj koji je prvi

zahtevao pitao je ovako drugog: “Zahtevam da kažeš po kom si osnovu vindicirao”, a

ovaj bi odgovarao: “Svoje pravo sam izvršio kada sam položio štap.” Zatim je onaj, koji

bejaše prvi zahtevao, izgovarao: “Budući da si neosnovano vindicirao, pozivam te na

opkladu od petsto asa”, a protivnik bi rekao: “I ja tebe isto tako.” A ako je stvar vredela

manje od hiljadu asa, određivana je opklada od pedeset. Posle toga je postupano na isti

način kao u ličnim tužbama. Zatim bi pretor jednom od njih izricao vindikacije, tj.

privremeno dodeljivao stvar u državinu jednom od njih i naređivao mu da drugoj strani

32

da jemce do kraja suđenja za parnicu i obezbeđenje prava, tj. za stvar i (moguće)

plodove. Sam pretor je uzimao posebne jemce od obojice za inos opklade, koju su

gubili u korist javne kase. Štap je upotrebljavan umesto koplja, koje je znak

pravovaljane svojine, jer se verovalo da je ono što je oteto od neprijatelja u najvećoj

meri njihova svojina. Otuda se i na centumviralnim sudovima izlagalo koplje.)

D.6.1.9 Ulpianus libro 16 ad edictum: Officium autem iudicis in hac actione in hoc erit,

ut iudex inspiciat, an reus possideat: nec ad rem pertinebit, ex qua causa possideat: ubi

enim probavi rem meam esse, necesse habebit possessor restituere, qui non obiecit

aliquam exceptionem.

(U ovoj tužbi je obaveza sudije u tome da on ispita da li je tuženi držalac [ili detentor].

Nije važno po kom osnovu je stvar kod njega. Jer kada dokažem da je stvar moja,

držalac [ili detentor] je dužan da mi stvar preda, ukoliko ne iznese neki prigovor.)

D.6.1.27 Paulus libro 21 ad edictum: 1. Possidere autem aliquis debet utique et litis

contestatae tempore et quo res iudicatur. Quod si litis contestationis tempore possedit,

cum autem res iudicatur sine dolo malo amisit possessionem, absolvendus est

possessor. Item si litis contestatae temporis non possedit, quo autem iudicatur possidet,

probanda est Proculi sententia, ut omnimodo condemnetur: ergo et fructuum nomine ex

quo coepit possidere damnabitur. ... 3. Sed et is, qui ante litem contestatam dolo desiit

rem possidere, tenetur in rem actione: idque ex senatus consulto colligi potest, quo

cautum est, ut diximus, ut dolus praeteritus in hereditatis petitionem veniat: cum enim in

hereditatis petitione, quae et ipsa in rem est, dolus praeteritus fertur, non est absurdum

per consequentias et in speciali in rem actione dolum praeteritum deduci.

(Tuženi treba da drži stvar i u trenutku litis kontestacije i u trenutku donošenja presude.

Ukoliko držalac u trenutku litis kontestacije ima državinu, ali do donošenja presude

izgubi državinu bez zle namere, oslobađa se. Takođe, ukoliko u vreme litis kontestacije

ne drži, ali ima državinu u trenutku donošenja presude, priklanjam se Prokoulovom

mišljenju, da ga svakako treba osuditi. Dakle duguje i plodove od početka državine. ...

3. Ali ako neko pre litis kontestacije prevarno izgubi državinu stvari, podleže tužbi in

rem. Tako je prema odluci senata, koja određuje, a s čim se slažemo, da se u

33

zahtevanju zaostavštine vodi računa o prethodnoj prevari. Jer ako se naime u zatevanju

zaostavštine, koja je sama po sebi tužba in rem, prethodna prevara uzima u obzir, nije

besmisleno, sledstveno tome, da se ona uzme u obzir i u posebnoj tužbi in rem.)

Pitanja:

1. Ko podiže rei vindicatio?

2. Protiv koga se sve može podići ova tužba?

3. Šta se njom zahteva?

4. Šta treba da dokaže tužilac?

Zadatak:

Petronije ima konja Pegaza koji mu često beži iz štale. Nekoliko dana posle Pegazosog

bega, on ga je spazio na Kvintovom imanju. Tužio je Kvinta i zahtevao da mu se Pegaz

vrati. Medjutim, Pegaz se već istog dana našao u Oktavijanovoj štali. Pod kojim

uslovom će Kvint biti osuđen?

ACTIO PUBLICIANA

I.4.6.4. Namque si cui ex iusta causa res aliqua tradita fuerit, veluti ex causa emtionis

aut donationis aut dotis aut legatorum, necdum eius rei dominus effectus est, si eius rei

casu possessionem amiserit, nullam habet directam in rem actionem ad eam rem

persequendam: quippe ita proditae sunt iure civili actiones, ut quis dominium suum

vindicet. Sed quia sane durum erat eo casu deficere actionem, inventa est a praetore

actio, in qua dicit is, qui possessionem amisit, eam rem se usucepisse et ita vindicat

suam esse. Quae actio Publiciana appellatur, quoniam primum a Publicio praetore in

edicto proposita est.

34

(Ako, naime, onaj kome po opravdanom pravnom osnovu neka stvar bude predana, na

primer, na osnovu kupoprodaje ili poklona, ili miraza ili legata, pre nego što je postao

vlasnik nekim slučajem izgubi tu stvar iz državine, on nema nikakvu neposrednu tužbu

da tu stvar potražuje, jer su u civilnom pravu stvorene samo one tužbe kojima se može

potraživati vlasništvo. Ali, budući da bi bilo očigledno nepravično da se u ovakvom

slučaju ne može koristiti tužba, pretor je ustanovio tužbu u kojoj onaj ko je izgubio

državinu tvrdi kao da je tu stvar već stekao održajem, pa je na taj način potražuje kao

da je ona u njegovom vlasništvu. Ova se tužba naziva actio Publiciana jer ju je prvi

uneo u svoj edikt pretor Publicije.)

D 6.2.1 Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Ait praetor: “Si quis id quod traditur ex

iusta causa non a domino et nondum usucaptum petet, iudicium dabo.”

(Pretor kaže: “Ako neko potražuje stvar koja mu je predana (tradirana) od nevlasnika po

opravdanom pravnom osnovu, a tu stvar još nije stekao održajem, dozvoliću tužbu).

D 21.3.2 Pomponius libro secundo ex Plautio: Si a Titio fundum emeris qui Sempronii

erat isque tibi traditurus fuerit, pretio autem soluto Titus Sempronio heres extiterit et

eundem fundum Maevio vendiderit et tradiderit: Iulianus ait aequius esse priore te tueri,

quia et si ipse Titius fundum a te peteret, exceptione summoveretur et si ipse Titius eum

possideret, Publiciana peteres.

(Ako si kupio od Ticija zemljište koje je bilo u vlasništvu Sempronija i tebi je to zemljište

predano (tradirano), ali je, nakon što je plaćena cena, Ticije postao Sempronijev

naslednik, i to je zemljište (Ticije) prodao i predao Meviju: Julijan smatra da je pravičnije

zaštiti tebe, čak i od samog Ticija u slučaju kada bi potraživao zemljište od tebe, putem

prigovora kojim bi bio odbijen (zahtev Ticija), a ako bi sam Ticije imao zemljište u

državini možeš ga tužiti putem publicijanske tužbe.

D.6.2.9.4 Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Si duobus quis separatim vendiderit

bona fide ementibus, videamus, quis magis Publiciana uti possit, utrum is cui priori res

tradita est an i qui tantum prior emit, et Iulianus libro septimo digestorum scripsit, ut, si

quidem ab eodem non domino emerint, potior sit cui priori res tradita est, quodsi a

35

diversis non dominis, melior causa sit possidentis quam petentis, quae sententia vera

est.

(Ako neko proda stvar dvojici kupaca koji su u dobroj veri, treba da vidimo ko (od

dvojice) bi pre mogao da koristi actio Publiciana: onaj kome je stvar prvo tradirana ili

onaj koji je prvi kupio stvar (tj. zaključio ugovor o kupoprodaji). Julijan je napisao u

sedmoj knjizi Digesta da, ako su obojica kupila od istog nevlasnika, jači bi bio onaj

kojem je stvar prvo bila predana (tradirana), a ako su kupili od različitih nevlasnika, bolja

bi bila pozicija držaoca nego onoga ko tuži. I takvo mišljenje je ispravno.)

D.6.2.7.4 Ulpianus libro 16 ad edictum: Si a minore quis emerit ignorans eum minorem

esse, habet publicianam.

(Ako od minora [neko] kupuje, ne znajući da je on minor, može podići publicijansku

tužbu.)

D.6.2.7.2 Ulpianus libro 16 ad edictum: Marcellus libro septimo decimo digestorum

scribit eum, qui a furioso ignorans eum furere emit, posse usucapere: ergo et

publicianam habebit.

(Marcel u sedamnaestoj knjizi Digesta piše da je onaj, koji od duševno bolesnog lica

kupuje, ne znajući da je ovaj duševno bolestan, može steći uzukapijom: dakle može

podići i publicijansku tužbu.)

D.6.2.1.pr Ulpianus libro 16 ad edictum: Ait praetor: "Si quis id quod traditur ex iusta

causa non a domino et nondum usucaptum petet, iudicium dabo."

(Pretor kaže: Ukoliko neko zahteva ono što je predato s pravednim razlogom od

nevlasnika, a još nije stečeno uzukapijom, odobriću suđenje.)

D.6.2.7 Ulpianus libro 16 ad edictum: 2. Marcellus libro septimo decimo digestorum

scribit eum, qui a furioso ignorans eum furere emit, posse usucapere: ergo et

publicianam habebit. … 4. Si a minore quis emerit ignorans eum minorem esse, habet

publicianam. … 9. Haec actio et heredi et honorariis successoribus competit. 10. Si ego

36

non emero, sed servus meus, habebo publicianam. Idem est et si procurator meus vel

tutor vel curator vel quis alius negotium meum gerens emerit.

(2. Marcel u sedamnaestoj knjizi digesta piše da, ko od furioznog kupi ne znajući da je

on furiozan, može steći uzukapijom: dakle ima i publicijansku tužbu... 4. Ukoliko od

minora kupi onaj koji ne zna da je on minor, ima publicijansku tužbu... 9. Ova tužba

pripada i nasledniku i honorarnim sukcesorima. 10. Ukoliko ja ne kupim, već moj rob,

imam publicijansku tužbu. Isto je i ukoliko moj prokurator ili tutor ili staratelj ili nego drugi

kupi vršeći moje poslove.)

Pitanja uz tekst I.4.6.4:

1. Iz kojih reči u tekstu I.4.6.4. se vidi da je actio Publiciana utemeljena na jednoj fikciji?

Koja je to fikcija?

2. Iz teksta broj tri vidi se da publicijansku može koristiti ne samo tzv. pretorski vlasnik

nego da je namena ove tužbe proširena. Na koga se odnosi ovo proširenje tužbe?

Pitanja uz tekst D.21.3.2:

1. U događaju opisanom u D.21.3.2 učestvuju četiri lica. To su “Ti”, Ticije, Sempronije i

Mevije. Opišite koju ulogu ima svako lice u ovom događaju.

2. Kakav je pravni položaj lica “Ti” koje je kupilo zemljište od nevlasnika Ticija?

3. Kakav je pravni položaj Mevija koji je kupio zemljište od Ticija nakon što je Ticije

postao naslednik vlasnika zemljišta Sempronija?

4. Ticije je prodao i predao zemljište licu “Ti”, a zatim je to isto zemljište prodao i predao

(tradirao) Meviju. Kako je to moguće?

5. “Julijan smatra da je pravičnije zaštiti tebe, čak i od samog Ticija u slučaju kada bi

potraživao zemljište od tebe”. Kojom tužbom može Ticije potraživati zemljište od “Ti”?

6. Kako se “Ti” može braniti protiv tužbe Ticija?

7. U kojem slučaju će “Ti” moći da koristi actio Publiciana protiv Ticija?

8. Može li Mevije potraživati zemljište od “Ti”? Kojom tužbom? Da li će uspeti u svom

zahtevu?

37

9. Može li “Ti” da tuži Mevija potražujući zemljište? Kojom tužbom? Hoće li u tome

uspeti?

Pitanja uz ostale tekstove:

1. U kojim sve slučajevima može da se koristi actio Publiciana?

2. Kako actio Publiciana koristi kviritskom vlasniku?

Zadatak:

Primus je Sekundusu prodao i predao roba Stiha. Tercijus je Stiha ukrao od Sekundusa.

Kojim sve tužbama može Primus da tuži Tercijusa, a kojim to može da učini Sekundus?

EXCEPTIO REI VENDITAE ET TRADITAE

D.21.3.2 Pomponius libro secundo ex Plautio: Si a Titio fundum emeris qui Sempronii

erat isque tibi traditus fuerit, pretio autem soluto Titius Sempronio heres exstiterit et

eundem fundum Maevio vendiderit et tradiderit: Iulianus ait aequius esse priorem te

tueri, quia et si ipse Titius fundum a te peteret, exceptione summoveretur et si ipse

Titius eum possideret, publiciana peteres.

(Ukoliko od Ticija kupiš zemljište koje je Sempronijevo i ono tebi bude predato, a cena

plaćena, a Ticije postane Sempronijev naslednik i isto zemljište proda i preda Meviju,

Julijan smatra da je pravičnije da ti imaš prednost, jer da je sam Ticije od tebe zahtevao

zemljište, imao bi na raspolaganju prigovor, a protiv samog Ticija, ukoliko bi došao do

državine zemljište, imao bi na raspolaganju publicijansku tužbu.)

D.21.3.3 Hermogenianus libro sexto iuris epitomarum: pr. Exceptio rei venditae et

traditae non tantum ei cui res tradita est, sed successoribus etiam eius et emptori

secundo, etsi res ei non fuerit tradita, proderit: interest enim emptoris primi secundo rem

38

non evinci. 1. Pari ratione venditoris etiam successoribus nocebit, sive in universum ius

sive in eam dumtaxat rem successerint.

(pr. Prigovor prodate i predate stvari ne stoji na raspolaganju samo onome kome je

stvar predata, već i njegovim sledbenicima, kao i onima koji od njega kupe, iako njima

stvar nije predata, jer je u interesu prvog kupca da stvar ne bude evincirana drugom

kupcu. 1. Iz istog razloga prigovor se može upotrebiti i protiv sledbenika prodavca, bilo

da su oni univerzalni ili singularni sukcesori.)

Pitanja:

1. Ko protiv koga podiže prigovor prodate i predate stvari?

2. Protiv koje tužbe se podiže ovaj prigovor?

Zadaci:

Julije je Liviju prodao i predao roba Stiha 201. godine u martu mesecu. Koji će prigovor

podići Livije ukoliko Julije rei vindikacijom traži predaju roba u februaru 202. Kojom će

tužbom Julije zahtevati predaju stvari od svakog kod kog se ona nalazi u februaru 202.,

a kojom u aprilu 202. godine.

ACTIO NEGATORIA

D.8.5.8.5 Ulpianus libro 17 ad edictum: Aristo Cerellio Vitali respondit non putare se ex

taberna Casiaria fumum in superiora aedificia iure immitti posse, nisi ei rei servitutem

talem admittit. Idemque ait: et ex superiore in inferiora non aquam, non quid aliud

immitti licet: in suo enim alii hactenus facere licet, quatenus nihil in alienum immittat,

fumi autem sicut aquae esse immissionem: posse igitur superiorem cum inferiore agere

ius illi non esse id ita facere. Alfenum denique scribere ait posse ita agi ius illi non esse

in suo lapidem caedere, ut in meum fundum fragmenta cadant. Dicit igitur Aristo eum,

39

qui tabernam Casiariam a Minturnensibus conduxit, a superiore prohiberi posse fumum

immittere, sed Minturnenses ei ex conducto teneri: agique sic posse dicit cum eo, qui

eum fumum immittat, ius ei non esse fumum immittere. Ergo per contrarium agi poterit

ius esse fumum immittere: quod et ipsum videtur aristo probare. Sed et interdictum uti

possidetis poterit locum habere, si quis prohibeatur, qualiter velit, suo uti.

(Aristo Cereliju Vitaliju odgovara da ne smatra da ima prava da dim iz svoje radionice

sira pušta na zgrade iznad, ukoliko nema takvu službenost, što je i prihvaćeno. Takođe

kaže da nije dozvoljeno puštati vodu niti bilo šta drugo iz viših u niže zgrade. U svom

prostoru je dozvoljeno činiti ono što drugoga ne ometa, kao što su imisije dima ili vode.

Zato može onaj iznad da tuži onog ispod, ukoliko ovaj nema prava da to tako čini. Na

kraju navodi Alfena koji kaže da se može podići takva tužba ukoliko na svom zemljištu

sečeš kamen, a na moje zemljište padaju parčići. Tako Aristo kaže da ukoliko neko

radionicu sira iznajmi od Minturnaca, onaj iznad može da zabrani da se ispušta dim, ali

Minturnci odgovaraju [zakupcu] na osnovu zajma. On kaže da onaj ko zahteva da

imisija prestane može da tuži onog ko je odgovoran za dim, jer on na to nema prava.

Dakle, ukoliko on to pravo ima, moguća je suprtona tužba, što je takođe Aristo pisao.

Čak se i interdikt uti possidetis može koristiti, ukoliko je neko sprečen da svoje [stvari]

koristi, onako kako hoće)

D.8.5.2.pr. Ulpianus libro 17 ad edictum: De servitutibus in rem actiones competunt

nobis ad exemplum earum quae ad usum fructum pertinent, tam confessoria quam

negatoria, confessoria ei qui servitutes sibi competere contendit, negatoria domino qui

negat.

(Povodom službenosti, nama pripadaju tužbe po primeru onih koji se koriste kod

plodouživanja, kako konfesorne, tako negatorne, i to konfesorne onom ko štiti svoje

službenosti, a negatorne vlasniku koji [mu to] negira.)

I.4.6.2 Aeque si agat, ius sibi esse re, fundo forte vel aedibus, utendifruendi vel per

fundum vicini eundi, agendi vel ex fundo vicini aquam ducendi, in rem actio est. 

Eiusdem generis est actio de iure praediorum urbanorum, veluti si agat, ius sibi esse

altius aedes suas tollendi prospiciendive vel proiciendi aliquid vel immittendi in vicini

40

aedes. Contra quoque de usufructu et de servitutibus praediorum rusticorum, item

praediorum urbanorum invicem quoque proditae sunt actiones, ut quis intendat, ius non

esse adversario utendifruendi, eundi, agendi aquamve ducendi, item altius tollendi,

prospiciendi, proiciendi, immittendi:  istae quoque actiones in rem sunt, sed negativae. 

Quod genus actionis in controversiis rerum corporalium proditum non est: nam in his is

agit qui non possidet: ei vero qui possidet non est actio prodita per quam neget rem

alterius esse. Sane uno casu qui possidet nihilo minus actoris partes obtinet, sicut in

latioribus digestorum libris oppotunius apparebit.

(Isto tako ako neko pokreće spor da bi dokazao da on ima službenost plodouživanja

zemljišta ili zgrade, ili da može preko tuđeg zemljišta prelaziti ili terati stoku, ili s tuđeg

zemljišta odvoditi vodu – radi se o tužbi in rem. U istu vrstu spada i tužba koja se tiče

prava na gradske službenosti, na primer, kada neko tužbom dokazuje da ima pravo da

svoju zgradu više podigne, ili na pogled, ili da nešto istura ili nešto naslanja na

susedovu zgradu. Nasuprpt tome i kod plodouživanja, te seoskih i graskih službenosti

uvedene su tužbe kojima neko dokazuje da njegov protivnik u sporu nema pravo na

plodouživanje ili na prolaz, progon stoke ili odvođenje vode, kao i pravo na podizanje,

pogled, isturanje, naslanjanje; sve su to takođe stvarne službenosti, ali negativne. Ova

vrsta tužbi nije uvedena za sporove oko telesnih stvari; njima se, naime, služi tužilac koji

nije držalac, jer ne postoji tužba kojom bi držalac negirao da je stvar u svojini tužioca.

Samo u jednom slučaju držalac preuzima ulogu tužioca, što će biti u opširnijim knjigama

Digesta jasnije izloženo.)

Pitanja:

1. Ko protiv koga podiže negatornu tužbu, a ko protiv koga konfesornu?

2. Šta se ovim tužbama zahteva?

3. Na kome je teret dokazivanja?

41

Zadatak:

Paulovi volovi su kod Filipa i on neće da mu ih vrati. Kojom tužbom će Paul zahtevati

predaju svojih volova ukoliko:

1) Filip i sam tvrdi da je vlasnik;

2) Filip tvrdi da ni on ni Paul nisu vlasnici;

3) Filip tvrdi da na volovima ima plodouživanje, iako priznaje da je Paul njihov vlasnik?

DERIVATIVNO STICANJE (OSNOVNE OSOBINE)

D.41.1.9.3 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Hae quoquod res,

quae traditione nostrae fiunt, iure gentium nobis adquiruntur; nihil enim tam conveniens

est naturali aequitati quam voluntatem domini volentis rem suam in alium transferre

ratam haberi.

(Stvari koje postaju naše prostom predajom pribavljamo po ius gentium-u, jer ništa nije

toliko u skladu sa prirodnom pravičnošću nego priznati pravno dejstvo volji sopstvenika

koji hoće da svoju stvar prenese na drugoga).

D.41.1.20.pr. Ulpianus libro vicensimo nono ad Sabinum: Traditio nihil amplius

transferre debet vel potest ad eum qui accipit, quam est apud eum qui tradit. si igitur

quis dominium in fundo habuit, id tradendo transfert, si non habuit, ad eum qui accipit

nihil transfert.

(Tradicijom se na onoga ko pribavlja ne mora i ne može preneti ništa više nego što ima

onaj ko prenosi. Dakle, ako je neko imao svojinu na zemljištu, prenosi je predajom, a

ako je nije imao, na pribavioca ne prenosi ništa).1

Pitanja:1 Kako se ovde ne pominje mancipacija zemljišta, koje je inače res mancipi, verovatno se radi o interpolaciji Justinijanove komisije.

42

1) Koji načini sticanja spadaju u derivativne, a koji u originarne?

2) Koji od derivativnih spadaju u ius gentium?

3) U čemu se sastoji ralika izmedju originarnih i derivativnih načina sticanja?

4) Koja osobina derivativnih načina sticanja proizlazi iz drugog teksta?

MANCIPATIO

Gaius, Institutiones 1.119. Est autem mancipatio, ut supra quoque diximus, imaginaria

quaedam venditio; quod et ipsum ius proprium civium Romanorum est, eaque res ita

agitur: adhibitis non minus quam quinque testibus civibus Romanis puberibus et

praeterea alio eiusdem condicionis, qui libram aeneam teneat, qui appellatur libripens,

is qui mancipio accipit, aes tenens ita dicit hunc ego hominem ex iure quiritium meum

esse aio isque mihi emptus esto hoc aere aeneaque libra; deinde aere percutit libram

idque aes dat ei a quo mancipio accipit quasi pretii loco. 120. Eo modo et serviles et

liberae personae mancipantur; animalia quoque quae mancipi sunt, quo in numero

habentur boves, equi, muli, asini; praedia tam urbana quam rustica quae et ipsa

mancipi sunt, qualia sunt Italica, eodem modo solent mancipari.

(Kao što smo već rekli, mancipacija je vrsta prividne prodaje, koja takođe spada u

ustanove svojstvene rimskim građanima. Ona se obavlja na sledeći način: u prisustvu

najmanje pet svedoka, punoletnih rimskih građana i još jednog čoveka istog pravnog

položaja koji drži bronzani teg i koji se zove libripens, a onaj koji preuzima stvar, držeći

bronzani predmet kaže: “Tvrdim da je ovaj čovek moj po kviritskom pravu i neka mi

bude prodan ovom bronzom i bronzanim tegom.” Zatim bi bronzanim predmetom udario

o teg i predao onom od koga je pribavio mancipacijom na ime tobožnje cene. 120. Na

ovaj način se mancipuju i robovi i slobodni, a i životinje koje spadaju u res mancipi, u

koje se ubrajaju volovi, konji, mule, magarci, zatim se mogu mancipovati zemljišta kako

gradska tako i seoska, ako spadaju u res mancipi, kao što je slučaj sa zemljom u Italiji.

Pitanja:

43

1. Da li je mancipacija originarni ili derivativni način za sticanje svojine. Šta to znači?

2. Da li je apstraktni ili kauzalni način? Obrazložite odgovor.

3. Da li spada u načine ius civile-a ili ius gentium-a?

Zadaci:

1) Gaj je mancipovao konja i vola Serviju. Gaj, međutim, nije znao da konj pripada

Ticiju. Konja je, naime, Gaj mislio da je nasledio od svog ujaka Marka i nije znao niti je

mogao znati da je tog konja ostavio na čuvanje njegovom ujaku prijatelj Ticije.

Da li je Servije stekao svojinu na konju? Da li je stekao svojinu na volu?

2) Gaj je bio u zabludi da Marku duguje roba Stiha po osnovu kupoprodajnog ugovora

koji je trebalo da po njegovom nalogu zaključi njegov sin Petar, a ovaj to nije učinio. Gaj

je zato mancipovao roba Stiha Marku.

Da li je Marko stekao svojinu na robu Stihu?

IN IURE CESSIO

Gaius, Institutiones 2.24: In iure cessio autem hoc modo fit: apud magistratum populi

Romani velut praetorem is, cui res in iure ceditur, rem tenens ita dicit: “HUNC EGO

HOMINEM EX IURE QUIRITIVM MEUM ESSE AIO”; deinde postquam hic vindicaverit,

praetor interrogat eum, qui cedit, an contra vindicet; quo negante aut tacente tunc ei,

qui vindicaverit, eam rem addicit; idque legis actio vocatur. Hoc fieri potest etiam in

provinciis apud praesides earum. 25. Plerumque tamen et fere semper mancipationibus

utimur: quod enim ipsi per nos praesentibus amicis agere possumus, hoc non interest

necesse cum maiore difficultate apud praetorem aut apud praesidem provinciae

agere. ... 28. Res incorporales traditionem non recipere manifestum est. 29. Sed iura

44

praediorum urbanorum in iure cedi possunt; rusticorum vero etiam mancipari possunt.

30. Ususfructus in iure cessionem tantum recipit: nam dominus proprietatis alii

usumfructum in iure cedere potest, ut ille usumfructum habeat et ipse nudam

proprietatem retineat. Ipse usufructuarius in iure cedendo domino proprietatis

usumfructum efficit, ut a se discedat et convertatur in proprietatem; alii vero in iure

cedendo nihilo minus ius suum retinet: creditur enim ea cessione nihil agi. ... 33. Quod

autem diximus usumfructum in iure cessionem tantum recipere, non est temere dictum,

quamuis etiam per mancipationem constitui possit eo, quod in mancipanda proprietate

detrahi potest; non enim ipse ususfructus mancipatur, sed cum in mancipanda

proprietate deducatur, eo fit, ut apud alium ususfructus, apud alium proprietas sit. 34.

Hereditas quoque in iure cessionem tantum recipit.

(In iure cessio se obavlja na sledeći način: pred magistratom rimskog naroda, kao što je

pretor [ili upravnik provincije], onaj koji pribavlja svojinu, držeći stvar u ruci kaže

sledeće: “Tvrdim da je ovaj rob moj po kviritskom pravu”, zatim, pošto je izvršio

vindikaciju, pretor pita onog koji prenosi svojinu da li će osporavati kontravindikacijom,

ukoliko ovaj kaže da neće ili ćuti, dosuđuju stvar onom koji je vindicirao; i to se naziva

legisactio. Ovaj postupak se može obaviti u provincijama pred njihovim upravnicima. 25.

Ipak se najčešće i gotovo uvek služimo mancipacijama. Ono što možemo obaviti sami

pred prisutnim prijateljima, niti je zgodno niti je potrebno da sa većim teškoćama

obavljamo pred pretorom ili upravnikom provincije. ... 28. Jasno je da se bestelesne

stvari ne mogu preneti [neformalnom] predajom. 29. Ali, gradske zemljišne službenosti

mogu se preneti samo ustupanjem na sudu (in iure cessio), a seoske službenosti mogu

i mancipacijom. 30. Plodouživanje se može prenositi samo putem in iure cessio. Vlasnik

može na drugog preneti pravo plodouživanja, a za sebe zadržati samo golu svojinu. Ako

sam plodouživalac ustupanjem na sudu prenese na sopstvenika plodouživanje,

službenost se od njega odvaja i utapa u pravo svojine. Ako prenese službenost na

drugoga, on ipak zadržava svoje pravo, jer se smatra da je ovo ustupanje ništavo. ... 33.

Kada smo tvrdili da se plodouživanje može pribaviti samo putem in iure cessio, nismo to

bez osnova rekli, iako se i mancipacijom može preneti ono što je moguće izdvojiti iz

svojine koja se prenosi mancipacijom; tada se, naime, ne ustanovljava plodouživanje

mancipacijom, nego se ono zadržava iz mancipovane svojine, tako da jednom pripada

45

plodouživanje, a drugom svojina. 34. I zaostavština se može pribaviti jedino ustupanjem

na sudu (in iure cessio).)

Pitanja:

1. U koje grupe načina sticanja spada sudska cesija?

2. Koje se stvari ne mogu preneti ovim načinom?

3. Za koja prava je ovo jedini način prenosa?

Zadatak:

Gaj je prodao Meviju njivu, plug i volove koji služe za oranje, i ustanovio u njegovu

korist pravo prelaska preko svoje livade, kako bi Mevije imao prolaz do svog novog

imanja. Na koje sve načine Mevije može da stekne sve pomenuto?

TRADITIO

D.41.1.31.pr Paulus libro trigensimo primo ad edictum: Numquam nuda traditio transfert

dominium, sed ita, si venditio aut aliqua iusta causa praecesserit, propter quam traditio

sequeretur.

(Nikada prosta (gola) tradicija ne dovodi do prenosa svojine ako tome ne prethodi

prodaja ili neki drugi valjani pravni osnov radi koga dolazi do tradicije).

Gaius, Institutiones 220. Itaque si tibi vestem vel aurum vel argentum tradidero sive ex

venditionis causa sive ex donationis sive quavis alia ex causa, statim tua fit ea res, si

modo ego eius dominus sim.

(Stoga, ako ja tebi predam odelo ili zlato ili srebro bilo zbog prodaje ili poklona ili iz bilo

kojeg drugog razloga, ta stvar odmah postaje tvoje vlasništvo, ukoliko sam ja njen

vlasnik.)

46

D. 6.1.50.pr Callistratus libro secundo edicti monitorii: Si ager ex emptionis causa ad

aliquem pertineat, non recte hac actione agi poterit, antequam traditus sit ager tuncque

possessio amissa sit.

(Ako zemljište po osnovu kupoprodaje nekome pripada, nije moguće pravno voditi spor

po ovoj tužbi [misli se na rei vindicatio] pre nego što je izvršena tradicija zemljišta i

nakon toga izgubljena državina).

Pitanja:

1. Iz prvog teksta proizlazi važna karakteristika rimske tradicije. Koja je to

karakteristika?

2. Zaokružite koji pravni poslovi predstavljaju pravni osnov za sticanje svojine

tradicijom?

zakup posluga poklon trampa ostava

3. Pročitajte drugi tekst i odgovorite: Tradicija u nekim slučajevima neće dovesti do

prenosa svojine, iako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (poklonu, kupoprodaji).

Koji slučaj ima u vidu Gaj?

4. Treći tekst govori o tradiciji zemljišta. Da li je prema klasičnom rimskom pravu moglo

doći do prenosa svojine na ovaj način?

5. Zašto u ovom slučaju nije moguće da kupac zemljišta koristi rei vindicatio?

6. U kom slučaju će doći do prenosa svojine tradicijom:

a) punoletni rimski građanin je prodao i predao roba;

b) maloletni rimski građanin je predao radi poklona svoj prsten;

c) punoletni rimski građanin je dao na poslugu svoga roba;

d) punoletni rimski građanin predao na ime miraza pozlaćeni pribor za jelo.

ZOSO

47

§33. Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu

knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

§34/1 Na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te

stvari u državinu sticaoca.

Pitanja:

1. Koja je podela stvari relevatna po našem pozitivnom pravu kad je reč o derivativnim

načinima za sticanje svojine, za razliku od rimskog prava?

2. Da li ima razlike između rimskog i našeg pozitivnog prava kad je reč o sticanju

svojine na pokretnoj stvari?

TRADITIO BREVI MANU

D.41.1.9.5 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Interdum etiam sine

traditione nuda voluntas domini sufficit ad rem transferendam, veluti si rem, quam

commodavi aut locavi tibi aut apud te deposui, vendidero tibi: licet enim ex ea causa tibi

eam non tradiderim, eo tamen, quod patior eam ex causa emptionis apud te esse, tuam

efficio.

(Nekada je dovoljna sama volja vlasnika pa da se i bez tradicije prenese svojina. Na

primer, ako ti prodam stvar koju sam ti ranije dao na poslugu ili u zakup ili u ostavu: iako

je iz tog razloga [kupoprodaje] tebi ne predajem, time, što je ona kod tebe po jačem

pravnom osnovu kupoprodaje, učinio sam je tvojom).

D.12.1.9.9 Ulpianus libro vicensimo sexto ad edictum: Deposui apud te decem postea

permisi tibi uti: Nerva Proculus etiam antequam moveantur, condicere quasi mutua tibi

haec posse aiunt, et est verum, ut et Marcello videtur: animo enim coepit possidere.

ergo transit periculum ad eum, qui mutuam rogavit et poterit ei condicti.

48

(Stavio sam kod tebe u ostavu deset [sestercija], a kasnije ti dopustio da ih upotrebiš.

Nerva i Prokul kažu da se i pre nego što si ti taj novac uzeo može kondikcijom od tebe

tražiti da to kao zajam vratiš. Ovo je tačno, tako smatra i Marcel, jer je [dužnik] postao

držalac [i vlasnik] samom voljom. Stoga je i rizik prešao na onoga ko je tražio zajam, pa

se od njega može kondikcijom i potraživati).

Pitanja:

1. U čemu se sastoji razlika izmedju ove i redovne tradicije?

2. Zašto se u navedenim slučajevima ne izvrši redovna tradicija?

3. Zašto se ova tradicija naziva fiktivnom?

Zadatak:

Livija je svojoj mladoj rođaki Juliji dala na poslugu svoju bisernu ogrlicu radi odlaska na

svečanu večeru u otmeno društvo. Juliji se ogrlica jako svidela kao i svima prisutnima

na večeri. Kako je Julija ubrzo imala rođendan Livija je odlučila da joj ogrlicu pokloni. U

kom trenutku Julija stiče ogrlicu i na koji način?

TRADITIO LONGA MANU

D.41.1.9.6 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Item si quis merces

in horreo repositas vendiderit, simul atque claves horrei tradiderit emptori, transfert

proprietatem mercium ad empotrem.

(I tako kada neko robu koja je spremljena u skladište proda, prenosi svojinu na robi na

kupca, čim ključeve (od skladišta) preda kupcu.)

D.18.1.74 Papinianus libro primo definitionum: Clavibus traditis ita mercium in horreis

conditarum possessio tradita videtur, si claves apud horrea traditae sint: quo facto

49

confestim emptor dominium et possessionem adipiscitur, etsi non aperuerit horrea:

quod si venditoris merces non fuerunt, usucapio confestim inchoabitur.

(Predajom ključeva smatra se da je prenesena državina na robi koja se nalazi u

skladištu, ako su ključevi predati kod skladišta. Time je kupac stekao svojinu i državinu

iako još nije otvorio skladište. Ako roba nije bila u svojini prodavca, odmah počinje

održaj).

Pitanja:

1. U čemu je razlika između prave i simbolične predaje?

2. Papinijan govori da je predajom ključeva od skladišta istovremeno preneta svojina i

državina na kupljenoj robi. U kojim slučajevima će predajom stvari istovremeno biti

preneta svojina i državina, a kada to neće biti slučaj.

Zadaci:

1. Marko je od Petra kupio 50 litara vina koje je pored druge robe bilo uskladišteno u

jenom velikom podrumu. Ispred podruma Petar je Marku dao ključeve i otišao. Marko je

hteo da otvori podrum, ali je ustanovio da ključevi ne mogu da otključaju podrum? Da li

je Marko stekao svojinu (i državinu) na vinu?

2. Gaj je od Mevija kupio 100 litara crnog vina. Gaj je došao u Mevijev podrum,

zapečatio je dva bureta od 50 litara vina u odsutnosti Mevija, a uz njegov pristanak, i

izjavio: “Ovo vino sada pripada meni.” Da li je ovo prava ili simbolička tradicija? Da li je

Gaj stekao svojinu (i državinu) na vinu?

ORIGINARNI NAČINI STICANJA

50

ACCESSIO

I.2.1.33: Litterae quoque, licet aureae sint, perinde chartis membranisque cedunt, ac

solo cedere solent ea, quae inaedificantur aut inseruntur; ideoque si in chartis

membranisve tuis carmen vel historiam vel orationem Titius scripserit, huius corporis

non Titius, sed tu dominus esse intellegeris. Sed si a Titio petas tuos lobros tuasve

membranas esse, nec impensam scripturae solvere paratus sis, poterit se Titius

defendere per exceptionem doli mali, utique si bona fide earum chartarum

membranarumve possessionem nanctus est.

(I slova, makar bila i zlatna, isto tako pripadaju vlasniku papira i pergamenta, na isti

način kao što vlasniku zemljišta pripada ono što se tu izgradi ili poseje; stoga ako na

tvom papiru ili pergamentu Ticije napiše pesmu, pripovetku ili govor, ti se smatraš

vlasnikom te cele stvari, a ne Ticije. Ali ako ti tužbom potražuješ papire i pergamente

dokazujući da su tvoji, a nećeš da platiš vrednost pisanja, Ticije se može braniti sa

exceptio doli mali, razumljivo, ako je do poseda tog papira ili pergamenta došao bona

fide.)

I.2.1.34: Si quis in aliena tabula pinxerit, quidam putant tabulam picturae cedere: alliis

videtur picturam qualiscumque sit, tabulae cedere. sed nobis videtur melius esse

tabulam picturae cedere: riduculum est enim picturam Apellis vel Parrhasii in

accessionem vilissimae tabulae cedere. ut si a domino tabulae imaginem possidente is

qui pnxit eam petat nec solvat pretium tabulae, poterit per exceptionem doli mali

summoveri: at si is quis pInxit possideat, consequens est, ut utilis actio domino tabulae

adversus eum detur, quo casu si non solvat impensum picturae, poterit per

exceptionem doli mali repelli.

(Ako neko naslika sliku na tuđoj dasci, neki misle da daska sledi sliku, a drugi da slika,

ma kakva bila, sledi dasku. Ali nama se čini da je bolje smatrati da daska sledi sliku, jer

bi bilo smešno kada bi Apelesova ili Farasiova slika trebalo da bude deo i najprostije

daske. Prema tome, ako vlasnik daske ima u državini sliku, pa je slikar vindicira, a nije

51

platio vrednost daske, tužba će se moći odbiti prigovorom doli mali (zbog prevare). Ali

ako je slika u državini slikara, u skladu sa tim je da se vlasniku daske da tužba utilis

causa: u tom slučaju, ako on ne bi platio troškove slike, tužba će moći da se odbije

prigovorom doli mali.)

I.2.1.26: Si tamen alienam purpuram quis intexuit suo vestimento, licet pretiosior est

purpura, accessionis vice cedit vestimento: et qui dominus fuit purpurae adversus eum,

qui subripuit, habet furti actionem et condictionem, sive ipse est, qui vestimentum fecit,

sive alius. Nam extinctae res licet vindicari non possint, condicti tamen a furibus et a

quibusdam aliis possessoribus possunt.

(Ako neko tuđe purpurne niti utka u svoju odeću, ipak te niti, makar bile i skuplje, kao

priraštaj pripadaju odeći. Vlasnik purpurnih niti ima protiv onoga ko mu ih je oduzeo

actio furti i kondikciju, bilo da je reč o osobi koja je izradila odeću, bilo o nekom drugom.

Iako se, naime, nestale stvari ne mogu potraživati vlasničkom tužbom, ipak se

kondikcija može uložiti i prema lopovima i prema bilo kojim (drugim) držaocima.)

Pitanja uz I.2.1.33:

1. Iz prvog teksta proizlazi da su slova odnosno pesma, pripovetka ili govor:

incorporalia genera species accessorium mobilia

2. Iz teksta je moguće izvući dve srodne latinske pravne izreke koje na načelan način

govore o tome kako se stiče svojina priraštajem:

a)____________________________________________________

b)____________________________________________________

3. Koju tužbu podiže “ti” protiv Ticija? Da li mogućnost podizanja ove tužbe zavisi od

činjenice da li je Ticije znao ili nije znao da piše na tuđem papiru odnosno pergamentu?

Kakav je položaj Ticija u postupku po ovoj tužbi ako je on u pogledu papira odnosno

pergamenta possessor bona fide, a kakav ako je possessor mala fide.

Pitanja uz I.2.1.34:

52

1. Vlasnik odeće je ukrao purpurne niti i utkao ih u svoju odeću. Kako se može objasniti

činjenica da je u ovom slučaju vlasnik odeće postao takođe vlasnikom purpurnih niti

iako je do njih došao krađom? Šta može tražiti bivši vlasnik purpurnih niti putem actio

furti? Šta može tražiti kondikcijom? Kako se može objasniti ova mogućnost kumuliranja

tužbi?

ZOSO

§22/3 Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona pripada

njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su

vrednosti jednake - nastaje susvojina.

§23/1 Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se

više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari

nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su

pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.

/2 Ako je neko od vlasnika bio nesavestan, savestan vlasnik može zahtevati, u

roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, da mu cela stvar pripadne u

svojinu ili da cela stvar pripadne nesavesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrednost

njegove stvari.

/3 Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u

odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da

licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.

ACCESSIO – SATIO, IMPLANTATIO

D.41.1.9.pr Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Qua ratione autem

plantae quae terra coalescunt solo cedunt, eadem ratione frumenta quoque quae sata

sunt solo cedere intelleguntur, ceterum sicut is, qui in alieno solo aedificavit , si ab eo

53

dominus soli petat aedificium, defendi potest per exceptionem doli mali, ita eiusdem

exceptionis auxilio tutus esse poterit, qui in alienum fundum sua impensa consevit.

(U istom smislu i biljke koje su pustile koren u zemljište pripadaju zemljištu, pa se tako

smatra da i žito koje je zasejano pripada zemljištu. Ali isto onako kako se onaj ko je na

tuđem zemljištu gradio, ako od njega vlasnik zemljišta potražuje građevinu, može braniti

putem exceptio doli mali, isto tako pomoću ovog prigovora može se zaštititi i onaj ko je

na svoj trošak sejao na tuđem zemljištu).

D.41.1.26.1 Paulus libro quarto decimo ad Sabinum: Arbor radicitus eruta et in alio

posita priusquam coaluerit, prioris domini est; ubi coaluit, agro cedit, et si rursus eruta

sit, non ad priorem dominum revertitur: nam credibile est alio terrae alimento aliam

factam.

(Drvo koje je zajedno s korenjem izvađeno i usađeno na drugo mesto pripada

pređašnjem vlasniku dok ne priraste, a od tada prirast pripada zemljištu. Stoga, ako

bude ponovo izvađeno, ne uspostavlja se pređašnje vlasništvo, jer se smatra da je,

hraneći se na drugom zemljištu, pripalo drugom).

D.41.1.7.13 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Si alienam

plantam in meo solo posuero, mea erit: ex diverso si meam plantam in alieno solo

posuero, illius erit: si modo utroque casu radices egerit: antequam enim radices ageret,

illius permanet, cuius et fuit. His conveniens est, quod, si vicini arborem ita terra

presserim, ut in meum fundum radices egerit, meam effici arborem: rationem enim non

permittere, ut alterius arbor intellegatur, quam cuius fundo radices egisset. Et ideo

prope confinium arbor posita, si etiam in vicinum fundum radices egerit, communis est.

(Ukoliko se tuđa biljka zasadi u moje zemljište, postaje moja. Takođe, ako moja biljka

bude zasađena u tuđe zemljište, biće onog čije je zemljište. Pod uslovom da u oba

slučaja pusti koren. Pre nego što pusti koren, ostaje u svojini onoga čije je bila.

Sledstveno tome, ukoliko tuđe drvo posadim i ono u mom zemljištu pusti koren, drveće

će biti moje. Zato nije dozvoljeno smatrati drvo svojinom drugog, osim ukoliko ne pusti

koren u njegovu zemlju. Tako isto, ukoliko je drvo posadjeno blizu međe, pa pušta

koren i u susedno zemljište, biće zajedničko.)

54

SGZ

§ 281. Ako ti tvojim semenom tuđu njivu zaseješ, plod nije tvoj, no onoga, čija je njiva;

samo ako si ne znajući učinio, dobićeš naknadu za seme i radnju, ako li si znajući i

navalice učinio, gubiš i seme i radnju. Tako isto ako tvojim sađenicama tuđu zemlju

zasadiš, nisu tvoje, no onoga, čija je zemlja, ako su već žile pustile. Ako li tuđu njivu

tuđim semenom zaseješ ili tuđu njivu tuđim sađenicama zasadiš, odgovaraš i onome

čije je seme, i onom čija je zemlja, po smislu 279.

§ 282. Onoga je voćka ili drvo, na čijoj je zemlji stablo, ma se žile i u tuđu zemlju pustile,

ili grane nad ovu nadvele. Samo je svaki vlastan, žile tuđega drveta, u svojoj zemlji

preseći, i grane nad svoju zemlju nadvedene skresati. Drvo, kojega stablo na međama

stoji, jest opšte onima, čije su međe.

Pitanje:

Uporedite rešenja SGZ, § 282. sa onim šta znate o ograničenju prava svojine u interesu

suseda iz rimskog prava.

Zadatak:

Sa Markovog zemljišta padne orah na zemljište njegovog suseda Petra i tamo nikne

novo stablo. Do kada Marko ima pravo da plod pokupi?

ACCESSIO – AEDIFICATIO

55

D.41.1.7.10 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Cum in suo loco

aliquis aliena materia aedificaverit, ipse dominus intellegitur aedificii, quia omne quod

inaedificatur solo cedit. nec tamen ideo is qui materiae dominus fuit desiit eius dominus

esse: sed tantisper neque vindicare eam potest neque ad exhibendum de ea agere

propter legem duodecim tabularum, qua cavetur, ne quis tignum alienum aedibus suis

iunctum eximere cogatur, sed duplum pro eo praestet. appellatione autem tigni omnes

materiae significantur, ex quibus aedificia fiunt. ergo si aliqua ex causa dirutum sit

aedificium, poterit materiae dominus nunc eam vindicare et ad exhibendum agere.

(Ako neko na svom zemljištu tuđim građevinskim materijalom nešto izgradi, smatra se

vlasnikom zgrade, jer sve što se na zemljištu podiže [gradi] zemljištu i pripada. Ipak,

onaj ko je bio vlasnik tog materijala ne gubi svojinu, ali materijal ne može potraživati

vlasničkom tužbom ni voditi spor ad exhibendum, zbog propisa Zakona XII tablica koji je

zabranjivao da se tuđa greda uzidana u nečiju kuću sme izvaditi, nego se mora platiti

dvostruka vrednost. Pod nazivom “greda” podrazumeva se svaki materijal od koga se

gradi kuća. Ali ako iz bilo kog razloga zgrada bude porušena, vlasnik ugrađenog

materijala može podneti i vlasničku tužbu i tužbu ad exhibendum.)

D.41.1.7.12 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Ex diverso si quis

in alieno solo sua materia aedificaverit, illius fit aedificium, cuius et solum est, et, si scit

alienum solum esse, sua voluntate amisisse proprietatem materiae intellegitur: itaque

neque diruto quidem aedificio vindicatio eius materiae competit. certe si dominus soli

petat aedificium nec solvat pretium materiae et mercedes fabrorum, poterit per

exceptionem doli mali repelli, utique si nescit qui aedificavit alienum esse solum et

tamquam in suo bona fide aedificavit: nam si scit, culpa ei obici potest, quod temere

aedificavit in eo solo, quod intellegeret alienum.

(I obrnuto, ako neko na tuđem zemljištu svojim građevinskim materijalom nešto izgradi,

zgrada pripada onom čije je zemljište, jer ako (graditelj) zna da je zemljište tuđe, smatra

se da je po svojoj volji izgubio svojinu na materijalu; stoga mu ne pripada ni pravo da to

vlasničkom tužbom potražuje, čak i ako bi zgrada bila porušena. Ali ako vlasnik

zemljišta tužbom potražuje zgradu, a neće da plati vrednost materijala i nadnice

56

majstora, njegova tužba može biti odbijena sa exceptio doli mali, razumljivo, ako

graditelj nije znao da je zemljište tuđe, pa je bona fide gradio kao na svome, a ako je

znao, može mu se pripisati krivica za to što je lakoumno gradio na zemljištu za koje je

znao da je tuđe.)

Pitanja uz tekst D.41.1.7.10:

1. Da li će vlasnikom zgrade postati i lice koje je znajući da materijal nije njegov izgradio

kuću na svom zemljištu?

2. Bivši vlasnik materijala ne može više podići vlasničku tužbu, niti actio ad exhibendum

za izdvajanje građevinskog materijala. Koja je tužba, ipak, ostala na raspolaganju

bivšem vlasniku građevinskog materijala?

3. Da li vlasnik zemljišta koji je bona fide gradio tuđim građevinskim materijalom takođe

mora da plati dvostruku vrednost materijala?

4. Da li neko ko je tužio vlasnika zemljišta i dobio dvostruku vrednost materijala može,

nakon što je zgrada srušena, vindicirati građevinski materijal?

Pitanja uz tekst D.41.1.7.12:

1. Kakva je razlika između graditelja bona fide i graditelja mala fide koji je svojim

materijalom gradio na tuđem zemljištu?

2. Da li graditelj bona fide ima pravo da traži dvostruku vrednost materijala u ovom

slučaju?

3. Koju od tužbi može podići graditelj bona fide protiv vlasnika zemljišta odnosno

zgrade?

actio de tigno iuncto rei vindicatio actio ad exhibendum condictio

ZOSO

57

§24/1 Lice koje može izgraditi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na

zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na

kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu

upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem

zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

/2 U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri

godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina

od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove

prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

§25/1 Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se

tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na

građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati mu zemljište u

prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.

/2 U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu

štete.

/3 Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski

objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske

cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

/4 Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u

roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog

roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.

§26/1 Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kad

građevinski objekat vredi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa

zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj

ceni zemljišta.

/2 Ako je vrednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtev vlasnika zemljišta

građevinski objekat dosuditi njemu i obavezati ga da graditelju naknadi građevinsku

vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi.

Ovaj zahtev vlasnik može podneti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje

građevinskog objekta.

58

/3 Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju

kada su vrednost građevinskog objekta i vrednost zemljišta približno jednake, sud će

građevinski objekat, odnosno građevinski objekat i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta

ili graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama, a naročito o njihovim stambenim

prilikama.

/4 Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, pripada naknada za zemljište, odnosno

građevinski objekat, po odredbi stava 1. ovog člana.

Pitanja:

1. Da li se može reći da u našem pravu važi načelo superficies solo cedit?

2. Izdvojte kriterijume koji su po našem pravu presudni za sticanje svojine?

3. Da li su ti kriterijumi od važnosti u rimskom pravu?

4. Koji vam se od dva sistema, rimski ili moderni, čini principijelnijim?

COMMIXTIO, CONFUSIO

D.6.1.5.pr Ulpianus libro sexto decimo ad edictum: Idem Pomponius scribit: si

frumentum duorum non voluntate eorum confusum sit, competit singulis in rem actio in

id, in quantum paret in illo acervo suum cuiusque esse: quod si voluntate eorum

commixta sunt, tunc communicata videbuntur et erit communi dividundo actio.

(Isto piše Pomponije: ako je žito dvojice vlasnika izmešano bez njihove volje, svaki od

njih ima pravo na tužbu kojom potražuje stvar (actio in rem), ali na onu količinu iz gomile

za koju se utvrdi da je pre bila u svojini svakog pojedinca. Ako je do mešanja došlo po

volji (vlasnika), smatra se da je tada nastalo suvlasništvo, pa tu dolazi u obzir actio

communi dividundo).

Pitanja:

59

1. Kakva je razlika između prvog slučaja kada vlasnik odnosno vlasnici pomešanih

stvari mogu podići actio in rem i drugog slučaja u kojem su oni ovlašćeni da podignu

actio communi dividundo?

2. Objasnite šta je to susvojina?

SGZ

§ 269. Onaj, ko bi tuđu stvar preradio, nju sa svojom sastavio, spojio, smešao, ne dobija

s tim pravo na tuđu stvar.

§ 270. U slučaju takve smeše, ako se stvari smešane ili sastavljene odvojiti ili rastaviti, i

tako u pređašnje stanje postaviti mogu, stvari će se o trošku onoga, koji je smešu

učinio, podeliti, i svaka će se svome gospodaru povratiti.

§ 271. Ako se pak stvari smešane ne bi u pređašnje stanje povratiti mogle, onda po

meri smešanih stvari imaće svi, čije su stvari smešane, zajedničko pravo donde, dokle

se isto ne opredeli i ne rastavi.

§ 272. Ako bi se ta smeša bez znanja i volje gospodara stvari učinila tako, da bi

pomešač na prevaru išao, i onoga oštetiti nameravao, onda pomešana stvar pripašće

nevinome. I krivcu nikako drugo pravo ne pripada, no naknadu po meri najmanje cene

zahtevati, koja će mu se presuditi; no i srazmernu kaznu za prevaru svoju izbeći neće.

§ 273. Neće li nevina strana celu smešanu stvar da zadrži, onda ima prava naknadu od

krivca po meri najveće cene, i samu štetu, ili korist, koju bi imati mogla, zahtevati.

§ 274. Ako bi obe strane u tome nevine bile, i ta bi se smeša ili slučajno dogodila, ili bi

drugi ko bez njihova znanja učinio, i stvari se smešane, sastavljene, ili spojene ne bi

rastaviti i odeliti dale, onda ostaje pravo onome, čija je stvar skupocenija, ili stvar

smešanu zadržati, i drugoga po pravoj vrednosti njegove stvari isplatiti, ili se podobnom

naplatom svoje zadovoljiti.

ZOSO

60

§ 23. /1. Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se

više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari

nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su

pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.

/2. Ako je neko od vlasnika bio nesavestan, savestan vlasnik može zahtevati, u

roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, da mu cela stvar pripadne u

svojinu ili da cela stvar pripadne nesavesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrednost

njegove stvari.

/3. Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna ima neznatnu vrednost u

odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da

licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrednost.

Pitanja:

1. Koji se načini za sticanje svojine iz rimskog prava ovde zajednički regulišu?

2. Uporedite rešenja pozitivnog prava sa onima iz rimskog prava i iz SGZ.

OCCUPATIO - RES NULLIUS, OKUPACIJA DIVLJIH ŽIVOTINJA

I.2.1.12: Ferae igitur bestiae et volucres et pisces, id est omnia animalia, quae in terra,

mari, caelo nascuntur, simulatque ab aliquo capta fuerint, iure gentium statim illius esse

incipiunt: quod enim ante nullius est, id naturali ratione occupanti conceditur. Nec

interest, feras bestias et volucres utrum in suo fundo quisque capiat, an in alieno: plane

qui in alienum fundum ingreditur venandi aut aucupandi gratia, potest a domino, si is

providerit, prohiberi ne ingrediatur ... quidquid autem eorum ceperis, eo usque tuum

esse intellegitur, donec tua custodia coercetur: cum vero evaserit custodiam tuam et in

naturalem libertatem se receperit, tuum esse desinit et rursus occupantis fit. Naturalem

autem libertatem recipere intellegitur, cum vel oculos tuos effugerit vel ita sit in

conspectu tuo, ut difficilis sit eius persecutio.

61

(Divlje životinje, kao i ptice i ribe, to jest sve životinje koje se rađaju na zemlji, u moru i u

vazduhu, čim ih neko uhvati, odmah po ius gentium-u postaju njegovo vlasništvo: jer

ono što je pre bilo ničije, to po prirodnom razumu pripada onom ko ga okupira. Pri tome

nije bitno da li je neko divlje životinje i ptice uhvatio na svom ili na tuđem zemljištu;

međutim, onome koji dolazi na tuđe zemljlište da lovi ili hvata (ptice u mrežu), može

vlasnik, ako mu je stalo do toga, zabraniti da tu ulazi...Šta god od toga uhvatiš, to se

smatra dotle tvojom svojinom dokle god ga držiš pod svojom kontrolom: čim ono

izmakne iz tvoje kontrole pripada ponovo onome ko ga okupira. Smatra se da je

[životinja] ponovo stekla prirodnu slobodu kada ti izmakne ispred očiju ili kad je je još

vidiš, ali ju je teško progoniti.)

D 41.1.5.1-4 Gaius libro secundo rerum cottidianarum sive aureorum: Illud quaesitum

est, an fera bestia, quae ita vulnerata sit, ut capi possit, statim nostra esse intellegatur.

Trebatio placuit statim nostram esse et eo usque nostram videri, donec eam

persequamur, quod si desierimus eam persequi, sesinere nostram esse et rursus fieri

occupantis: itaque si per hoc tempus, quo eam persequimur, alius eam ceperit eo

animo, ut ipse lucrifaceret, furtum videri nobis eum commisisse. plerique non aliter

putaverunt eam nostram esse, quam si eam ceperimus, quia multa accidere possunt, ut

eam non capiamus: quod verius est. Apium quoque natura fera est: itaque quae in

arbore nostra consederint antequam a nobis alveo concludantur, non magis nostrae

esse intelleguntur quam volucres, quae in nostra arbore nidum facerint. ideo si alius eas

incluserit, earum dominus erit. ...Examen, quod ex alveo nostro evolaverit, eo usque

nostrum esse intellegitur, donec in conspectu nostro est nec difficilis eius persecutio est:

alioquin occupantis fit.

(Postavlja se pitanje da li se divlja životinja koja je tako ranjena da se može uhvatiti

smatra odmah našom svojinom. Trebacije je bio mišljenja da ona odmah postaje naša i

da se dotle smatra našom dokle god je gonimo, ali ako odustanemo od gonjenja, ona

prestaje biti naša i pripada onom ko je okupira: stoga, ako je u ono vreme, dok je mi

progonimo, neko uhvati u nameri da se sam time okoristi, smatra se da je učinio krađu

na našu štetu. Međutim, većina pravnika smatra da ona postaje naša svojina tek onda

kada je uhvatimo, jer se mnogo toga može dogoditi zbog čega je mi ne možemo

62

uhvatiti; to je ispravnije. I pčele su divlje po prirodi, pa ako se spuste na naše stablo,

one se, pre nego što ih zatvorimo u košnicu, ne mogu smatrati našim, isto onako kao ni

ptice koje su na našem stablu savile gnezdo. Stoga, ako ih drugi uhvati [u košnicu] on

će postati njihov vlasnik...Roj koji je izleteo iz naše košnice, smatra se dotle našim dok

ga mi pogledom pratimo i dok ga nije teško goniti; inače pripada onome ko ga okupira.)

SGZ

§ 235. Divlje zveri šumske, kao medvedi, kurjaci, (vuci), zecovi, divlji veprovi i t. d.

onoga su, ko ih uhvati ili ubije; a tako i divlje ptice, bile one za jelo ili ne, onoga su, ko ih

uhvati ili ubije. Kad i gde nije slobodno loviti, opredeliće se osobitom uredbom.

§ 236. Divljač uhvaćena ili pripitomljena donde je naša, dokle se u našoj vlasti nalazi;

kako pak prirodu divljačine na sebe uzme, i ispod vlasti naše iziđe, prestaje biti naša, i

pripada onome, koji je prvi uhvati ili ubije.

§ 237. I riba se smatra kao šumsko zverje, onde gde osobitom uredbom pravo ribolova

nije zabranjeno ili kome ustupljeno.

§ 238. Životinja pitoma, kao konji, volovi, i t. d. guske, patke, kokoši, ćurke i t. d. ako i

ispod naše vlasti iziđu, opet ostaju naše, i pravo nam pripada na povraćaj, i svaki je

dužan izdati.

§ 239. Rojevi domaći i golubovi naši su tako, kao i druga pitoma životinja.

§ 240. Roj od tvoga preseda tvoj je, i ti imaš vlasti ustopce vijati ga, i gde god nađeš,

uzeti ga. No ako ti njega za 24 sata vijati prenebregneš, prestaje biti tvoj, i pripada kao i

druga divljač onome, koji ga uhvati.

§ 241. Roj šumski u grmu smatra se kao stvar ničija, i pripada onome, koji ga prvi nađe i

grm zakrsti.

ZOSO

Nema odredbi o okupaciji divljih životinja.

Zadatak:

63

Bio jednom jedan kralj koji nije bio srećan. Da bi odobrovoljio sudbinu bacio je zlatan

prsten u jezero. Prsten je progutala riba. Ribu je upecao ribar i dao je kraljevom kuvaru.

Kuvar je očistio ribu i u njoj našao zlatan prsten. Ko je vlasnik prstena?

OCCUPATIO - THESAURUS

D.41.1.31.1 Paulus libro trigensimo primo ad edictum: Thesaurus est vetus quaedam

depositio pecuniae, cuius non exstat memoria, ut iam dominum non habeat: sic enim fit

eius qui invenerit, quod non laterius sit. alioquin si quis aliquid vel lucri causa vel metus

vel custodiae condiderit sub terra, non est thensaurus; cuius etiam furtum fit.

(Blago je neko staro skrovište novca kojeg se više niko ne seća, tako da nema više

vlasnika; ono pripada osobi koja ga nađe, jer je ničije. Ali ako neko nešto sakrije u

zemlju da bi zaradio, ili zbog straha ili da bi to sačuvao, to nije blago; to može biti i

ukradeno.)

I.2.1.39 Thesauros, quos quis in suo loco invenerit, divus Hadrianus, naturalem

aequtatem secutus, ei concessit, qui invenerit: idemque statuit, si quis in sacro aut in

religioso loco fortuito casu invenerit. At si quis in alieno loco non data ad hoc opera, sed

fortuitu invenerit, dimidium domino soli concessit: et convenienter, si quis in Caesaris

loco invenerit, dimidium inventoris, dimidium Caesaris esse statuit. Lcui conveniens est,

et si quis in publico loco vel fiscali invenerit, dimidium ipsius esse, dimidium fisci vel

civitatis.

(Božanski Hadrijan, sledeći načelo prirodne pravičnosti, odredio je da blago koje neko

nađe na svom zemljištu, njemu pripada; isto je odredio i u slučaju kada se blago

slučajno pronađe u posvećenom ili u zemljištu na kojem se nalazi grob. Ali ako neko na

tuđem zemljištu bez rada, slučajno pronađe blago, polovina pripada vlasniku zemljišta,

a po istom načelu, ako neko u carskom zemljištu nađe blago, odredio je da polovina

pripada nalazaču, a polovina caru. S tim je u skladu da i onda kada neko u javnom

64

zemljištu ili zemljištu koje pripada fisku nađe blago, polovina pripadne njemu, a polovina

fisku ili gradu.)

SGZ

§ 249. Za izgubljene stvari uzimaju se i one, koje su zakopane, uzidane, ili kako drukče

sakrivene, da im se pravoga gospodara ne zna, s kojima, kad bi se našle, onako isto

postupiti valja, kao i sa izgubljenim i nađenim stvarima po gore izloženim propisima.

§ 250. Ako bi se takve zakopane, uzidane, ili drukče sakrivene stvari sastojale u novcu,

zlatu ili srebru, u nakitu, dragom kamenju, ili drugim dragocenostima, koje su tako dugo

sakrivene ležale, da se njihov gospodar doznati i pronaći ne može, onda se takve stvari

iznađene zovu sokrovište (zakopano blago), i ovo se mora javiti načelstvu okružnom,

otkuda će izvešće učiniti se vrhovnoj vlasti.

§ 251. Od ovakvoga nađenoga sokrovišta pripašće jedna trećina praviteljstvenoj kasi,

jedna trećina onome, koji je našao, a jedna trećina onome na čijoj se zemlji našlo. Ako

je pak ovo dvoje u jednom licu skopčano, onda onome obadve ove trećine pripadaju.

§ 252. Ova trećina ne pripada onome, koji bi na traženje sokrovišta najmljen bio, ili koji

bi nađeno pritajio, pa bi se posle doznalo; jer u prvom slučaju najmljenici dobijaju

najamnu nagradu, a u drugom slučaju trećina pripada onome, koji bi za takvoga

nahodnika potkazao, ili ako takvoga ne bi bilo, pripada opštenarodnoj kasi.

§ 253. No ako rabotnici najmljeni slučajno na sokrovište naiđu, onda njima kao

nahodnicima jedna trećina pripada.

Napomena:

U savremenom zakonodavstvu nema odredbi o nalazu blaga i njegove mogućnosti

sticanja okupacijom.

OCCUPATIO – RATNI PLEN

65

D. 41.1.51.1. Celsus libro secundo digestorum: Et quae res hostiles apud nos sunt, non

publicae, sed occupantium fiunt.

(I one stvari neprijatelja koje se nalaze kod nas, pripadaju onome ko ih je okupirao, a ne

državi.)

SGZ

§ 254. Kakvo će pravo ko na plen od neprijatelja dobiveni imati, opredeliće se u vojno-

policajnim zakonima.

OCCUPATIO – RES DERELICTAE

D. 41.7.2. Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Pro derelicto rem a domino

habitam si sciamus, possumus adquirere. Sed Proculus non desinere eam rem domini

esse, nisi ab alio possessa fuerit: Iulianus desinere quidem omittentis esse, non fieri

autem alterius, nisi possessa fuerit, et recte.

(Ako znamo da je vlasnik derelinkvirao stvar, možemo na njoj steći svojinu. Međutim,

Prokul smatra da na njoj ne prestaje svojina sve dok je drugi ne uzme u državinu, a

Julijan tvrdi da ona odmah po derelikciji prestaje biti u svojini onoga ko ju je napustio

premda ne postaje svojina drugog dok je taj ne uzme u državinu, što je ispravno.)

Pitanja:

1. Da li se tekst odnosi kako na pokretne tako i na nepokretne derelinkvirane stvari?

2. Da li neko ko misli da je stvar derelinkvirana može tu stvar steći okupacijom?

3. Da li okupacijom možemo steći svojinu na stvari koju je vlasnik izgubio?

SGZ

66

§ 228. Neke stvari, koje ni u čijoj vlasti nisu, može svaki zauzeti i zadržati, i tim samim

one prelaze u njegovu sopstvenost, i on postaje njihovim gospodarom.

§ 242. Stvar izgubljenu tuđu ako nađeš, nije tvoja. Ako se po znaku kakvom pozna čija

je, da je odmah onome vratiš; ako li se ne pozna, pa je stvar male vrednosti od jednog

dvadesetaka do 12, da javiš mesnoj vlasti, koja će po običaju svakome na znanje dati,

ne bi li se kako gospodar iste stvari našao; ako li bi stvar više od 12 dvadesetaka

vredela, onda ćeš morati javiti sreskom ili okružnom načelniku, koji će svojim načinom

po potrebi i preko novine objaviti.

ZOSO

§ 32. /1. Na pokretnu stvar koju je njen vlasnik napustio pravo svojine stiče lice koje je

uzelo tu stvar u državinu sa namerom da je prisvoji (okupacija), ako zakonom nije

drukčije određeno.

/2. Na nepokretnost se ne može steći pravo svojine okupacijom.

SPECIFICATIO

Gaius, Institutiones 2.79: In aliis quoque speciebus naturalis ratio requiritur: proinde si

ex uvis aut olivis aut spicis meis vinum aut oleum aut frumentum feceris, quaeritur,

utrum meum sit id vinum aut oleum aut frumentum an tuum. Item si ex auro aut argento

meo vas aliquod feceris vel ex tabulis meis nauem aut armarium aut subsellium

fabricaveris, item si ex lana mea vestimentum feceris vel si ex vino et melle meo

mulsum feceris sive ex medicamentis meis emplastrum aut collyrium feceris, quaeritur,

utrum tuum sit id, quod ex meo effeceris, an meum. Quidam materiam et substantiam

spectandam esse putant, id est, ut cuius materia sit, illius et res, quae facta sit, videatur

esse, idque maxime placuit Sabino et Cassio; alii vero eius rem esse putant, qui fecerit,

idque maxime diversae scholae auctoribus visum est: sed eum quoque, cuius materia

67

et substantia fuerit, furti adversus eum, qui subripuerit, habere actionem; nec minus

adversus eundem condictionem ei competere, quia extinctae res, licet vindicari non

possint, condici tamen furibus et quibusdam aliis possessoribus possunt.

(U nekim drugim slučajevima pribegava se primeni načela prirodnog [zdravog] razuma.

Tako, ako od mog grožđa, maslina ili klasja dobiješ vino, ulje ili žito, postavlja se pitanje

da li je moje ili tvoje vino, ulje ili žito. Isto tako, ako od mog zlata ili srebra napraviš vazu

ili od mojih dasaka napraviš brod, orman ili stolicu ili od moje vune napraviš odelo, od

mog vina ili meda napraviš medovinu ili od mojih lekarija načiniš melem za rane ili mast

za oči, postavlja se pitanje da li će ono što iz mojih stvari napraviš biti tvoje ili moje. Neki

su mišljenja da se mora poći od materijala ili sastojaka, tj. da stvar koja je napravljena

treba da pripadne onome čiji je materijal, što su naročito zastupali Sabin i Kasije. Drugi,

međutim, smatraju da stvar pripada onome koji ju je napravio, što je pre svega mišljenje

pripadnika suprotne škole, koji, osim toga, misle da i onaj čiji su materijal ili sastojci,

protiv lica koje bi potajno odnelo stvar može podići tužbu zbog krađe. Isto tako, protiv

njega ovome pripada pravo na tužbu za neosnovano bogaćenje, jer i ako se ne mogu

vindicirati stvari koje su nestale, mogu ipak biti predmet tužbe za neosnovano

bogaćenje protiv lopova i nekih drugih držalaca stvari.)

I.2.1.25: Et post multas Sabinianorum et Proculianorum ambiguitates placuit media

sententia existimantium, si ea species ad materiam reduci possit, eum videri dominum

esse, qui materiae dominus fuerat, si non possit reduci, eum potius intellegi dominum,

qui fecerit.

(I nakon mnogih spornih stavova Sabinijanaca i Prokuleanaca, smatramo ispravnim

srednje rešenje, a to je, da ako se nova stvar može vratiti u prvobitno stanje, vlasnik je

onaj kome je pripadala i materija, a ako se ne može vratiti, treba smatrati da prednost

kao vlasnik ima onaj ko je [stvar] napravio).

Pitanja:

1. U čemu se sastoji spor pravnih škola oko pitanja sticanja svojine preradom?

68

2. Koja je to “suprotna” škola o kojoj govori Gaj?

3. Koja tužba odnosno tužbe stoji na raspolaganju (bivšem) vlasniku materijala protiv

onoga ko je izradio novu stvar prema mišljenju ove škole?

4. Da li postoji razlika ako je lice koje je izradilo novu stvar ukralo materijal ili je do

materijala došlo u dobroj veri?

5. Kada i kako se razrešio spor između Sabinijanaca i Prokuleanaca?

6. Kakvo je to srednje rešenje (media sententia)?

SGZ

§ 269. Onaj, ko bi tuđu stvar preradio, nju sa svojom sastavio, spojio, smešao, ne dobija

s tim pravo na tuđu stvar.

Pitanja:

1. Koje sve rimske načine za sticanje svojine spominje Srpski građanski zakonik u ovom

članu?

2. Da li za preradu predviđa isto rešenje kao u rimskom pravu?

ZOSO

§ 21. Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem,

mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem

svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

§ 22. / 1. Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo

svojine na tu stvar.

/ 2. Pravo svojine na novu stvar pripada vlasniku od čijeg je materijala tu stvar,

na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice.

/ 3. Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona pripada

njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su

vrednosti jednake - nastaje susvojina.

69

Pitanja:

1. Koje tri situacije stvaranja nove stvari predviđa naše pozitivno zakonodavstvo?

2. Koju od ovih situacija su analizirali rimski pravnici?

3. Uporedite stav rimskih pravnika s rešenjem našeg pozitivnog zakonodavstva.

STICANJE SVOJINE NA PLODOVIMA

D.41.1.48.pr. Paulus libro septimo ad Plautium: Bonae fidei emptor non dubie

percipiendo fructus etiam ex aliena re suos interim facit non tantum eos, qui diligentia

ea opera eius pervenerunt, se omnes, quia quod ad fructus attinet. Loco domini paene

est, denique etiam priusquam percipiat, statim ubi a solo separati sunt, bonae fidei

emptoris fiunt. nec interest, ea res, quam bona fide emi, longo tempore capi possit nec

ne...

(Kupac u dobroj veri ubirući plodove postaje nesumnjivo njihov vlasnik, iako je

[kupljena] stvar tuđa, i to vlasnik ne samo onih plodova koji su nastali njegovom

pažnjom i radom, već i svih, jer što se tiče plodova on je skoro u položaju vlasnika. Zato

i pre nego što ih ubere, čim su oni odvojeni od zemljišta njegovi su. Nije od značaja da li

će na stvari koju je kupio u dobroj veri moći da stekne svojinu protekom vremena ili

ne...)

I.2.1.36 De rerum dvisione: Is ad quem usus fructus fundi pertinet, non aliter fructuum

dominus efficitur, quam si eos ipse perceperit. et ideo licet maturis fructibus, nondum

tamen perceptis decesserit, ad heredem eius non pertinent, sed domino proprietatis

aequiruntur.

(Onaj kome pripada pravo plodouživanja nekog zemljišta neće drugačije postati vlasnik

plodova nego kada ih ubere. I zato ako umre, a nije ubrao plodove, mada su oni već bili

sazreli, plodovi ne pripadaju njegovom nasledniku, već vlasniku zemljišta.)

70

Pitanja:

1. Kako stiče svojinu na plodovima kupac odnosno držalac u dobroj veri?

2. Da li je to originarni ili derivativni način?

3. Kako stiče svojinu na plodovima uzufruktuar?

4. Da li on stiče svojinu na plodovima originarno ili derivativno?

Zadaci:

1. Gaj je dao Petru u zakup maslinjak. Petar je otišao da poseti svog bolesnog prijatelja

u Rim. Dok je Petar bio odsutan došao je Gaj u maslinjak. Najpre je pobrao masline sa

drveća, zatim je pokupio masline koje su pale na zemlju. Najzad, uzeo je korpu maslina

koje je Petar sakupio prethodnih dana. Ko je vlasnik maslina koje je sa stabla ubrao

Gaj? Ko je vlasnik maslina koje je Gaj pokupio sa zemlje? Ko je vlasnik maslina koje su

se nalazile u korpi?

2. Pretpostavite da Petar ima pravo plodouživanja na maslinjaku, a zatim odgovorite na

postavljena pitanja. Da li je situacija ista kao u prethodnom slučaju (slučaju zakupa)?

ZOSO

§ 27. / 1. Pravo svojine na plodove koje stvar daje pripada vlasniku stvari.

/ 2. Savestan držalac, plodouživalac i zakupac stvari koja daje plodove stiče

pravo svojine na plodove u trenutku njihovog odvajanja.

/ 3. Plodovi iz stava 2. ovog člana, do njihovog odvajanja, sastavni su deo stvari i

pripadaju njenom vlasniku.

Pitanje:

Navedite sličnosti i razlike između rimskog i našeg važećeg zakonodavstva.

71

USUCAPIO - POJAM

M. T. Cicero, Topica 23: … usus auctoritas fundi biennium est, …ceterarum rerum …

annuus est usus.

(... usus auctoritas zemljišta je dve godine, ... ostalih stvari ... usus traje godinu dana.)

M. T. Cicero, De oficiis 1.37: ...adversus hostem aeterna auctoritas <esto>.

(... protiv stranca [biće] večna auctoritas.)

I.2.6.0: Iure civili constitutum fuerat ... ne rerum dominia in incerto essent.  Et cum hoc

placitum erat, putantibus antiquioribus dominis sufficere ad inquirendas res suas

praefata tempora...

(Civilnim pravom je bilo ustanovljeno ... da ne bi svojina stvari bila neizvesna. I po ovom

rešenju je bilo, kako su mislili stari, vlasniku dovoljno da zahteva svoju stvar u okviru

rečenog roka...)

I.2.6.10. Novissime sciendum est, rem talem esse debere, ut in se non habeat vitium, ut

a bona fide emptore usucapi possit vel qui ex alia iusta causa possidet.

(Nedavno je odlučeno, da takva stvar mora biti držana neviciozno i savestan kupac je

može steći uzukapijom, kao i onaj ko je drži po drugim pravnim osnovama.)

D.41.3.3. Modestinus libro quinto pandectarum: Usucapio est adiectio dominii per

continuationem possessionis temporis lege definiti.

(Održaj je sticanje svojine neprekidnom državinom u trajanju određenom zakonom.)

Gaius, Institutiones 2.42. Usucapio autem mobilium quidem rerum anno completur,

fundi vero et aedium biennio; et ita lege XII tabularum cautum est. Ceterum etiam

72

earum rerum usucapio nobis conpetit, quae non a domino nobis traditae fuerint, sive

mancipi sint eae res sive nec mancipi, si modo eas bona fide acceperimus, cum

crederemus eum qui traderet dominum esse.

(Održaj se dovršava, ako je reč o pokretnim stvarima, za jednu godinu, a ako je reč o

zemljištu i zgradama, za dve godine; tako je određeno Zakonom XII tablica. Uostalom,

održajem stičemo svojinu i nad onim stvarima koje nam je predao nevlasnik, bilo da su

to res mancipi ili nec mancipi, pod uslovom da smo ih primili savesno, pošto smo

verovali da je sopstvenik onaj koji nam je predao.)

Pitanja:

Kojim zakonom je uveden ovaj način sticanja?

Koji je razlog za njegovo uvodjenje?

Koji su uslovi održaja bili postavljeni Zakonom dvanaest tablica?

Koji su bili glavni slučajevi uzukapije u klasičnom pravu?

USUCAPIO – BONA FIDES

D.50.16.109 Modestinus libro quinto pandectarum: 'Bonae fidei emptor' esse videtur,

qui ignoravit eam rem alienam esse, aut putavit eum qui vendidit ius vendendi habere,

puta procuratorem aut tutorem esse.

(Smatra se da je kupac u dobroj veri [bonae fidei emptor] onaj ko nije znao da je stvar

tuđa ili je mislio da onaj ko prodaje ima pravo da je proda, na primer da je on prokurator

ili tutor, dakle zastupnik).

D.18.1.26 Pomponius libro 17 ad Sabinum: Si sciens emam ab eo cui bonis interdictum

sit vel cui tempus ad deliberandum de hereditate ita datum sit, ut ei deminuendi

potestas non sit, dominus non ero: dissimiliter atque si a debitore sciens creditorem

fraudari emero.

73

(Ako svesno kupim od onoga kome je zabranjeno [da otuđuje] dobra ili onoga kome je

dato vreme da razmisli o [prihvatanju] nasledstva, jer njemu nije dato ovlašćenje da

umanjuje imanje, [ja] neću biti vlasnik: drugačije će biti ako kupim od dužnika znajući da

će poverilac biti prevaren.)

D.41.3.31.pr Paulus libro 32 ad Sabinum: Numquam in usucapionibus iuris error

possessori prodest: et ideo Proculus ait, si per errorem initio venditionis tutor pupillo

auctor factus sit vel post longum tempus venditionis peractum, usucapi non posse, quia

iuris error est.

(U uzukapijama pravna zabluda nikada ne koristi držaocu: i zato Prokul kaže da ako

greškom na početku prodaje tutor ne bi dao odobrenje, niti je [ono] dato [naknadno]

posle dugog vremena od prodaje, ne može se steći uzukapijom, jer postoji pravna

zabluda.)

D.41.4.7.5 Iulianus libro 44 digestorum: Qui sciens emit ab eo, quem praetor ut

suspectum heredem deminuere vetuit, usu non capiet.

(Ko znajući kupuje od onoga kome je pretor kao sumnjivom nasledniku zabranio da

umanjuje [nasledstvo], ne stiče uzukapijom.)

D.18.1.27 Paulus libro octavo ad Sabinum: Qui a quolibet rem emit, quam putat ipsius

esse, bona fide emit: at qui sine tutoris auctoritate a pupillo emit, vel falso tutore

auctore, quem scit tutorem non esse, non videtur bona fide emere, ut et Sabinus

scripsit.

(Onаj ko od nekogа kupi stvаr, zа koju misli dа je [u svojini] onogа [koji mu je prodаje,]

sаvesno kupuje: а ko bez sаglаsnosti tutorа od mаloletnikа kupuje ili uz sаglаsnost

lаžnog tutorа, zа kogа znа dа nije tutor, smаtrа se dа ne kupuje sаvesno, kаo što je i

Sаbin pisаo.)

D.41.10.5 Neratius libro quinto membranarum: pr. Usucapio rerum, etiam ex aliis causis

concessa interim, propter ea, quae nostra existimantes possideremus, constituta est, ut

aliquis litium finis esset. 1. Sed id, quod quis, cum suum esse existimaret, possederit,

74

usucapiet, etiamsi falsa fuerit eius existimatio. quod tamen ita interpretandum est, ut

probabilis error possidentis usucapioni non obstet, veluti si ob id aliquid possideam,

quod servum meum aut eius, cuius in locum hereditario iure successi, emisse id falso

existimem, quia in alieni facti ignorantia tolerabilis error est.

(pr. Uzukаpijа stvаri, iаko je dopuštenа i iz drugih rаzlogа, ustаnovljenа je zbog onih

stvаri koje imаmo u držаvini verujući dа su nаše, kаko bi se postаvile grаnice

mogućnosti dа se zbog njih vodi spor. 1. Stogа onаj ko drži stvаr, smаtrаjući je svojom,

stiče je održаjem, premdа njegovo uverenje nije tаčno. Ovo trebа tumаčiti nа tаj nаčin

dа oprostivа zаbludа držаocа ne ometа održаj, nа primer, kаdа držim stvаr zа koju

netаčno mislim dа ju je kupio moj rob ili osobа koju sаm po nаslednom prаvu nаsledio,

jer je zаbludа u pogledu tuđeg delovаnjа oprostivа.)

D.41.3.36 Gaius libro secundo rerum cottidianarum siue aureorum: Potest pluribus

modis accidere, ut quis rem alienam aliquo errore deceptus tamquam suam vendat forte

aut donet et ob id a bonae fidei possessore res usucapi possit: veluti si heres rem

defuncto commodatam aut locatam vel apud eum depositam existimans hereditariam

esse alienaverit. Item si quis aliqua existimatione deceptus crediderit ad se hereditatem

pertinere, quae ad eum non pertineat, et rem hereditariam alienaverit, aut si is, ad quem

usus fructus ancillae pertinet, partum eius existimans suum esse, quia et fetus pecudum

ad fructuarium pertinet, alienaverit.

(Može se na više načina dogoditi da neko tuđu stvar u zabludi proda kao svoju i u tom

slučaju stvar može steći držalac u dobroj veri (bonae fidei possessor), na primer ako je

naslednik otuđio stvar koja je ostaviocu bila data na poslugu ili u najam ili u ostavu

smatrajući da je deo zaostavštine. 1. Isto tako, ako je neko pogrešno verovao da mu

pripada kao nasledstvo nešto što mu ne pripada i tu stvar otuđi, ili ako neko kome

pripada plodouživanje na robinji, otuđi njen plod (dete), smatrajući da mu pripada, kao

što na primer plod životinje pripada plodouživaocu.)

D.41.4.2.15-16 Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Si a pupillo emero sine

tutoris auctoritate, quem puberem esse putem, dicimus usucapionem sequi, ut hic plus

sit in re quam in existimatione: quod si scias pupillum esse, putes tamen pupillis licere

75

res suas sine tutoris auctoritate administrare, non capies usu, qua iuris error nulli

prodest. 16. Si a furioso, quem putem sanae mentis, emero, constitit usucapere utilitatis

causa me posse, quamvis nulla esset emptio et ideo neque de evictione actio nascitur

mihi nec Publiciana competit nec accessio possessionis.

(Ako kupim od maloletnika bez odobrenja tutora smatrajući da je punoletan, kažemo da

može uslediti uzukapija jer to je više (zabluda) o stvari nego o proceni (tj. o pravu). Ali

ako znaš da je to maloletnik, ali smatraš da maloletnik može upravljati svojim stvarima

bez tutorovog odobrenja, nećeš steći svojinu uzukapijom, jer zabluda o pravu ne može

nikome koristiti. 16. Ako kupim od duševno bolesnog, za koga sam mislio da je zdrav,

odlučeno je zbog moje koristi da mogu uzukapirati, mada je prodaja ništava, te zato iz

nje ne proističe ni pravo na tužbu zbog evikcije ni actio Publiciana niti se u održaj

uračunava državina prethodnika.)

Pitanja:

1. U pogledu čega je sve mogla postojati zabluda koja je dovoljna da dovede do

održaja?

2. Kakva je ona morala biti na osnovu navedenih tekstova?

3. Koja je to oprostiva zabluda prema Neracijevom mišljenju?

Pitanja uz tekst D.41.4.2.15-16:

1. Ko se u rimskom pravu smatra maloletnikom?

2. Kojim se licima postavlja tutor?

3. “Ja” je smatrao da je maloletnik punoletan? Da li je “ja” bonae fidei emptor? O kakvoj

je zabludi ovde reč? Da li je ta zabluda izvinjiva? Izrazite to putem latinske pravne

izreke.

4. “Ti” odnosno kupac zna da je prodavac maloletnik, ali misli da maloletnik može

zaključiti ugovor bez odobrenja tutora. Koja je ovo vrsta zabude? Da li je ova zabluda

izvinjiva? Izrazite to pomoću latinske pravne izreke?

5. Da li u navedenim slučajevima postoji iusta causa?

76

6. “Ako kupim od duševno bolesnog za koga sam mislio da je zdrav”. O kakvoj je

zabludi ovde reč? Da li je ova zabluda izvinjiva?

Zadatak:

Aleksandar je kupio od maloletnog Oktavija zlatni prsten pre više od godinu dana. Čiji je

prsten ukoliko je:

a) Aleksandar mislio da je Oktavije punoletan;

b) Aleksandar znao da Oktavije nije punoletan, ali je mislio da je dozvoljeno kupiti od

maloletnika;

c) saglasnost dao Julije, koji se lažno predstavljao kao Oktavijev tutor, za šta je

Aleksandar znao;

d) saglasnost dao Julije, koji se lažno predstavljao kao Oktavijev tutor, za šta

Aleksandar nije znao;

e) prsten pripadao nekom drugom, a ne Oktaviju.

USUCAPIO – JUSTINIJANOV REŽIM

I.2.6.pr De usucapionibus et longi temporis possessionibus: Iure civili constitutum

fuerat, ut, qui bona fide ab eo qui dominus non erat, cum crediderit eum dominum esse,

rem emerit vel ex donatione aliave qua iusta causa acceperit, is eam rem, si mobilis

erat, anno ubique, si immobilis, biennio tantum in Italico solo usucapiat, ne rerum

dominia in incerto essent. et cum hoc placitum erat, putantibus antiqui oribus dominis

sufficere ad inquirendas res suas praefata tempora, nobis melior sententia resedit, ne

domini maturius suis rebus defraudentur neque certo loco beneficium hoc concludatur.

et ideo constitutionem super longi temporis possessionem, id est inter praesentes

decennio, inter absentes viginti annis usucapiantur et his modis non solum in Italia, sed

in omni terra, quae nostro imperio gubernatur, dominium rerum iusta causa

possessionis praecedente adquiratur.

77

(Ius civile je propisivalo da ako neko pribavi stvar kupovinom, poklonom ili po bilo kom

zakonitom osnovu od onoga ko nije bio sopstvenik, verujući pri tome da je to

sopstvenik, pribaviće svojinu održajem, i to u roku od godine dana ako je stvar

pokretna, bez obzira na to gde se ona nalazi i u roku od dve godine na zemljištu ako je

ono u Italiji, kako ne bi ostalo u neizvesnosti u čijoj su svojini stvari. Dok se u staro doba

smatralo da je ovo vreme dovoljno sopstveniku da traži svoje stvari, mi smo utvrdili da

je bolje da se sopstvenici ne lišavaju suviše brzo svojine na stvarima i da se ova

pogodnost ne ograničava s obzirom na mesto gde se stvar nalazi. Zbog toga smo o

ovome izdali konstituciju kojom se naređuje da održaj za sve pokretne stvari traje tri

godine, a da se svojina na nepokretnim stvarima stiče državinom longi temporis, to jest

među prisutnima za deset godina, a među odsutnima za dvadeset godina i na taj način

se ne samo u Italiji, već i u svakoj zemlji kojom vladamo stiče svojina na stvarima ako je

državini prethodila iusta causa.)

Pitanja:

1. Opiši evoluciju uzukapije.

2. Kakav je bio režim po Zakonu XII tablica?

3. Šta se u režimu izmenilo u klasičnom pravu?

4. Koje je novine uveo Justinijan?

5. Koji je bitan slučaj uzukapije prestao da postoji u Justinijanovom pravu (vidi Gajeve

Institucije 2.43)?

ZOSO

§ 28. / 1. Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine,

stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.

/ 2. Savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine,

stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

/ 3. Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo

svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

78

/ 4. Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče

pravo svojine na tu stvar održajem protekom dvadeset godina.

USUCAPIO – IUSTUS TITULUS

D.41.4.2.pr. Paulus libro quinquagensimo quarto ad edictum: Pro emptore possidet, qui

re vera emit, nec sufficit tantum in ea opinione esse eum, ut putet se pro emptore

possidere, sed debet etiam subesse causa emptionis.

(Pro emptore ima državinu stvari onaj, ko zaista kupi stvar, a nije dovoljno da je on

samo uveren da je drži kao kupac, već mora da postoji i causa emptionis [tj. ugovor o

kupoprodaji na osnovu koga je dobio stvar].

D.41.8.1 Ulpianus libro sexto disputationum: Legatorum nomine videtur possidere cui

legatum est: pro legato enim possessio et usucapio nulli alii, quam cui legatum est,

competit.

(Smatra se da ima državinu kao legatar samo onaj kome je [stvar] legirana. Naime

državina i uzukapija pro legato ne pripadaju nikome drugome osim legataru.)

D.41.3.27 Ulpianus libro trigensimo primo ad Sabinum: Celsus libro trigensimo quarto

errare eos ait, qui existimarent, cuius rei quisque bona fide adeptus sit possessionem,

pro suo usucapere eum posse nihil referre, emerit nec ne, donatum sit nec ne, si modo

emptum vel donatum sibi existimaverit, quia neque pro legato neque pro donato neque

pro dote usucaio valeat, si nulla donatio, nulla dos, nullum legatum sit. idemet in litis

aestimatione placet, ut, nisi vere quis litis aestimationem subierit, usucapere non possit.

(Celz je u tridesetčetvrtoj knjizi pisao da greše oni koji smatraju da svako ko je pribavio

državinu neke stvari u dobroj veri može steći na njoj svojinu uzukapijom pro suo, bez

obzira na to da li je tu stvar odista kupio ili ne, da li mu je poklonjena ili ne, samo ako on

sam veruje da mu je stvar prodata ili poklonjena; jer se ni uzukapijom pro legato, ni pro

donato, ni pro dote ne može steći svojina ako nije postojao poklon, miraz ili legat. Isto je

79

odlučeno i za litis aestimatio, te ako nekom nije i stvarno izvršena litis aestimatio, on ne

može pribaviti svojinu uzukapijom.)

Pitanja:

1. Šta je to iustus titulus usucapionis?

2. Šta sve spada u iustus titulus?

3. Kada, kako i zašto mislite da je ovaj uslov uveden?

Zadatak:

Gaj je kupio konja od maloletnog Petra, za koga je mislio da je punoletan. Da li u ovom

slučaju postoji iustuts titulus?

USUCAPIO – TITULUS PUTATIVUS

D.41.10.3 Pomponius libro vicensimo secundo ad Sabinum: Hominem quam ex

stipulatione te mihi debere falso existimabas, tradidisti mihi: si scissem mihi nihil

debere, usu eum non capiam; quod si nescio verius est, ut usucapiam, quia ipsa traditio

ex causa, quam veram esse existimo, sufficit ad efficiendum, ut id quod mihi traditum

est pro meo possideam. et ita Neratius scripsit idque verum puto.

(Predao si mi roba za koga si pogrešno mislio da si dužan da mi ga daš na osnovu

stipulacije; ako sam znao da mi ništa ne duguješ neću steći svojinu održajem, ali ako

nisam znao, ispravnije je da stvar uzukapiram, jer sama predaja izvršena na osnovu

pravnog posla, za koji mislim da je zaista postojao, dovoljna je da proizvede dejstvo da

ono što mi je predato imam u državini kao svoje. Tako je pisao Neracije i smatram da je

to ispravno.)

80

D.41.4.11 Africanus libro septimo quaestionum: Quod volgo traditum est eum, qui

existimat se quid emisse nec emerit, non posse pro emptore usucapere, hactenus

verum esse ait, si nullam iustam causam eius erroris emptor habeat: nam si forte servus

vel procurator, cui emendam rem mandasset, persuaserit ei se emisse atque ita

tradiderit, magis esse, ut usucapio sequatur.

(Kаo što je obično rečeno, ko smаtrа dа je kupio nešto što nije kupio, ne može steći

uzukаpijom pro emptore, kаo što isprаvno kаže, ukoliko ne postoji prаvedаn osnov

kupčeve zаblude: nаime ukoliko moždа rob ili prokurаtor, koji imа mаndаt dа kupi stvаr,

ubedi dа je onа kupljenа i tаko [stvаr] predа, pre će biti, dа sledi uzukаpijа.)

D.41.3.27 Ulpianus libro 31 ad Sabinum: Celsus libro trigensimo quarto errare eos ait,

qui existimarent, cuius rei quisque bona fide adeptus sit possessionem, pro suo

usucapere eum posse nihil referre, emerit nec ne, donatum sit nec ne, si modo emptum

vel donatum sibi existimaverit, quia neque pro legato neque pro donato neque pro dote

usucapio valeat, si nulla donatio, nulla dos, nullum legatum sit, idem et in litis

aestimatione placet, ut, nisi vere quis litis aestimationem subierit, usucapere non possit.

(Celz je u tridesetčetvrtoj knjizi pisаo dа greše oni koji smаtrаju dа svаko ko je pribаvio

držаvinu neke stvаri u dobroj veri može steći svojinu nа njoj uzukаpijom pro suo, bez

obzirа [nа to] dа li je tu stvаr odistа kupio ili ne, dа li mu je poklonjenа ili ne, sаmo аko

on sаm veruje dа mu je stvаr prodаtа ili poklonjenа; jer se ni uzukаpijom pro legato, ni

pro donato, ni pro dote ne može steći svojinа аko nije postojаo poklon, mirаz ili legаt.

Isto je odlučeno i zа litis aestimatio, te аko nekom nije i stvаrno izvršenа litis aestimatio,

on ne može pribаviti svojinu uzukаpijom.)

С.3.36.22 Imperatores Diocletianus, Maximianus. Servum communem non

consentientibus coheredibus, sed per errorem ad eum qui possidet pertinere

credentibus tenens, cum omnis verus titulus deficiat, suum non facit, sed in eo portiones

hereditarias adsignatas penes singulos successores remanere manifestum est. *

DIOCL. ET MAXIM. AA. ET CC. DIONYSIO. *<A 294 >

(Imperаtori Dioklecijаn i Mаksimijаn i cezаri Dionisiju: Zаjedničkog robа kogа bez

odobrenjа [ostаlih] sаnаslednikа, greškom drži [jedаn od njih] misleći dа je njegov, tаko

81

dа [mu] nedostаje bilo koji istiniti osnov, jаsno je dа ne čini svojim, već ostаje drugim

nаslednicimа u njihovim udelimа dodeljene zаostаvštine.)

С.7.29.4 Imperatores Diocletianus, Maximianus. Usucapio non praecedente vero titulo

procedere non potest nec prodesse neque tenenti neque heredi eius potest, nec

obtentu velut ex hereditate, quod alienum fuit, domini intentio ullo longi temporis spatio

absumitur. * DIOCL. ET MAXIM. AA. ET CC. SERAPIONI. *<A 294 >

(Imperаtori Dioklecijаn i Mаksimijаn i cezаri Serаpioni: Uzukаpijom kojoj ne prethodi

istiniti titulus ne može se koristiti, niti držаlаc ili nаslednik mogu iz nje profitirаti, niti ono

što je bilo tuđe, а dobijeno iz zаostаvštine, posle dugog vremenа može biti stečeno.)

Pitanja:

1. Usporedi Pomponijev tekst (D.41.10.3) sa Paulovim fragmentom (D.41.4.2pr.) i

Ulpijanovim (D.41.3.27) i objasni u čemu je razlika?

2. Šta je to putativni titulus?

3. Kakav je bio Dioklecijanov stav o putativnom titulusu?

Zadaci:

1. Junije pogrešno misli da je nasledio konja od svog oca Marka. Da li će Junije steći

konja ukoliko:

1) konj uopšte nije pripadao Marku;

2) je Marko živ;

3) konj pripada ne samo Marku, već in solidum i još trojici njegove braće.

2. Jovan misli da mu je Paul prodao i predao svog konja. Kakvo će rešenje biti ukoliko:

1) Jovan smatra da je dozvoljeno na taj način steći kviritsku svojinu na konju;

2) Paul nije vlasnik;

3) nije došlo do ugovora o kupoprodaji.

82

STVARNA PRAVA NA TUĐIM STVARIMA

SLUŽBENOSTI

Tabela 5: Podela službenosti

STVARNE SLUŽBENOSTI

- u korist svakog ko je vlasnik

određenog (povlasnog) zemljišta

- prenosive zajedno sa tim

zemljištem

SEOSKE

(u cilju koriščenja poljoprivrednog

zemljišta)

1) Iter (pravo prelaska pešice)

2) via (pravo prelaska kolima)

3) actus (pravo progona stoke)

4) aqueductus vel haustus

(pravo odvođenja vode sa ili

preko tuđeg imanja)

GRADSKE

(u cilju korišćenja građevinskog

zemljišta)

pravo naslanjanja zgrade na

susedov zid, pravo da se susedu

zabrani zidanje iznad određene

visine, pravo da se balkon zida

iznad tuđeg zemljišta, pravo

odvođenja kišnice na svoje ili

tuđe zemljište...

LIČNE SLUŽBENOSTI

- u korist određenog lica

- neprenosive

ususfructus (pravo korišćenja i

pribiranja plodova i u

komercijalne svrhe)

usus (pravo korišćenja i

pribiranja plodova radi sopstvene

potrošnje)

habitatio (pravo stanovanja u

kući)

operae servorum vel

animalium (pravo korišćenja

rada roba ili životinje)

Službenosti su stvarna prava na tuđim stvarima koji svom titularu daju

mogućnost da tuđu stvar koristi na određeni način ili da od nje pribira plodove (prihode).

Podela službenosti je data u Tabeli 5.

83

Službenosti se dele na lične i na stvarne. Lične pripadaju određenom licu i ne

mogu se otuđiti (ni među živima niti naslediti). Stvarne pripadaju svakom

(svakodobnom) vlasniku određenog zemljišta, koje se naziva povlasno. Moglo bi se

uslovno reći da stvarne službenosti faktički pripadaju određenom zemljištu, bez obzira

na to ko je njegov vlasnik. Stvarne postoje na zemljištu koje se graniči sa povlasnim i

naziva se poslužno.

U lične službenosti spadaju:

1. ususfructus ili plodouživanje (pravo korišćenja i pribiranja plodova i u

komercijalne svrhe);

2. usus (pravo korišćenja i pribiranja plodova radi sopstvene potrošnje);

3. habitatio (pravo stanovanja u kući);

4. operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje).

Stvarne službenosti se dele na seoske i gradske. Seoske služe boljem

iskorišćavanju povlasnog poljoprivrednog zemljišta, a gradske iskorišćavanju povlasnog

građevinskog zemljišta. Seoske službenosti su najstarije u predstavalju res mancipi,

pod uslovom da je i poslužno dobro takođe res mancipi. U njih spadaju: iter (pravo

prelaska pešice); via (pravo prelaska kolima); actus (pravo progona stoke) i aqueductus

vel haustus (pravo odvođenja vode sa ili preko tuđeg imanja). Primeri za gradske

službenosti su pravo naslanjanja zgrade na suseov zid, pravo da se susedu zabrani

zidanje iznad određene visine, pravo da se balkon zida iznad tuđeg zemljišta, pravo

odvođenja kišnice na svoje ili tuđe zemljište...

Službenosti se štite tužbom koja se naziva actio confessoria. Nju podiže titular

protiv onog ko ga ometa u vršenju prava službenosti i zahteva da to ometanje prestane,

odnosno da mu tuženi obeća stipulacijom da neće više da vrži ometanje (cautio de

amplius non turbando), slično kao kod actio negatoria.

Službenosti su se ustanovljavale, odnosno prenosile legatom ili sudskom

cesijom, a one koje su bile res mancipi i mancipacijom.

Službenosti su se vršile, prenosile i ustanovljale po određenim načelima.

Najznačajnija od njih su:

1. nemini res sua servit, ne može se imati službenost na svojoj stvari, jer vlasnik

već ima šire pravo (svojinu), kojim je obuhvaćeno i uže pravo (službenost);

84

2. servitus servitutis esse non potest, ne može se imati službenost na službenosti;

3. servitus in faciendo consistere nequit, službenost se ne može sastojati u nekom

činjenju već isključivo u dopuštanju drugome (titularu službenosti) da nešto učini.

Službenosti nisu obligacioni odnos između vlasnika i titulara službenosti, kao što

je npr. ugovor o zakupu ili posluzi. Izmedju njih mogu da se nikada ne jave međusobna

obligaciona prava i obaveze.

SLUŽBENOSTI – OPŠTA PITANJA

D.7.6.5.pr Ulpianus libro 17 ad edictum: Uti frui ius sibi esse solus potest intendere, qui

habet usum fructum, dominus autem fundi non potest, quia qui habet proprietatem,

utendi fruendi ius separatum non habet: nec enim potest ei suus fundus servire.

(Posebno pravo da koristi i pribira plodove zemljišta može da zahteva samo onaj ko ima

plodouživanje. Međutim, vlasnik zemljišta ne može, jer on ima svojinu, a nema posebno

pravo da stvar koristi i pribira plodove. Naime, niko ne može imati službenost na svom

zemljištu.)

D.8.1.1 Marcianus libro tertio regularum: Servitutes aut personarum sunt, ut usus et

usus fructus, aut rerum, ut servitutes rusticorum praediorum et urbanorum.

(Službenosti su ili lične, kao pravo korišćenja ili plodouživanja, ili stvarne, koje su

zemljišne seoske ili gradske.)

D.8.1.15.1 Pomponius libro 33 ad Sabinum: Servitutium non ea natura est, ut aliquid

faciat quis, veluti viridia tollat aut amoeniorem prospectum praestet, aut in hoc ut in suo

pingat, sed ut aliquid patiatur aut non faciat.

(Nije priroda službenosti u tome da neko nešto učini, kao na primer, da neko šiša

zelenilo ili obezbedi lep pogled, ili da ukrasi svoje ili tuđe, već u tome da nešto trpi ili ne

čini.)

85

D.8.5.2 Ulpianus libro 17 ad edictum: pr. De servitutibus in rem actiones competunt

nobis ad exemplum earum quae ad usum fructum pertinent, tam confessoria quam

negatoria, confessoria ei qui servitutes sibi competere contendit, negatoria domino qui

negat. 1. Haec autem in rem actio confessoria nulli alii quam domino fundi competit:

servitutem enim nemo vindicare potest quam is qui dominium in fundo vicino habet, cui

servitutem dicit deberi.

(pr. Povodom službenosti, nama pripadaju tužbe po primeru onih koje se koriste kod

plodouživanja, kako konfesorne, tako negatorne i to konfesorne onom ko štiti svoje

službenosti, a negatorne vlasniku koji [mu to] negira. 1. Međutim, konfesorna tužba in

rem nikom drugom ne pripada do vlasniku zemljišta. Naime, niko ne može zahtevati

službenost, osim vlasnika zemljišta susednog onom na kome tvrdi da ima službenost.)

D.33.2.1 Paulus libro tertio ad Sabinum: Nec usus nec usus fructus itineris actus viae

aquaeductus [aequaeductus] legari potest, quia servitus servitutis esse non potest.

(Ni pravo upotrebe, niti plodouživanje, pravo progona stoke, prelaska, sprovođenja vode

se ne mogu legirati, jer ne može postojati službenost na službenosti.)

Pitanja:

1. Šta su to službenosti?

2. Kako se one štite?

3. Koje su vrste službenosti?

4. Koja su načela službenosti?

5. Kako se zasnivaju, a kako prestaju službenosti?

Zadatak:

Gaj često prelazi preko Rufovog imanja. To se Rufu ne svidja pa reši da tuži Gaja.

Kojom tužbom će to učiniti ukoliko Gaj tvrdi da ima službenost prelaska, a kojom ukoliko

se Gaj na to ne poziva? Šta treba da dokaže Gaj, a šta Ruf u prvom, a šta u drugom

slučaju?

86

STVARNE (ZEMLJIŠNE) SLUŽBENOSTI

I.2.3 Rusticorum praediorum iura sunt haec: iter, actus, via, aquae ductus. Iter est ius

eundi, ambulandi homini, non etiam iumentum agendi vel vehiculum: actus est ius

agendi vel iumentum vel vehiculum. Itaque qui iter habet, actum non habet; qui actum

habet, et iter habet eoque uti potest etiam sine iumento. Via est ius eundi et agendi et

ambulandi:  nam et iter et actum in se via continet. Aquae ductus est ius aquae

ducendae per fundum alienum. 1. Praediorum urbanorum sunt servitutes quae aedificiis

inhaerent, ideo urbanorum praediorum dictae quoniam aedificia omnia urbana praedia

appellantur, etsi in villa aedificata sunt. Item praediorum urbanorum servitutes sunt hae:

ut vicinus onera vicini sustineat: ut in parietem eius liceat vicino tignum immittere: ut

stillicidium vel flumen recipiat quis in aedes suas vel in aream, vel non recipiat: et ne

altius tollat quis aedes suas, ne luminibus vicini officiatur. 2. In rusticorum praediorum

servitutibus quidam computari recte putant aquae haustum, pecoris ad aquam

adpulsum, ius pascendi, calcis coquendae, harenae fodiendae. 3. Ideo autem hae

servitutes praediorum appellantur, quoniam sine praediis constitui non possunt. Nemo

enim potest servitutem adquirere urbani vel rustici praedii, nisi qui habet praedium, nec

quisquam debere, nisi qui habet praedium. 4. Si quis velit vicino aliquod ius constituere,

pactionibus atque stipulationibus id efficere debet.  Potest etiam in testamento quis

heredem suum damnare, ne altius aedes tollat, ne luminibus aedium vicini officiat:  vel

ut patiatur eum tignum in parietem immittere vel stillicidium habere: vel ut patiatur eum

per fundum ire, agere aquamve ex eo ducere.

(Prava [službenosti] na seoskim zemljištima su sledeća: pravo prolaska, pravo progona,

pravo prolaska kolima i pravo odvođenja vode. Pravo prolaska je pravo da čovek prolazi

[pešice], ali ne i jašući ili na kolima. Pravo progona je pravo da se stoka goni bilo jašući

bilo na kolima. Tako onaj ko ima pravo prolaska, nema pravo progona; ali ko ima pravo

progona, ima i pravo prolaska i ne mora ga koristiti jašući. Pravo puta je pravo prolaska

peške, jašući ili progona stoke. Naime i pravo prolaska i pravo progona su sadržani u

87

pravu puta. Pravo odvođenja vode je pravo odvoditi vodu preko tuđeg zemljišta. 1.

Gradske zemljišne službenosti su one koje se odnose na građevine, a zovu se gradske

službenosti bilo da se odnose na građevine koje su sagrađene u gradu, bilo na ona koje

su sagrađene na [seoskim] vilama [imanjima]. Tako su gradske službenosti sledeće:

pravo naslanjanja [građevine] na susednu [kuću], pravo umetanja grede u susedov zid,

pravo da kiša kaplje ili ne kaplje sa susedne kuće, pravo odvođenja kišnice koja pada

sa tuđe zgrade na svoju zgradu, dvorište ili kanal. 2. Neki s pravom smatraju da među

seoske službenosti spadaju i pravo da se crpi voda, pravo pojenja ili napasanja stoke,

paljenja međe ili kopanja peska. 3. Ove slušbenosti se zovu zemljišne, jer one ne mogu

postojati bez zemljišta. Međutim, niko ne može steći ili imati gradske ili seoske

službenosti ukoliko nema zemljište. 4. Ukoliko neko želi da ovakvo pravo ustanovi u

korist svog suseda to može da učini dogovorima i stipulacijama. Može takođe da

testamentom svog naslednika obaveže da ne podiže kuću iznad određene visine, da ne

zaklanja svetlost susedu, da dozvoli susedu da umetne svoju gredu u njegov zid, da

odvodi kišnicu, da prelazi, jaše, goni stoku ili odvodi vodu preko njegovog zemljišta.)

D.8.2.28 Paulus quinto decimo ad Sabinum: Omnes autem servitutes praediorum

perpetuas causas habere debent, et ideo neque ex lacu neque ex stagno concedi

aquae ductus potest. Stillicidii quoque immittendi naturalis et perpetua causa esse

debet.

(Međutim, sve zemljišne službenosti mora da imaju trajan razlog, te se stoga ne može

ustanoviti pravo odvodjenja vode iz jezera ili bare. S druge strane, pravo odvodjenja

kišnice ima prirodan i trajan razlog.)

D.8.1.9 Celsus libro quinto Digestorum: Si cui simplicius via per fundum cuiuspiam

cedatur vel relinquatur, in infinito, videlicet per quamlibet eius partem, ire agere licebit,

civiliter modo: nam quaedam in sermone tacite excipiuntur. Non enim per villam ipsam

nec per medias vineas ire agere sinendus est, cum id aeque commode per alteram

partem facere possit minore servientis fundi detrimento.

(Ukoliko je nekome službenost puta ostavljena ili ustanovljena, bez oragničenja,

razumljivo je da je njemu dozvoljeno da prolazi i goni stoku preko bilo kog dela

88

[zemljišta], ali imajući obzira. Naime, nešto se prećutno podrazumeva prilikom

dogovora. Naime, niko ne može prelaziti i goniti stoku preko same kuće ili posred

vinograda, ukoliko istu korist može postići i preko drugog dela zemljišta, manje šteteći

poslužnom zemljištu.)

D.8.3.7.1 Paulus libro vicenisimo primo ad edictum: In rusticis autem praediis impedit

servitutem medium praedium, quod non servit.

(Kod seoskih službenosti, zemljište na kome ne postoji službenost, a nalazi se između

druga dva zemljišta, onemogućava da se na njima ustanove službenosti.)

D.8.5.16 Iulianus libro septimo digestorum: Si a te emero, ut mihi liceat ex aedibus meis

in aedes tuas stillicium immitere et postea te sciente ex causa emptionis immissum

habeam, quaero, an ex hac causa actione quadam vel exceptione tuendus sim.

respondi utroque auxilio me usurum.

(Ako sam kupio od tebe [zgradu] s tim da imam pravo s moje zgrade na [krov] tvoje

zgrade odvoditi kišnicu i zatim bih s tvojim znanjem na osnovu kupoprodaje odvodio

kišnicu. Postavljam pitanje da li bih po ovom osnovu bio zaštićen tužbom i prigovorom.

Bilo mi je odgovoreno da mogu koristiti oba sredstva).

Pitanja:

Nabrojte pojedine seoske i gradske službenosti?

Koji je osnovni kriterijum za razlikovanje seoskih od gradskih službenosti?

Šta je to predium dominans?

Šta je to predium serviens?

Koja pravila o službenostima proizlaze iz navedenih tekstova?

Pitanja uz tekst D.8.5.16:

1. kojoj službenosti je ovde reč?

2. U koju vrstu službenosti spada?

89

3. Na koji način je ustanovljena?

4. Julijan smatra da “ja” ima prava na prigovor. Protiv koje tužbe će titular

službenosti uložiti ovaj prigovor?

5. Prema shvatanju Julijana “ja” takođe ima pravo i na tužbu. Na koju tužbu je

mislio Julijan?

ZOSO

§ 49. / 1. Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da

za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika

(poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja

određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.

§ 50. / 1. Stvarna službenost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužno

dobro.

/ 2. Ako je za vršenje stvarne službenosti potrebno korišćenje nekog uređaja ili

preduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i preduzimanje te radnje

snosi vlasnik povlasnog dobra.

/ 3. Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužnog dobra, troškove

održavanja tog uređaja i troškove preduzimanja te radnje snose, srazmerno koristi koju

imaju, vlasnik povlasnog dobra i vlasnik poslužnog dobra.

§ 51. Stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i

održajem.

§ 52. Na osnovu pravnog posla stvarna službenost stiče se upisom u javnu knjigu ili na

drugi odgovarajući način određen zakonom.

§ 53. / 1. Odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna službenost ustanovljava se

kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez

odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim

zakonom.

§ 54. / 1. Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički

ostvarivao službenost za vreme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije

protivio.

90

§ 58. / 1. Stvarna službenost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom

vršenju a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo.

/ 2. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne

službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad

prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana.

/ 3. Stvarna službenost prestaje ako se ne vrši za vreme potrebno za njeno

sticanje održajem, kada isto lice postane vlasnik poslužnog i povlasnog dobra ili

propašću povlasnog, odnosno poslužnog dobra.

§ 59. / 1. Ako se podeli povlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svih njegovih

delova.

/ 3. Ako je podeljeno poslužno dobro, stvarna službenost ostaje samo na

delovima na kojima je vršena.

LIČNE SLUŽBENOSTI

D.7.1.1 Paulus libro tertio ad Vitellium: Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi

salva rerum substantia.

(Plodouživanje je pravo koristiti tuđe stvari i [od njih] pribirati plodove, čuvajući suštinu

stvari.)

D.7.1.2 Celsus libro octavo decimo digestorum: Est enim usus fructus ius in corpore,

quo sublato et ipsum tolli necesse est.

(Plodouživanje je pravo na stvari, koja kada se uništi nužno nestaje i samo pravo.)

D.7.8.14.3 Ulpianus libro septimo decimo ad Sabinum: Poterit autem apud alium esse

usus, apud alium fructus sine usu, apud alium proprietas: Veluti si qui habet fundum,

legaverit Titio usum, mox heres eius tibi fructum legaverit vel alio modo constituerit.

(Međutim, moguće je da pravo upotrebe pripada jednom, drugom pravo pribiranja

plodova, a trećem pravo svojine. Kao kada onaj ko ima zemljište, legira Ticiju pravo

91

korišćenja, a ubrzo njegov naslednik tebi legira pravo pribiranja plodova ili [pravo

pribiranja plodova] ustanovi na drugi način.)

D.7.1.9.pr. Ulpianus libro septimo decimo ad Sabinum: Item si fundi usus fructus sit

legatus, quidquid in fundo nascitur, quidquid inde percipi potest, ipsius fructus est, sic

tamen ut boni viri arbitratu fruatur. Nam et Celsus libro octavo decimo digestorum scribit

cogi eum posse recte colere.

(Tako, ako je plodouživanje zemljišta nekome legirano, sve što nastane na zemljištu,

sve što odatle može da prikupi, su njegovi plodovi, pod uslovom, međutim, da se

ponašao onako kako bi dobar domaćin smatrao za shodno. Naime i Celz je u

osamnaestoj knjizi Digesta pisao da se on može naterati da pravilno obrađuje

[zemljište].)

I.2.4.2. Constituitur autem ususfructus non tantum in fundo et aedibus, verum etiam in

servis et iumentis ceterisque rebus, exceptis his quae ipso usu consumuntur: nam eae

neque naturali ratione neque civili recipiunt usumfructum. Quo numero sunt vinum,

oleum, frumentum, vestimenta. Quibus proxima est pecunia numerata: namque in ipso

usu adsidua permutatione quodammodo extinguitur. Sed utilitatis causa senatus

censuit, posse etiam earum rerum usumfructum constitui, ut tamen eo nomine heredi

utiliter caveatur. Itaque si pecuniae ususfructus legatus sit, ita datur legatario ut eius

fiat, et legatarius satisdat heredi de tanta pecunia restituenda, si morietur aut capite

minuetur. Ceterae quoque res ita traduntur legatario ut eius fiant: sed aestimatis his

satisdatur, ut, si morietur aut capite minuetur, tanta pecunia restituatur quanti eae

fuerint aestimatae. Ergo senatus non fecit quidem earum rerum usumfructum (nec enim

poterat), sed per cautionem quasi usumfructum constituit.

(Plodouživanje se ustanovljava ne samo na zemljištu i zgradama, već i na robovima,

stoci i drugim stvarima, osim na onima koje se samom upotrebom troše. Naime, one ne

mogu biti predmet plodouživanja ni zbog svoje prirode niti po civilnom pravu. U njih

[stvari koje ne mogu biti predmet ploduživanja] spadaju vino, ulje, žito, odeća. Njima je

blizak i novac. Naime, prilikom njegove upotrebe, čestom razmenom na određeni način

nestaje. Ali, iz raloga korisnosti senat je odredio da se može na takvoj stvari ustanoviti

92

plodouživanje, pod uslovom da se nasledniku da garancija. Tako, ukoliko je legirano

ploduživanje novca, onda se daje legataru i postaje njegov, a legatar nasledniku mora

da da garanciju da će ista suma biti vraćena, ukoliko on [uzufruktuar] umre ili pretrpi

deminutionem capitis. Druge takve stvari se isto tako predaju legataru i postaju njegove,

ali se one procenjuju i, u slučaju da on umre ili pretrpi deminutionem capitis, vraća se

suma novca u procenjenoj vrednosti. Dakle, senat nije na ovim stvarima ustanovio

plodouživanje (jer je to naime nemoguće), već je pomoću kaucija ustanovio kvazi

plodouživanje.)

D.7.8.2. pr. Ulpianus septimo decimo ad Sabinum: Cui usus relictus est, uti potest, frui

non potest.

(Kome je ostavljeno pravo korišćenja [neke stvari], može da koristi, ali ne i da pribira

plodove [od te stvari].

I.2.5.1. Minus autem scilicet iuris in usu est quam in usufructu. Namque is qui fundi

nudum usum habet, nihil ulterius habere intellegetur, quam ut oleribus, pomis, floribus,

feno, stramentis, lignis ad usum cottidianum utatur: in eoque fundo hactenus ei morari

licet, ut neque domino fundi molestus sit, neque his per quos opera rustica fiunt

impedimento sit: nec ulli alii ius quod habet aut vendere aut locare aut gratis concedere

potest, cum is qui usumfructum habet potest haec omnia facere.

(Naravno, uža su ovlašćenja u pravu korišćenja, nego u plodouživanju. Naime, onaj ko

ima samo pravo korišćenja zemljišta, smatra se da ništa drugo nema, osim ono što daju

masline, jabuke, cveće, seno, slama ili drvo svakodnevnom upotrebom. Na tom je

zemljištu njemu dozvoljeno da bude onoliko koliko ne smeta vlasniku zemljišta i onoliko

koliko ne smeta onima koji obavljaju poljske radove. Nije mu dozvoljeno da neko drugo

pravo koje ima proda, iznajmi ili besplatno ustupi, onako kako onaj ko ima plodouživanje

može to da učini.)

Pitanja:

1. Nabrojte lične službenosti?

93

2. Po čemu se one razlikuju od stvarnih?

Zadatak:

Kojim tužbama, šta i protiv koga Marko može da zahteva ukoliko rob Stih nije kod njega,

a pritom:

1. Gaj je Marku legatom ostavio plodouživanje svog roba Stiha?

2. Gaj je Marku dao na poslugu svog roba Stiha?

ZALOŽNO PRAVO

U slučajevima kada postoji rizik da poverilac o dospelosti ne izvrži potraživanje u

korist poverioca se ustanovljava obezbeđenje. Po pravnoj prirodi obezbeđenja se dele

na personalna i realna. Personalno obezbeđenje je novi obligacioni odnos u kome se

istom poveriocu novi dužnik (jemac) obavezuje da će izvršiti isto što i stari dužnik. Kod

realnog obezbeđenja ili zaloge se u korist dužnika ustanovljava neko stvarno pravo

kojim će se on obezbediti u slučaju neispunjenja potraživanja. Ta stvarna prava, koja se

u korist poverioca ustanovljavaju, mogu biti ili svojina (kod fiducije) ili založno pravo

(kod pignusa i hipoteke). To znači da zaloga ne postoji samo onda kada se u korist

poverioca ustanovljava založno pravo, već i kada se u njegovu korist ustanovljava

svojina.

Poverilac čije je potraživanje obezbeđeno zalogom se naziva založni poverilac, a

dužnik čiji je dug obezbeđen zalogom naziva se založni dužnik. Onaj ko daje stvar u

zalogu je zalogodavac, a onaj ko prima stvar u zalogu je zalogoprimac. Zalogoprimac i

založni poverilac je uvek isto lice. Međutim, moguće je dati svoju stvar u zalogu za tuđi

dug. Zato založni dužnik i zalogodavac mogu biti različite ličnosti.

Zaloga je u rimskom pravu prošla kroz tri evolutivna oblika: fiduciju, pignus i

hipoteku. Pregled zaloge u rimskom pravu dat je u Tabeli 6.

94

U vreme kada Rimljani još uvek nisu izumeli založno pravo (ili ga preuzeli od

Grka) jedino sredstvo realnog obezbeđenja je bilo prenos svojine nad predmetom

zaloge založnom poveriocu. Njemu je dužnik mancipacijom ili sudskom cesijom davao u

svojinu neku svoju stvar (predmet zaloge), a poverilac se dužniku obavezivao da će mu,

ukoliko izmiri potraživanje, vratiti svojinu nad predmetom zaloge, takođe mancipacijom

ili sudskom cesijom. Pritom nije bilo važno kod koga se predmet zaloge nalazi. On je

mogao biti predat novom vlasniku (poveriocu) ili je mogao biti ostavljen kod starog

vlasnika (dužnika) u prekarijum. Takav ugovor i oblik zaloge se nazivao fiducia cum

creditore contracta (fiducija ugovorena sa poveriocem).

Sledeći evolutivni oblik rimske zaloge se nazivao pignus. Kod pignusa poveriocu

je stvar predavana i na njega se prenosilo jedno od sektorskih prava – založno pravo.

Osnovna sadržina založnog prava se nazivala ius distrahendi. To je bilo pravo da

poverilac predmet zaloge proda, da iz dobijene sume namiri svoje potraživanje, a

ostatak, ako ga ima, vrati dužniku.

Ovaj oblik zaloge je imao važan nedostatak. On se sastojao u tome što je

predmet zaloge bio kod poverioca u državini, tako da se dužnik nije mogao njime

koristiti. Međutim, ponekad je dužnik jedino korišćenjem predmeta zaloge mogao da

namiri potraživanje prema poveriocu (npr. kao kada seljak uzme pšenicu na zajam, a da

u zalogu jedini par volova za oranje). Zato je otkriven nov oblik zaloge koji se naziva

hipoteka.

Hipoteka je predstavljala oblik zaloge kod koga se ustanovljavalo založno pravo

u korist poverioca, a stvar je ostajala dužniku u državinu, tako da se on njome mogao

koristiti. I ovaj oblik zaloge je u praksi mogao izazvati probleme. Naime, ukoliko bi

zalogoprimac želeo da vrši svoje pravo i da predmet zaloge proda zbog neispunjenog

potraživanja, on bi prvo trebalo da predmet zaloge preuzme. U tu svrhu njemu je

davana actio Serviana i interdictum Salvianum.

Tabela 6: Pregled oblika zaloge

OBLIK ZALOGE VLASNIK

TITULAR

ZALOŽNOG PRAVA DRŽALAC

FIDUCIJA založni poverilac niko založni poverilac ili založni dužnik

PIGNUS založni dužnik založni poverilac založni poverilac

95

HIPOTEKA založni dužnik založni poverilac založni dužnik

FIDUCIA

Isidorus, Etymologiae 5.25.23: Fiducia est, cum res aliqua sumendae mutuae pecuniae

gratia vel mancipatur vel in iure ceditur.

(Fiducija je kada se neka stvar, zbog [obezbeđenja] novca datog u zajam uzme u

[svojinu] mancipacijom ili sudskom cesijom.)

Pauli Sententiae 2.13.5: Si inter creditorem et debitorem convenerit, ut fiduciam sibi

vendere non liceat, non solvente debitore creditor denuntiare ei sollemniter potest et

distrahere: nec enim in tali conventione fiduciae actio nasci potest.

(Ako se između poverioca i dužnika zaključi ugovor prema kome se ne bi smela prodati

stvar data u fiduciju, poverilac [ipak] može, ako mu dužnik nije platio, na formalan način

obavestiti [dužnika] i stvar prodati: iz takvog dogovora ne može nastati actio fiduciae).

Pitanja:

1. Objasnite kako se obezbeđuje potraživanje putem fiducije.

2. Zašto je fiducija hibridni institut (mešavina stvarnopravnih i obligacionopravnih

odnosa)?

3. Koji je osnovni nedostatak fiducije kao načina obezbeđenja?

4. “Ako se između poverioca i dužnika zaključi ugovor …”. Koji ugovor ima na umu

Paulus?

5. U koje grupe ugovora spada fiducija?

6. U kom slučaju bi bilo moguće da založni dužnik podigne actio fiduciae directa?

7. Kada bi založni poverilac mogao da koristi actio fiduciae contraria?

8. Zašto Digesta nisu izvor saznanja o fiduciji?

96

9. Šta je čudno u navedenom delu Isidora Seviljskog († 636.).

10. Zašto kažemo da je fiducija zaloga, ali ne i založno pravo?

Zadatak:

Primus je uzeo od Sekundusa novac na zajam. Kao obezbeđenje dao mu je svog konja

u fiduciju. Šta će moći da zahteva i kojim tužbama:

1. Sekundus protiv Primusa ako mu ovaj ne isplati dug o dospelosti?

2. Primus protiv Sekundusa ako isplati dug o dospelosti, a Sekundus mu ne vrati svojinu

na konju?

3. Sekundus protiv Tercijusa kod koga se našao pomenuti konj?

4. Sekundus protiv Primusa kod koga se našao konj?

5. Primus protiv Tercijusa kod koga se našao konj?

6. Sekundus protiv Primusa ukoliko je konj bio bolestan i zarazio sve konje u

Sekundusovoj ergeli, koji su posle toga uginuli?

PIGNUS – POJAM

D.50.16.238.2 Gaius libro sexto ad duodecim tabularum: "Pignus" appellatum a pugno,

quia res, quae pignori dantur, manu traduntur. Unde etiam videri potest verum esse,

quod quidam putant, pignus proprie rei mobilis constitui.

(Pignus nazivamo po stegnutoj šaci [pugnus], jer se stvari koje se daju u pignus rukom

predaju. Radi toga se može smatrati ispravnim, ono što neki misle, da se pignus

ustanovljava na pokretnim stvarima.)

D.20.1.17 Ulpianus quinto decimo ad edictum: Pignoris persecutio in rem parit actionem

creditori.

(Da bi vršio svoje založno pravo poveriocu pripada tužba in rem.)

97

D.13.7.4 Ulpianus libro quadragensimo primo ad Sabinum: Si convenit de distrahendo

pignore sive ab initio sive postea, non tantum venditio valet, verum incipit emptor

dominium rei habere. Sed etsi non convenerit de distrahendo pignore, hoc tamen iure

utimur, ut liceat distrahere, si modo non convenit, ne liceat. Ubi vero convenit, ne

distraheretur, creditor, si distraxerit, furti obligatur, nisi ei ter fuerit denuntiatum ut solvat

et cessaverit.

(Ukoliko se ugovori da se predmet zaloge proda, bilo na početku, bilo kasnije, ne samo

da se može prodati, već i kupac postaje vlasnik stvari. Ukoliko se ne ugovori prodaja

predmeta zaloge, ovo se pravo ipak može koristiti i dozvoljeno je prodati, pod uslovom

da nije [izričito] dogovoreno da nije dozvoljeno [prodati]. Kada je dogovoreno da se ne

sme prodati, ukoliko poverilac proda, čini krađu, osim ukoliko nije tri puta pozvao

[dužnika] da izvrši potraživanje, [a ovaj je to] propustio.)

C.8.34.3.pr Imperator Constantinus Augustus ad populum: Quoniam inter alias

captiones praecipue commissoriae pignorum legis crescit asperitas, placet infirmari eam

et in posterum omnem eius memoriam aboleri. A. 326.

(Kako, između ostalih zloupotreba, lex commissoria kod pignusa postaje sve

nečovečnija, zabranjuje se [takva odredba u ugovorima] i ubuduće se ukida svako

sećanje na nju. Godine 326.)

D.47.2.55.pr Gaius liber tertio decimo ad edictum provinciale: Si pignore creditor utatur,

furti tenetur.

(Ukoliko poverilac koristi predmet zaloge, čini krađu.)

Pitanja:

1. Po čemu je pignus dobio ime? Kako se danas naziva onaj oblik zaloge koji su

Rimljani podrazumevali pod tim imenom?

2. Koje je osnovno ovlašćenje založnog poverioca, čak i kad je ono izričito ugovorom

isključeno?

3. Kakvu je odredbu u ugovoru o pignusu zabranio Justinijan?

4. Šta založni poverilac ne sme da čini?

98

Zadatak:

Pavle i Jovan, građani Konstantinopolja, su ugovorili da Jovan Pavlu da u ručnu zalogu

prsten, kao obezbeđenje za svoj dug. Takođe su ugovorili da ukoliko Jovan ne isplati

dug o dospelosti, Pavle postaje vlasnik prstena. Jovan nije isplatio dug. Koje pravo ima

Pavle?

PIGNUS - PRESTANAK

C.8.26.1 Imperator Gordianus Augustus Festo: Pignus intercidit, si novatione facta in

alium ius obligationis transtulisti nec, ut ea res pignoris nomine teneretur, cautum est. A.

239.

(Zaloga prestaje, ukoliko je učinjena novacija i nastala nova obligacija, a nije ugovoreno

da zaloga ostaje [kao obezbeđenje te nove obligacije]. Godine 239.)

D.46.3.43 Ulpianus secundo regularum: In omnibus speciebus liberationum etiam

accessiones liberantur, puta adpromissores hypothecae pignora...

(U svim slučajevima kada nešto prestaje, prestaje i ono što mu je akcesorno, kao

adpromisije, hipoteke, pignus...)

D.20.6.8.pr Marcianus liber singulari ad formulam hypothecariam: Sicut de re corporali

extincta, ita et usu fructu exstincto pignus hypothecave perit.

(Kako propadne telesna stvar, tako propada i plodouživanje, pignus i hipoteka [na njoj].)

Pitanja:

1. Kako može da se ugasi založno pravo?

99

2. Koja je posebna osobina založnog u odnosu na ostala stvarna prava (službenost i

svojinu)?

PRIOR TEMPORE POTIOR IURE

C.8.17.3 Imperator Antoninus Augustus Varo: Si fundum pignori accepisti, antequam rei

publicae obligaretur, sicut prior es tempore, ita potior iure. A. 213.

(Ukoliko si ti dobio zemljište u zalogu pre države, kako si raniji u vremenu, tako si jači u

pravu. Godine 213.)

D.20.4.2 Papinianus libro tertio responsorum: Qui generaliter bona debitoris pignori

accepit eo potior est, cui postea praedium ex his bonis datur, quamvis ex ceteris

pecuniam suam redigere possit.

(Onaj ko dobije generalnu zalogu nad dužnikovim dobrima je jači [u pravu] od onog ko

kasnije dobije [u zalogu] zemljište iz njegovih dobara, iako se i iz drugih [dobara] može

namiriti [, a ne samo iz zemlje nad kojom postoji i zaloga kasnijeg poverioca].)

Pitanja:

1. Kada se postavlja pitanje redosleda založnih poverilaca (založnih prava)?

2. Zašto se to pitanje postavlja?

PIGNUS KAO IZVOR OBLIGACIJA

D.13.7.9.3 Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Omnis pecunia exsoluta esse

debet…, ut nascatur pigneraticia actio.

(Dug mora biti u celini plaćen …, da bi nastala actio pigneraticia.)

100

D.13.7.8.pr Pomponius libro tricensimo quinto ad Sabinum: Si necessarias impensas

fecerim in servum aut in fundum, quem pignoris causa acceperim, non tantum

retentionem, sed etiam contrariam pigneraticiam actionem habebo: finge enim medicis,

cum aegrotaret servus, dedisse me pecuniam et eum decessisse, item insulam fulsisse

vel refecisse et postea deustam esse, nec habere quod possem retinere.

(Ako sam imao nužnih troškova za roba ili zemljište koje sam primio kao zalog, imaću

ne samo pravo pridržaja [retentio], nego i actio pigneraticia contraria, jer uzmimo slučaj

da sam dao novac za lečenje roba dok je bio bolestan, a on je umro, ili ako sam kuću

okrečio ili popravio, pa ona posle izgori – ja nemam šta da pridržim).

D.13.7.9.pr Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Si rem alienam mihi debitor

pignori dedit aut malitiose in pignore vrsatus sit, dicendum est locum habere contrarium

iudicium.

(Ako mi dužnik u zalog da tuđu stvar ili ako je kod zaloga prevarno postupao, treba reći

da tu ima mesto za actio [pigneraticia] contraria.)

Pitanja:

Zašto je pignus hibridna ustanova?

Koja tužba stoji na raspolaganju založnom poveriocu, a koja založnom dužniku? Šta

mogu njima da zahtevaju?

Zadatak:

Primus je uzeo od Sekundusa novac na zajam. Kao obezbeđenje dao mu je svog konja

u pignus. Šta će moći da zahteva i kojim tužbama:

1. Sekundus protiv Primusa ako mu ovaj ne isplati dug o dospelosti?

2. Primus protiv Sekundusa ako isplati dug o dospelosti, a Sekundus mu ne vrati konja?

3. Sekundus protiv Tercijusa kod koga se našao pomenuti konj?

101

4. Sekundus protiv Primusa kod koga se našao konj?

5. Primus protiv Tercijusa kod koga se našao konj?

6. Sekundus protiv Primusa ukoliko je konj bio bolestan i zarazio sve konje u

Sekundusovoj ergeli, koji su posle toga uginuli?

HYPOTHECA

D.20.2.4.pr Nerva libro primo membranarum: Eo iure utimur, ut quae in praedia urbana

inducta illata sunt pignori esse credantur, quasi id tacite convenerit: in rusticis praediis

contra observatur.

(Koristimo se onim pravilom po kome sve ono što je dovedeno i doneto na gradsko

zemljište jeste predmet zaloge, kao da je to prećutno dogovoreno. Kod seoskog

zemljišta smatramo drugačije.)

D.13.7.9.2 Ulpianus libro vicensimo octavo ad edictum: Proprie pignus dicimus, quod ad

creditorem transit, hypothecam, cum non transit nec possessio ad creditorem.

(Karakteristično je da pignusom nazivamo ono što se poveriocu predaje, a hipotekom

ono što se poveriocu ne predaje niti je u njegovoj državini.)

D.20.1.4 Gaius libro singulari de formula hypothecaria: Contrahitur hypotheca per

pactum conventum, cum quis paciscatur, ut res eius propter aliquam obligationem sint

hypothecae nomine obligatae: nec ad rem pertinet, quibus fit verbis, sicuti est et in his

obligationibus quae consensu contrahuntur.

(Hipoteka se ugovara paktom, kojim [neko] ugovara da njegova stvar dolazi pod

hipoteku, zbog nekog duga. Nije važno, kojim rečima će to biti, kao što je u onim

obligacijama koje nastaju [samim] sporazumom.)

D.20.2.2 Marcianus libro singulari ad formula hypothecaria: Pomponius libro

quadragesimo variarum lectionum scribit: non solum pro pensionibus, sed et si

102

deteriorem habitationem fecerit culpa sua inquilinus, quo nomine ex locato cum eo erit

actio, invecta et illata pignori erunt obligata.

(Pomponije piše u četrdesetoj knjizi raznih lekcija da ne samo za zakupninu, već i za

štetu koje stanar pričini svojom krivicom stanu, na ime čega se može podići tužba iz

zakupa, nastaje zaloga nad onim što je [zakupac] doneo [u stan].)

D.20.1.5.2 Marcianus libro singulari ad formula hypothecaria: Dare autem quis

hypothecam potest sive pro sua obligatione sive pro aliena.

(Međutim, hipoteka se može dati kako za svoj dug, tako i za tuđi.)

Pitanja:

1. Zbog čega je nastala hipoteka?

2. Koja su se potraživanja prvobitno njom obezbeđivala?

3. Kako nastaje pignus, a kako hipoteka?

4. U čemu je druga (osnovna) razlika između pignusa i hipoteke?

5. U čemu je razlika izmedju prava pridržaja i hipoteke?

ACTIO SERVIANA I INTERDICTUM SALVIANUM

I.4.6.7. Item Serviana et quasi Serviana, quae etiam hypothecaria vocatur, ex ipsius

praetoris iurisdictione substantiam capit. Serviana autem experitur quis de rebus coloni,

quae pignoris iure pro mercedibus fundi ei tenentur; quasi Serviana autem qua

creditores pignora hypothecasve persequuntur. Inter pignus autem et hypothecam

quantum ad actionem hypothecariam nihil interest: nam de qua re inter creditorem et

103

debitorem convenerit ut sit pro debito obligata, utraque hac appellatione continetur. Sed

in aliis differentia est: nam pignoris appellatione eam proprie contineri dicimus quae

simul etiam traditur creditori, maxime si mobilis sit: at eam quae sine traditione nuda

conventione tenetur proprie hypothecae appellatione contineri dicimus.

(Tako su servijanska i kvazi servijanska tužba, koje nazivaju i hipotekarnim, nastale iz

same pretorske jurisdikcije. Međutim, dok se servijanska koristi za stvari kolona koje su

radi obezbeđenja zakupnine zemljišta u zalozi, dotle se kvazi servijana koristi za

izvršenje [svih] pignusa i hipoteka. Između pignusa i hipoteke povodom hipotekarne

tužbe nama razlika. Naime, o onoj stvari o kojoj između poverioca i dužnika postoji

dogovor da se zalaže za dug povodom nje može da se koristi ova tužba. Razlika je u

drugim stvarima. Naime, pignusom nazivamo onaj slučaj kada se založena stvar

predaje poveriocu u državinu, naročito ako je pokretna, a hipotekom kada bez predaje

na osnovu samog golog sporazuma [nastaje založno pravo].)

Gaius, Institutiones 4.147. Interdictum quoque quod appellatur Saluianum adipiscendae

possessionis causa conparatum est, eoque utitur dominus fundi de rebus coloni, quas is

pro mercedibus fundi pignori futuras pepigisset.

(Interdikt koji se naziva Salvianum daje se radi pribavljanja državine i njega upotrebljava

vlasnik zemljišta za imovinu kolona koju mu je ovaj založio radi obezbeđenja buduće

zakupnine zemljišta.)

Pitanja:

1. Ko protiv koga podiže servijansku tužbu i šta njome zahteva?

2. Ko protiv koga podiže salvijanski interdikt i šta njime zahteva?

3. Zašto su uvedena ova procesna sredstva i zašto baš kod hipoteke?

Zadatak:

104

Petar je iznajmio stan u Rimu od Tiberija. Sa sobom je u taj stan, doneo i vredan nakit

svoje majke. Šta će se dogoditi ukoliko on ne plati zakupninu Tiberiju, a:

1. oni su se dogovorili da u tom slučaju nakit, koji je ostao u stanu, bude u zalozi za

Petrov dug?

2. Petar je predao nakit Tiberiju kao zalogu za dug?

3. oni se ništa nisu dogovorili, a nakit je ostao u stanu?

SADRŽAJ

Napomene i skraćenice...................................................................................................1

Stvar................................................................................................................................3

RES IN COMMERCIO/RES EXTRA COMMERCIUM (RES IN PATRIMONIO/RES EXTRA

PATRIMONIUM) …………………………………………………………………………………………...5

105

RES MANCIPI/RES NEC MANCIPI……………………………………………………………………...6

RES CORPORALES/RES INCORPPORALES…………………………………………………………9

Državina………………………………………………………………………………………...10

POJAM……………………………………………………………………………………………………. 12

POSSESSIO BONA FIDE / POSSESSIO MALA FIDE……………………………………………….14

POSSESSIO VITIOSA / POSSESIO NON VITIOSA………………………………………………….17

POSSESSIO EX IUSTA CAUSA………………………………………………………………………..18

INTERDICTUM UTI POSSIDETIS / INTERDICTUM UTRUBI……………………………………….20

INTERDICTUM UNDE VI / INTERDICTUM UNDE VI ARMATA…………………………………….23

Svojina…………………………………………………………………………………...…….25

KVIRITSKA SVOJINA, PROVINCIJSKA, PEREGRINSKA I PRETORSKA “SVOJINA”………….29

REI VINDICATIO………………………………………………………………………………………….31

ACTIO PUBLICIANA……………………………………………………………………………………..34

EXCEPTIO REI VENDITAE ET TRADITAE…………………………………………………………...38

ACTIO NEGATORIA……………………………………………………………………………………...39

DERIVATIVNO STICANJE (OSNOVNE OSOBINE)………………………………………………….42

MANCIPATIO……………………………………………………………………………………43

IN IURE CESSIO………………………………………………………………………………..44

TRADITIO………………………………………………………………………………………..46

TRADITIO BREVI MANU…………………………………………….……………….48

TRADITIO LONGA MANU……………………………………………………………49

ORIGINARNI NAČINI STICANJA…………………………………………………………….…………51

ACCESSIO……………………………………………………………………………..51

ACCESSIO – SATIO, IMPLANTATIO……………………………………………….53

ACCESSIO – AEDIFICATIO………………………………………………………….56

COMMIXTIO, CONFUSIO……………………………………………………………59

OCCUPATIO - RES NULLIUS, OKUPACIJA DIVLJIH ŽIVOTINJA……………..61

OCCUPATIO - THESAURUS………………………………………………………...64

OCCUPATIO – RATNI PLEN………………………………………………………...66

SPECIFICATIO………………………………………………………………………...67

STICANJE SVOJINE NA PLODOVIMA……………………………………………..70

USUCAPIO - POJAM………………………………………………………………….72

USUCAPIO – BONA FIDES………………………………………………...73

USUCAPIO – JUSTINIJANOV REŽIM…………………………………….77

USUCAPIO – IUSTUS TITULUS…………………………………………..79

USUCAPIO – TITULUS PUTATIVUS……………………………………..80

106

Stvarna prava na tuđim stvarima…………………………………………………………..83

SLUŽBENOSTI……………………………………………………………………………83

SLUŽBENOSTI – OPŠTA PITANJA…………………………………………………………..85

STVARNE (ZEMLJIŠNE) SLUŽBENOSTI………………………………………….87

LIČNE SLUŽBENOSTI………………………………………………………………..91

ZALOŽNO PRAVO………………………………………………………………………………………..94

FIDUCIA………………………………………………………………………………………….96

PIGNUS – POJAM………………………………………………………………………………97

PIGNUS - PRESTANAK………………………………………………………………………..99

PRIOR TEMPORE POTIOR IURE…………………………………………………………..100

PIGNUS KAO IZVOR OBLIGACIJA…………………………………………………………101

HYPOTHECA…………………………………………………………………………………..102

ACTIO SERVIANA I INTERDICTUM SALVIANUM………………………………………..104

107