1

Skripta iz hrvatskog jezika II. gimnazija Izradile: Ana Širinić Marija Hilje

DRŽAVNA MATURA 2011./2012. – treba vam ono pisano fontom Calibri, ono pisano Comic Sansom je višak, crvenom su bojom označena

djela za esej

1)

• prepoznati i opisati obilježja književnih rodova i

vrsta i oprimjeriti ih (= navesti primjer)

• razlikovati i analizirati lirske, epske, dramske,

književno-znanstvene i publicističke tekstove

• objasniti povijesni razvoj lirike, epike i drame

Književni rodovi: lirika, epika, drama + diskurzivni rod I. LIRIKA ili lirsko pjesništvo je književni rod koji je dobio ime prema starogrčkom glazbalu liri uz koju su se pjevale pjesme. Obuhvaća pjesništvo koje izravno i sažeto iskazuje unutarnje doživljaje, osjećaje, misli i iskustvo u odnosu prema vanjskom svijetu. Uz epiku, lirika je prvi rod koji se razvio u Staroj Grčkoj. Podjela lirike: 1. Prema temi/tematici: Misaona/refleksivna lirska pjesma – lirska pjesma u kojoj se iznosi pjesnikovo misaono iskustvo Društvena/socijalna lirska pjesma – lirska pjesma u kojoj pjesnik pjeva o siromaštvu, društvenoj nejednakosti i socijalnoj nepravdi Ljubavna/intimna lirska pjesma – lirska pjesma u kojoj pjesnik izražava ljubavne osjećaje Domoljubna lirska pjesma – lirska pjesma u kojoj se izražava ljubav prema domovini Duhovno – religiozna pjesma – lirska pjesma u kojoj pjesnik izražava religiozne misli i osjećaje Pejzažna lirska pjesma - lirska pjesma u kojoj se opisuje krajolik 2. Prema tradiciji (vrste koje postoje od antike, razvile su se u Staroj Grčkoj): Himna – pjesma uzvišena i svečana izraza posvećena nekome (ili nečemu) koga (ili što) čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja i divljenja (bogovi, domovina); primjer: Antun Mihanović, Horvatska domovina Oda – svečana pjesma u čast nekome (ili nečemu) prema kome (ili čemu) osjećamo privrženost ili ljubav; primjer: Petar Preradović, Rodu o jeziku Ditiramb – pjesma u kojoj se zanosnim tonom opisuje oduševljenje životnim radostima, primjer: Vladimir Nazor, Cvrčak

2

→ sve tri imaju isti ton = svečan Elegija – pjesma u kojoj se izražava žaljenje za nečim nedostižnim ili nepovratno izgubljenim, ima tužan ton; primjer: Franjo Ciraki, Florentinske elegije Epigram – jednostavna i duhovita (šaljiva ili podrugljiva, satirična) pjesma; primjer: Stanko Vraz, Nadriknjištvo Epitaf – nadgrobni natpis u kojem se na pjesnički način izražava odnos prema životu i smrti; primjer: zapisi sa stećaka 3. Prema obliku/formi: Pjesma u prozi – kraći prozni tekst koji sadržava elemente lirskog izraza; primjer: Fran Mažuranić, Svemir Pjesma u stihu – vezani stih = stihovi povezani rimom - slobodni/nevezani stih = nema rime 4. Prema jeziku: Dijalektalna lirika – pjesma napisana na jednom od dijalekata; primjer: Dragutin Domjanić, Ciklame, krvave ciklame

versifikacija: * silabička – ritam stvara broj slogova u stihu (npr. dvanaesterac – jedan stih se sastoji od 12 slogova) * akcenatska (tonska) – ritam stvara broj naglasnih cjelina (broje se naglašeni slogovi; u hrvatskom jeziku na jednoj riječi može stajati najviše jedan naglasak, a neke riječi nisu naglašene, već se pri izgovoru spajaju s naglašenom riječi ispred ili iza sebe) * antička (klasična) – ritam stvara broj i kombinacija stopa → stopa = kombinacija dugih i kratkih slogova (po 2 ili po 3 sloga u jednoj stopi) - npr. heksametar (heksametar = mjera od šest stopa – od toga su prvih 5 daktili (dugi, kratki, kratki), a zadnji – šesti može biti jamb (kratki, dugi) ili spondej (dugi, dugi ) II. EPIKA je cjelokupna pripovjedna književnost u stihu i u prozi. Naziv potječe od starogrčke riječi epos (= govor, pripovijest). Podjela epike: 1. Epsko pjesništvo (epika u stihu): Epska pjesma – kraće djelo u stihovima pripovjednog karaktera Ep – opširnije djelo u stihovima pripovjednog karaktera Epopeja – ako se u epu prikazuju događaji važni za cijeli narod, takav je ep nacionalna epopeja; primjer: Homer, Ilijada 2. Epska proza: a) Jednostavni oblici – prozni oblici koji oblikuju i izražavaju neku životnu pojavu, a izvorno pripadaju usmenoj književnosti :

3

Mit –vjerovanje koje na temelju mitskog iskustva najčešće govori o postanku svijeta, o bogovima, npr. grčka mitologija Legenda – priča o ljudima čiji je način ponašanja i pogled na svijet uzor takvog tipa ponašanja (temelji se na nekoj stvarnoj osobi oko čijeg se djelovanja isprepliću fikcionalne priče), npr. srednjovjekovne priče o kralju Arthuru Bajka – prozna vrsta u kojoj se isprepliću fantastični i mogući događaji; primjer: Ivana Brlić – Mažuranić, Regoč Basna – kratka prozna vrsta u kojoj su likovi životinje i stvari, a završava poukom; primjer: Ezopove, Krilovljeve, La Fontaineove basne Saga – prozna vrsta koja govori o događajima vezanim uz neku (obično vladarsku) obitelj, npr. islandske sage Vic – kratka jezična tvorevina koja izaziva smiješan dojam neočekivanim krajem Zagonetka – poseban oblik postavljanja pitanja Poslovica – izreka koja u obliku tvrdnje iskazuje nekakvo životno iskustvo b) Složeni oblici: Novela – prozni oblik kraći od pripovijetke s manjim brojem likova i užeg mjesta i vremena radnje, s obratom na kraju; primjer: Vjekoslav Kaleb, Gost Pripovijetka – prozni oblik duži od novele, a kraći od romana; primjer: Slavko Kolar, Breza Roman – dulji prozni oblik s radnjom koja obuhvaća velik broj epizoda (događaja) i likova, obuhvaća veći vremenski odsječak; primjer: August Šenoa, Zlatarovo zlato EPSKO - LIRSKE VRSTE - nije zaseban rod, već tri književne vrste koje imaju osobine i lirike (osjećajnost, stilska izražajna sredstva) i epike (pripovijedaju neki događaj): Poema: epsko – lirska vrsta u kojoj se iznosi neki događaj, ali sadrži i elemente lirskog izraza Balada: epsko – lirska vrsta tužnog raspoloženja s tragičnim završetkom; primjer: Hasanaginica (narodna) Romanca: epsko – lirska vrsta uglavnom ljubavnog sadržaja bez tragičnog završetka III. DRAMA – sva književna djela namijenjena scenskom izvođenju. Naziv je dobila prema grčkoj riječi drama, dramatos, što znači radnja. GRČKO KAZALIŠTE: Dijelovi kazališnog prostora: - theatron – gledalište - orchestra – prostor za izvođenje predstave - skene – prostor iza pozornice → kazališni tekstovi u početku su se izvodili prigodom svečanosti u čast boga vina – Dioniza – odvijale su se dvaput na godinu i trajale 3 – 5 dana → atenski su se dramatičari tada natjecali, a najuspješniji po sudu gledatelja dobivao je vijenac od bršljana → o važnosti koju su Grci pridavali tim svečanostima, govori i podatak kako bi tijekom tog vremena sve ostale aktivnosti u gradu prestajale, a i zatvorenici bi bili pušteni na slobodu

4

Podjela drame: 1.Tragedija – dramska vrsta usmjerena na uzvišene, dostojanstvene i sudbinske teme koje su općeljudske, s tragičnim završetkom. Razvila se iz svečanosti posvećenih bogu Dionizu - početku je na pozornici stajao samo zbor (kor) odjeven u jarčeve kože koji je pjevao ditirambe u Dionizovu čast → po tome tragedija (= jarčeva pjesma) dobiva ime: tragos – jarac oda – pjesma → u nekom se trenutku korovođa izdvojio iz kora i započeo s korom dijalog → to se pripisuje piscu TESPISU (nije u potpunosti sigurno) → za pojavu drugog glumca zaslužan je grčki tragičar ESHIL (6./5. st.p.K.), koji je među ostalim napisao i Okovanog Prometeja → trećeg je glumca uveo grčki tragičar SOFOKLO (5. st.p.K.), pisac Antigone → svi glumci su bili isključivo muškarci → glumci su, obzirom da su nastupali u više uloga (muških i ženskih), nosili vrlo izražajne maske – maske su bile izrađene od gipsa po mjeri glumca, a veliki otvori na ustima služili su poput megafona koji je nosio zvuk sve do zadnjih redova gledališta → da bi ih se bolje vidjelo, nastupali su u posebnoj vrsti sandala s vrlo debelim potplatima – koturni - dijelovi starogrčke tragedije:

a. PROLOG – predgovor kojeg izvodi kor – dio koji prethodi ulasku kora u orkestar, sastoji se od monologa ili dijaloga

b. PAROD – pristupna pjesma kojom kor ulazi u orkestar c. EPIZODIJ – naknadni ulazak glumca – sve što glumac govori ili čini između dviju

korskih pjesama d. STASIM – stajaća pjesma kora e. EKSOD – izlazna pjesma kora

- značajke: → Ima tragičan završetak – obično smrt tragičnog junaka koji svojom čašću i

dosljednošću predstavlja uzor gledateljima (junak je tragičan zbog tragičnog sukoba – u njemu se sudaraju dva jednako važna, opravdana principa; tragična krivnja – nesretan splet okolnosti koji dovodi junaka do tragičnog kraja)

→ uzvišen stil (izbor riječi, izraza...), pisane u stihu → cilj tragedija – katarza (pročišćenje od negativnih osjećaja uslijed proživljavanja tih

osjećaja tijekom gledanja predstave) – po Aristotelu! * muza zaštitnica tragedije – MELPOMENA (grč. melpein = pjevati) → prikazuje se u visokim sandalama kakve su nosili glumci u tragedijama, često nosi bodež i žezlo, te ima stav koji predstavlja uzvišenost tragedije kao dramskog roda Najpoznatiji pisci: Eshil (dodao 2. glumca),

5

Sofoklo (dodao 3. glumca), Antigona Euripid, (psihološki razradio likove), 2.Komedija – dramska vrsta koja posvećuje pažnju običnim i svakodnevnim temama pa i zbiljskim osobama, uz ismijavanje mana i nedostataka. Završava sretno. Primjer: Plaut, Aulularija; Marin Držić, Skup; Moliere, Škrtac → komedija se razvila iz grčkih obreda (uglavnom onih u slavu plodnosti) → teme su bile suvremene i aktualne, a likovi su imali neku izraženu manu koju se tijekom djela ismijavalo – cilj: naučiti gledatelje kakvi ne smiju biti! → i u komedijama je sudjelovao kor, ali je imao ulogu neke fantastične skupine (npr. žabe) Vrste komedije po komičnom elementu (načinu prikazivanja smiješnog): 1. komedija karaktera (prikazuje se neka određena karakterna mana, npr. škrtost) 2. komedija intrige (radnja se razvija oko neke zabune – npr.zabuna oko značenja riječi tezoro) 3. komedija konverzacije (verbalne doskočice i šale, npr. “Ne bi Variva bila, da o varenju vazda ne misliš!”) 4. komedija situacije (radnja se temelji na nakim neobičnim situacijama) Vrste humora:

1. Humor – ima se određena doza razumijevanja prema onom što se ismijava 2. Ironija – podrugljivo ismijavanje; govori se suprotno od onog što se misli 3. Satira – oštro ismijavanje i kritiziranje, bez imalo milosti (najčešća je politička satira) 4. Sarkazam – zlobno i zajedljivo ruganje ili komentiranje

5. Groteska – osobe ili predmeti se prikazuju u izobličenim, nakaznim i neprirodnim komičnim oblicima (istovremeno i tragično i smiješno) * muza komedije THALIA, prikazana s komičnom maskom u ruci 3.Drama u užem smislu – dramska vrsta koja se bavi temama iz svih područja života (teme iz svakodnevice) i raznovrsnim likovima, bez obzira na njihovo podrijetlo i životnu dob → javlja se u 19. st. (prije toga se takve teme i likovi smatraju nedostojnim opisivanja). Ne završava ni komično ni tragično. Uobičajena je razvrstavanje drama u užem smislu na psihološke, socijalne, te monodrame, radijske drame, televizijske drame i pučke drame. - primjer: Ivo Vojnović –Ekvinocijo; Milan Begović – Bez trećega IV. DISKURZIVNI ROD - diskurzivan = koji se izvodi pomoću logičkog zaključivanja, zasnovan na razmišljanju - djela koja se nalaze između znanosti i književnosti - dijele se na:

1. književno-znanstvene vrste a) esej – obrađuje različite teme iz života i znanosti kojima se pristupa znanstveno (na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje), ali se u načinu obrade ogleda i autorova osobnost i stil - tvorac eseja: Michel de Montaigne (16. st.), esej O odgoju djece

6

b) putopis – opis krajeva, ljudi i običaja o kojima, uz činjenice, autor iznosi i vlastiti stav primjer: Matija Mažuranić, Pogled u Bosnu; Antun Nemčić, Putositnice c) životopis/biografija – opis života neke osobe d) autobiografija – opis vlastitiog života e) memoari/sjećanja – autor piše o ZNAČAJNIM ličnostima koje je upoznao ili ZNAČAJNIM događajima u kojima je sudjelovao f) dnevnik – iz dana u dan kronološkim se redom zapisuju događaji, zapažanja i razmišljanja e) polemika – iznosi oštro suprotstavljanje stavova o stvarima, pojavama i djelima od općeg ili osobnog interesa 2. publicističke vrste (publicus = javni) a) feljton/podlistak – obrađuje aktualnu temu iz područja znanosti, umjetnosti, filozofije ili svakodnevnog života koja se obrađuje na duhovit način - primjer: Veselko Tenžera, Klupa – Panteon skitnice b) reportaža – novinarsko izvješće o nekoj temi na temelju obavijesti prikupljenih na terenu

2)

• prepoznati i opisati književnopovijesna razdoblja

europske (svjetske) književnosti (vremenske

odrednice, predstavnike i poetiku) od staroga vijeka do

suvremene književnosti u kronološkome slijedu

• prepoznati i opisati književnopovijesna razdoblja

hrvatske književnosti (vremenske odrednice,

predstavnike i poetiku) od srednjega vijeka do

suvremene književnosti u kronološkome slijedu

• razlikovati i usporediti poetike i estetike

književnopovijesnih razdoblja od staroga vijeka do

suvremene književnosti * književno razdoblje (epoha) → vremenski odsječak u kojem uslijed istog svjetonazora nastaju djela istih ili sličnih idejnih, tematskih, motivskih, stilskih i žanrovskih obilježja - da bi se nešto smatralo epohom, mora se pojaviti u više nacionalnih književnosti * književni pravac → kraće razdoblje od epohe, pojavljuje se u samo nekoliko nacionalnih književnosti (npr.humanizam)

7

KNJIŽEVNE EPOHE:

0. temeljna civilizacijska djela – najstarija djela svjetske književnosti koja su utjecala na razvoj i smjer razvoja vlastitih civilizacija, ali i onih koje su ih preuzele u kasnijim razdobljima, a podjednako su utjecale i na sveukupnu kasniju književnost. Ne spadaju ni u jednu epohu, izdvajaju se iz te podjele. 1. ANTIKA 12./8. st. prije Krista – 476. god. ↓ ↓ ↓ Trojanski rat Homer pad Zapadnog Rimskog Carstva

2. SREDNJI VIJEK 476. – 1492. (otkriće Amerike) - HUMANIZAM I PREDRENESANSA (pravci koji u raznim nacionalnim književnostima traju kroz 14. i 15. st.) 3. RENESANSA sredina 15. St. - 16. st. - MANIRIZAM (kratko prijelazno razdoblje s renesanse na barok) 4. BAROK 17. st. 5. KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO 18. st. 6. ROMANTIZAM 19. st. 7. REALIZAM 19. st. - NATURALIZAM 8. MODERNIZAM 19. – 20. st. 9. POSTMODERNIZAM – od 60-ih godina 20. stoljeća → OSOBINE POJEDINIH EPOHA NAVEDENE ISPOD, PRIJE AUTORA IZ TIH EPOHA

2) TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA • tumačiti Bibliju kao temeljnu knjigu europske

civilizacije (naziv, struktura, jezici i prijevodi, temeljni

tekstovi predviđeni programom)

→ Biblija spada pod TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA, OVDJE NAVEDENA SVA; BIBLIJA NAVEDENA POSLJEDNJA

I. babilonsko – asirska književnost Gilgameš - 1700. g. pr. Kr. - po strukturi ep

8

- napisan na 12 glinenih ploča – klinasto pismo – pronađen u biblioteci asirskog cara Asurbanipala - sastoji se od dva dijela: I. dio – prijateljstvo kralja Gilgameša i Enkidua koji je odgojen među divljim životinjama, a imao je nadljudsku snagu; Gilgameš i Enkidu se bore protiv nebeskog bika i Humbabe (predstavnici zla) – savladavaju ih → etički: pobjeda dobra nad zlim! II. dio – Enkidu umire – Gilgamešova žalost za poginulim prijateljem – razmišlja o smrtnosti i nastoji postati besmrtan – pronalazi travu besmrtnosti, ali mu je zmija ukrade – želi od Enkiduove sjene saznati tajnu života i smrti, koju ne saznaje i umire u svojoj palači, nakon što je proživio život u kojem je sagradio grad → poruka: ne možemo izbjeći smrt, ali možemo proživjeti ispunjeni život (tako da nešto gradimo i ostavimo iza sebe) - u djelu se nalazi tekst koji je identičan priči o biblijskom potopu (izmijenjeni detalji – golub → gavran itd.) II. arapska književnost Tisuću i jedna noć - zbirka pripovijedaka - perzijska kraljica Šeherezada svom mužu (perzijskom kralju Šahrijaru) 1001 noć priča priče prekidajući ih na najzanimljivijem dijelu kako bi izbjegla sudbinu prethodnih kraljevih žena koje je ubijao kad bi mu dosadile - sadrži priče o Sinbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i 40 hajduka ... Kur'an arap. al'Qur'an – ono što je za čitanje, recitiranje → 7. st. nakon Krista - sveta knjiga islama (muslimana) - sadrži Alahove riječi koje je anđeo Gabrijel (Đibriel) diktirao proroku Muhamedu - sastoji se od 144 sura (poglavlja) poredanih od duljih prema kraćima! (otprilike 6,5 000 ajeta (rečenica)) - na početku poglavlja nalaze se bismile (zazivi božje milosti) - pisan ritmičkom prozom, bujnim i metaforičkim stilom - jezik Kur'ana postao normom i uzorom klasičnog arapskog * Jahve → Alah; Adam → Adem itd.

9

III. indijska književnost Vede (= znanje) - nastajale 16. – 6. st. pr. Kr. - svete staroindijske knjige → 4 zbirke (samhite) stihova i proze - dijeli se na: Rgveda – najstarija, najvažnija i najopsežnija samhita → himne – 10 knjiga Samaveda Jadžurveda Atharvaveda – magične formule - kasnije Vedama dodane i Brahmane – prozni komentari i obredni propisi - posljednji je dio prozna zbirka filozofskog i teološkog karaktera – Upanišade („Tajne nauka“) iliti Vedanta („Konac vede“) Ramajana - nastajao od 6. st. pr. Kr. do 2. st. - staroindijski ep - po predaji ga spjevao pjesnik Valmiki - jezgru djela čini ep o borbama božanskog junaka i kralja Rame protiv demonskog boga Ravane koji mu je ukrao ženu Situ Mahabharata - dosl. prijevod: veliki rat među Bharatama - nastajao od 4. st. pr. Kr. do 4. st. - staroindijski ep - po predaji ga napisao slijepi Vjasa - najopsežnije djelo svjetske književnosti (200 000 stihova, 18 knjiga) - ratnički ep o ratu između Pandava i Kaurava, sukobljenih vladarskih kuća u plemenu Bharata - umetnuti epovi i epizode, npr. Pjesma o kralju Nali – ep u 26 pjevanja, pisan šesnaesteračkim dvostisima, najbliži europskom ukusu - kasnije umetci filozofskog karaktera Bhagavadgita ili Pjesma o božanskome → najbitniji dio! Pančatantra (= petoknjižje) - 3. st. pr. Kr. - indijska zbirka pripovijedaka u 5 knjiga prožeta poučnim stihovima – petoknjižje! - osnovna priča: o glupim sinovima kralja Amarašaktija koje mudrac Višnušarman pomoću priča uči o umjetnosti vladanja

10

IV. hebrejska književnost Tora - sveta knjiga Židova (doslovce = „nauka“, „uputa“, „zakon“) - židovska Tora je isto što i kršćanski Stari zavjet, osim što Stari zavjet sadrži nekoliko knjiga više → Židovi birali samo tekstove na hebrejskom jeziku – podijeljena je na 5 dijelova (kao i Stari zavjet): Knjiga Postanka Knjiga Izlaska Levitski zakonik Knjiga Brojeva Ponovljeni zakon - napisao ju Mojsije kroz proces božanskog nadahnuća – otkriće Tore Mojsiju se dogodilo na brdu Sinaj Talmud - 2. st. – 6. st. - filozofski komentari i tumačenja Tore, religiozno – moralni zakonik - dvije verzije: babilonski Talmud (opširniji, prihvaćen – 5. st.), jeruzalemski ili palestinski Talmud (opsegom manji, nije prihvaćen – 4. st.) - sastoji se od dva dijela: Mišna – najraniji sačuvani rabinski tekst – zapisano usmeno židovsko pravo Gemara – rabinski komentari Mišne - sačuvan samo jedan potpuni rukopis iz 1343. g. Biblija – pripada hebrejskoj književnosti - nastajala 11. st. pr Kr. – 1. st. n. K. - naziv: po imenu feničke luke Biblos → prvobitno Grci preuzeli taj naziv za knjigu općenito (he biblos – knjiga; ta biblia – knjižice) - prijevodi Biblije: a) Septuaginta ili Prijevod sedamdesetorice - prijevod Starog zavjeta na grčki nastao 3. – 2. st. pr. Kr b) Vulgata ili Prijevod Sv. Jeronima - nastao između 383. i 406. g. → papa poslao sv. Jeronima u Betlehem za kaznu → preveo čitavu Bibliju na latinski jezik koji je tada bio svima poznat, običan (po tome i naziv prijevoda: vulgaris = običan) - na ovom se prijevodu temelje gotovo svi europski prijevodi do danas c) 1831. g. Matija Petar Katančić – prvi cjeloviti tiskani prijevod Biblije na hrvatski j.

11

- dijeli se na: I. Stari zavjet (11. st. pr. K. – 1. st.) - 46 knjiga - većinom hebrejski jezik, manji dio aramejski (Poglavlja Daniela i Ezre), najmlađe knjige grčki (Knjiga mudrosti, II. makabejska) - dijelovi Starog zavjeta: a) Petoknjižje (= Tora = zakon) - predaja većinu toga pripisuje Mojsiju Knjiga Postanka (Genesis) - židovske predaje od onih o stvaranju svijeta, svemira i prvih ljudi, do priče o općem potopu; općeljudska pitanja o čovjekovoj sudbini, odnosu čovjeka i Boga, dobra i zla, života i smrti; predaje iz života židovskog naroda, počevši od njihova praoca Abrahama pa do odlaska Židova u Egipat Knjiga Izlaska (Exodus) - druga knjiga – s vjerskog stajališta najvažnija - vezana uz povijesni lik Mojsija - Mojsijev život i bijeg Židova iz Egipta (izlazak iz egipatskog ropstva); sklapanje Sinajskog saveza (Mojsije od 12 plemena stvorio jedan narod – vodio ; prikaz svih propisa i vjerskih obreda Levitski zakonik Knjiga Brojeva Ponovljeni zakon b) Povijesne knjige - tu spada i Judita - jedan od najmlađih djelova Biblije - izmišljena fabula smještena u sklop povijesnih zbivanja iz 6. st. pr. Kr. - jedan od najdramatskije koncipiranih i literarno najzaokruženijih biblijskih proznih tekstova s lirskim umetcima - napisana na hebrejskom ili aramejskom, a do nas stigla u grč. prijevodu - zbog izmišljenih povijesnih i zemljopisnih podataka, ne ulazi u židovski kanonski tekst Biblije c) Psalmi - pjesme za pjevanje uz glazbenu pratnju - najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije - 150 pjesama različita karaktera: hvalospjevi ili himne, tužbalice, zahvalnice, pokorničke, liturgijske, hodočasničke, poučne i proročke - pripisuju se kralju Salomonu i njegovom ocu kralju Davidu - pisani biblijskim versetom – utjecao na stvaranje slobodnog stiha u modernoj poeziji

12

d) Mudrosne knjige npr. Pjesma nad pjesmama - najljepše djelo ljubavne poezije starog Istoka - predaja ga pripisuje kralju Salomonu (graditelj jeruzalemskog hrama!) - u današnjim izdanjima tekst podijeljen na: Prvi susret Uzajamna ljubav raste Zaručnicu dovode zaručniku Zaručničina ljubav na kušnji Pristalost i radosti zaručnice proslov: Čežnja za zaručnikom epilog: Pobjeda i trajnost ljubavi - razna tumačenja forme: zbornik narodnih ljubavnih pjesama, zatvorena lirska zbirka, dramski fragmenti, lirski dijalog - razna tumačenja sadržaja: ljubav zaručnika i zaručnice ili alegorijski – ljubav između Jahve i izabranog naroda, tj. Krista i Crkve e) Proroci ili Proročke knjige II. Novi zavjet (u 1. st.) - 27 knjiga - grčki jezik - priznaju ga samo kršćanske crkve -djelovi Novog zavjeta: a) Evanđelja - novozavjetne povijesne knjige u prozi koje prikazuju znamenite događaje iz života i djelovanja Isusa Krista evanđelje je grč. riječ za „blagovijest“, „radosnu vijest“ - evanđelisti: Matej – najsustavniji i najpregledniji – najstarije – aramejski j. Marko – najbliži pučkom pristupu i iskazu – grčki j. Luka – povijesno najkritičniji i stilski najuglađeniji – grčki j. Ivan – najkontemplativniji i najpoetskiji – grčki j. - prva tri evanđelja zovu se sinoptička (= usporedna, najsličnija su) *parabole – Isusove priče koje se temelje na usporedbama – na kraju priče poruka b) Djela apostolska c) Poslanice apostola d) Apokalipsa ili Otkrivenje Ivanovo

13

4) ANTIKA (starogrčka i rimska književnost) • interpretirati: Homer : Ilijada, Odiseja; Sofoklo : Antigona, Kralj Edip • interpretirati: Plaut: Škrtac; Vergilije: Eneida

ANTIKA

- naziv dolazi od latinskog antiquus = star, starinski, drevan. U osnovnom značenju, odnosi se na kulture stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem (druge nac. književnosti u tom vremenskom razdoblju ni ne postoje)

- antika je razdoblje u umjetnosti koje je trajalo otprilike 9./8. st. pr. n. e. (Homerovi epovi) - 476. g. naše ere (pad Zapadnog Rimskog Carstva).

- svjetonazor: - hedonizam - uživanje u zemaljskom životu → posljedica njihovog vjerovanja po kojem nakon smrti svi odlaze na isto mjesto (Had = podzemlje), neovisno o djelima koja su činili za života - epikureizam (Epikur – grč. filozof) – postići sreću na ovom svijetu - skepticizam – sve istražiti vlastitim razumom - optimizam – vedar pogled na svijet

- ANTIČKA KNJIŽEVNOST - zbog svoje starosti i uzornosti, antičku književnost još nazivaju i klasičnom književnošću. Antička (klasična) književnost dijeli se na grčku i rimsku književnost.

GRČKA KNJIŽEVNOST 1.Pretklasično (arhajsko) razdoblje: 9./8. st. prije n. e. – 450. g. prije n.e. – pišu se epovi i lirske pjesme, lirika se prenosila usmenim putem, lirske pjesme su se pjevale i pratile glazbom * grč. aodios – pjevač, grč. rhapsodos – pjevač → aedi i rapsodi recitirajući i pjevajući prenose tadašnju knjiž. HOMER (epovi Ilijada, Odiseja) - najznačajniji epičar tog razdoblja je Homer, a njegovi epovi Ilijada i Odiseja su među najpoznatijim djelima, ne samo antike, nego književnosti uopće

→ ne zna se kad je živio – povjesničar Hesiod zapisao da je Homer bio njegov suvremenik (znači 9. / 8. st. pr. Kr.)

→ homer na grč. znači slijepac → upitno je li mogao sam napisati te epove ili je to skup niza usmenih pjesama –

homersko pitanje: a.) unitaristi – tvrde da je to napisao jedan čovjek b.) pluralisti – tvrde da su ti epovi plod nekolicine autora (npr. u Odiseji – nekoliko

različitih narječja, neki dijelovi stariji, asocijacije na usmenu knjiž.)

14

ILIJADA (ep) • junački ep pisan heksametrom (vrsta stiha, sastoji se od 6 stopa – 5 daktila i 1

jamb) • cca. 15 500 heksametara – naknadno ep podijeljen na 24 poglavlja prema

broju slova grč. alfabeta • Ilij = Troja • o Trojanskom ratu (12 st. g. pr. Kr.) - zadnjih 51 dan desetogodišnjeg rata

sadržaj i likovi: • među Ahejcima (Grcima) ističu se braća Menelaj i Agamemnon, tesalski kralj

Ahilej i Odisej, a među Trojancima Prijam i njegovi sinovi Paris i Hektor • povod rata – Parisova otmica Menelajeve žene Helene • u središtu radnje: Ahilejeva srdžba (Ahilej – Grk, polubog, silno snažan) →

Agamemnon mu oduzeo robinju Briseidu u koju se zaljubio pa se Ahilej naljutio i ne želi ići u bitku (bez njega gube)

• njegov prijatelj Patroklo ide umjesto njega u rat, s njegovim štitom i mačem, ubija ga glavni trojanski junak Hektor (sin kralja Troje i Parisov brat, za razliku od Ahileja nije polubog)

• Ahilej se razljuti zbog Patroklove smrti i ubija Hektora u borbi – uzrujan zbog prijateljeve smrti, osvećuje se na Hektorovom mrtvom tijelu vozeći ga danima zavezanog za kola oko zidina Troje – uzrujani su i Grci i Trojanci jer bogovi zahtijevaju dostojan pokop – Ahileja majka boginja Tetida nagovara da popusti – popušta i predaje Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu – opis pogrebnih svečanosti → ne opisuje se sam pad Troje! - djelo počinje pripovijednim postupkom in medias res (u središtu radnje, odnosno najbitnijim događajem) – Ahilejevim bijesom zbog oduzimanja robinje, nakon čega odbija poći u borbu (to se dogodilo 51 dan prije kraja Trojanskog rata) - radnja se usporava (retardira) retrospekcijom (povratak u prošlost), digresijama (skretanja od glavnog toka radnje), epizodama (veće, zaokružene digresije), detaljnim opisima - u prvom se stihu nalazi invokacija i najava teme: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina“

ODISEJA (ep) • ep pisan heksametrom (oko 12 000 stihova); mlađi i kraći spjev u 24 pjevanja

sadržaj i likovi: • prati što se dogodilo Odiseju nakon Trojanskog rata – Odisej je bio grčki junak,

kralj Itake, on je na kraju razrješio Trojanski rat (osmislio Trojanskog konja – poznat po lukavosti)

• u središtu radnje: Odisejev povratak na rodnu Itaku koji traje 10 g., radnja započinje na 41. dan pred povratak (prethodnih 10 godina lutanja opisuje se kasnije retrospekcijom) → radnja započinje in medias res

15

• iako ga kod kuće nema već 20 g., vjerna žena Penelopa ga čeka (postala simbolom odanosti i vjernosti), ne želeći popustiti brojnim proscima koji žele njenu ruku (a time i poziciju kralja Itake)

• prva tri pjevanja nazivaju se Telemahija - po Odisejevom sinu Telemahu koji kreće u potragu za ocem (40-ak dana pred Odisejev povratak na Itaku)

• Odisej razljutio bogove jer nije pokopao mrtvog mornara na svom brodu (to saznaje kad se spusti u podzemlje - Had), a Posejdon, bog mora, je ljut na njega jer je ranije ubio njegovog sina, kiklopa Polifema, ubodom koplja u oko. Zbog toga mu 10 godina šalje oluje na moru koje ga bacaju na razna mjesta prepuna opasnosti, ali ih Odisej uspijeva izbjeći zahvaljujući svojoj lukavosti:

• čarobnica Kirka (pretvorila njegove mornare u svinje, Odisej ih oslobađa), sirene (privlače svojim pjevom mornare i njihove brodove na stijene na koje se nasuču i potom ih pojedu, Odisej naredio mornarima da začepe uši, a sebe dao svezati za jarbol), Skila i Haribda (morske nemani koje vrebaju u uskom morskom tjesnacu) – o tim epizodama saznajemo iz Odisejevih usta – prepričava svoj povratak na dvoru Nausikajinog oca Alkinoja (blizu same Itake)

• konačno dolazi do Itake – prvo se želi prikriti da izvidi situaciju (prerušava se u prosjaka) – otkriva se napinjanjem luka kojeg nitko drugi nije mogao napeti i ubija prosce, dobije oprost njihovih očeva i zasjeda na prijestolje Itake

• radnja se razvija na dva plana: pomorski (Odisejeve dogodovštine na moru – priča ih na dvoru feačkog kralja Alkinoja) i mirnodopski (događaji na Itaci prije i nakon Odisejeva povratka)

- uz invokaciju i najavu teme, česta stilska figura su i stalni epiteti = uz nečije se osobno ime često nalazi isti epitet (npr. Feb Apolon, brzonogi Ahilej...) * bogovi imaju ljudske osobine → antropomorfizirani su - besmrtni, ali tjelesno i psihički slični ljudima – pomažu miljenicima, i napadaju neprijatelje

književni postupci tipični za epiku:

- radnja počinje in medias res (počinje s najbitnijim događajem) - svi epovi počinju invokacijom (Ilijada: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja…) – zazivanje bogova kako bi pjesniku dali nadahnuće i pomogli mu napisati njegovo djelo - najava teme (Ilijada: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja… - tema: Ahilejeva srdžbas) i katalog – kratki popis bitnijih događaja o kojima će se pripovijedati - postupci usporavanja radnje = postupci retardacije: - detaljizirani opisi – npr. cijelo jedno pjevanje posvećeno opisivanju Ahilejevog štita - retrospekcija – pogled u prošlost - anticipacija – pogled u budućnost (kroz snove, proročanstva...) - digresije – udaljavanje od osnovnog toka radnje (npr. u Ilijadi – opis štita, retrospekcije…) - epizode – kraće zaokružene cjeline (Odiseja – boravak kod Kirke…)

→ Homer – uzor svim kasnijim piscima epova – imitiraju i stil i knjiž. postupke

16

HESIOD– otac genealoškog i didaktičnog epa: autor kraćih spjevova Postanak bogova ili Teogonija, Djela i dani

-najznačajniji liričari: 1. melika (lirika koja se izvodila uz glazbenu pratnju), dijeli se na monodijsku (jednoglasnu) i korsku (višeglasnu) – slično onome što danas zovemo lirikom a) monodijska melika: ALKEJ (pjesma Lađi) 7./6. st. pr. Kr., s otoka Lezba alkejska strofa – dva jedanaesterca, jedan deveterac, jedan deseterac

(katreni) – popularnost duguje Horaciju alegorijska patriotska pjesma Lađi – uspoređuje stanje u državi s brodom

u oluji; također predočuje i čovjeka kada se nađe u životnoj buri utjecaj na rimsku liriku i pjesnike europskog romantizma

SAPFA (pjesma Ljubavna strast ) 7./6. st. pr. Kr, s otoka Lezba safička strofa – tri jedanaesterca, jedan peterac (katreni) – kasnije

popularna u srednjovjekovnom latinskom crkvenom pjesništvu pjesma Ljubavna strast – o ljubomori; o nemogućnosti upravljanja vlastitim

tijelom kad je čovjek zaljubljen; himna Afroditi Sapfa poznata po svojim epitalamijima = svadbene pjesme

ANAKREONT (pjesma Pijuckajmo ) 6. st. pr. Kr. anakreontika (ili epikurejska poezija) – kratke, vedre pjesme o životnim

užicima Pijuckajmo – uspoređuje barbarsko pijančevanje s otmjenim pijuckanjem

(preferira ovo drugo – služi veselju, uz razgovor i pjevanje, a nije samo sebi svrha); Iskren sam

b) korska melika:

PINDAR (pjesma Pjesnik o ratu) → korska lirika (za više glasova) 6./5. pr. Kr. Pjesnik o ratu – rat zagovaraju oni koji nisu nikad u njemu sudjelovali (oni

koji jesu, znaju da je rat zlo) – uzvišen stil

17

poznat po epinikijima – odama u čast pobjednika sportskih natjecanja (npr. Olimpijske igre)

2. recitativni oblici = lirika koja se recitirala – vrste: elegije i jambi 2.Klasično razdoblje: 450.g.prije n.e. – 323. g.prije n.e. - središte kulture je Atena, dominiraju dramske vrste - tragedija i komedija - najpoznatiji tragičari su: ESHIL (tragedija Okovani Prometej ) – dodao 2. glumca (prvog glumca je iz kora izdvojio Tespis, čime je stvorena mogućnost dijaloga – tako je iz zborskog pjevanja ditiramba u čast bogu Dionizu stvorena tragedija)

→ 6./5. st. pr. Kr. → 7 tragedija sačuvanih (iako napisao oko 90-tak drama – 70 tragedija i 20

satirskih igara) – Sedmorica pod Tebom, Okovani Prometej, Perzijanci, Pribjegke,trilogija Orestija (Agamemnon, Žrtva na grobu ili Hoefore, Eumenide)

→ autor trilogije o Prometeju Okovani Prometej, Oslobođeni Prometej (sačuvan fragmentarno), Prometej vatronoša (izgubljen)

→ smanjio ulogu kora, pojačao značenje dijaloga – ali radnja jednostavna i statična, koncentrirana oko titanskih likova s još uvijek velikom ulogom korskih partija – herojski likovi junaka nisu obični ljudi, već idealizirana bića

OKOVANI PROMETEJ (tragedija) → Prometej – simbol vječne potrage za znanjem, simbol čovjekove pobune i

otpora protiv tiranije → radnja se događa između Hefestova pribijanja Prometeja o stijenu i

Prometejeve konačne propasti → Prometej razapet između ljudi (ljudima darovao vatru – njegova tragična

krivnja!) i bogova (prekršio Zausovu volju, pobunio se protiv vlasti i tiranije – njegova herojska vrlina!)

→ tragičan završetak: Prometej kažnjen time što je prikovan za stijenu, a orao mu kljuje jetru – očekuje ga i strašnija kazna jer ne želi otkriti Zeusu tajnu koja bi trebala prouzročiti Zeusovu propast

18

SOFOKLO (tragedije Antigona, Kralj Edip) dodao 3. glumca (Tespis izdvojio 1. glumca iz kora, Eshil dodao 2. glumca) - povećava broj koreuta (članova zbora) s 12 na 15

→ 5. st. pr. Kr. → 7 sačuvanih tragedija (napisao ih 123) – Ajant, Filoktet, Trahinjanke, Kralj Edip, Edip

na Kolonu, Elektra, Antigona → stvara defomotovnu formu grč. tragedije – pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga,

smanjuje partije (dionice) kora – piše prve sadržajno nepovezane trilogije → gl. likovi - ljudi kakvi bi trebali biti – nisu više titanske ličnosti kojima upravljaju usud i

volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini

ANTIGONA (tragedija u 7 činova) → Edip za sobom ostavlja dvije kćeri (Antigona i sestra joj Izmena) i dva sina (Eteoklo i

Polinik)– sinovi se ubiju u borbi za prijestolje, te Tebom vlada ujak Kreont koji odlučuje pokupati onog nećaka koji je branio Tebu (Eteoklo), a ne pokopati onog koji ju je napadao (Polinik)

→ – radnja počinje kad Antigona, usprkos Kreontovoj zabrani, odlazi pokopati brata Polinika – sukob između božjih (zastupa ih Antigona) i ljudskih (zastupa ih Kreont) principa – Kreont je osuđuje na smrt, iako je zaručena za njegovog sina i narod je podržava

→ prije nego se predomisli (vrač Tiresija mu govori da će ga snaći nesreća ako ubije Antigonu) i Antigona i Hemon se ubijaju, a nakon njih i Hemonova majka (Kreontova žena Euridika) – Kreont ostaje živ, ali je moralna pobjednica Antigona

→ osnovni sukob: između ljudskih i božjih principa → Tragični junak: Antigona (moralna, časna, požrtvovna, dosljedna u svojim odlukama)

→ Izmena – primjer nedosljednosti (u početku odgovara Antigonu od pokopa, kad Antigonu uhvate, Izmena zbog grižnje savjesti govori da je i ona pomagala pri ukopu), Kreont – također nedosljedan u svojim odlukama (zbog straha od božje kazne se predomišlja pred kraj, ali bude prekasno)

→ Tragična krivnja: Antigona se nađe u situaciji da mora odlučivati hoće li ili ne pokapati vlastitog brata

→ Tragičan kraj: Antigonina nezaslužena kazna (zatočenost u pećini) i smrt (samoubojstvo)

KRALJ EDIP (tragedija u 6 činova)

→ Edip pokušao izbjeći proročanstvo (da će ubiti oca i oženiti majku – Edipov kompleks), ali napravi upravo kako je prorečeno (nije znao da je usvojen, usvojitelje smatrao pravim roditeljima i pobjegao od njih kako bi izbjegao proročanstvu te putem slučajno ubio pravog oca i oženio pravu majku s kojom je dobio četvero djece – Antigona, Ismena, Eteoklo, Polinik ); kad sazna istinu, sam sebi iskopa oči i odlazi lutati svijetom - tragični junak: Edip – po osobinama poput časti i moralnosti, tragičnoj krivnji (nesretan splet okolnosti u kojima se nađe tragični junak bez svoje krivice; ovdje: ne znajući ubija oca i ženi majku) i tragičnom kraju (kraj u kojem tragični junak bude nepravedno (bez prave krivice) kažnjen; ovdje: Edip sam sebe osuđuje na sljepoću i život prosjaka)

19

3.Helenističko razdoblje- širenje grčke kulture, stapanje s orijentalnom kulturom (osvajanja Aleksandra Velikog)

a) aleksandrijsko razdoblje – 323.g.prije n.e. – 30. g. prije n.e. - najpopularniji su epigrami, a pojavljuje se i pastirska pjesma, te epilij (kratka vrsta koja je zamijenila ep) b) rimsko(carsko) razdoblje – 30. g. prije n.e. – 6. st. nakon n.e. - grčka književnost u okvirima rimske države, roman postaje sve popularniji

RIMSKA KNJIŽEVNOST 1. Prvo/uvodno razdoblje – do 240. g. prije n.e. - dominantna usmena književnost, poezija ima obrednu ulogu 2. Arhajsko razdoblje – 240. g. prije n.e. – 80. g. prije n.e. PLAUT (komedija Škrtac) - procvat komedije - poznati komediograf: Plaut (Aulularija/Škrtac/Komedija o ćupu, Hvalisavi vojnik, Sablasti, Sužnji, Grubijan, Blizanci... )

→ 3./2. st. pr. Kr. → autorstvo 21 komedije → pisao po uzoru na noviju grčku komediju (Menadar) i pučke komedije → teme iz svakodnevnog života → uvodi likove običnih građana (izražavaju se kao predstavnici sredine kojoj pripadaju) → nema uzvišen stil → uvodi tipične likove (npr. hvalisavi vojnik, škrti starac koji se zaljubljuje u mlade

djevojke, lukavi rob...) – uvijek isti likovi s istim karakternim osobinama koji se pojasvljuju u svim komedijama, ali je uvijek jedan u središtu, odnosno glavni lik (kasnije se ti likovi javljaju kod gotovo svih komediografa)

→ plautovska komedija – podrazumijeva komediju situacije nastalu pod grč. utjecajem - grč. kostimi, grč. ambijent ( što se naziva fabula palijata)

ŠKRTAC (komedija)

→ škrti starac Euklion nalazi ćup sa zlatom u kućnom ognjištu, zakopa ga i strepi da će mu ga netko ukrasti (postaje sve paranoičniji) – svima se predstavlja kao siromah

→ dolazi do zabune kad mladić Likonid, zaljubljen u njegovu kćer Fedru, u namjeri da isprosi njezinu ruku govori o njoj kao o blagu (tehnika quid pro quo – kada jedan lik misli na jedno, a drugi na drugo - zabuna)

→ škrtac je želi udati za bogatog starca Megadora koji ne traži miraz (Likonid traži miraz, ali se Likonid i Fedra iskreno vole)

→ Likonidov sluga Strobil krade Euklionu novac → na kraju škrcu biva vraćen ćup koji mu je ukraden, a zauzvrat on pristaje udati kćer za

mladića kojeg ona voli (Likonida), a Likonid za nagradu oslobađa roba Strobila → sretan kraj (po tome i po komičnim elementima je ovo komedija po vrsti)

20

→ kasnije – Marin Držić u renesansi (16. St.) piše komediju istog sadržaja pod nazivom Skup, a u klasicizmu (18. St.) Moliere piše komediju Škrtac

3.Zlatno razdoblje – 80.g.prije n.e. – 14.g. nakon n.e. - najveći uspon rimske književnosti - epovi ( Lukrecije, Vergilije, Ovidije), elegija i epigram (Katul), ljubavno pjesništvo (Katul, Propercije, Tibul, Ovidije), satire i poslanice (Horacije), proza (povjesničari Cezar, Salustije i Livije, govornik Ciceron) Publije VERGILIJE Maron (ep Eneida)

→ 1. st. pr. Kr. → Bukolike (pastirske pjesme – ekloge – sastavljene po uzoru na grč. pjesnika Teokrita) → Georgike (ep o ratarstvu, voćarstvu, stočarstvu i pčelarstvu – didaktično!) → pripadao književnom krugu Gaja Mecenata (od njega potiče pojam mecena)

ENEIDA (ep)

- ep o Eneji, praocu grada Rima → piše po uzoru na Homerove epove (književne tehnike i postupci – heksametar,

invokacija, in medias res…) → 12 pjevanja podijeljenih na 2 dijela (prvi dio (6 pjevanja) – podsjeća na Odiseju po

opisu Enejinog putovanja morem, drugi dio (zadnjih 6 pjevanja) – na Ilijadu po opisu Enejinih bitki sa stanovnicima italske zemlje) – najveći ep rimske književnosti

→ Vergilije namjerava proslaviti rimski narod i cara Augusta povezivanjem njihove povijesti s grčkom kulturom (preko Enejinog lika)

→ – nakon razrušenja Troje, Trojanac Eneja uspjeva pobjeći i nakon dugog lutanja i niza epizoda (npr. veza s kraljicom Didonom (Kartaga) koju prekida nakon proročkog sna u kojem mu bogovi govore da je njegova dužnost osnovati rimsku državu, zbog čega se ona ubija; npr. silazak u podzemni svijet) dolazi na italsko tlo, na ušće Tibera i moli kralja Latina da osnuje novi grad i da se oženi njegovom kćerkom Lavinijom – nakon niza borbi s Lavinijinim bivšim zaručnikom Turnom, ostvaruje svoju zamisao i osnuje rimsku državu

→ To je rimski nacionalni ep, budući da objašnjava postanak njihove države i kulture → Vergilije postao uzor kasnijim piscima epova

- lirika: Gaj Valerije KATUL (pjesme Jadni Katule – pjesnik se obraća sam sebi i ohrabruje se u namjeri da zaboravi ljubavnicu koja ga je napustila iako je vidljivo da ju još uvijek voli, Lezbiji)

→ 1. st. pr. Kr.

21

→ zbirka od 116 pjesama – najvećim dijelom kratke lirske pjesme – posvećene njegovoj prevrtljivoj i pokvarenoj ženi Klodiji koju naziva Lezbijom (u čast pjesnikinje Sapfe)

→ većinom ljubavna tematika → utjecao na europske romantičare → pripadnik grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u

aleksandrijsku prozu Kvint HORACIJE Flak (pjesma Lidiji – u dijaloškoj formi, razgovor između dvoje bivših ljubavnika koji se još uvijek vole i odlučuju ponovno pokušati)

→ 1. st. pr. Kr. → u Mecenatov krug uveo ga Vergilije → pisao Satire i Epode (oštrije satirične pjesme) → zbirka lirskih pjesama Pjesme (Carminae)

Poslanica Pizonima/ Ars poetica /Pjesničko umijeće – problem oblikovanja umjetničkog djela – bit svakog pjesničkog djela je sklad u pjesničkom jeziku, kompoziciji i oblikovanju likova * prije njega – Aristotelova Poetika - priče: Publije OVIDIJE Nazon (zbirka pripovjedaka u stihu Metamorfoze)

→ autor i zbirke elegija Ex Ponto (Pisma s Crnog mora) i Tužaljki (Tristia) – napisana u progonstvu – August ga protjerao iz Rima zbog nepoštivanja društvenih normi; najplodniji rimski pjesnik, pisao pjesme, ljubavna pisma, kalendar rimskih svetkovina, lascivno-didaktički ep Ljubavno umijeće

METAMORFOZE → zbirka od 250 priča iz mitologije koje sadrže neku preobrazbu

(metamorfozu) u 15 knjiga → npr. Piram i Tizba – dvoje ljubavnika koji ne smiju biti zajedno pa se

ubijaju i združuju se nakon smrti – iz njihovih grobova izrasta drvo duda koje ih povezuje

→ javljanje pojma „paničan strah“ (strah od ružnog boga Pan) 4. Srebrno razdoblje – 14.g. – 117. g. - javlja se basna (Fedro) i epigram (kratka šaljiva pjesma) - satira (Juvenal), roman (Petronije – roman Satire), povijest (Tacit), filozofski esej i tragedija (Seneka)

22

- epigrami: Marko Valerije MARCIJAL, npr. Tri epigrama – u kojima vrijeđa pjesnike svog vremena

→ 1. st. nakon Krista! → rođen u Španjolskoj, a onda tek došao u Rim → ostavio 10 knjiga epigrama

4. Razdoblje propadanja – 117.g. – 476.g. - oponašanje grčkih pisaca 5) SREDNJI VIJEK

• poznavati tekst Bašćanske ploče te objasniti važnost

Bašćanske ploče za hrvatsku kulturu

HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST

→ traje od 8. do kraja 15.st. – kao početak se uzima 8.st. jer se pretpostavlja da je u to

doba bilo tekstova, iako ništa nije sačuvano; krajem 15.st. dolazi do humanističko-renesansnog preobražaja

- U 7. st. Hrvati dolaze na prostore današnje Hrvatske, prihvaćaju kršćanstvo, latinski

jezik kao službeni i pismo latinicu

- Ćiril & Metod dolaze na poziv moravskog kneza Ratislava na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće širiti kršćanstvo među Slavenima

- U 9. st. protjerani Metodovi učenici dolaze na ove prostore i donose staroslavenski jezik/općeslavenski/crkvenoslavenski (umjetno stvoren jezik, izmišljen kako bi se svi Slaveni mogli sporazumijevati – kao osnova mu poslužio bugarski govor iz okolice Soluna; redakcije staroslavenskog jezika → npr. hrv. redakcija (elementi čakavskog govora), češka redakcija... – spontane pogreške, tj. elementi narodnog jezika koji se ubacuju u staroslavenski) i pismo glagoljicu (40 znakova) → jezik i pismo prvih hrvatskih pisanih spomenika

- prvi stvarni dokumenti o postojanju slavenskog bogoslužja i glagoljice potječu iz 925. – 926. g. (papinska pisma, zaključci splitskih Crkvenih sabora)

- nakon početnih protivljena Rima, poslije dvaju papinskih odobrenja slavenskog bogoslužja (1248. i 1252.) u 13.st. nastupa preokret u razvoju glagoljice i glagoljaške pismenosti u Hrvata – dolazi do književne i jezične obnove koju prati oblikovanje

23

novog tipa glagoljice – od oble glagoljice nastaje hrvatski tip glagoljice – uglata glagoljica.

- U 12. st. iz Bugarske (tamo se sklonili protjerani učenici Konstantina Filozofa Ćirila i

njegovog brata Metoda) prodire i pismo ćirilica koja na ovim prostorima zadobiva posebna obilježja → hrvatska ćirilica/bosančica

- već u 14.st. zabilježeno je ime jezika hrv. pismenosti i književnosti kao „jezika hrvackoga“ (Istarski razvod) ↓

- Hrvati koriste tri jezika: narodni hrvatski, latinski kao službeni (liturgija, međudržavni poslovi…) i staroslavenski (liturgija) i tri pisma: latinicu, glagoljicu i ćirilicu

- 15.st.

i. u službenoj upotrebi ostaju latinski jezik i latinica ii. u javnu upotrebu (uz čakavsko narječje = osnova prvog jezika javne

upotrebe) ulaze i kajkavsko i štokavsko narječje → na graničnim dijalekatskim područjima dolazi do preplitanja raznih dijalekatskih elemenata i tako nastaju dvije zone glagoljaških čakavsko-kajkavskih tekstova (zapadna zona – Istra; istočna zona – područje kasnijeg ozaljskog kruga, tj. kraj južno od Kupe)

iii. staroslavenski jezik i glagoljica ostaju samo u crkvenoj upotrebi na ograničenom području – Istra i Primorje (do 19.st.)

- prvi hrvatski pisani spomenici:

A. 852. Natpis kneza Trpimira – u Rižnicama pored Klisa pronađen

fragment trokutastog zabata starokršćanske crkve na kojem je latinskim jezikom i latinicom uklesano ime i titula – Pro duce Trpimir(ero)

B. 3 natpisa (samo imena ili dijelovi rečenica) iz 11. st. na glagoljici: Plominski natpis (romanička crkva Sv. Jurja u Plominu – Istra) – Ovo je pisao S... Valunska ploča (groblje iznad Valuna na otoku Cresu) – s groblja – sadrži natpis na dva jezika i pisma: 1. redak – hrvatski jezik i obla glagoljica (Teka i sin njezin Bratohna...) + 2. redak – latinski jezik i srednjovjekovna stilizirana latinica, tzv. karolina (...i Juna njezin unuk) Krčki natpis (uklesan na zgradi u Krku) – hrv. redakcija staroslavenskog jezika i uglata glagoljica

24

C. iz 10. st. traktat Crnorisca Hrabra O pismenima (= o slovima) - traktat = rasprava; crnorizac = onaj koji nosi crnu rizu, tj. haljinu = svećenik; Hrabar – možda njegova osobina ili ime - na staroslavenskom jeziku govori o pismenosti Hrvata prije i nakon

D. iz 11. st. (oko 1100.) BAŠČANSKA PLOČA – pisana glagoljicom (prijelaz s oble na uglatu glagoljicu), na staroslavenskom je jeziku (hrvatska redakcija), govori kako je kralj Zvonimir darovao zemlju samostanu Sv. Lucije na otoku Krku → darovnica – pravni dokument - o samom darivanju piše opat Držiha i pritom nabraja suvremenike kao svjedoke – zbog toga je povijesni dokument (dodaje i kletvu upućenu onima koji bi se to usudili poreći), a o zidanju crkve opat Dobrovit (također navodi točno vrijeme – u dane kneza Kosmata; zidao crkvu sa svoje devetero braće) - nađena u selu Jurandvoru pored Baške na Krku; služila kao lijeva oltarna pregrada (plutej) između prostora za svećenstvo (prezbiterij) i prostora za puk u benediktinskoj crkvi Sv. Lucije - u 19. st. Ivan Kukuljević Sakcinski zamjetio važnost ploče - od sredine 20. st. ploča se čuva u Zg (palača HAZU) - široka 2 m, a visoka 1 m -važna jer je prvi cjeloviti tekst, jer se prvi put spominje ime hrvatskog naroda, ime nekog hrv. kralja (Zvonimir)

E. iz 12. st. Ljetopis popa Dukljanina - ljetopis = godišnjak/ anal/ kronika - na slavenskom jeziku, pisan ćirilicom – na latinski kasnije preveo neki dukljanski svećenik - sadrži rodoslovlje dukljanskih vladara (danas dio Crne Gore oko Podgorice, tada dio Crvene Hrvatske) → povijesni dokument - u prijepisu iz 14. st. (iz okolice St) preveden s latinskog na hrvatski, a dodana je i legenda o smrti kralja Zvonimira (Hrvatska kronika – dio koji govori o hrv. povijesti) → ubijaju ga hrvatski vitezovi jer ne žele u križarski rat, a on ih proklinje da nikad više nemaju vladara iz svog naroda (uvijek će njima vladati tuđinci) * u 17. st. će Junije Palmotić u ovom djelu pronaći temu za svoju melodramu Pavlimir

F. Povaljska listina (napisana 1184., a prepisana 1250. g.) – pravni spis, najstariji spomenik na hrvatskoj ćirilici

G. iz 13. st. Vinodolski zakon (sastavljen u Novom Gradu 6.1.1288.g.) – povijesni i pravni dokument, tj. zakoni (većinom kazneno pravo) koji uređuju odnose između plemića Frankopana i njihovih 9 vinodolskih

25

općina (oko Novog Vinodolskog, Primorje) – kralj Andrija II. darovao dotad slobodnu vinodolsku općinu krčkom knezu Vidu i njegovim potomcima – trebalo normirati pravne odnose – također nabraja točno vrijeme, kralja i knezove u to doba - pisan čakavskim nerječjem ikavskoga tipa

H. u 13. st. i prijevodi romana: Rumanac Trojski (= Roman o Troji) - pisan glagoljicom - prijevod srednjovjekovnog viteškog romana – kasnije ga nalazimo u Petrisovom zborniku (glagoljaški, iz 15.st.) – ponavlja radnju Ilijade, ali su likovi oblikovani poput srednjovjekovnih vitezova Aleksandrida (roman o Aleksandru Velikom) – na ćirilici, ali prepisivan sa starijeg glagoljaškog predloška

I. Istarski razvod – pravni spis u kojem je zabilježeno ime „jazika hrvackoga“ (izvornik iz 1325., temeljni sloj iz 1275.g.)

J. u 14. st. pjesnički tekstovi: a) Šibenska molitva (pjesma u čast Djevice Marije u formi litanije (duga molitva s puno nabrajanja, pohvalna molitva) → Pohvale Gospi / Gospina pohvala ) – pisana latinicom na narodnom, hrvatskom jeziku – najstariji hrv. latinički tekst! - tekst zapisao fra Pavle Šibenčanin 1347.g. – njezin je tvorac nepoznati glagoljaš b) Svit se konča (kritizira nemoralan život svećenika i davanje oprosta za novac) – prva satirička pjesma

K. u 15.st. najstariji zapis božićne pjesme Va se vrime godišća – kasnije i druge božićne pjesme Bog se rodi v Vitliomi, Narodil se je kralj nebeski

* za srednjovjekovno pjesništvo važne su i laude – pokorničke i pohvalne pjesme koje su pjevale bratovštine (udruženja pučana u srednjovjekovnim dal. gradovima) → iz toga su se razvile dramatizacije kršćanskih misterija i svetačkih legendi

L. Odlomak Korčulanskog lekcionara – iz zadnjih desetljeća 14.st., na

latinici

M. 14. st. (1345. g.) – Red i zakon zadarskih dominikanki (propisi

26

časnih sestara dominikanskog reda) – na latinici, hrvatski jezik – najstariji opsežniji hrvatski tekst na latinici

N. Vatikanski misal – 1315. najstariji sačuvani glagoljski misal

O. Misal kneza Novaka – 1368. predložak za Misal po zakonu rimskog dvora

P. Hrvojev misal – 1404.

Q. iz 15. st. je prijevod Lucidara (enciklopedija srednjovjekovnog znanja – oblikovano poput dijaloga u kojem učenik pita, a učitelj odgovara – poučna proza) na hrvatski jezik, pisan glagoljicom (nalazi se u Petrisovom zborniku) – smatramo da je prevodioc bio s područja Istre (ubacio je dio o Istri – Učka...) - Lucidar je originalno pisan na latinskom, zatim preveden na njemački, pa na češki, a s češkog na hrvatski

R. 15. st. - Zapisi popa Martinca (o Krbavskoj bitci 1493.) na glagoljici - 1493.g. pop Martinac pisao je u Grobniku glagoljski brevijar (lat. breviarum – kratak pregled; zbornik obrednih tekstova koji svećenicima služi za obrednu molitvu) koji se naziva Drugim novljanskim brevijarom i čuva u Novom Vinodolskom – dok je pisao zbila se bitka na Krbavskom olju 9. rujna 1493. g. – zato je Martinac ostavio prigodan zapis o ovoj bici u kojem daje potresnu sliku stanja u Hrv. zbog tuskog osvajanja

S. 15. st. (1444.g.) Poljički statut (Poljička republika – oko Splita) na hrvastkoj ćirilici (poslovno pismo Poljičke općine do 19. st.) – skup pravnih normi i običaja slobodne Poljičke republike

T. 15. st. – prve hrvatske srednjovjekovne drame, npr. Muka svete Margarite (o životu svetice koja radije umire u mukama nego da prijeđe na vjeru svog mučitelja Olibrija)

U. Pismo Nikole Modruškog – 15.st. – prvi polemički tekst na hrvatskom jeziku u kojem modruški biskup brani glagoljicu i slavensko bogoslužje

* još se javljaju i apokrifi (lažni životopisis svetaca; na popularan i fantastičan način pripovijedaju epizode iz Starog i Novog zavjeta) i legende

27

u 15. stoljeću izmišljen je tiskarski stroj - prva tiskana knjiga u Europi bila je Gutenbergova Biblija (tiskana 1455. godine), a prva tiskana knjiga (tzv. editio princeps ili Prvotisak) u Hrvatskoj je MISAL PO ZAKONU RIMSKOG DVORA (misal = knjiga u kojoj su sakupljeni svi tekstovi koji se upotrebljavaju kod mise cijele liturgijske godine. Misal sadrži kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise, obredne tekstove, a završava kolofonom.) – hrvatski jezik, glagoljica , tiskan 1483. godine. - knjige tiskane između 1455. i 1500. godine zovu se inkunabule → glagoljaški Misal po zakonu rimskog dvora (22.2.1483.,?) i Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491.,Kosinj?); latinički Lekcionar fra Bernardina Splićanina (1945., Venecija)

- hrvatske inkunabule – knjige tiskane do 1500. g. u hrv. tiskarama u Kosinju, Senju i Rijeci, te u Veneciji

6) HUMANIZAM I PREDRENESANSA

• objasniti značenje Petrarkine poezije, prepoznati

Petrarkin sonet i petrarkistički stil

• interpretirati: Dante Alighieri, Pakao; Giovanni Boccaccio, Dekameron; Francesco Petrarca, Kanconijer - opisati stvaralački životopis Marka Marulića interpretirati:

Marko Marulić, Judita

HUMANIZAM I PREDRENESANSA (knjiž. pravci) 14. – 15.st. - društvene prilike od 13.st.

1. razvoj društveno-ekonomskih odnosa a. razvoj gradova i građanske klase b. uvođenje novčane privrede c. pojava manufakture

2. razvitak znanosti – prirodne → npr. Galileo Galilei – utemeljitej suvremene fizike; Nikola Kopernik – potvrdio heliocentrični sustav...

3. velika geografska otkrića – otkriće Amerike 4. velika znanstvena otkrića – npr. tiskarski stroj → širenje pismenosti

→ mijenja se svjetonazor

► čovjek ponovno vjeruje u vlastiti razum, buđenje znatiželje i istraživačkog duha – skepticizam, kriticizam

► ljudi se okreću ovozemaljskom životu – hedonizam ► vraća se vedrina i životna radost – optimizam

→ čovjek ponovno u središtu svijeta (= ANTROPOCENTRIZAM)!

28

KNJIŽEVNOST napušta alegoričnost, didaktičnost, moralističke teme. - na temelju novog svjetonazora, javljaju se i nove epohe, odnosno pravci:

1. humanizam (14. i 15.st.) → lat. humanus = čovječan, ljudski → kreće iz Italije – prenio se na hrv. književnost, ali ne na cijelu Europu – zato je

pravac → obnavlja antički svjetonazor, kulturu i književnost (proučavaju se antički pisci,

pišu se vlastita djela na latinskom jeziku po uzoru na antičke pisce – preuzimaju teme i motive, stil, versifikaciju)

→ bez orginalnosti – više općekulturna (otvorio put za pojavu renesanse), nego umjetnička vrijednost

2. predrenesansa (14. i 15.st.) → književnost na narodnim jezicima (za razliku od humanizma) → uzor su i dalje antički autori, ali se dodaje i nešto novo (likovi iz suvremenosti,

svakodnevne situacije kao teme, antički se likovi stavljaju u novi kontekst, odnosno aktualiziraju se) – postoji doza orginalnosti

DANTE ALIGHIERI (ep Božanstvena komedija) - 13./14.st. - rođen u Firenci, gdje je i upoznao Beatrice Portinari (umrla vjerojatno od kuge, vrlo

mlada) → vidio ju svega dva puta u životu – posvetio joj skoro sva djela - protjeran iz Firence u kojoj se sukobljavaju gibelini (visoko plemstvo, povezani s

njemačkim carevima) i gvelfi (podupiru papu) – pobjeđuju gvelfi, ali se uskoro dijele na bijele gvelfe (niže plemstvo, građanstvo – tu spada i Dante) i na crne gvelfe (više plemstvo) – Danteovi bijeli gvelfi gube i svi su zauvijek protjerani iz Firence

- umire u Ravenni - pisao i na latinskom i na narodnom jeziku - djela na latinskom: O umijeću govorenja na pučkom jeziku (O narodnom jeziku), politički

traktat O monarhiji - djela na talijanskom jeziku:

- prozni tekst Gozba → stihovi poučnog sadržaja na narodnom jeziku uz prozne komentare - Novi život → lirska autobiografija koja tematizira ljubav prema Beatrice – Dante tim djelom dao završni oblik važnom smjeru ljubavne poezije ljupki novi stil (il dolce stil nuovo) – uz Dantea, predstavnici tog stila su još Guido Guinizelli i Gudio Cavalcanti - Božanstvena komedija

- BOŽANSTVENA KOMEDIJA (ep)

→ prvo veliko djelo neke književnosti na narodnom jeziku (tim je djelom Dante začetnik talijanskog književnog jezika – otac talijanske književnosti)

→ Dante je to djelo nazvao samo Komedija (jer završava sretno – odnosno u raju), pridjev božanstvena dodao Boccaccio zbog uzvišenog sadržaja i stila kad je bio pozvan da javno tumači djelo

29

→ po književnoj vrsti: ep koji se sastoji od 100 pjevanja raspoređenih u 3 dijela – Pakao, Čistilište, Raj → tri dijela po 33 pjevanja + 1 uvodno pjevanje = 100 (po srednjovjekovnoj simbolici brojeva – savršen broj koji predstavlja zaokruženu cjelinu)

→ pisano u jedanaesteračkim tercinama s rasporedom rime aba bcb cdc ... – jedanaesterac je talijanski nacionalni stih

→ simbolika brojeva – 3 → 3 velika dijela, strofa je tercina, svaki dio se sastoji od 33 pjevanja, 9 =3*3 krugova pakla, 9 rajskih nebesa, asocijacija na Sveto Trojstvo (tri božanske osobe: Otac, Sin, Duh Sveti); 100 → srednjovjekovni simbol zaokružene cjeline, savršenstva, cjelovitosti

sadržaj: → Uvodno pjevanje – pjesnik Dante je izgubljen u šumi (skrenuo s pravog puta), progone

ga 3 zvijeri – puma, lav, vučica (simboli za tri grijeha – požuda, oholost, proždrljivost ), od zvijeri ga spašava Vergilije → alegorija: čovjek koji je izgubio pravi put i predao se grijehu mora se pročistiti duhovnim putovanjem, te ga Vergilije provodi kroz pakao i čistilište, a Beatrice kroz raj

→ Pakao – ljevkastog oblika, podijeljen na 9 krugova - što je krug niži, grijeh je veći i grješnik je bliže đavlu – npr. u prvom krugu (limb) se nalaze nekršteni pravednici i veliki antički mudraci (uključujući i Vergilija) – ne trpe nikakve muke, ali moraju tamo biti jer nisu kršteni – njima je muka to što su udaljeni od lica božjeg → tu Dante nabraja svoje uzore (Homer, Aristotel...); izabrao Vergilija za svog vodiča jer mu je ovaj pjesnički uzor → najveći rimski ep Eneida prije Dantea, a i Dante ga je smatrao mudracem - iza natpisa Ostavite svaku nadu vi koji ulazite nalaze se mlitavci – jedino kod njih Dante nije naveo primjer, u predvorju pakla su jer ih ne želi ni bog ni vrag, nisu zaslužili da im se spominje ime - neki krugovi imaju likove iz grč. mitologije u svojstvu suca

predpakao: kukavice/mlitavci 1. Limb – nekrštena djeca i nekršteni pravednici 2. Grješni ljubavnici, bludnici

- sudac Minos (otac Minotaura) - Kleopatra, Paris i Helena, Paolo i Francesca * Dante suosjeća s boli Paola i Francesce koje je ubio Francescin muž, a Paolov brat, kada je saznao da su ljubavnici – kažnjeni za svoju strast, i njima vitla vatrena oluja

3. Proždrljivci - sudac Kerber (mitski troglavi pas)

4. Škrci i rasipnici - sudac Pluton (grčki bog)

5. Srditi - natapaju se u močvari Stiks

6. Krivovjerci i bezvjerci - grad Dis → borave u gorućim grobovima

7. Nasilnici - ubojice i samoubojice

8. Oni u koje se nema povjerenja

30

- zavodnici - svodnici - simonisti (trguju svetinjama i crkvenim položajima) → Dante čak i živućem papi Klementu V. određuje mjesto u paklu jer je pohlepan i simonist → naopačke zabijen u kamenu šupljinu jer je u životu izokrenuo ckrkvene zakone - vračevi - licemjeri ...

9. Izdajice - kazna: vječni led a.) pojas Kaina: izdajice rođaka b.) pojas Antenora: izdajice domovine c.) pojas Tolomeja: izdajice gostiju i prijatelja d.) pojas Giudecca (Juda Iskariot): izdajice dobročinitelja Lucifer – ima 3 glave, a u zubima drži izdajnike Bruta, Kasija (izdajnik Rimskog Cartva) i Judu

→ Čistilište – brijeg na otoku, na vrhu brijega se nalazi zemaljski raj – na ulasku ga dočekuje Beatrice (žena u koju je zaljubljen; simbol Božanske milosti, lat. beata = blažena), Vergilije nestaje – ona ga vodi kroz 9 rajskih nebesa

→ Raj – vidljive spoznaje iz astronomije i kršćanske teologije njegovog vremena – tu smjestio i Beatrice → prikazana kao idealna i uzvišena – utjecaj književnog stila slatki novi stil (dolce stil nuovo)

- srednjovjekovni utjecaj još uvijek vidljiv (tema djela, oblik alegorijske vizije, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, srednjovjekovna simbolika brojeva), ali i predrenesansni (talijanski jezik, originalnost u opisivanju, oblikovanje gl. ženskog lika, kritičnost prema crkvenim dostojanstvenicima)

FRANCESCO PETRARCA (zbirka lirskih pjesama Kanconijer) - 14. st. - bio pripadnik nižeg crkvenog reda - završio pravo - mnogo putovao – upoznao antičku baštinu - dio života proveo u Avignonu gdje je 1327. upoznao svoju Lauru, vjerojatno suprugu

Huga de Sade, koja će postati njegovom trajnom inspiracijom - jedan od prvih i najobraženijih europskih humanista – ovjenčan lovorovim vijencem u

Rimu 1341. g. - pisao na latinskom jeziku: Moja tajna → trodnevni dijalog između Petrarce i Sv.

Augustina; i na talijanskom jeziku (nije puno važnosti pridavao svojim djelima na narodnom jeziku): zbirka pjesama Kanconijer

KANCONIJER (zbirka lirskih pjesama) – zbirka poezije – 366 pjesama – najvećim dijelom soneti (317), zatim kancone (29), balade (7), sestine (9), madrigali (4)

– soneti → postojali i prije njega, ali im je on dao pečat koji imaju i danas – po njemu se zovu talijanski / Petrarcini soneti – 14 jedanaesteraca rapoređenih u 2 katrene i 2 tercine – u katrenama rima obgrljena (abba), a u tercinama mora doći druga rima za koju nije

31

važno kako je raspoređena, ali mora povezivati te dvije tercine – u katrenama se donosi nekakva misao (teza), a u tercinama ili obrat ili poruka, poanta *prve sonete kod nas piše tek Stanko Vraz u 19.st.

→ Kanconijer podijeljen na 2 dijela: 1.) pjesme koje se odnose na razdoblje prije Laurine smrti 2.) pjesme koje se odnose koje govore o Lauri nakon njezine smrti → zbirka je

posvećena Lauri koja je umrla od kuge → cjela zbirka nastala na trubadurskoj tradiciji (veličanje žene) i na tradiciji slatkog novog

stila (žena se opisuje kao idealna i uzvišena) → pred kraj života skupio pjesme koje je pisao 35 godina u ovu zbirku, ne po vremenu

nastanka nego tako da pokažu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov unutarnji razvitak od čisto fizičkih do duhovnih stremljenja

→ I. sonet – napisao pred kraj života, spominje osjećaj prolaznosti i ispraznosti ljudskih želja od kojih se ni tada nije u stanju osloboditi – prema početnom stihu cijela se zbirka često naziva Razasute rime

→ 3. sonet, 61. sonet – oba govore o prvom susretu s Laurom, ali u 3. je ogorčen zbog neuzvraćene ljubavi koju osjeća, a u 61. je blagoslivlja (i ljubav, i tren, i mjesto susreta, kao i bol koju zbog nje osjeća, te pjesme koji je uslijed te boli napisao – to je kasnije obradio Šiško Menčetić) * u 16. st. petrarkizam = stil kojim se nastoji oponašati petrarkinu poeziju (idealiziranje žene i njezine ljepote, ljubavne teme...)

GIOVANNI BOCCACCIO ( zbirka novela Dekameron) - 14. st. - bio dio visokog društva, a onda mu je otac pretpio financijski slom – otada živi u Firenci - umire zbog bolesti u Certaldu - bio pozvan da javno tumači Danteovu Komediju, kojoj zbog uzvišenog stila i sadržaja

pridaje pridjev božanstvena - spominje u svojim djelima ženu koju naziva Fiammetta (odnosi se na nezakonitu

kraljevu kćer po imenu Marija, u koju je bio zaljubljen) - pisao i na latinskom i na talijanskom jeziku

– na latinskom: ep Filostrato (pisano oktavama, dio radnje preuzet iz srednjovjekovnog romana o Troji) – na talijanskom: zbirka novela Dekameron (već u 14. st. prevedena na engleski i francuski jezik, vrlo popularna)

DEKAMERON (zbirka novela)

→ grč. deka hemeron = deset dana → na deset dana, desetoro mladih (3 mladića, 7 djevojaka) bježi iz Firence zbog kuge (1348.g.) – svaki dan jedno od njih bude izabrano za kralja/kraljicu – taj bira temu dana, te se onda priča deset priča → 10 dana x 10 priča = 100 priča (simbolika brojeva)

→ uokvirena kompozicija zbirke: a) okvirna priča = 10-ero mladih bježi iz Firence zbog kuge b) uokvirene priče = 100 novela koje se ispričaju u tih 10 dana

32

→ zbirka novela (Boccacio – utemeljitelj novele, zbog njega novela postaje uglednom književnom vrstom) – kratka prozna pripovijedna vrsta (složeni epski oblici) koja obično opisuje jednu radnju, u kratkom vremenskom odsječku, u središtu je obično jedan (ili dva) lika → za razliku od pripovijetke novela ima obrat na kraju

→ sva imena pripovijedača imaju neko značenje koje je obično u skladu s temom koju biraju – npr. Fiammetta – vatrena, Filostrato – nesretan ljubavnik , Filomena – ona koja voli pjevanje, Emilija – laskavica, zamamljiva, Lauretta – aluzija na Petrarkinu Lauru, Neifile – nanovo zaljubljena, Elissa – zaljubljena, Dioneo – ljubavnik Venere, kćeri Dionine, razbludan mladić

→ 1. dan kraljica je Pampinea – bujna → posljedni dan kralj je Panfilo – sav u ljubav, sretan ljubavnik → on predlaže povratak u

Firencu → teme tih priča su svjetovne – priče nisu uvijek originalne, neke su preuzete iz npr.

antike, česti motiv tjelesnosti, u nekim novelama se izruguje iz svećenstva, ali sve završavaju nekom moralnom poukom

I. dan – nema određene teme II. dan – hirovi Fortune

III. dan – ostvarivanje uglavnom ljubavnih želja IV. dan – o trgičnim ljubavima V. dan – ljubavne zgode sa sretnim završetkom

VI. dan – o brzim i duhovitim odgovorima VII. dan – o podvalama spretnih žena na račun glupih muževa

VIII. dan – šale i podvale na račun prevarenih muževa IX. dan – nema određene teme X. dan – o velikim i plemenitim djelima

→ vidljiv je renesansni svjetonazor – nacjenjenija ljudska vrlina je lukavost, snalažljivost, spretnost, inteligencija * npr. 6. dan Dioneo priča o fra Cipolli u Certaldu – novela na temu brzih i duhovitih odgovora → fra Cipolli dolazi u Certaldo skupiti novac i darove od puka, a kako bi dobio što više, govori da će im na nedjeljnoj misi pokazati pero arhanđela Gabrijela koje mu je ispalo dok je Djevici Mariji naviještao bezgrješno začeće – dvojica mladića odluče se našaliti s njim i uzimaju mu pero iz škrinjice i podmeću ugljen – kad je fra Cipolla otvorio škrinjicu na misi i ugledao ugljen s radošću je objavio puku da je to Božji znak jer da se na tom ugljenu pekao sv. Lovro, a kako se bližio taj blagdan, nije čudo da je uzeo pogrešnu škrinjicu – narod mu je naravno povjerovao

→ Boccacio izvrgava ruglu ljudsku lakovjernost i zloporabu redovničkog položaja – ipak je na strani fra Cipolle kao inteligentnog pojedinca kojem je dopušteno iskoristiti puk jer je naivan i

glup

HRVATSKI HUMANIZAM ► 15. i 16.st. – Hrvatska podijeljena na jug i sjever

i. Jug – pod utjecajem talijanskog humanizma – hrvatska humanistička središta: Zadar – okupljaju se oko ninskog biskupa i latinskog pjesnika Juraja Divnića

33

Šibenik – predstavnici Juraj Šižgorić Šibenčanin i Antun Vrančić, Faust Vrančić (prvi rječnik hrv. jezika), Split – Marko Marulić Dubrovnik – Ilija Crijević, Karlo Pucić, Ludovik Crijević, Jakov Bunić, Damjan Benešić → pisanje na latinskom j. se zadržalo do 18.st. Istra – Matija Grbac, Matija Vlačić Ilirik (filolog i crkveni povjesničar), Boka – modruški biskupi Nikola i Ludovik Paskalić Trogir – obitelj Ćipiko Cres – Frane Petrić

ii. Sjever – humanizam vezan uz feudalne institucije (crkveni veledostojnici, vlastela) – Ivan Česmički i Ivan Vitez iz Sredne; jedno od žarišta europskog humanizma je dvor ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina čiji je odgajatelj bio ujak Ivana Česmičkog

IVAN ČESMIČKI / Janus Pannonius • iz Česme, kraj Čazme • biskup, ali djelovao i kao humanist na dvoru ugarskog kralja Matije Korvina • pokopan u Pečuhu • napisao zbirke:

- Heroica (pisane u heksametru) - dvije knjige elegija * elegijski distih = heksametar + pentametar → najpoznatija elegija U smrt Majke Barbare - hvali pokojnicu, opisuje svoje tugovanje zbog njene smrti kao i pogreb i zatim utjehu jer će ju ponovno sresti na nebu - dvije knjige epigrama

JURAJ ŠIŽGORIĆ ŠIBENČANIN / Georgius Sisgoreus

• svećenik • za života izdana samo jedna zbirka Tri knjige elegija i lirskih pjesama

(Elegiarum et carminum libri tres)– 1477. u Mlecima → prva tiskana hrvatska zbirka pjesama – u njoj se nalazi Elegija o pustošenju Šibenskog polja (govori o turskom razaranju, uništavanju zemlje i odvođenju ljudi u ropstvo); napisao još i kraći prozni ogled O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku

ANTUN VRANČIĆ / Antonius Verantius • svećenik • mnogo putovao - radio na Bečkom dvoru kao tajnik Habsburgovaca • napisao zbirku pisama Poslanice (Epistulae) – o svojim putovanjima i

diplomatskim misijama, putopisni tekstovi Putovanje iz Budima u Drinopolje i Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad, a pisao i elegije, epigrame i povijesne spise

34

ILIJA CRIJEVIĆ/Aelius Cervinus

• ovjenčan lovor vijencem za svoj pjesnički rad (tzv. poeta laureatus) u Rimu • pisao himne i ode – Oda Dubrovniku, epitafe - Vlastiti epitaf, elegije –

Elegija Flaviji, nedovršeni ep - De Epidaurus (o rušenju antičkog grada Epidaura i rađanju novog Dubrovnika)

- predstavnik i humanizma i predrenesanse:

MARKO MARULIĆ / Marcus Marulus (ep Judita) - otac hrvatske književnosti → jer je napisao jedno od prvih većih djela na

hrvatskom jeziku (staro čakavsko narječje) – 1501. g. Judita, izdana 1521. g. , zatim ponovo objavljena za njegova života i 1522. i 1523. g.

a) na latinskom jeziku

- ep Davidijada kršćansko-vergilijanski ep u 14 pjevanja Davidijada u invokaciji se odriče antičke inspiracije i zaziva u pomoć Boga radnja podijeljena na tri dijela:

i. David prije nego što je postao kralj ii. Davidovo vladanje

iii. nevolje koje ga snalaze zbog grijeha (ljubav prema udanoj ženi čijeg je muža poslao u smrt)

prema strukturi vergilijanski ep = linearan, kronološki opis događaja, dvostruko značenje fabule – doslovno i preneseno / alegorijsko (David kao Isus Krist kojeg progone Židovi)

moralna pitanja – refleksivan karakter - Napuci o čestitom životu po primjerima svetaca - prvi hrvatski bestseler,

najprodavanija knjiga tog vremena, čak i izvan hrvatskih granica - Evanđelistar - 7 knjiga o kršćanskim načelim vjere, ljubavi i ufanja - Pedeset priča – zbirka priča po uzoru na Isusove parabole - Poslanica papi Hadrijanu VI. – upozorava papu na opasnost od Turaka b) na narodnom jeziku

JUDITA (ep) kršćansko-vergilijanski ep od 6 pjevanja (iliti biblijsko-vergilijanski ep jer

je radnja preuzeta iz Biblije (Stari zavjet), a sastavljan je po uzoru na Vergilijev ep)

pisan dvostruko rimovanim dvanaestercem - rimuje se na 6. i 12. slogu, a kod Marulića tako da se rima s posljednjeg sloga prebacuje na sredinu sljedećeg stiha

radnja preuzeta iz Starog zavjeta (ne nalazi se u Tori), iz Knjige o Juditi

35

→ Judita je mlada udovica iz grada Betulije kojeg opsjeda asirski vojskovođa Olofern (iliti Holoferno) – Holoferna je vladar Nabukodonozor poslao da osvoji svijet

→ Holofernova vojska nemilosrdno osvaja nova područja – u Jeruzalemu vlada strašan strah – Akior govori Holofernu kako je opasno osvojiti grad koji čuva Bog

→ Akiora protjeraju u Betuliju → zatvaraju dovod vode u grad (kako bi prisilili Betuljane na predaju) → građani Betulije se žele predati, a Judita smatra da treba imati

povjerenja u Boga i moli građane da joj, prije nego se predaju, pruže priliku da u Božje ime spasi grad

→ lijepo se uredi i ode u Holofernov šator sa sluškinjom Abrom – kad ostanu sami, ona mu odrubi glavu i vrati se s njom u grad te je ujutro postavi na gradske zidine kako bi se asirska vojska prepala, što se i dogodilo

→ Betuljani napadnu i poraze napadače → Judita je živjela 105 godina, puk je sedam dana plakao za njom, veličajući

njezinu pobožnost i hrabrost naglašen je domoljubni osjećaj – poruka je da i puno slabiji neprijatelj uz

božju pomoć može pobijediti jačeg (odnosi se na Turke koje okružuju Split – tada već došli do Klisa) – Judita: metafora ujedinjenja, vjere i hrabrosti

razlika između biblijske i Marulićeve varijante nije u sadržaju (iako je u opisu pejsaža prepoznatljiv krajolik oko Splita, a ratnička oprema je oprema iz hrvatsko-turskih ratova), već je ta razlika stilska – Marulić obogaćuje radnju svojim komentarima i pjesničkim ukrasima – poznat je opis Juditinog ukrašavanja napisan po načelu petrarkističke poezije

ep oblikovan na temelju dvaju tradicija: - vergilijanska, antička – književni postupci: invokacija, epske digresije, linearna kompozicija - srednjovjekovna, hrvatska, glagoljaška – kršćanski svjetonazor, zaziv Boga, izbor teme

vidljiv i renesansni utjecaj – jasnoća, razvoj radnje i slikovitost

- Spjev Suzana spjev s biblijskom građom (časnu Suzanu žele napastovati dvojica

staraca što im ne uspjeva, pa je za osvetu nepravedno oklevetaju – poruka: moralna pokvarenost dovodi do zla)

- Anka Satira, Spovid koludric, Poklad i korizma – šaljivo-satirične pjesme - elegije Molitva suprotiva Turkom i Tuženje grada Hijerozolima

domoljubna pjesma žali se na turska razaranja i nariče nad nesretnom sudbinom hrvatskog

naroda = lamentacija zaziva božju pomoć u sebi nosi akrostih na latinskom jeziku – Samo dragi Bog može nas

spasiti od nevolje neprijatelja naših, Turaka, svojom moći bezgraničnom.

36

7) RENESANSA

• interpretirati: William Shakespeare, Hamlet; Miguel de Cervantes, Don Quijote • opisati stvaralački životopis Marina Držića

• interpretirati: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje; Marin Držić, Dundo Maroje, Novela od Stanca; Petar Zoranić, Planine – Perivoj od Slave (tekst unutar Planina, imate ga u Čitankama za 2. razred) • interpretirati liriku hrvatskih petrarkista: Hanibal Lucić, Šiško Menčetić i Džore Držić • objasniti tematiku ‘rasute bašćine’ i turske opasnosti

(Juraj Šižgorić, Marko Marulić i Hanibal Lucić)

RENESANSA

= epoha koja traje od sredine 15. st. i kroz 16. st. (prvo se javlja u Italiji, a potom se širi na ostatak Europe), a obilježava ju preporod europske kulture po uzoru na antičku kulturu → otuda i naziv: renaissance (franc.) = preporod, obnova

- svjetonazor (= pogled na svijet) također podsjeća na antički (skok sa srednjovjekovnog svjetonazora na ovaj omogućili su pravci humanizam i predrenesansa) i opisujemo ga pojmovima: a) hedonizam (teži se k uživanju na ovom svijetu) → u središtu zanimanja je

ponovno čovjek i ovozemaljski život (a ne više Bog i vječni život) b) skepticizam (doslovno: sumnja u sve; teži se sve ispitati vlastitim umom),

racionalizam (vjeruje se da je do spoznaje moguće doći vlastitim umom) i empirizam (empirija = iskustvo; vjeruje se samo onom što se potvrdilo vlastitim iskustvom, nema više vjere u nedokazive tvrdnje, tj. dogme)

→ vraća se povjerenje u vlastiti razum te je u ovoj epohi došlo do značajnih otkrića (geografija: Kristofor Kolumbo 1492. Otkrio Ameriku

fizika: Nikola Kopernik, Johannes Kepler, Galileo Galilei, Isaac Newton uspostavili heliocentrični sustav umjesto dotadašnjeg geocentričnog

tehnologija: Johannes Gutenberg 1440. osmišljava tiskarski stroj, prvo tiskao Bibliju 1455. godine

likovna umjetnost: stvaranje dojma dubine prostora (trodimenzionalnosti), odnosno perspektive)

37

c) optimizam (vedar pogled na svijet)

- umjetnost: štovao se subjektivizam i individualizam (spominjali to kod Francesca Petrarce) svakoga umjetnika te se stvario kult genija → genij = pojedinac nadahnut od Boga koji se posebno, osobito izražava, pri čemu ostavlja poseban dojam na promatrače djela.

- takav genijalni umjetnik težio je uspješnosti u različitim vrstama umjetnosti ili ljudske djelatnosti uopće kako bi pokazao svoju svestranost i nazivao se univerzalnim čovjekom (tal. uomo universale), npr. Leonardo da Vinci (slikar, ali i znanstvenik i izumitelj) → takav se čovjek (svestrani genij, univerzalan, u svemu uspješan) naziva još i renesansnim čovjekom

- književnost: renesansa je razdoblje začetka gotovo svih promjena u književnosti: a) pripovijedne/epske vrste postaju sve više zabavni nego poučni jer se pišu s

namjerom udovoljavanja čitateljskoj publici (koja se stvara uslijed pojave tiskarskog stroja; dotad su se djela javno čitala) – npr. ep: Ludovico Ariosto (Italija) - ep Bijesni Orlando

romani: Francois Rabelais (Francuska) – roman Gargantua i Pantagruel

Miguel Cervantes (Španjolska) – roman Bistri vitez don Quijote od Manche

-javlja se pikarski roman (naziv po tipu glavnog junaka; pikaro = skitnica, probisvijet iz niže socijalne klase koji živi od svoje domišljatosti u korumpiranom društvu),

nastavljaju se pisati viteški romani (vitez – iz višeg, plemićkog sloja, preživljava, za razliku od pikara, zbog svojih vrednota poput časti i poštenja) i

pastoralni romani (sentimentalni ljubavni romani čija se radnja odvija u idiličnom, pastoralnom ugođaju) → ALI ton pripovijednih/epskih vrsta je sve manje ozbiljan i svečan, a sve više ironičan i satiričan

b) lirika se nastavlja na trubadursku i vagantsku po temama (ljubav prema dostojnoj ženi uzvisuje čovjeka) – npr. William Shakespeare (Engleska) – zbirka soneta Soneti

- u lirici dominira petrarkizam – pjesničke škole kojima je uzor poezija Francesca Petrarce, pri čemu ne teže originalnosti, već oponašanju uzora (Petrarce) – piše se o ljubavi prema nedostižnoj ženi zbog koje pjesnik pati (naglasak je na formi i rimi, a ne na sadržaju)

c) dramu obilježava pojava Williama Shakespearea koji podjednako uspješno piše komedije (npr. San Ivanjske noći), povijesne drame (npr. Rikard III.) i tragedije (npr. Hamlet, Romeo i Julija, Othello, Macbeth, Kralj Lear...)

- kazalištem tog vremena dominiraju: učena/eruditna komedija (commedia erudita) – prerađeni tekstovi ranijih talijanskih ili antičkih rimskih autora (poput Plauta) koje je

38

zbog načina izražavanja bilo teško pratiti onima bez obrazovanja te su se izvodile uglavnom za plemiće i više slojeve

komedija umijeća (commedia dell' arte) – umijeće iz naziva se odnosi na umijeće improvizacije glumaca koji bi dobili samo osnovni zaplet, a dijaloge bi sami izimprovizirali na pozornici u skladu s uobičajenim ponašanjem svog lika. Likovi su bili standardni, tipični (uvijek isti: Harlekin - sluga škrtog gospodara, Pulcinella – razveseljavao općinstvo šalama isprepletenim politikom, Pantalone – škrti, razbludni starac, uvijek nasamaren, Capitano – plautistički hvalisavi vojnik različitih imena

– zaljubljeni starac, hvalisavi vojnik itd.)

d) javlja se esej, književno-znanstvena vrsta u kojoj se isprepliće subjektivan odnos prema temi (književno) sa znanstvenim načinom izlaganja, što uključuje analizu podataka i zaključivanje koje proizlazi iz te analize, kojeg je utemeljio francuski književnik Michel de Montaigne u knjizi Eseji.

- stil pisanja: po uzoru na antiku, cijeni se jasnoća i pregledna kompozicija djela (obično linearna, kronološka, uzročno-posljedična)

MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA (roman Bistri vitez don Quijote od Manche) - 16. st. - profesionalni vojnik – u jednoj od bitaka izgubao funkciju lijeve ruke – svejedno i dalje odlazi u pohode i završava u gusarskom zarobljeništvu na 5 godina – nakon što se vratio u Španjolsku zbog siromaštva završava u dužničkom zatvoru gdje počinje pisati I. dio svog romana → I. dio Don Quijota izlazi 1605. g., a II. dio 1615. g. - napisao još pastirski roman Galatea, i zbirku novela Uzorite novele BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE (roman)

→ prvi moderni roman svjetske književnosti – ZATO ŠTO JE u središtu glavni lik, njegova psiha, karakter i odnos sa slugom Sanchom Panzom – likovi se razvijaju, kao i njihov odnos

→ Don Quijote predstavlja idealizam, duhovno, a Sancho Pansa materijalizam, realno → Don Quijote (pravog imena Alonso Quijan) – učen čovjek, plemić, govori sa stajališta ludosti, zastupa idealistički pristup svijetu - tragičan lika – jer je poludio (pomiješao stvarnost i fikciju) - uzvišen lik – jer želi promijeniti svijet, uništiti nepravdu → Sancho Panza – neobrazovan, seljak, govori sa stajališta razuma, zastupa realistički pristup svijetu (materijalistički) * likovi Don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva → sukob između ideala i stvarnosti

39

→ po književnom žanru, ovo je parodija viteškog romana (ismijava elemente viteškog romana, popularnog u srednjem vijeku): niži plemić u starijim godinama zaluđen viteškim romanima odlučuje postati vitez, iako nema odgovarajuću opremu (sam loše napravi šljem), odgovarajućeg konja (Rocinante = Kljuse), a ni damu kojoj posvećuje svoja viteška djela (izabire ružnu zdepastu seljanku kojoj daje ime Dulcinea od Tobosa = Slađana); za slugu/perjanika izabire seljaka koji ide za njim jer mu je obećao veliku materijalnu dobit (otok)

→ pisan tehnikom pikarskog romana – nizanje samostalnih pustolovina vezanih likom glavnog junaka

→ u prvom dijelu pratimo njihove avanture – npr. borba s vjetrenjačama, za koje don Quijote misli da su zli divovi – danas pojam borba s vjetrenjačama = uzaludna borba za koju unaprijed znamo da je ne možemo dobiti – komičan dio

→ u drugom dijelu se vraća kući gdje umire, ali tek nakon što mu se vrati razum te shvati da mu je život otišao na sanjarije i ludosti – razočaran jer shvaća da svijet temeljen na poštenju i časti postoji samo u romanima – tragičan dio → zbog toga se Don Quijote naziva tragikomičnim djelom WILLIAM SHAKESPEARE ( tragedija Hamlet)

16./17.st. rodio se u Stratfordu on Avon oženjen, troje djece prvo radio kao pomoćni radnik u kazalištu, a onda počinje i pisati za glumačku družinu

Lord Chamberlain's Men u kojoj je i glumio – nakon smrti kraljice Elizabete nazivaju se Kraljeva družina

većinu života proveo u Londonu – suvlasnik kazališta Globe koje je izgorilo, a onda je 1997. g. obnovljeno – na vrhu zgrade natpis Cijeli svijet je pozornica (a svi ljudi tek glumci) → Totus mundus agit histrionem. zvali ga „labud sa Avona“

- komedija/romantična drama San Ivanjske noći → okosnica radnje: vilinski kralj Oberon i njegova žena Titanija – posvađaju

se oko mladog paža – Titanija odlazi od Oberona – kako bi joj se osvetio, Oberon šalje svog slugu Puka koji ju magijom natjera da se zaljubi u prvog koji naiđe, a to bude obrtnik Vratilo kojem je također magijom dao magareću glavu

→ središte radnje: atenski vladar Tezej i amazonska kraljica Hipolita koji pripremaju svoje vjenčanje za koje obrtnička glumačka družina planira izvesti tragediju Piram i Tizba - Hermija je zaljubljena u Lisandra - Demetrije je zaljubljen u Hermiju - Helena je zaljubljena u Demetrija - Lisandar se zbog magičnog napitka zaljubljuje u Helenu

40

→ Tezej kao vladar je zamoljen da razrješi te ljubavne probleme – napitak prestaje djelovati, pa se ponovo spajaju Hermija i Lisandar, a Demetrije shvaća da je bolje vezati se uz Helenu koja ga iskreno voli, nego cijeli život proganjati Hermiju koja voli drugoga

→ završni dio: trostruko vjenčanje (Tezej i Hipolita, Hermija i Lisandar, Helena i Demetrije) - na dvoru vilinskog kralja Oberona koji se time želi iskupiti za probleme koje je izazvao - na svadbenom piru obrtnička glumačka družina izvodi Pirama i Tizbu = teatar u teatru – toliko loše da se tragedija pretvara u komediju → Shakespeare se ovdje ruga tim obrtničkim glumačkim družinama → izvori za ovo djelo bili Ovidijeve Metamorfoze (Piram i Tizba), Apolej (djelo Zlatni magarac – pretvorba Vratila u magarca), životopis Tezeja (autor rimski biograf), narodne predaje (uzima lik Puka i vrijeme događanja – Ivanjska noć 24.06. na dan sv. Ivana Krstitelja – početak ljeta, u narodnim predajama uz taj se dan vežu nadnaravne moći i miješa se svijet ljudi i nadnaravni svijet)

komedija Na Tri kralja ili kako vam drago komedija Ukroćena goropadnica HAMLET (tragedija u 5 činova) - tragični junak Hamlet na sebi nosi tragičnu krivnju (splet okolnosti u kojem se nađe gl. junak bez svoje krivice) koja ga u kombinaciji s njegovim karakternim osobinama dovede do tragičnog kraja

→ glavni sukob – unutrašnji, u samom Hamletu – osvetiti ili ne osvetiti očevu smrt? – kulminira zbog njegove neodlučnosti

→ Hamletov stric Klaudije ubio njegovog oca i oženio mu majku – od Hamleta se očekuje da osveti očevu smrt o kojoj sve zna jer mu je cijeli događaj prepričao očev duh na početku tragedije

→ ne želeći prenaglo reagirati, traži potvrdu te priče, te se pravi lud i organizira predstavu Mišolovka ili Ubojstvo Gonzaga u kojoj glumci glume kako Klaudije ubija njegovog oca = postupak „kazalište u kazalištu (unutar jedne kazališne predstave odgledamo drugu) – Klaudije ustaje i odlazi, no Hamlet i dalje ne reagira; ne želeći dovesti Ofeliju u opasnost (njen otac Polonije i kralj Klaudije ju tjeraju da ispita Hamleta o onom što zna, pri čemu Hamlet ubija Polonija), prekida s njom zbog čega se ona utapa

→ Klaudije Hamleta šalje u Englesku i naređuje da ga tamo ubiju, no on ih razotkriva i vraća se u Dansku gdje prvo u dvoboju ubija Ofelijinog brata Laerta – potom Klaudija otrovanim mačem s kojim je i sam ranjen – kraljica Gertruda popije otrovano vino namijenjeno Hamletu – svi mrtvi

41

* tragičan završetak – ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo (Hamlet), ali i optimističan stav da zlo mora biti kažnjeno (stric umire) – Horacije po Hamletovoj želji mora svijetu ispričati istinu, ali i svjedočiti o ljepoti i vrijednosti iskrenog prijateljstva (zato jedini ostaje živ)

→ preko monologa saznajemo mnogo o Hamletovom karakteru – Shakespearovi likovi su općenito psihološki produbljeni, dobro okarakterizirani – novost u odnosu na dramu dotada! – uspio prikazati neke ljudske karakteristike koje su zajedničke svima (općeljudske, univerzalne) – zbog toga njegove drame svevremene

→ glavna Hamletova karakteristika – neodlučnost → svi tragični likovi obično su iznimne osobe koje dosljedno provode neke svoje odluke, bez obzira što ih vode do tragičnog kraja – Hamletova neodlučnost dovodi do kraja koji je tragičniji no što je trebao biti

→ susret s ocem – Duhom, odnosno dodir s onostranošću mijenja Hamleta – želi dokazati istinu o očevu ubojstvu i osvetiti ga – osveta potiskuje Hamletovu ljubav prema Ofeliji, izaziva u njemu čak i mržnju prema nevjernim ženama (njegova majka, npr.) – jedina pozitivna stvar u njegovu životu: prijateljstvo s Horacijem (dokaz pozitivnih ljudskih vrijednosti)

→ Hamletov monolog: Biti ili ne biti – to je pitanje – postavlja se pitanje treba li ili ne osvetiti pokojnog oca, ali ga to dovodi do razmišljanja vrijedi li uopće živjeti ili ne – razmišlja o samoubojstvu koje bi ga spasilo od odluke o osveti – dolazi do izražaja njegova nemogućnost donošenja odluke – pokretač radnje: želja za osvetom + neodlučnost

→ usporedba Hamleta s Laertom (Ofelijin brat, Polonijev sin): obojica se žele osvetiti ubojici svoga oca te dokazati istinu – dva subjekta (s istim težnjama) u drami = čine struktura zrcala

tragedija Kralj Lear → naslovni junak podjetinji – želi prepustiti tron jednoj od tri kćeri i traži da

mu dokažu koja ga najviše voli – jedinu iskrenu ubiju preostale dvije → osnovna mana koja se ovdje opisuje – želja za vlašću – pokretač radnje

tragedija Romeo i Julija → posvađane obitelji Montecchi (Romeo) i Capuletti (Julija) ne dozvoljavaju

mladima da se vjenčaju zbog čega oni odlaze u smrt u 14.-oj godini → prije Julije Romeo bio zaljubljen u Rosalin, a zapravo je bio zaljubljen u

ljubav, odnosno uživao je u ljubavnoj patnji → Julija je prije susreta s Romeom saznala za Parisovu prosidbu, nije znala

što je ljubav, ali je pristala na brak kao dužnost → ljubav Romea i Julije:

ljubav na prvi pogled obostrana strast, odanost okrunjena tajnim brakom intenzivno proživljena, kratka u trajanju

42

ima tragičan kraj – njihova smrt postaje kulminacijom ljubavi IDEALNA ljubav koja ostaje neuprljana stvarnošću

tragedija Othello/Otelo

→ pokretač radnje: ljubomora – Otelo uvjeren da ga žena Desdemona vara zbog čega ju na kraju zadavi (nije ga varala)

tragedija Macbeth → Macbeth je hrabri vojnik, ali je vođen nezasitnom ambicijom (pokretač

radnje) – ubija sve koji mu stoje na putu ka prijestolju – tragedija poznata po liku žene ubojice, lady Macbeth

povijesna drama Richard II. povijesna drama Richard III.

→ Richard III. – grbavac gonjen željom za vlašću – dokopa se prijestolja što ubojstvima što zatvaranjem onih koji su bili prijestolonasljednici prije njega

→ kad dođe na vlast, uvodi Englesku u rat – izgubili → poznat po rečenici tijekom odlučujuće bitke koju je izgubio – konj mu je mrtav, a on želi pobjeći → Konja, konja, kraljevstvo za konja!

povijesna drama Henrik IV. povijesna drama Kralj Ivan

→ kralj Ivan se javlja kao negativac u pričama o Robinu Hoodu LIRIKA: William Shakespeare: zbirka pjesama Soneti

→ zbirka od 154 soneta – najveći dio posvećen nepoznatom Prijatelju, a manji dio ženi koju naziva Crnom Gospom

→ poseban oblik soneta – engleski / Shakespeareov / elizabetinski sonet – 14 stihova – u 3 katrena + dvostih → u katrenama se iznosi nekakava misao ili ideja, a dvostih donosi poantu ili zaključak ili obrat – u katrenama ukrštena rima, a u dvostihu parna

43

→ njegovi soneti također posvećeni ženama, ali za razliku od petrarkističkih češće govori o karakteru i duhovnim kvalitetama žene, nego o fizičkoj ljepoti – originalna metaforika i usporedbe

→ soneti posvećeni Prijatelju uglavnom govore o ljubavi, braku, vjernosti, starosti i smrti – u sonetima o Crnoj Gospi prikazuje običnu ženu koju ne idealizira i opisuje ju realistično, kao pravo ljudsko biće uz koju je vezan strašću

→ poznat sonet u kojem se ruga standardnim usporedbama petrarkističke poezije (sonet CXXX.) – koralj ljepši od usana, snijeg je bjelji od njenih grudi, iz ustiju joj smrdi, glas joj nije lijep poput muzike – ali svejedno ju voli

HRVATSKA RENESANSA

→ Primorje – pod Mletačkom vlašću → Jug – Turci, do Klisa → Sjever – Turci, do Požege → Banska Hrvatska – sastavni dio H.M. → Dubrovnik – jedini slobodni dio

LIRIKA: prva generacija petrarkista → pjesnici koji temom, stilom i motivima oponašaju F.

Petrarcu – za razliku od Petrarke, nisu pisali sonete, već pišu dvostruko rimovanim dvanaestercom - najveći dio te poezije sačuvan u Zborniku Nikše Ranjine (Dubrovnik, 1507.) – zapisao više od osam stotina pjesama rukom kada ih je čuo u Dubrovniku

→ ŠIŠKO MENČETIĆ (pravim imenom Šišmundo Vlahović Menčetić) Dubrovčanin u prvom planu njegove poezije tjelesna ljepota – naglašeno senzualan

ton najpoznatije pjesme PRVI POGLED (o prvom putu kada je ugledao

svoju dragu) i BLAŽENI ČAS I HIP (parafraza Petrarcinog soneta Blažen nek' dan je, i mjesec, i ljeto u kojem blagosljivlja svaki trenutak svoje zaljubljenosti) – pisane dvostruko rimovanim dvanaestercom + utjecaj narodne poezije

→ DŽORE DRŽIĆ Dubrovčanin, stric Marina Držića piše jednostavne i naivne pjesme velik utjecaj na njega ima narodna poezija osnovni motiv – tuga zbog neuzvraćene ljubavi pjesme DRAŽA JE OD ZLATA (petrarkistički rekvizitorij – svaki

dvostih opjevava jedan dio dragine ljepote), GREM SI, GREM (tužan je zbog neuzvraćene ljubavi; akrostih „Gioreta“, tj. Džorina pjesma)

44

→ Nepoznati autori (pjesme zapisane u Ranjininom zborniku) Odiljam se (tj. odlazim) - 8 tercina + katrena → prvih 8 strofa završava

istim stihom – bol i tuga zbog rastanka s voljenom djevojkom Djevojka hodi po zeleni travi – kratka ljubavna priča – susret i razgovor

mladića i djevojke, njegovo udvaranje, njezino pristajanje na ljubav – stih: jedanaesterac

Leute moj mili – molba „leutu“ (lutnji) da pođe i „pozvoni“ dragoj kako bi možda on – za razliku od nevoljena pjesnika – osvojio njezino srce – stih: dvostruko rimovani dvanaesterac

druga generacija petrarkista → HANIBAL LUCIĆ

s Hvara zbirka ljubavnih pjesama Pjesni ljuvene pjesma JUR NIJEDNA NA SVIT VILA – strofe oktave - osnovni motiv

i tema pjesme: ženska ljepota uokvirena forma (prva i posljednja strofa imaju isti motiv – žensku

ljepotu, s tim da se u posljednjoj strofi javlja i motiv prolaznosti); svaka strofa opisuje jedan detalj ženske ljepote, a prva dva stiha se ponavljaju na kraju svake strofe obrnutim redosljedom – utjecaj Petrarce (motivi ženske fizionomije) i utjecaj narodne poezije (vrsta stiha - osmerac) – na kraju moli Boga da sačuva ljepotu drage od prolaznosti i smrti

refleksivna lirika → MAVRO VETRANOVIĆ

Dubrovčanin pjesma Moja plavca – alegorijski govori o nevoljama u svom

životu i želji da se smiri u smrti – metafora: čovjekov život = lađa – životni put = plovidba po uzburkanom moru (preuzeto iz antike)

pjesma Pjesanca u pomoć poetam (Pjesma u pomoć pjesnicima)– zalaže se za pjesničku slobodu, želi da se kao i u ostalim strukama (spominje lončare i slikare), pjesniku ostavlja na volju da stvara kako hoće – renesansna epoha smatrala pjesništvo prije svega vještinom, umijećem

pokladna lirika ili maskerata → MIKŠA PELEGRINOVIĆ

s Hvara pjesma Jeđupka – doslovno znači „žena iz Egipta“, ovdje

označava Ciganku – jeđupka (cingareska) je ujedno podvrsta

45

maskerate → netko preobučen u Ciganku izgovara tekst – sastoji se od 7 dijelova, u osmeračkim katrenima

i. uvodni dio – Ciganka se predstavlja ii. - vi. dio – Ciganka se obraća dubrovačkim gospođama,

najdulje se obraća posljednjoj, šestoj gospođi i nagovara ju da prihvati ljubav onog koji je u nju zaljubljen

EPIKA: epovi (govore o važnim događajima u društvenom životu zajednice):

→ Marko Marulić, Judita (prvi ep na hrvatskom jeziku) – biblijsko-religiozni ep

PETAR HEKTOROVIĆ (ep Ribanje i ribarsko prigovaranje) 15./16.st. , Hvar (renesansni dvorac Tvrdalj)

RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE (ep) - po književnoj vrsti, može biti:

- putopisni ep , ali i ribarska ekloga – opisuje ribarenje te poslanica (poslao ju ninskom biskupu Jeronimu Bartučeviću)

opisuje trodnevno putovanje (Parvi dan, Drugi dan, Treti dan) pisano dvostrukorimovanim dvanaestercima opisuje put s dvojicom ribara (Nikola Zeto, Paskoje Debelja) s Hvara

preko Brača do Šolte → putopisno djelo tijekom puta razgovaraju o svakodnevnim stvarima, a mjestimično se

spominju i narodne poslovice, pjevaju se narodne pjesme (djelo donosi tri kraće lirske pjesme i dvije duže bugarštice, bugariti = naricati, plakati) uz koje umeće i notni zapis – prvo djelo s notnim zapisom narodnih pjesama! → bugarštica – balada o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu, te bugarštica o Radosavu Siverincu, pjesmice Naš gospodin poljem jizd, Majka mu je lipo ime dala, Lipo ti je brajo pogledati → poučno djelo – Hektorović se smatra našim prvim folkloristom

iako plemić, Hektorović se prema ribarima odnosi s poštovanjem, prikazuje se kao renesansni čovjek koji živi u skladu s prirodom, a ribari se kroz dijalog prikazuju kao mudri i učeni ljudi

stil jednostavan, bez ukrašavanja jezik blizak svakodnevnom pučkom govoru

romani: PETAR ZORANIĆ (roman Planine) 16.st., Zadar

46

PLANINE (roman) prvi hrvatski roman – posvećen ninskom kanoniku Mateju Matijeviću podijeljen na 24 poglavlja – pisan i u prozi i u stihovima gl. lik, pastir Zoran, ujedno i pripovjedač – kreće na sedmodnevno

putovanje iz Vodica kod Nina da bi se izliječio od ljubavne boli, penje se na vrh Velebita, zatim do Dinare i spušta se preko rijeke Krke do Šibenika, završava u Ninu – putopisni roman, ali i alegorijski jer putovanje nije stvarno, već zamišljeno (želi opisati čovjeka na putu do spoznaje, vodi ga božja milost), također i pastoralni (opisuje idiličan svijet pastira)

tijekom putovanja sreće 4 vile u Perivoju od Slave – Latinku, Grkinju, Kaldejku (iz Babilona, smatrao da od tamo potječe Biblija) i Hrvaticu - predstavljaju jezike, a svaka u krilu drži zlatne jabuke, odnosno književna djela napisana na njenom jeziku - govori o jezicima od kojih je najneugledniji hrvatski jezik jer ga malo ljudi koristi → poruka: treba stvarati djela na narodnom, hrvatskom jeziku

ostale vile: Napeja (Zorica), Milost – neke mu pričaju legende, npr. o porijeklu bure

na planini razgovara s pastirima, a spominje se i tursko razaranje Hrvatske (pastiri se žale na vukove koji im otimaju i ubijaju ovce – alegorija za Turke)

roman završava kad pripovjedač susreće vilu Dejaniru (Dinara) koja mu pomaže izliječiti se od ljubavne boli (alegorijsko tumačenje – shvaća da je ljubavna bol zabluda i da bi se umjesto ljubavi prema ženi trebao okrenuti ljubavi prema domovini, pobožnosti i duhovnim vrijednostima)

na romanu vidljiv utjecaj Ovidija, Sannazzara (roman Arcadia), Dantea (putovanjem s vilom Milošću, paklena vrata podno Velebita), te Marulića

svjetovna drama:

→ HANIBAL LUCIĆ, Robinja prva hrvatska svjetovna drama Robinja je plemkinja iz sj. Hrvatske, kćer bana Vlaska, a unuka

bana Majera Blaža, koju su zarobili Turci – njezin zaštitnik, ugarski kralj, nudi nagradu onome koji ju oslobodi, a traži ju i mladi plemić Derenčin (unuk hrvatskog bana Derenčina, slavnog vođe u Krbavskoj bitci) koji je u nju zaljubljen – Derenčin je nalazi u Dubrovniku gdje ju prodaju na sajmu robova – on se preodjeva u trgovca kako bi provjerio njezine osjećaje prema njemu, nakon čega plaća otkupninu za nju i ženi ju (alegorija = opreka između porobljene sj. Hrvatske i slobodnog Dubrovnika)

drama pisana u stihu – dvostruko rimovani dvanaesterac

47

sastoji se od proslova i 3 čina – radnja se odvija na jednom mjestu (u Dubrovniku), u jednom danu = jedinstvo mjesta i vremena (o prošlosti saznajemo kroz njihove monologe)

glavni likovi – Robinja i Derenčin su potomci slavnih plemića koji su se borili protiv Turaka – prvo djelo u kojem se susreću likovi iz sjeverne i južne Hrvatske

- komedije: MARIN DRŽIĆ - nadimak: Vidra (komedija Dundo Maroje)

• 16.st., Dubrovnik • porijeklom iz pučke trgovačke obitelji – bio svećenik • boravio u Sieni – tamo upoznaje suvremeno talijansko kazalište • po povratku u Dubrovnik uzdržava se pišući djela po narudžbi bogatih

Dubrovčana i organizirajući kazališne predstave • pred kraj života boravi u Firenci i šalje urotničko pismo toskanskom vladaru u

kojem traži da mu pomogne srušiti dubrovački aristokratski režim • umire u Veneciji eruditne komedije Arkulin, Tripče de Utolče, Pomet (izgubljena komedija

koja se spominje u prologu Dunda Maroja)

DUNDO MAROJE (eruditna/učena komedija) - komedija u 5 činova – 5. čin ostao nedovršen, dopunio ga Mihovil Kombol - počinje s dva prologa: - 1. prolog: - izgovara ga negromant (čarobnjak) → Dugi Nos opisuje gdje je sve putovao (Velike Indije – zemlja magije, Male Indije – zemlja patuljaka koji su se borili sa ždralovima, Nove Indije – novootkriveni kontinent, Stare Indije – raj zemaljski/zemlja na kraju svijeta) → u Starim Indijama upoznao LJUDE NAZBILJ – blagi, tihi, mudri, razumni, lijepi, sposobni, inteligentni- i LJUDE NAHVAO – glupi, zli, pokvareni, lakomi, ružni → gledateljima ostavlja da procijene tko je od likova u komediji nazbilj, a tko nahvao - 2. prolog: - ukratko se opisuje sadržaj komedije - mjesto radnje: Rim - likovi: GOSPODARI (njihovi) SLUGE Maro (dubrovački mladić kojeg je Popiva (zaljubljen u Petrunjelu) otac poslao u Rim da se nauči trgovati, a on troši novac na kurtizanu Lauru) Laura (kurtizana tajanstvenog porijekla) Petrunjela (mlada Dubrovčanka)

48

Dundo Maroje (Marov otac koji Bokčilo (bocca = usta; opterećen dolazi vidjeti na što Maro troši hranom i pićem) njegov novac) Pera (Marova zaručnica, dolazi po njega preodjevena u muškarca) Perina baba Ugo Tudešak (Tudešak = Njemac, Pomet (mladi Dubrovčanin) zaljubljen u Lauru) - Pomet se u djelu pojavljuje izgovarajući monolog o Fortuni (= sreći – sreća dođe i prođe, a samo je pametan i sposoban čovjek (čovjek nazbilj) zna iskoristiti u svoju i tuđu korist, te se snaći u vremenima kad mu sreća nije naklonjena i ponovno zadobiti Fortunu na svoju stranu - do kraja komedije Pomet se pokazuje kao jedini čovjek nazbilj – sebi priskrbi novčanu naknadu (od Laurinog oca koji je iz Njemačke dolazi tražiti, pri čemu mu Pomet pomaže) i zaručnicu (Petrunjelu), a i svima ostalima osigura da dobiju što su zaslužili – Dunda Maroja izbavi iz zatvora i pomogne mu (idejom) vratiti barem dio novca kojeg je Maroje trošio po Rimu; Lauru poveže s njenim ocem, bogatim njemačkim plemićem te se ona zaruči s Ugom Tudeškom; Maroje se sa zaručnicom Perom vraća u Dubrovnik - Pomet (sluga) = čovjek nazbilj; svi ostali (plemići ovisni o svojim ne pretjerano pametnim i sposobnim slugama) = ljudi nahvao → poruka: čovjek se rodi pametan, sposoban i spretan bez obzira na stalež – kritika aristokratskom poretku u Dubrovniku (trebali bi vladati oni koji su najsposobniji i najpametniji, a ne oni koji to pravo nasljeđuju rođenjem u plemićkoj obitelji) - renesansni svjetonazor: čovjek je gospodar svog života i svoje sreće (Pomet); hedonizam (uživanje u ovozemaljskim stvarima) vidljiv u oblikovanju Bokčila (neprestano nabraja što bi sve pojeo, popio…), Maroja (kritika pretjerane škrtosti), Laure (težnja ka lagodnom i bogatom (skupa odjeća, nakit) životu) - Držićevi likovi uvjerljivo govorno okarakterizirani (npr. Pomet koristi iskrivljene latinske izraze kad se pokušava pred gosparima prikazati pametnim, a s Petrunjelom razgovara na narodnom jeziku uz puno narodnih šaljivih pjesmica i zagonetki)

eruditna komedija Skup Skup – ime glavnog junaka radnju je preuzeo iz Plautove komedije Aulularija (Škrtac /

Tvrdica) Držić ismijava škrtost Dubrovčana – središnji motiv je motiv

tezora (tezoro = škrinja s blagom) sastoji se od prologa i 5 činova

49

likovi: starac Skup, služavka Variva, kćer Andrijana, mladić Kamilo, stari Kamilov stric koji želi oženiti Andrijanu bez miraza

Skup želi oženiti Andrijanu za bogatog susjeda jer on ne traži miraz, a ona je zaljubljena u starčevog nećaka Kamila – Skup pronalazi ćup s blagom kojeg mu ukrade Kamilov sluga Munuo → ucjenjuju ga tim tezorom – vrate mu tezor, a on Andrijani dopušta da se oženi za Kamila

pokladna komedija Novela od Stanca (= šala sa Stancem)

prva Držićeva komedija – kombinacija farse (= vrsta francuske srednjovjekovne komedije u kojoj se zaplet temelji na nesporazumu, ismijava se nastranost i ljudske slabosti, ima elemente groteske i obiluje grubim humorom) i pastorale

dubrovački mladići Vlaho, Miho i Dživo ismijavaju (priređuju novelu = ovdje se misli na šalu) naivnog starca Stanca – uvjere ga da će se pomladiti ako se napije vode s Onofrijeve česme

vrijeme trajanja radnje odgovara stvarnom vremenu – nekoliko sati unutar jedne noći

radnja je utemeljena na dvjema antitezama (= suprotnostima) I. mladost – starost II. selo - grad

vidljive su aluzije na dubrovačke prilike pisana dvostruko rimovanim dvanaestercom, jednočinka u

nekoliko prizora prvi put izvedena na svadbi dubrovačkog plemića Martolice

Hajdinova, na poklade 1551. g. * teme „rasute bašćine“ (razdijeljene domovine) i „turske opasnosti „ se mogu naći u djelima: Juraj Šižgorić – Elegija o pustošenju Šibenskog polja Marko Marulić – Molitva suprotiva Turkom Hanibal Lucić – Robinja (hrvatska plemkinja zarobljena od strane muslimana, prodaju

je u Dubrovniku) Petar Zoranić – Planine (pastiri pjevaju o rasutoj bašćini)

50

8) BAROK

• objasniti barokni odnos prema temi života, smrti i

ljubavi

• opisati stvaralački životopis Ivana Gundulića i

interpretirati njegova djela Suze sina razmetnoga i Dubravka • opisati geografsku, tematsku i žanrovsku raznolikost

hrvatskoga baroka

BAROK pojam „barok“ potječe od španjolske riječi baruecco ili portugalske barocco = biser

nepravilna oblika

- svjetonazor epohe oblikovan crkvenim pokretom protureformacije: - u drugoj polovici 16.st. čovjek se želi osloboditi crkvene stege (hedonizam, skepticizam itd.), što se vidi i u samoj Crkvi (raskalašeni i nemoralni kler (svećenstvo)) - kao reakciju na takvu situaciju i na renesansni svjetonazor, njemački svećenik i profesor teologije Martin Luther postavlja 1517. g. svojih 95 teza u kojima traži reformaciju

(= obnovu) katoličke crkve → Crkva ga ekskomunicira (izopći iz Crkve), no uz reformaciju pristaju svi slojevi društva i protestantizam (= luteranizam, evangelizam, kalvinizam, baptizam) postaje službena crkva u Njemačkoj (u Hrvatskoj se javlja samo na području Istre) - kulturni značaj reformacije → afirmacija narodnih jezika

- krajem 16.st. – odgovor Katoličke crkve na reformaciju = protureformacija - papa saziva Tridentski koncil – s prekidima traje skoro 20 godina – zaključci:

1. osnivaju se novi svećenički redovi sa zadatkom da odgajaju mlade ljude u duhu katoličanstva - npr. isusovci/jezuiti osnivaju škole, sveučilišta, kazališta... – kod nas posebno aktivni u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku i Dubrovniku

2. restriktivne srednjovjekovne mjere (inkvizicija )- bore se protiv propagatora reformacije

- kulturni značaj protureformacije → barokni svjetonazor: - u središtu je svijeta ponovno Bog i duhovno, a čovjek je razapet između vlastitih težnji za tjelesnim užitcima i crkvenih zahtjeva za duhovnim načinom života → iz toga proizlazi unutrašnja rastrganost i sukobi, te sklonost razmišljanju (refleksivnost) – sumnja u samoga sebe i pesimizam

krajem 16. st. dominantna književna vrsta je lirska poezija (posljednja generacija

petrarkista → stil sve više neoriginalan, bez prirodnosti i spontanosti, zbog stereotipa to nazivamo konvencionalnom lirikom, prelazi u pisanje u maniri = usiljeno neprirodno ponašanje bez originalnosti, najveća pažnja se poklanja ukrašavanju)

51

→ takav način stvaranja se širi na sve umjetnosti – na prijelazu 16. u 17. st. javlja se kratka prijelazna epoha s renesanse na barok pod nazivom manirizam

≈ osviještena upotreba književnih postupaka ≈ autoreferencijalnost (pisci u svojim djelima komentiraju vlastiti rad) ≈ poigravanje književnom fikcijom

→ pribrajaju mu se i veliki pisci s kraja renesanse: Cervantes, Shakespearea ≈ barok je u usporedbi s manirizmom određen kao književnost koja je tematski

jednostavnija, ali s naglašenijom sklonošću prema gustoj upotrebi figura

Značajke baroka → tematika: religiozna, refleksivna, moralna, općeljudska → osnovni motivi: prolaznost života, grijeh, dobro i zlo itd. → ton i atmosfera pjesama: stalni sukob između senzualnog i optimističkog

(renesansni utjecaj) i pokajničkog i pesimističkog (utjecaj reformacije i protureformacije)

→ ritam pjesama: dinamičan, napet itd. → stil:

• gomilanje stilskih sredstava, a posebno se cijene neobične i originalne metafore i kontrasti

• ispremiješan red riječi u dugim rečenicama • detaljizirani opisi

→ barokni končeto: končeto = stilska figura zasnovana na spajanju pojmova koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko (čime se ističe pjesnikova domišljatost i duhovitost) – kod Gundulića, npr.: - na ognju vosak - dim na vjetru - snijeg na suncu - san o zori Književni rodovi i vrste: LIRIKA: → u različitim Europskim zemljama javljaju se različite barokne škole:

u Italiji po Giambattisti Marinu – marinizam u Španjolskoj po Luisu de Gongori – gongorizam ili kulterizam

(prema „culto“ = učen) u Francuskoj po riječi za usiljenost i neprirodnost – preciozizam (ali

i prema likovima iz Molèrovih komedija Precioze i Učene žene) u Engleskoj – eufuizam

→ posebno omiljeni pjesnički oblik je religiozna poema EPIKA: → epovi s povijesnim temama: (tendencija koja je najavljena već u 16. st.)

Luís de Camões: Luzitanci Torquato Tasso: Oslobođeni Jeruzalem

52

Ivan Gundulić: Osman DRAMA: → sklonost prema operi i melodrami (sentimentalna drama – glazba prati govor

likova)

Predstavnici: ŠPANJOLSKA: → zlatni vijek španjolske književnosti (16. i 17. st.) 1. LUIS DE GONGORA Y ARGOTE najveći španjolski barokni pjesnik – jedan od najvećih predstavnika

hermetičke lirike uopće u početku pisao u duhu narodne poezije – usavršio romancu kasnije napisao poeme Samoće, Polifem i Galatea – mitološka simbolika –

nepristupačna neobrazovanu čitatelju poznate i pjesme Sat na zvoniku, Pješčani sat i Na grobu vojvotkinje od

Lerme piše poeziju

- najznačajnija ostvarenja su u drami: 2. LOPE DE VEGA dramatičar

reformator komedije – poetika Novo umijeće pisanja komedija

pučko kazalište – građa iz života – dinamična radnja i zanimljivi zapleti – tzv. komedija plašta i mača iliti štita i mača

3. PEDRO CALDERON DE LA BARCA

dramatičar – posljedni veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti

dvorsko kazalište – raskošna scenografija, bogata metaforika i psihološki produbljeni likovi

autor oko 200 kazališnih komada, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales), a bitne su i svjetovne drame, npr. Zalamejski sudac

njegova najpopularnija svjetovna drama Život je san i danas se izvodi

53

prema proročanstvu danom poljskom kralju Baziliju, njegov sin Sigismunda bit će zlotvor i tiranin, te će dovesti kraljevstvo do kraha – kralj ga zatvara u samotnu kulu – s vremenom želi provjeriti Sigismundov karakter, te ga dade uspavati i dovesti u dvorac – otkriva mu istinu o njegovu podrijetlu, a Sigismund se na to razbjesni i uzoholi i doista se pokaže tiraninom

opet ga uspavaju i vrate u kulu – budi se u nedoumici što je san, a što java

na kraju vojnici oslobađaju Sigismunda i postavljaju ga za vladara umjesto svrgnutog kralja Bazilija – pokaže se dobrim i milosrdnim zbog upozorenja svog učitelja da i u snu treba biti dobar jer se to može odraziti i na stvarni život i opovrgava proročanstvo – ostaje i dalje vrlo oprezan: stvarnost se brzo može pretočiti u san

„Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san,

a san su i sami snovi.“

barokni elementi: a. uočljivost moralističke tendencije – put od lošeg do dobrog

vladara – potreba da čovjek čini dobro b. barokni svjetonazor (utjecaj protureformacije) – život je

samo san nakon kojeg se čovjek budi u Božjoj milosti (život nakon smrti)

c. bogatstvo stilskih sredstava i mnoštvo refleksija o životu, čovjeku, smrti

ITALIJA: 1 . GIAMBATTISTA MARINO „Cilj je pjesnikov da začudi...“ – stvaralac bogate fantazije i izvrstan

versifikator – stilski virtuozan, ali lirski nedoživljen – neobične metaforem zvučni efekti, končeto, antiteza, paradoks, hiperbola

54

napisao mitološki spjev Adonis i nekoliko tisuća lirskih pjesama (Pjevač, Ljudski život)

2. TORQUATO TASSO

talijanski pjesnik kasne renesanse

napisao mnogo lirskih pjesama (neke posvetio Cvijeti Zuzorić), te najbolju talijansku pastirsku igru Aminta

autor epa Oslobođeni Jeruzalem

vergilijanski ep - u 20 pjevanja (strofa stanca) opjevan Prvi križarski rat koji je trajao od 1096. g., a završio je oslobađanjem Jeruzalema 1099. g.

*barokni ep vergilijanskog tipa – mora biti religiozno ispravan, instruktivan, jasnih teza – aktualna i nacionalna tema – čvrsta struktura, bez odveć epizoda – uzor Vergilije utoliko što je on autor nacionalne epopeje

tematika: u duhu protureformacije, ali i aktualna s obzirom na tursku opasnost

Gundulićev uzor pri pisanju Osmana

radnja: vođa križarskog pohoda bio je vojvoda Goffredo, a među njegovim se vojnicima ističu Tancredi i Rinaldo – Tancredi zaljubljen u lijepu pogansku ratnicu Clorindu, što ga odvraća od borbe – u jednoj borbi smrtno ranjava Clorindu i ona umire – do kraja djela uz Tancredija je Clorindina sestra Erminija, koja je u njega zaljubljena – Rinaldo je zaljubljen u čarobnicu Armidu, poslanu da zaustavi kršćane – Armida zatoči Rinalda na Otocima sreće, ali ga oslobađaju njegovi vitezovi i on se vraća u borbu – križari oslobađaju Jeruzalem, a Rinaldo i Armida ostaju zajedno, te se Armida zavjetuje na vjernost – završna slika: Goffredo i vitezovi padaju na koljena pred svetim grobom

55

nakon napada inkvizicije (djelo isprepliće povijesne događaje s ljubavnim zapletima i fantastičnim epizodama – anđeli, čarobnjaci itd.) prerađuje spjev u novi Osvojeni Jeruzalem

ENGLESKA:

JOHN MILTON - epovi Izgubljeni raj i Nanovo stečeni raj

HRVATSKI BAROK trajanje: tijekom 17. st.

svjetonazor: sukob renesansnog i reformacijskog → umjesto senzualnog tona, imamo refleksivan i pokajnički (pesimistički) ton zamijenjuje renesansni optimizam

tematike: rodoljubne, moralne, refleksivne – najpopularnija književna vrsta: barokni ep

mnogocentričnost književnog života:

i. Dubrovnik i Dalmacija: dubrovačko-dalmatinski književni krug

→ lirsko, epsko i dramsko pjesništvo svjetovne je tematike

→ iznimke su prepjevi psalama i religiozne poeme ili „plačevi“ pisani u obliku dugih ispovjedno-pokorničkih monologa pokajnika

JUNIJE PALMOTIĆ

melodrama Pavlimir – obrađuje legendu o osnutku Dubrovnika, koju je preuzeo iz Ljetopisa popa Dukljanina – unuk prognanog kralja Radislava se vraća iz Rima na djedovsko prijestolje

IVAN BUNIĆ VUČIĆ

zbirka lirskih pjesama → kanconijer Plandovanja – najveći kanconijer 17. st. hrvatske književnosti, teme: duhovno-religiozne, prolaznost života itd. – nastavlja petrarkističku tradiciju, ali unosi i barokna obilježja – sadrži pjesme Nemoj, nemoj mâ Ljubice, Tvrđa je vil

56

moja tvrdoga mramora, Prsi ima od leda vil moja gizdava, Slatka dušo môm životu, Vrhu smrti

religiozna poema Mandalijena pokornica

IGNJAT ĐURĐEVIĆ

zbirka pjesama Pjesni razlike – sadrži pjesme Vili neharnoj, Raklici koja je sumnjila bit ljubjena, Ljubovnik rasrčeni, Slici svojoj u ruci gospođe, Ljubici suncu sličnoj, Posila sliku svoju gospođi

religiozna poema Uzdasi Mandalijene pokornice, Saltijer slovinski (prijevodi 150 biblijskih psalama)

humoristična poema Suze Marunkove

IVAN GUNDULIĆ (poema Suze sina razmetnoga, pastorala Dubravka) iz Dubrovnika, iz plemićke obitelji

djela:

• ljubavne pjesme (prijevod pjesme Amante timido s talijanskog Ljubovnik sramežljivi, te dvije prigodne pjesme: Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane i elegija Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandrice)

→ kasnije ih nazvao „taštima i ispraznima“

• melodrame (sačuvane Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida)

→ kasnije ih nazivao „porodom od tmine“, većinu vjerojatno sam uništio

• zbirka od 7 psalama Pjesni pokorne kralja Davida – prvo Gundulićevo tiskano djelo (zajedno s ovećom teološko-meditativnom pjesmom Od veličanstva Božjijeh)

SUZE SINA RAZMETNOGA (religiozna poema) - književna vrsta: poema (spada pod lirsko-epske vrste, ima i epske/pripovijedne i lirske

elemente) - epski elementi:

57

1) lik, pripovjedač, događaji 2) vanjska kompozicija (3 pjevanja/plača) i invokacija (zazivanje kršćanskog Boga) - stih i strofa: osmeračke (stih od 8 slogova) sestine (strofa od 6 stihova) s rimom ABABCC - stil: patetični i kićeni barokni stil (končeta, bogata i razgranata metaforika, antiteze i mnoštvo stilskih figura) - osnovni motiv: grijeh (u Dubrovniku tog vremena jak utjecaj katoličke obnove/protureformacije – djeluje crkveni red isusovci) - inspiracija: a) biblijska – parabola (= kratka, jezgrovita priča u prozi ili stihu, temeljena na usporedbi ili prenesenom značenju, koja donosi moralnu ili religioznu poruku) o razmetnom sinu iz Lukina evanđelja (Novi zavjet) b) dubrovačka stvarnost (dubrovački „razmetni sinovi“) - vanjska kompozicija: 3 pjevanja (Gundulić ih naziva „plačevima“): 1. Sagrješenje 2. Spoznanje 3. Skrušenje → unutrašnja kompozicija: kružna ili uokvirena - trojnost u djelu: 3 pjevanja, 3 vremena (prošlost, sadašnjost i budućnost), 3 lica (lik – razmetni sin, pjesnik i čitatelj koji se poistovjećuje i s razmetnim sinom i s pjesnikom) - tematika: 1. religiozna (grijeh – spoznaja grijeha – pokajanje; kao i kod Dantea) 2. moralna (opreka dobro – zlo) 3. politička (razmetni sinovi = pobunjenici s Lastova, otac = dubrovačka vlast) 4. refleksivna (piščeve refleksije/razmišljanja/misli o ljepoti, čovjeku, životu, smrti, vremenu…) - dominantna religiozno-moralna tematika s jasno istaknutom protureformacijskom idejom ili tendencijom (namjerom): „Ufaj, kaj se, moli, prosi!“ (odnosno, zagovara se povratak Bogu uslijed svjesnosti o prolaznosti života) preko priznanja grijeha i traženja oprosta→

58

tendencioznost djela umanjuje umjetničku vrijednost jer ukida njegovu svevremenost - religiozna poema/plač – omiljena barokna vrsta koja potječe iz srednjeg vijeka, posebno popularna u Italiji u drugoj polovici 16. stoljeća, u kojoj preobraćeni grješnici monološkim tonom ispovijedaju svoje grijehe

• Primjer barokne kićenosti i gomilanja stilskih figura:

„Ah, sad imam pamet hitru: sve je što svijet gleda i dvori na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu, san o zori, trenutje oka, strila iz luka kijem potegne snažna ruka (...)" 1. asindenton (nabrajanje BEZ upotrebe veznika) 2. metafore za prolaznost života (njih 6): sve što postoji na svijetu je (prolazno kao): - vosak na ognju/vatri - dim na vjetru - snijeg na suncu - san koji se sniva u zoru (jer se ubrzo budimo, dakle, taj san kratko traje, kao i život) - treptaj oka - strijela koju snažna ruka ispucava iz luka (brzo će proletjeti) 3. neke se od tih metafora temelje na kontrastnim pojmovima = kontrast (npr. snijeg - sunce) 4. končeto = stilska figura zasnovana na spajanju pojmova koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko (čime se ističe pjesnikova domišljatost i duhovitost) - ovdje: - na ognju vosak - dim na vitru - snijeg na suncu - san o zori

DUBRAVKA (pastorala ili barokna melodrama)

radnja: u mitskom prostoru Dubrave (simbolizira Dubrovnik), na dan svetkovine slobode biraju se najljepša pastirica i najljepši pastir koji se

59

potom trebaju vjenčati – to bi trebali biti Dubravka (simbol dubrovačke vlasti i slobode) i Miljenko (simbol plemićkog staleža i dubrovačkog kneza)

no, bogati pastir Grdan (simbol građanskog staleža koji kupuje svoje mjesto među plemstvom) potkupljuje suce te oni njemu, umjesto Miljenku, daju Dubravku za ženu – pararelno s tim postoji nekoliko humorističnih scena s pastirima i satirima (satir = polujarac - polučovjek) - svi su poludjeli za Dubravkom

sve se razrješava postupkom deus ex machina – pojavljuje se poganski bog ljubavi Lero (u obliku potresa koji trese tlo u kapelici u kojoj se trebaju vjenčati Dubravka i Grdan, što okupljeni shvate kao Lerovo nezadovoljstvo takvom nakaznom ženidbom), nakon čega se ipak vjenčaju Dubravka i Miljenko

alegorijska pastirska igra: zrcalo dubrovačke stvarnosti – alegoričnost likova i zapleta

• pastiri = vlastela

• Miljenko = vlastelin na vlasti

• Grdan = bogati građanin koji želi kupiti vlast

• Dubravka = vlast, odnosno sloboda Dubrovačke Republike → djelo sadrži himnu dubrovačkoj slobodi:

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu biti plata tvôj čistoj lipoti.“

• podmićeni suci = plemstvo koje se spremno prodati za novac

ideja: slavljenje slobode Dubrovačke Republike

poruka: vlast treba ostati u rukama vlastele (to je i Božja volja i volja naroda), a ne u rukama bogatih građana koji položaj nastoje steći

60

podmićivanjem (Gundulić se, kao plemić, zalagao za stav da su dubrovaćki plemići uspješno vladali stoljećima i uspijevali osigurati slobodni status Dubrovačke Republike pa bi im, stoga, trebalo dati da nastave vladati bez uplitanja građanstva)

kompozicija: u 3 čina

stih: osmerci i dvanaesterci

likovi nisu psihološki produbljeni (pastiri i vile se idealiziraju, a satiri i satirice prikazani kao nakazni – likovi su zapravo simboli)

• ep Osman

nedostaju 14. i 15. od 20 pjevanja – kasnije ih je nadopunio Ivan Mažuranić (vrlo uspješno!)

* zamišljeni pronalazak tih pjevanja tema je suvremenog romana Koraljna vrata Pavla Pavličića

pisan u osmeračkim katrenima s mnogo stilskih sredstava i aforističkih izražaja:

„Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ostaje.“

tema: Osman II. pogiba zbog svoje oholosti – odnosno: bitka kod Hoćima u kojoj je poražena turska vojska (1621. g.)

fabularni tokovi:

i. Osmanova namjera da krene na istok obnoviti i ojačati vojsku

ii. Ali-pašin odlazak među Poljake da sklopi primirje

iii. Kazlar-aga traži Osmanu ženu

iv. Pobuna janjičara i Osmanova smrt

61

→ nema kronološkog tijeka fabule

ii. Banska Hrvatska:

a. kajkavski književni krug (nabožna tematika)

→ tekstovi imaju vjersko-prosvjetnu ili liturgijsku funkciju

rukopisni Pavlinski zbornik – zbor kajkavskih liturgijskih tekstova i crkvenih pjesama prevedenih s latinskoga (dovršen 1644. g.)

JURAJ HABDELIĆ

moralno-poučna djela Zercalo mariansko, Pervi oca našega Adama greh

kajkavsko-latinski rječnik Dictionar

b. ozaljski književni krug (svjetovna tematika)

→ trudili su se stvoriti zajednički jezik razumljiv svima, u svoja djela su ubacivali elemente kajkavštine, čakavštine i štokavštine

PETAR ZRINSKI

preveo s mađarskog epove svoga brata Nikole Adrianskog mora sirena i Obsida sigetska (kasnije je temu bitke kod Sigeta i pogibiju N. Š. Zrinskog opjevao Pavao Ritter Vitezović u djelu Odiljenje sigetsko)

FRAN KRSTO FRANKOPAN

Dijačke junačke – ciklus od 8 pjesama po uzoru na narodnu poeziju, ugl. pisane epskim desetercem

obradio i srednjovjekovnu temu o četirima posljednjim stvarima Trumbita sudnjega dneva

zbirka lirskih pjesama Gartlic za čas kratiti – jednim dijelom pisane dvostruko rimovanim dvanaestercom – napisao ih u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu

62

* sudbina hrvatskih plemića Zrinskog i Frankopana tema je Kumičićeva romana Urota zrinsko-frankopanska

pjesme – Napojnice pri stolu, Človičstvo zove se prava lipota, Cvitja razmišlenje i žalosno potuženje, Pozvanje na vojsku (iz te je pjesme stih „Navik on živi ki zgine pošteno“)

značajan i kao prvi prevoditelj Molièra na hrvatski jezik (Jarne bogati, fra. Georges Dandin) - nedovršeno

ANA KATARINA ZRINSKI

molitvenik Putni tovaruš – dijelom prijevod s njem. jezika

IVAN BELOSTENEC

skupio veliku rječničku baštinu – autor dvojezičnoga kajkavsko-latinskoga rječnika Gazophylacium (Riznica) – iz tog je rječnika M. Krleža učio kajkavski za Balade Petrice Kerempuha

ii. Slavonija: slavonski književni krug

ANTUN KANIŽLIĆ

teološka rasprava posvećena crkvenom raskolu Kamen pravi smutnje velike

religiozna poema Sveta Rožalija – najznačajnije djelo katoličke obnove u sj. Hrvatskoj – 4 pjevanja; dvostruko rimovani dvanaesterac – izrazito barokni stil, bogat pjesničkim figurama – prikazana suprotnost između svjetovnog i duhovnog – utjecaj rokokoa

63

KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE u BAROKU: Lirika

• dubrovački pjesnici: Ivan Bunić Vučić i Ignjat Đurđević Epika

• barokni ep: Ivan Gundulić: Osman Jaketa Palmotić Dionorić: Dubrovnik ponovljen Korčulanin Ivan Kanavelić: Sveti Ivan biskup trogirski i Kralj Koloman Višanin Andrija Vitaljić: Ostan Božje ljubavi

Drama • uglavnom vezana uz Dubrovnik i Dalmaciju

• pastorale Ivana Gundulića (npr. Armida) – u koje unosi pjevanje dijelove i glazbu → začetak melodrame

• melodrame Junija Palmotića

• razvija se komedija – commedia dell' arte – ugl. anonimnih autora

• duhovna i religiozna drama – ugl. se razvijaju na Hvaru i u sj. Hrvatskoj

9) KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO

• interpretirati: Jean Racine, Fedra; Voltaire, Candide • objasniti tematsku specifičnost hrvatskoga

prosvjetiteljstva

KLASICIZAM pokret u europskoj književnosti i kulturi ime: od lat. classicus – koji se odnosi na antiku, ali i onaj koji je uzoran, vrijedan

oponašanja * također lat. classici scriptores – pisci prvog reda, uzorni pisci razdoblja: tj. antički pisci (→ zato će u tom razdoblju dominirati tragedija i komedija)

„ Poimanje umjetnosti i umjetnička djelatnost je oponašanje uzora pri čemu se poštuju pravila za umjetničko stvaranje.“

sredina 17. st. – druga polovica 18. st. vodeću ulogu preuzima francuska književnost → tamo se klasicizam i javlja svjetonazor:

svijet je materijalan (sastavljen od materije) – može ga se istraživati istina je samo ono što čovjek može dokazati vlastitim iskustvom i razumom –

empirizam (jedino sredstvo spoznaje je vlastito iskustvo, tj. empirija) racionalizam – filozofija (spoznati svijet vlastitim razumom) – javlja se tamo

gdje nije bila jaka protureformacija:

64

• Francuska – Renee Descartes – autor djela Rasprava o metodi - „Mislim, dakle jesam.“ - čovjek ponajprije misaono biće: kako misliti? 1. načelo – ništa ne prihvaćamo kao istinito osim onoga što spoznajemo jasno i razgovjetno 2. načelo (analitičko) – teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove 3. načelo – ići od jednostavnog ka složenome 4. načelo – provjeriti potpunost postupka

• Engleska – John Locke • Njemačka – Immanuel Kant

stil: za razliku od barokne kićenosti, raskoši, nemira i dramatičnosti – klasicizam

zagovara jednostavnost, mir, sklad i harmoniju (kao i u antici) prijelazna faza između baroka i klasicizma = rokoko, a onda directoire, empire, i na

kraju bidermajer (ovi posljednji odnose se na arhitekturu) teoretičar književnosti Nicolas Boileau (Fra.) → djelo Pjesnička umjetnost – poetika

klasicizma: dominantna književna vrsta: tragedija – 5 pravila za tragediju:

1. kult forme – vanjska kompozicija od 5 činova 2. govor i stil – uzvišenost, jasnoća, sklad 3. funkcija – moralno-didaktična (poučna) – u prvom planu racionalno, a

ne emocionalno! 4. pravilo trojnog jedinstva – jedan osnovni dramski sukob koji se odvija u

jednom prostoru tijekom jednog dana 5. teme i likovi – obrađuju se velike i značajne teme i likovi iz antike ili

povijesti (likovi kao simboli), u prvom planu je unutrašnji svijet lika → Boileau savjetuje piscima da prije nego što počnu pisati nauče ispravno misliti – pjesnici moraju zavoljeti razum da bi im od njega djela stekla slavu i vrijednost * uz tragediju, prema ovim načelima, ugledna književna vrsta je i ep (npr. Voltaire Henrijada)

→ predstavnici klasicističke tragedije:

JEAN RACINE (tragedija Fedra)

- tragedija proizašla iz: 1. SADRŽAJNO gledano – iz sukoba između RAZUMA i EMOCIJA/nagona u samom

Racineu: a) Bio je odgajan u jansenističkom duhu.

Jansenizam = vjersko učenje čija je osnovna ideja da je još od istočnog grijeha ljudska priroda slaba, grešna i nesposobna za dobra djela (čovjek treba život provoditi u pokori, iskupljujući se za svoju grešnu prirodu)

b) U Parizu je živio hedonističkim načinom života. ↓

OSNOVNI/glavni sukob u tragediji Fedra = unutarnji Fedrin sukob

65

između EMOCIJA (ljubav prema Hipolitu) i

RAZUMA (ta je ljubav neuzvraćena i neprimjerena jer je Hipolit Fedrin

posinak)

2. FORMALNO gledano – iz Boileauove klasicističke poetike: a) FORMA: vanjska kompozicija od 5 činova b) STIL I GOVOR: uzvišen (tragedija pisana u stihu, uz korištenje neobičnih izraza i

stilskih figura) c) LIKOVI: preuzeti iz antike – Tezej = atenski kralj

Fedra = Tezejeva druga žena

Hipolit = Tezejev sin iz njegovog braka s Amazonkom,

Fedrin posinak

d) PRAVILO O TROJNOM JEDINSTVU: radnja se odvija tijekom jednog dana na jednom mjestu u peleponeskom gradu Trezenu i prikazan je samo jedan osnovni fabularni tok koji proizlazi iz Fedrinog unutrašnjeg sukoba između strasti za Hipolitom i razuma (časti, dužnosti)

e) FUNKCIJA DJELA: moralno-didaktička → razum (RACIONALNO) mora pobijediti strasti i osjećaje (EMOCIONALNO) – i kod Fedre i kod Tezeja prevlada razum; Fedrina kazna za njeno prepuštanje strastima i negiranje vlastite dužnosti je smrt (počinila samoubojstvo), a Tezejeva je kazna smrt njegovog sina Hipolita i žene Fedre → TRAGIČAN KRAJ

- RAZVOJ FABULARNOG TOKA:

STRAST RAZUM

1.Prikrivena Fedrina strast za Hipolitom

2.Vijest o Tezejevoj smrti 3.Fedrina briga za sina Hipolita 4.Strast obuzima F. tijekom razgovora s H. 5.Fedra se kaje zbog strasti 6.Tezej se vraća kući (vijest o smrti je bila netočna) 7.F. lažno optužuje H. da ju je zavodio 8.F. se kaje zbog laži i želi priznati istinu 9.Aricija objavljuje svoju ljubav s Hipolitom 10.Fedra je ljubomorna 11.Hipolitova smrt 12.Fedra priznaje sve Tezeju i ubija se

66

PIERRE CORNELLE - otac francuske klasicističke tragedije – stvara njezin prototip

tragedijama u kojima se strogo pridržava aristotelovske poetike – djela Horace, Cinna, Polyeucte

- najveći uspjeh postiže tragedijom Cid CID

- tragedija u 5 činova - tema nesretne ljubavi legendarnoga španjolskog junaka Don Rodriga

Diaza (zvanog Cid) i njegove zaručnice Himene – Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu i ona u njega, ali zbog svađe njihovih očeva oni potiskuju svoju ljubav vođeni osjećajem časti i dužnosti prema obiteljskom ugledu – nisu se samo spremni odreći ljubavi, nego su spremni poželjeti smrt voljene osobe – po kraljevoj želji na kraju se ipak trebaju vjenčati

- izvor za djelo: drama Cidova mladost Guillena de Castra - stih: aleksandrinac - stil: naglašava se potreba racionalnog ponašanja i poštovanja morala i

običaja sredine

→ predstavnici klasicističke komedije (ne očekuje se od komedija da se pridržavaju Boileauovih pravila):

JEAN BAPTISTE POQUELIN - MOLIERE - najveći francuski komediograf - napisao 33 komedije u stihu ili prozi u kojima je uglavnom glumio - također napisao nekoliko komedija-baleta - u većini djela miješa elemente raznih tipova komedije:

Kaćiperke – rana komedija intrige s elementima farse i oštra društvena satira

Don Juan, Mizantrop (ismijava se iz površnosti i afektacije visokog društva), Škrtac, Tartuffe (ismijava se iz lažne pobožnosti, licemjera i moralne pokvarenosti), Građanin-plemić, Umišljeni bolesnik (ismijava se iz nesposobnosti liječnika šarlatana) – velike komedije karaktera i društvene komedije istodobno

- uvodi realistični stil (suprotnost prema dotadašnjem neprirodnom i patetičnom deklamiranju) * F. K. Frankopan u tamnici 1670. g. prevodi ulomak komedija Georges Dandin – prvi prijevod Molièra u hrvatskoj književnosti

67

ŠKRTAC

- komedija u 5 činova - nastala pod utjecajem Plautove Aulularije (skrivanje, krađa i

pronalaženje blaga, te udaja kćeri bez miraza) i likova škrtaca iz francuskih farsi i talijanske commedie dell'arte

- komedija karaktera (Harpagon – patološki škrt), intrige (2 ljubavna para: Cléante i Mariane, Élise i Valère) i društvena komedija (lihvarstvo)

- narušava klasicistička pravila: pisana u prozi – s ciljem da pouči kroz smijeh – „Zadaća je komedija da nasmije.“

- radnja: škrtac stari Harpagon koji skriva svoj novac pravi se siromašan – novac mu je na prvom mjestu – zanemaruje ljubav prema djeci (smatra ih opasnošću za svoj novac) – želi se oženiti djevojkom u koju je zaljubljen njegov sin – kada mu ukradu škrinjicu, postaje očajan – zahvaljujući Anselmu, ocu mladića koji je zaručnik Harpagonove kćerke Élise i djevojke u koju je zaljubljen Harpagonov sin Cléante, a kojom se Harpagon namjerava oženiti, kraj je sretan – Anselmo pristaje platiti dvostruko i kupiti Harpagonu odijelo, a vraća mu se i škrinjica s novcem (koju je ukrao sluga La Fléche) → gubi se plemenitost zbog škrtosti – deformira ljudski karakter

* Škrci u Plauta, Držica i Molièra Plaut Molière

zajedničko: - u prologu Plautove komedija Kućni Bog iznosi podrijetlo blaga

- osnovna radnja - Harpagon, osim kćerke ima i sina Cléanta

- Fedra je trudna s Likonidom

- neke epizode - on i sin žele se oženiti istom djevojkom

- sluga Strobil krađom škrinjice želi ostvariti vlastitu korist

- likovi škrtaca - Harpagon se bavi lihvarenjem

- sretan završetak zbog slučajnosti

Euklion (Plaut) ↔ Skup (Držić) ↔ Harpagon (Molière)

1. na prvom mjestu im je novac 2. opsjednuti su novcem 3. ne troše ga, nego čuvaju

68

4. ostaju bez novca 5. to ih ne mijenja nego izbezumljuje 6. sreća vlastite djece im je sporedna 7. ne mijenjaju svoj odnos prema novcu

CARLO GOLDONI

- reformator talijanskog kazališta – reformirao komediju oslobodivši je dominacije commedie dell'arte i vrativši vrijednost pisanom tekstu

- stvara moderne talijanske komedije karaktera i običaja – djela Kavana, Grubijani, Ribarske svađe, Krčmarica Mirandolina

- komedije mu se ističu majstorskim dijalogom, u kojem se često služi venecijanskim dijalektom

KRČMARICA MIRANDOLINA

- komedija u 3 čina koju mnogi svrstavaju u remek-djela tzv. građanske drame

- radnja se bavi mladom gostioničarkom u koju se redom zaljubljuju njezini gosti plemićkog roda – ona se s lakoćom poigrava njihovim osjećajima, ali se na kraju, kao žena zdrava razuma, sretno udaje za čovjeka iz svog staleža

→ ostali predstavnici: JEAN DE LA FONTAINE - Basne * sentimentalizam → javlja se sredinom 18. st. zbog zasićenosti racionalizmom (najava novog romantizma):

→ Samuel Richardson: romani Pamela i Clarissa → Jean Jacques Rousseau: roman Julija ili Nova Heloiza

PROSVJETITELJSTVO javlja se u Engleskoj, najpopularnije je u Francuskoj – razvija se iz zapadnoeuropskog

racionalizma i engleskog empirizma općeeuropski kulturni građanski pokret → razdoblje učenosti, općeg znanstvenog

duha i znanstvenog ispitivanja bavi se poručavanjem aktualnih životnih problema (država, crkva, odgoj, moral) 18. st. – doba prosvijećenih vladara – Josip II., Fridrik II., Katarina Velika → krajem

prosvijetiteljstva se smatra Francuska revolucija epohu obilježila pojava filozofskog romana (nije bitna fabula, već zagovaranje

filozofskih ideja) ističe se poučna uloga književnosti – djelo mora imati društveno korisnu funkciju

69

predstavnici prosvijetiteljstva: François-Marie Arouet VOLTAIRE (roman Candide)

- francuski filozof i književnik - opus: ep u deset pjevanja Henrijada, klasicističke tragedije (npr.Zaïre,

Mérope), filozofski romani i pripovijetke (Zadig, Micromégas, Candide), zbirke pisama (npr. Filozofska pisma)

CANDIDE ili OPTIMIZAM (roman) - filozofski roman JER tematizira filozofiju optimizma njemačkog filozofa Leibniza i postavke o Božjoj promisli francuskog književnika J. J. Rousseaua po kojoj „živimo u najboljem od svih svjetova i sve je upravo onako kako treba biti (savršeno) → Voltaire želi ismijati tu filozofiju: - glavni lik Candide, njegov učitelj Pangloss (zagovornik filozofije optimizma) i prijatelj Martin dožive niz pustolovina u kojima izgube sve što su imali (dožive ratove, ubojstva, inkviziciju, otmice, zarobljeništvo itd.) - Candide na početku bude odvojen od svoje ljubavi koju ponovno sreće i oženi na kraju romana (tipičan zaplet sentimentalnog romana tog vremena), ALI za razliku od sentimentalnih romana, likovi se promijene (i fizički i psihički) uslijed svih užasa koji su im se dogodili, te je Candidova žena na kraju ružna, ogorčena i zajedljiva → Candide ju ipak ženi iz osjećaja dužnosti, ali nisu sretni

- Candide, stoga, na kraju uviđa da je svijet zao, odustaje od filozofije optimizma i spoznaje da sreća i zadovoljstvo leže u sitnim stvarima

- posljednje su rečenice romana: „Čovjek treba obrađivati vlastiti vrt.“ , „Rad nas udaljuje od tri velika zla – dosade, poroka i neimaštine.“ → nose poruku da sreću treba naći u sebi samima i radu (kako u fizičkom, tako i u radu na samom sebi), a ne u filozofiji – pojedinac ne može promijeniti svijet, ali u okvirima svog malog života može biti sretan

- ujedno je ovo i parodija pustolovno-sentimentalnog romana (vrlo popularan u klasicizmu) – kopira njihovu sadržajnu razinu (razdvojeni ljubavnici se ponovno sreću nakon niza pustolovina, vjenčaju se i žive sretno, nepromijenjeni doživljenim pustolovinama), ali razvija likove koji se, nakon svega što im se dogodilo, više ne žele i ne odgovaraju si

• MONTESQUIEU

- prvi potpuni prosvjetiteljski mislilac – smatra se osnivačem ustavne znanosti

- djelo O duhu zakona • Jean Jacques ROUSSEAU

- djelo Društveni dogovor – demokratska teorija društva - djelo Emil ili O odgoju – priroda kao glavni učitelj - kritizirao apsolutnu moć razuma! – epistolarnim romanom Julija

ili Nova Heloiza najavio epohu romantizma – daje idealiziranu sliku vlastite nesretne ljubavi

• Denis DIDEROT

70

- najsmjeliji mislilac 18. st. – filozof ateističkog kruga - djelo Misli o tumačenju prirode – temelj materijalističke

filozofije - roman Redovnica – protivi se zatvaranju djevojaka u samostane

• enciklopedisti Denis Diderot, J.J. Rousseau, Voltaire, D'Alambert, Holbach, Helvetius, Montesquieu Enciklopedija

- najslavnije djelo francuskog 18. st. - obuhvaća sva dotadašnja znanja

• Daniel DEFOE - roman Robinson Crusoe • Jonathan SWIFT - roman Guliverova putovanja • Jane AUSTEN – roman Ponos i predrasude

HRVATSKA KNJIŽEVNOST PROSVJETITELJSTVA

- društveni poredak u Hrvatskoj 18. stoljeća: prosvjećeni apsolutizam Marije Terezije i Josipa II.

- hrvatski prosvjetitelji preuzimaju osnovne tendencije od europskih: PROTIVE se feudalnoj zaostalosti, ZALAŽU se za razvoj prosvjete i kulture (za „prosvjećivanje“ nižih društvenih slojeva)

- književnost ima: a) naglašenu moralno – didaktičnu funkciju →pišu se nabožna, povijesna,

znanstvena i poučna djela b) jednostavan stil c) jezik – narodni (hrvatski dijalekti) i latinski

- pisci su uglavnom svećenici

- zbog razjedinjenosti hrvatskog teritorija, u 18. st. Književni život promatramo pokrajinski / regionalno:

1. SLAVONSKA KNJIŽEVNOST - Slavonija doživljava gospodarski i kulturni razvoj uslijed oslobođenja od Turaka

a) Matija Petar Katančić (franjevac): - povijesna djela (npr. teza o ilirskom podrijetlu Hrvata) - zbirka pjesama na latinskom (39 pjesama) i hrvatskom (18)jeziku Fructus

auctumnales (Jesenski plodovi)- uglavnom prigodnice (nastale na temelju neke stvarne situacije u kojoj se autor našao)

71

- njegov prijevod Biblije je prvi cjeloviti tiskani prijevod Biblije u Hrvatskoj, objavljen 1831. u Budimu

b) Matija Antun Reljković - poučni ep od 11 pjevanja Satir iliti divji čovik – lik Satira poučava čitatelje (seljake)

kako raditi na vlastitom i gospodarskom napretku, po uzoru na njemačke seljake (smatrao da su hrvatski seljaci naslijedili loše turske običaje) → kako bi djelo bilo razumljivije onima kojima se obraća, pisano je stihom narodne pjesme – epskim desetercem, na štokavskoj ikavici – bilo je izuzetno dobro primljeno u narodu (izdano je dvaput još za autorovog života)

2. KAJKAVSKA KNJIŽEVNOST Tituš Brezovački (pavlin)

- drama Sveti Aleksej – o sinu rimskog senatora koji odlazi od kuće, a po povratku godinama živi ispred svoje kuće kao prosjak te se tek nakon njegove smrti otkriva njegov identitet

- pokladna (karnevalska) igra (komedija) Matijaš grabancijaš dijak (grabancijaš dijak = đak koji je, osim uobičajenih 12 razreda, završio i 13., čarobnjački te se može služiti nadnaravnim moćima ) → Matijaš je putujući đak, nositelj prosvjetiteljskih ideja koji se koristi svojim čarobnjačkim moćima kako bi sugrađane (radnja se odvija u Zagrebu)upozorio na njihove mane, grijehe, predrasude i društvene poroke

- komedija u 5 činova Diogeneš iliti sluga dveh zgubljenih bratov – o dva izgubljena brata koji se na kraju nalaze i prepoznaju

3. DALMATINSKA KNJIŽEVNOST Andrija Kačić Miošić (franjevac)

- prozno djelo Korabljica – kronika biblijske (prepričava Stari i Novi zavjet) i svjetovne povijesti (sadrži opću i nacionalnu povijest sve do Kačićevog doba)

- poučno djelo u kojem se izmjenjuju proza i stihovi Razgovor ugodni naroda slovinskog – iznosi događaje od vremena antičkih Ilira do svog doba, a najveći dio zauzima povijest Dalmacije → djelo bilo odlično prihvaćeno u južnoj Hrvatskoj i postalo najtraženijom knjigom, a imalo je i presudan utjecaj na stvaranje slavenskog ozračja u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda

72

4. DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

- književni život u Dubrovniku 18. st. zamire, a jača znanost, čiji je glavni predstavnik isusovac Ruđer Bošković (matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof)koji je ujedno pisao i poeziju na latinskom jeziku

ZNAČAJ HRVATSKOG PROSVJETITELJSTVA:

- zbog neorginalnih pjesničkih djela i tendencioznosti, doba je manje značajno kao književna epoha, ali je važno za razvoj narodne svijesti i nacionalne hrvatske kulture, čime su stvoreni preduvjeti za pojavu hrvatskog narodnog preporoda (30-e godine 19. stoljeća) zbog: a) bavljenja političkom i kulturnom hrvatskom povijesti (npr. Kačić) b) jačanja međusobnog kulturnog prožimanja hrvatskih krajeva c) jačanja težnje za stvaranjem jedinstvenog književnog jezika d) afirmacije hrvatske narodne književnosti e) javljanja prvih pokušaja izdavanja hrvatskih novina na narodnom jeziku (što će biti

ostvareno tek u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda)

73

10) PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM

• interpretirati: Johann Wolfgang Goethe, Patnje mladoga Werthera; Edgar Allan Poe, Crni mačak • objasniti ulogu lirike u hrvatskome narodnome

preporodu i interpretirati liriku Petra Preradovića

• objasniti značenje Gajeve pravopisne reforme u

procesu standardizacije hrvatskoga jezika

• opisati stvaralački životopis Ivana Mažuranića i

interpretirati njegovo djelo Smrt Smail-age Čengića

PREDROMANTIZAM prijelaz s 18. na 19. st.

doba formiranja nacionalnih država

konačna afirmacija građanske klase – Francuska revolucija 1789. g. i Napoleonova osvajanja (uspon → osvajanja → pad )

osjeća se društvena melankolija i razočaranje u društvene vrijednosti → iz toga proizlazi bijeg u samoću i pesimistički romantičarski svjetonazor (= tzv. svjetska bol, odnosno Weltschmerz)

javlja se u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj

svim djelima zajednički je subjektivizam, bunt protiv feudalnog uređenja, interes za nacionalnu povijest i usmenu književnost, okrenutost mistici i okultizmu

Francuski predromantizam (sentimentalizam): J. J. ROUSSEAU

- epistolarni roman Julija ili Nova Heloiza – primjer sentimentalno-ljubavnog romana koji je do punog intenziteta doveo ljudsku emociju

- autobiografsko djelo Ispovijedi – nagovješta romantičarski subjektivizam

Engleski predromantizam: James MECPHERSON – izdao zbirku vlastitih pjesama koju je pripisao

drevnom škotskom pjesniku Ossianu (Ossianove pjesme)

74

grobljanska poezija

- tematika → prolaznost života

- William BLAKE, Robert BURNS

gotski roman

- preteča današnjeg horor romana

- Mary SHELLEY, ROMAN Frankenstein

NJEMAČKI PREDROMANTIZAM – STURM UND DRANG

- traje od 1770. do 1785. - zbog buntovničke prirode pokreta (bune se protiv klasicističkih pravila i racionalističke kontrole razuma), pokret dobiva ime po Klingerovoj drami Sturm und Drang (= oluja (osjećaja) i prodor (=nagon) ), a zovu ga još i pokretom mladih genija (pisci predromantizma i romantizma sebe smatrali genijima koji su u stanju na drugačiji, izniman način promatrati i opisati svijet oko sebe) - predstavnici: Johann Wolfgang Goethe, roman Patnje mladog Werthera Friedrich Schiller, drama Razbojnici JOHANN WOLFGANG GOETHE PATNJE MLADOG WERTHERA (roman) - književna vrsta: roman - forma: epistolarni roman (epistola = pismo) → dio radnje donesen kroz pisma (npr., Werther piše Lotti) - pripovjedač: - dva su pripovjedača: a) pripovjedač u 1. licu, ujedno i glavni lik romana – Werther b) sveznajući autorski pripovjedač u 3. licu - tema: unutrašnji, psihološki svijet glavnog junaka → Werthera: - obrazovan, nadaren, bogatog unutrašnjeg svijeta (bogatstvo emocija i refleksija (misli), maštanja, ALI ujedno i hipersenzibilan (previše osjetljiv), nestabilan i usamljen → iz toga proizlazi njegov nemir i unutrašnji sukobi - Wertherov odnos prema vanjskom svijetu: a) prema Lotti – realno gledano, ona je obična djevojka iz provincije, ALI Werther ju doživljava idealnom (savršenom, sveticom, anđelom) b) prema društvu – njemačko društvo s kraja 18. stoljeća karakteriziraju stroge društvene norme (pravila) te društvena nejednakost, A Werther teži apsolutnoj slobodi u ponašanju i apsolutnoj društvenoj jednakosti → SUKOB realnosti i Wertherovih neostvarivih težnji (ideala) ga dovodi do TRAGIČNOG KRAJA → jedini izlaz nalazi u smrti (smrt = apsolutna sloboda)

75

- prije smrti, izlaz (slobodu) će pokušati naći u: a) svijetu prirode s kojim osjeća bliskost (vanjski pejzaž (proljeće i jesen) odgovara njegovom unutrašnjem, intimnom pejzažu/raspoloženju) b) svijetu umjetnosti – Werther je slikar → NO, nije u stanju ta dva svijeta (realan i svoj) ujediniti u konkretno slikarsko djelo (zbog svoje hipersenzibilnosti i nemira) c) lutanju – ALI kamo god krenuo i što god promijenio, ostaje nezadovoljan i nemiran – uzroci njegovog nezadovoljstva nisu vanjski, već su u njemu samome → takvo nezadovoljstvo (unutrašnje, bez stvarnog vanjskog povoda) je karakteristično za sve romantičarske junake i naziva se Weltschmerz, što znači svjetska bol ↓ - jedini izlaz = smrt (ubija se) - verterizam = moda oponašanja Werthera u odijevanju, ponašanju, odnosu prema prirodi i umjetnosti, kao i u tragičnom kraju (lik i roman izazvali niz samoubojstava) - sentimentalizam – stil/pravac unutar predromantizma u kojem se pišu djela naglašene osjećajnosti – roman Patnje mladog Werthera najpoznatiji primjer ovog stila - dramska poema Faust

→ sastoji se od dva dijela

→ sinteza ukupnih ljudskih znanja i iskustava od antike pa do Goetheovog doba

→ poruka – vjera u neiskvarljivu čovjekovu jezgru

→ glavni likovi – Mefistofeles (vrag) i Faust: simbol ljudske težnje za spoznajom i napretkom

Friedrich SCHILLER

- psihološka i politička drama Razbojnici

→ tema moralne odgovornosti i revolucionarne etike – patetični ton

→ radnja: Franz Moor smišlja plan kako bi brata Karla oklevetao pred ocem da bi ga se otac odrekao i ostavio nasljedstvo Francu – plan mu uspjeva – Franz piše Karlu da ga se otac odriče – iz očaja Karl postaje vođom razbojnika smatrajući da je svijet zao i da se zlim ljudima treba osvetiti – čini mnoga nasilna razbojstva – prerušen odlučuje posjetiti dvor svoga oca – zatiče svoju zaručnicu Amaliju

76

koju Franz nastoji preoteti i oholog Franza koji je oca proglasio mrtvim, a zapravo ga zatočio u napuštenom zamku u šumi – s vremenom Karl otkriva istinu, i oslobađa oca koji mu umire na rukama – želi se osvetiti Franzu, ali on se sam ubija – ne može napustiti razbojnike, obvezuje ga obećanje – želi da ga vlasti prijavi neki siromašan čovjek s mnogo djece kako bi dobio novčanu nagradu – prije toga Amalija ga preklinje da je ubije jer ne može živjeti bez njega što on i učini

→ lik Karla Moora – sukob pojedinca s društvom – nakon što dobiva pismo da ga se otac odriče, on je očajan i želi promijeniti svijet → uzvišen lik; ipak – sredstvo koje bira je razbojstvo, nasilje i ubojstvo → negativan lik – ne opravdava ga ni činjenica da uzima bogatima kako bi pomogao siromašnima – na kraju se duhovno mijenja: shvaća da pojedinac nema pravo nasiljem mijenjati svijet – spreman je za to biti kažnjen

→ lik Franza Moora – potpuno negativan lik: sebičan, pun mržnje, bezosjećajan, ljubomoran, okrutan – kukavički završava svoj život: samoubojstvom zbog straha od suočavanja s Karlom

- piše također drame s povijesnom tematikom i drame sa suvremenom tematikom, a kao pjesnik stvara filozofske pjesme (Pjesma o zvonu), balade s povijesnom tematikom, te proslavljenu Odu radosti (1785. g.)

ROMANTIZAM prvo se javlja u nacijama gdje se pojavio predromantizam

javlja se krajem 18. st., a punom jeku je u prvoj polovici 19. st.

zovemo ga prvom modernom književnom epohom jer se gotovo istovremeno javlja u skoro svim europskim književnostima

naziv dolazi iz engleskog jezika – poput srednjovjekovnog pustolovnog romana, podrazumijeva ono što je fantastično, nestvarno, ali i sanjarski, osjećajno, idealistično, maštovito itd.

77

→ riječ se najprije upotrebljavala u obliku pridjeva romantičan (opreka pridjevu klasičan) – odnosi se osobitno za srednjovjekovne francuske romane; imenovatelj: Novalis

epoha koja stvara svoju poetiku u opreci prema klasicističkoj poetici – trude se biti čim originalniji

pišu se djela na temelju subjektivnosti i naglašene osjećajnosti

romantičarski junak = često osamljen i neshvaćen (npr. lik suvišnog čovjeka) i opterećen svjetskom boli (tuga, malodušnost zbog nesklada između ideala i stvarnosti)

Značajke

suprostavljanje klasicističkom racionalizmu, klasicizmu općenito

Klasicizam romantizam ideja reda i kontinuiteta literature načelo nereda i nemira Razum duša oponašanje (imitacija) uzora originalnost (izvornost) stvaranja

oslanjanje na maštu i osjećaje

individualizam

pesimizam (← nesklad osobnih i društvenih interesa)

isticanje prirode (pejsaž: odraz stanja pjesnikove duše = humanizirani pejsaž)

zanimanje za nacionalnu povijest (→ socijalni i politički angažman romantičara, vezan za stavaranje nacionalnog jezika i države) i folklor

romantičarska estetika: lirika prodite u ostale književne rodove, osobito u epiku – nastaje poema, a pojavljuje se i umjetnička bajka (H. C. Andersen) i povijesni roman (Victor Hugo, Walter Scott)

Tematika

Okultna i mistična (E. A. Poe)

78

Intimna (Alphone de Lamartine)

Nacionalno-povijesna (Victor Hugo)

Daleki nepoznati krajevi (George Gordon Byron)

Odmetništvo i sukob sa zakonom (Friedrich Schiller)

Engleski romantizam:

jezerski pjesnici:

William WORDSWORTH

- pjesma Sunovrati – prikazano polje narcisa i njihov ples pod naletom vjetra – priroda je očaravajuće ljepote → čovjek je očaran tom ljepotom koja ga čini radosnim – priroda postaje tješiteljica koja svojom ljepotom omogućava čovjeku da prevlada tugu, samoću i bol

Samuel Taylor COLERIDGE

* W. Wordsworth i S. T. Coleridge su zajedno izdali zbirku Lirske balade – početak modernog subjektivnog pjesništva i službeni početak engleskog romantizma

George Gordon BYRON

- poema u 4 dijela Hodočašće Childea Harolda – pojam bajronovskog junaka = usamljeni lutalica i buntovnik, obilježen mračnom tajnom iz prošlosti, izopćen iz društva i svjestan da nikada neće naći mir – tzv. demonski lik (prividno je emocionalno hladan, ali ga odlikuje izuzetna unutarnja snaga zahvaljujući kojoj slijedi svoj put, bez obzira na mišljenje društva) – bajronizam = pesimističan svjetonazor vođen idejom da zlu u svijetu nema lijeka → autobiografski elementi: Byronova putovanja po Mediteranu

- napisao i satirični ep Don Juan, te nekoliko drama

Percy Bysshe SHELLEY

John Keats

- njegovali kult čiste ljepote

79

- pisali, po uzoru na antiku, ode

Walter SCOTT

- začetnik povijesnog romana (povijesna građa + fikcija)

- najpoznatiji romani Ivanhoe i Rob Roy

Francuski romantizam:

Alphonse de LAMARTINE

- zbirke pjesama Pjesničke meditacije i Nove meditacije

- pjesme Samoća, Dolina, Jesen, Jezero (→ ljubavna lirska pjesma: lirski subjekt je tužan jer je njegova ljubavna sreća dio prošlosti – obraća se jezeru prisjećajući se sretnih trenutaka provedenih s voljenom ženom – sreća je prolazna i neponovljiva, čovjek je prolaznik na Zemlji: svaki trenutak treba intenzivno proživjeti)

Victor HUGO

- u predgovoru drame Cromwell iznio manifest francuskog romantizma (1827. g.)

- djela Zvonar crkve Notre Dame, Jadnici

Ruski romantizam:

Aleksandar Sergejevič PUŠKIN

- roman u stihovima Evgenij Onjegin – u glavnom junaku prvi put u ruskoj literaturi obrađen tip „suvišnog čovjeka“ – elementi romantične satirične poeme pod utjecajem Byronova Don Juana, ali i realističan prikaz ruske društvene sredine – tzv. onjeginska strofa

Mihail Jurjevič LjERMONTOV- roman Junak našeg doba – sastoji se o pet pripovjedaka: Maksima Maksimič, Bela, Kneginjica Mery, Tamanj,

80

Fatalist – glavni lik je suvišni čovjek Pečorin = osjeća se superiornim nad okolinom, ali ne iskorištava svoje potencijale, sklon je samouništenju i prati ga osjećaj dosade i besmisla – snažan autobiografski element romana – sve su pripovijetke povezane likom Pečorina: na putu kroz Kavkaz pripovjedač susreće Maksima Maksimiča koji mu pripovijeda o Pečorinu (Peročin je s Maksimičem službovao na nekom udaljenom mjestu), drugog dana susreću Pečorina koji se ponaša hladno, što Maksimiča razljuti; Maksimič daje pripovjedaču Pečorinove bilješke, njegov dnevnik da čini s njim što želi, a pripovjedač ga objavljuje – Pečorin traga za uzbuđenjima, ali ga ništa trajno ne usrećuje

AMERIČKI ROMANTIZAM EDGAR ALLAN POE (19. stoljeće) - rođen u Bostonu u obitelji putujućih glumaca, ostao bez roditelja s dvije godine, nakon čega ga je posvojila bogata trgovačka obitelj Allan - napustio je školovanje kako bi se posvetio književnom radu, zbog čega ulazi u sukob s posvojiteljima → provodi život u bolesti i siromaštvu (priznatim književnikom postaje tek nakon smrti) - oženio 13-ogodišnju sestričnu koja je umrla mlada, a kojoj je posvetio antologijsku pjesmu Annabel Lee - ostale antologijske pjesme: Gavran (poema), Heleni, Pobjednički crv - zbirka pripovijedaka: Groteske i arabeske → priče s izraženim poetskim (pjesničkim) elementima ↓ priče koje imaju bizarnu (= čudnu, neobičnu) temu ubojstva ili neke zagonetke - utemeljitelj je: - priča strave (preteča horora), npr. Crni mačak, Propast kuće Usherovih - kriminalističkih priča (krimen = zločin; podvrsta im je detektivska priča u kojoj je u središtu radnje detektiv i njegova istraga zločina), npr. Ubojstvo u ulici Morgue - prvi u književnosti pokazuje zanimanje za podsvjesno i nesvjesno te uvodi u književnost neke od tema koje postaju iznimno važne u 20. stoljeću, poput teme čovjekove otuđenosti u/od društva CRNI MAČAK (NOVELA) - književna vrsta: novela (ima obrat/nešto neočekivano na kraju – otkriće zločina) → kriminalistička novela (jer opisuje zločin – ubojstvo žene) s elementima strave (stravična atmosfera koju stvaraju nadnaravni, mistični segmenti, poput obilježja u obliku vješala na mački) - glavni lik je ujedno i pripovjedač ( pripovijeda u 1. licu) → ne možemo mu u potpunosti vjerovati (subjektivan je), koji govori o vlastitoj psihi i objašnjava kako je pod utjecajem nečeg podsvjesnog (nešto mračno u njemu, potaknuto alkoholom) od običnog čovjeka postao ubojicom (ubio svoju suprugu)

81

- glavni motiv: crni mačak Pluton (Pluton = rimski bog podzemlja, smrti) → glavni lik u pijanstvu ozlijedi mačka (kojeg je dotada silno volio, a i mačak je volio njega), nakon čega ga mačkov strah i bježanje neprestano podsjećaju na to zlo koje je počinio → ne mogavši podnijeti to podsjećanje, ubija mačka - pojavljuje se druga crna mačka koja ga podsjeća na užase koje je učinio Plutonu (ta mačka ima bijeli trag koji sve više poprima izgled vješala) → mačka = simbol njegove savjesti - kraj novele: završava ubojstvom supruge i uspješnim prikrivanjem tog zločina od istražitelja (zazidao leš), NO u presudnom trenutku njegov zločin pred istražiteljima otkriva mačka (= savjest) koja zamjauče iznad leša → novela o psihi (savjesti), odnosno o nesvjesnom i podsvjesnom u čovjeku, oblikovana poput kriminalističke priče (elementi kriminalističke priče: zločin, ubojica čija je motivacija za zločin psihička nestabilnost i alkoholizam, istraga zločina od strane policije)

HRVATSKI ROMANTIZAM

Hrvatski narodni preporod: Pretpreporodno razdoblje:

1813. – 1830. Preporodno razdoblje:

1830. – 1860. - uočavanje značenja narodnog jezika i nacionalne kulture - preteče iliraca: Josip Šipuš, Maksimilijan Vrhovec, Juraj Šporer

1830. – 1840. - intenzivan kulturni rad - 1830. Gajeva Kratka osnova - Gajeve novine 1840. -razmimoilaženje među čelnicima ilirskog pokreta: Gaj (zahtijeva ostvarenje političkog cilja) VS. Vraz (želi ustrajati na kulturnoj djelatnosti) 1840. – 1860. 1843. g. zabrana ilirskog imena 1842. g. Vraz izdaje književni časopis Kolo

društveno politički uvjeti – Hrvatska je pod austrijskom vlašću i mađarskim političkim

tendencijama – u jeziku: procesi germanizacije i mađarizacije – teritorij je rascijepkan – posljedica: buđenje nacionalne svijesti

osnovni politički cilj: ujedinjenje Hrvata, a zatim i svih Slavena

preteče Iliraca:

a) Josip Šipuš: Temelji žitne trgovine (1796. g.) – zalaže se za jedan jezik komunikacije u Hrvatskoj

b) zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec: Poziv na sve pastire svoje biskupije (1813. g.) – od svećenika traži da skupljaju narodna djela

82

c) Antun MIhanović: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815. g.) – govori o vrijednosti materinjeg jezika

d) Juraj Šporer: Oglasnik ilirski (1818. g.) – upozorava na pripreme za izdavanjem lista na hrvatskom jeziku

Ilirci žele jedinstveni nacionalni jezik, novine na nacionalnom jeziku i jedinstvenu nacionalnu književnost

ilirizam se javlja kao pokret 30-ih god. 19. st. (sam ilirski pokret traje 1830. – 1843. g.) – cijeli pokret nosi građanska klasa seoskog porijekla koja sa studija u Europi (Beč, Pešta) donosi svijest o jeziku kao osnovnoj oznaci nacionalnosti

LJUDEVIT GAJ – djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja – izdano 1835.g. na hrvatskom (kajkavskom) i na njemačkom jeziku

- za osnovu hrvatskog književnog jezika predlaže kajkavsko narječje, a smatra da je hrvatski jezik samo dijalekt slavenskog jezika

- načelo 1 glas = 1 slovo – predlaže nove dijakritičke znakove ć,š,ž,đ i lj – za palatale predlaže tilde, na kraju preuzima kvačice, iz poljskog jezika preuzima ć, također predlaže rogato e umjesto refleksa jata i dvoslove dj umjesto đ, gj umjesto dž

1834. Gaj izdaje Oglas za izdavanje novina – Novine Horvatske počinju izlaziti 1835. g. – iste godine mijenja naziv u Ilirske narodne novine s prilogom Danica ilirska – od 1836. g. i pokret se počinje nazivati ilirskim pokretom

* 1835. g. Danici objavljena pjesma Antuna Mihanovića Horvatska domovina koju je 1846. g. uglazbio Josip Runjanin, a 1891. g. je prihvaćena za hrvatsku himnu

– 1840.g. razilazi se sa Stankom Vrazom jer smatra da pokret treba imati politički karakter, a Vraz naglašava kulturno-umjetnički karakter – 1842. g. Stanko Vraz počinje izdavati Kolo s Dragutinom Rakovcem i Ljudevitom Farkašom Vukotinovićem

1842. g. u okviru zagrebačke Narodne čitaonice osnovana je „Matica ilirska“

1843. g. zabrana ilirskom imena – čitav pokret se vraća u hrvatske okvire (borba protiv Mađara) – novine se nazivaju Narodne novine s prilogom Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska, a pokret se naziva Hrvatski narodni preporod

1844. g. u Zadru se pokreće Zora dalmatinska – prvi književni časopis u Dalmaciji na hrvatskome jeziku (u kojem P. Preradović objavljujej prvu pjesmu na hrvatskome jeziku Zora puca, bit će dana)

83

1845. g. zahvaljujući Matiji Smodeku utemeljena Katedra za ilirski jezik i književnost (od 1845. g. ponovno dopušteno ilirsko ime – samo kao književni pojam)

Ljudevit Gaj - idejni i stvarni nositelj ilirskog pokreta - pisao i budnice, npr. Horvatov sloga i zjedinjenje

Pavao ŠTOOS

- pisao elegije na kajkavskome književnom jeziku, npr. Kip domovine vu početku leta 1 831 .

Dimitrija DEMETER - utemeljitelj Hrvatskog narodnog kazališta - poznat po poemi Grobničko polje – građa iz legendi o pobjedi Hrvata nad

Tatarima na Grobničkom polju – pisana naizmjence u desetercima i dvanaestercima – bajronovska poema (jaka dramska nota)

- pisao drame, te libreta za opere Vatroslava Lisinskog (Teuta, Ljubav i zloba)

- napisao i davoriju (= programatska pjesma ozbiljnog patetičnog tona, mnogo borbenija od budnice; ime dobiva po staroslavenskom bogu rata Davoru) Pjesma Hrvata

PETAR PRERADOVIĆ - školovao se za vojnika u Bečkom Novom Mjestu, te je gotovo u potpunosti zaboravio

materinji jezik - nakon upoznavanja s Ivanom Kukuljevićom Sakscinskim, oduševljava se ilirskim

idejama i ponovno uči materinji jezik (prevodi Gundulićevog Osmana na njemački jezik, a na hrvatski prevodi Dantea, Manzonija i Byrona)

- prva pjesma budnica Zora puca, bit će dana objavljena mu je u zadarskom časopisu Zora Dalmatinska

- napisao zbirke pjesama Prvenci i Nove pjesme (pisao i ode, npr. Smrti, Bogu, Majci, Ljubavi) a) domoljubne pjesme: ZORA PUCA, BIT ĆE DANA – pjesnik se izravno obraća Dalmaciji kao slavnoj

zemlji i ukazuje na njeno duhovno buđenje – predočeno kroz pojam zore; progovara o probuđenoj nacionalnoj svijesti

PUTNIK – čovjek se najbolje osjeća na rodnom tlu, bilo gdje drugdje, on je samo stranac za kojeg nema mjesta kad mu je ono potrebno; domovina prikazana preko motiv majke – pjesma je alegorijska

oda RODU O JEZIKU – govori o važnosti jezika po kojem se nacija razlikuje od drugih i koji je prema tome jedna od najbitnijih ljudskih odrednica, te za njega vrijedi čak i umrijeti

JEZIK RODA MOGA

84

b) intimne pjesme:

– po njima ga smatramo romantičarskim pjesnikom (osim ljubavnih, i pjesme o odnosu pojedinca i svijeta, te o čovjekovoj prirodi, refleksivne pjesme) MIRUJ, MIRUJ, SRCE MOJE! LJUDSKO SRCE – o trajnom ljudskom nemiru i želji da postigne što više MRTVA LJUBAV – posvećena Pauli de Ponte, govori o ljubavi prema mrtvoj

ženi, smatra da joj nigdje na zemlji nema pokoja već da se treba izdići na nebo među zvijezde

- stil: često koristi alegoriju, stroge umjetničke forme, a najviše se bavi ljubavlju, Bogom i domovinom

Stanko VRAZ (pravim imenom Jakob Frass)

- općenito se smatra osnivačem hrvatske književne kritike (djelo Kritičeski pregled)

- izrazit poetski opus – stvara pravi kanconijer ljubavne poezije Đulabije – piše stilom poljske narodne pjesme, tzv. krakovjakom (osam šesteraca raspoređenih u dvije katrene, s rimom abcb) – uspio idealno povezati dva motiva: ljubav prema voljenoj djevojci (Ljubici Cantilli) i ljubav prema domovini – ime dolazi od turske riječi đul (slatke crvene jabuke mirisne poput ruže → alegorija: jabuke su pjesnikovi osjećaji koje on poklanja voljenoj ženi) – prva dva dijela zbirke nastala su za Ljubičina života, druga dva nakon njezine smrti

- prvi hrvatski pjesnik koji je pisao sonete – ciklus soneta Sanak i istina, npr. pjesma Otkud modre oči

- napisao i nedovršeni ciklus Gazele (gazela = pjesnički oblik podrijetlom iz Perzije; ima od 6 do 20 stihova; prva se dva stiha rimuju i zatim se rima prvog stiha ponavlja u svim parnim stihovima; u prva dva stiha i u svakom parnom stihu postoji refren; u posljednjim se stihovima obično pojavljuje pjesnikovo ime), npr. pjesma Ždral putuje k toplom jugu

- također autor putopisa Put u Gornje strane – na štokavskom narječju kao književnom standardu

Matija MAŽURANIĆ

- autor putopisa Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu Krajinu, učinjen 1 839. – 40. po jednom domorodcu – na svjež i originalan način opisuje javni i privatni život Bosne svog vremena – izvor za spjev I. Mažuranića Smrt Smail-age Čengića

85

Antun NEMČIĆ - autor putopisa Putositnice – opisuje put od Ludbrega preko Zagreba i

Rijeke do Trsta, Venecije, Padove i Verone; i komedije Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac

Ivan KUKULJEVIĆ Sakcinski

- napisao prvu hrvatsku povijesnu tragediju Juran i Sofija ili Turci kod Siska – prvi put prikazana 1839. g. u Sisku, a izvedena i na početku rada HNK u Zagrebu 1840. g.

- 2. svibnja 1843. g. održao prvi politički govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom Saboru

IVAN MAŽURANIĆ (spjev Smrt Smail-age Čengića)

- studirao pravo, radio u gradskom poglavarstvu - bio zastupnik Narodne stranke, te postao hrvatskim banom – „prvi ban pučanin“ - nadopunio Gundulićevog Osmana – napisao 14. i 15. pjevanje koja nedostaju - prva pjesma koju je napisao Vinodolski dolče, da si zdravo – na hrvatskom jeziku, u

desetercima - u Danici izlazi pjesma Primorac Danici pisana u klasičnom metru - s Jakobom Užarevićem piše Njemačko-ilirski slovar

- najbitnije djelo:

SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA (spjev) → sastoji se od 5 pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob → tematizira suvremeni događaj (Crnogorci u istočnoj Hercegovini 1840. g.

ubijaju Smail-agu) → Mažuraniću nije bilo bitno držati se povijesne istine, već poslati poruku da i slabašan narod, ako se bori za svoju slobodu, može pobijediti jačeg silnika

→ radnja započinje in medias res (Smail-aginim naređenjem da se pobiju zarobljeni Crnogorci)

i. Agovanje → središnji lik: Smail-aga u trenutku njegove najveće snage i moći – u prvom planu njegova bezdušnosti i okrutnost prema zarobljenim Crnogorcima, ali i Turčinu – starcu Duraku jer je posumnjao u ispravnost njegova postupka prema Crnogorcima i upozorio ga da će se oni osvetiti

ii. Noćnik → Novica, sin ubijenog Duraka, šuljao se noću prema Cetinju – sjedištu crnogorskog vladike kako bi Crnogorce potaknuo na osvetu

iii. Četa → dva osnovna motiva: Crnogorci (snažan kolektiv koji želi uništiti zlo i Smail-aginu tiraniju) i pokrštavanje Novice – u svom govoru stari svećenik izražava pjesnikov prijekor Europi koja mirno promatra događaje na Balkanu

iv. Harač → Smail-agina okrutnost dok skuplja harač – četa noću napada turski tabor – Smail-aga pogiba

86

v. Kob → Smail-aga je sveden na običnu lutku koja se klanja svakome tko ulazi u sobu – slika poraza nekadašnje nesavladive turske sile

→ ovim epom nastavlja se tradicija antiturske tematike koja se ovdje uzdiže na općeljudsku razinu

→ prikazuje se sukob između Dobra i Zla (Smail-aga prikazan kao demonski lik – ohol, zlotvor, krvnik, tašt; a njemu se suprotstavlja crnogorska četa – kolektivni junak, spremni umrijeti za domovinu )

→ pripovjedač se mjestimično obraća samom čitatelju → stih: izmjenjuju se osmerci i deseterci (stihovi hrvatske epske baštine) –

ukazuju na izmjenu epskih i lirskih dijelova 11) Protorealizam ili predrealizam (Šenoino doba) • opisati stvaralački životopis Augusta Šenoe, objasniti

njegovu ulogu u kontekstu hrvatske književnosti 19.

st. te interpretirati njegova djela Zlatarovo zlato i Prijan

Lovro

PROTOREALIZAM/PREDREALIZAM/ŠENOINO DOBA

trajanje: 1860. – 1881. g. (završava Šenoinom smrću) naziv: od grč. protos – prvi → riječ je o razdoblju u kojem nema jedinstvenih stilskih

obilježja – otvara put realizmu razdoblje nazivamo i Šenoinim dobom zbog golemog utjecaja kojeg je Šenoa imao na

književnost svog vremena Društveno-političke prilike

nema intenzivne kulturne djelatnostikao u hrvatskome narodom preporodu zbog političkih razloga: Hrvatska je dio Austo-Ugarske Monarhije 1850. – 1860. g. provodi se germanizacija (Bachov apsolutizam) 1848. g. ukinuto kmetstvo – plemstvo propada – građanske klase još nema

razvoj književnosti vrlo slab nakon 1860. g. u Hrvatskoj jača stranački život: Unionistička stranka, Narodna

stranka, Stranka prava

→ dvije generacije književnika: 1. stariji književni naraštaj (50-e godine, vrijeme Bachova

apsolutizma): Ivan Trnski – domoljubna poezija tipa ilirske budnice ili davorije Mirko Bogović – urednik glavnog i jedinog časopisa za vrijeme

apsolutizma Neven; autor povijesnih drama Frankopan, Matija Gubec i Stjepan, posljednji kralj bosanski, piše i novele

87

Grgo Martić – spjev Osvetnici Luka Botić – romantične pripovijesti u stihu Pobratimstvo,

Bijedna Mara, Petar Bačić Josip Freudenrecih – pučke drame Crna kraljica i Graničari ili

Zbor na Ilijevu 2. novi književni naraštaj Janko Jurković Vilim Korajac Ivan Perkovac Franjo Marković – drama Benko Bot, ep Kohan i Vlasta, idilični

ep Dom i svijet, tragedije Karlo Drački i Zvonirmir Vatroslav Jagić – urednik časopisa Književnik, utemeljitej

slavenske filologije i jedan od osnivača hrvatske književne povijesti

Adolfo Veber Tkalčević – putopsisi Put na Plitvice, Listovi o Italije i Put u Crigrad, realistične pripovijesti Zagrepkinja, Avelina Bakranina ljuveze sgode i nesgode i Nadala Bakarka

Josip Eugen Tomić – zbirka pjesama Leljinke, povijesni romani Zmaj od Bosne, Kapetanova kći i Emin- agina ljuba, društveni roman Melita, dovršio Šenoin roman Kletva

Najznačajniji predstavnik: AUGUST ŠENOA (roman Zlatarovo zlato, pripovijetka Prijan Lovro)

- pjesnik, pripovjedač, književni i kazališni kritičar, feljtonist, urednik, antologičar, potpredsjednik Matice Hrvatske Publicistički rad:

- studirao pravo, ali se bavio novinarstvom: uređivao časopis Glasonoša i Slavische Blätter, bio dopisnik Pozora i urednik časopisa Vijenac (1874. – 1881. g. kada je i umro)

- pisao feljtone – u feljtonima Zagrebulje i Vječni žid u Zagrebu ironično se odnosi prema Nijemcima i „švapčarenju“ Kazališni rad:

- umjetnički ravnatelj i dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta - kazališni kritičar - autor komedije Ljubica Kritički rad:

- 1865. g. objavljuje programatski članak Naša književnost u časopisu Glasonoša u kojem se zalaže za realističku književnost (teme iz suvremene hrvatske stvarnosti i psihološki produbljene likove) Književni rad:

i. lirska poezija – Budi svoj ii. epska poezija – povjestice (= epske pjesme povijesne tematike): Propast

Venecije, Kugina kuća, Postolar i vrag, Kameni svatovi, Smrt Petra Svačića iii. pripovijetke – vrhunac Šenoine umjetničke proze:

88

a. povijesn tematika: Čuvaj se senjske ruke, Turopoljski top b. suvremena tematika: raspadanje seljačkih zadruga: Barun Ivica propadanje plemstva: Kanarinčeva ljubovica, Vladimir odnos selo-grad: Prosjak Luka problem intelektualca u provincijskoj sredinii: Prijan Lovro, Branka

iv. povijesni romani: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Diogeneš, Kletva (nedovršen, dovršio ga je Josip Eugen Tomić) po uzoru na Waltera Scotta temeljeni na stvarnom povijesnom događaju i povijesnim i pravnim

dokumentima koji potkrijepljuju neke od navednenih činjenica dio radnje je izmišljen i nadodan kako bi djelo dobilo na zanimljivosti velik uspjeh kod čitatelja – tvorac hrvatske čitateljske publike

v. drama: komedija Ljubica (prikazuje suvremeni zagrebački život) vi. feljtoni i članci

- ZLATAROVO ZLATO (roman)

→ djelo kojim započinje hrvatski moderni roman → prvi hrvatski umjetnički roman → dva plana zbivanja koja se isprepliću:

1.) povijesna fabula – sukob Zagrepčana i Stjepka Gregorijanca, feudalca i hrvatskog podbana, oko prava na Medvedgrad i pripadna sela

2.) ljubavna fabula – ljubav između građanke Dore Krupićeve (zlatareva kći) i plemića Pavla Gregorijanca (Stjepkov sin)

→ djelo koje ima crno-bijelu karakterizaciju likova (lik je ili u potpunosti loš, bez ijedne vrline, ili u potpunosti dobar, bez ijedne mane), ali mjestimično realistički okarakterizirani obični mali ljudi iz puka

→ u fabuli ima romantičarskih elemenata (spletke, otmice, tajne, nepoznati dobročinitelji, iznenadna prepoznavanja... čime je Šenoa želio privući čitatelje)

→ stalni likovi: povijesno utemeljeni likovi – likovi intriganti iliti spletkari (Grga Čokolin, Klara Grubarova – zli likovi koji mare jedino za svoje vlastite interese – Grga želi Doru, a Klara Pavla), likovi fatalnih žena (Klara)

- PRIJAN LOVRO (pripovijetka) → prvo realističko književno djelo u hrvatskoj književnosti sa tipičnom

realističnom temom – propadanje intelektualca seoskog podrijetla u sukobu s malograđanskom sredinom

→ složena uokvirena kompozicija: a) okvirna priča – pripovjedač dolazi na selo i tamo s jednom

udovicom razgovara o književnosti; udovica voli ljubavne romane, a pripovjedač smatra da za dobar roman treba samo „prepisati“ realnost – kao dokaz da život piše najbolje romane prepričava priču o Lovri

b) uokvirena priča = Lovrin život – realistički koncipirana: 1) određeno mjesto i vrijeme – Zagreb i Prag, 80-ih godina

89

2) detaljna realistička karakterizacija Lovrina lika (vanjski izgled, govor, seljačko porijeklo, idejna karakterizacija – odbija svećenički poziv jer želi slobodu, intimna karakterizacija – odnos prema ženskim likovima)

3) autorski sveznajući pripovjedač → djelo pripada predrealizmu jer sadrži i romantičarske elemente – Lovrina

romantična priroda (težnja za slobodom, čita romantičarske pisce), ljubavna tematika (odnosi sa ženama), nacionalni motivi (ilirske slavenske ideje), pripovjedač, iako u 3. licu, nije objektivan (govori o liku iz svog života i sam sudjeluje u radnji)

→ Šenoin stav prema hrvatskoj književnosti vidljiv je u uvodu pripovijetke: pripovjedač razgovara s udovicom o hrvatskoj književnosti – ona mu

govori kako i ne čita hrvatske romane i novele jer su svi pisani na isti način čemu se ona i ne čudi jer smo mi mali narod pa i nemamo zanimljivih događaja

pripovjedač na to odgovara kako događaja imamo, ali nemamo pravih pisaca – zato on pripovijeda priču o pametnom i darovitom Lovri koji zbog svog seljačkog podrijetla i neimaštine nije mogao uspjeti u životu

- Čuvaj se senjske ruke → tema: borba uskoka protiv Mlečana i Austrijanaca koji ih žele uništiti

– početkom 17. st. → također dvije fabule:

a) povijesna – nastojanje Mlečana da, na čelu s biskupom Antunom Dominisom, unište uskoke (= Hrvati koji su se nakon pada Klisa naselili u Senju, „uskakali“ i bježali iz krajeva pod turskom vlašću) – Mlečani nadiru s mora, Austrijanci i Turci s kopna, a u Senju je kraljevski namjesnik Rabata koji vješa senjske uskoke – Uskoci su čuli što se sprema – odlaze izvan grada te na kraju napadaju i pogubljuju Rabatu i doušnika Antonija Kapogrosa – na strani uskoka je i nadvojvoda Ferdinand – njemu uskoci predaju pisma koja dokazuju Rabatino podilaženje Mlečanima te nastojanje da Austrija izgubi Primorje, koje treba pripasti Veneciji – uskoci se svojom borbom i pravednošću uspijevaju izboriti za svoja prava – neki od njih su zato nagrađeni i osobnom srećom (Juriša Orlović, Đuro Daničić)

b) ljubavna – ljubav između Dume i Juriše Orlovića, te Klare Posedarić i Đure Daničića

→ roman / pripovijetka zbivanja – težište je na događanju koje se temelji na svladavanju prepreka koje glavnom junaku otežavaju ostvarenje cilja

90

12) REALIZAM • interpretirati: Honore de Balzac, Otac Goriot; Gustave Flaubert, Gospođa Bovary; Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna; Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Kabanica • interpretirati: Ante Kovačić, U registraturi; Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići; Josip Kozarac, Tena • interpretirati liriku Silvija Strahimira Kranjčevića

REALIZAM (od lat. realis = stvaran; realno = stvarno, istinito)

= književna epoha koja se javlja kao reakcija na romantizam i traje od 1830. do 1870., a u kojoj se napušta romantičarska težnja za bijegom od stvarnosti te se, u namjeri da se počnu rješavati društveni problemi, pišu djela u kojima se želi realno (sa svim pozitivnim i negativnim stranama) i objektivno (bez nametanja vlastitih sudova) opisati društvo i njegovi problemi - društvene prilike: razvoj kapitalističkog sustava → vodeći faktor u društvu = proleterijat (društvena klasa radnika u vrijeme industrijske revolucije) koji traži društvenu ravnopravnost - dominantna filozofija: razvoj materijalističkog svjetonazora pod nazivom pozitivizam (osnivač: Auguste Comte) → osnovna teza: istina = činjenica, odnosno = ono što je stvarno, zbiljsko, pozitivno - u znanosti: - javlja se ideja o svemoći znanosti - pozitivizam se javlja i kao metoda u prirodnim znanostima (npr. Darwinova teorija o materijalnom porijeklu/postanku čovjeka) - književnost: 1. tematika a) u romantizmu: ljubavna/intimna; okultna, mistična; nacionalna; pejzažna b) u realizmu: prikazuje se svakodnevna ljudska stvarnost te ljudski život u svim njegovim pojavnim oblicima → socijalno-psihološka tematika (prikaz prilika u društvu i čovjeka u tom društvu) 2. sredina/mjesto radnje a) romantizam: egzotična, daleka, nepoznata, neobična mjesta i predijeli b) realizam: - svakodnevni životni prostori - i to od ulice i krčme do bogatih salona → opisani vjerno i detaljno, a funkcija tih prostora je da određuju karakter i ponašanje likova (opis prostora je dio socijalne karakterizacije likova) 3. pripovjedač a) romantizam: - autor, a često i sam lik - subjektivan b) realizam: - autorski, sveznajući

91

- teži objektivnosti - oslanja se na konkretne životne i znanstvene činjenice, analizira ih i kritički se odnosi prema njima (= donosi i analizira pozitivne i negativne strane onog što promatra), posebno u 1. fazi realizma, tzv. kritičkom realizmu 4. fabula a) romantizam: puna neobičnih zapleta i fantastičnih elemenata b) realizam: realna/stvarno (ono što je moguće da se dogodi), čvrsta (bez nejasnih trenutaka i dijelova), zasnovana na logičnim uzročno-posljedičnim vezama 5. književna vrsta a) romantizam: lirika koja prodire u epiku i dramu b) realizam: epika, a posebno prozne vrste, poput novele, pripovijetke, a posebno romana (pogodan za davanje široke slike društva) 6. likovi a) romantizam: - izdvojeni, posebni, neobični pojedinci posebnog, originalnog izgleda - crno-bijela psihološka karakterizacija → apstraktni likovi b) realizam: - pripadnici različitih društvenih slojeva - ni po čemu posebni, već tipični predstavnici svoje sredine sa svim realnim ljudskim osobinama - detaljan opis vanjskog izgleda - psihološki produbljeni (psihološka, intelektualna, idejna, moralna karakterizacija) 7. jezik a) romantizam: uzvišeni, neobični jezik (metaforika, simbolika...) b) realizam: približava se govornom jeziku nekog lika i sredine - književnost realizma počiva na načelima: ISTINOSTI (prikazivati stvarnost istinito, bez uljepšavanja)

TIPIČNOSTI (tipični karakteri u tipičnim okolnostima) ŽIVOTNOSTI - 2 faze realizma: KRITIČKI – ne žele se nametati vlastiti stavovi o društvu, već se ono nastoji prikazati onakvim kakvo jest, sa svim pozitivnim, ali i negativnim stranama PSIHOLOŠKI - ističe se psihološka karakterizacija, tj. unutrašnja proživljavanja glavnog junaka ili nekoliko važnijih likova

92

FRANCUSKI REALIZAM → roman postaje glavnim književnim žanrom → obilježja romana:

o prikazivanje tipičnih ljudi u tipičnim okolnostima o junaci iz svih društvenih slojeva o realistički prikazane ljudske osobine – vrline i mane o teme su često istiniti događaji

npr. Crveno i Crno (događaj iz novinske kronike), Gospođa Bovary („dokument o životu u provinciji“, inspircija u novinskom članku)

∞ STENDHAL ≈ Crveno i crno → „Roman je zrcalo koje pisac pronosi putem“

HONORE DE BALZAC (1799. – 1850.) - u sukobu između: provincije (uz koju ga vežu otac i djetinjstvo) i Pariza (majka, studij, rad, tamo i umro) → u Parizu živi u kontrastu između bijede i sjaja (novac) - zbog nedostatka roditeljske ljubavi vezan uz sestru Lauru - prošao put od siromaštva do bogatstva i društvenog ugleda → bio odvjetnik, no tu je karijeru napustio kako bi se posvetio (isključivo) pisanju – prvi profesionalni književnik ↓ - opisano u romanu Otac Goriot (roman ima autobiografske elemente), ali ne kroz jednog, već kroz galeriju likova OTAC GORIOT (roman) - 3 osnovna motiva/problema: 1. odnos roditelji – djeca → bolesna (pretjerana) očinska ljubav starog Goriota pretvorila je njegove kćeri u deformirana bića koja su nesposobna voljeti 2. napredovanje od najnižih slojeva društva do bogatstva i ugleda uz pomoć beskrupuloznosti → prisutan i u Goriotovoj sudbini, a kulminira u liku mladog Eugenea de Rastignaca koji je u sukobu između: a) morala i poštenja kojeg je donio iz provincije (npr. idealna sestrinska ljubav) b) želje za brzim uspjehom, koji zahtijeva imanje osobina spretnosti i beskrupuloznosti ↓ - vrhunac/kulminacija tog sukoba je Vautrinova ponuda da preko smrti Victorineinog brata dođe do bogatstva - rasplet sukoba – na kraju romana – na Goriotovom grobu Eugene se obraća Parizu s: „A sad je red na nama dvoma.“ → Pariz = izazov – odriče se mladenačkih ideala i prihvaća izazov nemilosrdnog gradskog života (želi uspjeti ne birajući sredstva) 3. pokvarenost pariškog društva 19. stoljeća → prisutan kod svih likova i njihovih međusobnih odnosa - vrhunac, oličenje amoralnog karaktera - lik odbjeglog robijaša Vautrina: - spoznao društvenu pokvarenost - prihvatio pravila igre pariškog društva (spreman i na ubojstvo kako bi postigao cilj), ALI bez prenemaganja i licemjerja ↓

93

- kroz Vautrinov lik Balzac najotvorenije daje kritiku pokvarenosti i licemjerja pariškog društva 19. st. - 3 osnovna motiva ostvarena kroz tri glavna lika i oblikovana kroz tri fabularna toka + epizodni (sporedni) likovi i motivi → sve to je čvrsto i logično povezano u bogatu, široku, vjernu sliku francuskog društva 19. stoljeća → književna vrsta: - realistički socijalno - psihološki roman ↓ ↓ ↓ *Načela istinitosti i * Analizira društvo i *Donosi unutrašnji svijet tipičnosti društvene probleme likova jer želi prikazati *Kritički pristup - spada kako pojedinac funkcionira pod KRITIČKI REALIZAM unutar tog društva *Kronološki organizirana uzročno-posljedična fabula *Detaljni opisi prostora i likova *Objektivni sveznajući pripovjedač - roman nastao u okviru cjelokupnog Balzacovog opusa – ciklusa od 90 romana (planirao 137) pod nazivom Ljudska komedija (parafraza Danteovog naslova Božanstvena komedija jer je, poput Dantea, želio prikazati sveobuhvatnost ljudskog društva) koji se dijeli na: a) Studije iz društvenog života - cilj: dati široku sliku društva svog vremena - sadrži romane iz „privatnog, provincijskog, vojničkog, političkog, pariškog, seoskog života“ - npr. unutar Prizora iz privatnog života – roman Otac Goriot b) Filozofske studije - cilj: ne želi prikazivati život već u svakom romanu razviti jednu ideju → djela simboličnog, alegorijskog značenja - npr. roman Šagrinska koža obrađuje ideju da se ljudski život troši ovisno o tome koliko se u njemu uživa (što je simbolički prikazano preko ovčje kože koja se smanjuje sa svakom ispunjenom željom) c) Analitičke studije - nedovršene – sadrže samo dva djela o braku, povezana likovima i sredinama koje se ponavljaju ↓ - stvaranje ciklusa Ljudska komedija = tipičan realistički (pozitivistički) postupak kojem su ciljevi: 1. sistematizirati sva djela (utjecaj prirodnih znanosti) 2. dati najširu moguću sliku društva i vremena te čovjeka unutar toga; odatle i naziv: Ljudska – daje realan prikaz čovjeka sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama (pritom ih ne želi osuđivati/procjenjivati, već naprosto prikazati) Komedija – ima ciničan, satiričan prizvuk (ali nema Danteovog idealizma)

94

GUSTAVE FLAUBERT (1821. – 1880.) - Francuz – rođen u Rouenu u liječničkoj obitelji → od mladosti pod utjecajem sukoba

između grube realnosti i vlastite romantične prirode (boležljiv, hipersenzibilan, sklon maštanju, samoći i putovanjima)

- taj se sukob odrazio i u njegovim književnim djelima (vidljivo i u Gospođi Bovary) - u početku piše romantičarskim, a potom realističkim stilom - najpoznatija djela: -povijesni roman Salambo (povijest Kartage)

-autobiografski roman Sentimentalni odgoj (poručuje da vrijeme

pogubno utječe na mladenačke iluzije)

-realistički roman Gospođa Bovary

GOSPOĐA BOVARY (roman)

- Flaubert je, nakon romantičarske faze, želio napisati realističko djelo prema tezama: 1. „nema nedostojnih književnih tema“ → cilj književnosti je prikazati život u svim

njegovim pojavnim oblicima 2. „roman treba biti ogledalo ljudske duše i slika života“ → teži objektivnosti i

preuzimanju građe za svoja djela izravno iz zbilje: - roman je napisao potaknut novinskim člankom o samoubojstvu neke mlade žene

- tematika: a) socijalna – prikaz života u francuskoj provinciji (Tostes, Yonville) 19. stoljeća, s

likovima koji su tipični predstavnici te sredine b) psihološka (dominantna u djelu) – realno prikazan unutrašnji psihološki svijet

likova u toj sredini → misli i osjećaji likova donose se slobodnim neupravnim govorom1, bez komentara objektivnog pripovjedača → Flaubert je tvorac psihološkog realizma (tip realizma u kojem se ističe psihološka karakterizacija, tj. unutrašnja proživljavanja glavnog junaka ili nekoliko važnijih likova)

1 UPRAVNI GOVOR - navođenje tuđeg govora upravo onako kako je izgovoren, u obliku nez . slož. reč. → Ljudi koji su noću išli na lignje, govorili su: „Doživjeli smo svašta, vidjeli smo mrtve, vidjeli smo vile, duhove! NEUPRAVNI GOVOR - sadržaj tuđeg govora ne navodi se onako kako je izgovoren, nego kao zav. slož. reč. → Ljudi koji su noću išli na lignje, govorili su da su doživjeli svašta, da su vidjeli mrtve, da su vidjeli vile, duhove! SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR- tuđi govor prenosi se tako da se posve preuzme u vlastiti tzv.osobni neupravni govor → Ljudi koji su noću išli na lignje da su doživjeli svašta, da su vidjeli mrtve, da su vidjeli vile, duhove!"

95

- u oblikovanju realističke tematike, vidljiv i utjecaj romantizma u: 1. liku Emme Bovary – kao liječnikova žena, pokušava se uklopiti u sliku tipičnosti tadašnjeg društva (realistično), ALI podliježe svojoj romantičarskoj prirodi, oblikovanoj čitanjem romana koji u njoj bude (romantičarsku) želju da živi „zanimljivim i ispunjenim životom“ → pojam bovarizam označava čovjekovu sklonost da smatra kako je rođen za nešto bolje od onog što mu je sudbina namijenila (nezadovoljstvo realnim životom, neprihvaćanje tipičnih, realnih okolnosti, težnja za ljepšim, uzvišenim, idealnim) - te težnje pokušava ostvariti: -kroz vanbračne odnose (koji ju razočaraju i povrijede) -kroz materijalne i tjelesne užitke 2. kraju djela – roman završava samoubojstvom glavne junakinje (otrovala se arsenom) a) realističko značenje: smrt kao jedini mogući kraj nakon potpunog sloma glavne junakinje, ali i kao kazna za nepoštivanje konvencionalnih društvenih uloga i načina ponašanja ↓ - ovakav kraj je spasio Flauberta na sudskom procesu (optužen da vrijeđa javni moral opisom vanbračnih odnosa) u kojem je njegov branitelj izjavio da je, uostalom, „nevjerna i lakomislena žena kažnjena onako kako zaslužuje“ b) romantičarsko značenje: vlastiti izbor smrti kao jedinog idealnog svijeta, odnosno svijeta apsolutne slobode 3. odnosu pripovjedača prema temi – iako je pripovjedač autorski, sveznajući i teži objektivnosti, njegova se subjektivnost očituje u kraju romana → djelo završava kritikom: a) društva – ono uništava (ubija) sve ono što se pokušava izdići iznad banalne, prosječne svakodnevice → poruka: u sukobu pojedinca i društva, pojedinac je uvijek gubitnik ↓ Flaubert kakav mora biti (zbog društva) b) Emme i bovarizma – romantičarski idealizam joj je uništio život, odnose s obitelji i odveo ju u smrt → samokritični obračun sa samim sobom i vlastitom romantičarskom prirodom (Flaubert kakav jest) RUSKI REALIZAM I. rani realizam (tzv. naturalna škola) NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ (1809. – 1852.) - iz skromne plemićke obitelj u Ukrajini - u Petrogradu radi slabo plaćen činovnički posao - prva zbirka pripovijedaka Večeri na majuru kraj Dikanjke (teme iz ukrajinskog života) ima dobar odjek u javnosti - druga zbirka pripovijedaka Petrogradske pripovijesti realistički obrađuje predstavnike nižih gradskih slojeva → pripovijetke Nos, Kabanica - u komediji Revizor kritizira provincijsko činovništvo → povrijeđen oštrim kritikama komedije, odlazi u Italiju - najpoznatije mu je djelo realistički roman Mrtve duše koji donosi široku sliku života svih društvenih slojeva Rusije → utemeljitelj je ruskog kritičkog realizma

96

KABANICA (pripovijetka) - književna vrsta: pripovijetka Elementi REALIZMA Elementi ROMANTIZMA - socijalno-psihološka Tematika - okultno-mistični motivi - klasne razlike u Rusiji tog vremena (bijedan život činovnika kojima je i kabanica nedostižna)

Tema

- realan opis Petrograda način opisivanja sredine - donosi kontrast između bogatih i siromašnih (Akaki Akakijevič gladuje, istovremeno bogati priređuju zabave) → realno opisani, tipični (za svoju sredinu)

Likovi - fantastičan, simboličan lik kradljivca (= Gogolj koji, kao autor, oduzima svom liku ono čemu je težio) → potiče Akakija na pobunu

- autorski, sveznajući pripovjedač - ALI – upliće se u radnju i komentira ju → subjektivan je; pretjeruje u oblikovanju Akakijevog lika → humor, groteska

- do samog kraja realna i čvrsta (uzročno-posljedična, kronološki donesena, bez nejasnoća) - i u tom fantastičnom kraju nije potpuno ukinuta logika – CILJ i FUNKCIJA fantastičnog kraja je ukazati na besmisao i nehumanost prikazane stvarnosti = KRITIČKI REALIZAM

Fabula ← ALI

- kraj: ukidaju se uzročno-posljedične veze (pod utjecajem posljednje faze njemačkog romantizma u kojem dominiraju fantastično-groteskni motivi) ←

- jednostavan, s detaljnim opisima

Stil - subjektivan, s elementima humora – crnog, grotesknog, gogoljevskog „smijeha kroz suze“

↓ - Gogolj predstavlja: a) uvod u/preteču obje faze ruskog realizma: - kritičkog – po funkciji djela - psihološkog/subjektivnog – po liku, pripovjedaču i stilu

97

b) preteču moderne ruske književnosti koja će se javiti kao reakcija na realizam, obnavljajući pritom romantičarsku subjektivnost i težnju ka groteskno-fantastičnim elementima ↓ - utjecao je na razvoj cjelokupne kasnije ruske književnosti, npr. Dostojevski izjavio: „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice.“

II. razvijeni realizam

∞ Ivan Sergejevič TURGENJEV ≈ prvi ruski pisac još za života popularan na zapadu – ostvario utjecaj

na većinu hrvatskih realista (Gjalski, Kozarac, Leskovar) ≈ romani Rudin, Plemićko gnijezdo (lik „suvišnog čovjeka“), Očevi i

djeca ≈ roman Očevi i djeca

→ naslov upućuje na socijalno-povijesnu dimenziju romana – prolazi iz ruske stvarnosti 60-ih godina 20. st.

očevi (predstavnici feudalne aristokracije) ↔ djeca (predstavnici mladih – demokrati i plebejci)

→ svevremenska, univerzalna dimenzija romana vidljiva je u uvijek aktualnom sukobu dvaju naraštaja – sukob tradicionalista i nihilista, plemićke sredine i „raznočinaca“, tj. intelektualca plebejskog podrijetla → lik Bazarova o Arkadije Nikolajevič dolazi sa svojim prijateljem

Jevgenijem Vasiljičem Bazarovim na imanje svoga oca, gdje svakodnevnica i razgovori sa starijima (Arkadijevim ocem Nikolajem Petrovičem i stricem Vasilijem Ivanovičem) ističu njihov odnos prema tradicionalnim vrijednosti – Bazarov je nihilist: negira sve vrijednosti, zbog čega se verbalno sukobljava s Vasilijem Ivanovičem – iako se čini da bi ga samo ljubav prema Ani Sergejevnoj Odincovoj mogla promijeniti, zbog neuzvraćenih osjećaja on postaje još ciničniji i negativniji – njegovom prijatelju Arkadiju ljubav je uzvraćena, a Bazarov, razočaran i nesretan, na kraju se zarazi tifusom i umre

→ preko likova djece – Arkadija i Bazarova – možemo upoznati čovjekov odnos prema tradiciji:

a) negiranje tradicionalnih vrijednosti - nepriznavanje autoriteta, ljubavi, umjetnosti, prijateljstva – vodi u usamljenost, izloranost, čudaštvo, smrt

b) uspostavljanje odnosa s tradicijom - nasljeđivanje tradicionalnih vrijednosti kao mogućnost ostvarivanja vlastite sreće

98

≈ zbirka Lovčevi zapisi → tzv. poetski realizam – spoj realističkog prikaza

socijalnopsiholoških tipova s poetiziranim, lirskim opisima prirode i unutarnjeg života nježnih, sanjarskih duša; prikazuje ladanjsku vlastelu i kmetove → zbog kritike plemstva i društvenih odnosa, Turgenjev kažnjen zatvorom

→ zbirka od 20 novela ili kraćih pripovjedaka, npr.: → Špan (nadstojnik)

o slika stanja na ruskome selu: vlastelini su prepustili upravljanje zemljom španima (nadstojnicima seljacima) – seljaci morali otkupiti svoju slobodu, a umjesto onih koji za to nisu imali novaca, to je učinio špan – ti su seljaci postali njegovi robovi – ako bi se koji suprotstvaio, špan bi ga uništio – takav je špan Sofron Jakovljič, a velikaš Penočkin ne želi (i ne želi vidjeti) pravu situaciju – za njega su seljaci niža bića: lijeni i pijani – takvi vlastelini kao Penočkin obrazovani su i uglađeni, ali to je samo vanjski sjaj – zapravo su grubi, primitivni, sebični – brinu samo za svoju korist

→ Šuma i stepa o nema fabule, prevladavaju opisi... šume i stepe! o moto novele – iz spaljena spjeva – upućuje na osnovno

raspoloženje zamjetno u noveli: na čežnju za selom, za mirisima netaknute prirode, za širokim poljima i ljepotom prirode

o lovci vole prirodu – uočavaju u njoj i najneznatnije promjene, doživljavaju je svim osjetilima – priroda postaje izvorom ljepote, radosti sreće; no ima i dramatičnih obrata u prirodi: oluje, vjetrovi, borba svjetlosti i tame – s tim se promjenama mijenja i čovjek

o završetak: opis stepe – beskrajne, nepregledne – slijedi oproštaj s čitateljem i pripovjedačeva želja za čitateljevom vječnom srećom – ostvarit će se ako čitatelj bude živio u skladu s prirodom, i ako ne bude nepravednih socijalnih odnosa kao u prethodnim novelama

99

III. visoki realizam ∞ Lav Nikolajevič TOLSTOJ

≈ prva djela: autobiografska trilogija Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost te Sevastopoljske priče

≈ roman Rat i mir → pomoću građe o Napoleonovim ratovima iznosi društvenu

analizu sadašnjosti i psihologizaciju glavnih karaktera ≈ roman Ana Karenjina

→ moderna romaneskna tragedija: roman u 4 dijela – temeljni problem: problem braka

→ moto preuzet iz Schopenhaureova komentara Evanđelja: „Osveta je moja i ja ću je vratiti.“

→ osveta donosi nesreću, jedini koji na nju ima pravo je Bog → famozna prva rečenica:

„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

→ najavljuje temu braka i ljubavi → kompozicija polifono objedinjuje nekoliko fabularnih tokova →

isprepliću se dvije osnovne radnje (Ana – Karenjin – Vronski i Levin - Kitty) – primjer paralelnog romana – nekoliko fabularnih nizova razvija se usporedno:

o Ana – Kranjenin - brak između Ane i Karenjina temelji se napoštovanju – Ana živi u iluziji sretnog braka posvećujući svu pažnju sinu, a tu iluziju ruši Vronski – Karenjin je hladan, racionalan, važan mu je ugled u društvu i zato je spreman ostati s Anom usprkos preljubu – svoju plemenitost pokazuje opraštanjem i spremnošću da prihvati Aninu kćer

o Ana – Vronski - Ana prema Vronskom osjeća istinsku ljubav – odlučuje ostvariti svoju osobnu sreću, žrtvuje ugled, napušta muža i sina – u početku osjeća sreću i potpunu ispunjenost uzvraćenom ljubavlju, ali joj s vremenom sve više nedostaje sin i počinje joj smetati izoliranost od društva – sve je razdražljivija, razdiru je sumnje u Vronskog, oni se udaljuju i Ana je... opet nesretna! – na kraju bira smrt kao jedini izlaz – Vronski za ovu vezu žrtvovao karijeru, ali s vremenom i njemu karijera i društvo počinju nedostajati

100

o Doli – Oblonski

- brak Doli i Oblonskog temelji se na navici – Oblonski pronalazi sreću izvan kuće, u društvu s prijateljima, na kartanju i u vezama s drugim ženama – Doli pronalazi sreću u obitelji, brine se za kućanstvo, a djeca su joj smisao života – nakon što saznaje da ju muž vara s guvernantom, mijenja se njezin odnos prema mužu – ona je povrijeđena, ali s vremenom shvaća da mora ostati u braku zbog djece i miri se sa svojim životom

o Kitty – Levin - odnos koji se temelji na ljubavi i poštovanju – Kitty u početku zaljubljena u Vronskog i odbila Levina zbog čega se on povukao na selo i utjehu pronašao u radu pišući knjigu o poljoprivredi – nakon što Vronski odlazi s Anom, Kitty je jako povrijeđena, Levin je ponovno prosi i ona pristaje – Kitty se promijenila: prihvaća život na selu, ulogu domaćice i majke, Levin pronalazi sebe: u ljubavi, vjeri radu... → u svakodnevnoj prosječnosti može biti harmonije i ljepote!

→ uz teme iz društvene stvarnosti Rusije javljaju se i pitanja grijeha i kazne te smisla života – karakteristike za tzv. roman ideja

≈ pred kraj života zapada u moralnu krizu, propvijeda moralno usavršavanje pojedinca i neprotivljenje zlu silom, te svoje poglede (tzv. tolstojanstvo) iznosi u drami Vlast tmine i romanu Uskrsnuće

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI (1821. – 1881.) ZLOČIN I KAZNA (roman) - književna vrsta: roman - fabula (radnja) bliska kriminalističkom (opisuje neki zločin), detektivskom (naglasak na detektivu koji istražuje zločin) – ubojstvo, zločinac, istražitelj, istraga, svjedoci, kazna, ALI s određenim razlikama: - od početka znamo tko je zločinac (mladi student Radion Romanovič Raskoljnikov) - neobičan istražitelj (Portfirij Petrovič) – izvrstan poznavatelj ljudske psihe, služi se psihološkom metodom ispitivanja (steže psihološki obruč oko Raskoljnikova i navodi ga na priznanje) → ovo nije kriminalistički, već PSIHOLOŠKI ROMAN jer:

101

- pratimo planiranje i pripreme za zločin te saznajemo motivacije zločina: 1. socijalna – Raskoljnikovljevo vlastito siromaštvo (osjećaj poniženja i povrijeđenog ponosa) te bijeda njegove majke i sestre Dunje (koja se sprema žrtvovati za brata udajom za pokvarenog i škrtog petra Petroviča Lužina kojeg ne voli) 2. etička (moralna) – Raskoljnikovljev altruizam (čovjekoljublje) – želi pomoći svim siromašnim, poniženim i uvrijeđenim ljudima (npr. Marmeladov) – zato ubija upravo lihvaricu (kamatarku) → simbol zla, „ljudska uš“ , parazit koji živi od tuđe nesreće 3. psihološka – vlastito i tuđe siromaštvo te pasivnost ljudi, razdražuju ga i dovode do stanja nervne napetosti 4. podsvjesna – san o konju kojeg muče ljudi (san je odraz stvarnosti (mučenje, ponižavanje, osjećaj sažaljenja, ubojstvo…) potisnute duboko u podsvijest) 5. idejna – zločin = provjera vlastitih sposobnosti, pokušaj ostvarenja vlastite teorije o izuzetnim ljudima → Raskoljnikov ljude dijeli na: a) obične – nesposobne, pasivne, bez ničeovske volje za moći, oni su materijal za stvaranje povijesti b) izuzetne – sposobni, odvažni, imaju plemenit cilj (stvaraju povijest) i u ostvarenju tog cilja dopuštena su im sva sredstva (pa i zločin) → Raskoljnikova teorija bliska Nietzscheovoj teoriji o nadčovjeku, izraženoj u njegovim djelima Volja za moć, Tako je govorio Zaratustra, S one strane dobra i zla, a nastala je kao odjek nihilizma 19. st. → zločin je u Raskoljnikovljevim očima proba – želi provjeriti vlastite sposobnosti, saznati je li izuzetan pojedinac koji može počiniti i zločin u svrhu ostvarenja svog plemenitog (altruističkog) cilja

≈ - ALI – nakon zločina javljaju se sukobi i dileme izražene i u njegovu imenu (Raskoljnikov = raskoljen, podvojen) koji se očituju na: a) tjelesnom planu – bolest, iscrpljenost, lutanja, otuđenost od ljudi b) emocionalnom planu – bešćutan i hladan, zamrlih osjećaja (prema majci, sestri, prijatelju Razumihinu (Razumihin = razuman) ) c) voljnom planu – bezvoljan, pasivan, ništa ne radi d) psihološkom planu – mučenje, bunilo, neuračunljivo ponašanje e) svi ovi sukobi proizlaze iz osnovnog moralnog sukoba – dopustivost ili nedopustivost zločina

- rješenje sukoba → dva suprotna puta nude mu: 1. Svidrigajlov = simbol zla, razvratnosti, amoralnosti (do trenutka samoubojstva) - predlaže prihvaćanje zločina i bijeg

2. Sonja = simbol žrtve i vjere - njoj se Raskoljnikov obraća jer su slični (prijestupnici zakona), ali i zbog toga što je ona duboko moralan lik, spreman na praštanje

102

- Sonja predlaže pokajanje ↓ - pobjeđuje Sonjin put – Raskoljnikov priznaje, osuđuju ga na 8 godina u Sibiru, ALI još uvijek ne osjeća kajanje – jedina krivnja koju osjeća je krivnja zbog toga što je priznao i time iznevjerio vlastitu teoriju te dokazao da nije izuzetan - tek se na kraju romana, kad spozna mogućnost gubitka Sonje, Raskoljnikov „budi“, doživljava „uskrsnuće“ (po uzoru na lazarovo uskrsnuće u Evanđelju), i to: a) emocionalno – napokon priznaje da voli Sonju b) religiozno – zahvaljujući toj ljubavi, prihvaća Sonjin put = put vjere, žrtve i kajanja c) kajanje = moralno uskrsnuće d) idejno i psihološko uskrsnuće – povratkom moralu, Bogu i čovjeku, Raskoljnikov je konačno pronašao pravi smisao svog života i postao pravi čovjek – takav čovjek je novi, preporođeni čovjek, a ne Nietzscheov „nadčovjek“ koji putem zločina nastoji ostvariti novi, bolji svijet

ENGLESKI REALIZAM (tzv. viktorijansko razdoblje)

→ kritički prikaz socijalnih nepravdi i bijede najnižih društvenih slojeva → spoj satire i moralističkog pogleda na svijet → romanopisci: ≈ Charles Dickens – Oliver Twist, David Cooperfield, Veliko iščekivanje ≈ William Thackeray – Sajam taštine, Knjiga snobova ≈ Mary Ann Evans (iliti George Eliot) ≈ sestre Brőnte

NATURALIZAM trajanje: od 1870. do 1890. g. – javlja se 70-ih godina 19. st. u Francuskoj odakle se

širi i u druge europske zemlje → nastavak i produžetak realizma naziv dolazi od lar. naturalis = prirodan na razvoj naturalizma utječe:

o razvoj prirodnih znanosti o teorija miljea kritičara Hippolyta Tainea prema kojoj je čovjek biološko biće

određeno naslijeđem / rasom, socijalnom sredinom i trenutkom / povijesnom situacijom (nije svejedno u kojem trenutku što djeluje na čovjeka)

Značajke: književnici nastoje biti viši znanstvenici nego umjetnici – uvode znanstvene metode u

književnost kako bi otkrili bolesti društva da bi se lakše izliječilo

103

umjetnici zaokupljeni problemima zločina, duševne bolesti, nastranosti – „estetika ružnoće“ – sklonost da se priroda i čovjek prikažu u najvulgarnijem i najsramnijem očitovanju

FRANCUSKA KNJIŽEVNOST: Émile ZOLA

→ glavni predstavnik naturalizma → teoriju naturalizma iznosi u:

a) članku Naturalizam: „Naturalizam u književnosti jest kakav-takav povratak prirodi i ljudima, neposredno promatranje, egzaktna anatomija, primanje i slikanje svega što jest.“

b) djelu Eksperimentalni roman: roman treba preuzeti eksperimentalne metode iz prirodnih znanosti – pod utjecajem fizioloških studija Claudea Bernarda

» za njega je književnost društveni laboratorij u kojem on eksperimentira sa svojim likovima na taj način da ih stavi u određene uvjete i istraži zakonitosti razvoja lika

» likove određuje biološki, tj. nasljednim osobinama – tzv. zakon hereditarnosti – i okolinom u kojoj žive – junaci su mu degenerirane osobe, zarobljenici nagona i strasti te društvenih okolnosti, a kao književni lik pojavljuje se mnoštvo (masa)

» građu uzima iz svakodnevnog života: novinska izvješća, povijesni spisi, medicinski članci

→ djela: roman Thérèse Raquin

» kritika djelo osudila kao pornografsko i nemoralno » tema: zločin i njegovo razarajuće djelovanje na ljudsku psihu » fabula: Thérèse je kći žene iz nekog afričkog plemena koju je

posvojila i odgojila sestra njezina oca, gđa Raquin – Thérèse je rasla s njezinim sinom Camilleom, bolesnim i osjetljivim dječakom koji postaje njezin muž, a ona se pretvara u potpuno bezvoljnu i pasivnu osobu – odgoj i brak umrtvljuju njezin temperament, ali on se budi nakon susreta s Camilleovim prijateljem iz djetinjstva – Laurentom; iz želje da konačno bude slobodna i da živi, ona pristaje da Laurent ubije Camillea, ali time počinju njezine psihološke krize – započinju strahom i očajem, nastavljaju se u požrtvovnoj brizi za gđu Raquin, prepuštanju boli, bludu, pasivnosti, zapuštenosti... – kraj: samoubojstvo ljubavnika

» DAKLE: sreća se ne može ostvariti zločinom – Zola postaje znanstvenik koji stavlja Thérèsin nervozni karakter u opreku s Laurentovim sangviničkim (= vatren temperament žestoke i

104

razdražljive ćude) te analizira njihov suodnos i promjenu nakon zločina

ciklus Rougon- Macquartovi ili Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom » ciklusu pripadaju romani:

∞ Nana » fabula: Nana je pariška prostitutka koja se najprije okušava kao

glumica, te svojim izgledom (a ne glumačkim umijećem) oduševljava pariško visoko društvo – s vremenom postaje najpoznatija, najbogatija i najmoćnija prostitutka koja ima brojne ljubavnike i mnogo novca – uživa u ljepoti vlastita tijela, a tu mogućnost pruža drugima: muškarci – grofovi (npr. grof Muffat), baruni, glumci i mladići troše na nju silan novac, a ona ih upropaštava – i materijalno i moralno – na kraju umire bolesna, ružna, siromašna i ostavljena: njezina ružna unutrašnjost postaje jednaka njezinoj vanjštini → kazna za grješan život, ali kažnjeni su i njezini ljubavnici (grof Muffat propada)

» roman je osuda društva koje uzvisuje takve žene – društva koje robuje tijelu i tjelesnom – a zanemaruje duhovne vrijednosti > takvo društvo nema svijetlu budućnost kao ni pojedinci koji se ne mogu oduprijeti svojim strastima

∞ Germinal » fabula: dokumentira se stvarnost rudara – bijeda, teški rad... i

petnaestogodišnje djevojke kao Catterine su prisiljene raditi u rudniku – bijedu prate bolest, nesreće, nasilje, grubost u komunikacije i fizičko nasilje među članovima obitelji > čini se da nema izlaza – dolazi do štrajka u kojem rudari vide mogućnost za stvaranje pravednijeg društva – ugušen! – rudare stiže nova nesreća u rudniku – na kraju ostaje samo jedan od glavnih junaka Etienne Lantiere – razočaran, ispunjen sumnjom i gorčinom zbog užasa koji je proživio, ali osjeća snagu u zemlji – snagu rudara koji se bore u njezinoj utrobi

» germinal = sedmi mjesec republikanskog kalendara (21. 3. – 16. 4.), a grč. germer znači klijati, rasti > ipak postoji nada da će iz pojedinačnog pokušaja jednom izrasti bolji i pravedniji svijet

∞ Čovjek- zvijer ∞ Trbuh Pariza ∞ Jazbina

105

→ Zola ostaje zapamćen i po tome što se 1898. g. istaknuo u Dreyfusovoj aferi pismom predsjedniku republike J'accuse u kojem je tražio reviziju procesa

Guy de MAUPASSANT

→ počinje pisati pod nadzorom G. Flauberta – prvi veliki uspjeh postiže novelom Dunda

→ napisao i nekoliko romana (Jedan život, Ljubimac, Pierre i Jean), ali najpoznatiji po novelama:

» lirske novele (Samoća) » novele fabule » novele karaktera (Dunda) » novele problema

u kojima je podjednakom snagom prikazao: ≈ rodnu Normandiju – seljake, ribare... ≈ visoko pariško društvo ≈ patriotizmom nadahnute scene iz francusko-pruskog rata ≈ prizore pune strave i užasa → u zbirci novela Medanske večeri daje pesimističku viziju svijeta u kojem

likovima upravljaju biološki i sociološki faktori, tzv. biološki fatalizam = vječna uzaludnost svih ljudskih napora i nedostižnost svih ljudskih stremljenja: „Živjeti znači umirati.“ + zanimljiva i napeta radnja, likovi i sredina skicirani u nekoliko poteza, hladnoća i objektivnost u opisima → tematski blizak naturalizmu, a pripovjedačkom tehnikom i istinskom uvjerljivošću klasičnom realizmu

→ novela Na vodi lirska novela s elementima tajnovitog uokvirena kompozicija: okvir novele – autorova šetnja sa susjedom,

te susjedova priča o svom noćnom doživljaju fabula: jedne se večeri pripovjedač čamcem vraćao od prijatelja s

večere – bacio je sidro na jednome dijelu kako bi mogao uživati u noćnom miru – obuzima ga strah, želi otići, ali ne može dignuti sidro – ujutro mu u tome pomaže jedan ribar i oni nalaze leš žene s kamenom oko vrata

intenzivno unutarnje proživljavanje > pripovjedač te noći doživio sklad, smirenje, nelagodu, strah, očaj i ljepotu – ljepotu doživljava svim osjetilima, a ona je nedjeljivi dio prirode

smrt – na kraju ne dobivamo odgovor o podrijetlu i razlozima smrti utopljenice – tu je smrt nagovijestio i sumorni pejsaž – čovjek ju treba prihvatiti kao dio života

106

braća Goncourt roman Germinie Lacerteux TALIJANSKA KNJIŽEVNOST: > u talijanskoj se književnosti druge polovice 19. st. razvija književni smjer poznat pod nazivom verizam (lat. verus - istinit) – srodan naturalizmu: teži istinitom prikazivanju života > najpoznatiji predstavnik verizma: Giovanni VERGA ŠVEDSKA KNJIŽEVNOST: August STRINDBERG – drame Otac i Gospođica Julija

HRVATSKI REALIZAM

» traje od 1880. / 1881. – 1892. / 1895. g. → početnom godinom se uzima 1880. g. kada se pojavljuje nekoliko književnika novog

naraštaja, ili 1881. g. kada umire Šenoa → završnom godinom neki smatraju 1892. g. kada je objavljenja Matoševa pripovijetka

Moć savjesti koja nagovještava modernu, a drugi 1895. g. kada su studenti na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu

» već se August Šenoa u svojim člancima Naša književnost i Zašto pišemo opredijelio za realističku koncepciju književnog stvaranja

za socijalnu tematiku promatranje neposredne stvarnosti izbjegavanje neuvjerljivosti u psihološkoj karakterizaciji likova napuštanje sentimentalnosti i romantičnog senzacionalizma

» realistički pisci odabiru građu iz suvremenog života, izbjegavaju nelogičnosti i šokiranje u oblikovanju fabule > postoji uzročno-posljedični slijed događaja, a likovi su socijalno-psihološki motivirani

» javljaju se 3 časopisa: Vienac, Hrvatska vila, Balkan u kojima se tiskaju djela hrvatskih pisaca

ili prijevodi stranih Regionalno obilježje književnosti:

→ za književnike se vežu i obilježja određenih hrvatskih regija

Hrvatsko zagorje Slavonija Istra i Hrvatsko primorje

Lika

Ante Kovačić Josip Kozarac Eugen Kumičić Josip Draženović Ksaver Šandor Gjalski Vjencenceslav Novak Jure Turić

107

Književne vrste:

→ najviše se razvijaju pripovijetka i roman, manje poezija, a dramsko stvaralaštvo je najsiromašnije

Teme:

1. nacionalno pitanje Gjalski, U noći – najizrazitiji politički roman hrvatskog realizma > odnos među

političkim strankama na početku Kuhenova doba 2. propadanje plemstva

Gjalski, Novak 3. socijalna problematika > odnos selo-grad

Kovačić, Kozarac > dvije faze:

i. kritički realizam (80-e godine) ii. psihološki realizam (90-e godine)

> osnovno stilsko obilježje: paralelizam stilova > romantizam, realizam i modernizam / simbolizam > književna kritika: sukob između pobornika

• tzv. zdravog realizma (šenoinska / narodnjačka koncepcija) > prosvjetiteljska i odgojna uloga književnosti

• pobornika naturalizma (starčevićevska / pravaška koncepcija) > analiza i nepoštedna kritika društvene stvarnosti > naturalizam najviše dometepostiže početkom 20. st. u drami (Tucić, Kosor, Ogrizović)

EUGEN KUMIČIĆ » pravaš, zagovornik naturalizma > autor programskog članka O romanu,

objavljenog u Hrvatskoj vili 1883. g. – naturalistički manifest > Kumićić – prvi hrvatski naturalist

» proza: • djela s građom iz istarskog života – pripovijesti Jelkin bosiljak i

Primorci, roman Začuđeni svatovi • naturalistička djela s građom iz zagrebačkog života – romani Olga i

Lina i Gospođa Sabina • djela s nacionalno-povijesnom građom – povijesni romani Urota

zrinsko-frankopanska i Kraljica Lepa • + drame Sestre, Poslovi, Obiteljska tajna, Petar Zrinski

Začuđeni svatovi

» život u istarskom selu Lučici » problematika odnosa hrvatskog puka i stranaca koji brinu samo o svojim

interesima, a uz to su nemoralni i čine zlo > obitelj Saletti » u središtu radnje dvije ljubavne fabule:

108

• ljubav Marije Šabarić i Mate Bartolovića • ljubav Marijina brata Marka i Elvire Saletti

» fabule povezuje nahod Antonio Marola koji sprječava Alfreda Salettija da Mariji (u koju je zaljubljen) nanese zlo > Antonio u samoobrani ubija Alfreda, a kasnije i starog Salettija > u sukobu sa starim Salettijem Antonio biva ranjen, otkriva se da je Antonio Salettijev vanbračni sin i Antonio umire

Urota zrinsko-frankopanska

» poznata povijesna tema > odnos Hrvata i stranaca > nemogućnost hrvatskog plemstva da ostvari nacionalne interese > obrana zemlje od Turaka, uspostava ustava i hrvatskog bana

» povijesna okosnica romana: • Lepoldov sramotni mir s Turcima • smrt bana Nikole • nesloga među Hrvatima • samovolja i okrutnost stranaca na vlasti • urota • kazna zbog urote > smrt • Turci iskorištavaju smrt hrvatskih velikaša

» u povijesnu fabulu umetnute su romantičarske epizode > otmice djevojaka, pljačke, potjere... > pridonose zanimljivosti dijela – istu funkciju imaju i ljubavne epizode (Katarina – Petar, Julija – Fran, Jelena - Rakoczy) > ljubav prema voljenoj osobi isprepliće se s ljubavlju prema domovini, a nacionalni su interesi iznad pojedinačnih, tj. osobnih

*Kumičićevo poimanje povijesnog romana > fokusira svijet visokog plemstva, velikane nacionalne povijesti, simbole hrvatstva i hrvatske opstojnosti > glavni likovi su personifikacije nacionalne ideje – nisu individualizirani karakteri nego glasnogovornici piščevih ideja i stavova, prikazani su isključivo u sferi javnog života > autorska svijest često prekida narativni tijek i „prepisuje“ cijele odlomke iz službene povijesti

ANTE KOVAČIĆ (roman U registraturi) » pravaški „stekliš“ > sukob sa Šenoom i narodnjacima > stavove izrazio u satiričnim

pjesmama Kameleon, Trbuhu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu, Dvoličniku, feljtonu Iz Bombaja (u časopisu Sloboda) i travestiji Mažuranićeva epa Smrt babe Čengićkinje

109

» autor pripovjedaka Bježi-hajka, Zagorski čudak, Seoski učitelj, Ladanjska sekta i romana Baruničina ljubav, Fiškal, Među žabari, U registraturi

U REGISTRATURI (roman) - roman objavljen 1888. u Vijencu, a kao knjiga tek 1911. zbog negativne reakcije publike na odmak od realizma („amoralnost sadržaja i nerealističnost pripovijedanja, modernost strukture“) - polazne odrednice - KRITIČKI REALIZAM: 1.osnovna tematika: socijalno-psihološka osnovne teme: a) opis gradskog života (Mecenin dom) b) prijelaz seljaka u gradsku sredinu – „pogospođivanje“ (Žorž) i sudbina intelektualca seljačkog podrijetla u gradskoj sredini (Ivica Kičmanović) c) život nižih društvenih slojeva i radničke klase u gradu (Laurina prošlost u Ferkonjinom domu) d) opis seoskog života (Jožica Zgubidan, Kanonik, Medonić) e) sukob selo – grad 2. naglašen kritički stav (prema c) i d) ) – nemoral, pokvarenost grada; zaostalost, ekonomsko i moralno propadanje sela → u opisu sela humor i blaga ironija, a u opisu grada sarkazam i groteska (pjesnik Šajkovski) 3. naglašena socijalna motivacija svih likova 4. naglašen regionalni karakter (Hrvatsko zagorje) - odstupanje od odrednica „čistog realizma“ iz 1. faze realizma (kud spada i kritički r.): 1.autorski pripovjedač ALI subjektivan (autobiografski elementi), a ulogu pripovjedača prepušta i glavnom liku (tada se pripovijeda u Ich – formi) 2. ukinuta kronologija – postupkom retrospekcije 3. složena, uokvirena kompozicija – okvirni dio: uvod i tragičan kraju registraturi - uokvireni dio: životna priča Ivice Kičmanovića od djetinjstva na selu preko školovanja u gradu do nesretnih godina službovanja u registraturi koje završavaju tragičnim krajem (požar u registraturi, pri čemu pogiba Ivica Kičmanović) 4. likovi: IVICA – socijalno motiviran lik, ali psihološki nedovoljno produbljen i pasivan (+ MODERNA podsvjesna motivacija snom) LAURA/LARA – lik fatalne žene (fatum=sudbina; utječe na sudbine svih oko sebe) kojom vladaju strast i nagoni naslijeđeni od oca: nemoral, pokvarenost, incest, ubojstva (NATURALISTIČKA, biološka motivacija) - oko njenog lika izgrađene neobične, tajanstvene, ROMANTIČARSKE epizode (nepoznato podrijetlo, „začarana“ šuma, vračara Huda, iznenadni dolazak k Meceni, ponovni susret s

110

Ferkonjom, „harambaša Lara“) 5. govor likova – sadrži elemente kajkavskog dijalekta ALI to nije stvarni, realni govor Hrvatskog zagorja ↓ - u djelu spojio elemente REALIZMA, ROMANTIZMA, NATURALIZMA i MODERNOG romana - autobiografski elementi u djelu i pri oblikovanju glavnog junaka: - opisuje rodni zavičaj (Hrvatsko zagorje) - slike vlastitog seoskog i gradskog školovanja (govor, život kod dobrotvora, samouzdržavanje) - „juratuška“ (pravnička) služba, neimaština, psihičke krize - ludilo pred smrt

i. dio – djetinjstvo glavnog junaka, njegov odlazak u gradm susret s Laurom,

izgon iz Mecenina doba ii. dio – Ivičin povratak na selo, prilike na selu i Ivičin ponovni povratak u grad

iii. dio – Laura postaje hajdučica, poziva Ivicu da pođe s njom u svijet, a kad on odbije, ona ubija sve njegove pa na kraju i sama strana > Ivičin život je upropašten, on postaje čudak, samac bez igdje ikoga, poludi i ubija se

> prvi dio u 1. licu, a drugi i treći pripovijeda sveznajući pripovjedač u 3. licu - obilježja romana:

romantičarska – vidljiva u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama, Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom Hudom

realistička – osnovna tema > prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice i njegovu preobrazbu u građanina > preko gavana Medonića i njegova sina Mike, Kovačić prikazuje prodor kapitalizma na selo, a preko kumordinara Žorža tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga; preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala > pisac suprotstavlja dvije sredine: gradsku i seosku > između njih (i žena koje ih predstavljaju) razapet je Ivica Kičmanović naturalistička –u svojim postupcima neki od likova motivirani su i biološki > naslijeđem – npr. Laura koja je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest (postaje ljubavnicom vlastita oca) > zlo je u njoj ukrojenjeno samim rođenjem

modernistička – vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije > završetak romana pokazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i sreću zbog usuda koji ravna njegovim životom

» prvi moderni hrvatski roman > introspekcija + restrospekcija

111

Ksaver Šandor GJALSKI » pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić » 4 tematska kruga:

A. zagorsko-plemenitaški motivi – roman Na rođenoj grudi, zbirke pripovijesti Iz varmeđinskih dana, Diljem doma, Pod starim krovovima (novele Illustrissimus Battorych, Perillustris ac generosus CIntek)

B. društvena tematika – Tri pripovijesti bez naslova i roman U noći C. psihološka tematika – romani Janko Borislavić i Radmilović > analiza

suvremenog intelektualca D. okultno-mistična tematika – Tajanstvene priče

Pod starim krovovima > novela Perillustris ac generosus Cintek (Ugledni i blagorodni Cintek)

→ pauperizacija zagorskih plemenitaša → opisi zagorskih kurija i njihovih stanovnika → kritički i poetski realizam > utjecaj Turgenjeva → sentimentalni ton > autor kao nostalgični pjesnik i slikar Hrvatskog zagorja » u noveli o Cinteku Gjalski portretira seoskog plemića Cinteka koji se zbog

svog naglašenog ponosa opire plaćanju poreza smatrajući da će ponovni savez s Mađarima ukinuti porez > do saveza dolazi, ali se porez ne ukida i Cintek, sada već u velikim dugovima, ostaje bez ičega > trenutak njegove najveće nesreće (gubitak imanja) je istodobno trenutak njegove najveće sreće (rođenje djeteta) > Cintek je prisiljen tražiti posao, nalazi ga u državnoj službi → paradoks: postaje poreznik > pred prijateljima prikriva nezadovoljstvo, poniženost i nesreću > smirenje mu donosi tek smrt

» pisac Cinteka prikazuje u raznim životnim situacijama kako bi istaknuo njegovu druželjubivost, hedonizam, sirovost, nezgrapnost u izgledu i ponašanju, okrutnost, ljubomoru (> Amalija), neobrazovanost (> opis Cintekova odnosa prema knjizi), osjećajnost i nemoć (> kad gubi imanje), grubost, ponos (> u susretu s poreznikom)

JOSIP KOZARAC (pripovijetka Tena) » dva tematska kruga:

i. djela socijalne tematike u kojima opisuje rodnu Slavoniju > teme: a. slavonska šuma – crtice Slavonska šuma b. gospodarska pitanja – romani Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom

112

c. ljudi koji se otuđuju od vlastitog staleža i sredine – roman Tri dana kod sina

d. promjene u slavonskom selu – pripovijetka Tena ii. djela psihološke tematike – pripovijesti Oprava, Mira Kodolićeva, Donna Ines

TENA (pripovijetka)

» iznesen niz društveno-ekonomskih problema Kozarčeva doba > propadanje zadruga, nesnalaženje slavonskog seljaka u novonastalim okolnostima (dotad seljak specijaliziran za samo jednu gospodarsku granu, a sada se mora brinuti o cijelom imanju), visoki porezi, stranci koji uništavaju hrvatska bogatstva + subjektivni čimbenici > lijenost, alkoholizam, nemar > onemogućuju pojedincu da se barem pokuša snaći u novonastalim okolnostima

» moralno propadanje prelijepe seoske djevojke koja svoju ljepotu i mladost troši u koristoljubljem potaknutim vezama s različitim muškarcima, bili oni oženjeni ili ne > kazna su joj kozice koje su joj uništile tjelesnu ljepotu, ali njezin je grijeh iskupljen ljubavlju i radom, jedinim vrijednostima kojima, po mišljenju pisca, čovjek može osmisliti svoj žviot > Tena je na kraju sretna, obasjana duhovnom ljepotom i vizijom budućnosti koja će se temeljiti na ljubavi prema Jaroslavu Beraneku i radu

Oprava

» najava moderne > Kozarac iznosi psihološka stanja suca Vučetića – od nemira preko sumnje do spoznaje da Dušan nije njegov sin odnosno da ga je žena prevarila > praštanje predstavlja kulminaciju njegove ljubavi – no, ubrzo nakon što je spoznao bolnu istinu, umire shrvan bolešću – u tragičnom tijeku svoje sudbine vidi surovi zakon prirode koja se rješave suvišne i beskorisne jedinke

VJENCESLAV NOVAK (roman Posljednji Stipančići) » najpotpuniji realist u hrvatskoj književnosti – „hrvatski Balzac“ » javlja se šenoinskom pripovijetkom Maca » stvaralaštvo u dvije faze i tematike:

a. regionalna s motivima rodnoga Senja i Podgorja (roman Posljednji Stipančići, pripovijesti Pod Nehajem, Podgorka, Podgorske pripovijesti)

b. društvena o likovima intelektualcima i poluintelektualcima (roman Tito Dorčić), o odnosu malograđanske sredine prema umjetniku (roman Dva svijeta), o životu proletarijata (roman Zapreke, pripovijetke U glib i Iz velegradskog podzemlja)

POSLJEDNJI STIPANČIĆI (roman) » roman o propasti senjske patricijske obitelji Stipančić (socijalna tematika) » uokvirena kompozicija: roman počinje Lucijom i Valpurgom Stipančić koje žive u gladi

i siromaštvu → potom se retrospekcijom prepričava kako su od bogate patricijske pozicije spale na život u siromaštvu →na kraju romana ponovno se opisuje njihov život u siromaštvu (čime je roman i počeo)

» likovi:

113

→ Ante Stipančić (otac)> strog, patrijahalan otac koji sve svoje imanje i nade ulaže u sina, a kćer zanemaruje > nakon što mu propadnu politička nastojanja, umire slomljen vlastitim materijalnim i poslovnim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom > kćer Lucija mu prije njegove smrti pokušava dokazati svoju vrijednost i iznosi svoje mišljenje, ali bez uspjeha – Ante ne uviđa svoju nepravednost

→ Lucija Stipančić (kćer)> tragičan lik – ne može se dokazati u strogoj patrijahalnoj obitelji – zapostavljena samo zato jer je žensko dijete > slama je i ljubav prema Alfredu (Jurajevu prijatelju) koji ju je iz zabave zaveo i napustio > obolijeva od tuberkuloze > jedino što ju održava na životu su Alfredova pisma (koje ne piše Alfred, već Martin Tintor koji je u nju zaljubljen, a na lažna je pisma pristao na Valpurgin nagovor) – kad Lucija otkrije prevaru s pismima, umire shrvana bolešću i bolom

→ Valpurga Stipančić (majka)> također umire u bijedi, kao prosjakinja – stupila u brak vrlo mlada, prihvaćala sve što je dolazilo od muža te mu se nije nikada oduprla, iako je uviđala nepravilnost i nepravednost njegovih odgojnih postupaka

→ Juraj Stipančić (sin)> nije ostvario očekivanja svoga oca, a na očevo ulaganje u njega uzvratio ravnodušnošću, napuštanjem vlastite obitelji i odnarođenjem - nakon očeve smrti, do kraja financijski iscrpio majku (prodala kuću) i ostavio ju da s Lucijom umre u bijedi

» osim općeljudskih problema (> odgoj, roditeljska ljubav, osobna sreća, odnos pojedinca i društva), djelo prikazuje i prodor ilirskih ideja u Senj te odnarođivanje stanovnika (nacionalno-politička tematika) i propadanje patricija, uspon građanstva, lihvarenje (socijalna tematika)

» značajke psihološkog, povijesnog i socijalnog romana

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ » najizrazitiji lirik 19. st. i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti » pjesme objavljuje u časopisu Nada » zbirke pjesama: Bugarkinje, Izabrane pjesme, Trzaji, a posthumno izlazi i zbirka

Pjesme » također autor oratorija Prvi grijeh » tematski krugovi:

a. nacionalno-domoljubni – pjesme Moj dom, In tyrannos, Uskočke elegije b. socijalni – pjesma Radniku c. satirični – pjesma Gospodskom kastoru d. misaoni – pjesme Mojsije, Zadnji Adam, Eli! Eli! Lama azavtani?! e. intimni – pjesma Iza spuštenijeh trepavica

» obilježja pjesništva: rodoljublje promatra sa scoijalnog stajalištva pokazuje otpor prema tuđinstvu i razvija ga do problema tiranstva uopće –

uvodi prvi lik ratnika u hrvatsku poeziju pjesnik Čovjeka i Čovječanstva – pjesnik svemirskih vizija

114

u poeziju unosi teme pjesničke odgovornosti (pjesnik kao mesija vlastitog naorda) i iseljeništva (pjesma Iseljenik)

MOJSIJE pjesma započinje Mojsijevim obraćanjem Jahvi s molbom da izvede narod iz ropstva >

Jahve ističe svoju božansku perspektivu iz koje je čovjek sićušan, baš kao i njegove želje > Mojsije odgovara da je čovjek, iako sitna, neznatan i malen, ipak čestica Božjeg bića, da nije stvoren za ropstvo > Jahve pristaje, ali upozorava Mojsija:

„Mrijeti ćeš ti kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!“

Mojsije vodi narod u obećanu zemlju Kanaan, ali narod je,umjesto da se klanja Bogu, sagradio zlaćano tele i njemu se klanjao – Mojsije moli Jahvu da oprosti narodu jer „I narodi su djeca velika / Što lako im je kupit igračke.“

kad ih Mojsije dovede do obećane zemlje, narod je razočaran > bilo bi mu milije ropstvo uz pune lonce, nego sloboda u kojoj je tek trebalo izgraditi život

u trenutku smrti Mojsije sumnja u svoje ideale – on je na višoj duhovnoj razini od naroda, njegov ideal je sloboda > on u tome vidi najvišu vrijednost i sreću > zato odlučuje izvesti narod iz ropstva, ali oni to ne shvaćaju, na nižoj su duhovnoj razini > sebični, uskih vidika, cijene samo materijalno, nezahvalni i sretni u svom neznanju > zato se Mojsije i pita ima li pravo nametnuti svoj ideal narodu koji ga ne cijeni i ne razumije

SSK na temelju biblijskog motvia progovara o općeljudskim problemima > ljudskoj težnji za slobodom, izdvojenom pojedincu koji teži visinama, odnosu izdvojenog pojedinca i društva, odnosu čovjeka i njegovih ideala

stilska obilježja: biblijska uzvišenost, arhaizmi, aforističnost stihova, anafore, epifore

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?! (Bože! Bože! Zašto si me ostavio?!) pitanje o smislu Kristove žrtve – od njegova raspeća do danas povijest je srmota za

čovječanstvo > puna krađa, krvoprolića, gladi, zatvora, bluda, nepravde dekor se mijenjao (ropstvo – feudalizam - kapitalizam), ali bit je ista > još nema ploda

Kristove žrtve, a jedino što ostaje je spoznaja o vječnoj ljudskoj patnji i mukama življenja

pjesnik ističe svoj stav kroz ironiju, revolt i zgražanje nad takvim stanjem struktura: četrnaesterački distisi

GOSPODSKOM KASTORU pjesnik se obraća gospodskom psu Kastoru koji je alegorija čovjeka koji dolazi do cilja

podvita repa, beskičmenjaka koji proživi cijeli svoj život ulizujući se drugima da bi što lagodnije živio

115

socijalna tematika + satiričan ton > osuda pjesnika

MOJ DOM domoljubna pjesma > izmjenjuju se 14-eri i 6-eri u katrenima pjesnikovi osjećaji prema domovini > temelj njegova života, dostojna najvećeg

poštovanja i ljubavi > ali domovina nije slobodna i on je zato nesretan na kraju prenosi osjećaj domoljublja u Svemir jer je smrt konačno oslobođenje i

pjesnika i njegove ljubavi prema domovini

12) MODERNIZAM

• interpretirati: Charles Baudelaire, Cvjetovi zla • interpretirati: Henrik Ibsen, Nora • interpretirati liriku Antuna Gustava Matoša i

Vladimira Vidrića

• objasniti ulogu dijalektalnoga pjesništva hrvatske

moderne

• interpretirati: Milan Begović, Bez trećega; Antun Gustav Matoš, Cvijet sa raskršća, Camao; Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

MODERNIZAM

» pojam moderniteta > prvi put se u tom naraštaju književnika susreće kod Baudelaire i Gautiera, a nešto prije kod romantičkog pisca Chateaubrianda

» geslo modernističke poetike > „umjetnost radi umjetnosti“ (larpurlartizam)> umjetnost oslobođena svih socijalnih funkcija, potpuno posvećena samoj sebi

» početak modernizma: 1857. g. >

> izlazi Baudelaireova pjesnička zbirka Cvjetovi zla > prvi modernistički pjesnik > izlazi Flaubertov roman Madame Bovary (> „visoki realizam“ ili „preteča modernista“)

CHARLES BAUDELAIRE ( ZBIRKA PJESAMA CVJETOVI ZLA) tvorac riječi modernitet > koristi se njome već 1859. g. prvi pravi modernistički pjesnik simbolist prije simbolista > preteča svih modernih pjesničkih struja od simbolizma do

naših dana

116

prvi pjesnik grada i tjeskobe modernog čovjeka živio kao boem i dendi ☺ prevoditelj E. A. Poea > otkrio Poea francuskoj publici i donio mu europsku slavu

Baudelaireov odnos prema tradicionalnom pjesništvu Baudelaire veliča tjelesnu ljubav, strast, ne ističe ljepotu prirode, a pjesme mu nisu

osobne ispovijesti, iako sadrže emocije i lirsko „ja“ (za razliku od romantičarskog pjesništva koje opjevava ljubav kao najuzvišeniji ljudski osjećaj, prirodu kao utočište za vlastitu dušu)

prepoznaju se osjećaji očaja, mržnje, prkosa, prijezira i oduševljenja > najgori od svih: ravnodušnost

traži ljepotu u ružnoći > pjeva o zlu, laži, truleži, krvi, ali istodobno traži uzdizanje do idealne ljepote – apstraktne i božanska

DAKLE: sadržaj > vidljiv odmak od tradicionalnog poimanja pjesničkih tema i motiva izraz > tradicionalni pjesnički oblici (osobito soneti), posebnu pozornost posvećuje

arhitektonici i pjesme i cijele zbirke CVJETOVI ZLA (zbirka lirskih pjesama) zbirka pjesama > najznačajniji lirski događaj 19. st. (zbog kojeg je autor i sudski

osuđen) čitava zbirka koncentrirana oko ideje spajanja dobra i zla > unutarnja opreka ideala i

spleena (osjećaj čemera bez vanjskog povoda)> svojnost ljudske prirode između dobra i zla, Boga i Sotone, ljubavi i grijeha, ljepote i ružnoće

zbirka sadrži oko 200 pjesma, od kojih su 70 soneti, a podijeljena je na 6 ciklusa: i. Spleen i Ideal > daje kontrast između uzleta, ideala i pada, tj. spleena

ii. Pariske slike > pokušaj bijega u izvanjski svijet velegrada iii. Vino > bijeg u umjetne rajeve – ni on ne donosi smirenje iv. Cvjetovi zla > pokušaj pronalaženja ljepote u zlu v. Pobuna > prosvjed protiv Boga

vi. Smrt > mogućnost pronalaženja smirenja tek u smrti motivi:

velegradski pejsaž pariza ljubav prema Crnoj i Bijeloj Veneri, Madoni i drugim neidentificiranim ženama smrt kao smireni završetak ljudske opstojnosti

itd. pjesme: Čitatelju, Suglasja, Albatros, Ljepota, Uznesenost, Mačka, Jesenska pjesma,

Radosni mrtvac, Mučenica, Strvina, Smrt, Epitaf osuđenoj knjizi → pjesma Suglasja

Baudelaireov pjesnički program priroda kao hram u kojoj postoje različiti simboli čije značenje čovjek mora

odgonetnuti > u prirodi postoje boje, mirisi, zvukovi, oblici, sve to postoji u suglasju, a pjesnik nastoji u svom pjesništvu udružiti te raznorodne asocijacije (obojeni mirisi i zvukovi) > sinestezija

117

dvojnost mirisa koji postoje u prirodi (jedni su nježni, slatki, zeleni i svježi, a drugi su teški, bujni i razbludni) ukazuje na dvojnost koja postoji u čovjeku > razapetost između razuma i nagona!

forma: sonet, stih: dvanaesterac, rima: abba cddc eff ghh → pjesma Albatros

albatrosti = velike morske ptice > žive u visinama gdje dolazi do izražaja njihova ljepota i ravnodušnost spram svijeta mornara (čije brodove albatrosi prate) > mornari love albatrose radi zabave, muče ih na brodskoj palubi i ismijavaju njihovu ružnoću

suprotnost albatros – mornari => suprostnost pjesnik – svijet > pjesnici žive u visinama (teže duhovnimv vrijednostima, idealu) > u stvarnosti, među ljudima, oni su drukčiji, neshvaćeni i ružni

forma: katreni, dvanaesterci, unakrsna rima

Spleen Pariza engl. spleen = tuga, jad, sumornost, dosada, zlovolja zbirka „malih pjesama u prozi“ – posmrtno objavljenja 1869. g. pjesme Stranac, Opajajte se

Modernistički smjerovi u poeziji: PARNASOVCI > pojavljuju se 1866. sa zajedničkim zbornikom Le Parnasse contemporain (Suvremeni Parnas) * Parnas – planina koju su stari Grci smatrali obitavalištem muza i boga Apolona; metafora za pjesništvo > obilježja parnasovske poetike: larpurlartizam > T. Gautier: „l'art pour l'art“ – odriču se svake

utilitarističke zadaće umjetnosti > teže čistoj umjetnosti radi nje same objektivnost – pjesma oslobođena osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti

> analogno hladnoći naturalizma u pripovjednoj prozi => depersonalizacija pjesništva

esteticizam > jezik u središtu pjesničke pozornosti: kult ljepote / kult izražajnih oblika / kult čiste forme

izbjegavanje suvremene tematike

Charles-Marie Leconte de Lisle začetnik, vođa i teoretičar pokreta zbirke pjesama Antičke pjesme i Barbarske poeme pejsažist i animalist > u pjesmama oživio svijet egzotičnih pejsaža i

životinjskog carstva – npr. pjesma Slonovi Théophile Gautier

118

započeo kao pristaša romantizma, ali se ubrzo od njega udaljuje > 1835. u predgovoru romana Gospođica Maupin razvija doktrinu larpurlartizma

uz romane i putopise, objavio i nekoliko zbirki pjesama, npr. Emajli i kameje – pjesma Pastel

José Maria de Heredia Sully Prudhome SIMBOLIZAM FRANCUSKA javlja se 80-ih godina 19. st. poetička trijada:

inzistiranje na formi, muzikalnost stiha simbolizam kao pjesnički postupak pobuna protiv estetike lijepog – istinitog – dobrog

preteče simbolizma: pjesnici kasnog romantizma > Gerar de Nerval, E. A. Poe > prethodnik i učitelj => Charles Baudelaire

1866. Jean Mores objavljuje Manifest simbolizma Stephane Mallarmé

predvodnik simbolističkog pokreta zagovornik „čiste poezije“ i sugestivnog pjesništva > poezija samo sugerira

značenja pri čemu jednaku važnost imaju sadržajna kao i zvukovna sredstva (tzv. orkestracija riječi i zvukova)

svojim teoretskim pogledima utjecao na hermetično pjesništvo 20. st. najbolja ostvarenja: poema Faunovo poslijepodne, Bacanje kocki nikad

neće ukinuti slučaj, a poznate još i pjesme Azur, Lahor s mora Paul VERLAINE - prve zbirke pisane pod ujtecajem Parnasa – Saturnijske poeme, Galantne svetkovine

nakon susreta s Rimbaudom piše impresionističke zbirke Romance bez riječi, Razboritost, Nekoć i sad – pjesme Jesenja pjesma, Sentimentalni razgovor, Zaboravljeni napjevi, Green, Jecaj

svrstavan i među simboliste i među impresioniste > muzikalnost stiha („Glazba prije svega“) postao je umjetnički kredo impresionističkih pjesnika

1874. g. izdaje pjesmu Art poétique (Pjesnička umjetnost) koja je prihvaćena kao simbolistički manifest

u eseju iz 1884. g. naziva Rimbauda i Mallarméa prokletim pjesnicima, a uz njih bi se svakako mogli dodati Baudelaire i sam Verlaine

Arthur RIMBAUD

119

razvoj od vezanog stiha do eksperimentalne pjesničke proze > poezija kao „alkemija riječi“

cilj pjesništva: prodrijeti u nepoznato, izreći „neizrecivo“ > preteča nadrealizma

djela: najpoznatija pjesma Pijani brod, pjesnička autobiografija Sezona u paklu, zbirka poetskih fragmenata u prozi i slobodnome stigu Iluminacije

pjesme Samoglacnici, Alkemija slova, Marina pojam dekadencije označava fazu književno-umjetničkog razvoja simbolizma potkraj 19. st.

→ prvi su ga upotrijebili T. Gautier i P. Verlaine, a odnosi se na duboko nezadovoljstvo i osjećaj propadanja postojeće zapadne kulture > tjeskoba, beznađe, briga za formu i stil

MODERNISTIČKA DRAMA HENRIK IBSEN (drama u užem smislu Nora ili Kuća lutaka)

najveći norveški dramatičar prva faza stvaralaštva > drame u stihu, teme iz nacionalne povijesti: Katilina,

Pretendenti kasnije prijelaz prema realizmu > približava se tzv. drami ideje: Brand, Peer Gynt zatim potpuno realističke drame – građanske drame (prozni izraz, oštra kritika

malograđanskog društva, problem braka i društvenog položaja žene): Stupovi društva, Lutkina kuća ili Nora, Sablasti, Neprijatelj naroda

posljednjim se dramama približava simbolizmu (lirske drame): Divlja patka, Rosmersholm, Žena s mora, Hedda Gabler, Graditelj Solness

NORA ILI KUĆA LUTAKA (drama u užem smislu) psihološka drama – nema osobite dramske akcije > naglasak na psihološkim

događanjima – drama se odvija između supružnika Helmera i Nore i u njima samima => 3 čina, sva se radnja zbiva u istoj sobi

Radnja + likovi: prikazuje se proces samoosvješćivanja glavne junakinje Nore koja osam godina živi

u braku s Torvaldom Helmerom u iluziji sreće > briga za djecu, kuću, muža – cijelo to vrijeme živi u laži, ne želeći priznati mužu da je krivotvorila očev potpis da bi posudila novac kojim je platila njegovo (muževo) liječenje

čovjek koji joj je posudio novac (Krogstad) traži od nje da zamoli muža (koji je postao direktor banke) da ga ne otpusti s posla (Krogstad je činovnik u toj banci) – u protivnom će Helmeru otkriti istinu

Helmer iz Krogstadova pisma saznaje istinu, preneražen je spoznajom o Norinom činu, ali i činjenicom da Krogstad može ugroziti njegov položaj u banci – Helmer ne oprašta Nori, vrijeđa je i ističe da ona nema pravo odgajati njihovu djecu →Nora je očekivala čudo – oprost i potporu, a dobila je – osudu

120

nakon što dobiva pismo po kojem više za njega i njegov položaj nema opasnosti jer mu Krogstad vraća mjenicu s krivotvorenim potpisom, Helmer se mijenja > oprašta Nori, tek sada shvaćajući što ju je motiviralo da krivotvori potpis i posudi novac

Nora shvaća da mu ona znači manje od društvenog položaj, da je u njegovim očima ona samo lutka i odlučuje se za odlazak od muža – želi pronaći sebe, napušta obitelj koja je sputava i guši njezinu slobodu te kreće u potragu za vlastitim identitetom → Kraj u kojem žena napušta muža sablaznio društvo, Ibsen čak napisao drugu varijantu kraja zbog negodovanja publike, ali se potom predomislio i ostavio prvotnu varijantu kraja

Dvije perspektive istog problema: Norina – nakon početnog straha da bi Helmer mogao saznati isitinu, javlja se šok

zbog njegove reakcije – Nora se osvješćuje > shvaća svoj položaj lutke kojom je prvo upravljao otac, a potom suprug > u njoj se budi želja da se oslobodi od obiteljskih stega i pronađe sebe

Helmerova – nakon što otkrije Norin „grijeh“ postaje ljut, očajan > shvaća da mu je položaj u banci ugrožen – ne traži motive njezina prijestupa, već gleda samo sebe > prašta Nori kad više nije ugrožen, ne razumije njezinu odluku i ostaje sam

završetak drame otkriva istinu o trajnoj ljudskoj usamljenosti, bez obzira na brak i prijateljstvo, te potrebu da pojedinac otkrije svoj vlastiti identitet, neovisan o (nametnutim) društvenim ulogama > ističe pravo pojedinca na slobodan izbor

Anton Pavlovič ČEHOV

tvorac „antiteatralnog kazališta“ i psihološke, lirske drame: bez tradicionalnog zapleta i raspleta, bez pravih junaka i jakih strasti, bez glavnih i sporednih likova, lirska atmosfera, simboli i lajtmotivi > veliki utjecaj na moderno europsko kazalište

autor lirskih drama Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre, Višnjik, ali također i pripovjedač (novele prožete humorom i blagom ironijom, npr. Čovjek u futroli > smatra se uz Maupassanta najvećim novelistom europskog realizma

Tri sestre ugođaj: cijela drama protkana čežnjom i tugom – čežnjom za Moskvom

koja likovima predstavlja san i ideal o promjeni života, a tugom zbog spoznaje da ne uspijevaju otići u Moskvu niti promijeniti svoj život

drama je nazvana prema trima sestrama: Olga – najstarija, profesorica u gimnaziji, kasnije i ravnateljica,

htjela se udati, ali nije to ostvarila Maša – udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u

Veršinina, s kojim ne može ostvariti ljubav, to više što je i on oženjen i što odlazi

121

Irina – najmlađa sestra, želi pronaći utjehu u radu > govori 4 jezika, a radi najprije kao telefonistica, potom u građanskoj upravi, da bi na kraju položila ispit za učiteljicu

+ brat Andrej – svim srcem želi biti sveučilišni profesor, ali gubi svoje iluzije, gubi na kartama i na kraju postaje potpredsjednik zemaljske uprave, a njegova ga žena vara s predsjednikom

HRVATSKA MODERNA Trajanje: (ili-ili)

a) 1892. g. (Leskovar, Misao na vječnost, 1891. i Matoš, Moć savjesti, 1892.) – 1916. g. (Donadini izdaje časopis Kokot)

b) 1895. g. (kad sveučilištarci pale mađarsku zastavu na Jelačićevu trgu) – 1914. g. (Matoševa smrt, izlazi antologija Hrvatska mlada lirika)

> prijelaz stoljeća poznat pod nazivom borbe između starih (tradicionalista) i mladih (modernista): 2 generacije:

1. stari > Matica hrvatska 2. mladi > Društvo hrvatskih književnika – osnovano 1900. g. u Zgb

> 1910. g. dolazi do kompromisa > bitno samo zadržavanje umjetničkih literarnih kriterija > nakon prosvjeda protiv Khuenove vlasti (paljenje mađarske zastave prilikom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb), mnogi su mladići protjerani i nastavili školovanje u Beču i Pragu: 2 skupine mladih:

1. praška skupina u Pragu su ti „mladi“ (Milan Šarić, Stjepan Radić) došli u doticaj s idejama

socijalnog realizma koje je zastupao T. Masaryk skupina okupljena oko časopisa Hrvatska misao u kojem ideolog Milan Šarić

izdaje članak Hrvatska književnost koji je prihvaćen kao program > smatrali da književnost mora biti tendenciozna

2. bečka (ili bečko-zagrebačka) skupina u Beču „mladi“ (Branimir Livadić, Milivoj Dežman Ivanov) dolaze u doticaj s

bečkom secesijom (koju predvodi Herman Bahr) okupljeni oko časopisa Mladost > zalažu se za slobodu umjetničkog stvaranja

2 faze razvoja moderne:

1. I. faza (1892. / 95. – 1903.) – prevladavaju kritičarska djela, prijevodi europskih realista, crtice i novele; djelovanje bečke i praške skupine pisaca

2. II. faza (1903. – 1914.) – nastaju najpoznatija lirska, prozna i dramska djela moderne » 1906. – 1914. Matoševe pjesme » 1909. g. najplodnija godina:

- D. Domjanić Pjesme - A. G. Matoš Umorne priče

122

- M. C. Nehajev Bijeg - D. Šimunović Mrkodol

» 1911. Ivan Kozarac Đuka Begović

pluralizam stilova: zreli realizam > u vremenskim granicama moderne nastaju najpoznatija ostvarenja

hrvatskog realizam – V. Novak Posljednji Stipančići, Tito DOrčić impresionizam

> dominantan poetski stil: V. Vidrić, M. Begović, D. Domjanić, A. G. Matoš (koji je predstavnik impresionističke kritike) > crtice i novele: M. D. Ivanov, B. Livadić, A. Milčinović

naturalizam > vidljiv u naturalističkim dramama: - Srđan Tucić Povratak - M. Ogrizović Hasanaginica - Josip Kosor Požar strasti, Moć tmine

ekspresionizam > F. Galović, J. P. Kamov tzv. katolička moderna > religiozna tematika – list Luč – J. Čedomil, A. Petravić simbolizam > prepoznatljiv u Matoševim djelima

> pri kraju epohe javljaju se i avangardne tendencije > najava u poemi Mora A. G. Matoša, najizraženije u djelima J. P. Kamova; najava nadrealizma u pripovijesti Začarano ogledalo i Ispovijed F. Galovića J. LESKOVAR 1891. javlja se pripoviješću Misao na vječnost („Đuro je Martić poludio.“ )

> gornja granica moderne autor romana Propali dvori i Sjene ljubavi, te pripovijedaka Katastrofa i

Poslije nesreće

temeljna ishodišta Leskovarovih junaka: (tzv. leskovarovci) > raščlamba vlastite psihe > otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti > razmišljanje o postojanju

> Misao na vječnost psihološka novela glavni lik: Đuro Martić, učitelj > živčano rastrojen – muče ga proročki snovi

> opsjednut je mišlju na vječnost (sve se stvari i događaji ponavljaju na nekoj drugoj zvijezdi) iz čega proizlazi gotovo paničan strah od suočenja s vlastitom prošlošću > mogućnost samokontrole Martiću je sve manja i on poludi

123

ANTUN GUSTAV MATOŠ (NOVELE CVIJET S RASKRŠĆA, CAMAO, LIRIKA) pjesnik, novelist, kritičar, putopisac, feljtonist, polemičar > simbol hrvatske moderne!

Stvaralaštvo: POEZIJA

> poezijom se Matoš kontinuirano počeo javljati u časopisima od 1906. g. – do kraja života napisao je osamdesetak pjesama > objavljenje posthumno u zbirci Pjesme > obilježja:

- impresionist i simbolist - uzor mu je Baudelaire > soneti, muzikalnost stiha, sinestezija, simboli - motivi: ljubav, smrt, cvijet kao simbol (ideala, ljepote...), ljepota kao lajtmotiv - spoj nacionalnog s kozmopolitskim i osobnim a) ljubavna lirika UTJEHA KOSE

> ljubav povezuje sa smrću – vizija mrtve drage na odru > suočen sa smrću, preplavljen je osjećajima spram voljene žene: ljubavlju, poštovanjem, divljenjem > smrt je tajanstvena, nepokretna, ljubav se miješa s očajem i zaprepaštenošću > ali javlja se utjeha: smrt je san > dakle: smrt nije kraj, već nova kvaliteta življenja – sonet

b) pejsažna lirika JESENJE VEČE

> atmosfera u prirodi: jesenje sivilo, tmurni oblaci, blatnjava jesenja rijeka, magla, sunce na zalazu, vrbe, vrane... --> povezuje sumorni jesenji krajolik s ljudskim nemirima > prisutnost čovjeka – pejsaž uznemirava pjesnika i daje mu priliku da konkretizira doživljaj svojih nemira > motiv jablana koji se suprotstavlja bezdanu svemira te u prostoru smrti i umiranja uvjerava da je život moguć => jablanom možemo smatrati i izdvojenog pojedinca, pjesnika, koji u sveopćem ništavilu govori životu – sonet

c) domoljubna lirika 1909.

> nastala povodom stote obljetnice rođenja Lj. Gaja > pjesnik je rekao kako je usnuo ružan san koji je prenio u pjesmu > u eliptičnim (bezglagolskim) rečenicama (kojima ukazuje na stanje u Hrvatskoj) pjesnik iznosi sliku stratišta, mjesta ubojstva na kojem je čovjek suočen s nasiljem, zlom i smrću > osuđenicu-domovinu Matoš doživljava kao majku (čista ljubav) i bludnicu (aludira na poniženje i smrt u Hrvatskoj) > pjesnik se identificira s mukom domovine, njezina je smrt i njegova – sonet

Gnijezdo bez sokola – sonet STARA PJESMA

> iznosi misao da su ljudi glupi i ograničeni, kukavice > baš zato: robovi – to su Hrvati „osuđeni pasti i propasti bez časti“ > nemaju snage umrjeti za svoju domovinu i zato ih tuđin pokorava > pojedinci koji imaju šire vidike i žude za slobodom i pravdom malobrojni su i ne mogu promijeniti većinu => razočaranje hrvatskom stvarnošću – sonet

124

+ programatske pjesme Mladoj Hrvatskoj, Srodnost NOVELE

> zbirke pripovjedaka Iverje, Novo Iverje i Umorne priče A) novele s kozmopolitskom tematikom i bizarnim motivima

(sklonost prema bizarnome Matoš preuzima od E. A. Poea) CAMAO – novela

(Camao je, prema Matoševoj napomeni, mistična ptica za koju su srednjovjekovni Španjolci vjerovali da ugiba kad žena prevari muža) > Alfred Kamenski je glazbenik koji luta Europom – muče ga nejasne čežnje, miješa san i javu, volio je samo ono daleko, nedokučivo i ono što nije mogao imati, osjeća gađenje prema životu i navikama drugih ljudi > ipak se ne ubija „jer mu se smrt činjaše možda još gorom brukom od života“ > Fanny - lijepa i fatalna udana žena, drukčija od ostalih - njih dvoje se upoznaju, zaljube na prvi pogled, osjećaju se kao da se oduvijek znaju te planiraju pobjeći zajedno → njihova ljubav je kratka, intenzivno proživljena, strasna i – tragična: - dok se Fanny sprema, muž joj se vraća kući, papiga Camao mu otkriva da Fanny ima ljubavnu aferu te muž ubija sve likove (i glavne – Alfreda i Fanny, i sporedne, npr. slugu, pa čak i dva psa, a potom i sebe), osim papige Camaa, koja jedina preživi - ovo je modernistička novela jer: - atmosfera je mistična (čudnovat odnos među glavnim likovima, spominjanje prošlih života itd.) i tjeskobna (naslućuje se tragičan kraj) - glavni likovi su likovi – simboli (njihove karakteristike samo naznačene, nedovoljno objašnjene, motivacija njihovih postupaka je nejasna, puno toga je tajanstveno, mistićno i samo se naslućuje) → simboliziraju ljudsku nemogućnost ostvarivanja sreće (zato tragično završavaju na samom pragu te sreće) - Camao – lik intrigant (svojim postupcima zapliće radnju), ali i simbol zle kobi. Jedini preživi na kraju jer Fanny nije prevarila muža (iako je kanila).

CVIJET SA RASKRŠĆA (novela) > pripovjedač Solus (= sam, usamljen) luta Francuskom i umoran zaspi ispod drveta nadomak dvorca - probudi ga dodir slijepe djevojke Izabele koja živi u dvorcu > njih dvoje su očarani jedno drugim, razmišljaju o zajedničkom životu, međutim Solus neprekidno govori kako mu je suđeno ostati sam (iako ničim ne objašnjava tu svoju sudbinu) - kraj: dolazi Izabelin otac i odvodi je u dvorac, a Solus nastavlja svoje putovanje sam > simbolika naslova: cvijet= slijepa djevojka,ali i čista, nevina ljubav;

125

raskršće = mogućnost odabira između nekoliko životnih puteva →Solus dobiva priliku za ljubav, bira hoće li ju prihvatiti ili ne → pojavom djevojčinog oca koji odvlači djevojku sa sobom, ostvaruje se modernistička tema nemogućnosti ostvarenja ljubavi i sreće * stavovi likova prema ljubavi: - Izabela > spremna prihvatiti ljubav i povesti Solusa sa sobom u dvorac ili poći s njim - Solus > ljubitelj slobode – shvaća da bi dvorac gušio njegovu slobodu, a da Izabelu ne može povesti u svijet jer ga smatra mučilištem, a ljude robovima => Izabelu otac silom vraća u dvorac te ostaje neslobodna, usamljena i tužna; Solus kreće dalje sa spoznajom da idealna ljubav ne može opstati u surovoj stvarnosti

B) novele s motivima iz zagorsko-zagrebačke sredine

Kip domovine leta 1 88* > godina 188* se odnosi na 1883. g. kada su se prema naredbi mađarskog ministra na hrvatsko-mađarskim financijskim i carinskim urediba pojavili grbovi s natpisima na hrvatskom i mađarskom jeziku (do tada bili samo hrvatski natpisi) > došlo je do pobune i narod je poskidao dvojezične grbove – vlast je nakon toga postavila tzv. nijeme grbove, ostavivši samo slikovne oznake – stajali su 1908. g. > ulični, gradski događaj > mađarski konji pogaze piljaricu Pepicu Pogačić, a njezin muž se opije i umre > naslovom aludira na Štoosovu budnicu Kip domovine vu početku leta 1 831 . > govori da se od ilirizma ništa nije promjenilo > situaciju u cijeloj Hrvatskoj karakterizira poniženje, teror, izdajstvo > Pepica je personifikacija Hrvatske koju gazi husarski konj => nesamostalnost, nesloboda i ništavnost života u apsolutno neslobodnoj političkoj situaciji

Nekad bilo, sad se spominjalo PUTOPISI

> zbirke putopisa Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi > krajolik Matošu predstavlja samostalnu temu – izjednačuje hrvatski krajolik s hrvatskim čovjekom

Oko Lobora > u proljeće 1905. Matoš kao vojni bjegunac tajno dolazi u Hrvatsku, a u ovom putopisi opisuje svoj izlet u Hrvatsko zagorje > opisuje Lobor, ali iznosi i svoja razmišljanja o hrvatskim povijesnim ličnostima te o prošlosti hrvatskog naroda > smatra da je herojstvo hrvatskog plemstva u njegovo doba potpuno nestalo, da su plemići tuđinski sluge i da tuđinci iskorištavaju naša prirodna bogatstva > pravog hrvatskog i domoljubnog plemstva više nema, a jako kulturno građanstvo još nije stvoreno > hrabrost i

126

plemenitost nestaju, a jedini je moral njegove stvarnosti rad: žilav i tvrdi posao

ESEJI > Matoš je tvorac impresionističke i stilističke kritike – u kritičkoj ocjeni polazi od dojma (impresije) o umjetničkom djelu > eseji Umjetnost i nacionalizam, Za Kranjčevića, Baudelaire IVO VOJNOVIĆ PRIPOVIJESTI Perom i olovkom Ksanta ili Stari grijesi Geranium

> uvodi simboliku i psihološku raščlambu lika DRAME Psyche Ekvinocijo radnja: zbiva se „u malome pristaništu dubrovačkog primorja 186*“ =>

životna drama Jele koja ima izvanbračnog sina Ivu (iako je svima rekla da je udovica) i koja u Niki, 52-godišnjem starcu koji se želi oženiti Ivinom ljubavi – Anicom, prepoznaje ljubav između nje i oca svoga sina > ona od Nike najprije traži da se oženi njome i da joj na taj način vrati poštenje > on ismijava njezinu starost, te ona uviđa njegovu oholost i bezosjećajnost > Jele omogućuje Anici da s Ivom ode u Ameriku (Nikinim brodom „Sloboda“) u slobodu > Niko ih želi zaustaviti i optužiti Ivu za otmicu (iako zna da je Ivo njezin sin), ali ga Jele ubija > Paroh i narod, koji joj sude, oslobađaju je, a ona se, kad čuje zvuk sirene sa „Slobode“, popone na hrid, krikne i umre

simbolika: ekvinocij je ravnodnevnica (dan kada dan i noć jednako traju), ali znači i veliko nevrijeme, oluju u doba ravnodnevnice > ta se oluja događa u drami, izvan čovjeka i u čovjeku

obilježja drame: romantičarska – romantičarski zaplet Ivo – Niko – Anica realistička – težak život dubrovačkih pomoraca, drama ostavljene žene i majke modernistička – simbolika, liričnost (ugođaj, glazba)

Gospođa sa suncokretom Maškerate ispod kuplja Dubrovačka trilogija i. Prelude

127

lirski početak drame čini sonet Prelude, u kojemu Vojnović uspoređuje Dubrovnik s raspetim Kristom > pučina koja oplakuje dubrovačke hridi je Mandaljena koja je Kristu oprala noge i svojom ih dugom kosom sušila > bila je grešnica kojoj je Krist oprostio > završni stihovi „zeleni ponor buči prijetnju novu“ upućuju na prijetnje dubrovačkoj vlasteli koje ćemo iščitati u djelu od strane neprijatelja, od materijalne i moralne propasti

ii. Allons enfants! prvi dio trilogije nazvan po početnim riječima marseljeze, francuske

revolucionarne pjesme koja je postala nacionalnom himnom „Allons, enfants de la patrie, le jour de gloire est arrivé! “

radnja: zbiva se u kući Orsata Velikog 27. svibnja 1806. između 16 i 18.30. > povijesni dan za Dubrovnik jer dolaze Francuzi > Orsat je dubrovački vlastelin koji doživljava društveni i intimni poraz – za razliku od ostalih vlastelina, Orsat se želi suprotstaviti Francuzima i udružiti se s pučanima u borbi, u nadi da će im se kasnije pridružiti Crna Gora i Rusija > on je usamljenik čije domoljublje ostali ne razumiju > Francuzi ulaze u grad, a time počinje Orsatova intimna drama: gospođa Deša osjeća ljubav prema njemu kao i on prema njoj, ali je ne žele ostvariti jer su robovi, a to bi bila i njihova djeca...

iii. Suton radnja: događa se u „Benešinoj kući u Gradu god. 1832.“ > vrijeme

radnje (suton) upućuje na propadanje dubrovačke vlastele > vladika dubrovačka Mara Nikšina Beneša ima tri kćerke: Madu, Oru i Pavlu > one su na rubu egzistencije, ali ipak ponosne i dostojanstvene u svojoj gospodskoj tuzi > zato Pavle odbija Lujinu ljubav koja bi ju mogla izbaviti iz otužne roditeljske kuće, ona ostanak na brodu koji tone smatra svojom sudbinom > osim toga, nezamislivo je da bi se vlastelinska djevojka udala za kmetova sina > ona se radije odriče života i odlazi u samostan => vlastela se mora ponositi svojom bijedom: to je etika Marine obitelji „Ako je Dubrovnik u sužanjstvu, budimo i mi u tuzi!“

iv. Na taraci radnja: odvija se 1900. g. u vili gospara Lukše u Gružu > izdanci stare

vlastele (gospar Luka, gđa Mare) žive usamljeno, u tišini, razmišljajući o prošlosti > mlađi narađaj se zapošljava (Ida, nećakinja Orsata Velikog, postaje učiteljicom), odlazi u Ameriku (Ida želi tamo otići) i želi živjeti raskalašeno, odati se porocima i strastima (barunica Lidija), putovati svijetom (gospar Niko) > gospar Lukša doživljava društvenu i intimnu dramu: društvena drama obilježena je ekonomskim

128

promjenama u Dubrovniku, a intimnu dramu čini spoznaja da je kmet Vuko njegov sin > Lukša ga testira, pita ga što bi učinio da sazna kako mu je otac gospar i da će dobiti vilu, npr. Lukšinu > Vuko kaže da bi je prodao i da bi u Konavlima uzgajao lozu > Lukša je šokiran, ne govori mu da mu je otac, ali mu omogućuje osobnu sreću (pristaje da oženi Jelu, njegovu sluškinju, što mu je dotad branio)

v. Na Mihajlu završni sonet – lirski završetak trilogije > kraj životnog puta

dubrovačke vlastele > nakon toga će samo vjetar u čempresima šaptati „Requiem aeternam..“ i posljedni će izdanci vlastele konačno naći smirenje

D. ŠIMUNOVIĆ PRIPOVIJETKE

> zbirke pripovjedaka Mrkodol, Đerdan, Alkar, Sa Krke i Cetine Muljika radnja: glavni lik novele je Boja nazvana Muljikom prema istoimenom

mekanom, bijelom, katkada bijeložutom kamenu > ona je svojom nježnošću, profinjenošću, senzibilnošću i zatvorenošću drugačija od seoskih djevojaka i ne uklapa se u sredinu u kojoj živi => slika života u zajednici u kojoj nema individualnosti, svi u selu zajedno proživljavaju ljubav, veselje, svi istodobno rade – otac je pater familias i ima potpunu vlast nad sudbinom ostalih članova obitelji > sve što je posebno predmet je osude (Muljika) > u njoj se javlja fatalni osjećaj slabosti i nemoći u borbi sa životom i prirodom > jedini izlaz je smrt > Ilijica ne može usrećiti Boju, on i ne pokušava uspostaviti komunikaciju s njom, doživljavaju kao sliku iz grada > grad pak prihvaća na krivi, malograđanski, snobovski način

pejsaž => izaziva stepnju i strah, slika piščeve svijesti o selu, o njegovom mentalitetu > novela je ispričana na realističan način, ali po stanjima kojima je natopljen pejsaž te nastojanjem da uđe u žensku psihu, pripada moderni

Duga radnja: Srnu (kojoj je pravo ime Brunhilda) sputava roditeljski odgoj

jer je zakinuta za igru u prirodi, spontanost, slobodu izražavanja, kretanja, življenja... a sve jer je ženskog spola > zato djevojčica, nakon što čuje tužnu životnu priču kljaste Save i njezina tumačenja duge, odluči postati dečko > želi protrčati ispod duge, ali je zaustavlja močvara u kojoj se utapa > njezini roditelji prekasno uviđaju pogrešku shvaćajući da im je dijete imalo dušu poput duge:

129

lijepu, raznobojnu, blistavu, a oni su se ponjeli okrutno i hladno > ne mogu podnjeti taj teret i ubijaju se

pejsaž => pokazuje unutarnja proživljavanja likova, pretkazuje tragičan završetak, te služi piscu kao opis smrti

Alkar Rudica

ROMANI > Porodica Vinčić, Tuđinac AUTOBIOGRAFSKA PROZA

> Mladi dani, Mladost VLADIMIR VIDRIĆ (LIRIKA)

nosio sveučilišnu zastavu na čelu povorke studenta koji su 1895. na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu

objavio samo jednu pjesničku zbirku (Pjesme, 1907.) od nekih četrdesetak pjesama > svrstava se među najistaknutije pjesnike svog vremena, pjesnike moderne i među prvake hrvatskog pjesništva

zbirka sadrži intimne pjesme, pjesme s mitološkim i staroklasičnim motivima, socijalne, refleksivne i pejsažne pjesme > emotivne izvore poezije pjesnik nalazi u radosti i boli podjednako

pjesme: prva pjesma Pomona PEJSAŽ I, PEJSAŽ II

Pejzaž I Pejzaž II

- odnos prema temi: kroz vlastite doživljaje (impresije) → IMPRESIONIST (= P. Verlaine) TEMA I MOTIV: pejzaž:

- podnevni, sunčani pejzaž ↓ - zlaćano, bijelo, crveno, plavo (koloristički doživljaj) ↓ - vedro, razigrano raspoloženje

- noćni, kišni pejzaž ↓ - oblačno, mjesec, kapi kiše, rosno ↓ - nemir, neizvjesnost, mističnost

LIRSKI SUBJEKT: - slikar, promatrač, impresionist – slika pejzaž pred nama na temelju trenutnih dojmova (prezent) - pjesma = slika

- sudionik ispričane priče, pripovjedač (perfekt, aorist) - pjesma = priča

DVA LEVITA (levit = svećenik, čuvar hrama) - osnovni motiv: pejzažni – noćni: nebo plavo

zvijezde sjaje tihi mjesec ↓

130

- impresionistički opis (koloristički elementi, sinestezija)

- kontrast između pejzaža i granitnog hrama (ljudska tvorevina) – kamen, hladan → najavljuje osnovni kontrast u pjesmi: leviti koji osjećaju žudnju, ljubavnu čežnju (sukob između ljudskih pravila i prirode) → prevladaju pravila svećeničkog poziva

- pomoću pejzažnih motiva realizirana općeljudska refleksivna tematika – sukob između ljudskih unutrašnjih čežnji i realnosti koja ga okružuje

MRTVAC - osnovni motiv: pejzažni – oblaci plove u tišine veličajne

lebde od početka do iskona ↓ - veličanstvena, beskonačna, vječna priroda ↓ - kontrast prema: - motivu ljudske prolaznosti (uveden slikom zemlje - crna, kamen, dim) → opisuje mrtvog starca

- zaključak: ubila ga vječna, silna ruka → općeljudska tema i tematika – svijest o ljudskoj kratkotrajnosti, pomirenje s tom sviješću

ADIEU - posljednja pjesma u zbirci → završetak ljubavne serenade, oproštaj s voljenom ženom

nakon ljubavnog sastanka, ali i oproštaj/rastanak sa životom i silazak u smrt (> 1909. Vidrić umire u Vrapču – u tom se kontekstu ovom pjesmom oprašta od pisanja i od života)

- „purpurna pomračina“ postaje slutnjom, slikom njegovne umre pomračenosti – možda zbog načina njegova života („od sunca, vjetra i vina“) – suze što ih lije zbog rastanka s dragom postaju suze zbog toga što ga ostavlja život – „a moja se ruka ganula koja pjesmice sklada“ → prestanak pjesničkog stvaralaštva

U oblacima Ex Pannonia

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV – ROMAN BIJEG - 1880., Senj – 1931., Zagreb - faze stvaralaštva: 1. REALIZAM (1895. – 1897.) - pripovijetke: Nemoć, Bijednička smrt, U zadnjim plamsajima, Nebo i pakao 2. MODERNIZAM (1897. – 1918.) - drame: Prijelom, Život, Spasitelj - pripovijetke: zbirka Veliki grad ( Veliki grad, Zeleno more, Iz neznanog kraja, Godiva) - roman: Bijeg (1909.) → prvi roman hrvatske moderne 3. 1918. – 1931. - pripovijetke: Jubilej, Onaj žutokosi, Kostrenka

131

- roman: Vuci (1928.) → građa iz povijesti BIJEG (roman)

prvi modernistički roman hrvatske književnosti – jedan od prvih romana u hrvatskoj književnosti u kojem u prvom planu nije vanjska radnja / fabula, kao ni socijalna motivacija lika, već dominira njegova psihološka raščlamba → ujedno i roman lika – roman u kojem jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana

vizija suvremenog intelektualca > Đuro Andrijašević – sukobljavajući se s malograđanskom sredinom, završava tragično > na početku se čini da ima sve preduvjete za uspjeh: mladost, inteligenciju, obrazovanje (koje, doduše, treba završiti), darovitost za pisanje i uzvraćenu ljubav (Vera) > zbog loše financijske situacije, zapošljava se kao profesor u senjskoj gimnaziji i susreće se s problemima života u provinciji: ljudska zloba, dvoličnost, potreba da se uništi čovjek koji se izdvaja iz sredine (bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu) > sukob sa sredinom uvjetuje Andrijaševićevo zatvaranje u sebe – ne uspijeva kao književnik, kritiziraju ga kao profesora, djevojka mu se udaje za drugoga, a na kraju ostaje i bez majčina nasljeđa > odaje se alkoholu i završava samoubojstvom

osim pripovijedanjem, pisac se služi i pismom i formom dnevnika kao mogućnošću prikazivanja najintimnijih misli, želja i osjećaja glavnog lika

- tema: sudbina modernog hrvatskog intelektualca kojeg porijeklo, vlastita priroda i životne okolnosti dovode do tragičnog kraja

- glavni lik: Đuro Andrijašević = modernistički lik – hipersenzibilan, napeti živci, neobjašnjivo duševno nezadovoljstvo

= nastavak tradicije realističkog lika hrvatskog intelektualca siromašnog porijekla koji nastoji uspjeti, ali ga porijeklo i životne okolnosti dovode do tragičnog kraja = po nekim elementima autobiografski lik – veza Zagreba i Senja, rano otkriven književni talent, senzibilna priroda, psihičke krize, profesorsko zvanje

- osim po temi i glavnom liku, djelo prirada moderni i po:

1. pripovjednim postupcima: - retrospekcija (Đurino sjećanje na djetinjstvo)

- introspekcija (istraživanje psihe glavnog junaka) - dnevnička forma (Đurin dnevnik)

- pisma (odraz subjektivnog pripovijedanja)

132

2. stilu – zanemarena fabula, u prvom planu psihološki svijet junaka (osjećaji, refleksije) s nizom lirskih digresija

IVAN KOZARAC

pripovijetka Slavonska krv roman Đuka Begović

roman o pojedincu – također daje opis slavonske društvene stvarnosti krajem 19. st.

fragmentarna kompozicija > nije pisan tehnikom linearne naracije koja poštuje kronološki tijek zbivanja – glavni junak ima poziciju središta svijeti > pripovijedač slijedi njegova razmišljanja i njegova prisjećanja

radnja: Đuka Begović je slavonski seljak koji se izdvaja iz svoje sredine (sinonim „zle krvi“ koja rastače plemeniti narodni organizam) – njegov život počinjemo pratiti nakon što se vraća kući iz kaznionice u kojoj je proveo četiri godine zbog tjelesnog obračuna s ocem > otac je podržavao njegov nerad i raskalašeni način života > nakon povratka, Đuka se odluči promijeniti – naći utjehu u radu; neko vrijeme mu to i uspijeva, ali onda opat počinje živjeti po starom > drugi put se pokušava iskupiti pred Bogom odlaskom na proštenje, ali ne ustraje i opet živi raskalašeno i rasipa novac i imanje > na kraju postaje čobanin, sluga u tuđoj službi, potpuno rezigniran > ali pisac ostavlja mogućnost Đukine ponovne promjene

J. P. KAMOV pseudonim Kamov potječe od biblijskog imena Kam (> Sem, Jafet i Kam

bili su Noini sinovi – Kama je Noa prokleo jer ga, za razliku od druge dvojice, nije pokrio kada se napio i razotkrio golotinju) => govori o Poliću Kamovu kao pjesniku i piscu – dok ostali pisci prikrivaju golotinju svijeta, on je u svojim dijelima otkriva ili, kako on to kaže u pjesmi P. S. > njegova je lirika lirika psovača

> opire se i tradicionalnim temama i tradicionalnim izražajnim sredstvima – ne pjeva o ljubavi, sreći, domoljublju, vjeri – on psuje ljudsku glupost i svijet zbirke pjesama Psovka, Ištipana hartija nedovršeni roman Isušena kaljuža drame Tragedija mozgova, Mamino srce pjesma Pjesma nad pjesmama biblijski motiv pjesniku služi samo kako bi propovijedao obrnute

vrijednosti od onih koje propovijeda Biblija > slobodnu ljubav, strast, blud

133

njegovo božanstvo je kaos, a iz tjelesne veze s Cigankom rodit će se nezakonito dijete koje će biti gladno, prokleto i psovat će roditelje > takav će pojedinac biti izdvojen i drukčiji u masi koja je šutljiva, dosadna, prazne duše i beživotnog smijeha – ime tog djeteta bit će Prevrat kao oznaka njegova utjecaja na svijet

pripovijetke Brada, Bitanga u noveli Brada nema posebne fabule, dominira unutarnji monolog,

digresije i komentari > pisac upozorava na stav da je čovjek mnogostruk, da je sastavljen od množine mogućnosti => ljudi najčešće o sebi misle u krajnostima, a tek ono između njih je ono što nazivamo ličnošću, karakterom, osobom

MILAN BEGOVIĆ (DRAMA U UŽEM SMISLU BEZ TREĆEGA) 1876., Vrlika – 1948., Zagreb - djela: - libreto za operu Jakova gotovca Ero s onoga svijeta (prema narodnoj priči, radnja smještena u selo podno Dinare)

- poezija – npr. zbirka Knjiga Boccadoro (1900.) → označila početak moderne u hrv. knjiž.

- pripovijetke – npr. Dva bijela hljeba

- romani: Dunja u kovčegu (lirski roman)

Giga Barićeva (u postmodernizmu Lada Kaštelan piše dramu Giga Barićeva i njenih sedam prosaca)

- komedije – npr. Amerikanska jahta u splitskoj luci

- drame: Božji čovjek (1924.) Pustolov pred vratima (1926.) Bez trećega (1931.)

BEZ TREĆEGA (drama u užem smislu) → komorna drama – zbiva se u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji → likovi: Marko Barić i njegova žena Giga → ibsenovska dramaturgija → likovi: Giga (Margita) Barićeva i njen muž Marko - tema: odnos muškarca i žene → ostvarena:

a) realističkim elementima:

- jedinstvo mjesta i vremena radnje: salon kuće Barićevih 1826. godine

- jedinstvo radnje: jedan osnovni dramski sukob između Gige i Marka

134

koji se razvija od Markove početne sumnje u nevjeru

do tjelesnog sukoba na kraju drame u kojem Giga

ubija Marka

↓

- tragičan kraj drame proizlazi iz spoznaje da za ljubomoru ne treba treći -

odnos muškarca i žene ne prestaje činom nevjere (kad se pojavi treći),

već onda kad se među njima pojavi sumnja, nepovjerenje = osnovna

poruka drame

b) modernim elementima:

- broj lica u drami sveden samo na nužno – na dvoje – kako bi se dokazala

osnovna poruka drame prisutna i u naslovu, a ostala su lica svedena samo

na glasove (služavka, telefonski pozivi…)

Pustolov pred vratima → radnja: odvija se pred smrt bolesne Djevojke kojoj dolazi smrt u liku

Neznanca pitajući je želi li umrjeti > njezin je odgovor negativan, ona se odlučuje za život i smrt joj priprema predstavu Priviđenje u kojoj ona – Agneza proživljava život (predstava u predstavi !) > ona je u predstavi udata, voli svoga muža, ali u njezin život unose nemir pisma koja joj piše nepoznati obožavatelj > počinje čeznuti za tim neznancem i očajnički ga traži mijenjajući ljubavnike – on se, ne prepoznavši je, ustrijeli pred vratima njezine sobe u nekom hotelu – Agneza u očaju, kod kuće, sve priznaje mužu > on se prvo ide obračunati s rođakom koji ju je prvi iskoristio – Agneza se nađe na usamljenom mostu i neki odbjegli Apaš je baca u vodu > na kraju je toliko iscrpljena da želi umrjeti → smrt želi Djevojku, ali ne na način silnika – želi njezinu privolu – želi da djevojka doživi umiranje kao izbor, voljni akt

→ mjesto radnje: na terasi, a Djevojka želi da su vrata prema dvorištu otvorena kako bi vidjela bijelu cestu koja vodi u život > otključana i otvorena vrata postaju spona između ovostranog i onostranog svijeta, ona znače mogućnost prijelaza iz jednog u drugi, a cesta postaje crna cesta kojom Neznanac odvodi Agnezu u smrt

→ odmak od tradicionalne drame > vidljiv na: a) planu sadržaja – isprepletanje stvarnog i nestvarnog, života i smrti;

smrt se javlja kao osoba – lik u djelu...

135

b) planu izraza – podijeljenost drame na slike, predstava u predstavi, važnost glazbe...

DIJALEKTALNA LIRIKA HRVATSKE MODERNE

Započinje 1900. g. - A. G. Matoš piše kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno koja je kasnije objavljenja u sklopu pripovijetke Nekad bilo sad se spominjalo > početak hrvatske dijalektalne poezije 20. st. (sva ranija književnost je sama po sebi dijalektalna jer ni ne postoji hrvatski standardni jezik. Zato, kad govorimo o dijalektalnoj književnosti, podrazumijevamo pod tim dijalektalnu književnost u 20. Stoljeću jer su ti autori odabirali dijalekt ispred standarda zbog muzikalnosti, bogatsva jezika, ritmičnosti itd.)

FRAN GALOVIĆ započeo kao pjesnik štokavskih stihova > zbirka Četiri grada pjesma Childe Harold

→ pjesnik se identificira s junakom Byronove poeme koji na morskoj pučini razmišlja o vlastitom identitetu i emocionalnim uporištima – nema ni obitelji ni domovine, samo nebo i more te spoznaju o nemogućnosti ostvarenja osobne i obiteljske sreće u domovini

kao umjetnik se potpuno potvrdio u kajkavskoj lirici podravskog kraja > zbirka Z mojih bregov – nedovršeni ciklus, objavljen posthumno > zbirka komponirana kao četiri godišnja doba > dominira osjećaj tjeskobe i straha – smirenje i ljepota postoje u prirodi, a smrt i nije drugo nego stapanje s krajolikom pjesma Crn-bel

→ izražava sjetu i stepnju zbog prolaznosti života „ I znamo da leto

Otišlo je, eto – Baš kakti vu snu...“

pjesma Jesenski veter → posredovanjem motiva iz prirode upozorava na dinamiku, promjenu,

nepredvidljivostprirode, ali i na prolaznost i nesigurnost života osobe koja je poput jesenskog vjetra, za razliku od jednostavnog življenja u kleti

DRAGUTIN DOMJANIĆ prva zbirka Pjesme na štokavskom jezičnom književnom standardu pjesma Otmjena dosada

→ prikazuje aristokratsko mjesto življenja: perivoj s dvorcem u kojemu osjetljive ljudske prirode ginu od ispraznosti i dosade (kao i ciklame u tom dosadnom okruženju)

pjesma Ciklame, krvave ciklame → doživljaj rata, njegove uzaludnosti, rasprostranjenosti i tragičnih posljedica

najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova > zbirke Kipci i popevke, V suncu i senci, Po dragome kraju pjesma Kaj

136

→ izrazio ljepotu materinskog izraza i ljubljene domače reči koja osvješćuje čovjekovo podrijetlo i iskonsku povezanost sa zavičajem

pjesma Bele rože → preko motiva ruža iznosi sjećanje na vlastito djetinjstvo koje je kao idiličan svijet

sačuvan samo u njegovoj duši pjesma Megle

→ magla pada na krajolik, koji kao da je usnuo i nestao – pjesnik izražava želju da i sam usne u svojim snovima

VLADIMIR NAZOR piše raznovrsnu i opširnu književnost koja započinje u vrijeme moderne, nastavlja se

u razdoblju između dvaju svjetskih ratova te nakon II. svjetskog rata za razliku od većine modernističkih pjesnika, Nazor pjeva o snazi naroda i prirode te

slavi rad i veliča narodnu predaju i povijesne ličnosti i događaje

LIRSKA I EPSKA POEZIJA > zbirke Slavenske legende, Pjesme naroda hrvatskog, Niza od koralja, Lirika, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Hrvatski kraljevi (pjesma Zvonimirova lađa), Živana, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela

» u razdoblju moderne (do 1916. g.) Nazor će ostvariti tri vidljiva poetska kruga: i. aktivistički (poganski)

ii. nacionalistički iii. intimistički

ČAKAVSKA POEZIJA

pjesme Žena zapušćena, Stomanja, Galiotova pesan (objavljena u pripovijesti Veli Jože)

pjesma Seh-duš dan → iznosi tugu majke koja je izgubila dijete, a njezinu tragiku proširuje i njezinim

socijalnim stanjem: siromaštvom koje ju obilježava u društvu, kao i činjenica da je rodila izvanbračno dijete > smrt je za nju smirenje i sreća zbog mogućnosti ponovnog susreta s vlastitim djetetom

PROZA > Krvava košulja, Krvavi dani, Veli jože, Istarske priče, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, Dedek Kajbumščak, Zagrebačke novele (pripovijetka Voda)

137

13) AVANGARDA

• interpretirati: Marcel Prost, Combray; Franz Kafka, Preobražaj • objasniti obilježja moderne lirike

• interpretirati: Luigi Pirandello, Šest lica traži autora;

Pravci u književnosti 20. st.

AVANGARDA (od frac. avant-garde – prethodnica, prvi borbeni redovi)

avangarda i modernistički pokreti se javljaju prvenstveno u poeziji i drami obilježja:

→ osporavanje tradicije → antiesteticizam → depersonalizacija umjetnosti → dehijerarhizacija žanrovskog sustava → stapanje književnih vrsta → fragmentarni tekstovi otvorene strukture → razbijanje sintakse → prožimanje različitih umjetnosti

I. FUTURIZAM (od lat. futurus – budući)

> obilježja: → vulagrizmi i neologizmi → napuštanje smisla → traganje za novim oblicima

a) talijanski futurizam 1909. g. Filippo Tommaso Marinetti piše Futuristički manifest u kojem

izražava, međuostalom, želju da se izrazi ljepota brzine i dinamike suvremenog života > umjetnost treba biti prilagođena duhu tehničke civilizacije, npr. pjesma Bitka

talijanski futuristi slave rat kao jedinu higijenu svijeta > to je jedan od razloga njihova zbližavanja s talijanskim fašizmom

b) ruski futurizam s jedne strane naginju barbarizaciji umjetnosti > Velimir Hljebnikov, Viktor

Kručonih s druge strane se javlja ideja društvenog prevrata > Vladimir Majakovski 1912. ruski futuristi objavljuju manifest Pljuska društvenom ukusu

138

II. EKSPRESIONIZAM (od franc. l'expression – izražaj) > obilježja:

→ pisci izražavaju svoja unutarnja stanja → najčešće teme: osamljenost, smrt, sloboda, strah, pobuna, grad, rat, bolest,

raspadanje > osjećaji koji izviru iz straha i zgražanja nad Prvim svjetskim ratom i društvom koje se njime uništava

→ karikiranje je način da se deformira stvarnost i da se na taj način izrazi vlastitit doživljaj > protive se oponašnju stvarnosti

→ prevladavaju lirika i drama → nadahnuće pisci pronalaze od kozmičkog i mističnog do društvenog i političkog

> urbana književna pojava – osobito razvijen u Srednjoj i Sjevernoj Europi, osobito u Njemačkoj gdje je od 1910. – 1924. vodeći književni smjer:

javljaju se časopisi Der Sturm (u prijevodu: oluja) i Die Aktion predstavnici George Heym, Franz Werfel, Ernst Stadler, Georg Trakl,

Gottfried Benn

III. IMAŽINIZAM (od eng. i franc. image – slika) > obilježja:

→ forma pretpostavljena sadržaju → pjesnička slika kao temelj pjesničkog izraza – umjetnost je za imažiniste

katalog slika → na čitatelje se nastoji utjecati bojom i ritmom

a) Engleska imažinizam se kao književni pokret pojavljuje 1912. g. u Engleskoja kada Ezra

Loomis Pound izdaje Imažinistički manifest b) Rusija glavni predstavnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, program imažinizma daje u

pjesmi Zelena frizura

IV. DADAIZAM > naziv dobio slučajnim odabirom riječi „dada“ (igračka, drveni konjić) iz njemačko-francuskog rječnika => cilj: izazvati šok i sablazan razaranjem tradicionalnih oblika * značenje riječi dada mnogi povezuju s dječjim tepanjem jer i umjetnisti dadaisti, poput djece, ne robuju nikakvim pravilima i izruguju se autoritetima > obilježja:

→ glasovno pjesništvo s onu stranu razuma → glazba šumova → montaža fragmenata i otpadaka iz svakidašnjeg života → tehnika kolaža → negira društvo, običaje, tradiciju, umjetnost → protiv ljepote, logike => za nesavršenost, anarhiju, slobodu i spontanost

groteskom i apsurdom dadaisti izražavaju gađenje spram rata (I. svjetski rat) i spram ljudske civilizacije koja ga dopušta – njihov otpor logici i jeziku kao temeljima društva uvelike je nadvladao estetsku vrijednost njihove umjetnosti

139

pokret je nastao 1916. g. u Švicarskoj (Zürich) – proširio se s pozornice Cabareta Voltaire Europom

osnivač: Tristan Tzara, 1918. g. izdaje Dadaistički manifest predstavnici: Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck

V. NADREALIZAM

pojavljuje se u Francuskoj 20-ih godina 20. st. djelomično se nastavlja na dadaističku pobunu

> obilježja: → traženje više, skrivene stvarnosti → traženje stanja bez nadzora razuma – „logika sna“ → automatsko pisanje i slobodno nizanje asocijacija

glavni predstavnik: André Breton, 1924. g. izdaje prvi manifest realizma ostali predstavnici: Paul Eluard, Louis Aragon

VI. KUBIZAM

pravac koji se razvio prvenstveno u slikarstvu (Pablo Picasso) > kubistima svojom poezijom blizak francuski pjesnik Guillaume Apollinaire – povezuje klasično sa suvremenim, uzvišeno sa svagdašnjim > posebno ga zanima grafički izgled pjesme

VII. SOCIJALISTIČKI REALIZAM

> obilježja: → u umjetnosti se promiče socijalistička ideologija → nastoji se odgojno djelovati na ljude, osobito na radništvo

jedan od prvih pisaca koji ističu potrebu povratka realizmu, s posebnim naglaskom na društvenoj ulozi umjetnosti, je Maksim Gorki

VIII. EGZISTENCIJALIZAM (od franc. existence – postojanje)

javlja se nakon I. svjetskog rata u književnost ulazi egzistencijalistička filozofija (Karl Jaspers, Martin Heidegger) predstavnici: Jean-Paul Sartre, Albert Camus

Moderno pjesništvo Paul Valéry Rainer Maria Rilke Fernando Pessoa Sergej Aleksandrovič JESENJIN

vođa ruskih imanžinista > pjesma Zelena frizura u svojim zbirkama iskazuje vezanost za „seosku Rusiju“ (zbirka Ispovijed

mangupa), te osjećaj nepripadanja velikom gradu, huliganske ispade, pijanstvo, usamljenost (zbirka Krčmarska moskva) > pjesme: Pjesma o kuji, Pismo majci

140

pesimističkim raspoloženjem svoje lirike i tragičnim boemskim životom Jesenjin je snažno djelovao na sovjetsku mladež, gdje je pojava „jesenjinštine“ postala društveni problem

Federico García LORCA

španjolski pjesnik čija su djela pod snažnim utjecajem andaluzijske narodne pjesme cante jonto i nadrealizma

glavna pjesnička tema > smrt – prisutna kao krvava tragedija ili bar kao predosjećaj, u svim njegovim stihovima

zbirke pjesama Knjiga pjesama, Ciganski romancero, Tužaljka za Ignacijem Sánchez Mejiasom, Pjesnik u New Yorku > pjesme Oproštaj, Konjikova pjesma

dramska djela: → drama s elementima farse Ljubav don Perlimplina → dramske tragedije Krvava svadba, Dom Bernarde Albe

Pablo NERUDA

pravim imenom Neftali Ricardo Reyes hispanoamerički pjesnik iz Čilea prvo piše pretežito senzualnu ljubavnu liriku (zbirka Dvadeset ljubavnih i

jedna očajna /Ljubavna pjesma/), a zatim angažiranu poeziju (Španjolska u srcu, Sveopći spjev)

njegovo je pjesništvo pod snažnim utjecajem nadrealizma 1971. Nobelova nagrada

Thomas Stearns ELIOT

autor izrazito intelektualističke poezije piše pod utjecajem simbolizma i imažinizma > zbirka Prufrock i druga

promatranja, poeme Pusta zemlja, Četiri kvarteta, poetska drama Ubojstvo u katedrali

1948. Nobelova nagrada Moderna proza

razvoj modernog romana

realistički roman moderni roman postoji fabula

postoji uzročno-posljedična veza među događajima

fabula nije dominantna ne mora postojati uzročno-posljedična

veza među događajima

141

psihološka karakterizacija likova socijalna motiviranost likova

napušta se psihološka karakterizacija i socijalna motiviranost

isprepliću se različiti tipovi pripovjedača čime se postiže

relativizacija predmeta o kojem se pripovijeda

Francuska književnost: MARCEL PROUST (roman Combray) (1871. – 1922.) - rođen u Parizu u bogatoj građanskoj obitelji

- živi mondenim načinom života, a posljednje desetljeće zbog astme provodi u svom

pariškom stanu, u sobi obloženoj plutom izoliran od vanjskog svijeta →

Tu nastaje njegov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom kojeg čini 7 romana:

Put k Swannu (1.dio: Combray, 2. dio: Jedna Swannova ljubav)

U sjeni procvjetalih djevojaka

Vojvotkinja de Guermantes

Sodoma i Gomora

Zatočenica

Iščezla Albertina (Bjegunica)

Pronađeno vrijeme

↓

- nameće se usporedba s Balzacovim pokušajem da opiše vlastito vrijeme i njegovu

društvenu komponentu, ALI Proust zapravo osporava Balzacovu metodu → Balzac smatra da

književnost mora opisati zbiljski život , a Proust smatra da se život jedino naknadno, u

sjećanju, može osmisliti. Smisao nije bio u događajima koji su nas nosili, slučajnim susretima i

trenutnim odlukama, VEĆ u doživljajima koji su nas potresli, makar ih kasnije možda i

zaboravili, razgovorima koji su nam otkrili tko su drugi ljudi zapravo, neposrednim

dojmovima... → Temeljna književna tehnika postaje sjećanje – namjerno dovođenje do

svijesti prošlih događaja putem neznatnih poticaja i osjeta, te potanko analiziranje svega što

se pritom može zapaziti.

Zadatak pisca je: „...Da ponovno nađe, da povrati, da nam predstavi onu stvarnost koja je daleko od nas, od koje se sve više udaljujemo što postaje gušća i nepropusnija

142

konvencionalna spoznaja kojom je zamjenjujemo; onu stvarnost zbog koje se izlažemo velikoj opasnosti, ako umremo, da je ne upoznamo, a koja nije ništa drugo do naš život.“ * keltsko vjerovanje > Proust ga spominje na samom početku ciklusa – vjerovanje kaže da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom živom biću, u kakvoj biljci, životinji ili čak neživom predmetu i tako su odista izgubljene > kad se dogodi da ih pronađemo (ili dođemo u posjed stvari koja je njihova tamnica), tada one zadršću, zovu nas i čim smo ih prepoznali, mi smo ih oslobodili i one su opet dio nas COMBRAY (roman) -djelo autobiografskog karaktera = FIKTIVNI MEMOARI

-pripovjedač – lik = autor: hipersnsibilan, vezan za obitelj (majku), nostalgija za djetinjstvom,

boležljiv, kasnije godine provodi u krevetu

na početku romana zatječemo junaka u sobi, osjeća blizinu smrti i razmišlja o smislu

života:

1) smatra da je pravi život onaj unutarnji (podsvijest, sjećanja)

2) do sjećanja, koje spada u sferu podsvijesti, ne možemo doći putem razuma, nego

gotovo slučajno, posredstvom nekog predmeta koji budi asocijacije na prošlost (npr. kolačić

Madelaine umočen u čaj)

3) više cjeni sjećanje od neposrednih doživljaja koji puno značenje, smisao dobivaju

tek kad ih naknadno rekonstruiramo

4) u posljednjem romanu (Pronađeno vrijeme) spoznaje da nije dovoljno ponovno

proživjeti, rekonstruirati i osmisliti prošle događaje, već ih treba ovjekovječiti, učiniti

trajnima (zapisivanjem) kako bi se pobijedila vlastita prolaznost

Proustovi romani ishodište modernog europskog romana:

1. psihološki romani, odnosno romani nezbivanja („ne izmišljaju, nego otkrivaju, ne

opisuju ono što se dogodilo, nego ono što je bilo“)

2. monološko – asocijtivni romani : lik – pripovjedač tehnikom unutrašnjeg monologa

iznosi vlastita sjećanja i to ne linearni, kronološki, već na temelju asocijacija koje se šire kao

koncentrične kružnice kroz prostor i vrijeme sjećanja – npr. asocijacije na djetinjstvo u

Combrayu koje se šire iz okusa kolačića umočenog u lipov čaj

143

3. modernost Poustovog impresionističkog stila => trenutni, konkretni doživljaji nisu cilj

pisanja, nego samo sredstvo da se preko impresija (gustativnih, olfaktivnih, vizualnih...)

asocijacijom dođe do prošlih doživljaja

4. rekonstruiranjem, osmišljavanjem i bilježenjem događaja iz vlastite prošlosti, junak

(Proust) svojoj egzistenciji daje smisao i trajnost - pobjeđuje, pronalazi vrijeme

EGZISTENCIJALNA TEMATIKA

5. objektivno vrijeme (jedna noć) i objektivan prostor (jedna soba) ustupaju mjesto

bogatijem i važnijem subjektivnom vremenu (vrijeme sjećanja) i subjektivnom prostoru

(prostor junakove psihe) -na taj način, subjektivizirajući vrijeme, Proustu ga relativizira, tj.

ukida oštre granica između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti → na taj način on vrijeme

prevladava, pobjeđuje.

André Gide

autor romana Krivotvoritelji novca – roman-ideja → prema njegovom shvaćanju, roman treba osloboditi podčinjenosti

stvarnosti, u roman treba ući sve – u romanu likovi iznose ideje → koristi postupak simultanizma ili montaže u kompoziciji romana – npr.

ispreplitanje različitih tipova pripovjedača 1947. g. dobio Nobelovu nagradu

François Mauriac

autor romana Thérèse Desqueyroux 1952. g. osvojio Nobelovu nagradu

Jean-Paul SARTRE

vođa i osnivač ateističkog egzistencijalizma – učenja koje zagovara filozofiju slobode i odgovornosti u odnosu prema egzistenciji, i sumnja u smisao života

autor filozofskog eseja Bitak i ništavilo, te raznih djela o egzistencijalnoj usamljenosti čovjeka u traganju za vlastitom slobodom:

→ roman Mučnina > intimni dnevnik Antoinea Roquetina > egzistencijalistički tip proze / roman esej > književno shvaćanje filozofije – čovjek je ukupnost svojih čina, najprije egzistira – sebe susreće, iskrsava u svijetu, a potpom se

144

definira (egzistencija prethodi esenciji) > čovjeku je odstavljena mogućnost izbora

→ drama Iza zatvorenih vrata → zbirka pripovjedaka Zid

kasnije piše angažirane drame i nedovršeni ciklus Na putevima slobode 1964. g. odbio Nobelovu nagradu

Alain Robbe-Grillet

autor romana Oči koje sve vide → „novi roman“ > svodi fabulu na golo nizanje činjenica, a opise likova

na razinu opisa predmetne stvarnosti → kroz preciznost opisa negira mogućnost da se stvori nova realnost

izvan one koja je vidljiva i opipljiva Njemačka književnost: FRANZ KAFKA (pripovijetka Preobražaj)

pripada modernoj književnosti – avangardi, sadrži elemente: - ekspresionizma > izražava strah, nemoć i usamljenost > protestira protiv društva koje ugrožava slobodu pojedinca => upotreba groteske

- nadrealizma > halucinantne vizije austrijski pripovjedač (jer piše na njemačkom jeziku) > rođen u Pragu, u ortodoksnoj

židovskoj građanskoj obitelji - završio studij prava (na što ga je natjerao autoritativni, hladni otac →čitav život mu je bio obilježen lošim odnosom s ocem kojem se nije usudio suprotstavit) i radio kao činovnik osiguravajućeg društva (što ga je činilo nesretnim jer je mrzio birokraciju) - nije cijenio vlastiti književni rad, oporučno je od prijatelja Maxa Broda tražio da spali sva njegova djela, što ovaj nije učinio, već je sve objavio (i ona djela koja nisu bila dovršena) - djela: - za života objavio tek nekoliko pripovijedaka, među njima i Preobražaj - posmrtno mu izlaze romani Proces, Dvorac, Amerika i zbirka pripovijedaka Seoski liječnik PREOBRAŽAJ (pripovijetka) - vrijeme radnje: Kafkina suvremenost - vrijeme trajanja radnje: nekoliko mjeseci - glavni lik: Gregor Samsa - ostali likovi: njegov otac, majka i sestra + Gregorov šef, služavka, podstanari - Gregor Samsa PRIJE preobrazbe – život provodi isključivo radeći (jedina osoba koja se kasnije dolazi raspitati o njemu je njegov šef) → nema ostvaren nijedan međuljudski odnos s okolinom – nema prijatelja, djevojku, a nema ni topao odnos sa članovima obitelji (iako je hranitelj svoje obitelji)

145

- NAKON preobrazbe u kukca - njegova obitelj je zgađena, ali nema emotivnu reakciju na Gregora i njegovu sudbinu - s vremenom prestaju brinuti o njemu jer ga doživljavaju isključivo kao smetnju, obzirom da ih više nije u stanju uzdržavati (sestra najdulje brine o njemu, ali i to prestaje kad shvati da će se morati zaposliti i odustati od Glazbene akademije jer joj ju Gregor ne može više platiti) → ni prije, ni nakon preobrazbe nemaju emotivan odnos s Gregorom ↓ - život Gregora Samse (i prije i nakon preobrazbe) = hladan, isprazan, otuđen život trgovačkog putnika (vidljivo i u slavenskom korijenu njegova prezimena – Samsa od “sam”) u kojem pojedinac ne uspijeva ostvariti normalan ljudski kontakt s okolinom → Kafka u većini svojih djela opisuje svijet bez ljubavi, topline i bliskosti ↓ - postavlja se pitanje JE LI ČOVJEK KOJI NE OSTVARUJE MEĐULJUDSKE KONTAKTE S OKOLINOM ZAISTA ČOVJEK: - Gregor i prije i poslije preobrazbe prikazan kao čovjek koji ne posjeduje osnovne ljudske vrijednosti i karakteristike, odnosno kao običan kukac / gamad → preobrazba iz naslova stoga nije u punom smislu te riječi preobrazba, već samo vanjska, fizička manifestacija njegove unutrašnjosti (osobnosti, odnosno pomanjkanja osobnosti) - ni sam Gregor nema nikakvu emotivnu reakciju na vlastitu preobrazbu (brine ga jedino što će zakasniti na posao), miri se s preobrazbom gotovo istovremeno, svjestan vlastitog pomanjkanja ljudskosti, te polako gubi sve ljudske karakteristike (govor, vid, funkciju ruku...) - preobrazba ga počinje smetati tek kad shvati da ga ljudi drugačije percipiraju (oni koji ga ranije nisu pretjerano dobro poznavali, poput šefa, služavke i postanara, ga se boje) i uskraćuju mu pristojno ophođenje (obitelj koja ga zaboravlja hraniti i prestaje ga posjećivati) → što otvara pitanje PERCEPCIJE DRUGOG ČOVJEKA SAMO NA TEMELJU VANJSKOG IZGLEDA - umire sit takvog osamljeničkog života bez ljubavi, priželjkuje smrt (izgladnjuje se), a potom ga otac pogodi jabukom koja mu se zagnoji u leđima, nakon čega umire → sluškinja ga iznese iz kuće zajedno sa smećem - atmosfera/ugođaj: kafkijanska atmosfera/kafkijanstvo – tjeskobna, melankolična atmosfera otuđenosti koju Kafka ostvaruje u svojim djelima pomoću: - korištenja paradoksa – postupak spajanja nespojivog (npr. realističnog (prostor, vanjska karakterizacija likova) s fantastičnim (preobrazba u kukca)), s tim da to nikog (od likova u djelu, a i čitatelj) ne začuđuje - stila – hladno, objektivno (bez ikakve vidljive pripovjedačeve emocije, sklonosti ili subjektivnosti prema likovima), neutralno pripovijedanje (bez ikakvog pripovjedačevog komentara) → podsjeća na novinsko izvješće - pripovijetka obrađuje: > odnos pojedinca i obitelji

obitelj je hladna, okrutna, ne pokušava otkriti ljudsko u Gregoru, ne prihvaća ga i na kraju je sretna što umire => uništava vlastito dijete zato što je drugačije

146

> odnos pojedinca i društva društvu ne trebaju pojedinci koji ne privređuju i nisu korisni, njihova je

smrt olakšanje za društvo > pojedinac je otuđen, određuje ga zarada, a ne duhovne kvalitete => jedino je umjetnost u tom okrutnom svijetu utočište odbačenih

→ značajke: nadrealizma > pretvorba čovjeka u kukca ekspresionizma > strah, usamljenost dadaizma > Kafka intervenira u logiku svijeta egzistencijalizma > apsurdan motiv Kafka koristi kako bi izrazio odnose

pojedinac – obitelj – društvo

roman Proces → radnja: protiv bankovnog službenika Jozefa K. je pokrenut sudski

proces > to nije klasična građanska parnica, on ne zna tko ga je osudio i zašto > ipak, on dolazi na suđenja na nekim čudnim tavanima, osjeća se kao osuđenik te čak neko vrijeme pokušava naći izlaz iz te situacije – ne našavši rješenje, on mirno dočekuje krvnike i bez otpora dopušta da ga ubiju

→ parabola o čovjeku sa sela pred vratima zakona => pred kraj romana svećenik govori Jozefu o čovjeku sa sela koji je došao pred vrata zakona, a stražar mu prijeti da je unutra pred svakim vratima stražar koji je gori od njega > seljak od straha čeka pred vratima i tako mu prolazi cijeli život – pred smrt mu stražar otkrije da će konačno moći zatvoriti ulaz jer je bio predviđen samo za njega > simbolika: Jozef želi otkriti svoju krivnju unutar svoga građanskog života umjesto da otvori vrata u svome umu jer je krivnja konstitutivni dio njegove svijesti – unutarnja su vrata ostala zatvorena, a Jozef K. umire

→ osnovna spoznaja romana: krivnja privlači zakon, osuda prethodi optužbi > razmišljanja o tome što treba učiniti nadolaze tek kad je to već učinjeno > to je logika ljudske svijesti, a ne svijeta u kojem živimo

Thomas Mann autor djela Smrt u Veneciji, Čarobna gora 1929. g. dobio Nobelovu nagradu

Herman Hesse

autor kraćih djela Iz Indije, Siddharta, Putovanje na Istok i romana Stepski vuk (> glavni junak Harry Haller), Narcis i zlatousti, Igra staklenim perlama

147

cijenjen od kritike, ali slabo čitan u doba stvaranja > svjetsku slavu stječe tek posmrtno kada u šezdesetim godinama postaje kultnim piscem hippy generacije

1946. g. dobio Nobelovu nagradu Ruska književnost: Mihail Afanasjevič Bulgakov

roman Majstor i Margarita kao moderna parafraza legende o Faustu u koju je inkorporiran majstorov roman o Ponciju Pilatu

pisan dvadesetih godina, ali objavljen tek 1966. g.

Andrej Beli roman Sankt Peterburg

Boris Piljnjak

roman Gola godina Engleska književnost: Virginia Woolf

romani Gospođa Dalloway, Svjetionik – romani struje svijesti > vidljiva obilježja pjesničke proze

James Joyce autor zbirke pripovjedaka Dablinci i romana Mladost umjetnika, Bdjenje

nad Finneganom i Uliks

roman Uliks → odiseja modernog Uliksa (Odiseja), Leopolda Blooma, po Dublinu > 18

poglavlja → roman struje svijesti – autor se identificira s jednim likom u romanu

te promatra kako se okolna zbivanja održavaju u svijesti toga lika Američka književnost: William Faulkner

američki pripovjedač, potomak ugledne, ali osiromašene obitelji s Juga SAD-a > cijeli njegov opus je zapravo epopeja američkog Juga

autor romana Sartoris, Krik i bijes, Ležeći na umoru, Svjetlost u kolovozu, te trilogije Zaselak, Grad i Gospodska kuća > većina njegovih djela je vezana za imaginarni gradić Jefferson te predstavlja tematski zatvoren ciklus

148

roman Krik i bijes

→ naslov preuzet iz Shakespeareove tragedije Macbeth, u kojoj naslovni junak u 5. činu (5. prizor) kaže:

„ On (život) je bajka Koju idiot priča, puna krika i bijesa

A ne znači ništa “ → roman opisuje propadanje nekad napredne obitelji Compson > priču

pripovijedaju 3 brata (33-godišnji idiot Benjy, Quentin I., Jason IV.) i služavka Dilsey

→ radnja: obitelj čine Jason III., majka Carolina te četvoro djece: Benjy, Quentin I., Jason IV. i Caddy > otac Jason III. upropaštava imanje i umire kao alkoholičar te time započinje propast obitelji > nastavlja se problematičnim životom djevojke Caddy, njezinim moralnim padom, samoubojstvom Quentina I. te smrću majke Caroline > na kraju Jason IV. ostaje sam – Benjya je smjestio u umobolnicu, Caddyna kći Quentina (o kojoj je Jason brinuo) bježi s nekim cirkusantom, a poslugu je raspustio

→ stil: roman struje svijesti > preko različitih pripovjedača smjenjuju se različita gledišta na isti problem > sluškinja Dilsey na kraju iznosi zaključak uviđajući uzročno-posljedičnu vezu među događajima – zbog različitih perspektive i tehnike pisanja djelo je katkad teško čitljivo (kao što je i ljudska svijest konfuzna)

1949. g. dobio Nobelovu nagradu

Ernest Hemingway rano se počeo baviti novinarstvom što ostavlja traga u njegovom stilu > piše

dokumentaristički tip proze, tj. tzv. tvrdo kuhanu prozu (iliti hard boiled proza)

→ kratke rečenice, jednostavni, koncizni izraz → brojna ponavljanja → brojni objektivni i sažeti opisi → mnogo dijaloga → kolokvijalni jezik

> djela:

roman Zbogom oružje u kojem obrađuje motive iz I. svjetskog rata → radnja: glavni junak Frederic Henry dobrovoljno se javlja u rat

(dolazi u Italiju kao vozač ambulatnog ) – u ratu nema velikih

149

junaštava, ideala, hrabrosti – Frederik biva ranjen i dospijeva u bolnicu – s vremenom shvaća da je veća hrabrost napustitir rat nego ostati u njemu > osuđuje rat i odlučuje dezertirati > u među vremenu raste ljubav između Frederica i Catherine Barkley – razvija se na podlozi rata – oni zajedno bježe u Švicarsku, intenzivno proživljavaju ljubav i uživaju u zajedništvu – ona ostaje trudna, a dijete doživljavaju kao tuđinca jer su dovoljni sami sebi – njihova veza ne završava brakom, a Catherine pri porodu umire > glavni lik se na kraju spašava od rata u čemu je njegova pobjeda, ali gubi Catherine i djete, što je njegov poraz

→ djelo nudi spoznaju da smisao života nije u vjeri, ni u ljubavi, ni u ratu > nego u ljudskoj borbi kao takvoj – bez obzira na nužnost konačnog poraza

roman I sunce se rađa > prikazuje američku „izgubljenu generaciju“ roman Komu zvono zvoni > o Španjolskom građanskom ratu alegorijska priča Starac i more 1954. dobio Nobelovu nagradu

LUIGI PIRANDELLO (drama Šest osoba traži autora)

- talijanska nacionalna književnost

- pisao i novele i romane, ali su mu svjetsku slavu donijele drame

- sve 44 drame objavljene su pod naslovom Gole maske, uključujući i trilogiju teatra u

teatru koju sačinjavaju drame Šest osoba traži autora, Svatko na svoj način, Večeras

se improvizira

- 1934. godine dobio Nobelovu nagradu

- prethodnik je egzistencijalističke književnosti (predstavnik: Albert Camus, Stranac) i

preteča kazališta/teatra apsurda (predstavnici: Eugen Ionesco i Samuel Becket

ŠEST OSOBA TRAŽI AUTORA

- likovi: Redatelj → pokušavaju odigrati ono što im 6 osoba

Glumci pokazuju, preuređujući to na način prikladan

Šaptač za prikazivanje na pozornici, što smeta 6 osoba -

Majstor pozornice djeluje im lažno

150

Šest osoba: Otac

Majka

Sin

Pastorka

Dječak i Djevojčica

↓

-traže autora jer ih je njihov autor napustio – postavio ih je (osmislio ih) kao

karaktere, ali nikada nije napisao dramu kroz koju bi se razriješili svi njihovi

sukobi, napetost među njima i bol koju su si nanijeli postupcima → nadaju

se da će igranjem drame/predstave razriješiti tu napetost (traže od kazališta

njegovu tradicionalnu ulogu i svrhu – katarzu) → ne uspijevaju u tome

- djelo postavlja pitanje iz čega proizlazi drama → drama proizlazi iz dobro postavljenih

karaktera – radnja/fabula, koju sačinjavaju postupci likova, proizlazi iz njihovih

karakternih osobina (ne mogu postupati drugačije od onog što je u skladu s njihovim

karakternim osobinama)

- postavlja se i pitanje odnosa između stvarnosti/realnosti i umjetnosti → Pirandello

namjerno razbija iluziju (ne dozvoljava gledateljima da se prepuste onom što se

događa na pozornici jer ih konstantno podsjeća da gledaju kazališnu predstavu)

korištenjem neobične scenografije,

151

namjernim ispreplitanjem prostora pozornice i prostora gledališta (npr. glumci izlaze

na pozornicu kroz gledalište),

postupkom samoironije (spominjanje samog sebe ili svog djela unutar dramskog

teksta, odnosno tijekom kazališne predstave, čime publiku automatski podsjeća da

gledaju još jednu predstavu)

JER umjetnost smatra stvarnijom od realnosti u današnjem svijetu u kojem je sve

relativno, u kojem se ljudi skrivaju iza društvenih maski i na taj način gube svoj

identitet (želi poručiti gledateljima da su i oni dio predstave koja je možda lošija od

one koja se odigrava na pozornici)

- Pirandellova reforma kazališta uključuje gore navedene postupke razaranja iluzije,

prikazivanje bizarnih sadržaja, ostvarivanje dojma improvizacije te korištenje

postupka teatra u teatru

14. KASNI MODERNIZAM • interpretirati: Luigi Pirandello, Šest lica traži autora; Samuel Beckett, U očekivanju Godota, Albert Camus, Stranac; J. D. Salinger,Lovac u žitu

EPSKI TEATAR

BERTOLT BRECHT (1898. – 1956.) - njemački dramatičar koji zbog antinacističkog i promarksističkog stava živi u emigraciji, a od 1948. živi u Istočnom Berlinu - stvara pod utjecajem marksističke ideologije koja od književnosti traži da preodgaja pojedinačnu i društvenu svijest u korist „svjetske revolucije“: 1. osnovna funkcija književnosti nije estetska (ljepota, užitak) nego: 2. odgojna – treba poučiti gledatelja te 3. društveno-politička – treba kod gledatelja razviti kritičku svijest i potaknuti ga na akciju protiv postojećeg stanja - predstavnik je EPSKOG KAZALIŠTA = pokušaj ujedinjenja epske i dramske književnosti: kazalište će prikazivati radnju i događaje, a gledatelj će, zbog načina na koji se to radi, razumijeti da je to samo igra kojom mu se želi nešto

152

poručiti → drama više nema tradicionalnu strukturu (početak, sredinu, kraj) ni napetost koja traži razrješenje, već naprosto iznosi prizore koji će osvijestiti gledatelja → epsko kazalište ne razvija radnju, već prikazuje stanje - djela: - velike drame epskog teatra: Dobri čovjek iz Sečuana Majka Courage (Hrabrost) i njezina djeca (napisana 1939. , premijerno izvedena u Zurichu 1941., njemačka premijera u Istočnom Berlinu 1949.) - opereta Opera za tri groša Majka Courage (Hrabrost) i njezina djeca - sastoji se od 12 dijelova označenih brojkama, svaki počinje kratkim opisom vremena, mjesta i radnje, uz poneki komentar - ne postoji dramska radnja → sve se odvija u nizu prizora koje povezuje glavni lik – Anna Fierling, poznata pod nazivom Courage/Hrabrost (dobila ga zbog čina koristoljublja koji je naizgled bio hrabar) - Majka Hrabrost svojim kolicima s namirnicama prati vojsku tijekom 30-ogodišnjeg rata i uzdržava se trgujući potrepštinama na bojištima → zbivanja 30-ogodišnjeg rata pozadina su svim događajima na sceni, ALI i njihov uzrok - drama počinje kad rat već traje, a završava prije nego što je rat okončan, a tijekom tog vremena Majka Hrabrost gubi oba sina i kćer – sin Eilif, kojeg ona smatra pametnim i lijepim, dok je zapravo nemilosrdan i okrutan, biva pogubljen jer je tijekom primirja učinio isto što i ranije za vrijeme bitaka, samo što je tada za taj čin (pobio nenaoružane seljake) dobio orden - sin Švicarski Sir, pošten, ali iz gluposti, a ne kao promišljena i svjesna osobina, bude ubijen jer nije neprijatelju htio predati kasu s vojnim novcem, iako je majka imala priliku otkupiti ga (što nije učinila zbog škrtosti te se cijenkala dok nije bilo prekasno) - kćer Kattrin, koju zbog toga što je nijema majka smatra glupom, zapravo je sućutna i umire žrtvujući se za nepoznatu djecu → drama dočarava užas rata koji uništava pojedinca bio on toga svijestan ili ne → Majka Hrabrost živi od rata (izjavljuje kako se nada da će čim duže trajati), njezina „mudrost“, po kojoj treba iskoristiti patnje drugih, zapravo je njena tragična glupost koju ona nije u stanju do kraja spoznati, ali koja ju itekako pogađa (voljela je svoju djecu koju gubi i na kraju ostaje sama) - elementi kabarea: uglazbljene pjesmice (songovi) – kratke i trivijalnog sadržaja

153

ANTIDRAMA / TEATAR APSURDA - javlja se u Francuskoj 50-ih godina 20. stoljeća - ne poštuje tradicionalna pravila oblikovanja dramskog teksta - nema radnje, karaktera ni dijaloga u pravom smislu te riječi → zato naziv antidrama, kojeg je prvi upotrijebio Ionesco, davši svojoj drami Ćelava pjevačica podnaslov „antikomad“ - termin teatar apsurda proizašao iz osjećaja besmisla svijeta i života koji prožime te drame - predstavnici: Eugene Ionesco (1912. – 1994.) - francuski dramatičar rumunjskog podrijetla - najznačajnija djela: (anti)drame Ćelava pjevačica, Stolice Samuel Beckett (1906. – 1989.) - irskog podrijetla, nakon 2. svjetskog rata seli u Francusku i piše na francuskom - 1969. dobio Nobelovu nagradu - najpoznatija djela: (anti)drame U očekivanju Godota, Svršetak igre

romani Murphy, Molloy - zajednička obilježja drama: 1. egzistencijalna tematika (bave se problematikom čovjeka i smisla njegove egzistencije u modernom društvu): a) Ionesco, Ćelava pjevačica – problematizira nedostatak komunikacije među ljudima/likovima (dijalozi su puka konverzacija, a ne komunikacija) → vrhunac na kraju drame kada dolazi do zamjene, gubitka identiteta (gospodin i gospođa Martin postaju / zamijene uloge s gospodinom i gospođom Smith) - i naslovna sintagma je vezana uz besmislenost govora („ A što je bilo s ćelavom pjevačicom?“ „Još uvijek se češlja na isti način.“) b) Ionesco, Stolice – u prvom je planu beznačajnost, besmislenost ljudskog života – glavni likovi Stari i Stara žele da Govornik u njihovo ime prenese čovječanstvu poruku o važnosti njihovih života, ALI: - Govornik koji dolazi je nijem - čovječanstvo je nevidljivo (= ne postoji; stolice koje razmještaju po pozornici ostaju prazne na pozornici) ↓ - kraj drame čini ju tragičnom farsom: Stari i Stara se ubijaju ne znajući da je Govornik nijem i da će stolice ostati prazne – umiru ne spoznajući beznačajnost vlastitog života - scenom na kraju dominiraju prazne stolice = ništa = apsurd = tema drame c) Beckett, U očekivanju Godota – drama u kojoj je dijalog sveden na puko ponavljanje, a likovi ne djeluju → predstavljeni su u besmislenom trajanju/postojanju dok uzalud iščekuju Godota (= spas, ime podsjeća na eng. God (Bog); koji ne dolazi) → mračna i pesimistična atmosfera koja proizlazi iz Beckettovog negiranja smisla povijesti čovječanstva, ujedno negirajući i smisao budućnosti (očekuje katastrofu) - likovi se pojavljuju u parovima (skitnice Vladimir i Estragon, gospodar i sluga Pozzo i Lucky), životare u nekoj neobičnoj međuovisnosti koja je posljedica nečeg što se dogodilo prije

154

početka dramske radnje i potpuno je nebitno tko je u tom odnosu tlačitelj, a tko žrtva jer svi podjednako pate - radnje nema, već se sve svodi na niz scena koje se ponavljaju: drugi čin je isti kao i prvi čin, kraj je isti kao i početak → kompozicija drame = zatvoreni krug bez razvojne linije sukoba i bez dramske napetosti - po tematici, ovo su drame apsurda – apsurdne situacije i besmisleni dijalozi služe za prikazivanje apsurdnosti života modernog čovjeka 2) po strukturi, ovo su antidrame – da bi se vjerno prikazao apsurd, besmisao, u dramama se ukidaju gotovo svi elementi tradicionalne dramske strukture → struktura (odnosno, pomanjkanje tradicionalne strukture) je uvjetovana tematikom (besmisao ljudske egzistencije) ALBERT CAMUS (1913. – 1960.) – roman Stranac

- rođen u Alžiru, 1940. dolazi u Francusku gdje djeluje kao novinar, književnik i filozof - u II. svjetskom ratu priključuje se pokretu otpora, a nakon rata angažira se u nizu

društvenih i političkih pitanja - 1957. dobio Nobelovu nagradu (prilikom čega je izjavio: Smatram da je nagradu

trebao dobiti Malraux. Malraux je odvratio: Camusova izjava služi nam obojici na čast.)

- 1960. pogiba u automobilskoj nesreći - stvaralački mu se opus temelji na ideji apsurda ljudske egzistencije → modernog

čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice navodi antičku Grčku koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".

STRANAC

- radnja romana se odvija u Alžiru - glavni junak: prosječan čovjek, činovnik Mersault, koji, nakon što je smjestio majku u

starački dom, živi sam - početak romana: „Danas je umrla majka. (…) Ili možda jučer, ne znam.“ ↓ - jednostavna, štura, hladna konstatacija (sličnost s Kafkom) → važna za karakterizaciju glavnog junaka i daljnji tijek radnje oblikovane u 2 kompozicijska dijela: 1. kompozicijski dio: kroz solilokvij (=unutrašnji monolog) lik–pripovjedač u 1. licu ispovijeda vlastiti život → isprazan, prosječan, automatiziran, besmislen, apsurdan: - ne zna kad mu je majka umrla ni koliko ima godina - kod majčina odra puši, pije kavu, spava; na pokopu ne plače - nema nikakav odnos prema prijateljstvu (vidljivo kroz odnos s Raymondom), ljubavi i braku (Marie) - na kraju 1. dijela ubija Arapina bez razloga („zbog

155

sunca“) 2. kompozicijski dio: ispitivanje i suđenje nakon ubojstva (traje 11 mjeseci): - osnovni argument optužbe: „Ja optužujem ovog čovjeka da je sa zločinačkim srcem (bez osjećaja) pokopao svoju majku.“ → temeljem toga (a ne zbog samog ubojstva) osuđuju ga na smrt → apsurdna smrt - kraj romana ipak ne sadrži osudu Mersaulta kao pojedinca, već osudu društva → svi

pripadnici modernog društva žive ispraznim, automatiziranim životom bez osjećaja (npr. žena – automat), ALI se pretvaraju da imaju osjećaje jer to od njih zahtijevaju društvene konvencije – zavaravaju se, žive u zabludi da život ima smisla

↓ - jedino je Mersault iskren – ne zavarave se, ne bježi od apsurdnosti vlastitog života,

već je prkosno prihvaća (odbacujući nadu koju mu nudi ispovjednik na kraju romana) - tematika romana: egzistencijalna, ALI Camus naglašava da on nije egzistencijalist kakav je Sartre (nije nihilist) - svoju filozofiju tumači u eseju Mit o Sizifu (filozofsko-književni komentar romana Stranac): 1. život nema smisla, Ali ustanoviti da je život apsurdan ne može biti kraj i cilj, nego samo početak 2. tek kad spoznamo apsurdnost života možemo početi djelovati u smjeru njegova osmišljavanja (Mersaultovo prkosno prihvaćanje apsurda = prvi korak u borbi protiv apsurda)

↓ - prva Camusova faza = faza (spoznavanja) apsurda → djela: - roman Stranac - esej Mit o Sizifu - drame: Nesporazum, Caligula - druga Camusova faza = faza pobune protiv apsurda → djela: - romani: Kuga, Pad - esej Pobunjeni čovjek - drame: Opsadno stanje, Pravednici ↓ - npr. glavni junak Kuge osjeća solidarnost s drugim ljudima i zajedno s njima se bori protiv kuge u svom gradu (= protiv fašizma)

156

JEROME DAVID SALINGER (roman Lovac u žitu) - roman pripada PROZI U TRAPERICAMA: - počinje se oblikovati šezdeseth godina, a kao predložak za tu prozu, poslužio je roman „Lovac u žitu“, J.D. Salingera - karakteristike: 1. mladi, urbani pripovjedač (najčešće i glavni lik) → Holden Caulfield - izgrađuje svoj osobni stil na temelju govornog jezika gradske mladeži te osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture - ne prihvaća dogme ni ideologije kao cjelovite sustave → Holden mijenja škole (najčešće bude iz njih izbačen zbog svog ponašanja, npr. tučnjava, ili loših ocjena), u strahu od suočavanja s roditeljima nakon posljednjeg izbacivanja iz škole, odlučuje provesti 3 dana sam u New Yorku prije nego ih obavijesti → ne priznaje školski sustav, autoritete općenito, a ni obiteljsku hijerarhiju, iako za njom zapravo čezne 2. likovi: - mladi, urbani ljudi, najčešće pripadnici klape (društva) koji nisu socijalno ni ideološki oblikovani, ne sazrijevaju psihološki u vremenu i prostoru romana, u socijalnom/društvenom smislu su neaktivni (ne koriste društvu) i ideološki neumjereni → Holden ne pripada nikakvom društvu, osamljenik je koji se nikamo ne uklapa (nema prijatelja,neprihvaćen je od svojih vršnjaka, nema djevojku, s roditeljima nema izgrađen odnos, povjerava se jedino mlađoj sestri Phoebe i žali za pokojnim starijim bratom kojeg idealizira) → nema ideologiju koju slijedi, zna jedino da sebe u svijetu vidi kao „lovca u žitu“ (otud naslov) - zamišlja kako stoji u polju žita u kojem se igraju djeca, a na kraju tog polja nalazi se provalija. On bi stajao u tom polju i pazio na djecu koja bi se previše približila rubu te bi ih uhvatio da ne padnu u provaliju (simbol za upadanje u provaliju odraslih i zrelosti). Ovo je metafora za djecu koja odrastanjem gube svoju čistoću i nevinost te se pretvaraju u prevarante koje Holden prezire. Također je i ironičan dio knjige, jer bi Holden htio spašavati druge, a ne može spasiti sebe. Ironija knjige u cjelosti leži u tome što je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi koji ga okružuju: on laže, pretvara se, daje nerazumne i brze zaključke i pretpostavke bez ikakvih pravih dokaza. Kraj: vraća se u roditeljski dom nakon tri dana provedena u New Yorku. - inteligentni, obrazovani, ali bez kontinuirane izobrazbe; mnogo čitaju, ali djela suvremene proze, prate masovne medije, umjesto hlača odijevaju traperice kojima zapravo izražavaju stav protesta protiv društvenih pravila →po tome naziv za tu vrstu romana „proza u trapericama“ 3. jezik: - pripovjedačev jezik blizak govornom, kolokvijalnom, spontanom jeziku gradske, urbane sredine, žargon, sleng mladih 4. načelo osporavanja tradicionalnih društvenih i kulturnih vrijednosti, tj. vertikalnog kontinuiteta

157

5. traženje horizontalnog kontinuiteta u suvremenoj kulturi koja se prostire izvan lokalnih, regionalnih granica 6. mitologizacija mladenačkog nekonformiza 7. junaci bježe iz svijeta, „markiraju“, napuštaju školu, putuju (prostorna evazija) 8. socijalna evazija- likovi su često društveni izopćnici, predstavnici gradskog polusvijeta, huligani, svijet polubohemske umjetničke inteligencije (socijalna opozicija tradicionalno strukturiranom svijetu)

15)

• interpretirati liriku Antuna Branka Šimića

• opisati stvaralački životopis Miroslava Krleže i

interpretirati njegova djela: Baraka pet be, Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza, lirika • interpretirati liriku Tina Ujevića, Dobriše Cesarića i

Dragutina Tadijanovića

• interpretirati liriku Jure Kaštelana, Vesne Parun i

Josipa Pupačića

• interpretirati: Ranko Marinković, Ruke (zbirka) • navesti stvaralački životopis i interpretirati poeziju

Ivana Slamniga i Slavka Mihalića

Hrvatska književnost 20. stoljeća

Prvo razdoblje (1914. - 1929.) 1914. - kraj moderne

• smrt A. G. Matoša - do kraja 1916. g. djeluju Matoševi sljedbenici (Wiesner, Karlo Häusler, Zvonko Milković – „discipulusi“ svog „Rabbija“) – pasatistička2 i pejsažna lirika – časopisi Sutla, Grabancijaš, Savremenik, almanah Grič

• antologija Hrvatska mlada lirika – izdala Društvo hrvatskih književnika – 20 pjesnika: Andrić, Čerina, Gabarić, Galović, Häuslerm Milković, Parmačević, Kamov, Polić, Ujević, Vrbanić, Weisner - zajednička karakteristika: kult forme (osim Kamova); prevladava lirski pejsaž

2 pasatizam = konzervatizam; pasatist = pristaša onoga što je prošlo

158

Oko 1914. javlja se novi književni naraštaj s kritičkim odnosom prema tradiciji moderne → 3 skupine pjesnika:

1. pokret mladih jugoslavenskih nacionalista » književnost političko-polemičkog karaktera » vođa Vladimir Čerina » časopisi Val, Vihor » pjesnički uzor: Vladimir Nazor Slavenske legende, Hrvatski kraljevi

2. predstavnici ekspresionizma » 1916. g. se pojavljuje časopis Kokot – izdavač, urednik i gotovo jedini suradnik:

Ulderiko Donadini > buni se protiv tradicionalnog stvaralaštva, a prihvaća načela futurizma i ekspresionizma > život se manifestira u dinamici, čovjek mora spoznati sam sebe da bi se mogao doživjeti i opjevati > bunt, borbenost, težnja za aktualnošću

„Dolje estetike! Dolje oni koji propovijedaju 'ukus', obzire; sebe sama neka dade umjetnik.“ > Donadini je autor i nekoliko drama, i romana Kroz šibe

» najznačajniji predstavnik Antun Branko Šimić » ekspresionistička obilježja prisutna kod Krleže (zbirka pjesama Simfonije,

dramski ciklus Legende, drame Golgota, Galicija / U logoru, Vučjak), Cesarca (zbirka pjesama Stihovi, roman Careva kraljevina, knjiga novela Za novim putem), Andrića (pjesnička proza Ex Ponto, zbirka Nemiri), Krkleca, Ujevića

» 1919. g. Krleža uz pomoć Augusta Cesarca pokreće časopis Plamen ekspresionističke orijentacije, koji izlazi samo te godine

3. pjesnici kršćanskog nadahnuća » Đuro Sudeta, Isidor Poljak

IVO ANDRIĆ u književnost ulazi pjesmama u Hrvatskoj mladoj lirici („matoševac“) za I. svjetskog rata nastaju kraći liriski zapisi Ex Ponto (lirska proza Epilog)

i zbirka Nemiri (pjesma Jadni nemir) > vidljivi ekspresionistički elementi novele: Put Alije Đerzeleza, Priča o vezirovu slonu, Priča o kmetu Simanu,

Pod Grabićem, Ljubav u kasabi romani: Na Drini Ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija eseji: Goja, Razgovor s Gojom 1961. dobio Nobelovu nagradu!

Prokleta avlija » djelo se može protumačiti principom kruga

1. princip koncentričnih krugova u pripovijedanju (priče u priči)

159

2. prokleta avlija kao izolirano mjesto, poput otoka » kad svane dan i kad zatvorenici izađu u dvorište stvaraju se različiti krugovi,

a svaki takav krug ima svoje srredište – krug postaje simbol čovjekova kretanja i simbol čovjekova života Karađoz – Ćamil

> Ćamil je ušao u krug kojim upravlja Karađoz – Prokleta avlija je Karađozov život, za njega je život tamnica u kojoj su krivi i nevini zajedno > po njegovom mišljenju nevinih nema, svi su krivi – shvaća život kao scenu na kojoj podjednaku ulogu imaju svjetlost i sjena – za razliku od Karađoza koji je čovjek akcije, Ćamil je čovjek kontemplacije: plemenit, ali nemoćan i pasivan, zbog razočaranja stvarnošću identificira se s osobom iz drugog vremena (Džem-sultanom) > u Karađozovim očima (=> oči vlasti) Ćamil je kriv jer je drukčiji i zato usmnjiv i opasan > zato strada: iako je kriv samo zato što je iz stvarnosti prebjegao u san

» prikaz totalitarne države u kojoj su krivi i nevini zajedno i jednako stradavaju – postoji samo privid pravde jer vlast uklanja sve koji su (makar i fiktivna) prijetnja prijestolju – u svom strahu ta vlast ne može razlučiti stvarnu vlast od imaginarne

3. život je kružno kretanje

> ne znamo kada dolazimo na cilj, ne znamo postoji li uopće – možemo ostati na površini, a možemo i prodrijeti u dubinu – tražimo smisao unutar vlastitog kruga i zbog toga možemo biti kažnjeni

4. protjecanjem vremena krugovi se šire > dekor se mijenja, ali bit ostaje: svaki krug dotiče neko bitno pitanje: ljubavi, mržnje, osvete, pravde, sreće, nesreće, prijateljstva, smrti, sna i jave

5. novi krug znači i novu perspektivu na prethodni

160

> zadaća književnog djela je prikazati probleme proživljene u drugim društvima i vremenima kako bismo ih bolje razumjeli i primijenili tuđa iskustva i spoznaje u vlastitom životu – bez obzira jesu li ta iskustva stvarno proživljena ili ne, ona predstavljaju ljudsku istinu, a čitajući o njoj, čitamo o sebi

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898. – 1925.) ekspresionistički pjesnik (motivi karakteristični za ekspresionizam: strah, nemir, bol

duše, smrt...) rođen u Drinovcima (Hercegovina) 1917. g. pokreće časopis Vijavica – ne završava srednju školu jer se odlučuje posvetiti

književnosti 1919. g. izdaje časopis Juriš, a 1924. g. Književnik U časopisima objavljuje pjesme, feljtone, eseje i književne kritike u kojima se zalaže za

ekspresionizam: - PROTIV tradicionalne poetike koja njeguje deskripciju (opisivanje), red, sklad i stroge forme (npr. vezani stih i pravilna strofa) jer ju smatra neprirodnom - ZA umjetnost koja je vjeran izraz (ekspresija) pjesnikove subjektivne istine → zbog toga pjesniku treba dati slobodu u stvaranju i slobodu u formi (slobodan stih, nepravilna strofa)

- nakon prekida školovanja, živi isključivo od književnog rada → siromaštvo, bolest (tuberkuloza), rana smrt (s 27 godina) jedino djelo: zbirka lirskih pjesama Preobraženja (1920.g.) →prva zbirka slobodnih

stihova u hrvatskoj književnosti (prva zbirka slobodnih stihova u svijetu: Amerikanac Walt Whitman – Vlati trave, 1855.) - posvećena Šimićevoj djevojci Tatjani Marinić - sadrži 48 autobiografski inspiriranih pjesama – intimna, osobna poezija u kojoj Šimić iznosi vlastiti doživljaj svijeta i osobne konflikte → prema tome je pjesme moguće tematski podijeliti na: 1. pjesme o ljubavi i smrti (Erosu i Thanatosu; početku i kraju) - npr. Povratak (ljubavna), Smrt, Smrt i ja (o smrti) 2. pjesme o bolesti (npr. Tijelo, Bakterije, Vampir) 3. pjesme o siromaštvu (vezane uz gradsku sredinu) - npr. Ručak siromaha, Siromasi koji jedu od podne do podne 4. pjesme o rodnom pejsažu - npr. Hercegovina 5. refleksivne pjesme o pjesničkom stvaralaštvu - npr. Pjesnici, Moja preobraženja

PJESNICI → tema: odnos pjesnika i svijeta → osnovni motiv: pjesnici – poistovjećuje ih sa čuđenjem (moderna metafora):

a) čudni su – drugačiji od ostalih, nailaze na nerazumijevanje b) čude se- znatiželjni, radoznali, imaju neobičnu sposobnost zapažanja

161

↓ - da bi to dokazao, preko konkretnih motiva očiju i ušiju, donosi: a) vizualnu konkretizaciju čuđenja: „njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari“ b) auditivnu konkretizaciju čuđenja: uho naslanjaju na „ćutanje (=šutnju, tišinu) što ih okružuje i muči“ ↓ - ta tišina („ćutanje“): a) je tišina stvari koju su pjesnici u stanju uočiti i čuti b) ALI I nerazumijevanje drugih ljudi prema pjesnicima

→zaključak: „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ → „treptanje“ simbolizira aktivnost, pokretačku snagu, dinamiku, stvaranje MOJA PREOBRAŽENJA - pjesnikov život = niz mjena, odnosno izmjena pesimizma i optimizma – nestalan, promjenljiv: „Ja pjevam sebe kad iz crne, bezdane i mučne noći“ - „meko lice u kristalno jutro (...) polja livada i voda“ ↓ ↓ UNUTRAŠNJI SVIJET, PESIMIZAM VANJSKI SVIJET PRIRODE, OPTIMIZAM „koji umirem na dan bezbroj puta“ - „bezbroj puta uskrsnem“ ↓ ↓ SMRT, PESIMIZAM ŽIVOT, BUĐENJE, OPTIMIZAM „Bože, daj me umorna od mijena“ - „preobrazi u svijetlu, nepromjenljivu, vječnu zvijezdu“ ↓ ↓ ZAMORENOST ŽIVOTOM I NESTALNOŠĆU PRIŽELJKUJE SMRT KAKO BI: a) prevladao osobnu i općeljudsku nestalnost, promjenljivost, nemir (intimno-refleksivni tematski krug) b) noću sjao „u crne muke noćnih očajnika“, odnosno, davao nadu ljudima sličnim sebi – siromašnima, bolesnima, očajnima (socijalni tematski krug) - sadržaj pjesme je potvrda ekspresionističkih teza o umjetnosti, po kojima: 1. umjetnost = izraz (ekspresija) pjesnikove stvarnosti („Ja pjevam sebe“) 2. umjetnik = lučonoša (svjetlonoša) koji donosi spas čovječanstvu HERCEGOVINA - tema: ekspresija doživljaja rodnog kraja - dominantni motiv: pejsaž, ALI – ne donosi se konkretni opis samog pejsaža, već osobni doživljaj / dojam koji pejsaž ostavlja na lirski subjekt: - lirski subjekt je: „plav od sutona“ (tjeskoban, melankoličan) - kuća parnog mlina mu djeluje kao „krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu“ - „crni vlak se vuče“ - iz mraka izranjaju i ponovno u njega tonu „kuće stabla dvorišta i njive“ (= selo) ↓

162

VIZUALNI PJESNIČKE SLIKE – preko boja i izbora riječi (pridjeva, glagola) izražava vlastiti negativan, tjeskoban, mračan dojam - „sve glasnije viču/ nebrojene užarene opeke“ - vlak „odmjereno udara i vrišti“ ↓ AUDITIVNE SLIKE – izborom glagola pojačava negativan, tjeskoban, mračan dojam - ipak, završava tračkom optimizma oblikovanog kontrastom (bijelo – crno): „ Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora: ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi“ ↓ - stanovnici ipak (barem povremeno) uspijevaju prebroditi težak život POVRATAK - tematika: intimna (ljubavna) - osnovni motivi: ljubav i smrt - tema: - preobrazba ljubavi, povezana simbolički s tri doba dana – noć, tiha mjesečina = romantična mladenačka ljubav; mrtvo svijetlo podne, krik srca = strast zrele ljubavi u zreloj dobi; suton, crna sijenka, druga strana mrke mirne vode (slutnja smrti) = starost koja sugerira blizinu smrti, ali i vječnu povezanost u ljubavi („ znaj: ja koračam uspravan i svečan kao pored tebe“) - pjesma oblikovana kroz apostrofiranje (direktno obraćanje) voljene osobe SMRT - dominantni motiv: smrt - tema: doživljaj smrti lirskog subjekta: a) početni (prve dvije strofe) = racionalan → doživljava smrt kao: „nešto sasma ljudsko“ „kad mašina stane“ „svršen poso“ za druge ljude koji se „uprav tad najviše uzrade“ b) na kraju (zadnja strofa) = unutrašnji, emocionalan doživljaj smrti: „mati će živinski kriknuti“ „otac zaćutati/ i buljiti nijemo cijelog dana“ ↓ - dominantan u pjesmi unutrašnji, emocionalni doživljaj smrti (završnim položajem u pjesmi, ali i snažnim izrazima koje koristi, npr. „živinski kriknuti“) → poanta: - iako se trudi racionalno, bez osjećaja promatrati smrt, nije u stanju suspregnuti strah i užasnutost → pjesma autobiografski inspirirana, nastala u posljednjim godinama Šimićevog života (kad je već znao da mu se bliži smrt)

163

- interpunkcija/rečenični znakovi/razgotci u pjesmi: Šimić ih ne koristi u skladu s pravopisnim pravilima, interpunkciju stavlja kako bi jače istaknuo pojedine motive ili poantu – u ovoj pjesmi koristi samo točku nakon stihova u kojima govori da je nastupila smrt, koristeći pritom glagol „stati“ („Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.“ ), kao i na kraju, kad sugerira da je njegov kraj ujedno i kraj za njegove roditelje, također koristeći svršene glagole koji podrazumijevaju nepomičnost („kriknuti“, „zaćutati“, „nijemo buljiti“) SMRT I JA - osobnija od pjesme „Smrt“ (vidljivo već u naslovu „Smrt i ja“) - smrt doživljava sastavnim dijelom samog sebe („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni“), nečim što raste u njemu i prorasta ga, sve dok ga u potpunosti ne prožme → to je trenutak kad on umire, ali to nije ujedno i kraj smrti – ona nastavlja pobjedonosno (pobijedila ga je) vječno rasti („Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“) - grafički izgled pjesme podvlači poantu (pobjedu smrti nad životom i ljudima) – stihovi koji govore o završetku njegovog života nalaze se lijevo, a oni koji govore o vječnosti i nepobjedivosti smrti, desno: „Jednog dana Ja zastanem a ona raste dalje (...) (...) kad kraljuje dalje sama“ - poanta istaknuta i korištenjem interpunkcija – nakon stihova o vlastitoj smrti, stavlja točku, dok se nepobjedivost, kraljevanje smrti kroz vječnost ističe nestavljanjem točke na kraju pjesme; nakon dvotočke slijedi objašnjenje (npr. („Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“) - u pjesmi vidljivo pomirenje s vlastitom sudbinom i smrću, priznanje da je pobijeđen RUČAK SIROMAHA - poticaj za pjesmu Šimić nalazi u vlastitom životu (siromaštvo, glad, bolest, težak život) - tematika: socijalna – ostvarena: pjesničkim slikama i ugođajem/atmosferom ↓ ↓ - donose prikaz vanjske atmosfere - unutrašnje raspoloženje lirskih subjekata: (npr. „tišina“, „težina“) koja je izjednačena stide se, boje, osjećaju gađenje i krivnju s unutrašnjim raspoloženjem lirskih subjekata (grižnju savjesti) - kraj pjesme: groteskna (s elementima nečeg izobličenog, nakaznog), ekspresionistička slika: „(kao da je jedno drugo jelo)“ → stih grafički istaknut zagradama i izdvojenim položajem u pjesmi → donosi poantu, osnovnu misao pjesme: glad, siromaštvo oduzima ljudima ljudskost (svodi ih na kanibale)

164

OPOMENA - refleksivna pjesma - polazi od motiva čovjekove prolaznosti („Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!“ - upućuje čovjeku (svim ljudima) opomenu (po tome naslov): „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijeza!“ → malen = baznačajan - a potom i savjet kako da, umjesto prelaska u „prah“, odnosno ništavilo nakon smrti, učini svoj život vrijednim i nakon smrti prijeđe u „zvijezde“, odnosno u vječnost: „Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!“ → odnosno, oplemeni svoj život vječnim principima i osnovnim vrijednostima ljudskog života (npr. ljubavlju, plemenitošću, iskrenošću) - interpunkciju ne koristi (npr. nema zareza nakon vokativa) osim na kraju svake strofe, koje završava uskličnicima (čak i tamo gdje oni pravopisno ne dolaze) kako bi istaknuo i pridao važnost opominjanju Drugo razdoblje (1929. - 1952.) 1928. g. ubijen hrvatski narodni vođa Stjepan Radić 1929. g. uvedena diktatura čime se počinje ostvarivati velikosrpska politika na čelu s Aleksandrom Karađorđevićem 1941. – 19143. NDH 1943. Hrvatska postaje dijelom socijalističke Jugoslavije > politika nastoji diktirati način književnog stvaranja

I. smirivanje tzv. avangardističkih stilova II. povratak realističkom konceptu književnosti

» pokret socijalne literature: načelo primarne društvene uloge književnosti » socijalna tematika » protiv modela utilitranog realizma ustaje Miroslav Krleža koji je za

tendencioznu književnost, ali ostvarenu književnim sredstvima > početak „sukoba na književnoj ljevici“: Krležin Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića – nastavak u njegovim časopisima Danas i Pečat – kulminacija sukoba je Krležin Dijalektički antibarbarus

III. izvan uskih okvira utilitarnog realizma javlja se tzv. regionalni realizam

165

a. u prozi > Mile Budak (Lika – pripovijetka Opanci dida Vidurine, roman Ognjište - predstavnik tzv. mitskog realizma3) > Vjekoslav Kaleb (Dalmatinska zagora – zbirke Na kamenju i Izvan stvari) > Mirko Božić (Dalmatinska zagora – roman Kurlani - dva poglavlja: Karneval, Procesija) > Alija Nametak (tematika muslimanskog svijeta)

b. u poeziji > Šime Vučetić (Pjesme Ilije Labana) > Marin Franičević (Govorenje Mikule Trudnega) > Jure Kaštelan (zavičajna zbirka Crveni konj)

c. u drami > Slavko Kolar (kajkavski regionalizam – dramatizirana pripovijest Svoga tela gospodar) > Pero Budak (Lika – drame Mećava i Klupko)

IV. dijalektalno pjesništvo » Ivan Goran Kovačić zbirka Ognji i rože na kajkavskogoranskom

narječju » Miroslav Krleža Balade Petrice Kerempuha » Nikola Pavić poezija na međimurskom kajkavskom izrazu » Mate Balota zbirka Dragi kamen na istarskoj čakavštini » Pere Ljubić Bodulske pjesme » Drago Gervais Čakavski stihovi

MIROSLAV KRLEŽA (1893. – 1981.) najznačajniji književnik tijekom prvog i drugog razdoblja – središnja ličnost hrvatske

knjiežvnosti 20. st. časopisi: Plamen, Književna republika, Danas, Pečat u književnosti se javio 1914. g. dramom Legenda stvaralačke faze:

I. ekspresionističko-simbolistička (1914. – 1918.) - djela: Hrvatska rapsodija – ekspresionistička proza (novele)

- prvi dramski ciklus Legende (npr. ekspresionistička drama Kraljevo) → kvantitativne drame: „totalno kazalište“ – vizualni, vanjski efekti, scenska monumentalnost, masovne scene

II. realističko-psihološka (1918. – 1932.)

- djela: a) poezija – poeme Pan i Tri simfonije

3 sadržaji se uzimaju iz stvarnosti, uglavnom seoske i regionalne, ali se preko tog stvarnog regionalnog ambijenta želi prikazati nešto univerzalno – što vrijedi za sve ljude i sve krajeve

166

- zbirke pjesama: Pjesme I, II, III (ratna lirika - ekspresionizam), Lirika (lirika rezignacije – pjesma Snijeg), Pjesme u tmini (socijalne teme – snažan protest protiv bijede, nepravde i usamljenosti malog čovjeka) b) drame: - drugi dramski ciklus – ratne drame: realizam s odjecima ekspresionizma - Galicija / U logoru, Golgota, Vučjak - treći dramski ciklus - o Glembajevima – Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda c) novele: - ratne – zbirka Hrvatski bog Mars - iz zagrebačkog malograđanskog života – zbirka Novele

III. faza bunta (30-e godine 20. stoljeća) - djela: dvije zbirke poezije - Knjiga pjesama/Pjesme u tmini - Balade Petrice Kerempuha IV. faza – u znaku romana (od sredine 30-ih godina 20. stoljeća) - djela: - romani: Povratak Filipa Latinovicza Na rubu pameti Banket u Blitvi Zastave

- posljednja drama Aretej ili Legenda o sv. Ancili

- ciklus dijalektalne poezije Balade Petrice Kerempuha djelo izlazi sto godina nakon Gajeve reforme (1936.g.) odnosno uvođenja

zajedničkog književnog jezika u čiju je osnovu ušlo štokavsko narječje protest zbog „smrti“ kajkavskog književnog jezika – Krležina kajkavština

naučena je iz kajkavskih pjesmarica (16.st.) preko Habdelića i Belostenca do Tituša Brezovačkog → jezik stapa živu kajkavsku frazu i bogato naslijeđe kajkavske književne tradicije

vizija hrvatske povijesti promatrane u nizu seljačkih buna i otpora → jedina obrana: crni humor i ironija

lik Petrice Kerempuha preuzet iz tradicije: njemačka pučka priča o Tillu Eulenspiegelu preuzeta u kajkavske usmene priče i zabilježena kod varaždinskog pisca Jakova Lovrenčića > predstavnik pučke mudrosti i humora te narodnog otpora – lukavac, vragolan, obješenjak

Krleža iznosi svoju viziju hrvatskog seljaka kroz povijest – njegovo ponižavanje, ugnjetavanje, rezigniranost (mirenje sa stvarnošću), fatalizam (vjerovanje da je iznad njega sudbina i da ništa ne može

167

promijeniti) i održavanje na životu zahvaljujući svom kerempuhovskom humoru i ironiji

pjesme Na mukah, Ni med cvetjem ni pravice, balada Khevenhiller GOSPODA GLEMBAJEVI - drama iz trilogije (Gospoda Glembayevi, U agoniji, Leda) o propadanju zagrebačke patricijske obitelji od 1913. do 1925. - trilogiju nadopunjuje niz proznih fragmenata (novela) o nekim junacima ovog ciklusa - pripada Krležinoj realističko – psihološkoj fazi prema: 1. tematici i karakterizaciji likova a) društvena – financijski slom patricijske obitelji smještene u vjerno opisanu sliku društvenih i političkih slika predratnog Zagreba b) psihološka – likovi (članovi obitelji) psihološki produbljeni, individualizirani → u prvom planu: Leone Glembay – bankarov sin, intelektualac, slikar koji se nakon 11 godina vraća kući da bi konačno razriješio vlastiti unutrašnji sukob između: GLEMBAJEVSKOG NEGLEMBAJEVSKOG - strast, nagoni - razum - amoralno, tjelesno - moralno, duhovno - animalno - ljudsko ↓ - taj je unutrašnji sukob simbolično prikazan kroz dva ženska lika: barunica CASTELLI GLEMBAY časna sestra ANGELICA (BEATRICE) c) moralna karakterizacija – degradacija obitelji od prvog Glembaya koji je u šumi ubio čovjeka zbog zlata do posljednjeg, Leonea, koji na kraju drame ubija barunicu d) biološka karakterizacija glavnog lika – moć nasljeđa, glembajevske krvi 2. strukturi - za razliku od drama iz ekspresionističke faze (drame kvantitete), ovdje nema događaja na sceni, nema masovnih scena ni gomilanja dramskih tehnika - osnovna je dramska tehnika dijalog (kroz njega sve saznajemo), napetost se gradi na psihološkom planu, kroz međuodnos likova → ta se napetost razvija realistički, kroz tradicionalnu unutrašnju kompoziciju: - od uvoda (1. čin) preko kulminacije (otvoreni sukob oca i sina u 2. činu) do razrješenja (ubojstvo barunice u 3. činu) - na kraju drame svi se likovi razotkrivaju:

168

LEONE – u njemu pobjeđuje glembajevska krv (razrješuje se osnovni sukob) IGNJAT GLEMBAY – ostavlja iza sebe financijski upropaštenu obitelj BARUNICA CASTELLI – pokazuje se u pravom svjetlu – animalna, divlja, prostačka ↓ - svi zajedno potvrđuju obiteljsku „legendu“:

„ Svi su Glembayevi ubojice i varalice!“

HRVATSKI BOG MARS (zbirka novela)

- tema zbirke (novela): sudbina hrvatskog čovjek, seljaka i intelektualaca, u I. svjetskom ratu

- zbirka sadrži novele: Bitka kod Bistrice Lesne, Kraljevska ugarska domobranska novela, Tri domobrana, Baraka 5B, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera + Hrvatska rapsodija

- uvodni ulomak prve novele donosi najavu teme i autorov stav prema njoj: - u počast domobrana palih kod junačke navale - kraljevska ugarska domobranska krv - u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva ↓

- ispod patetičnog tona novinarskog epitafa krije se Krležina ironija (gorko izrugivanje) → Krleža zapravo opisuje zbunjene i uplašene hrvatske seljake koji ginu u sastavu austro-ugarske vojske, a da ne znaju za koga ni zašto; njihova je smrt povijesno nevažna (tek detalj)

- nastanak zbirke autobiografski motiviran – Krleža pohađao vojnu školu, nakratko

boravio na bojištu u Galiciji (pokrajina koja je danas dijelom u Poljskoj, a dijelom u Ukrajini), a po povratku u Zagreb sluša o pogibiji svojih prijatelja) → za Krležu rat nije romantični povijesni ep, on ga doživljava i prikazuje kroz individualne tragične sudbine svakog svog lika, izražavajući pritm otvoreni ANTIRATNI stav

- likovi: a) Trdak Vid, Loborec Štef, Lovrek Štef, Križ Matija, Pesek Mato… →

SELJACI - nerazvijena svijest, FATALIZAM b) student Vidović, Račić → INTELEKTUALCI – razvijene svijesti, ali nesposobni za djelovanje, PASIVNI ↓

- svaki iza sebe ostavlja jednu životnu priču, sudbinu, a sve zajedno oblikuju priču o KOLEKTIVNOM JUNAKU Krležinih ratnih novela – HRVATSKOM ČOVJEKU

- povijest tog hrvatskog čovjeka = krug patnji i stradanja

169

smrt 5. 1. prijeratni život kod kuće (život pod tuđinskom (čovjek = mrtvo tijelo i mrtvo vlašću i feudalnom tlakom) slovo na papiru, brojka - pisma na mrtvozorničkon 2. vojarna (nehuman, ponižavajući odnos stolu) . oficiri – vojnici) bolnica 4. 3. bojište (izgubljeni, u paničnom strahu (naturalistički opisi ranjenih besmisleno ginu) koji čekaju smrt)

↓ - zato i svaka novela i zbirka u cjelini nemaju pravog početka ni pravog kraja (npr. kraj

prve novele: „…nikad tome neće biti kraja.“) - odatle – hrvatski bog NIJE bog vjere i snage (likovi bez uvjerenja, pasivno ginu) = ranjen, osakaćen, raspet, sa soldačkom kapom na glavi (Krleža ga zove Kristuš) → personifikacija samog hrvatskog vojnika – prepušten sam sebi, odnosno prepušten: = hrvatskom bogu Marsu (bogu rata), ratu samom

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA - prvi moderni hrvatski roman, što se očituje na sljedećim razinama:

1. SADRŽAJNO > osnovni motiv: povratak slikara Filipa Latinovicza (41 godina) – ostvaren na 3 razine:

a. formalno – nakon 23 godine prisilnog izbivanja, Filip se vraća u rodni Zagreb i u gradić Kostanjevec

a. retrospektivno – Filip kroz sjećanje pokušava sagledati svoj životni put, sve od prvih trauma u djetinjstvu (motiv djetinjstva)

b. introspektivno – pokušaj da se otkriju vlastiti korijeni, identitet, smisao vlastite egzistencije (motiv traganja za smislom)

→ kroz to se ostvaruje: a) egzistencijalna tematika (po uzoru na Prousta) – Filipovo djetinjstvo i cijeli prošli život

opterećeni su zabranama i tajnama (otac, majka, odnos prema ženama i tjelesnosti → vidljivo u odnosu s Bobočkom). Zato je i Filipova sadašnjost opterećena osobnim i profesionalnim dilemama (želi na slike prenijeti cjelovit, sinestetski doživljaj stvarnosti, ali ne može jer je cijeli njegov život još u djetinjstvu razbijen na detalje, tj. dekomponiran → slikarske dileme dolaze do izražaja u razgovoru s Kyrialesom).

b) socijalna i nacionalna tematika (Kovačić, Leskovar, Gjalski, Nehajev; Leone Glembay) - Filip se nastavlja na hrvatsku temu iskorijenjenog intelekzualca koji odlazi od kuće, pokušava se vratiti, ali pri povratku osjeća da nikamo ne pripada (gubi nacionalni identitet) → vidljivo u odnosu Filipa i seljaka Jože Podravca, te prilikom požara kada Filipa budi iskonska, domaća riječ „ogenj“. >glavni junak okarakteriziran: a) socijalno – intelektualac, nezakonito dijete jedne žene dvostrukog morala i

predstavnika aristokratskog sloja u propadanju

170

b) biološki – odnos prema tjelesnom (istovremena privlečnost i gađenje) → proizašlo iz odnosa prema majci (elementi Edipovog kompleksa)

c) psihološki – prikazuje se unutrašnji svijet sve do podsvjesti (utjecaj Frudove psihoanalize) → moderna karakterizacija

* pitanja vezana uz lik: > pitanje identiteta

• Filip dijete trafikantice Regine i nepoznata oca > prvo misli biskupa, kasnije se otkriva: plemića Liepacha

• majka se trudila da se Filip ne razlikuje od ostale djece – samo po vanjštini – u njezinu odnosu nedostajalo topline i iskrenosti

• nakon što je majci ukrao novac i potrošio ga u javnoj kući, njezina su vrata za njega zauvijek zatvorena > nakon povratka oni i dalje stranci > majka bi htjela biti bliža sa sinom, ali uzalud

• svoje viđenje majke kao bludne stare žene Filip otkriva slikajući njezin portret – slikom izražava svoj pravi odnos prema njoj > odsutnost obiteljske topline uvjetovalo je Filipovu preranu zrelost, neuravnoteženost i iskompleksiranost

> pitanje pripadnosti društvu • ne osjeća pripadnost hrvatskom društvu – to potvrđuje njegovo viđenje Jože

Podravca: simbola stoljetne hrvatske zaostalosti • Filip je dalek i od najnižeg sloja koji predstavlja Joža Podravec i višeg društva koje

okružuje njegovu majku > želi osjetiti podlogu, želi se osjećati „doma“ > neostvariva želja: nema nacionalnog ni obiteljskog uporišta

pitanje umjetnosti • umjetnost je Filipu viši smisao života, „jedina čistoća u životinjstvu oko nas“, jedina

mogućnost da se u građanskom životu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode > ekspresionistički slikar, opsjednut mislima kako izraziti svoju ekspresiju – doživljava stvarnost kroz boje, zvukove: osnovna mu je želja naslikati množinu svojih osjeta, ali baš zato neke motive ne može naslikati

> pitanje ljubavi • Bobočka = simbol tjelesnog, nagonskog > na trenutak se čini da bi mogla „spasiti“

Filipa, ali ona je već upletena u odnos s Baločanskim, propalim advokatom koji je na kraju zbog ljubomore ubija

2. STRUKTURALNO

> osjećaju se tendencije prisutne u modernom europskom romanu (Proust): a) prostor i vrijeme

> objektivni prostor (Zagreb, Kostanjevec) i vrijeme (od proljeća do jeseni) predstavljaju samo okvir za subjektivni prostor (Filipova svijest) i vrijeme (Filipov život) > razlike: Proustov je roman roman nezbivanja, dok Krležin roman ima vanjsku radnju i dramsku kompoziciju

b) narativni postupak (monološko – asocijativni) > kao i kod Prousta, sve se pripovijeda iz perspektive glavnog junaka, ALI različitim modernim tehnikama (Proust – solilokvij junaka, Krleža – slobodni neupravni govor autora i unutrašnji monolog junaka)

171

> i Proust i Krleža sjećanja oblikuju asocijativno („hladnoća kvake na vratima“, miris žemlji, riječ frajle...) → razlika: Proust ima ciklički organizirane asocijacije, a Krleža asocijacije bez ikakve organizacije (razbijene na sitne dijelove, dekomponirane, kao i glavni junak)

c) deskriptivni postupak (stil) > impresionistički: duge, bogate rečenice s naglašenim vizualnim, olfaktivnim... impresijama čija je funkcija, kao i kod Prousta, pokrenuti asocijacije → razlika: kod Krleže prisutni i elementi naturalističkog, ekspresionističkog stila > esejistički: razmišljanja junaka o književnosti (kod Prousta), odnosno o slikarstvu (kod Krleže → ujedno i Krležina kritika stanja u modernom slikarstvu i umjetnosti uopće)

3. U KRAJU ROMANA

> za razliku od Proustovog zatvorenog kraja (junak pronalazi izgubljeno vrijeme u umjetnosti), Krležin kraj je otvoren, dvoznačan:

a) put koji Filip prolazi u romanu = katarza koju junak mora proći u procesu spoznavanja samog sebe (iz Kostanjevca odlazi oslobođen tajni i dilema)

b) Filipov put = kružni put → Filip je još u djetinjstvu oblikovan kao iskompleksirana, dekomponirana, traumatizirana priroda – njegov problem nije identitet oca i priroda majke, već njegov osobni nedostatak identiteta, korijena, psihičke stabilnosti i smisla

AUGUSTIN TIN UJEVIĆ » „hrvatski Baudelaire“ » prva Ujevićeva pjesma – sonet Za novim vidicima – objavljena u Zgb 1909. g » desetak pjesama objavljuje u Hrvatskoj mladoj lirici > npr. pjesma Oproštaj – pisana

čakavštinom i ortografijom 16. st. i pjesma Naše vile » nakon početne sjetno-simbolističke, samotarske i kontemplativne poezije, dolazi do

preokreta u zbirci Lelek sebra – vrijeme teških razočaranja pjesnikovih: usamljenost, patnja, bol i vapaj > pjesma Svakidašnja jadikovka > tužaljka – na početku se pojavljuje motiv „starmladosti“ (> uveo ga Baudelaire) – odnosi se na starost duše, a mladost tijela; biti star dušom znači ne imati volju za borbu koja bi dokinula patnju i poboljšala uvjete života > s tim je povezan osjećaj slabosti, nemoći i očaja lirskog subjekta ; pjesnik se obraća Bogu > od njega očekuje spas, razumijevanje, ljubav – osjeća se prevarenim jer mu je život u mladosti izgledao pun obećanja, a Bog mu je obećavao i ljubavi i pobjede i slavu > pjesnik spoznaje da je svijet dolina suza, da je čovjek patnik osuđen na lutanje > reakcija na postojeće stanje je želja za krikom, ali ona se pretvara u pjesmu > pjesnik vapi za radošću života i očekuje odgovor na svoja pitanja > na kraju: ponavljanje osnovnog motiva: cikličnost – sve se ponvalja, jadikovka je vječna + stih osmerac, strofa tercina

» zbirka Kolajna – ljubavni stihovi posvećeni imaginarnoj ženi > trubadursko-petrarkistički i romantički doživljaj žene u pjesmi „Božanska ženo, gospo nepoznata“ + pjesma Notturno > lirksa minijatura od dva katrena – prikaz noćne esktaze, doživljaja ljepote koji pjesniku omogućuje neposredno sjedinjenje s božanstvom: to ga dovodi na rub smrti > duša je strasna, ona je baklja koja čovjeka vodi i svijetli mu u

172

mraku života > kraj: spoznaja o doživotnoj ljudskoj usamljenosti > čovjeku preostaje još samo da ljudski oplače usud neobjašnjivog beskraja

» zbirka Auto na korzu – korjenite promjene u doživljavanju pojedinca u svijetu > pjesma Visoki jablani > ideja „uspravnog čovjeka“ – himna gordosti i ponosu – veliča rijetke, iznimne, uspravne, jake individue (pjesnike) – patnja i usamljenost su izvori njihove snage, vitalnosti i umjetničkog stvaranja – ti ljudima drugima daruju ljepotu i više životne vrijednosti

» zbirka Ojađeno zvono – refleksivno-filozofske preokupacije – simbolički prostori svemira > pjesma Pobratimstvo lica u svemiru > filozofija zajedništva > misao da nismo usamljene pojave u svemiru ohrabruje čovjeka > pjesnik navodi ono što ljudi imaju zajedničko: misli, snove, lutanja, traženja, grijeh, snagu i sebičnost > a zajedničko je i breme kobi koju čovjek nosi na leđima > u pretposljednjoj strofi postavlja pitanje o smislu života > bio bi besmislen ako se iscrpljuje u prolaznosti – a život bi bio ništavan i među brojnom braćom kad bi bio ograničen zemaljskim obzorima – život je svemirska pojava, božanski vječan, čovjek je dio svemira > strofa katrena, stih uglavnom četrnaesterac

» zbirka Žedan kamen na studencu > rezignacija » autor i nekih eseja: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa

DOBRIŠA CESARIĆ

» pjesnik matoševsko-vidrićevske tradicije: impresionističko-simbolistička poetika; muzikalnost > glazbenost stiha i ritma; klasične strofe

» osnovne značajke stvaralaštva: (> zbog kojih je bio prihvaćen i od čitateljstva i od kritike)

≈ jednostavnost izraza i lirska spontanost ≈ lakoća u ritmu ≈ dubina osjećanja

» pjesnik grada > urbani pejsaži, ali i pjesnik ljubavi i vedrine » zbirke pjesama Lirika, Spasena svjetla, Svjetla za daljinom, Slap, Voćka poslije kiše

... » pjesme Slap, Pjesma mrtvog pjesnika, Voćka poslije kiše

+ socijalne pjesme Vagonaši, Balada iz predgrađa > pjesnik suosjeća sa siromašnima, razumije utapanje tuge i traženje utjehe u alkoholu (> Vagonaši), shvaća da siromaštvo obilježava čovjeka u društvu, donosi mu nesreću i bol – kad takav čovjek umre, ništa se ne smijenja (> Balada iz predgrađa) – bez obzira na smrt pojedinca, vrijeme i dalje prolazi, a svijet se ne mijenja + pjesma Oblak > preko motva oblaka (koji se jednu večer pojavio nad gradom krvareći ljepotu) govori o pjesnicima općenito > oni u boli stvaraju ljepotu i po tome su iznad obične svakodnevnice – ljudi to ne zamijećuju jer su zaokupljeni materijalnim brigama i problemima > tako pjesnici nezamijećeni i neshvaćeni umiru – u tome je njihova sudbina tragična + pjesma Povratak

173

> misao o kružnom kretanju života, o mogućnost da nakon smrti (u nekom novom životu) sretnemo one koje smo voljeli > tragično je jedino što ih se možda nećemo sjećati – kružno kretanje donosi sreću i tugu te vječnu ljudsku težnju za nečim višim > čovjek to ne može spoznati ni izreći > ponavljanje prve strofe na kraju pjesme i na planu sugerira cikličnost i zatvaranje kruga

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ » poezija kao autobiografija > insipraciju pronalazi u zavičaju i djetinjstvu: selo Rastušje » „običan“ i jednostavan izraz > sposobnost da riječima vrati čar prvotnog kazivanja –

izvorni infantilizam » lirski izraz zasnovan na govornome ritmu i prirodnim sintaktičkim sklopovima » zbirke pjesama Lirika, Sunce nad orancima, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Srebrne

svirale... » pjesma Večer nad gradom » pjesma Balada o zaklanim ovcama

> narativno oblikovana: od motiva odlaska pastitirce u grad, preko pokolja ovaca, do odlaska pastirice iz grada > govori o ljudskoj okrutnosti, o surovosti grada, o idiličnosti života u prirodi koja i dalje traje u svojoj ljepoti usprkos čovjekovim nedjelima

» pjesma Prsten > doslovno: vezanost lirkos subjekta za prsten koji ne gleda s materijalne strane, ne gleda njegovu cijenu, nego za njega on ima veću vrijednost: govori mu o prošlosti, o precima, o njegovoj sadašnjosti, a naslućuje i neizvjesnu budućnost (ne zna hoće li se rastati od njega ili ne) > preneseno: pitanje o vlastitoj egzistenciji, prolaznosti; pjesnik zapitan nad prstenom koji kao vrijednost ostavlja u naslijeđe budućim naraštajima > čovjekova iluzija vječnosti > vječni život moguć preko pjesništva

» pjesma Dugo u noć, u zimsku bijelu noć > antologijska pjesma > pjesnik vezan za djetinjstvo – slika majke i njezina rada > iskonska usamljenost čovjeka – borba za egzistenciju – ljubav prema majci – čežnja za prošlošću, djetinjstvom, ljubavlju... > sjeta i tuga prolaze iz težnje ljudskog postojanja, iz spoznaje da je djetinjstvo lijepo i idilično, ali da ga čovjek s vremenske distance drugačije i promatra i uviđa muku onih koji su nas voljeli, a mi im to ne možemo vratiti jer ih više nema...

IVAN GORAN KOVAČIĆ » autor zbirke dijalektalne poezije Ognji i rože i zbirke novela Dani gnjeva,

a također pisao i štokavske pjesme, npr. Moj grob » napoznatiji po poemi Jama

10 pjevanja nejednake dužine 394 stiha – većinom jedanaesterci strofe sestine, u 10. pjevanju nekoliko katrena (evokacija

mirnodopske sreće, sjećanje na djetinjstvo) prikazan sukob svjetla i tame > osuda zločina – pjesnik, koji će i sam

postati žrtvom četnika, opisuje stradanja u II. svjetskom ratu

174

jama > simbol ljudske patnje, zla, nasilja, užasa rata – nadilazi prostor i vrijeme o kojemu govori pjesnik > postaje svjedočanstvo ljudskog kretanja od života k smrti i povratak natrag u život povezujući taj put s nadljuskim patnjama, preobrazbom patnje u mržnju i želju za osvetom > stradalnik nadvladava te osjećaje šireći istinu o ratu u umjetničkom djelu, sprečavajući time da se i sam pretvori u zločinca

MATE BALOTA » pseudonim dr. Mije Mirkovića » napisao zbirku čakavskih pjesama Dragi kamen > na čakavštini rodnoga

Raklja > život istarskih težaka, pastira, mornara, drvara i sl. – socijalna drama istarskog čovjeka > pjesme Koza i Dvi daske

» također autor romana Tijesna zemlja, kronike Puna je Pula, te kulturno-znanstvene proze Stara pazinska gimnazija i Matija Vlačić Ilirik

NIKOLA ŠOP » izdvaja se snagom svoje autentičnosti u hrvatskoj lirici 30-ih godina uz

Cesarića i Tadijanovića » piše poeziju kršćanskog nadahnuća > zbirke pjesama Pjesme siromašnog

sina sv. Franje, Nokturno, Isus i moja sjena > pjesme Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine i poeme Kućice u svemiru i Svemirski pohodi > tzv. prve svemirske poeme

DRUGA MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI (1952. -1969.) (prva moderna = 1895. – 1914.) - nakon 2. svjetskog rata, pisci još uvijek pišu djela ratne tematike, ali na nov način u odnosu na tendencioznu, utilitarnu prozu: a) rat opisuju kroz intimni, općeljudski doživljaj (osuda rata, zločina uopće) b) kroz moderne pjesničke slike c) ostvarene modernim stilom I modernom organizacijom ritma (slobodni stih) - npr. Jure Kaštelan, Jadikovka kamena Vesna Parun, Mati čovjekova ↓ - zajednička poruka: a) gorka razočaranost čovjekom koji pokreće rat, zločin; oštra osuda čovjeka koji je otuđen od prirode, od samog sebe I drugog čovjeka (“gorko je čovjek biti dok nož se s čovjekom brati”)

175

b) želja da se vrate prirodi (svijet djevičanstva, mira, sna, bez zločina I grobova) - Kaštelan, Parun I Pupačić ne spadaju ni u jednu skupinu, izdvojeni su JOSIP PUPAČIĆ Rođen 1928. u Slimenu pokraj Omiša Diplomirao u Zagrebu na Filozofskom fakultetu Radio je kao profesionalni književknik, profesor u gimnaziji, urednik časopisa „Krugovi“ i „Književnik“ Bio je jedan od predstavnika Krugovaške generacije u II. moderni Poginuo s obitelji u zrakoplovnoj nesreći na Krku 1971. - faze stvaralaštva: 1. razdoblje ushita i patnje - teme: intimne (djetinjstvo i zavičaj) i egzistencijalne - skladna slika svijeta i prirode - neposrednost doživljaja - pozitivan stav prema životu nadvladava čak i u pjesmama s tragičnom tematikom (npr. Tri moja brata i ja) - primjeri: Kiše pjevaju na jablanima, Cvijet izvan sebe 2. razdoblje gubljenja i traženja - filozofska tematika - zaokret iz slikovnog u pojmovno pjesništvo - pjesme postaju apstraktne, hermetične, filozofične - primjer: Ustoličenje 3. zrelo razdoblje - vraćanje motivima djetinjstva i zavičaja s pozicije egzistencijalnog iskustva (sinteza Pupačićeve poezije) - primjer: Moj križ svejedno gori U drugoj moderni javlja se: - pluralizam stilova (brojni različiti stilovi) - napuštanje realističke koncepcije I razvoj najraznovrsnijih stilskih orijentacija - dijeli se na dvije generacije književnika okupljenih oko 2 časopisa – Krugovi (1952.- 1958.)

i Razlog (1961. – 1968.)

176

RANKO MARINKOVIĆ (1913.g.-2001.g.)

- novelist, romanopisac, dramski pisac i esejist - zbirke novela: Proze (1948.g.); Ruke (1953.g.; 1962.g.) - romani: Kiklop (1965.); Zajednička kupka(1980.); Never more (1993.) - drame: Glorija (1956.); Politeo ili inspektorove spletke (1977.); Pustinja (1982.) - eseji: Geste i grimase (1951.); Nevesele oči klauna (1986.)

RUKE (zbirka novela) - u izdanju iz 1953.g. zbirku Ruke čine novele: Cvrčci i bubnjevi; Mrtve duše (genitiv singulara); U znaku vage, a u izdanju od 1962.g. sastavni su dio zbirke i novele Suknja; Prah; Anđeo; Koštane zvijezde; Benito Floda von Reltih; Ruke; Zagrljaj (noveli Cvrčci i bubnjevi promijenjen je naslov u Samotni život tvoj, uz manje izmjene teksta)

- ponekad se izdanju iz 1962.g. dodaje i novela Karneval - osnovna stilska značajka svih novela → intelektualizacija ( piščevo nastojanje da

intelektualnom analizom, a preko konkretnih likova, fabula, ideja, promišlja ljudsko postojanje i smisao ljudskog života)

Prah (novela)

- naslov: ironijski ukazuje na rušenje iluzija o ljubavi i sreći i njihovu pretvaranju u zemaljski prah

- književna vrsta: psihološka novela - vrijeme radnje: poslije Drugog svjetskog rata - mjesto radnje: Vis, Split - tema: neuzvraćena ljubav koja rađa želju za osvetom - likovi: Ana, Tonko pl. Jakin, geometar - kratak sadržaj: u noveli pratimo ljubavni trokut → Tonkova ljubav Ana zaljubila se u

geometra i nakon rata udala se za njega. Tonko živi na otoku ( pretpostavlja se da je Vis), usamljen, misli na Anu. Nakon jedanaest godina dobivca Anino pismo da bude kum njezinu sinu, ona ga želi tajno krstiti (geometar joj to zbog svoji političkih- komunističkih uvjerenja ne dopušta).

- Tonko pristaje i odlučuje joj se osvetiti tako što će u djetetov poklon upakirati bombu. Noć u Aninoj kući jako je teška za Tonka, razmišlja o prošlosti, muče ga vlastite misli, razmišlja o osveti, o svojoj usamljenosti ↓

rezultira sviješću o bezizlaznoj situaciji i pokuša se ubiti vješanjem

177

- međutim, traka puca i on pada na pod. Dotrče Ana i geometar, Ana u mraku i ne zapaža da je Tonko gol. Geometar odmah shvaća što se dogodilo, a Tonko slaže da je sve bila šala, geometar ga kao dijete odnosi u krevet.

Stilska obilježja novele 1. Realistički elementi - postoji fabula - tema je ljubavni trokut i osveta 2. Modernost novele - defabularizacija (fabula nije primarna- u prvom su planu unutarnja proživljavanja glavnog lika) - prevladava tehnika unutarnjeg monologa - vremenski kontinuitet prekida se retrospekcijom (Anino pismo na početku novele; retrospekcijom doznajemo što se dogodilo između njih prije jedanaest godina) - simbolika (ključ- Tonko skuplja stare ključeve, a geometar u tome prepoznaje „instinkt vlasništva propale klase“) - intertekstualnost (djelo uspostavlja relaciju prema drugim književnim tekstovima → npr. Tristan i Izolda, tragični srednjovjekovni roman) - autoreferencijalnost (u priči se osvještava sam čin pisanja i priče: „Zar ne vidite da on to sam hoće, ne vuče ga nikakva priča. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se pogodila za neki svršetak, da mu uštedi sve one sramne i suvišne gluposti, koje bi još mogao učiniti.“) - ironija → vidljiva već i u naslovu ( svijet iluzija glavnog lika u kojemu je Ana središte i idealna žena raspada se u zemaljski prah) → ironija usporedbe Tonka i Tristana, odnosno Tonka i tragičnih likova ljubavnika iz svjetske književnosti

- groteska (grotesknost završne slike kada glavni lik nakon neuspjelog samoubojstva pokušava „skrenuti priču u žanr komedije“)

Anđeo (novela)

- naslov: povezan je s nadgrobnim kipovima klesarskog majstora Alberta Kneza od kojih je veliki dio bio građen prema licu njegovog pomoćnika Lojza

- tema: smrt klesarskog majstora Alberta Kneza; odnos života i smrti - likovi: Albert Knez, Frida, Lojz - kratak sadržaj: umirući majstor Albert Knez otkriva u svojim posljednjim trenucima

života da ga žena vara s mladim pomoćnikom Lojzom, čovjekom koji mu je bio model za nadgrobne kipove anđela.

- u posljednjim trenucima majstor se uzdiže nad sredinu u kojoj živi, osjeća se pravim umjetnikom koji stvara umjetnička djela → pogled na preljubnike vraća ga u realnost

178

- shvaća da nema anđela koji će sačuvati čovjeka od života (od strasti, iluzija, propadanja iluzija, izmjene patnje i sreće). Žali Fridu zbog njezine pohote i nemorala- osjeća čak i sažaljenje prema ovozemaljskoj prljavštini kojoj više gotovo ne pripada. Svjestan je da se trenutak sreće vrlo brzo može preokrenuti u svoju suprotnost- u trenutak nesreće.

- ukleše datum na rasklopljenu knjigu svog anđela na nadgrobnom spomeniku i umire- borba završava i on se predaje nekom drugom, nadzemaljskom anđelu.

- alegorijsko značenje: nema anđela koji čuva život ljudskih strasti i iluzija od njega samoga

Stilske osobitosti

- fabula postoji, ali je potisnuta u drugi plan → majstorovi unutarnji monolozi, razmišljanja i asocijacije pomiču je u drugi plan

- retrospekcija → saznajemo neke događaje iz prošlosti (npr. i sam majstor zanemario je svoju bolesnu ženu zbog mlade udovice Fride)

- ironija → vidljiva u činjenici da će na majstorovu grobu biti uklesan lik s Lojzovim licem

- groteska → groteskna slika majstorova pogelda kroz prozor kad mu se pogled zaustavlja na slici sv. Alojza koji se bičuje i lubanje koja se grešna smije svojoj muci; spuštajući pogled on na bijelome jastuku vidi glavu svoje žene i svog pomoćnika)

- simbolika → kip anđela koji treba prevladati prolaznost i ostati trajni spomen čovjeka postaje trajna opomena čovjeku da se sve može izvrnuti, da se usprkos smrti život nastavlja u svoj svojoj punini

Ruke (novela)

- tema: jedinstvo suprotnosti u čovjeku - likovi: Lijeva i Desna ruka- razbijanjem glavnoga lika na ovaj način ukazuje se na

otuđenu, necjelovitu ljudsku ličnost

On Lijeva Desna - o Njemu doznajemo da se pokušao ubiti nakon neprospavane i mučne noći i spoznaje

da se više tako ne može - Lijeva i Desna se posvađaju → završava fizičkim obračunom s Dječakovim ocem - nakon fizičkog obračuna one završavaju u prašini ostavljajući krvave otiske na

pločniku, obraz na kraju pljuje u njih perući ih od blata i krvi ↓

179

groteskno završno pljuvanje obraza znači čin „pranja prljavštine“ iz ljudskog života općenito

- novela ukazuje na neprekidnu suprotnost: nagonskog, primitivnog i civiliziranog, inteligentnog → borba tih suprotnosti u čovjeku i društvu, nemoć da se bilo što promijeni jer je ta borba konstantna

- simbolika: motiv ruku kojim Marinković ukazuje na podvojenost ljudske prirode Lijeva- nagonsko, primitivno i praiskonsko u čovjeku

Desna- intelekt, znanje, učenost, civilizacija

ruke- simbol rada i napretka, a u noveli to ne simboliziraju → u noveli one imaju rušilački element, razaraju

- stilske osobitosti novele: ironija (već na samome početku- ruke i njihovo mjesto iznad stražnjice kao mjesto gdje i pripadaju); groteska (završno pljuvanje- pljuvanjem ne možemo oprati svu prljavštinu sukoba, boli i nesreće među ljudima i u ljudskom društvu); intertekstualnost (uspostavlja se relacija s brojnim djelima, npr. s Molièreovim djelom); simbolika (simbolika Lijeve i Desne ruke koje postaju dvije krajnosti između kojih je čovjek podvojen)

Zagrljaj (novela) - posveta: novela je posvećena Ivanu Goranu Kovačiću, tj. Goranovoj uspomeni, kako

kaže sam autor → posveta najavljuje temu novele, a to je odnos između stvarnosti i književnog djela (što pisati, zašto pisati). Svojom novelom Marinković kao da ulazi u međuprostor književnosti i života.

- tema: književnoumjetničko stvaranje (s posebnim naglaskom na odnos književnosti i stvarnosti)

- kratak sadržaj: na samome početku pratimo dijalog između dva „ja“- pisac gleda svoje drugo ja kroz ključanicu, gleda njegovu pripremu za pisanje. Drugo ja na papir ispisuje rečenicu: „ Šjor Keko sjedio je na vratima svog Biroa i gledao na ulicu, krotko kao ovan.“ Suočen s mrljom od tinte ( u prenesenom značenju s mrljom besmisla koja prijeti cijeloj priči) on izlazi van i opisuje ljude koje susreće ( upoznajemo stvarnog šjor Keku- to je šjor Bepo, potom šjor Bernarda, financa, žandara….).

- pratimo „stvarnu“ priču kako financ pokušava pregledati sumnjivog seljaka, potom žandarovu „stvarnu“ priču iz njegovog djetinjstva, zatim piščevu izmišljenu priču o Đini i njezinu mužu džeparu i na kraju „stvarnu“ priču o grljenju žandara i nemoći žandara da se izvuče iz tog zagrljaja

- alegoričnost: novela problematizira pisanje, odnos između književne zbilje i stvarnosti. Preko ispričanih žandarovih priča upoznajemo jednu vrstu zbilje, ALI pisac

180

je pretvara u književnu zbilju → na kraju književna zbilja trijumfira nad stvarnošću, umjetnost je nadmoćnija od zbilje (preko piščeve nadmoći nad žandarom: pisac svojom djelatnošću na neki način grli stvarnost, stvarnost u njegovom zagrljaju umire i pretvara se u neku novu umjetničku stvarnost koja ima vlastite zakonitosti ↓

stvarnost piše književni tekst i književni tekst nadopunjuje stvarnost (jer donosi ono čega u stvarnosti nema) → književni tekst i stvarnost su u neprekidnom zagrljaju

- stilska obilježja djela: - lik je pisac kojeg prati vlastita svijest koja dobiva ulogu pripovjedača - defabularizacija (komentari i asocijacije pripovjedača potiskuju fabulu u drugi plan) - ironija (npr. pisac umjetnosti žrtvuje život → mora usmrtiti stvarnost kako bi se ona

pretvorila u novu, umjetničku stvarnost) - grotesknost (npr. završni zagrljaj pisca i žandara- zagrljaj je to umjetnika koji črsto

drži zbilju da mu ne umakne i da je pretvori u umjetničko djelo) - unutarnji monolog - autoreferncijalnost (priča referira, ukazuje na samu sebe kao priču) - intertekstualnost (aluzije na Plauta, Čehova, Pirandella….) - simbolika (crna rupa kao besmisao koji može uništiti i prekinuti umjetničko stvaranje) - Zagrljaj je posljednja novela u zbirci- simbolički uokviruje cijelu zbirku, to je novela o

nastanku priča, svojevrsna studija o odnosu književnosti i zbilje

KRUGOVAŠI KRUGOVAŠKA POEZIJA - poezija = dominantna književna vrsta - tematika: široka – u početku ratna, kasnije teme iz suvremenog života i pjesme inspirirane filozofijom - jezik: u pjesnički se govor unose razni elementi – npr. Idiomi rodnog kraja, kolokvijalni govor (razgovorni jezik) urbane sredine, žargon, jezik filozofije I znanosti - osnovni motivi: ljubav, smrt, pitanje smisla vlastite egzistencije (usamljenost, otuđenost, dehumanizacija čovjeka) = “lirika malodušnih” - stil: ne više emocionalan, već racionalan, intelektualan, meditativan, često hermetičan (= zatvoren, jasan samo malom broju ljudi iz uskog filozofskog kruga) - ritam: blizak proznom – slobodan stih I nepravilna struktura pjesme - predstavnici: Ivan Slamnig, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Vlado Gotovac

181

SLAVKO MIHALIĆ - rođen u Karlovcu 1928. - bavio se pisanjem, slikanjem, glazbom I novinarstvom (1952. pokreće časopis Tribina, te The Bridge – reviju za prevođenje hrvatske književnosti). - 1967. potpisao Deklaraciju o nazivu I položaju hrvatskog jezika - napisao 20-ak zbirki pjesama, npr. Komorna muzika, Posljednja večera, Klopka za uspomene… - jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaša – utemeljio egzistencijalnu refleksivnu poetiku koja tematizira tzv. “granične situacije” – smrt, strah, tjeskobu, ugroženost, osjećaj praznine (tzv. “lirika malodušnih”) - teme sum u filozofične, a vizija svijeta pesimistična - primjeri: Približavanje oluje; Majstore, ugasi svijeću; Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more (POGLEDATI PJESME U ČITANCI) IVAN SLAMNIG - rođen 1930. u Metkoviću - književnik, znanstvenik I prevoditelj - prve pjesme objavljuje u časopisu Krugovi - prve pjesničke zbirke: 1956. objavljuje zbirke Aleja poslije svečanosti I Odron - sveukupno objavio 9 zbirki poezije - odnos prema jeziku. Ispreplitanje standardnog jezika I ostalih jezičnih idioma, poigravanje jezikom I na razini značenja I na razini izraza, jezične igre, dosjetke, ironijski obrati (obzirom da je za njega pjesništvo komunikacija I igra, nazivaju ga poeta ludens – pjesnikom koji se igra) - odnos prema pjesničkoj tradiciji – poznaje nacionalnu I internacionalnu pjesničku tradiciju I od nje polazi u svom stvaralaštvu – poeta doctus (učeni pjesnik) - primjeri pjesama: Ubili su ga ciglama, Barbara (POGLEDATI U ČITANCI) - osim poezije, napisao I roman Bolja polovica hrabrosti, te niz radiodrama KRUGOVAŠKA PROZA

- u jeziku, stilu i pripovijednom postupku, pisci odstupaju od

tradicionalnog, a neki se služepostupcima karakterističnim za američku

kratku priču („short story“):

- subjektivna perspektiva pripovijedanja, filmski dijalozi (sažetost,

dinamičnost), stilizirana sirovost ( „hard-boiled style“, po uzoru na

182

Hemingwaya i Fitzgeralda), izbjegavanje metaforike (jednostavnost

izraza), unošenje kolokvijalnog govora (razgovorni stil)

- hrvatski predstavnici:

Antun Šoljan, roman Kratki izlet

Ivan Slamnig, roman Povratnik s Mjeseca

ANTUN ŠOLJAN (1932. – 1993.)

- najpoznatiji po prozi, ali pisao gotovo sve književne vrste:

1. poezija: zbirke Na rubu svijeta, Izvan fokusa

- ima osobine poetike malodušnih (krugovaši)

2. drame: Klopka, Dioklecijanova palača

- kreće se između krajnosti teatra apsurda i angažiranog kazališta

3. proza:

a) zbirke novela: Specijalni izaslanici, Deset kratkih priča za moju

generaciju

- uvodi stil proze u trapericama

b) romani – egzistencijalistički: Izdajice, Kratki izlet

- društveno-ekološka tematika: Luka

- proza u trapericama: Drugi ljudi na mjesecu

KRATKI IZLET

– glavni je lik ujedno i pripovjedač – novinar koji prati skupinu mladih

arheologa i povjesničara umjetnosti na znanstvenoj ekskurziji po Istri

→cilj: pronaći rijetke, vrijedne freske u zabačenom samostanu Gradini =

potraga za nečim višim, boljim u životu → egzistencijalna tematika jer

se simbolično prikazuje potraga za smislom života:

- skupinu predvodi kontroverzni, ali karizmatični Roko koji održava

radnu atmosferu (ostali su ležerni i radije se zabavljaju po

gostionicama)

183

- nakon što im se pokvari autobus, prisiljeni su pješačiti - članovi

ekspedicije otpadaju jedan po jedan:

- dva Slovenca ostaju u autobusu = boje se nepoznatog, rađe biraju

sigurnost poznatog

- Petar ostaje u selu s tri žene = prepušta se nagonima koji ga

odvlače od višeg cilja

- Vladimir ostaje u vinskom podrumu = smisao pronalazi u

povlađivanju potrebi za užicima

- Ivan kupuje napuštenu kuću u selu koje ga podsjeća na djetinjstvo

= nemogućnost otpuštanja prošlosti, nostalgija koče ga u dostizanju

cilja (višeg smisla)

- do cilja stižu samo Roko i pripovjedač, NO – stari fratar koji je

posvetio život čuvanju freski, nije ih uspio sačuvati od vremena te su

one potpuno uništene i izjedene vlagom (simbolizira promašenost

životnih nastojanja koja počivaju na iluzijama)

- Roko se odlučuje vratiti, nimalo uzrujan uništenim freskama, jer je,

po njemu, smisao „u putovanju samom, a ne u cilju“ = smisao života je

život sam, nema višeg, plemenitijeg smisla

- pripovjedač, kojem se načas učinilo da zaista vidi prekrasne crteže

koje im je pokazivao stari fratar, ne želi odustati ni prihvatiti da freski (=

smisla) nema → spušta se u podzemlje samostana, posrće sam u mraku,

a kad konačno nađe izlaz, nađe se u pustoši (golemom sivom kamenjaru

u kojem nema ničega)

- kraj romana: pripovjedač se vraća u grad, danima se pokušava sjetiti

imena Gradine, neuspješno se raspituje o njoj, više ni sam nije siguran

je li ili nije vidio freske i ne uspijeva više pronaći to mjesto (ostalo mu je

samo sjećanje). Tješi se riječima da ipak „čovjeku uvijek ostaje kakva –

takva nada“ = simbolizira ustrajanje u pokušaju da se životu nađe neki

viši smisao, čak i kad se to pokazuje neuspješnim, ljudi se nastavljaju

nadati (to im donosi utjehu)

184

- tri plana romana: - roman s egzistencijalističkom temom

- roman o izgubljenoj generaciji – poveznica s

„prozom u trapericama“

- politička alegorija – Roko simbolizira političare

koji se uz pomoć karizme uspnu na vlast, ali nemaju rješenja te vode

narod u propast (ništavilo)

(rečenica „Ovdje skreni udesno“ izbačena iz romana da bi se izbjegle

političke konotacije, kasnije vraćena)

KRUGOVAŠKA DRAMA

- zaostaje za poezijom i prozom

- Krleža u ovo vrijeme objavljuje svoju posljednju dramu

Aretej (NIJE KRUGOVAŠ!)

- predstavnici krugovaške drame:

Ranko Marinković, Glorija

Marijan Matković, Heraklo

Antun Šoljan

RAZLOGOVCI (1961. – 1969.)

- nakon gašenja Krugova, pojavljuju se novi časopisi

(Književnik, Republika, Umjetnost riječi, Forum), a

najznačajniji je Razlog (izlazio 1961. – 1968., urednici – Igor

Zidić, Vlado Gotovac, Ante Stamać...)

- promiče uglavnom POEZIJU:

- još naglašenija vezanost uz filozofiju (tzv.

intelektualizacija poezije, „filozofsko pjesništvo“)

185

- tematika: egzistencijalistički i etički problemi (utjecaj

njemačkog filozofa Martina Heideggera) → osjećaj

besmislenosti, besperspektivnosti, ispraznosti života u

urbanom društvu

- eksperimentiraju s:

a) jezikom – još zatvoreniji (hermetičniji), nekomunikativan,

nerazumljiv, zasićen filozofskim elementima s jedne i

kolokvijalnim izrazima (žargonizmi, vulgarizmi) s druge strane

b) formom – česte su pjesme u prozi, a puno se pažnje

poklanja grafičkoj formi ( grafička ili vizualna lirika)

- predstavnici (uz već navedene urednike): Zvonimir Mrkonjić,

Dubravko Horvatić...

- izvan razlogovaca, iako blizak po povezivanju s filozofijom,

razvija se najpoznatiji živući pjesnik Danijel Dragojević

RAZLOGOVAČKA PROZA

- krajem šezdesetih javlja se proza u trapericama (tzv. jeans –

proza) pod utjecajem američkog pisca koji joj je i začetnik –

Jerome D. Salinger, roman Lovac u žitu (čitali ste ga u 1.

razredu za lektiru)

- cilj te proze: revolt (bunt) protiv civilizacije, tradicije,

normi (ALI bez vizije nečeg novog)

- glavni junak (ujedno je i pripovjedač) je mlad čovjek iz

gradske sredine koji funkcionira unutar svog društva (klape) i

zajedno s njim osporava postojeće norme svojim

186

svjetonazorom, ponašanjem,glazbom, govorom (sleng) i

odijevanjem (zato naziv proza u trapericama → simbol mladosti

i bunta)

- predstavnici:

Alojz Majetić, roman Čangi off gotoff

Zvonimir Majdak, roman Kužiš, stari moj

Ivan Slamnig, roman Bolja polovica hrabrosti

RAZLOGOVAČKA DRAMA

- drama još uvijek pod Krležinim utjecajem

- novosti:

- neverbalni teatar Radovana Ivšića, drama Kralj Gordogan

(apsurdni dijalozi na tragu skečeva iz serijala Monthy Phyton)

- poetski teatar – Vesna Parun, Marija i mornar

- radio-drame Antuna Šoljana – Dioklecijanova palača 17)Ivan Aralica, Psi u trgovištu

POSTMODERNIZAM - još traje, stoga ga je teško opisati - počinje 70 – ih godina 20. stoljeća - svjetonazor: skepticizam (sumnja u sve, nevjerica i razočaranje u sve ideologije, filozofske sustave, čak i znanost), relativizam (sve „prolazi“, sve se prihvaća i smatra jednako vrijednim), novo shvaćanje tradicije (odbijanje vjerovanja u gotove činjenice, kritika ustaljenih ideja i uvjerenja, sve se nanovo propitkuje) -ukidaju se razlike među žanrovima, između književnosti i filozofije, između visoke („vrijedne“, umjetničke) i trivijalne (bezvrijedne, prozaične, zabavne) književnosti - ne inzistira se više, za razliku od modernizma, na originalnosti i novim idejama → učestali postupci u postmodernizmu su CITATNOST (citiranje ili referiranje na druga djela, npr. Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) i METATEKSTUALNOST (tema književnog djela je književno djelo ili njegovo stvaranje, npr. Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik)

187

- predstavnici: Jorge Luis Borges (Argentinac), zbirka novela Aleph Gabriel Garcia Marquez (Kolumbija), roman Sto godina samoće Italo Calvino (Talijan), roman Ako jedne zimske noći neki putnik Umberto Eco (Talijan), roman Ime ruže Milan Kundera (Čeh), roman Nepodnošljiva lakoća postojanja - u hrvatskoj književnosti započinje komedijom Ive Brešana, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja - značajni još i novopovijesni romani Ivana Aralice (npr. Psi u trgovištu) i Nedjeljka Fabrija (npr. Vježbanje života) - „fantastičari“ – npr. Pavao Pavličić, roman Koraljna vrata – elementi fantastike u romanima koji se vraćaju radnji (prepuni događaja, za razliku od modernističkih romana temeljenih na razmišljanjima, meditacijama i esejističkim dijelovima) - pjesnik Danijel Dragojević Ivo Brešan (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) -rođen 27.5.1936 u Vodicama -diplomirao hrvatski jezik i književnost u Zagrebu -pripada razdoblju postmodernizma -teme drama: vlast,ideologija,politika i primitivizam -djela: ~drame-„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ -„Nečastivi na filozofskom fakultetu“(napisana na osnovu predloška teksta Goetheovog„Fausta“) - „Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P.2507“ ~romani-„Ptice nebeske“ -“Ispovijedi nekarakternog čovjeka“ PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA -drama se sastoji od 2 dijela i 5 slika -travestija (= ozbiljan sadržaj se zaodijeva u šaljivi oblik; varijanta parodije) Shakespeareove tragedije „Hamlet“ uz pomoć kojeg je stvorio originalno djelo koje svjedoči o primitivizmu,gluposti i pokvarenosti jednog sustava i vremena. Mjesni aktiv Narodnoga fronta u selu Mrduša Donja donosi odluku o prikazivanju Shakespearova Hamleta u mjesnoj sredini. Učitelj Škunca suprotstavlja se toj odluci, ali pod pritiskom mjesnih vlasti mora pristati na „popravljanje“ Shakespeareova teksta i izvođenje predstave. Pritom se Shakespeareova

188

uzvišena tragedija mehanički podređuje primitivnim životnim nazorima i prilikama, (tekst se mijenja da bi ga seljani razumjeli).Paralelno s izvođenjem Hamleta, odvija se i stvarna tragedija u kojo „jglavešine“ ocu glavnog junaka podmeću krivicu za krađu kako bi oslobodili sebe, te se otac objesi. ~grotesknost: vrhunsko umjetničko djelo kao što je „Hamlet“ postavlja se u najzaostalijoj sredini koju je uopće moguće zamisliti. ~tragičnost: intelektualac se nalazi priklješten u najzabitijem kutu Zagore, ALI i nemogućnost opstanka pravednih i poštenih (uništavaju ih pokvareni i nasilni) – društvena i egzistencijalna tematika Shakespeareov „Hamlet“ u djelu prisutan kroz: a)citate (= intertestualnost – korištenje citata iz drugih djela u nekom djelu) b)Učitelj piše novog Hamleta u narodnoj metrici c)predstava je gruba izvedba Shakespearea d)radnja ponavlja tijek radnje Hamleta e)Šimurina priča o tome kako je u Zagrebu gledao Amleta »Najprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti. . . « IVAN ARALICA (roman Psi u trgovištu) Ivan Aralica je rođen u Dalmatinskoj zagori, u selu Promina 30. rujna 1930. godine. Nakon završavanja Učiteljske škole u Kninu 1953. g. radio je kao učitelj u selima Dalmatinske zagore. Završio je filozofski fakultet u Zadru 1961. g. i radio u zadarskim srednjim školama kao upravitelj, ravnatelj i profesor. Uključio se u politički život početkom 70-ih da bi pomogao ostvarenju hrvatskog proljeća, što je rezultiralo političkim progonima. 90-ih godina uključuje se u višestranački politički život Hrvatske. 1993. postaje zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Član je HAZU-a i Društva hrvatskih književnika. Djela: "Svemu ima svoje vrijeme”, 1967., “Filip”, 1970., “Psi u trgovištu”, 1979., “Put bez sna”, 1982., “Duše robova”, 1984., “Graditelj svratišta”, 1986., “Okvir za mržnju”, 1987., “Asmodejev šal”, 1988., “Tajna sarmatskog orla”, 1989., “Knjiga gorkog prijekora”, 1994. "Zadah ocvalog imperija”,1991., “Što sam rekao o Bosni”, 1995., “Četverored”, 1997., “Ambra”, "Fukara", 2002., "Puž", 2004. Utemeljitelj je novopovijesnog romana. Primarna razlika između povijesnog i novopovijesnog romana je u pripovijednim tehnikama - povijesni roman izravno prikazuje

189

događaje, u novopovijesnom romanu autor/pripovjedač izvještava o događajima te pripovijeda o unutarnjim procesima subjekta. Povijesni se roman bavi velikim, značajnim povijesnim ličnostima, a novopovijesni običnim, malim ljudima u teškim povijesnim prilikama. U povijesnom romanu pisac teži „odgajanju nacije“, izgradnji nacionalne svijesti pisanjem o povijesnim herojima, u novopovijesnom romanu pisac projicira svoja iskustva i iskustva epohe u neko prošlo vrijeme, tj. pisac pokušava iz nekog povijesnog događaja izvući neku pouku, neki poučak za sve čitatelje. PSI U TRGOVIŠTU (roman) - fikcionalna (izmišljena) slika povijesti na temelju biografija autentičnih (stvarnih) likova - univerzalnost – na jednom se primjeru prikazuju mane svih vlasti u svakom vremenu, te univerzalni mehanizam na kojem se temelji svaka tiranija (ideja sadašnjeg koje se vidi u prošlome i vječnog vraćanja istog) - slično kao i kod Andrića, u osnovni se tijek radnje umeću brojni likovi sa svojim pričama - u radnju umetnute i lokalne anegdote, legende, poslovice, dijelovi nekih putopisa... Radnja: Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim fabularnim tokovima. Radnja je smještena u 16. st. Prvi dio triptiha, NEKAMO MORAŠ, usmjeren je na privatni život i diplomatsku karijeru strica Fausta Vrančića, Antuna. Nakon Antunova djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine epizode iz erotskog života, premda je Vrančić bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu s Mandaljenom Lukačić, a ostavivši glasine za sobom, zauvijek odlazi iz Šibenika. Tu su i veze s hirovitom Magdalenom Milaversi, plemkinjom iz Padove; s priprostom ali lukavom Uršulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vrančić morao priznati dijete i platiti poveći novčani iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje, koji se ne može realizirati iz političkih razloga. U Carigradu se Vrančić treba sresti s Mehmed-pašom Sokolovićem, ali na putu se događa režirani incident u kojem jedan od poslanika strada. Premda u nepovoljnoj poziciji, Vrančić ipak uspijeva ishoditi djelomično povoljne uvjete za mir među carevinama. U nastavku se Antun Vrančić više ne pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove koji diktiraju politička zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Središnji lik drugog dijela, MAČ SAMOSIJEK je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Veličanstveni. U prvih pet poglavlja portretirani su najmoćniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opuković (koji svoju moć duguje braku sa Sulejmanvom kćeri Mirimah), Ahmed (koji obožava lijepe knjige i lijepe žene), obrazovani Šemsudin Ahmetović, eunuh Ibrahim (zadužen za sultanove prljave poslove). Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim ženama: o Nurbanu, zapravo Venecijanki Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva Mustafu u svoj logor, gdje ga smaknu njegovi stražari. Treći dio, KOŽA ZA BUBANJ, započinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju čine majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlađi Mustafin brat, Džihangir. Majčinom srmću započinje krah sretne obitelji: Džihangir duševno obolijeva, a nakon Mustafina smaknuća ubiju i Esmu i njihovu djevojčicu. Džihangira šalju u zloglasni

190

zatvor gdje on zatiče neke od sudionika u pobuni protiv Sulejmana. Pobunu u Solunu pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajući se kao Mustafa. Roman završava bilješkama ljetopisca Šadmana o posljednjim Džihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici. Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je kompozicija modernije zamišljena: epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane niti (to je prepušteno čitatelju). Ta obilježja odvajaju ovaj roman od tradicionalnog modela povijesnog romana, iako Araličini romani u osnovi dijele tu tradiciju. Araličin stil: - obilježen težnjom da se zbivanja prokomentiraju, često u formi poente, doskočice ili narodne izreke. - iznose se detaljni opis, podrijetlo, karakter i životna putanja svih značajnih aktera u priči, a posebno glavnih - Antuna Vrančića, Sulejmana i Džihangira Naslov Psi u trgovištu ključna je metafora za svijet moći, politike, intriga i borbe za opstanak. Žrtve vlasti nisu samo podanici: kruta pravila jednako melju i one na vrhu, pa i samog Sulejmana; zato su svi stalno na oprezu i sve se pomno važe. Nedvojbene su i aluzije na moderni totalitarizam; pritisci silnika, kad imaju neograničenu vlast, mogu biti otvoreno grubi ili sofisticirani, ali im se ne može umaći, a oni koji im se žele ukloniti (Nurbanu, Džihangir, Esma), neizbježno postaju žrtvama svemoćne vlasti. Značajke djela:

- 1979., novopovijesni roman - govoreći o povijesnim likovima Aralica je svjedočio zapravo o nama samima danas jer

svi oblici političkog ponašanja, a osobito oblici tiranije, kroz povijest imaju zajedničke crte

- osnovna pripovjedna linija prekida se: a) retardacijama b) satelitskim epizodama – priče i komentari starih pisaca, čiji autor je princ

Mustafa; njihova namjera je da im se prida funkcija parabole u kojoj su sadržani bitni smislovi tijesno povezani s temom romana (npr. „Priča o vladaru žitnog polja“ u 7. poglavlju II. dijela)

c) pripovjedačevim komentarima - roman se sastoji od 3 dijela, a svaki je dio relativno zasebna pripovjedna cjelina

Nekamo moraš - glavni lik je Antun Vrančić - Aralica ga prikazuje kao kompleksnu osobu, s vrlinama i manama, bavi se njegovom crkvenom djelatnošću, ali i pokazuje da nije bio pretjerano sklon religijskoj askezi - karakterizira ga snažan osjećaj pripadnosti zavičaju, ali istodobno i želja za upoznavanjem novih zemalja - predstavljen je i kao veliki zavodnik koji vodi ljubav sa ženama iz različitih staleža - jedine djelatnosti kojima pristupa promišljeno, hladno i lukavo su politika i diplomacija - prvi dio završava prikazom Vrančića za njegova boravka među Turcima – dok čeka ishod pregovaranja prikuplja građu za pripovijesti o sultanu Sulejmanu i njegovim sinovima; u tom

191

trenutku počinje djelovati kao svojevrsni piščev alter ego – postaje imaginarni pripovjedač nastavka romana Mač samosjek - središnji lik je Sulejman II. - prikazan je kao boležljiv i mrzovoljan čovjek, nesklon užicima (totalna suprotnost Vrančiću) - ali Sulejman je obdaren lukavošću, pronicljivošću, iznimnim nagonom za održanjem vlasti i sposobnošću da vlast održi unatoč mnogobrojnim iskušenjima Koža na bubanj - govori o odrastanju Sulejmanovih sinova Mustafe i Džihangira - za razliku od drugog dijela gdje dominiraju agresija i okrutnost, ovdje se suočavamo s pozitivnom i toplom emocionalnošću, s iskrenom ljubavlju muškarca i žene (Mustafa ne želi držati harem, već odabire monogamnu vezu s Esmom) - suočavamo se i s prizorima bratske ljubavi u kojoj nema ni trunke rivalstva u svim dijelovima pripovijeda se u biti o istome: o vladarima i podanicima, o strasti vladanja, žudnji za moći, o demonizmu vlasti sve je podređeno jednoj strasti: žudnji za moći

JEZIK:

I. FONETIKA

1. prepoznati fonetske i fonološke jedinice hrvatskoga

standardnoga jezika, tj. glasove (njihova artikulacijska

i akustička obilježja), slogove i prozodiju te njihovu

raspodjelu

2. razlikovati fon, fonem, alofon i grafem; morf, morfem

i alomorf i prepoznati ih na primjerima

3. na primjerima prepoznati, objasniti te primijeniti

sljedeće glasovne promjene:

- sibilarizaciju

– palatalizaciju

– jotaciju

– nepostojano a

– vokalizaciju

– jednačenje glasova po mjestu tvorbe

192

– jednačenje glasova po zvučnosti

– gubljenje glasova

– alternacije ije/je/e/i

Glasovne promjene

I. Morfološki uvjetovane alternacije (promjene uvjetovane nekom gramatičkom kategorijom (padežom ili licem) ili tvorbenom kategorijom (stvaranjem npr. uvećanica) :

1. Nepostojano a: glas a se nekad pojavljuje u riječi, a nekad se gubi početak – početka; petak – petka 2. Nepostojano e: glas e se nekad pojavljuje u riječi, a nekad se gubi

Čakovec – Čakovca; Vrbovec – Vrbovca

3. Zamjena l sa o (vokalizacija): zamjena glasa l koji ostaje na kraju riječi s glasom o anđeo – anđela debeo - debela

4. Sibilarizacija:

glasovi k, g, h se ispred glasa i mijenjaju u glasove c, z, s (c, z, s su sibilanti, zato se to zove sibilarizacija) k g h ↓ ↓ ↓ c z s ↓ ↓ ↓ majka – majci bubreg – bubrezi orah – orasi 5. Palatalizacija: glasovi k, g, h se ispred glasova i, e mijenjaju u glasove č, ž, š (č, ž, š su palatali, zato se to zove palatalizacija) k g h ↓ ↓ ↓ č ž š ↓ ↓ ↓ junak – junače Bog – Bože duh – duše majka – majčin vrag – vražić

193

6. Jotacija: pod utjecajem glasa j (jota) neki se glasovi mijenjaju u palatale: č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž (palatali su sva slova s kvačicama, crticama, slova koja se sastoje od dva slova, te slovo j) klic + jem → kličem jak + ji = jači žut + ji → žući glad + ju → glađu dal + ji → dalji crn + ji → crnji brz + ji → brži suh + ji = suši vis + ji = viši drag + ji = draži posol + jen = posoljen pun + jen = punjen - Dio jotacije je i glasovna promjena epenteza pri kojoj se između glasova b, p, m, v i

glasa j umeće epentetsko l: Grub + ji = grublji Snop + je = snoplje Grm + je = grmlje Mrav + ji = mravlji II. Fonološki uvjetovane alternacije (promjene uvjetovane prirodom samog fonema ili

raspodjelom fonema unutar morfema) 7. Jednačenje po zvučnosti: neki su glasovi zvučni, a neki bezvučni, te ne mogu stajati

jedan pored drugoga, pa će se prvi promijeniti po uzoru na drugog (Patkica se šeće po Haifi.)

BEZVUČNI: p t k s š ć č f c h ZVUČNI : b d g z ž đ dž - - - svat + ba → svadba ↓ ↓ ↓ bezvučni zvučni sad su oba zvučna (prvi bezvučni se promijenio u svoj zvučni par da bude kao i drugi zvučan) vrabac – vrabcu → vrapcu ↓ ↓ zvučni i bezvučni ne mogu skupa pa se prvi promijenio i sad su oba bezvučna

8. Jednačenje po mjestu tvorbe: s, z, n, h se mijenjaju u š, ž, m, š

194

s → š is + čekivati → iščekivati z → ž groz + đe → grožđe n → m obran + beni → obrambeni h → š orah + čić → oraščić

9. Ispadanje (gubljenje) suglasnika: - Kad se dva ista suglasnika nađu jedan pored drugog –

bez+zvučan = bezzvučan = bezvučan

- Unutar nekih glasovnih skupina radi lakšeg izgovora – Otac – otca – oca

Korist – koristna – korisna

Ribič + ski = ribičski = ribički

4. razlikovati obilježja književnoga i neknjiževnoga

teksta

5.na primjerima prepoznati osnovna obilježja

čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja te

opisati njihovu ulogu u hrvatskoj kulturi i odnos prema

standardu te položaj etnografskih dijalektizama u

standardnome jeziku

6. prepoznati obilježja i razvoj hrvatskoga jezika i

pisma od Bašćanske ploče do danas

7. opisati razloge jezične razjedinjenosti u hrvatskoj

književnosti i pokušaje grafijskoga ujednačavanja

II. MORFOLOGIJA

8. razlikovati gramatičke kategorije promjenjivih vrsta

riječi (rod, broj, padež, lice, vrijeme, vid, način, stupanj i

određenost) te ih funkcionalno primjenjivati

195

PROMJENLJIVE VRSTE RIJEČI NEPROMJENLJIVE VRSTE RIJEČI I. PRILOZI - riječi koje se prilažu uglavnom glagolima – označuju uvjete/okolnosti vršenja glagolske radnje (mjesto – Krenimo ovuda! , vrijeme – Jutros sam loše volje., način - Kolona se polako kreće…) - vrste: 1. mjesni (odgovaraju na pitanja Gdje? Kamo? Kuda? Odakle? Dokle?): - tu, tamo, tuda, ovuda, onuda, odatle, gore, izbliza… 2. vremenski (Kada? Otkad? Dokad?): - jučer, danas, sutra, dogodine, već, zatim, odmah, oduvijek… 3. uzročni (Zašto? Zbog čega?): - zato, stoga… 4. načinski (Kako? Na koji način?): - kako, onako, svakako, neprestano, slučajno, brzo, jedva, napamet… 5. količinski (Koliko? Koliko puta?): - ovoliko, toliko, previše, premalo, malo, pomalo, mnogo… Pazi! 1. Prilog = napamet Nemojte učiti napamet! Prijedlog + imenica = na pamet Palo mi je na pamet da mi duguješ 100 kuna. 2. Načinski prilozi (brzo, sporo…) nastaju od pridjeva (brz, brza, brzo; spor, spora, sporo…) ↓ ↓ - odgovaraju na pitanje KAKO? - odgovaraju na pitanje KAKAV? Npr. Dijete se kreće (KAKO se kreće?) sporo. Npr. Sporo dijete (KAKVO dijete?) se polako kreće ulicom. II. PRIJEDLOZI

- riječi koje pokazuju odnose između imenica/zamjenica i ostalih riječi u tekstu – prijedlozi iza sebe traže neki kosi padež (svi osim N i A):

Hodaš bez (KOGA? ČEGA?) cipela. - prijed. s G: bez, poput, do, iz, iza… - prijed. s D: k(a), nasuprot, unatoč, usprkos

196

- prijed. s A: kroz, niz, uz … - prijed. s L: na, o , po , pri, prema, u

- prijed. s I: s(a)

- neki prijedlozi mogu ići s više padeža: - na, o, po –L i A

(Stavljam čašu na stol (A). Čaša je na stolu (L).)

- među, nad, pod, pred, za – A i I

- s(a) – G i I - u – G, A, L - za – G, A, I

III. VEZNICI

- veznici povezuju dvije riječi (Ivan i Ante su braća.), skupine riječi (Visoki Ivan i manji, plavokosi Ante su braća.) ili rečenice (Ivan dolazi danas i Ante će ga dočekati.)

- vrste veznika:

1. sastavni (NE piše se zarez): i, pa, te, ni, niti 2. rastavni (NE piše se zarez): ili, ili – ili 3. suprotni (UVIJEK se piše zarez): a, ali, nego, već, no 4. isključni (zarez se piše između rečenica): samo, samo što, tek, tek što, jedino,

jedino što 5. zaključni (UVIJEK se piše zarez): dakle, zato, stoga 6. veznici zavisnih rečenica: da, ako, jer, budući da, ipak, iako, tko, što, kamo,

kada….. IV. ČESTICE / RIJEČCE / PARTIKULE

- nemaju svoje značenje, ali mogu promijeniti značenje rečenice (Želiš to. - Želiš li to? – Ne želiš to.)

- vrste čestica:

1. upitne: li, zar 2. potvrdne i niječne: da, ne 3. zapovjedne: neka

197

4. ostale: evo, eto, eno, čak, god… V. UZVICI - uzvicima izražavamo osjećaje i raspoloženje (oho, bravo, ua, aha…), dozivamo i potičemo nekoga (hej, oj, iš, mic…), oponašamo zvukove iz prirode = onomatopejski uzvici (pljus, tres, mljac…)

9. prepoznati gramatičku sinonimiju i homonimiju i

njezinu razrješivost u kontekstu

10. prosuditi stilsku obilježenost inačnih oblika:

– padeža

– glagolskih oblika

– naveska a

– neodređenih pridjeva

– oblika zamjenica

III. SINTAKSA

11. razlikovati tipove odnosa među sastavnicama

spojeva riječi (sročnost, upravljanje, pridruživanje) te ih

prepoznati na primjerima

12. analizirati rečenično ustrojstvo:

– predikat

– subjekt

– objekt

– priložne oznake

– atribut i apoziciju

IV. LEKSIKOLOGIJA

13. odrediti i primijeniti leksičko-semantičke pojmove:

− metaforu

198

– metonimiju

– sinonime

– antonime

– homonime

– arhaizme i historizme

– antroponime

– toponime

- objasniti značenje čestih frazema u hrvatskome

jeziku te njihov odnos prema frazemima u drugim

jezicima

LEKSIKOLOGIJA – znanost koja proučava sustav riječi nekog jezika, tj. lekseme. Leksem – takav oblik riječi koji predstavlja skup svih njenih značenja (npr. kukavica - 1. vrsta ptice 2. plašljivac) i gramatičkih oblika (kukavica – N. jd. žen. roda → to je oblik po kojem znamo kakve sve oblike ta riječ može poprimiti, odnosno kako ćemo ju deklinirati). Leksik = rječnički sustav – svi leksemi nekog jezika. Jezični znak – čine ga: a) izraz = fonemski sastav (K/U/K/A/V/I/C/A) b) sadržaj = ono što riječ jez. znak znači (vrsta ptice) c) sam imenovani predmet koji postoji neovisno o jeziku Punoznačne riječi – im, zam, prid, br, gl, pril – riječi koje imaju i leksičko značenje (upućuju na predmet ili pojam izvan jezika; npr. maslina – drvo koje postoji u stvarnom svijetu) i gramatičko značenje (npr. maslina – N jd žen r) Nepunoznačne riječi – prijed, vez, uzvici, čest – imaju samo gramatičko značenje (opisuju odnose između punoznačnih riječi) Riječi mogu biti: Jednoznačnice – imaju samo jedno značenje (npr. imenica = vrsta riječi koja imenuje bića, stvari i pojave) Višeznačnice – imaju dva ili više značenja npr. kukavica – 1. vrsta ptice – osnovno/denotativno značenje – ono na koje pomisli većina govornika nekog jezika, obično je to ujedno i prvo značenje neke riječi

199

2. plašljivac – prošireno/konotativno značenje – izvedeno je, tj. preneseno iz osnovnog značenja na temelju neke zajedničke osobine ili asocijacije Stilske figure utemeljene na prenesenom značenju: Metafora – preneseno značenje utemeljeno na sličnosti (npr. Ti si moje sunce. (skraćeno od usporedbe Ti zračiš kao sunce. ili Ti si u središtu mog svemira kao Sunce.) Okamenjena metafora – metafora koja se toliko udomaćila u rječniku da je govornici više ne doživljavaju kao metaforu (npr. u rečenici „Porezala sam jagodicu.“, većina će automatski pomisliti na dio prsta, a ne na malu jagodu.) Učestale okamenjene metafore: list (kao dio noge), noga (od stola), (računalni) virus, zebra (pješački prijelaz) Metonimija – preneseno značenje utemeljeno na stvarnim odnosima (a ne na proizvoljnoj sličnosti ili asocijaciji; npr. Čitam Krležu. – čitaju se njegova djela, a ne on sam) Značenjski odnosi među riječima:

1. Sinonimija (ljekarna – apoteka) Sinonimi = riječi različitog izraza, a istog (istoznačnice) ili sličnog (bliskoznačnice) sadržaja.

Po opsegu sadržaja dijele se na:

- Istoznačnice – imaju isti opseg, odnosno zamjenjive su u svakom kontekstu (muzika – glazba)

- Bliskoznačnice – različit opseg, nisu zamjenjive u svakom kontekstu (vikati – bučiti; strojevi mogu bučiti, ali ne mogu vikati)

Prema usvojenosti mogu biti: - Samostalni/općejezični sinonimi – prepoznajemo ih kao sinonime i izvan konteksta (crno

– bijelo) - Kontekstualni/individualni sinonimi – sinonimi su samo unutar određenog konteksta

(npr. Ujević u jednoj pjesmi istu osobu naziva ženom, gospom i nepoznatom, izvan tog konteksta te tri riječi nisu sinonimi)

2. Antonimija (crno – bijelo)

Antonimi = riječi suprotnog značenja

Prema podrijetlu mogu biti:

- Raznokorijenski/pravi/primarni (dobar – loš – imaju različit korijen) - Istokorijenski/tvorbeni (istina – neistina – imaju isti korijen)

200

Prema prirodi značenjske opreke dijele se na: - Binarne antonime – značenje jedne riječi u potpunosti negira značenje druge (živ – mrtav

– ako si živ, tj. srce ti kuca i rade ti pluća, nisi mrtav) - Stupnjeviti antonimi – između dva antonima nalazi se barem još jedan stupanj (prvi –

srednji – zadnji) - Obratni antonimi – u odnosu inverzije su (djed – unuk – ako je netko djed, sigurno ima

unuka i obrnuto; kupiti – prodati – ako sam nešto kupila, netko mi je morao to nešto prodati i obrnuto)

Prema usvojenosti: - Samostalni i kontekstualni

3. Homonimija (Rijeka – rijeka)

Homonimi = riječi istog izraza, a različitog sadržaja

Mogu biti:

Homofoni – isto zvuče (isti naglasak), ali se različito pišu i različito znače (Rijeka – rijeka)

Homografi – isto se pišu, ali različito zvuče (različiti naglasci) i različito znače (luk kao povrće – luk kao oružje)

Neki su homonimi ujedno i homofoni i homografi (kosa kao dio tijela i kosa kao oruđe)

Prema podrijetlu se dijele na:

- Oblične/morfološke – izjednačili su se zbog nastavaka u deklinaciji ili konjugaciji (zapjevati – 3. L jd prez: zapjeva; 3. l jd ao: zapjeva)

- Leksički – homonimi su i u svojim osnovnim oblicima (luk – luk) Homonimi nastaju: - Posuđivanjem riječi iz drugih jezika

- Tvorbom riječi

- Glasovnim promjenama u prošlosti

201

- Udaljavanjem od osnovnog značenja riječi

Vremenska raslojenost leksika:

- Aktivni sloj leksika – sve riječi koje rabe govornici nekog jezika - Pasivni sloj leksika – zastarjele riječi koje se više ne koriste:

Historizmi = riječi koje su zastarjele iz izvanjezičnih razloga – nestali su predmeti (surka, dinar, jatagan) ili ustanove (žandarmerija) ili titule (ban) koje su imenovali, a s predmetima i riječi

Arhaizmi = riječi zastarjele iz unutarjezičnih razloga (promjena u samom jeziku:

a) Izrazni – za isti sadržaj danas postoji druga riječ (buntovnik koristimo umjesto puntar) b) Značenjski ili sadržajni – izraz postoji i danas, ali ima drugi sadržaj (ljeto više ne znači

godina, već jedno godišnje doba) c) Tvorbeni – promijenio se sufiks ili prefiks (umjesto proljet kažemo proljeće) d) Fonološki – promijenio se fonemski sastav riječi (umjesto sarce kažemo srce) e) Grafijski i pravopisni – prom ijenio se znak za neki fonem (ne pišemo Guro, već Đuro)

- Leksik na prijelazu – riječi koje se sve rjeđe upotrebljavaju i polako prelaze iz aktivnog u pasivni sloj

ONOMASTIKA/IMENOSLOVLJE = dio leksikologije koji proučava imena Imena dijelimo na:

- Antroponime = imena ljudi (osobna imena, prezimena i nadimci) a) Imena: slavenski sloj – Buga, Morana

kršćanski sloj- Ana, Marija, Petar

hrvatska narodna imena – Branimir, Tomislav

orijentalnog podrijetla – Osman, Aida

posuđena imena – Igor, Andrej, Mario, Mia

pomodna imena – Elvis, Rambo

b) Prezimena su nastala od: osobnih imena – majke (=matronimi) – Marić, Katić

oca (=patronimi) – Lukić, Šimić

zanimanja – Mlinarić, Lončarić

202

nadimaka – Zlomislić, Naglić

imena mjesta, pokrajina itd. – Horvat, Posavec, Poljak

- Toponime = imena mjesta – dijele se na: Ekonime = imena naseljenih mjesta (Zagreb)

Hidronime = imena voda (Sava)

Oronime = imena gora (Medvednica)

Pojmovi iz onomastike koji bi se mogli naći na maturi:

- Eponimi = pojmovi nastali prema nečijem osobnom imenu (sadizam – Merkiz de Sade, sendvič – Sandwich (kuhar koji ga je smislio), huligan – irski divljak, žilet, giljotina...)

- Etnonimi = imena naroda (Hrvati, Englezi) - Etnici = imena stanovnika naseljenih mjesta (Zagrepčanin,

Zadranin) - Ktetici = posvojni pridjevi izvedeni iz imena naseljenih mjesta

(zagrebački, zadarski) - Egzonimi = hrvatska imena za naseljena mjesta izvan Hrvatske

(Beč umjesto Wien, Mleci umjesto Venecija) FRAZEOLOGIJA Pas je čovjekov najbolji prijatelj. Voda je puštena kroz branu. Lanac se potrgao. Kad mu žene nije bilo u blizini, ponašao se kao pas pušten s lanca. → FRAZEM = USTALJENA VEZA IZMEĐU NAJMANJE DVIJE PUNOZNAČNE RIJEČI KOJE SE UPOTREBLJAVAJU KAO CJELINA (povezane imaju preneseno značenje, dok odvojene znače nešto drugo) FRAZEOLOGIJA = grana leksikologije koja proučava frazeme - veza između riječi u frazemima može biti zavisna (zlatni rudnik), nezavisna (vedriti i oblačiti) ili u obliku rečenice (Vrag nikad ne spava.)

203

- frazeme istog značenja (suh kao bakalar i tanak kao čačkalica) zovemo frazemskim sinonimima/istoznačnicama - frazeme suprotnog značenja (spor kao puž i brz kao zec) zovemo frazemskim antonimima - frazeme koji imaju više od jednog značenja (omastiti brk = najesti se i okoristitio se nečim) zovemo frazemskim višeznačnicama VRSTE FRAZEMA I. Prema vrsti riječi kojom tumačimo („prevodimo“) frazeme, oni se dijele na: 1. imeničke – grižnja savjesti = grizodušje 2. pridjevske – ni živ ni mrtav = polumrtav 3. glagolske – dati petama vjetra = pobjeći 4. priložne – navrat – nanos = brzo II. Prema sintaktičkom ustrojstvu (funkciji u rečenici, obzirom da frazemi uvijek imaju ulogu nekog rečeničnog dijela - S, O, At, Ap...) frazeme dijelimo na: 1. frazemske sintagme Npr. Kamen smutnje (S) bio je još uvijek među njima. On se skroz naskroz (PONač) promijeni kad je sam. 2. frazemske rečenice (dio su zavisno složenih rečenica) Npr. Posipali su se pepelom po glavi (GLAVNA REČENICA), ali nismo im povjerovali. Bio je sretan jer mu je pala sjekira u med (ZAVISNA REČENICA). III. Po njihovoj proširenosti frazeme dijelimo na: 1. nacionalne (vezane uz jednu naciju, nejasne drugim nacijama) – npr. Mnogo je vode proteklo Savom. 2. međunarodne – npr. Kocka je bačena! IV. Prema podrijetlu frazeme dijelimo na: 1. biblijske – dolina suza, nositi svoj križ 2. antičkog podrijetla – presjeći gordijski čvor, Sizifov posao 3. frazeme iz književnih djela – biti ili ne biti, posljednji Mohikanac 4. frazeme vezane uz područja ljudskog djelovanja: - glazba – prva violina - matematika – napraviti nešto iks puta

204

- kemija – izazvati lančanu reakciju - sport – greška u koracima ...

14. objasniti razloge jezičnoga posuđivanja, razlikovati

vrste posuđenica te pravilno pisati posuđenice

15. objasniti tvorbene uzorke u hrvatskome jeziku

16. primjenjivati funkcionalne stilove hrvatskoga jezika

17. objasniti strukturu rječnika i leksikografske definicije

i rabiti rječnik.