2012 | Vazmena radost

Vazmena radostod 22. travnja do 19. svibnja 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn4 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

2012 4God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Radost iz susreta

naša tema: Vazmena radost 2 Radost pashalne vjere, I. Žižić

Uskrsnuće – Božji smijeh nad smrću,A. Crnčević

Gaudium paschale, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Šaško, S. Slišković,Ž. Tanjić, I. Raguž

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

u duhu i istini 38 Ti si, Gospodine, hvala moja

(Otpjevni psalam za Petu vazmenu nedjelju)

Ja sam pravi trs(Pričesna pjesma za Petu vazmenu nedjelju)

trenutak: pisma čitatelja 40 Uskrsna svijeća i pet zrna ‘tamjana’

J. Botteri DiniFoto: © Z. Atletić / Shutterstock

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 4–2012

R Radost iz susreta

R adost je plod susreta i odnosa, onoga susreta koji proži-ma živote i u kojemu sami život dodiruje iskonske razlo-ge svoga postojanja. U svakome istinskom i iskrenom su-

sretu uvijek iznova otkrivamo i susrećemo sebe. Samo kroz tu di-menziju susretanja susreti nas dotiču, zaokupljaju, osvajaju, za-divljuju, raduju… Pamtimo samo takve susrete. Oni drugi, u koji-ma smo ljude susretali negdje »pored sebe«, ostali su u zaboravu.

U susretu s Bogom čovjek ne može izmaći susretu sa sobom. Susret s njim događa se u čovjeku samom. Svaki susret koji bi se zbio izvan nas, ne bi bio susret, nego tek privid susretanja, pozna-vanja i zajedništva. Doista, nitko nije čovjeka susreo kao Bog. Nit-ko kao on nije toliko ušao u čovjeka i uronio u njegovo biće. Bog se u-tjelovio i takav, utjelovljen, unišao je i u samu smrt, dao se u-smrtiti, da bi i u toj najskrivenijoj sobi ljudskoga postojanja su-sreo čovjeka. Konačno, unoseći se u ljudsko i noseći na sebi ljud-sko, preobrazio je smrt u novost života. Njegovom smrću umrla je naša smrt, a njegovim uskrsnućem naš je život ušao u novost po-stojanja. Uskrsnuće nije obnova života, nego ulazak u novi život. Sasvim novi. Susrećući Boga postajemo su-sretnici s njim, dioni-ci njegove sreće, njegova života. Divna je spoznaja da susret i sre-ća dijele istu riječ.

Kršćanstvo, rođeno iz susreta s Kristom uskrslim, trajno ži-vi i naviješta radost novoga života. Iz susreta s Uskrslim, kršća-nin preobražava i sve susrete sa smrtnima, sa svijetom, sa živo-tom kojemu treba umrijeti da bi postao su-sretnikom Kristove vječnosti i neprolazne radosti. U vazmenome vremenu Crkva uvi-jek iznova susreće temelje i razloge svoje radosti. U liturgiji se ob-navlja radošću novoga života te tom radošću susreće i liječi sve tjeskobe i svu tragiku svijeta. Radost je autentična ispovijest kr-šćanske vjere, njezin najizvorniji način življenja i najdjelotvorniji oblik svjedočenja. Kao što se kriza vjere neizbježno otkriva u kri-zi radosti, tako i svaka obnova vjere vraća radost kršćaninovu licu i pogledu, čak do mjere smijeha koji slavi pobjedu nad grijehom, beznađem i smrću. Liturgija je radovanje Crkve u Božjoj radosti.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Vazmena radost

VRadost pashalne vjere

Ivica Žižić

Razmišljanje o iskustvu radosti u krilu vazmenih

slavlja ima za cilj pobudi-ti sav onaj afektivni svijet

vjere koji se rađa iz susre-ta s Uskrslim, na duhovno stanje Crkve koja u svoje-

mu liturgijskom klicanju vjeruje zato jer naviješta

da je Krist uskrsnuo i u toj ispovijesti iznova prianja

onoj temeljnoj istini na kojoj počiva njezina bit

– Uskrsnuću i onom isku-stvu u kojem se na ponaj-bolji način zrcali njezino autentično lice – iskustvo

vedrine pashalne vjere.

Vazmeno je vrijeme duboko obilježeno radošću kao temeljnim tonalitetom u kojem se zbiva pashalna vjera – ona vjera ko-ja vidi, prepoznaje i priznaje Krista Uskrslim Gospodinom.

Radost je okrilje vazmenih slavlja. Njome su ispisani brojni molitve-ni obrasci Crkve, ali i geste i obredi kojima zajednica Kristovih uče-nika ponovno proživljava susrete s Uskrslim. Vazmena radost, proi-stekla iz susreta s uskrslim Gospodinom, te opisana vjerom – prizna-njem da je Gospodin uskrsnuo od mrtvih, preobražava poglede uče-nika u razumijevanju njegova Otajstva te im posreduje novo stanje koje će trajno odrediti njihov identitet i poslanje.

Razmišljanje o iskustvu radosti u krilu vazmenih slavlja ima za cilj pobuditi sav onaj afektivni svijet vjere koji se rađa iz susreta s Uskrslim, na duhovno stanje Crkve koja u svojemu liturgijskom kli-canju vjeruje zato jer naviješta da je Krist uskrsnuo i u toj ispovi-jesti iznova prianja uz temeljnu istinu na kojoj počiva njezina bit – Uskrsnuće i ono iskustvo u kojem se na ponajbolji način zrcali njezi-no autentično lice – iskustvo vedrine pashalne vjere.

Radost provire iz pashalnog susretaU vazmenoj noći, prvi radosni kliktaj Crkve, koji izvire iz susreta s navještajem uskrsnuća, sadržan je u hvalospjevu uskrsnoj svije-ći (praeconium paschale). Ovaj drevni hvalospjev intonira radosno slavlje Crkve koje se rađa u noći Kristove pobjede nad smrću. »Nek usklikne (...), nek se raduje (...), nek se veseli (...)« – tako započi-nje slavlje vazmenih blagdana u kojima Crkva slavi sretnost milo-snoga vremena spasenja. U hvalospjevu, u kojem se izlažu ‘razlozi’ slavlja i radosti, izmjenjuju se prizori novoga stanja koje je nastu-pilo Kristovim Uskrsnućem. Hvalospjev u svojoj formalnoj struktu-ri liturgijske pjesme/himna izgleda poput odjekivanja, poput poziva na hvalu te zahvalnoga odgovora koji sveobuhvatno povezuje nebo i zemlju, prirodu i povijest, prošlost i sadašnjost. Upravo vazmenim hvalospjevom Crkva započinje sve svoje geste i riječi pashalne vjere. Radost im daje ritam i razlog. Radost postaje temeljnim raspolože-njem, izvornim stanjem pashalne vjere.

3

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo42012

Liturgija slavi iskustvo Kristove pashalne prisutnosti. Ona je sadašnjost Kristova pashalnoga otajstva te, stoga, posreduje iskustvo pashalne radosti koja izvire iz susreta s Uskrslim. Liturgijska dinamika vazmene radosti poka-zuje se od početka temeljnim tonalitetom iskustva vjere. U njoj nastupa no-vost, rekapitulacija svega u Kristu i zato novi početak povijesti koja je rođena u vedrini uskrsnoga jutra i u navještaju Gospodinova uskrsnuća od mrtvih. Udubljujući se u simbolički govor pashalne radosti u okrilju vazmene liturgi-je zaustavimo se na izvorištima ovoga iskustva, na onim biblijskim polazišti-ma koja nam također opisuju svijet iskustva radosti.

Prvi element iz kojega valja pokušati iščitati bit kršćanske pashalne ra-dosti jest događaj koji se zbio prvog dana, događaj susreta s Uskrslim. U tom pogledu dragocjeno je Ivanovo svjedočanstvo o radosti učenika u susre-tu s uskrslim Gospodinom: »I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama! To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradova-še se učenici vidjevši Gospodina« (Iv 20, 19-20). Radost se tu pojavljuje kao odgovor, priznanje i prianjanje (dioništvo) uz Kristovu uskrslu stvarnost.

Dok je reakcija na golgotski sumrak umiranja i smrti na križu »strah od Židova«, gledanje i slušanje Krista proslavljenog temelj su radosti. Radost nije tek ‘nutarnje stanje’ subjektivnoga osjećaja, nego ona proizlazi iz po-kazivanja Kristova tijela, tijela na kojem su vidljivi znakovi patnje, ali tije-la koje je uskrslo i živi novim životom. Radost izbija iz stvarnoga, osjetilima dostupnoga osvjedočenja o Kristovu uskrsnuću. Radost učenika dolazi ini-cijativom samoga Uskrsloga koji se (po)kazuje svjedočeći o novosti života. Ona je dar Uskrsloga i kao takva biva življena u odnosu prema Gospodinu.

Da radost nije tek osobni osjećaj zadovoljstva i sreće, nego da izvire iz susreta, potvrđuje i drugo obilježje pashalne vjere – ono koje se odnosi na radost kao priznanje istinitosti Kristova Uskrsnuća. Radovanje učenika ujedno je svjedočanstvo da je grob prazan. Ali prazan grob unosi učenike u puninu svjedočanstva vazmene vjere koja diše ritmom radovanja i rado-snoga naviještanja. Radost tako postaje riječ vjere.

I treće obilježje pashalne vjere – dioništvo – pokazuje kako radost nije tek izvanjska reakcija ili neki subjektivni psihološki osjećaj, nego cjelovito afektivno prianjanje odnosu koji u svojoj dubokoj istinitosti privlači, unosi i preobražava učenike da i sami budu svjedoci Uskrsnuća. Radost se tu po-kazuje kao put pronicanja i način dioništva na Kristovoj uskrsnoj zbilji, ko-ja se ne da izreći niti zahvatiti (samo) putem pojma, nego traži tijelo, odno-se i osjećaje da se uzbilji kao sretnost cjeline. Radost tako postaje dioništvo na životu uskrsloga Gospodina.

Blagdansko stanje radostiU kršćanskoj liturgiji osjećaj radosti događa se kao milosno stanje. To du-hovno stanje vedrine, koje je duboko utkano u obredno zbivanje, predstav-lja simboličku podlogu svega blagdanskog iskustva pashalne vjere. No, ono što je karakteristično za blagdansko obredno stanje jest prekid (sa svim uo-bičajenim), uvođenje (u novo stanje) i integracija (kao darivanje nove cje-line) na jednoj novoj razini svetoga. Već je na tome mjestu vidljiv ‘obredni

NAŠA TEMA

4

Vazmena radost

proces’ preobrazbe u novo stanje, vrijeme i odnose. Liturgija, naime, ‘po-navlja’ i vrši preobrazbu u krilu pashalne vedrine vjere. Učenici su u susretu s Uskrslim prekinuli žalovanje i tjeskobu straha te bili uvedeni u zbiljnost Kristova uskrsnuća putem živoga iskustva njegova preobraženoga Tijela. Naposljetku, učenicima su darovani nova cjelina i novi identitet, odnosno, novi način njihovog razumijevanja Kristova Događaja. Oni su iznova usta-novljeni kao zajednica učenika i svjedoci Kristova uskrsnuća. Uskrsna ra-dost opisuje njihovo novo stanje u koje su bili uvedeni Kristovim ukaza-njem prvoga dana. Pristup istini kristološkoga događaja biva posredovan upravo putem afektivnoga prianjanja njegovoj prisutnosti. Radovanje je već u sebi ‘stanje svetoga’ u kojemu nastupa prekid sa svim dotadašnjim i svakidašnjim da bi se mogla susresti cjelina, novost, radosna vijest.

Iskustvo radosti prvi je odjek navještaja uskrsnuća. A taj odjek nastavlja prožimati bogoslužje Crkve opisujući njegove boje i emocije, njegovo vrije-me i njegove geste. Radost učenika u susretu s uskrslim Gospodinom pa-radigmatska je u odnosu na vazmenu radost vjernika. To je radost koja se zbiva u sakramentalnome susretu i zadobiva u redu liturgijskoga svetkova-nja Kristova Otajstva. U godišnjemu slavljenju Kristova vazmenog Otajstva – Uskrsu – ali i u čitavomu vazmenom vremenu, shvaćenomu kao jedan jedinstveni dan Uskrsnuća, odjekuje radosni poziv na hvalbenu ispovijest pashalne vjere. Vazmeno liturgijsko vrijeme poznaje radost kao temeljni tonalitet vjerničkog iskustva. U njoj se sabiru i zaokružuju izvorna iskustva kršćanske vjere.

U tom pogledu znakovito je kako blagdansko stanje pashalne vjere mi-jenja bit i vrijednost vremena. Osobito je znakovit događaj iz Emausa (usp. Lk 24, 13-25) u kojemu učenici ne primjećuju da se kreću u vazmenom vre-menu, jer su njihovi pogledi zaustavljeni na Golgoti i ostali vezani uz oče-vidnost Isusove smrti na križu. Tek će euharistijskom gestom u sumraku večeri njihove oči biti otvorene u vjeri, a njihova predodžba o vremenu bi-ti potpuno preobražena. U radosti očitovanja, priznanja i prianjanja doga-đaju Uskrsloga, vrijeme je ‘zaokrenulo’ svoj tijek i promijenilo svoju bit. Iz pashalne geste lomljenja kruha pruža se pogled u vrijeme navještaja rado-sne vijesti. Iskustvo pashalnoga susreta rađa blagdanskim stanjem, emo-tivnim omatanjem svetim, zahvaćenošću u cjelinu i vedrinu svjedočanstva Kristova uskrsnuća.

Radost i slavlje pashalne vjereUskrsna radost neprestano upućuje na vjeru koja je svjedočanstvo Kristova uskrsnuća. Nije rijetkost da se kršćanstvo u cjelini tumači iz »tragičnih iskustava« te da se kršćansku vjeru povezuje s »tragičnim stanjima«. No, radost je autentični prvotni izraz pashalne vjere. A vjera je utkana duboko u antropološko iskustvo i formu radovanja. Radost se iskazuje i pripovije-da osmijehom, gestama vedrine, životnim stavom prepunim nade. Radost otvara ljudsko biće prema svetom, transcendentnom. Ona govori univer-zalnim jezikom koji je osobito vidljiv u semantici lica – toga prvog prirod-nog simbola čovještva – u osmijehu. Radovanje se događa u okrilju odnosa, tijela i u snazi svjedočanstva. Ona neprestano kazuje odakle proizlazi i ka-

J. Bo

tteri.

Foto

: © Z

. Atle

tić /

Shut

ters

tock

5


Navještaj uskrsnuća i navještaj Kristova ponovnoga dolaska odjeveni su u radost. Nije rijetkost da se kršćanstvo u cjelini tumači iz »tragičnih iskustava« te da se kršćansku vjeru povezuje s »tragičnim stanjima«. No, radost je autentični i prvotni izraz pashalne vjere.

mo je usmjerena. Radost, doista, nema nakanu dokazivati svoje razloge jer ona živi kao svjedo-čanstvo dirnutosti, zahvaćenosti i unesenosti u odnos dostojan povjerenja.

Radost se, osim toga, pojavljuje kao milo-sno stanje u koje smo uronjeni i njime preplav-ljeni te ju ne možemo ni jednostavno objektivi-rati niti racionalno kontrolirati. Radovati se – to je stanje u kojem nastupa ‘novost’ vremena, odnosno, dar iskustva oslobođenja. Radovanje, naime, odvodi od svijeta svagdašnjice i uvodi u sasvim zaseban svijet nadilaženja, u svijet sve-toga, koji međutim, nije svijet iluzija nego mje-sto gdje se na najizravniji način dodiruje istina stvarnosti. Zato radovanje živi od iskrenja isti-ne. Ono je cjelovito prianjanje i spoznaja isti-nitosti. Radovanje dovodi do izvora one nepa-tvorene cjeline u kojoj je sve opisano dubokim skladom i pomirenošću.

Povrh svega, radost – taj primarni kršćanski osjećaj – živi od dioništva na stvarnosti Drugoga. Radovanje se od početka uspostavlja kao odnos i di-oništvo na životu Drugoga. Ona nije jednostavno psihološki osjećaj zado-voljstva, nego dioništvo, (iz)bivanje, stanje sabranosti i otvorenosti u odno-su prema Drugome.

Kršćanska radost, koja se rađa iz vijesti o Kristovu uskrsnuću, nosi u sebi veliko »da« Božjemu pozivu na život koji je naviješten praznim gro-bom na uskrsno jutro. Da bi ta vijest bila uvijek iznova aktualna i djelatna, ona je povjerena liturgijskoj, obrednoj formi slavlja vjere. Liturgija obliku-je, usmjerava i dovodi do svoje istinske destinacije čovjekovu žudnju za ra-dovanjem. Štoviše, liturgija iz zbiljnosti Uskrsnuća posreduje autentičnu radost utiskujući transcendentnu cjelinu svetoga u čovjekove geste, u nje-govo biće i življenje. Kršćansko se slavljenje Uskrsa neposredno i sponta-no pretače u radost. A radost neposredno zrači istinu Uskrsnuća. Poradi to-ga je radovanje put spoznaje u vjeri. Kršćansko se obredno slavlje zaodije-va radošću kojom pashalnu vjeru čini vidljivom, osjetljivom i slavljenom.

Liturgijsko slavlje, kao sakramentalno susretište Crkve i uskrslog Gospodina, izvorišno je mjesto kršćanskoga radovanja. Liturgija oblikuje i nosi emocije radovanja da budu na visini svojega transcedentnog pozi-va, te upravlja slavlje da svoju istinu uvijek pronalazi u dioništvu na sve-tom. Liturgija je, naime, forma dioništva na Kristovu vazmenome otajstvu i na tom se tragu liturgijsko iskustvo formira kao dioništvo. Kao takva, li-turgija neprestano uzdiže ljudske emocije na razinu njihova transcenden-tnoga vrenja. Ona djeluje ekscentrično na svijet emocije radosti, izbavljaju-ći ju iz zamke gratifikacije i usmjeravajući ju prema empatičnomu suživlja-vanju. Radost je životna emocija kršćanskoga bogoslužja, koja nema drugo-ga sadržaja doli onoga da bude poput ‘praznoga groba’, prepuna vedre vije-sti Kristova uskrsnuća.

Anđeo suda i anđeo posljednjega dana, reljef na župnoj crkvi u Maria Gailu, Austrija, 13. st.

NAŠA TEMA

6

Vazmena radost

OUskrsnuće – Božji smijeh nad smrćuO obrednim formama vazmene radosti

Ante Crnčević

Opraštajući se od svojih učenika na pashalnoj večeri Isus im obećava da će se, nakon što spoznaju istinu o njegovu »odla-sku« Ocu, njihova žalost pretvoriti u radost: »Vi ćete se žalo-

stiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.« (Iv 16, 20) Zadivljuju-će je u kojoj mjeri Isus na oproštajnoj večeri s učenicima, zagledan u križ i muku, govori o radosti: »To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11); »srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće« (Iv 16, 22); »Dosad niste ništa iskali u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!« (Iv 16, 24); »A sada k tebi idem i ovo govorim svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi« (Iv 17, 13). U tom drugomu opro-štajnom govoru (Iv 15–16) Isus kroz sliku trsa i loze govori o životno-me i trajnome zajedništvu učenika s njim, o »ostajanju u njemu« te o plodu koji izvire iz toga »ostanka«. Samo onaj tko ostaje u Isusu mo-že donijeti »mnogo roda« (15, 5), a ta se obilata rodnost očituje po-najprije u ljubavi, koja je prvi plod zajedništva s Kristom i koja ujedi-njuje sve njegove zapovijedi. Istinitost ljubavi o kojoj govori Isus pro-vjerava se u »radosti života«. Samo istinska ljubav može dovesti do prave i potpune radosti.

Vidjevši strah i tjeskobu učenika koji slute ono što nije ulazilo u obzore njihovoga nadanja i očekivanja, Isus ih ohrabruje da će od Oca nebeskoga primiti sve što ga zaištu (usp. Iv 29, 23). Za evanđe-lista Ivana taj dar Oca nebeskoga, a koji u sebi uključuje sve, jest ra-dost. »Tek čovjek koji je ostavio ‘sve’, naime sama sebe, može pro-naći sve, to jest sveobuhvatnu i neuništivu radost. Tek onaj tko poč-ne ostavljati ‘prividno sve’ svojih privatnih želja, može istinski isku-siti što je zapravo ‘sve’ za čovjeka.« (J. Ratzinger, Dogma i navještaj, 126) To sve o čemu govori Isus, za evanđelista Luku jest sam Duh Sveti (usp. Lk 11, 13). Kao da želi reći: Božji dar je sam Bog. Tko od Boga traži manje, traži premalo. Sjedinjujući ove dvije predaje može-mo reći da se dar Duha očituje u radosti vjere. I obrnuto: istinska ra-dost života jest očitovanje Božjega Duha.

Unatoč jasnoći Božjega obećanja o daru Duha Svetoga kao dara radosti i unatoč činjenici da taj dar radosti ‘pokriva’ ono »sve« što je čovjeku potrebno i ono »sve« što Bog daje, čini se da govor o rado-sti nerijetko izostaje u kršćanskom navještaju, u duhovnosti, kao i u nastojanjima koja se vode Božjim Duhom i Isusovom zapovijedi lju-bavi. Djelovanje Božjega Duha najčešće vežemo uz spoznaju i istinu, uz rasvjetljenje razuma potrebnoga vjeri, a malo se prostora ostavlja

Kršćanska vjera poima vazmenu radost kao

životno stanje. Radost nije tek metafora istine o uskrsnuću, nego pa-radigma života, pa kr-

šćane ništa nije priječilo da ta radost zadobije i

forme životnoga veselja. Toj radosti nije stran ni

smijeh. Pojedini prevo-ditelji riječ hara (radost, lat. gaudium) iz Isusova

obećanja radosti rado prevode riječju smijeh: »žalost će se vaša okre-nuti u smijeh«. Kao što vazmeni himan radosti prerasta u melizmatski jubilus poklika Aleluja,

tako se i vazmena ra-dost vjere pretače u smi-

jeh. Smijeh koji otkriva življenu radost i istinu.

7


Dovršenjem Kristova otkupiteljskoga djela dokinut je svaki razlog tuzi i tjeskobi. Uskrs je preobrazba žalosti u radost, tuge u smijeh.

mudrosti koja je ‘plod srca’ i koja rađa rado-šću života. Pa i kada duhovnost pokušavamo usmjeriti kroz misao o Isusovoj »novoj zapo-vijedi«, snagu ljubavi na koju nas je pozvao ra-do vežemo uz napor, uz samoprijegor i samo-zatajenje, uz bezuvjetno i nesebično darivanje, pa se lako stvara dojam da je kršćanska lju-bav neizostavno orisana bojama trpljenja i tu-ge, duboko skrivene u srcu. Takva »osjećanja ljubavi« pokazuju da ona još nije dosegla mje-ru Kristove punine. Istinitost ‘ostajanja’ u Kri-stovoj ljubavi nosi boje životne radosti. Ljubav koja trpi nije potpuna i istinita ako tugu i bol nastoji skriti i potisnuti u dubinu čovjekove duše; ljubav postaje istinskom i čistom tek ka-da njezino trpljenje biva življeno kao radost. Radost se rađa u srcu i iz nje-ga se uzdiže na lice, preobražavajući ga u svjedočanski »osmijeh vjere«. Kr-šćanin je pozvan rasti do iskustva radosti u Bogu.

I u kršćanskoj teološkoj misli rijetko se susreću razmišljanja o radosti, a da ju se ne pretvori u sliku izvanjskosti ljubavi i slavljenja Boga. Radost nije izraz lica ili utjeha podarena onima koji su u tjeskobi, nego stanje srca koje ‘spoznaje’ (intellegentia) i kuša (experientia) istinu Boga i zajedništvo s njim. U govoru o vrhovnim vrjednotama onomu što je istinito (Verum) i dobro (Bonum) pridružen je i govor o ljepoti i lijepomu (Pulchrum), pa i te-ološka razmišljanja rado oblikuju sliku Boga kao onoga u kojemu suopstoji apsolutnost Istine, Dobra i Ljepote. Iščitavajući riječi Isusova oproštajnoga govora, koji odzvanja pozivom i ohrabrenjem na radost, i prisjećajući se ri-ječi anđelova navještaja njegova Rođenja (Raduj se) te neodvojivosti rado-sti od mesijanskoga iščekivanja, imamo razloga pitati se zašto se još uvijek ne usuđujemo Boga nazvati ne samo apsolutnom Istinom, Dobrom i Ljepo-tom, nego i Potpunom Radošću. Bog je Radost. Ako se punina života pro-matra u posvemašnjoj radosti, onda je zacijelo Bog ta radost. Čovjekova je radost potpuna tek kada mu je Bog radost i izvor radovanja. Tada i svaka radost podarena preko njegovih stvorenja biva življena na način radosnoga zajedništvovanja s Bogom.

Radost, kao puninu očitovanja Božje ljubavi, Crkva osobito živi kroz vazmeno vrijeme. Ono je laetissimum spatium, vrijeme najveće radosti (Tertulijan, De baptismo, 19,2). Slaveći dar novoga života, izrasloga iz Kri-stove pobjede nad grijehom i smrću, Crkva u vazmenome vremenu daje prostor raznim oblicima življenja radosti. Radosti koja očituje istinsko čo-vjekovo »sve«. Ovdje ćemo izdvojiti tek dva vazmena oblika radosti, jedan obredni i jedan izrastao iz kršćanske duhovnosti.

Aleluja – vazmena pjesma radostiKroz vazmeno vrijeme liturgijom odjekuje poklik Aleluja, življen i pjevan kao vazmena pjesma radosti. Vazmeni smisao toga poklika čita se prije sve-ga u činjenici da se Crkva kroz korizmu, vrijeme vazmene priprave, uzdr-

Foto

: © S

hutte

rsto

ck

»Anđeo smijeha« na sjevernom portalu pročelja katedrale u Reimsu, 1236.-1245.

NAŠA TEMA

8

Vazmena radost

Anđeo radosti u radosnome navještaju Radosne vijesti.

žava od njegova pjevanja, čime nastoji živjeti »post od radosti« kako bi pravi razlog radosti bio položen u istinu Kristova uskrsnuća. U vazmenoj noći po-klik Aleluja susreće se u više obrednih oblika. Po-najprije u »trostrukome odjeku« kao otpjev pripjev-noga psalma nakon novozavjetnoga čitanja; potom na kraju krsne službe u pjesmi »Vidjeh vodu« ko-ja prati čin škropljenja puka krsnom vodom; u pri-česnoj pjesmi te, na kraju, u svečanom otpustu vjer-nika. Kroz čitavo vazmeno vrijeme na kraju liturgij-skih slavlja otpustu vjernika »Idite u miru« dodaje se poklik »Aleluja, aleluja« koji daje smisao samo-mu otpustu: Radosno hvalite Gospodina, ili još izra-žajnije: Radošću hvalite Gospodina.

U Knjizi Otkrivenja poklik Aleluja predstavljen je kao »nova pjesma« otkupljenika na nebu, onih koji su u nebeskom zajedništvu s Bogom (19, 1-6). To je pjesma koja uobličava radost zajedništva s Bogom. Susrećemo je u starozavjetnoj tradiciji (Hallelûyāh), osobito u povezanosti s Psalmima 113 – 118, a njezi-no bismo značenje mogli izraziti prijevodom »Hvali-te Jahvu« ili »Hvalite Gospodina«. Crkva je u litur-giji prihvatila taj hebrejski poklik te ga s valjanim ra-zlogom ostavila neprevedenim. Riječ je o pjesmi ko-ja nosi radosni poklik hvale, o pjesmi koja »ozvučuje radost« darovanoga zajedništva s Bogom, čiju ćemo puninu živjeti po ponovnomu susretu s njim licem u lice, a u liturgiji nam se nudi njezin predokus.

U tom je vidu poklik Aleluja u liturgiji glazbeno oblikovan kao iubilatio, pjevanje kojim se izražava radosno stanje duše koje se ne umije izreći riječju. Sveti Augustin, tumačeći Ps 32, prisjeća se takvoga

pjevanja (cum iubilatione) iz svoga zavičaja: žeteoci bi žanjući žito pjevali pjesme radosti i zahvale te bi naposljetku, zbog obilja radosti, pjevanje nad-visilo riječi pjesme na način da bi se pjevanje nastavilo »bez riječi«, u melo-dijski raspjevanom moduliranju glasa. Jubilus je zvučno manifestirana ra-dost koja ne staje u riječi, radost koja ne nalazi »pravu riječ« koja bi ju izre-kla. Augustin s pravom kaže da jubilus kao pjesma najviše pristaje pjeva-nju o Onomu koji je neizreciv. »Neizreciv je onaj kojega tvoje riječi ne mo-gu obuhvatiti. Ako ga ne možeš izreći, a o njemu ipak ne smiješ nikada šu-tjeti, što ti preostaje nego klicati? Što ti preostaje doli da se tvoje srce radu-je bez riječi i da nemjerljivo obilje tvoje radosti prekorači sve granice slogo-va.« (Ennar. in Ps 32, 1,8)

Liturgijska je tradicija pjesmu koja prati procesiju prije navještaja evan-đelja uresila poklikom Aleluja, karakterističnim po glazbenoj formi iubila-tio na završnom slogu Yah. Taj je slog oglazbljen brojnim razvijenim i sveča-nim melizmom, tj. nizom neuma različite visine kako bi se pjesma utapala u

Foto

: © Sh

utte

rsto

ck

Skulpture na portalu katedraleu Reimsu, Francuska, 13. st.

9


zvučnu hvalu ispjevanu Bogu. Liturgijski melizam nije, dakle, samo razvije-na glazbena forma, nego glazbeni izričaj »teologije slavlja« kao teologije ra-dosti koja anticipira nebesku radost i vječno zajedništvo s Bogom. Melizmat-ski razvijena skladba na riječ Aleluja želi svojom zvučnošću biti prolomni izri-čaj onoga što skromno kazuje sama riječ: hvala iskazana Kristu Uskrslomu.

Prisjetimo li se da je u vazmenome vremenu otpust vjernika na kraju slavlja urešen melizmatskim poklikom dvostrukoga Aleluja, postaje jasnim da sâm otpust biva usmjeren na poslanje radosti. Liturgija hvale prerasta u radost života. Vjera u uskrsnuće ispovijeda se i svjedoči radošću života. Ra-došću koja nije ures nego način življenja. Tjeskoba oko zemaljskoga života pokazuje kamo su usmjerene naše brige, ali još više životne radosti otkriva-ju u što polažemo svoju nadu. Onaj komu su iskustvo Božje blizine i nada u uskrsnuće postali razlogom radosti koju ne može zapriječiti nikakva ze-maljska briga ili nedaća, taj uistinu vjeruje. Liturgija nas obnavlja u toj ra-dosti i šalje nas da budemo njezini svjedoci.

Risus paschalis – vazmeni smijehUz liturgijsku formu vazmene radosti, oblikovanu ponajprije kroz svečani poklik Aleluja, korisno je iz bogate kršćanske baštine izdvojiti i jednu neo-bičnu gestu koja ne pripada liturgijskoj obrednosti, ali ju je osjetljivost vje-re znala unijeti u liturgijsko slavlje. U doba baroka, osobito u germanskim krajevima, bio je raširen običaj zvan risus paschalis, vazmeni smijeh. Sve-ćenik bi se, naime, u nedjelju Gospodinova uskrsnuća osjećao ‘dužnim’ u ljudima izazvati radost koja bi nužno prelazila u smijeh. Zbog toga bi u ho-miliji ispričao priču ili zgodu s ciljem da se među okupljenim vjernicima prolomi snažan smijeh. Iz povijesnih zapisa moguće je iščitati da je prvi cilj toga običaja bio smijeh kao izraz obilne radosti te da se sama priča ni sa-držajem ni prikladnošću katkada nije uklapala u vazmenu poruku. Odakle ta potreba za kršćanskim smijehom? Vazmenim je smijehom Crkva ispo-vijedala istinu o uskrsnuću: Kristovo je uskrsnuće Božji smijeh nad smrću. Uskrsnućem je pobijeđen »žalac smrti« (1Kor 15, 55-56), uklonjen je razlog svakom jauku, tuzi i boli (usp. Otk 21, 4).

Božje obećanje spasenja i vječno zajedništvo s Bogom sveti pisci rado su izražavali slikama radosti i smijeha. Izak, kojega su Abraham i Sara do-bili u poodmakloj dobi i u kojemu, kao prvorođenomu u izabranom naro-du, promatramo početak ispunjenja Božjega spasenjskog obećanja, znači »Božji osmijeh« (Yizzaq) ili »onaj komu se Bog smije«. Izak je Božji od-govor na Sarin podsmijeh sumnje. Time je obećanje spasenja stavljeno u iskustvo radosti i smijeha. Mesijanska nadanja i iščekivanja rado su opisi-vana iskustvom radosti i smijeha. Stoga u opisu prvoga susreta s obećanim Mesijom nije izostala radost: »Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj od radosti čedo u utrobi.« (Lk 1, 41.44) A pastiri, »kad ugledaše zvijez-du, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2, 10). Kristovim utjelov-ljenjem Božja je radost (hara) darovana zemlji. Čovjek je ponovno zadobio razlog radovanja pred Bogom. Dovršenjem njegova otkupiteljskoga djela, u vazmenome otajstvu, dokinut je svaki razlog tuzi i tjeskobi. Uskrs je preo-brazba žalosti u radost, tuge u smijeh. Obećanje »Žalost će se vaša preobra-

NAŠA TEMA

10

Vazmena radost

ziti u radost« nalazi ispunjenje već u prvim susretima s Uskrslim: »I obra-dovaše se učenici vidjevši Gospodina« (Iv 20, 20). Primivši Duha Svetoga postaju svjedoci i navjestitelji Radosti.

Kršćansko je iskustvo vazmenu radost doista živjelo kao životno stanje. Radost nije tek metafora istine o uskrsnuću, nego paradigma života, pa kr-šćane ništa nije priječilo da ta radost zadobije i forme životnoga veselja. Toj radosti nije stran ni smijeh. Štoviše, pojedini prevoditelji riječ hara (radost, lat. gaudium) iz Isusova obećanja radosti rado prevode riječju smijeh: »ža-lost će se vaša okrenuti u smijeh«. Vazmeni smijeh govori o čovjekovoj uro-njenosti u zbilju uskrsnuća. Kao što vazmeni himan radosti prerasta u me-lizmatski jubilus, tako se i vazmena radost vjere pretače u smijeh. Smijeh koji otkriva življenu radost i istinu. Laž na licu stvara grč, tugu. Istina pak ozaruje lice, čini ga svjedočanskim, otvorenim susretu. U svom nastupnom govoru Isus tugu i bol smješta u plač, dok se izbavljenje i spasenje pojavlju-ju kao smijeh: »Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!« (Lk 6, 21) Smijehu daje značenje radosti.

Smijeh je sposobnost koja je vlastita ljudskomu biću, umijeće kojim se čovjek izdvaja između svih drugih bića (Aristotel). Smijeh, međutim, ni-je uvijek vezan uz radost. Smijeh može biti zagonetan, nejasan, bremenit mnoštvom značenja i duhovnih stanja. Postoji smijeh radosti, sreće, div-ljenja i oduševljenja, ali postoji i »zao osmijeh«, zluradi smijeh, podsmi-jeh, smijeh nad tuđom nesrećom, »smijeh iza leđa«, smijeh nad spoznajom bezizlaznosti, smijeh čuđenja i protivljenja, smijeh ismjehivanja… Smijući se, čovjek sâm postaje enigmom (Karl-Franz Kuschel). No, enigma seman-tike smijeha u kršćanskome vazmenome osmijehu razriješena je istinom o uskrsnuću. Uskrsli je za vjernika razlog radosti, osmijeha koji nosi i svjedo-či uronjenost u radost.

Smijeh nije samo izričaj radosti. On objavljuje posvemašnju slobodu. Biti u Bogu i pritom sačuvati radost koja prelazi u smijeh, znači iskusiti Bo-ga kao osloboditelja, a vjeru kao potpunu slobodu. U baroku razvijeni obi-čaj vazmenoga smijeha valja tražiti u reakciji na srednjovjekovnu duhov-nost koja je kršćanski duh nastojala zatvoriti u djela pokore i samozataje-nja, u »ozbiljnost« koja se protivila svakomu obliku smijeha. Tada je, nai-me, na tragu stare monaške duhovnosti, smijeh bio smatran plodom oho-losti, slabosti, zavedenosti grijehom i moću Zloga. Stavljen nasuprot strahu – a strah je bio vrlina kojom se gradio ispravan odnos prema Bogu – smi-jeh je trebao biti stran životu vjere. Pojedine se svete veličalo zbog toga što ih nitko nikada nije vidio nasmijane. (O značenjima i oblicima smijeha me-đu kršćanima u srednjemu vijeku korisne je podatke dao Jacques Le Goff.) Ipak, i u to doba postoje primjeri koji smijehu i radosti daju kršćanski te-melj. Sveti Franjo Asiški, nazvan »Božjim trubadurom«, nastoji evanđelje živjeti kao »pravu radost« osvajajući njome ljude za Krista. Nisu rijetki ni primjeri umjetnosti koja otajstvu Krista daje obličje osmijeha, pa i kada je riječ o temi posljednjega suda, kao što to dojmljivo prikazuje reljef u timpa-nonu portala katedrale u Bambergu.

Unatoč uvriježenomu mišljenju da svetost, shvaćena kao »ozbiljno« življenje vjere, ne ostavlja prostora osmijehu te nasuprot optužbi da je kr-

11


šćanstvo trajno gušilo radost života, istina o kršćanskoj poruci ostaje uti-snuta u poziv na radost. Smijeh je »obredni izričaj« osloboditeljskoga od-nosa prema svijetu i prema životu koji je anticipacija obećane novosti. Zato je smijeh, življen kao darovano iskustvo vjere, »znak transcendencije« (P. Berger), eshatološki znak uronjenosti u zbilju Kristova uskrsnuća. Pojedi-ni su mistici smijeh umjeli utkati u molitvu kao neopisivo i neizrecivo isku-stvo Boga. Govorili su o slatkoći molitve i zajedništva s Bogom, o iskustvu koje ostaje neizrecivo te je povjereno osmijehu koji svjedoči uronjenost u božanski život. Smijeh, življen kao iskustvo vjere, ipak ostaje tek žudnja za potpunom radošću koja pripada onom stanju kada će s našega lica biti otr-ta svaka suza – i suza plača i suza smijeha.

Papa Pavao VI., u već pomalo zaboravljenoj apostolskoj pobudnici Ga-udete in Domino iz jubilejske godine 1975., želi u kršćanima oživjeti razlog radosti. Stoga poziva na »povratak izvoru radosti«. I papa Benedikt u po-ruci za ovogodišnji Svjetski susret mladih posvješćuje da ljudi današnjice »imaju silnu potrebu osjetiti da je kršćanska poruka, poruka radosti i na-de«. U radosti se čita autentičnost vjere, ali i snaga njezina svjedočenja. Apostol Pavao ispovijeda da je njegova služba biti »suradnikom radosti« među Kristovim vjernicima (usp. 2Kor 1, 24). Nalaze li kršćani danas ra-zloga za radost, imaju li hrabrosti vratiti osmijeh licu vjere i biti »suradni-ci radosti« u zajednicama kojima pripadaju; može li liturgijsko zajedništvo vjernika biti mjestom istinske radosti… pitanja su koja propituju zaživlje-nost »Radosne vijesti« i Otajstva Krista u našim životima.

Radost i smijeh, kao izraz vjere, daju nam vidjeti svijet pogledom ko-ji je pročišćen prazninom Isusova groba i iskustvom njegove blizine. Ra-dost i osmijeh vjere izriču neizrecivo, oblikujući životni jubilus zajedniš-tva s Uskrslim. Liturgija je »Božje radovanje« (Alkuin) u koje Crkva, sla-veći otajstvo spasenja, uranja i njime biva preobražena. Liturgija je istin-ski slavljena kada obličju vjere daje lice radosti i kada životu uspijeva vra-titi kršćanski osmijeh nade, utemeljen na zbilji zajedništva s uskrslim Gos-podinom.

Susret na dan posljednjega suda. Kristu zdesna pristupaju pravednici, urešeni osmijehom vjere i radošću otkupljenja; slijeva mu dolaze oni koji su osuđeni na propast: u smijehu koji se pretapa u plač spoznaju svoje grijehe.

Posljednji sud na timpanonu ponad »zlatnih vrata« na pro-čelju katedrale u Bambergu, Njemačka, oko 1215.

NAŠA TEMA

12

Vazmena radost

OGaudium paschale Vrelo i narav kršćanske vazmene radosti

Ivan Šaško

Kršćanstvo u svome ispo-vijedanju vjere ima baš

radost. Bog je svijet stvorio svojom Riječju, a ta se

Riječ utjelovila u ljudsku tugu da bi preporađala, da bi ponovno stvarala radošću, protiv očitosti

tužnoga, ne u nekoj vjero-jatnoj budućnosti, nego u

sadašnjemu, zemaljskome životu. To jasno pokazuju liturgijske molitve vazme-

noga vremena. Pratimo izričaje koji nude spektar značenja vazmene rado-

sti: od osjećaja radosti (radosnoga prinošenja,

slavljenja, dioništva) do teoloških sadržaja obnove

svijeta, novoga života i vječnosti.

Od Hvalospjeva uskrsnoj svijeći do Pedesetnice možemo slijediti molitveni trag radosti koja je – izrečena ili pret-postavljena – prisutna u svakoj molitvi vazmenoga vre-

mena. Spomenuti hvalospjev govori usklikom anđela, zvukovima glazbala, veseljem zemlje i Crkve, klicanjem naroda, zanosom sr-ca, veličanjem glasom, blagdanskim ruhom i darovima, svjetlo-šću noći, ugodnim mirisima… Sve to očituje izražaje nezaustav-ljive radosti, posijane i ostvarene, prepoznate u srcima vjernika. Tragom onoga djela koje je Bog u Isusu Kristu učinio za nas, zau-stavljamo se na molitvama euharistijskih slavlja, da bismo otkri-li na što se odnosi pojam ‘vazmena radost’.

Molitveni izričajiOd nedjelje uskrsnuća Gospodinova i zborne molitve u kojoj se nalazi srž i razlog radosti (Jedinorođenac koji je »pobijedio smrt i otvorio nam pristup vječnomu životu«) pratimo izričaje koji nude spektar radosti: od osjećaja radosti (radosnoga prinošenja, slav-ljenja, dioništva) do teoloških sadržaja obnove svijeta, novoga ži-vota i vječnosti. Ta je radost izražena na razne načine u liturgiji, ali nas najviše privlače izravni pojmovi u molitvama, jer one naj-jasnije oblikuju vjeru Crkve i njezino slavljenje.

Ulazna antifona vazmenoga ponedjeljka pjeva: »Uskrsnu Gos-podin od mrtvih kako reče; kličimo i radujmo se svi (exsultemus et laetemur omnes), jer on navijeke vlada, aleluja.« U zbornoj molitvi vazmenoga utorka govori se o vazmenomu otajstvu kao o lijeku našoj slabosti, te se moli: »Prati nas uvijek svojom milo-šću i uvedi u savršenu slobodu, da u nebu uživamo radost (in cae-lis gaudeat), kojoj je predokus uskrsno slavlje.« To je važna moli-tva koja povezuje obrednost i eshatološku zbilju. Idućega dana, u srijedu, zborna molitva ističe istu zbilju: »Bože, svake nas godine veseliš svetkovinom Gospodnjega uskrsnuća. Daj nam po ovim vremenitim blagdanima stići radostima vječnoga Uskrsa (ad ga-vremenitim blagdanima stići radostima vječnoga Uskrsa (ad ga-

13


udia aeterna).« (U latinskom izvorniku te molitve ne spominje se ri-ječ Uskrs. Za čistu vjeru dostatno je reći da po slavlju Kristova otajstva prispijevamo »k vječnim radostima«.) Tu je paralela između vremeni-toga i vječnoga, no ponovno je snažna poveznica zemaljskoga slavlja i dioništva neba.

To nije slučaj samo sa zbornim molitvama. Tako u popričesnoj molitvi vazmenoga četvrt-ka nalazimo sljedeće riječi: »Neka nam ova otaj-stvena razmjena, u kojoj je čovjek otkupljen, po-mogne u sadašnjem životu i donese vječne rado-sti (gaudia sempiterna).« Ili popričesna na vaz-meni petak: »Mukom i smrću tvoga Sina smo ot-kupljeni: daj da se radujemo njegovu uskrsnu-ću.« I u subotu vazmene osmine u molitvi nad prinosima govori se o vazmenim otajstvima: »U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti (per-petua causa laetitiae).« Kao što je vidljivo, cijela vazmena osmina u molitvama proprija na različitim mjestima izravno spominje radost ko-ja nije vezana samo uz budućnost, nego joj je obilježje spajanje zemalj-skoga i nebeskoga, što se naročito očituje u slavlju euharistije.

Taj niz produžuje i potvrđuje sljedeća molitva: »Primi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve (exsultantis Ecclesiae). Ti si uzrok toli-kom veselju: daj da nam prijeđe u vječnu radost.« (Molitva nad prinosi-ma ponedjeljka drugoga tjedna). Uskrsnuli je causa tanti gaudii, a mo-li se za plod perpetuae laetitiae. Čini se da bi u hrvatskome trebalo sa-čuvati razlikovanje pojmova veselje i radost, ali je – prema sadašnjemu poimanju – potrebno radost vezati uz dublju razinu, dok je veselje oči-tovanje te dublje radosti. Čini se da bi veću pozornost trebalo pridati ri-ječima: gaudere i gaudium. Imenica je najčešće u povezanosti s nebe-skom zbiljom, premda se ne isključuje takva poveznica i u slučaju rije-či laetitia.

Imajući pred sobom cijeli vazmeni ciklus, ne zaboravimo da se i u korizmenome vremenu nalazi ista radost kojom, na primjer, čekamo vazmene blagdane (usp. prvo korizmeno predslovlje), a nakon Uskr-sa Crkva klikće »zanosnom vazmenom radošću« (profusis paschali-bus gaudiis). Upravo vazmena predslovlja izriču razlog i narav te rado-sti: »Svojom smrću on je uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obno-vio naš život… Jer naša je smrt iskupljena smrću njegovom, a u njego-vu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo… (Krist) žrtvovan više ne umire, ubijen zauvijek živi… sav svemir diže i obnavlja, a čovjeku vraća puni-nu života.« To je predivan niz koji sažima kršćansko vjerovanje, odno-sno Radosnu vijest.

Radost uskrsnuća i radost krštenihBit kršćanstva je u životnomu prihvaćanju i usvajanju istine Kristova vazma u cjelini (utjelovljenja-muke-uskrsnuća-darovanosti vjernicima i trajne prisutnosti). Uskrsnuli Gospodin je Gospodin naše povijesti ko-

Ako danas išta više znači riječ ‘kriza’, tada se i kriza kršćanstva može svesti na krizu njezinoga bitnog obilježja – radosti. Jer što ima tragičnije od oduzi-manja rado sti Radosnoj vijesti? Danas se u našim životima redovito sudaramo ili s naglašenom tugom ili s prigu šenom radošću. Izostala je istinska radost.

NAŠA TEMA

14

Vazmena radost

ju promatramo i živimo u svjetlu vječnosti. Zbog toga je liturgijsko slav-lje proslava onoga što je Božji Duh učinio u Kristovu uskrsnuću i što či-ni u životu vjernika. Slaviti Krista za nas znači slaviti uskrsloga čovje-ka, krštenike sjedinjene »po Kristu, s Kristom i u Kristu«. Ta neodjelji-va, ali prepoznatljiva dvostrukost obilježja vazmene, kršćanske radosti izbija iz naviještanja i molitve. Poniranje u otajstvo te radosti nije toli-ko bitno za pokušaj uvjeravanja drugih, kako bi se priklonili nečemu što mi posjedujemo, nego je puno važnije za nas vjernike, za Crkvu. Mi smo tu radost susreli; ona nas je zahvatila i ušla u naše živote, ali to ne znači da ju se može zadržati, bez ponovnih traženja i prepoznavanja. Ako da-nas išta više znači riječ ‘kriza’, tada se i kriza kršćanstva može svesti na krizu njezina bitnoga obilježja – radosti. Jer što ima tragičnije od odu-zimanja radosti Radosnoj vijesti?

Danas se u našim životima redovito sudaramo ili s naglašenom tugom ili s prigušenom radošću. Da bi se doprlo do smisla i snage kršćanske ra-dosti, valja se zaustaviti na liturgijskome slavlju koje živi od objavljene, uprisutnjene i ostvarene Riječi. I navještaj sv. Pavla ulazi u svijet koji bih se, s određenom kršćanskom pristranošću, usu-dio nazvati ‘tužnim’. Na to se lako prigovori da je upravo to bio svijet koji se znao veseliti; koji je u svojim umjetničkim izražajima odražavao radost. Iznimna kulturalna razina u Rimskome carstvu, čvrsto pravno uređenje društva, promicani koz-mopolitizam, misterijski kultovi, odlični pokuša-

ji u području prenošenja znanja (za maleni broj povlaštenih), pax roma-na, predstavljani su kao ‘putovi spasenja’, ali nisu izazvali radost.

Čini mi se sličnim vrijeme u kojemu danas živimo. Na političkoj i općedruštvenoj ravni ne nalazimo one koji obećaju radost ili koji bi se oko nje posebno trudili. Radost nije stvarna perspektiva. Ona lijepo zvoni, ali ne pronalazi prostore u koje se kani nastaniti. Političke plat-forme, gospodarske projekcije, znanost, umjetnost i kultura općenito, ne imenuju radost. Uvriježile su se druge riječi: napredak, razvoj, sre-ća, boljitak.

Kršćanstvo u svome ispovijedanju vjere ima baš radost. Bog je svi-jet stvorio svojom Riječju, a ta se Riječ utjelovila u ljudsku tugu da bi preporađala, da bi ponovno stvarala radošću, protiv očitosti tužnoga, ne u nekoj vjerojatnoj budućnosti, nego u sadašnjemu, zemaljskome životu. To jasno pokazuju liturgijske molitve. Radost koju propovije-da sveti Pavao utemeljena je (jedino) u uskrslome Kristu i u Duhu Sve-tome. On je izazivao tom radošću svijet koji je često bio prepušten igri, ali je istodobno živio horror tristitiae. Bilo bi zanimljivo dublje prou-čiti sav splet odnosa grčkoga poimanja vremena, tragedije i naviješta-nja evanđelja. Pavao zna da ona radost u kojoj se treba uvijek radovati (usp. Fil 4, 4) nije ljudsko djelo, nego da provire iz dara Uskrsnuća kao novi dar – Duh Sveti koji raduje i u nevoljama. Taj nam se dar daje ra-

Radost koju propovijeda sveti Pavao ute-meljena je (jedino) u uskrslome Kristu i u Duhu Svetome. On je izazivao tom rado-šću svijet koji je često bio prepušten igri, ali je istodobno živio horror tristitiae. No,

poniranje u otajstvo radosti nije toliko bit-no za pokušaj uvjeravanja drugih, kako bi se priklonili nečemu što mi posjedujemo,

nego je puno važnije za nas vjernike, za kršćansku jasnoću lica Crkve.

15


Susreti pogledâ vjere u nedjeljnoj euharistiji. Nedjelja nas, kao tjedni blagdan Kristova Vazma, poziva da se pogledamo u lice i da svoje lice doživimo kao lice-pogled (vultum), kao obećanje uskrsnuloga života.

di posebne službe i poslanja, u svakome sakramentu. Tako smo kršte-ni da bismo bili oslobođeni grijeha i preporođeni Radošću. Iz iste snage nastaje i svjedočanstvo u njegovu najizvrsnijem obliku – mučeništvu. Zato pjevamo u himnu Na gozbu Kralja Jaganjca: Esto perenne men-tibus / paschale, Iesu, gaudium - »Da budeš vazda, Isuse, radost naša vazmena«; himan nastavlja: »i nas, preporođene milošću, pridruži svo-joj pobjedi« (naš službeni prijevod u zadnjemu se stihu ne drži izvorni-ka: »preporođene izbavi od grijeha smrti užasne«). Kršćanin je, s Kri-stom – euharistija, budući da se hrani istinskim jelom besmrtnosti. Baš u toj snazi kršćanstvo relativizira i zahvaća vedrinom i kad su izvanjske okolnosti najteže.

‘Humorizam’ u vazmenoj radostiIsus je – u svojoj čistoći – bio zgažen u ‘smrtnoj ozbiljnosti’ moćnih, svećenika i političara. Bog ga uskrisuje. Uskrsnuće je potvrda stvara-teljskoga čina praizvorne radosti u uvjetima opterećene povijesti; želi potvrditi božansku lakoću milosti koja podiže, uzdiže (gratia elevans) u okvirima međusobnih i društvenih sukoba. Svako istinsko slavlje od-likuje se inverzijom pogleda i perspektive. To je važno i za smijeh. Smi-jeh se rađa na rubovima nenadanoga obrata. Duh je olakšan i rađa se smijeh. Božji smijeh bi bila mogućnost da u inverziji vidimo svijet iz Božje perspektive.

Moći se su-očiti s božanskim – kako to razrađuje E. Salmann – pret-postavlja veliku sliku o Bogu i čovjeku te baš zbog toga hvala, duh i dah mogućnosti uzvisivanja otajstva života okružuju, zaodijevaju i omogu-ćuju ispovijedanje (confessio et professio). Smijati se znači napraviti odmak, distancirati se od nas samih. Nebeska šala otvara mogućnost i prostor za suočavanje sa sjenama i tamom našega življenja. Čini mi se

Marko I. Rupnik, mozaik u crkvi Majke Božje i bl. Alojzija Grozdeta; Zaplaz – Čatež, Slovenija, 2011.

NAŠA TEMA

16

Vazmena radost

da je to i učinak Isusova pogleda; da su se ljudi mogli pouz-dati u njegovu prisutnost, u njegovu riječ i pogled. Očito da Isusovo oko nije bilo mutno, okamenjeno ili osuđujuće oko, nego oko i pogled koji pozivaju, oko puno dobrohotnosti i gostoljubivosti. Baš zbog toga ga je teško zamisliti bez mrvi-ce ‘ironije’, spasonosne i ohrabrujuće ironije.

Humorizam je, nadalje, mali ‘sakrament’ toga događaja Posljednjega suda. U humorizmu poskakujemo između ne-ba i zemlje, između beskonačnoga obzorja života i skučeno-sti iz koje se ne vidi nebo. To ostvaruje obrat. Ono što nam je djelovalo kao prijeteće, preozbiljno, konačno, prepuno su-koba, u nebeskoj se perspektivi preoblikuje u polje s polovi-ma u perspektivi, polje s polovima mogućnosti. Promatrati sebe drukčije, obratno, s druge strane zbilje, u optici nebe-ske širine, izgleda mi poput bolnih zahvata, ali svjedoči za-mjenu vrijednosti koju M. Kundera u svojoj knjizi »Umjet-nost romana« opisuje ovako: »Čovjek razmišlja. Bog se smi-je. Polazeći od toga […] zabavlja me pomisao da je umjet-nost romana došla na svijet kao odjek Božjega smijeha. Ali, zašto se Bog smije gledajući čovjeka koji razmišlja? Jer čo-vjek razmišlja, a istina mu izmiče; jer čim više ljudi razmi-šljaju, tim se više misao jednoga udaljava od drugoga. I, ko-načno, jer čovjek nije nikada to što misli da jest.« Dodao bih: Nisi nikada tamo gdje znaš da jesi, niti ikada znaš gdje si. Božji humorizam omogućuje nam da vidimo relativnost svoga zemaljskoga postojanja i sigurnost svoga su-postoja-nja u Bogu. Sve te odrednice najjasnije su očitovane u nedje-lji, danu Uskrsnuloga.

Nedjelja – škrinja i ogledalo vazmene radostiNedjelja je za kršćane prvi dan nakon subote i zbog toga u njoj započinje novo stvaranje – vršeći spomen Kristova vaz-ma, gdje se daje/prima predokus nebeske gozbe. Zbog toga

nedjelja, u euharistijskome slavlju, kao i u cjelokupnome ozračju, izgle-da kao vrijeme koje poziva na kušanje Božjega smijeha, na olakšavanje nošenja naših jarmova i tegoba, te tako na blago-slivljanje (benedice-re), na blagorijek života. Poezija, glazba, biblijski trenutak… to su ‘mali sakramenti’ takvoga humorizma, jer nas odvajaju od nas samih i dopu-štaju nam na oslobođen način ‘vratiti se’ našemu življenju.

Nedjelja se rađa iz zadovoljnoga Božjeg pogleda – »vidje Bog da je dobro« (usp. Post 1, 3.10.12.18.21.31). Bog ima oko koje razmatranjem zahvaća dobru stranu svega što postoji. Bog, smiješeći se, može odobri-ti ono što jest; govori lijepo o onome što nastaje te zbog toga ima snagu blagoslova. Nedjelja kao liturgijsko slavlje prekida opterećujuće meha-nizme našega samopotvrđivanja i naše potrebe za sukobljenošću, uspo-ređivanjem… Nedjelja prekida kratki spoj ne-milosti, nesreće bez želja, odnosno svega onoga što smještamo u područje svakodnevice.

NAŠA TEMA Vazmena radost

»Prati nas, Gospodine, uvijek svojom milošću i uvedi u savršenu slobodu, da

u nebu uživamo radost, kojoj je pred okus

uskrsno slavlje.« Kristovo uskrsnuće,

Đ. Seder, 2011.

17


Nedjelja nas uči uočavanju svega kao ‘znaka’, odnosno kao otvoreni simbol Božjega pogleda; dopušta nam otkriti nosivu dionicu koja podu-pire konstrukciju života i poziva nas da joj se vratimo; daje nam da ‘bla-go-slovimo’, da dobro govorimo o sebi, o drugima, o životu, stvarajući tako blagoslovni prostor. Sva osjetila: vid, sluh, dodir, okus, miris slije-vaju se u nedjelju, kako bi se stvorila ta vrsta vazmene osjetljivosti. Ne-djelja nas poziva da se pogledamo u lice i da svoje lice, fasadu (facies), izvanjski izgled, doživimo kao lice-pogled (vultum), kao obećanje uskr-snuloga života. Poziva nas na radost duha, čak i na »radost brodoloma« (G. Ungaretti), jer je i posred poraza moguće nasmijati se u lice ‘sudbi-ni’, ili se – smijati sebi.

Tu negdje, između navaljenih kamenih ploča koje prijete zatvara-njem i između stvaranja tame ljudske ozbiljnosti, nalazi se vazmena ra-dost, smijeh Boga koji pomiče svjetlom. Tu, ne negdje, nego u Kristu nalazi se vazmena radost nas kršćana. Ona ne može samo stajati, ni-ti samo klečati, niti samo govoriti, niti samo šutjeti. Ona je slavlje ko-ja sjedinjuje sve što se ima reći i sve što se ima šutjeti, onako kako sa-mo radost zna.

3 Č SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan vl.: 1 Kor 15,1-8; Ps 19, 2-5; Iv 14, 6-14 4 P Svagdan: Dj 13, 26-33; Ps 2, 6-11; Iv 14, 1-6 5 S Svagdan: Dj 13, 44-52; Ps 98, 1-4; Iv 14, 7-14 6 N PETA VAZMENA NEDJELJA 7 P Svagdan: Dj 14, 5-18; Ps 115, 1-4.15-16; Iv 14, 21-26 8 U Svagdan: Dj 14, 19-28; Ps 145, 10-13b.21; Iv 14, 27-31a 9 S Svagdan: Dj 15, 1-6; Ps 122, 1-5; Iv 15, 1-8 10 Č Svagdan; ili: Bl. Ivan Merz Dj 15, 7-21; Ps 96, 1-3.10; Iv 15, 9-11 11 P Svagdan: Dj 15, 22-31; Ps 57, 8-12; Iv 15, 12-17 12 S Sv. Leopold Mandić, prezbiter, spomendan Dj 16, 1-10; Ps 100, 1b-3.5; Iv 15, 18-21 13 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 14 P SV. MATIJA, apostol, blagdan vl.: Dj 1, 15-17.20-26; Ps 113, 1-8; Iv 15, 9-17 15 U Svagdan: Dj 16, 22-34; Ps 138, 1-3.7c-8; Iv 16, 5-11 16 S Svagdan: Dj 17, 15.22 – 18,1; Ps 148, 1-2.11-14;

Iv 16, 12-15 17 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 18 P Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik Dj 18, 9-18; Ps 47, 2-7; Iv 16, 20-23a 19 S Svagdan: Dj 18, 23-28; Ps 47, 2-3.8-10; Iv 16, 23b-28

Liturgijski kalendarTRAVANJ

22 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; sv. Adalbert, bisk. i muč. Dj 6, 8-15; Ps 119, 23-24.26-27.29-30; Iv 6, 22-29 24 U Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik Dj 7,51 – 8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab; Iv 6,30-35 25 S SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan vl.: 1 Pt 5, 5b-14; Ps 89, 2-3.6-7.16-17; Mk 16, 15-20 26 Č Svagdan: Dj 8, 26-40; Ps 66, 8-9.16-17.20; Iv 6, 44-51 27 P Svagdan; ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica Dj 9, 1-20; Ps 117, 1-2; Iv 6, 52-59 28 S Svagdan; ili Sv. Petar Chanel; Sv. Ljudevit Marija Grignion Dj 9, 31-42; Ps 116, 12-17; Iv 6, 60-69 29 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 30 P Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papa Dj 11, 1-18; Ps 42, 2-3; 43, 3-4; Iv 10, 1-10

SVIBANJ 1 U Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik Dj 11, 19-26; Ps 87, 1-7; Iv 10, 22-30 ili od spomendana: Post 1,26 – 2,3 (ili: Kol 3,14-

15.17.23-24); Ps 90,2-4.12-14.16; Mt 13,54-58 2 S Spomendan; ili Sv. Atanazije, biskup i crkv. naučitelj od dana: Dj 12, 24 – 13, 5a; Ps 67, 2-3.5-6.8;

Iv 12, 44-50

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Dođe Isus, stane posred njih i reče im: »Mir vama!« A oni od radosti još nisu vjerovali…

Ulazna: 108 Kliči Bogu ili: XXI Na nebu zora rudiOtpj. ps.: Obasjaj nas, Gospodine

(ŽV 04-2009)Prinosna: 556 Krist iz groba ustadePričesna: 551 O Spase roda ljudskogaZavršna: 561-562 Kraljice neba

Prvo čitanje (Dj 3, 13-15.17-19)

Začetnika života ubiste.Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar narodu:»Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev,Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadostei kojega se odrekoste pred Pilatomkad već bijaše odlučio pustiti ga.Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste.Ali Bog ga uskrisi od mrtvih,čemu smo mi svjedoci.I sada, braćo, znam da ste ono uradiliiz neznanja kao i glavari vaši.Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se daklei obratite da se izbrišu grijesi vaši.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 4, 2.4.7.9)

Pripjev: Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja,ti što me u tjeskobi izbavi:smiluj mi se, usliši moju molitvu!

Znajte: Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga;Gospodin će me uslišiti kad ga zazovem.

Mnogi govore: »Tko će nam pokazati sreću?«Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Čim legnem, odmah u miru i usnem,jer mi samo ti, Gospodine,daješ miran počinak.

Drugo čitanje (1Iv 2, 1-5a)

On je pomirnica za grijehe naše i svega svijeta.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaDječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamokod Oca – Isusa Krista, Pravednika.On je pomirnica za grijeha naše,i ne samo naše nego i svega svijeta. I po ovom znamo da ga poznajemo:ako zapovijedi njegove čuvamo. Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine.A tko čuva riječ njegovu,u njemu je zaista savršena ljubav Božja.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaKliči Bogu sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja.

(Ps 66, 1-2)

Zborna molitvaBože, nek se tvoj narodvazda raduje što si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve.Ti si uzrok tolikom veselju:daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.

Treća vazmena nedjelja

22. travnja 2012.

Pričesna pjesmaTrebalo je da Krist trpii treći dan ustane od mrtvih, i da se u nje - go vo ime propovi jeda obraćenje i otpu štenje grijeha svim narodima, aleluja.

(Lk 24, 46-47)

19

Dođe Isus, stane posred njih i reče im: »Mir vama!« A oni od radosti još nisu vjerovali…

Popričesna molitvaPogledaj, Gospodine,svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela.Po Kristu.

Svjetlom Kristova uskrsnuća Bog je raspršio tamu svijeta i obdario nas radošću novoga života. S pouzdanjem mu se utecimo:

Usliši nam molitvu, Gospodine.1. Obnovi vjeru svoje Crkve

i daj da svjedočanstvom života bude kvasac obraćenja za sve ljude, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini papu našega Benedikta,biskupa našega I. i sve pastire Crkve:pomozi im da, vjerni tvojoj riječi,budu tvoj glas među ljudimate povjerene im zajednice vode putem spasenja, molimo te.

3. Udijeli svojim vjernicima milost da trajnim obraćenjem života odgovore na ljubav koju si im u Kristu darovao, molimo te.

4. Nama sabranima oko Kristova stolapodari snagu zajedništva u vjeri i ljubavida jedni drugima budemo znak tvoje blizinekoja preobražava i spašava svijet, molimo te.

5. Sestre i braću koji u vjeri usnušeprimi u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Ne ostavljaj nas Gospodine u našim sumnjama. Snagom svoje riječi i okrjepom sakramenta vodi nas putem na koji nas zoveš. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pjesma prije EvanđeljaGospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

Evanđelje (Lk 24, 35-48)

Trebalo je da Krist sve to pretrpii treći dan uskrsne od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocimai Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče:»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’Vi ste tomu svjedoci.«Riječ Gospodnja.


20

Dvojica učenika iz Emausa opet su u Je-ruzalemu. Upravo su se vratili na mje-sto iz kojega su htjeli pobjeći. Između

napuštanja Jeruzalema i povratka u nj stoji iskustvo susreta s Uskrslim. Najprije u razgo-voru putem. Tada ga još nisu bili prepoznali. Razgovarao je s njima, srce im je gorjelo, ali ni-su znali tko im se pridružio. Neznanac je uve-čer s njima, u njihovoj kući, lomio kruh. Ta-da su im se otvorile oči. Prepoznali su ubije-nog učitelja. Istoga trena nestao im je iz vida i oni su se odmah vratili u Jeruzalem. Htjeli su ostalima pripovjediti susret s Uskrslim. Pr-vi put, dok su razgovarali o nasilju i tragediji, Isus im se približio i umiješao u razgovor. Sa-da, dok govore kako su ga prepoznali u lomlje-nju kruha, on opet dolazi k njima. Neobično, usred svjedočenja o prepoznavanju Isus dola-zi k njima i oni ga opet ne prepoznaju. Sada se još i plaše. Zbunjeni su. Uskrsli im naliči na utvaru. Luka tim detaljima pokazuje koliko su preprjeka učenici morali svladati da bi Uskr-sloga prepoznali kao Isusa. Dok je bio s njima, trebao im je veliki trud da u čovjeku Isusu pre-poznaju Krista. Sada kada je uskrsnuo, treba im veliki napor da u Uskrslomu prepoznaju čovjeka Isusa. Uskrsli se stoga predstavlja svo-jim tijelom. I to ranjenim i probodenim. Obi-lježen je ranama. Nisu nestale. Tvore njegov identitet. On je isti kao i prije smrti, ali sada su na njemu vidljivi svi tragovi ljudskog nasi-lja. Ono mu je utisnulo neizbrisivi pečat. Uz to, poziva ih da ga opipaju. Duha se ne može pipa-ti. Duh nema mesa i kostiju. Uskrsli nije duh. Nije utvara. Uskrsnuo nije samo Isusov duh. On, Isus, je uskrsnuo. To sam ja, kaže Uskrsli! Ne njegov duh, ne njegovo tijelo, nego on. Isus je duh i tijelo. Ubijeni i živi. Susret s Uskrslim opire se svakoj misaono lagodnoj manipula-ciji. Sve dok je tijelo u grobu, ne možemo go-voriti o uskrsnuću. Sve dok se pojavljuje samo duh kojega ne možemo opipati, nema govora o uskrsnuću. Uskrsnuće se tiče duha i tijela. I ti-če se identiteta. Ne uskrsava netko drugi, nego isti koji je i umro. I ne postaje Isus uskrsnućem netko drugi, nego ono što on jest.

Uskrsli i Pisma

Osim ovoga Isus traži jesti. Daju mu ribu. Je-de ju pred njima. Ne jede od gladi. Nije ga uskr-snuće iscrpilo. Jede zbog svojih učenika. Jede da oni opaze kako nije duh, nego kako je uskrsnuo tijelom. Ne jede zbog druženja sa svojima. Je-de da njegovi mogu vjerovati svojim očima. Nji-ma je bilo lakše vjerovati u utvaru, nego u uskr-snuće. Bez toga tjelesnoga susreta s Uskrslim oni bi brzo povjerovali u utvare. Iznenađuje la-kovjernost u utvare i težina da se povjeruje svo-jim očima. Najteže je vidjeti ono što jest. Uskrs je sasvim jednostavan i iznimno teško prihvat-ljiv. Grob je prazan, a Uskrsli je svojim tijelom živ. Uskrsnuo je, ali svejedno je tjelesan. Uskr-snuća nema bez uskrsnuća tijela. Tjelesan je, ali se ponaša kao duh. Odjednom stane među svo-je. I odjednom ode. Tijelom dolazi i odlazi kao da tijela nema. Tijelom se ponaša kao da je duh. Njegovi su zbunjeni. Povjerovali bi u utvaru, ali Uskrsli ih nuka da vide njegovo tijelo. Poziva ih da ga dotaknu, da se uvjere da je tijelo tijelo. No, dočim se uvjere u njegovu tjelesnost, on nestane kao da je samo duh. Luki je stalo do opisa neo-bičnog iskustva s Uskrslim. Prepoznatljiv je, isti, tjelesan, a ipak je sve drukčije. Iskustvo s Uskr-slim je neusporedivo s drugim iskustvima. Uskr-snuće nadilazi predodžbe učenika.

Otvoreni umUskrsno je iskustvo učenika iznimno, neobič-no i jedincato. Zbunjeni su. Dogodilo im se ne-što što sami nisu mogli ni predvidjeti ni uči-niti. Uskrsli im otvara pamet. Iskustvo susre-ta nije dovoljno. Koliko god naše vrijeme po-

21


Bog proslavi Slugu svoga Dj 3, 13-15.17-19Nakon ozdravljenja hromoga na ulasku u Hram (Dj 3, 1-10), narod se strčao oko Petra i Ivana u tri-jem »zvan Salomonov«, koji je stajao s istočne strane hramskoga područja uz glavni ulaz u Hram iz smjera Maslinske gore (3, 11). Petar ovdje svojim govorom želi pokazati kako su Isusova muka, smrt i uskrsnuće nastavak Božjega djelovanja u korist svoga naroda i ispunjenje njegovih obećanja. Stoga i započinje naglašujući da govori o Bogu koji je »Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca na-ših«, dajući Bogu ime koje je on sâm izabrao kad se iz gorućega grma ukazao Mojsiju (Izl 3, 6.15). To je njegova iskaznica. On je Bog koji je dao obećanja ovim svojim slugama i sada ta obećanja ispunjava. On je odlučio »proslaviti slugu svoga, Isusa«. Ovdje se, bez sumnje, navode riječi Pje-sme o sluzi patniku proroka Izaije: »Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisiti i proslaviti!« (Iz 52,13). Petar otvoreno kaže da je Isus taj Sluga kojega je narod predao i kojega se odrekao pred Pilatom kad »već bijaše odlučio pustiti ga«.

Darko Tepert

žudno hlapilo za iskustvom i koliko god i u Cr-kvi žudjeli za iskustvenom vjerom, sâmo isku-stvo bez pameti otvorene za razumijevanje Pi-sma čovjeka ostavlja zbunjenim i nameće mu najrazličitije moguće predodžbe. Uskrsli vra-ća svoje učenike na ono najjednostavnije: na tijelo, hranu i Pismo. Tijelo mogu dotaknuti i vidjeti, a Pismo valja razumjeti. Zato im otva-ra um. Iskustvo uskrsa je zbilja satkana od su-sreta tijelom, razgovora, hrane, lomljenja kru-ha, zajedništva i razumijevanja Pisma. Obična, svakodnevna, tjelesna ljudska zbilja u koju je uneseno razumijevanje Pisma.

Iz ovoga se lako opažaju elementi kršćan-ske zajednice. Riječ je o ljudima na rubu druš-tva pod snažnim traumatskim iskustvom ubojstva Učitelja. U njihovoj je zajednici mo-guće iznositi vrlo osobna iskustva s Uskrslim. U nju dolazi i sam Uskrsli. Poučava ih o ono-me najbližem i elementarnom. O tijelu, hrani, Pismima. Unutar zajednice događa se otvara-nje pameti i razumijevanje Pisma. I tako sama zajednica postaje svjedokom Uskrsloga. Uskr-sli je prošao kroz muku i smrt. On je temelj na koji se zajednica oslanja. Ne oslanja se na svoje iskustvo, nego na Uskrsloga. U njegovo će ime oni propovijedati obraćenje i otpuštenje gri-jeha. Ono što je Uskrsli činio od početka svo-ga javnoga djelovanja sada će činiti zajednica. Isus je propovijedao u Očevo ime. Učenici će to činiti u njegovo ime. Tako se njegovo djelo na-stavlja. Ubijen je, uskrsnuo je, ali nije nestao.

Ostaje usred zajednice i ona u njegovo ime čini ono što je on činio.

Nedjeljni susret vjernika živi na isti način kao i prva zajednica Isusovih učenika. Euhari-stija je i susret s Uskrslim i vrijeme razumije-vanja Pisama. Otvaranje pameti za razumije-vanje Pisma je vrlo jasno usmjereno na razu-mijevanje Isusa i njegova poslanja. Luka nas poučava kako se do razumijevanja Pisama ne dolazi ukoliko se prethodno nije dogodio su-sret s Uskrslim. On otvara pitanja, stvara zbu-njenost, razlučuje zbilju od utvara. Tek nakon toga Pisma mogu unijeti svjetlo i jasnoću. Da-našnje su zajednice premalo zbunjene Isusom. Kao da im je odveć poznat i kao da sve već zna-ju o njemu. Zbunjenost koja se dogodila na po-četku kao da je ustupila mjesto znanju. Površ-no znanje, međutim, ne otvara pitanja i priječi susret. Pretvara se u predrasude. Što je znanje dublje to više pitanja ključa iz njega.

Pa ipak, uvijek iznova i iz takvih zajednica dolaze znakovi iskustava zbunjenosti. Životni križevi, zbrke s osobnim iskustvima, iznenadni susreti s Uskrslim, neočekivano razumijevanje Pisama. Neobično, ali uvjerljivo propovijedati može samo onaj tko je prošao kroz zbunjenost i pitanja i komu su odgovori darovani razumi-jevanjem Pisama. Zajednica vjernika je strplji-va zajednica ljudi koji su, bili zbunjeni ili ra-dosni, u strahu ili odvažni navjestitelji, sabra-ni oko Uskrsloga i Pisma.

Ante Vučković

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zagledani u lice Uskrsloga. ( Antonio Boatto)


22

Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: Kamen koji odbaciše graditelji

(ŽV 04-2009)Prinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu pastir dobri Završna: 853 ii XX Isus usta slavni

29. travnja 2012.

Četvrta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPuna je zemljadobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana,aleluja!

(Ps 33,5-6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu Gospodinu.

Prvo čitanje (Dj 4, 8-12)

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli,a kojega Bog uskrisi od mrtvih!Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamenzaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudimapo kojemu se možemo spasiti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29)

Pripjev: Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u čovjeka.Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u mogućnike.

Zahvalit ću ti što si me uslišioi moj postao spasitelj.Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega! Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:Bože moj, tebe ja uzvisujem.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!

Drugo čitanje (1Iv 3, 1-2)

Vidjet ćemo Boga kao što jest.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.Riječ Gospodnja.

23


Braćo i sestre, s pouzdanom se vjerom pomolimo Ocu nebeskom, koji je svoga Sina postavioza vjernog pastira svojoj Crkvi.1. Za Crkvu u svijetu:

vodi je svojim Duhom na putu kroz svijet da svima kojima je poslana otkriva milosrdno lice Krista Gospodina, jedinoga Spasitelja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da uvijek budu otvoreni mudrosti tvoga Duha te vjerno nasljeduju Kristovu ljubav prema svakom čovjeku, molimo te.

3. Za kršćane u svijetu:da posluhom tebi i vjernošću tvojoj riječi nadvladaju razdore koji im priječe ostvariti tvoju želju za jedinstvom tvojih učenika,molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane:udijeli nam milost da u Kristu uvijek iznova prepoznajemo svoga Učitelja i Spasitelja,molimo te.

5. Za preminule sestre i braću:nagradi ih vječnim zajedništvom s tobom,molimo te.

Svemogući Bože, ti svojom ljubavlju vjerno pratiš naš životni hod. Usliši nam molitve i daj nam graditi evanđeosko zajedništvo sa svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pastir dobri život svoj polaže za ovce svoje.

Pričesna pjesmaUskrsnu Pastir dobri koji život svoj položiza svoje ovce,aleluja.

Popričesna molitvaPastiru dobri,pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu Gospodinu.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 10, 14)

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem svoje ovce,i mene poznaju moje!

Evanđelje (Iv 10, 11-18)

Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus:»Ja sam pastir dobri.Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastiri nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi,ostavlja ovce i bježi,a vuk ih grabi i razgoni:najamnik je i nije mu do ovaca.Ja sam pastir dobrii poznajem svoje i mene poznaju moje,kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedemi glas će moj čuti i bit će jedno stado,jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otacšto polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima,nego ja ga sam od sebe polažem.Vlast imam položiti ga,vlast imam opet uzeti ga.Tu zapovijed primih od Oca svoga.«Riječ Gospodnja.


24

O Pastiru: o pouzdanju i slobodi

Naći se u slici pastira, ne odreći se te sli-ke u suvremenim pomacima i odmaci-ma, važno je za evanđeosku dragocjenost

koju nam povjerava Isus, protežući ju do nas od proročkoga navještaja.

Čuvari i nadzornici, a ponajprije najamni-ci, nisu pastiri. Nisu to u duši. Zapravo nitko tko vodi neku ljudsku zajednicu, odgojnu, političku, obiteljsku, vjerničku nije izvor nutarnjega odno-sa koji nosi pastir. Samo je jedan pastir čovječan-stva; zbiljski samo Jednomu na srcu leži ljudsko stado, samo jednomu je stalo do spasenja, do cje-lovitosti, do pripadnosti i radosti.

Nekoliko je razloga zbog kojih nijedan ljud-ski vođa, čuvar ili pozornik ne može biti pastir čo-vječanstva. Ma koliko bio dobar, niti jedan čovjek nije dostatno jak da se ne bi bojao grabežljivaca i uvijek je u kušnji bijega i sebičnoga čuvanja samo-ga sebe. Nadalje, čovjek je podvrgnut plaći. Ljud-ski je čuvar– bez obzira na čistoću nakana i nasto-janja – uvijek na neki način plaćen od stada, pri čemu je to možda najmanje novac, a često uspjeh, moć ili strah, podložnost ili pljesak, svakako ne-ki oblik sebičnosti. Osim toga, stado u konačnici nije njegovo; ovce nije on stvorio te ih zapravo ne poznaje u dubini postojanja. Tako čovjek, noseći dužnost ili službu vlasti i vodstva, uvijek ostaje i sam dio stada kojemu je samo jedan Pastir.

Treba li nas to rastužiti i obeshrabriti? Nipo-što. Baš suprotno. To je Radosna vijest. Na zem-

Četvrta vazmena nedjelja

lji svatko treba imati odgovornost – i vjerničku, i odgojnu, i političku, i kulturalnu u svjetlu slu-ženja, s duhom služenja; ali je jednako tako važ-no nositi u sebi svijest da su ljudi ljudi, ograniče-ni. Govorimo ljudske riječi i znamo da se one lako rasprše poput prašine; nosimo ideje koje su pro-lazne; imamo planove koji su suočeni s nestalno-šću i konačnošću. Nije nam dana snaga koja bi mogla poraziti zlo ili nadići otajstvo umiranja.

Pastir(i) i pouzdanjeLjudski čuvari, službenici i služitelji dolaze i odla-ze. Upravo svijest o našoj prolaznosti važna je da vukovi ne naštete stadu. Konačni oslonac nije čo-vjek. To zaboraviti i posvema se pouzdati u ljud-ske riječi, odredbe, namjere, političke ideje, kul-turalne ciljeve, znači stado izložiti opasnosti i po-gibli. Sjetimo se samo proročke, ali mudrosne oš-trine koja, doduše, može povrijediti iskrene prija-telje, ali je u najdubljemu sloju istinita: »Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka!« (Jr 17, 5)

To je varka s kojom računaju ‘vukovi’ i po-dručje na kojemu grabe svoj plijen. Pouzdanje ukorijenjeno u ljudske organizacije i sposobno-sti, isključujući Božji Duh, omogućuje prijevaru koju koriste moćni nad slabima, šireći zakonitost sebičnosti. Na tome području najamnici, plaćeni-ci koji se predstavljaju stručnjacima u raznim po-dručjima, pronalaze prikladno tlo za sijanje ne-pravde, zbrke, nesigurnosti koja donosi plod ne-stabilnosti i nezadovoljstva.

Jedini kriterij prepoznavanja pravoga Pasti-ra i onih koji mu pripadaju jest davanje vlastitoga života za druge. Tu, gdje nestaje sebičnost, poči-nje dobro drugoga; a gdje počinje neumorna če-žnja za dobrom drugoga, postoji povjerenje po-duprto služenjem. Samo Isus oslobađa na takav način da se ne rađaju nove ovisnosti i nova rop-stva; iscjeljuje rane tako da ne nastaju nove bo-lesti. Samo Isus – ako pobjegneš i ako se izgu-biš daleko od ljubavi – ne prestaje tražiti. I ako se iskradeš svake večeri, samo će te on svake noći tražiti, ne zatvarajući ti onaj prolaz kroz koji mo-žeš proći, ako ne prepoznaš darovanu ljubav.

Niti jedan čovjek ne posjeduje takvu snagu ljubavi koja bi nas oslobodila, ostavljajući nas slo-bodnima; koja bi nas obratila, ostavljajući nam

Samo je jedan pastir čovječanstva – Onaj komu je na srcu čitavo stado.

A. G

iova

nnon

i

25


Ozdravljenje u ime Kristovo Dj 4, 8-12Skup, koji je opisan u ovome odlomku, jeruzalemski je Sanhedrin, vrhovno vjersko, upravno i sudsko tijelo. Ovu važnu skupštinu Petar podsjeća na ozdravljenje hromoga, pa se pita nisu li on i Ivan za to krivi. No, odmah i odgovara: nisu toga hromoga ozdravili Petar i Ivan, nego je on ozdravio »po imenu Isusa Krista Nazarećanina«. To je bio rekao i samomu hromom: »U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« Slijedi odmah i ispovijest vjere: taj Isus Krist je razapet, a Bog ga je uskrisio od mrtvih. U tom retku Petar u Isusovu muku i smrt uključuje i svoje slušatelje jer im kaže: »kojega ste vi raspeli«. Time je razumljiviji i nastavak Petrova govora u kojemu navodi riječi Psalma 118: »On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni« (usp. Ps 118, 22). Budući da je govor izrečen pred najvišim predstavnicima židovskoga naroda, koji su bili i vrhovni vjerski autoritet, ova izreka želi reći da je Isus, svojim uskrsnućem, potvrđen kao temelj istinske vjere, temelj Zakona, temelj i glava Božjeg izabranoga naroda.

Darko Tepert

izbor; ozdravljajući nas, ostavljajući nam moguć-nost da se ponovno ozlijedimo; koja bi oprostila, ne dokidajući izazove grješnosti. Dati život i po-novno ga uzeti. Nitko doli Isus nema tu moć. Sa-mo on, dobri i lijepi Pastir.

Pastir(i) i slobodaU govoru o vodstvu, o stadu i pastiru otvaraju se razne teme o ljudskoj slobodi. To je ljudska te-žnja na koju se nadovezuje puno sadržaja. Svako-mu se čovjeku sviđa osjećaj slobode, do te mjere da se izbjegava donositi životne odluke (o braku, o djeci, o pozivu u neku crkvenu službu, o zauze-tosti za bližnje i sl.), za koje se drži da tu slobodu štetno ograničuju. Ili se pak, ako se donesu odlu-ke, traži mogućnost izlaza, odnosno osiguravanje povratka na prijašnji trag.

Tako danas u zapadnoj civilizaciji primjećuje-mo neobičan ‘kult slobode’, ideologijâ slobode, ko-ja – poput svakoga drugog idola – zarobljava čo-vjeka. Premda zvuči proturječno, može se biti ro-bom slobode, zapravo onoga što nam je nametnu-to kao naša sloboda. Ne treba dugo tražiti primje-re u kojima nam ‘gospodari tržišta, političke i me-dijske moći’ nude modele umjetnoga blagostanja, slobodnoga vremena, do te razine da se počinjemo ponašati, odijevati se, birati hranu, stanovati pre-ma trendovima koji nisu izrasli na našemu izboru i na slobodi koju pretpostavljamo kada nam se čini neprihvatljivim pridružiti se logici ‘stada’.

Možda je poteškoća današnjega evanđelja u suvremenosti i u tome što sve čini Pastir. Za izoš-

trenu osjetljivost prema vlastitoj ulozi i ‘samoo-stvarivanju’ trebalo bi više naglasiti našu inicija-tivu, kreativnost i sudjelovanje – kako se obično čuje govoriti. No, to je zacijelo pogrješno čitanje toga navještaja.

Isus preuzima često korištenu biblijsku temu Staroga zavjeta: o Bogu koji se sam brine za svoj narod, okuplja ga, vodi ga i liječi, nasuprot pastirâ koji iskorištavaju narod (usp. Ez 34, 1-16). Najne-posredniji je put dohvaćanja ljepote slike Pastira onaj koji je sačuvan u Psalmu 23: »Gospodin je pastir moj«, koji lako prihvaćamo i u sadašnjosti, u svakoj sadašnjosti našega zemaljskoga zajed-ništva i odgovornosti (kao roditelji, učitelji, pred-stojnici zajednica i institucija, orkestara i zborova, klubova i radnih kolektiva…). Bog se u svome Si-nu očitovao kao onaj koji se brine za čovjeka, koje-mu je stalo do ljudskih putova. Težimo vidjeti Bo-ga kao što jest, a najjasniji oris toga lika nalazi se u Kristu uskrslome, koji je sebe dao za nas.

Svaki čovjek ima nekoga gospodara, učitelja, pastira. Ako pak vjerujem da sam slobodan od svakoga i od sviju; ako vjerujem da ne pripadam i da ne trebam pripadati nikomu, tada sam vje-rojatno rob svoje sebičnosti i nestajem u privi-du slobode. Vjerojatno sam izabrao odbacivanje zaglavnoga kamena i još ne shvaćam da su ne-pripadanje i nepovezanost s drugim kamenjem u građevini zapravo ruševina, na kojoj se nala-zim pored drugoga kamenja i za čiji sam pad i ja odgovoran.

Ivan Šaško



26

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: Ti si, Gospodine, hvala moja

(glazbeni prilog, str. 38.)Prinosna: 229 Od Božje snage Pričesna: Ja sam pravi trs

(glazbeni prilog, str. 39.) Završna: 554 ili XXII Isus je uskrsnuo

6. svibnja 2012.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

(Ps 98, 1-2)

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Dj 9, 26-31)Pripovjedi im kako je Pavao na putu vidio Gospodina.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedaou ime Gospodnje. Govorio je i raspravljaosa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovalau strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 22, 26b-28.30)

Pripjev: Ti si, Gospodine, hvala mojaposred zbora velikoga!

Pred štovateljima ću tvojimizvršiti zavjete svoje.Siromasi će jesti i nasititi se,hvalit će Gospodina koji ga traže:nek živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Gospodinu vratitisvi krajevi zemlje;pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.Njemu će se jedinom klanjatisvi velikani zemlje,pred njim se sagnuti svi što u prah silaze.

I moja će duša za njega živjeti,njemu će služiti potomstvo moje.O Gospodinu će se pripovijedati sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navješćivati narodu budućem: »Ovo učini Gospodin!«

Drugo čitanje (1Iv 3, 18-24)Ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo i ljubimo.

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaDječice, ne ljubimo riječju i jezikom,već djelom i istinom. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova:

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

27

Ocu nebeskom, koji je u nas udahnuo život uskrsloga Krista, uputimo svoje molitveproseći snagu plodnoga života vjere:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih učenika:

da oslonjena na tvoju riječ trajno donosi plodove spasenja za sve ljude, molimo te.

2. Za sve kršćane: da u vjernosti poslanju koje su krštenjem primili budu iskreni svjedoci i promicatelji pravednosti i istine među ljudima s kojima žive, molimo te.

3. Za sve koji tragaju za istinom:da u zajednici vjernika otkriju stvarnost susreta s tobom, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane:da euharistijsko zajedništvos Kristom Gospodinombude kruh obnove našoj vjerii hrana našemu zajedništvu sa svim ljudima, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre:obraduj ih darom vječnoga života,molimo te.

Svemogući Bože, ti znaš da smo poput mladica što lako usahnu pred nedaćama života. Prati nas uvijek svojim Duhom i ukrijepi našu ucijepljenost u Krista. Koji živi.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

Mozaik u apsidi crkve sv. Klementa, Rim, 12. st.

da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 15, 4a.5b)

Ostanite u meni i ja u vama, govori Gospodin: tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje (Iv 15, 1-8)Tko ostaje u meni i ja u njemu,taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs,vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u menii ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

(Iv 15, 1.5)

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahra nio si nas nebeskim otaj stvi -ma: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

Molitva vjernika


28

jasno o čemu govori. Dok je ranije Bog zasadio vinograd kojemu su članovi izabranog naroda trsje, sada se Isus predstavlja kao »pravi trs«. Tako neposredno prije nego što će biti razapet na križ, zauzima mjesto Izraela, vinograda ko-ji nije donio željeni plod. Isus ne govori o budu-ćemu vremenu, nego o sadašnjemu. Slika trsa aluzija je na zemaljsku stranu njegova života te sugerira da se odnosi na stanje učenika u ovom svijetu. Dodajući da ih on ljubi kako je Otac lju-bio njega također naznačava vrijeme provede-no na zemlji. Toliko inzistiranje na vezanosti tr-sa i lozâ za ovaj svijet ima za cilj poučiti učeni-ke kako živjeti u svijetu. Po zajedničkom Du-hu trebaju biti međusobno povezani, a životnu snagu crpiti iz vezanosti uz njega, pa će se plo-dovi toga jedinstva vidjeti već na ovome svijetu.

Čitavo ovo poglavlje evanđelja (15.) go-vor je o kršćanskoj odgovornosti za svijet, ali i Božjoj želji da već sada imamo cjelovitu radost u njemu i punu sigurnost u njegovu ljubav. On nas ljubi ovdje i sada, unatoč svim našim ne-savršenostima, slabostima i neznanju. Želi da mu potpuno vjerujemo jer nedostatak povje-renja uzrokuje i nedostatak božanskoga živo-ta. Vjerovati znači imati sigurnost da je Bog »veći od našeg srca«. Kakvi god smo, što god činili i u kakvoj god se situaciji nalazili, treba vjerovati da je Bog s nama. Nije bitno izbrisa-ti prošlost, koliko vjerovati da naša budućnost još nije napisana. Možemo je oblikovati, ali ne riječima, nego djelima.

PlodoviJedinstvo s Kristom znači djelovati onako ka-ko je on djelovao. Riječ učenik znači biti pou-čen od svoga učitelja. Kršćanin treba biti poput Krista te crpiti inspiraciju iz njegovih misli, ri-ječi i djela. Iz životne povezanosti s njime mo-ra davati plod kako bi svojim životom proslav-ljao ime Božje. On više ne traži Kristovo očito-vanje njemu jer mu je Isus »priopćio sve što je čuo od Oca svoga«, ali zato treba sam biti nje-gova objava svijetu. »Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete mo-

Djela, a ne riječi!

Peta vazmena nedjelja

Dok se nalazimo u vazmenom vre-menu, a u iščeki-

vanju svetkovine Duho-va, Crkva pred nas stav-lja evenđeoski odlomak u kojemu se objašnjava-ju odnosi Kristovih uče-nika prema Bogu koji se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti. Cilj evanđe-lja nije informativni, ne-go formativni. Otkriva-nje otajstva trojstvenoga života poziv je na sudio-ništvo u božanskom je-dinstvu, ali i poticaj na njegovo nasljedovanje u izgradnji zajedništva

među ljudima. Isus se oprašta od svojih apo-stola. Posljednja je večer njihova zajedničkog boravka na zemlji. Oprao im je noge i obećao poslati Duha koji će ih »poučavati o svemu» i »dozivati u pamet« sve što je govorio. Dok je on bio među učenicima osobno im je objavljivao Oca. Videći Sina vidjeli su i Oca. Nakon njego-va »odlaska« Duh je nositelj blagoslova da uvi-jek u Sinu mognu prepoznati Oca. Ovo je oso-bito važno nakon Isusove patnje, križa i smrti. Zahvaljujući Duhu Svetom učenici u svim teš-koćama mogu biti sigurni u Božju blizinu. Sâm Otac iskusio je svu patnju u Sinu. Božja solidar-nost s ljudskom sudbinom poticaj je ljudima na uzajamnu solidarnost, a poziv na dioništvo u božanskom jedinstvu uputa je za stvarenje nji-hova međusobnog zajedništva.

VinogradZanimljivo je da evanđelist Ivan uopće ne govo-ri o ustanovljenju euharistije, nego o vinogradu u smislu sklapanje novoga Saveza između Bo-ga i ljudi. Vinograd je, naime, u Starom zavje-tu znak Božjega saveza s izabranim narodom. Isus zato i ne mora izgovoriti riječ Savez. Već spomenom vinograda njegovim je slušateljima

G. Klimt

29


ji učenici.« Plod je za Krista oznaka vjernika. Smisao Božje objave jest da čovjek može biti njegov odsjaj već na zemlji. Kao što je Mojsije-vo lice nakon susreta s Bogom bilo sjajno, ta-ko i po kršćaninu Bog treba biti prepoznatljiv. To je kvaliteta ploda. Nije dovoljno ne činiti lo-še, nego treba činiti dobro. Kršćanin se ne mo-že zadovoljiti time što ne čini stvari koje će svi-jet prezirati. On neće biti slika Božja samo ako se suspreže činiti zlo, nego mora činiti dobro. Djela apostolska opisuju Pavlovo obraćenje. Nije mu bilo dovoljno što je prestao progoniti kršćane, nego je započeo »smjelo propovijeda-ti«. Biti slika Kristova znači poput njega prola-ziti zemljom čineći dobro. Tako Crkva »uživa mir, izgrađuje se i napreduje u strahu Gospod-njem te raste utjehom Svetoga Duha«.

Trs i lozeDa bi se donosilo plodove nužna je povezanost s Bogom. Isus je tu vezanost objasnio slikom vi-nograda u kojemu je on trs, učenici mladice, a Otac vinogradar. Trs i loze ne mogu jedno bez drugoga. Oni su jedno. Tako i kada je riječ o Kri-stu, riječ je o svakome njegovu učeniku. Kršća-nin je jedno s Kristom. Moralna identifikacija s njim znači raspolagati njegovom snagom, imati iste interese kao i on, ali i njegovu radost i slavu

zajedništva s Ocem. Izvan toga zajedništva ne-ma mogućnosti donošenja plodova. Nevezana za trs, loza usahne. Ne ostaje drugo nego da ju se odreže. No, ništa se ne reže bez razloga. Po-nekad je nužno da Bog briše naše planove, uni-štava nade i suprotstavlja se našim ambicijama kako bi sazreli pravi plodovi. Ono što je bitno jest znati da vinogradar nikada nije toliko blizak vinogradu kao u trenutku kad ga uređuje.

Ako plodovi ne urode ili njihova kvalite-ta nije u skladu sa željama, trebamo potraži-ti nametnike koji oštećuju plodove. To mogu biti naši grijesi, isprazne želje, oholost, neči-stoća i druge loše navike koje u početku izgle-daju nebitne, ali postupno iscrpljuju životne snage. Govoreći o bačenomu sjemenu sam je Isus objasnio koje su opasnosti da ono ne do-nese očekivani prinos. Jednima Sotona uzima Riječ u njih posijanu. Drugi nemaju korije-na, pa kad nadođu teškoće odustaju. Treći su zbog vremenitih briga, zavodljivosti bogatstva i ostalih požuda ugušili Riječ u sebi. No, kao i svaki put Isus ne daje samo dijagnozu, ne-go nudi i lijek koji se nalazi u molitvi, slušanju Riječi Božje i zajedništvu Crkve. »Ako ostane-te u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.«

Slavko Slišković

Pavlov susret s učenicima Dj 9, 26-31Pavlov dolazak u Antiohiju vezan je uz Barnabu koji ga je našao u Tarzu i doveo u Antiohiju (usp. Dj 11,25-26). Njihov prvi susret dogodio se u Jeruzalemu gdje je Barnaba poveo Savla k apostolima (usp. Dj 9,27). Zanimljiv je podatak da je Barnaba znao za Pavlov susret s Gospodinom o kojemu je pripovijedao apostolima kao i o Pavlovom smjelom propovi-jedanju u Damasku. O tome ne govori dakle sam Pavao. Taj prvi posjet Jeruzalemu odgovarao bi podatku koji donosi sam Pavao u Gal 1, 18-19: »Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova«. Kako je Pavao napustio Damask nalazimo u 2 Kor 11,32-33: »U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zidate umakoh njegovim rukama.«

Mario Cifrak

Zrnj

e

Trs i loze. Mladice u životnoj ovisnosti o trsu, ali u nerazdruživoj

povezanosti među sobom. Slika trsa i loze govori

o našemu životnom (vitalnom), a ne samo egzistencijalnom odnosu

s Kristom. To je odnos o kojemu ovisi sam život. No, to je odnos koji usklađuje sve naše odnose.

Odnos u kojemu isti Kristov život dijelimo s drugima.



30

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 115 Pred poganima objaviPrinosna: 260 O da bude radostPričesna: 273 Ja sam s vamaZavršna: XIX Radujte se, kršćani

13. svibnja 2012.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaUgodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

(usp. Iz 48, 20)

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Dj 10, 25-26.34-35.44-48)I na pogane se izlio dar Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihKad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije ususret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći:»Ustani! I ja sam čovjek.«Petar tada prozbori i reče:»Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.«Dok je Petar još govorio, siđe Duh Svetina sve koji su slušali tu besjedu.A vjernici iz obrezanja koji dođošezajedno s Petrom začudiše se što sei na pogane izlio dar Duha Svetoga.Jer čuli su ih govoriti drugim jezicimai veličati Boga.Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 98, 1-4)

Pripjev: Pred poganima objavi Gospodinspasenje svoje!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje (1Iv 4, 7-10)Bog je ljubav.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni! Ljubimo jedni drugejer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi,od Boga je rođen i poznaje Boga.Tko ne ljubi, ne upozna Bogajer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijetda živimo po njemu.U ovom je ljubav:ne da smo mi ljubili Boga,nego – on je ljubio nasi poslao Sina svogakao pomirnicu za grijehe naše.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

31

Braćo i sestre, nebeskome Ocu, koji nas je u Kristu do kraja ljubio i dao nam primjer potpune ljubavi, izrecimo svoje prošnje:

Obnovi nas u svojoj ljubavi, Gospodine.1. Za Crkvu u svijetu:

daj da bude otvorena poticajima tvoga Duhate uvijek bude jasan znak Kristove blizine svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za sve kršćane: da nasljedovanjem Kristove ljubavi nadvladaju sve podjele među ljudima te budu graditelji novoga svijeta, ispunjena Božjim mirom, molimo te.

3. Za novokrštenike i sve koji se s tobom tješnje združuju po sakramentima potvrde i euharistije: da uvijek vjerno čuvaju dar vjerei trajno rastu u predanju tebi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane:daj da mjera svega našeg djelovanja bude ljubav,kojom si nas ti u Kristu ljubio, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre:po snazi svoje ljubavi nagradi ih vječnim zajedništvom s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, daj nam spoznati ljubav u kojoj nas ne prestaješ ljubiti i pomozi da ti vjerni ostanemo ljubeći braću ljude. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi.

Motiv križnoga puta u samostanu karmelićana u Erlangenu, Njemačka.

Pjesma prije evanđelja (Iv 14, 23)Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će mojljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje (Iv 15, 9-17)Veće ljubavi nitko nema od ove:da tko život svoj položi za prijatelje.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Kao što je Otac ljubio mene,tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sami ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed:ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove:da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugamajer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vampriopćih sve što sam čuo od Oca svoga.Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vasi postavih vas da idete i rod donositei rod vaš da ostane te vam Otac dadnešto ga god zaištete u moje ime.Ovo vam zapovijedam:da ljubite jedni druge.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovije di moje čuvajte, govori Go-spodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

(Iv 14, 15-16)

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

Molitva vjernika

Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi.

Motiv križnoga puta u samostanu karmelićana .

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože,

uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne

Svemogući vječni Bože,

uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Šesta vazmena nedjelja

Ja izabrah vas… U evanđeljima više puta čitamo te Isusove riječi. On je onaj koji izabire. On izabire dvanaestoricu, izabire i drugu sedamdeset dvojicu, izabire one koji ga slijede. Izabire i one s kojima će se susresti

premda ga mnogi traže. Koliko li je puta svojim učenicima rekao »Pođimo ovamo ili pođimo onamo!« znajući da ga ljudi trebaju. Ali on je odabirao ka-mo krenuti i koga susresti. Svijest o tome da Isus izabire može kod nas pro-uzročiti i nelagodu. Zašto Isus izabire neke, a druge ne? Na koji način to či-ni? Koji su mu kriteriji? Ta nije li i sam puno puta pogriješio u svome izbo-ru? Pogledajmo samo Petra i druge apostole. Tko bi ih od nas izabrao za svo-je suradnike i tko bi im povjerio ne samo svoje poslanje i zadaću nego i svoj vlastiti život? Vjerojatno nitko, ali Isus ipak to čini. On izabire upravo njih, a ne druge. Izabire i nas.

Izbor na temelju ljubaviNa temelju čega Isus izabire? Nije li i Isus još jedan od onih koji izabiru na temelju vlastite samovolje i moći koju imaju nad slabijim od sebe? Nije li i njegovo izabranje ropstvo umjesto oslobođenja, lišavanje osobnosti umjesto njezinoga izgrađivanja, u službi stvaranja bespogovornih poslušnika? Isus izabire drukčijom logikom. Izvor i motiv njegovoga izabranja jest udioništvo u Očevoj ljubavi. Otac ljubi Isusa. On želi da i mi postanemo i ostanemo di-onici te ljubavi. Izvor izabranja nije ni moć, ni sposobnost, ni lukavstvo, ni-ti naš aktivizam, nego darivanje ljubavi. Biti izabran u logici Isusova života i poslanja znači postati prijatelj i biti radostan, znači i donositi plodove. Iste one plodove koje je donio uskrsli Isus i koji se jedino mogu živjeti ako se žive u zajedništvu s njime. Upravo je ta ljubav kriterij odabira. Nažalost, i danas smo svjedoci kako i u samoj Crkvi često u odabiru prevladavaju drugi krite-riji ili se često pod ovaj kriterij darivanja ljubavi svode mnogi drugi lažni mo-tivi. Od onih koje poziva Isus prvenstveno traži da ostanu u njegovoj ljuba-vi i ništa drugo.

Crkva na temelju izboraTo se ne odnosi samo i prven-stveno na pojedince. Odnosi se i na cijelu Crkvu. Ona isto tako mora biti mjestom daro-vane ljubavi, mjestom prija-teljstva i radosti. Upravo nas vazmeno vrijeme poziva na ot-krivanje tih bitnih oznaka na-še crkvenosti. Ako oni nedo-staju, onda se moramo pita-ti je li nas zahvatila i kako nas je uopće zahvatila uskrsna ra-dost čiji znak nije jeftino vese-lje, nego istinska duboka ra-

Biti odabran

Bog je ljubav …

J. Bo

tteri.

Foto

: © Z

. Atle

tić /

Shut

ters

tock

33


Ostati u Kristovoj ljubavi ne znači tek biti izručen i vjeran njegovoj ljubavi.

Ljubav nije ‘sklopljeni savez’ i nije nikada završen ili gotov čin. Ona se trajno preobražava, sazrijeva, raste

i samo tako ostaje vjerna samoj sebi. Bez toga rasta ona »ne ostaje« nego propada i gasi se. Ostati u Kristovoj ljubavi znači uvijek isto htjeti i isto

odbacivati, u svakodnevnomu susretu sa životom i svijetom. Istinska ljubav gradi

jedinstvo htijenja i misli radi istoga djelovanja. Tim jedinstvom ljubav stvara

jedan život Boga i čovjeka.

Zrnj

e

dost prepoznavanja da u Crkvi ostajemo u Kristovoj ljubavi. Zato Isus govori da smo njegovi prijatelji, a ne sluge. No, samo ako smo dobro razumjeli riječi o njegovu odno-su s Ocem, ako se dademo i mi sami uci-jepiti u taj odnos, razumjet ćemo istinsko značenje ovih riječi o prijateljstvu, a ne slu-ženju. Biti prijatelji Gospodinovi, a ne slu-ge nekoga gospodara, znači biti vjernici i živjeti zajedništvu s Uskrslim.

Izbor i povjerenjeBitnu razliku u takvim odnosima čini po-vjerenje. Prijatelju se vjeruje, s njim se di-jeli ono najintimnije što posjedujemo. Ne možemo zamisliti život bez takvoga odno-sa povjerenja. Možda je jedan od razloga krize vjere i krize Crkve upravo nedostatak međusobnoga povjerenja, nedostatak svi-jesti da smo po prijateljstvu s Kristom i mi međusobno prijatelji te da bismo se tako trebali i ponašati. Naravno, mnogi će reći da je problem u tom što klerici, dio crkve-nih struktura nemaju povjerenja u vjer-

nike laike. Ali, problem je puno dublji. Problem izvire iz činjenice da je nepovje-renje ukorijenjeno u mnogima, bez razlike kojemu staležu pripadali i iz činjenice da mnogi, bez obzira na stalež, nisu ukorije-njeni u prijateljstvo s Kristom pa na Crkvu primjenjuju logiku ponašanja i djelovanja koja vlada u drugim institucijama. A to nije logika evanđeoskoga povjerenja i prijatelj-stva o kojima govori Isus. Ona uključuje i logiku poslušnosti. Jer čuvati Gospodinove zapovijedi znači ostati u njegovoj ljubavi. Time je logika poziva, prijateljstva, ljubavi i zajednice stavljena u jednu sasvim odre-đenu perspektivu. Ne u prespektivu shva-ćanja ljubavi kao one po kojoj svatko čini ono što mu se sviđa i isključivo ono što želi, nego u perspektivu poslušnosti Kristovu, a ne našemu duhu. Do toga se može doći sa-mo ako slušamo Kristovu riječ, ako ju čini-mo svojom i ako činimo kako nam ona ka-že. To je poslušnost koja rađa radost i koja se živi kao radost.

Željko Tanjić

Dostojanstvo sluge Dj 10, 25-26.34-35.44-48Smijemo pretpostaviti da je Kornelije već nešto znao o Petru, ili da se o njemu raspitivao. Da je na njega gledao s velikim očekivanjima, dokazuje kakav mu je doček priredio: »Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se.« Takvo padanje pred nekim dio je helenističkoga dvorskog ceremonijala i čašćenja vladara, iz čega se može iščitati njihova moć. Kornelije je morao u Petru vidjeti čovjeka koji mu je nadređen, gotovo božanski. Naime, Petra mu je najavio anđeo Božji (usp. 10, 3.22). Petar je odmah odbio takav pozdrav: »Ustani! I ja sam čovjek.« Dovoljno mu je dostojanstvo da smije biti sluga. Ovdje već možemo nazrijeti i dokidanje razlika među ljudima različitoga podrijetla, što će omogućiti susret Židova i pogana u kršćanstvu. Petar ulazi u kuću jednog rimskoga satnika; kršćanin i poganin vode zajednički razgovor koji je uklonio i posljednju međuljudsku barijeru.

Mario Cifrak



34

Ulazna pjesmaGalilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

(Dj 1, 11)

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas sve-tom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, Naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

17. svibnja 2012.


Prvo čitanje (Dj 1, 1-11)Bî uzdignut njima naočigled.Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 47, 2-3.6-9)

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje (Ef 1, 17-23)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

35

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruh ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4-2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

U zajedništvu s Kristom Gospodinom, koji nam je kod Oca pripravio mjesto vječnoga radovanja, uputimo nebeskom Ocu svoje prošnje:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da u skrbi

za svijet i za potrebe ljudi nikada ne zaboravi da je zajedništvo s tobom konačni cilj njezinoga zemaljskog putovanja, molimo te.

2. Za sve kršćane: da, iščekujući ponovni susrets Kristom, zauzeto izgrađuju Kraljevstvo nebesko na svojim životnim putovima, molimo te.

3. Za sve koji tragaju za istinom: da u Kristovu evanđelju i svjedočanskom životu tvojih vjernika prepoznaju novost života koju si nam u Kristu darovao, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: oslobodi nas od svega što naše korake zaustavlja uz zemaljsko i usmjeri nas prema neprolaznim dobrima, molimo te.

5. Za sve koji prijeđoše prag smrti: uvedi ih u vječno zajedništvo s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, primi naše smjerne molitve i daj nam vjerno slijediti put Krista, Učitelja života, te na kraju zemaljskoga putovanja zavrijedimo biti uzdignuti k tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Isus, uznesen na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi.

Pričesna pjesmaEvo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

(Mt 28, 20)

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 28, 19a.20b)Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje (Mk 16, 15-20)Isus bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.

Svršetak svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrto-nosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.Riječ Gospodnja.

Zlat

ko Š

ulen

tić


36

znamo u vjeri da Bog želi da po Isusu Kri-stu i mi budemo njemu »s desna«, da bu-demo u potpunosti s njim, a opet u potpu-nosti s nama. Sada znamo definitivno da se Bog raduje svemu ljudskom: i snazi i krh-kosti, i smijehu i plaču, i ljubavi i čežnji, i duhovnosti i tjelesnosti. Znajući to sve, mi smo zadivljeni i zahvalni, i zato ne možemo danas, na dan Kristova uzašašća, ne biti za-paljeni ljubavlju.

Uzašašće i »Gore srca!«To je bio prvi dio Grgurove rečenice, a dru-gi tvrdi da se Krist uzašašćem ipak skrio. Ne vidimo ga kakav je u sebi, još ga ne gle-damo kao Boga i čovjeka, skriven je našim očima. Na prvi pogled čini se da to čovje-ku samo stvara poteškoće i muku, jer skri-venost nije ono za čim on teži. No, Grgur nam pokazuje suprotno. Skrivenost Božja, a time i skrivenost Kristova uzašašća, ima za svrhu da u nama pobudi »vrelu žudnju«

Sveti Grgur Veliki na jednome mjestu ovako piše o značenju Božje objave u Isusu Kristu: »Skriveni Bog objavlju-

je se kakow bi nas zapalio svojom ljubavlju, a opet skriva uzvišenost svoje slave kako bi vrelom žudnjom u nama rasla silovitost lju-bavi.« Pokušajmo s ovim mislima razma-trati nad otajstvom Kristova uzašašća.

Uzašašće i drukčija ljubavNekad se zna čuti kako je za kršćane važno jedino ljubiti, a sve ostalo sporedno je. To je točno samo ako se ima na umu posebnost kršćanske ljubavi. Naime, svaka ljubav, pa tako i kršćanska, temelji se na znanju. Ne radi se o znanju kojim vladamo i raspolaže-mo osobama. To je znanje koje nam je da-rovano, koje proizlazi iz neposrednoga su-sreta s drugom osobom, s Bogom. Jednom riječju, to je »znanje vjere«.

U tom smislu ne može se reći da je za nas kršćane važno samo ljubiti i ništa više. Ne, mi kršćani ljubimo drukčije od ostalih ljudi, ili smo barem pozvani drukčije lju-biti upravo zato što imamo »znanje vje-re«. Stoga za kršćansku ljubav ne može biti sporedno »znanje vjere«. Zamisli, či-tatelju, da »znaš« da je tvoj Bog neki dale-ki Bog, Bog koji ne želi imati posla s ljud-skim, Bog koji samo traži poslušnost, Bog koji ne pati, Bog koji s neba »ne silazi« u ljudsko, niti s ljudskim ne »uzlazi« na ne-bo, što misliš kakva bi bila tvoja ljubav? Bi li ta ljubav bila jednaka onoj ljubavi koja u vjeri »zna« što je Bog učinio za nas, da je postao čovjekom, podnosio sve radosti i tegobe ovoga zemaljskog života, da je zbog nas patio, umro, uskrsnuo te uzašao na ne-bo? Sigurno ne bi jer samo istinsko znanje budi istinsku ljubav. I što više »znaš«, tim više želiš ljubiti, i što više ljubiš, tim više želiš znati – i Boga i svaku osobu. Stoga je Krist uzašao na nebo da nam podari znanje o onomu što Bog namjerava s nama. Sad

Uzašašće i krilata srca


Uzašašće kao žudnja za otvorenim nebom.

37


za Isusom Kristom, za njegovim licem, da ga konačno susretnemo i gledamo kakav on jest. »Vrela žudnja«, nastavlja Grgur, povećava u nama »silovitost ljubavi«. Jer, samo onaj koji žudi za drugim, taj ljubi, a tko ne žudi, taj ne ljubi, dobro to znamo iz iskustva. Dakle, tko više žudi, taj više lju-bi, a tko »vrelo žudi«, taj »silovito« ljubi, i Boga i čovjeka.

U tom smislu Kristovo uzašašće jedna je velika proslava naše vrele žudnje i silovi-tosti ljubavi. Takvom nas ljubavlju u svetoj misi na poseban način kani nadahnuti mo-litveni zaziv »Gore srca!«, na koji mi odgo-varamo: »Imamo kod Gospodina.« Zaziv nas uvodi u ono ozračje koje je zahvatilo i svetoga Ivana u njegovoj viziji: »Nakon to-ga vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu! A onaj prijašnji glas, što ga ono začuh kao glas trublje što govoraše sa mnom, reče: ‘Uziđi ovamo i pokazat ću ti što se ima do-goditi nakon ovoga!’ I odmah se u duhu za-nijeh kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede.« (Otk 4, 1) Mi

to ozračje uopće ne doživljavamo, zaziv ne primjećujemo, odgovaramo na nj bez nu-tarnje pribranosti i odlučnosti. A on nas potiče da sa »svetim strahom« pristupimo središtu euharistijskoga slavlja, kako vele crkveni oci. Liturgija se ne može slaviti do-stojanstveno ako su nam srca oteščala ze-maljskim, ako po »svetom strahu« nismo »zaneseni«, ako našim srcima nisu nara-sla duhovna krila za uzlet, za uzašašće pre-ma Gospodinu. Naš odgovor »Imamo kod Gospodina« jest naše uzašašće, naša odlu-ka po kojoj dobivamo krilata srca za uzlet Gospodinu. A ima li u ovomu životu neče-ga radosnijeg i sretnijeg od krilata srca? Jer, ako sve imamo, a srce nema krila, ako nije »zaneseno«, ako je prazno i uništeno, tada zapravo nemamo ništa.

Kristovo uzašašće daje nam krilato sr-ce, zaneseno srce vrele žudnje i silovite lju-bavi, srce koje živi već sada »gore i »kod Gospodina«. Neka danas na poseban na-čin u nama odjekne molitva: »Gore srca. Imamo kod Gospodina.«

Ivica Raguž

Zrnj

e

Kristovo »uzašašće na nebo« govori o otajstvu čovjekova

uzdignuća u božanski život,u Boga samoga. Nebo nije

‘svijet iznad zvijezda’, nego Bog sam, ‘mjesto u Bogu’. Životom

vjere idemo prema ‘nebu’ i u njega ‘uzlazimo’ u mjeri

u kojoj ulazimo u Kristov život. On nam je ‘nebo’ darovao kao

mogućnost života već na zemlji. Zato je »uzašašće na nebo«

životni proces vjere, put kojim svakodnevno hodimo.


Novo kraljevstvo Dj 1,1-11Isus je svojim učenicima bio zapovjedio da ne napuštaju Jeruzalema, »nego neka čekaju Obećanje Očevo«, a to je Sila odozgor (Lk 24, 49), to jest Duh Sveti. Tada »sabrani«, a to su »jedanaestorica i oni koji bijahu s njima« (usp. Lk 24, 33), pitaju uskrsloga Isusa o tome hoće li u Izraelu »opet« uspostaviti kraljevstvo. Važna je ova oznaka »opet« jer nam govori da su apostoli očekivali obnovu izraelskoga zemaljskog kraljevstva. Isus im ne odgovara izravno na to pitanje, nego ih upozorava da nije njihovo »znati vremena i zgode (grč. hronous i kairous)«, što je u potpunosti u vlasti Očevoj. Time se naslanja na riječi proroka Daniela koji o Bogu kaže: »On mijenja doba i vremena (grč. kairous kai hronous), ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima« (Dn 2,21). Isus usto kaže: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Kraljevstvo se počinje ostvarivati snagom Duha Svetoga, a njegovi su protagonisti učenici sami.

Darko Tepert

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Ti si, Gospodine, hvala mojaOtpjevni psalam za Petu vazmenu nedjelju – B

I. Andrić

Ti si, Go spo- di- ne,- hva la- mo ja- po sred- zbo ra- ve li- ko- ga.-Ant.

3. I moja će duša za

hvalit će Gospodina svi ko2. Spomenut će se i Gospodinu vratiti kra

1. Pred štovateljima ću tvojim izvršiti za

Njemu će se jedinom klanjati svi veli

O Gospodinu će se pripovijedati sljedećem koljenu, +o njegovoj pravdi navješćivati na

jijekanje

ro

vje- -

-

- -

-

-

gaviniga

du

te

---

-

-trazezeži

bu

svo

vje

du

-

-

ježe:

mlje;mlje,

ti,

ćem:

---

-

-

-

Ps 22.

»Ovo uči

nek živi srce

3. njemu će služiti po

1. Siromasi će jesti i nasi

pred njim se sagnuti svi što2. pred njim će nice pasti sve obi

tivateu

tomni- - - -

- - -

- -

- -

tišelji

prahstvoGo

---

-

se.doposimospo

-

-

vijegala

---

ka!na.ze.je!

din!«--

---

†

39


Ja sam pravi trsPričesna pjesma za Petu vazmenu nedjelju – B

M. Bartolić

Ja sam pravi trs, vi loze, go vo- ri- Go spodin:- tko ostaje u meni i ja u nje mu,-

taj do nosi- mno go- ro da,- a le- lu- ja!-

2. Ti mu tlo1. Pastiru Izraelov,

4. Tvoja ruka nek bude nad +3. Mladice svoje ispruži do

Ps 80

čovjekom desnice

po

mopri

tvo

pra-čuj,vi,ra

je,

-

-

-

-i svoje ogranke donad sinom čovječjim +

i on pusti korijenje i napuniti što vodiš Josipa ko stado o

kog za se

vazeRije

od

-

go-

ca!mlju.ke.

ji!

--

-

-

2. Sjena mu prekri1. Ti prenese čokot iz

3. Zakrili što zasadi desnica4. Ne ćemo se više odmetnuti

tvo

Ebrje

od

gigo

te

--

pta,ve,ja,be;

-

--

-sina koglozje mu kopogane istjera, a

poživi nas, a mi ćemo zazivati

njeBozai

gažjiseme

--

-

zaceodtvo

sadrogo

---

di.vi.ji!je.-

---

† †

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Obredni čin blagoslova novoga ognja, paljenje uskrsne svijeće na novome ognju i njezi-no unošenje u crkvu koja je u tami te svečani hva-lospjev uskrsnoj svijeći, kroz jedinstveni simbo-lizam svjetla pripovijedaju otajstvo uskrsnuća. Kršćanska je vjera spomen na Kristovo uskrsnuće rado slavila obredom svjetla. Hodočasnica Egeri-ja pred kraj 4. stoljeća svjedoči da je kod Kristo-va groba trajno gorjela uljanica, a na početku vaz-menoga bdjenja na njoj se palila druga uljanica s koje se uzimalo svjetlo za svjetiljke čitave okuplje-ne zajednice. Tako je, nadahnjujući se dijelom na starozavjetnoj službi lucernarija, stvorena vazme-na Služba svjetla. S vremenom će se sličan obred oblikovati i izvan Jeruzalema. U kratkome opisu njegova oblikovanja na Zapadu slijedimo prikaz što ga je dao liturgičar S. Sirboni.

Već u 5. stoljeću, kako svjedoči rimski pje-snik Prudencije (†413), susrećemo uporabu ve-like svijeće koja se na početku vazmenoga bdje-nja pomazuje krizmom u čemu se prepoznaje želja da ona bude gledana kao znak Krista-Po-mazanika, uskrsloga i prisutnoga u zajednici vjernika. Uskoro će čin pomazanja biti zamije-njen urezivanjem u svijeću forme križa te prvo-ga i zadnjega slova grčkoga alfabeta (alfa i ome-ga), kako bi svijeća bila vidljiviji znak Kristova uskrsnog očitovanja. Urezivanje broja tekuće godine javit će se nešto kasnije, u 10. stoljeću.

Povijest geste utiskivanja pet zrna tamjana u uskrsnu svijeću nešto je slojevitija, ali treba ista-knuti da njezin nastanak dugujemo jednomu nesporazumu, odnosno krivomu razumijeva-nju i interpretiranju jedne obredne napomene u liturgijskim knjigama. U urešavanju uskrsne svijeće liturgijski se služitelj, prema nekim izvo-rima iz 10. st., koristio manjom svijećom ili dru-gim prikladnim predmetom čijim bi plamenom ili toplinom mogao na svijeću lako ‘upisati’ znak križa. U liturgijskim je knjigama ta gesta bila uređena obrednom napomenom: Faciant cru-cem de incenso in cereo. Značenje te rečenice (u

Uskrsna svijeća i pet zrna ‘tamjana’Na početku Službe svjetla u vazmenom bdjenju svećenik nakon blagoslova ognja urešava uskrsnu svijeću urezujući u nju znak križa te, slijedeći formu križa, utiskuje u svijeću pet zrna tamjana. U Rimskom misalu taj obred nije posebno protumačen. Htjeli bismo vaše razjašnjenje. M. Hribar

slobodnijemu prijevodu) bilo bi: »(Potom) upa-ljenom svijećom na (uskrsnoj) svijeći naprave znak križa.« No, u 12. st. u obrednoj napomeni riječ incenso (od glagola incendere, upaliti) biva shvaćena kao ablativ od imenice incensum (ta-mjan) te čitava napomena dobiva novo znače-nje. Tako uskoro susrećemo liturgijske kodekse s ‘korigiranom’ napomenom kojom se određuje da se na uskrsnoj svijeći znak križa napravi ta-mjanom; gesta će se dalje razvijati pa će biti ‘lo-gično’ da se rješenje nađe u pet zrna ili grudica tamjana koje se utiskuju u svijeću u rasporedu koji tvori formu križa (E. Martène, De antiquis Ecclesiae ritibus, III, 160).

Sljedeći korak u daljnjemu razvoju obreda bit će traženje prikladnoga značenja novoj ge-sti utiskivanja zrna tamjana. Tako već pred kraj 13. stoljeća G. Durandus (†1296) donosi dva tu-mačenja: prema prvomu u tamjanu se nastoja-lo vidjeti miomirise koje su svete žene donije-le na grob da bi pomazale mrtvo Isusovo tijelo; prema drugomu pet zrna tamjana podsjećalo je na pet Isusovih rana. Ovo potonje značenje po-stalo je raširenije i prihvaćenije, pa je i današnji obred urešavanja križa na svijeći oblikovan na tragu takvoga značenja: »Kad završi uređivanje križa i ostalih znakova, svećenik može(!) u svije-ću zabosti pet zrna tamjana u obliku križa govo-reći: Po svojim svetim ranama, slavnim, čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.«

Premda Rimski misal ovaj čin stavlja među fakultativne, on se redovito vrši kod urešava-nja uskrsne svijeće, ali se u praksi gotovo nika-da ne rabe zrna tamjana nego grudice ili kugli-ce voska (gdjegdje i nekoga drugog materijala). Vrijedi naglasiti da je u oblikovanju ovoga ob-rednog čina naglasak s pravom stavljen na for-mu križa i na nastojanje da se znak uskrsne svijeće, kao i čitava služba svjetla, čitaju u kri-stološkome ključu. Vazmena svijeća predstav-lja Krista – Svjetlo koje rasvjetljuje tamu smrti i tminu ‘noći’ koja je u čovjeku.

Biblioteka ODJECI, 1

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

Prepoznati UskrslogaBiblijska razmišljanja za liturgijsku godinu B17 x 20 cm � 336 str. � 95 kn

Ante Vučković

Vrtlog grijehaO Davidovu grijehu s Bat-Šebom12,5 x 20 cm � 152 str. � 95 kn

Riječ se razumijeva gledanjem, a lice Uskrslogaprepoznaje slušanjem. Riječ i Otajstvo daruju se

u uzajamnoj prožetosti, a liturgija Crkve divno skladaLjepotu njihova zajedništva.

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Ivica ŽižićPlemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17 x 24 cm � 334 str. � 160 kn

Ivica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica Žižić

Grijeh u čovjeku rađa vrtlog. U ovim promišljanjima,

na temelju Davidova grijeha s Bat-Šebom, opisana je struktura grijeha: od nje-gova rađanja u zaboravu

na Boga, preko uključenja drugih u grijeh, do njegova

nijekanja i 'prikrivanja' drugim grijesima. Jedan

grijeh stalno priziva drugi. Na kraju, ipak, Božja riječ

pronalazi put do čovjekove nutrine kako bi on u Božjemu svjetlu spoznao grijeh i snagu Božjega praštanja te ponovno

otkrio radost življenja.

Kaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118

Foto

: Shu

tter

stoc

k

Documents

2012 | Vazmena radost