2013 | Vjerujem u oproštenje grijeha

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn2 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

Vjerujem u oproštenje grijehaod 17. veljače do 23. ožujka 2013.

2013

2013 2God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Život vjere započinje oproštenjem

naša tema: Vjerujem u oproštenje grijeha 2 Kajanje i novo srce, A. Vučković

Obraćenje u obrednoj dinamici ispovijedanja vjere u oproštenje grijeha, I. Šaško

Slaviti oproštenje u zajednici vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, Ž. Tanjić, S. Slišković,I. Raguž, A. Vučković

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

u duhu i istini 36 Pade mu oko vrata i izljubi ga

Pokorničko bogoslužje u korizmi

trenutak: pisma čitatelja 40 O odnosu liturgije i molitve

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Đ. Seder: Dođite k meni svi umorni i opterećeni, 2003.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 2–2013

DŽivot vjere započinje oproštenjem

Duhovnost i življenje dara spasenja ne započinju nadgrad-njom na naravni život. Vjera nije nadgradnja, nego pre-obrazba života. Spasenje daje životu novi temelj i novo

usmjerenje. Otačka mudrost naglašava da život vjere započinje Božjim pozivom koji nas izvodi iz smrti u život, iz tame u svjetlo, iz samoće u zajedništvo. Stoga se i oproštenje grijeha, kao čin Bož-je ljubavi i izbavljenja, događa na samome početku puta vjere, u otajstvu krštenja. Sve započinje Božjim darom, njegovim oprošte-njem kojim bivamo uvedeni u život spasenja. To nas trajno pod-sjeća da vjera nije postignuće, nego milosni dar Božje ljubavi. Gdje se govori o zasluzi, izostaje prostor za darivanje. Dar se pojavljuje gdje se odnosi ne mjere zaslugama, nego gdje ljubav pretječe sva-ki oblik plaće i zadovoljštine. Divna je spoznaja da smo po kršte-nju uronjeni u Krista, u njegov život, i da nam je u tome otajstvu oprošten grijeh. Zato milost oproštenja biva darovana kao krje-post, kao snaga kojom se svakodnevno, još uvijek podložni ljud-skoj slabosti i grješnosti, suočavamo s grijehom.

U ovakvomu gledanju sakrament pomirenja, u kojemu se uvi-jek iznova živi i obnavlja Božji dar oproštenja, može biti shvaćen kao povratak u Očev dom. Oproštenje obnavlja zajedništvo koje je grijeh razorio; uspostavlja mir duše u koju je grijeh unio razdor; daruje novost života u Kristu. Oproštenje je, dakle, novo rođenje. Na temelju predaje koja je u Crkvi pokoru nazivala »drugim kršte-njem«, sakrament pomirenja može se, čuvajući isti teološki pri-stup, nazvati i »drugom pokorom« jer je krštenje prvotno mjesto oproštenja i pomirenja. Pa i sami naziv pokore kao »sakramenta ozdravljenja« izravno upućuje na krštenje jer u pokori nije riječ o »ozdravljenju čovjeka« nego o ozdravljenju kršćanina. »Ozdrav-ljenje čovjeka«, u svjetlu kršćanske antropologije događa se u sa-kramentu krštenja i euharistije, a naše »biti kršćanin« obnavlja se pokorom i oproštenjem. Zato sakrament pokore ne ozdravlja tek narušeni moralni red. On uspostavlja kršćansko biti, koje je pa-lo pod iskušenjem grijeha. Zato su ispovijedanje grijeha, kajanje i slavlje oproštenja čini vjere.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Vjerujem u oproštenje grijeha

KKajanje i novo srceO otkriću sebe u kajanju

Ante Vučković

Kajanje je izravno vezano uz shvaćanje vremena

i odnosa prema prošlome. Bilo bi veoma naivno

misliti kako kajanje može promijeniti prošlost i kako bi se njime moglo išta po-praviti od počinjene štete.

No prošlost nije nestala i njezin smisao nam je ne-prestano otvoren. To znači da u svakom trenutku mo-

žemo graditi neki odnos prema prošlome. Gdje

se dogodi kajanje, duša ozdravlja. Okajana proš-

lost više ne pritišće, a duša nije pod teretom krivnje

pa djeluje kao da je obnovljena i pomlađena.

Kajanje nije svakodnevna pojava. Rijetko je, a kada se doga-đa, onda je to najčešće daleko od svjetla medija i pozorno-sti javnosti. U javnosti su najviše izloženi oni koji se ne kaju.

Svakodnevni je život prepun ljudi kojima se predbacuju krivnje, a ko-ji se opravdavaju, niječu, okrivljuju svoje tužitelje. To što javnost ne-ma izravni pristup kajanju ne znači da kajanja nema. To je samo znak da se ono, kao uostalom i mnoge druge životno važne stvari, događa drugdje. Kajanje izbjegava svjetla javnosti. To je ujedno i znak da s ka-janjem u javnosti valja biti oprezan. Ono može biti iskreno, ali može imati i druge, skrivene nakane, posebno ako je riječ o iznuđenim i for-malnim kajanjima. Budući da su u javnosti upravo takva najčešće vid-ljiva, postoji realna opasnost da čovjek rijeko dođe u dodir s iskrenim i istinskim fenomenom kajanja.

Ovdje su svećenici privilegirani. Oni su, kao nitko drugi, svjedo-ci iskrenim kajanjima i izricanjima kajanja. Zato svećenici najlakše i najbrže povjeruju u mogućnost kajanja i promjene. Ova je naivnost druga strana njihova realnoga iskustva mogućnosti i važnosti kajanja. Nema ni jednog drugog mjesta na svijetu na kojem je moguće istraži-ti ljudsko kajanje kao što je ispovijed. Istina, postoje suvremena javna oponašanja ispovjedaonice: televizijske emisije, radio, tiskovine, por-tali, društvene mreže. Nigdje, međutim, ne postoji jamstvo tajnosti, poštivanja potrebe osobe, prostor za potpunu iskrenost i istinu i isto-vremeno potpuno poštivanje slobode pojedinca kao što je to u ispo-vjedaonici, mjestu na kojemu se najjasnije pokazuje fenomen kajanja.

Fenomen kajanjaMeđu rijetko duboke uvide u fenomen kajanja ubraja se studija Maxa Schelera s početka prošloga stoljeća Kajanje i novo rođenje. Nastala je u njegovom takozvanom katoličkom razdoblju života i rada. Poslu-žit ćemo se njome kako bismo osvijetlili neke vidove kajanja.

Kajanje je fenomen vezan uz promašaje, pogrješke, krivnju i gri-jeh. Ipak, često je krivo shvaćeno. Neki kajanje shvaćaju kao teret du-še koji bi bilo najbolje što prije odbaciti. Drugima je ono uvijek krivo i valja ga svakako izbjeći. Smatraju kako je nepotrebno baviti se proš-

3

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132lim promašajima i kako je daleko važnije, bez obzira koji grijeh čovjek poči-nio, unaprijed činiti dobro i više se ne vraćati na ono što je iza nas. U kršćan-skom razumijevanju čovjeka, kajanje je, međutim, put čišćenja duše i povra-tak njezine izvorne snage koju ona gubi uvijek kada je opterećena promaša-jima. Kajanje je izravno vezano uz shvaćanje vremena i odnosa prema proš-lome. Bilo bi veoma naivno misliti kako kajanje može promijeniti prošlost i kako bi se njime moglo išta popraviti od počinjene štete. Pa ipak, kajanje je bitno usmjereno na ono što se dogodilo. Prošlost nam nije dostupna kao što je to sadašnjost. Izvan naše je moći. Leži iza nas. No prošlost nije nesta-la i njezin smisao nam je neprestano otvoren. To znači da u svakom trenut-ku možemo graditi neki odnos prema prošlome.

Mi to zapravo već i činimo. Neprestano. Nijedan događaj našega živo-ta nije potpuno dovršen tako da ne bi mogao dobiti novi smisao unutar ži-votne cjeline. Koliko se puta dogodi da pojedine događaje shvatimo tek ka-da prođe puno vremena ili kada protekle događaje promatramo kroz priz-mu naknadnih važnih životnih događaja ili odluka! Naš je život neprestano otvoren osmišljavanju i vrjednovanju. Ni jedno osmišljavanje ili vrjednova-nje nije konačno. Čak ni u trenutku smrti. Vjerujemo da će i susret s Bogom licem u lice biti novo svjetlo na naš život. Novo svjetlo, novi pogled, cjeli-na smisla, Božji sud. Uz to, ključni događaji našega života, koliko god dale-ko bili iza nas, sve dok smo živi, još nisu do kraja pokazali svu svoju djelo-tvornost i sve svoje vidove. Odluka da izaberem jedno zvanje ponekada de-setljećima kasnije bude odlučujuća za neki drugi događaj, susret ili odluku. Domet svojih odluka nikada ne možemo do kraja znati budući da one mogu imati utjecaja na nas i našu okolinu sve dok smo živi. Sve što nam se dogodilo i sve što smo činili ili propustili učiniti otvoreno nam je i o svemu uvijek možemo pitati što će-mo s tim. Ovdje se krije neobična snaga ljudskoga du-ha da stvara ili mijenja svoj odnos prema činjenica-ma prošloga života.

Prošli život ima veliku moć nad nama i na-šim sadašnjim životom. No, ta se moć može mi-jenjati. Svjesna prošlost oslobađa nas od zaro-bljujuće moći proživljenoga koje nije ušlo u svje-tlo svjesnoga. Kajanje je odnos prema nečemu što se dogodilo, što smo činili ili propustili či-niti, a čemu kajanjem dajemo drugi pečat. Ka-janje ne mijenja prošlo, ali mu daje drugi smi-sao. Vrjednuje ga na drukčiji način. Tamo gdje prošlo pritišće teretom krivnje i grize prigovo-rima savjesti, kajanje unosi promjenu smisla i vrjednovanja. Nepromjenjivo dogođenoga do-življava promjenu smisla i vrjednovanja. Tamo gdje krivnja opterećuje, kajanje oslobađa. Neo-kajane krivnje određuju i našu sadašnjost i na-šu budućnost. Okajane krivnje oslobađaju du-šu od tereta krivnje i grižnje savjesti. Budući da

3

tvornost i sve svoje vidove. Odluka da izaberem jedno zvanje ponekada de-setljećima kasnije bude odlučujuća za neki drugi događaj, susret ili odluku. Domet svojih odluka nikada ne možemo do kraja znati budući da one mogu imati utjecaja na nas i našu okolinu sve dok smo živi. Sve što nam se dogodilo i sve što smo činili ili propustili učiniti otvoreno nam je i o svemu uvijek možemo pitati što će-mo s tim. Ovdje se krije neobična snaga ljudskoga du-ha da stvara ili mijenja svoj odnos prema činjenica-

Prošli život ima veliku moć nad nama i na-šim sadašnjim životom. No, ta se moć može mi-jenjati. Svjesna prošlost oslobađa nas od zaro-bljujuće moći proživljenoga koje nije ušlo u svje-tlo svjesnoga. Kajanje je odnos prema nečemu što se dogodilo, što smo činili ili propustili či-niti, a čemu kajanjem dajemo drugi pečat. Ka-janje ne mijenja prošlo, ali mu daje drugi smi-sao. Vrjednuje ga na drukčiji način. Tamo gdje prošlo pritišće teretom krivnje i grize prigovo-rima savjesti, kajanje unosi promjenu smisla i vrjednovanja. Nepromjenjivo dogođenoga do-življava promjenu smisla i vrjednovanja. Tamo gdje krivnja opterećuje, kajanje oslobađa. Neo-kajane krivnje određuju i našu sadašnjost i na-šu budućnost. Okajane krivnje oslobađaju du-šu od tereta krivnje i grižnje savjesti. Budući da

setljećima kasnije bude odlučujuća za neki drugi događaj, susret ili odluku. Domet svojih odluka nikada ne možemo do kraja znati budući da one mogu imati utjecaja na nas i našu okolinu sve dok smo živi. Sve što nam se dogodilo i sve što smo činili ili propustili učiniti otvoreno nam je i o svemu uvijek možemo pitati što će-mo s tim. Ovdje se krije neobična snaga ljudskoga du-ha da stvara ili mijenja svoj odnos prema činjenica-

Prošli život ima veliku moć nad nama i na-šim sadašnjim životom. No, ta se moć može mi-jenjati. Svjesna prošlost oslobađa nas od zaro-

Grijeh je plod oholosti i pobune protiv Boga, a kajanje i oproštenje rađaju se iz poniznosti. Samo se u poniznosti priznaje krivnja i otvara put oproštenju.

NAŠA TEMA

4


krivnja naginje zahvaćanju same srži čovjeka, njegove osobnosti, kajanje li-ječi upravo stoga što iz središta ljudskoga života čupa krivnju i dogođenome daje drugi smisao. Gdje se dogodi kajanje, duša ozdravlja. Okajana prošlost više ne pritišće, a duša nije pod teretom krivnje pa djeluje kao da je obnov-ljena i pomlađena.

Kajanje i istinaKajanje je borba za istinu. U njemu čovjek otkriva koliko je istina lijek i kako je samo istina u stanju izliječiti ljudsku dušu. Budući da je kajanje bolno, čo-vjek mu nastoji izmaći. Moto onih koji izbjegavaju susret s kajanjem i poku-šavaju stvoriti dobre odluke glasi: ne kajati se, nego iz pogrešaka učiti i una-prijed činiti bolje! Ovakav put, međutim, veoma često vodi u samoprijezir, u najgore od svih mogućih stanja duše. Tamo, naime, gdje se nije dogodilo ka-janje, ni jedna se dobra odluka ne može provesti u djelo. Svaka dobra naka-na koju ne uspijemo ostvariti ostavlja nas razočaranima i praznima i još nas više udaljava od nas samih. Tako se polagano gradi životno razočaranje, sat-kano od neokajane krivnje, neispunjenih dobrih nakana i nesposobnosti za zbiljsku promjenu. Kajanje nas vraća nama samima, usmjeruje na žarišna mjesta naše krivnje na kojima dogođeno zlo priziva novo zlo i oduzima mu moć. Izbacuje ga. Skida s prošloga krivnju i njezin teret, oduzima zlu njego-vo nagnuće da se širi i množi.

Kajanje je borba za istinu i traži od nas borbu protiv oholosti. Oholost ni-kada ne pokazuje istinu. Iskrivljuje je. Oholost potiskuje istinu i time pro-izvodi krutost srca. U duši u kojoj se nakon krivnje nije dogodilo kajanje ne može se dogoditi istina. Oholost i ponos ukrućuju dušu. To omogućuje kriv-nji da se smjesti u dubinu duše i ovlada njome. U takvome stanju nije čo-vjeku najteže priznati dogođeno. Daleko mu je teže odreći se sebe, ispusti-ti oholost, pristati na poniznost. Samo je kajanje u stanju priznati krivnju, izreći ju i nadvladati stid. Oholost se boji susreta sa stidom, ne može mu se izložiti pa pred njim ukruti. Od straha da izgubi svoje lice i prekrije se stidom duša se ukruti u oholosti.

Najdublji živac kajanja nije u odnosu prema onom što je čovjek učinio, nego u odnosu prema samom sebi. Nije najteže pitanje: što sam to učinio? Daleko je teže: kakav sam ja to čovjek kada sam mogao učiniti nešto takvo!? To znači da nam se u kajanju najavljuje mogućnost promjene. Čovjek je biće koje se može mijenjati. Dok oholost inzistira na nepromjenjivosti i s vreme-nom dušu čini krutom i nepromjenjivom, kajanje ju mekša i čini sposobnom za promjene. U kajanju otkrivamo ne samo da smo mogli drukčije djelova-ti, nego nadasve da smo mogli biti drukčiji. Kajanje se tako ne odnosi samo na neke čine iz naše prošlosti, nego na nas same. Na taj nam se način otkri-va kakvi smo. Dok nas oholost udaljuje od nas samih i iskrivljuje sliku o na-ma, kajanje se kreće u suprotnom pravcu: približava nas nama samima i po-kazuje kakvi smo. Istina je ovdje uvijek bolna. Pa ipak, u trenutku kada ot-krivamo kakvi smo, opažamo i kakvi možemo biti.

Kajanje je priprema puta milosti. Pred njim izmiče krivnja i na njezino će se mjesto moći smjestiti milost. Vrijeme okajavanja briše staroga čovjeka i stvara prostor novomu. Proces kajanja se pokrene i počne s nekim činom

5

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132ili događajem, ali se okreće prema ljudskom srcu. Sve se manje bavi doga-đajem koji ga je pokrenuo, a sve više samim ljudskim središtem. Krivnja ko-ja je započela nekim činom zahvatila je dušu. Kajanje prolazi isti proces. Ide preko čina u ljudsku dušu i na taj način briše krivnju. Čovjek se kaje za neki čin i njegovo srce postaje raskajano srce, a time se otvara prostor da mu sr-ce postane novo srce. Novo srce je promijenjeno srce. Nanovo rođeno srce.

Kajanje se prepoznaje po nekoliko značajnih obilježja. Ono je vezano uz šutnju, smirenost, sabranost i ozbiljnost. Oholost buči i stvara privid opu-štenosti i veselja. Kajanje je smireno. Ulazi u nutrinu. Ozbiljno je i odiše ve-likom snagom sabranosti. Kao da je cijeli život uvučen u neko više stanje duha. Budući da je kajanje usmjereno na preciznu krivnju, ono je u stanju i otvoriti put iscjeljenju. Što je krivnja dublja, to je kajanje bolnije i oštrije.

Kajanje i vrijemeKajanje je proces. Treba mu vrijeme. Budući da krivnja nije samo neki do-datak u ljudskome životu kojega bi se moglo lako odrezati ili odbaciti, kaja-nje ne možemo zamišljati kao neku brzu i jednostavnu operaciju odstranji-vanja krivnje. Krivnja zahvaća čovjeka iznutra i nastoji prožeti cijelo njego-vo biće. Kajanje stoga mora moći obuhvatiti cijeloga čovjeka. Za taj je pro-ces potrebno vrijeme.

To je razlog zašto je čovjeku nekada potrebno puno vremena dok mu kajanje iscijeli dušu. Oproštenje se dogodi u jednom trenu, ali iscjeljenje kajanjem treba više vremena. Novo srce nastaje iz staroga. Preobražava staro. Na sličan način kako Bog obećava novo nebo i novu zemlju, ne stvaranjem posve nove zemlje i sasvim novog neba, nego preobrazbom sadašnjega neba i sa-dašnje zemlje, tako i novo srce nastaje preo-brazbom staroga. Kajanje je proces te preo-brazbe. Što kajanje dublje zahvati, to više či-sti od krivnje i to snažnije stvara novo srce.

Velika je tajna zašto su najbolja ljudska srca preobražena srca. S nekim iznimkama. Isus i Marija su, primjerice, imali od počet-ka srce koje nije trebalo preobrazbe. Dijete ima dobro srce, ali iskonska dječja dobro-ta je bez iskustva života. Preobraženo srce u sebi krije bolni proces gubitka sebe, kaja-nja i nastanka novoga srca. Takvim se pre-obraženim srcima hrani ovaj svijet. Ona ne samo da ižaravaju dobrotu bez interesa, ne-go svjedoče neokajanim srcima kako je pre-obrazba moguća. Njihovo je svjedočanstvo jednostavno. Nenapadno i jednostavno. Glasi: istina je lijek. Kajanje je proces ula-ska u istinu. Novo i preobraženo srce je isti-nito srce.

vo biće. Kajanje stoga mora moći obuhvatiti cijeloga čovjeka. Za taj je pro-

To je razlog zašto je čovjeku nekada potrebno puno vremena dok mu kajanje iscijeli dušu. Oproštenje se dogodi u jednom trenu, ali iscjeljenje kajanjem treba više vremena. Novo srce nastaje iz staroga. Preobražava staro. Na sličan način kako Bog obećava novo nebo i novu zemlju, ne stvaranjem posve nove zemlje i sasvim novog neba, nego preobrazbom sadašnjega neba i sa-dašnje zemlje, tako i novo srce nastaje preo-brazbom staroga. Kajanje je proces te preo-brazbe. Što kajanje dublje zahvati, to više či-sti od krivnje i to snažnije stvara novo srce.

Velika je tajna zašto su najbolja ljudska srca preobražena srca. S nekim iznimkama. Isus i Marija su, primjerice, imali od počet-ka srce koje nije trebalo preobrazbe. Dijete ima dobro srce, ali iskonska dječja dobro-ta je bez iskustva života. Preobraženo srce u sebi krije bolni proces gubitka sebe, kaja-nja i nastanka novoga srca. Takvim se pre-obraženim srcima hrani ovaj svijet. Ona ne samo da ižaravaju dobrotu bez interesa, ne-go svjedoče neokajanim srcima kako je pre-obrazba moguća. Njihovo je svjedočanstvo jednostavno. Nenapadno i jednostavno. Glasi: istina je lijek. Kajanje je proces ula-ska u istinu. Novo i preobraženo srce je isti-

Kajanje je način iscjeljenja duše. U kajanju grješnik spoznaje sebe; priznaje grijeh, ali i otkriva iskonsko lice koje je grijeh zasjenio i okaljao. Zato je kajanju potrebno vrijeme. Kajanje je traganje za iskonskim licem, za izgubljenim zajedništvom s Bogom.

V. Blažanović: Davidovo kajanje, 2012.

NAŠA TEMA

6


IObraćenje u obrednoj dinamiciispovijedanja vjere u oproštenje grijeha

Ivan Šaško

Svaka vjernička stvarnost ima svoje mjesto i kontekst

u obrednim oblicima. To smijemo reći i za trinom:

obraćenje, oproštenje i vjeru. Zanimljivo je pri-

mijetiti da se ispovijeda vjera u oproštenje grijeha, odnosno temeljni spasenj-

ski događaj krštenja, u kojemu se događa susret

dara vjere, oproštenja i preporod na novi život.

Vjera i odrješenje su ritua-lizirani u liturgijskome

slavlju, dok se obraćenje ‘ritualizira’ u životu po vjeri i daru odrješenja; u djelima koja žive od vjere i ostaju znakom,

‘sakramentom spasenja’.

Ispovijedam »jedno krštenje za oproštenje grijeha« i »vjerujem u oproštenje grijeha« izrijeci su koji na blizak način dovode u vezu vjeru i oproštenje. Tomu binomu pridodajem još jednu sastavni-

cu, a to je obraćenje. Čini mi se da se ono u dinamici suodnosa vjere i oproštenja s jedne strane pretpostavlja, a s druge može biti shvaćeno kao dolazište do kojega čovjek može doći svojim snagama i nastoja-njima. Zbog toga je dobro trajno imati pred sobom poziv koji otkriva nutarnji slijed: Obratite se i vjerujte evanđelju! Na prvome je mjestu spomenuto obraćenje, premda je u trajnoj interakciji s Onim koji da-je vjerovati. Nalazimo se pred dvostrukim vidikom iste zbilje u kojoj je prisutno naše djelovanje. Unutar toga međuodnosa nalazi se djelo-vanje koje ni na koji način ne ovisi o čovjeku – odrješenje (oprošte-nje grijeha).

U susretu sa stvarnošću obraćenja redovito u meni zatitra smije-šak, jer je složeno značenje u jezicima prevedeno pomalo neobičnim gibanjem. Hrvatska riječ sugerira čin ‘okretanja’, kao da je u prisno-me dosluhu s njemačkom riječju ‘Umkehr’. Obraćenje se neznatno razlikuje od pojma obraćanje (zapravo su oslonjeni na istu sliku), što sa sobom povlači značenje ulaženja u suodnos, komuniciranja, uspo-stavljanja novoga početka i su-djelovanja (obratiti se nekomu).

Na grčkome obraćenje izražava pojam metanoia, koji znači mije-njanje (iskorak onkraj) dotadašnjega mišljenja i mentaliteta, pristu-pa, načina gledanja. To je neka vrsta preobražaja. U latinskome se do-biva nadopuna smisla jer se rabi pojam conversio (od cum + vertere), a on nije puko mijenjanje smjera, nego sugerira sliku cjelokupnoga obrata; obraćenjem je zahvaćana cjelina (čovjeka, gledišta, odnosa). Takav događaj obraćenja je mišljen kada se veže uz poziv na vjerova-nje u Evanđelje.

Svaka vjernička stvarnost ima svoje mjesto i kontekst u obrednim oblicima. To smijemo reći i za trinom: obraćenje, oproštenje i vjeru. Zanimljivo je primijetiti da se ispovijeda vjera u oproštenje grijeha, odnosno temeljni spasenjski događaj krštenja, u kojemu se događa susret dara vjere, oproštenja i preporod na novi život. Obraćenje kao takvo se ne ispovijeda, nego prethodi i daje perspektivu; ono je predu-vjet mogućnosti obreda i etička usmjerenost.

Vjera i odrješenje su ritualizirani u liturgijskome slavlju, dok se obraćenje ‘ritualizira’ u životu po vjeri i daru odrješenja; u djelima ko-ja žive od vjere i ostaju znakom, ‘sakramentom spasenja’.

7

Znakovi obraćenja i tri confessionesSmatram opravdanim reći da se upravo zbog tih ključnih odrednica sakrament pomirenja u većini Crkava na Zapadu doživljava u krizi ili ‘kriznim’. Stanje krize očituje duboka pita-nja o vjeri. Premda je naizgled u prvome pla-nu moralnost, ta se razina ne može istinski za-hvatiti, ako ne postoji utemeljenost na vjeri. Moralizatorski pristup ne može biti ni temelj moralnosti niti ju promicati.

Znamo da krizi toga sakramenta pogodu-ju drugi elementi suvremene ideologije kojoj je teško definirati jasne karakteristike, ali je među njima svakako individualizam s kojim se religijski, kršćanski obred teško nosi. I ka-da stupa u ‘dijalog’ s njim, postoji opasnost da obred izgubi svoje odrednice i smisao, od ko-jih su na prvome mjestu crkvenost i u njoj kr-šćanska komunitarnost (zajedništvo), a što produbljuje neprimjerenost odnosa prema sadašnjemu stanju društva. U njemu pak ni-je teško prepoznati i dodirnuti iskustvo nedo-statnosti, uvučenosti u društvene stranputice, pa i zloću (grijeh) i u nemoć pred osobnim te kolektivnim neuspjesima.

Svjedoci smo i pokušaja da se čovjek oslobodi raznih opterećenja s pomoću ne-ke tehnike i oblika ozdravljenja od tjelesnih i psihičkih ranjenosti. Biblijsko-liturgijski pristup sadrži elemente odgovora na stanja ljudske nedostatnosti i na proces oslobađa-nja. Naime, već na prvim stranicama govo-ra o grijehu jasna su četiri elementa sa zajed-ničkim ustrojem: a) istina da ljudi griješe; b) shvaćaju posljedice svoga grijeha; c) ta je ve-za omogućena Božjim zahvatom; d) Bog nudi novu mogućnost. Još se ne govori o obraće-nju i oproštenju, nego o spasenju.Za obraće-nje je potrebno izvorište i perspektiva; dakle, poimanje života kao usmjerenosti prema. Za proroke je veza između grijeha (krivnje) i budućnosti sasvim jasna. U Izraelu su boga-ti iskorištavali siromašne i zbog toga slijedi progonstvo (usp. Am 6, 7); Izrael je napustio vjernost svomu Bogu i zbog toga trpi. »Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence

ispucane što vode držati ne mogu… Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđu-je. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Gospodina, Boga svojega, što više nema stra-ha mog u tebi.« (Jer 2, 13.19) Izravno je po-vezano spasenje od ropstva, nutarnja preo-brazba i novo ponašanje prema Bogu.

U Knjizi proroka Ezekijela ta je preobraz-ba izražena metaforom čišćenja, novoga srca, otvaranja grobova, oživljavanjem suhih kosti-ju s pomoću Božjega daha… Novost o kojoj on govori konkretizira se u činjenici da taj narod postaje Božjim, pri čemu postoji uzajamnost (usp. Ez 36, 24 – 37, 14).

Proroci govore i o tome da je i samo obra-ćenje Božji dar (na primjer: Jer 3; 31), te da je uvijek posrijedi iskustvo društvenosti. Obraćenje prate znakovi i simboličke geste, a jedna je od njih riječ (u ispovijedanju grije-ha), žalopoj zbog vlastite bijede i zloće; zazi-vanje milosrđa i molba za pročišćenje i novo srce. Tako se u strukturi očitovanja verbal-nih znakova obraćenja vidi: anamneza, epi-kleza i anakleza. Što se tiče simboličkih či-na, oni su strukturirani na matrici zajednice: okupljanje, post, odijevanje pokorničkoga odijela, uporaba pepela (posipanje, sjede-nje), prinošenje žrtve, škropljenje… Proroci

Mar

io S

ironi

, 194

7.

NAŠA TEMA

8


Mar

io S

ironi

, 195

0.

laudis), iz kojih se rađa ispovijedanje grijeha (confessio peccatorum).

Oproštenje grijeha obredno živi kao ot-puštenje, odrješenje, s pozadinom koju ču-va latinski pojam remissio (re-mittere). To je snaga ponovnoga postavljanja, ponovnoga poslanja i slobode, koja pripada Bogu (nije čo-vjekovo pravo niti doseg), pri čemu se obred-no ispovijeda da čovjek nije sposoban dati si slobodu, osloboditi se. I u ljudskome iskustvu opraštanja ljudima vidimo da jezici otkriva-ju darovanost. Oproštenje je ‘davanje za’ ne-što: talijanski – donare per (per-donare); njemački – ver-geben (ponovno glagol ‘dati); engleski for-give, itd. I usvojenica iz francu-skoga (pardon) ima jednaki smisao. Ovdje je važno vidjeti da D(d)rugi daje slobodu; da je čovjek bez toga dara drugoga neslobodan.

Pomirenje, kršćanska inicijacija i vjeraKada u Vjerovanju povezujemo krštenje i oproštenje grijeha, kršćanstvo jasno očituje da je sadržaj re-conciliatio, ponovno pomire-nje. I to je riječ kojoj treba posvetiti više pozor-nosti. Nisam siguran, ali mi se svidjela mogu-ća etimološka poveznica s riječju ‘cilium’ koja označuje očni kapak, vjeđu, odnosno trepa-

upozoravaju da je opasno odvajanje izvanj-skih znakova i nutarnje iskrenosti, te zbog toga propovijedaju da se stvarna pokora na-lazi u promjeni ponašanja, osobito na druš-tvenome području (usp. Hoš 6, 6). Isus pak opraštanje grijeha povezuje s ozdravljenjem cijeloga čovjeka.

Razmišljanje o trinomu: obraćenje – odr-ješenje – vjera, otvara pogled prema istini da se u sakramentu pomirenja ispovijedaju gri-jesi, ali grijesi se vide takvima samo ako ih gledamo u svjetlu vjere, to jest ako ispovije-damo vjeru. Dakle, sakrament koji zovemo is-povijeđu sadrži cjelovitost ispovijedanja: naj-prije vjere, a zatim grijeha.

Ispovijed nije poglavito izricanje istine o sebi (pa zato niti zarobljenost u tuzi zbog učinjenoga grijeha), nego izricanje istine o odnosu prema Bogu (Boga prema nama) i bližnjima. Ispovijedanje je obredni, a ne eg-zistencijalni čin. Zato sv. Toma Akvinski piše: »Ispovijed je čin krjeposti pokore, a ne krje-posti govorenja istine.« (S. Th. Suppl., q. 7, a. 3) Sakramentalni obredni čin je događaj kao Božja riječ koja prosvjetljuje moj život i koji se može ostvariti samo u kontekstu ispovije-danja vjere i hvale (confessio fidei i confessio

9

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132vicu – spojiti, sklopiti, a ovdje je to ponovno sklapanje očiju, pri čemu kao da Bog na tren zatvori oči pred našom grješnošću, a mi zado-bijemo nutarnji pogled, pogled koji se ne rađa u odnosu na izvanjski podražaj, nego na ono što je sačuvan kao vrijedno u čovjeku. Tek ka-da se sklope vjeđe tijela, vidi se obzor duha.

Tako naviještanje Božjega milosrđa i opro-štenja ne bi strukturalno trebalo započeti od sakramenta pomirenja, nego od kršćanske ini-cijacije. Krštenje, a posebice euharistija jest ži-votno mjesto naše pomirenosti i pogleda ko-jim možemo ići zemljom i zatvorenih očiju, a da ipak sve vidimo. Katekizam Katoličke Cr-kve pomirenje zove i ozdravljenjem, ne misle-ći pritom na ‘ozdravljenje čovjeka’, nego na ‘ozdravljenje kršćanina’. Naime, ozdravljenje čovjeka događa se u krštenju/potvrdi-euha-ristiji, a kršćaninu je potrebno izvanjsko ob-navljanje koje ima binarni obredni ustroj koji ostvaruje dijaloško obilježje: kajanje-optužba; pomirenje-odrješenje; pokora-zadovoljština.

Kršćanska je inicijacija temeljem dinami-ke kojom čovjek sudjeluje u konačnome save-zu s Bogom, na onome savezu koji je čovjek prije Krista kršio nevjerom i ponovno uspo-stavljao po Božjoj vjernosti. Vjerom i sakra-mentima vjernici sudjeluju u tome neuništi-vom novom savezu. No, vjera i sakramenti pretpostavljaju korjenitu promjenu, metano-ju, jer se kršćanstvo rađa kao proces obraće-nja, a ljudsko se obraćenje opravdava Božjim milosrđem, odnosno planom spasenja koji iznosi Stvoritelj u odnosu na svoja stvorenja. Čitava povijest spasenja predstavlja dimenzi-ju grijeha i obraćenja, kršenje saveza i slavlje novoga saveza između Boga i čovjeka.

Na spasonosnim granicamaPreuzimajući misli Giorgia Bonaccorsa napo-minjem da su pojmovi poput sljedećih: krivnja, grijeh, pokora, pomirenje, savez, zajedništvo, na jedan ili drugi način povezani s ljudskom granicom. Zahvaljujući toj granici koja čovjeka odvaja od svega što ga okružuje zajamčena je jedinstvenost i neponovljivost osobnosti. Pre-koračivanjem te granice događa se otuđenje

(ako granicu prelazim ja) ili ropstvo (ako mo-ju granicu prelazi netko drugi). S te točke gle-dišta granica je različitost koja je spasonosna. Knjiga Postanka nam pripovijeda tu istinu od-nosima koji se stvaraju između Boga i čovjeka, između muškarca i žene. Stvoriteljski odnos iz-među Boga i čovjeka uključuje njihovu korije-nitu različitost, premda je čovjek slika i prilika Božja. Analogna je i različitost-sličnost između muškarca i žene. U tim suodnosima se nalazi i vjera. Važno je primijetiti da različitost u Bo-gu nije nikada ograničenost: on može stvarati i uništiti sve stvari koje su različite od njega. U čovjeku je ta različitost i ograničenost, jer je već postavljena: ona je slikovito prikazana životom u vrtu, gdje susreće druga stvorenja, otkriva svoje granice. Tako možemo reći da je grani-ca način življenja stvorenja. Taj način ima svo-je korijenje u stvaranju.

Nepoštivanje, kršenje granica, bez obzi-ra o kakvom je nepoštivanju riječ uključu-je nepoštivanje različitosti i smrti koja je po-sljedica (usp. Post 2, 16-17). Napastovanje je objavljeno u logici dokidanja razlike između čovjeka i Boga: postat ćete kao Bog! Vjera i povjerenje ne mogu se graditi na identičnosti, nego samo na različitosti.

Prema biblijskome izvješću drama za čo-vjeka započinje nepoštivanjem ljudske grani-ce i Božje transcendencije, odnosno različito-sti. Svaki pokušaj dosizanja jednakosti između stvorenja i Stvoritelja rađa razaranjem njiho-va zajedništva i komuniciranja. Tako povijest postaje pokušaj obnavljanja toga zajedništva, dovođenjem čovjeka do granice pomoću koje se može obratiti Bogu kao Bogu, kao korjeni-toj različitosti. U tome je kontekstu najopasni-je obraćanje Bogu, a ne prepoznavanje njego-ve posvemašnje različitosti, odnosno svođenje na ljudsku stvarnost. Ako je istočni grijeh bio u ljudskome pokušaju poistovjećivanja s Bo-gom, nakon što je propao taj pokušaj čovjek pokušava Boga poistovjetiti sa sobom. Tako se rađaju idoli. Glavna Božja briga bit će upravo oslobađanja čovjeka od te težnje. Zbog toga je čovjeku potrebno obraćenje koje je nezamisli-vo bez istine o Početku i Završetku.

NAŠA TEMA

10


S religijskoga motrišta grijeh je idol, shva-ćen kao dokidanje različitosti i kao nepošti-vanje ljudske ograničenosti i Božje prvotno-sti. Kako bi se pobijedio grijeh, Bog predlaže savez koji bi dokinuo idole, vraćajući čovjeka njemu samomu i njegovom izvorištu (Bogu). Obraćenje je mjesto čovjeka u tome savezu. Obraćenje tako nije prvotno ljudski odgovor, već otkrivanje novih prilika, nepredvidivih i često iznenađujućih, prilika od kojih se čovjek može udaljiti i pobjeći.

Obnova saveza i pokoraU smrti i uskrsnuću Kristovom Bog je usta-novio savez koji ne može izostati, budući da se Bog stavio na mjesto čovjeka, na ono mje-sto koje se poistovjećuje s obraćenjem-poko-rom. Isus, Sin, obraća se Ocu, stavljajući se na stranu čovjeka. U Getsemanskome vrtu učenici spavaju, a Isus ulazi u strah i tjesko-bu. Kada se čovjek budi, postaje svjestan no-ve prilike, novoga saveza. Kako bi ušao u taj savez, povjerava se Kristovoj vjernosti. No-vi je savez slobodna Božja odluka, to je savez koji ne traži ugovor, već prihvaćanje navje-štaja: vjerujte evanđelju. Obraćenje-pokora sastoje se od vjere. No, i vjera je dar koji da-je Bog te, kao i svaki dar, pripada logici da-rovane razmjene. Ta se razmjena, kao što je vidljivo iz antropoloških i teoloških razma-tranja, događa i u sakramentalnome činu li-turgijskoga slavlja. Stoga ne čudi da pokora ima bitno liturgijsku vrijednost koju su Isus i Crkva izdvojili osobito u krštenju.

Cijeli katekumenski put uključuje pokor-ničku dimenziju, ali na osobit način krštenje koje otpušta grijehe, ispunjajući ovu dimenzi-ju. Obraćenje uključuje mogućnost da grijeh koji odvaja od Boga bude otpušten te uklju-čuje i to da ga netko može otpustiti. Zbog toga Isus, pozivajući na obraćenje, otpušta grijehe, čini djelo milosrđa koje je usko povezano s vjerom, kao što je to slučaj s uzetim čovjekom ili grješnicom (usp. Mk 2, 5; Lk 7, 48-50).

Nakon uskrsnuća, Isus svojim učenicima daje vlast opraštati/otpuštati grijehe, a Dje-la apostolska nam svjedoče da je to poslanje

smješteno u liturgijsko ozračje, osobito unutar krštenja (usp. Dj 2, 37-38). Obraćenje i otpu-štenje grijeha podudaraju se, dakle, s inicija-cijom u vjernički život i osobito s liturgijsko-krsnom formom te inicijacije. No, kršćanin može ponovno sagriješiti i narušiti savez s Bo-gom Isusa Krista. Što tada? To je bilo goruće pitanje u prošlosti koje je dovelo i do današ-nje prakse mnogobrojnih ispovijedi s kojima rastemo tijekom života i nakon krštenja. ‘Ići na ispovijed’ nije tek neki hod usamljenika ko-ji traga za radošću, nego je obredno slavlje, su-sret, ispovijedanje vjere da grijeh i tjeskoba nemaju zadnju riječ u našim životima. U sve-mu je tome važno da sakrament ne izgubi di-menziju pokore, što se dogodilo tijekom povi-jesti u premještanju naglasaka.

Na zalazu patrističkoga doba pokornička je praksa bila ublažena, a od 7. stoljeća sve se više potvrđuje ponavljana pokora i to u pri-vatnome obliku. U srednjemu vijeku težište je stavljeno na ispovijed, te se ono što je ne-kada bilo najvažnije premješta. Naime, sve važnije postaje ispovijedanje grijeha i pomi-renje-odrješenje, a pokora, koja bi se trebala nalaziti između tih točaka, ispovijedi i pomi-renja, dolazi nakon odrješenja. Staro poima-nje pokore tako se izgubilo, a učvrstio se po-ziv na sve češću ispovijed. U iznimnoj milosti koju danas možemo vidjeti u našoj Crkvi – da se puno vjernika ispovijeda – obvezni smo katehizirati vjernike i poučavati ih da duhov-nost površnoga pristupa tomu sakramentu ulazi u opasnost da se izgubi obredno zna-čenje pokore, te se pokora svede na pobožnu vježbu. To se ne će dogoditi sve dok živi svi-jest o nutarnjoj obrednoj dinamici koja je iz-vrsna podloga za katehezu. A vjera? Bez nje ionako niti jedan sakrament ne može stvori-ti radost; a s njome se u Crkvi i u liturgiji sve obnavlja.

Svojom blizinom raskajanomu grješniku Crkva je bliza sama sebi i tako očituje svoju dimenziju grješnosti i svetosti. Grješnik ni-je nikada posvema isključen i za njega posto-ji riječ, ona ista koja uspostavlja i utemeljuje Crkvu kao zajednicu svetih.

11

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132

PSlaviti oproštenje u zajednici vjereEklezijalna i slavljenička dimenzija oproštenja

Ante Crnčević

Priznanje grijeha, kajanje, molitva za oproštenje i vjera u Božju snagu opraštanja, u svojoj su srži čini vjere. Počesto ih proma-tramo, pa i oblikujemo, unutar nekoga etičkoga okvira, preis-

pitujući svoju moralnost i životnu dosljednost formi života koju smo ‘preuzeli’, okruženju u kojemu živimo, ugledu za koji se borimo, odlu-kama koje smo donijeli… No, oni se ponajprije ucjepljuju u život vje-re. Vjera, jer nije gotova danost, živi oproštenje kao put rasta u ono-me što se vjeruje. Oproštenjem se ne popravlja ono što je iza nas – kao uvrjeda ili propust – nego se čovjek osposobljava za novost života koja je grijehom zanijekana. U Nicejsko-carigradskome simbolu vjere čla-nak kojim se ispovijeda vjera u oproštenje grijeha vraća nas na poče-tak vjere, na sakramentalnu, krsnu ispovijest vjere u jednoga i jedino-ga Boga: »Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.« Kršte-nje je, naime, »prvi i osnovni sakrament za opraštanje grijeha jer nas ujedinjuje s Kristom, koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo za na-še opravdanje« (Katekizam Katoličke Crkve, 977) kako bismo hodi-li u novosti života (usp. Rim 6, 4). Krštenje je »čin grješnika«; njime se ispovijeda stanje grješnosti, ropstva grijehu, te otvara Kristovu da-ru otkupljenja.

Vraćajući se na iskustvo Crkve apostolskoga doba, lako zamjeću-jemo da je krštenje, kao sraslost s Kristom, tijesno vezano uz vjeru u oproštenje grijeha. Apostol Petar, zaključujući svoj govor na Pedeset-nicu u Jeruzalemu, poziva: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se otpuste grijesi i primit ćete dar, Duha Sve-toga.« (Dj 2, 36-37) Krštenik biva uronjen u Krista koji je na sebe uzeo grijeh svijeta (usp. Iv 1, 29-36). Zato je krštenje slavlje čovjekova otku-pljenja, istinski događaj spasenja kojim čovjek, pritjelovljenjem Kri-stu, biva u potpunosti oslobođen grijeha i smrti te obdaren onom na-ravi u kojoj se očituje njegovo iskonsko zajedništvo i sličnost s Bogom. Oproštenje koje nam se daje u sakramentu krštenja tako je »potpuno i cjelovito da ama baš ništa ne ostaje za brisanje, ni od istočnoga gri-jeha, ni od grijeha koje smo sami počinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje« (Katekizam katoličke Crkve, 978). No, budući da milost kr-štenja nikoga ne oslobađa njegove naravne slabosti, čovjeku predstoji stalna borba s grijehom. Krist je, stoga, Crkvi povjerio »službu pomi-renja« (2Kor 5, 18) kako bi svi koji nakon krštenja padnu u grijeh mo-gli biti ponovno pomireni s Bogom po otpuštenju grijeha. Sakrament

Govoriti o grijehu i krivnji znači priznati

i ispovjediti svoju stvo-renost i otkupljenost u

Bogu te životnu i sakra-mentalnu upućenost na

nerazdruživost života s njim. Vjerničko gleda-

nje na grijeh i njegove posljedice ide, dakle,

dalje od granica naru-šenoga moralnoga reda.

Grijeh se tiče samoga života, samoga biti u

Bogu. Gdje se sam život ne promatra kao biva-nje od Boga i u Bogu,

izostaje mogućnost spoznaje grijeha i grješ-

nosti. Oproštenje nas vraća u okrilje Božjega

očinskoga zagrljaja, u istinsko »biti u Bogu«.

NAŠA TEMA

12


pokore stoga je nazvan »drugim krštenjem«. Po njemu se u kršćanima traj-no obnavlja ono dostojanstvo koje im je u punini darovano po otajstvu kr-snoga pritjelovljenja Kristu Gospodinu.

Uočavajući ovu tijesnu svezu između sakramenta krštenja i sakramen-ta pokore, korisno je na širi način razmatrati povezanost oproštenja grije-ha sa samim ispovijedanjem vjere te u tom svjetlu zamijetiti i krsne vidike slavlja sakramenta pokore.

Vjera u Boga koji opraštaMnoge krize i poteškoće koje kršćanin danas susreće u ispovijedanju vjere u oproštenje grijeha, kao i teškoće sa sakramentom pokore ili pomirenja, imaju svoj izvor u nemoći razumijevanja i prihvaćanja uzvišenosti Božje ljubavi spram čovjeka. Govor o Bogu koji oprašta, o krštenju kojim se briše istočni grijeh, o sakramentu pokore kao sredstvu po kojemu se iznova po-mirujemo s Bogom, trajno se susreće s ljudskom teškoćom prihvaćanja sli-ke Boga nas otkupljuje cijenom žrtve i zadovoljštine. Nije li Bog koji traži zadovoljštinu za grijeh – bilo da prihvaća žrtvu vlastitoga Sina bilo da sve ljude poziva na pokoru – okrutan Bog? Zašto je (bila) potrebna zadovoljšti-na da bismo mogli biti pomireni s Bogom? Zar nije dostatna Božja ljubav da bismo bili oslobođeni od grijeha i spašeni? Zašto je uopće potrebno otku-pljenje? Takva propitivanja mogu imati razne temelje, ali mogu biti i plod htijenja da se obrani zamišljena slika o dobrome Bogu, Bogu ljubavi, odno-sno da bi se »obranila čistoća slike o Bogu« (Benedikt XVI., Isus iz Nazare-ta, II, 221-222). No, otajstvo križa, koliko god govorilo o okrutnosti te žrtve i umiranja, zapravo je manifestacija čiste Božje ljubavi. Sam Bog, stavljaju-ći se na mjesto pomiritelja, trpljenje uzima na sebe te u svijet unosi »svoju beskrajnu čistoću kao dar«. Time oproštenje nema izvor u žrtvi i zadovolj-štini, nego u ljubavi koja nije ustuknula ni pred žrtvom križa.

Drugi razlog teškoćâ vjere u oproštenje jest neosjetljivost za potrebu oproštenja. Zašto smo potrebni Božjega oproštenja? Ono što kršćanstvo na-ziva grijehom, koji traži oproštenje, suvremeni čovjek radije nazvati propu-stom, pogrješkom, prekršajem, nedostatkom, krivom odlukom…, a svi ti ‘pojmovi’ daju mogućnost »popravku« ili naknadi koji su u ljudskoj moći. Pogrješku se, misli se, dade ispraviti, propust nadoknaditi, a ono što je ne-dostatno usavršiti. U takvome pristupu izostala je spoznaja da ‘grijeh’ ili pri-jestup nisu tek povrjeda nekoga (moralnoga) reda, norme ili pravila života, nego da se svakim grijehom uvijek zadire u odnose – prema Bogu, prema drugima, ali i prema sebi samome jer grijeh u nama ranjava dostojanstvo darovane nam božanske naravi. Gdje izostane ta spoznaja, teško je govoriti o ispravnome osjećaju grijeha i osjećaju krivnje, pa onda nema mjesta ni za oproštenje. Dostatno je samo ‘popravljanje’ reda koji je narušen.

Govoriti o grijehu i krivnji znači priznati i ispovjediti svoju stvorenost i otkupljenost u Bogu te životnu i sakramentalnu upućenost na nerazdruži-vost života s njim. Vjerničko gledanje na grijeh i njegove posljedice ide, da-kle, dalje od granica narušenoga moralnoga reda. Grijeh se tiče samoga ži-vota, samoga biti u Bogu. Gdje se sam život ne promatra kao bivanje od Bo-ga i u Bogu, izostaje mogućnost spoznaje grijeha i grješnosti.

13


Oproštenje se ne može svesti na čin Božjega otpuštanja naših grijeha, ili oslobađanja od grijeha. Oproštenje u nama trajno obnavlja dar spašenosti i vraća nas u život milosti.

Biblijski nazivi za grijeh značenjski su bliski pojmu nevjernost. Grijeh je odlazak od Boga, lutanje, pobuna, negiranje njegove dobrote i vjernosti, odupiranje njegovoj ljubavi… Pojam hamartía (kao ekvivalent hebr. hattát, usp. Suci 20, 16), koji susrećemo u evanđeljima u značenju grijeha, prvotno znači promašenost; hamartía je čin strjeličara koji je promašio metu. U go-voru o čovjekovu životu i njegovim djelima, grijeh je promašenost, izgublje-ni cilj, hod krivim putem. Krist, Jaganjac koji »oduzima grijeh svijeta« (Iv 1, 29), stoga čovjeka vraća pred njegov cilj, usmjerava ga na put spasenja.

Oproštenje liječi rane nevjernosti, iznova uspostavlja red milosti, život u zajedništvu s Bogom. Ispovijedajući vjeru u oproštenje grijeha, ispovije-damo da je grijeh životna stvarnost koja nas razdvaja od Božjega dara spa-senja. Reći »Vjerujem u oproštenje grijeha« ili »ispovijedam jedno kršte-nje za oproštenje grijeha« ne usmjerava misao vjere samo na naše grijehe, nego nas stavlja u intimni životni odnos Bogom. Kajanje je izručenje Bož-joj ljubavi koja se očituje praštanjem i milosrđem. Ljubav koja oprašta od-gaja za ono što je grijehom povrijeđeno. Priznati pred Bogom grijehe i osje-ćati čežnju za njegovim oproštenjem znači uvijek iznova spoznavati Boga i sebe u njemu. Sveti Augustin stoga piše: »Što bi tebi, Gospodine, (…) mo-glo ostati skriveno u meni, kad i ne bih toga htio priznati pred tobom? Sa-mo bih tebe sakrio sebi, a ne sebe tebi.« (Ispovijesti, X, 2, 2) I priznanje gri-jeha i otvaranje Božjemu oproštenju jesu, dakle, čini vjere.

Oproštenje kao sakrament i krjepostOproštenje se ne može svesti na čin Božjega otpuštanja naših grijeha, ili oslobađanja od grijeha. Po krštenju smo uronjeni u Božje oproštenje, u mi-lost koja u nama trajno obnavlja snagu spašenosti, otkupljujući nas dok god smo u svijetu – podložni grijehu i umiranju. Zato se oproštenje nastavlja i nakon krštenja – po sakramentu pokore, ali, na različite načine, i po sakra-mentu euharistije, po molitvi, po djelima ljubavi i pokore.

Zanimljivo je primijetiti da se sakrament oproštenja/pomirenja u tradiciji Crkve najčešće nazivao sakramen-tom pokore (sacramentum paenitentiae). Istim ime-nom (paenitentia) nazvan je četvrti sakrament i krjepost (virtus) pokore. Time se sa-krament i krjepost ne izjed-načuju, pa se ne mogu među-sobno ni nadomjestiti. Krje-post pokore otvara kršćanina trajnosti Božjega djela otku-pljenja. Ta krjepost nije plod tek četvrtoga sakramenta ili zadaća koja bi po kanonskoj

NAŠA TEMA

14


disciplini iz njega proizlazila. Pokora izvire iz krštenja i euharistije, »upisa-na je u kršćaninovu krsno-euharistijsku biografiju« (A. Grillo). Stoga se go-vor o sakramentu pokore i o oproštenju koje se daruje »četvrtim sakramen-tom« ne može cjelovito razumjeti, pa ni teološki utemeljiti, bez prethodno-ga razmatranja dara oproštenja u kontekstu dara vjere i sakramenata kr-šćanske inicijacije. Štoviše, samo otajstvo Božjega milosrđa i oproštenja ne može se na teološki logičan i cjelovit način predstaviti polazeći od sakra-menta pokore. Time se, nipošto, ne obescjenjuje vrijednost i potreba toga

sakramenta, nego se želi potaknuti pastoralna nastojanja da iskustvo oproštenja bude doživ-ljavano i slavljeno ponajprije u onim oblicima iz kojih se i rađa, u krštenju i euharistiji. Štovi-še, slavlje sakramenta pokore uvijek nas vraća na početak, na krštenje i usmjerava nas k eu-haristiji koja je vrhunac pomirenosti i zajedniš-tva vjernika s Bogom i Crkvom, zajednicom ot-

kupljenih. Grješnik, dakle, stajući na put pokore, vraća se Ocu koji nas pr-vi uzljubi (1Iv 4, 19), Kristu koji sama sebe za nas preda (usp. Gal, 2, 20), i Duhu Svetomu koji je na nas obilno izliven (usp. Tit 3, 6).

Poveznice pokore sa sakramentom krštenja moguće je tražiti u kršćan-skoj duhovnosti, ali i u samome slavlju – na način da barem zajedničko slavljenje sakramenta pokore sadrži neki oblik dodirnosti sa sakramentom krštenja, npr. kroz ispovijedanje vjere ili kroz obnovu krsnih obećanja izre-čenu kod krsnoga zdenca. U promišljanjima o liturgijsko-sakramentalnom ustroju liturgijskoga prostora sve je zrelija ideja o prikladnosti (i potrebi) da prostor slavlja sakramenta pokore bude u prostornoj upućenosti pre-ma krstioničkome prostoru koji, opet, upućuje prema oltaru koji je središte eklezijalnoga zajedništva i stjecište svih silnica svakoga liturgijskoga slavlja i svekolikoga liturgijskoga prostora.

Razvijajući misao o krštenju i euharistiji kao ‘prvotnim’ sakramentima pokore te o pokori kao sakramentu ozdravljenja »kršćanskoga biti«, otva-ra se pitanje uspostavljanja ispravnoga odnosa između euharistije i sakra-menta pokore. U vjerničkoj praksi zamjećuju se dvije naizgled oprječne krajnosti: prva zahtijeva (svaki put) pokoru/ispovijed kao nužni preduvjet za cjelovito slavlje euharistije, odnosno za pristup pričesti, dok druga sa-krament pokore ‘nadomješta’ euharistijom te tako potiskuje sakramental-nu pokoru kao nepotrebnu za život vjere. I jedan i drugi pristup, precjenju-jući ili niječući smisao pokore u iskustvu vjere, oblikuju pogrješan stav pre-ma pokori. Sakrament pokore ne tvori puninu života u Kristu; pokora uvi-jek upućuje na euharistiju koja je punina zajedništva s Bogom. Stoga, zre-la kršćaninova duhovnost i eklezijalni identitet nisu oblikovani samo po-korom nego ponajviše euharistijom u kojoj se, uzimajući udjela na Kristo-vu vazmu, obnavlja i živi dar oproštenja, dar zajedništva i dar poslanja. Sa-krament pokore, koliko god ga danas nazivali »sakramentom u krizi«, jest »sakrament krize ljudskoga života«. Temeljiti život vjere poglavito na tom sakramentu značilo bi zaplesti se u bezizlazni vrtlog grijeha, bez hrabrosti za iskorak i »rizik« zajedničkoga slavljenja, naviještanja i svjedočenja vjere.

Slavlje sakramenta pokore uvijek nas vraća na početak, na krštenje i usmjerava nas k euharistiji koja je vrhunac pomirenosti i zajedništva vjerni-ka s Bogom i Crkvom, zajednicom otkupljenih.

15


Liturgijski kalendarV E L J A Č A

17 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15;

Mt 25,31-46 19 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 20 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19;

Lk 11,29-32 21 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12; 22 P KATEDRA SV. PETRA, blagdan

1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 S Liturgija kvatri: iz Prigod. čitanja: za oproštenje grijeha

(str. 190-203): Lk 7,36-50 24 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 25 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 26 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mt 23,1-12 27 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 28 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31

O Ž U J A K 1 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21; Mt

21,33-43.45-46 2 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 3 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 4 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30. 5 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35

6 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19

7 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 8 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 9 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 10 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 11 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54 12 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 13 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 14 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 15 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23;

Iv 7,1-2.10.25-30 16 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 17 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6;

Iv 8,12-20 19 U SVETI JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a

20 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Iv 8,31-42

21 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 22 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 23 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56

Kršćansku bi duhovnost i životnu dosljednost stoga bilo ispravnije propi-tivati ispitom savjesti koja zahvaća razdoblje od euharistije do euharistije, negoli ispitom savjesti koji seže ispovijedi do ispovijedi. Pokora se ucjeplju-je u taj »euharistijski ritam vjere«, svaki put, a što može biti i »često«, kad nas osjećaj vjere (sensus fidei) i osjećaj crkvenosti vjere (sensus Ecclesiae) – a ne samo osjećaj grijeha – opominju da smo upali u zarobljenost grije-hom, koja je potrebna sakramentalnoga zahvata oproštenja. Zato se pitanje o učestalosti ispovijedi ne razrješava nekim »razumnim brojem« nego eu-haristijskom i eklezijalnom dimenzijom života vjere.

Vjera u oproštenje grijeha, koje je dar Božjega milosrđa očitovanoga u otajstvu Krista, ne oslobođa nas brige za grješnike. Crkva nije samo služi-teljica ili posrednica Božjega djela opraštanja (po krštenju i po sakramentu pokore). Njezina se služba ucjepljuje u samo djelo Kristova opraštanja. Sve-ti Ivan Zalotousti veli: »Oslobađati ljude od zahvaćenosti grijehom pripada Kristu, ali priječiti otkupljene da ponovno padnu u prethodno stanje rop-stva, zadaća je koja se povjerava brizi i nastojanju apostola.«

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: Zazvat će me (Živo vrelo 02-2012) ili: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Otpj. ps.: 431 Budi, GospodePrinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 449 Ne živi čovjekZavršna: 464 Milosti je čas ili: 427 Ti, Gospodine

Prvo čitanje Pnz 26, 4-10Vjeroispovijest izabranog naroda.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu:»Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim,duboko se nakloni.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 91, 1-2.10-15Pripjev: Gospodine,

budi sa mnom u nevolji!Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,što počivaš u sjeni Svemogućega,reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!Bože moj u koga se uzdam!«

Neće te snaći nesreća,nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.Jer anđelima svojim zapovjedida te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositida se gdje nogom ne spotakneš o kamen.Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,zgazit ćeš lavića i zmiju.

Drugo čitanje Rim 10, 8-13Vjeroispovijest Kristova vjernika.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ,u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaZazvat će mea ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruh i vinoza žrtvu što je slavimo na početku korizme. S tim darovima uključi i nasu predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.


17. veljače 2013.

17

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132Vjera ne pretvara kamenje u kruh,

nego prepoznaje vrijednost pustinje i oskudice.

Katedrala u Monrealeu, Italija, 12. st.

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlaziiz tvojih usta. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 4bNe živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Lk 4,1-13Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.

U ono vrijeme:Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus:»Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaNe živi čovjeksamo o kruhu,nego o svakojriječi što izlaziiz Božjih usta.

Mt 4, 4

Braćo i sestre, na pragu svetoga korizmenog vremena, s pouzdanjem u Božje milosrđe, izrecimo pred njim svoje molitve:

Daruj nam milost obraćenja, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

vodi je svjetlom Duha Svetoga da uvijek bude vjerna tvojoj riječi te strpljivošću i mudrošću koja od tebe dolazi pobjeđuje sva iskušenja svijeta, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih otvorenošću tvome Duhu kako bi, okrijepljeni molitvom, uvijek pronalazili put koji sve vjernike vodi k tvome kraljevstvu, molimo te.

3. Za sve kršćane: okrijepi im vjeru i pouzdanje u tebe da u svijetu budu istinski svjedoci tvoje pobjede nad svakim grijehom i zlom, molimo te.

4. Za naše obitelji: pohodi ih svojom milošću da u korizmenim nastojanjima zajedno žive dar vjere te budu dom u kojem ti prebivaš i kojim ti upravljaš, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: daj nam spoznati i prigrliti ono što nedostaje istinskom životu vjere te odbaciti sve što nas priječi na putu k tebi, molimo te.

Svemogući vječni Bože, daješ nam korizmeno vrijeme kao put obraćenja i obnove vjernosti tebi. Daj nam spoznati sve što je u nama potrebno obnove i obraćenja, a snagom svoga Duha učvrsti naše odluke i nastojanja na putu vjere. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


18

Od kušnje pepela »do druge prilike«

K orizma je zacijelo ozbiljno vrijeme koje se ipak prisno veže uz radosnu pripremu za proslavu Vazma. Na samome početku

izgleda da se moramo odlučiti u izboru između najboljih plodova zemlje i, s druge strane, praha i pepela; između meda i mlijeka i suhoće pusti-nje; između čudesnih djela Gospodinovih za nje-gov narod i teško podnošljiva posta. Možda ne zvuče najsuvremenije, ali se ne može zanijekati snaga riječi sačuvanih u obredu pepelnice: »Sjeti se, čovječe, da si prah.« I dok će neki to smatra-ti umanjivanjem ljudske veličine, taj je izrijek za-pravo govor o uzvišenosti ljudskoga dostojanstva koje ne pripada zemlji.

Moramo priznati da je neobična naša kr-šćanska priprema za najuzvišenije slavlje u go-dini. Umjesto da se uljepšavamo, namirišemo, kao kozmetičko sredstvo koristimo pepeo, kao spomen od čega smo sazdani, kao proroštvo po čemu Bog očituje slavu. To nije neki čudan po-gled prema tužnomu završetku, već povratak na dostojanstvo izvora koje za vjernika ne presta-je: spomeni se da ćeš se vratiti u prah, ali taj je izričaj radosna vijest o vraćenosti Bogu. Ponov-no povjeravanje Bogu, da nas obnovi i preporo-di. Pogriješio sam, izgubio put pod nogama, uvu-kao i druge u tu izgubljenost. Blažen je osjećaj da sami nismo dovoljni i da postoje granice i sna-ga kojom molimo Boga da se ponovno sagne nad našu nedostatnost i da ponovno nam udahne ži-votni dah. Iz pepela ponovno tinja iskra života. Mogu biti nov ako prihvatim početak, a ne kraj. Susret s prahom temeljno je susret sa životom. Tako korizmeni pepeo ne upućuje na grob, već na kolijevku i novo rođenje za nebo. No, postoji kušnja – da zaboravimo nebo.

Kušnja je prijedlog drukčijega puta od Kri-stova. Započela je korizma, a uz nju se obično vežu nepopularne riječi: odricanje, žrtva, poko-ra, mrtvljenje. Možda će vam netko reći kako je srednji vijek već davno prošao, kako tomu ne-ma mjesta u trećemu tisućljeću. No, želi li se to ili ne, da bi se uistinu posjedovalo, treba dava-ti; da bi se svijetlilo, treba se često skloniti; da bi naša prisutnost bila drugima korisna za rast, nezaobilazno valja nestati.


Ako se pokornička praksa pretvori u loše raspoloženje, nestrpljivost, grube odgovore, ne-ljudske postupke, tada bližnji plaća cijenu naše žrtve; tada oni koji bi od naše pobožnosti trebali imati koristi zapravo imaju samo muku i odboj-nost. Uistinu, možda će netko odlučiti ići svaki dan u korizmi u crkvu, no ta odluka ne bi imala nikakva smisla ako bi netko zbog toga bio uskra-ćen u ljubavi i pažnji. Postoji pokora koja je tuž-na, teška, mučna…, ali postoji i pokora koja je radosna, osloboditeljska, vazmena; pokora koja priprema za istinsko slavlje pobjede nad tugom. Ova druga nije nipošto lakša. Nismo vjernici jer činimo žrtvu, već zato što vjerujemo i osjećamo Božju blizinu. Nisu odricanja i žrtve te koje stva-raju i dokazuju ljubav; ljubav je ta koja daje smi-sao žrtvi i ‘opravdava’ ju. Radost u Bogu ne ovisi o tomu što mi činimo za Boga, već o onome što mu dopuštamo da on ostvaruje u nama.

Kušnja u kušanju kako je dobar GospodinU naviještenom odlomku iz evanđelja po Luki u zadnjoj se rečenici spominje da je »đavao otišao od Isusa do druge prilike«. To nam govori kako zadnja kušnja nije posljednja, a u Isusovu živo-tu upućuje na njegovu agoniju prije smrti. Isu-sove kušnje u pustinji objavljuju nam da ne po-stoji put do radosti bez kalvarijske dionice, iako

19


Vjeroispovijest izabranoga naroda Pnz 26, 4-10Ponovljeni zakon žrtvene prinose koji su bili vezani uz svako-dnevni život povezuje s poviješću spasenja. Prinoseći žrtve Izraelac mora izreći ispovijest vjere. On se predstavlja kao sin »aramejskoga lutalice«, koji je »sišao u Egipat«. Boravak u Egiptu opisuje u prvom licu: »Egipćani su s nama postupali loše«, i na taj način proživljava svu povijest naroda. Jednako se događa i na pashalnoj večeri, kada otac obitelji pripovijeda što je Bog učinio Izraelcima kroz povijest. I on govori u prvom licu i kaže: »Bog nas je jakom mišicom izveo iz Egipta.« Stoga i ovaj odlomak Ponovljenog zakona ima bitno pashalni karakter. Bog je sve to učinio kao odgovor na vapaj i molitvu naroda. Donošenje prvine plodova pred Boga dio je te ispovijesti vjere, jer bez Boga ne bi bilo ni zemlje ni njezinih prinosa. Prinošenje prvina znak je priznanja da je sve što čovjek ima Božji dar.

Darko Tepert

Zrnj

e

neprijatelj, protivnik, razdornik (to znači riječ ‘đavao’) izabranim biblijskim navodima poku-šava pokazati suprotno. Kušnja je kamenje ko-je se odmah pretvara u kruh bez ljudskoga tru-da; nastojanje brzoga bogaćenja bez pravedno-sti i solidarnosti; sredstva koja postaju ciljem.

Ako prihvatimo Isusove odgovore, ne mo-žemo ostati nepromijenjeni; oni nas zahvaćaju na putu obraćenja. »Ne živi čovjek samo o kru-hu.« To je poticaj da se novim duhom započne ponovno. Evanđeoska stranica prve korizmene nedjelje upućena je našemu osjećaju nemoći i slabosti. Isus stavlja riječ prije kruha (kako to upravo danas zvuči izazovno!), povjerenje pri-je čuda, služenje i klanjanje Bogu prije bilo ko-je zemaljske moći. Slike u kojima tipski progo-vara evanđelje, dozivaju u svijest naše pustinje. U pustinji smo kada idemo prema ljudskijemu životu koji je neodjeljiv od Boga.

Korizmeno obraćenje može početi od pre-poznavanja vlastitih kušnja i od svijesti da pre-često vjerujemo kako slobodno i ispravno iza-biremo, dok zapravo slijedimo uobičajenu uho-danost mentaliteta koja se nalazi tek pod krin-kom čvrstih načela. Lukino izvješće ujedno ot-kriva i suprotnosti u nama, ne kao put name-tanja krivnje, već posvješćivanja ljudske ogra-ničenosti. Prevladava težnja da vidimo i želimo

opipljivo; da tražimo ono što se danas smatra važnim, žrtvujući trenutnomu uspjehu ljepotu Kristova obzora.

Poznato nam je kako se lako popusti napa-sti da se klanja osobama i ulogama; društveni je život prožet ovisnošću o jačemu, o poznatijemu, bez obzira po čemu je tko poznat, a mi kršćani kao da zaboravljamo utemeljenost i ukorijenje-nost u čvrstoći pepela. Prilagodljivi smo i lako zakoračimo (ako ih i ne slijedimo) na put samo-zvanih proroka. Biti s većinom, skrivati vlastito mišljenje, da ne bismo bili isključeni; prihvaća-ti uvijek manje zlo, kako nikada ne bismo ušli u evanđeosku pustolovinu, čini nam se najsigur-nijim stajalištem (od glagola ‘stajati’).

Vrijeme je obraćenja, vrijeme koje pravi izgled dobiva tek kada se ponizno – ne gubeći ni-šta od darovanoga dostojanstva – prihvati prola-znost i pepeo na našemu čelu. Samo je tada evan-đelje čitljivo i vjerodostojno. Drukčije smo slič-ni Božjemu neprijatelju koji se pokriva biblij-skim riječima, ne da bi potaknuo na dobro, već da bi iskušao. Kušnja ima puno dobrih strana. Pa i skovana je od riječi kušati, pokušati, okusiti – pokušati živjeti Evanđelje. Konačno je pred na-ma vrijeme kušnje. Radujmo se, jer je i u drugoj i u svakoj prilici Gospodin s nama!

Ivan Šaško

»Ako si Sin Božji…« – tim riječima đavao započinje kušati Isusa. Taj »ako

si«, trajno postavljamo Kristu: Ako si Bog, očituj se i danas na vidljiv način, pokaži svoju moć, pobijedi nepravdu,

iskorijeni zlo. Ako si Bog, zašto dopuštaš da nevini trpe? Taj »ako si« postavlja

se i Crkvi: ako si autentična zajednica vjernika, odreci se svega i sve što imaš

razdaj siromasima… Taj »ako si« ne izražava ni nastojanje za spoznajom

Boga niti želju za autentičnim životom Crkve. Vjera ne započinje pitanjem »ako

si«, nego sigurnošću »Bože, ti jesi«.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


20

24. veljače 2013.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesmaSpomeni se, Gospodine,svoje nježnosti i ljubati svoje dovijeka. Koji se u tebe uzda-ju postidjet se neće. Izbavi, Bože, Izraela iz svih tjeskoba njegovih!

Ps 25, 6.3.22

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 15, 5-12.17-18Bog sklapa savez s vjernim Abrahamom.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznatida ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i ra siječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticâ nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao. Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.7-9.13-14Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori:»Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!Ne odbij u gnjevu slugu svoga!Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje Fil 3, 17-4, 1Krist će nas suobličiti tijelu svomu slavnomu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine,da ova žrtva izbriše naše krivice te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Ulazna: 426.1 Spomeni se, Gospodine Otpj. ps.: Gospodin mi je (ŽV 02-2007)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse ili: 246 Ovdje je sada Završna: 463 Sretnih li vas

21

i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!

Evanđelje Lk 9, 28b-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se do skora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasje-ni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazi-vali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17, 5

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

Molitva vjernika

Mojsije i Ilija ukazahu se u slavi i razgovarahu s Isusom o njegovu Izlasku.

Iluminacija kodeksa iz opatije St. Bertin, Francuska, 1190.-1200. (Kraljevska biblioteka, Den Haag).

Braćo i sestre, Krist nas je danas doveo na ovu liturgij-sku goru da nas obasja Božjim svjetlom i život nam preobrazi svojim spasenjem. Okrijepljeni njegovom blizinom uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:

Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Čuvaj svoju Crkvu da trajno bude zagledana

u Kristovo lice te po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.

2. Papu našega Benedikta, biskupa I. i sve pastire Crkve prodahni duhom Kristove ljubavi te zajednice koje su im povjerene trajno rastu u snazi vjere i u ljepoti zajedništva, molimo te.

3. Za sve koji su shrvani bolešću, samoćom ili siromaštvom: obnovi u njima snagu i radost života, a kršćane nadahni na velikodušnu ljubav prema njima i prema svim potrebitima, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: ukloni iz našega života sve što zasjenjuje lice istinskih vjernika i pomozi nam trajno rasti na putu vjere, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: podari im radost života u tvojoj vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života. Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernikaMolitva vjernika


22

koji je mnoge naveo na razmišljanje kako se upravo zbog Krista treba odreći svake domo-vine i govora o domovini jer ona ukazuje na ideologizaciju i idolopoklonstvo. Odrekli su se svakog govora o domovini, kao i pogleda na Krista čiji dolazak treba čekati, domovine ko-ja je na nebesima.

Mnogi su čak pomislili, što nas i ne treba iznenaditi s obzirom na mnoštvo patnja i ne-pravda koje vladaju svijetom, kako treba sve

Druga korizmena nedjelja

Moj dom

Svjetlo lica i bjelina haljina znak su preobrazbe života u koju nas Krist uvodi.M. I. Rupnik: Preobraženje, kapitularna dvorana katedrale u Madridu, 2006.

Tko od nas ne zna barem prve stihove pjesme »Moj dom« Silvija Strahimira Kranjčevića: »Ja domovinu imam, tek

u srcu je nosim i brda joj i dol; gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim i gutam svo-ju bol…« A apostol Pavao, nadahnut Duhom, zajednici kršćana u Filipima poručuje: »Naša je pak domovina na nebesima, odakle išče-kujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.«

Domovina je naša na nebesimaDomovina. Tako uzvišena riječ, kao i mnoge druge, a tako često zlorabljena da bismo se i za nju, kao i za riječ Bog, zajedno s Martinom Buberom mogli zapitati ima li smisla još uvi-jek upotrebljavati ju i njome se koristiti? Domovina. Zlouporabljena je to riječ, previše puta iskorištena i ukaljana, a opet ne možemo bez nje. Ona je dio nas.

Važno je pitati se kako se pravilno odnositi prema ovoj riječ i onomu što ona znači? Kako povezati ono što nosimo u srcu, ono što je na-ša zemaljska domovina i ono na što nas Pavao poziva, a to je da vidimo da je domovina za nas kršćane na nebesima. Možda je dio našega ko-rizmenog hoda, koji uključuje post, molitvu i dobra djela i poziv da korizma pročisti i obo-gati naše shvaćanje domovine.

Kao i uvijek, u središtu svega je Krist. Njegov dolazak donosi pravu domovinu za kojom čeznemo. Ipak, zanimljivo je znati da su mnogi upravo u ovoj rečenici vidjeli razloge za optužbu protiv kršćanstva predstavlje-nog kao opijum koji ljude želi udaljiti od odgovornosti za zemaljske brige, za povijest i društvene promjene. A onda su se mnogi kršćani previše okrenuli zemaljskom, povijesnom i nisu više vi-djeli da im je domovina na nebesima. Nju su odbacili da bi prigrlili mnoge zemaljske ‘domovine’ i da bi mnogim svojim opsjednutostima dali ime do-movina. To je stvorilo drugi problem

23

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132učiniti da se ubrza dolazak te domovine i da ju se mora uprisutniti u povijesti, pa i po cije-nu nasilja, revolucije i prevrata. Pravi kršća-nin revolucionar je koji sve čini za preobrazbu svijeta. On ne iščekuje. On djeluje. Sve drugo izdaja je Krista i njegove poruke.

Kako je onda moguće uspostaviti pravi od-nos između nebeske domovine i povijesnoga iščekivanja koje od nas kršćana traži zauzetost koja se očituje kroz brigu za naše bližnje, ali i kroz brigu za ono što svi nazivamo domovi-nom?

Preobrazba domovineO tome nam govori današnje evanđelje. Isus je sa sobom na goru poveo trojicu svojih uče-nika. Nije pošao sam. Svaki od njih ima svo-ju osobnost, karakter, sposobnosti. Različiti su, ali ih ujedinjuje nasljedovanje Učitelja ko-ji se na gori preobrazio dok je molio. Molitva je bitna za svaku preobrazbu, pa i za preobraz-bu domovine. Isus je razgovarao s Mojsijem i Ilijom koji ujedinjuju proroštvo i zakon Izraela. Zajednicu tvore i oni koji su s Isusom u povijesti, kao i cjelokupno povijesno naslije-đe, uprisutnjeno u Mojsiji i Iliji. Ali sve dobi-

va smisao po Isusu i od njega. Bez njega sve se pretvara u suprotnost onomu što bi trebalo bi-ti. Bez njega se gradi krivo shvaćanje zajedni-ce; bez njega na gori, kako god bila velika, ni-je moguće iskusiti preobraženje. Istovremeno, Krist omogućuje ispravan pogled na povijest i na sve ono što se u njoj događa, bez težnje da se u povijesti dogodi konačno rješenje onoga što je u Kristu već našlo svoju puninu i što će se u potpunosti ostvariti kada se on ponovno pojavi. On je alfa i omega povijesti.

Zato za pravilno razumijevanje i oso-be i zajednice, za razumijevanje domovine, njega treba slušati. Upravo onako kako nas na to upućuje glas s neba: »Njega slušajte!« Slušajte ga pa ćete razumjeti da je vaša do-movina na nebesima te spoznati kako se tre-ba poštivati zemaljska domovina. Samo ako omogućimo da i ona bude preobražena sjajem Kristova lica, samo tada ona ne će biti suprot-nost nebeskoj domovini nego pomoć na putu k njoj. Zato nas preobraženi Krist poziva da se s njime spustimo s gore u svoju svakodnevicu – preobraženi da bismo mogli preobražavati i svoju domovinu. Možda to nikada nije bilo važnije nego danas.

Željko Tanjić

Zrnj

e


Vjernost vjere Post 15, 5-12.17-18Abraham koji je već jednom povjerovao Bogu, sada ponavlja tu istu vjeru: on »povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost« (Post 15, 6). Na taj način Abraham u potpunosti predaje svoju sudbinu Bogu. Hebrejski glagol »vjerovati« (heb. aman) sadrži u sebi korijen koji označava ustrajnost i povjerenje, pouzdanje. Takva je upravo Abrahamova vjera koja se do kraja pouzdaje u Božje obećanje. Bog sada podsjeća Abrahama što je sve za nj učinio otkako ga je izveo iz Ura Kaldejskog. To će postati temelj saveza. Sklapajući savez, Bog kaže Abrahamu: »Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike Rijeke, rijeke Eufrata« (15, 18). Ovo veliko područje Izraelci nisu nikada uspjeli osvojiti, no Ponovljeni zakon za to će naći objašnjenje: Izraelci sa svoje strane nisu bili vjerni Savezu; zemlja je obećana i Bog je tome obećanju vjeran, no obećanje je dano vjernima.

Darko Tepert

Kod preobraženja na gori »izgled mu se lica izmijeni,

a odjeća mu sjajem zablista«. Sjaj i bjelina predznak su božanske slave u koju nas

Krist uvodi. Bijele haljine govore i o našemu kršćanskom identitetu. Pritjelovljujući se Kristu u otajstvu

krštenja, zaodjeveni smo u svjetlo, štoviše postali smo

svjetlo. Događaj preobraženja uvijek nas poziva na ono

što nam je biti.


24

3. ožujka 2013.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kad na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 3, 1-8a.13-15Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Go neći tako sta-do po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni pri-zor: zašto grm ne sagorijeva?« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Go-spodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abraha-mov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zaklo-ni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin na-stavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.« Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izrael-cima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelci-ma: ’Ja jesam’ posla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovi-jeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-4.6-8.11Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se boje.

Drugo čitanje 1Kor 10, 1-6.10-12Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prije-đoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

25


Pričesna pjesmaI vrabac sebi log nalazi,i lastavica gnjezdašce, gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj.

Ps 84, 4-5

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 17Obratite se, govori Gospodin,približilo se kraljevstvo Božje!

Evanđelje Lk 13, 1-9Čitanje svetog Evanđelja po LukiU taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomi-ješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgo-vori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postra-daše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Je-ruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Na-to im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vino-gradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovo-ri: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažemOtpj. ps.: 118 Milosrdan je i milostiv Gospodin

(dostupno na: www.hilp.hr)Prinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloPričesna: 146 Duša moja čezne ili: 444-445 O Sunce spasa, IsuseZavršna: 455.1 i 2 O Isuse, ja spoznajem

Sabrani pred licem Gospodnjim povjerimo njegovoj dobroti svoj život i molitvom mu se utecimo, zajedno govoreći:

Tebe molimo, usliši nas.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da u svim svojim

nastojanjima bude uvijek oslonjena na Krista te, živeći evanđelje, promiče i gradi istinsko zajedništvo svih ljudi, molimo Gospodina!

2. Za pastire Crkve, biskupe i svećenike: da u zajednicama koje su im povjerene budu istinski svjedoci vjere i neumorni promicatelji istine evanđelja, molimo Gospodina!

3. Za djecu i mlade koji se u našoj župnoj zajednici pripravljaju za pristup sakramentima euharistije i potvrde: da budu otvoreni daru milosti, a njihove obitelji da im budu potpora za rast u vjeri, molimo Gospodina!

4. Za braću i sestre koji nose teret bolesti, osamljenosti i siromaštva: da osjete ljepotu naše kršćanske ljubavi i požrtvovnosti, molimo Gospodina!

5. Za ovu zajednicu vjernika: da naša vjera bude plodna dobrim djelima i životnim svjedočenjem evanđelja pred svim ljudima, molimo Gospodina!

Usliši, Oče nebeski, naše prošnje. Ukloni iz našega života sve što je grijehom ranjeno i svojom nas milošću obnovi da trajno rastemo u vjernosti tebi. Po Kristu.

Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim ga.

Molitva vjernika


26

Živimo u vremenu obilježenom gotovo svakodnevnim žrtvama političkoga na-silja i prirodnih nepogoda. Postale su

nam toliko uobičajene da nas sve manje izne-nađuju. Ipak, uvijek nas iznova pogađa stra-danje nedužnih ljudi. Ono i vjernika i nevjer-nika dovodi do pitanja o Bogu, ali, čini se, i jedne i druge do pogrješnoga odgovora. Stra-danje nedužnih za vjernike je često znak Bož-je svemoći i kazne, koja je sigurno nekako »za-služena«, dok je nevjernicima to dodatni ar-gument u nijekanju Boga, jer, kad bi postojao, ne bi mogao dopustiti takav tijek događanja. Takvi su stavovi posljedica shvaćanja po koje-mu sve funkcionira po principu nagrade i ka-zne pa i Boga smještamo u iste okvire. Ne vi-dimo ga onakvim kakav jest, nego kakvim ga želimo vidjeti. Slični smo Mojsiju koji »zakla-nja lice« jer se »bojao u Boga gledati«, zabo-ravljajući da ne možemo zakloniti Boga. Nje-gov lik ostaje isti, a mi zaklanjamo tek svoj po-gled pa ga ne vidimo.

Fundamentalizam i ateizamSličnu situaciju nalazimo i u današnjem evan-đelju. Isusu dolaze učenici i traže njegovo su-

Treća korizmena nedjelja

glasje sa svojim viđenjem Boga. Ne žele da im otkrije Božje lice, nego da se složi s njihovim zamišljajem Boga. Izvješćuju ga o dva događa-ja koji imaju različite uzroke, ali isti svršetak. U oba slučaja ljudi su stradali. Jedne je dao pogubiti Pilat, dok su drugi poginuli pri uru-šavanju zgrade. Učenici od Isusa očekuju po-tvrdu kako je to Božja kazna za grijehe strada-lih. Takvim zaključivanjem ljudi pokušavaju odgovoriti na vječno pitanje o podrijetlu pat-nje, ali i pobjeći od odgovornosti i umiriti vla-stitu savjest. Naime, kada proglasimo da se sve događa »u ime Božje«, čovjek se oslobađa bri-ge. Bog je za sve kriv ili zaslužan, a ja sam mi-ran. Najčešći savjeti koji se mogu čuti u raznim nazovi duhovnim pokretima jesu upravo takve naravi: »Bog će sve učiniti! Ništa ne brini! Ti samo moli!« Takve preporuke lako je prihvati-ti jer se njima isključuju rad, trud i napor. Fa-talizam i neminovnost Božjih odluka osloba-đaju nas svake odgovornosti. Nju brišemo i ka-da, s druge strane, bježimo u ateizam odbacu-jući Boga i tvrdeći da ne postoji. Tada nemamo pred kime odgovarati pa možemo činiti što že-limo. Ako sam ja najviše instanca, onda ne vri-jede božanski, nego ljudski zakoni, a u njima se

vrlo lako izgubi ljudskost. I ovaj pri-mjer potvrđuje kako dvije krajnosti uvijek imaju dodirne točke. U oba slučaja one nemaju veze s Bogom. Zato je svaki vjerski fundamentali-zam oblik bezboštva, javno prokla-mirano bezvjerje.

ObraćenjeUpravo zato središnja poruka današ-njih čitanja jest poziv na obraćenje. Evanđelje donosi iznenađujući pre-okret. Odmah nakon komentara o stradalima i tvrdnje kako nema izrav-ne veze između grijeha i patnje, Isus iznosi parabolu o smokvi uz poziv učenicima na obraćenje. Kroz prispo-dobu poučava koliko su božanski po-

Milosno Božje lice

Đ. Seder: Mojsije pred gorućim grmom, 2002.

27

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132stupci različiti od ljudskih. Dok u ljudskim oči-ma smokva koja ne rađa samo iscrpljuje zemlju i treba ju ukloniti, Božji je pogled pun strpljivo-sti. Isus potvrđuje da je Bog onakav kakvim se predstavio po proroku: »Života mi moga – ri-ječ je Gospodina Boga – nije meni do smrti bez-božnikove, nego da se odvrati od zloga puta svo-jega i da živi!« (Ez 33, 11) Iznova želi učenicima približiti sliku Boga onakvoga kakav se objavio Mojsiju u pustinji. Tada je prvi put čovječanstvo otkrilo kako je ljubljeno od Boga u smislu da On vidi, čuje i poznaje njegove patnje. Bog je svet, moćan i velik, ali i toliko blizak da suosjeća s lju-dima. Potvrđuje to i svojim imenom. Ono je više definicija i životna filozofija nego puki znak ras-poznavanja. Ponavljanjem riječi daje im se in-tenzitet, a pozivanje na patrijarhe otkriva vjer-nost koja traje već stoljećima. Svijest o Božjoj nazočnosti u ljudskoj slabosti i teškoćama kroz čitavu povijest imala je toliku snagu da je jed-nom čovjeku, prestrašenom i ostavljenom od svih, dala odvažnosti da postane izbavitelj svo-ga naroda. Prispodobom koja podsjeća na rani-je Božje objave Isus je pojasnio da obraćenje ni-je samo promjena ponašanja, nego prije svega promjena gledanja na Boga. Bog nije onaj ko-ji kažnjava, nego »blagost i milosrđe«, kako po-učava današnji psalam. Obraćenje znači vjero-

vati u njegovo milosrđe i strpljivost te, iako ne možemo objasniti patnju, vjerovati da je Bog i u njoj nazočan.

ObraćeniciSveti Pavao u poslanici Korinćanima poručuje: »Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisa-no je za upozorenje nama.« Naime, i sami smo u stalnoj kušnji prihvatiti jedan od spomenutih stavova i sve pripisivati Bogu ili ga iz svega is-ključiti te postati fundamentalisti ili ateisti, a u oba slučaja nevjernici. No, kao baštinici Mojsi-jeve vjere znamo da Bog jest te da strpljivo oče-kuje plodove i sa stabla našega života. Predstav-ljajući se u liku plamtećeg grma koji ne sagori-jeva poručuje da računa s tim stablom. Vatra ne uništava grm, nego se na njemu temelji. Tako se milost Božja oslanja na našu narav. Daje joj sna-gu, toplinu i moć, ali je ne sputava nego omogu-ćuje da se rasplamsa i vine u visinu. Bog je iza-brao Mojsija da po njemu izbavi narod, ali tek je njegov pristanak dao Bogu mogućnost da po njemu učini djelo spasenja. Tako je i nas izabrao da budemo njegov znak ljudima našega vreme-na, otkrivamo im lice milosrdnog Boga i done-semo oslobođenje radosnom viješću o njegovoj prisutnosti u svakoj životnoj situaciji.

Slavko Slišković


Neplodna je smokva slika odbijanja Božjega dara. Premda njegovana,

ona ne donosi ploda. Opire se daru života i snazi darivanja ploda, čime

gubi smisao postojanja. Neplodna smokva oslikava čovjeka koji želi

biti gospodar života, u neovisnosti o Bogu i drugima. Ishod je usahlost, beživotnost. Tko želi živjeti samo za sebe, upada u beživotnost, jer

život je dar, i samo kao dar može donositi radost i plod.

Bog kao Onaj-koji-jest Izl 3, 1-8a.13-15Bog se Mojsiju predstavlja kao »Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev«, što podsjeća na obećanja što ih je dao očevima. Mojsije se boji u njega gledati, jer po drevnom vjerovanju Bog je toliko velik da ga stvorenje ne može vidjeti i ostati na životu. Sam će Bog kasnije reći Mojsiju: »Ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati« (33, 20). Bez obzira na različitost Božju, on nije dalek svomu narodu, nego uslišava njegove molbe i vapaje, i sada počinje djelovati u njegovu korist kako bi ga odveo »u zemlju kojom teče med i mlijeko«. Mojsije pak pita Gospodina kako će ga predstaviti Izraelcima, a Bog se predstavlja kao »Ja sam koji jesam« (3, 13-14), te mu objavljuje svoje ime »Jahve«, koje se u hebrejskom pojavljuje kao četiri slova JHWH, te je u tradiciji nazvano »sveti tetragram«, a u kršćanskoj će predaji, slično kao i u židovskoj, uvijek biti prevođeno naslovom »Gospodin« (heb. Adonaj, grč. Kyrios).

Darko Tepert

Zrnj

e


28

10. ožujka 2013.

Četvrta korizmena nedjeljaUlazna pjesmaVeseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove!

usp. Iz 66, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jš 5, 9a.10-12Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihon-skim poljanama proslaviše Pashu četrnae-stoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagova-li su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izrael-ci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-7Pripjev: Kušajte i vidite

kako je dobar Gospodin!Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje.izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje 2Kor 5, 17-21Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga

koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opa - čina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grije-ha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 15, 18Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!

Evanđelje Lk 15, 1-3.11-32Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi cari-nici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pi-smoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu pri-spodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripa-da.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve po troši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jed-noga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svo-ja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gla-di! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sa-griješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom

Darovna molitva Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

29


Bogu, Ocu milosrđa, koji je izvor praštanja i ljubavi, s pouzdanjem uputimo svoje molitve za njegovu Crkvu i za sav svijet.1. Za Crkvu, koju si pozvao da bude nositeljica

tvoga mira i praštanja među svim ljudima: ukloni s njezinoga lica svaki grijeh i pomozi da svi koji te traže pronađu u njoj očinski dom i snagu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje sakramenta pomirenja: obnovi ih u svetosti života i obdari ih darom svoga Duha da svima očituju bogatstvo tvoje ljubavi i milosrđa, molimo te.

3. Za ljude koji zbog ranjenosti grijehom ili ljudskom nepravdom okrenuše leđa svojoj braći, rodbini, prijateljima ili susjedima: daruj im snagu opraštanja i snagu traženja oproštenja, molimo te.

4. Za ljude koji zbog razorne snage grijeha žive u beznađu i nemirnosti srca: pohodi ih svojom milošću da u sakramentu pomirenja osjete blagost tvoga praštanja te u tebi pronađu mir, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: vrati nas iz naših lutanja i oprosti nam svaki trenutak kad nismo bili spremni oprostiti drugima, molimo te.

Bože, Oče milosrđa i vrelo ljubavi, ti si po Kristovu posluhu zalutalog čovjeka vratio u svoj očinski dom. Prati nas svojim svjetlom na putu spasenja i pomozi da uvijek živimo dostojno tvoje neizmjerne ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite (strofe: 1.-3.)Prinosna: 230 Darove prinesite ili: 427 Ti, GospodinePričesna: 436.2 Otkupljeni smo ili: 104 Ustat ću i poći Završna: 464 Milosti je čas

ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih pro-tiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite halji nu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bija-še mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a ni-kad mi ni jareta nisi dao da se s prijatelji-ma proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj ko-ji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se.

Lk 15, 32

Popričesna molitva Bože, ti prosvjetljuješsvakog čovjeka koji dolazina ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srcada spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.

Otac potrča, baci mu se oko vrata i zagrli ga. (S. Köder)

Molitva vjernika


30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Četvrta korizmena nedjelja

Da bismo razumjeli Kristovu prispo-dobu o izgubljenom sinu, potrebno je imati na umu kontekst same pris-

podobe. Radi se o farizejima koji su mrmlja-li zbog toga što Isus prima grješnike i blaguje s njima. Farizeji nisu mogli prihvatiti da se Isus, kao svet čovjek, kao Božji čovjek, tako blisko druži s grješnicima, da se, štoviše, raduje s nji-ma. Jer, za pretpostaviti je da se Isus pritom dosta opušteno ponašao, da se smijao i rado-vao s grješnicima, jer je gozba nezamisliva bez veselja. Stoga Krist prispodobom kani poka-zati farizejima da njegov »radostan odnos« s grješnicima izriče samoga Boga i njegov od-nos s grješnicima. U tome smislu može se reći da je u središtu prispodobe sam Bog, odnosno Isus Krist, jer on poistovjećuje sebe s Bogom: kako se Otac ophodi s grješnicima, tako to čini i Krist. Pogledajmo sada kakvoga nam to Boga predstavlja Krist, a nakon toga osvrnut ćemo se na značenje mlađega i starijega sina.

Obilje milosti veće od obilja grijehaBog prispodobe jest Bog koji bez ikakva pro-tupitanja izlazi u susret zahtjevu mlađega sina da mu udijeli »dio dobara«. On odmah dijeli imanje, točnije svoje »žiće«. Naime, u grčko-me izvorniku za »imanje« nalazimo grčki po-jam bíos, što znači život, žiće. Bíos tako ukazu-je na svu dramatiku sinovljeva zahtjeva. On že-li raskinuti bíos, »život« s Ocem, hoće »život« bez Oca. I upravo to Otac, Bog prihvaća. On to-liko poštuje čovjekovu slobodu da preuzima na sebe golemu bol, bol da mu se »život« otkida. Bog ne ništi i ne poštuje čovjekovu slobodu ka-ko ne bi morao patiti, kako ga ne bi prožela bol, kako to mi često činimo. Ne, Bog riskira da iz ljubavi prema čovjeku bude »otkinuta života«.

I ne samo to. U drugome dijelu prispodobe Bog se očituje kao onaj koji iščekuje grješnika. Premda je u sebi bolan, »otkinuta života«, Otac se ne zadržava na svojoj boli, nego već »izdale-ka« iščekuje svojega sina. I potom dolazi ono najvažnije. Otac ne vraća sinu ono što je prije

imao, nego ga obdaruje još većim obiljem: »Brzo iznesi-te haljinu naj-ljepšu i obuci-te ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dove-dit e i zakoljite, pa da se pogo-stimo i proveselimo.« Bilo bi za očekivati da iz-gubljeni sin učini nešto više, jer se obično očeku-je od grješnika da prinese nekakvu zadovoljšti-nu za ono što je učinio. Razumljivo je da on za to nije imao snage, ali nikako nije razumljivo da je Otac pokazao tako veliku radost. Ta je radost bi-la moguća samo zbog velike ljubavi prema sinu. Da, Božja je ljubav tako velika da koristi grijeh, ako tako možemo reći, kako bi pokazala još veću ljubav. Što se više griješi, Bog tim više pokazuje ljubav: »Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izo-bilova milost.« (Rim 5, 20) Ako je to tako, ima li boljeg razloga da se obratimo Bogu: obrati se i dobit ćeš više nego si prije imao! Divna korizme-na poruka obraćenja.

Dualističke zone i obilje milostiSada se možemo posvetiti mlađemu i starijemu bratu. Tko je zapravo mlađi brat? Već smo vi-djeli, on želi »dio svojih dobara«, želi dio »živo-ta«. Drugim riječima, dosta mu je već dijeljenja života s drugim. Mogli bismo reći da želi dua-listički život, neku vrstu jasnoga razdvajanja zonâ življenja: tebi, Bože, pripada ova zona živ-ljenja, u koju se ja ne miješam, ali i meni pripa-da ova zona, u koju se ti ne miješaj. Prispodoba na taj način savršeno opisuje logiku grijeha. Grijeh ne samo da razdvaja Boga i čovjeka, čo-vjeka i čovjeka. Njegova je nakana uspostavi-ti potpuno odvojene zone življenja. Ako se ma-lo prisjetimo svojih grijeha, priznat ćemo da i

Obilje milosti

31

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132sami uvijek tako griješimo. Odjednom že-limo misliti, djelovati, činiti neke pothvate povlačeći se takoreći u svoju »zonu«, gdje Bog nema pristupa, gdje ne želimo ni mi-sliti ni čuti za Boga. Želimo u grijehu užitak da bismo bili svoji, da bismo uživali u svo-jemu »dijelu dobara«, u »svojemu žiću«. No, tada počinju problemi. Kako veli psal-mist, »gomilaju patnje svoje koji slijede bo-gove tuđe« (Ps 16, 4). Tko namjerava uživa-ti u sebi bez drugoga, bez Boga, počinje sebe uništavati. Jer, »žiće« bez Boga, bez dara, postaje »potraćeno«, »razvratno«: Mlađi sin »potrati svoja dobra živeći razvratno«. Umjesto da dođe k sebi, da uživa u sebi, ka-ko ga je grijeh mamio, grješnik biva izvan

sebe. I ne samo to. Postaje robom drugih, ovi-san o drugima, o njihovim »rogačima«.

Eto, kamo vodi grijeh i život bez Boga: u samootuđenje i ovisnost o drugima. No, mla-đi je sin također i primjer istinskoga obraće-nja. U obraćenju nema ničeg spektakularno-ga. Ono proizlazi iz potrebe da se vrati naruše-ni bíos, uništeno »žiće«: »Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi!« Drugo, narušeni bíos tjera sina da »dođe k sebi«, trijezni ga od delirija samodo-padnosti. To pak nije dovoljno. Treće, sin do-

lazi istinski sebi tek kad kreće k Ocu. Postaje ponizan, napušta dualističko razdvajanje zona i ide k Ocu. Obraćenje ga vodi onomu što Otac upućuje starijemu sinu: »Sve moje – tvoje je.«

Zone zasluga, dužnosti i obilje milostiOstao nam je još stariji sin. On je primjer čo-vjeka koji, doduše, ostaje s Bogom, dijeli s njim »dobra« i »žiće«, ali tako što uopće ne uživa u Bogu, ne raduje se Bogu. Zašto? Zato što mu je Bog postao odveć poznat, uobičajen i samorazumljiv. Bog nije više za njega Bog mi-losti, a to znači dara, obilja i prekomjernosti. Boga doživljava kao dužnost, kao odnos zaslu-gâ bez milosti. Nekako mu je lakši takav Bog jer takva se Boga može kontrolirati. Zato on ne može razumjeti da se njegov Otac, da se Bog može toliko radovati izgubljenomu grješni-ku, da može grješnika obdariti takvim obiljem i prekomjernošću dara. Njemu kao da je bio potreban grijeh mlađega brata kako bi i on do-šao k sebi, kako bi svoj bíos s Bogom shvatio kao milost. A gdje je milost, ondje je i radost. Želimo li znati jesmo li doista u istinskom od-nosu s Bogom, a to je odnos milosti, dara obi-lja i prekomjernosti, ispitajmo se koliko se ra-dujemo Bogu i koliko se radujemo svakomu čovjeku, a napose obraćenomu grješniku.

Ivica Raguž

Mlađi sin »pokupi sve i otputova u daleku zemlju«. Slika daleke zemlje ocrtava

nutarnju razdvojenost od oca, od njegova svijeta, raskid od svega što ih je povezivalo.

U toj udaljenosti od oca, sin je ostao sam i potrošio sav očev »imetak« (bíos), sve svoje žiće. U grčkom izvorniku to je

izrečeno također pojmom ‘ousia’, bivstvo, a u Vulgatinu prijevodu nalazimo riječ ‘substantia’, bit. Udaljivši se od Oca, sin je prokockao svoju bit, bivstvo, jer je se

ljepota i bit življenja čuvaju jedino ako se ostaje u združenosti s onim koji je Izvor

života i smisla.

Zrnj

e

Novost života u Obećanoj zemlji Jš 5, 9a-10-12Božju zapovijed obrezanja naroda Jošua je izvršio na brežuljku Aralotu. Obrezanje je prilika za razmišljanje o vremenu boravka u pustinji i o kraju naraštaja Izlaska. To je karta identiteta novoga pokoljenja koje ne želi imati nikakav udio u pogrješkama prijašnje generacije. Izrael slavi Pashu kod Jerihona. Od toga trenutka uživa u plodovima zemlje. Mjesto gdje su se utaborali prozvano je Gilgal. Ime mjesta objašnjava se kao skidanje egipatske sramote. Takvo objašnjenje ostavlja dojam neprijateljstva prema Egiptu. Govor o slavljenju Pashe povezuje se s onim što nalazimo o vremenu u 4, 19: »Narod je izašao iz Jordana desetog dana prvoga mjeseca. Tada se utaborio u Gilgalu, istočno od Jerihona.« »Beskvasni kruhovi« i »prženo žito« jesu prinos, urod zemlje, i ovdje nam pokazuju promijenjeni način života koji se povezuje sa slavljem Pashe. Tome odgovora izostanak mane, pustinjske hrane o kojoj nam je govorila svećenička predaja u Izl 16.

Mario Cifrak


M. C

haga

ll


32

Ulazna: 428 Smiluj mi se, GospodineOtpj. ps.: 122 Velika nam djelaPrinosna: 467 U hramu ili: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Pričesna: 852 Pogledaj, Gospode ili: 438 Čuj, Stvoritelju milostivZavršna: 463 Sretnih li vas

17. ožujka 2013.

Peta korizmena nedjeljaUlazna pjesmaDosudi mi pravo,i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka,jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43, 1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 43, 16-21Evo činim nešto novo: napojit ću svoj narod.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin, koji put po moru načini i stazu po vodama silnim; koji izvede bojna kola i konje, vojsku i junake, i oni padoše da više ne ustanu, zgasnuše, kao stijenj se utrnuše: »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo.Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 126, 1-6Pripjev: Silna nam djela učini Gospodin:

opet smo radosni.Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,bilo nam je ko da snivamo.Usta nam bjehu puna smijeha,a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:»Silna im djela Gospodin učini!«Silna nam djela učini Gospodin:opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve našeko potoke negepske!Oni koji siju u suzamažanju u pjesmi.

Išli su, išli plačućinoseći sjeme sjetveno;vraćat će se s pjesmomnoseći snoplje svoje.

Drugo čitanje Fil 3, 8-14Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubihi otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaSvemogući Bože,usliši nam prošnje.Ti si nas obasjaosvjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.

33


Bogu Ocu, koji je nam je u svome Sinu otkrio veličinu svoje ljubavi i praštanja, uputimo svoje molitve:1. Čuvaj, Gospodine, svoju Crkvu u vjernosti evanđelju

i pomozi joj da po svjedočenju ljubavi otkriva svakom čovjeku ljepotu tvoga praštanja, molimo te.

2. Papu našega Benedikta i sve pastire Crkve vodi svjetlom svoga Duha da budu ustrajni navjestitelji tvoje istine te u služenju predvode tvoj narod na putu spasenja, molimo te.

3. Pohodi svojim svjetlom sve one koje je grijeh zarobio; daruj im snagu povratka k tvojoj očinskoj ljubavi, molimo te.

4. Budi bliz svima koji trpe pod ljudskom nepravdom, krivom osudom ili klevetom; vrati im radost koja pobjeđuje svako zlo, molimo te.

5. U svima nama otvori oči vjere da umijemo spoznati svoje grijehe i odbaciti sve što nas udaljava od tebe, molimo te.

Milosrdni Bože, primi i usliši naše smjerne prošnje. Oprosti nam grijehe i pomozi da opraštanjem prevladavamo sve uvrjede koje podnosimo te tvojom ljubavlju ljubimo svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja Jl 2, 12-13Sada dakle, govori Gospodin,vratite se k meni svim srcem svojim, jer ja sam nježnost sama i milosrđe.

Evanđelje Iv 8,1-11Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Isus se uputi na Maslinsku goru.U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismo znanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sre-dinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zate-čena u samom pre ljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspra-vi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnu vši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za dru-gim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem.Idi i odsada više nemoj griješiti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaŽeno, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: Nitko, Gospodine? Reče joj Isus: Ni ja te ne osu đujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.

Iv 8,10-11

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tijelomi krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi.Po Gospodinu.

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

(V. Blažanović, 2003.)


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Peta korizmena nedjelja

T ekst o pre-ljubnici, su-glasni su bi-

bličari, naknadno je unesen u Ivano-vo evanđelje. To je očito ne samo po tom što ga nema u nekim najstari-jim kodeksima, ne-go i po tekstu Iva-nova evanđelja. Umetnuti tekst o preljubnici preki-da opis rasprave Židova s Isusom.

Ipak, od kada se našao u Ivanovu evanđelju, Crkva ga smatra njegovim sastavnim dijelom i svojom baštinom. U opisu događaja s preljub-nicom ima nekoliko prekida koji se odnose na sami događaj. Prekid Ivanova teksta umeta-njem ovoga o preljubnici zrcali prekide stvar-nih događaja koje tekst opisuje.

Isus je u raspravi sa Židovima. Rasprava je prekinuta. Pala je noć pa Isus sa svojima odla-zi na obližnju Maslinsku goru. Ujutro se vra-ća u hram. Nastavlja poučavati. Pouku preki-daju pismoznanci koji dovode ženu uhvaće-nu u preljubu. Usred pouke – prekid. Žena ko-ju dovode Isusu, kažu pismoznanci, uhvaćena je u samom preljubu. Njezin je snošaj nasilno prekinut. Slučaj je pravno sasvim jasan. Prekr-šen je Zakon i jasna je kazna za preljub. Kame-novanje. Za prekršaj preljuba slijedi kazna na-silnim prekidom života okrutnom kaznom ka-menovanjem. Nigdje, međutim, u Zakonu ni-je predviđeno da, neposredno prije kamenova-nja, pismoznanci o prekršaju i kazni pitaju za mišljenje nekoga učitelja. Pismoznanci to ipak čine u ovom slučaju. Ivan kaže da im je naka-na bila traženje povoda da optuže Isusa, a ne pravno pojašnjenje o primjerenosti kazne za preljubnicu. Zbog istoga razloga najvjerojatni-je nije uhvaćen muškarac premda su preljub-

nici uhvaćeni u samom preljubu. Pismoznanci namjeravaju optužbom prekinuti Isusovo dje-lovanje. Kao što Zakon predviđa izbacivanje preljubnikâ iz zajednice njihovim ubijanjem, tako pismoznanci smišljaju optužbu kojom bi konačno uspjeli izbaciti Isusa iz svoje sredine. Tekst razotkriva prave nakane žestoke borbe pismoznanaca za Zakon: podvrći Zakon sebi i staviti ga u službu svojih rasprava protiv svoga protivnika. Rasprava Isusa i Židova prekinu-ta je i nastavljena drugim sredstvima na sličan način kako je prekinut snošaj ova žene s nje-zinim ljubavnikom, a njezin status preljubnice zapečaćen brigom za Zakon i potpunom nebri-gom o njoj samoj. Rasprava se s Isusom pre-tvorila u rat, a hvatanje preljubnice u prijetnju smrti kamenovanjem. Isus je pred prijetnjom optužbe, a žena pred prijetnjom smrću.

Za što pismoznanci mogu optužiti Isusa? Oni sami kažu: za negativno mišljenje o Moj-sijevu zakonu. Za protivljenje Zakonu. Sukob nije nov, a strategija je poznata. Valja natjera-ti Isusa da se izjasni protiv Mojsijeva zakona. U Ivanovu se evanđelju ta nakana pismozna-naca neprestano ponavlja. Isus, sa svoje stra-ne, neprestano ponavlja kako je on u suglasju s Mojsijem, a oni koji se pozivaju na njegov Zakon to nisu.

Pisanje po pijeskuKako se Isus brani? Neobično. Pisanjem po pijesku. Ovo je jedini put kada se spominje da je Isus uopće pisao. Znamo da je čitao, ali nemamo ni jedne njegove pisane riječi, osim ovoga pisanja po pijesku pred pismoznancima i preljubnicom. Ne znamo što je pisao. Bilo je kroz povijest mnogih pokušaja odgonetavanja što je Isus pisao u pijesku, ali svi su neuvjerlji-vi. Razlog je sasvim jednostavan. Ivan uistinu kaže da je Isus pisao. Dapače, to ponavlja. Čini se da mu je pisanje u pijesku važno, ali ne ka-že što je pisao. To mu uopće nije važno. Mož-da mu je važno da uočimo kako je Isus pisao i kako je posve nevažno što je pisao.

Oslobođenje pisanjem i riječju

35


35

Pisanje u pijesku razumijemo kao način govora. Zapravo, Isus tako odgovara pismo-znancima na njihovo pitanje. Pitali su ga što on kaže na Mojsijev zakon i uhvaćenu preljubni-cu. Njegovo odgovor je dvojak. Najprije odgo-vara bez riječi. Pismom. Tijelom. Gestama. Po-tom odgovara pozivom na kamenovanje. Svo-jim pisanjem uvlači pismoznance u događaj. Ne radi se samo o Zakonu, preljubnici i Isusu. Riječ je i o njima, pismoznancima. Dok piše, Isus ne vidi nikoga. To je pismoznancima od-govor tijelom. Čovjek koji je zabavljen pismom ne vidi lice drugoga čovjeka. I ne vidi sebe.

Drugi dio odgovora je čudesan. Grupi ko-ja je jednoglasna u osudi i volji za kamenova-njem odgovara pozivom na kamenovanje, ali u jednini. Svatko za sebe. Izvlači svakoga po-jedinačno iz mase. U masi pojedinac nestaje kao osoba. Čini što drugi čine, misli kako gru-pa misli, pušta da umjesto njega odluči masa. Isusov poziv na bacanje kamena jest osloba-đanje pojedinaca iz vlasti mase. Poziv da baci kamen tko je bez grijeha poziv je na samore-fleksiju. Isus ne dokida Mojsijev zakon. Ne po-ziva na samilost ili suspenziju Zakona. Upra-vo suprotno! On jednostavnim i neočekivano snažnim riječima prisiljava pojedince da po-gledaju sami sebe. Pismoznanci vide i Isusa i

ženu i Zakon, ali zbog skrivene nakane da op-tuže Isusa, zbog zaslijepljenosti Zakonom i zbog zluradosti što u ruci drže nepobitni do-kaz, plijen, tijelo preljubnice, ne vide više se-be. Najneobičnije od svega je Isusovo umijeće da svoje protivnike dovede do njih samih, da ih razoruža pozivom na samorefleksiju i da ih oslobodi od nevidljive sile koja ih je stisnula u mehanizam nasilja.

Dočim je oslobodio pismoznance ropstva kojega sami nisu vidjeli, oslobođena je bila i že-na. Isus i žena ostaju sami. Krug oko njih se ras-pao i nestao. Slobodni su za susret i razgovor. Žena nije osuđena. Isus nije optužen. Pismo-znanci su oslobođeni. Preljubnica je slobodna i smije promijeniti život. Isus će se vratiti u nedo-vršene rasprave i u nastavak poučavanja.

Crkvi je darovan ovaj neobičan i neobično važan tekst. Ne zaustavlja se na grijehu, prem-da je grijeh sasvim očit. Pokazuje ljudske zaro-bljenosti te Božju volju i snagu da ljude izvede u slobodu. To je, čini se, rana Crkva shvatila kao svoju zadaću u svijetu. Zato je i ovaj umetnu-ti tekst prihvatila kao Bogom nadahnute riječi i prenijela generacijama vjernika da kroz vre-menske mijene sačuvaju vjeru u istu Božju lju-bav koja jedne oslobađa od robovanja grijehu, a druge od robovanja nasilju nad grješnicima.

Ante Vučković

Svojim odgovorom »Tko je od vas bez grijeha«, Isus odvraća pažnju sa

žene grješnice. Njezine optužitelje suočava same sa sobom. U tom

suočenju oni napuštaju i ženu i Isusa. Nisu dostojni ni optužbe protiv nje, ni suda koji Isus izriče. Žena ostaje

sama pred Isusom. Njegova riječ nije riječ osude, nego oproštenja. On sudi

praštajući i dajući mogućnost novoga početka koji otvara vrata spasenju.

Zrnj

e

Evo činim nešto novo Iz 43, 16-21Odlomak Iz 43, 16-21 čini zatvorenu cjelinu koja polazi od naviješteno-ga oslobođenja iz Babilona: »Ovako govori Jahve, otkupitelj vaš, Svetac Izraelov: Radi vas poslah protiv Babilona; oborit ću prijevornice zatvo-rima i Kaldejci će udarit u kukanje. Ja sam Jahve, Svetac vaš, stvoritelj Izraelov, kralj vaš!« (rr. 14-15) U pozadini stoji velika spasenjska povijest i događaj Izraelovog prolaska kroz Crveno more, pri čemu, prema izvje-štaju Izl 14, faraon i njegova cijela vojska, konji i kola, potopljeni te pro-pali u vodama kroz koje je Izrael prošao. Prema Deuteroizaijinoj teologi-ji povijesti Jahve je bio pokretač ne samo propasti Egipćana nego i nji-hovog kretanja u potjeru. Ako je Izrael pozvan da više ne misli na taj pri-jašnji Jahvin spasenjski zahvat, to je zato što on sada »čini novo«, djeluje novim zahvatom. Izrael ne može crpsti svoje pouzdanje u budućnost iz sjećanja na prošli događaj. Novo spasenjsko djelovanje analogno se og leda u pravljenju puta kroz neprohodnu pustinju.

Mario Cifrak


OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

Pade mu oko vrata i izljubi gaPokorničko bogoslužje u korizmi

•• Uvodni obredi

R. Milost vam i mir od Boga, Oca milosrđa, i od Krista Isusa, Spasitelja našega.

O. I s duhom tvojim.

Braćo i sestre, okupljenošću na ovo zajednič-ko slavlje sakramenta pokore, stali smo u red grješnika. Samim dolaskom na ovo slavlje is-povijedamo pred Bogom i pred braćom u vjeri da smo grješni i da smo potrebni ozdravljenja kako bismo iznova mogli živjeti ljepotu odno-sa s Bogom i radost zajedništva s ljudima. I je-dan i drugi odnos tvore dom vjere jer vjera se živi u kući Oca milosrđa, zajedno s braćom i se sestrama, s bližnjima, s onima koje susrećemo, s onima koji s ispruženom rukom stoje uz put kojim prolazimo. Zazovimo svjetlo Duha Sve-toga, da bismo mogli proniknuti u svoje srce – onamo gdje se rađa i skriva grijeh i gdje se za-tomljuje snaga Božjega zova.Svi neko vrijeme mole u šutnji:

MolitvaBože, ti si po svome milosrđudao svoga Sina za naše spasenjekako bismo, od grijeha oslobođeni,iznova osjetili radost tvoga očinskoga doma.Prodahni nas mudrošću koja od tebe dolazida spoznamo i raskajana srca priznamosvaki grijeh koji nas udaljuje od tebete budemo dostojni tvoga oproštenjai zagrljaja očinske ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

•• Navještaj Božje riječi Prvo čitanje Jr 7, 23-24

Čitanje Knjige proroka JeremijeOvo govori Gospodin: »Ovo zapovjedih naro-du svomu: ‘Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem ko-jim vam zapovjedih, da vam dobro bude.’ A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođo-

še po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice. Od dana kad oci vaši iziđoše iz zemlje egipatske pa do dana da-našnjeg slao sam vam tolike sluge svoje, pro-roke, iz dana u dan, neumorno. Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnu-še, gori od otaca svojih. Možeš im sve to reći, ali te neće poslušati; zovi ih, neće ti se odazvati. Zato im reci: ‘Ovo je narod koji ne sluša glasa Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene. Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 8-9.13c-14.17-18

O. Milostiv je i milosrdan Gospodin.

Milostiv je Jahve i milosrdan,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim. O.

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojimi svet u svim svojim djelima.Gospodin podupire sve koji posrćui pognute on uspravlja. O.

Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno. O.

Evanđelje Lk 15, 1-3.11-32Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi ca-rinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pi-smoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispo-dobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mla-đi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on

37


37

poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga ži-telja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umi-rem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio dale-ko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pa-de mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac re-če slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obu-ću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i na-đe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijatelji-ma proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu za-kla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No tre-balo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bija-še mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« Riječ Gospodnja.

•• Homiletski poticajiU Isusovoj prispodobi vjerničkom razmišlja-nju podastrta su dva načina življenja odnosa s Ocem, dva načina življenja vjere. Možemo go-voriti o odnosu koji se pokušava graditi na na-čelu pravde (»Daj mi dio dobara koji mi pripa-da«) te o odnosu koji se utapa u redovitost, u običnost, bez hrabrosti da se odnos unaprijedi i poboljša. I jednomu i drugomu nedostaju po-vjerenje i iskrenost. Sam način pripovijedanja

o dvojici sinova uvodi načelo razlikovanja. A razlikovanje ne počiva uvijek na traženju me-đusobno isključivih suprotnosti, prepoznava-nju dobra i zla. Razlikovanje ovdje pomaže uo-čiti varljivost koja se ponekad odijeva u želju za pravdom, u lažnu slobodu, u želju za boljim putem, a katkada u površnost odnosa koji se potpuno predao uhodanosti života. Razlikova-nje ovdje ne dijeli ljude nego iskustva odnosa s Bogom. Slika dvojice sinova može se prereći u govor u dvama iskustvima, o dvama načinima oglušivanja na Božju ljubav – sve unutar isto-ga života. Možda smo nekada unutar istoga da-na, prijepodne slijedili put starijega sina, koji u Očevu domu marljivo radi, a poslijepodne, kad se dovrše obveze i zadaće, bliži mlađemu sinu koji dolazi i zaboravlja Očevu ljubav, da bi se ujutro opet vrati na svoje »radno mjesto«.

Sinovljev odlazak iz Očeva doma, daleko od Oca, i želja da u slobodi oblikuje vlastiti život, pa i još dok na izravan način ne čini zlo, u sebi je ni-jekanje Boga i njegove ljubavi. Samo Božja volja je ljubav, očitovana i utjelovljena, posvjedoče-na u križu i smrti njegova Sina. Zato čovjekovo traženje vlastitoga puta i svoje volje jest stajanje na put koji je izvan ljubavi. Samim odlaskom od Oca sin je napustio odnos i načelo ljubavi; ono što je »potrošio« i potratio samo je posljedica odjeljenja od Oca. To je trajno čovjekovo iskuše-nje, još od praroditelja: »Bit ćete kao Bog.« Kao što se Adam okreće stablu i njegovu plodu, da-kle stvorenju, koje je propadljivo, tako se i sin iz prispodobe okreće materijalnim dobrima. Što-više, on je materijalizirao dobra koja mu je dao Otac. U Očevu domu ona su više od »životnih dobara«, ona su život sâm, način življenja odno-sa s Ocem, bivstvo (ousía), odnos u kojemu do-bra ne nestaju nego se trajno umnažaju.

Raskidajući odnos s Ocem koji je, dok je bio s njim u očinskome domu, bio izvor i po-čelo svakoga odnosa, pa i odnosa prema dobri-ma, sin je sada, željan slobode i gospodarenja vlastitim životom, postao gospodar i stvaratelj odnosâ svoga života. No, čovjek, jer nije izvor života, ne može sam uspostaviti životni sklad smisla i življenja, življenja i posjedovanja. On, štoviše, ne stječe nova dobra. Rasipa ona do-bra koja mu je Otac dao. Ona, premda su Očev

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

dar, postaju mjesto posrtanja – ne zato što bi u sebi bila zla, nego jer je izostao odnos s Bogom koji daje smisao i uspostavlja odnose koji mo-gu održati ljepotu življenja.

Iskustvo susreta s vlastitom nemoći, uzro-kovanom željom za slobodom i gospodare-njem, iskustvo oskudice u koju se srozalo veliko bogatstvo koje nam je bilo povjereno, iskustvo osamljenosti koja je plod bijega od zajedništva s Ocem vode u poniženje. Grijeh je poniženje čovjeka, otkrivanje bijede koja je ondje gdje ni-je Bog. Ali opravo to poniženje, kroz spoznaju istine o sebi, vodi do poniznosti. Grijeh je po-niženje, ali oproštenje nije poniženje. Ono tra-ži samo poniznost koja je plod obraćena srca. Poniženje dolazi izvana, od ljudi, od životnih okolnosti; ono je ugroza protiv koje se čovjek svim silama bori. Poniznost je bitno drukčija. Ona je pobjeda u srcu onoga što nas razlog po-niženja. Zato su ponizni radosni, iskreni, neop-terećeni okolnostima u kojima se nalaze. Poni-znost se znade nositi i s teretom bogatstva i s teretom siromaštva, i s teretom učenosti i s te-retom neukosti, i s teretom pravednosti i s te-retom ljudske slabosti. Gdje nema poniznosti, bogatstvo, vlastita pravednost, učenost, ugled-ne službe i životna postignuća postaju teretom jer ih se doživljava u oholosti srca.

Sin, suočen s vlastitim poniženjem, kroz kajanje otvara put poniznosti, u kojoj čovjek priznaje svoju bijedu i istovremeno otkriva svoju veličinu. Čovjek je velik onoliko koliko je spreman biti ponizan i u poniznosti ogleda-ti sebe u Očevu licu, u licu Stvoritelja, u licu Krista koji iz ljubavi predaje svoj život za nas.

»Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom.« Te riječi izgovara »došavši k sebi«. Tako evan-đelist opisuje početak puta obraćenja. Riječi »došavši k sebi nisu« slučajne. One stoje na-suprot riječima kojima se na početku kaže da sin »otputova u daleku zemlju«. Ako je »daleka zemlja« slika raskida odnosa s Ocem, onda je »dolazak k sebi« početak povratka Ocu. Time se želi reći da je odlazak od Oca udaljavanje i od sebe, od vlastite egzistencije i smisla. Život da-leko od Boga jest uistinu »tuđina«, daleka ze-mlja, puna izazova, zabave, ali u njoj se uvijek rodi želja za domom iz kojega smo potekli. Za-

to je obraćenje uvijek »povratak kući«, povra-tak u Očev dom u kojemu jedino možemo osje-titi istinsku slobodu jer je sazdana na ljubavi.

Ruke kojima Otac grli sina na povratku sli-ka su Krista, ruku koje su raspete da bi u lju-bavi zagrlile sav svijet i svakoga čovjeka po-vratile u Očev dom. Susret se ne događa samo sinovljevim povratkom, nego još više Očevom žudnjom za tim povratkom. Umjesto sinov-ljeva zagrljaja oca, evanđelje pred nas stavlja očev zagrljaj sina: »pade mu oko vrata i izljubi ga«. Zaodijeva ga haljinom. Ne bilo kakvom. Izvornik kaže »onom prvom« (u hrvatskom prevedeno kao »najbolja haljina«), haljinom milosti koja je grijehom izgubljena.

Braćo i sestre, otvorimo vrata Božjemu svje-tlu, dopustimo da naša oholost bude iscijeljena poniznošću. U iskrenosti srca recimo »Oče, sa-griješi protiv Neba i pred tobom« kako bismo mogli osjetiti zagrljaj Božje ljubavi i radost po-vratka u njegov dom u kojemu nam on uvijek čuva mjesto.

•• Poticaji za ispit savjesti

Svoj povratak u očev dom započnimo dopu-stivši da nam savjest propituje život. U ispi-tu savjesti ne pitamo savjest, nego dopuštamo da savjest propituje nas, naša postupanja, na-še misli, riječi, sav život.

Koliko sam svjestan da je vjera život u Oče-vu domu, u zajedništvu s njim? Biti pod istim krovom znači u potpunosti dijeliti život, biti od-govoran za dom, poštivati Oca, zahvaljivati mu, biti mu poslušan, siguran da je njegova volja, pa i kada ju ne razumijemo, volja kojom nas ne-izmjerno ljubi. Jesam li svjestan Božje ljubavi koja me prati svakoga dana? Jesam li svjestan da uopće jesam zato što sam od Boga ljubljen?

Je li moja vjera ranjena ohološću života? Ži-vim li daleko od Boga, gradeći »svoj dom« u ko-jemu Bogu dajem tek neko mjesto, kutak u ko-ji ću se moći uteći kad me život razočara? Vjera nije dopuštanje Bogu da uđe u naš dom, nego punina života u njegovu domu. Jesam li svje-stan Božjih darova? Koliko sam mu zahvalan? Koliko je neiskorištenih darova zapretano u me-ni? Koliko je odbijanja Božje riječi, njegova zo-va? Koliko sam puta gušio glas koji me poticao

39

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22013220132na dobro, na povratak, na obraćenje, na ljubav prema bližnjima, na strpljivost, na opraštanje?

Jesam li svjestan drugih u Očevu domu, braće u vjeri? Oglušujem li se na život i potre-be bližnjih? Znadem tko mi je bližnji, ali zna-dem li komu sam ja bližnji? Nije li Bog stavio neke osobe na moj životni put baš zato da im ja budem bližnji?

Kako se odnosim prema dobrima svijeta? Jesu li ona moje »žiće«, sva briga moga živo-ta ili se njima služim u odgovornosti za život duha? Živim li odgovornost za vjeru drugih, za svjedočanstvo Božje ljubavi prema svima? Imam li hrabrosti svjedočiti vjeru u društvu i na radnome mjestu, u susretima s ljudima – riječju i autentičnošću života? Svi neko vrijeme ostanu u razmišljanju i osob-nom ispitu savjesti.

•• Pokornički čin

Nakon ispita savjesti predsjedatelj slavlja pozove na molitvu ovim ili sličnim riječima:

Braćo i sestre, Bog Otac, u svojoj ljubavi i mi-losrđu očitovao nam je svoju dobrotu i po svo-me Sinu, darovao nam snagu novoga života. U sinovskoj poniznosti pred njim i s pouzda-njem u snagu njegova oproštenja zamolimo ga da nas očisti od grijeha i usmjeri naše živote putem spasenja.

(Umjesto sljedećih zaziva može se moliti Opća is-povijed.)

– Živjeli smo daleko od tvoga očinskoga do-ma i ohološću života zanemarivali dar vje-re; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Oglušivali smo se na tvoju riječ i radije

smo slušali glas svoje volje; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Svoju vjeru nismo hranili molitvom i sva-

kodnevnim izručenjem tvojoj volji; moli-mo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Ustrajali smo u grijehu i nismo bili spremni

vratiti se k tebi; molimo te, smiluj nam se.O. Gospodine, smiluj se.

– Nismo živjelo dostojno kršćanskoga ime-na, a naši su grijesi bili razlog grijeha dru-gih ljudi; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Znali smo povrijediti svoje bližnje i biti im

razlogom trpljenja i tjeskobe; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Dopuštali smo da nas zarobe zemaljska

dobra te nismo bili pozorni na život Du-ha Svetoga kojega si u nas ulio; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Bili smo nemarni u zadaćama i službama

koje si nam povjerio, pa je naš nemar bio razlogom patnje drugim ljudima; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Nismo uvijek bili nositelji tvoje ljubavi za

članove naših obitelji; nismo ih podnosili sa strpljivošću, a znali smo ih uvrijediti i ražalostiti; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Bili smo neosjetljivi za potrebe siromaha, za-

boravljajući da nas ti njima šalješ kao svjedo-ke tvoje ljubavi; molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.

Predsjedatelj:

Želju za povratkom u Očev dom izrecimo za-jedno Molitvom Gospodnjom:Oče naš…Bože, oče milosrđa i izvore ljubavi,ti si nam uzvišenost svoje očinske ljubavi očitovao u svome Sinu, Isusu Kristu,koji je nam je svojom smrću i uskrsnućem otvorio put do vrata tvoga očinskoga doma.Molimo te, rasvijetli nam srca pravom spoznajom našega života i grijeha,prodahni nas poniznošću i iskrenim kajanjemkako bismo započeli put obraćenjate, obnovljeni milošću tvoga oproštenja,trajno živjeli u vjernosti tvojoj dobroti i tvojoj ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu.Nakon prikladne pjesme svi pristupaju pojedi-načnoj ispovijedi.

Priredio: fra Ante Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Pitanje se dijelom naslanja na dugosto-ljetnu tradiciju kršćanske duhovnosti u kojoj su liturgija i molitva bile dva odvojena isku-stva vjere, štoviše dva svijeta koji se nisu su-sretali. Još i danas, kada govorimo o molitvi, govorimo o mnogočemu, a ponajmanje o li-turgiji. I obrnuto: u govoru o liturgiji, ponaj-manje se govori o molitvi. Dostatno je pose-gnuti za knjižicama koje nas uvode u život molitve: lako ja zamijetiti da se u mnogima od njih liturgija uopće ne spominje. Dok se po-jam molitve sve više proširuje, značenje li-turgije često se neopravdano suzuje. Moli-tvom se voli nazvati sav život pa će netko reći da su rad, obavljanje kućanskih poslova, ho-danje cestom, igra i rekreacija, odmor, zajed-ništvo s drugima, svojevrsni oblici molitve. U tom nabrajanju liturgiju se izostavlja. Njezino se značenje suzuje na vršenje obrednih čina u kojima zajednica vjernika slavi Boga. I jedan i drugi pristup svjedoče o nerazumijevanju »li-turgičnosti« molitve i molitvenosti liturgije.

Tvrdnja da je sav život molitva može biti shvaćena kao velika istina ili »tajna« življenja vjere, ali može biti i velika zabluda. Na počet-ku puta vjere i na početku oblikovanja moli-tvenoga života reći da je sve molitva, može biti vrlo pogubno. To se može reći tek »na kraju«, nakon dugoga molitvenoga iskustva i kada je molitva toliko snažna da je prodahnula i ople-menila naša životna postupanja, odnose, rije-či, želje, očekivanja, brige… Na početku života vjere, dok pokušavamo oblikovati molitveni ži-vot, reći da je sve molitva, lako vodi u opasnost zanemarivanja same molitve.

Odgovor na pitanje u kojoj mjeri liturgija može biti molitva započnimo uočavanjem »li-turgijskih« dimenzija osobne molitve. Osob-na se molitva ne oblikuje samo riječima proš-

O odnosu liturgije i molitve

nje, onim što se moli. U molitvi nije dostatno moliti. Za molitvu je važno također kako se moli, s kojom nakanom se moli, s kakvim se uvjerenjem moli… Ako molitva izgrađuje mo-litelja, tada je nužno vidjeti da njezin cilj seže onkraj uslišanja prošnje. Vrijednost molitve stoji, dakle, u samome moljenju, koje je čin izručenja Bogu i njegovoj volji. Kršćanin mo-li i kada ga na to ne potiče neka životna potre-ba. Potreba same molitve veća je od bilo koje životne potrebe koja će stati u naš molitveni vapaj ili nakanu.

Osobna ili »spontana« molitva nije nikada toliko osobna da u njoj ne bismo prepoznali ja-sne elemente forme koja nam je predana, na-čina moljenja koji smo naučili u zajednici, mo-litvenih izričaja koje smo preuzeli iz slavlja, iz liturgije. Razvidno je da liturgija daje struktu-ru, obličje i tkivo našoj osobnoj molitvi. Isuso-va molitva »Oče naš« nije spontana molitva; ona je izrasla iz tradicije koja slavi, iskazuje hvalu, blagoslivlja, njeguje ispravan odnos s drugima, izručuje se Božjoj snazi koja pobje-đuje zlo… Nastojanja protiv »formalizma« u molitvi ne niječu potrebu za formom molitve. Dolaskom na liturgijsko slavlje vjernik svoju molitvu i hvalu upućenu Bogu povjerava for-mi Crkve i njezinu poslanju. Ako pri odlasku na nedjeljnu liturgiju sebi kažem »Idem vidjeti što su mi pripremili«, zacijelo nije moguće očeki-vati da će liturgija postati molitvom. No, ako li-turgiji pristupam sa sviješću da pripadam za-jednici koja slavi, tada zajednički čin slavlja vjere postaje mojom osobnom molitvom. Ako liturgija nije moja molitva, valja se pitati koliko pripadam Crkvi i koliko dopuštam da liturgija Crkve oblikuje moj kršćanski identitet. Litur-gija, kao aktualizacija Božjega djela spasenja, oblikuje naše živote, pa i našu molitvu.

U nastojanju oko duhovnoga života sve više postajem svjesna da liturgija oblikuje sav moj život, a ponajviše moju duhovnost, osobito molitvu. Prije nisam razmišljala tako. Liturgiju sam doživljavala kao »nešto« što pripada obrednosti zajednice i što ne može biti istinski moje. Danas više nije tako. Liturgija mijenja moju molitvu, i ujedno sve više biva mojom molitvom. Molim vas za pojašnjenje odnosa liturgije i osobne molitve?

s. M. K., Split

Više o knjizi pročitajte na www.hilp.hr

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak.indd 1 4.12.2008 13:51:39

SIĐOŠE S GORE

SIĐ

OŠE

S G

OR

E

CMensa Verbi, 7 9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Evanđeoska perikopa o Isusovu preobraženju pred učenicima

na gori nudi svoj dovršetak u iskustvu silaska s gore. Zakrivenost oblakom Božje objave i iskustvo svjetla ne bijahu dostatni za potpunu spoznaju događaja preobraženja i razumijevanje Učiteljevih riječi o Izlasku koji se imao zbiti. Bilo je potrebno »sići«, odmaknuti se od toga iznimnog događaja i prihvatiti zbilju života »u dolini«. Silazak s gore, shvaćen kao »osiromašenje« i odreknuće od bliskosti s Božjom naravi, slika je Isusova silaska (katabasis) među ljude, silaska koji vodi do iskustva smrti i polegnuća u grob. »Silazak« je Kristov put do potpune preobrazbe po smrti i do Uzašašća k Ocu. Istinsku preobrazbu života i sjaj božanskoga svjetla doživljava svatko tko je spreman s Isusom »sići« u potpunost služenja i predanja, u »suukopanost« u njegovu smrt, koja je Izlazak u novost života.Homiletska razmišljanja, vodeći nas kroz liturgijsku godinu, otvaraju nam evanđeoski »put silaska« kako bismo u naviještenoj Riječi pronalazili Svjetlo koje iz dana u dan preobražava hod zemaljskom dolinom i vodi prema Gori Gospodnjoj.

A povede ih na goru

Autori tekstova:

Ante Akrap

Ante Crnčević

Ivan Ivanda

Tonči Matulić

Ivica Raguž

Slavko Slišković

Ivan Šarčević

Ivan Šaško

Milan Špehar

Ivan Štengl

Željko Tanjić

Dario Tokić

Ante Vučković

B obasja ih svjetlom

biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu C

\uro Seder:Isus među grješnicima 2002.

CIJENA: 95,00 KN

Hom

ilets

ka li

tera

tura

• w

ww

.hilp

.hr/

nasa

-izd

anja

Evanđelist Marko, Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721. f.93v; British Library

Crkva u slavljenju euharistije kroz godinu »B« slijedi Evanđelje po Marku. Evanđelist Marko nema za cilj prikazati sažetak Isusova nauka nego prije svega razviti temu očitovanja Isusa kao Mesije, odnosno »Sina čovječjega«. Zato u tom najstarijem evanđelju susrećemo »paradoksalnoga Isusa« kojega ljudi ne razumiju i odbacuju, a Bog ga čini pobjednikom. Isusov paradoks otkriva se kroz očitovanje njegove božanske moći, kojoj se podlažu i anđeli i zlodusi, te kroz stalno protivljenje ljudi. »Neuspjeh« kod ljudi, kroz njihovu porugu, nerazumijevanje i opiranje, vodi do »sramote križa«.Ova razmišljanja pomažu razumjeti »paradoksalnoga Isusa« te, u proturječju svijeta i ljudi, prihvatiti njegov put spasenja.

Biblijska razmišljanja u godini B

Ivan

Dug

andž

ić

OSL

UŠK

UJU

ĆI R

IJEČ

Fra Ivan Dugandžić, član Hercego vačke franjevačke

provincije Uzne senja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike,

a poznat je i kao vrstan homileta i prenositelj blaga Božje riječi.

»Jedan je bibličar prihvatio izazov… Lomeći Riječ stavio je pred nas bogatstvo koje prelama život u njegovim ljudskim neprihvatljivostima i radostima otajstvenoga. Svatko tko tumači blago iz riznice Bo žje objave unosi svoje iskustvo, iščekivanja i nade. Ivan Dugandžić ostao je dovoljno odmaknut od subjektivnoga da bude pre-poznat kao vjerodostojan tumač i dovoljno primaknut ljudskosti da bude uvjerljiv prenositelj svoga susreta s Bogom. Poku šava i uspijeva povezati življenje uronje-no u povijest i prisutnost Boga u toj uronjenosti kao jamstvo da konačna Riječ pripada Bogu, dajući smisao svako mu danas. Tu njegova tumačenja postaju istinski liturgijska… Svojim je stilom ostao uz noge Učitelja i do tih nogu dozvao mnoštvo onih kojima je drago čuti što je sam čuo.«

Ivan Šaško

Mensa Verbi, 1 Ivan Dugandžić

OSLUŠKUJUĆI RIJEČ

Vjerni učenik i pratilac apostola Pavla, sveti Luka, slušajući navještaj spasenja u prvoj Crkvi, htjede i sâm prikupiti svjedočanstva o Isusu te novim naraštajima prenijeti vjeru prve kršćanske zajednice s ciljem da čitatelj Evanđelja »bude osvjedočen o pouzdanosti svega u čemu je poučen« (Lk 1,4). Lukina prvenstvena nakana nije poučavati. On već poučene želi uvesti u sigurnost vjere, u sigurnost koja će se očitovati kroz radost svjedočenja. Liturgija Crkve, okupljajući na slavljenje vjere one koji su u vjeri već poučeni, rado poseže za odlomcima Lukina evanđelja. Liturgijski navještaj tih odlomaka budi vjeru kršćanske zajednice i potiče da sjeme primljene riječi proklija sigurnošću i radošću života s Kristom. Slušajući navještaj Radosne vijesti, zapisane perom svetoga Luke, zajednica vjernika doživljava svoje vrijeme kao vrijeme spasenja, a liturgiju Crkve kao istinsko događanje Riječi.

Biblijska razmišljanja u godini C

Ivan

Dug

andž

ić

U R

ADO

STI N

AVIJ

EŠTE

NE

RIJE

ČI

Ivan Dugandžić

U RADOSTI NAVIJEŠTENE RIJEČI

Motiv na naslovnici:Evanđelist Luka Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721.

Fra Ivan Dugandžić, član Hercegovačke franjevačke

provincije Uznesenja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike.

U nakladi HILP-a objavio je zbirku biblijskih razmišljanja za godinu B

Osluškujući riječ (Zagreb, 2006).

Navješćujući Riječ u slavlju euharistije kroz godišnji ciklus »C«, Crkva odabire evanđelje koje je zapisao sveti Luka, scri-ba mansuetudinis Christi, pisac Kristove blagosti (Dante). Teološka razmišljanja bibličara Ivana Dugandžića smještaju Isusovu blagost i milosrđe u radost naviještanja. Ruho ra-dosti, u koje pisac zaodijeva svoja razmišljanja, tkano je nitima njegove znanstvene sljubljenosti s Riječju i životne osvjedočenosti u zbiljnost Riječi u liturgiji Crkve. Stoga se ove zabilježene misli, čvrsto naslonjene na Riječ naviještenu liturgijskoj zajednici, uvijek pojavljuju s jezgrovitom i rado-snom porukom: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21). Svi navjestitelji i slušatelji koji hrle za takvim iskustvom Riječi u liturgiji Crkve moći će me-đu koricama ove knjige pronaći jednostavan put do radosti ispunjenja Riječi.

fra Ante Crnčević

Mensa Verbi, 2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak 3.indd 1 14.6.2008 9:15:38

Gora je mjesto dodira zemlje s nebom. Zato je mjesto svetoga susreta. Gospo-dinovu preobraženju pred učenicima i objavljenju »u slavi« prethodi uspinja-nje na Goru. Evanđelisti ističu da Isus učenike »povede na goru visoku, u osa -mu«. Izdiže ih iz briga svagdašnjosti,iz običnosti govora, da bi mogli biti »zasjenjeni oblakom svjetla«. Ondje im ne tumači svoju slavu, nego ih uvodiu iskustvo Svjetla i Slave. Božjoj riječi, naviještenoj u liturgiji Crkve, potrebno je uspinjanje na Goru, homiletski hod koji okupljene učenike uvodi u isku-stvo Božje slave. Homilija nema zadaću »spustiti« Božju riječ na razinu svag-dašnjosti, u običnost govora, još manje »prilagoditi je« pukome ljudskom ra-zumijevanju. Liturgija kroz homiletski govor nudi iskustvo uspinjanja i pribli-žavanja Slavi. Pa i onda kad Riječ osta-ne obavijena oblakom nerazumijevanja, ona nam ne uskraćuje iskustvo Slave. Preduvjet je uspinjanje…

Autori tekstova sabranih u ovoj zbirci bili su vođeni tom mišlju. Otvaraju nam stazu uspona, katkada i teško prohodnoga. Zadaća im je učiniti stazu prohodnom, a iskustvo Svjetla i Slave daruje se onima, koji ustanu i budu spremni uspeti se – na goru, visoku,u osamu…

A. Crnčević

Mensa Verbi, 5

POVEDE IHNA GORU

BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJAZA LITURGIJSKU GODINU A

PO

VE

DE

IH

NA

GO

RU

A

\uro Seder:Dođite k meni … 2003.

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

CIJENA: 65,00 KN

Autori tekstova:

Ante CrnčevićAnđelko Domazet

Ante MateljanTonči Matulić

Mladen ParlovAnto PopovićBože RadošIvica Raguž

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Milan ŠpeharIvan Šporčić

Ivan ŠtenglŽeljko Tanjić

Tomislav Zdenko TenšekDario Tokić

Marinko VidovićAnte Vučković

C SIĐOŠE S GOREB OBASJA IH SVJETLOM

www.hilp.hr/narudzbe ili na tel. 01/5635 050 • faks 01/5635 051

BOŽANSKIČASOSLOVLiturgijski molitvenik za puk

10,5 x 18 cm, tvrdi uvez1110 stranica � 120,00 kn

Ante Vučković

Vrtlog grijehaO Davidovu grijehu

s Bat-Šebom12,5 x 20 cm � 152 str.

95,00 kn

Deta

lj pro

čelja

kate

dral

e u

Pisi

(Ital

ija) –

Foto

: Shu

tters

tock

Documents

2013 | Vjerujem u oproštenje grijeha