U VEZIROVIM ODAJAMA

Ne znam, gdje sam to cuo i tko mi je pripovi-jedao, ali se sjecam da sam sejoš kao dijete od srcatome smijao...

~ Biloje to u vrijeme, dok sujoš Osmanlijeuprav-ljale našom Bosnom, i dok su naši ljudi, jašuci

'- plemenite atove, putovali citave mjesece do sulta-nova Carigrada, zaustavljajucise u pojedinim mje-stima, negdje dan, negdje dva, anegdje, bogme icitave tjedne.

Onda nije bilo poreznih ureda, ni eksekutora,koji pobiru kao danas, od naroda poreze i nose ihu državnu kasu, gdje se posebni cinovnici brinudalje o njima. Ljudi su davali samo deseto od go-dišnjega prihoda sultanu.

Taj prihod bi se unovcio i novac se predavaonajpouzdanijem i najspretnijem medu njima, i onbi ga onda nosio veziru u Carigrad, da ga preda usultanovu blagajnu.

Razumije se, da bi takva covjeka, koji donosinovce sultanu, docekivali u vezirovim odajamakao kakva pašu, priredivali njemu u cast citavegozbe i nastojali da ga što bolje udobrovolje, kakobi onda što oduševljenijepripovijedao, kad se vratiu Bosnu, svojim zemljacima o silnom bogatstvu imoci u carskome Istambulu, o vezirovim odajamai o tome, kako su Osmanlije najdivniji ljudi nasvijetu i da nitko drugi ne bi umio ljepše pocastitisvoga gosta od njih.

252

To je bila i narocita politika osmanlijska, jer suoni mnogo cijenilijunaštvo naših Bosanaca, što se,u ono vrijeme, smatralo najvecom ljudskom vrli-nom, iako su vrlo cesto pripovijedali najsmješnijepripovijetke o njihovoj tvrdoglavosti, sramežlji-vosti i prevelikoj osjetljivosti.

Elem, bilo tako ili ne bilo, nama nije ovdje napameti da pripovijedamo o politici osmanlijskoj,ni o njihovoj vještini upravljanja državom, vec ojednoj zgodi, koja se desilanašem dobrom Bošnja-ninu Redži Pašalicu, koji je, u ono doba, nosioporeze su1tanui bio priman u vezirske odaje.

Bio je taj Redžo, po svoj svojoj prirodi, i nutar-njoj i vanjskoj, pravi pravcati Bošnjanin, sa svimvrlinama i mahanama i svim onim osobinama kojei danas, u mnogo cemu, rese naše ljude iz tog krajai daju im onaj njihov, zaseban i ponešto osebujanznacaj, kojemu se mi katkad zadivimo, a katkad,opet, nasmijemo.

On je bio silno sramežljiv, osjetljiv kao dijete, asilovit i cudljiv, kao kakvo ždrijebe kad prvi putosjeti dodir s gospodarom, pa mu želi u jednometrenu da pokaže svu svoju vrijednost, ali i svoj nekinarociti ponos, koji ne podnosi mnogo stege, niikakvih drugih spona.

I njega su baš odredili da pojaše vilovita ata,saspe novce u bisage, naoružan do zubi, kao što sei prilici takome junacini i carskome službeniku,koji ovakvo povjerenjeuživa i kod cara i kod ljudi,okrene prema carskom Istambulu i izvrši svojudužnost.

I Redžo se spremio na put.Uzeo jela koliko muje trebalo dok ne dojaši do

prvoga hana, osigurao se u svemkako treba ijezdio

253

dan i noc sa prekidima i bez prekida, jezdio, doknije, napokon, u Istambul dojezdio.

U tom carskom gradu, na prekrasnom Bosporu,ondje gdje se grle dva mora, kako to naš pjesnikpjeva, i dodiruju se dva svijeta u jednome uzlu,raspitivao se Redžo za carske saraje i za vezirovekonake. Kakoje, ponešto, ali vrlo slabo, natucao iturski, ubrzo je saznao, gdje konaci carski vezir izaputio se tamo da mu preda blago Bosne, koje muje za to povjereno.

Kad je vezir saznao ko je odsjeo u njegovimkonacima, i što gaje njemu dovelo, naredi smjestada odlicnog gosta uvedu u njegove hareme i da mutamo prirede docek od nekoliko dana, kakav sesamo najvecem dostojanstveniku prireduje i kojise nikad više u životu ne zaboravlja.

Voljeli su Osmanlije mnogo naše pare, a s njimai ljude, koji su im davali.

I ~vese tako i izvršilo.Redžu su uveli u vezirove hareme i odredili mu

odaju, upravo do vezirove. Dali mu na raspolo-ženje poslugu, koja je na svaki njegov mig vrebalada mu volju istog casa ostvari.

Osim toga, ponudili mu vezirovu kociju, da se unjoj po Istambuluprovoza i razgleda, kakvo je sveblago Bog sultanu dao.

Da se naužije bosporskih ljepota, krasnih sarajai džamija sa kopljastim minaretima, što do nebasamog strše.

I da radi što god gaje volja bilo!I Redžo se vozio u vezirovoj kociji cijeli Božji

dan, razgledao gdje god je šta bilo, dobra i lijepa,divio se svemu i svacemu i od silna zacudenja nigovoriti više nije znao.

254

Sjedioje samo na svilenom boku, njihao se kaou bešici, smihuljio se od neke cudne pritajeneradosti, ne shvacajuci pravo što se s njime zbiva.

Sa svih strana stizale mu pocasti. Vojnici u ja-njicarskim kaftanima pozdravljali sa svih strana iklicali vezirovoj pratnji pokraj Redže, a carigrad-ski odlicnici, hodže, paše i hadžije sagibali se prednjim dozemlje i dižuci triput ruke od tla srcu,bradii celu, izražavali mu svoje poštovanje!

A ostali gradani klicali mu na sav glas i pratiligana svestrane pogledima,pratnjom ineprestanimozdravljanjem.

A Redžo se samo smiješio.Nije znao je li na nebu ili na zemlji.Pricinjalo mu se, na cas, da gaje Bog uzeo sebi

u raj, da ga nagradi za sve ono štoje dobra na ovojzemlji ucinio, pa se sad po Božjem raju vozi ipravedan ga narod prati.

I tako 'je bilo do veceri!Pred vecer on zaželi kuci u vezirov harem, da se

malo odmori.Tu mu dode na um da uzme divit i hartiju i da

nakiti knjigu šarovitu svojima u Bosnu i opiše im,prije svoga povratka, kakva ga je cast zapala i štoje sve vidio u velikom carskom Istambuiu.

Znao je on dobro da je Bošnjak zaboravan, paako ne ucini istog casa ono što hoce, kasnije mu tone pada više na pamet i od svega mu ostane samojoš blijeda sjena u pameti, koja ga nece više ni nakakvo djelo potaknuti.

A Redžo je svakako htio da i njegovi o svemtome doznaju.

I uvedoše ga u odaju.

255

Pokazaše mu u njoj gdjeje divit i hartija i klupa,na kojoj se knjige pišu.

Pokazaše mu i pepeo u caši od kristala, kojim sesvježa tinta posušuje.

I ostaviše ga onda, sa mislima, sama.Tad se istom okrenuo Redžo po odaji koja muje

dodijeljena.Pogledaosvudunaokolo, aono u njoj,Bože mili,

sve od zlata i dragoga kamenja.Do zidova svud divani, samomsvilom ikadifom

presvuceni! Na kristaInim prozorima zavjese odsamihkoralja izvezene,pa sve na njima trepti, i kaokrv se sve u svjetlu ljeska.

Dolje, na tlima, cilim iz Perzije, za lakat debeli!Noge u njih do gležanja zapadaju! A široki i du-gacki kao kakve poljane, a teški toliko da ih šesto-rica ljudi ne bi podignuli.

A gore na stropu, po svima zidovima, svakojakeslikesastavljeneod arapskogpisma,pa se vide ladekako plove po moru, galebovi kako lete raširenihkrila, i džamijekako se nebu penju, a sve od samihslova koja može svak citati i sve znati što u tomepiše.

Klupa, na kojoj se knjige pišu, od slonove kosti,pa bijela kao snijeg, a pokrivena odozgo zelenomsvilom, da ti se srce rastapa, kad sjedneš za nju ipocneš pisati.

Redžo, neko vrijeme se cudio, divio i u sebiuzdisao sjecajuci se svoje sobe kod kuce, koja jedoduše vrlo lijepouredena i svim tim stvarima istotako ispunjena,alikoja seprema ovoj sobi cini, kaokotac prema carskim sarajima, da se ni porediti snjome ne da.

256

Razblažio se Redžo i sav mekahan u srcu, kaokruška kad potpuno dozrije, sjeo za klupu i poceoda piše.

Pisao on i pisao...I svega i svašta vec napisao!I cudenja! I divljenja!A najviše žaljenja što ce ipakjednom poci odav-

de i što nece moci dovijeka u tom raju ostati!I taman vec i da svoj potpis pod to pismo metne,

a ono mu pero od trstike zakvaci gdje ne treba,povuce zlatnu tintaricu sa sobom i u istom casucijelu tintu na zelenu svilu izlije, na bijelu klupu odslonove kosti, i sve u jednom casu, kao i njegovživot u tom trenu, - pocmi...

Redži se smrkne pred ocima!Takva sramota i takav belaj!$to ce sad od sveg toga biti!Sto ce reci vezirovi službenici!A što vezir sam!Spopadne ga neka muka iod muke sav pocrveni.Izvadi iza pasa svoju dugu, zlatom izvezenu

mahramu i ne misleci što radi, pocne kupiti njometintu, da još spasi što se spasiti dade!

Ali ubrzo uvidi da time još vecu štetu cini i jošviše tintu razmazuje.

I ne misleci opet što cini, zgužva svu tintomuprljanu mahramu u rukama kao loptu i opet jemetne za pas.

A onda se digne i pocne od muke po sobi hodatii sve se više gristi.

Što ce reci službenici?A što vezir sam!

257

I kako je hodao sve više i nemirnije po sobi, ikako su mu koraci sveužurbanije šuštili po cilimu,tako je i poslugu uzbunio!

I posluga se pojavila na vratima!I vidjela!Redžo sav crven kao rak, i smeten kao jare u

kupusu, bunca nešto i pokazuje na klupu.Gledaju oni i vide što se tamo zbilo!Sad i Redžo zastane.Osjeti da mu se tlo ispod nogu izmice.Ceka samo da koji službenik otvori paklensku

vatru na njega i zdrobi mu na kamaru sve živo ineživo, kao štoje to i zaslužio za to.

Ceka Redžo i ceka, a ono ništa!Nitko se od posluge i ne maknu.Jedan samo, najstariji valjda medu njima, usluž-

no se nasmiješi, uze klupu u ruke, i kao strijela is-trca s njome iz sobe.

I dok bi dlanomo dlanudario, on se opet s njomevrati.

Ali sad je ona bila bijela, a na njoj opet sasmanova svila, sa zlatnim resama, koje su se niz bri-dove spuštale i sa srebrnimvezovima, koji su se nasredini ljeskali.

I opetje metnu na njezino staro mjesto! I, davšiznak ostalima, smjerno i ponizno, sa sklopljenimrukama na prsima i rakovim koracima, ne okrecucini cas leda vezirovu gostu, izade polagahno sa ci-tavom poslugom iz odaje.

I ostavi Redžu opet sama i ponovno zadivljena!Meder je ovo nešto! kliktao je sav preneražen u

citavoj duši Redžo! Mjesto da me ukori i na pasijakola izgrdi, što ucinih to u tolikom vezirovomdobru, on mi opet drugu klupu donese i ponudi mi

258

da nastavim sa pisanjem, kao da se ništa pravo nidogodilo nije!

E, to su bogme ljudi! I spahije! I valije! I to jeBoga mi cojstvo, kakvo se rijeko gdje na citavomsvijetu nade.

I Redžo, sav uspokojen, sjede ponovo za klupuda dovrši svoje pismo i carskim ga službenicimapreda, da ga oni za vremena prenesu konjskompoštom prije njega u Bosnu.

I istog casa zaboravi što je maloprije bilo.I tako se, eto, primaknula vecera.Na veceru sazvao vezir najvece carigardske od-

licnike svomegostu u pocast i htio ga time do krajaosvojiti.

U sam mrak, dok su sa sviju carigradskih mi-nareta odjekivaliu carobnu istocnjackuvecer tankiglasovi mujezina pozivajuci vjernikena molitvu,uvezirove su hareme,jedan pojedan, u pratnji svojihsluga i robova, ulazili dostojanstvenici, sve jedanmocniji od drugoga, sve ugledniji od uglednijega.

Bilo je tu beglerbega, paša i valija. Dolazili su,s pratnjom, i sami sultanovi veziri, da pozdravegosta iz dalekeBosne, kojaje toliko krvi za osman-lijsko carstvo dala i tolikim se junaštvima istak-nula.

I sve je bilo u raskošna odijela obuceno i naj-vecim odlicjima iskiceno.

I sve se je to oko Redže kretalo u nekom sklad-nom, odmjerenom redu, u nekoj cudesnoj, nevi-denoj saglasnosti sa svim tim napravama i ured-bama oko njega, da je jadnom covjeku pamet za-stajala i pred ocima mu se pocelo da muti.

Išao je od jednoga do drugoga, rukovao se snjima na osmanlijsku sa objema rukama i grlio se

259

sad sa pašom, sadsa vezirom,a sadopet sa valijom,kakoje to bio obicajmedu njima, kad se tako medusobom sastaju, a nije više znao ni kuda ga vode, nigdje nogom staje, ni što od njeg biva.

Tek malo kasnije, u vezirovoj kucnoj džamiji,kud subili svipozvanida zajednickiobave posljed-nju dnevnu molitvu na smiraju dana prije velikenocne molitve, on se malo smirio.

Ondje, u džamiji, pred Bogom, gdje nema višedrugog dostojanstva ni drugoga sjaja osim Božje-ga, išcezava sve zemaljsko i pravovjerni se udub-ljuje u se i zaboravlja na sve drugo oko sebe.

Tu se i Redžo okrijepio toliko, da je mogaosabranijepoci u odaju, gdje se zajednicki veceralo,i odakle se onda odlazilo u dvorane za pušenje irazgovor do posljednjemolitve, kad se onda povla-cilo na spavanje u odaje.

U odaju za jelo uvedoše prvo gosta.I na cas ga u njoj ostaviše, da li namjerice, ili

slucajno, to se nije znalo, tek on osta tako sam iponovo se sam u sebi prenerazi.

Rekoše mu da se ovdje jede, a sve što je prednjim nije ga nicim na to podsjecalo.

Ono, istina,na okruglom prostoru, u sredini,bilaje smještena t.zv. sofra, koja se sastojala od veli-kog, okruglog, vrlo nisko spuštenog stola, koga suzvali sinijom i koji je bio, takoder, sav od slonovekosti.

Taj stol je stajao na nekoj beskrajno velikojponjavi od najfinije arapskesvile, na cijim su rubo-vima stajali srebrenim i zlatnim koncima ispletenikonopcici, koji su se za vrijeme jela, poput omcemetali svakom pojedinom oko vrata, da mu tako

260

drže njegov komad svilene ponjave, koji bi muodijelo cuvao, da se ne zamasti jelom.

Na stolicu se dalje vidjele zlatne i srebrne kašikei noževi za rezanje mesa u onolikom broju, poprilici, koliko je bilo gostiju.

I po tome samo moglo se reci, da se ovdjejede.Ali po svemu drugom nikako.Pa to zapravo i nije bila odaja. Bioje to silan, na

sve strane otvoren prostor, iz koga se mogaojasnovidjeti sav Istambul, u vecernjem sjaju fenjera isvijeca, jedan dio Zlatnog Roga, sultanovi saraji uprocelju i, daleko tamo, maloazijskabrda, vocnjaciistambulskih posjednika i more produženo u sjeni,kao tamna razlivena rijeka.

Pa ovo smo mi napolju! pomislio je u sebi Re-džo. Pa kakva je to onda odaja? I zbog cega su tone znam, nazivali odajom.

I Redžo se sumnjivo ogledao oko sebe.Tek jedno mu je bilo nejasno, zašto se ne osjeca

mrmor vjetra s mora, šuštaj lišca sa vocaka, glasoviljudisa ulicai iz vrtova?Zbogcegaje sveto takotiho, ako je u otvorenom prostoru?

Tako se Redžo sam pitao, i nikako da to riješi.U citavom prostoru vlada grobna tišina, i ni

Božije se pseto ne cuje da lane, iako ih je u Cari-gradu vidio u tolikom broju, kao nigdje na svijetu!

To gaje zbunjivalo i kazivalo mudaje to, moždaipak, nekakva odaja!

Ali ni s tim se nije mogaopomiriti!Jer gdjemožeobicna soba za jelo, pa makar ona i carska bila, ane samo vezirova, da bude kolik citav Istambul!Toje nemoguce! I neka mu nitko ne kaže da je toodaja, jer on mu to nece više vjerovati.

261

Medutim on nije, na svoju nevolju, mogao danadode na to da je ta odaja bila sagradena odnajprozirnijeg i najfinijeg venecijanskog stakla,koje se nije ni zamjecivalo kod vecernjeg svjetla, ikoje je covjeku docaravalo potpuno sav slobodniprostor, što se nalazi oko njega i potpuno ga pre-nosilo u njeg.

Dok je on to pitanje rješavao, a to je moglo bititek trenutak dva, i ostali su uzvanici u taj prostorunišli.

Sad se išlo sofri.Veziri i beglerbezi,a za njimaostali sve do našeg

Redže, metali su sebi oko vrata one zlatne konop-cice, zastiruci se tako, svaki svojimkrajem ponjaveod svile, i sjedali da jedu.

I u kratko vrijeme, svi su uzvanici bili tom po-njavom tako medusobno povezani, da su sa svomsofrom i svim što je na njoj i oko nje, sacinjavalijedno jedinstveno tijelo - ciji se nijedan djelic nebi mogao pomaknuti, a da sve ostalo ne povuce zasobom.

A to je bilo sve u skladu s obicajima kod jela.Tamo se nije, kao na zapadu, davalojelo svako-

me pojedinom zasebno na tanjiru, nego su svi jeliiz iste posude zajedno, kako bi se tim nacinomvjersko bratstvo pokazalo i pri jelu, kao i pri mo-litvi, gdje su isto tako svi bili u redovima povezani,bez razlike moci i bogatstva, siromah kraj gavana,trhonoša kraj vezira, zanacija pokraj ucenjaka.

I tako se jelo.Prvoje na stol došla corba.Redžo je, ko i drugi, kusao vanredno ukusnu

tekucinu zlatnom žlicom i sladio se njezinim miri-som i njezinim tekom.

262

Iza corbeje došlo neko cudno, njemu nepoznatojelo od nekakva povrca, koga nikad nije u životuvidio.

Tek veziri i paše su ga uzimali u ruke, kidali snjega neke slatke ljuske, i sisajuci iz njih sok, kaocele što sisaju med iz cvijeca, upravo uživali u tojslasti i nije se znalo kome je bolje prijalo.

Bile su to zapravo articoke, jelo koje Turci na-jradije jedu.

I Redžo uze jednu.Ion, poput drugih, oljušti ovajjedan kožnat zub,

iz reda onih, koji su se na sve strane nizali, i prinesejeziku.

No articoka nije Redži prijala.anje vrati bez rijeci i saceka,dok ne dode drugo

na red.A tada se pojavi peceno angorskojanje na veli-

kom pladnju od bakra.To je bilo nešto za Redžu.Svi se latiše srebrnih noževa i poceše s rezanjem

janjeta, jedini Redžo, da pokaže pred svima, kakose zapravou Bosnijanje jede, prihvati siroceza dvabuta otraga i u tren oka na dvoje ga raskide tako,da u njegovoj ruci osta cijeli but, a na drugu stranupade ostali dio janjeta.

Carigradlije se malo zadiviše toj vještini. Zgle-daše se ispod oka i kao dajedan drugom izjaviše:

Sadje došao pravi! I sadje njegov cas!Redži kao da od toga porastoše malo krila. On

sav oživje u jelu.Komadi debelog buta janjeceg samo su se skli-

zali niz grlo. Vilice suklopotaležvacucislatku hra-nu, ajezikje neprestanomljackao.Vidjelosejasnokako mu prija!

263

I dok bi izbrojio polahko sto, mesa na butu sa-svim nestade,au ruciostadejoš samo ovecapraznakost i ništa više na njoj.

Ali sad nastade nova nevolja za Redžu.Kost je bila tolika, da je nije mogao natrag u

zdjelu vratiti. A ne bi ni lijepo bilo miješati sostalim mesom praznu oglobanu kost. To je ondobro znao! Bioje covjek od reda. I bioje napokonsada medu samim vezirima.

Pa što da ucini s njome?Kamo da je ostavi.Na siniju od slonove kosti nije se usudio, da je

ne zamrlja,kao onu klupukadje pismo pisao, zbogcega gajoš i sada sram obuzima.

Da je metne pod siniju, ni to nije mogao, jer bitime uprljao svilenuponjavu, koja mu se pricinjalajoš skupocjenijom od sinije.

Pa što da ucini s njome?Obazre se unaokolo, da vidi što drugi radi s

kostima.Ali ni oddrugihnije ništapametna mogaoda vidi, što bi mu pomoglo da se riješi te nesretnekošcure...

Nitko od prisutnih, nije glabao kosti. Svi su onirezali samo meso, jeli ga, i kad su ga pojeli, nisuimali za što da se dalje brinu.

A on se sada, itekako, brinuo.Prirodena sramežljivost ga spopadala sve više i

više.I što je dalje vrijeme prolazilo, on je bivao

nemirniji sve izgubljeniji.Najednom mu sine u glavu spasonosna ideja.Podigao je oci iznad sviju i zagledao se u širok

otvoren prostor oko sebe.

264

Pa što da se ja mucim? pomislio je sam u sebi.Bacicu kost napolje, i pašce u travu, ili negdje nazemlju, gdje nikome nece više smetati, i tim ce bitistvar riješena.

Tako smisli i u isti cas se odluci.Zamahne s onom kosti iz sve snage, a kako se

snažan desio, a i kost samapo sebibila prilicno glo-mazna, ma toliko da bi na njoj i mlado medvjedcemoglo ici, a ne samo janje, poleti ona zrakom,iznad glava i vezira, tolikom silom, da je sve za-zviždalo nad njima, i poput kakve bombe, sruci seu staklo.

Ivsadse istom, desi, što sve zaprepasti.Citav prednji zid od stakla, riknu ko ranjena

zvijer, kao da se cijeli saraj sruši, i uz strašnugrmljavinu slomi se u ponor.

Sve se brecnu i zamrije.Kroz razjapljen otvor poce puhati vjetar sa Bo-

spora i lepršati u svilenim turbanima.Iz vana se ocu romor carigardskih ulica, pjesma

mornara iz luke i dozivi stražara pred palacom.U Redži se smrznu i posljednja kaplja krvi. On

istom sada vidje gdje je dosad bio i što je timeucinio.

Istom sada razriješi zagonetku, koja ga je upocetku mucila.

Spozna da je to sve iz stakla napravljeno i da jeon time strašnu štetu svome gostoprimcunanio.

Poce od bljedila prelaziti u crvenilo, a onda opetu bljedilo.

Sav unutarnji slom njegove duše ocitovao se ubojama na njegovu licu. Vec kakva su ga cuvstvaspopadala.

265

Najednom ga obli znoj. Osjeti ga najprije natjemenu, pa na bradi, pa onda, zatim, na svemudrugom ti~~lu!Cak i nožni palac osjecao je kakomu se znoJl.

Od ostalih medutim nitko ne izusti ni rijeci.Svi su oni razabrali u cemu je stvar. Vidjeli su

jasno strahovite muke na Redžinu licu i svima jebilo na pameti samo jedno, da je bolje i zid da sekucni sruši, nego da se gost u kuci uznemiri.

Ali Redžo nije tako osjecao.On je mislio da oni svojom šutnjom samo poja-

cavaju ono, što je vrelo i kljucalo u njima.Da mu timejoš strašnije prezir svoj izreknu.A znojenjega sve to više spopadalo.I što su gosti

bili šutljiviji, što su daljeprihvacali na poziv veziragostoprimca za jelo, to su u njegovu srcu sra-mežljivost i bijes na se sama sve to više rasli i svega više nerazumnijim cinili.

Da me bar grde, mislio je on sam u sebi! Dapovade puške i napere ih svi u me, i svi ko jedan,u moje srce ispale lakše bi mi bilo, nego što ovakosvi od reda šute! Što se pretvaraju! Što svoj prezirskrivaju! A ja dobro znadem što o meni misle.

I znoj ga sve to više oblijevao. Cas hladan, kaoled, a cas opet vreo i gust, kao katran.

I nikako da prestane.Vec muje poceo i na siniju od slonove kosti da

kaplje.I na ponjavu od najljepše arapske svile.Pa u cijeloj nevolji i znoj ga sada smucivao.

Cinio gajoš ludim,još bezumnijim ijoš ocajnijim.Najednom se sjetio rupca. Povadio ga iza pasa,

i ne misleci više što je s njime pred sat-dva radio,i kako gaje svegazamociou tintu, poceo sa takvim

266

rupcem svud po celu brisati. I po licu. I po vratu.Pa cak i po prsima koja je, sav u muci, bio dotle dopojasa razdrljio.

U tren oka, ma dok drugi nisu mogli ni rijecjednu izustiti,onje bio savumrljan u tintu. Ionako,crn i ocajan, sav iznakaženod grižnje i stida,postaoje sada, iznenada, tako smiješan i toliko izoblicen,da su svi od reda unaokolo prasnuli u nesuzdržljivgrohot i svi su se u njem izgubili.

Pa cak i domacin! Ion se nije mogao savladati!I on je od toga dobio takav grcevit napad smijeha,da je poceo padati po siniji i valjati se po ponjavi.

I ostali za njim.Sve se treslo, hihotalo i grohotalo!Sve kidalo, savijalo i valjalo!I urlalo, i tulilo, i grcilo.Jedini Redžo nije.On je, naprotiv, kipio, siktao i bjesnio.Sam, medu tolikim tudincima, osramocen svo-

jim cinom, sjetio se napokon i onoga, što je srupcemucinio od sebe, i savse od toguzgoropadio.

Skocio je iza sofre, kao nožem podboden, i neznajuci više što radi sa sobom, nagnuo premaizlazu, da bježi.

Ali kakoje bio vezan onom omcomoko vrata sasvima, i kako u onom bunilu nije mogao ni naj-krajnjom mišlju da se sjeti, kako da se toga riješi,onje povukao svu siniju, i sve goste za sobom i sveih onda, kao vrece, potezao po sobi.

A kako je bio snažan i silan u tom svome izbe-zumljenom naletu, on ih je prebacivao iz jednogakuta u drugi, i ljudi su se prevrtali, davili i gušili utoj gužvi i smijehu, kao da su pijani.

267

Padali su jedan preko drugog, a po njima zdjele,jelo, mast i ostaci articoka, tako da se uskoro nijeviše znalo ko je vezir, a ko nije, ko je paša, akobeglerbeg, što je covjek, a što articoka.

Sve je ležalo polumrtvo na tlima, sve grcalo isve, napokon, u pomoc vikalo.

Jer pomoci je i trebalo!Strcalo se sve, što je bilo u kuci, da pomogne

nemocnicima: i robovi i stražari i evnusi i vojnici,i sve ostalo zabezeknuto, obezglavljeno i bespo-mocno.

Nitko nije pravo shvacao u cemuje cijela stvar.Veziri se svi grohocu i po zemlji prevrcu, i u

pomoc vicu, a opasnost se prava ni u cemu ne vidi.Je li to šala, ili kakva igra,ko bi odmah razabrao.

Ko je krivac i gdje treba pomoci, ni to pravo neznaJu.

Tek jedno im upadalo u oci. Svi su drugi doljena tlima, jedini još Bošnjak stoji uspravan nadsvima, i jedini se on još na tle ne da.

I sad kao da im sinu nešta u glavu. Jedan odevnuha trgnu krivu demiskiju, mahne njome krajsamoga Bošnjakova uha i rasjece mu omcu okovrata i oslobodi tim udarcem i Bošnjaka i ostale.

I na cas kao da sve zastade. Umiri se i utihnu.Vec je svima dosta bilo!Redži samo nije bilo! On se trgnu i proklevši

nešto krupno na svom zvucnom materinskom je-ziku, okrenu se spram izlaza, i, ko ptica, poletje navrata...

Za njim! Za njim! povikaše Osmanlije.Vratite ga! zapovijedaoje vezir. Ne dajte mu da

uvrijeden ode!

268

Ali dok su se svi ostali snašli i dospjeli da istrceza Redžom na vrata, on je vec na svome konjujahao, ivec sukao mahniti, i on ikonj, prema Bosnijurili.

Uzalud su ga svud po Carigradu tražili. Uzaludza njim na sve strane pitali.

On je vec davno negdje po Balkanujašio i svomse dragom zavicaju vracao.

I nije prošlo ni nekoliko tjedana, on je na svomkonju vec do kuce dospio.

I ondje se tek zaustavio.A kad bi ga tamo ko za Carigrad upitao, i da li

je sultanova vezira tamo vidio, on bi samo okomprijeko sijevnuo i kroz zube protisnuo:

Vrag nek nosi i Carigrad! Nikad više u njega! Ako me, kadgod, za vezira upita, neka znade da setime samo svojom rusom glavom igra...

269