3. GLOBALNE PROMJENE U OKOLIŠU

Globalne promjene u okolišu primarno su uzrokovane ljudskim djelatnostima, koje se u konačnosti pretežno odražavaju na:

(1) PROMJENE U ATMOSFERI (SMANJENJE KVALITETE ZRAKA, OŠTEĆENJE OZONSKOG OMOTAČA, KLIMATSKE PROMJENE) (2) PROMJENE U PEDOSFERI/LITOSFERI (3) PROMJENE U HIDROSFERI (4) PROMJENE ISPUŠTANJEM ENERGIJE (BUKA, IONIZIRAJUĆE I NEIONIZIRAJUĆA ZRAČENJA, TOPLINA, UMJETNA SVJETLOST , SUNČEVO ZRAČENJE) (5) SMANJENJE BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI

3.1. OSNOVNI POJMOVNIK U vezi s promjenama u okolišu, odnosno u ekosferi, valja usvojiti sljedeće pojmove:

SASTAVNICE (KOMPONENTE) OKOLIŠA - zrak, voda (more), tlo/zemljina kamena kora,

krajobraz te biljni i životinjski svijet i mikroorganizmi.

EMISIJA - ispuštanje ili istjecanje tvari (u tekućem, plinovitom ili krutom stanju), i/ili ispuštanje energije (buka, vibracije, zračenje, svjetlost, toplina) te ispuštanje (mikro)organizama iz pojedinog izvora u okoliš, nastalo kao rezultat čovjekovih djelatnosti.

GRANIČNA VRIJEDNOST EMISIJE - propisana ili određena vrijednost količine (mase), koncentracije i/ili razine emisije, izražena posebnim pokazateljima, koja (u jednom ili tokom više razdoblja) ne smije biti prekoračena.

ZAGAĐENJE (engl. POLLUTION) – emisije (tvari, energije ili (mikro)organizama) koje

dokazivo uzrokuju štetne posljedice za živa bića i za ljudsko zdravlje, onemogućuju ili ometaju tradicionalne ljudske djelatnosti, smanjuju kvalitetu zraka, tla i/ili voda te općenito smanjuju estetsku vrijednost okoliša. Takva se tvar, energija ili (mikro)organizmi zove ZAGAĐIVALOM, a izvor (uzrok) zagađenja naziva se ZAGAĐIVAČEM.

ONEČIŠĆENJE (engl. CONTAMINATION) – emisija (tvari, energije ili (mikro)organizama) u nekom određenom mjestu i vremenu, koja nije posljedica (a) nekog trajnog stanja i (b) koja ne uzrokuje štetne posljedice kako je definirano uz zagađenje. Takva se tvar, energija ili (mikro)organizmi zove ONEČIŠĆIVALOM (ONEČIŠĆUJUĆOM TVARI), a izvor (uzrok) onečišćenja naziva se ONEČIŠĆIVAČEM.

☺☺☺ Granica između onečišćenja i zagađenja određena je numeričkim graničnim vrijednostima emisije, odnosno najvećom dopuštenom količinom (masom) ili koncentracijom neke tvari, energije i/ili (mikro)organizama u zraku, vodama, tlu ili u nekim proizvodima, posebice onima namijenjenih ljudskoj prehrani. Te se vrijednosti određuju na osnovi znanstvenih istraživanja u kemiji, biokemiji i toksikologiji (odnosno ekotoksikologiji) i utvrđuju se zakonima ili podzakonskim propisima. Propisi se odnose posebno za zrak, tlo, vodu i hranu (prirodno uzgojenu, npr. voće, ili ribu i prerađevine) i danas se sve oštrije, sankcijama i gospodarskim mjerama, inzistira na njihovom pridržavanju. Propisane vrijednosti nemaju trajno važenje i prilagođuju se razvitku znanstvenih spoznaja te zahtjevima zaštite okoliša i ljudskog zdravlja.

Naime, prema suvremenim shvaćanjima zaštita okoliša je mnogo složenija od neposredne zaštite ljudskog zdravlja, odnosno života. Danas se propisi i norme u vezi s kvalitetom okoliša mijenjaju ako se dokaže da je neka druga vrsta, biljka ili životinja, ugrožena količinom ili koncentracijom onečišćivala koja je za čovjeka podnošljiva. Primjer je tome kvaliteta zraka, gdje su propisi izrazito strogi: granične su vrijednosti znatno smanjene pošto je ustanovljena uzročno – posljedična veza između «kiselih kiša» i naglog odumiranja šuma.

Izvori onečišćivanja/zagađivanja mogu biti (i) prirodni (vulkani, fumarole, stijene koje sadrže metale – npr. živu, kadmij ili uran) i (ii) umjetni, stvoreni, odnosno antropogeni (industrijska postrojenja, industrijski proizvodi, sporedni proizvodi i istrošeni proizvodi, bušotine i transportni uređaji za naftu i plin, prometna sredstva – posebno automobili, tankeri i dr.).

Prirodni i umjetni izvori onečišćenja/zagađenja dijele se na (1) jednoizvorišne (engl. Point Sources), tj. takve za koje se izvorište, njegova veličina i vrsta onečišćenja/zagađenja može sa sigurnošću identificirati, i (2) disperzne (engl. Diffuse Sources), za koje takva identifikacija nije moguća.

Tipično je jednoizvorišno onečišćenje (zagađenje) neko industrijsko postrojenje, dok su disperzni izvori onečišćenja/zagađenja veliki gradovi (naselja) ili turistička središta.

Otpadne vode velikih gradova posebno su složen problem jer sadrže gotovo sva poznata onečišćivala/zagađivala, od iona teških metala do toksičnih organskih spojeva. Danas su još uvijek u velikoj manjini gradovi koji su izgradili sustave za javnu odvodnju s uređajima za pročišćavanje otpadnih voda.

I gradski otpad predstavlja nepredvidivu smjesu onečišćivala/zagađivala koja kao otpadni predmeti svakodnevne upotrebe dospijevaju na odlagališta (smetlišta).

Definicije zagađenja i onečišćenja važne su stoga što se svaka šteta u okolišu, odnosno

oštećenje (degradacija) okoliša, može jedino spriječiti u okvirima zakonskog sustava svake pojedine države te međunarodnog pravnog sustava.

Pri tome se zakonska prisila zasniva na (i) dokazanoj šteti ili (b) smanjenju dobrobiti ili (c) na prekoračenju graničnih vrijednosti emisija (u biosferu).

Istaknimo da u domaćoj i stranoj stručno-znanstvenoj terminologiji postoji posvemašnja zbrka i nedosljednost oko korištenja pojmova onečišćenje i zagađenje. Kod nas je termin zagađenje otprije desetak godina gotovo potpuno potisnut iz upotrebe i otada prevladava upotreba pojma onečišćenje.

Stoga se zamalo isključivo rabe termini kao npr. onečišćenje okoliša, onečišćenje voda, toplinsko onečišćenje, neovisno o vrijednostima emisije (tvari, energije ili (mikro)organizama u okoliš), dakle i u slučajevima kada se zbog prekoračenja granične vrijednosti emisije nedvojbeno radi o npr. zagađenju okoliša, zagađenju voda ili toplinskom zagađenju, uz naznaku da se u smislu zagađenja ponekad koristi nedovoljno određen termin prekomjerno onečišćenje.

Zato se smatra da bi radi izbjegavanja ovih nedoumica, u slučajevima kada se razmatra emisija, npr. u hidrosferu, primjerenije bilo govoriti o promjenama u hidrosferi, a tek temeljem usporedbe konkretno izmjerene emisije i njezine granične vrijednosti ove promjene klasificirati kao onečišćenje hidrosfere ili zagađenje hidrosfere.

U stranoj pak terminologiji, kao što je npr. slučaj u dokumentima Europske unije na engleskom jeziku, dominira upotreba pojma pollution (hrv. zagađenje). Tako se u vezi zaštite okoliša učestalije koriste pojmovi kao npr. Environment Pollution (hrv. zagađenje okoliša), Water Pollution (hrv. zagađenje voda) ili Thermal Pollution (hrv. toplinsko zagađenje), umjesto pojmova Environment Contamination (hrv. onečišćenje okoliša), Water Contamination (hrv. onečišćenje voda) ili Thermal Contamination (hrv. toplinsko onečišćenje), također neovisno od toga jesu li ili nisu prekoračene granične vrijednosti emisija. Stoga kod prevođenja s engleskoga na hrvatski jezik često postoji nedoumica treba li termin npr. Light Pollution doslovno prevesti kao svjetlosno zagađenje ili pak kao svjetlosno onečišćenje. U konačnosti, odluka je na prevodiocu koji bi iz smisla prevođenog teksta trebao zaključiti radi li se o onečišćenju ili zagađenju, ili pak općenito o promjenama koje u konačnosti mogu uključivati oba pojma, ali isto tako ne moraju biti uzrokovane samo emisijama (kao npr. pojava erozije kod promjena u pedosferi).

IMISIJA – količina (masa), koncentracija i/ili razina emisije tvari, energije ili (mikro)organizama na određenom mjestu i u određenom vremenu u okolišu.

KRAJOBRAZ, KRAJOLIK (PEJZAŽ) – određeno područje viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i ljudskih čimbenika, a predstavlja bitnu sastavnicu čovjekovog okruženja, izraz raznolikosti zajedničke prirodne i kulturne baštine te temelj identiteta područja.

KAKVOĆA (KVALITETA) OKOLIŠA – stanje okoliša ili njegovih sastavnica, koje je posljedica djelovanja prirodnih pojava i/ili ljudskog djelovanja, izraženo morfološkim, fizikalnim, kemijskim, biološkim, estetskim i drugim pokazateljima.

BIOAKUMULACIJA – svojstvo tvari da se ulaskom u žive organizme trajno ugrađuju i nakupljaju u staničnim tkivima te se ulaskom u hranidbene lance organizama višeg reda trajno ugrađuju i nakupljaju u tim organizmima, uključujući i čovjeka.

EKOLOŠKA MREŽA – sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređe-nošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti.

Kod nas je čine ekološki značajna područja za Republiku Hrvatsku, a uključuje i ekološki značajna područja za Europsku uniju Natura 2000 važnih za očuvanje ugroženih divljih svojti i stanišnih tipova.

Natura 2000 je ekološka mreža zaštićenih područja u Europskoj uniji, inače najveća koordinirana mreža područja očuvanja prirode u svijetu.

Uspostava ekološke mreže u Hrvatskoj propisana je Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/13) te Uredbom o ekološkoj mreži (NN 124/13 i 105/15).

ŠTETNE TVARI – tvari, određene propisom, koje svojim sastavom, količinom i svojstvima (fizikalnim, kemijskim ili ekotoksikološkim: npr. radioaktivnim, otrovnim, kancerogenim, mutagenim) štetno djeluju na zdravlje ljudi ili stanje okoliša, s dokazanim akutnim ili kroničnim toksičnim učincima. Neke štetne tvari se uzimanjem prehranom ili na bilo koji drugi način neograničeno bioakumuliraju.

OPASNE TVARI – tvari, određene propisom, koje svojim sastavom, količinom i svojstvima mogu imati štetne posljedice za zdravlje ljudi, materijalna dobra i okoliš.

MIKROBIOLOŠKO ONEČIŠĆENJE/ZAGAĐENJE – onečišćenje/zagađenje mikroorganizmima poput virusa, bakterija, praživotinja i dr. koji mogu izazvati oboljenja ljudi i životinja.

BIOLOŠKA RAZGRADNJA (BIORAZGRADNJA) – proces razgradnje

organskih kemijskih spojeva pomoću mikroorganizama.

POSTOJANE (PERZISTENTNE) TVARI – tvari koje nisu biološki razgradive ili njihova razgradnja traje dugo, a u međuvremenu postoji opasnost od njihovog nakupljanja u hranidbenim lancima.

OTPAD – svaka tvar ili predmet koju posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti. (I) Prema nastanku otpad može biti:

▪ (Ia) kruti; ▪ (Ib) tekući; ▪ (Ic) plinoviti; ▪ (Id) kao njihova kombinacija.

(II) Prema porijeklu, odnosno mjestu nastanka, dominantne su sljedeće tri skupine otpada:

▪ (IIa) gradski ili komunalni otpad – otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih površina i otpad sličan otpadu iz kućanstava koji nastaje u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima;

▪ (IIb) otpad iz poljoprivrede i šumarstva – otpad iz poljodjelske, vrtlarske, lovačke, ribarske, primarne šumarske i primarne proizvodnje vodnih kultura;

▪ (IIc) industrijski, proizvodni ili tehnološki otpad - otpad iz tehnoloških procesa proizvodnih pogona, a po svojim osobinama se razlikuje od gradskog otpada i otpada iz poljoprivrede i šumarstva.

(III) Prema osobinama otpad može biti:

▪ (IIIa) opasni otpad – otpad koji sadrži jedno od ovih svojstava: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost, nagrizanje, nadražljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost, teratogenost, ekotoksičnost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova reakcijom ili biološkom razgradnjom;

▪ (IIIb) neopasni otpad – otpad koji nema nijedno svojstvo opasnog otpada; ▪ (IIIc) inertni otpad – otpad koji uopće ne sadrži ili sadrži vrlo malo tvari koje podliježu

fizikalnoj, kemijskoj i biološkoj razgradnji pa ne ugrožavaju okoliš.

Prema porijeklu otpadne se vode svrstavaju u sljedeće tri temeljne skupine: ▪ (a) Kućanske ili sanitarne otpadne vode – otpadne vode koje su rezultat korištenja vode

u kućanstvima, turizmu, zdravstvu, školstvu, uslužnim i drugim neproizvodnim djelatnostima. To su vode iskorištene za pripremanje hrane, proizvodnju namirnica, pranje suđa i rublja, održavanje osobne higijene i stana (potrošne vode) i vode iz sanitarnih uređaja (fekalne vode);

▪ (b) industrijske ili tehnološke otpadne vode – otpadne vode koje nastaju upotrebom vode u tehnološkim procesima i u proizvodnji energije (kao rashladno sredstvo u izmjenjivačima topline kod npr. termoelektrana i nuklearnih elektrana);

▪ (c) oborinske vode – vode koje su posljedica palih oborina (prvenstveno kiše i snijega) na urbano slivno područje i od pranja ulica.

Oborinske vode koje ispiru poljoprivredna zemljišta i/ili otpadne vode iz pogona za uzgoj

peradi i stoke ponekad se svrstavaju u posebnu skupinu poljoprivrednih otpadnih voda.

Kućanske otpadne vode ili mješavina kućanskih i industrijskih otpadnih voda i/ili oborinskih voda nazivaju se komunalnim otpadnim vodama.

OTPADNE VODE - vode koje su upotrijebljene u određenu svrhu i pri tome prikupile dopunska onečišćenja/zagađenja zbog koji je došlo do promjene njihovih (i) fizikalnih, (ii) kemijskih, (iii) bioloških i (iv) bakterioloških svojstava.

OTPADNI PLINOVI (DIMOVI) – plinovite tvari koje nastaju sagorijevanjem goriva kao i u tehnološkim postupcima (isparavanjem, hlapljenjem).

(I) Prema porijeklu otpadni plinovi mogu biti iz:

- (Ia) pokretnih izvora (prometna sredstva); - (Ib) nepokretnih izvora (proizvodnja toplinske energije, proizvodnja električne energije, industrijski procesi, odlagališta otpada, šumski požari). (II) Prema kemijskom sastavu otpadni plinovi su:

- (IIa) organski; - (IIb) anorganski. Otpadni plinovi mogu sadržavati lebdeće čestice, krute i kapljevite, čije su molekule

veličine od 0.002 do 500 [µm].

STAKLENIČKI PLINOVI – plinoviti sastavni dijelovi atmosfere, kako prirodni tako i antropogeni, koji apsorbiraju i ponovo emitiraju (reemitiraju) dugovalno infracrveno zračenje.

Najizrazitiji staklenički plinovi su vodena para; ugljikov dioksid, CO2; CFC spojevi; metan, CH4; didušikov oksid, N20; ozon, O3, nemetanske hlapive organske tvari, NMVOC.

UGLJIKOV OTISAK – ukupna količina stakleničkih plinova (u nekom razdoblju) čija je emisija izravna ili neizravna posljedica ljudskih djelatnosti.

Izražava se u toni ekvivalenta ugljikovog dioksida ([t] CO2e), najčešće za jednogodišnje razdoblje. Pri tome se razmatra emisija stakleničkih plinova koji prvenstveno nastaju kao nusprodukt procesa proizvodnje (električne) energije iz neobnovljivih izvora – fosilnih goriva te u prometu i procesima proizvodnje npr. roba (hrane, tekstila), usluga i građevinskih materijala (cementa, plastike).

Procjenjuje se da na svjetskoj razini ugljikov otisak godišnje iznosi 10.0 [t] CO2e po stanovniku, u SAD-u 50.0 , a u Hrvatskoj 6.5 [t] CO2e po stanovniku.

OKVIRNA KOVENCIJA UJEDINJENIH NARODA O PROMJENI KLIME (engl. UNITED NATIONS FRAMEWORK CONVENTION ON CLIMATE CHANGE – UNFCCC) - međunarodna konvencija o klimatskim promjenama na globalnoj razini, usvojena u New Yorku početkom 1992. godine, a potpisana na samitu u Rio de Janieru sredinom iste godine.

Konvencija je stupila na snagu 1994. godine, a danas ima 192 stranke (države koje su ratificirale ovu Konvenciju).

Temeljni cilj ove Konvencije je „ … postignuti stabilizaciju koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi na razinu koja će spriječiti opasno antropogeno djelovanje na (globalni) klimatski sustav. Ta se razina treba ostvariti u vremenskom okviru dovoljno dugom da omogući ekosustavu da se prilagodi na klimatske promjene, da se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući nastavak ekonomskog razvoja na održiv način… ”.

PROTOKOL IZ KYOTA – globalni (međunarodni) sporazum koji je potpi-salo preko 170 država svijeta sa ciljem smanjenja emisije šest važnih staklenič-kih plinova (ugljikovog dioksida, metana, dušikovog oksida, fluoriranih ugljikovo-dika, perfluoriranih ugljikovodika i sum-pornog heksafluorida) za prvo obvezu-juće (petogodišnje) razdoblje od 2008. – 2012.

Nisu ga prihvatile SAD-e (kao vodeći svjetski zagađivač) i neke manje države.

Za navedeno je razdoblje predviđeno naj-manje 5 [%]-tno smanjenje ukupne emi-sije stakleničkih plinova u odnosu na baz-nu godinu (1990. za prva tri gore navede-na plina i 1990. ili 1995. za preostala tri plina).

Protokol predviđa i uvođenje međunarod-nog sustava «trgovine emisijama» koji in-dustrijaliziranim zemljama omogućuje međusobno kupovanje i prodaju emisij-skih kvota.

Republika Hrvatska je prihvatila ovaj do-kument 2007.

Pošto je protokolu iz Kyota krajem 2012. istekao mandat, na međunarodnoj Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama (engl. United Nations Climate Change Conference), održanoj 2011. u Durbanu (Južnoafrička Republika), dogovoreno je produljenje važenja protokola do 2017., tj. za drugo obvezujuće razdoblje od 2013. do kraja 2017.

Na konferenciji su također usvojene i smjernice djelovanja koje će dovesti do postizanja novog globalnog sporazuma o smanjenju emisije stakleničkih plinova. Dogovoreno je da se na ovom novom pravno obvezujućem dokumentu započne s radom 2012., da se donese do 2015., dok bi na snagu trebao stupiti 2020. Bio bi pravno obvezujući i za najveće svjetske zagađivače (SAD, Kina i Indija).

Za pružanje financijske pomoći najugroženijim zemljama od posljedica klimatskih promje-na na konferenciji je osnovan i Fond zelene klime (engl. Green Climate Fund). Planirani iznos fonda do 2020. je 100 milijardi USD.

PARIŠKI SPORAZUM O KLIMI – (povijesni) sporazum o klimi koji su krajem 2015. godine u Parizu usvojili predstavnici iz 195 zemalja svijeta, a čije su tri ključne točke:

(1) ambiciozni cilj za ograničavanje rasta globalne temperature na manje od 2 [⁰C](cilj je 1.5 [⁰C]) u odnosu na predindustrijsko razdoblje,

(2) 100 milijardi USD godišnje pomoći zemljama u razvoju za oslobađanje njihove

ovisnosti o fosilnim gorivima (nakon 2020. godine) i (3) petogodišnji ciklus revizije provedbe obećanog smanjenja emisije stakleničkih

plinova.

BIOTEHNOLOGIJA – svaka tehnologija koja koristi biološke sustave, žive organizme ili njihove dijelove za proizvodnju ili promjenu proizvoda ili procesa za posebnu namjenu.

ŠTETA U OKOLIŠU – oštećenje ili gubitak prirodnih funkcija sastavnica okoliša,

prouzročeni gubitkom pojedinih njihovih struktura i/ili unutarnjim poremećajem odnosa i prirodnog toka, nastalih zbog ljudskog djelovanja.

EKOLOŠKA NESREĆA – izvanredni događaj ili vrsta događaja prouzročena djelovanjem ili utjecajima koji nisu pod nadzorom i imaju za posljedice ugrožavanje života ili zdravlja ljudi i u većem obimu nanose štetu u okolišu.

EKOLOŠKA STABILNOST – sposobnost okoliša da prihvati promjene prouzročene

vanjskim utjecajem i da zadrži svoja prirodna svojstva.

OKOLIŠNA DOZVOLA – dozvola za rad postrojenja u pisanom obliku koja se izdaje

temeljem jedinstvenog postupka utvrđivanja mjera zaštite okoliša kako je propisano odredbama Zakona o zaštiti okoliša.

PRAĆENJE STANJA OKOLIŠA (engl. MONITORING) – sustavno uzorkovanje, ispitivanje i mjerenje emisija, imisija, praćenje prirodnih i drugih pojava u okolišu u svrhu zaštite okoliša. Međunarodnim su dogovorom utvrđeni učestalost i metodologija uzorkovanja izabranih tvari – indikatora, način ispitivanja uzoraka i mjerna tehnika, kako bi se podaci dobiveni na različitim mjestima mogli međusobno uspoređivati. Postoje i stalni međunarodni programi za međusobno uspoređivanje tehnika praćenja, tzv. interkalibracija. Objavljuju se dnevni, mjesečni i godišnji podaci o koncentraciji indikatora u biosferi.

ZAHVAT U OKOLIŠ – svako privremeno ili trajno djelovanje čovjeka koje bi moglo utjecati na okoliš, za koje je potrebno ishoditi odgovarajuće odobrenje za realizaciju.

PROCJENA UTJECAJA ZAHVATA NA OKOLIŠ – postupak procjenjivanja

prihvatljivosti namjeravanog zahvata s obzirom na okoliš i određivanje potrebnih postupaka i mjera zaštite okoliša.

UGROŽENI OKOLIŠ – stanje okoliša nastalo onečišćivanjem većih razmjera (zagađiva-njem) na određenom području za koje se na temelju Zakona o zaštiti okoliša ili posebnih zakona propisuju posebne mjere radi uspostavljanja prijašnjeg stanja ili novog stanja određenog dijela okoliša, oporavka prirodne zajednice ili obnove prirodnog dobra radi poboljšanja kvalitete življenja.

RIZIK PO OKOLIŠ – vjerojatnost pojavljivanja događaja i potencijalne (posredne ili

neposredne) štete za okoliš (uključujući ugrožavanje života i zdravlja ljudi) koje taj događaj može uzrokovati.

OPTEREĆENJA – emisije tvari i njihovih pripravaka, fizikalni i biološki činitelji (npr. energija, buka, toplina, svjetlost) te djelatnosti koje ugrožavaju ili bi mogle ugrožavati sastavnice okoliša.

3.2. SEKTORSKA OPTEREĆENJA

Čovjek djeluje na okoliš svim svojim aktivnostima, uključujući korištenje prirodnih resursa te zadovoljenje svojih osobnih, socijalnih i gospodarskih potreba. Pri tome su različiti razmjeri, mehanizmi i rezultati toga djelovanja, tj. opterećenja okoliša.

Kao ilustracija opterećenja okoliša najčešće se koristi ekološki otisak, slika 1.1, koji služi i kao mjera međusobne usporedbe na razini pojedinca, zajednice, država ili svjetskih područja (regija).

Zbog jednostavnijeg procjenjivanja raznolikih učinaka na okoliš uobičajeno se opterećanja grupiraju oko pojedinih gospodarskih aktivnosti te se promatra kako pojedini sektori utječu na okoliš.

Neke od tih aktivnosti, kao što su industrija, energetika ili prijevoz, očigledna su optere-ćenja okoliša, dok su drugi, kao što su poljoprivreda, ribarstvo ili šumarstvo, u drugačijem odnosu s okolišem te i sami ovise o stanju okoliša.

Prednost sagledavanja djelovanja pojedinih sektora na okoliš očigledna je ponajprije sa stajališta planiranja i izrade strateških razvojnih dokumenata samih tih sektora. Za cjelovit opis i razumijevanje opterećenja okoliša, osim utjecaja pojedinačnih sektora, važno je sagledati i područja u kojima dolazi do složenih preklapanja i koji su time pod utjecajem više različitih sektora.

Uobičajeno je sektorska opterećenja promatrati kroz sljedeće sastavnice: (1) PROSTOR I STANOVNIŠTVO (2) ENERGETIKA (3) INDUSTRIJA (4) POLJOPRIVREDA (5) ŠUMARSTVO (6) RIBARSTVO I AKVAKULTURA (7) PROMET (8) TURIZAM (9) KEMIKALIJE (10) OTPAD

Pri tome naglasimo da se pod pojmom opterećenje (engl. Pressure) podrazumijeva neposredni učinak neke ljudske djelatnosti (npr. industrije, prometa i dr.) na stanje okoliša dok se pod pojmom utjecaj (engl. Impact) podrazumijevaju posljedice opterećenja (dakle, posljedice neposrednog učinka neke ljudske djelatnosti) u okolišu (npr. nestanak vrsta, fragmentacija staništa i dr.)

1. PROSTOR I STANOVNIŠTVO. Načini korištenja prostora i raspodjela stanovništva, kao važnog opterećenja okoliša, razlikuju se od države do države. Razvoj društva potiče promjene u prostoru. Prostor se zauzima kako bi se zadovoljile potrebe za stanovanjem, opskrbom energijom i pitkom vodom, prometnom povezanošću, industrijskom proizvod-njom, uslugama itd.

Neke su zemlje prostor iskoristile do te mjere da ponestaje zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju, a razina izgrađenosti infrastrukture i urbanizacija fragmentirali su prostor uzrokujući niz ekoloških problema, od onečišćenja/zagađenja tla, voda i zraka do smanjiva-nja površina staništa biljaka i životinja.

Urbana područja, ceste, kamenolomi, šljunčare i marine primjeri su promjena koje su zauvijek izmijenile naš krajobraz, a time i ekosustave. Zemljišta u gradovima i uz morsku obalu te u zaštićenim područjima predmetom su različitih interesa. Taj rastući interes za zemljištem, uzrokovan razvojnim pritiscima koji su često oprečni, pokazuje naznake daljnjeg intenziviranja. Stoga je važno odrediti i posložiti načine korištenja zemljišta kako bi se osigurao održivi razvoj.

Izborom tipa energetskoga objekta i vrste goriva može se znatno utjecati na razinu emisije npr. ugljikovog dioksida, CO2, koja je pri korištenju plina niža oko 40 [%] po jedinici energije nego pri izgaranju ugljena.

Iako se najčešće kao utjecaji koji nastaju izgaranjem fosilnih goriva spominju emisije ugljikovog, CO2, i sumporovog, SO2, dioksida, tada gotovo svaki energetski objekt na fosilna goriva (npr. termoelektrana) utječe na okoliš.

Sa stajališta zaštite okoliša važno je razmotriti i moguće akcidente u ukupnome ciklusu pridobivanja, transporta, proizvodnje i korištenja energije koji mogu izazvati onečišćenja, pa i zagađenja svih sastavnica okoliša.

S druge strane, energija je nužna za gotovo sve ljudske aktivnosti, osigurava određeni životni standard te odvijanje gospodarskih aktivnosti, pa je preduvjet razvoja društva u cjelini.

2. ENERGETIKA. To je jedan od sektora sa znatnim opterećenjem okoliša. Proizvodnja bilo kojeg oblika energije i zahvati koji to prate, tj. pridobivanje i transport sirovina te korištenje energije, aktivnosti su koje čine opterećenje okoliša u prvom redu emisijama onečišćujućih tvari/zagađivala u atmosferu.

3. INDUSTRIJA. Industrija je osnova gospodarstva većine razvijenih država, važan izvor prihoda, podloga razvoja i zaposlenosti, ali i izvor znatnih opterećenja okoliša. Industrija znatno troši prirodne resurse, uključujući i neobnovljive, emisijama opterećuje sve sastavnice okoliša, te proizvodi velike količine otpada.

U nastavku ciklusa – tokom prometa i potrošnje industrijskih proizvoda okoliš se dodatno opterećuje. Također, u slučaju industrijskih nesreća ili akcidenata postoji potencijalni rizik za ljude i imovinu, odnosno za okoliš općenito.

S druge strane, mnogi industrijski pogoni najčešće predstavljaju velike i lako prepoznatljive točkaste izvore onečišćenja/zagađenja, te su stoga pojedine industrijske grane rano prepoznate kao izvori opterećenja okoliša, čime su bile i jesu u žarištu interesa javnosti i zakonodavstva.

4. POLJOPRIVREDA. U nastojanju da se poljoprivrednom proizvodnjom osigura dovoljno hrane za sve, u prošlom su se stoljeću znatno širile površine poljoprivrednog zemljišta, povećala se upotreba sredstava za zaštitu bilja (pesticida) i intenzivirala poljoprivredna proizvodnja (umjetna gnojiva) te se također u cilju povećanja prinosa i otpornosti organizama manipuliralo vrstama .

Sve je to rezultiralo povećanim opterećenjima poljoprivrede na okoliš, a posebice u područjima intenzivne proizvodnje i uzgoja. Stoga u nekim državama ili područjima upravo opterećenje poljoprivrede čine najveći dio socio-ekonomskih utjecaja na okoliš.

5. ŠUMARSTVO. Šume su prirodno dobro od posebne važnosti za očuvanje okoliša jer reguliraju klimatske prilike i ublažavaju «efekt staklenika», štite kvalitetu voda i tla, a jedan su od glavnih rasadnika i čuvara biološke raznolikosti.

Istodobno, šume su i izvor niza drugih koristi za društvo – stvaraju povoljne uvjete za ljudsko zdravlje, osiguravaju prostor za odmor i rekreaciju te utječu na ljepotu krajobraza. Obnovljiv su prirodni resurs koji daje drvnu sirovinu za preradu, proizvodnju i ogrjev.

Međutim, mnoge ljudske aktivnosti znatno utječu na stanje šuma. Prekomjerna sječa je u nekim zemljama gotovo dovela do nestanka prirodnih šuma (deforestacija), koje su zamijenile plantaže neautohtonog drveća osjetljivog na biljne bolesti i štetnike. Sve veći klimatski poremećaji, sušna razdoblja, poplave i sl. ostavljaju trag na vitalnosti šuma. Šume su posebno osjetljive na utjecaj onečišćivanja iz zraka, koje se u pravilu prenosi zračnim strujanjima na velike udaljenosti.

6. RIBARSTVO I AKVAKULTURA. Čovjek smanjuje riblji fond (stok) izlovom ribe i drugih morskih organizama, ali utječe na njega i drugim aktivnostima – onečišćenjem/zagađenjem mora koje je posljedica unosa hranjivih i opasnih tvari u more, rijekama ili direktno obalnim ispustima, pa i zahvatima u i uz more, koji uzrokuju promjenu staništa u kojima se mrijeste, rastu i hrane brojne gospodarski značajne morske vrste.

Akvakultura, tj. uzgoj slatkovodne i morske (marikultura) ribe, za razliku od ribarstva, mlada je gospodarska grana. Ribarstvo pretjeranim ulovom može mijenjati prirodnu ravnotežu morskog ekosustava, a akvakultura unosom velikih količina hrane za ribe, ali i drugih sredstava (kao što su npr. antibiotici), čini dodatna opterećenja okoliša.

7. PROMET. U današnje doba kretanje roba i ljudi globalan je i teško zaustavljiv trend. Promet raste, pa se iz dana u dan povećava i broj vozila na cestama. Isto vrijedi i za zračni te za vodni (morski i unutarnji) promet.

Uz neupitan ekonomski napredak, porast prometa sasvim sigurno negativno djeluje na okoliš. Većina vozila kao pogonsko gorivo rabi naftne derivate, a time se ne samo izravno opterećuje okoliš produktima izgaranja – emisijama u zrak, nego se i neizravno utječe na veću proizvodnju energenata i iscrpljivanja prirodnih resursa.

Promet obuhvaća i prijevoz velikih količina opasnih tvari, koje unatoč mjerama zaštite ipak uslijed akcidenata mogu završiti u okolišu s posljedicama koje mogu biti kobne.

Izgradnja prometnica također zahtijeva krčenje prirodnih staništa, njihovo smanjivanje, presijecanje, a ponekad i potpuno uništavanje. Upravo je nestanak prirodnih staništa glavna opasnost za većinu ugroženih vrsta biljaka i životinja.

8. TURIZAM. Turizam postaje najbrže rastućom gospodarskom granom (industrijom) u svijetu te je glavna osnovica razvoja mnogih zemalja. Međutim, često se zaboravlja da razvoj turizma sa sobom nosi i niz negativnih posljedica za okoliš, posebno ako se tome razvoju ne pristupi sa sustavnim i održivim planovima.

Turizam, kao i druge industrije, uzrokuje sve oblike onečišćenja/zagađenje okoliša emisija-ma u zrak, tlo i vode, pa i vizualno onečišćenje krajobraza uzrokovano turističkom izgradnjom.

Zbog toga treba poduzeti sve nužne mjere kako bi se smanjio utjecaj turizma na okoliš, koji ne samo što može trajno opteretiti okoliš, već dugoročno može uzrokovati neželjene ekonomske učinke, tj. pad broja posjetilaca zbog smanjenja kvalitete okoliša.

9. KEMIKALIJE. Razvoj kemikalija ili kemijskih tvari imao je mnoge pozitivne učinke – bolje i jeftinije proizvode te lakše i jednostavnije radne procese. Mnogi proizvodi koje smatramo temeljima modernoga načina života ne mogu biti proizvedeni bez uporabe kemikalija.

U svijetu se danas komercijalno koristi oko 100 000 različitih kemijskih tvari, a svakodnevno se pojavljuju nove. Međutim, naše znanje o njihovim utjecajima na okoliš i zdravlje ljudi prilično je ograničeno. Zato je razvoj novih kemijskih tvari i njihovo testiranje iznimno važno.

Globalna proizvodnja organskih kemijskih tvari porasla je sa 7 milijuna tona 1950. na 250 milijuna tona 1997.

Industrijskim procesima ili kao proizvodi široke upotrebe, od deterdženata i šampona do umjetnih gnojiva, konzervansa (E-ova) i lijekova, većina tih kemikalija prije ili poslije završi u okolišu, utječući tako na biološke cikluse i zdravlje ljudi.

10. OTPAD. Otpad je zasigurno jedan od središnjih problema zaštite okoliša. Globalno povećanje broja stanovništva praćeno ekono-mskim razvojem nužno dovodi do značajnog povećanja količina gotovo svih vrsta otpada, posebice komunalnog, industrijskog i građevi-nskog, a u novije vrijeme naročito ambalaž-nog, električnog i elektroničkog otpada, otpad-nih vozila, otpadnih guma, otpadnih ulja itd.

Kao posljedica neadekvatnog postupanja s otpadom, prikupljeni otpad se najčešće odlaže nekontrolirano na tlo i prepušta procesima prirodne razgradnje, a katkada i samo-zapaljenju, čime direktno dolazi do ugroža-vanja sastavnica okoliša (zagađenja zraka, tla i naročito podzemnih voda), a time i do ugro-žavanja zdravlja ljudi te ima nepovoljno djelovanje na krajobraz i aktivnosti u prosoru.

Svijest o potrebi izbjegavanja stvaranja otpada te njegove obrade i iskorištavanja (ponovne višekratne uporabe ili recikliranja) je, nažalost, vrlo nedostatna. Spremnost na djelovanje, osim na deklarativnoj razini, gotovo sve društvene skupine pokazuju samo onda kad su izravno ugrožene ili su zainteresirane (npr. iz ekonomskih razloga) za rješavanje problema s otpadom.

3.3. PROMJENE U ATMOSFERI Posljednjih se godina sve više pažnje posvećuje promjenama u

atmosferi kao i očekivanim posljedicama tih promjena. Naime, nakon primjene fosilnih goriva u industriji, a naročito kod prometnih sredstava, ispuštena je u atmosferu znatna količina onečišćujućih tvari/zagađivala koje su prouzročile:

(1) SMANJENJE KVALITETE ZRAKA (2) OŠTEĆENJE OZONSKOG OMOTAČA (3) KLIMATSKE PROMJENE

3.3.1. SMANJENJE KVALITETE ZRAKA

Otpadni plinovi (npr. iz ložišta, prometnih sredstava, industrijskih postrojenja) uvelike

smanjuju kvalitetu zraka u velikim gradovima, pogotovo u središtima teške industrije. Glavnim se onečišćivalima/zagađivalima zraka smatraju sumporov dioksid, SO2; dušikovi

oksidi, NOx; ugljikovi oksidi, COx; nemetanske hlapive organske tvari, NMVOC; metan, CH4; amonij, NH3; didušikov oksid, N2O; teški metali – naročito kadmij, Cd, olovo, Pb, i živa, Hg; te lebdeće čestice ugljika, silikata ili sitne kapljice (magla) sumporaste, H2SO3, sumporne, H2SO4, dušične, HNO3, i ugljične, H2CO3, kiseline.

Najveći su izvor smanjenja kvalitete zraka prometna sredstva koja za pogon

upotrebljavaju fosilna goriva.

Za SAD je procijenjeno sljedeće sudjelovanje onečišćivača/zagađivača u ukupnoj onečišćenosti/zagađenosti zraka:

▪ motorna vozila 60 [%] ▪ industrija 17 [%] ▪ termoelektrane 14 [%] ▪ toplane i drugi izvori 9 [%] -------------------------------------------- Ukupno: 100 [%]

Također je procijenjeno kako se godišnje iz motornih vozila ispušta u atmosferu:

▪ više od 92 [%] od ukupne godišnje količine ugljikovog monoksida, CO, ▪ više od 67 [%] od ukupne godišnje količine nemetanskih hlapivih organskih tvari, NMVOC, ▪ oko 50 [%] od ukupne godišnje količine dušikovih oksida, NOx.

U tablici 3.I. prikazani su glavni onečišćivači/zagađivači zraka po uvodno nabrojenim glavnim onečišćujućim tvarima/zagađivalima.

ONEČIŠĆIVAČ/ZAGAĐIVAČ ONEČIŠĆUJUĆA TVAR/ ZAGAĐIVALO

01. Termoelektrane, termoelektrane - toplane i toplane SO2, NOx, CO2, Pb, Cd, Hg

02. Korištenje goriva u kućanstvima, ustanovama i maloj privredi CO, SO2, CO2, NOx, Pb

03. Kotlovnice i procesi s izgaranjem goriva u industriji SO2, NOx, CO2, Pb, Cd

04. Proizvodni procesi (bez izgaranja goriva) CO, NMVOC, N2O, NOx, NH3, Pb

05. Pridobivanje i distribucija fosilnih goriva NMVOC, CH4

06. Korištenje otapala NMVOC

07. Cestovni promet CO, NMVOC, NOx, SO2, CO2, Cd, Pb

08. Ostali mobilni izvori i strojevi CO, NOx, SO2, CO2, Pb

09. Obrada i odlaganje otpada CH4

10. Poljoprivreda CH4, N2O, NH3

11. Priroda NMVOC, CH4, NH3, N2O

Tablica 3.I. Pregled glavnih skupina onečišćivača/zagađivača zraka po pojedinim onečišćujućim tvarima/zagađivalima

EMISIJA SUMPOROVOG DIOKSIDA, SO2 – primarno uzrokovana korištenjem fosilnih goriva, odnosno naftnih derivata, kod termoelektrana, termoelektrana – toplana, toplana te kotlovnica i industrijskih procesa (s izgaranjem goriva).

Trend osjetnog smanjenja emisije SO2 u posljednjih je godina izravna posljedica smanjenja sadržaja sumpora u svim naftnim derivatima. Dodatno, kod nas je to i posljedica smanjenja energetske potrošnje.

EMISIJA DUŠIKOVIH OKSIDA, NOx – uključuje emisiju dušikovog oksida, NO, i dušikovog dioksida, NO2.

U emisiji NOx najveći udio imaju vozila cestovnog i izvancestovnog prometa.

Vozila s katalizatorom imaju i do 80 [%] manju emisiju NO, CO i NMVOC od vozila bez katalizatora. Zato u emisiji NOx nisu moguće brze promjene jer je emisija velikim dijelom vezana za stanje tehnologije vozila, a ne za kvalitetu goriva.

EMISIJA UGLJIKOVIH OKSIDA, COx – ogleda se u emisiji ugljikovog monoksida, CO, i ugljikovog dioksida, CO2.

Emisija ugljikovog monoksida, CO, posljedica je nepotpunog izgaranja goriva prvenstveno

u motornim vozilima, a potom i u ložištima. Vozila ga najviše emitiraju pri «hladnom startu» (pokretanje i rad motora u uvjetima kada dijelovi motora i tekućine u motoru nisu na projektiranoj radnoj temperaturi motora, odnosno kada imaju temperaturu okoline – stoga hladni start ne postoji samo zimi, već i ljeti), tako da je u ukupnoj emisiji značajan faktor duljina puta u gradskom ciklusu vožnje. Iz ložišta (kućnih kotlovnica i peći u kućanstvima) najviše emisije CO nastaje upotrebom krutih goriva (ogrjevno drvo i ugljen).

Emisija ugljikovog dioksida, CO2, posljedica je izgaranja goriva, ponajprije u ložištima, a zatim kod motornih vozila. Budući da je CO2 izraziti «staklenički plin», Okvirnom konvencijom UN–a o promjeni klime (engl. UNFCCC – United Nations Framework Convention on Climate Change, Kyoto, 1999) sve zemlje koje su ratificirale ovu konvenciju obvezale su se zadržati emisiju CO2 na razini iz izabrane bazne 1990. godine, umanjeno za 5 [%].

EMISIJA NEMETANSKIH HLAPIVIH ORGANSKIH TVARI, NMVOC – ove tvari označavaju velik broj spojeva koji su se nekad tradicionalno zvali ugljikovodici, CxHx. Budući da organski spojevi ne sadrže samo atome ugljika i vodika, usvojen je naziv hlapive organske tvari, VOC (engl. Volatile Organic Compounds), iz kojih je zatim izdvojen metan, CH4, zbog njegovih bitno drugačijih karakteristika od ostalih hlapivih organskih tvari te je zato nastao naziv nemetanske hlapive organske tvari, NMVOC (engl. Non Methane Volatile Organic Compounds).

NMVOC su značajne s gledišta stvaranja prizemnog ozona, O3, koji je štetan za ljudsko zdravlje, i indirektnog utjecaja na zakiseljavanje te problema globalnog zatopljenja. Neke od NMVOC, npr. benzen, toluen i ksilen, vrlo su otrovne.

Najviše NMVOC emitira se iz prirodnih izvora, bjelogoričnih i crnogoričnih šuma. Emisija iz ložišta je relativno mala, a najviše potječe od izgaranja ogrjevnog drveta i znatno manje od ugljena. Najveći su industrijski izvori emisije NMVOC rafinerije, organokemijska industrija te proizvodnja i prerada kovina. Dio emisije posljedica je ishlapljivanja goriva pri pretakanju na benzinskim crpkama.

EMISIJA METANA, CH4 - najveći izvor «stakleničkog plina» CH4 jesu priroda, poljopri-vreda, obrada i odlaganje otpada i ekstrakcija i distribucija fosilnih goriva (najviše zbog istjecanja iz plinske distributivne mreže).

EMISIJA DIDUŠIKOVOG OKSIDA, N2O – «staklenički plin» N2O najviše se emitira iz poljoprivrede i prirode te u petrokemijskoj industriji pri proizvodnji nitratne kiseline.

EMISIJA AMONIJA, NH3 – glavni su izvori amonija poljoprivreda, priroda i industrijska postrojenja za proizvodnju amonija, nitratne kiseline i umjetnih gnojiva.

EMISIJA TEŠKIH METALA – problem emisije teških metala iz antropogenih izvora postaje interesom nakon što je nizom istraživanja utvrđeno da se teške kovine transportiraju atmosferom na velike udaljenosti i da atmosfersko taloženje na nekim područjima čini značajan, ako ne i dominantan, udio u onečišćivanju/zagađivanju tla i voda.

Pojedini su teški metali potrebni za funkcioniranje metabolizma, ali u većim količinama mogu dovesti do trovanja. Nadalje, pored svoje otrovnosti pojedini teški metali imaju karcinogeno djelovanje, a imaju i štetno djelovanje na vegetaciju.

Od teških metala najviše se pažnje posvećuje emisiji kadmija, Cd, olova, Pb, i žive, Hg.

Kadmija se najviše emitira iz termoelektrana (izgaranje teškog loživog ulja) i prometa. Najveća je emisija olova iz prometa, tako da je smanjenje njegove emisije direktna posljedica povećanja udjela potrošnje bezolovnog benzina. Do emisije žive najviše dolazi iz malih kućnih peći na drva te nešto iz termoelektrana na plin i ugljen.

EMISIJA LEBDEĆIH ČESTICA – lebdećim se česticama obično smatraju čestice dimenzija manjih od 20 [μm], a štetne po zdravlje ljudi su čestice manje od 10 [μm] koje udisanjem mogu doći u pluća (tzv. inhalabilne čestice, PM10 – engl. Particulate Matter).

Najznačajniji izvori emisije čestica su ložišta na kruta goriva i teško loživo ulje (termoelektrane), željezare, tvornice cementa i azbesta te asfaltne baze. Čestice iz ložišta sadrže organske tvari od kojih su neke vrlo otrovne i karcinogene, kao npr. policiklički aromatski ugljikovodici, PAHs (engl. Polycyclic Aromatic Hydrocarbons).

Prašina s ulica i emisija s otvorenih površina, kamenoloma, pješčara i sličnog relativno je gruba i taloži se blizu izvora. Ova je emisija manje štetna po zdravlje, ali utječe na vidljivost i nanosi štete na materijalnim dobrima.

EMISIJA OSTALIH ONEČIŠĆIVALA/ZAGAĐIVALA – od ostalih onečišćivala/zagađiva-la naročita se pažnja poklanja emisiji postojanih organskih zagađivala, POPs (engl. Persistent Organic Pollutants).

Skupini ovih zagađivala pripadaju poliklorirani ugljikovodici (engl. Polychlorinated Hydrocarbons) koji nastaju kao posljedica nepotpunog izgaranja organske tvari i izravno iz tehnoloških procesa. Najotrovniji poliklorirani spojevi, dioksini, PCDDs, i furani, PCDFs, najviše nastaju pri nepotpunom izgaranju otpada, ali i prilikom loženja drvetom.

U postojana organska zagađivala svrstavaju se i perzistentni pesticidi, čija je proizvodnja i primjena zabranjena (vidi poglavlje 3.4. Promjene u pedosferi/litosferi).

Navedena se zagađivala mogu naći u svim dijelovima okoliša, a neograničeno se akumuliraju i u živim organizmima.

☺☺☺

U atmosferi se događaju vrlo složeni procesi kemijsko – fizikalnih reakcija u kojima, uz većinu prethodno opisanih onečišćivala/zagađivala, važnu ulogu imaju i oborine. Svakako najznačajniji problem glede toga je pojava kiselih kiša (engl. Acid Rain), a potom i taloženje sulfata i nitrata.

Naime, u atmosferi se sumporni,

dušikovi i ugljikovi oksidi spajaju s ionom, H+, te tako nastaju sumporasta, H2SO3, sumporna, H2SO4, dušična, HNO3, i ugljična, H2CO3, kiselina koje dospijevaju na zemlju u obliku kiselih kiša, slika 3.1, s vrijednošću pH manjom od 5.65 koliko iznosi pH prirodnih kiša, gdje sa pH izražavamo negativan logaritam koncentracije, H+, iona.

Slika 3.1. Nastajanje kiselih kiša

(Posljedica kiselih kiša)

Osim što pojava kiselih kiša uzrokuje naglo uvenuće i progresivno odumiranje šuma, povećanje kiselosti voda i tla, ona višestruko utječe i na razaranje građevina.

Naime, korozivnost oborina izražena je količinom slobodnog ugljikovog dioksida, CO2. Budući da je kod oborina ukupan slobodni CO2 agresivan, povećanjem količine ugljikovog dioksida u kiselim kišama povećat će i stupanj korozivnosti oborina. Slično kao što se kod prirodnih stijena agresivni CO2 spaja s ionima kalcija i magnezija u otopljene hidrogenkarbonate razarajući strukturu stijena (naročito u kršu), tako kisele kiše djeluju i na građevine od betona i kamena (vapnenca).

Također, povećane količine sulfata u zaslanjenim vodama, kao i u kiselim kišama, razaraju betonske građevine, jer aluminati u betonu pod utjecajem kalcijevog sulfata, CaSO4, prelaze u tzv. Candlotove soli koje jako ekspandiraju.

Čelični dijelovi građevina su također izloženi nagrizanju uslijed elektrokemijskih procesa pri povećanju elektrolita u oborinskim, a time i u podzemnim vodama.

☺☺☺

Kod nas se kvaliteta zraka u naseljima počela kontinuirano mjeriti 1964. u Zagrebu, mjerenjem sumporovog dioksida, SO2, dima i ukupne taložne tvari.

Danas se kvaliteta zraka mjeri u naseljima, gradovima ili njihovim dijelovima, u kojima živi oko 2/3 stanovništva Hrvatske.

S motrišta SO2 i dima, kvaliteta zraka se u posljednjih petnaestak godina poboljšala. Razloge tome treba tražiti u smanjenju industrijske aktivnosti i energetske potrošnje, a što je posljedica rata i prestrukturiranja privrede (npr. zatvaranjem koksare u Bakru, visokih peći u Sisku, luke za pretovar fosfata, tvornice ferolegura i otvorenih peći tvornice lakih metala u Šibeniku).

Zakonom o zaštiti zraka (NN 130/11, 47/14 i 61/17) prema stupnju onečišćenosti zraka utvrđuju se dvije kategorije kvalitete zraka:

▪ I. kategorija kvalitete zraka – čist ili neznatno onečišćen zrak: nisu prekoračene grani-čne vrijednosti *, ciljne vrijednosti ** i dugoročni ciljevi za prizemni ozon;

▪ II. kategorija kvalitete zraka – onečišćen zrak: prekoračene su granične vrijednosti, ciljne vrijednosti i dugoročni ciljevi za prizemni ozon.

* Granična vrijednost – razina onečišćenosti koju treba postići u zadanom razdoblju, ispod koje, na temelju znanstvenih spoznaja, ne postoji ili je najmanji mogući rizik od štetnih učinaka na ljudsko zdravlje i/ili okoliš u cjelini i jednom kada je postignuta ne smije se prekoračiti.

** Ciljna vrijednost – razina onečišćenosti određena s ciljem izbjegavanja, sprečavanja ili umanjivanja štetnih učinaka na ljudsko zdravlje i/ili okoliš u cjelini koju treba, ako je moguće, dostići u zadanom razdoblju.

Kategorije kvalitete zraka utvrđuju se za svaku onečišćujuću tvar posebno: sumporov dioksid, dušikove okside, lebdeće čestice, olovo, benzen, ugljični monoksid, prizemni ozon, arsen, kadmij, živu, nikal i benzo(a)piren.

Kategorije kvalitete zraka određuju se jedanput godišnje za proteklu kalendarsku godinu,

a godišnje izvješće o praćenju kvalitete zraka u Republici Hrvatskoj izrađuje Hrvatska agencija za okoliš i prirodu i objavljuje na internetskim stranicama.

Napomenimo da je prema prijašnjem Zakonu o zaštiti zraka (NN 178/04 i 60/08) kvaliteta zraka svrstavana u tri kategorije: I. kategorija – čist ili neznatno onečišćen zrak, II. katego-rija – umjereno onečišćen zrak i III. kategorija – prekomjerno onečišćen tj. zagađen zrak. Stoga svi podaci koji se prema ovome Zakonu odnose na kvalitetu zraka za protekla razdoblja uključuju ove tri kategorije kvalitete zraka. Prema važećem Zakonu o zaštiti zraka, kao što je rečeno, utvrđuju se dvije kategorije kvalitete zraka.

Prema mjerenjima iz razdoblja 2009. - 2012. godina, najlošija je kvaliteta zraka u Zagrebu (velik sadržaj inhalabilnih čestica, PM10, i ozona, O3), Osijeku (problemi s inhalabilnim česticama, PM10), Sisku (problemi sa sumporovim vodikom, H2S, i inhalabilnim česticama, PM10), Rijeci (problemi sa sumporovim vodikom, H2S, i ozonom, O3), Splitu (previsoke koncentracije dušikovog dioksida, NO2) i Slavonskom Brodu (problemi sa sumporovim vodikom, H2S), tako da je u tim gradovima zrak III. kategorije. U Kutini (NH3, PM10) i Šibeniku (NO2) je zrak II. kategorije. U ostalim gradovima s mjernim postajama zrak je I. kategorije.

Dana 15. 01. 2011. Hrvatski radio izvijestio je kako stanovnici Slavonskog Broda apeliraju na smanjenje onečišćenosti zraka sumporovim vodikom, H2S, u njihovome gradu, jer je za 41 put prekoračena granična vrijednost emisije H2S. I to se zove ONEČIŠĆENOST.

Opći je cilj postizanje I. kategorije kvalitete zraka u svim naseljima.

U okolini termoelektrane (TE) Plomin, nakon izgradnje 340 [m] visokog dimnjaka (stari je imao 130 [m]), koncentracije sumporovog dioksida, SO2, su smanjene 5 do 6 puta, slika 3.2.

Ovdje su nekada bilježene satne koncentracije SO2 i preko 2 000 [μg/m3]. Utjecaj u okolini TE Plomin je još dodatno smanjen primješavanjem uvoznog niskosumpornog ugljena.

Slika 3.2. Koncentracija sumporovog dioksida, SO2, u okolini TE Plomin prije i nakon izgradnje visokog dimnjaka

☺☺☺

U mnogim se naseljima javlja problem lokalnih onečišćenja neugodnim mirisima, najviše zbog povišenih koncentracija amonija, sumporovog vodika i merkaptana (sumporovodične tekućine s jakim neugodnim mirisom koje nastaju gnjiljenjem bjelančevina u kojima ima sumpora). Česti su slučajevi širenja neugodnih mirisa i s poljoprivrednih (stočnih) farmi i nekontroliranih odlagališta otpada, ali i iz industrijskih pogona kao što je slučaj u Kutini, Rijeci, Zagrebu (Pliva), te svima poznat slučaj vrlo neugodnog mirisa u okolici kafilerije u Sesvetama. Nekontrolirano spaljivanje otpada, organskih tvari i otpadnog ulja čest su uzrok vrlo visokog lokalnog onečišćenja neugodnim mirisima, a ponekad i zagađenja najotrovnijim spojevima kao što su poliklorirani ugljikovodici (dioksini i furani).

Ako se analizira istovremena pojava visokih dnevnih koncentracija SO2 i dima, što se često naziva zimski smog, može se reći da se u većim gradovima (pretežno kontinentalnim) još uvijek pojavljuju epizode smoga po nekoliko dana tokom zime, obično za vrijeme tišina i temperaturnih inverzija. Inače, u ljetnim su mjesecima koncentracije sumporovog dioksida, SO2, višestruko manje nego zimi.

☺☺☺

Nužnost izrade bilance emisije onečišćavala/zagađivala u zrak primarno proizlazi iz Konvencije o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka, CLRTAP (engl. Convention on Long-Range Transboundary Air Pollution), u skladu s kojom je i za Hrvatsku obavezna bilanca onečišćujućih tvari/zagađivala sadržanih u tablici 3.II.

ONEČIŠĆIVALO/ ZAGAĐIVALO

103 [t] SMANJENJE (2008./1990.)

[%]

DOZVOLJENA KVOTA 103 [t]

1990. god.

2004. god.

2008. god.

01. SO2 180.0 60.3 55.4 69.22 70.0

02. NOx 83.4 68.9 78.9 5.40 87.0

03. CO 651.4 - - - -

04. CO2 * 23 035.0 22 551.0 23 687.0 ** - 2.83 **

05. NMVOC 209.9 92.0 127.5 39.26 90.0

06. CH4 * 3 233.0 3 015.0 3 372.0 ** - 4.30 **

07. N2O * 3 920.0 3 677.0 3 484.0 ** 11.12 **

08. NH3 44.2 44.2 39.4 10.86 45.0

09. Cd 1.3x10 -3 0.9x10 -3 0.77x10 -3 40.77 -

10. Pb 4.7x10 -1 1.6x10 -2 2.6x10 -3 99.45 -

11. Hg 1.2x10 -3 7.2x10 -4 0.67x10 -3 44.17 -

* Emisija CO2, CH4 i N2O, kao izrazitih stakleničkih plinova, izražena je u emisiji ekvivalenta ugljikovog dioksida, CO2e.

** Ukupna emisija stakleničkih plinova u 2008. iznosila je 31.14x10 6 [t] CO2e, što je cca 4 [%] više od godišnje emisije na koju, temeljem ratificiranog Kyotskog protokola (2007.), Hrvatska imala pravo u razdoblju 2008. - 2012.

Tablica 3.II. Emisija glavnih onečišćivala/zagađivala zraka u Hrvatskoj

U tablici je također iznijeta komparacija (smanjenje) analiziranih onečišćivala/zagađivala u Hrvatskoj na bazi odnosa 2008./1990. Iz prethodne se tablice može zaključiti da je u Hrvatskoj 2008. zabilježeno osjetno smanjenje emisije glavnih onečišćivala/zagađivala u odnosu na baznu 1990. Isto tako, udio Hrvatske u emisiji europskih zemalja iznosi relativno malo (pretežno ispod 1.0 [%]). Nažalost, obje ove činjenice manje su posljedica povoljne strukture goriva, racionalnog korištenja energije i relativno čistih tehnologija, a više smanjenja razine energetske potrošnje i industrijske proizvodnje. I u periodu od 2009. do 2012. godine došlo je do daljnjeg smanjenja gotovo svih emisija glavnih onečišćavala/zagađivala zraka. Tako je npr. u 2012. godini, u odnosu na 1990. godinu, emisija SO2 smanjena za 85.2 [%], emisije NOX i NH3 za oko 30 [%] (kod NH3 je došlo do promjene metodologije proračuna emisije NH3), a emisije lebdećih čestica za oko 20 [%]. Emisija olova, Pb, je u 2012. godini niža za oko 96 [%] u odnosu na 1990. godinu, dok emisije kadmija, Cd, i žive, Hg, pokazuju trend stagnacije.

Temeljem Programa monitoringa i procjene daljinskog prijenosa onečišćavala u zraku u Europi (engl. UMEP – Co-Operative Programme for Long-Range Transmission of Air Pollutants in Europe) iz 1984, između ostaloga se provode i proračuni daljinskog (međugraničnog) transporta onečišćenja/zagađenja zraka i određuje razmjena onečišćenja/zagađenja među pojedinim zemljama.

Potreba praćenja prekograničnog onečišćenja/zagađenja proizlazi iz mogućnosti prijenosa (širenja) onečišćenja/zagađenja na velike udaljenosti, čime se posljedice dislociraju od mjesta (izvora) onečišćenja/zagađenja, tako da je često rezultat emisija iz industrijskih područja propadanje ekosustava nekog udaljenog područja.

Hrvatska je među zemljama kojima je «izvoz» onečišćenja/zagađenja otprilike jednak «uvozu».

Sve srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje znatno više «izvoze» onečišće-nja/zagađenja nego što «uvoze». Zemlje zapadne Europe kao npr. V. Britanija, Italija i Danska također su znatni «izvoznici» onečišćenja/zagađenja..

☺☺☺

Temeljem iznesenoga, očito je da su za djelotvornu zaštitu zraka potrebna složena tehničko – tehnološka rješenja, budući da je uklanjanje u zraku prisutnih onečišćivala/zagađivala vrlo složen problem.

Npr. filtri na dimnjacima mogu ukloniti

najveći dio čvrstih lebdećih čestica. Za uklanjanje kiselih plinova (npr. sumporovog dioksida, dušikovih oksida) potrebni su posebni uređaji. Uglavnom se to tehnološki rješava ispiranjem plinova vodom uz dodatak lužnatih sastojaka, npr. vapna. Tada se u osnovnom ili kemijski izmijenjenom obliku ta ista onečišćivala pojavljuju u vodotocima kao kalcijeve soli pripadnih kiselina koje površinskim i/ili podzemnim vodama završavaju u moru. To je, zapravo, primjer kako se zaštitom jednog dijela okoliša (zraka), ili dijela lokalnog ekosustava, opterećuje njegov drugi dio (vode).