3. NAJSTARIJA POVIJEST VENECIJE

Ve u vrijeme Alarihovih provala u Italiju, poetkom V. st., ini se da je stanovnitvo iz

sjevernojadranskih priobalnih podruja Italije bjealo na pjeane otoke (lidi) to se proteu

ispred ua sjevernoitalskih rijeka, od Soe i Tagliamenta (Taljamenta) do Brente i Poa i

ograuju priobalne ru-kavce rnora (lagune) odjeljujui ih od puine. Kad je Atila 452. na svom

pohodu u Italiju razorio Akvileju, bjegunci su u veem broju naselili Grado. Ali kad je hunska

opasnost minula, nije na lagunama (osim u Grado) masovnije nastavljeno naseljavanje sve do

provale Langobarda (568). Tom pri-likom uniteni su ostaci Akvileje, a razoreni su i mnogi drugi

gradovi u po-krajini Veneciji, pa je njihovo stanovnitvo naselilo Caorle (Kaorle, na uu

Livenze), Torcello (Torelo), Malamocco i Chioggiu (Kjou), na tzv. Venet-skoj laguni.

Vjerojatno je ve i tada bilo doseljenika na otok Rialto, ali ondje jo nije bila formirana nikakva

gradska opina. Politiko sredite cijele te obalne i priobalne oblasti, koja je i poslije doseljenja

Langobarda ostala u vlasti Bizanta, bio grad Heracliana, na lijevoj obali Piave; trgovako sre-

dite bio je Torcello, na uu rijeke Sille, a vjersko Grado, kamo se iselio izbjegli akvilejski

patrijarh.

Iseljavanje iz gradova Padske nizine na lagune nastavljalo se prilikom svakog osvajakog

uspjeha Langobarda u njihovu nastojanju da smanje bi-zantske posjede na sjeveru Italije. Ono

ispunja gotovo cijelo VII. stoljee. Potkraj toga razdoblja Langobardi su preoteli sva obalna

podruja do granica Ravenskog egzarhata, a Bizantu su ostali samo pjeani otoii na

lagunama.

Najvanija naselja na tom podruju bila su Grado koji je sve do 1451. bio sjedite patrijarha;

Caorle, gdje je bila najstarija venecijanska biskupija (od 598/618); Heracliana, biskupija od 640;

Jesolo (ezolo), na sjeveroisto-nom rubu mletake lagune, koji je isprva bio naselje sirotinje,

bjegunaca pred zakonom i barbara; Torcello, od iskona vano i uskoro bogato trgo-vako

sredite a od 640. i sjedite biskupa; Malamocco, od 640. biskupija, a u drugoj polovici VIII. st.

bio je sjedite duda; na junom rubu venetske la-gune, Chioggia je bila sredite vaenja soli, no

biskupiju je dobila tek 1100. Goli pjeani sprud Rialto bio je utoite najsiromanijih.

Cijelo ovo otoje s uskim, movarnim priobalnim pojasom inilo je sve do potkraj VII. st.

odvojeno vojno okruje, dukat, podvrgnuto ravenskom egzarhu. Najranije vijesti o postojanju

posebnoga venecijanskog dukata, podlonoga izravno sredinjoj upravi Carstva, potiu izmeu

680. i 700. Tada je sjedite duxa (duda) bilo u Herakliani.

S porastom broja i znaenja doseljenog stanovnitva na venecijanskim su lagunarna u naseljima

formirani i lokalni vojni odredi za obranu kojima su na elu stajali tribuni. U skladu sa sistemom

upravljanja u italskim obla-stima koje su ostale pod vlau Bizanta, ti su tribuni bili i

zapovjednici lokalne milicije i nosioci upravne i sudske vlasti. Kao i drugdje u bizantskim

oblastima u Italiji, tribuni su se rekrutirali iz najbogatijih drutvenih slojeva, pa su time upravo ti

slojevi bili osnova cjelokupne vojne i politike vlasti.

Najstariji podaci o tribunima razvrstavaju ih na nie tribune, nosioce vlasti u pojedinim

lokalitetima, a postojao je i jedan veliki tribun u Torcellu. ini se da je on bio posredni

zapovjedniki rang izmeu niih tribuna i duxa (duda) koji je zasijedao u Herakliani. Prvi

zasebni dux Venecije zvao se Paulutius, a bio je imenovan 697. U vrijeme njegove vladavine

izvreno je sporazumno razgranienje prema teritoriju langobardskog kraljevstva.

Granica je tekla od zalea Herakliane, prema jugu, opkoljavajui lagunu, a ostala je zatim

neosporavana vie stoljea.

157

Paulucijev nasljednik bio je istarski magister militum Marcellus. Prigodom njegova imenovanja

(717), bizantska je vlast obnovila nekadanje politiko jedinstvo Venecije s Istrom.

Ali ikonoborski pokret u Bizantu doveo je do ope pobune u Italiji, pa su bizantski poglavari

svagdje zbacivani. U Herakliani je dudom postao domai velika Ursus (Orso). Strahujui da

protubizantski pokret u dukatu ne donese koristi samo Langobardima, Orso je u politikom

pogledu zadrao lojalan stav prema Carstvu. Zbog toga su ga venecijanski odlinici zbacili s

vlasti i on je bio ubijen. Egzarhat je na to odgovorio sankcijama: ukinuto je autonomno biranje

duda, pa je vlast iduih 5 godina svake godine postavIjala novoga magistra militum. Takav

reim dokinut je novim ustankom 742. Bizant je morao dopustiti da novoga duda biraju tribuni i

sveenstvo. U isto vrijeme sjedite dudeve vlasti premjeteno je iz Herakliane u Malamocco.

Godine 751. Ravenna je konano pala u vlast Langobarda. Odsad je venecijanski dud bio jedini

predstavnik bizantske vlasti u sjevernoj Italiji.

Slijedea desetljea italske povijesti ispunjala je borba Franaka i papin-stva s Langobardima.

Vojnim pohodima Pipina Maloga formirana je Papinska drava, a 774. je vojnom Pipinova sina

Karla ukinuto langobardsko kraljevstvo i njegov je teritorij pripojen Franakom kraljevstvu.

Za vrijeme tih zbivanja u Veneciji se vodila borba izmeu probizantske orijentacije i tenje za

samostalnou s osloncem na papinstvo i Franaku. Dio domae aristokracije suprotstavljao se

lojalnosti Carstvu, pa je dolazilo do nasilnih postavljanja i smjenjivanja dudeva obiju

orijentacija.

U drugoj polovici VIII. st. dudem je postao Mauricius, velika iz He-rakliane. On je uspio

ostvariti nasljednost dudeve vlasti, pa su za njim slijedili i njegov sin i njegov unuk.

Zbog suparnikih borbi to su se vodile izmeu gradova Herakliana i Jesolo, mnogo stanovnitva

preseljavalo se u Malamocco, ali jc dio bjegunaca traio utoite i na otokoj skupini Rialto.

Zbog porasta stanovnitva glavni otok u toj skupini, Olivolo, postao je sjeditem biskupa. To je

imalo veliko znaenje za daljnji razvitak grada na otonoj skupini Rialto, uz koji se s vremenom

(konano tek u XIII. st.) vezalo ime Venecija, kao ue ime gradskog naselja.

Mauriciusova vlast bila je lojalna prema Bizantu. Time je postignuto da je Carstvo ukinulo

instituciju dvaju tribuna koje je za posljednjih dvadesetak godina postavljalo kao nadzornu vlast

nad vladavinom dudeva. Od neprijateljstva Langobarda, koje je tom orijentacijom bilo

izazvano, oslobodilo je Veneciju tek franako osvojenje sjeverne Italije.

Ali sad je Franaka postala pretendentom da pokori i Veneciju, a i u samoj toj pokrajini

formirala se franaka stranka. Ona je 804. izvrila anti-bizantsku revoluciju. Grki inovnici bili

su protjerani, a zavjerenici su zauzeli njihova mjesta. U rneuvremenu su Franci osvojili Istru

(778) a 803. i Dalmatinsku Hrvatsku, ostavivi joj samoupravu u vazalskom odnosu (vjerojatno

pod knezorn Vieslavom).

Za mir s Bizantom Franci su kao uvjet predlagali priznanje carskog naslova za njihova vladara

(Karla Velikog) i teritorijalnu nagodbu: da Istra i Dalmatinska Hrvatska ostanu pod franakim

vrhovnitvom, a Venecija i dalmatinska tema pod Bizantom. Ali carska diplomacija je to odbila,

nato su venecijanski predstavnici otili na dvor Karla Velikoga i ondje predali Venecijanski

dukat franakoj vlasti (806). U isto vrijeme su i prvaci dalmatinske teme (dux Pavao i zadarski

biskup Donat) Karlu saopili da i njihovo podruje pristupa franakoj dravi. U povodu tih

dogaaja Bizant se zaratio s Franakom. Borbe su se vodile s promjenljivom sreom obiju strana,

a zavrile su se mirom u Aachenu 812., kojim je Bizant priznao carski naslov Karla Velikog,

vrhovnu vlast Franake nad Istrom i Dalmatinskom Hrvatskom, a Veneciju i dalmatinske

gradove i otoke je zadrao u svojoj vlasti.

Za vrijeme ratovanja, kad je ve bilo jasno da e Venecija potpasti pod Bizant, ondje je dudem

postao Angellus Parteciacus (811), odan bizantskoj orijentaciji. Ali njegovo sjedite nije vie bilo

Malamocco, nego Rialto. Novi dud morao je pristati da mu kao nadzorni organ budu dodijeljena

dva bizantska tribuna.

Vezivanje Venecije uz Bizant bilo je presudno za njezinu budunost. Ono joj je omoguilo da

postane posrednik u trgovinskoj razmjeni izmeu istoka i zapada, pa je upravo ta njena uloga

temelj njene budue ekonomske i politike moi.

Ta vezanost uz Bizant imala je svoj karakteristini razvoj. Prva tri duda iz kue Parteciaka

zadrala su striktno podanitvo Istonome carstvu. Ali u utjecajnirn krugovima jaala je i opet

franaka opredijeljenost. Zbog toga je posljednji od triju Parteciaka, Ivan, 836. pobunom zbaen

s vlasti. Pa ipak, Venecija nije tirne pristupila franakoj dravi. S vladavinom novoga duda Petra

Trandenika (836864) Venecija je sauvala svoju interesnu orijentaciju prema Istoku, ali je

sustavno slabila svoju politiku ovisnost o Bizantu. Time poinje era njezina osamostaljivanja i

njezina uspona u ulozi nezavisne pomorske i trgovake velevlasti.

Privredni, drutveni i politiki odnosi je u Venecijanskom dukatu do poetka IX. st

U poecima naseljavanja na sprudovima usred laguna prvi i osnovni zadatak naseljenika bila

borba s nestalnou tla i naletima mora. Najelementarnije privredno bavljenje bilo je ribarstvo i

vaenje soli. Sol je bilo mogue razmjenjivati na susjednom kopnu za druge proizvode koje na

lagunama nije bilo mogue uzgajati. Na dobivanju i prodaji soli stanovnici vcnecijanskih lida

odgojili su se kao trgovci. U isto vrijeme zemljopisni poloaj lida i neophodnost plovidbe u

svrhu trgovanja solju primoravala ih je da budu vjeti moreplovci.

S porastom nastanjivanja na venecijanskim otocima vanom djelatnou tamonjeg stanovnitva

postalo je reguliranje vode. Trebalo je uvrivati terene, zatiivati kopno od valova i plime,

nasipavati pliine i produbljavati plovne kanale meu nasutirn i uvrenim pojasima zemlje. I,

zatim, trebalo je na takvom, esto nedovoljno ustaljenom i podvodnom tlu stvoriti tehniku

gradnje zgrada i mostova iznad kanala i rukava morske vode.

Na koji nain je pri naseljavanju dolazilo do zauzimanja zemljita na podruju laguna, izvori ne

osvjetljavaju dovoljno. Podruje od Grada do Caorlea ini se da je od davnine bilo vlasnitvo

patrijarije u Gradu. Na jugu, od Caorlea do Chioggie, formirali su se karakteristini odnosi u

zemljoposjedu kakvi su postojali i u drugim dijelovima bizantske Italije. Slaba podesnost za

agrarnu eksploataciju tla kao i oskudnost samog zemljita nije, dakako, pruala mogunost da se

razvije veliki zemljoposjed, ali imuniji doseljenici i crkvene institucije stekle su ipak znatna

zemljita, preputajui ih na obradu i iskoritavanje zavisnim draocima parcela. U skladu s

reimom jedinstvene vojne i upravne vlasti, u lokalnim razmjerima pojedinih naselja formirala

se mjesna zemljoposjednika aristokracija; njeni predstavnici vrili su tribunske funkcije tj. bili

su nosioci vojne, upravne i sudske vlasti, onako kako su te funkcije vrili tribuni-

zemljoposjednici i drugdje u bizantskoj Italiji. Oruana snaga kojorn su zapovijedali tribuni

rekrutirala se iz mjesnog stanovnitva, i pri tom znatnim dijelom iz redova neposrednih

obraivaa zemljinih parcela imunih Ijudi. Time se, kao i drugdje, povezuju privatnopravni

odnosi vlasnika tla i njihovih kolona s javnopravnim ovlastima tih istih zemljoposjednika u

njihovu svojstvu vrilaca politikih, vojnih i upravnih funkcija. Na podruju izmeu Caorlea i

Torcella veina je zemlje bila u vlasnitvu crkve i tribuna. Na jugu od Torcella prevladavao je

civilni zemljoposjed tribunskog stalea.

Isprva nije postojalo nikakvo dravno zemljite kojim bi raspolagala dudevska vlast, nego samo

privatni posjed pojedinih dudeva. Ali tijekom VIII. st. ini se da je dudevska vlast uspjela

raznim sredstvima, dijelom i silom oruja, prisvojiti znatne dijelove zemljita izmeu Caorlea i

Jesola na tetu tribunskih i crkvenih posjeda. Veina malih zemljoposjednika ili stanovnika bez

vlastite zemlje radila je u zakupnikom odnosu na imanjima velikih zemljoposjednika, plaajui

dabine u naturi (obroke) i u radu na rezervatima crkve, tribuna ili dudev-ske vlasti. Meu

obrocima u naturi navode se poljoprivredni proizvodi, povre, voe, vino, perad, jaja, riba,

morske ptice, drvo, a od radnih dunosti obrada zemlje, ali i podvoz, brodska posada i

ukrcavanje. Svi ti podaci govore ujedno o raznim vrstama proizvodnje i o privrednim

djelatnostima.

0 uzgoju itarica nema u dokumentima ni spomena. Proizvodilo se prije svega povre i voe, u

prvom redu groe i masline. Na podruju venecijanskih otoka i u priobalnom pojasu bilo je

mnogo mlinova, ali to svjedoi sarno o potronji itarica koje su dobivane uvozom. Uzgoj stoke

na mnogim panjacima bio je razvijen ve od najstarijih vremena. Uzgajala su se goveda, konji,

svinje, ovce. Uz to su se Venecijanci mnogo bavili lovom a napose ribolovom. Ali vnija od

svih drugih privrednih djelatnosti u rano doba venecijanske povijesti bilo je vaenje i prodavanje

soli. Solana je u venecijanskoin dukatu bilo posvuda, ali najvee sredite proizvodnje bila je

Chioggia. Tu su se u kasnijem razvoju trgovine solju razvila stalna etvrtgodinja sajmovanja.

Venecijanci su veoma rano trgovini na lokalnom tritu pridruili i izvoznu trgovinu solju,

svjeorn i usoljenom riborn te movarnom divljai,- isprva u susjedne oblasti sjeverne Italije.

Osnovne prirodne inogunosti primoravale su Venecijance da upravo trgovinu uine presudno

vanom granom svoje privrede.

Trebalo je na kopnu kupovati sve to im je nedostajalo, u prvom redu itarice, a i mnoge druge

potrone predmete, ak i vodu za pie. Jedna od neophodnih potreba venecijanske opskrbe bilo je

nabavljanje drva. Na svom vlastitom podruju Venecija je imala uma, ali to nije bilo dovoljno,

pa je u svim sporazumima Venecijanaca s langobardskim i franakim vlastima istaknuto mjesto

imalo traenje prava da venecijanski podanici sijeku i dobavljaju drvo iz urna u podruju

langobardske i zatim franake Italije.

Jedan od preduvjeta za razvijenu trgovinsku razmjenu bilo je ovladavanje plovidbom po moru i

rijekama koje se ulijevaju u oblast laguna.

Isprva je venecijanska plovidba morem bila ograniena na unutranji bazen sjevernog Jadrana.

Ve rano plovilo se i jedrenjacima i laama na vesla, jer je na plitkome venecijanskom moru bilo

opasno prepustiti brodove iskljuivo vjetru. Od kraja VII. st. pomorska trgovina naglo iri svoj

domet. Poslije pada Ravenskog egzarhata Venecijanski je dukat ostao jedino bizantsko politiko

i ekonomsko uporite u sjevernoj Italiji. Pri tome se Venecija tom vezom okoristila daleko vie

nego Bizant. U drugoj polovici VIII. st. Venecijanci ve odravaju trgovinske odnose s

Apulijom, Sicilijom, Grkom, Malom Azijom i Egiptom.

Ipak, tada jo, taj se daleki trgovaki promet vri preteno na bizantskim laama koje uvezenu

robu veinom iskrcavaju u Torcellu, a usto glavnina bizantske dopreme proizvoda s Istoka nije

jo usmjerena prema Veneciji, nego prema Bariju i Amalfiju, odakle odlazi u junofrancuske

luke. Lagune tek postepeno postaju trnica na koju trgovci s Istoka dovoze svoju robu, a trgovci

sa Zapada dolaze da je kupuju. Na toj trnici pojavljuju se sve ee svila i lanene tkanine, vino,

eer i rnirodije, lijekovi, nakit i druga luksuzna roba, a Venecijanci je preprodaju u unutranjosti

talijanskog poluotoka.'Posredstvom Venecije trgovci sa Zapada prodaju Bizantincima eljezo i

druge metale, drvo i lan. Ali jedan od najvanijih objekata venecijanske trgovine bilo je ve i u

ranom razdoblju njezina privrednog uspona roblje iz germanskih i slavenskih zemalja.

Venecijanski su trgovci dobavljali robove i u gradove Italije i Francuske, ali su ih vie od svega

na italskim i vanitalskim trtima prodavali Saracenima iz Sjeverne Afrike, Egipta i Sirije. U

prvoj polovici IX. st. tovari venecijanske robe redovito dolaze u Aleksandriju, sada ve na

vlastitirn velikim laama, a oko 800. Venecija ima i snanu ratnu flotu kojom titi svoje

trgovake lae i osigurava plovidbene putove.

Sve do poetka IX. st. glavna trnica Venecijanskog dukata ostaje Torcello, zbog svoga

povoljnoga, zatienog poloaja u dubini laguna.

Venecijanska je trgovina isprva bila razmjenbena trgovina. Ali u VIII. st., a jo vie u IX. st.

snano se probija trgovanje spomou novca, naroito pod utjecajem trgovanja s Bizantom i s

istonim zemljama uope. Pri tome vlastita venecijanska obrtna proizvodnja nije sve do IX. st.

bila naroito razvijena. Opsenije graevne pothvate vrili su veinom grki majstori.

Brodogradnja je sve do kraja VIII. st. bila ograniena na proizvodnju manjih laa. Tek od sredine

IX. st. u venecijanskim je brodogradilitima bila ostvarena mogunost gradnje veih plovnih

objekata po uzoru na bizantske lae. Sve do IX. st. domai obrtnici proizvode samo za namirenje

lokalnih potreba potroaa. Osirn soli, usoljene ribe i nahvatanih robova venecijanska je trgo-

vina bila iskljuivo prekupaka i tranzitna.

Prvobitna izgradnja naselja na otokoj skupini Rialto bila je veoma skromna. Kue su bile od

drva i visoke zbog oskudnosti prostora. Od drva su bile i crkve i javne zgrade. Tek u VIII. st.

pojavljuju se pojedina kamena zdanja. Grau za takve objekte davale su isprva ruevine na

oblinjoj obali. Bogate aristokratske obitelji poele su se naseljavati na Rialto tek uoi

aachenskog mira, i to najprije na otoi Olivolo, gdje je bilo sjedite biskupa (od 774/75) a zatim

i na druge sprudove iz te skupine. Za vrijeme duda Ju-tinijana (827829) Venecijanci su u

Aleksandriji ukrali tijelo Sv. Marka i donijeli ga u Veneciju. Uskoro je zatim zapoela gradnja

bazilike Sv. Marka, a zavrena je u vrijeme Ivana Partecijaka (829836). Taj je svetac

proglaen zatitnikorn Venecije. No grad koji e ubudue uz svoje vlastito ime biti nazivan i

Republikom Sv. Marka, bio je sredinom IX. st. jo slabo urbanizirano naselje, proeto

vinogradima, povrtnjacima, solanama, ikarama, lovitima, umama i movarama. Doba njegove

blistave ekonomske i arhitektonske budunosti jo je bilo udaljeno nekoliko stoljea.