SARA & EPHRAIM KISHON - VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC

PREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEDakako da je sve počelo na kupalištu. Ephraim naime tvrdi da je to jedino pravo mjesto za upoznavanje budućih žena. Uostalom, i Adam je Evu upoznao potpuno golu. Već je tada u raju započelo nadmetanje između muškaraca i žena, u kojem se radi samo o goloj istini, što se s muškog stajališta krije ispod sasvim tijesnog kupaćeg kostima.Tada, na onom kupalištu, moj muž nije još imao potrebno iskustvo i mislio je da je ljubav to veća što je žena manja. Međutim, tijekom vremena mijenja se ukus pa je tako bilo i s mojim Ephraimom. On je svrnuo pogled s mojih neznatnih 155 centimetara na visinu od 180, pa mu se i ono što je tamo vidio neobično svidjelo. Ja sam pak, unatoč svim njegovim pogledima u stranu, ostala njegova mala suptropska biljka iz Liliputa i "najbolja od svih žena", kako me on u mnogim svojim pričama objektivno naziva.Dakako da sam se isprva upinjala iz petnih žila da se doimljem višom nego što jesam, pa sam nosila i najviše pete što se mogu nositi. Isprva, kako rekoh. Onda sam digla ruke od toga. Stoga nije ni čudo da me moj dobri muž i dan-danas zove "Mala".VOLJENI MOJ LAŽLJIVACIstini za volju, od visokih peta odustala sam jedino zbog bolova u stopalima, pa sam, kao i mnoge

moje supatnice, vrlo brzo, točnije dva sata nakon vjenčanja, bacila te cipelice do vraga. I tako sam ostala pri svojoj bogomdanoj visini, u parteru ženskog svijeta. Tu sam potražila ravnopravne kolegice i, gle, uskoro sam ih našla. Nebrojene dame, hvala Bogu, udišu zrak na istoj visini kao i ja.Danas se taj problem, kao i mnogi drugi, uspješno rješava neviđenim napretkom znanosti. To u najmanju ruku vrijedi za sljedeću generaciju. Vrijeme se pokazalo milosrdnim spram slabijeg spola - žene su sve više a muškarci sve deblji.Nego, da se vratimo na početak. Sjećam se tog prvog povijesnog rendesa na bazenu kao da je bilo jučer. Eph-raim mi je pristupio praćen zvonjavom iz nebeskih sfera. Da, bilo je to kao u kakvom kič filmu, nije se doduše u pozadini čula svirka violina, ali sam zvona dobro čula.Ephraim je tada bio vrlo vitak, vrlo plav i vrlo, vrlo stidljiv. Danas je od svega toga ostala samo stidljivost, ali čak ni ona nije uvijek vidljiva...U izraelskom "macho" društvu djelovao je Ephraim na mene kao biće s drugog planeta, kao egzotična biljka iz staklenika. A hebrejski je jezik s njegovih usta zvučao poput mađarske rapsodije.Ali sve to nije bilo bitno. Ja sam se oduvijek identificirala sa Scarlett O'Hara iz filma Zameo ih vjetar, koja je, kao što je poznato, dala prednost plavokosom Ashlevu pred glavnim junakom tog epohalnog filma, ClarkomPREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEGableom, i to usprkos činjenici što je Gable bio slobodan a Ashlev oženjen. Ephraim me odmah podsjetio na onog skromnog mladog Mađara Laszla Horvatha koji je igrao ulogu Ashleva i koji je, doduše bez Ephraimova akcenta, pod imenom Leslie Howard osvojio najprije Engleze, a onda i cijeli svijet.Na kupalištu su dakle zvonila zvona i ja sam već na prvi pogled podlegla čarima svoga budućeg, baš kao što je to bilo predviđeno prema scenariju srcedrapateljnog filma u cinemascopu.U svom prvom razgovoru, kojem je kao slikovita kulisa poslužila pješčana plaža u Tel Avivu, uvjeravali smo uglas jedno drugo kako nas neodoljivo privlači plivanje, kako je upravo plivanje najzdraviji od svih sportova, pogotovo kad je hladno. (Zaboravila sam spomenuti da se naš historijski susret zbio usred zime.) Stoga je sutradan kupalište, zbog vrlo neugodna nevremena, bilo potpuno pusto. Nigdje ni žive duše osim Leslieja i mene. Potpuno sami, suprotstavili smo se, u uzornom sportskom duhu, prirodnim silama. Međutim, naše prave pokretačke motive prozreo je čak i čuvar plaže, koji je bio jedini svjedok sudbonosnog događaja. A kako se vrijeme nije bitno mijenjalo sve do kraja te zime, koja nam je grijala srca, ostali smo i dalje sami na kupalištu. Bio je to klasični trokut, Leslie, ja i čuvar plaže u zimskom periodu.Malo-pomalo sam se navikla na činjenicu da je Ephraim drukčiji od muškaraca koje sam do tada poznavala. Kao pravoj "Sabri" rođenoj u Palestini, u meni jeVOLJENI MOJ LAŽLJIVACrastao divlji nagon da ga zaštitim od neprijateljskog okruženja. Nije dugo trebalo da se on potpuno i isključivo osloni na mene. Ja sam postala njegov "prljavi Har-ry", njegov tjelesni čuvar, postala sam štit neizrecivo blagog i stidljivog Leslieja s njegovim jedva čujnim glasom.Dotle je sve bilo u najboljem redu. Stvari su se odvijale na najbolji mogući način, samo što je moj izabranik, Ephraim, imao vrlo mnogo skrupula zbog neugodnih iskustava iz prvog braka. Neprestano me uvjeravao da je brak beznadno propala institucija i da se nikad više ne bi usudio još jednom okušati sreću.Najdraži mu je komentar glasio: "U braku je na kraju svjetla uvijek tunel..."Nije stoga čudo što, uz ovakve duhovite protubračne proklamacije, prvo razdoblje naše ljubavi nije protjecalo baš u romantičnom ozračju. Za mene je to, međutim, bio pravi izazov. Ja sam svoj plavokosi plijen držala na nišanu i pratila ga u stopu, strpljivo i budno, kao agent CIA-e, sve do one velike scene koja bi i Callasici služila na čast, kad sam zaglušnim argumentima dovela svoga bračnog muflona do oltara.Ephraim se naime u međuvremenu teška srca razveo od svoje tihe supruge Austrijanke, a nije imao još pojma što sve može jedna prava "Sabra" postići svrhovitim histeričnim napadajem, što je zapravo njezina dobro u-vježbana specijalnost. Jer meni je tada bilo jasno: sad ili nikad! Što se toga tiče, ja mislim da u tome ne zaostajem

PREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEza svojim sunarodnjakinjama, ali da sam u tom orijentalnom ispadu nadmašila samu sebe. Bijaše to - čak i za Ephraima - nezaboravan doživljaj, koji je naglo smanjio njegovu averziju prema bračnim katastrofama. Možda je njemu bilo stalo samo do toga da ne ogluši, ali zar to išta mijenja na stvari?Ja sam se pak u tom času zahvalno prisjetila svoga djetinjstva provedenog u burnom i bučnom roditeljskom domu, što je tek u ovom sudbonosnom ispadu urodilo plodom.Mojoj je pobjedi znatno pridonijelo i to što sam Eph-raimu svečano nešto obećala, a to je da može slobodno otići kad god želi i kamo god želi ako oboje procijenimo da nam brak nije uspješan i sretan. Ja sam to, doduše, više teoretski shvatila, ali me on i dan-danas, nakon 37 godina provedenih sa mnom u braku, katkad priupita napol u šali, a napol u zbilji: "Pa zar je naš brak već pravovaljan?"Svakoj će ženi biti jasno kakvog sam bračnog muflona ukrotila kad navedem nekoliko zlatnih citata iz riznice svoga kućnog satiričara, što su popraćeni nadobudnim geslom: "Tajna jednog sretnog braka".Tako, recimo, moj voljeni muž konstatira:"Oko 85 posto svih brakova prilično su grozni, 11 posto su nepodnošljivi ali dobri. Tri posto su tako-tako, a jedan posto nije se još konačno odlučio.""Život je u braku prilično mukotrpan zbog jednolične svakodnevnice i otrovnog bockanja" - tvrdi struč-

VOLJENI MOJ LAŽLJIVACnjak Ephraim i ne pita samo sebe: "Zašto zapravo postoje samo ručnici na kojima piše ONA i ON?"I sam odgovara odmah na svoje pitanje:"Oboje partnera mogu steći prijeko potrebnu autonomiju jedino planskim i sveobuhvatnim razdvajanjem elementarnih životnih sfera."Možda stvarno ima nešto u tome. Stoga predlažem da se na sljedeći način postigne željeno idealno stanje za moga voljenog muža, sustavno, korak po korak:Raspre o televizijskom programu i večernja borba za daljinski upravljač mogu se jednom zauvijek dokrajčiti nabavom još jednog televizora.Ratovanju oko novina koje se čitaju za doručkom može se stati na kraj pretplatom na dva primjerka svih novina, na kojima će pisati ONA i ON.Moj recept za uspješan brak prelazi zatim postupno na nova područja i uspijeva, zahvaljujući brižno isplaniranoj strategiji, poput otrovnih gljiva poslije kiše:- dva radio-aparata- dva telefona- dvije spavaće sobe- dva grada- dva kontinenta- dvoje djece.Što se nas dvoje tiče, stvar je uspjela. I možda se doista baš u tom jednostavnom štosu krije tajna našeg sretnog braka na kojem nam mnogi zavide.PREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEUzgred budi rečeno, onome tko me kani tužiti sudu zbog plagijata, odmah drage volje priznajem da ovi moji genijalni prijedlozi potječu, naravno, iz jedne satire moga muža. Uostalom, svi ionako kradu njegove ideje. Zašto bih ja bila jedina iznimka?Kad sam nakanila pisati o svom mužu, morala sam nakon mnogo godina ponovo pročitati njegove knjige. Ephraim ionako uvijek tvrdi da ja uopće ne poznajem njegova djela.I doista sam pomnim proučavanjem njegovih priča iznova otkrila svoga muža i prisjetila se svoje prvobitne zadaće kao njegove zagovornice. Odjednom me spopala želja da od svih njegovih djela sastavim jednu novu zbirku koju će čitatelji rado pročitati.Kako sam školovana pijanistica, znam da je za njegov uspjeh bitna dramaturgija koncertne večeri. Na Julliar-dovoj akademiji u New Yorku naučila sam da izbor djela, njihova dužina, izmjenjivanje

ozbiljnog i ležernog, te različiti tempi - da sve to pomaže publici da bolje prihvati glazbu. Stoga sam i ja nastojala primijeniti taj princip u sastavljanju ove svoje zbirke, pronaći neku vrstu unutarnjeg, glazbenog ritma Ephraimova humora.Priče koje sam izabrala prirasle su mi srcu ponajviše iz biografskih razloga, bilo da me vesele ili ljute. Ja ne tvrdim,da je za moj izbor bila presudna kvaliteta pojedinih priloga, ali vjerojatno nije ni to bilo nevažno. Možda su mi te priče poslužile kao prilika da konačno jednomVOLJENI MOJ LAŽLJIVACizmijenimo uloge i da na taj način izreknem svoje mišljenje o najboljem od svih muževa. A tko ima na to više prava od žene koja vječito sjedi autoru za vratom?U ovoj knjizi, a napose u ovom opsežnom predgovoru, iznijet ću ponešto od svojih najskrovitijih uspomena. Stvari koje zadiru u naš privatni život. Zašto iznosim naš prljavi veš? Osnovni je razlog što me Eph-raim ozbiljno nagovarao da tako učinim, a da nije ni slutio da ću bar ovaj put poslušati njegov savjet. Ali drugi i još važniji razlog za mene jest to da se o piscu Kishonu već toliko pisalo da nitko više tome nema što dodati. Osim mene.Stoga ću sve ono što je isuviše dobro poznato nadopuniti nečim posve osobnim, nadajući se da je upravo to ono što čitatelji žele doznati. O njemu i o meni. O nama oboma, s gledišta žene koja je, na svoju sreću ili nesreću, udata za odveć nadarena čovjeka.Ja sam u Ephraimovim knjigama, kao što je opće poznato, "najbolja od svih žena". Pitanje koje su mi često postavljali kako se živi u sjeni te titule, bilo mi je oduvijek pomalo neugodno. Ne, ja nisam supruga kojoj odgovara taj atribut, ili koja ga je, štoviše, zaslužila. Ja doista ne znam ni kuhati ni prati rublje ni glačati, a moj je orijentalni temperament, osobito kad je puni mjesec, zaista nepodnošljiv. Ja sam od gejšinske poslušnosti kakva se očekuje na ovim našim geografskim širinama isto tako daleko kao što je Budimpešta daleko od Jeruzalema.PREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEStoga moj spontani odgovor na to pitanje glasi da je titula "najbolja od svih žena" tipičan primjer pjesničke slobode. A što jedan pisac neće sve učiniti za književnost?...U duši sam ipak, među nama budi rečeno, uvjerena da sam ja doista za mog Ephija najbolja žena što se dade zamisliti.Kad Ephraima pitaju zašto me uzeo za ženu, on obično odgovara isto toliko spremno koliko i prozaično: "Zato što moja žena uvijek uspijeva u posljednji čas nabaviti karte za svaku rasprodanu priredbu."Ipak, to nije jedini razlog.Još jedan zlatni citat moga kućnog satiričara glasi:"Brak je fijasko u cijelom svijetu, monogamija i vjernost nisu realne kategorije, brak je izmišljen samo radi žena, pa bi najbolje zapravo bilo da se samo žene udaju, a da se muškarci ne žene.""Ako je tome tako," pitaju nas naši dobri prijatelji, "kako onda, zaboga, možete reći da živite u sretnom braku?"Što se mene tiče, ja držim da su ovakve Ephraimove bombastične izjave tek "isticanje zastave nezavisnosti", tipično muška demonstracija sile koju on izvodi da bi umirio sama sebe. Uostalom, što drugo mogu ti ludo smioni muški stvorovi što se koprcaju u mreži ženske mafije nego da se malo razmeću snagom svojih mišica?Ostavimo ih radije na miru. Uostalom, svi se mi usput dobro zabavljamo u toj igri.U skeču Poligamija Ephraim opisuje jedan stari bračni par koji uvečer pije čaj na balkonu, a muž se, kao i sviVOLJENI MOJ LAŽLJIVACmuškarci u njegovim godinama, zanosi erotskim tlapnjama o nekoj drugoj ženi. Na svoje veliko čudo, on time ne izaziva ogorčenje svoje supružnice. Dapače, ona ga čak potiče da sanjari o mladoj ženi koju je prekjučer vidio u samoposluživanju. A kad starac napokon, sav sretan, zaspi, ona odahne i promrmlja:"Svake večeri ista pjesma..."Zanosi li se i Ephraim poligamnim snatrenjima? Mislim da se zanosi. Uostalom, i nas dvoje pijemo pokatkad zajedno čaj na balkonu.

Da, i ja dolazim uvijek iznova do istog zaključka: muškarci i žene očito žive na dva različita planeta.Jednom sam došla na ideju da napišem knjigu o svom planetu, neku vrstu "uradi to sam" za žene koje žele sačuvati svoj obraz. Ali taj je moj pokušaj završio na naslovu, kojim nisam inače bila nezadovoljna: "A Lost Husband is not a Lost Case." (Na hrvatskom ne zvuči baš tako dobro: "Izgubljeni muž nije beznadan slučaj".)Kako sam bila književni nevježa, moje su se ambicije rasplinule nakon kratkog vremena, samo mi je još nekoliko rečenica ostalo u sjećanju. Na pitanje zašto sam se zapravo udala za posve nepoznatog pisca Ephraima Ki-shona, primjerice, odgovorila sam ovako: "Željela sam udvostručiti broj njegovih čitatelja".Dakako da je riječ samo o šali, ali iz vlastitog iskustva znam da supružnica mora u braku igrati ulogu menadžera i promotora, i to svakog bogovetnog dana.PREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEBjelodano je naime jasno da je nama ženama više stalo do obiteljskih interesa. A najposlije, među nama budi rečeno, mi smo i pametnije.Pitanje "pogrešaka" u braku od pamtivijeka, naravno, zanima i jednu i drugu stranu iza barikada, od tračlerice u samoposluživanju do urednika uglednog "Timesa". Neizbježna izvanbračna avantura jest i ostaje ipak šarena točka na crno-bijeloj slici svakoga braka. Silno hvaljena vjernost, naprotiv, geometrijski je, dosadni kolaž sačinjen od muškog kvadrata i vječno ženskoga kruga. Nedostaje im trokut.Pa ipak, svaki izvanbračni izlet ne mora odmah izazvati i bračnu krizu. Takav se izlet može shvatiti jednostavno i kao prirodna katastrofa. Kao muška prirodna katastrofa.Jedna je od tajni dugogodišnjeg braka, između ostalog, i sposobnost da se bračni partneri zajedno smiju i humorom popraćaju velike i male probleme u svakidašnjici. čak i tako škakljiva tema kao što je rafinirano isplaniran izvanbračni izlet lakše se apsolvira ako se oboje tome smiju. To uvijek pali. Uz jednu iznimku: ako je izletnik slučajno humorist.Humoristi se i u svakidašnjem životu vrlo rijetko smiju.Bračni su problemi sa svojim beskrajnim varijacijama zaista otrcana tema, ali ujedno i nešto što ljude i dan-da-nas najviše zaokuplja. U bezbroj knjiga, filmova, priča i pjesama upravo je riječ o toj najboljoj od svih propalihVOLJENI MOJ LAŽLJIVACinstitucija, iako sadržaj, dijalozi, radosti i razočaranja ili laži u trenutku istine sliče jedno drugome kao jaje jajetu.čak i Ephraim zastupa mišljenje da su u tom pogledu originalnosti i mašti postavljene određene granice. Ja ipak potajno gajim nadu da vrijeme zapravo radi za dobri stari brak, čak i onda kad je riječ o ženi razmaženog pisca.Ne možemo previdjeti i stanovit napredak u tom smislu. Moderni bič čovječanstva sida i blagotvorni izum mobitela, na primjer, znatno su pridonijeli spašavanju i održavanju svete bračne veze.Ephraim i ja često smo se tome smijali, on više a ja manje, koliko je prevarenim ženama koristio običan telefon prije nego što je izmišljen mobitel, pogotovo kad su žene muzikalne kao što sam ja. Kako su divne bile one nijanse u intonaciji koje su se mogle razabrati u muževu glasu u ona dobra stara vremena kad bi se vrlo često blagi "dolce" pri nenadanom dolasku supružnice naglo pretvorio u izdajnički "staccato".Isto tako ona blagoslovljena tipka za automatsko "ponovno biranje istog broja", koja bez problema odaje prethodno nazvani broj, omogućavala je ženskom kućnom detektivu da bez po muke dozna broj "one druge". Međutim, otkako mobitel uživa začudnu popularnost kod muževa, ta je korisna mogućnost pala žrtvom tehničkog napretka.U ratu je i špijun u neprijateljskim redovima vojnik kojem pripadaju sve vojne počasti. On daje svoj značajniPREDGOVOR KOJI NIJE BEZUVJETNO ZA MUŠKARCEdoprinos uspjehu postrojbi na bojištu. Meni već i zato ne bi nikad palo na pamet da vidim nešto

nečasno u kućnoj špijunaži, koja, na kraju krajeva, otkriva samo neke opasnosti koje prijete braku. Cilj opravdava sredstva. Moguće je da trikovi kojima se služimo da održimo korak sa situacijom na terenu nisu uvijek posve čisti, ali meni to ni najmanje ne kvari moralnu sliku svijeta. Jer vrtuljak se i dalje vrti: muž vara ženu, ljubavnica pati, a žena špijunira muža.Svatko zapravo obavlja svoj posao.Sva je sreća što muški stanovnici onog drugog planeta nisu još ni dan-danas dovoljno oprezni kad treba zamesti tragove. Možda se ponašaju kao oni zločinci koji na kraju žele da budu uhićeni kako bi se oslobodili nepodnošljivog pritiska. Uostalom, statistika pokazuje da je 65 posto svih muževa uhvaćeno na samom djelu, a 35 posto ubrzo nakon toga.Najljepše je ipak kad čovjek ništa ne zna. Ono što ne znam, to me ne boli. Ili, znano voljeno, neznano nevoljeno. Živio mobitel, spasitelj muškog roda i čuvar savršena braka!Ovime završavam svoju kratku lekciju za napredne supružnice. Na kraju molim muškarce općenito, a svog muža napose, da ne shvate pogrešno ovu moju iskrenu digresiju.Ja njega svejedno volim. A nadam se da i on mene. Prve su godine našega braka doduše protekle u znaku burnih i bučnih prepirki, što je bilo posve prirodno sVOLJENI MOJ LAŽLJIVACobzirom na razliku naših temperamenata. S vremenom smo ipak naučili kako da se ophodimo jedno s drugim, i kako da gospodarimo svojom srećom. Mudra je bila ona naša zajednička odluka da se, unatoč razlikama u mišljenju, ne uhvatimo na lijepak institucije braka.Doduše, nakon svake svađe ja moram uvijek prva učiniti korak prema pomirbi. čak i onda kad sam bila u pravu, kao i u ovoj knjizi. Da navedem samo jedan primjer...Mislim da neću odati nikakvu tajnu ako kažem da je od svih Ephraimovih nebrojenih problema najveći problem - starenje. Dakako da nije oduvijek bilo tako. Starenje mu tek u zadnjih pedeset godina zadaje glavobolju. Pa ipak je zapravo i mnogo ranije bio u ratnom stanju sa svojim godinama, iako sa suprotnim predznakom. U mladosti je naime Ephraim imao tako mladenački izgled da je publika, kad se 1947. godine, nakon svoje prve premijere, pojavio pred zastorom, prasnula u grohotan smijeh smatrajući da je riječ o režijskom štosu, da je komediograf zbog treme poslao svoga sina da se pokloni gledateljstvu.Taj je problem riješilo samo vrijeme.Danas nam se oboma misli sve više vrte oko starenja i svega što je u vezi sa starenjem. Gotovo svakog dana razmjenjujemo izvješća o svojim najnovijim iskustvima na tom polju, a ja se svim silama trudim da ublažim Ephraimov gnjev zbog neumoljive činjenice da je upravo sad kad je "napokon shvatio pravila igre" njegova budućnost već za njim...Ephraimova je borba sa starošću još samo fizička, jer je njegova psiha već odavno bacila ručnik u ring. Već dvadeset godina pliva svakog dana, i već se dvadeset godina dosađuje i opire plivanju, ali uporno i dalje pliva, kao opsjednut.Njegova averzija spram plivanja očituje se već ujutro glasnom i pomalo patetičnom najavom: "Ja idem sad plivati!" a glas mu zvuči kao da kreće u totalni rat.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACMeđutim, neposredno nakon tog javnog očitovanja svoje nakane, padaju mu na pamet nebrojeni poslovi koje mora umah i temeljito obaviti. Vremenski razmak između retoričkog i stvarnog "odlaska na plivanje" iznosi između pola sata i pola dana. Stoga nema smisla računati s njim dok uspješno ne okonča svoj sveti sat plivanja .Isto tako Ephraimovo životno geslo u posljednjih pedeset godina glasi: "Radim kao konj!" Stoga nije nipošto voljan smanjiti radni tempo nego uporno nastoji na djelu dokazati svoje uvjerenje da se starost može svladati samo ubitačnom aktivnošću.U tom maratonskom nadmetanju važnu ulogu igraju lijekovi i vitamini "za nešto" i "protiv nečega". Točnije rečeno, Ephraim eventualne buduće smetnje tretira pro-filaktički, još prije nego se pojave. Stoga je u stanju da mi ujutro, s obješenjačkim izrazom na licu, kaže: "Noćas sam zaključio da sam već jednom pretrpio infarkt. Zato se moram ubuduće bolje čuvati."Isto tako Ephraim vodi, naravno, sam brigu o tretiranju svojih profilaktičkih bolesti. Sve je to kod njega brižljivo sređeno. Vitamini i tablete razvrstani su u kutijama na kojima su pomno ispisani

natpisi. "Velika apoteka" pohranjena je u hladnjaku, srednja u ormaru za odjeću, a "mini-apoteka" nalazi se obično u lijevom džepu na hlačama u kutijici i može zadovoljiti "potrebe izvan kuće" u sljedeća dva-tri sata.Svemu bi se ovome čovjek mogao zapravo od srca nasmijati. Mene ipak u cijeloj stvari ljuti to što je moj muž, hipohondar, znatno zdraviji od mene. On je onakoVOLJENI MOJ LAŽLJIVACusput s godinama stekao i solidno medicinsko znanje. Jedna mu je od pasija da temeljito proučava sve priložene upute u lijekovima i da ih se uvijek strogo pridržava. Stoga mu posebno laska kad prijatelji i članovi obitelji traže od njega medicinske savjete, u koje se gotovo uvijek, na moje veliko čudo, mogu zaista mirne duše pouzdati. Jedino je jedna moja prijateljica bila malo nezadovoljuna njegovim savjetom. Nju je Ephraim nakon njezina bračnog brodoloma nagovorio da uzima tablete za umirenje, ali joj je prepisao preveliku dozu, pa umalo što se nije zauvijek smirila.Ephraim rado ističe da svom tijelu mora poklanjati u najmanju ruku isto toliko pažnje koliko i svom autu, pa da se zato mora redovito obavještavati o svemu. Uz pomoć stručne literature i podrobnog savjetovanja s apotekarom iza ugla, on uvijek prati i sve novosti iz medicine. čim naš ljubazni apotekar ugleda Ephraima u daljini, istog časa zatvara svoju ljekarnu, jer iz iskustva zna da mu je, prvo, time osiguran dnevni utržak, a drugo, da ionako neće imati vremena za druge mušterije.Stoga nije nikakvo čudo što nutrina našega hladnjaka mijenja boju poput kameleona nakon svake najnovije novotarije homeopata i liječnika. Kad je kivi u prvom planu, prevladava zelena boja, u vrijeme kad hara gripa- limunski žuta, kad je pak na redu opća fizička sprema- crvena kao u jabuke, a najčešća je omiljena boja svih iscjelitelja - narančasta kao u mrkve. Ali to nipošto nije sve. Ima još sva sila drugih supstancija prijeko potrebnih za ljudsko zdravlje, na primjer prilično odbojne i odvratne mješavine raznih klica koje se moraju prekoVOLJENI MOJ LAŽLJIVACnoći omekšati da bi sutradan moj dragi suprug bio zdrav, lijep i uspješan.Meni preostaje naličje medalje. Naime, svakog jutra naša kuhinja izgleda kao kokošinjac, jer sjemenke i klice dospijevaju na putu do tanjura u sudoper, na kuhinjski stol i, naravno, na pod. Navikla sam već da šutim škr-gućući zubima, jer, kao što kaže moj muž umirujući me: "Nobody is perfectl" (Nitko nije savršen.)I tako moja jutarnja gimnastika počinje bezbrojnim saginjanjem kako bih očistila kuhinju od Ephraimovih dičnih klica. Da bih ostala elastična, obavljam onako usput i nekoliko drugih vježbi čišćenja, a za te "čistačke gimnastike" neprestance se pitam: "Zašto se zapravo može ostati zdrav samo uz pomoć masnih sjemenki i ljepljivih prašaka? Zašto se u ovom našem svijetu visoke tehnologije ne izumi konačno jednom nešto što će biti zdravo i izgledati privlačno a da se neće morati povlačiti po cijeloj kuhinji?"Najbolje će biti da prvom zgodom pitam astronaute kako su riješili taj problem u svemirskim brodovima. Dotle ću dati riječ svom astronautu, najzdravijem bolesniku na Bliskom istoku.NIKAD NE MOŽETE PRERANO OSTATI MLADIOvih dana - točnije rečeno danas - ophrvala me neugodna pomisao da nisam možda više onako mlad kao što sam nekad bio. Nije riječ o tome da me uhvatila panika zbog mog nenadanog rođendana. Rođendani nisu, uostalom, ništa posebno. Koliko sam ih već imao, i nikad me se nisu osobito dojmilil Ono što mi je mrsko, to je pretjerana količina tih rođendana, njihov broj. Što uopće znači: danas mi je sedamdeset godina? Nikad mi još prije toga nije bilo sedamdeset godina, uvijek sam bio mlađi. Tu se negdje ipak krije neka greška. Po mojoj vlastitoj procjeni, hoću reći prema dojmu koji imam o sebi, nisam još prekoračio ni pedesetu. čak bi moglo biti da u studenom navršim tek četrdeset devetu ili tako nešto. Pa što onda hoće od mene?Presudan je argument u moju korist moje izvanredno fizičko stanje. Hodam, sjedim i stojim kao u svojim najboljim godinama, imam još oba oka i uha, a i nos mi je na pravom mjestu. Očito je da se u broju godina koji mi nameće moj krsni list radi o kompjutorskoj pogreški.Promjene koje se s godinama mogu zapaziti na meni jedva da imaju kakvu težinu. Dobro, ne trčim više za taksijem nego ga zovem da dođe po mene, i radije se povezem liftom nego da se penjem uz

ne znam koliko stepenica. Isto se tako ne možeVOLJENI MOJ LAŽLJIVACzanijekati da mi je kućna apoteka sve veća, i da mi je nakon svakog putovanja u inozemstvo sve šarenija. To je posljedica naše klime. Sjećam se kako sam jednom preplivao Blatno jezero kako bih se vidio s jednom neobično inteligentnom djevojkom. Jučer, kad su me na kupalištu djeca nagovarala da skočim u vodu, nekako nisam imao volje da to učinim. Jednostavno nisam imao volje. Ni najmanje.Da vam pravo kažem: očajan sam. Posljednji put sam isto ovako očajavao kad mi je bilo devetnaest godina, kad sam shvatio da starim.Na svakom ^ii je koraku sve jasnije u kakvom sam nezavidnom položaju. Baš sam neki dan vidio u autobusu jednu dozlaboga oronulu staricu kako sjedi s torbom punom kupljenih živežnih namirnica medu nogama, s ružnim, naboranim i otromboljenim licem. Kakav sam šok doživio kad sam iznenada pojmio da sam u mladim danima sanjario o toj odbojnoj personi! Sirota, pomislio sam. 1 to je sve što je ostalo od one nekad privlačne djevojke? Jedva sam je prepoznao. I dok sam ja bio preplavljen valom samilosti, ta nekad privlačna djevojka iznenada ustane i ponudi mi da sjednem!Ili, uzmimo moju šestogodišnju kćerkicu Renanu. Sjedimo kod kuće pred televizorom i gledamo film Ben Hur, u kojem je, kao što je poznato, riječ o vojnicima u starom Rimu i prvim kršćanima. Odjednom se Renana oglasi svojim piskutavim glasićem:- Mama, a je li onda tata već bio živ?Neprijeporno je da izgledam stariji nego što jesam. čak i kad se odbiju dvije godine koje sam izgubio birajući zauzete telefonske brojeve, ostaje još dosta toga. Dakako da to ništa konkretno ne mora značiti. Riječ je o posve apstraktnom raz-NIKAD NE MOŽETE PRERANO OSTATI MLADImatranju, čovjek sve nešto misli i misli, i najednom se ne može više ničeg sjetiti. Ako ne zapišem odmah što mi je palo na pamet, začas mi to ispari iz glave i ostane zauvijek izgubljeno za potomstvo.Osobito često zaboravljam lica. Susrećem tako na ulici dobre prijatelje, drage stare znance, pa čak i članove svoje obitelji, a da nemam pojma odakle ih poznajem. Razumije se samo po sebi da im otpozdravljam, da se prijazno smješkam i veselo namigujem, ali time zavaravam samo sebe -a ne njih.- Ljeto sedamdeset pete - veli mi tako jedan s uvrijeđenim izrazom na licu. - Brindisi. No?- Ah, da! - proštenjem - Brindisi! Pa kako si, stari moj? I jurim odmah dalje. Tko li je taj? I što je to Brindisi? Ne pamtim čak ni neprijatelje. I tako stječem glas tolerantna čovjeka. To je kraj.Još mi je teže sjetiti se imena. Od nekog vremena obraćam se svim mladim damama s kojima imam posla istom riječju: "Dušo" ne bih li izbjegao neugodne zabune.S druge strane ima, naravno, i nekih stvari koje su mi urezane čeličnom iglom u pamćenje. Primjerice, sastav mađarske nogometne reprezentacije iz 1935. godine. Možete me probuditi usred noći i ja ću vam bez greške izrecitirati: Ko-hut, Toldi, dr. Sarosi i, naravno, Turav II, koji je tada posve ukrotio austrijskog centarfora Sindelara...Ali inače mi je u glavi gusta magla, iako se to na prvi pogled, kako rekoh, ne vidi na meni. Nitko mi ne bi dao više od 67 godina ili, u najgorem slučaju, 68 i pol. Možda i zato što nosim teniske?Upravo sam jučer uzvratio na pokušaje tjesenja jedne mlade suvremenice, koju nisam molio da me tješi, ovim riječima:VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Draga moja gospođice, radije bih ja imao 17 godina i izgledao kao da imam 71, nego obratno.Reklo bi se da ljudi baš uživaju da mi idu uz dlaku. Tako mi, recimo, dođe neki idiot i veli da je čovjek onoliko star kako se osjeća. Opasna budalaština1. Starost je rezultat broja godina. Tu se nema što osjećati. Treba samo otvoriti putovnicu i pročitati datum rođenja. A kad čovjek počne nalikovati na sliku u putovnici, treba je što prije zamijeniti.Bilo kako mu drago, s godinama dolaze i blagodati mudrosti i vedrog odricanja. Ja spadam u tu kategoriju. Jedino što me još može ogorčiti, to je čovjek mojih godina koji izgleda mlađi od mene. Mislim konkretno na jednog sasvim određenog literarnog agenta koji je najmanje dva mjeseca

stariji od mene, ali, za razliku od mojih srebrnih čuperaka, nema ni jedne jedine sjedine.- Kako to da imate još uvijek crnu kosu kao u mladim danima? - priupitah ga neki dan.- To vam je stvar discipline - odgovori mi on cerekajući se zlobno. - Kad čovjek jednom prođe šezdesetu, mora nešto poduzeti. Evo, uzmite samo mene. Ja vam svakog jutra ustajem u šest sati, da, da, u šest sati, pa odlazim pod hladni tuš, trljam se oštrom žičanom četkom, pretrčim na plaži najmanje tri kilometra, da, da, svakog jutra, a svakog drugog dana odlazim u saunu, hranim se uglavnom voćem i sjemenkama, igram tenis, jašem, čitam Playboy, aktivno sudjelujem u životu - i, osim toga, farbam kosu.Mi oboje volimo "gadgete" iako ne znamo kako bismo tu riječ preveli s engleskoga. Možda bi najbolje bilo ovako: "Gadget je ona stvar sa gimmickom", drugim riječima tako nešto s tako nečim, znate već što mislim. Recimo, tehničke novotarije. Najvažnije je da to oboje volimo, da ima veze s tehnikom i da je gadget.Ephraim upravo luduje za tehničkim novotarijama. Tako nam je i život podijeljen na epohe u kojima se pojavila koja od njih. Električno je šiljilo, na primjer, bilo hit u našem kućnom periodu Sturm und Dranga, u kojem se on, slično kao Picasso u svojoj plavoj fazi, etablirao kao umjetnik i postao pojam. Za šiljilom su slijedile jedna za drugom kojekakve kuhinjske novotarije, električni mikseri, mlinci, noževi i vadičepovi.Katkad, dok švrljamo po prošlosti, prisjećamo se nekog određenog doba u našem životu uz pomoć tadašnjih tehničkih novotarija:- Sjećaš li se? Bilo je to onda kad si kupio automatski otvarač pisama...Posebno nam se urezala u sjećanje era električnih noževa i pila. Ona je, osim toga, trajala dulje od svih ostalih gadgeta.Ovdje moram unaprijed reći da Ephraim najviše voli mađarsku salamu narezanu sasvim, sasvim tanko, i da godinama nismo uspjeli pronaći čarobni stroj koji salamu reže na prozirne kriške.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACA onda se dogodilo čudo, i to prije ravno deset godina, kad smo prvi put zajedno putovali u Budimpeštu.Tadašnja komunistička vlast u Mađarskoj konačno se, nakon dugog cifranja, udostojila oprostiti svom piscu otpadniku što je svojedobno pobjegao na kapitalističku stranu, te je izdala potrebne vize svim članovima naše obitelji. Pratila nas je njemačka televizijska ekipa pod vodstvom izvanrednog znalca svoga posla Friedri-cha Miillera, koja je Ephraimov prvi posjet Mađarskoj nakon tridesetpetogodišnjeg egzila ovjekovječila jedno-satnim filmom.Putovali smo kao velika obitelj jer nas je sve troje djece zamolilo da pođu s nama na to znamenito putovanje. Usput smo se zadržali neko vrijeme u Beču i navalili, kao i uvijek, u robnu kuću. članovi naše obitelji razmiljeli su se kud koji ne bi li zadovoljili svoje različite prohtjeve, kad mi je odjednom kao bez duše dotrčao naš sin Amir i donio mi jobovsku vijest:- Mama, dođi odmah gore na kat, tata kupuje nekakvu veliku stvar.Kad sam bez daha stigla gore, vidjela sam još samo kako šarmantna austrijska prodavačica upravo zatvara kartonsku kutiju veliku poput omanjeg hladnjaka.- Što je to? - upitala sam, spremna na sve.Moj mi muž, sav sretan, objasni da je napokon našao svoju "plavu pticu", da mu se ispunila životna želja, da je konačno otkrio električni aparat sa specijalnim nožem koji reže čak i mirisni "kulen", ali nadasve salamu, na sasvim tanke kriške.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACPokušala sam svom Ephiju, kako ga'katkad u intimnijim trenucima zovem, objasniti logističke probleme koje će nam zadati prijevoz te grdosije u Izrael. Međutim, čak ni takvim ubitačnim argumentima nisam ga uspjela odgovoriti od njegova nauma. Nije mi ništa pomoglo ni kad sam mu nastojala u jarkim bojama predočiti kakve ćemo sve muke imati dok budemo teglili tu neman do kuće, jer je Ephraim bio potpuno zanesen -ispunio mu se davnašnji san! Postao je ponosni vlasnik kralja svih tehničkih pomagala...Tad su mi se omakle zabranjene riječi koje nakon toga nisam nikad više izustila:- Ili ta stvar ili ja! Ephraim je učas presudio:

- Ta stvar.Tada je započela jedna od kritičnih faza u našem prenagljenom braku. Naviješten je hladni rat i nakon toga nismo više putem ni rijeci progovorili. Na dugom putovanju od Beča do Budimpešte nitko od Nijemaca koji su s nama putovali nisu znali što znači ta ukleta šutnja koja je odjednom zavladala između Kishonovih.Naš sin Amir ima talent da u takvim škakljivim situacijama posreduje medu nama kao neutralni promatrač, pa je i ovaj put pokušao pomiriti zavađene roditelje. Rezultat je tih njegovih nastojanja bio đa je nakon apsolutne šutnje uslijedio zaglušan lom. Muž i ja smo se, naime, posvađali gromoglasnim staccatom na hebrejskom, što bijaše isprekidano samo histeričnim kricima. Jedina riječ koju su naši njemački pratioci od sve te žestoke vike mogli razumjeti bila je "salama". PristojnaVOLJENI MOJ LAŽLJIVACtelevizijska ekipa pravila se da ništa ne vidi i ne čuje od te eksplozije koja je prijetila da će raznijeti autobus. Tek kad smo stigli u Budimpeštu, snimatelj je izgubio strpljenje i obrecnuo se na nas riječima:- Kako se možete pola dana svađati oko salame?I to je kraj priče. Kad je čudesni aparat za rezanje salame ipak nekako dospio u Izrael, pokazalo se da je samo u Beču bio u stanju rezati sasvim, sasvim tanko, a da je u našem tropskom podneblju jadno zatajio. Stoga je završio u našem podrumu, među ostalim odbačenim tehničkim novotarijama.Moj je voljeni muž pak bio toliko samokritičan da se svečano zakleo da nikad više neće ništa kupovati a da se prethodno ne posavjetuje sa mnom.Samo je još jedanput otišao sam u kupovinu. Doduše, trebalo je da na moju vlastitu želju kupi digitalnu peglu. Nije ju doduše kupio, ali je tako nastala jedna zgodna priča.SVATKO IMA PEGLU KAKVU ZASLUŽUJEU utorak po podne razboljela se naša pegla i uskoro zatim crkla. Zato sam se voljko zaputio u trgovinu električnih aparata.Poslužio me sam vlasnik. Izvukao je popriličan broj pegli najrazličitijih nijansi. Istodobno me, obuzet domoljubnim ponosom, uvjeravao da on prodaje samo domaće proizvode, jer su domaći proizvodi robusnije izrađeni, pa stoga i pouzdaniji od uvoznog bofla. Izabrao sam model cinober boje i upitao ga mogu li ga isprobati. Stručnjak mi je odgovorio da to zapravo nije potrebno, jer je pegla isprobana već u tvornici. Ali ako mi je baš do toga toliko stalo, on nema ništa protiv jedne male demonstracije. Turio je utikač u utičnicu i rekao mi:- Eto, što sam vam rekao? Ja ne bih nikad ništa prodao što nije sto posto...U tom trenutku proizvela je crvena pegla nekakav neobičan zvuk koji me podsjetio na rezanje mladog lovačkog psa. Odmah se zatim iz nje digao oblak dima i pegla je počela grmjeti i sijevati. Moj je domoljub bacio smrdljivu lešinu za pult:- Već sam trideset godina u ovoj struci, ali mi se ovako nešto nije još nikad dogodilo - ispričao mi se i uključio zelenu peglu. - Ova će sigurno biti u redu.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACPričekali smo dvadeset pet minuta i stvarno, pegla se nije za to vrijeme dimila ni smrdjela. Ništa nije sijevalo ni gr-mjelo. Ali pegla se nije ni zagrijala. Nije bila čak ni mlaka. Ostala je potpuno hladna i bešćutna, tako reći mrtva mrtvaci-jata. Vlasnik me ošinuo prijekim pogledom, bacio zelenu peglu za crvenom i pokušao ovaj put s ružičastom.- Moram vam priznati, gospodine, da ste malo previše izbirljivi - gorko je pripomenuo. - Ali ova će svakako...Ružičasta je pegla počela tiktakati kao pakleni stroj. Munjevito smo se obojica bacili na pod i začepili prstima uši, spremni na najgore. Nakon nešto manje od jedne minute, razlegao se snažan prasak i kvalitetni domaći proizvod ispustio je dušu.Došao je na red četvrti primjerak, djevičanski bijel. Uskoro je počeo smrdjeti i dahtati.Zatim je stručnjak posegnuo za nebeskiplavom peglom i stavio je preda me, ali je nije uključio.- Ova vam je sigurno u redu - prosikće. - Dobit ćete za nju i tvorničku garanciju. Hoćete li je uzeti ili nećete?

Promrmljah nešto o tome da bije ipak trebalo isprobati, ali se stručnjak otrese na mene:- Ovo je, gospodine moj, trgovina električnih aparata, ovo vam nije nikakva ispitna stanica! Ako ne namjeravate ništa kupiti, zašto da gubim vrijeme s vama?I izbaci me iz trgovine. Vani sam još čuo kako dovikuje za mnom:- Samo mi nemojte više dolaziti! Ne dam se ja više šikani-rati od vas!Ephraimov je prvorođeni sin veterinar. Zove se dr. Ra-phael Kishon, ali se ispod te impresivne titule krije odraslo dijete ili, u najmnju ruku, djetinjasta odrasla osoba koja je od oca naslijedila smisao za humor. Doktorsku je titulu stekao na Sveučilištu u Heidelbergu, jer u našoj minijaturnoj državi nema mjesta za fakultet kojem je za nastavu potreban čitav jedan zoološki vrt.Kad su Rafija na promociji pitali zašto je izabrao baš taj medicinski fah, humorist junior odgovorio je kao iz topa:- Zato što me mačke neće nazivati po noći...Rafi je pristao mladić i kao veterinar kapacitet kojem se često obraćaju javni mediji. Tu popularnost ne duguje samo svom praktičnom iskustvu i stručnom znanju nego nadasve svojoj bujnoj mašti. Mašta mu je vrlo često prijeko potrebna, jer mu katkad postavljaju pitanja na koja nije lako odgovoriti. Ali Rafi nije nikad imao. problema s odgovorima.Ako ga, recimo, televizijski gledatelj upita:- Doktore Kishon, kad se pare ihneumone na sjeveru?Doktor Kishon mu spremno odgovara:- Između 15. svibnja i 20. lipnja, osim ako jake kiše ne odgode parenje za dva do tri tjedna.A zatim, nakon emisije, pita ljude oko sebe:- A što su zapravo ihneumone?fVOLJENI MOJ LAŽLJIVACTakav vam je Ephraimov sin.Rafi vodi i vrlo omiljenu radio-emisiju u kojoj pojedine ljude uspoređuje sa životinjama. Pri tome ne postupa s političarima, umjetnicima, intelektualcima i drugim javnim ličnostima u rukavicama. Na primjer, predsjednika je Clintona usporedio s lavom, kraljem životinja, koji često prepušta prljave poslove lavici da bi se mogao na miru posvetiti svom haremu.Saddam Husein je u Rafijevoj zoološkoj paradi golemi žohar, umjetnik u preživljavanju, na kojeg ne djeluje ni jedan sprej protiv insekata made in USA.A evo kako izgleda Ephraimov portret:- Kad tražim svog oca u životinjskom carstvu, prvo mi pada na pamet hrčak. Ta životinja spada u porodicu glodavaca, rado i često gricka i pravi velike zalihe hrane. Kad moj sin Eyall dođe k djedu, najprije odjuri do čudesne ladice u njegovu noćnom ormariću, gdje je pohranjeno Ali Babino blago, sve moguće vrste grickalica, biskvita, grisina, lješnjaka, badema, ljepljivog crnog šećera, da navedem samo neke od stalnih vrsta tih zaliha. A ako je to blago izvan svakog očekivanja slučajno potrošeno, onda se Eyall može mirne duše pouzdati u pretinac za rukavice u djedovu starom Volvu, što mom ocu služi kao rezervno skrovište. Tu se naime krije isto takva šarena zbirka keksa, čipi-čipsa i slanaca, koje je moj otac sakupio i pohranio za crne dane.Toliko o sinu. Rafi nije odviše pretjerao kad je oca usporedio s glodavcima.Tu usporedbu mogu i ja nadopuniti podatkom da je moj hrčak solist u grickanju. Ephraim ne može nikako podnijeti da još netko nešto gricka u njegovoj blizini.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNišta ga ne može toliko izbaciti iz duševne ravnoteže koliko kad čuje grickanje. On ne može to raditi u duetu, a kamoli u orkestru, ne, on je solist u grickanju.Kod nas je već stara obiteljska navada da u kinu ne možemo nikad dugo sjediti na istom mjestu. Iz iskustva znamo: čim Ephraim izvadi iz džepa svoju prvu vrećicu keksa, obavezno će uz nas sjesti neko nepoznato grickalo, ili će se iza nas oglasiti neki gledalac cuclanjem, ili će ispred nas netko početi šuškati papirima. Pošto se više puta u kinu premjestimo, obično nađemo zonu u kojoj nitko ništa ne gricka pa Ephraim može napokon mirne duše započeti svoju solo točku.Sljedeća se priča stoga može protumačiti i kao osveta sudbine, te sam je zato izabrala s neznatnom

dozom zluradosti.BOBI-ŠTAPIćI SU MOJE OMILJENO JELO- Ephraime, jesi li siguran da je to večera?- Gotovo sam siguran...Već po stoti put razglabamo isto pitanje.Gospođa Spiegel je nazvala i pozvala nas u srijedu navečer u pola devet. Zahvalio sam joj na pozivu i rekao da ćemo doći. Odonda ni o čemu drugom ne raspravljamo većo tom telefonskom pozivu, jer gospođa Spiegel nije rekla da nas poziva na večeru, ali nije rekla ni da nas ne poziva na večeru.- Nitko ne poziva ljude u pola devet ako im ne misli dati večeru - zaključi moja žena. - Zato mislim da će to ipak biti večera.Dijelio sam njeno mišljenje. Ako nemaju namjeru da nas nahrane, onda obično kažu »negdje poslije osam«, ili »između osam i devet« - ne kažu »u pola devet«. Nisam doduše siguran da li je gospođa Spiegel rekla »točno u pola devet«, ali glas joj je djelovao vrlo hranjivo...- Sad sam već i ja gotovo sigurna da nas je pozvala na večeru - reče najbolja supruga na svijetu.Predložio sam da je nazovem kako bih ispipao o čemu se radi, ali se moja žena usprotivila.- To je previše prozirno - reče. - Osim toga, dobro poznajem Spiegelove. Kad oni pozovu goste, stol je uvijek pun.BOBI-ŠTAPIćI SU MOJE OMILJENO JELOVeć sam u sebi zamislio stol koji se savija pod težinom pladnjeva punih roštilja, purana, gusaka, pataka, salata, pečenih krumpirića i raznih umaka. Nadam se da neće prije jela razvezati -priču. Za razgovor ima vremena i poslije večere.Slučaj je htio da u srijedu zbog raznih obveza nismo uopće stigli ručati. Bacili smo u usta tek koji zalogaj. Kad smo stigli k Spiegelovima, atmosfera nije obećavala ništa dobro. Ponajprije, bili smo prvi gosti. Spiegelovi se još nisu dospjeli ni obući. Zabrinuto smo se osvrnuli po sobi ali nismo uspjeli zaustaviti pogled ni na čemu konkretnom. Bili su tu: naslonjači, garnitura za sjedenje i niski stol na kojem je stajala zdjela s kikirikijem, bademima i suhim grožđicama, jedna omanja zdjela s maslinama, tanjur s kockicama sira u koje su bile pobodene plastične čačkalice, i široka čaša u kojoj su bili slani štapići. Nije li ipak gospođa Spiegel na telefonu, umjesto pola devet, rekla devet i pol? A možda uopće nije spomenula vrijeme već se to meni samo pričinilo?- Jeste li za piće?Gospodin Spiegel, vcžući usput kravatu, smiješa nam piće zvano »John Collins«, izvanredno osvježavajuće piće koje se sastoji od trećine konjaka, trećine soda-vode i trećine Col-linsa. U svakoj bi nam drugoj prilici ovo piće izvrsno prijalo, ali ovaj su put naši želuci očekivali puricu ili nešto slično -u svakom slučaju, nešto konkretno.Pošto smo nazdravili, domaćin započne razgovor o Sar-treu. Uzeo sam šaku kikirikija i pokušao mu razložiti svoje mišljenje o egzistencijalizmu. Ali ubrzo sam shvatio da mi nedostaje materijala. Što će odraslu čovjeku šaka kikirikija? Posegao sam za maslinama ali ih je moja žena već sve bila slistila. Kao i sir. Kad smo načeli razgovor o izborima, preostale su još samo tri grožđice i jedan slani štapić.- Oprostite - reče gospođa Spiegel. - Donijet ću još.m¦*VOLJENI MOJ LAŽLJIVACOna uze prazne zdjele i pode u kuhinju. Pogledali smo krišom za njom ne bismo li kroz odškrinuta vrata ugledali bilo kakav znak kulinarskog obilja, ali ništa od toga. Kuhinja se doimala poput bolničke sobe: bijela, čista i - prazna.U međuvremenu pristigli su još neki gosti - već je bilo prošlo devet sati - a meni je u želucu počelo sve glasnije kruljiti. Gotovo sam propao u zemlju od srama.Već poslije druge zdjele kikirikija osjetio sam da mi u želucu nije dobro. Ne, nemam ja u načelu ništa protiv kikirikija; to je vrlo ukusna namirnica puna vitamina, proteina i svih tih stvari, ali nikako ne može nadomjestiti purana ili jastoga s majonezom.Osvrnuo sam se oko sebe da vidim što je s mojom ženom. Po izrazu njena lica prosudio sam da

mandule i grožđice u njenoj utrobi ratuju sa »Johnom Collinsom«. Navalio sam na sir, progutavši usput jednu plastičnu čačkalicu, i više se nisam mogao zaustaviti. Gospođa Spiegel nas je iznenađeno gledala, potiho razmijenila nekoliko riječi sa svojim mužem i pošla u kuhinju po nove zalihe.Netko je u razgovoru spomenuo kako svakim danom ima sve više nezaposlenih.- Nije to još ništa - primijetio sam. - Cijela nacija gladuje.Na svu sreću, izgovorio sam to prilično nerazgovijetno jer sam imao puna usta slanih štapića. Ali razljutilo me što mi tu netko jadikuje nad nezaposlenošću kad istovremeno u ovoj pristojno namještenoj sobi sjede ljudi koji vape za koricom kruha. Zdjela s kikirikijem i opet se ispraznila a lica naših domaćina odavala su prve znakove panike. Gospoda Spiegel premetala je neko vrijeme po ormaru da bi napokon izvuklaBOBI-ŠTAPIćI SU MOJE OMILJENO JELOneke karamele koje smo za tili čas smazali. Već sam spomenuo da od jutra nismo ništa jeli. Zato sada nismo mogli prestati jesti. U meni je nestalo i posljednjeg traga samokontrole. Trpao sam u usta sve što mi je bilo nadohvat ruke. Slani su mi štapići toliko hrskali u ustima da sam gotovo oglušio. Pomalo mi se vrtjelo u glavi. Nije ni čudo jer, kad se sve zbroji, imao sam u želucu oko dvije kile kikirikija, pola maslinovog drveta i ocean pun soli. Teškom sam mukom susprezao napad štucavice. Moja žena, pošto je pojela i zadnju kara-melu, zurila je u mene tupim, ljepljivim pogledom. Kad bih pogledao opustošene zdjele, gotovo bi mi pozlilo. Imao sam osjećaj da ću se raspuknuti. Nisam više mogao ni pomisliti na jelo... samo ne jelo... nikad više jelo...- Gospodo, izvolite, prijeđite ovamo!Gospođa Spiegel širom je otvorila vrata susjedne sobe. Ugledali smo dug stol pokriven bijelim stolnjakom a na njemu... o, ne... ne... puran, juha od gljiva, prženi krumpirići, šparoge, salate, umaci...VOLJENI MOJ LAŽLJIVACJunak mnogih njegovih satira, šarmantni i prefrigani mangup Jossele, oduvijek je fascinirao Ephraima i pomalo izazivao njegovu zavist. Ephraim čvrsto vjeruje da je mangupstvo profesija koja ni po čemu ne zaostaje za drugim intelektualnim aktivnostima, samo što je zahtjevnija. Kvalificirani mangup mora podjednako posjedovati intuiciju, smisao za diplomaciju i psihološko znanje."Zašto se takav dar ne bi koristio da bi se izbjegli problemi ili konflikti koji se ne mogu riješiti na uobičajene načine, ili se vrlo teško mogu riješiti?" - pita časni građanin Ephraim i priznaje, s dojmljivom otvo-renošću, da je on sam prevelika kukavica da bi varao ljude u pravom životu. Radije se zadovoljava time da svoje kriminalne sklonosti iživljava za pisaćim stolom.Tako se rodio Jossele, koji je zapravo Ephraim, ili bi bar Ephraim želio da bude on, a koji se drži sasvim pragmatične ideologije: jedi i pij sada jer će te u kasnijim godinama priječiti u tome čir na želucu.Chaim Topol, koji je igrao ulogu Josselea u Ephrai-movim filmovima - i nosio u njima mađarski nadimak "Ervinke" - pričao mi je kako mu je moj muž u hotelu Plaža u New Yorku tužno govorio o gostima u luksuznom hotelskom restoranu:- Pogledaj samo ove okoštale starce kako se dosađuju! Jedu delikatese koje ne mogu probaviti, u pratnji žena koje ne mogu zadovoljiti. A vani tumaraju mladićikoji imaju zdrave apetite za sve živo na ovome svijetu, samo nemaju sredstava da ih zadovolje. Zar ne bi bilo pametnije da se gospodarska politika temeljito promijeni, pa da mladići najviše zarađuju a da se plaće s godinama smanjuju?Od te je ideje sam Ephraim imao najmanje koristi. Propustio je da u mlađim godinama napravi brzu karijeru, iako nije tome bio ni najmanje kriv. Međutim, mogao se vrlo rano okoristiti svojim velikim talentom za mangupstvo da bi se spasio od svojih krvnika. Sada, pod stare dane, nije mu više ni potrebno da postiže uspjehe prevarom. Danas taj iskusni obješenjak koristi svoje zavidno znanje na polju zbijanja psina samo da se našali sa svojima bližnjima.Ephraim je razborit čovjek, ali mu neobično veliko zadovoljstvo pričinja da izmišlja djetinje huncutarije i tjera šegu s prijateljima. Zato uopće ne preza od toga da kasno navečer nazove prijatelja i kaže pospanom čovjeku da sam ja, najbolja od svih žena, o podne nestala nekud bez

traga. A on je, Ephraim, bio uvjeren da sam kod frizera i da satima sjedim pod haubom...- I što je bilo? - pita ga prijatelj. - Jesi li nazvao frizera?- Naravno - odgovori mu moj šašavi muž. - Naravno da sam ga nazvao.- I što ti je rekao? - bez daha će prijatelj.- Rekao mi je da je stvarno kod njega i da već satima sjedi pod haubom. Laku noć.Ponekad dođem i ja na red da me povuče za nosVOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Prije tjedan dana otkrio sam na pregibu lijeve ruke jednu malu, smeđu fleku - veli mi Ephraim. - Nadao sam se, Mala, da to nije ništa opasno i da će proći samo od sebe.-I?- Prošlo je.Što je Ephraim šašaviji, to je sretniji. Kažu da je i Einstein izvodio takve budalaštine. Ipak je meni Jossele draži.INTENZIVNI KURS PREŽIVLJAVANJAPitao sam Josselea hoće li u subotu prije podne sa mnom na kupanje.- Ne mogu, na žalost - odgovori mi Jossele. - Imam bar-micvu.- Oprosti, Jossele. Tko ima bar-micvu?- To još ne znam. A i ne zanima me. Glavno je da je bar-micva. Hoćeš li sa mnom?Tako je počelo. Jossele mi je priznao da on već godinama subotnja dopodneva redovito provodi u "Klubu industrijalaca" u Tel Avivu zato što se tamo uvijek nešto događa - ili je neko primanje, ili vjenčanje, ili bar-micva, pa se slavi, recimo, to što je neki deran slučajno baš navršio 13 godina.- U svakom slučaju, možeš se dobro najesti i napiti -objasni mi on. - Na kraju odeš s nekom djevojkom ili kakvom malom pozajmicom, pa ti ostane lijepa uspomena. Meni su ta subotnja dopodneva kruna cijelog tjedna.Točno u jedanaest sati, u svojim najtamnijim odijelima, stupili smo u Palaču industrijalaca. Usput sam zamolio Josselea da me posavjetuje kako da se držim, ali je on to odbio. čovjek se mora sam snaći, inače bolje da ostane kod kuće. Jedino što bi mi savjetovao: da dan prije toga ništa ne jedem.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACKad smo stigli, bilo je već nekoliko tisuća osoba na okupu. Na ulazu je stajao dobro odjeven, očito imućan bračni par koji je dočekivao goste i djelovao vrlo umorno. Uz njih je bio i junak dana, dječak koji se priglupo cerekao i premještao s noge na nogu. Stali smo u red koji se polako pomicao.- Mazeltov! - izustili smo uglas kad smo došli do roditelja i srdačno im stisnuli ruke. - čestitamo!- Hvala! - odgovore roditelji uglas. - Drago nam je što ste došli.Zatim se Jossele nakloni pred samim slavljenikom i potapša po obrazu dečka koji je netom postao muškarac, a ovaj pocrveni i zasmijulji se kroz nos.- Tko su ta dvojica? - začuo sam iza svojih leđa glas dječakove majke, i oca kako joj odgovara:- Nemam pojma. Valjda su iz neke ambasade!čim smo stupili u veliku svečanu dvoranu, Jossele me potjera:- Brže do bifea! Ne smijemo izgubiti ni sekunde. Možda će ti biti malo teško povjerovati, ali neki ljudi dolaze ovamo samo da se nažderu. Ako se ne požurimo, neće nam ništa više ostati.Sendviči su bili prvorazredni, osobito oni s nasjeckanom guščjom jetrom. Smazali smo ih svaki po dvadeset komada i zalili s nešto piva i konjaka kako bismo napravili mjesta za kobasičice i pecivo koji su malo zatim stigli na stolove. Već nakon otprilike pola sata osjećali smo se kao kod kuće. Dozvao sam konobara koji je već htio otići s praznim pladnjem, pa sam naručio ledenu tortu, ali pod hitno. Jossele je pak naručio biftek, a nakon toga mousse au chocolat. Nekoliko čaša šampanjca probudilo nam je. iznova apetit za ananas. DokINTENZIVNI KURS PREŽIVLJAVANJAsmo se tako gostili, upoznali smo se i sa dvojicom ministara i zamolili ih da nam ishode kakvo namještenje. Zatim smo intervjuirali rektora Sveučilišta u Jeruzalemu. Neka je debela dama dijelila besplatne karte za kazalište. Nas smo ih dvojica uzeli šest.Nakon dva vrlo poticajna sata Jossele je bacio ispitljiv pogled na kuhinjska vrata i pokazao mi

glavom na izlaz. Rekao je da ništa više neće doći.Stoga smo pristupili velikom stolu na kojem su bili naslagani darovi za bar-micvu. Jossele je za sebe odabrao Bibliju i engleski rječnik koji je već dugo tražio, a ja sam se odlučio za divot-izdanje Shakespeareovih djela i za klizaljke.Sljedećeg tjedna idemo na svadbu.Skeč o pokeru, koji je u međuvremenu postao legendaran, praizveden je u Ephraimovu tadašnjem kazalištu, koji je on prozvao po svom omiljenom, naravno mađarskom jelu "Zeleni luk". Jednu je od glavnih uloga igrao tada naš prijatelj i Ephraimov partner Topol, koji je trideset godina kasnije osvojio svijet ulogom mljekara Te-vjea u filmu Guslač na krovu.Ta partija pokera koja se igra samo u glavi, bez karata, odavno već pripada klasici. Poanta se uvijek iznova aktualizira, to jest nosi ime trenutačno najpoznatije ličnosti koja tuče sve ostale karte.Prvi je adut, naravno, bio Ben Gurion, nakon njega je dugo vremena o rezultatu partije odlučivao Moše Da-jan, sve dok ga nije zamijenila Golda Meir. Danas je pak najjača karta trenutno najpopularnija pop-zvijezda.Za mene je poker oduvijek bio čarobna riječ jer potječem iz obitelji s bogatom pokerskom tradicijom. Prema obiteljskoj predaji, moj je pradjed prognan u Sibir zato što je ćušnuo Kozaka koji ga je pobijedio u posve korektnoj partiji pokera.Ta je lijepa obiteljska predaja obvezivala mog oca da na kraju svakog dana igra poker po nekoliko sati ili nekoliko noći. Kad je bio loše volje, nije za nas bilo dvojbe - večeras nije odigrao nijednu partiju pokera...U posljednjim je godinama života bio vezan za kuću i kartanje mu je bila jedina zabava. Blizu naše kuće, naVOLJENI MOJ LAŽLJIVACprvom uličnom uglu, bilo je stajalište taksija. Kad bi ih stari Lipovvitz, moj otac, nazvao, taksisti su odmah znali da se ne traži taksi nego četvrti partner. I doista, jedan bi od njih začas osvanuo kod nas. Sudeći po predaji koja je ostala za mojim dragim ocem, taksisti su u Tel Avivu izvrsni igrači pokera...Ephraim nije nikad bio ljubitelj kartanja ni igara na sreću. To nije nikad bila njegova razonoda. Jer, kako god bio trenutno raspoložen, njegovo lice uvijek odaje duboku zabrinutost, kao da će mu se svijet svakog časa srušiti na glavu - a tako se ne može dobiti nijedna igra u kojoj je potrebna "pokerska faca".Slavni američki humorist Art Buchwald rekao je jednom da Ephraimu čak ni šah, koji zaista dobro igra, ne predstavlja pravo zadovoljstvo. Ephraim uvijek tako žalosno izgleda kao da će se na šahovskoj ploči sad na dogoditi neka strašna katastrofa.Zaista je to paradoksalno: Ephraim, koji je u svojim pričama izvanredan lažljivac, u pokeru je slab blefer.Tek je u Las Vegasu otkrio svoju idealnu igru, kockarske automate na kojima on igra na pomalo osebujan način, posve u duhu svog literarnog junaka Josselea.Evo kako Jossele igra.U dvorani kasina stoje i žmirkaju nebrojeni automati za igre na sreću, okruženi nadobudnim umobolnicima s tipičnim papirnatim posudama u ruci do vrha punim žetona koji se mogu kupiti na blagajni. I što radi Jossele alias Ephraim? Uzima također jednu takvu posudu, ubacuje žeton u prorez na automatu i poteže ručicu. čim se automat smiri, on munjevito istrese sav sadržajVOLJENI MOJ LAŽLJIVACsvoje posude u metalnu pliticu dižući time paklensku buku i radosno skupljajući žetone kojima ga je tobože zasuo automat. Nikakav pravi dobitak ne bi mogao toliko usrećiti Ephraima koliko ga usrećuju zavidni i zlovoljni pogledi igrača oko sebe nakon ovakvog uspjeha u stilu "uradi to sam".Ova je čudnovata šala tipična za mog muža. On se ni u sreći ne pouzdaje u sreću. Radije je sam "kuje".POKER NIJE STVAR SREćEVeć smo prilično dugo sjedili za stolom i bez riječi miješali kavu. Josseleu je bilo dosadno.- Znaš šta? - reče mi napokon. - Hajdemo igrati poker!

- Neću - odgovorim. - Mrzim karte. Uvijek samo gubim.- Tko govori o kartama? Ja mislim na židovski poker.I ukratko mi izloži pravila igre. Židovski poker igra se bez karata, samo u glavi, kao što i priliči narodu knjige.- Ti zamisliš jedan broj, i ja zamislim jedan broj - objasnio mi je Jossele. - Dobiva onaj koji je zamislio veći broj. To ovako na prvi pogled izgleda vrlo lako, ali se tu kriju mnoge zamke. Može?- Može - rekoh. - Hajdemo igrati.Svaki je od nas uložio po pet šekela, a onda smo se zavalili i počeli izmišljati u sebi brojeve. Uskoro mi Jossele dade znak da je on zamislio jedan broj. Klimnuh glavom.- Dobro - reče Jossele. - Da čujem najprije tvoj broji- Jedanaest - rekoh.- Dvanaest - odvrati Jossele i pokupi novac. Samo što se nisam požderao. Jer najprije sam bio pomislio na broj četrnaest i tek sam u posljednji čas snizio na jedanaest, ne znam ni sam zašto.- Slušaj - rekoh Josseleu. - A što bi bilo da sam rekao četrnaest?VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Onda bih ja izgubio. Pa u tome i jest glavna draž pokera, što nikad ne znaš kako če na kraju ispasti. Ali, ako ti imaš preslabe živce da hazardiraš, onda če možda biti bolje da prestanemo.Nisam mu se udostojio odgovoriti nego sam samo na stol položio deset šekela. fossele je učinio isto tako. Dugo sam razmišljao o svom broju i na kraju se odlučio za osamnaest.- K vragu! - reče Jossele. - Ja imam samo sedamnaest.Uzeo sam novac diskretno se smješkajući. Jossele vjerojatno nije ni sanjao da ču ja tako brzo svladati trikove židovskog pokera. Zacijelo je računao da ću reći petnaest ili šesnaest, ali sigurno nije računao na osamnaest. Stoga je, naravno ozlovoljen, udvostručio ulog.- Dobro, kako hoćeš - rekoh jedva zatomljujući stanovitu slavodobitnost u glasu jer sam se dotle bio dosjetio fantastičnom broju: 35!- Da čujem - reče Jossele.- Trideset pet!- četrdeset tri!I tako je on pokupio četrdeset šekela sa stola. Meni je udarila krv u glavu i glas mi je zadrhtao kad sam izustio:- A smije li se znati zašto nisi maloprije rekao četrdeset tri?- Zato što sam zamislio broj sedamnaest - ozlojeđeno odvrati Jossele. - Pa upravo je to ono uzbudljivo u ovoj igri što...- Sto šekela! - hladno sam ga presjekao u riječi i bacio stotinjarku na stol. Jossele je pak izazivački polako položio do nje svoju stotinjarku. Napetost je postala nepodnošljiva.POKER NIJE STVAR SREćE- Pedeset četiri - rekoh tobože ravnodušno.- Ma ovo je zbilja glupo! - frkne Jossele. - I ja sam zamislio pedeset četiri. Neriješeno.Mozak mi je grozničavo radio. Pomislio sam: "Sad ti, dečko moj, vjerojatno misliš da ću ja reći pedeset i pet. Ali ćeš se iznenaditi..." Izabrao sam nepobjedivi broj šezdeset devet i obratio se Josseleu ovako:- Sad ti, Jossele, prvi reci svoj broj!- Molim lijepo - pristane on nekako sumnjivo žurno. -Nemam ništa protiv. Sedamdeset!Morao sam zažmiriti. Puls mi je udarao kao što nije udarao još od opsade Jeruzalema.- Što je? - navali Jossele. - Što je sad s tvojim brojem?- Jossele - šapnem i oborim glavu. - Vjerovao ti meni ili ne, zaboravio sam!- Lažljivče! - ogorčeno će Jossele. - Znam ja da nisi zaboravio. Zamislio si manji broj i sad nećeš da ga kažeš! To je stari, otrcani trik! Sram te bilo!Najradije bih ga bio udario šakom u onu njegovu odurnu njušku. Ipak sam se svladao, povisio ulog na dvjesta šekela i istodobno pomislio na zaista ubitačan broj, devedeset i šest.- Hajde zini, smrdljivče! - prosikćem. Jossele se nagne nad stol i skreše mi u brk: -1683!Obuzela me nekakva strašna slabost.

- 1800! - protisnem jedva čujno.- Dupliram! - uzvikne Jossele i pokupi sa stola četiristo šekela.- Kako to dupliraš? Što ti to znači?VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Smiri se! Ako u pokeru izgubiš živce, odnijet ćeš gaće na štapu - s visoka me pouči Jossele. - Svako će ti dijete objasniti da je moj udvostručeni broj veći od tvojega.- E, sad mi je zbilja dosta! - zarežim i hitnem 500 šekela na stol. - Dvije tisuće!-2417!- Dupliram! - Prezirno sam posegnuo za ulogom, ali me Jossele uhvati za ruku i bezočno reče:- Redupliram! - i tako je mojih 500 šekela pripalo njemu. A meni je pao mrak na oči.- Takav si ti dakle! - promucam. - Takvim se ti trikovima služiš! Kao da ja nisam mogao isto tako učiniti!- Dabome da si mogao isto tako učiniti - potvrdi Jossele. - čak se i čudim što nisi. Ali tako ti je to u pokeru. Ili znaš igrati ili ne znaš.Ulozi su povišeni na 1000 šekela.- Molim te da najprije ti kažeš što imaš? - procijedim škrgućući zubima.Jossele se zavali na stolici i reče mi svoj broj:- četiri- 100 000! - zatrubim ja.U Josseleovu glasu nije bilo ni traga uzbuđenju kad mi dobaci:- Ultimo! -1 pokupi su stola mojih 1000 šekela. Klonuo sam. Jossele me utješno pouči da, po takozvanomHoyleovu zakonu, onaj igrač koji prvi kaže "Ultimo" dobiva partiju u svakom slučaju, bez obzira na brojeve. U tome je navodno posebna čar pokera što se za nekoliko sekundi...- 2000! - Položio sam svoj posljednji novac u ruke sudbini.POKER NIJE STVAR SREćEJossele je stavio svojih 2000 šekela do mojih. Mene je oblio hladan znoj. Oštro sam pogledao Josselea.- Tko će prvi? - upita me on.- Ti - odgovorim vrebajući na svoju priliku. I on se doista uhvati na lijepak kao muha.- Ultimo - reče on i ispruži ruku da uzme dobitak.- čekaj malo! - rekoh mu ledenim glasom. - Michael Jackson!I lijepo pokupim sa stola svih 4000 šekela.- Jackson je jači od ultima - objasnim mu. - Ali već je kasno. Dosta je bilo igre.Obojica ustanemo bez riječi. Prije nego što ćemo otići, Jossele učini još jedan žalosni pokušaj da vrati novac. Ustvrdi da sam Michaela Jacksona ja izmislio. Nisam opovrgao tu njegovu tvrdnju. Samo sam mu rekao da je upravo u tome draž židovskog pokera što se dobiveni novac nikad ne vraća.Moj supružnik ima svoje principe koje nije naučio nego ih je izmislio. Kad naiđe na nerazumijevanje kod prijatelja, obično im kaže: "Pa tako piše u Talmudu!" Ponekad je to čak i istina, kao na primjer kad je riječ o njegovoj omiljenoj tezi koja glasi: "Ljudi više vjeruju onome što čuju, nego onome što vide".Ephraim dakle tvrdi da oko može i prevariti čovjeka, i da je uho kudikamo pouzdanije. Rafiniran kakav jest, on će vam odmah ponuditi i dokaz za svoju tvrdnju: optička varka u pustinji, fata morgana, može se vidjeti, ali nitko dosad nije još fata morganu čuo...Ne znam doduše ima li pravo ili nema, ali to i nije bitno. Sljedeća je priča izvedena i u kazalištu i na televiziji, a to je valjda dostatan dokaz da u tom njegovu djelu ima i zrnce istine.SVJEDOCI MORAJU BITI SLIJEPIDok pučanstvo radi već punom parom da ostvari bruto društveni proizvod, ja imam tek toliko snage da se prevrnem s jedne strane na drugu i nastavim hrkati. Stoga možete zamisliti kakav sam šok doživio kad me jedne noći oko sedam sati probudi snažno lupanje na vratima. Izašao sam iz sobe pipajući oko sebe, ali je Manfred Toscanini već bio provalio kroz moja ulazna vrata i našao se preda

mnom u pidžami.- Jesi li čuo? - upita me bez daha.- Nisam - odgovorim poluotvorenih očiju. - Pospan sam. I hoću da se vratim u spavaću sobu glavinjajući od umora,ali susjed me uhvati za hlače od pidžame i uzvikne:- čovječe! Dignut je u zrak Sindikalni dom u Arlozo-rovljevoj ulici! Prava katastrofa!- Kako sam samo duboko spavao kad me ni ta eksplozija nije probudila! - promumljam zijevajući.- M ja nisam ništa čuo - prizna mi Manfred. - Ali Kunstetter kaže da umalo što mu bubnjići nisu popucali. On je već u pet sati bio kod mene, a onda je odjurio u Prvi, Drugi i Treći stambeni blok. A ja sam uzeo na sebe da obavijestim četvrti, Peti i Šesti, da ne nastane panika. Kunstetter je uvjeren da su teroristi podigli Dom u zrak. Nad ruševinom se viju gusti oblaci dima. Na mahove se vide čak i mali plameni jezici kako se dižu u zrak.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACBio sam potresen kad sam zamislio onu onako dičnu građevinu pretvorenu u ruševinu što se dimi. Ipak me istodobno i ljutilo što se moj prijatelj Manfred upravo nadimlje od ponosa zbog učinka vijesti koju mi je donio, baš kao da ga je šef potapšao po ramenu.- A reci mi, Toscanini, zašto si ti zapravo tako sretan? -upitam ga osorno. - Što ima u tome tako dobro što je taj Dom dignut u zrak?Manfred Toscanini odmjeri me prezirnim pogledom.- U blokovima koje sam dosad obišao nije mi još nitko postavio tako glupo pitanje. Ja uopće nisam sretan. Samo nisam tako borniran kao ti. Kao stari član sindikata, mogu ti reći da je dobro što od vremena do vremena možemo vidjeti kako u ovoj zemlji ima i nekih drugih snaga. A za taj je dom svakako šteta, s time se slažem. Prava katastrofa!Dotle sam se bio toliko razbudio da sam digao rolete i zavirio u svijet žmirkajući. Osvanuo je lijep dan. Sa Sredozemnog mora pirkao je svjež povjetarac. Rublje obitelji Kalaniot iz susjednog stana sušilo se na našem travnjaku. Dva mlada psa naganjala su se uokrug. U Arlozorovljevoj ulici dizala se impozantna građevina Sindikalnog doma. Upravo je stigao na biciklu, kasneći kao i uvijek, dečko koji raznosi novine.- Oprosti što ti moram oponirati, ali bit će da se tek planira da se Sindikalni dom digne u zrak. Još je na svom mjestu.Manfred pokuša svojim papučama izvesti nekakve figure na tepihu ne gledajući me.- Dom je potpuno neoštećen - rekoh značajnim glasom. -čuješ li?SVJEDOCI MORAJU BITI SLIJEPI- Kako te ne bih čuo. Nisam gluh.- Zar nećeš pogledati?- Neću. Nema smisla. Pa znam ja valjda da je Dom noćas dignut u zrak. Prava katastrofa!- Ali možeš ga odavde kroz prozor lijepo vidjeti svojim očima!- Doista! - obrecne se on na mene. - Ti si zbilja tvrdoglav kao mazga! Izvoli uzeti na znanje da sam ja dobio informacije iz apsolutno pouzdanog izvora. - Bacio je još dva-tri bijesna pogleda na mene, ali onda mu je gnjev ustupio mjesto prijateljskom sažaljenju. - Ma nemoj se sad, stari, previše sekirati! Glavu gore! Moramo podnijeti i takve udarce sudbine. Tko zna kome je bilo u interesu da digne Dom u zrak... prava katastrofa... oblaci dima... plameni jezici...Ja nisam vidio nikakve oblake dima, ali mi je mrak pao na oči.- K vragu! - zaurlam. - Što sad tu stojiš i pričaš mi priče, a treba ti samo dva koraka da dođeš do prozora i sam se uvjeriš u istinu.- Ne moram se ja ni u šta uvjeravati. Meni je dovoljna Kunstetterova riječ.- Ma neka Kunstetter i sto puta kaže...- čekaj malo! - ogorčeno me Manfred presiječe u riječi. -Da ne želiš možda reći da je Kunstetter lažljivac? E, to ću mu baš reći. Možeš se pripremiti na razgovor s njim.- Ma tko ti je uopće taj Kunstetter?- A, tako. Tu smo, dakle! Uopće ne zna tko je Kunstetter, a pred cijelim ga svijetom proglašava lažljivcem!

Klonuo sam i briznuo u plač. Manfred me samilosno pogladi po kosi i reče mi, ne bi li me udobrovoljio:VOLJENI MOJ LAŽLJIVACSVJEDOCI MORAJU BITI SLIJEPIBio sam potresen kad sam zamislio onu onako dičnu građevinu pretvorenu u ruševinu što se dimi. Ipak me istodobno i ljutilo što se moj prijatelj Manfred upravo nadimlje od ponosa zbog učinka vijesti koju mi je donio, baš kao da ga je šef potapšao po ramenu.- A reci mi, Toscanini, zašto si ti zapravo tako sretan? -upitam ga osorno. - Što ima u tome tako dobro što je taj Dom dignut u zrak?Manfred Toscanini odmjeri me prezirnim pogledom.- U blokovima koje sam dosad obišao nije mi još nitko postavio tako glupo pitanje. Ja uopće nisam sretan. Samo nisam tako borniran kao ti. Kao stari član sindikata, mogu ti reći da je dobro što od vremena do vremena možemo vidjeti kako u ovoj zemlji ima i nekih drugih snaga. A za taj je dom svakako šteta, s time se slažem. Prava katastrofa!Dotle sam se bio toliko razbudio da sam digao rolete i zavirio u svijet žmirkajući. Osvanuo je lijep dan. Sa Sredozemnog mora pirkao je svjež povjetarac. Rublje obitelji Kalaniot iz susjednog stana sušilo se na našem travnjaku. Dva mlada psa naganjala su se uokrug. U Arlozorovljevoj ulici dizala se impozantna građevina Sindikalnog doma. Upravo je stigao na biciklu, kasneći kao i uvijek, dečko koji raznosi novine.- Oprosti što ti moram oponirati, ali bit će da se tek planira da se Sindikalni dom digne u zrak. Još je na svom mjestu.Manfred pokuša svojim papučama izvesti nekakve figure na tepihu ne gledajući me.- Dom je potpuno neoštećen - rekoh značajnim glasom. -čuješ li?- Kako te ne bih čuo. Nisam gluh.- Zar nećeš pogledati?- Neću. Nema smisla. Pa znam ja valjda da je Dom noćas dignut u zrak. Prava katastrofa!- Ali možeš ga odavde kroz prozor lijepo vidjeti svojim očima!- Doista! - obrecne se on na mene. - Ti si zbilja tvrdoglav kao mazga! Izvoli uzeti na znanje da sam ja dobio informacije iz apsolutno pouzdanog izvora. - Bacio je još dva-tri bijesna pogleda na mene, ali onda mu je gnjev ustupio mjesto prijateljskom sažaljenju. - Ma nemoj se sad, stari, previše sekirati! Glavu gore! Moramo podnijeti i takve udarce sudbine. Tko zna kome je bilo u interesu da digne Dom u zrak... prava katastrofa... oblaci dima... plameni jezici...Ja nisam vidio nikakve oblake dima, ali mi je mrak pao na oči.- K vragu! - zaurlam. - Što sad tu stojiš i pričaš mi priče, a treba ti samo dva koraka da dođeš do prozora i sam se uvjeriš u istinu.- Ne moram se ja ni u šta uvjeravati. Meni je dovoljna Kunstetterova riječ.- Ma neka Kunstetter i sto puta kaže...- čekaj malo! - ogorčeno me Manfred presiječe u riječi. -Da ne želiš možda reći daje Kunstetter lažljivac? E, to ću mu baš reći. Možeš se pripremiti na razgovor s njim.- Ma tko ti je uopće taj Kunstetter?- A, tako. Tu smo, dakle! Uopće ne zna tko je Kunstetter, a pred cijelim ga svijetom proglašava lažljivcem!Klonuo sam i briznuo u plač. Manfred me samilosno pogladi po kosi i reče mi, ne bi li me udobrovoljio:AVOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Ako ti je baš stalo do toga, mogu ti dovesti svjedoke koji su na svoje uši čuli kad je Kunstetter rekao da je od čitave zgrade Sindikalnog doma ostalo samo nekoliko plamenik jezika. Prava katastrofa!- Ali, evo, s ovog prozora... - procvilim.- Pa i radio je to potvrdio, ako ti to nešto znači.- Koji radio?

- Kunstetter je čuo na svom aparatu. On ima najmoderniji aparat, nov novcat. Kvadrofonijski.Na dvije-tri sekunde umalo što mu nisam povjerovao. Ljudsko se oko može i prevariti, ali Kunstetter je Kunstetter. Međutim, tada sam se hropćući bacio na Manfreda Toscani-nija i odvukao ga do prozora:- Evo, pogledaj! Moraš pogledati! Pogledaj van!- čemu? - Manfred zatvori oči i pogrbi se u mom čeličnom zagrljaju. - Kad bih baš htio pogledati kroz prozor, mogao bih pogledati i kroz svoj. Ali Kunstetter je rekao...- Ma pogledaj, pogledaj van, pogledaj, pogledaj van! -Zgrabio sam ga za kosu i počeo udarati u taktu njegovim čelom po prozorskom okviru. - Pogledaj van i reci mi jesu li digli Dom u zrak ili nisu? Je li Dom na svom mjestu ili nije?- Sad je na svom mjestu - potvrdi Manfred.- Što ti to znači - sad?- Noćas su ga digli u zrak, a jutros su ga opet podigli. Ruke su mi klonule. Manfred je psujući odmaglio u vedrojutro da obavijesti još preostale stanovnike o katastrofi.}cdva sam se odvukao do kreveta, sklopio oči i uskoro utonuo u nezdrav san koji se ubrzo prometnuo u noćnu moru. Sve zalihe atomskih bombi svih velesila eksplodirale su uSVJEDOCI MORAJU BITI SLIJEPIjedan mah zbog nekog žalosnog nesporazuma i cijeli je svijet ležao u ruševinama. Samo je Dom sindikata ostao čitav. Moram pitati Kunstettera što se zapravo dogodilo.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACEphraim nije nikakav sladokusac. Naprotiv. Od mladih dana, u kojima ga je cijela obitelj kljukala zato što je bio strašno mršav, jelo je za njega bilo i ostalo mrsko traćenje vremena.Njegovo je kulinarsko znanje ostalo do danas u biti ograničeno na mađarsku kuhinju, pa svako jelo koje je po svom okusu bar približno slično "gyulai kolbaszu" proglašava on odmah "delikatesom".Kad su ga u jednoj televizijskoj emisiji pitali koji bi primjer Kantova "dobra po sebi" naveo, on je bez oklijevanja naveo mađarsku salamu sasvim tanko narezanu.Pa ipak, oboje rado odlazimo u restorane, gdje obično ne prihvaćam Ephraimove sugestije. Ja mu ne bih povjerila ni da dodjeljuje zvjezdice u Michelinovim turističkim vodičima.Ali postoji još jedan razlog zbog kojeg sam ja, uskoro nakon stupanja na zajednički životni put s njim, shvatila da se sa svojim izabranikom mogu hraniti samo vani.Kad god kod kuće pozovem ukućane na objed, dok se na stolu puši zdjela u kojoj sam spravila jelo u znoju lica svoga, Ephraim kao da je u zemlju propao.To je da svisneš od muke!Ja već doduše dobro znam da je to maslo njegove traume iz djetinjstva, da je on opet onaj dječak tanakkao prut kojeg sile jesti. Jer, u trenutku kad ga zovnem na objed, pretvaram se istog časa u njegovim očima u njegovu majku. On se sjeća kako su ga tjerali da jede kako bi, za Boga miloga, bio jednog dana velik i jak.Prije šezdeset godina ljudi su još čvrsto vjerovali da su samo korpulentne osobe zdrave, pa je i Ephraima majka šopala kao mađarsku gusku.Na kraju sam ipak kapitulirala i odonda sam potpuno zadovoljna univerzalnim rješenjem da se hranimo u restoranima. Osim toga, ja ne kuham ni rado ni dobro.Ali nema rješenja bez novih problema. Tako i ovo rješenje ima jednu kvaku, a to je da nas u restoranu obično dočeka vruća juha. Ali juhe, koliko god bila vruća, mora biti, i to odmah. čim mu se približi konobar s tanjurom koji se puši, Ephraimu istog časa prekipi pa dobacuje konobaru da je zaboravio uz juhu naručiti led. Konobar ga tada pogleda staklastim očima jer za tu kombinaciju jadnik još nije čuo.- Nije bitan okus juhe, prijatelju, nego njezina temperatura - objašnjava mu moj izabranik a da mu uopće nije jasno da se u konobarovim očima srušila predodžba o svijetu.Kad imamo loš dan, ne možemo gledati konobara kako pati, pa jednostavno naručimo čašu vode s ledom, izvadimo iz nje kockice leda i diskretno ih ubacimo u vrelu juhu. Što se leda tiče, Ephraim

je naprosto čelik--značaj.Juhu uvijek jede samo s ledom.U najdonjoj ladici našeg frižidera leži, umotan u foliju od plastike i s razlogom strogo izoliran, broj dva naTA.-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACEphraimovoj listi najdražih jela, zeleni luk. Ja prema toj vrlo jakoj i neobično smrdljivoj vrsti povrća osjećam duboko gađenje, ali perverzna sklonost mog Mađara prema tom zelenju podiže između moje mladenačke ljubavi i mene katkad gotovo nepremostiv zid.Kad god kupujem živežne namirnice, zapadnem u kušnju da jednostavno zaboravim na tu groznu biljku, pa ponekad i podlegnem svojim osjećajima. Usput budi rečeno, izvršavanjem te teške dužnosti ja dokazujem svoju naplemenitiju spremnost na žrtve i iznova opravdavam svoju titulu "najbolje od svih žena".Tko god misli da Ephraimove neobične navike, kad su jela u pitanju, izazivaju zgražanje samo u restoranima, grdno se vara. Isto tako prouzročuje prave katastrofe i među našim prijateljima, pogotovo kad pokušava biti uljudan pa dijeli komplimente na račun kulinarskih dostignuća, o čijoj kvaliteti on ponajmanje može suditi.NEPREDVIDLJIVI RIZIK LIJEPIH MANIRAMoja supruga i ja imamo pretplatu na filharmonijske koncerte kojom se naizmjence koristimo. Ili moja žena ode na koncert, ili ja ostanem kod kuće. Nakon nekog vremena izmijenimo uloge: ja odem k prijateljima u posjet a ona ode na koncert. Tako je bilo i pri posljednjem pretplatničkom koncertu u sezoni, koji sam ja iskoristio da posjetim Wechslerove. Gideon je poznati arhitekt, a llona radi na istraživačkom odjelu VJeizmannova instituta. Nije čudo što se naš razgovor za stolom vodio na visokom nivou.Upravo kad je Gideon razvezao o teledirigiranim raketama, llona je donijela u sobu pladanj s desertom. Svatko je od nas dobio komad velike ružičaste torte sa žutom kremom i još k tome dvije tanke kriške čokolade.- Kako ti se čini? - upita me Gideon.- Vrlo dobro - odgovorim. Gideon se malko smrkne.- Ti ovo zoveš samo vrlo dobrim? I gotovo? Ovo je fantastično!- Jest, fantastično je! - potvrdim brže-bolje. - Nisam još nikad jeo ovako fantastičnu tortu. Ova je žuta fila božanstvena!llona je porumenjela do korijena kose i poslužila nas zatim kavom. Koliko god sam želio nastaviti razgovor o teledirigira-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACnim raketama, razabrao sam po pogledu koji je Gideon bacio na mene da domaćica očekuje nove komplimente od mene.- Ovo je najbolja kava koju sam ikad pio - značajno rekoh. - Nisam ni znao da postoji ovakva aroma.- Pretjeruješ - prekori me Ilona.- Naprotiv. Upravo sam otkrio jedan sasvim nov okus kave.- Kako to misliš? - priupita me Gideon.- Nedostaje mi riječi da to obrazložim. Kava je jednostavno piramidalna! Arabeskna! Pitagoralna! Sinagogalna! Mogu li dobiti za još jedan napršnjak?Ne može se reći da je kava bila loša. Bila je to posve obična kava, vruća i tekuća, možda malo preslaba i bez pravog okusa, ali je bila prava. Zatim nam je Ilona donijela mliječni sladoled i voćnu salatu.- Kako ti se sviđa sladoled? - upita me Gideon. -Kamen međaš u razvitku povijesti sladoleda! Kulinarskoremek-djelo! Blagoslovljene bile ruke koje su ga spravile.- A voćna salata? - opet će Gideon.Već sam bio zaustio da otpjevam još jedan hvalospjev kad mi padne na pamet da pohvale ne zvuče

vjerodostojno kad se nižu sami superlativi.- Salata - izustim zamišljeno - salata mi je nekako kiselkasta.Učinak je mojih riječi bio katastrofalan. Ilona se pogrbila, skočila na noge i istrčala iz kuhinje jecajući. Gideon je pohitao za njom.Prošlo je četvrt sata. Ostao sam sam sa svojim mislima. Što li se dotle zbivalo tamo u kuhinji?Gideon se vratio blijed. Sav je drhtao.- Najbolje će biti da odeš kući - reče mi bezbojnim glasom.___________NEPREDVIDLJIVI RIZIK LIJEPIH MANIRAKad sam najboljoj od svih žena ispripovjedio što sam doživio, ona me pogleda vrteći glavom.- Tako se nešto, naravno, može samo tebi dogoditi. - U glasu nije bilo ni trunka samilosti. - Svaki bi koliko-toliko tankoćutan čovjek odmah shvatio što se dogodilo.- Pa što se dogodilo?- Još uvijek ti nije jasno?- Nije.- Razmisli malo!Porazmislio sam, ali uzalud. Tek mi je Gideon poslije objasnio da je Ilona sve ono kupila gotovo, jedino je voćnu salatu sama priredila.Negdje u prvim godinama našega braka pojavio se prvi put na kioscima Playboy. Taj izvanredni magazin na sjajnom papiru odjeknuo je u svijetu revija kao prava bomba, jer su čitatelje podjednako fascinirali kompetentni tekstovi i umjetničke fotografije golih žena, iako možda ne baš ovim redoslijedom. Ukratko, ti su maheri i te kako dobro znali oko onoga bitnoga, takozvane "du-plerice", s dežurnom ljepoticom u svoj njenoj neskrivenoj dužini i širini, rasporediti sve ostalo i priskrbiti časopisu image visoke kvalitete.Kako sam ja onda još bila mlada i vitka, nisam zavi-djela onim dražesnim ljepoticama na njihovoj slavi i imala sam posve praktičan stav prema njihovim zavodničkim ambicijama. Stoga smo Ephraim i ja zajedno skupljali duplerice iz Playboya i nerijetko ih čak vješali na ploču u našoj dnevnoj sobi. Uostalom, ta ploča postoji još i dan-danas, samo što je iz obzira držimo u podrumu.Da bismo kasirali koncentriranu snagu te samouvjerene prezentacije seksa, povješali smo među zamamna tijela razne duhovite članke, novinske izreske sa smiješnim tiskarskim pogreškama, pisma nepoznatih ljudi koji su nas, ponajčešće anonimno, naizmjence oboje optuživali za povredu svetih bračnih zakona, ukratko, sve ono što nam se činilo da nam može dobro poslužiti kao prikladna kamuflaža. Ipak je dostavljaču živežnih namirnica iz obližnjeg dućana uvijek trebalo vrlo mnogoVOLJENI MOJ LAŽLJIVACvremena da prijeđe onaj kratki put do kuhinje koji ga je vodio pored naše grešne ploče.Na žalost, nisu svi časopisi koje je Ephraim kao novinar redovito dobivao pružali slične mogućnosti za ovako plodotvornu suradnju. Ali među brojnim dnevnicima, tjednicima, mjesečnicima i godišnjacima bio je i jedan književni časopis koji je bio toliko dosadan da je mogao nadomjestiti čitavo stado ovčica prije spavanja. Zbog silnog nagomilavanja tiskovina u našem tijesnom stanu, morali smo pribjegavati neuobičajenim rješenjima kako da ih se oslobodimo. Tada nam je priskočio u pomoć mali šeret što se krije u Ephraimovoj glavi.Za tu smo svrhu odabrali jednog od naših najdražih neprijatelja. Taj jadnik nije imao pojma tko mu dozlaboga redovito šalje taj nevjerojatno dosadni časopis. Nakon nekog vremena nije više uopće odlazio do svoje škrabice, da ne vidi više taj koncentrirani svežanj dosade. Ali nije računao na Ephraimovu neutaživu žeđ za djetinjastim huncutarijama...Uporno kao mazga, Ephraim je izmišljao najrafinira-nije načine dostave tog antičasopisa. Služio se širokom paletom inovativnih metoda koje bi služile na čast i najmodernijim telekomunikacijama. Ali sreća mu nije uvijek bila sklona. Preporučena pošiljka bila bi vraćena jer je primalac nije htio preuzeti. Tada je Ephraim nalijepio naslovnu stranicu Playboya na onu literarnu davež, odnio je sam na adresu primaoca i ubacio svojom rukom u njegovu škrabicu. Nije prošlo ni dva tjedna kad je škrabica uklonjena.- Eto vidiš - nacerio se tad Ephraim - koliko se kod nas cijeni književnost!VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC

Na kraju se Ephraim usred noći odvezao do stana svoje žrtve, privezao kamen za najnoviji broj tog časopisa i ubacio sve skupa kroz otvoreni prozor. To je svakako bila najuspjelija psina malog Ephraima, ali ujedno i posljednja. Onaj se jadnik, ako se ne varam, uskoro nakon toga preselio na drugu adresu.Bilo kako mu drago, tisak je oduvijek igrao važnu ulogu u našem životu. Iako je više od trideset godina Ephraim ispisivao svoju satirično-ozbiljnu kolumnu u dnevniku Maariv, nikad nije ozbiljno shvaćao novinare. Kao što ni sama sebe nije ozbiljno shvaćao. Možda ga baš zato toliko volim.čINJENIčNI IZVJEŠTAJ O JEDNOM LUDO SMIONOM POTHVATUDotični je tjednik nastao kada se gospodin Steiner, vlasnik trgovine mješovitom robom, popeo jednom na prvi kat da malo paćaska s novinarom Josefom Goldbergom u njegovu stanu:- Dragi moj Goldberg, ne mislite valjda da sam ja oduvijek prodavao živežne namirnice? Ni govora! Nekad sam vam ja bio traženi suradnik časopisa kao što je "Napredni trgovac povrćem", da spomenem samo jedan od njih. A prije nekoliko godina napisao sam više tekstova za jedan poznati modni žurnal za djecu, to morate jednom pročitati. Da, što sam ono htio reći? Kako bi bilo da nas dvojica pokrenemo jedan novi tjednik? Tjednik koji će se razlikovati od svih ostalih, nešto uistinu novo, publikaciju koja će popuniti prazninu na tržištu i pogoditi ukus poblike? Ama, nemojte me sad prekidati! Ja ću financirati stvar. Ali samo pod uvjetom da vi sa svojim velikim novinarskim iskustvom budete glavni urednik. Budite bez brige, ja se ne kanim miješati u vaše poslove. Ja ću biti samo financijer. A kako znam da jedan novi časopis mora na početku vlasniku donositi gubitke, spreman sam na stanovit deficit u prvoj godini izlaženja. Što se mene tiče, može čak i u drugoj godini. Eto tako. Imamo potreban novac, i imamo potrebno odobrenje. Pristajete li?VOLJENI MOJ LAŽLJIVACGoldberg je porazmislio. Trenutačno je zarađivao 745 še-kela mjesečno prevođenjem na poljski. Sto je uopće imao izgubiti?- Pristajem - odgovorio je. - Dužan sam to prema čitaocima.Dogovorene su pojedinosti i sve uneseno u ugovor. Trebalo je da novi časopis obaseže 64 stranice velikog formata i da bude sav u boji. Maloprodajna cijena - dva šekela. Do 30 tisuća primjeraka troškovi se neće pokrivati, ali od 30 tisuća i prvog primjerka počet će ostvarivati dobit.Steiner je predložio Goldbergu da dobit dijele popola, ali se Goldberg radije odlučio za fiksnu mjesečnu plaću od 835 šekela. Tjednik će se zvati "Naš drogerijski svijet". Zapravo je trebalo da se zove samo "Naš svijet", ali je Steiner preuzeo odobrenje od glasila drogerista koje je prestalo izlaziti, pa je po zakonu bio dužan zadržati prvobitni naslov da bi mogao izdavati časopis na temelju postojećeg odobrenja.Trebalo je da tjednik bude lako čitljiv i zabavan, ali istodobno i ozbiljan i informativan. Za takvim se časopisom neosporno osjećala velika potreba.Goldberg je u obližnjoj kavani angažirao jedanaest stalnih urednika i sedam dopisnika, od kojih su trojica smjesta unaprijeđena u izvjestitelje iz inozemstva i upućena u pojedine evropske zemlje. Uz to su još zaposlena petorica fotografa, dva dostavljača, jedna riđokosa i jedna sjedokosa tajnica. Svi su oni dobili radna mjesta u Steinerovu stanu.Nakon jednomjesečnih priprema tiskan je prvi broj. Na naslovnoj je stranici objavljena fotografija male djece koja se igraju u pijesku, a ispod slike je pisalo: "Pred našim očima raste jedan novi, sretni naraštaji" Uz samu sliku otisnuti su crvenim slovima glavni naslovi priloga u prvom broju: "Te-čINJENIčNI IZVJEŠTAJ O JEDNOM LUDO SMIONOM POTHVATUneriffe, skrovita turistička atrakcija (sa slikama u boji)", "Naivni umjetnici s Malte", "Sport je zdrav!" i "Kazališni svijet" iz pera J. Goldberga. Nadalje su čitatelje očekivale kritike radijskog i televizijskog programa, stalna kolumna glavnog urednika Goldberga "Sad ja imam riječ", opsežni sportski izvještaji, križaljke i rebusi, bogata literarna rubrika, gospodarstveni prilog, "Perači prljavog novca žive medu nama", te prvo poglavlje romana u nastavcima "Ljubav jedne medicinske sestre" iz pera Marthe Goldberg. Osim toga, "Naš drogerijski svijet" raspisao je i natječaj za najbolju kratku priču i za najljepšu fotografiju psa, kao i poziv na pretplatu pod vrlo povoljnim uvjetima, s nagradama za pretplatnike. Uredništvo je ujedno pozvalo čitatelje na suradnju ovim

riječima: "Vaš tjednik - radi vas pokrenut - radi vas pripremljen - radi vas tiskan - radi vas izlazi svakog tjedna - tjednik za vas!"Prvi je broj svakako izazvao stanovite odjeke. Gospodin je Steiner saznao iz pouzdanih izvora da su prodavaču u predgrađu doslovce oteli iz ruke prve primjerke, a Goldberg je, zahvaljujući svojim dobrim vezama, uspio plasirati u glasilo sindikata drogerista sljedeću obavijest: "Upravo je izašao prvi broj novoga časopisa 'Naš drogerijski svijet' koji se može nabaviti na svim novinskim kioscima." Prema Goldbergovim riječima, to je značilo službeni blagoslov novom tjedniku i osiguralo prodaju od najmanje 5000 primjeraka. Zabrinjavala je doduše činjenica da nije stigla nijedna fotografija pasa i da se na raspisani natječaj za kratku priču odazvao samo jedan čitatelj poslavši priču Oscara VVildea koju je potpisao pseudonimom "Oskar Friedmann". Šef distribucije izjavio je da je još prerano donositi zaključke, ali da su iz inozemstva stigle neke ohrabrujuće reakcije.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACKad je Steiner pokazao prve znakove nervoze, Goldberg ga je podsjetio na obećanje da je spreman prvu godinu-dvije podmirivati deficit. Steiner se složio s tim, ali je odgovorio da se ne mora uvijek dogoditi baš sve ono na što je čovjek spreman. Odlučio je osobno intervenirati i pobrinuti se da podigne nivo časopisa, fer, ako prvi broj nije dobro primljen, to može biti samo zbog toga što "Naš drogerijski svijet" nije dovoljno ozbiljan.Stoga je u drugom broju na naslovnoj stranici objavljena slika predsjednika vlade, a ispod nje je pisalo: "Naš predsjednik vlade". U broju je bila i jedna stranica posvećena medicini, jedan dotad neobjavljeni Shakespeareov sonet, jedna balada značajne lirske pjesnikinje Rose Steiner, poveći broj dopisa čitatelja s odgovorima "Tete Sibile" (Steinerov pseudonim) i nova rubrika "Kamo ćemo poslije podne?" Što se tiče personalnih promjena, otpušteno je četrnaest dopisnika, pet fotografa, dva dostavljača ijedna sjedokosa tajnica. Umjesto njih, Steiner je angažirao odvjetnika koji je preuzeo brigu o tužbama podnesenim sudu zbog jednostranih raskida sklopljenih ugovora. Smanjen je broj ilustracija, a ponovo je objavljeno nekoliko fotografija iz prvog broja s novim potpisima ispod njih.Iako su prodavači drugog broja dobili velike plakate na kojima je pisalo:"STANITE! KONAčNO JE TU! IZAŠAO JE NOVI BROJ NAŠEG DROGERIJSKOG SVIJETA!"distribucija nije željela dati nikakve službene podatke o prodaji. Steiner je inkognito obišao jedan novinski kiosk da vidi kako se prodaje njegov tjednik. Kad ni nakon šest sati nije prodan ni jedan jedini primjerak, odustao je od čekanja i raspitao se u nekoliko prodavaonica knjiga i časopisa kako sečINJENIčNI IZVJEŠTAJ O JEDNOM LUDO SMIONOM POTHVATUprodaje "Drogerijski svijet". Vlasnici su se iznenadili kad su čuli za taj časopis. Steiner je posumnjao da će ikad dosegnuti prodaju od 30 000 primjeraka, pa je otpustio sve preostale urednike osim Goldberga, koji je unaprijed bio podigao četrnaest mjesečnih plaća.Tada je Steiner poduzeo posljednji očajnički pokušaj da vrati uloženi novac. Treći je broj izašao na svega 18 stranica i samo u dvije boje. Na naslovnoj je stranici objavljena fotografija gole crnkinje s podvezicama i najava sljedećih priloga: "Bajke o potenciji gastarbajtera", "Ispovijed nekrofdske lezbijke", "Sprečava li kontracepcija orgazam?", "Seksualno izrabljivanje biseksualnih namještenika" (činjenino izvješće o silovanju mladog knjigovođe). Fotografije je Steiner dobio od jedne pornografske tvrtke u zamjenu za besplatnu reklamu na dvije stranice u sljedećih deset brojeva.Distribucija je izvijestila vlasnika da je od prvog broja prodano 84 primjerka a od drugog 17. Treći je broj đonio zagonetan fenomen: remitenda je bila za jedan primjerak veća od tiskane naklade.Steiner se zarekao da će se grdno osvetiti Goldbergu, pravom krivcu ovoga katastrofalnog poslovnog gubitka. Gold-berg se preselio nekamo na jug. Odobrenje za izdavanje "Drogerijskog svijeta" prodano je jednom imućnom inter-nistu. Ovaj ima namjeru pokrenuti novi tjednik koji će se razlikovati od svih ostalih, nešto uistinu novo, časopis koji će popuniti veliku prazninu na tržištu.Ephraim cijeni književnost, ali u kazalište je upravo zaljubljen. Cijeli je život, po njegovu mišljenju, jedan veliki cirkus, samo što njega život silno zabavlja a cirkus ga ostavlja hladnim. Jedino se

klaunima divi jer oni moraju biti lukavi u svom poslu, poslu koji se zasniva na nepopravljivoj ljudskoj gluposti. Ukratko, to je profesija koja ima mnogo sličnosti s njegovom.Ephraim nikako ne trpi cirkuske točke u kojima se životinje moraju ponašati kao ljudi. Sasvim mu je dovoljno što su se ljudi u njegovim mladim danima ponašali kao zvijeri, pa osjeća duboku samilost prema jadnim prerušenim čimpanzama koje su u cirkusu svedene na smiješne kopije ljudi.Međutim, Ephraim posebice uživa u onom svakodnevnom kazalištu koje se spontano igra u životu ili na ulici. Kao što je, recimo, igra skrivenom kamerom. Ponekad bi sam najradije bio kamera da snimi svaku uličnu scenu, od bučne raspre do otvorene tučnjave, bez tračka zluradosti, iz pukog uživanja u spektaklu.Ephi se oduševljava kao dijete rječitim uličnim prodavačima koji nude svoju posve nepotrebnu robu iskazujući izvanredno glumačko umijeće. Katkad i mene zarazi svojim oduševljenjem pa uživam uz njega u dramatičnim opisima prednosti univerzalnog ljepila, čudesnih noževa, žaluzija, lavora, parnih pegli i sredstava za čišćenje sagova, ukratko, svega onoga što nikome u kući ne treba.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNaša zahvalnost tada ne poznaje granica. Još nikad nismo otišli od takva prodavača praznih ruku. A ako je predstava bila posebno dobra, obično kupimo odmah po dva-tri komada reklamiranog proizvoda. Jedan za kuću, drugi za putovanje a treći da ga možemo izgubiti.Nešto ipak Ephraim nikako ne trpi, a to je kad prodavač pretjera ili upropasti poantu ponavljanjem. Tad se ponekad dogodi i da on, na veliko čudo okupljenih građana, dobaci ljudskom gramofonu:- Dosta, dosta, već ste nas uvjerili!Dok se vraćamo kući, pitamo se: "Kako ćemo se, za Boga miloga, riješiti sad ove stvari? Da je odmah bacimo, ili da je tek kod kuće odnesemo na tavan - u vječni spomen na našu bolesnu pohlepu da sve posjedujemo samo zato što nam je netko vješto nahvalio svoju robu?"1DR. FINKELSTEIN MOŽE POGRIJEŠITII DR. FINKELSTEIN MOŽE POGRIJEŠITIŠvrljajući po glaimoj ulici, odjednom sam zastao pred skupinom ljudi oko štanda jednog uličnog prodavača. U središtu pozornosti stajao je stasit mladić, elokventan i opaljen suncem, koji je pred gledaocima mahao umrljanom krpom i neumorno klaprnjao:-... draga gospođa supružnica viče, bjesni, prijeti rastavom: "Kako te nije sram, zamazanče jedan, opet si zaflekao hlače, košulje, pidžamu, šta ja znam šio sve ne!" AH to više nije vikakav problem, dragi supružniče, jer jednostavno možeš uzeti čudotvornu tinkturu dr. Finkelsteina koja je stigla rarnio iz Amerike, i prvi put se može sad i kod nas nabaviti, pn sasvim malko nakvasiš njome mrlju i isplahneš čistom vodom, i gospođa supružnica odjednom te prestaje grditi, prestaje vikati, prestaje bjesnjeti, jer je mrlja nestala kao rukom odnesena, draga supružnica se topi, ljubi svoga besprijekorno čistoga muža i brak je opet spašen, brak opet cvjeta da je divota...Tako je govorio preplanuli verbalni žongler i istodobno pred očima opčinjene publike izveo doista pravo čudo: najprije je umočio umrljam rupčić u lužinu, pa u benzin, pa u limunov sok, pa u sodu-bikarbonu - i ništa se nije dogodilo. Tek kad ga je nakvasio čudotvornom tinkturom dr. Finkelste-ina iz Amerike i zaronio u čistu vodu, mrlja je nestala, mrlja je isparila, mrlje više nije bilo...- I zato - obavijestio nas je taj mladić - kad se gospođa supružnica izdere na vas, kad se razbjesni i zaprijeti vam rastavom, nemojte se obeshrabriti, jer dobri muž treba da uzme samo malčice tekućine od dr. Finkelsteina iz Amerike i žena ga opet ljubi, a sve to za dva-tri pišljiva groša, koliko košta i tucet slanih badema, toliko vam valjda vrijedi brak, dame i gospodo, a još k tome dobijete i trogodišnju garanciju...Dakako da sam odmah shvatio da mi je sama milostiva sudba poslala tog suncem opaljenog govornika da mi spasi brak. Odmah sam kupio pet bočica čudotvorne tinkture zajedno sa pet priloženih uputa za uporabu, što ih je sam dr. Finkelstein iz Amerike potpisao svojom rukom. Pohitao sam kući, odmah izlio piksu mazivog ulja na naš najbolji stolnjak od damasta, tako da je draga gospoda supružnica digla dreku, razbjesnjela se i zaprijetila mi rastavom, ali ja se nisam obeshrabrio, ama, ženo, gledaj, samo ću malčice nakvasiti mrlju čudotvornom tinkturom dr. Finkelsteina iz Amerike, načas ću je isplahnuti čistom vodom, i mrlja je opet kao nova, mrlja je sve zasjenila, mrlja ostaje na stolnjaku...

Tad sam se tek dosjetio da ta čudotvorna tinktura zacijelo može ukloniti samo jednu određenu vrstu čudotvornih mrlja, i da je tu čudotvornu mrlju zacijelo izmislio također dr. Finkelstein iz Amerike.Brže-bolje sam se vratio u glavnu ulicu, ali preplanuli prodavač vjerojatno se namazao svojom čudotvornom tinkturom jer je nestao bez traga. Ako slučajno ovo pročita, molim ga neka mi hitno pošalje pet bočica čudotvornih mrlja.IVOLJENI MOJ LAŽLJIVAC¦•*.Poštujte starost! zahtijeva Deset zapovijedi, od kojih, na žalost, postoji samo kopija jer je Mojsije u nastupu božanskog gnjeva razbio original. Kako već rekoh, moj muž, onako otvorena duha, drži da se ta zapovijed ne odnosi samo na roditelje i praroditelje nego i na predmete neodredive starosti.Pretpotopni gramofon, koji nam je u četrdesetim godinama još nešto svirao škripuckajući, može mirne duše ostati gdje jest, uz supermoderni CD-player, u ugodnom uvjerenju da mu se ništa loše ne može dogoditi dok je god Ephraim živ. Ne mora čak ni svirati jer je u mirovini i uživa sva zajamčena prava.A morate znati da moj supružnik ne čini to iz škrtosti. On je samo čvrsto uvjeren da i stvari imaju dušu.Onome tko misli da sam sve ovo izmislila, savjetovala bih da jednog jutra posluša iz prikrajka Eph-raima. čut će ga kako živo razgovara s predmetima oko sebe, ili kako ćaska sa stvarima koje ne može naći, ili psuje one koje su mu ispale iz ruku.- čekaj samo, fakinka jedna! - mrmlja, recimo, sebi u bradu hodajući na sve četiri ispod pisaćeg stola i tražeći svoju omiljenu gumicu za brisanje. - Taj trik znamo već od jučer. Jao si ga tebi kad te nađem!Ephraim je, naime, uvjeren da mu se gumica izgubila pod pisaćim stolom samo zato da njega naljuti.Njegov svjetonazor ne priznaje čak ni činjenicu da stvari slučajno padaju na pod. Jer, kako bi inače velikavećina stvari sama odskočila od poda, izvela zaokret od 90 stupnjeva i zavukla se pod najniži ormar?On to doduše ne shvaća kao nešto upereno protiv sebe osobno, ali se katkad ipak uvrijedi kad se kojoj od njegovih književničkih alatki jednostavno ne radi pa potraži neko skrovište u koje će se zavući. Kad je dobro raspoložen, pokazuje čak za takve stvari i izvjesno razumijevanje.Ipak, najnestašnije su od njegovih sudrugova njegove naočale. Ephraim tvrdi da one raspolažu neiscrpnim arsenalom podmuklih trikova."čim ih načas skinem s nosa," piše u jednoj od svojih ispovijedi, "moje naočale dobiju noge i odšunjaju se na prstima od mene, iako dobro znaju da me to može razbjesniti. Kad ih onda ponovo nađem u kupaonici pokraj svoje četkice za brijanje ili u zamrzivaču, gdje mi se zlobno smijuckaju, čak se i ne trude prikriti svoju zluradost što sam ih satima uzalud tražio.""Moje su olovke upravo bešćutne," misli moj dobri suprug. "Poput kameleona poprimaju boju poda i nikad mi, ama baš nikad, ne odaju imena svojih kidnapera/"""Pa ipak, Ephraim nij gunce. Samo ih sustavn| starost pojedinih predrru čajena skrovišta, poneka* svoja radna mjesta. Kaki kad im je vrijeme da odu rana bezbrižna mirovina.Najbolji je primjer za 1973. godine. Ta krntija stavilaVOLJENI MOJ LAŽLJIVACtačima redovito se podvrgava kozmetičkim zahvatima, a za tu se svrhu nabavljaju i najskuplji rezervni dijelovi iz dalekih zemalja. Za stražnje svjetlo svoga prijatelja Volva Ephi se pak pobrinuo sam svojim rukama: tako ga je umjetnički zalijepio da se jedva drži na podlozi. Ephraim je uvjeren da auto zna cijeniti tu njegovu gestu. Njegova dugogodišnja pratilja na putovanjima zove se Fifi. To je zapravo kovčežić na kotačićima koji skakuće na uzici oko njega kao psetance. Ephraim je ne može nahvaliti, često i rado pripovijeda kakva je Fifi ugodna suputnica na putovanjima zrakoplovom. U jednoj ilustriranoj reviji pojavila se čak i ova novinarska patka:

"Ephraim Kishon ima tajnu ljubav. Nikad se ne rastaje od svoje zgodne Fifi."Danas je Fifi već stara i oronula, nebrojeno je puta zalijepljena i zakrpana. Ephraim misli da je već umorna. Ipak ga uvijek i nadalje prati na putu.Za njegov 70. rođendan poklonila sam mu nov kovčežić izrađen po mjeri. Bijaše to uzaludan ljubavni trud. Fifina dvojnica još uvijek stoji uvrijeđena u kutu u koji ju je Ephraim odložio, a on i dalje vuče za sobom po aerodromima diljem svijeta svoju staru originalnu Fifi. Nije imao srca da je povrijedi.Stoga je Ephraim vrlo rado preuzeo od naše susjede priču o njenoj perilici koja za radnog vremena tako rado odlazi u avanture. "Pa ni ja ne bih baš imao volje presta-jati cijeli život na jednom tijesnom kuhinjskom balkonu" - rekao je vlasnici moj muž uviđavno klimajući glavom, pa je sjeo za pisaći stol i napisao priču o strojuVOLJENI MOJ LAŽLJIVACza pranje rublja Jonathanu, priču koja je u međuvremenu postala klasik: Born to be Free*. Njegovi čitaoci misle da je to humoreska, ali ja znam da je ta priča istinita.Rođen da bude slobodan (engl.).JONATHAN NE MOŽE BEZ JOGGINGANe znam što je tome razlog, ali u našem se kućanstvu ponekad događaju čudne stvari. Tako mi jednog dana najbolja supruga na svijetu saopći da moramo kupiti novi stroj za pranje rublja jer sadašnji već polako stari.- Dobro, draga - rekoh. - Pođi onda i kupi sebi novi, mladi stroj, ali pazi, samo jedan, i neka nikako ne bude od onih bijesnih, stranih, već neka bude pravi domaći stroj!Kako je moja žena dušu dala za kupovinu, već je sutradan u našoj kući veselo zujao domaći stroj za pranje rublja: mlad, čio i opremljen svom silom ulaštene dugmadi. Bila je to ljubav na prvi pogled, što će reći na prvo pranje. Sve je radio sam: namakao, prao, ispirao, sušio. Baš kao da je imao ugrađen ljudski mozak.Eh, odatle i počinje naša priča.Sutradan u podne najbolja supruga na svijetu upadne iznebuha i sva zbunjena u moju sobu i reče:- Ephraime, on hoda!Pošao sam za njom u kupaonicu i doista: dok se centrifuga marljivo okretala, naš se stroj velikim skokovima zaputio prema kuhinji. Sustigli smo ga na pragu i pritiskom na crveno dugme zaustavili.JONATHAN NE MOŽE BEZ JOGGINGAPošto smo pažljivo razmotrili situaciju, otkrili smo da stroj hoda samo onda kad je uključena centrifuga pa, kad se bubanj od silne brzine okretaja stane tresti, počne i on - hop, hop, hop - poskakivati kao da ga pokreće neka unutarnja sila.Nama to, zapravo, nije smetalo. Nije naša kuća neki zatvor, i zašto stroj ne bi šetao po kući - ako mu se to sviđa.Pokazalo se, međutim, da smo ipak bili previše popustljivi.Jedne smo večeri odjednom iz hodnika začuli grozan lom. Požurili smo onamo i imali što vidjeti: Amirov tricikl ležao je zdrobljen pod strojem dok se ovaj, nad njim, u luđačkom tempu vrtio oko svoje osi. Amir je, naravno, kao što bi i svako dijete, plakao i snažno udarao po stroju.- Fuj, ti zločesti Jonathane, vidi što si mi učinio... - vikao je.Ovdje moramo objasniti da je fonathan ime što smo ga nadjenuli stroju upravo zbog njegove gotovo ljudske inteligencije.Pokušali smo objasniti sinčiću da stroj to nije učinio namjerno, da je on samo malo šetao po kući a tricikl mu se, eto, našao na putu pa ga je - hop - nagazio. Amir, međutim, nije imao razumijevanja za takvo objašnjenje.- Ne preostaje nam ništa drugo - reče moja žena - nego da vežemo fonathana.Privezala ga je konopcem za slavinu.Bilo mi je pomalo žao Jonathana, ali nisam rekao ni riječi. Stroj je bio u nadležnosti moje supruge i ona je mogla s njim raditi što hoće. Ipak, moram priznati da me razveselilo kad smo ga ujutro našli priljubljena uza suprotni zid. Upeo je, jadnik, sve svoje konjske snage i rastrgao konopce.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC

Najbolja supruga na svijetu uzela je jači konopac i privezala Jonathana za bojler. Nikada neću zaboraviti lomljavu koja nas je trgla iz sna. Ovaj put je Jonathan istrgao bojler i vukao ga za sobom dok se iz kupaonice intenzivno širio miris plina.Napokon je moja žena, uvidjevši koliko ga to čini nesretnim, odustala od toga da veže Jonathana. Shvatili smo da je on rođen u nezavisnom i slobodnom Izraelu, da je tako reći Sabra , i da se na njega ne može utjecati. Gotovo da smo bili ponosni na njega. Otada Jonathan obavlja svoje dužnosti uz punu slobodu kretanja.Jednom je ipak prekardašio i upao u dnevnu sobu upravo kad smo imali goste i, naravno, preplašio ih na mrtvo ime.- Vani - zavikala je moja supruga. - Vani Vrati se na svoje mjesto!To je bilo malo pretjerano s njene strane. Jonathanova inteligencija ipak nije tolika da može razumjeti ljudski govor. Sigurnije je bilo zaustaviti ga pritiskom na dugme, što sam i učinio.Pošto su gosti otišli, ponovo sam ga uključio kako bih ga vratio na mjesto. On se, međutim, uvrijeđen, nije ni pomakao. Pokrenuo se tek pošto smo ga nahranili s nekoliko komada rublja.Amir se u međuvremenu pomirio sa Jonathanom i svakom prilikom ga zajaše i veselo uzvikuje:- điha, dihal* Židov rođen u Izraelu.JONATHAN NE MOŽE BEZ JOGGINGAZapravo, osim što voli tumarati uokolo, ne možemo se potužiti na Jonathana. On izvrsno obavlja svoj posao i pere »sjajno bijelo«, i uopće nije izbirljiv na deterdžente. Najbolja supruga na svijetu došla je čak na pomisao da bismo mogli iskoristiti njegove izlete. Zašto ga, na primjer, ne bismo poslali u kupovinu? Rekoh joj da to nikako ne dolazi u obzir. Morali bismo mu ponajprije napisati listu narudžbi, jer on ipak ne zna govoriti, a on bi mogao tu listu izgubiti ili, što je još gore, mogao bi zalutati i ne bi se više znao vratiti. Doista se ne isplati riskirati, samo zato da sebi uštedimo put do trgovine. S druge strane, Jonathan neobično voli izlaziti na ulicu. Jedne sam ga večeri jedva spriječio da ne ode u susjedstvo. Supruga mi reče da su Nikijevi roditelji, koji stanuju preko puta, kupili novi stroj za pranje rublja, prekrasnu malu talijanku.- Misliš da je moguće da Jonathan...?Ne bih nikako volio da mi po kući švrlja tucet malih strojeva za pranje rublja. Obratio sam se stoga stručnjaku. Pokazalo se da mu naš problem nije nepoznat.- Kako da ne - reče nam on - znam za tu pojavu. Počnu skakati kad se pokrene centrifuga, ali samo onda kad je u bubnju premalo rublja. Tada se poremeti ravnoteža stroja i on se počne kretati. Morate ga napuniti s najmanje četiri kilograma rublja, i jamčim vam da će tada vaš stroj biti miran kao janješce.Kod kuće sam zatekao ženu gdje plijevi vrt i odmah joj saopćio da Jonathan skakuće jer mu je premalo rublja u utrobi. Najbolja je supruga na svijetu naglo problijedjela.- Blagi Bože! - povikala je. - A baš sam danas stavila upola manje...VOLJENI MOJ LAŽLJIVACOdjurili smo u kupaonicu i ostali kao ukopani. Jonathan je nestao. Zajedno s kabelom. Istrčali smo na ulicu.- Jonathane! - vikali smo. - Jonathane! Jonathanu ni traga.Išao sam od kuće do kuće i raspitivao se kod susjeda nisu li možda vidjeli jedan hebrejski stroj za pranje rublja gdje hita cestom. Svi su niječno vrtjeli glavama. Samo je jedan rekao kako mu se čini da je nešto slično maločas vidio pred poštom. Međutim, kako smo poslije utvrdili, radilo se o nekom pogrešno adresiranom hladnjaku.Pošto sam dugo i uzaludno tragao, vratio sam se potišten kući. Tko zna, možda je dospio pod autobus? Jonathan, slobodni sin industrijske džungle, suočen s opasnostima velegrada i njegovih nesmiljenih vozača! Ili mu je možda program pranja završio nasred ulice i više se ne može kretati... Možda stoji nepomičan negdje usred prometne gužve...- Našla sam ga, tu je - dotrčala mi je žena u susret. Ispostavilo se da je mali glupan, dok je moja žena plijevilau vrtu, odlutao u hodnik pravo do podrumskih stuba, niz koje bi se sigurno i stropoštao da mu se

toga časa nije kabel is-trgnuo iz utičnice, što ga je spasilo od sigurne smrti.- Sad je dosta - odlučno će moja žena. - Skidaj odjeću! Pokupila je po kući svaki komad tkanine koji joj je dospiopod ruku i nabila u sirotog Jonathana gotovo pet kila. A on je crnčio i tiho zujao - miran kao bubica.Iz tjedna u tjedan moja bi ga žena dupkom punila a on je samo radio i radio. Srce mi se paralo od žalosti.Jednoga dana više nisam izdržao.Zaustavio sam ga usred programa i izvukao iz bubnja jedno dvije kile rublja. Jonathan je veselo poskočio i zaputioJONATHAN NE MOŽE BEZ JOGGINGAse ravno k svojoj talijanskoj ljepotici preko puta. Opet je brujao i štropotao - kao u dobra stara vremena.- Hajde, Jonathane, hajde! - šapnuo sam mu i pogladio ga po leđima.I Jonathan je odšetao.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACPri učenju stranih jezika, Ephraim se najprije koncentrira na gramatička pravila koja uči kao matematičke formule, baš kao i logiku, odnosno nelogiku, sintakse i semantike. Za glasovnu stranu jezika nema uopće smisla, reklo bi se da jezik uči samo vizuelnim putem.Ephraim je u stanju prilično dobro pisati na ovom ili onom jeziku, ali kad pokuša govoriti, ne može ni jednu rečenicu sastaviti. Dosad postignute uspjehe bez premca na hebrejskom jeziku ima zahvaliti samo svojoj ustrajnosti i mazohističkom načinu učenja.Teške rečenice iz Biblije recitira svakog jutra dok se brije, i to one komplicirane dijelove Talmuda kojima se nitko živ više ne služi. U debelim bilježnicama sakupio je pravo blago zastarjelih riječi popraćenih svakojakim šarenim znakovima koji svjedoče o tome koliko ih je već puta ponovio. Dakako da je u te bilježnice unio i čitave priče u slikama kako mu učenje tog egzotičnog jezika ne bi bilo previše dosadno.Za svaku sigurnost, na kraju je naučio još čitav jedan rječnik hebrejskog jezika napamet, pa se i dan-danas služi riječima koje su već potpuno zastarjele i koje nitko više ne zna osim njega i rabina.On zna četiri jezika, ali to njemu, naravno, nije dovoljno. Da bi što dojmljivije djelovao, naučio je i pošta-palice iz nekoliko drugih jezika koje ubacuje u svakoj zgodnoj prilici.Dok je, recimo, pred sam kraj rata bio u ruskom zarobljeništvu, pokupio je usput interesantnu rečenicu "Ga-varite po-ruski?" Kao krunu svemu, ubaci u prikladnoj prigodi onako ležerno još i riječ "pribliziteljno", što označava i kraj njegove vrckave konverzacije na ruskom jeziku.U Tokiju je naučio tri japanska izričaja kojima u svakom japanskom restoranu izaziva senzaciju: "domo ari-gato" (hvala lijepa), "guzajmazu" (znači to isto, samo na višem jezičnom nivou) i "sajonara gokigenjo" (do viđenja, pjesnički rečeno).Meni je uvijek pomalo neugodno kad Ephraim u razgovorima s Rusima ili Japancima rabi te floskule. Ali kako u tome uživa kao dijete, uživam i ja uz njega.Uz materinski jezik, Ephraim govori i piše još na tri jezika. Hebrejski je naučio u kibucu, engleski iz novina a njemački iz svojih knjiga. Sva tri jezika govori s besprijekornim mađarskim akcentom.Kad smo prvi put, 1980. godine, zajedno bili u Budimpešti, recepcionar nas je u hotelu pitao otkuda smo došli. Kad je Ephraim odgovorio da smo upravo stigli iz Tel Aviva, čovjek se na recepciji iznenadio: "Pa vi govorite mađarski bez stranog akcenta!" Prvi put je nakon četrdeset godina netko priznao Ephraimu da govori bez stranog akcenta.Ja sam rođena u Izraelu i meni je hebrejski materinski jezik. Pa ipak, ja znam mnogo manje hebrejskih riječi od Ephraima, i nerijetko ga sramežljivo pitam kako se nešto kaže na hebrejskome.Meni služe za utjehu a njegova su slabost naši orijentalni grleni glasovi. U hebrejskom naime postoje tri raz-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACličita glasa "h" koje moj Mađar razlikuje samo kad ih vidi napisane. Ponekad namjestim Ephraimu pušku kad me pita kako se koji "h" izgovara, pa mu se tako donekle osvetim.Ephraim tvrdi da nema stranog akcenta kad piše, pa se zbog te njegove nepokolebljive

samouvjerenosti ni lektori ne usuđuju ispravljati tiskarske pogreške u njegovim knjigama na hebrejskome. S druge strane, moj nadareni muž pati od kompleksa manje vrijednosti zato što ne zna francuski, koji je, po njegovu mišljenju, najljepši jezik na svijetu. Jednom je rekao:- To sam, na žalost, propustio naučiti u mladim danima, u logoru se nije učio francuski...Zato se on u svojim pričama radije služi ruskim jer se tim jezikom u logoru govorilo.U OMSKU SE IPAK I DALJE GOVORI HEBREJSKIJedne izuzetno sparne večeri obuzela nas je neodoljiva želja da se zabavimo na ležeran, jednostavan način. Od postojeće bogate kulturne ponude, odlučili smo se za "Omski zbor", ljubazne izaslanike nekadašnjeg SSSR-a u kojem su nekoć bili pomalo nepovjerljivi prema ljudima. Međutim, pouzdali smo se u novu rusku vlast. Kad Moskva pusti svoje umjetnike da slobodno odu u široki, bijeli svijet, onda možete biti sigurni da vodi računa da to bude na određenom nivou.I zaista se nismo razočarali. Večer je počela milozvučnim pjesmama što su se orile iz grla pedesetak stasitih muškaraca i žena praćenih svirkom šestorice harmonikaša. Ushićeno smo slušali te strane zvukove kad se odjednom među publikom pronese glas:- Pa ovo zvuči nekako hebrejski!Malo-pomalo su se raspršili i posljednji tračci dvojbe. Doista, bila je to neosporno himna iz našeg pionirskog doba koju svako dijete u Izraelu zna otpjevati: "Haverim, imademo pitu, Haverim, imademo bamijel" Ono što su drugovi pjevali iz sveg grla zvučalo je doduše pomalo slavenski, ali kad su momci iz Sibira došli do kitice "Lehajima gefillte Fisch", razleglo se takvo klicanje da se koncertna dvorana u Tel Avi-vu zatresla iz samih temelja.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACIstini za volju, nismo bili previše iznenađeni, jer se očito u međunarodnim umjetničkim krugovima pronio u međuvremenu glas da su Izraelci ponosni kao mala djeca na svoj novorođeni nacionalni jezik. Do tada su gosti iz inozemstva doduše uvijek ostavljali svoj hebrejski šećer za sam kraj, ali su ga ovi lukavci iz Omska servirali na samu početku.- Bravo! - Micala je cijela dvorana u jedan glas kao malo-kad. - još, još!Zbor je tri puta ponovio predivni "gefillte Fisch!" a kad je zatim opojno zapjevao "Hava Nagila", samo su nas zaštitne ograde spriječile da se probijemo na pozornicu i izgrlimo sve te darovite pjevače redom.Odrasli muškarci, od kojih to nikako ne biste očekivali, jecali su kao mala djeca uz žene koje su histerično vrištale. Bili smo ganuti velikodušnošću ruske velesile koja je dala prednost hebrejskom jeziku pred vlastitim, materinskim.Da, sve do tada nismo ni znali kakve sve lijepe pjesme imamo... a onda su nam još zapjevali i "Hevenu šalom alej-hem''...- Fantastično - rekla je moja desna susjeda između dva jecaja - iako su "Los Paraguayos" malo bolje izgovarali završne slogove.Probudila su se i blažena sjećanja na peruansku pjevačicu Ymu Sumac koja je prije tridesetak godina izabrala nezaboravnu pjesmu "Boker Tov Israel" da je otpjeva na samom početku koncerta. Ako me pamćenje ne vara, ta je multikultu-ralno nadarena umjetnica morala na 25 minuta prekinuti koncert da bi bolničari mogli otpremiti sve one koji su pali u nesvijest od ushita. Zatim nas je Frank Sinatra sve očarao senzacionalnom pjesmom "Massal Tov, Tel Aviv", koja de-U OMSKU SE IPAK I DALJE GOVORI HEBREJSKIfinitivno obara s nogu svaku izraelsku publiku, a Harry Be-lafonte bio je pak prvi koji je osvojio grad prahebrejskom verzijom pjesme "Jerusalem oj Gold".Međutim, umjetnici iz Omska bacili su sve njih u zasje-nak.- Otpjevajte nam "Sir hašalom" - zatražili su od pjevača neki gledaoci iz zadnjih redova. - "Sir hašalom!"Međutim, program naših gostiju bio je utvrđen proleterski brižno.- Sljedeća pjesma znati sigurno svi vi - najavila je jedra, plavokosa najavljivačica na tečnom hebrejskom. - Molim slušati jako pažljiva.Otpjevali su prilično dobro našu pjesmu "Aleluja" s natjecanja za pjesmu Eurovizije. čak bi se moglo reći da su je otpjevali vrlo dobro, ali u ljudskoj je naravi da uvijek traži nešto novo. Nekoliko

je slušalaca oprezno izrazilo želju da večeras čujemo možda i koju rusku pjesmu, a u dvorani se istodobno osjetila stanovita čežnja za tužnim pjesmama don-skih Kozaka.Kad nas je zbor iz Omska iznenadio jednom originalnom ukrajinskom baladom, bio je odmah nagrađen ritmičkim skandiranjem - sve dok se nije otkrilo da zbor pjeva samo prvu rečenicu na ruskome, a preostale 23 na jeziku Biblije.Hebrejski je doduše jedan od najstarijih jezika na svijetu, i to što su ga komunističke vlasti samovoljno potiskivale bila je nepravda koja je vapila do neba, ali ne bi bilo zgoreg ni da je program bio malo bolje izbalansiran.- Omsk - Štomsk - šapnuo je netko iza nas. - Kladio bih se da su to zapravo naši dečki iz kibuca kod Haife koji su se prerušili u Ruse...VOLJENI MOJ LAŽLJIVACTa je pretpostavka djelovala vrlo uvjerljivo. Izraelska publika koja bježi iz gledališta čim se razlegnu prvi zvuči otrcane "Hava Nagile" kad je izvode naši domaći pjevači, reagira pretjerano oduševljeno kad nam ta pjesma dolazi iz tuđih grla. Stoga ne bi bilo nikakvo čudo da su dečki iz kibuca izgubili strpljenje, pa da su obukli šarene ruske košulje i nabili šubare na glave i...- Ako sad još zapjevaju "fiddische Mamme" - reče netko u dvorani - doći će do kravala!Ipak, naši su se gosti zadovoljili osrednjom izvedbom pjesme "Sabat šalom". Sad su nam već išli strašno na živce. Gostoljubivost također ima svoje granice. U zadnjim su redovima spontano nastali zborovi koji su skandirali: "Hoćemo ruski, ruski!"Ispred nas je ustala neka debela žena i prijeteći doviknula onima na pozornici:- Pjevajte vi te svoje hebrejske pjesme radije kod kuće ako baš hoćete!Jedan postariji gospodin iz prvoga reda dobacio je potom plavokosoj najavljivačici:- Hej, galupčik, gavarite po-ruski?- Da - odgovorila je najavljivačica. - Toda raba, dobra moj Haverim.Iz zadnjih redova doprlo je krckanje stolica koje su gledaoci počeli lomiti. Atmosfera je postala napeta.Nova ruska vlast doista ne laže. Više ne može biti ni govora o potiskivanju židovskog kulturnog blaga u Rusiji. Barem ne u koncertnoj dvorani u Tel Avivu.Kao gotovo svi kreativni ljudi, i Ephraim pati od depresija koje ga iznenada spopadaju. Ali ni tada se ne prepušta nečemu neizbježnom, nego se sa svojim zdravim razumom bori protiv neraspoloženja koje ga nenadano obuzme.Ustanovio je da u tome stanovitu ulogu igraju svjetlo i mrak, pa zato svako mjesto na kojem se neko vrijeme zadržava, a to prvenstveno vrijedi za hotelske sobe, smjesta mora osvijetliti halogenim reflektorima. Stoga uvijek nosi sa sobom, u Fifinu trbuhu, čitavu jedinu bateriju svjetiljaka.Prazni zidovi također nepovoljno djeluju na barometar njegova raspoloženja. Otkako je toga svjestan, nijedan zid nije više siguran od njega. Svaki zid s vremenom potpuno obloži fotografijama, slikama, dokumentima, karikaturama i novinskim izrescima koje je sam uokvirio. Bilo da je kod kuće u Afeki ili u švicarskom utočištu u Alpenzellu, sve zidove mora nečim zastrti. Ali sustavno. I to je neopozivo. Jer, kad bi tko htio samo jednu sliku zamijeniti kojom drugom, morao bi iznova početi sastavljati tu slagalicu jer se svaki izložak bez prijelaza uklapa u sljedeći.U nečemu je Ephraim upravo neumoljiv: svaka slika mora na milimetar točno visiti vodoravno na zidu. Ako mu pogled slučajno padne, ma gdje se nalazio, na sliku koja je na zidu malko nakrivljena, on će prekinuti čak i predavanje da bi je namjestio.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACJa zapravo cijenim tu Ephraimovu maniju za redom, jer mi na taj način ipak u neku ruku pomaže u održavanju reda u kući, ali što se tiče samih likovnih umjetnosti, ipak ide nešto dalje od toga da slike moraju visiti ravno na zidovima. Jer on je neumoljiv u svom shvaćanju umjetnosti. Moj se supružnik i na tom području drži svoje logike. Kao diplomant likovne akademije, on drži da je kvalificiran izricati konačne vrijednosne sudove. Naše razlike u ukusu dovodile su do bračnih lomova već i onda kad smo namještali svoj prvi stan. Već sam onda naslutila što me sve čeka.To se nipošto ne odnosi na klasičnu umjetnost. Tu se nas dvoje potpuno slažemo. Samo se u modernoj umjetnosti ne slažemo. Ephraimovi generalni napadi na modernu umjetnost zadaju mi

glavobolju. Pogotovo kad kategorički odbija svaki, pa i najmanji kompromis.Katkad ga opravdavam time da je njegov ratoborni stav prema "modernističkom blefu", prema "najvećoj opsjeni dvadesetog stoljeća", posljedica i njegovih mračnih iskustava iz mladih dana. Taj njegov stav potječe iz svega onoga što je doživio s ljudima koji nisu bili kadri reći ne kad su im nametali nešto neshvatljivo, koje su zavele obmanjivačke rasističke, odozgo oktroirane tendencije.Ephraim je diplomirani kipar u metalu, svladao je klasičnu kiparsku tehniku, poznaje osnovne forme i elementarna pravila, kojih se, po njegovu mišljenju, mora držati svaki umjetnik. Nasuprot tome, apstraktno slikarstvo ne priznaje nikakve zakone. Za Ephraima je nefigurativna umjetnost obmana i sljeparija. On ništa neVOLJENI MOJ LAŽLJIVACLdrži do pokušaja da se prekrše postojeće norme i isproba nešto novo.Dok sam studirala glazbu, i ja sam krenula od klasika, ali sam studirala i kasniji razvitak kojim se došlo do moderne muzike. Prešla sam put od Bacha do Schon-berga, pa i dalje, sve do Ligetija i Kagela. To je Eph-raimu bilo uskraćeno u likovnim umjetnostima.Međutim, humorist Ephraim stvorio je u svojoj radnoj sobi vlastito moderno likovno djelo, kolaž a la Kishon. Tu visi, pokraj njegova kreveta, fotografija krvoločnog šefa NKVD-a Berije, a iznad nje njegov prvi tekst napisan na hebrejskome 1949. godine, zajedno sa svom silom negativnih kritika njegovih filmova i kazališnih komada, i velika fotografija njegova prijatelja i virtuoznog prevodioca Friedricha Torberga koji je umro prije petnaest godina.Iznad svjetiljke na pisaćem stolu visi mu izvješće o preminuću "sunca svih naroda" Staljina, a tik do njega crvena knjižica Mao Ce Tunga u svoj svojoj divoti, Eph-raimov suvremeni simbol beskrajne ljudske gluposti. Dakako da tu ne može nedostajati ni fotografija Jasera Arafata koji izlazi iz mora kao Botticellijeva Venera, a sliku Herzla na balkonu nalijepio je na plakat PLO-a, tik uz antisemitski pamflet na mađarskome. Ta zbirka kurioziteta kompletirana je svakojakim lutkicama, praščićima, šarenim ptičicama i jezovitim insektima od plastike, kako ne bi ostao ni najmanji trag od zida...To je samo njegov vlastiti kolaž. Jer, baš kao što moj supružnik ne trpi da itko išta gricka osim njega sama, tako ne priznaje nijedan kolaž koji nije on sam izradio.SAMO BEZ BACILA ZA KOREJU!Jednog ljeta prije mnogo godina pošao sam od kuće u posjet prijatelju. Kad sam izlazio iz kuće, primijetio sam na zidu natpis ispisan velikim crvenim slovima: "Zaustavite bakteriološki rat u Koreji!" Uskličnik se te parole kočio iznad samog zvonca. Kako se nerado uplećem u sporove između velesila, pokušao sam sastrugati taj natpis sa zida. Ali nisam u tome uspio jer je očito posrijedi bila neka posebno intenzivna propagandna boja koja je bila u stanju prodrijeti tri centimetra duboko u žbuku. Stoga sam tek uz pomoć nekoliko kanti bijele boje uspio permazati njome taj natpis.Dotle je sve bilo u redu. Ali sutradan se opet pojavila ista parola na istom mjestu u svježem izdanju. Ponovo sam posegnuo za kistom, ali je isto tako učinio i ispisivač parole. Sto radi u takvu slučaju nemoćni građanin? Odlazi na policiju i obavještava dežurnog policijskog službenika da mu netko iz dana u dan ispisuje na zidu parolu "Zaustavite bakteriološki rat u Koreji!"- Pa dobro - reče mi službenik - zaustavite ga!Rekoh mu da moja žena i ja ne vodimo nikakav bakteriološki rat u Koreji, jer mi, uostalom, radimo po cijeli dan i navečer smo mrtvi umorni. Možda se tu misli na Amerikance koji bi morali zaustaviti bakteriološki rat?- Šteta vremena! - otpovrne službenik. - Protiv Amerikanaca ne mogu zbilja ništa poduzeti.SAMO BEZ BACILA ZA KOREJU!Premazao sam opet natpis bijelom bojom i otišao do odvjetnika. On mi je predložio da tužim Ujedinjene narode, ali je priznao da bi ishod procesa bio prilično neizvjestan jer nemam svjedoka. Pitao sam ga što bismo još mogli učiniti protiv zagađivača zidova. Posavjetovao me da odem na policiju i podnesem prijavu, pa da nepoznatog zagađivača uhvatimo na djelu i propisno ga izlemamo.

Međutim, ja znam da bi moglo biti i obratno, da zagađivač mene uhvati i propisno isprebija. Stoga sam se zadovoljio time da opet premazem natpis bijelom bojom. Zid nam je bio već dva centimetra deblji nego prije izbijanja rata u Koreji, ali je sutradan opet osvanuo apel na savjest židovskog naroda: "Zaustavite bakteriološki rat u Koreji!" Tad sam i ja kupio crvenu boju i ispisao ispod toga malo krupnijim slovima sljedeću parolu: "Zapravo smo ga htjeli zaustaviti, ali sad više nećemo ni pokušavati. Stanovnici kuće."Otada vlada mir, primirje na našoj bojišnici. Baš kao i u Koreji.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACJa jednostavno volim istinu. Zato i priznajem da je Eph-raim lažljivac koji nikad ne laže.On samo manipulira istinom ili joj pridaje drukčiju težinu, dovodi je ad absurdum ili se ruga na njen račun. Ali to vrijedi samo za pisca Kishona, za Ephraimovu književnu djelatnost.Kao privatna osoba, on ima prema istini ambivalentan odnos - mrzi lažljivce, iako ne drži mnogo ni do onih kojima nije teško uvijek i svugdje govoriti istinu.Je li to posljedica njegova pragmatičnog životnog stava, ili je to za njega samo literarno sredstvo da otkrije drukčiju perspektivu kako bi što zornije prikazao apsurd svakidašnjice?Nisam još ni dan-danas načisto. Samo znam da sam junakinja mnogih njegovih priča koje je moj supružnik isisao iz prsta. Kao što je, recimo, ona poznata priča u kojoj se ja cijelu večer na Silvestrovo odijevam i dotjerujem.Dakako da ima u tome nešto istine, ali ne kanim ni zatajiti činjenicu da je nerijetko i suprotno istina, da ja čekam na Ephraima. On tada mijenja kravate, ili se iznenada sjeti da nije preslušao automatsku sekretaricu, ili da mora još nešto popiti, da mora isplivati svoju dnevnu normu ili se istuširati, ili pomno namjestiti svoja tri video-rekordera da mu snime neke televizijske emisije. Ukratko, na moje nervozne pokušaje da ga po-žurim, odgovara mi uvijek: "Evo me, dolazim!" što se otegne po pola sata.Moj je dragi muž još k tome "compulsive recorder". Bezbroj video-kaseta koje su se nagomilale u posljednjih pedesetak godina, neće on moći nikad sve pregledati, a filmove i emisije koje je snimio "da ih ne propusti", propustio je za sva vremena, osim ako ne doživi 300 godina.Međutim, sasvim je sigurno da mu baš u času kad odlazimo od kuće stižu faksom hitne poruke na koje mora odmah odgovoriti, a nije još ni ponovo uključio automatsku sekretaricu koju je netom bio preslušao. Za sveg tog ubitačnog čekanja neumorno me uvjerava da je vrijeme za njega najdragocjenija stvar na svijetu...A kad se raspriča o mom maratonski dugom odijevanju, uopće nema pojma o čemu govori. Uvjerena sam da se ne sjeća ni jedne jedine moje haljine, a ponaj-manje one pređivrte plave vjenčanice koju sam nosila na vjenčanju. U sjećanju su mu ostale samo mini-suknje pripijene uz samo tijelo...- Naravno da opet nemaš što obući - ovim podrugljivim riječima skida sa sebe svaku odgovornost za moju garderobu.Taj sretnik nema pojma kakve su to muke kad mu supruga traži onu malu crnu haljinu koja inače nije ništa posebno a ipak ima nešto na njoj, ili onu bluzu koja mora pristajati nečemu sasvim određenom, što, međutim, ne smije imati kratke rukave. To sve stoji vremena i živaca. Pogotovo ako je haljina kupljena za neku određenu prigodu, svečani koncert ili opernu premijeru.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACIpak, ne isključujem ni mogućnost da mi komad odjeće koji očajnički tražim visi u ormaru, samo što ja odjednom nemam više volje da idem gledati neku dosadnu kazališnu predstavu. Možda bi u tom slučaju najbolje rješenje bilo da pošaljem Ephraima samog u kazalište, u pratnji te nove haljine, pa da je u pauzi ponosno nosi kroz foaje na vješalici ne bi li impresionirao sve prisutne.Tako bi se vrijeme potrebno za moje odijevanje znatno skratilo. Neko drugo rješenje trenutno, na žalost, ne vidim.MARATON NA KRAJU GODINE- Ephraime - zovne me iz spavaće sobe najbolja supruga na svijetu. - Još malo pa sam gotova.Rekla je to u pola deset navečer 31. prosinca. Moja žena već od sumraka sjedi pred zrcalom spremajući se za doček Nove godine kod našeg prijatelja Tibija. Sumrak u ovo doba godine pada

već poslije tri sata popodne, ali ona je sada već, kako sama kaže, još malo pa spremna.Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati, na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa sa petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet. Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zaključila je izjavom da još uvijek ne zna što bi obukla, koju bi haljinu odabrala.- Sve same prnje - jadikovala je. - Nemam ništa za obući. To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo,a ormari su joj tako puni da ih jedva može zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me zapravo upozorava da sam nesposobnjaković, da je nisam sposoban izdržavati, želi mi nabiti komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uopće ne razumijem u ženske haljine. Meni su one sve odreda grozne. Unatoč tome, moja me žena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Da li onu usku crnu - premišljala je - ili možda plavu s izrezom?- Plavu s izrezom, svakako - rekoh joj.- Previše je napadna a crna je opet previše svečana.- Sto misliš o bijeloj svilenoj bluzi?- Ni to nije loše.- Nije li to malo presportski?- Bluza, sportski? Ni govora!Brže-bolje priskočili da joj zakopčam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je tražila odgovarajuću suknju, šmugnuo sam u kupaonicu da se obrijem.Sa suknjom je još kako-tako išlo ali je našla samo jednu odgovarajuću čarapu, a par koji je pronašla nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znači, sve opet iznova.- Već je deset sati - usudih se primijetiti. - Zakasnit ćemo.- Pa šta onda? Propustit ćeš nekoliko prastarih viceva što ih tvoj prijatelj Stockler svaki put pripovijeda.čekao sam potpuno spreman dok se moja žena nikako nije mogla odlučiti između biserne ogrlice i broša. Biseri djeluju otmjenije ali broš je izazovniji. Bit će pravo čudo ako i do jedanaest stignemo. Zavalio sam se u naslonjač i prečitavao novine. Žena se dala u potragu za pojasom koji bi pristajao uz broš, ali je odustala jer nije pronašla torbicu koja bi pristajala • mz pojas. Premjestio sam se za pisaći stol da napišem nekoliko pisama i jednu kratku priču.- Evo, gotova sam - poviče moja žena. - Samo mi još, molim te, pomozi povući rajsferšlus.Katkad se pitam što rade žene koje nemaju muža da im pomognu povući patentni zatvarač. Po svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kuće. Moja žena doduše ima muža koji jojMARATON NA KRAJU GODINEpomaže povući rajsferšlus, pa ipak i mi ostajemo kod kuće. Ona sjeda pred zrcalo, prekriva se najlonskim ogrtačem i počinje se šminkati: najprije podloga, zatim puder, pa tuš za trepavice i tako sve redom. U međuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz tašku. One svijetle su, na žalost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu doduše prekrasne ali u njima ne može učiniti ni tri koraka, u onima s niskom potpeticom, doduše, može hodati ali one pak imaju nisku potpeticu...- Jedanaest je sati - rekoh i ustadoh. - Ako se za pet minuta ne spremiš, krećem sam.- Dobro, dobro! čemu odjednom ta žurba?Moja žena odlaže najlonski ogrtač jer je upravo odlučila obući usku crnu haljinu. Ali gdje su joj sada crne čarape?U pola dvanaest pokušavam se poslužiti trikom: krećem odlučnim korakom prema izlaznim vratima, otvaram ih, bijesno i glasno pozdravljam, zalupim vratima i - pritajim se u predsoblju...Sad je dobila svoje. Muškarac ipak jednom mora pokazati tko je gazda u kući. Valjda će se sada požuriti?Pet minuta proteklo je u mrtvoj tišini. Neću valjda cijeli život provesti u ovom mračnom hodniku?

Nije joj se valjda...- Ephraime, dođi, molim te, zatvori mi rajsferšlus! Opet je u bijeloj bluzi. Na uskoj crnoj haljini pukao je šav.Promijenila je i čarape i upravo se koleba između bisera i broša.- Ta, pomozi mi malo! - zavapi. - Što mi savjetuješ?- Savjetujem ti da ostanemo kod kuće. Ja ću skinuti smoking i obući pidžamu.- Ne pričaj gluposti! Gotova sam za deset minuta.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACDvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku noć. Gasim svjetiljku i tonem u san. Posljednje što sam još u staroj godini uspio vidjeti, bila je moja žena kako umotana u najlonski ogrtač maže trepavice. Oh, kako mrzim taj najlonski ogrtač! Nikada nisam mrzio toliko nijedan drugi ogrtač, i ne samo ogrtač. Zaspao sam i usnio da sam Charles Laughton u ulozi kralja Henrika VIII koji je dao odrubiti glave šest svojih žena. Sve su se odreda popele na stratište u najlonskom ogrtaču. Jedna je usput manikirala nokte...Spavao sam dubokim snom više od jednog sata i probudio se u novoj godini. Najbolja supruga na svijetu stajala je pred zrcalom u plavoj haljini s izrezom i mazala trepavice.Pogledao sam na sat: pola dva. Ona je posve luda, pomislio sam. Oženio sam se luđakinjom. Osjećao sam se poput onih prokletnika u Sartreovu komadu Iza zatvorenih vrata, koji su, kao najteži grešnici, osuđeni biti u istoj prostoriji sa ženom koja se oblači-svlači, oblači-svlači, i tako unedogled.Počeo sam je se već pribojavati. Eto, upravo je stala premještati cijeli sadržaj jedne velike crne torbe u crnu torbicu i obratno. Već je gotovo posve odjevena - preostaje još samo frizura. Da ostavi slobodno čelo ili da spusti šiške? Odlučila se za nekoliko pramenova preko čela. Nakon duga premišljanja, ipak je zaključila da slobodno čelo ne ostavlja ništa bolji dojam od zavodničkih šišaka.- Napokon sam gotova. Možemo krenuti.- Zar to još uopće ima smisla? Već je dva sata.- Što to znači: ima li smisla? Za tebe je sigurno još ostalo dovoljno malih hrenovki na čačkalicama.Najbolja supruga na svijetu očigledno je veoma neras-položena a to sve zbog moje nestrpljivosti i nerazumijevanja. Mali najlonski ogrtač pao je na pod tik uz krevet. BešumnoMARATON NA KRAJU GODINEsam ispružio nogu, upecao ga vršcima prstiju i iskrao se u kuhinju, gdje sam ga bacio u sudoper i vlastoručno zapalio. Uživao sam gledajući ga kako gori. Mora da se i Neron podjednako osjećao gledajući kako gori Rim.Kad sam se vratio u spavaću sobu, moja žena tek što nije bila posve spremna. Pomogao sam joj povući rajsferšlus na uskoj crnoj haljini, poželio joj mnogo uspjeha u potrazi za pravim čarapama, otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stol.- Gdje si sad? - povika ona za mnom. - Zar ne vidiš da sam već skoro gotova? Što sad tamo radiš?- Pišem scenarij.- Onda požuri! Začas krećemo!- U redu.Išlo mi je kao podmazano. Pisao sam o velikom umjetniku - može biti slikar, glazbenik ili čak humorist - koji je mnogo obećavao i dobro započeo, ali je nakon nekog vremena posustao i beznadno zaglibio. A zašto? Zbog žene, dragi moji, samo zbog žene! Ona ga je nevjerojatno sputavala, kočila ga kad god je što htio poduzeti. Napokon je shvatio u čemu je njegova nevolja i odlučio se osloboditi tog križa, te napasti - žene. Jedne besane noći ustane iz kreveta i uputi se prema vratima...Žena je u kupaonici stajala pred zrcalom i umivala se. Sjenilo na očnim kapcima učinilo joj se prejakim te je odlučila promijeniti šminku i sve ono što uz to ide: kremu, podlogu, puder...Ne, ovako se više ne da živjeti! Uzeo sam iz ormara najdeblju kravatu i zavezao je za zastor. Valjda će izdržati... Žena je, čini se, čula kad sam se popeo na stolicu.- Ostavi se gluposti, Ephraime - poviče - radije mi po-mozi zatvoriti rajsferšlus. Sto ti je sad najednom?

VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNišta. Nije mi ništa. Dva sata i trideset minuta. Moja žena stoji u kupaonici pred zrcalom i sprejem lakira kosu dok drugom rukom traži rukavice koje su posve slučajno u kupaonici. Obje joj operacije začudo uspijevaju. Izgleda da je gotova. Izgleda da je stvarno gotova. Tračak nade u mrklom mraku. Moje strpljenje se ipak isplatilo. Uskoro ćemo biti kod Ubija na dočeku Nove godine. Jest, već je tri sata izjutra, ali sigurno ću još zateći nekoliko prijatelja u dobru raspoloženju. Puna energije, moja žena premješta stvari iz crne torbetine u bijelu torbicu, baca još zadnji pogled na zrcalo. Ja stojim iza nje.- A zašto se nisi obrijao? - pita me odjednom.- Obrijao sam se, draga, prije mnogo, mnogo vremena, još onda kad si se ti počela spremati.Pošao sam se ponovo obrijati. Kad sam se pogledao u zrcalo, ugledao sam ispijeno, prerano ostarjelo lice progonjena čovjeka koga život nije štedio - lice oženjena čovjeka.Najbolja supruga na svijetu šetkata je u pokrajnjoj sobi s noge na nogu sve dok je strpljenje nije izdalo.- Ta dođi već jednom! Uvijek te moram čekati!Zapravo Ephraima uopće ne zanimaju poštanske marke, osim možda za posve teoretsku mogućnost da ih zloupotrijebi radi sitnih prevara. Na primjer, za akciju "Post mortem".Jedna od najuspjelijih šala njegova alter ega, hohštaplera Josselea, počiva na dosjetki kako da šalje pisma poštom bez marke. Bilo je to vrlo praktično rješenje, ali je funkcioniralo samo u zemljama kao što je Izrael, u kojima pošta vraća nefrankirana pisma pošiljaocu.Stvar je neobično jednostavna. Na nefrankiranoj kuverti treba samo zamijeniti adrese pošiljaoca i primaoca, dakle umjesto adrese adresata treba ispisati adresu pošiljaoca i obratno.I što tada radi pošta? Odbija proslijediti pismo bez marke i vraća ga pošiljaocu, koji je u ovom slučaju zapravo primalac.Na žalost, to je nakon nekog vremena shvatila i izraelska pošta.Dotle su međutim Ephraimove nefrankirane pošiljke bile prosljeđivane dalje prema postojećim propisima i vraćale se raznim "pošiljaocima". Ali jednog se dana mom prefriganom supružniku potkrala kobna greška. Objavio je svoj genijalni izum u jednoj od svojih knjiga i priložio detaljne upute za uporabu kako bi se cijela zemlja mogla koristiti tom mogućnošću štednje i racionalizacije.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNa žalost, i poštanski službenici čitaju knjige i čitanjem se izobražavaju. Sad više izraelska pošta ne vraća nefrankirana pisma pošiljaocu, nego ih dostavlja primaocu zajedno s računom.Ephraim je mirno primio na znanje propast svog sistema. U tome je, kako rekoh, bio njegov jedini i isključivi interes za poštanske marke. Inače ih ne sakuplja, navodno zato što nema vremena za takve stvari. Zapravo on ništa ne sakuplja. A to što su mu ladice pune kojekakvih nepotrebnih drangulija vjerojatno se ima pripisati samo njegovoj navici da nikad ne baca stare stvari. Je li posrijedi praznovjerje? Strah za stare dane? Bilo kako mu drago, auto mu je 25 godina star, a ofucana putna torba zvana Fifi prati ga već 20 godina na svim putovanjima, iako je prije svakog puta mora popravljati, krpati, lijepiti i milovati.Jednostavno se ne može rastati od starih stvari. Kao njegova dugogodišnja supružnica, mogu reći samo to da mislim da je to potpuno u redu.KARIJERA JEDNOG KOLEKCIONARA PRETPUBERTETSKOG UZRASTAPrije otprilike tjedan dana primijetio sam da ne dobivam više poštu. Najprije sam pomislio da se promijenio poštar, tek sam jučer slučajno otkrio pravi razlog. Kad sam u neuobičajeno vrijeme odlazio od kuće, opazio sam malog Rieglera iz susjedne kuće kako zavlači svoja dva tanka prstića u moju škrabicu i otprve izvlači iz nje tri-četiri pisma. Kad me ugledao, pobjegao je glavom bez obzira.Zaputio sam se smjesta, sav zapjenjen od bijesa, do gospodina Rieglera, koji je baš stajao na kućnim vratima.- Što je? - upita me.- Pa eto - dobacim mu - vaš mi sin krade poštu.- Ne krade on nikome poštu. Dijete samo skuplja poštanske marke.

-Kako, molim?- Slušajte vi - razveze gospodin Riegler. - Ja živim, hvala Bogu, već 33 godine u ovoj zemlji i učinio sam neke stvari o kojima vrlo malo ljudi zna. Među njima su doduše i neki ministri. Govorim vam iz vlastita iskustva, kažem vam da vam danas uopće ne vrijedi primati poštu.- A ako se radi o nekom važnom pismu?- Važnom? A što je uopće važno? Je li vam možda važno porezno rješenje? Ili je možda važan sudski poziv? Je li moždaVOLJENI MOJ LAŽLJIVACvažno što vam pišu pohlepni rođaci koji od vasfehtaju novac? Vjerujte mi da važne pošte uopće nema.- Ma kako ne bi bilo!- Nemojte biti sitničavi. Moj je brat bio trener karatea u vojsci i iznenada je dobio pismo da je imenovan za ambasadora u Zanzibaru. Potrošio je čitavo malo bogatstvo da kupi novu garderobu, i pročitao je svu silu knjiga da se uputi u svoj novi djelokrug rada. Nakon tjedan dana pokazalo se da je posrijedi bila žalosna pogreška, pa sad radi kao izbacivač u Zanzi-baru. Eto, samo toliko da znate što je uopće važna pošta!- Bila ona važna ili ne, ipak bih rado pročitao sva pisma koja dobijem. Okej?- Okej. Nastojat ću nagovoriti sina da zadrži samo marke, a da vam najvažnija pisma vraća.- Baš vam hvala. Smijem li predati vašem sinu ključić od moje škrabice?- čemu? Neka se dečko nauči kako se skupljaju marke!U desnom džepu na hlačama Ephraim uvijek nosi, uz mini-apoteku, i jedan par fuldugasza. Tako se na mađarskome zovu čepići za uši. Mi smo u našoj obitelji prisili tim njegovim vjernim pratiocima nadimak fuldike i samo ih tako zovemo.Buka je naime smrtni neprijatelj Ephraimove duševne ravnoteže. Zato su i u njegovu svetištu, radnoj sobi, ugrađena tapecirana vrata koja ne propuštaju buku. Katkad čak i ne znamo je li naš "gornji susjed", kako naša djeca i ja zovemo našega "gospodara tišine", uopće kod kuće.Zvučna kulisa koja danas prevladava u restoranima, diskotekama i drugim okupljalištima, pa i na svim drugim mjestima, ne postavlja samo rekorde u decibelima nego nam i svima probija uši.Međutim, Ephraim ima i za to lijeka. Kad, na primjer, džez orkestar prijeđe u zaglušan fortissimo, on mirno izvadi iz džepa svoje fuldike i nimalo se ne ustručava da njima začepi uši. Zatim sjedi posve opušteno ovdje i sada, na svom mjestu, bez obzira na to što se zbiva, tek se malo priglupo smješka.Nije potrebno valjda ni spominjati da se on i noću, čim legne u krevet, skloni pod okrilje svojihftildika. Zato smo se svi mi u našoj obitelji već višeput suočili s problemom kako da ga probudimo u slučaju opasnosti.Razumije se samo po sebi da ta želja da se isključi i dobro ispava također potječe iz onih mračnih dana kadVOLJENI MOJ LAŽLJIVACje morao bježati i kad su koraci na stubištu ili kucanje na vratima mogli značiti smrtnu osudu.Ali tefuldike imaju i svoju smiješnu stranu. Naša kći Renana probudila se jedne noći s visokom temperaturom pa smo je morali prebaciti u bolnicu. Ključ od auta bio je, naravno, u džepu Ephraimovih hlača. Rafi i ja stajali smo pred očevim i suprugovim vratima ne znajući kako da ga probudimo. Samo smo jedno znali: da je i tiho kucanje opasno, jer svaki sušanj pred vratima znači da Ephraim mora bježati, ako treba i skočiti kroz prozor, svejedno s kojeg kata.Rafi i ja cvrkutali smo mu pred vratima kao ptičice u proljeće, i kriještali, ali sve to bez uspjeha. Fiildike su bile jače od nas. Rafiju je pala na um sjajna ideja da kroz ključanicu pusti u sobu miris zelenog luka, ili da u duetu zapjevamo Radetzkv marš. Na kraju nam ipak nije preostalo ništa drugo nego da čekamo da Ephi odspava do kraja kako bi se ujutro opet lijep probudio. Tek smo tada mogli odvesti Renanu u bolnicu, ali mirne savjesti jer smo znali da smo izbjegli multimedijalni šou vlasnika fiildika.Tko god zna za ove okolnosti, sasvim će drukčije doživjeti i priču koju je Ephi napisao o jednom od svojih smrtnih neprijatelja.

BUKA KAO PREDVIDLJIVI GOSPODARSKI čIMBENIKBuka ne mora nužno dolaziti izvana. Stručnjaci danas pretvaraju i stanove u proizvođača buke. Tu je najdjelotvorniji jedan čudesni uređaj koji vlagu izvana pretvara u buku iznutra.Bila je jesen. Vrlo vruća jesen. Bilo je tako vruće da je najbolja od svih žena u razgovoru spomenula i riječ "klima uređaj".- Sada? - upitao sam je. - U jesen?Ali moje pitanje nije se nje uopće dojmilo. Štoviše, pomalo teško otvorila je novine okupane znojem što su ležale na stolu, i upozorila me na oglas tvrtke "Pronto klima uređaji, društvo s ograničenim jamstvom" na pola stranice, u kojem se kovao u zvijezde najnoviji model zvani "Šaputavi aparat": svježina ljeti, toplina zimi, tišina u svako godišnje doba, tišina danonoćna.Pristao sam na njen prijedlog teška srca.Došao nam je osobno glavni inženjer tvrtke "Pronto", izvjesni Šlomo, da među našim prozorima odabere onaj na koji će se moći najbolje montirati njihov uređaj. Upozorio nas je na specijalno ugrađenu ručicu, takozvani "prigušivač", kojem je svrha da priguši šumove koji će eventualno nastati kad se aparat uključi. Sva će nas ta parada stajati 4999 šekela plus 1500 šekela za montažu, sve to u gotovini i unaprijed.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACRelativno visoku cijenu montaže Šlomo je obrazložio jednogodišnjom garancijom za rupu u zidu. Nakon nekoliko dana uređaj je instaliran.- čestitam - reče mi Slomo. - Ovim ćete uređajem biti... Ostatak njegovih riječi nije se čuo od zaglušne buke Boe-inga 747 koji je upravo polijetao. Neko smo vrijeme stajali nepomični na našem privatnom uzletištu i slušali to akustično čudo od "šaputavog aparata" prije nego što sam ipak bojažljivo pripomenuo:- Prilično bučno, je li?- Molim? - odvrati Šlomo. - Ništa vas ne čujem.- Buka! - izderem se. - Bučno je!- Kako? Gdje?Govorio je nešto i dalje, ali kako je u mojoj gimnaziji čitanje s usana bio samo fakultativni predmet, nisam naučio tu vještinu pa nisam ni njega razumio.U kuhinji je tutnjava mlažnjaka bila donekle prigušena. Šlomo mi je objasnio da je svakom novom aparatu potrebno dan-dva da se navikne na novu okolinu. Ako sutra ujutro budemo imali još kakve zamjerke, možemo ga slobodno nazvati, njemu će biti drago da ponovo dođe.Ono što se te noći zbivalo u našoj kući može se slobodno prispodobiti najraskošnijim predstavama "Son et Lumiere". Ustajao sam svakih deset minuta, palio svjetlo i pokušavao smanjiti buku uključujući prigušivač. Međutim, prigušivač nije ništa prigušivao, pa ni najbolju od svih žena, koja je bivala pomalo histerična. Tješio sam se općepoznatom mudrošću da se čovjek s vremenom na sve navikne, ali dok sam u dva sata u noći držao u ruci ručicu prigušivača, reagirao sam samo na mađarskom jeziku, a to je kod mene uvijek znak nenadanog sloma živaca.BUKA KAO PREDVIDLJIVI GOSPODARSKI čIMBENIKNesmanjenu buku pratila je doduše neka vrsta svježine koja bi mi možda pomogla da zaspim, da mi nisu s vremena na vrijeme dolazila djeca u sobu da mi se jecajući prituže da ne mogu spavati zato što im se kreveti neprestance tresu.U tri sata obišla nas je sve redom najbolja od svih žena i podijelila nam čepiće za uši. Tada je tek oko nas nastala blagotvorna tišina. Samo bi od vremena do vremena koji Boeing probio zvučni zid.U pet sati napisala mi je žena u notes koji smo razmjenjivali među sobom: "Ovo čudo vraćamo ujutro Slomi, jasno?" Odgovorio sam joj isto tako pismenim putem da smo uređaj platili gotovinom. Nijemi bolni krik koji sam vidio kako ga ispušta pogodio me u samo srce. U trenutku iznenadnog nadahnuća, odjurio sam do "šaputavog aparata" i isključio ga.Učinak je bio senzacionalan. Zračni je promet odjednom utihnuo pa smo usred ljetne topline koja nas je obavila zaspali kao špijuni koji su se sklonili u zavjetrinu.Rano ujutro nazvao sam Slomu i rekao mu:- čujte vi, ovaj vaš klima uređaj...

- Dobro, dobro - nije mi dao ni da dovršim. - Uzet ćemo ga natrag i vratiti vam punu cijenu.Pola sata nakon tog razgovora stigla su nam opet ona dva klipana, demontirala pakleni stroj i izjavila da su spremni da nam zazidaju onu nebeskiplavu rupu u zidu za 500 šekela. Nisam se cjenkao. Ja znam gubiti.Trebalo nam je nešto vremena da se opet naviknemo na tišinu. Ali, kako rekoh, čovjek se na sve navikne.Kad smo uskoro nakon toga posjetili jedan bračni par i stupili u njihov ugodni, prohladni stan, začuli smo odjednom poznatu tutnjavu Boeinga 747 što se upravo sprema uzletiti.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Ovo su nam baš danas prije podne montirali - dovikne mi kućedomaćica. - Ali već smo obavijestili firmu "Fronto" da im vraćamo aparat. Izgubit ćemo samo novac koji smo platili za montažu. Ipak, i to je bolje...Pregledao sam uređaj. Ručica prigušivača bila je slomljena.Kad sam Slomu pritisnuo uza zid u njegovu uredu, očajnički je nastojao izvući se iz mog čvrstog stiska. Ipak, oslobodio sam ga tek kad mi je priznao:- Na tim klima uređajima ne može čovjek ništa zaraditi -prostenjao je. - Previsoke su carinske dažbine i porezi. Jedino na čemu se može zaraditi, to je na montaži i zazidavanju rupa.Zavrnuo sam mu ruku na leda i odgurao ga do skladišta. Moje su se sumnje obistinile - sav se inventar sastojao od jednog starog motora Boeinga. Tu su sjedila ona dva klipana i žvakala sendviče sa salamom.Slomo obori glavu i reče:- Da, istina je, prodajemo uvijek isti uređaj koji onda sutradan demontiramo. Pa, moram valjda i ja od nečega živjeti. Imam ženu, djecu, prijateljicu....Nikom nije bilo jasno zašto je tvrtka "Pronio klima uređaji, društvo s o. j." ipak uskoro nakon toga bankrotirala.Naknadna je istraga ustanovila sljedeće.Slomo je prodao svoj "šaputavi aparat" u Bat Jam, najstarijem stanovniku tog naselja, jednom od najstarijih doseljenika uopće. Sutradan je uzalud čekao cijeli dan na uobičajeni telefonski poziv. Kad se ni nakon dva dana ništa nije dogodilo, Šlomo je u panici sam nazvao kupca i upitao ga:- Nije li vam aparat možda malo prebučan?BUKA KAO PREDVIDLJIVI GOSPODARSKIčIMBENIKSijedi mu je pionir odgovorio: - U petak, na žalost, nemam vremena. čovjek je bio gluh kao top. I tako je Šlomin jedini Boeing povučen iz prometa.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACEphraim je pragmatik koji čvrsto stoji s obje noge na tlu činjenica. Stoga drži i da razborit čovjek ne može ostati ravnodušan na praznovjerice. Ne mora baš u njih vjerovati, ali ne bi bilo pametno da se uopće ne obazire na njih. Treba znati nekoliko osnovnih pravila i strogo ih se pridržavati. Ostalo nije važno.Među njima je, recimo, čarobni češanj koji se nosi u džepu na kaputu ili u lisnici, a koji jamči uspjeh gotovo sto posto. Nije stoga čudo što se Ephraim pred svaku svoju premijeru oboruža svježim češnjakom koji ga štiti od eventualnog neuspjeha, a u stanovitim prigodama ublažava čak i držanje zlobnih kazališnih kritičara.Kad je Topol na međunarodnom filmskom festivalu u San Francisku nestrpljivo čekao proglašenje pobjednika, začudio se videći svog inače nervoznog prijatelja kako mirno sjedi na svom mjestu u dvorani. Usred napete tišine Ephraim je šapnuo Topolu:- Ja sam ti potpuno miran jer ne vjerujem u čuda. Osigurao sam se češnjakom protiv uroka. - Pa izvadi iz džepa na kaputu spasonosni češnjak i nadoda: - Nije dovoljno moliti. čovjek mora nešto i poduzeti.Nije potrebno valjda ni spominjati da je Ephraimov film Salah Sabati s Topolom u glavnoj ulozi uskoro nakon toga osvojio prvu nagradu.- Eto vidiš kako češnjak djeluje - komentirao je Ephraim ishod natjecanja, i ponio sa sobom zaslužnu amaj-

liju i na dodjelu Zlatnog globusa u Los Angeles. Za gala primanje morao je posuditi crni frak, i dakako da je odmah premjestio iz džepa u džep i češanj koji mu je donio sreću. Možda se češnjak u fraku osjećao još oba-veznijim da mu donese sreću pa je Ephraim tom prilikom osvojio čak dvije prve nagrade." Međutim, u svom pobjedničkom slavlju Ephraim je zaboravio kome ima zahvaliti te svoje uspjehe. češnjak je svoje učinio, češnjak može otići...Nakon nekoliko godina nominiran je drugi Ephraimov film za jedan od pet stranih filmova što su ušli u najuži izbor za Oscara. Pratila sam tada muža u Los Angeles. Kad smo stigli u taj grad, ustanovili smo, na Ephijev užas, da smo čudotvorni češnjak zaboravili kod kuće. Pokušali smo u posljednji čas pribaviti jedan češanj kod članova lokalne židovske općine. Kasno smo se sjetili. Ephraim je bio očajan što je tako nepromišljeno stavio na kocku svog Oscara. Duboko deprimiran, odjenuo je opet posuđeni frak, turio ruku u unutarnji džep i - gle čuda! Onaj sitni, uspješni češanj ostao je skriven na tom istom mjestu još od dodjele Zlatnog globusa!Ni dan-danas ne znamo protumačiti taj fenomen. Zar je moguće da nitko nije sve te puste godine posudio taj frak zbog njegova posebna kroja? Ili se možda sudbini svidio Ephraimov film pa se smilovala zaboravljivom autoru? Tko zna? Na kraju Ephraim nije dobio Oscara. Pri dodjeli nagrade, na pozornicu je stupila čarobna starleta i objavila: "...and the ivinner is... Vittorio de Si-ca!" Zapljeskali smo tom izvanrednom talijanskom režiseru koji je više puta prije toga odnio Ephraimu\š\ f ,fVOLJENI MOJ LAŽLJIVACmeđunarodne nagrade ispred nosa, ali je Ephraim, začudo, vrlo lako podnio poraz i šapnuo mi:- Možda je taj mangup uzeo veći češanj nego ja? Ni praznovjerje nije više što je nekad bilo...Ipak se još dugo nakon toga nismo oslobodili te iste praznovjerice. Prije praizvedbe komada Bila je to ševa u ziiriškom kazalištu (Schauspielhausu) Ephraim me bio zamolio da ponesem češnjak iz Izraela. Zaboravila sam na to, ali se nisam usudila priznati da sam zaboravila. čim sam stigla u hotel, pred samu premijeru, naručila sam telefonski da mi donesu u sobu kavu i kolač sa češnjakom. Konobar nije uopće htio od mene primiti napojnicu...Naše praznovjerje ne završava na češnjaku. Jer sigurno je sigurno, a ništa ne može čovjeku naškoditi ako se bar donekle razumije u te stvari.Kad ste već otišli od kuće, osobito po poslu, nemojte se nipošto vraćati, čak i ako ste štogod zaboravili. Naime, ako ponovo prekoračite prag u suprotnom smjeru, to vam je isto kao da ste naručili kakvu nezgodu.Ili ono staro, prokušano pravilo koje kaže da desna noga donosi sreću, a lijeva nesreću. Stoga morate izaći iz kuće ili stana samo desnom nogom - ali to ionako zna već svako dijete.A kad vam crna mačka pretrči preko puta s lijeve na desnu stranu? Onda je dovoljno da samo pričekate da se pojavi mačka neke druge, povoljnije boje.Jednom sam, u nastupu iskrenosti, upitala Ephraima:- Ma reci mi, molim te, zar ti zbilja vjeruješ u te besmislice?VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Jasno da ne vjerujem - odgovorio mi je on smijuckajući se, ali se odmah zatim zamislio i nadodao: - A zašto su onda o svemu važnom u mom životu odlučivale same neobjašnjive slučajnosti?...PRAZNOVJERJE NIJE LUKSUZSad kad sam teoretski već djed, osjećam se dužan odati svojoj okolini tajnu koju sam sve dosad krio pod maskom trijeznog intelektualca koji nosi naočale. Patim, od ružnog poroka. Vječito se kladim sa samim sobom. I to se kladim hoće li nešto ispasti dobro ili ne.Prvi simptomi te kladilačke strasti javili su se kod mene već kad mi je bilo devet godina. Kad god sam išao u školu, hodao sam samo po rubu nogostupa i tako sam jednog dana došao na ideju da se okladim sa samim sobom. Ako mi se posreći da normalnim krupnim koracima ne stanem ni na jednu poprečnu crtu na rubnjacima, profesor neće otkriti da sam zaboravio napisati matematičku zadaću. I zaista, nisam stao ni na jednu poprečnu crtu, a profesor je toga dana bio bolestan. Tako je to počelo.

Kad mi je bilo četrnaest godina, te sam dakle bio na jednoj od prekretnica u životu, silazio sam jednog dana iz našeg stana na četvrtom katu i bacio sve na jednu kartu: ako posljednja stepenica na stubištu bude neparan broj, okladio sam se sa samim sobom da će se ostvariti cilj moje žudnje, to jest ona će se plavokosa djevojčica iz praonice preko puta naše kuće zaljubiti u mene preko ušiju. Još se i danas sjećam te posljednje stepenice. Bila je sto dvanaesta. Nisam, se stoga usudio približiti Jolanki i naša je ljubav završila onako kako je stubište presudilo.PRAZNOVJERJE NIJE LUKSUZPonekad me ta moja manija za klađenjem i nadjačala, napose u Drugom svjetskom ratu. Jednog kišnog popodneva, na dunavskom keju u Budimpešti, odnio mi je olujni vjetar šešir s glave i, dok sam trčao za njim, okladio sam se sa samim sobom: ako ga uhvatim prije nego što padne u rijeku, Hitler će izgubiti rat. I uhvatio sam ga prije nego što je pao u rijeku. Ostalo je povijest. To ne znači da sam ja zapečatio sudbinu Trećeg Reicha. Pa ipak...Nadao sam se bio da ću se s godinama odučiti od tog klađenja, ali je zapravo bivalo sve gore i gore...U svemu tome igraju ulogu i neki ljudski elementi. Tako se, recimo, šetam i opazim jednog drugog šetača kako mi dolazi u susret i odjednom me do srži kostiju prožme osjećaj: ako stignem prvi do ulične svjetiljke koja nas dijeli, izraelski šekel neće devalvirati. Takva odluka iziskuje od čoz)jeka krajnju korektnost, jer je, naravno, zabranjeno ubrzati korak. čovjek smije u najboljem slučaju hodati malo dužim koracima, takozvanim "aerodromskim" koracima, kojima na aerodromu hodate da biste među prvima stigli do zrakoplova i ugrabili mjesto do prozora.Nešto mi se slično događa i u autu. Mislim na "okladu bez kočenja". Ta se oklada sastoji u tome da se vozač polako približava crvenom svjetlu na semaforu kako bi stigao do njega u trenutku kad se upali zeleno svjetlo. Ako mu to pođe za rukom, godinu se dana ne mora brinuti za svoje zdravlje. Inače je to test koji iziskuje od čovjeka jake živce. Jednom -upravo sam se bio okladio da će mi obitelj ostati živa i zdrava - naletio sam na crveno svjetlo koje se tek u posljednji čas pretvorilo u zeleno. Već sam na križanju morao obrisati ledeni znoj sa čela. Ali djeca su mi bila zbrinuta.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACZatim postoji još i "klađenje na Golfove". Kao što mu i samo ime kaže, to se klađenje sastoji u tome da se pogodi broj automobila te marke koje će čovjek sresti na putu od Tel Aviva do Herzlije. Kada dobijete tu okladu nekoliko puta za redom, ne možete a da ne priznate sami sebi da ste rezultat možda i unaprijed znali. Pa šta onda? U tom je slučaju to tek jedna kontrolirana oklada.Ovda-onda može si čovjek priuštiti i gdjekoju sitnu pre-varu. Kad se, recimo, moram zaustaviti pred crvenim svjetlom na semaforu, gdjekad oborim pogled kako bih ga digao točno u trenutku kad se pojavi zeleno - ne može mi ipak nitko zabraniti da načas zirnem na semafor. Nijedan razborit čovjek ne srlja u opasnost. Samo se jednom živi.Nego, evo što mi se dogodilo prošlog ponedjeljka. Vozio sam se liftom do 11. kata nebodera Salom i sklopio vrlo riskantnu okladu sa samim sobom. Pritisnuo sam gumb, zatvorio oči i brojio katove ne gledajući svijetleće brojeve što su se smjenjivali. Predmet oklade bio je ni više ni manje nego sudbina naše zemlje: "Ako budem dobro brojio do 11. kata, napokon ćemo sklopiti mir s našim arapskim susjedima." Brojio sam neobično pozorno - i doista, kad sam otvorio oči, lift se baš zaustavio na 11. katu. Vrijedi i obratno: kad se lift zaustavio na 11. katu, ja sam otvorio oči. Bijaše to dobro usklađen, potpuno uvjerljiv rezultat, pobjeda na svim linijama.Nadam se da će budući naraštaji znati cijeniti što sam učinio za mir na Bliskom istoku.Nije samo nedruštveni Ephraim kriv što ja nisam baš na glasu kao dobra kućedomadca. Međutim, pomirila sam se već s tim da nisam kadra iskobinirati jelovnik kao kuhar sa tri zvjezdice, uspješno ga realizirati u kuhinji i servirati.Ephraimovo dobro poznato mišljenje o tome glasi: "Najbolja od svih žena rado kuha, samo ne kuha dobro. Ja-bih radije da je obratno."Ne, moje se kuharsko umijeće nije osobito razvilo, iako sam pribavila najmodernije kuhinjske aparate i opskrbila se međunarodnom bibliotekom kuharica, koja, ako se ne varam, nema prave konkurencije na Bliskom istoku. Imam čak tri mađarske kuharice.Sudbina mi u tom pogledu očito nije sklona, ali valjda me zato obdarila nekim drugim darovima.

Ephraima ni najmanje ne smeta moje manjkavo kuharsko umijeće. On ne treba ni rafiniranu kuharicu ni vrsnu kućedomaćicu. Ne treba čak ni goste. Mom je voljenom mužu, kao što sam već višeput spomenula, jelo tek obveza radi održavanja života, a za to mu doista nisu potrebni gosti.Ephraim tvrdi jasno i glasno da je on sam sebi najbolje društvo. Ali to nipošto ne znači da je mizantrop. Njega privlači u najmanju ruku polovica ljudskog roda. često mi govori kako on zaista nema vremena za tračeve. Točnije rečeno, dosađuje se u svakom većem dru-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACštvu. Kao diskretno upozorenje na opasnost koja mu prijeti, u njegovoj radnoj sobi visi na zidu pločica na kojoj piše krupnim crvenim slovima:"Trenutno me, na žalost, ni najmanje ne zanimaju ničije životne priče!"Kako je Ephraimov glas pretih i preblag da bi mogao biti u središtu pozornosti, obično na domjencima izabere potencijalnog slušaoca pa se povuče s njim u kut gdje će ih ostali gosti najmanje smetati, te povede šap-tom s njim raspravu o mrtvački ozbiljnim temama.S vremena na vrijeme okušam sreću pa mu dobacim: "Molim te, donesi gostima piće", ili: "Ephraime, netko zvoni na vratima!" Međutim, on me tada uopće ne čuje, toliko se zadubio u razgovor.Nedavno sam doživjela nešto jedinstveno.Upravo sam došla s punim pladnjem iz kuhinje u dnevnu sobu i bacila letimičan kontrolni pogled na kut u kojem Ephraim najradije s nekim šapuće. U kutu nije bilo nikoga. Najboljem od svih muževa nije bilo ni traga ni glasa.Iznenada ugledam priliku svoga supružnika, u su-perelegantnoj, šarenoj pidžami, kako odlazi na prstima uza stube u svoju radnu sobu. Začas se izgubio iza debelih, tapeciranih vrata u žuđenoj tišini.Gosti su, srećom, upravo vodili živu debatu o značenju prostitucije za buduće naraštaje pa nisu ni primijetili da nema domaćina. Osim toga, već su i navikli da ga nema. Ja sam pak te večeri zaključila da smo nas dvoje ipak bolji gosti nego domaćini.Ali ni to uvijek ne štima. Kad Ephraim napokon popusti pod mojim snažnim pritiskom i udovolji mojojVOLJENI MOJ LAŽLJIVACželji da provedemo zgodnu večer s prijateljima, ubrzo nakon njegova dolaska u društvo zanijeme poticajni razgovori i živahno ćaskanje. Začas se povedu smrtno ozbiljne rasprave ili se načne diskusija o ekonomskoj situaciji. Ephraimovo šaputanje djeluje zarazno, dobro se raspoloženje raspline, vedra glazba utihne, i svi se rano raziđu potišteni kućama a da i ne znaju zašto. Ja znam. Ja sam udata za humorista.LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA I SAMA SEBEZapravo ja nemam ništa ni protiv njega ni protiv nje. On je simpatičan, šutljiv čovo, a ona je šarmantna, bogato nadje-vena ženica. Oboje su orijentalnog porijekla, oboje pošteno rade i ispunjavaju lažne porezne prijave kao i svi ostali. Kad nam dođu u posjet, mi ih ponudimo čajem ili kavom, pretre-semo svjetsku situaciju i sjedimo tako ćaskajući ili zijevajući do dva sata u noći. Poslije uvijek imam osjećaj da sam pro-traćio dragocjeno vrijeme.Na ovo prilično beznadno stanje bili bismo se već odavno navikli da nije još nešto drugo posrijedi. Sjedim ja tako s najboljom od svih žena za večerom. Iznenada nam se pogledi susretnu i oboje uzviknemo u isti mah:- Spiegelovi!I zaista. Evo njih. Dolaze nam nepozvani, jer mi njih nikad ne pozivamo, a čini se da oni uopće ne primjećuju da mi njima nikad ne dolazimo nepozvani.Dolaze nam posve neformalno, baš kao što se posjećuju dobri prijatelji, i ostaju sjediti kod dobrih prijatelja sve do dva sata u noći, pijuckajući kavu ili čaj, ćaskajući ili zijevajući.Neko smo vrijeme mislili da vrijeme njihovih posjeta ovisi o mjesečevim mijenama, ali pokazalo se da nije tako. Naš je instinkt mnogo pouzdaniji od mjeseca.LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA I SAMA SEBEMoja žena, na primjer, priđe prozoru i onjuši zrak kroz prozor:

- Sparno je. Vrijeme je za Spiegelove.Ili meni za doručkom iznenada padne na pamet:- Pipa je u kupaonici kapala cijelu noć. Doći će nam Spiegelovi.Ima još i nekih drugih znakova na koje se možete osloniti. Tako sam jedne večeri odjednom osjetio kako me žiga u lijevom koljenu, što je bio dovoljan razlog da odemo u kino. U kinu smo sreli Spiegelove.Drugi put su nam se u vrtu počeli rojiti leteći mravi. Problijedio sam, začepio nosnice vatom i nazvao Spiegelove da im kažem:- Samo sam vam htio javiti, ciha, da smo mi oboje, žena i ja, khr, khr, dobili tešku gripu. Stalno kišemo i kašljemo. Ciha, khr, khr!- To se baš lijepo poklopilo - začuo sam iz slušalice promukli, nazalni glas gospođe Spiegel. - I mi isto tako samo kišemo i kašljemo, pa smo vam htjeli javiti da nećemo doći, ciha. Ali, ako i vi već imate gripu, skoknut ćemo načas do vas, khr, khr, ciha!Budući da sa Spiegelovima ne možete izaći na kraj takvim primitivnim sredstvima, izmislili smo malo rafiniraniju metodu. Naizmjence stražarimo na prozoru. Tko prvi spazi Spiegelove kako dolaze, odmah fućne, a na taj se znak gase sva svjetla u kući i suspreže dah.Neki dan smo prvi put proveli svoj naum u djelo, baš kad sam ja bio na straži. čim sam opazio Spiegelove, fućnuo sam, sva su se svjetla pogasila, svi smo ušutjeli i ukočili se.Spiegelovi su dotle bili stigli do vrata našeg stana i pozvonili. Mi smo se bez daha pribili uza zid. Spiegelovi su opetVOLJENI MOJ LAŽLJIVACpozvonili, pa malo počekali, pa opet pozvonili, pa opet malo počekali, pa opet pozvonili. Tad smo čuli kako je gospoda Spiegel odahnula i rekla:- Hvala Bogu, nisu kod kuće!Diskusija o radnom vremenu trgovina nije tek od jučer tako žestoka. Građanin Kishon, na primjer, poodavno već vodi svoju osobnu borbu za zaštitu osnovnih ljudskih prava. Gotovo u duhu Franza Kafke.A počelo je to ovako.Građanin Kishon je godine i godine stalni gost gradskog kupališta, ponajvećma iz medicinskih, ali i iz statističkih razloga. Na kraju krajeva, mjerodavni instituti jamče plivaču na duge pruge dug život. Samo što Eph-raim ne skrbi o svom zdravlju ujutro, o podne ili poslije podne, nego točno deset minuta prije kraja radnog vremena čuvara kupališta, kad se ovaj već uvelike sprema da pođe kući. Iz dana u dan građanin Kishon inzistira na svom zajamčenom pravu da iskoristi do maksimuma onih dragocjenih deset minuta, koliko god čuvar strogo gledao na svoj sat. Za njega je građanin Kishon postao crvena krpa, terorist u dokolici, narušitelj njegova obiteljskog mira.Iz dana u dan izlazi tom jadniku pred oči topla i mirisna večera, koja se svakom novom Kishonovom rundom u bazenu ohladi za koji stupanj. Iz večeri u večer vodi se ta nijema borba za ljudska prava pred očima tog najfrustriranijeg od svih čuvara kupališta.U stvari, nema to nikakve veze sa zdravljem ni sa sportom ni s tim čuvarom kupališta. Ne, to se isto događa na svim onim mjestima na svijetu na kojima se Ephraim pojavi. Riječ je o ideološkom pitanju. Po Eph-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACraimovu konzervativnom mišljenju, ne radi se samo o tome da je mušterija teoretski uvijek u pravu. Ne, nego to se mora i praktički uvijek iznova dokazivati, a radno se vrijeme mora strogo poštivati.Pa i na drugim se životnim područjima Ephraimov osjećaj za vrijeme može smatrati prilično fleksibilnim, pristojno rečeno. On se vrlo nerado podvrgava tiraniji sata i radije ga prilagođava svojim osobnim probicima ili trenutnim poslovima. On se drži neke svoje osobne točnosti.Na sastanke u restoranu, na primjer, principijelno kasni jer mu jelo ionako nije važno, a juha je sigurno i opet prevruća.U kino, naprotiv, voli poraniti samo da ne bi propustio reklamu "Marlboroa" i drugih šarenih mamipa-ra. Ephraim smatra da je to uvijek osebujan doživljaj zato što je reklamiranje cigareta na televiziji zabranjeno pa se još samo u kinu može vidjeti.

Stoga se ponekad događa da dobro raspoloženi Ephraim, pošto se nagledao konja kako puši, naglo ustaje sa svog mjesta i uveseljava društvo primjedbom da ostalo može pogledati i kod kuće na televiziji.Na primanjima njegova točnost ovisi o njegovu raspoloženju i broju nazočnih zgodnih djevojaka. Kad ga poslije pitam što ima od toga da zaljubljeno gleda ljepotice oko sebe, on mi odgovara:- Ja jesam oženjen, ali nisam slijep.Na obiteljske skupove otac Ephraim dolazi točno u isto vrijeme kad i njegova djeca, koja redovito kasne.Ipak, glavni problem nije vrijeme dolaska nego vrijeme odlaska.KOME ZVONCE ZVONIKazališna je predstava bila započela u osam a završila nešto prije jedanaest. Nije nam se još spavalo. Neodlučno smo švrljali jarko osvijetljenom ulicom.- Hajde da popijemo još čaj prije spavanja - reče mi najbolja od svih žena. - Bilo gdje.Ušli smo u prvi kafić, mali, intimni lokal s diskretnom neonskom rasvjetom, blistavim aparatom za espresso kavu i dva konobara koji su se upravo presvlačili. Uz nas je u lokalu bio još samo jedan ćelavac koji je prljavom krpom brisao šank. Kad smo ušli u kafić, pogledao je na svoj sat i dobacio nešto nerazumljivo jednom od one dvojice konobara, koji je nato opet svukao sako i obukao bluzu neodređene boje, iako je nekad zacijelo bila bijela.Zrak bijaše nabijen socijalnim problemima. Ali mi smo se pravili da je to sasvim normalan zrak, pa smo sjeli za jedan stol.- čaj, molim - naručio sam neusiljenim glasom. - Uvije šalice čaja.Konobar je najprije oklijevao, a onda je otvorio kuhinjska vrata i upitao demonstrativno zlovoljnim glasom:- Je li voda još vruća?Dotle je onaj drugi konobar na terasi gurao i slagao stolove odlučnim i preciznim pokretima, reklo bi se da tim stac-cato zvukovima skandira neumoljivo protjecanje vremena.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACčaj se malo izlio iz šalica kad ih je prvi konobar tresnuo pred nas. Pokušali smo bezbojnu tekućinu upornim miješanjem malko zagrijati.- Pardon!Bio je to ćelavac. Podigao je pladanj s obje naše šalice sa stola i skinuo nečisti stolnjak. AH nije ni stol bez stolnjaka bio ništa bolji.Prvi se konobar nastavio presvlačiti i stao na vrata u svojoj plavoj kišnoj kabanici. Reklo bi se da nešto čeka. Drugi je konobar pokupio prljave stolnjake i ugasio neonsku rasvjetu.- Možda bi oni htjeli da mi odemo? - šapnem svojoj ženi. - Je li to moguće?- Moguće je - odvrati mi ona šaptom. - Ali moramo se praviti da to ne primjećujemo.Šaputali smo i dalje u polumraku i pravili se da ništa ne primjećujemo. Tanjurić s računom koji mi je uskoro zatim konobar u kišnoj kabanici gurnuo pod nos, maknuo sam na stranu. ćelavac je skinuo elegantni šeširić moje žene s vješalice i stavio ga nasred našeg stola. Ona mu se ljubazno nasmiješi i reče:- Hvala vam lijepa. Imate li možda kolača?ćelavac je zinuo i ukočio se, a onda se okrenuo onom drugom konobaru koji se češljao pred velikim zrcalom na zidu. Vladao je grobni muk. Tad se prvi konobar, onaj u plavoj kišnoj kabanici, izgubi i ponovo pojavi bacivši nam na stol nekakav sirasti grumen koji se sav izmrvio od udarca. Potom je zazvečala i vilica. Mojoj su se ženi toliko ruke tresle da joj je vilica ispala na pod. Kako nije imala hrabrosti zatražiti od konobara novu vilicu, zatražio sam je ja u njenoKOME ZVONCE ZVONIime. Kad bi se pogledima moglo ubijati, svaka bi liječnička pomoć bila stigla prekasno.Neonska se rasvjeta nekoliko puta za redom gasila i palila. To je izazvalo zgodne svjetlosne efekte koji nas se ipak nisu previše dojmili. Isto nas je tako ostavila ravnodušnim činjenica da se ćelavac upravo tada morao uvjeriti da roleta na ulaznim vratima dobro funkcionira.Iz kuhinje je došla neka stara, grbava vještica s kantom i metlom u rukama i počela prati pod. Ne

znam zašto je počela baš od našeg stola. Ipak, da joj ne bismo smetali u radu, podigli smo noge u zrak i držali ih tako sve dok vještica nije otišla dalje.Počešljani je konobar dotle bio podigao gotovo sve stolice na stolove. Zapravo su mu još samo naše stolice nedostajale.- Zašto nam ne kažu da odemo? - upitam ženu, koja u ovakvim prigodama obično zna odgovor na svako pitanje.- Zato što nas ne žele dovesti u nepriliku.Na Orijentu je pravo svakog gosta svetinja, još i dan--danas. Tradicija se ne može samo tako prekršiti.Prvi je konobar već stajao vani, na ulici, odakle nas je hrabrio pogledima da krenemo. Drugi je konobar upravo pomagao ćelavcu da obuče ogrtač. ćelavac je otvorio crni ormarić na zidu i sa dvije odmjerene kretnje rukom ugasio sva svjetla u lokalu. Sljedećeg trenutka osjetio sam na leđima dodir stolice.- Mogu li dobiti koji časopis, molim lijepo? - začuo sam svoju ženu. Potražio sam joj ruku pipajući u mraku i stisnuo joj je u znak priznanja.Netko upali šibicu. Pri njenu slabašnom svjetlu vidjeli smo ćelavca kako nam se primiče i govori:- Fajront. Zatvaramo u ponoć.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Pa dobro, zašto nam to niste odmah rekli? - upitam ga. - Otkud bismo mi to mogli znati?Stolice su nam skliznule niz leda, ustali smo i izašli po skliskom podu na ulicu. Pošto smo još časkom žmirkali pri svjetlu ulične svjetiljke, pogledali smo na sat. Bilo je točno 9 do 12.Lindu Prvu pregazio nam je auto upravo pred našom kućom u Afeki. Jedina nam je utjeha bila da je ta naša voljena kujica bila doživjela već biblijsku starost od 12 godina i da smo joj takvu lijepu smrt samo poželjeti mogli. Tako smo bar nastojali uvjeriti sami sebe, iako nam to nije mnogo pomagalo. Ukratko, živi smo se isplakali.Kad se to dogodilo, ja sam baš bila u Švicarskoj. Uoči dana kad sam odlazila kući, upravo dok sam spremala stvari za put, primila sam tu jobovsku vijest. Sa mnom je bila moja kći Nana pa smo obadvije, onako ucviljene, odlučile da se ne vraćamo kući u Izrael bez isto onako neodgojene, čarobne životinje koja se još nije držala reda u kući kao što je bila naša Linda Prva. Međutim, našli smo se pred gotovo nerješivim logističkim problemima. U Švicarskoj se psi mogu nabaviti jedino kod ovlaštenih uzgajivača pasa. I tako je počela naša trka s vremenom jer smo već za sutradan imali rezervirane avionske karte.- Bez Linde Druge ja se ne vraćam ni za živu glavu -uvjeravala me uplakana kći. Nazvale smo Ephraima, čiji glas nije zvučao mnogo čvršće od naših.- Prestanite jadikovati! - obrecnuo se moj muž na mene. - Potražite radije Lindinu sestru blizanku. Računam na vas.Pribavili smo što smo brže mogli glavni katalog švicarskih uzgajivača pasa, neku vrstu psećeg Playboya, s fotografijama pasa koji se nude na prodaju. Izabrali smo jednoga koji je izgledao najsličniji Lindi, što nije bilo bašVOLJENI MOJ LAŽLJIVAClako zato što Linda nije bila sasvim čistokrvno pseto. Usred noći pozvonile smo na vratima i probudile uzga-jivačicu koja je stanovala na oko tri sata vožnje autom od Zuri eha.Na mjesečini smo razgledale nekoliko vrlo zgodnih štenaca i zaljubile se u štene koje nas je neobično kočoperno gledalo ispod svojih šiški. To doduše nije bila blizanka naše Linde nego blizanac, ali smo se zato nadale da tako bar nećemo imati problema s "tjeranjem". Pozamašna svota od 1500 švicarskih franaka promijenila je vlasnika te sudbonosne noći, a uzgajivačica je dotle kovala u zvijezde "Maksimilijanove" kvalitete kao potomka dugog niza predaka čistokrvnih "maltezera". Sutradan ujutro\obavile smo još sve administrativne formalnosti potrebne za uvoz jednog živog bića u Izrael. Napokon smo se posve iscrpljene zavalile na svoja avionska sjedala. Za sve vrijeme leta grijalo nas je ispod pokrivača na krilu bijelo štene i spavalo kao anđelak.Nakon nekoliko tjedana napornih nastojanja da našeg malog Maksa naučimo da se drži reda u kući, posjetili smo neke prijatelje. Slučajno smo se u razgovoru s njima dotakli i rasnih pasa. Jedan je od

naših prijatelja spomenuo kako čistokrvni psi nerijetko pate od "kompleksa jednog jajeta" te da stoga ne mogu imati mlade. Brže-bolje smo se prestrašeni vratili kući da izbrojimo Maksova jaja. Ponovo smo ustanovili kako je Maks prekrasno stvorenje, ali da nema oba jajeta.Ja sam se doduše osjećala prevarena, ali sam bila spremna pomiriti se sa situacijom. Međutim, Ephraim je ogorčeno inzistirao na drugom jajetu.- Nije meni do Maksovih mladih - objasnio mi je. -Ja se borim za svoja potrošačka prava.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNije ga umirilo ni moje upozorenje da se sporom s uzgajivačicom neće broj Maksovih jaja udvostručiti. Ako Ephraim nešto ne može trpjeti, onda je to da bude prevaren, svejedno da li za dva-tri pfeniga ili za jedno jaje.Stoga sam za svog sljedećeg boravka u Švicarskoj obavijestila o tom skandalu oko jednog jajeta tamošnji savez uzgajivača pasa, iako nam nije bilo ni nakraj pameti vraćati Maksa, jer je on u međuvremenu postao punopravni član obitelji Kishon.Odgovor je saveza stigao brzo i pouzdano - nije bilo dvojbe da smo u pravu, pa će nam biti vraćena polovica svote. Ubrzo nakon što sam nazvala uzgajivačicu, 750 franaka bilo je na našem bankovnom računu.- Pravda je pobijedila - zadovoljno je objavio moj vitez bez straha i mane. - Sad još moramo samo jedno-jajčanom Maksu pronaći odgovarajuću životnu družicu da ne dobije kompleks manje vrijednosti.Rečeno, učinjeno. Kod iste uzgajivačice naručili smo "nevjestu za Maksa" i nakon nekoliko tjedana stigla je specijalnom pošiljkom slatka, mala maltezerica s neobično crnom prćastom njuškicom i dugim šiškama nad krupnim okruglim očima. Maks je odmah uspostavio kontakt s Lindom Drugom, ali zbog poznatih, delikatnih razloga njihov je flert ostao bez posljedica. I tako su njih dvoje ostali samo dobri prijatelji. Njihovo je parenje ipak urodilo plodom: Ephraimovom pričom o našoj prelijepoj Lindi Drugoj, za kojom jure nebrojeni psi iz našeg susjedstva s jezikom isplaženim do zemlje.SEKSAPIL NA SVE čETIRITog je dana Linda iznenada počela pokazivati zanimanje za druge pse, skočila je na prozor kad bi koji pas prolazio ispred kuće, i revno mahala repom, a kadikad bi čak i dvosmisleno zalajala. Igle: vani ispod prozora okupili su se malo-poma-lo svi psi iz susjedstva, mašući repovima, cvileći i njuškajući oko sebe kao da nešto traže. Zubi, golemi njemački ovčar koji je živio na drugom kraju ulice, upao je čak preko stražnje terase u našu kuću pa smo ga morali silom odstraniti.Raspitali smo se malo kod Dragomira, međunarodno priznatog dresera pasa iz Hrvatske. On nam je objasnio stvar:- Zašto vi uzbuđeni, čemu? Kuja se ganja.- Što se kuja? - bezazleno ga priupita najbolja od svih žena, koja se ne razumije najbolje u stručnu terminologiju. -Kamo bi to ona htjela?Dragomir se uteče dječjem jeziku i gestikulaciji:- Fuki-fuki! Zenkica traži muškića. Kopulacija hop-hop! Sad smo bar bili načisto. Dotle je i našoj djeci već nešto odtoga upalo u oči.- Tata - upitao me moj sin Amir. - Zašto bi Linda htjela van do drugih pasa?- Sinko - odgovorih mu - ona bi se htjela s njima igrati.- Ma nemoj? A ja sam već pomislio da bi oni htjeli spolno općiti.SEKSAPIL NA SVE čETIRINavodim Amirovu misao u malo ublaženoj formi. Zapravo se on poslužio mnogo kraćom riječju od koje se zazire u jednoj pristojnoj obiteljskoj priči.Pribojavali smo se da će to izazvati ljubomorne ispade jednojajčanog Maksa, ali je taj aristokrat pokazao posvemašnju ravnodušnost prema svemu tome. Otmjeno se povukao i nije se htio miješati u te delikatne stvari.Dotle je već broj Lindinih obožavatelja pred našom kućom bio toliko porastao da smo se samo uz pomoć isukane metle mogli probiti na ulicu. Polijevali smo vodom iz kante ljubavlju zaslijepljene

horde pod Lindinim prozorom, udarali ih nogama, u vrtu smo postavili zapreku od zahrđane bodljikave žice koju su strastveni zaljubljenici učas pregrizli, a ja sam jednom čak bacio i kamen na Zulua. On ga je odmah zatim bacio na mene. Dotle je Linda stajala kraj prozora i pucala od erotike.- Tata - upita me opet moj sin Amir - a zašto je ne pustišvan:- Ima još vremena za to.- Ali vidiš da ona želi van. Ipak bi se htjela jednom... Opet se poslužio onom prostačkom riječju. Ali ja se nisamdao:- Ne može. Tek kad se uda. U mojoj se kući ipak pazi na moral.Međutim, čini se da se majka Priroda drži svojih zakona. Psi su vani zavijali u zboru i počeli se već medu sobom tući oko još odsutnog plijena. Linda je pak stajala kraj prozora i namigivala im. Nije više ništa jela ni pila niti spavala. Kad bi ipak zaspala, sanjala je same erotske snove. A na javi nije uopće krila što joj je na umu.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Kurva! - prosiktala je najbolja od svih žena i okrenula joj leda.Dakako da joj je time učinila nepravdu. Tko zna kakvi su tu sve bili posrijedi iskonski ženski nagoni. Nijedan pravi mužjak nije mogao odoljeti njenu erotskom zračenju, sijevanju njenih očiju i ljupkosti njenih pokreta. Pa tek ono njezino srebrnkastosivo, dugodlako krzno! Da nije možda u tome stvar? Odlučili smo ošišati Lindu da je oslobodimo neugodnih posljedica njena seksapila, pa smo pozvali u pomoć prokušani salon za šišanje pasa. Sutradan su se dva stručnjaka jedva probila kroz horde pasa što su nam opsjedali vrt, i odvela Lindu sa sobom. Linda se branila kao mlada lavica, a njeni su obožavatelji lajali, mahnitali i trčali još kilometrima za kolima koja su je odvezla.Mi smo ostali sjediti kod kuće mučeni grižnjom savjesti. - A što sam drugo mogao učiniti? - uzdisao sam. - Pa ona je ipak premlada za te stvari...I Maks je ovaj put bio nervozan, a pokazalo se da je imao i pravo. Linda se naime nije vratila kući. Ono što su nam sutradan dovezli bio je loše građen, ružičasti miš. Nisam imao ni pojma da je Linda ispod svoje dlake tako sitna. činilo se da je i sama Linda svjesna svoje sramotne preobrazbe. Nije ni riječi progovorila s nama, samo je netremice buljila kroz prozor. I što se dogodilo?U naš vrt nije više mogla stati masa pasa koji su nahrupili sa svih strana. Srušili su rešetkasta vratašca, divljali i skakali slinavih gubica oko kuće ne bi li se kako probili do Linde. Prije su to bili samo psi iz naše četvrti, a sad su nagrnuli iz cijelog grada, iz cijele zemlje, s cijelog Bliskog istoka. Bila su među njima čak i dva eskimska psa, valjda su se otrgla iz zaprege svojih saonica?SEKSAPIL NA SVE čETIRILinda je nedvojbeno sa svojom novom frizurom bila još zamamnija nego ikad. Jer, bila je zapravo gola. Ležala je na prozoru i gola se nudila pogledima svojih pohotljivih obožavatelja. Naša se kuća pretvorila u eros-centar.Kad je jedan od njezinih najpomamnijih prosaca, prava grdosija od psine, jednim udarcem snažne šape iščupao kvaku iz naših vrata, pozvali smo policiju, dok nam još drugi psi nisu pregrizli telefonski vod. Policijski je telefonski broj bio zauzet, a mi nismo imali svijetleće rakete da na taj način pozovemo policajce u pomoć.Obruč se oko naše kuće stezao. Moj najstariji sin Rafi predložio je da zapalimo grmlje u vrtu i, pod okriljem vatre, sklonimo se u obližnju poštu, gdje ćemo valjda uspjeti da uspostavimo vezu s policijom. Ali radi toga bismo morali napustiti kuću, a to se više nismo usuđivali.Iznenada se Zulu, koji se valjda probio u kuću preko krova, našao u našoj kuhinji pa sam se s njim uhvatio ukoštac. Iz očiju mu je izbijala divlja odlučnost da najprije siluje Lindu, a onda se obračuna sa mnom. Linda je skakutala oko nas mašući repom i zauzimajući se za Zulua lajanjem. članovi naše male obitelji potražili su zaklon za prevrnutim komadima pokućstva. Psi su nam se izvana sve više i više primicali.- Daj prestani! - reče mi dahtavim glasom supružnica blijeda kao krpa. - Daj im tu Fificu.- Nipošto - odgovorio sam joj dašćući. - Ne dam se ja ucjenjivatiI tada -još mi i sad dršće ruka dok ovo pišem - upravo kad smo ispalili posljednje zalihe streljiva i

kad nam se kraj nezadrživo primicao, odjednom je prestalo lajanje i nestale su horde pasa.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACOprezno sam izvirio kroz vrata i stavio ruku na uho ne bih li čuo zaglušni zov trublje konjice koja nam u galopu stiže u pomoć i koja se, kao što je poznato, uvijek pojavljuje na platnu desetak minuta prije kraja filma kako bi spasila doseljenike od skalpiranja...Ipak, nisam mogao otkriti ni traga od spasilačke akcije. Po svemu sudeći, bilo je posrijedi sasvim obično čudo.Sutradan nam je Dragomir objasnio što se dogodilo.- Jučer u pola dvanaest prestati se ganjat kuje u cijeli grad. Sad opet sve bude dobro.Otada je u našoj svakodnevici opet zavladala sasvim normalna monotonija. Ružičasti miš Linda ponovo se pretvorio u kujicu srebrnkastosive dlake koja se zanima samo za svoga životnog druga. Uopće više ne zapaža pse u susjedstvu niti oni nju zapažaju. Kad je Zulu prošao pokraj naše kuće, nije se ni osvrnuo na nju. Samo Maks ne može katkad zatomiti podrugljiv cerek.Humor je zrcalo zbilje, ali humor ne može zbilju promijeniti, kaže rabi Ephraim. Ipak, ima i iznimaka. Njegova glasovita priča o ulici koja je nosila katastrofalno ime Hel-singfors, koje nije mogao svatko upamtiti, potaknula je gradonačelnika Tel Aviva da je prekrsti u Helsinsku ulicu.Priča se zaista upravo tako zbila kako je ispričana.Moji su pokojni roditelji bili pravi "starosjedioci". Moja je majka bila prava "Sabra", već je šest generacija njezine obitelji živjelo u Palestini, a moj je otac stigao ravno iz Sibira u Palestinu i nije se do kraja života mogao odviknuti da pije samo vreli čaj.Kad sam im rekla da ću se udati za Ephraima, oboje su bili presretni. U to vrijeme dvadesetosmogodišnja djevojka bila je zapravo već stara frajla. Sve su se moje prijateljice bile već odavno poudavale i imale svoju obitelj kad sam se ja vratila iz Amerike nakon petogodišnjeg studija glazbe, doduše sa tri diplome i jednim frižiderom, ali bez ikakvih izgleda za udaju. Frižider je stajao u kući mojih roditelja kao nijemo obećanje eventualnog miraza, ali ni to nije ništa bitno promijenilo u mom bračnom statusu.Tada je doprašio moj vitez Ephraim na svom bijelom motociklu koji mu je trenutno bio najnovija tehnička novotarija. Moji su roditelji dočekali mladog novinara raširenih ruku i obasuli ga darovima. Stan nam je u Helsingforsovoj ulici, u novoj stambenoj četvrti na sjeveru Tel Aviva, bila pronašla moja majka. Okolica jeVOLJENI MOJ LAŽLJIVACbila sasvim prihvatljiva, na samom rubu pustinje, a stan je bio trosoban, što je bio upravo nevjerojatan luksuz u to pionirsko doba, prije više od četrdeset ljeta.Nastanili smo se bili dakle u Helsingforskoj ulici, a jedna je od one tri sobe postala Ephraimova radna soba. Druga isto tako. U spavaćoj je sobi bilo premalo mjesta za odgoj buduće djece. Ali mi smo bili sklopili "džentlmenski sporazum" da će naš brak postati pravovaljan tek nakon nekoliko uspješnih godina, pa nismo još ni mislili na uzgoj obiteljskog stabla.Međutim, u spavaonici smo dotle proveli u djelo biblijsku zapovijed "Plodite se i množite!" i uzgojili mnogo ribica u velikom akvariju.Iz tog je hobija poteklo nekoliko Ephraimovih zabavnih priča, kao na primjer ona o propalom pokušaju da uzgojimo "pidžama-ribe".Nakon četiri godine rodio se Amir, "naš zajednički sin", kako ga naziva Ephraim. Amir je zauzeo mjesto na balkonu naše spavaće sobe.Sad je napokon bilo sve u redu, osim imena ulice. Nije ga bilo samo teško upamtiti, nego nas je to milozvučno ime stare finske prijestolnice, u kojoj je prije stotinjak godina prilično lakoumno održan jedan cionistički kongres, stajalo i podosta novca. Trebalo je naime uvijek poprilično vremena da u telefonskom razgovoru "buhštabiramo" ime Helsingfors.Na svu sreću, Ephraim je tada napisao tu svoju priču, a gradonačelnik Tel Aviva pokazao je izvanredan smisao za humor. I to se događa.REMINISCENCIJA NA DOBRO PAMćENJESve skupa se ne bi uopće dogodilo da Sulzbaum nije uvrtio sebi u glavu da sam ja pravi čovjek za taj posao. On je već poodavno tražio čovjeka koji ima soli u glavi, pametna čovjeka u koga bi se

mogao pouzdati. Pošto smo neko vrijeme pregovarali, dao mi je jasno na znanje da se ozbiljno nosi mišlju da meni povjeri taj posao.Kad sam ga te kobne večeri nazvao, rekao mi je da ne bi više odugovlačio s našim pregovorima i predložio mi da odmah dođem k njemu. Mojoj radosti nije bilo kraja. Sulzbaum je ipak Sulzbaum, o tome nema dvojbe. Stoga sam ga bez daljnjeg okolišanja pitao za adresu.- Helsingforska ulica 5 - odgovorio mi je.- Dobro - rekao sam. - Za nekoliko minuta sam kod vas.- Odlično.Smjesta sam pošao k njemu. Ali već iza nekoliko koraka ispriječila se preda mnom zapreka koju je bilo teže svladati nego barikadu - zaboravio sam ime ulice. Jedino sam se sjećao da počinje na slovo P.Brzo sam se odlučio i ušao u prvu javnu govornicu da potražim Sulzbaumovu adresu u telefonskom imeniku.Ali, u telefonskom imeniku nije uopće bilo Sulzbauma. Da budem potpuno siguran, pogledao sam i pod slovo Z. U imeniku nije bilo ni Zulzbauma.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACVjerojatno je nedavno dobio novi broj, pomislio sam. Sva sreća da sam ga zapisao. Ponovo sam ga nazvao.- Dogodila mi se smiješna stvar - rekao sam mu. - Zaboravio sam ime vaše ulice.- Helsingforsova - rekao je Sulzbaum. - Helsingforsova broj 5.- Hvala lijepa.Poučen iskustvom, neprestance sam u sebi ponavljao: "Helsingforsova... Helsingforsova..." sve dok nisam gore, u sjevernom dijelu grada, zapitao jednog prolaznika za tu ulicu:- Oprostite, molim vas, gdje je...- Na žalost - presjekao me on u riječi - ni ja nisam iz ovog kvarta. Ja tražim Uzielovu ulicu.- Uzielovu ulicu... Ja slučajno znam gdje je. Idite samo ravno pa onda druga desno.- Baš vam hvala. Mnogo ste mi pomogli. Uostalom, kako se zove ta ulica koju vi tražite?-Ja? Ja tražim... uh, do vraga!I zaista, zbog te proklete Uzielove ulice zaboravio sam ime ulice koju tražim. Jedino sam se još sjećao da počinje na slovo K, i daje kućni broj 9 ili 19, o tome nisam bio sasvim načisto.Nikako mi se nije dalo da još jednom nazovem Sulzbauma. Još bi mogao pomisliti da sam jedan od onih ljudi sa slabim pamćenjem koji nisu kadri upamtiti ime jedne ulice, čak ni kad im se dvaput kaže. Razbijao sam sebi glavu ne bih li se prisjetio zaboravljenog imena. Ali ponovo se potvrdilo staro pravilo da ja - kao i svaki pravi intelektualac - ne znam riješiti problem koji iznenada iskrsne. U takvim sam okol-REMINISCENCIJA NA DOBRO PAMćENJEnostima učinio jedino moguće - sjeo sam u prvu kavanu i opustio se čekajući da mi prorade klikeri.Ali nisu proradili. Jedino ime ulice koje mi je padalo na pamet bijaše Sehmarjahu Levin (tog se imena nisam do tada nikako mogao sjetiti, vrag bi ga znao zašto). Međutim, znao sam da Sehmarjahu Levin nije ime koje tražim. Tražim neko strano ime, to je istina, i to ime koje počinje na slovo L. Ali dalje od toga nije išlo.Stoga sam ponovo nazvao Sulzbauma.- Halo - rekao sam. - Već sam na putu k vama. Da li biste mi možda mogli reći kako bih najlakše stigao do vas?-A gdje ste sada?- U Ben Jehudinoj.- Pa onda ste već sasvim blizu. Pitajte samo prvog prolaznika.- Pitat ću. A kako se točno piše ime vaše ulice?- Onako kako se izgovara. Zašto?- Imam dojam da ljudi ovdje ne znaju za tu ulicu. Valjda je to neka nova ulica?- Pa, nije baš nova.- Ipak, tako dugačko ime...

- Kako to mislite? Ima ih mnogo dužih. Na primjer, Ulica velikog svećenika Matitjahua. Ili Ulica Nikanorskih vrata. Ili Ulica Akibe Kolnomicerka.- Svakako, svakako. Ali dok čovjek izgovori ime vaše idice, samo što ne slomi jezik.- Ne bih baš rekao. čovjek se navikne na nj. Uostalom, što ste sad zapeli za ime jedne ulice? ja vas čekam. Hoćete li doći ili nećete?VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Kako ne bih došao. Za pet minuta.- Onda dobro.Sulzbaum je spustio slušalicu, a ja sam ostao stajati u javnoj govornici. Bili su to možda najteži trenuci u mom dotadašnjem životu. Imena "Veliki svećenikMatitjahu", "Ni-kanorska vrata" i "Akiba Kolnomicerko" urezala su mi se duboko u pamćenje a da nisam znao što ću s njima.Trebalo mi je nešto vremena da se odlučim skinuti slušalicu i turiti prst u brojčanik.- Sulzbaume - prošaputao sam - dragi Sulzbaume, kako se ono zove vaša ulica?Sulzbaum je hladno prosiktao:- Helsingforsova. Valjda ćete je sad zapisati. Posegnuo sam u džep za kemijskom olovkom, ali je nisamimao uza se.Prije nego što sam dospio kazati Sulzbaumu da ću za pet minuta biti kod njega, on je već bio spustio slušalicu.Ovaj put neću ponoviti istu pogrešku. Ovaj put ću se poslužiti mnemotehnikom. Raščlanio sam ime Helsingfors. Prvi dio imena podsjeća na današnji glavni grad Finske Hel-sinki. Drugi dio je gotovo identičan s poznatom američkom markom automobila Ford. Ta sn dva dijela povezana slovom "g", sedmim slovom u abecedi. To je bar jednostavno. Hel-sin(ki)-g-for(d)s broj 5.Naišao je slobodan taksi. Ravnodušno sam dobacio vozaču:- Helsingforsova pet!- Helsingforsova pet - ponovio je on za mnom i dodao gas. Zavalio sam se na sjedalu i počeo razmišljati o tome kakoje ipak čudnovato da čovjek moga duhovnog kalibra, koji se još sjeća pojedinih odgovora s davno minulih ispita u srednjojREMINISCENCIJA NA DOBRO PAMćENJEškoli, kao na primjer "Glavni grad Dacije zvao se Sarmise-getuza" - da takav čovjek koji ima tako reći elektronski mozak može zaboraviti tako dozlaboga jednostavno ime ulice kao što je... kao što je...- Oprostite - okrenuo se vozač meni - koja je ono ulica bila?Pao mi je mrak na oči. Jedino čega sam se sjećao bila je Sarmisegetuza, ali tako se ta ulica sigurno ne zove. Učinio sam ono što mi je sljedeće palo na pamet i prokleo taksista. On mi se kleo da je još na prethodnom uglu znao kako se zove ta ulica.- Zbilja krasno! - Ponovo sam zadobio svoj mir koji jedino odgovara mojoj intelektualnoj superiornosti. - Da se pokušamo zajedno prisjetiti! Idemo redom. čega se vi uopće sjećate?-Ničega - glasio je bezočan odgovor motoriziranog drumskog razbojnika. - Jedino se sjećam kućnog broja 173.- Ama, koncentrirajte se, zaboga, čovječe! Porazmislite malo!- Seeligbergova ulica... Ulica Salmanovskoga... tako nekako...Odjednom sam se sjetio mnemotehnike. To je bio spas. Glavni grad Norveške zove se Oslo - u sredini je slovo "g" -a onda slijedi prvi dio imena poznate engleske marke automobila.- Oslogrollsova ulica, kretenu kretenski! - dobacio sam mu podrugljivo.Taksist je zahvalno klimnuo glavom, oštro zaokrenuo i pojurio na jug, ali je na prvom uglu stao.- Žao mi je ali takve ulice nema.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACDa vam pravo kažem, ni ja nisam bio sasvim načisto da li postoji ulica koja se tako zove. Međutim, zbog taksistove munjevite reakcije postao sam opet nekako nesiguran. Sad sam, štoviše, znao u čemu je bila greška - u sredini nije bilo slova "g". Oslorolls... Osloroyce...

- Sto ćemo sad? - upitao me taksist. Stvarno me upitao: "Što ćemo sad?"Prezirno i bez riječi hitnuo sam mu novčanicu od 1 funte u lice, iskočio iz taksija, pohitao kao na oprugama do prve javne govornice i nazvao Sulzbauma.- Začas ću biti kod vas - pokušah ga umiriti. - Ali dogodilo se nešto upravo nevjerojatno. Opet sam...- Helsingforsova! - zaurlao je Sulzbaum tako da se čitava govornica zatresla. - Helsingforsova! 11 I ne morate više ni dolaziti!I tres! Spustio je slušalicu.No, zbilja krasno! Daleko mu lijepa kuća. S takvom prostačinom radije neću imati posla.Izašao sam iz javne govornice. Iznad nje je stajala pločica s natpisom: Helsingforsova ulica.Ni to me više nije zanimalo. Sudbina je već rekla svoje. Nije mi bilo suđeno da radim za Sulzbauma.Ali na sljedećim izborima za gradsko poglavarstvo neću više glasati za ove bijednike koji upravljaju gradom. Neću valjda birati ljude koji izmišljaju takva glupa imena kao što je... kao što je... uh, do vraga...Ephraim, potomak rabinerske obitelji znamenite u Mađarskoj, odrastao je posve asimiliran, kao pravi Mađar. Ali možda su mu geni njegova djeda, onog legendarnog rabina, pomogli da pridonese preporodu hebrejskog jezika. On se naime prvi put susreo s kompliciranim hebrejskim slovima tek kad mu je bilo 26 godina, u jednom kibucu nedaleko od Nazareta.Međutim, sasvim drukčije stoji stvar s njegovim poznavanjem židovske tradicije. Vatreni rodoljub koji je spreman braniti židovsku državu mačem i ognjem, a još k tome i strastveni proučavatelj Biblije, neprestano ratuje s običajima svoje vjere.Kad god ga podsjetim na koji skorašnji blagdan, moram ga najprije podučiti kakvi su elementarni običaji slavljenja tog blagdana i moram mu protumačiti uobičajene vjerske ceremonije. Tada me sluša s naivnom pozornošću pučkoškolca, kao da mu tko prvi put priča Grimmove bajke.- Ja sam bar ponosan Židov - našali se on obično tada na svoj račun. - Pa moram u najmanju ruku znati čime se to ponosim.Jedina židovska ceremonija koju je upoznao u djetinjstvu bila je bar-micva. To je, kako već rekoh, tradicionalno slavlje kojim trinaestogodišnji židovski dječak postaje muškarac. Taj se običaj zasniva na zakonu koji je Mojsije donio iz pustinje. U tu svetu svrhu Ephraim je morao čak naučiti napamet čitav jedan pasus iz Tore.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACBudući da nije znao ni pročitati taj tekst, prepisali su mu latinicom na papirić čudne, nepoznate hebrejske riječi.Nakon pedesetak godina to je dijete napisalo više od pedeset knjiga na tom čudnom, nepoznatom jeziku.Danas on tvrdi nešto vrlo začudno o svom upoznavanju židovske religije:"Mnogo je lakše vjerovati u djelovanje molitve kad ne razumiješ riječi."Od one njegove bar-micve proteklo je mnogo vode rijekom Jordanom.Problemi bar-micve u Izraelu nisu više jezične nego financijske naravi. Danas je naime navada da se na tu ceremoniju kojom dječak postaje muškarac pozove pola Svete zemlje. Slavi se u kakvoj lijepoj velikoj dvorani u kojoj se stolovi svijaju pod teretom biranih jela, pa šta košta da košta!Obiteljska je čast ipak obiteljska čast. Gosti moraju domađne utješiti zbog neminovnog bankrota manje-više skromnim darovima. Naš je zajednički sin Amir, novopečeni muškarac, zasvjedočio zavidan talent u utjerivanju tih darova.FINANCIJSKI GENIJ U DJEčJIM CIPELAMAAmir, moj đrugorođeni i, kao što je poznato, riđokosi sin, prilično je bezbolno doživio svoju trinaestu godinu i na taj način službeno postao muškarac. Trebalo je dakle da u sinagogi naglas pročita određeni odlomak iz Tore. I trebalo je da proslavi taj događaj večernjim slavljem koje smo mi, po starom roditeljskom običaju, upriličili i pozvali na nj mahom sve bolje stojeće znance.Pred sam početak proslave pristupio sam sinu, koji je netom bio postao muškarac, da mu protumačim važnost toga čina.

- Generacije tvojih predaka, dečko moj dragi, ponosno gledaju sad na tebe. Od današnjeg dana preuzimaš odgovornost punoljetnog građanina ove zemlje koja je nakon dvije tisuće godina napokon opet...- Kad već spominješ dvije tisuće - upadne mi moj potomak u riječ, potpuno svjestan svoje odgovornosti - misliš li da ćemo skupiti toliko?- Tko govori o novcu? - poučim ga usput. - Tko govori o čekovima i šekelima? Bitan je sam događaj, njegov duhovni sadržaj...- Otvorit ću ovih dana bankovni račun na svoje ime -dovrši Amir jasno i glasno tok svojih misli.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACIpak, kad su se pojavili prvi gosti, bio je pomalo nesiguran i zbunjen. Nije pravo znao gdje mu je mjesto, počeo se preznojavati i neprestance me zapitkivati što treba da kaže.Strpljivo sam ga uputio:- Reci: "Drago mi je što ste došli."- A kad mi predaju dar?- Onda reci: "Hvala lijepa, zbilja nije trebalo1."Tako poučen, Amir je zauzeo mjesto pokraj vrata. Već je izdaleka počeo dovikivati svakom pridošlici:- Hvala, nije trebalo'.I pohlepno mu pružao ruku. Kad je dobio prvi ček na pedeset šekela, morao sam ga obuzdati da ne poljubi svom dobrotvoru ruku. Nad prvim naliv-perom obuzeo ga je pravi zanos, a kad je ugledao prvi ekspander, oblile su ga suze radosnice.- Osjetljivo dijete - pripomene njegova majka. -1 kako se samo lako oduševljava!Sabirnica darova bila je u sobi moje kćerkice Renane, a moj stariji sin Raphael preuzeo je brigu oko sortiranja plijena.Svečana je atmosfera malko pomućena kad je jedan poslovni čovjek sklon egzibicionizmu ispostavio ček na nevjerojatnu svotu od dvjesta šekela. Takva je velikodušnost bacila u zasjenak sve one prije toga prikupljene kompase i enciklopedije. Nakon toga mladi je građanin sve nehajnije uzvanicima govorio "hvala", a uskoro mi se zatim pritužio na dva gosta koja su bila netom stigla i od kojih nije dobio ništa drugo do stiska ruke, što doista nije bilo potrebno. Tu sam dvojicu bezočnih škrtaca otada strogo mjerkao pogledima.- Strpi se samo - tješio sam sina koji se sav tresao od srdžbe. - Još ćemo zapapriti toj dvojici. Idi samo na svoju kontrolnu točku.FINANCIJSKI GENIJ U DJEčJIM CIPELAMAOpćenito smo ipak mogli biti zadovoljni darovima, iako su mahom svjedočili o pomanjkanju mašte, a bilo je medu njima i mnogo duplikata. Bijaše tu bezbroj čuturica, dalekozora, kompasa i naliv-pera, a ekspanderi su se množili kao zečevi. Tko bi rekao da su te sprave tako jeftine!Upravo smo odahnuli kad su došli Seligovi s mini-mode-lom čamca od plastike na sklapanje. Amir se zaboravio pa je, umjesto: "Hvala, nije trebalo!" značajno klimnuo glavom i rekao:- Nije loše!Pa i ja sam od vremena do vremena napuštao svoju ulogu ljubaznog domaćina da obavim inventuru darova. Na stolu je već bilo mnogo naslaganih knjiga: jeftinih izdanja Biblije, putopisa, ilustriranih knjiga s lošim reprodukcijama i jedan sveščić sa zagonetnim naslovom Ispod smokvina lista. Na kraju se pokazalo da su to zapravo upute za spolno općenje maloljetnih osoba. A neki se idiot drznuo čak pokloniti mom sinu Leksikon humora, u kojem se uopće ne spominje njegov otac! Izdao sam nalog da tom tipu ne daju nikakvo piće.U predahu sam isprobao ekspander i uvjerio se da ga mogu rastegnuti za više od dva stupnja. Osim toga, zaplijenio sam sinu jedno naliv-pero. Ionako ih je bilo već previše. Odlučio sam da Amir nakon ove proslave izabere sebi jedno nalivpero, pa možda čak i dva, a za ostale ću se ja već pobrinuti.Uostalom, karakter se mog riđokosog sina gotovo naočigled mijenjao. Prestao je već pozdravljati nove goste. Dočekivao ih je nijemim pogledom koji je govorio: "A dar?" Glas kojim je zahvaljivao na darovima zvučao je u rasponu od srdačnog do hladnog, prema tome kakav je bio dar. Pa i inače

se već ponašao kao odrastao čovjek.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACKad sam sljedeći put zavirio u naše skladište, opazio sam i dvije bočice kolonjske vode, koja dečku doista nije bila potrebna. Trebalo bi da ljudi ipak malo razmisle prije nego što će nekom nešto pokloniti. Uzeo sam i jedno naliv-pero i usnu harmoniku. Tad me u sortiranju omela najbolja od svih žena prosiktavši:- Za ime Božje, daj se malo pobrini za goste!Stao sam opet uz Amira, koji je dočekivao sve rjeđe goste lakomim pogledom drumskog razbojnika i znao ih već na prvi pogled dobro procijeniti:- Najviše osamdeset - šapnuo bi mi ili prezirno dobacio: -Džepni nožić!Oko deset sati istjerao je sve članove obitelji iz odlagaonice darova i zaključao za sobom vrata.- Napolje! - doviknuo im je. - Ovo je sve moje!Kad je na Seligovu modelu čamca od plastike našao naljepnicu na kojoj je pisalo 7,25 šekela, nije mu bilo teško potražiti u gužvi darodavca i pljunuti mu točno medu oči.Jedina nam je zagonetka ostao tranzistor sa slušalicama, na kojem nije bilo oznake porijekla robe. Tko ga je donio? Brže-bolje smo potražili popis gostiju koji je sastavila moja kći Renana. Od svih prisutnih, samo su dvojica dolazila u obzir: naš zubar i neki neznanac s kričavom crvenom kravatom. Ali koji je od njih dvojice? Neizvjesnost je bila utoliko mučnija što smo jednom od njih morali zahvaliti na daru a drugoga primjereno kazniti. Tu je opet došao do izražaja Amirov instinkt. Prišao je zubaru i udario ga nogom u go-Ijenicu. Zubar je to mirno podnio. Nije dakle bilo dvojbe da vrijedni dar potječe od onoga s kravatom.Žestoko je negodovanje među svima nama izazvao dar jednoga Zidova iz Frankfurta - drvorez na kojem je prikazanFINANCIJSKI GENIJ U DJEčJIM CIPELAMAnjegov rodni grad. Nije nas toliko ogorčila bezvrijednost toga dara koliko posveta ispisana na poleđini drvoreza: "Mom dragom Kobiju za bar-micvu od njegova ujaka Samuela". Izlili smo malo malinovca na odijelo dotičnoga gospodina i ispričali mu se.Dotle je Amir dočekao i posljednje goste riječima:- Hej! Koliko?Razvio se bio u pravog monstruma - krvlju podlivene oči zvjerale su iz duboko usađenih duplji, a ruke nalik na pandže tresle su se od pohlepe. Djelovao je toliko odbojno da sam se okrenuo od njega na drugu stranu i potražio utočište u skladištu, gdje sam najbolju od svih žena uhvatio na djelu - kako hvata maglu s memoarima lady Thatcher u rukama.čim sam ostao sam, pljucnuo sam u prste i počeo zbrajati čekove. Bože mili, kakva rasipnost! Koliko novca u ovoj našoj siromašnoj zemlji! Ozbiljno me uznemirivala pomisao da moj neuspjeli sin slobodno raspolaže svim tim svotama. Ostavio sam mu nekoliko čekova na manje svote, a ostalo sam strpao u džep na svojim očinskim prsima.Ne, nije me pekla savjest. To što sam učinio bilo je samo pravo i pošteno. Zar nisam uložio silne pare u njegovo školovanje? I tko će podmiriti troškove ove skupe proslave? Ja ili on? Eto vidite. On treba da počne raditi i zarađivati novac. Uostalom, upravo je danas postao muškarac!Sljedeća priča u obliku pisma koju je Ephraim izmislio prije nekoliko godina na temelju istinitih događaja, odražava puku zavist na sve one službenike koji se na državni račun i pod firmom znanstvenih, kulturnih i socioloških kongresa lijepo provode u Las Vegasu ili na Francuskoj rivijeri.A Ephraim i ja moramo dotle, u interesu svekolikog čovječanstva, sami financirati svoja putovanja. Uz malobrojne iznimke. Tri puta su nas naime bili pozvali u Ameriku. Jedanput nas je pozvala američka vlada da ispratimo prve ljude koje su oni poslali u šetnju po svemiru, a dva puta nas je pozvala Akademija za umjetnost i film koja u Los Angelesu dodjeljuje Oscare.Kad su nas pozvali da s piscima iz cijelog svijeta izvještavamo o startu "Apola 11", prakticirala se još otmjena skromnost i rasipanje državnog novca kretalo se u podnošljivim granicama.Međutim, u tvornici snova u Los Angelesu nisu se ni najmanje ustručavali bacati novac kroz prozor iskazujući doličnu počast imenu Hollywood.Za vrijeme osvajanja Mjeseca stanovali smo kod jedne obitelji u Orlandu. Na žalost, nismo tada

poslušali savjet našega domaćina, agenta za kupoprodaju nekretnina. On nam je naime savjetovao da kupimo zemljište u Orlandu, gdje je Walt Disnev namjeravao izgraditi veliko zabavište. To nam je dakle izmaklo ispred nosa.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACIpak nam se putovanje isplatilo.Zajedno s Albertom Moravijom i Normanom Maile-rom doživjeli smo onaj uzvišeni trenutak kad je prvi čovjek stupio nogom na Mjesec.Međutim, vrlo smo se brzo vratili na naš planet kad se zanimanje javnosti naglo prenijelo iz svemira u Chip-chipchip, ili tako nekako, gdje se Ted Kennedv pod gasom survao kolima s nekog mosta, pri čemu se u rijeci utopila njegova tajnica. Doduše, astronaut Armstrong izjavio je na Mjesecu da je to "mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo"; međutim, onaj pikantni pad s mosta u Chipchipchipu, ili tako nekako, poučio nas je koji korak Amerikance stvarno zanima. Ipak, to bar nije bilo na naš račun.Godine 1965. pozvala nas je Filmska akademija prvi put na dodjelu Oscara zato što je Ephraimov film Salah bio nominiran za nagradu kao "najbolji strani film". Kad smo se našli u Los Angelesu, osjećala sam se kao Pepeljuga kad se bundevom što se pretvorila u kočiju dovezla na kraljevski bal.U luksuznom hotelu Beverlev Hills neprestance smo susretali svjetski glasovite zvijezde. Bila sam kao začarana, okružena zvucima s nekog drugog svijeta.Zbog jetlaga, koji nas je mučio tri dana, doživljaji su se doimali još nestvarnije. Svakog smo se jutra, kad bismo izašli iz svog apartmana, divili nevjerojatnim oblinama Sophije Loren i godinama Bette Daviš, a da i ne govorimo o znamenitim plesačkim nogama Freda As-tairea koje su izgledale kao sasvim obične noge. U liftu mi odjednom nije uopće izgledao onako nizak AlainVOLJENI MOJ LAŽLJIVACVOLJENI MOJ LAŽLJIVACDelon iako su nam oči bile otprilike na istoj visini, a u filmovima se uvijek doimlje onako visok.Bile smo tri žene koje smo pratile svoje muževe i dijelile šofera u livreji: Rachel, žena Menachema Go-lana, Galia Topol i ja. Bile smo čvrsto nakanile zaslijepiti svojom orijentalnom ljepotom publiku na cijelom svijetu one večeri kad se budu dodjeljivali Oscari.Radi toga smo najprije ugovorile termine u kozmetičkom salonu gospođe Fortune, privatne frizerke Rite Hayworth.Naš je uspjeh nadmašio sva naša očekivanja. Kad sam se pojavila pred Ephraimom sa svojom novom frizurom u svoj njenoj divoti, on je problijedio i prosiktao:- Dok god budeš nosila to čudo na glavi, neću uopće razgovarati s tobom.Ni ja nisam doduše bila oduševljena baglićem gospođe Fortune na svojoj glavi, ali sam se pribojavala da bi njegova demontaža mogla ostaviti još teže posljedice za sobom. Ali Ephraim je bio neumoljiv.- Ja nisam uzeo za ženu Madame Pompadour. Ili:- Ipak sam od tebe očekivao malo više razuma, da nećeš pasti na svaki holivudski trik.Pomislila sam i na mogućnost da ostavim glavu u hotelu, ali je to bilo tehnički neizvedivo.Te za nas tako važne večeri nismo više progovorili ni riječi niti se udostojili pogledati jedno drugo. Za gala večerom koja je slijedila nakon svečane priredbe, srušila sam u VVC-u onaj baglić s glave. Moja preobrazba uneopankericu trebala je utješiti Ephraima što nije dobio Oscara.Pepeljuga je otišla iz kraljevske palače, limuzina se ponovo pretvorila u bundevu, vila se vratila kući, došao je kraj bajci!Ipak smo oboje izvukli važan zaključak iz te pustolovine - putovanje koje netko drugi financira ne jamči vam unaprijed uspjeh.7«.

*¦¦>.-. ¦"**-.PUTNA GROZNICA PO NUL-TARIFIPUTNA GROZNICA PO NUL-TARIFI

Draga Dvaša!Ovo ti pismo pišem, predraga moja ženice, iz Neiv Yorka, iz Amerike. Tek sam tjedan dana ovdje, ali ti mogu reći da se već radi ovoga isplatilo biti parlamentarni zastupnik. Kakva organizacija! Nevjerojatno je kako je ovdje sve dobro organizirano. Već su nas na aerodromu dočekali velikim transparentima na kojima je pisalo: "Pozdravljamo savjetnike izraelskog izaslanstva u Ujedinjenim narodima1." A vani nas je čekalo šest autobusa da nas prevezu u hotel.U hotelu nas je dočekao netko iz naše ambasade s viješću da ćemo svakog petka dobivati džeparac, i poželio nam ugodan boravak. Ja sam tom čovjeku rekao: "Druže, ja šalabazati mogu i kod kuće, a ovdje sam da savjetujem, pa kad god zatrebate kakav savjet, ili kad god vam na generalnoj skupštini uzmanjka jedan glas, dođite slobodno po mene, a ako budem slučajno spavao, probudite me!" A on mi je odgovorio: "Budite vi bez brige i spavajte koliko god hoćete!"Već smo četvrtog dana nakon dolaska otišli u UNO. To je jedna visoka zgrada koja me podsjeća na našu partijsku centralu, samo što ima nekoliko katova više. Kad je stigla izraelska delegacija, svi su pojurili iz velikog predvorja u glavnu dvoranu jer su se pobojali za svoja mjesta. Poslužitelji su donijeli u dvoranu valjda još četrdeset stolica. Ipak sam mo-rao dijeliti stolicu s još jednim članom našeg izaslanstva. Pokazalo se da je on na nekom TV kvizu dobio za nagradu da bude član naše delegacije, i da nema pojma što će tu. Ja sam odmah prijavio stvar na najviše mjesto - nemoj misliti, draga moja Dvaša, da ja ovako nešto olako uzimam. Što to uopće znači, rekao sam, delegirati nekog u New York a da se prije toga ne provjeri je li dotičnik stručnjak za međunarodne odnose, ili bar član naše partije? A onda su mene pitali:- A tko ste vi? Što vi ovdje radite?- Ja sam službeni savjetnik za ekološke odnose - odgovorio sam. -Jutros sam već našem ministru vanjskih poslova savjetovao da ponese kišobran da ne pokisne. Pitajte ga slobodno je li to istina!U tom je trenutku jedan od naših stalnih izaslanika u Ujedinjenim narodima, valjda neki tajnik, koji je sjedio za drugim pisaćim stolom, počeo vikati na sav glas da se on više ne može snaći u ovom metežu, i da konačno treba sastaviti popis da se vidi tko je sve član izaslanstva a tko nije, inače će on podnijeti ostavku. Nisam dočekao kraj njegova izlaganja, jer je upravo u tom času otvorena generalna skupština, pa sam morao slušati što se govori. Održano je mnogo govora, ali ni jedan jedini na jidišu, tako da nisam mnogo razumio. Ne znam zašto nam radije ne puštaju laku zabavnu muziku da je slušamo preko slušalica?Sutradan prije podne organizirali su u našoj ambasadi veliku kontrolnu smotru da ustanove koji su sve pravi članovi naše delegacije. Nekoliko stotina Izraelaca okupilo se u dvorištu zgrade. Mnogi su od njih već godinama službeno u Neiu Yorku, a sad su se tek prvi put vidjeli. Bilo je upravo ganutljivih scena, vjeruj mi, draga moja Dvaša!

VOLJENI MOJ LAŽLJIVACOnda su nas sve prozvali po abecednom redu. Tako su otkrivena dva Portorikanca koji su se ilegalno ubacili u našu delegaciju i svakog dana odlazili u UNO. Tajnik je rekao da su oni njemu već poodavno bili sumnjivi jer su uvijek govorili samo španjolski, ali je on mislio da su to predstavnici Sefardske diskontne banke iz Tel Aviva, pa zato nije ništa poduzeo. Sad su ih konačno izbacili iz našeg izaslanstva. Zatim je jedan savjetnik u ambasadi objavio da je službeno odlučeno da se broj delegata smanji za polovicu. Svi oni koji su već razgledali zgradu Ujedinjenih naroda pod stručnim vodstvom i obavili kupovinu, treba da se vrate u Izrael. Mene je jedan visoki dužnosnik odveo na stranu i rekao mi da već sigurno nedostajem svojoj ženi. Odgovorio sam mu da ima pravo i složio se s njim. Zato, draga moja Dvaša, sjedaj u prvi avion da što prije dođeš k meni u Neiv York, u Ameriku. Naći ćeš me u hotelu Waldorf Astoria u Park aveniji, na petom katu, broj apartmana 517.Voli te tvoj muž Zalman

Sto se ugovora tiče, Ephraim je vrlo dobro potkovan. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, točno zna gdje se iza poplave suvišnih riječi kriju zamke kojima se poslije služe odvjetnici da vam ogule kožu. Ephraim se zna braniti i, primjerice, unaprijed stavlja veto na previše klauzula koje počinju

riječima "pod uvjetom" - što je omiljeno oružje svih pravnika."Pod uvjetom da je stranka A zainteresirana da sklopi ugovor sa strankom B, i pod uvjetom da stranka B nema nikakvih prigovora na sklapanje ugovora sa strankom A, te pod uvjetom da su stranka A i stranka B sporazumne da sklope ugovor..." Tek na kraju obično stoji poanta: "Ove su premise utvrđeni sastavni dio sljedećeg ugovora".Stoga Ephraimovo zlatno pravilo glasi: "Nikad ni u jednom ugovoru više od tri klauzule pod uvjetom".Ephraim je posebno alergičan na ugovore koje sastavljaju američki odvjetnici. To su vam oni zloglasni ugovori koji uvijek obasežu najmanje 40 stranica. Pro-mećurni dečki znaju svojim trakavicama od formulacija, kojima ljudski mozak naprosto nije dorastao, temeljito i konačno slomiti otpor ugovornih partnera.Ephraimu su ostale nezaboravne njegove rasprave sa studijem Walt Disnev o novoj verziji njegova filma Dobro spavajte, narednice! Tu je u ugovoru, koji je imao više od 40 stranica, stajalo između ostalog: "Studio ima pravo film gospodina Kishona korigirati, kopirati, monti-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACrati, reducirati, zakomplicirati, tranširati, realizirati, renovirati, eliminirati..."Ephraim je tom uglednom studiju odgovorio da iz principa ne potpisuje ugovore duže od četiri stranice. I dobio je ugovor na četiri stranice i potpisao ga.Ephraim isto tako dobro zna da negdje na 37. stranici obično stoji otisnuto liliputanskim pismom: "Ovaj ugovor nije pravovaljan". Stoga uvijek zahtijeva od odvjetnika druge strane da ugovor bude otisnut slovima prosječne veličine.- Ja imam, doduše, povećalo - kaže on - ali nemam toliko vremena.Uostalom, vrlo se rado šali na račun pravosuđa, zajedno sa svojim pravozastupnikom, koji mu je slučajno i zet.NEMA NIŠTA BEZ PRAVNE POMOćIJednoga predvečerja prošlog tjedna iskrsne pred vratima našega stana spodoba koja uskoro zatim poprimi očigledne obrise policajca. On mi uruči poziv da se sljedećeg jutra u 8 sati moram pojaviti u najbližoj policijskoj stanici.Moja žena promotri poziv i problijedi.- Zašto te tako hitno pozivaju? - pitala je. - Što si učinio?- Ništa - odgovorili joj. Žena me upitno pogleda.- Ne bi smio poći sam. Povedi odvjetnika.- Zašto?- Ne pitaj tako glupo. Zato da imaš nekog uza se ukoliko zapadneš u neprilike.činjenica da je moja žena prvi put u životu upotrijebila riječ "ukoliko", djelovala je na mene duboko demoralizatorski. Još iste večeri posjetio sam dr. Jonathana Shay-Sheinkragera, nadaleko poznatog pravnika koji važi za jednog od najvješti-jih odvjetnika u našoj zemlji. Shay-Sheinkrager je tražio da mu potanko iznesem slučaj i neko je vrijeme razmišljao, a onda mi je saopćio da je spreman preuzeti moju obranu. Potpisao sam potrebne dokumente, koji odmah postadoše punovažni, i olakšano otišao kući.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACSljedećeg jutra teška srca oprostio sam se od svoje bračne družice i u pratnji odvjetnika otputio se u policijsku stanicu. Dežurni policijski narednik, brkat mladić, primio nas je prijazno. Preletio je pogledom poziv što mu ga je Shay-Sheink-rager uručio, bez mnogo okolišanja posegnuo u ladicu i izvukao kožnu aktovku koju sam izgubio prije nekoliko tjedana.- Našli snio vašu torbu, gospodine Kishone - reče uz slavodobitni osmijeh. - Evo je.- Hvala vam lijepa. Cijenim vaš trud. - Posegnem za torbom i spremim se otići.Ali pravio sam račun bez odvjetnika.- Vrlo dirljivo - reče Shay-Sheinkrager i sarkastično napući usne. - Smijem li vas, gospodine inspektore, upitati odakle znate da se radi upravo o torbi mojeg klijenta?Narednik se dobrohotno nasmiješi.- Našli smo u torbi račun praonice rublja na gospodinovo

ime.- A nije vam palo na pamet - nastavi Shay-Sheinkrager -da bi torba mogla biti vlasništvo praonice?- Torba je moja - uvjeravao sam odvjetnika. - Prepoznao sam je odmah po mrljama od jogurta na desnoj strani.- Molim vas, ne miješajte se u ovaj mutni slučaj - prigovori mi Shay-Sheinkrager. - Gospodine inspektore, molim vas da sastavite zapisnik.- Kakav zapisnik? Uzmite torbu i idite!- Zaista, trebalo bi da idemo - složio sam se. - Ovdje više nemamo što tražiti.Moj odvjetnik priđe prozoru, prekriži ruke na leđima i zagleda se napolje. Nakon otprilike jedne minute okrene se:NEMA NIŠTA BEZ PRAVNE POMOćI- Ja ću vam reći što još treba učiniti, gospodo. Treba istražiti sadržaj torbe.Muk. Shay-Sheinkrager je, naravno, imao pravo. Kako sam mogao biti tako glup da mi to već prije nije palo na pamet? Tu se i opet vidi razlika između laika i školovana poznavatelja materije.- E pa, onda ćemo je otvoriti - uzdahne narednik i posegne za torbom.- Prosvjedujem! - baci se Shay-Sheinkrager kao tigar na torbu. - Sporni objekt svakako se mora otvoriti u prisutnosti ovlaštena svjedoka.S jasno vidljivim znacima samosvlađivanja narednik je zakovrčao brk i pošao po kolegu. Kad su ušli, obojica su bila zajapurena od gnjeva.- Gospodine Kishon - započe moj odvjetnik saslušanje -hoćete li, molim vas, sastaviti popis predmeta koji su, koliko se sjećate, činili sadržaj ove torbe?- Rado bih - odgovorih - ali se ne sjećam.- Još bolje - reče narednik i ponovo pokuša otvoriti torbu. Moj ga odvjetnik i opet u tome spriječi.- Priznanje moga klijenta da ne može rekonstruirati sadržaj aktovke, ne znači u pravnom smislu da aktovka u vrijeme kad ju je izgubio nije sadržavala predmete od vrijednosti.Pogledi što su mi ih na to uputila obojica narednika, ne bi se ni uz najbolju volju mogli nazvati "ljubaznima". Shay-Sheinkrager se, čini se, na to već bio navikao. Ne obazirući se na njih, povuče me u stranu.- Molim vas, od sada nemojte progovoriti ni riječi a da prije toga mene ne pitate - strogo mi naloži. - Od sada je stvar u mojim rukama.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACZatim otpočne suhoparnim, ali jasnim stručnim jezikom diktirati u zapisnik:- Na temelju dobrovoljno dane izjave moga klijenta, ni najmanje ne prejudicirajući njegova prava kao jedinoga zakonitog vlasnika spornoga nađenog predmeta, ovime se ustanovljuje da moj klijent, budući da se ne sjeća u potpunosti, ne može dati dužne podatke o sadržaju aktovke što se u vrijeme saastavljanja ovog zapisnika nalazila u policijskoj stanici u kojoj je zapisnik sačinjen, a dežurni organ po znanju i savjesti pripisuje nekoliko dana prije nađenu aktovku o kojoj je riječ u vlasništvo moga klijenta i...- Samo trenutak - prekine ga narednik i ustane kako bi iz susjedne sobe doveo inspektora.Prije no što je inspektor mogao riječima izraziti svoje negodovanje, Shay-Sheinkrager mu se predstavio i zamolio ga da u ovoj nezgodnoj stvari bude pošten i objektivan. Tada se još jednom obrati meni:- Po službenoj dužnosti, moram vas upozoriti da od sada svaka riječ koju izgovorite može biti upotrijebljena protiv vas.Zapitao sam da li moram položiti zakletvu, ali me on umirio:- Tako daleko još nismo stigli.Pošto su svi prisutni potpisali zapisnik, Shay-Sheinkrager objasni glasno i polako:- Moj se klijent slaže da se sporni nađeni predmet otvori. Inspektor zavuče ruku u aktovku i izvadi olovku.- Gospodine Kishon - zapita moj odvjetnik oštro naglašavajući svaki slog -je li ovo vaša olovka?Pogledao sam olovku. Bila je kratka i istrošena, posve obična olovka.- Kako bih to danas mogao znati?

NEMA NIŠTA BEZ PRAVNE POMOćIU Shay-Sheinkragerovim očima bljesne sveti plam.- Gospodo, sada je najvažnije zadržati hladnokrvnost. Gospodine Kishon, jeste li potpuno sigurni da ovaj pisaći pribor ne možete prepoznati kao sastavni dio pisaćih potrepština koje stalno upotrebljavate?- Već sam vam rekao da ne mogu.- Onda zahtijevam da se odmah pozove zapovjednik četvrti.- Zapovjednik četvrti? - zapjeni se inspektor. - A zašto, ako smijem pitati?Smio je pitati. Svako je pitanje mom odvjetniku bilo dobro došlo, jer je na svako imao odgovor. Ovaj put odgovor je glasio:- Gospodine inspektore! Ako je tzv. "pošteni nalaznik" stavio u ovu aktovku olovku koja ne pripada mom klijentu, onda je isto tako mogao izvaditi iz nje možda neki vredniji predmet.Nakon nekog vremena pojavio se zapovjednik četvrti i već na vratima zaprepašteno poskočio:- Za Boga miloga! Shay-Sheinkrageru, vi ovdje? Zar opet? To ne može biti istina.Ni ovaj put se moj odvjetnik nije dao smesti. I dalje je ravnodušno hodao gore-dolje. Nakon nekog vremena ustobočio se pred zapovjednikom četvrti. Glas mu je zvučao važno:- U ime svoga klijenta ovime podižem tužbu protiv nalaznika aktovke, i to: a) zbog protuzakonite upotrebe pisaćih potrepština koje su vlasništvo moga klijenta, i b) zbog mogućeg prisvajanja predmeta iz nađene aktovke.- Treba li to da znači - zapovjednik četvrti će prijeteći -da pretpostavljate kako je posrijedi krađa?#\ ,VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Svakako. Moj klijent, sa dovoljnom sigurnošću, vjeruje da je u vezi s aktovkom koje je on vlasnik izvršena krađa neodređenih razmjera.- Lijepo - proštenje zapovjednik četvrti. - Tko je pronašao tu prokletu aktovku?Narednik je zlovoljno prebirao po papirima.- Dežurni prometnik. Prekjučer poslije podne.- Zar želite policajca optužiti za krađu? - upita me zapovjednik četvrti.- Ne odgovarajte! - Shay-Sheinkrager mi priskoči i začepi usta. - Ni riječi! Oni hoće da vam namjeste pušku. Poznajem ja njihove trikove.- Gospodine zapovjednice četvrti - nastavi on službeno -onome što je rečeno mi više nemamo što dodati. Daljnje izjave dat ćemo samo pred nadležnim sudom.- Kako god želite. Vama je, nadam se, jasno da ste maloprije uvredljivo optužili javnog službenika?- Ulažem prigovor! - zaurla Shai/Sheinkrager. - Ovo je tako reći ucjena!- Ucjena? - I zapovjuednik četvrti naglo podigne glas. -Vi vrijeđate uniformiranog policajca na dužnosti! Osamnaesti paragraf Kaznenog zakonika...- Prigovor. Pozivam se na dodatak broj 47 Propisa o dužnostima i pravima organa javne sigurnosti, "Službeni list" broj 317!- O tome će odlučiti nadležni sud - zakriješti zapovjednik četvrti i okrene se meni. - U ime zakona, vi ste uhapšeni!Shay-Sheinkrager me otprati do ćelije.- Gore glavu! - reče. - Ništa vam ne mogu. Nemaju dokaza protiv vas. A mi ćemo dokazati krivicu policajca i, ako treba, ishoditi nalog za hapšenje ministra unutrašnjih poslo-NEMA NIŠTA BEZ PRAVNE POMOćIva. Neka nam onda on objasni zašto nisu uhapsili "poštenog nalaznika". Spavajte dobro! Obavijestit ću vašu ženu. - Nakon toga se oprostio od mene čvrstim stiskom ruke punim utjehe.Ništa tu ne pomaže: najbolji prijatelj osamljenog zatvorenika jest njegov odvjetnik. Mogu biti sretan što je moj odvjetnik takav briljantni um. Možda čak ishodi da me uz kauciju i puste?Kažu da ljubav ide kroz želudac. To i mi možemo potvrditi. Nas oboje redovito shrva strastvena ljubav pri samoj pomisli na čokoladu, taj Sotonin izum koji svakom čovjeku što svakog jutra bos i bez ručnog sata staje na vagu pretvara život u pravi kalorijski pakao.Mi zapravo ne pazimo više na liniju i žalimo za onim vremenima kad je Ephraimova majka bila u

Budimpešti i okolici na glasu kao ljepotica. Bila je to zahvaljujući tijesnom korzetu koji joj je suvišne kilograme stezao u željenu formu.Kako bilo da bilo, Ephraim i ja ginemo za čokoladom, i to najčešće kasno navečer kad se zapravo ne bi smjela pojesti ni tanka kriška krastavca. Pred čokoladom smo slabi, čokolada uvijek pokvari sve naše očajničke napore da ponovo zadobijemo vitku liniju.Ja ipak pokušavam svim legalnim sredstvima da izgledam što mlađa, a i Ephraim se trudi oko svog relativno mladenačkog izgleda. Dok drugi muškarci njegovih godina uzalud nastoje neizbježni višak kilograma i ostale nepoželjne popratne pojave biološkog nazadovanja kasirati odijelima šivenim po mjeri i supermodernim naočalama, Ephraim ima svoju posebnu metodu. On se češlja. češlja se uporno i usrdno prosječno svakih 90 minuta, u kritičnim časovima i nešto češće, u svakom slučaju, dok god ne zaspi. Nakon toga se češlja u snu.Da, svakog dana brojimo konzumirane kalorije i redovito kontroliramo tjelesnu težinu, građanska je duž-VOLJENI MOJ LAŽLJIVACnost ipak građanska dužnost. Svaki keks, svaki komad kolača analizira se prije konzumiranja glede broja kalorija, a nakon toga se nemilosrdno registrira.Jer, potpuno smo načisto da je i najmanje debljanje znak žalosne karakterne slabosti i fatalan korak na putu konačnog gubljenja kriterija.Obično se trudimo da budemo iskreni jedno pred drugim. Jedna je od iznimaka kad u trenucima ispovijedanja lažemo - konzumiranje čokolade. Nikad ne bismo priznali jedno drugome takav grijeh.Samo što nas uvijek oda ona naša digitalna vaga, najnoviji model sa savršenim pamćenjem, na žalost.Zato je preziremo.Ephraim svakog jutra staje na prstima na vagu ne bi li je kako zavarao, katkad skine čak i naočale da bi imao koji gram manje. Pokušavao je već i malim trzajima izbaciti je iz ravnoteže, ali se nakon pola table švicarske mliječne čokolade, koju je večer prije toga na brzinu bio smazao na terasi prije odlaska na počinak, čak i najdo-broćudnija vaga uzjoguni.Naša je borba dakle s tim slatkim napastima, sve u svemu, jedan veliki neuspjeh. Stoga zaziremo od iskušenja. Kunemo se jedno drugome, osobito kad smo siti, da nećemo više ni okusiti nijednu pločicu čokolade niti ikad više otvoriti ijednu bombonijeru.Suzdržavamo se i od zadnjih preostalih mrvica slasnog smeđeg dara koji su nam znanci, svjesni opasnosti od kalorija, poklonili pod kojekakvim prozirnim izlikama.Prije mnogo godina Ephraim je prikladnom pričom ovjekovječio taj atentat čokoladom. Pravi je razlog ipak prešutio. Mi smo žene iskrenije.BOMBONIJERA S POVRATNOM KARTOMSve je pitanje organizacije. Zato i mi u jednom ormaru, u odgovarajućim pretincima, držimo nepotrebne predmete koji dolaze u obzir za ponovnu uporabu. Kad god dobijemo takav dar, a često ih dobivamo, registriramo ga, klasificiramo i sortiramo. Dječje stvari automatski odlažemo u poseban pretinac, knjige većeg formata od 20 x 25 centimetara stavljamo u odjeljak "bar-micva", vaze i pladnjeve od lažnog srebra svrstavamo pod "vjenčanja", a posebno odvratne pepeljare pod "useljenja" i tako dalje.Jednog dana opet je došao Purini, dan darivanja, i evo što se dogodilo.Netko zvoni na vratima. Pred nama je Benzion Ziegler s bombonijerom pod rukom. Ulazi i poklanja nam bombonijeru za Purinu Upakirana je u celofan. Na poklopcu je slika čarobne djevojke okružene alegorijskim figurama u tehnikoloru. Duboko smo ganuti a Benzion Ziegler samodopadno se smješka.Dotle je sve bilo u najboljem redu. Ta nam je bombonijera dobro došla jer se bombonijere uvijek mogu i drugima pokloniti. Prikladne su za razne prigode, i za Dan nezavisnosti i za srebrni pir. Odmah smo je odložili u odjeljak "kojekakve drangulije".BOMBONIJERA S POVRATNOM KARTOMAli sudbina je htjela drukčije. Odjednom nas je oboje, ženu i mene, spopala neodoljiva želja za

čokoladom, koja se samo čokoladom mogla zadovoljiti. Drhteći od lakomosti, raz-derali smo celofan s bombonijere, otvorili kutiju i ustuknuli. U kutiji je bilo tek nekoliko smećkastih kamenčića na koje se bila uhvatila mahovina.- Ovo je rekord - prozbori moja supružnica bezbojnim glasom. - Najstarija čokolada koju smo ikad vidjeli.Vrišteći od bijesa, oborili smo se na Benziona Zieglera i drmusali ga toliko dugo dok nam nije priznao, blijed i drhtav, da je tu bombonijeru dobio lani od jednog svog dobrog prijatelja na dar. Nazvali smo tog njegova dobrog prijatelja i pozvali ga na odgovornost. Dobri se prijatelj uzmucao:- Bombonijera... bombonijera... ah, da! Dobio sam je na dar od inženjera Glucka u čast izraelske pobjede na sinajskoj fronti...Istraživali smo dalje. Inženjer Gluck dobio je tu istu bombonijeru prije četiri godine od svoje svastike kad mu je žena rodila blizance. Njegova se svastika, uostalom, još dobro sjećala od koga ju je ona dobila: od Goldsteina 1953. godine. Goldstein ju je pak dobio od Glasera, Glaser od Steinera, a Steiner - to je zbilja bilo nevjerojatno - od moje dobre tete like 1950. godine. Odmah sam se sjetio da je teta lika upravo u to vrijeme slavila useljenje u novi stan, a kako je dotični pretinac našeg ormara za poklone bio trenutno prazan, morali smo se teška srca odreći bombonijere...I sad je ta historijska kutija bila opet u našim rukama! Oboje nas je obuzeo osjećaj strahopoštovanja. Što je sve proživjela ta bombonijera! Rođendane, proslave vojnih pobjeda, polaganje kamena temeljca, useljenja u nove stanove, rođenja blizanaca... doista je ona dio naše povijesti!VOLJENI MOJ LAŽLJIVACOvime dakle izvješćujemo javnost da je nacionalna poklon--bombonijera povučena iz optjecaja. Netko će ipak morati kupiti novu.Njegovo je zanimanje pisac, režiser ili filmaš, tako bar piše u priopćenjima za tisak ili kratkim biografijama, ali nitko ne zna koja je njegova prava profesija. U zbilji je on naime pasionirani »sam svoj majstor«. Najradije od svega popravlja stvari. Popravlja sve, što god mu dopadne šaka: glačala, tave, hladnjake, satove, kamere, aparate za espresso kavu, naliv-pera, mobitele, zastore, peći, klima uređaje, stolice, brave, usisivače, slavine, čaše, bojlere - i tako unedogled. Glavno je da Ephi po nečemu prčka.Katkad ga ulovim kako se veseli što nešto u našoj kući ne funkcionira. Ne isključujem ni mogućnost da od vremena do vremena potajno sam ponešto rastavi, ako i nije pokvareno. Do it yourself! Nekoliko sati ili čak dana da sjedi bez posla u kući? To bi za Ephraima bila prava katastrofa. Stvaralački užitak koji očito osjeća pri takvu poslu u očitoj je opreci s mučnim stenjanjem koje se može od njega čuti kad piše.Ne, pisanje mu ne donosi pravu, nepomućenu radost. Ephraima možete vidjeti zadovoljnog samo kad popravlja pokvarene ili oštećene stvari. Psihijatri bi vjerojatno govorili o "maniji popravljanja". Dovoljno je da mu samo nagovijestim: "Ephraime, čini mi se da je to-ster..." pa da vrijeme za njega stane, i da ga nitko i ništa na svijetu ne može spriječiti da se sa stvaralačkim žarom preda željenom popravku. Tad ne zna ni za kakav odmor ni vikend, vječito po nečemu prčka pod geslom: "We are never closed"l** Radimo non-stop (engl.).VOLJENI MOJ LAŽLJIVACUz svoju radnu sobu uredio je i malu radionicu. To je pravi tajni san svakog majstora u kući. Alat visi na zidovima u skladu s profesionalnom svrhovitošću, kao vojnici u stroju. Kad koji obrtnik slučajno zaluta u našu kuću i upadne u tu čudesnu radionicu, vrlo brzo shvati koliko je jednostavnije i ugodnije dohvatiti čekić, bušilicu ili odvrtač sa zida u Ephijevu urednom i sređenom kabinetu, nego kopati po neredu u svojoj torbi.Ephraim ponajviše voli lijepiti, lemiti slomljeni nakit, mijenjati utičnice na električnim aparatima ili pribi-jati pete na cipele. Svaki od tih popravaka obavlja zdušno i savjesno. Akribijski traži potreban pribor i materijal, ne štedi na kvaliteti i vodi računa o životnom vijeku rezervnih dijelova. Radi profesionalno, kao što se može očekivati samo od iskusna obrtnika koji se, recimo, u svoje slobodno vrijeme bavi pisanjem.

Prema nekim vrstama materijala Ephraim je razvio osebujan odnos. Najdraže su mu plastificirane vrpce pučki zvane "izolirband", ali i čelični i bakreni kabeli, sasvim obične ljepljive trake, gips, čavli i nadasve vijci, kojih u njegovoj "riznici" ima sva sila.Njegovi se čitatelji možda još sjećaju kako on neprestano vodi rat oko mediteranskih vijaka, točnije rečeno, oko trećeg vijka. Obrtnik je Ephraim, naime, javno razotkrio tajnu da od samog osnutka izraelske države nijedan duševno zdravi izraelski radnik nije nikad uvrtio sve potrebne vijke koji bi odgovarali broju za to predviđenih rupica. Umjesto tri vijka, naš radnik upotrijebi najviše dva, a katkad i samo jedan vijak.Ephraim ovako tumači taj fenomen:VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC"Možda je to u vezi s izraelskom pretjeranom samo-sviješću koja računa da dva izraelska vijka vrijede najmanje koliko tri strana. Ali moguće je i da je to u nekoj vezi s Ahasverom, nepovjerenjem vječnog Zida u predmete koji imaju predug životni vijek."Na kraju je Ephraim, nakon temeljitog istraživanja, izvukao odatle dalekosežan zaključak:"Valja nedvosmisleno utvrditi da u većini slučajeva nedostaje srednji vijak."Tako sam i ja došla do zaključka da u ovoj knjizi ne smije nedostajati ni priča koja govori o Ephijevu mučnom natezanju s pravim obrtnicima, koji slučajno ne pate od hobija pisanja.U pozadini se ove literarne dokumentacije krije duboka duševna srodnost koja mog muža veže s njegovim kolegama. Ona se očituje u temeljitim i vatrenim razgovorima koje Ephraim vodi s limarima, stolarima ili električarima. Stoga i tjedan koji prođe bez posjeta bar jednog obrtnika nije zapravo nikakav tjedan.U međuvremenu je i svaki obrtnik koji je više nego jednom bio kod nas dobio svoj nadimak, kao, recimo: "Puž", "Kramar", "Vinopija", "Noćna kapica" itd.Sva ta imena odmila potječu zapravo još iz onog vremena kad smo gradili kuću usred dina kraj Tel Aviva. Tada, prije tridesetak godina, nikako se nismo mogli nadiviti napredovanju u gradnji, iako nije bilo dana kad ne bi najmanje jedan od radnika izostao s posla.Međutim, jedne srijede dogodilo se čudo: svi su radnici stigli istodobno na gradilište, i to već u cik zore.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACTaj smo dan proglasili blagdanom u našim obiteljskim analima. Ephi ga je čak ovjekovječio svojeručno izrađenim plakatom koji i dan-danas resi njegovu radnu sobu. Na njemu piše sljedeće:"Ovime se 20. prosinca proglašava nacionalnim praznikom.Tog se dana dogodilo nešto nevjerojatno. Svi su radnici stigli na vrijeme na gradnju naše kuće.Ovaj će sveti blagdan slaviti i svi naši budući naraštaji. Amen."MESIJA NA LISTI čEKANJATek što je zahladnjelo, pukla je vodovodna cijev u zidu moje radne sobe i na tapetama se pojavila tamnosmeđa mrlja. Ostavio sam cijevi dva dana vremena da se sama sredi. Ipak, to se nije dogodilo. Stoga mi nije ostalo ništa drugo nego da pozovem vodoinstalatera u pomoć.Legendarni je Plaček stanovao u Holonu i do njega je bilo teško doći. Srećom, sreo sam ga na nogometnom stadionu, a kako je momčad za koju on navija pobijedila, izrazio je spremnost da nas sutradan posjeti, pod uvjetom da dođem kolima po njega, i to u pola šest ujutro, prije nego što krene na posao. Na moje pitanje zašto tako rano, i zar ono što kod mene ima obaviti nije mali posao, odgovorio mi je:- Nije.Došao sam po njega točno u dogovoreno vrijeme. Bacivši letimičan pogled na vlažni zid u mojoj radnoj sobi, rekao mi je:- A kako ću doći do cijevi? Pozovite najprije zidara da vam otvori zid!1 odmah je otišao, ali me još prije toga ogorčeno upozorio da je izgubio cijeli radni dan zbog mene. Ja sam ostao sam sa svojom smeđom mrljom na zidu i žarkom željom za zidarom. Na žalost, ne poznajem nijednog zidara. Ne znam ni gdje se može naći. Pokazalo se da i nitko od mojih prijatelja, susjeda, znanaca i kolega to ne zna. Na kraju mi je netko, čiji je bratVOLJENI MOJ LAŽLJIVAC

radio kod nekog burzovnog mešetara, preporučio svestrana obrtnika po imenu Gideon koji stanuje negdje u blizini Bat Jama.Na temelju tih preciznih podataka pronašao sam još prije zore Gideona i doznao da mi on može doći tek poslije posla, najranije u devet sati navečer. Navečer sam otišao kolima po Gideona. Gideon je stručno razgledao zid i rekao mi:- Zar mislite da ću ja probijati zid pa da mi voda prsne posred lica? Pozovite najprije vodoinstalatera da vam zatvori glavni vodiPrepao sam se. Upravo sam se tako nečega i pribojavao: da će u mojoj kući istodobno morati biti prisutna oba stručnjaka, da Plaček ne može bez Gideona doći do cijevi, a da će se Gideon bez Plačeka sav smočiti.Lako je to napisati: "Moraju se naći kod mene u isto vrijeme". Papir može sve podnijeti. Zapravo je samo planiranje njihova sastanka nadilazilo svu moć moje uobrazilje. Sastanak Geminija 6 i Geminija 7 u svemiru bila je obična igrarija prema ovome.Dva puta sam prošao kroz plodnu Holonsku ravnicu, i tri puta kroz dine Bat Jama, ne bih li Plačeka i Gideona nekako sastavio. Sve uzalud. Predložio sam kompromis - da se nadu kod mene u 13 sati i 15 minuta, ali su obje strane ogorčeno odbile moj prijedlog.Neodlučno sam stavio na tapetu prijedlog da se malko ogriješe o Sabat. Plaček se složio s tim, ali Gideon odlazi u subotu s djecom u šetnju, on inače ima mnogo posla pa se ne vida s njima po cijeli tjedan. Ništa od toga, dakle.Smeđa mrlja na mom zidu sve je više rasla. Morao sam obnoviti pregovore. Kad sam jedne večeri došao s plavim nosom i suznim očima od hladnoće do Gideona, shrvala ga jeMESIJA NA LISTI čEKANJAsamilost. Izvadio je svoj rokovnik i počeo ga listati. Na kraju mi je rekao:- Evo, ovo bi možda bila jedina mogućnost. Na dan 26. travnja slavimo Dan nezavisnosti. Ove godine pada u ponedjeljak. Imat ću dakle produžen vikend od subote do ponedjeljka, ni u nedjelju neću ići na posao. Pa ako vam odgovara 25. travnja...Kliknuvši od veselja potvrdio sam da mi odgovara, te sam odmah otprašio do Holona. Tu je došao kraj mom klicanju. Plaček je odlučno izjavio da će on 25. travnja ići na posao kao i svakog dana. Zašto ne bi išao?- Zato što onda ja više ne znam što da radim - protisnem na jedvite jade.- Naći će se već neka mogućnost - odvrati Plaček s nepokolebljivim optimizmom. I doista se našla. Providnost mi je pritekla u pomoć. Legendarni se Plaček spremao u utorak na večeru kod šurjaka u Levantinsku ulicu, pa bi to mogao povezati s kratkim posjetom meni tamo negdje oko pola osam. Zagrlio sam ga, prevalio ponovo put do Bat Jama u rekordnom vremenu, probio se do Gideona i doviknuo mu već s vrata:- Plaček će doći u utorak navečer.- U utorak navečer ja idem gledati Poljubi me, Kato -mirno otpovrne Gideon.Klonuo sam.- Možda - promucam - možda biste ipak mogli koji drugi dan pogledati Poljubi me, Kato? Možda, kažem. Možda biste, velim, mogli?- Što se mene tiče, može. Ali nije mi ni nakraj pameti da zbog karata čekam u repu. O tome ćete vi morati preuzeti brigu.VOLJENI MOJ LAŽLJIVACTo je bilo sasvim razumljivo - da se ja pobrinem za zamjenu karata. Uostalom, upravo je meni na zidu smeđa mrlja dosegnula već do stropa. Nije me obeshrabrila ni činjenica da je bilo vrlo teško nabaviti karte za tu predstavu, a pogotovo ih zamijeniti. Ipak mi je uspjelo učiniti nemoguće, pa sam s radosnom viješću pohitao do Gideona.Njegova je žena na moju radosnu vijest zavrtjela glavom. Na dan 21. prosinca završava Hanuka pa će im bakica vratiti djecu, koja taj blagdan provode kod nje.-Ane bi li se možda - odvažim se predložiti - ne bi li se možda djeca mogla vratiti dan ranije?- Zašto ne? - dobrodušno će,gospoda Gideon. - Ako ih bakica pusti...Bakica je stanovala nedaleko od Tel Aviva. To je bila prijazna, sjedokosa dama, ljubazna i

susretljiva, samo što na Sabat nikad ne putuje nikakvim prometalom, a 21. je prosinca bio baš u subotu.- Ja ne bih na to tako strogo pazila - rekla mi je bakica. -Ali moj pokojni muž bio je vrlo religiozan.I sad, samo zato što joj je pokojni muž bio vrlo religiozan, da se moja kuća raspadne i propadne! Pokušao sam je uvjeriti da njeni grijesi nisu ipak tako veliki. Da joj je pokojni muž još živ, vjerojatno bi pristao da se u subotu oslobodi bučne dječurlije, pogotovo što ja mogu doći po njih kolima. Gratis.- Ne, ne, ne - ostala je tvrdoglava stara vještica pri svome. - Na Sabat se ja nikad ne vozim. Osim kad mi izrijekom ne bi odobrio naš rabin...Naš je rabin boravio u odmaralištu na jugu Galileje. Zatekao sam ga u vrtu.- časni rabi - obratio sam mu se. - Ako bakica dovede dječicu na Sabat kući, moći će Gideon 21. prosinca u ka-MESIJA NA LISTI čEKANJAzalište. Zato će biti slobodan za sastanak na vrhu s legendarnim Plačekom sljedećeg utorka u osam sati navečer. To je u najmanju ruku isto toliko važno koliko i spas jednog ljudskog života, radi čega dobar vjernik smije prekršiti, mora prekršiti mirovanje na Sabat...Rabin je pripadao prosvijećenom krilu izraelskog klera. Pošto sam priložio poveću svotu za osnivanje nove škole Tal-muda i Tore, rabin je propisno dao bakici oprost za Sabat i bakica je popustila.Opijen pobjedom, otišao sam do Plačeka i slavodobitno mu doviknuo:- Zidar dolazi u utorak!- Baš glupo - reče Plaček. - Moj je šurjak odgodio poziv za srijedu.Iznenada se naime pokazalo da šurjak mora u utorak otići na roditeljski sastanak u školu. Dotle su se smeđe mrlje bila proširile po cijelom stropu.- Što se mene tiče, može, gospodine Kishone - promrmljao je šurjak. -Ako vi to možete srediti, da se roditeljski sastanak odgodi, zašto ne?Ne, zaista se ne mogu potužiti. Svi su bili spremni da mi pomognu, svi su činili sve što je bilo u njihovoj moći. Pohitao sam pun nade do ravnatelja škole. Njemu je bilo iskreno žao, ali pozive za utorak bio je već razaslao.Išao sam od kuće do kuće. Osamnaest se roditelja odmah suglasilo s odgodom do četvrtka, samo ih je četvoro pravilo probleme. Najtvrdoglavija je bila gospođa Olga VVinternitz koja je već bila nekoliko obitelji pozvala u goste u četvrtak. Tri su gosta bila voljna doći u petak, samo jedan nije imao osiguran prijevoz, dvije majke nisu imale koga da im čuva djecu, aVOLJENI MOJ LAŽLJIVACjedan je samac imao toga dana važnu raspravu radi obustave plaćanja dugova. Sve sam te poteškoće uklonio jednu za drugom. Problem prijevoza riješio sam tako što sam unajmio za tu svrhu autobus. Sestra mi je obećala da će toga dana čuvati djecu jednoj dami, a drugu sam damu ubio i lešjoj zakopao u vrtu. Rasprava radi obustave plaćanja dugova otkazana je, jer sam preuzeo dugove tog poslovnog čovjeka. Na taj se način roditeljski sastanak mogao održati u četvrtak, pa ništa više nije stajalo na putu sastanku blizanaca na vrhu u utorak navečer.Točno u pola osam počeo sam ih čekati. čekao sam ih dva sata. Ni jedan od njih dvojice nije došao. Pred samu ponoć pojavio se Plaček, koji je pogrešno shvatio naš dogovor i otišao bio najprije k šurjaku na večeru pa onda došao k meni, umjesto da bude obratno. Gideon uopće nije došao. Valjda je zaboravio na naš dogovor?Srećom, mrlja od vode nije se više razlikovala od zida jer je zida u međuvremenu nestalo i ostala je samo mrlja. Prodao sam stan i kupio novi. čudio sam se sam sebi kako mi već prije nije to jednostavno rješenje palo na pamet.Ephraim je stidljiv čovjek. Osobito što se tiče spolnih odnosa, zatvoren je kao ostriga, iako je u dubini duše oduvijek želio biti don Juan.Svojim je djelima doduše osvojio srca čitalaca, ali se zapravo nadao da će osvojiti nešto sasvim drugo. U svojoj mašti. U zbiljskom životu nikad nije bio konkurencija don Juanu, a nije ni Casanovine rekorde ugrozio. Da, svojom introvertiranošću ne bi nikad bio dogurao ni do položaja

učenika na dvoru velikog osvajača ženskih srdaca.Mladost mu je uludo prošla u koncentracionim logorima, a u zreloj je životnoj dobi uzalud nastojao svladati sve vještine zavođenja od onih muškaraca koji su kao sretne neženje bili ne samo rafiniraniji nego i ne-ovisniji od njega. Status neženje pred kojim je otvoren sav čudesni svijet flerta i zavođenja bijaše za njega oduvijek u isti mah nešto izazovno i nešto odbojno.Svoju radoznalost Ephraim prikriva tvrdnjom da njega samo kao humorista zanima fenomen osvajanja. On je sam navodno monogamist sto posto, iako ima svu silu poligamičnih sklonosti koje su ipak platonske naravi.Da on možda ipak ne dijeli te osobine sa svim ostalim muževima na svijetu?Kad smo prije nekog vremena bili u Istanbulu, obišli smo palaču turskih sultana Topkapi i nekad raskošneVOLJENI MOJ LAŽLJIVACodaje njihova harema. Ephi se osjećao kao kod kuće. S njim se moglo opet razgovarati tek pošto je pomno sve temeljito razgledao, i odaje žena i odaje eunuha. Reklo bi se da je u nekom prijašnjem životu bio već na tom mjestu.Dok smo stajali pred sultanovim prijestoljem s kojega je on birao dame od svekolike bogate ponude, postavila sam Ephraimu diskretno pitanje kako bi on to izašao na kraj s takvim morem žena kad ima problema i s jednom jedinom ženom koju ima.- Nemam pojma - odgovorio mi je i mladenački se nacerio. - U teoriji mi je doduše sve to jasno, ali u praksi malo šepam.čak ni u ono vrijeme kad mi se udvarao nije mi nikad poklonio kiticu cvijeća niti mi izrekao kompliment kao što je: "Imaš predivne oči!" Uvijek se izvlačio svojim tipičnim floskulama kao na primjer: "Cvijeće ženama poklanjaju samo muškarci koji imaju nečistu savjest."Moji diskretni pokušaji da ga preodgojim neslavno su propali. Odbijali su se od Ephraimove spoznaje, s kojom se i ja sad slažem:"Muškarcima je svaka rasprava sa ženama slična pokušajima da se uspostavi kontakt s drugim planetima."Udaljenost između njegova i mog planeta nije se s godinama nimalo smanjila. Budući da ćemo se uskoro moći osvrnuti za sobom na četrdeset zajednički provedenih godina, rekla bih da me moj voljeni lažljivac ipak više voli nego što se čini na prvi pogled. Pa ako mi i ne otvara evropski elegantno vrata automobila, sretna sam što mi ipak ne zalupi njima pred nosom...VOLJENI MOJ LAŽLJIVACNikad ga se još nisu osobito dojmile moje ljubomorne scene, koje ne valja ipak potcjenjivati kao mjeru za održavanje braka. Dapače."Ja sam naprosto kao i svi drugi muškarci," glasi njegova stereotipna replika.On visoko podiže svoju macho zastavu, kao što ja običavam reći, i ističe svoje uvjerenje omiljenom arijom svih muževa, koja, po njegovu mišljenju, otklanja svaku sličnu zamjerku:"Ja ostajem uz tebe do kraja života."Obično ne vjerujem muškarcima, ali ovoj Ephraimovoj tvrdnji vjerujem. Jednog nam je dana Arthur Rubinstein objasnio zašto se nakon dugog, harmoničnog braka rastao sa ženom u dobi od gotovo devedeset godina: "She took me for granted." "Uzimala me zdravo za gotovo," rekao nam je taj veliki pijanist.Ipak, ne gledam na muža kao da mi je pokretna dekoracija. Sigurno je sigurno. A moj prokušani savjet svim supatnicama glasi ovako: "Samo duboko disati, šutjeti i čekati!" Najbolje je ništa ne znati o eventualnim iskliz-nućima i ostvarenim fantazijama.Štošta opravdavam i time što Ephraim i nije mogao u mladim godinama zadovoljiti svoju radoznalost za slabi spol, pa još i dan-danas traga za ukradenom mladošću. Ne znam je li na tom traganju štogod našao. Ja sam svakako našla njega.Ephraim je prije dvije godine u svojoj autobiografiji napisao da će u trenutku kad bude odlazio s ovoga svijeta mene držati za ruku. To je malo neobično očitovanje ljubavi, ali kad se malo bolje pogleda, isto je to i ova knjiga.CHERCHEZ LA FEMME

Poput mnogih naših zemljaka, i mi gajimo iskrene simpatije prema Nizozemcima koji su sačuvali dostojanstvo i čovječnost čak i u doba kad te osobine u Evropi nisu baš bile na cijeni. Osim toga, čuli smo toliko pohvalnog o umjetničkom blagu Nizozemske i građevinskim ljepotama njenih gradova. Amsterdam, tako su nam govorili, ni u čemu ne zaostaje za Venecijom: veličanstveni kanali... vrtovi i statue... raskošna kazališta i koncertne dvorane... čarobni zabati kuća... a da se i ne govori o... o onoj četvrti gdje u izlozima... navodno postoji takva četvrt u Amsterdamu... u kojoj su djevojke u izlozima... poznata četvrt... i tamo one, tako, sjede u izlozima, djevojke, mislim.Posve je razumljivo da se nismo osvrtali na te turističke brbljarije. čak ni ja nisam tome pridavao neku važnost. Te me stvari ne zanimaju. Ja sam ozbiljan, zreo čovjek, koji je u životu dosta toga prošao i koji svoja iskustva već ima za sobom.Neću se valjda u gradu koji je poznat po svojim muzejima, zadržavati samo stoga da bih možda... nije mi to ni nakraj pameti.- Ti, dakle, i ne pomišljaš na to? - klimne mi žena dok smo ulazili u avion. - Kako hoćeš. Što se mene tiče, nikako ne bih htjela propustiti da vidim te djevojke što sjede u izlozima.CHERCHEZ LA FEMMEZapitao sam je gdje joj je žensko dostojanstvo, ali ona je izbjegla odgovor:- Postoji čak i film s Marinom Vlady u glavnoj ulozi, koji se odigrava u toj amsterdamskoj četvrti. Trebalo bi svakako onamo poći.Dovoljno sam dugo u braku da znam kad je svaki prigovor uzaludan. A kako i sam duboko u duši nisam mogao potisnuti stanovitu znatiželju, popustio sam. Kad smo ulazili u taksi, odluka je već bila pala. Poći ćemo tamo.Tamo? Kamo? I kako? Dotična četvrt nije označena ni u jednom planu grada, ni u jednom turističkom vodiču ne piše kako se onamo stiže.- Onda moraš nekoga pitati - reče najbolja supruga na svijetu.- Pitaj ti.- Ako se ne varam, ja sam od nas dvoje dama.To je među nama potaklo neobičnu živu raspru. Objasnio sam svojoj supruzi da se upravo njoj, zato što je dama, što kao takva ne pobuđuje nikakve sumnje, pristoji zatražiti ovakvu informaciju, a ne meni. 7,ar bih možda trebao zaustaviti prvog prolaznika i - pokušavao sam situaciju prikazati što smješnijom - jednostavno ga zapitati gdje se u Amsterdamu... pa, eto, gdje se mogu naći one što sjede u izlozima? To od mene ipak ne može zahtijevati.Kukavica sam i morao bih se sramiti, zaključila je moja supruga i nagnula se naprijed prema vozaču:- Recite mi... stoje ovdje u Amsterdamu posebno vrijedno vidjeti? Naglašavam: posebno?- U Kraljevskom muzeju je jučer otvorena izložba suvremene umjetnosti - obaviješteno odgovori vozač. - Kažu da je i međunarodni muzički festival dobro posjećen.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Da, naravno, ali ne mislim na to. Moj muž i ja htjeli bismo vidjeti nešto posebno uzbudljivo.- Shvaćam. Tada pođite oko pola noći u luku, gdje u to doba istovaruju brodice s povrćem. Tako nešto ne vidi se često...- Hvala vam na obavijesti. Hvala lijepa.Sjedio sam na stražnjem sjedalu sav crven od stida. S druge strane, počeo se u meni javljati muški ponos. Ta nisam više dijete koje tapka za guvernantom držeći je za ruku! Želim li saznati gdje su... gdje se nalaze ti izlozi, jednostavno ću poći do hotelskog portira, nagnuti se nehajno prema njemu i bez okolišanja ga upitati:- čujte, prijatelju, gdje je tu ono... znate već... ono s izlozima...Portirovo se lice ozari simpatičnim osmijehom punim razumijevanja:- Kraljica je u ovo doba u svojoj ljetnoj rezidenciji. Ali kraljevsku palaču možete posjetiti u svako doba. Lako ćete je naći. Svatko će vam pokazati put.- Hvala lijepa.Sad mi je već postalo preglupo. Kad pomislim da možda tek nekoliko ulica dalje, čak možda iza prvog ugla, počinje predio gdje vas jata žena promatraju nehajno naslonjene na staklo, a mi to ne

možemo pronaći! Sama ta pomisao može osjetljiva čovjeka dovesti na rub ludila. Sva sreća što smo te večeri bili pozvani u nizozemski PEN klub.- Letimo sutra u osam - siktala je najbolja supruga na svijetu. - Još večeras moramo saznati adresu.Još večeras. Onda se, dakle, jedino još možemo raspitati u PEN klubu. Ali kako da skrenem razgovor na taj kolosijek?CHERCHEZ LA FEMMEKad je prvo uvodno ćaskanje zamrlo, sasuo sam u sebe čašicu najjače indonezijske rižine rakije i obratio se jednom predstavniku domaće inteligencije:- Spinoza, prema kome vi zacijelo gajite simpatije koje su i lokalno uvjetovane, Spinoza je, dakle, postavio tezu da filozofiju treba promatrati samo kao katarzu hipokritskog humanizma. To znači: filozof razotkriva konvencionalne laži društva, u čijoj sjeni i pod čijim okriljem ljudska hipokrizija gradi palače koje u stvari nisu ništa drugo doli, oprostite mi na izrazu, obični bordeli.- Da, da - složi se moj sugovornik, jedan od vodećih teoretičara spoznaje u svojoj zemlji. - Spinozin je oštri, analitički um nenadmašiv.Tip je bio kreten. Da je imao imalo pronicavosti i nagona, njegov bi odgovor trebao otprilike glasiti ovako:"Kad ste već spomenuli bordele, upravo tu u blizini, usred Amsterdama, postoji cijela jedna četvrt gdje u izlozima sjede žene koje možete dobiti za svaku moguću cijenu. Želite li to možda pogledati?"To bi bio pravi odgovor. Mjesto toga, raspreda mi taj kreten o filozofskim analizama nekakva pokrštena Židova... Istrusio sam jednu još žešću rakiju, sklopio oči i pokušao iznova:- Spinoza ovamo, Spinoza onamo... ali ono što mi se u vašoj zemlji naročito sviđa, jest zdrav, otvoren, nesputan način života. Ako sam dobro obaviješten, postoji tu usred Amsterdama cijela jedna četvrt u kojoj je, kao što se zna, prostitucija javna.Moja se žena prišuljala i, hrabreći me, zaklimala glavom.VOLJENI MOJ LAŽLJIVAC- Ah - nasmijao se teoretičar spoznaje. - Vi očigledno mislite... he-he~he... mislite na onu četvrt gdje dotične dame sjede u izlozima...- Kako molim? U izlozima?- Sasvim točno. Doista postoji u nas takva četvrt.- Zaista? A gdje?- Ovdje u Amsterdamu. Rijeke turista naviru tamo.U očima moje žene Ijutito bljesnuše iskrice koje su mi govorile: "Vidiš1. Svi idu, samo mi još tu sjedimo..."- Istinu govoreći - nastavi naš informator - mi to toleriramo samo radi turista. Zapravo je ta četvrt kulturna sramota. Po cijele dane i noći stranci stoje pred izlozima s fotografskim aparatima i neprestano snimaju, kao da su u zoološkom vrtu. jednostavno odvratno1.- Odvratno - ponovih. - Jasno to mogu sebi predočiti. Požudna lica i fotografi... cijela ulica ih je puna... cijela... kako se ono zove ta ulica?- Ulica? To se ne zbiva na ulici. Nakon što su se gospoda turisti nasnimali, nestaju u kućama i satima se cjenkaju sa sirotim djevojkama. To je stvarno neukusno!- Neukusno je preblago rečeno. - Stisnuo sam zube da sakrijem svoje ogorčenje. Ubrzo smo otišli ispričavši se mojom depresijom, koja je bila očito vidljiva.Utvrdili smo strategiju. Pročešljat ćemo grad. Poći ćemo od istočnog kraja prema sjeveru, zatim ćemo proći poprečnim ulicama prema zapadu i naposljetku dugo ići prema jugu, sve dok ne naidemo na crveno svjetlo. Prije ili kasnije morat ćemo ga ugledati.Niti smo ga morali ugledati niti smo ga ugledali.CHERCHEZ LA FEMMEOko dva sata ujutro zastali smo iscrpljeni da se odmorimo, a da nismo vidjeli ni jednu živu živcatu prostitutku. Tu i tamo, doduše, zasvijetlilo bi crveno svjetlo, ali svaki put je to bio semafor. Apotekar u noćnoj službi, kojega sam probudio iz dubokog sna da bih s njime porazgovarao o "najstarijem zanatu na svijetu", ljubazno mi je dao do znanja da je Ministarstvo pravde noću

zatvoreno. Pokunjeno krenusmo beznadno dalje. Do tri i trideset svladali smo tek petinu grada. Ulice su opustjele. Amsterdam je spavao.Bilo je već prošlo četiri kad sam pred zgradom Concertge-boioa ugledao policajca. Sad mi je već sve bilo svejedno. Posljednjim snagama doteturao sam do njega, uhvatio ga za revere uniforme i upitao bez daha:- Gdje su kurve?- Drugi most od katedrale - spremno odgovori čuvar zakona. - Kanalstraat.Evo vam, dakle, vrli čitatelju, adrese. Kadikad se isplati i podužu priču pročitati do kraja.EPHRAIM KISHON: ODSAD JA ŠUTIMMoj nakladnik, koji je zapravo pravnik a izdavanje mu je knjiga hobi, prijateljski me upozorio da kao okrivljenik imam pravo da se branim. Ja sam mu isto tako prijateljski dao na znanje da ja u ovom obiteljskom procesu nisam okrivljenik nego samo svjedok. Osim toga, uopće ne znam od čega bih se morao braniti.Iz svake stranice ove knjige izbija pošteno držanje moje žene spram mene i mojih djela, a to što tu i tamo kaže ponešto i o mojim muškim slabostima - sve su te slabosti, ili barem većina njih, u međuvremenu potpuno zastarjele. Mogu ih dakle mirne duše zaboraviti. Jer, starost je doista udarac ispod pasa, i od mene se doista ne može zahtijevati da ponovo prođem naš zajednički životni put i da se na svako sjećanje iz proteklih četrdeset godina posipam pepelom.Da, moja žena ima očito bolje pamćenje nego ja, ali sam zato ja iskusniji od nje u zaboravljanju.Ipak me poprilično iznenadila jarkim slikanjem naših zajedničkih doživljaja. Ne toliko zbog samih doživljaja koliko zbog njezina književnog dara koji je sve dosad rafinirano skrivala. Ipak bih se usudio ustvrditi da je imala izvrsnog učitelja, pa da je mogla naučitiVOLJENI MOJ LAŽLJIVACkako se od muhe može napraviti literarni slon. Moj je problem u tome što je njezina pjesnička.sloboda vrlo blizu istini, a to može nekoga tko ima loše pamćenje poprilično uzbuniti. Osjećaji mi govore da se na sva ta njena otkrića treba samo blago smješkati, ali glava očekuje od mene kritički stav. A glava je i pametnija, pa radije popušta.Stoga nježno grlim Saru i čestitam joj od sveg srca na njenoj prvoj i, možda, posljednjoj knjizi. Dokazala je da ima izvanredan ukus, i izborom mojih priča i izborom supružnika.Baš u tom grmu leži zec. Mi smo oboje uvjereni da smo i ona i ja našim brakom izvukli glavni zgoditak. Ne, moja ženica zna za komplekse manje vrijednosti samo kod drugih. Kad smo, primjerice, planirali svoje prvo dijete, šapnula mi je blistavih očiju:- Ephraime, nadam se da će naša beba biti lijepa kao ja, i pametna kao ja.Ona je dakle postala moja velika učiteljica, puna životne mudrosti. Kad sam zimus izgubio rukavicu, prijekorno me pogledala i filozofski mi dobacila:- Radije bih da si izgubio obadvije. Samo, eto, malo je stroga prema meni.Ima neotesanaca koji Saru ne poznaju dobro i koji tvrde da je ona dominantna ličnost. Imaju i pravo. Zaista bi se moglo reći tako nešto o njoj, ali mene to ni najmanje ne dira. Muž koji se ne boji svoje žene nije pravi muškarac.Kako bilo da bilo, od ljeta 1976. godine ne bojim se više ničega. Tada sam naime tako reći slučajno otkrioEPHRAIM KISHON: ODSAD JA ŠUTIM"frižidersko rješenje" koje je odonda postalo legendarno. Tog vrućeg podneva, kad smo bili na vrhuncu bučne bračne svađe u kuhinji, zaprijetila mi je žena da će se vratiti k majci, a da će djecu meni ostaviti. Tada sam ja otvorio frižider i počeo sve iz njega bacati u zid. Kod druge boce narančina soka ona je popustila i ostala.Ostala je očito zauvijek. I ja. Ona doduše tvrdi s vremena na vrijeme da sam ja još malo poligamičniji od drugih muževa, ali koja žena to ne tvrdi za svoga muža?Moj je problem jedino u tome što je Sara nevjerojatno dobra bračna družica. Da nije, onda bi sve bilo mnogo jednostavnije. Od loše partnerice čovjek se može vrlo lako rastati i smionim skokom na glavu zaroniti u bajno gorsko jezero samačkog života. Ja Saru jednostavno ne mogu ostaviti zato što je ona najbolja od svih žena.

Zbogom, skok naglavačke, zbogom, lijepi snovi, što mi drugo preostaje? Morat ću je jednostavno voljeti do kraja života.