Vazmeni hod vjereod 15. travnja do 12. svibnja 2018.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN42018 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN4

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXV. (2018.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Vazmeni susreti

naša tema: Vazmeni hod vjere 2 Vazmena mistagogija, Domagoj Volarević

Ambon – monumentum resurrectionis, Danimir Pezer

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković, D. Runje, A. Vučković

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

trenutak 40 Pranje ruku u slavlju mise

4 • 2018 

Uskrsli među svojima Đuro Seder: Ja sam s vama, 2001.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   4–2018.

živo vrelo 1

VVazmeni susreti

V rijeme vazmene pedesetnice jedinstveni je hodočasnički hod Crkve s Uskrslim Gospodinom prema uzdignuću u slavu Oče-vu. Liturgijska se slavlja oslanjaju na susrete pobožnih žena i

učenika s Uskrslim. Susreću ga posvuda, u zbilji života: na putu, u vr-tu, na jezeru, u trenutcima kada se prestrašeni bijahu zatvorili, kao i u trenutcima kada su okupljeni »u onaj isti dan, prvi u tjednu«, čuvajući živim spomen na njegovo uskrsnuće… »Četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem« (Dj 1, 3). Raznolikost trenutaka i mjesta susreta, kao i raznolikost načinâ njegova očitovanja »svojima«, poka-zuju nam da Isus uskrsnućem ne napušta povijest i zbilju svijeta. On je tu, Prisutni, Iznenađujući, Onaj koji razbija strah, tumači Pisma, pozi-va učenike i šalje ih… Pouke koje im upućuje, vraćaju ih k Pismima, k onome što im je ranije govorio i čega su bili svjedoci. Uskrsnuće postaje ključ čitanja njegovih riječi, njegovoga života i svekolike povijesti.

Liturgijska slavlja u vazmenome vremenu uvode nas u te susrete sa Živim, Uskrsnulim, i uče nas da život vjere i ljepota slavlja Crkve te-meljno ovise o prepoznavanju Živoga. Tek kada prihvatimo da je on živ, štoviše da je Život, njegove riječi postaju nositeljice života. »Poruka je prazna ako glasnik nije živ« (F. Hadjadj). Iščitavanje Pisama ostaje tra-ganje za mudrošću sve dok ne dopustimo da čitanje prijeđe u slušanje, u prepoznavanje, u gledanje Prisutnoga, u izručenje njegovu dodiru.

Liturgija Crkve uvijek uči iz tih vazmenih susreta, otkrivajući du-binu smisla okupljanja vjernika i slavljenja spomena na Uskrsloga Gospodina. U svakome euharistijskome slavlju zrcali se slika iz viđenja pisca Knjige Otkrivenja: »Evo, na vratima stojim i kucam: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.« (Otk 3, 20). Uskrsnuće je početak novoga zajedništva u Bo-gu. Ono daje smisao postojanju i rasvjetljuje čovjekov hod kroz svijet, premda se naizgled sve čini nepromijenjenim, istim. No, nakon Isu-sova uskrsnuća ništa više nije isto. Ako je smrt preobražena, ništa ne će izmaći snazi Njegove preobrazbe. Liturgijska su slavlja dragocjeni trenutci te preobrazbe, predokus Novosti u koju nas unosi Onaj koji je pred nama pošao.

Urednik

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

2

DDogmatska Konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskoga koncila Lumen gentium (LG), govoreći o otajstvu Crkve Kristove i njezinim početcima u povijesti, između ostaloga veli: »Crkva,

odnosno u otajstvu već prisutno Kristovo kraljevstvo, Božjom sna-gom vidljivo raste u svijetu. Taj početak i rast naznačeni su krvlju i vodom, koje izlaze iz otvorenoga boka raspetoga Isusa (usp. Iv 19, 34) […]. A pošto je bilo dovršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji (usp. Iv 17, 4) poslan je Duh Sveti na dan Pedesetnice da Crkvu bez prestanka posvećuje te vjernici tako po Kristu u jednom Duhu imaju pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18).« (LG 3-4)

Na temelju ovih navoda iz Konstitucije o Crkvi možemo jasno po-staviti dva žarišta, ili dva orijentira između kojih liturgija Crkve razvi-ja vazmeno otajstvo, produbljujući otajstvo križa i rađanja Crkve iz Kristova boka. U simboličkoj slavljeničkoj dimenziji i mistagoškome dinamizmu koji se nastavlja – jer u krugu liturgijske godine Crkva ra-zvija svekoliko Kristovo otajstvo (usp. SC 102) – nedjelje vazmenoga vremena postaju uporišne točke po kojima se dalje razvija vazmeno otajstvo: vrhunac smo proslavili u svetome vazmenom trodnevlju, a u vazmenome vremenu razvija se do punine ovdje na zemlji. Nedjelja je osnova koja daje ritam liturgijskoj godini jer svake nedjelje kršćan-ska zajednica slavi vazmeno otajstvo (usp. SC 106). Naravno da su nedjelje vazmenoga vremena logičan okvir za razvijanje mistagogi-je. Time se naglašava i jedinstvo pedeset dana vazmenoga vremena. Zavirimo li u kršćansku starinu, zamijetit ćemo da se Uskrs ne slavi jedan dan, nego pedeset dana.

Pedeset dana vazmenoga vremena potrebno je, stoga, u simbo-ličkome i liturgijsko-teološkome smislu gledati kao cjelinu. O tome već i crkveni oci nedvojbeno svjedoče: Tertulijan veli da su tih pede-set dana jedinstveni, jer svaki je dan blagdanski, slavljenički (usp. PL 2, 973). Gelazijevski sakramentar donosi nam molitvu u kojoj se ocrtava i tradicija koja je već uobličena u ciklus liturgijske godine, a tu istu molitvu preuzima i sadašnji Rimski misal u misi bdjenja na svetkovinu Pedesetnice: »Svemogući vječni Bože, ti si htio da slavlje vazmenog otajstva traje pedeset dana i svrši na Duhove. Daj da Duh Sveti ujedini ljude koji trpe od podjela, nesporazuma i otuđenja te svi narodi u istoj vjeri proslave tvoje ime.«

Vazmena mistagogijaOd otajstva Vazma do otajstva Crkve

Domagoj Volarević

Vazmene nedjelje u litur-gijskome ustroju vremena osmišljene su kao »posta-

je« na hodočasničkome putu Crkve prema susretu s Kristom. Susreti učenika

s uskrslim Gospodinom i prepoznavanje njega u novome obličju (u riječi,

u Pismima, u lomljenju kruha, u zajedništvu vje-

re) rađaju Crkvu, zajedni-cu onih koji će njegovo djelo nastaviti u svijetu i biti glasnici njegove pri-sutnosti sve do kraja vre-

mena. Zato je slavlje vaz-menih nedjelja milosno vrijeme u kojemu Crkva

bistri svoj pogled i iznova otkriva svoje poslanje…

2živo vrelo 3

»Destructio inferni: ius domuit mortis tua, Christe, potencia fortis.« (Razorenje Podzemlja: Tvoja moć, Gospodine, ovladala je zakonom smrti.)Nikola iz Verduna: Kristov silazak »nad pakao«, 1181., detalj oltarnoga antependija; Augustinski samostan Klosterneuburg, Austrija; emajl i pozlata.

Doduše, od petoga stoljeća vidljive su tendencije ‘mrvljenja’ jedinstva ovoga slavlja: stvaranjem posebnih slavlja gubi se zajedničko značenje Uskrsnih nedjelja. Posljedice se i danas mogu osjetiti, primjerice u inzistira-nju da se četvrtoj vazmenoj nedjelji dade sadržaj slavljenja Dana duhovnih zvanja (o čemu će u nastavku biti više riječi). U obnovljenome Misalu želja za jedinstvenošću ovoga vremena izražena je i nazivima nedjelja. Dok su još u Misalu obnovljenome nakon Tridentskoga koncila vazmene nedjelje bile nazivane doslovno Dominicae post Pascha (nedjelje poslije Vazma, Uskr-sa), novi ih Misal naslovljuje Dominicae Paschae (secunda, tertia...) – Ne-djelje Vazma ili vazmene nedjelje (druga, treća…).

Kroz ukupno osam nedjelja (osma je nedjelja Pedesetnica!) u liturgij-skim se slavljima sustavno i tematski mistagogijom razvija otajstvo Gos-podnje muke i uskrsnuća (vazmeno otajstvo u najužem smislu) do otajstva Crkve, njegova mističnoga tijela ovdje na zemlji (blagdan Pedesetnice). Na koji način? Izbor svetopisamskih čitanja u vazmenim nedjeljama, ponajpri-je evanđeljâ, usklađen je na način da nam približi vazmeno otajstvo i polako nas uvede u otajstvo Crkve (LG 3-4), ali i kao svojevrsni nastavak korizme-noga hoda. Rekosmo da nedjelje daju osnovni ritam liturgijskoj godini, a u nedjeljnoj liturgiji osnova svetopisamkog navještaja jest Evanđelje. Stoga izbor čitanja za euharistijska slavlja u godini B, doprinos je tradi-ciji, pogotovo onoj prvoga tisućljeća, koja se jasno ogleda u ciklusu čitanja godine A. Oslanjajući se na evanđeoske perikope vazmenih nedjelja u godini B, možemo sli-jediti osnovnu matricu mistagogije.

Uskrsnuo je!Na samu Nedjelju uskrsnuća Gospo-dinova u sva tri ciklusa liturgijske godine čitamo odlomak iz Evanđelja po Ivanu o događajima koji su se zbili u uskrsno jutro (Iv 20, 1-9). Namjerno govorimo o uskrsnom jutru jer o ‘izvještaju’ o uskrsnuću ne možemo govoriti. To je doga-đaj vjere, pa stoga i sâm trenutak uskrsnuća nema svjedoka, nego svjedočanstvo proizlazi iz susretâ s Uskrslim! Iz tih susreta razvija se vjera apostola, ali i vjera Crkve. U širem kontekstu, promotrimo li sve evanđeoske odlomke koji go-vore o uskrsnuću, opisi uskrsnoga jutra donose mnoge, pa čak i razli-čite detalje. Ipak, glavna je poruka jednaka u svim tim svjedočanstvi-ma i sažeta je u jednostavan iskaz: živ je, uskrsnuo je! Posljednji redak

ciji, pogotovo onoj prvoga tisućljeća, koja se jasno ogleda u ciklusu čitanja godine A. Oslanjajući se na evanđeoske perikope vazmenih nedjelja u godini B, možemo sli-

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

4

evanđeoskoga odlomka otkriva jednu značajnu činjenicu: »još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih« (Iv 20, 9). Iako su Petar i Ivan, kao i svi apostoli, poučeni o vjeri i proroštvima, ipak ostaje ljudski element teškoće prihvaćanja ‘nevjerojatnih’ Božjih obećanja. Unatoč tomu što im je Isus to naviještao tri godine, una-toč tomu što su obojica apostola imali prigodu vidjeti i Krista pre-obraženoga (Druga korizmena nedjelja), ipak dok idu prema grobu provjeriti o čemu je Marija Magdalena govorila, u njima prevladava ljudskost i sumnjičavost.

I vidje i povjerova (Iv 20, 8). Iako se katkada ovdje naglaša-va kontrast između navodno još prisutne Petrove sumnjičavosti i Ivanove vjere, egzegeti kažu da se ovdje radi o tome da je Ivan povjerovao nakon Petra. Zapravo naglašava se spoznaja uskrsnuća Gospodinova u vjeri, koje apostoli prepoznaju u praznome grobu, nasuprot Marijinu tumačenju praznoga groba gdje ona smatra da je tijelo Gospodinovo ukradeno. Na Petrovom i Ivanovom iskustvu rađa se vjera te dalje raste i razvija se. Upotrijebimo li alegorijski način izražavanja slavljenjem sakramenata, Euharistije napose, svaki vjernik na otajstven način može vidjeti i slaviti Kristovo vaz-meno otajstvo. Svaki je kršćanin na svome krštenju »s Kristom si-šao u grob«, u Kristovu smrt i s njime suuskrsnuo.

U liturgijskome kontekstu Nedjelje uskrsnuća Gospodinova važno je prisjetiti se otajstva krštenja i Božjih obećanja u koja nas krštenje uvodi te milosti koja nam je posredovana za razumijevanje i za ulazak u vazmeno otajstvo koje je temelj naše vjere. Red pri-stupa odraslih u kršćanstvo tu je na tragu dogmatske konstitucije o Crkvi: »Po sakramentima kršćanske inicijacije ljudi, s Kristom suumrli, suukopanii suuskrsli, oslobađaju se vlasti tame, primaju Duha posinjenja te sa svim Božjim narodom slave spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova. Po krstu se naime pritjelovljuju Kristu, uključuju u Božji narod…« (Opće prethodne napomene, 1). U obre-du primanja među katekumene jedno od pitanja pristupniku je: »Što išteš od Crkve Božje?«, na što slijedi odgovor: »Vjeru!«. To je vjera u uskrsnuće, koju Red krštenja djece predstavlja na nešto dinamičniji način: »To je vjera naša. To je vjera Crkve! Njom se dičimo. Nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu.« To je vjera kojoj je jedan od temelja i početnih poticaja u Petrovu i Ivanovu iskustvu.

Vjera i sumnjaRazvoj mistagogije vazmenoga vremena, nakon poziva na vjeru u uskrsnuće, još više produbljuje otajstvo uskrsnuća u narednim ne-djeljama. Iskustva apostolâ u svjetlu uskrsnuća poticajna su za hod na putu vjere. Jedno od dojmljivih iskustava jest ono koje susreće-mo u slavlju Druge vazmene nedjelje. Nakon Petrovoga i Ivanovoga iskustva, Crkva nam donosi i iskustvo apostola Tome (Iv 20, 19-31). U parenetskome smislu ovaj se odlomak često rabi da bi se nagla-

Mojsijevo viđenje gorućega grma predznak je uskrsnuća. Grm koji gori a ne izgara, slika je Ljubavi koja se razdaje, ali ne nestaje. (Đuro Seder: Gorući grm, 2002.)

4živo vrelo 5

sila moć vjere: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«. Ovdje je moguće povući paralelu sa sličnim odlomkom iz Lu-kina evanđelja, koji se može čitati u večernjoj misi Nedje-lje uskrsnuća Gospodinova: dvojica učenika koji su išli u Emaus, također su »spora srca da povjeruju«. Ne ima-ti povlasticu vidjeti Krista u tijelu, a ipak vjerovati, to je već prava vjera i pouzdanje u svjedočanstvo onih koji su ga vidjeli. Iz naše perspektive gledano, kršćanin je redovito u Tominoj situaciji: Krist nije vidljiv u tjelesnome obliku. Ali zahvaljujući svjedočan-stvu apostola, koji su vjeru predali i protumačili naraštajima nakon njih, ta vjera u uskrsnuće živa je i djelotvorna. Tu se već nazire i Predaja Crkve! Ono što je središte vjere, pre-daje se i povjerava ljudima u liturgijskome navještaju i liturgijskome iskustvu Crkve.

Mistagogija ne slijedi doslovno kronologiju događajâ, pa nas evanđelje Treće vazmene nedjelje opet vraća na sam dan uskrsnuća, u trenutke nakon spomenute zgode s učenicima koji su putovali u Emaus, te na njihov žurni povratak u Jeruzalem među apostole (Lk 24, 35-48). U tome je odlomku ra-zočaranje učenika razvidno i razumljivo. Međutim, vijest o praznome grobu učenicima još ne znači ništa više od spoznaje da Gospodinovo tijelo nije više u grobu. Možda ga je netko premjestio, ukrao, ili štogod drugo… Isusov po-javak među učenicima izaziva čuđenje i nevjericu. Slično i mnogi suvremeni kršćani teško vjeruju u čine onkraj prirodnih zakona, koji se obično nazivaju čudesima. Tada im otvori pamet da razumiju Pisma. Riječ je o katehezi, o upućivanju učenika u otajstva vjere, ali sada o najizravnijoj uskrsnoj kate-hezi. Sve ono što je razlagao dvojici učenika na putu prema Emausu, sada govori svim okupljenim učenicima: uskrsnuće je ispunjenje svih proroštava i svega što o njemu stoji u Pismima. Tako Krist pokazuje da je povjerenje u Boga i u njegovu Riječ od iznimne važnosti ne samo za apostole, nego i za sve one koji će na njihovu riječ vjerovati u njega: liturgija uvijek iznova do-nosi Riječ Gospodnju. Riječ nas svake nedjelje uvodi u razumijevanje otaj-stva Uskrsa. Zato vjera u uskrsnuloga Gospodina ne može ostati samo na uvjerenju da Bog postoji, ili da je uskrsnuo. Takva bi sigurnost bila dostatna tek da kršćanin ostane na praznome grobu, i ne miče se. Vjera u Uskrsnu-loga, međutim, tu samo počinje, a dovršetak joj je u Eshatonu; njezino pak ispunjenje i življenje događa se svakodnevno – po vjernosti onomu što smo na krštenju ispovjedili i primili.

Susret s Uskrslim daje razumjeti sve što o Pismima bijaše zapisano o njemu. Đuro Seder: Emaus, 2003.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

6

Pastir Dobri - od vjere k djelimaUčvršćena u vjeri u Uskrsloga Gospodina, kao i prvi učenici (prve tri ne-djelje), Crkva na Četvrtu vazmenu nedjelju očituje jednu od Isusovih karakteristika kojom se on sam predstavlja u slici Dobroga Pastira (Iv 10, 11-18). Na svakome liturgijskom slavlju kršćani čuju glas Dobroga Pastira: svako čitanje evanđelja završava usklikom Riječ Gospodnja. Odgovor na taj usklik jest drugi usklik: Slava tebi, Kriste! Kristovu slavu kršćanin mora na-vještati životom. To je krsni zahtjev, to je narav kršćanstva: proslava Boga i posvećenje ljudi (SC 7). Riječ je Kristova pred nama na svakome liturgij-skom slavlju. Kroz cijelo vazmeno vrijeme imamo i odjek te Riječi s križa: polažem život svoj da ga opet uzmem. Bog naime želi da svi ljudi imaju ‘do-bit’ od njegove pashalne žrtve na križu, da budu dionici njegova božanskog života (usp. LG 2), da budu dionici njegova naroda, Crkve.

U toj spoznaji trebao bi se rađati odgovor na poziv Dobroga Pastira. Od-govoriti na taj njegov poziv nije zadaća samo svećenika ili redovnika, kako se to nerijetko ističe. Često se ovoj nedjelji osiromašuje puno značenje svo-deći ju gotovo isključivo na Dan duhovnih zvanja. Naravno, i taj segment je uključen, ali značenje joj je znatno šire. Stoga ova nedjelja u mistagoškome slijedu vazmenoga otajstva počinje stavljati naglasak na otajstvo Crkve: te-ma je ekleziološka: jedno stado i jedan pastir. Krist, Dobri Pastir, naša je glava naša, a mi njegovi udovi.

Otajstvo CrkveNaredne tri vazmene nedjelje sa svojim evanđeoskim perikopama (peta: Iv 15, 1-8; šesta: Iv 15, 9-17; sedma: Iv 17, 11-19) vraćaju nas u dvoranu Posljed-nje večere. Riječi upućene apostolima prije nekog će biti predan i podnijeti muku i smrt, imaju zadaću ohrabriti apostole, kao i sve one koji će povjero-vati Riječi Kristovoj na propovijedanje apostola. Potrebno je kršćane svih vremena ohrabrivati da ustraju na putu prema vječnome Vazmu. Na tome putu puno je kušnja i stranputica. U suvremenome kontekstu, kada je teh-nološki napredak uznapredovao do svemirskih razmjera i kada se čovjeka pokušava staviti na mjesto Boga, potreba za takvim ohrabrenjem biva sve većom i sve aktualnijom. Nikakav napredak ne dovodi u pitanje vjeru u Bo-ga i u njegovu vječnost.

Za siguran put vjere Isus nije ostavio samo nauk; ostavio je i pastire, nasljednike kojima je dao vlast da kao predvodnici njegova naroda čuvaju njegovu Riječ, a ne budu namjesto Boga: »Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.« (Iv 15, 4). Pastiri svjedoče životom Kristovu prisutnost u njegovu narodu.

Petom vazmenom nedjeljom tako još dublje ulazimo u otajstvo Crkve, koja se počela rađati na Kalvariji iz Kristova probodenoga boka. Ekleziolo-gija započinje već na Kalvariji, a liturgijski navještaj započinje mistagoško produbljivanje teme Crkve na poseban način od četvrte vazmene nedjelje. Kršćanska zajednica postupno se pripravlja za otajstvo Pedesetnice, Duhova – kada se Crkva rađa kao zajednica svih naroda. Biti jedno s Kristom znači otvoriti se njegovoj Riječi i njegovu Duhu da bismo u njemu, po molitvi,

6živo vrelo 7

nalazili snagu za život. Vrhunac toga je li-turgija, liturgijska slavlja u kojima ponovno proživljavamo vazmeno otajstvo iz kojega se Crkva rađa i hrani (euharistija).

U slavlju Šeste vazmene nedjelje evan-đeoska perikopa naglašava poslanje Crkve u ljubavi. Na tom temelju ostvaruju se i službe u Crkvi – na osobit način one pred-vodničke (pastiri), a to je tema koju će na-glasiti evanđeoska perikopa sedme nedje-lje. Dakle, Krist je Dobri Pastir; njegovo se djelo nastavlja u Crkvi koja je njegovo otaj-stveno tijelo, a nju predvode pastiri Božjega naroda, biskupi i njihovi suradnici – prez-biteri, svećenici. Stoga u perikopama pete, šeste i sedme vazmene nedjelje, ako ih gle-damo zajedno, ekleziologija sve više izbija u prvi plan i sve više nas u uvodi u otajstvo Crkve, koja se ima roditi na Pedesetnicu, po daru Duha Svetoga. Kristova molitva ne go-vori o ovozemaljskome uređenju Crkve kao institucije. On ju je utemeljio na apostoli-ma i postavio hijerarhiju utemeljenu na apostolima, to govori o njezinoj božanskoj naradi, o pozivu i poslanju, o slici Crkve ko-ja svojim životom već participira na Božjoj vječnosti. U razvoju i životu Crkve ovdje na zemlji, njezino je jedinstvo ključ-na odrednica koja se provlači kroz vazmeni ciklus evanđeoskih perikopa te odražava Kristovu želju o Crkvi, koja je »na neki način sakrament (veluti sacramentum) odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Kristovu želju i molitvu da svi budu jedno lako je protumačiti u vazmenome euharistijskom kontekstu: euhari-stija je sakrament zajedništva, jedinstva: »Tko blaguje moje tijelo i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« Euharistija učvršćuje ljubav među kršća-nima (šesta vazmena nedjelja) i ucjepljuje nas kao mladice na trs, koji je Krist (peta vazmena nedjelja). Jedinstvo u različitosti, koje je bilo prisutno u događaju Pedesetnice, trajna je Isusova želja. Liturgijska slavlja jedan su od načina postizanja toga jedinstva!

Čovještvo s Presvetim TrojstvomTeološki slijed vazmenoga hoda od Uskrsa do Pedesetnice, osim tih dviju ža-rišnih točaka, ima i treću, teološki ne manje snažnu sastavnicu, onu koja se zrcali u svetkovini Gospodinova uzašašća. Izvršivši Očev spasenjski naum, Krist Gospodin proslavljenim se tijelom vraća u Trojstveno zajedništvo. Pri-je »povratka« k Ocu – iako ostaje uvijek s nama (»Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta«) – dao je apostolima i njihovim nasljednicima zadaću naviještanja Radosne vijesti: Pođite po svem svijetu propovijedajte Evan-

Kao što vidjeste da odlazi, isto će tako doći…Barnaba da Modena: Gospodinovo Uzašašće,1372.-1374.; Musei Capitolini, Rim.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

8

đelje svemu stvorenju… U razumijevanju razvoja otajstva Crkve, ekleziologije, posta-je jasno da je ta zadaća povjerena svima ko-ji u njega vjeruju. Nahranjeni i okrijepljeni Gospodnjim otajstvima (sakramentima), kršćani su osposobljeni i poslani svjedočiti Krista Uskrsloga.

Naviještanje Radosne vijesti nije sto-ga vezana samo i jedino uz pastire, nego zahvaća i sve one koji povjeruju: prihva-ćanjem Kristova nauka svi postaju drugi Krist – kršćanin, Kristov, kao što krsna li-turgija nedvosmisleno veli: U Krista ste se krstili, Krista ste obukli! Svaki je krštenik živa slika Kristova u svijetu, što je u prvim stoljećima Crkve simbolički jasno izraža-vano razumijevanjem krštenja kao istinske novosti i preporođenja, pa su novokršteni-ci osam dana nakon krštenja (u vazmenoj osmini) nosili krsnu haljinu, haljinu svoje zaodjevenosti u »novost života«, u kristo-likost. Kršćani su obvezani životom svjedo-čiti evanđelje. To doduše ne znači, kako neki krivo shvaćaju, tumačiti – to je zadaća koju je Krist ostavio biskupskom zboru na čelu s Petrovim nasljedni-kom (crkvenom učiteljstvu). Svaki kršćanin naviješta evanđelje kada ga pro-vodi u život, kada ga živi. To je najsnažniji navještaj. To su shvatili i crkveni oci, pa su slično opominjali svoje vjernike. Sv. Grgur Nazijanski to je lijepo iskazao riječima: »Nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.«

Nadalje, Uzašašće otvara vrata neba. Pokazuje da Bog nije dalek. U Uzašašću je čovještvo Kristovo sjedinjeno s Ocem u vječnosti. To je dubok, otajstven, upravo nevjerojatan, ali često i zanemaren vidik ovoga blagda-na. Ovdje se događa »drukčiji smjer« od onoga koji je vidljiv u Božjemu očitovanju koje ide od Navještenja (utjelovljenja) i Rođenja Gospodnjega: Bog silazi među ljude i postaje jedan od njih. Smisao utjelovljenja u potpu-nosti se otkriva u otvorenosti Nebesa, što je slika Očeva kraljevstva i njego-ve ljubavi. To pokazuje i jednostavna usporedba euholoških tekstova dviju svetkovina: darovne molitve svetkovine Gospodinova rođenja te predslovlja i popričesne molitve svetkovine Uzašašća. U darovnoj molitvi božićne mi-se polnoćke slušamo: »Neka ti omili Gospodine, prinos ove svetkovine: po ovoj svetoj razmjeni darova obnovi nas na sliku Isusa Krista u kom je na-ša ljudska narav sjedinjena s tvojim božanstvom.« Predslovlje svetkovine Uzašašća ispovijeda da se on »poslije svoga uskrsnuća svim svojim učeni-cima javno ukazao i pred njihovim se očima uzdigao na nebo da nas učini dionicima svoga Božanstva«, a u popričesnoj molitvi molimo: »Svemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Up-ravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi

8živo vrelo 9

Uzdignut u Očevu slavu.Mozaik na pročelju bazilike San Frediano, Lucca, 13. st. (Foto: 123RF)

s desna.« Po Gospodinovu uzašašću ljudska narav – jer Isus je i pravi Bog i pravi čovjek – uzlazi u nebo, dapače božanski život Presvetoga Trojstva. To je veliko otajstvo i obećanje vjernicima.

Rođenje CrkvePočetci vjere i utvrđivanje vjere učenika u Uskrnuće (prve tri nedjelje) pola-zište su i oslonac s kojega sigurnim putem poniremo u otajstvo Krista i ula-zimo u otajstvo Crkve (ostale vazmene nedjelje zajedno sa Pedesetnicom). Jednostavnije rečeno: vjerom kročimo od Uskrsnuća do Crkve! Vazmeni hod koji je započeo još na Pepelnicu, vrhunac doživio u Vazmenome trod-nevlju, u vazmenome nam vremenu posvješćuje svoju aktualizacije u svije-tu. »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine –upućivat će vas u svu istinu.« (Iv 16, 12-13).

Kristovo obećanje Duha (Iv 15, 26-27; 16, 12-15) to čini mogućim. Tjed-nim i godišnjim vazmenim slavljima Crkva sama sebi posvješćuje svoje te-meljno i prvo poslanje: svjedočiti Radosnu vijest koja je potvrđena Kristovim uskrsnućem. Da bi to mogla, potrebna joj je ne samo izvanjska organizira-nost i ustrojstvo, nego, prije svega, Kristova Pomoć, Duh Branitelj, koji će sve koji povjeruju uvoditi u Istinu. Koliko god imala orise ljudskih struktura i bila prepoznavana kao ‘ljudska organizacija’ u svijetu, valja nam znati da je Crkva svoj izvorni poticaj i »životni dah« dobila i uvijek ga dobiva od Duha Svetoga. Duh je Jamac što će istina Uskrsa i Evanđelja uvijek ostati ‘nepokva-rena’, uvijek iznova ‘svježa’, vječnošću životna – za ljude svih vremena koji čuju Radosnu vijest i otvore joj se u zajedništvu Crkve.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

10

PPutovanje učenika u Emaus nakon Gospodinova uskrsnuća sli-ka je euharistijskog slavlja. Hodeći prema Emausu učenici su najprije raspravljali što o Kristu ima zapisano u Pismima, a

potom su ga prepoznali u lomljenju kruha. Slijedeći taj hodočasnič-ki put, i mi u euharistijskome slavlju, hodeći od ulaznih vrata crkve do oltara, moramo proći pokraj ambona, mjesta navještaja Pisama, Božje riječi. Korisno je zapaziti na koji je način kršćanska duhovnost doživljavala to mjesto susreta s Božjom riječju u liturgiji Crkve te na koji ga je način oblikovala kršćanska arhitektura i ikonografija.

Jezična rasvjetljenjaUvidi u značenja pojma ambon mogu nam rasvijetliti odnos koje je kršćanska zajednica gradila spram Božje riječi za koju je i oblikovala to jedinstveno liturgijsko mjesto u prostoru slavlja. Riječ ambon naj-vjerojatnije dolazi od grčkog glagola anabaino što znači ‘idem gore’, ‘uzlazim’, ‘uspinjem se’. Izidor Seviljski za ambon rabi pojmove: pul-pitum, tribunal, analogium, suggestus. Walafrid Strabo, kršćanski pisac iz IX. stoljeća, kaže da riječ ambon dolazi od latinskoga ambio (ambire, opasati), jer je arhitektonski često bio oblikovan tako da sa svih strana okružuje čitača. Prema nekim drugim autorima naziv toga liturgijskog mjesta dovodi nas do riječi ambo, što upućuje na njegove ‘dvije strane’. Naime, do ambona su vodila dva pristupa. Stu-bama postavljenim s istočne strane uzlazilo se na ambon, a stubama postavljenim sa zapadne strane silazilo se s ambona. Budući da se na ambon uzlazilo, on je bio na povišenu mjestu.

Grgur iz Toursa koncem 6. stoljeća izražava divljenje ambonu u bazilici sv. Ciprijana u Kartagi. Iz toga opisa izdvajamo da je analo-gius na koji se stavlja knjiga za čitanje i pjevanje veličanstven; bio je načinjen od samo jednoga mramornog bloka; sastoji se od visokoga podnožja, uzdignutoga na četiri stupa i okruženoga ogradom, a kamo se penje pomoću četiri stube. Toliko je velik da pod njega može stati osam osoba.

Prvi amboni izgrađeni su u Palestini i Siriji. Podrijetlo je sirijskih ambona vezano uz sinagogalnu bemu, povišeno mjesto s kojega su se u sinagogi čitali sveti tekstovi (mjesto se zove i almemor, od arap. al-minbar, povišeno mjesto). Najstariji podatak za ambon u Rimu svje-

Ambon – monumentum resurrectionisNavještaj evanđelja kao susr et s Uskrslim

Danimir Pezer

Kršćanska je misao mje-sto navještaja Božje riječi

u liturgijskome prostoru oblikovala u svjetlu preo-

brazbenih susreta učenikâ nad praznim Isusovim

grobom nakon njegova uskrsnuća. Ambon je mo-numentum resurrectionis,

spomenik uskrsnuća. U dinamici liturgijskoga

slavlja ambon postaje radosni himan Kristovu uskrsnuću. On bi i da-nas trebao »spomenski oprostorivati« događaj

Kristova Vazma, događaj uskrsnuća, koje je razlog

i izvor svakoga našega slavlja.

10živo vrelo 11

Krist u slavi.Reljef u bjelokosti; Njemačka, 11. st.; Metropolitan Museum of Art, New York.

doči da je on bio podignut u bazilici sv. Lovre za pape Silvestra, u prvoj polovici 4. stoljeća. U prvoj polovici 5. stoljeća papa Siksto dao je izraditi ambon u bazilici Sv. Marije Velike i uresio ga dragocjenim porfirom.

Od vrta stvaranja do vrta uskrsnućaAmbon je, u dinamici liturgijskoga slavlja, radosni himan Kristovu uskrsnuću. On je u crkvi, simbolički gledano, prazni Kristov grob s kojeg se naviješta Kristovo uskrsnu-će. Jedini sadržaj Svetoga pisma za kršćane je Krist i njegov pashalni misterij. Sinoptici nisu osjećali potrebu detaljno opisati Kri-stovo uskrsnuće, pa se izvješću o uskrsnuću jednostavno daje naslov Prazan grob. Evan-đelisti za Kristov grob upotrebljavaju naziv mnémeion. Vulgata ga prevodi izrazom mo-numentum. Mnema znači spomen, sjećanje. Još od Homera mnema je posebno poveza-na sa sjećanjem na mrtve, pa ima i značenje groba. Evanđelja bilježe da je Isusov grob bio isklesan u stijeni i da u njega prije Isusa nije bio nitko položen. Prazan je grob još od početka spomen na Isusovo uskrsnuće.

Prema Ivanovu evanđelju Isusov je grob bio u vrtu. Vrt uskrsnuća upućuje nas na Edenski vrt, koji je zasadio sam Bog. Pod-sjeća nas i na vrt iz Pjesme nad pjesmama, u kojemu zaručnik susreće svoju zaručnicu. Po otačkome tumačenju vrt iz Pjesme nad pjesmama pralik je vrta u kojem Krist susre-će zaručnicu Crkvu. Likovi koji se susreću u vrtu uskrsnuća jesu anđeo i žene koje su došle pomazati Isusovo tijelo miomirisnim uljem. I u Starome i u Novome zavjetu an-đeli su predstavnici nebeskoga svijeta i Božji glasnici. Prema tome, anđelova prisutnost na grobu potvrda je istinitosti događaja uskrsnuća. Razmišljajući o prisutnosti žena na Isusovu grobu, Ivan Beleth († 1182.) zapaža da žene uživaju trostruku povlasticu: žena je stvorena u raju, od žene je rođen Krist i uskrsli Krist prvo se ukazao ženama. Kršćanska tradicija Mariju Magdalenu naziva apostola apostolorum – »apostolkom apostolâ«, jer je prva vidjela uskrsloga Krista i njegovo uskrsnuće navijestila apostolima. Zbog toga su žene s miomirisima začetak zajednice koja se okuplja na Dan Gospodnji da bi slušala uskrsni navještaj.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

12Svijećnjak za uskrsnu svijeću. (Bazilika sv. Marije u Kosmedinu, Rim, 12. st.)

Svjetlo koje rasvjetljuje tamuVrt i prisutnost žena na Kristovu grobu sugeriraju nam u kojemu bi se dije-lu crkvenog prostora trebao nalaziti ambon. U prvim stoljećima kršćanstva crkve su oblikovane na matrici liturgije uskrsne noći. Okupljena je zajednica čitavu noć iščekivala zoru uskrsnuća. Apsida crkve bila je okrenuta prema istoku i u njoj se nalazio prozor kako bi okupljena zajednica mogla zapazi-ti jutarnju zvijezdu Danicu i prve zrake svjetlosti u svanuću Novoga dana. Bdjenje je bilo življeno u iščekivanju Uskrsnuća, Svjetla koje rasvjetljuje ta-mu smrti. Ambon se obično postavljao na južnu stranu crkve, gdje je svje-tlost najjača i gdje je kršćanska zajednica dala povlašteno mjesto ženama. Svjetlost, izlazeći i idući od istoka prema zapadu, najjača je na jugu te je sto-ga jug mjesto ambona, s kojega je đakon, okrenut prema sjeveru, odnosno prema tminama koje trebaju biti rasvijetljene Kristom-Svjetlom, naviještao Kristovo uskrsnuće.

Rasporedba okupljene zajednice na mušku i žensku stranu u crkvi pra-stara je kršćanska tradicija. Postoji mnoštvo dokumenata iz crkvene predaje koji govore o takvoj rasporedbi u liturgijskome slavlju, a među prvima koji to obrazlaže jest Grgur Nissenski. Opisujući sprovod svoje sestre Makrine, on kaže da je razdijelio muškarce i žene tako što je žene pridružio posveće-nim djevicama koje su u crkvi bile na južnoj strani, a muškarce monasima koji su bili na sjevernoj strani crkve. Kaže da je to učinio da bi pjevanje psa-lama bilo jednodušno, ritmično i harmonično kao kad pjeva zbor. Amalarije iz Metza u devetom stoljeću zapisuje da su žene zauzimale mjesto u južnome dijelu crkve, a muškarci u sjevernome te da đakon naviješta evanđelje okre-nut prema muškarcima, kako bi bolje čuli i razumjeli, jer će ih, kad se vrate kućama, žene pitati što su čuli u crkvi.

U zapadnoj latinskoj Crkvi apsida nije uvijek bila okrenuta prema istoku. Apsida bazilike svetog Petra, primjerice, okrenuta je prema zapadu. Premda apsida nije bila uvijek okrenuta prema istoku, pri određivanju položaja am-bona u crkvi, prostorni su elementi raspoređivani na matrici upravo takve okrenutosti i usmjerenosti. Kao što je nedjelja vremenska ikona Kristova uskrsnuća, tako je i ambon prostorna ikona Kristova uskrsnuća. I vremen-ska i prostorna ikona podsjećaju nas na Kristovo uskrsnuće i bude nadu u uskrsnuće na kraju vremena.

Oltar je stol posljednje večere i kalvarijska stijena; zato se na oltar (ili u njegovu blizinu) stavlja križ. Ambon pak ne će biti oblikovan u formi križa i na njega se ne će stavljati križ. I križ, naime, dobiva svoj puni smisao iz svjetla uskrsne zore. Ambon je spomenik Kristova uskrsnuća. Mi vjerujemo da sre-dištu istine o našemu spasenju pripada Isusova smrt na križu, ali uskrsnuće je temelj naše vjere, svjetlo koji rasvjetljuje tajnu smrti. Ključ našega života i smrti stoji u uskrsnuću. Zato naše crkve nisu samo ‘crkve Velikoga petka’, ne-go i uskrsnoga jutra. I to bi se u njima trebalo primijetiti već na prvi pogled.

Budući da je ambon monumentum resurrectionis, spomenik uskrsnuća, s kojeg se naviješta evanđelje, on je u ikonografskome oblikovanju davao posebno mjesto prvim navjestiteljima Kristova uskrsnuća: anđelu, ženama koje su donijele mirisno ulje, apostolima Ivanu i Petru, te Djevici Mariji koja je donijela Radost čitavom svijetu. No, raznoliki su ikonografski pristupi u

12živo vrelo 13

oblikovanju ambona. Ono što je zajedničko u toj raznolikosti pristupa jest briga da on bude svečano, povišeno i bogato uređeno mjesto, koje će na do-stojan način živim čuvati spomen na Kristovo uskrsnuće te po navještaju Riječi oživljavati prisutnost Uskrslkoga u zajednici vjerujućih.

Na nekim srednjovjekovnim ambonima susreće se quincunx, jedinstveni geometrijski način urešavanja u kojem se prepoznaje bizantsko podrijetlo, a postao je ‘tipičan’ za mozaike koje je izrađivala rimska obitelj Cosmateschi. Riječ je o mozaičkome slaganju raznobojnoga mramora, a ploha se sastoji se od pet krugova. Krug u središtu, u sjecištu dijagonala, mišljen je kao anti-tip, a redovito upućuje na evanđeoski navještaj, ili je u njemu prikazan neki vidik Kristova otajstva. Donji lijevi krug obično donosi neki tekst iz Knjige Postanka, ali to nije opće pravilo (ante legem – prije zakona), a u donjemu desnom krugu čita se tekst iz Knjige Izlaska (post legem – poslije zakona). Gornji lijevi krug odnosi se na proroštvo i nosi tekst iz proročkih knjiga, ili pak iz povijesnih i mudrosnih. Gornji desni krug redovito se odnosi se na mudrost Božje riječi, pa je citat koji se u njemu nalazi najčešće uzet iz Psala-ma. Razvidno je da se radi o tipološkome tumačenju Svetoga pisma, prema kojemu sve biblijske knjige govore o Kristu: mudrosne, proročke, one napi-sane prije zakona na Sinaju i one napisane poslije sinajskog dekaloga.

Nicola di Bartolomeo da Foggia: Ambon za navještaj Evanđelja, katedrala Uznesenja Bl. Dj. Marije, Ravello, Italija, 13. st.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

14

Među suvremenim ostvarenjima ambona, koji se nadahnjuju na tim drevnim pristupima, zacijelo je vrijedno istaknuti ambon koji se nalazi se u svetištu sv. Pija iz Pietrelcine, u San Giovanni Rotondo. U kamenome ambo-nu Giuliano Vangi isklesao je susret Marije Magdalene s uskrslim Kristom. Umjetnik je pokušao izraziti svu radost i iznenađenje Marije Magdalene u trenutku kad je ugledala uskrsloga Učitelja. U susretu njihovih pogledâ či-taju se čežnja i vjera, strah i nada, tuga preobražena radošću… Susret uskr-sloga Krista i Marije Magdalene sigurno je najzanimljiviji i najljepši susret koji se dogodio ikada u povijesti. Zbog grijeha Adam i Eva istjerani su iz raja, »ograđenoga vrta« u kojemu je čovjek bio zaodjeven božanskim dostojan-stvom i živio milosnost zajedništva sa Stvoriteljem. Grijehom je razgoljen, lišen odjeće milosti i božanskoga dostojanstva te »istjeran« iz vrta zajedniš-tva sa Stvoriteljem. Isusovim uskrsnućem čovjek je ponovo vraćen u vrt. Po Kristovoj smrti i uskrsnuću ponovno su čovjeku otvorena vrata »Božjega vrta« i zajedništva s njim. Stoga je vrt prva slikovna metafora i alegorija ambona. Može se u takvome gledanju reći da ako igdje u crkvi treba staviti cvijeće, to treba kod ambona, ali ne tako da se ne može prolaziti, ili da zakla-nja ambon. I naravno da cvijeće treba biti prirodno, a ne umjetno. Cvijeće treba biti živo jer je znak nade i budućih dobara. Ono je i znak plodnosti Božje Riječi koja se sije da bi urodila obilatim plodom.

Evanđelistar, najsvečanija liturgijska knjiga.

Codex aureus Laurensius, iluminirani evanđelistar iz opatije Lorsch, Njemačka,

778.-820.; Biblioteca Apostolica Vaticana,

faksimilno izdanje.

14živo vrelo 15

Ambon, kao što mu kaže i samo ime, treba biti na povišenu mjestu. Am-bon se ne stavlja na povišeno mjesto samo radi čujnosti i akustike, nego poglavito zbog njegove važne simboličke i ikoničke uloge u liturgiji. Šimun Solunski kaže da je ambon u crkvi uzdignut zbog uzvišenosti evanđeoskoga navještaja. Na starome ambonu bazilike sv. Petra bilo je napisano: Scandite Cantantes Domino Dominumque legentes ex alto populis Verba superna sonent. (Kličite, pjevajući Gospodinu i Gospodina navješćujte, neka s visine odjekuju nebeske Riječi.)

Povijesna traganjaU kojem ćemo dijelu crkve postaviti ambon? Sigurno mu nije mjesto u prez-biteriju u kojem se nalazi oltar i mjesto odakle se predsjeda. Nije mu mjesto ni odmah pokraj oltara niti iza oltara. Dinamika euharistijskoga slavlja tra-ži i procesiju s evanđelistarom od oltara do ambona. Smjestimo li ambon u blizinu oltara, dokinuli smo procesiju. Najprikladnije mjesto za ambon jest prostor između lađe i prezbiterija, gdje se ambon ‘čita’ kao most koji povezuje lađu i prezbiterij. Svoje mjesto u crkvi ambon je tijekom povijesti mijenjao, kako na Istoku tako i na Zapadu. Ovisno o širini crkve, bivao je postavljan na raznim mjestima – od središta lađe do početka iz apside, po-nekad čak u blizini katedre.

Kao što rijeka ima svoj put od izvora do ušća, tako i misni obred ima svoj hod, ritam i dinamiku. On je hod od ulaznih vrata do oltara, od oltara do mjesta s kojeg se predsjeda i obratno. On je put od oltara do ambona, od ambona do krstionice. Kad se izgubi ta nutarnja obredna dinamika, i kad nestane osjetljivosti za otajstvenu događajnost koja se služi govorom obre-da, prostor slavlja lako biva sveden na puku korisnost, pojednostavljen do mjere da postane nijem i negovorljiv. U takvome pristupu ne ostaje prostora za njegovo teološko interpretiranje i doživljavanje, pa i svako ikonografsko oblikovanje postaje suvišno, ‘nepotrebno’, ili se pak doima kao ‘nasilje’ nad željenom jednostavnošću forme.

Jedno vrijeme u liturgiji je postojao Missale plenarium. To je misal koji je sadržavao sve tekstove slavlja: i molitvene obrasce, i misna čitanja i pje-sme, sve što je bilo potrebno svećeniku za slavlje mise. Vrijeme je to kada ja svećenik na sebe preuzeo sve liturgijske službe i kada je misu redovito slavio i sam. Pa i kada bi bila prisutna zajednica, on je vršio i one dijelove slavlja koji su nekoć pripadali drugim vršiteljima liturgijskih službâ. Takav ustroj slavlja ubrzo je ‘preveden’ i u prostorni izraz, pa su se razni dijelovi slavlja događali samo na jednome mjestu, kod oltara, ne ostavljajući mogućnosti doživljavanju liturgije u njezinoj obrednoj razvijenosti i dinamici. Tako je s vremenom nestao i ambon, jer su se i čitanja navješćivala s oltara.

Posljedice takve obredne ‘zbijenosti’ i redukcije susrećemo i danas u arhi-tektonskim rješenjima koja u prezbiterij nastoje ‘smjestiti’ sve dijelove litur-gijskoga prostora: i oltar, i ambon, i krstionicu, ponegdje čak i orgulje i mje-sto za pjevače. Tako se, i ne htijući oduzima ljepota liturgijskomu prostoru, jer se ne omogućuje da sav prostor bude liturgijski osmišljen i oblikovan. Kao što glazba ima sedam nota i, ako svih sedam stavimo na jednu crtu, ne ćemo dobiti nikakvu glazbu, nego samo jednoličan zvuk. Isto tako i liturgijska ar-

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

16

hitektura ima svoja žarišta, ritam, dinamiku, poetiku, narativnost, događajnost… I ako sva žarišta liturgijskog prostora stavimo u pro-stor oltara, dobit ćemo neki prostor, ali ne i prostor koji je vlastit kršćanskoj liturgiji. Liturgijska su žarišta: oltar, ambon, sjedište za predsjedatelja, krstionica, ispovjedaonica, prezbiterij, apsida, sve-tohranište, prostor za zajednicu vjernika. Svako to ‘mjesto’ potreb-no je ‘oprostoriti’, oblikovati ga na matrici obreda koji se otvara otajstvenome događaju i koji uvijek uspostavlja odnose s drugim dijelovima prostora: s oltarom, abonom, zajednicom…

Obred nije statičan nego dinamičan. Kao što je ljepota rijeke u protjecanju vode i po tome se razlikuje od jezera, tako je i ljepota obreda u hodu. Zato misni obred i ima četiri procesije koje su po-praćene pjesmama. To su: ulazna procesija, procesija od oltara do ambona s evanđelistarom, procesija za prinos darova i pričesna procesija.

Četrnaesto stoljeće predstavlja stanoviti kraj epohe u kojoj su se gradili veliki i svečani amboni, jer se od tada (ponegdje i ranije) svekoliko liturgijsko događaje zgušnjuje uz oltar.

U 12. i 13. stoljeću započinje, osobito na području Francuske, izgradnja posebnih mjesta s kojih se naviješta Riječ, koja se na-zivaju jubé. Riječ jubé prva je u rečenici kojom je đakon tražio blagoslov od biskupa da može čitati evanđelje. (Iube, Domne, be-nedicere.) Kad se liturgija sve više klerikalizirala, a oltar sve više povlači u apsidu, počinje se između prezbiterija i lađe za vjernike graditi kamena ili drvena struktura s vratnicama na sredini. Na sredini ove pregrade, koja je dijelila lađu od prezbiterija, obično je bio postavljen križ i kipovi Majke Božje i sv. Ivana. Na povišeni dio te strukture, iznad vratnica, uzlazilo stubama, te se odatle navi-ještala riječ, propovijedalo, a nekada je tu bila smještena i schola cantorum. Poslije Tridentskog koncila (1545.-1563.) središnji se dio jubéa uklanja, a ostaju samo pokrajnji dijelovi koji su posli-je pretvoreni u propovjedaonice ili su pak služili kao modeli za njihovo oblikovanje. Propovjedaonica je služila više za katehezu

i za propovijedanje (izvan slavlja), nego za liturgiju. Postavljena je često u središte lađe i pričvršćena visoko uz stup crkve. Neke su crkve imale dvije propovjedaonice. Na jednu je uzlazio svećenik propovjednik, a s druge bi netko propovjedniku ili kateheti postavljao pitanja. Česta ikonografija pro-povjedaonice jesu dvije ploče s deset zapovjedi i križ, a nisu rijetki ni snažni starozavjetni motivi (primjerice ’znak proroka Jone’). Propovjednici su če-sto propovijedali o Božjim zapovijedima i o grijesima protiv Božjih zapovije-di, a križ je bio u blizini da bi vjernicima mogli pokazati što su učinili njihovi grijesi. »Evo što su učinili vaši grijesi! Razapeli su Krista na križ!«, govorili su propovjednici. Tako je mjesto radosnoga naviještanja Isusova uskrsnuća postalo mjesto s kojeg se govorilo o kršenju Božjih zapovijedi. Premješten je naglasak s navještaja evanđelja na propovijed. Propovjedaonice, stoga, i nisu bile oblikovane na teološkoj i simboličkoj matrici na kojoj su nekoć građeni amboni.

Orao, simbol života koji se obnavlja.

16živo vrelo 17

Prostor događanja RiječiAmbon treba biti monumentalna ‘građevina’, a ne tek stalak za knjigu i mi-krofon. I kao što je Kristov grob bio jedan, tako i ambon u crkvi treba biti jedan. Ambon je jedincat i jedinstven i onda kad ima više mjesta s kojih se naviješta Riječ. Ako pogledamo veličanstvene ambone rimskih bazilika sv. Marije u Kosmedinu ili sv. Klementa, vidjet ćemo da imaju dva ili tri mjesta s kojih se naviješta Božja riječ. Čitanje iz Starog zavjeta naviješta se s mje-sta usmjerenoga prema istoku, pripjevni psalam i poklik Aleluja s mjesta okrenutoga prema zapadu i evanđelje s mjesta koje je okrenuto prema sje-veru. Tako navještaj Božje riječi unosi zajednicu u rast Božje objave i daje joj omogućiti da se osjeti dionicom povijesti spasenja. Jedincatost i jedinstvo tih obredbnih mjesta ambona izraženo je kamenom ogradom na kojoj su floreal-ni ukrasi. Ograda s cvjetnim uresima simbolizira vrt uskrsnuća. Unutar ovog kamenog, ambonskog prostora bila je smještena schola cantorum.

Durando kaže da se po običaju Evanđelje čita s orla. Naime, kameni ili drveni dijelovi na koje se na ambonu stavljao evanđelistar bili su izrađeni u obliku orla raširenih krila. Općenito se orla smatra simbolom uskrsnuća. To se temelji na drevnome pučkom vjerovanju da orao, za razliku od ostalih ptica, povremeno obnavlja svoje perje i svoju mladost tako što najprije leti visoko prema suncu, a potom naglo zaroni u vodu. U širem smislu orao kad-što označuje evanđeosko nadahnuće. U osobitom smislu orao je oznaka sv. Ivana Evanđelista.

Žene i anđeo u uskrsno jutro. Giuliano Vangi: Uskrsnuće, detalj ambona u svetištu sv. Pija iz Pietrelcine, San Giovanni Rotondo, 2004.

NAŠA TEMA Vazmeni hod vjere

18

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Biser ambona je Evanđelistar. Prije navještaja evanđelja đakon ga sveča-no nosi u procesiji od oltara do ambona, a prethode mu poslužitelji s kadio-nicom i svijećama, znakovima velikog poštovanja. Procesija od oltara do am-bona podsjeća nas na ulazak Božje riječi u našu povijest i svečani Kristov ulazak u Jeruzalem kad je narod klicao »Hosana Sinu Davidovu«. Svijeće, miris tamjana, stajanje na nogama dok se nosi evanđelistar te svečani (pje-vani) naviješta evanđelja, poljubac evanđelistara i blagoslov evanđelistarom kad slavlju predsjeda biskup, prizivaju nam u pamet Kristovu prisutnost u Riječi i njegovo naučavanje u srcu Crkve. Sv. Jeronim kaže da se upaljene svijeće nose u procesiji do ambona i kad sunce sja, ne radi toga da rastjeraju tamu, nego zato što izražavaju radost okupljene zajednice. Riječ je Božja dra-gocjenija od zlata i srebra. Zato je evanđelistar svečano ukoričen, nerijetko okovan plemenitim kovinama i urešen dragim kamenjem. Na prednju stranu evanđelistara redovito je smještan motiv Krista u slavi, okružen simbolima četvorice evanđelista. Ordo lectionum missae zahtjeva da liturgijske knjige budu dostojne slavlja, lijepe i urešene, jer su one u liturgijskom slavlju no-sitelji nadnaravne stvarnosti koja se uprisutnjuje u Riječi koja se naviješta.

U klasičnoj mistagogiji navjestitelj evanđelja, obredni anđeo liturgijskog slavlja jest đakon. U liturgiji svaki poslužitelj ima svoje mjesto i svoju knjigu. Biskup ima pontifikal, prezbiter ima ritual, lektor lekcionar, kantor gradual. Đakonu pripada evanđelistar. I đakonsko je mjesto ambon.

Dok đakon s ambona naviješta evanđelje, svi stoje, jer je stajanje stav uskrsnuća (anastasis). Stajanje je najplemenitiji liturgijski stav. To je stav čovjeka s dostojanstvom, čovjeka koji je uzdignut. Nogama je čvrsto oslo-njen na zemlju i glava mu je uzdignuta prema nebu, simboličkom mjestu na kojem prebiva Bog. Ambon je prostorna ikona Kristova uskrsnuća i s njega se uvijek naviješta Kristovo uskrsnuće, i onda kad se čita prispodoba o sija-ču ili izgubljenome sinu. Osim đakona u naviještanju riječi u liturgiji svoje službu vrše takožer čitač (lektor) i psalmist.

Veliki svijećnjak za uskrsnu svijeću radost je ambona. (C. Valenziano) Ključ za razumijevanje ikonografije uskrsnog svijećnjaka najčešće je kristo-loški. U vrijeme kad je ambon bio oblikovan mišlju o događaju uskrsnuća, svijećnjak se u prostoru doimao poput ognjenoga stupa, koji je Izabranomu narodu rasvjetljivao put prema Obećanoj zemlji. Tako je i prjelazak preko Crvenog mora pralik krštenja. Svijećnjaka za uskrsnu svijeću kadšto je bio napravljen i u obliku stabla iz Edenskoga vrtu i koje je pralik Kristova kri-ža. Ponekad je taj svijećnjak bio oblikovan od dva paralelna ili ‘isprepletena’ stupa, simbolizirajući jedinstvo dviju naravi u Kristu. Njegovo je prirodno mjesto pokraj ambona jer se i Exsultet, Hvalospjev uskrsnoj svijeći pjeva s ambona. U hvalospjevu (Laus cerei i praeconium paschale) radosnoj pjesmi Crkve pridružuje se svijeća koja rasvjetljuje noć, pridružuje se vosak koji iz-gara da bi dao svjetlo… Sve je prodahnuto radošću Kristova uskrsnuća.

Nekada je uskrsna svijeća bogatstvo svoga značenja u slavlju vazmenoga bdjenja izricala i neuobičajenim dimenzijama. Righetti donosi zanimljivosti o težini i dužini uskrsne svijeće. Tako u Lincolnu 1300. uskrsna svijeća bila je teška 45 libara (oko 20 kg), u Westminteru (1557. godine) 300 libara (136 kg). U Salisburyju 1515. godine bilo je određeno da visina svijeće bude 36

18živo vrelo 19

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR TRAVANJ

15 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 16 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30; Iv 6,22-29 17 U Svagdan: Dj 7,51–8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35 18 S Svagdan: Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40 19 Č Svagdan: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 20 P Svagdan: Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 21 S Svagdan; ili: Sv. Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj:

Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69 22 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; sv. Adalbert, biskup i mučenik:

Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,1-10 24 U Svagdan; ili: Sv. Fidel, prezbiter i mučenik:

Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 25 S SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan

vl: 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26 Č Svagdan: Dj 13, 13-25; Ps 89,2-3.21-22.25.27; Iv 13,16-20 27 P Svagdan; ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica:

Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 28 S Svagdan; ili: Sv. Petar Chanel, prezbiter i mučenik;

Sv. Ljudevit Marija Grignion, prezbiter: Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14

29 N PETA VAZMENA NEDJELJA 30 P Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papa: Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16;

Iv 14,21-26

SVIBANJ 1 U Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik:

Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 2 S Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 3 Č SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan

vl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14 4 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 5 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 6 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 7 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 8 U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 9 S Svagdan: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 10 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 11 P Svagdan: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 12 S Sv. Leopold Mandić, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28

stopa (11 metara!). Premda je uskrsna svijeća u vazmenome bdjenju imala ulogu rasvjetljenja prostora te zadaću pružiti dovoljno svjetla đakonu koji je pjevao dugi vazmeni hvalospjev, njezina je simbolička uloga uvijek ucije-pljena u cijeli događaj navještaja uskrsnuća, zajedno s ambonom i svijećnja-kom. Prvi put u Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. stoljeća zabilježeno je da se uskrsna svijeća stavlja na svijećnjak (cereus vero magnus, qui bene-dicendus est, ponitur in candelabro). Sve je usmjereno k doživljaju Krista koji je u punini svoje objave zasjao upravo u otajstvu uskrsnuća. On je onaj koji raspršuje tamu grijeha i rasvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9).

* * *Ambon u današnjim ostvarenjima rijetko nosi spomensku vrijednost.

Mišljen je poglavito za »obrednu službu« i gotovo da se ne uspijevamo od-maknuti od uskoga promišljanja koje ne uspijeva obred navještaja Božje riječi gledati u njegovoj otajstvenoj zbiljnosti, u dinamici događanja Otaj-stva koje slavimo. Gdje u liturgiji postoji otvorenost Otajstvu, tu se rađa i osjetljivost za spomen, jer sva je liturgija spomenska. Ona je spomenčin Kristova djela spasenja. Tako bi i ambon trebao »spomenski oprostorivati« događaj Kristova Vazma, događaj uskrsnuća, koje je razlog i izvor svakoga našega slavlja. Ambon je spomenik Uskrsnuća.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 525.2 Uskrsnu Gospodin ili: XXI Na nebu zora rudiOtpj. ps.: Obasjaj nas, Gospodine

(ŽV 4-2009) Prinosna: 556 Krist iz groba ustadePričesna: 542.3 Prepoznaše učenici Završna: 853 Isus usta slavni ili: 551 O Spase roda ljudskoga

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

15. travnja 2018.

Treća vazmena nedjeljaUlazna pjesmaKliči Bogu sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja.

(Ps 66, 1-2)

Zborna molitvaBože, nek se tvoj narodvazda raduje što si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve.Ti si uzrok tolikom veselju:daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 3, 13-15.17-19Začetnika života ubiste.Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar narodu: »Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po usti-ma svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 4, 2.4.7.9

Pripjev: Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja,ti što me u tjeskobi izbavi:smiluj mi se, usliši moju molitvu!

Znajte: Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga;Gospodin će me uslišiti kad ga zazovem.

Mnogi govore: »Tko će nam pokazati sreću?«Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Čim legnem, odmah u miru i usnem,jer mi samo ti, Gospodine,daješ miran počinak.

Drugo čitanje 1Iv 2, 1-5aOn je pomirnica za grijehe naše i svega svijeta.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaDječice moja, ovo vam pišem da ne griješite.Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomir-nica za grijeha naše, i ne samo naše nego i svega svijeta. I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapo-vijedi njegove čuvamo. Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.Riječ Gospodnja.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKABraćo i sestre, svjetlom Kristova uskrsnuća Bog je raspršio tamu svijeta i obdario nas radošću novoga života. S pouzdanjem mu se utecimo:

Usliši nam molitvu, Gospodine.

1. Obnovi vjeru svoje Crkve da uvijek bude poslušna tvojoj riječi te pouzdanjem u tebe svjedoči svim ljudima radost spasenja i nadu u uskrsnuće, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini pastire svoga naroda, da hrabrošću propovijedanja i brigom za opće dobro budu dostojni predvodnici zajednicâ koje si povjerio njihovu vodstvu, molimo te.

3. Svojom milošću okrijepi sve u vjeri malodušne, budi bliz onima koji od tebe odlutaše, a svjetlom istine pohodi sve koji te traže, molimo te.

4. Nas, sabrane u zajedništvu vjere, prodahni onom ljubavlju koju si očitovao u muci i smrti svoga Sina, molimo te.

5. Sestre i braću koji u vjeri usnuše, primi u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Ne ostavi nas Gospodine u našim sumnjama. Mudrošću svoga Duha okrijepi nas u vjeri i svojom nas pomoći prati na putu koji vodi u vječnost. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pogledajte ruke moje i noge! Ja sam!Nepoznati talijanski slikar, 17. st.

Pričesna pjesmaTrebalo je da Krist trpii treći dan ustane od mrtvih, i da se u nje - go vo ime propovi jeda obraćenje i otpu štenje grijeha svim narodima, aleluja.

(Lk 24, 46-47)

Popričesna molitvaPogledaj, Gospodine,svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Lk 24, 32Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

Evanđelje Lk 24, 35-48Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovije-dali što se dogodilo na putu i kako ga prepo-znaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, po-misliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede. Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime pro-povije dati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

MU

DR

OST

CR

KV

ETreća vazmena nedjelja

Poznat nam je poziv iz današnjega Evan-đelja. Poziv kakav je Isus uputio apo-stolu Tomi, upućuje okupljenim učeni-

cima koji su slušali iskustvo dvojice subraće iz Emausa. Nakon pozdrava ispunjenoga mi-rom, poziva ih da pogledaju i dodirnu, da opi-paju njegovo tijelo, pokazujući im ruke i noge. U nekoliko redaka Evanđelje sažima raznoli-kost osjećaja. Najprije su preplašeni; misle da im se priviđa, da vide duha. I dok je apostol Toma ispovjedio svoju vjeru pred Kristom koji mu se ukazao, čuli smo da Isus govori o njiho-vim sumnjama koje im obuzimaju srce. Čini se da je sukob između vjere i nevjere postao još oštrijim, naglašenijim. I samo od sebe dolazi pitanje: Zar nije dovoljno vidjeti Krista živoga nakon smrti, da bi se vjerovalo u uskrsnuće?

Dakle, vjera – s jedne strane – ostaje dug i naporan put, ali je u biti neizmjeran dar onima koji prihvate ići tim putem. Vidimo da od sa-moga početka apostolima nije dovoljno svjedo-čanstvo drugih i to ne bilo koga, nego njihovih prijatelja. Očito je da to što nam netko govori o Isusu treba postati našim iskustvom. Ne može se dugo oslanjati i živjeti od vjere drugih.

Osim toga, vjera nema snažan odjek ako ne zahvati cjelinu našega života. Upravo je to ra-zlog da u vjeri vidimo bitnu sastavnicu i odred-

‘Otvaranje pameti’ radošću vjerenicu čovjeka. Nekoga poznajemo na najdubljoj razini tek onda kada osjećamo, kada znamo što taj čovjek uistinu vjeruje; za što je spreman se-be izložiti i založiti; za što je spreman podnijeti žrtvu.

Tako nas vjera uvodi u srž života i shvaća-mo zašto Evanđelja u vazmenome vremenu inzistiraju na ‘drami vjere’. Ne nalazimo se pred ukazanjima, nakon kojih bi uslijedio po-svemašnji mir prepoznavanja i radosni zagr-ljaj. Pa ipak, današnja Radosna vijest ohrabre-nje je za sve nas. Uviđamo da put apostola nije puno drukčiji od našega.

Zadivljenost i preplašenostVrijedno je zapaziti dvije emocije koje se jav-ljaju u rađanju vjere: preplašenost i divljenje. Naizgled dva različita osjećaja, ali oba važna za vjerovanje. Vjera se rađa iz zadivljenosti, iz čuđenja. Srce nam je privučeno onim što u na-ma izaziva divljenje. Privlači nas i iznenađuje veličina i ljepota te onomu što doživljavamo velikim ili iznimno lijepim pridajemo i veliku vrijednost, zbog koje smo spremni puno žrtvovati. Zadivljenost je znak otajstva. Govo-ri nam o tome da smo pred pojavom, osobom, događajem ili doživljajem koji ne možemo obuhvatiti i koji ne iscrpljuju naša tumačenja.

Zrnje…»Pogledajte ruke moje i noge!« Uskrsli Gospodin daje se prepo-znati po probodenim rukama i nogama, koje nose biljege nje-gove ljubavi i potpunoga preda-nja. On živi u potpunoj novosti, a ljubav je ta koja povezuje Ras-petoga i Uskrsnuloga. On je isti, jer ne prestaje ljubiti. I kršćanin biva prepoznat Kristovim učeni-kom upravo po »ranama ljuba-vi«, znakovima radosnoga preda-nja. Poput Apostola koji se hvali da »na svome tijelu nosi biljege Isusove« (Gal 6, 17). Je li ljubav urezana u naše živote?

Uskrsli Isus uspostavlja s učenicima izravne odnose time što ga oni dodiruju (Lk 24, 39; Iv 20, 27) i s njime blaguju (Lk 24, 30.41-43;

Iv 21, 9.13-15). On ih tako pozivlje da priznaju da on nije duh (Lk 24, 39), ali nadasve da ustanove da je uskrslo tijelo kojim se on pojavljuje ono isto koje je bilo mučeno i raspeto, jer on još nosi tragove muke (Lk 24, 40; Iv 20, 20.27). To pravo i stvarno tijelo istodobno posjeduje ipak nova svojstva uskrslog tijela: ono nije više u ovom prostoru i vremenu, nego se može na svoj način uprisutniti gdje i kada hoće, jer njegovo čovještvo ne može više biti zadržano na zemlji; ono sad pripada samo Očevu božanskom području. Stoga je uskrsli Isus i savršeno slobodan ukazivati se kako hoće: u liku vrtlara (usp. Iv 20, 14.16; 21, 4.7) ili u drugom obličju (usp. Mk 16, 12), različitom od onoga koje je učenicima bilo dobro poznato, upravo zato da potakne njihovu vjeru.

Katekizam Katoličke Crkve, 645.

22živo vrelo 23

jena s divljenjem jest Božji strah. On vodi pre-ma klanjanju i poštivanju Boga – samo Boga; on vodi u ljubav prema bližnjima.

Baš kao i naša vjera i naši strahovi govore o nama. U nama je snažno, obilježuje naš identi-tet ono što nas plaši i ono što vjerujemo. Ovo je pravo mjesto na kojemu se pred Bogom pita-mo: Čega se bojim, što me uznemiruje i plaši?

Niti naša vjera nije čvrsta, sve dok Krist ne pohodi moje strahove i ne preobrazi ih u strah pred Bogom. Krist je podnio muku i smrt da bi došao do dna mojih strahova, kako onih koje poznajem, tako i onih koje ne znam izreći. To je Radosna vijest koju Bog unosi u naše živote, u suočenost s bolestima, s izdajama i prijeva-rama, s gorčinom ostavljenosti i samoće, s na-rušenim odnosima i porušenim planovima…

Rođenje za govor DuhaDok Krist ne dodiruje moj strah, ostaje poput privida. Kada dopustimo da nas dodirne, uskr-snuli Gospodin postaje suputnikom, najboljim prijateljem. Tada dijeli s nama sve; tada ulazi u naše živote; sjeda s nama za životni stol; ostaje s nama i lomi kruh. Iskustvo dvojice učenika iz Emausa poziv je za našu vjeru – da s Kristom podijelimo sve što jesmo, na putu nade i srca koja gore zbog prisutnosti Uskrsloga. Čovjek se nalazi u dvostrukome procjepu: kad nam se čini da nas Bog ne sluša, kad smo razočarani, nalazimo mnoštvo razloga da ne vjerujemo, a i onda kad nas Bog iznenađuje i dopušta da do-živimo nešto što nadilazi naše snove, čini nam se da je posrijedi neka prijevara.

Smrt je učenike uplašila, a radost pobjede nad smrću rodila je sumnju. Nisu imali snage slijediti Isusa na križnome putu, ali kao da im se koraci ne lijepe niti za njegov put novosti života. Evanđelje nastavlja svjedočeći da im je Gospodin »otvorio pamet« da razumiju Pisma i pritom koristi isti pojam (dienoixen auton ton noun) koji se koristi kada se govori o ro-đenju djeteta. Omogućio je da se u njima rodi novi život spoznaje, da se rodi riječ i da riječ zapjeva u njihovim srcima. Tako nastaju svje-doci – uvijek s glazbom Božjega Duha u sebi.

Ivan Šaško

Otajstvo je uvijek takvo da me poziva, da mi se otvara. Pruža mi svoj zagrljaj, tumači moje postojanje, podrijetlo i smisao i obuhva-ća cijeli život. Baš zbog toga što ono obuhvaća mene, a ne ja otajstvo, jedini je odgovor vjera, čuđenje, iznenađenost koja prelazi u divljenje, u zadivljenost. Upravo taj neočekivani slijed pokazuje i nama na koji se način ispunja što je ranije naviještano. Zlo može zamagliti pogled, ali ne i ugasiti istinu života koji pripada Bogu. Taj veliki obrat od odbacivanja do uzvišenja Božji je put koji su svjedočili apostoli, koji su svjedočili sveci, put koji – u svojoj krhkosti – svjedočimo mi. Tamo gdje se činilo da je za-vladao grijeh, Otac je ostvario spasenje. To je uistinu vrijedno divljenja, ako ne popustimo kušnji da povjerujemo snazi zla. Ona živi od preplašenosti, straha i tjeskobe.

Čuli smo kako su učenici bili preplašeni. I danas je čovjek u strahu pred nečim što ga nadilazi, čime ne može upravljati. Izvan poznatoga, izvan predvidivoga, Uskrsli nas potiče na prihvaćanje naše malenosti pred veličinom dara njegova života.

U tome živi odnos straha pred zemaljskim i straha pred Bogom, Božjega straha. Božji je strah drugo ime za duboko nastojanje da ne iznevjerimo ljubav. Božji je strah dar koji daje smisao, utjehu i sigurnost ljudskoj malenosti, za koju je Bog darovao svoga Sina i pokazao da nas neizmjerno i vječno voli. Uplašenost koju stvaraju zemaljske poteškoće, uplašenost spo-

Iz Postilla Johanna Spangenberga, 1582.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: Kamen koji odbaciše graditelji

(ŽV 4-2009)Prinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu Pastir dobriZavršna: 554 Isus je uskrsnuo ili: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

22. travnja 2018.

Četvrta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPuna je zemljadobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana,aleluja!

(Ps 33, 5-6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 4, 8-12Nema ni u kome drugom spasenja.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli,a kojega Bog uskrisi od mrtvih!Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!

On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.

I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29

Pripjev: Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u čovjeka.Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u mogućnike.

Zahvalit ću ti što si me uslišioi moj postao spasitelj.Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega! Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:Bože moj, tebe ja uzvisujem.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-2Vidjet ćemo Boga kao što jest.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

24živo vrelo 25

Ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu darovao dobroga pastira koji nas okuplja u Očev dom. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu da nas čuva u zagrljaju svoje ljubavi:1. Obnovi, Gospodine, svoju Crkvu

u vjernosti evanđelju: daj da bude uvijek poslušna tvomu Duhu te bude put spasenja za sve koji je traže, molimo te.

2. Prodahni mudrošću svoga Duha papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da budu hrabri navjestitelji tvoje istine te radosnim služenjem očituju svim vjernima ljepotu lica Crkve, molimo te.

3. Pouzdanjem u tebe ohrabri sve koje pozivaš na put svećeništva: pomozi im prevladati svaku sumnju i strah te s radošću prihvate poslanje koje im povjeravaš, molimo te.

4. Okrijepi nam pouzdanje u tebe da spoznamo veličinu ljubavi kojom nas ljubiš i životom ju svjedočimo svakomu čovjeku, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama otvori vrata vječnosti u koju su po krštenju pozvani, molimo te.

Nebeski Oče, ti nikad ne prestaješ skrbiti za dobro svoga naroda. Ponizno te molimo: učvrsti nam vjeru i pouzdanje u tebe da naši životi pridonose rastu tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije Evanđelja Iv 10, 14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem svoje ovce,i mene poznaju moje!

Evanđelje Iv 10, 11-18Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaPastiru dobri,pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Dobri pastir – vlasnik i vlasništvo

Četvrta vazmena nedjelja

Omiljena je slika pastira za Boga u cije-lome Svetom pismu. Nekako u toj slici na poseban način dolazi do izražaja

Božja nježnost, nježna Božja briga za njegov narod, za svakog pojedinca. U slici kralja Bog se predstavlja kao onaj koji upravlja, u slici sudca kao onaj koji nas praved no sudi, a u slici pastira jedino i samo to da se Bog nježno brine za nas, tako što je s nama, odnosno, još snaž-nije, da nas »poznaje«: »Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca.« Ču-desno je i nevjerojatno to što nam Isus Krist ovdje govori. On nas tako »poznaje« kao što njega poznaje Otac i on Oca. Toliko mu je stalo do njega, toliko nas voli da nas »poznaje« jed-nako kao što on, Bog, poznaje Boga Oca.

Ovdje se ne radi o običnoj spoznaji, neka-kvome intelektualnom poznavanju, nego o ve-likoj i neizmjernoj intimi. Kad Isus Krist sebe naziva dobrim pastirom, tada on misli na tu neizmjernu, veliku intimu njega s nama. Ne treba nas to čuditi, jer nam slika pastira upra-vo to i kazuje. Pogledajte samo, ako za to imate priliku, kako su svi pastiri intimni sa svojim ovcama, kako nježno borave pod otvorenim nebom zajedno sa svojim stadom, kako se bri-nu za ovce, kako ih vode i kako ih čuvaju te pa-ze na njih. Pastir i stado tvore neko neobično jedinstvo, jer čovjek i životinja mogu postati tako intimno i duboko povezani, a da nitko od njih ne biva ugrožen u svojoj posebnosti. Tako i Isus Krist nas »poznaje«, božanski želi biti s nama tako intiman, kao što je on intiman s Ocem i Otac s njim.

Mi, njegovo intimno vlasništvoI ne samo to. Čuli smo dobroga pastira: »…i mene poznaju moje«. On želi da i mi njega poznajemo, da i mi budemo intimni s njime, kao što je on intiman s nama, da ga isto tako ljubimo kao što njega ljubi Otac i on Oca. Smi-

sao cijeloga evanđeoskog ulomka i Kristovih riječi nije taj da se mi divimo Kristu, dobromu pastiru, ili pak da budemo samo ovce koje će on voditi i za koje će se on brinuti. To nije do-voljno. Takav pastir on ne želi biti. On želi da mi njega »poznajemo«, da budemo intimni s njime kao što je on intiman s nama. Namjer-no sam uporabio riječ intima kako bih nam posvijestio koliko nam nedostaje intime u od-nosu s Isusom Kristom. On je za nas nekako previše izvanjski, nekako ga doživljavamo kao najamnika, kao plaćenika kojemu dolazimo samo kad ga trebamo.

Ali, naš Dobri pastir još je zahtjevniji. On nam kazuje da on želi biti »vlasnik« nas, kao ovaca, a time se podrazumijeva da smo mi njegovo vlasništvo. Kao što je žena vlasništvo muža i muž vlasništvo žene u braku, tako i Krist želi da mi budemo njegovo vlasništvo, da budemo samo njegovi, da ne lutamo okolo, bilo da tražimo neke druge vlasnike (idole ovoga svijeta), ili pak da si umislimo da uopće ne trebamo biti nečije vlasništvo. O da, današ-nji je čovjek razvlašteni čovjek, ne želi biti niči-je vlasništvo, želi biti isključivo vlasnik samo-

Claudio Pastro: Dobri pastir.

26živo vrelo 27

MU

DR

OST

CR

KV

E

ga sebe. Nije to ništa nova. U Svetome pismu psalmist iskreno priznaje da je i on sam htio biti takva razvlaštena, a to znači ničija ovca: »Ko’ ovca izgubljena ja zalutah.« (Ps 119, 176). Eto, što od nas Krist ovdje očekuje: ne zanima ga naša nekakva neozbiljna sentimentalnost, nego ozbiljnost »vlasništva«, želi da budemo njegovo vlasništvo, samo njegovi i ničiji više, kako nam o tome opet prelijepo progovara psalmist: »Znajte da je Gospodin Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.« (Ps 100, 3; 79, 13)

Dobri pastiri, a ne lisiceIpak, ponavlja nam naš Dobri pastir da nisu svi pastiri dobri, da ima i najamnika. Da, ima i plaćenika u njegovoj Crkvi. To su oni pasti-ri koji nisu spremni dati život za svoje ovce, nego traže samo svoje interese i korist, ugled i uspjeh. Čim nastane nevolja, čim je njihov život ugrožen, čim su njihovi interesi, korist, ugled i uspjeh ugroženi, oni »bježe«, veli nam Krist. To nisu samo najamnici, nego i pastiri kukavice. Sv. Grgur Veliki piše da takvi pastiri, odnosno takav pastir, »bježi« u sljedećim pri-godama: »On ne bježi tako što odlazi na drugo mjesto, nego zato što ne daje utjehu. On bježi, jer vidi nepravdu, ali šuti. On bježi, jer se skriva u šutnji.« Pastiri, mi, svećenici i biskupi, mo-

žemo se toliko baviti drugim »važnijim« stva-rima – od politike do društvenih zbivanja – da jednostavno više ne donosimo utjehu svojim vjernicima, utješne Kristove riječi. Mnogo je kod nas drugih riječi, možda riječi prijekora, možda riječi običnoga brbljanja i izvanjskoga, puno je u nas riječi koje uopće ne pogađaju du-šu i ne donose utjehu. Ili pak šutimo, šutimo tamo gdje bismo trebali govoriti, tamo gdje je nepravda, neistina. Skrivamo se šutnjom, ne želimo se izložiti. Šutimo tamo gdje bismo trebali govoriti, a govorimo tamo gdje bismo trebali šutjeti. Snažan opis takvih pastira su-srećemo kod proroka Ezekiela: »Čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospod Bog: ‘Jao prorocima bezumnim koji duh svoj slijede, a ništa ne vide! Ti su tvoji proroci, Izraele, kao lisice usred ruševina. Vi se ne popeste na pro-boje i ne zidaste zida oko doma Izraelova da se održi u boju u dan Gospodnji.’« (Ez 13, 4-5).

U pravu je prorok Ezekiel: previše smo lisi-ce. U pravu je opet i sv. Grgur: nedostaje nam »plamene revnosti« i »žarke ljubavi« prema svojemu stadu. Zato i nas, pastire, dobri pa-stir, Isus Krist, poziva da ga »poznajemo«, da budemo intimni s njime, jer ćemo jedino tako i mi biti spremni položiti život za svoje ovce, kao što je on to učinio.

Ivica Raguž

Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje… U tim redcima uočljive su dvije misaone poveznice koje moramo razmotriti da bismo razumjeli što znači ovo »poznavanje«. Ponajprije, pozna-

vanje i pripadanje međusobno se isprepliću. Pastir poznaje ovce jer mu pripadaju, i one ga poznaju jer su njegove. Poznavanje i pripadanje zapravo su jedno te isto. Pravi pastir ne »posjeduje« ovce kao neku stvar, koju se rabi i troši. One mu »pripadaju« upravo u poznavanju, a ovo »poznavanje« je nutarnje prihvaćanje. (…) Nijedan čovjek ne pripada drugomu kao što mu pripada stvar. Djeca nisu »vlasništvo« roditelja. Supružnici nisu »vlasništvo« jedno drugoga. Ali oni »pripadaju« jedno drugomu na mnogo dublji način nego primjerice komad drveta, zemljište ili bilo što što nazivamo »vlasništvom«. Djeca »pri-padaju« roditeljima, ali ipak su slobodna Božje stvorenja, svako sa svojim vlastitim pozivom, vlastitom novošću i jedincatošću pred Bogom. Oni pripadaju jedni drugima ne kao vlasništvo, nego kao odgovor-nost. Pripadaju jedni drugima upravo po tome što prihvaćaju slobodu drugoga i međusobno se podupiru u ljubavi i poznavanju. (…) Tako i »ovce«, koje su osobe stvorene od Boga, njegov otisak, ne pripadaju pastiru kao stvari. (…) Pastir se pokazuje kao njihov vlasnik upravo time što ih poznaje i ljubi, što ih želi u slobodi istine. One mu pripadaju po jedinstvu »poznavanja«, u zajedništvu istine koja je on sam.

BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, I., 288.-290.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: Ti si, Gospodine, hvala moja

(ŽV 4-2012)Prinosna: XIX Radujte se, kršćaniPričesna: Ja sam pravi trs (ŽV 4-2012)Završna: 561-562 Kraljice neba

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

29. travnja 2018.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

(Ps 98, 1-2)

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 9, 26-31Pripovjedi im kako je Pavao na putu vidio Gospodina.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Kad je Savao došao u Jeruza-lem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Da-masku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Žido-vima grčkog jezika pa i oni snovahu pogu-biti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovalau strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 22, 26b-28.30)

Pripjev: Ti si, Gospodine, hvala mojaposred zbora velikoga!

Pred štovateljima ću tvojimizvršiti zavjete svoje.Siromasi će jesti i nasititi se,hvalit će Gospodina koji ga traže:nek živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Gospodinu vratitisvi krajevi zemlje;pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.Njemu će se jedinom klanjatisvi velikani zemlje,pred njim se sagnuti svi što u prah silaze.

I moja će duša za njega živjeti,njemu će služiti potomstvo moje.O Gospodinu će se pripovijedati sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navješćivati narodu budućem: »Ovo učini Gospodin!«

Drugo čitanje 1Iv 3, 18-24

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaDječice, ne ljubimo riječju i jezikom,već djelom i istinom. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje,

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

28živo vrelo 29

Ocu nebeskomu, koji nam je po svome Sinu povjerio dar vječnoga života, uputimo svoje ponizne molitve:

1. Za Crkvu, zajednicu tvojih učenika: da, oslonjena na riječ evanđelja, trajno raste u spoznanju tvoje dobrote, molimo te.

2. Za sve kršćane: da živeći dar krsnoga preporođenja budu vjerni svjedoci spasenja u Kristu te po njihovu zauzimanju sav svijet uznapreduje u zajedništvu i u dobru, molimo te.

3. Za ljude koji još ne upoznaše Krista kao put spasenja: pohodi ih svojom milošću da otkriju mudrost križa i ljepotu života po evanđelju, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da euharistijsko zajedništvo s Kristom bude okrjepa zajedništvu u našim obiteljima i snaga našemu zauzimanju za sve potrebite, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: otvori im vrata vječnosti u kojoj prebivaš, molimo te.

Svemogući Bože, povjeravamo tvojoj dobroti svoje molitve. Ne dopusti da nas životne brige i sumnje odvoje od tebe, a srca nam ispuni ljubavlju koja je plodna dobrotom za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar.Tanja Butler: Isus – Trs i loze.

i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 15, 4a.5b

Ostanite u meni i ja u vama, govori Gospodin: tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Iv 15, 1-8Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs, vi loze, govori Gospo-din: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

(Iv 15, 1.5)

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahra nio si nas nebeskim otaj stvi -ma: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

K ao što različiti svjedoci istog događaja opisuju na drukčiji način njegov tijek, tako je i svaki od evanđelist istaknuo

ono što je smatrao najvažnijim prenijeti bu-dućim naraštajima o Isusovu životu i djelova-nju. Sveti Ivan u svome Evanđelju i poslanica-ma posebno naglašava nužnost ljubavi prema bližnjima. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje, i Bog u njemu.« (1Iv 4, 16). Za Ivana se vjera u Boga potvrđuje ljubavlju. Po-vezanost ljubavi prema Bogu i bližnjima nala-zi se već u Starome zavjetu. Ona je bît zapovi-jedi koje je Gospodin dao narodu po Mojsiju. Isto su naviještali mnogi proroci.

Isus nije promijenio poruku koja je u te-meljima objave dane Izraelu. Bog ljubavi je stvorio čovjeka na svoju sliku, odnosno stvo-rio ga je da voli i bude voljen. Čovjek ljubeći izgrađuje svoju sličnost Bogu. No, budući da je povijest ljudskoga roda pokazala kako je zapovijedi ljubavi bilo lakše upisati u kamen nego u srce čovjekovo, Gospodin je više puta po prorocima najavljivao novi savez: »Ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« (Jr 31, 33). Ivan vjeruje kako je Novi sa-vez sklopljen po Isusu Kristu, pa je za njega ljubav prema bližnjima središte vjere. On ide tako daleko da Isusovo pranje nogu apostoli-ma pretpostavlja i samomu činu ustanove eu-haristije na Posljednjoj večeri.

Novi SavezDanašnji evanđeoski odlomak opisuje jedan dio posljednje zajedničke večeri Učitelja s uče-nicima. Nakon pranja nogu i najave svoga od-laska s ovoga svijeta i slanja Duha Svetoga, Isus govori o vinogradu, trsu i lozama. U Starome zavjetu vinograd je privilegirana slika Saveza. Bog je vinogradar, a Izrael vinograd. Božja se vjernost očituje u skrbi za vinograd, a vjernost naroda u plodovima vjere. Naslanjajući se na

starozavjetnu tradiciju Isus je često rabio sli-ku vinograda kako bi opisao odnos Boga pre-ma njegovu narodu. Ova je metafora bila tako snažno prisutna u svijesti pobožnih Izraelaca da Isus uopće nije morao rabiti riječ ‘savez’, a slušateljima je bilo jasno o čemu govori. Na-zivajući se trsom koji sadi Otac vinogradar, on najavljuje Novi savez. Iz tog će trsa poteći »krv novoga i vječnoga Saveza« koja će davati vjernicima snagu nastaviti Isusovo djelo u po-vijesti. Na taj način, unatoč tomu što izričito ne spominje euharistiju, ovaj Isusov govor postaje dubinsko euharistijsko razmatranje. U njemu otkriva što je euharistija te koji tre-baju biti njezini plodovi. Isus je trs, a učenici su loze. Kao što se loze otkinute od trsa brzo osuše, tako i kršćanin koji nije životno povezan s Kristom uvene u svojoj vjeri.

»Uistinu, bez mene ne možete učiniti ni-šta.« Da bi loza bila plodna, mora biti poveza-na s trsom iz kojega crpi vodu, hranjive tvari i biljne hormone rasta. Za vjernika je Krist trs iz kojega dobiva životnost da može rasti i biti plodan dobrim djelima. Tako euharistija postaje hranom kršćanskog života. Međutim, loza nije i ne može ostati pasivna. Sam se trs vrednuje po plodovima loze. Ako nema ploda na lozama, onda i trs gubi svoju pojavnost. Sli-ka trsa je u lozi, a slika Krista u vjerniku. Svijet trs prepoznaje i sudi po plodovima loze, a Kri-sta po plodovima kršćanskoga života.

Zato tekst drugoga čitanja, uzet iz Prve Ivanove poslanice, obiluje glagolima: vjero-vati, ljubiti, čuvati, činiti… Za Ivana vjera nije teoretsko opredjeljenje, nego praktično življe-nje: »Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.« Neposredno prije toga zapitao se:

Ljubiti djelom i istinom

30živo vrelo 31

»Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svo-ga u potrebi pa zatvori pred njim srce – ka-ko ljubav Božja ostaje u njemu?« (1Iv 3, 17). Nešto kasnije će kazati: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.« (1Iv 4, 21). Vjera koja ne potiče na ljubav prema drugima, nije vjera u Ljubav. Naša međusobna ljubav svjedočan-stvo je i nastavak Božje ljubavi prema nama te znak naše povezanosti s njime. Zato je svaka iznevjerena ljubav prema bližnjemu ujedno čin nevjere prema Bogu koji je Ljubav.

Obratiti se i prihvatiti obraćenjeSavez je znak Božje ljubavi, darovan s ciljem da ljudi žive u slobodi i sreći. Izdaja Prvoga saveza vodila je narod u nevolje i ropstvo. Gaženje No-voga saveza uzrokuje osobnu nesreću i nemir. Izdajicu »srce optužuje«. Ne može »zaufano k Bogu«. Sjetimo se Jude! Ovaj je osjećaj od vre-mena do vremena prisutan u svačijem životu. Svi ponekad iznevjerimo ljubav. Ali vjernik ne mora reagirati poput Jude. On je po zakonu pravednosti postupio ispravno. Platio je cijenu izdaje. »Oko za oko, zub za zub.« Smrt mu je bila kazna za Isusovu smrt. No, »Bog je veći od našega srca«. Zato nam Crkva u prvome či-tanju daje primjer svetoga Pavla kao poticaj i svjedočanstvo mogućnosti obraćenja, ali i Bar-nabe kao uzora Crkvi i svakomu pojedinom

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E Slika trsa stari je literarni motiv, poznat još u gnostičkoj književ-nosti, ali i u starozavjetnoj predaji. U proročkoj misli izabrani se

narod prikazuje u slici njegovana trsa, ali koji ne donosi plod. Bog je zasadio »trs«, uredio vinograd, napravio opkop, iskopao tijesak…, ali trs je uskratio očekivani plod. Tako Jeremija prenosi Božju riječ: »Ja te zasadih kao lozu izabranu, kao sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!« (Jr 2, 21). Nasuprot tomu, Isus sebe predstavlja kao »istinski trs«. Sišao je u iskustvo »trsa«: po otaj-stvu utjelovljenja dao se ‘posaditi’ u zemlju, sišao je u čovještvo, izložio se sudbini trsa koji može bit posječen i odbačen. No, on je »istinski trs« jer donosi rod. Potpuno se izručio rukama »Vinogardara«, volji svoga nebeskoga Oca. Na njemu su izrasle loze koje donose plod. To je smisao njegova poslanja, njegovoga »biti trs«. Trs je sav u služenju lozama. Iz njega izrastaju mladice, loze, kojima daje život i koje donose plod.

»Svaku lozu koja rod donosi On čisti da više roda donese.« Loza je potrebna ‘čišćenja’, rezidbe, odsije-canja suvišnoga, kako bi – ostajući na trsu – donijela plod. Krist je trs, a mi loze. Samo ako prođemo kroz Božje očišćenje, prihvaćajući ‘oštri-cu’ križa koja odsijeca besplodno i ozdravlja bolesno, donosimo plod. Bez rezidbe sve buja, ali ostaje be-splodno, nekorisno. Samo očišćena ‘loza’ daje plod, kadar uroditi vi-nom radosti i ljubavi.

vjerniku na spremnost prihvaćanja obraćeni-ka. U svakome vjerniku i cijeloj Crkvi stalno su prisutni i Pavao i Barnaba. Istodobno smo potrebni obraćenja i prihvaćanja obraćenika. Njihova imena na simboličnoj razini potvrđuju kršćanski poziv. Savao – »Zahtjevni«, »Od Bo-ga postavljeni« – morao je pasti s ‘konja svojih zahtijeva’ te izgubiti pogled na sebe kao jedi-nog od Boga postavljenoga da bi postao Pavao – »Malen«. Tada se mogao »pridružiti učeni-cima« i rasti »utjehom Duha Svetoga«. Utjehu je našao zahvaljujući »Sinu utjehe« – Barnabi. On se prethodno zvao Josip. To ime u biblijskoj tradiciji znači dodavanje, povećavanje. Pismo govori kako je osobnu vjeru svjedočio karita-tivnim djelovanjem u jeruzalemskoj zajednici koja mu je radi toga dodala drugo ime: Bar-naba, Sin utjehe. Ono je više od komplimenta. Vjerujući u Ljubav imao je ljubavi i otvorenosti za one koji su potrebiti utjehe. Vjerujući u Ri-ječ, vjerovao je i ljudskoj riječi te davao riječ kojoj su vjerovali. Barnaba vjeruje Pavlu, jamči za njega, uvodi ga u zajednicu, sklanja od ne-prijatelja te kasnije potiče na misijsku djelat-nost među poganima. Unatoč svemu, Barnaba je ostao gotovo nepoznat kasnijim kršćanima. Poput Ivana Krstitelja ispunio je svoju zadaću. »On treba da raste, a ja da se umanjujem.« (Iv 3, 30). Tako nam je ostavio primjer kako se ne ljubi »riječju i jezikom, već djelom i istinom«.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

32

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 115 Pred poganima objaviPrinosna: 853 Isus usta slavni ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 553 Uskrsnu Isus doista ili: 559 Nek mine, Majko

6. svibnja 2018.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaUgodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

(usp. Iz 48, 20)

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 10, 25-26.34-35.44-48I na pogane se izlio dar Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihKad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije ususret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: »Ustani! I ja sam čovjek.« Petar tada prozbori i reče:»Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.«Dok je Petar još govorio, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja koji dođoše zajedno s Petrom začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4

Pripjev: Pred poganima objavi Gospodinspasenje svoje!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje 1Iv 4, 7-10Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedino rođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će mojljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.Giuseppe Cordiano: Krist i Crkva zaručnica.

Braćo i sestre, nebeskomu Ocu, koji nas je u Kristu do kraja ljubio, izrecimo svoje prošnje, sjedinjene u jedan vapaj Crkve:

Obnovi nas u ljubavi svojoj, Gospodine.1. Za Crkvu u svijetu: daj da uvijek bude

otvorena vodstvu tvoga Duha te uvijek bude jasan znak Kristove blizine svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za sve kršćane: da nasljedovanjem Kristove ljubavi nadvladaju sve podjele među ljudima te budu graditelji novoga svijeta, ispunjena Božjim mirom i pravednošću, molimo te.

3. Za našu djecu i mlade koji se s tobom tješnje združuju po sakramentima potvrde i euharistije: da uvijek vjerno čuvaju dar vjere i trajno rastu u predanju tebi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: daj da mjera svega našega djelovanja bude ljubav, nesebična kao što si nas sâm beskrajno ljubio, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre: po snazi svoje ljubavi nagradi ih vječnim zajedništvom s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, daj nam spoznati ljubav u kojoj nas ne prestaješ ljubiti i pomozi da ti vjerni ostanemo ljubeći ljude koje stavljaš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Iv 15, 9-17Veće ljubavi nitko nema od ove:da tko život svoj položi za prijatelje.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem sluga-ma jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane tevam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam:da ljubite jedni druge.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrs nućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

U prvome čitanju iz Djela apostolskih evanđelist Luka navodi jedan važan detalj: vjernici koji su zajedno s Pe-

trom došli u kuću rimskoga satnika Kornelija začudili su se kada su vidjeli da se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Taj su dar prepozna-li jer su Kornelije i njegovi ukućani »govorili drugim jezicima i veličali Boga«. Sâm apostol Petar iznenađeno i oduševljeno otkriva: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.« (Dj 10,3-35). Tom reče-nicom Petar otkriva kako su mu se u susretu s Kornelijom razbile predrasude o poganima kao o ljudima koji bi bili isključeni iz Božje-ga nauma spasenja. U Petrovoj vjeri rastvori-la su se vrata ‘mentaliteta zatvorenosti’ te je spoznao kako Bog svim ljudima otvara vrata vjere (usp. Dj 14,27). Do takvoga stava Petar nije došao sam od sebe. Njegova spoznaja nije plod njegova razmišljanja, nego prihvaćanja Božje objave u Isusu Kristu po daru Duha Svetoga.

U Prvoj poslanici svetoga Ivana apostola, kao i u Evanđelju, slušamo kako se Boga spo-znaje u ljubavi i to ne zato jer smo mi prvi lju-bili Boga, nego zato što je on prvi ljubio nas. Božja ljubav objavila nam se u Isusu Kristu u svoj svojoj punini. Položivši život za svoje prijatelje, Isus je izvršio najveći čin ljubavi i pokazao nam Božju ljubav prema nama. Sto-ga, kada Isus kaže: »Vas sam nazvao prijate-ljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga« (Iv 15, 15), ako govorimo o ljubavi, to je kao da čujemo: »Sva Očeva ljubav je u meni, i nema u Ocu ljubavi koju bi zadržao samo za se-be, a da ju nije pokazao u meni.« Možda zvuči presmiono tako parafrazirati riječi evanđelja, ali zar ima veće Božje ljubavi prema čovjeku od one koja je objavljena u njegovu utjelovljeno-me Sinu – umrlomu i uskrslomu Isusu Kristu? U ljubljenome Sinu je, kako se to čulo s neba u događaju krštenja na Jordanu i ponovilo na brdu Preobraženja, sva Očeva milina.

Mi ponekad znamo reći kako Bogu posve-ćujemo ili prikazujemo svoj život. Ali prava istina jest to da Bog daje život za nas i trajno nas poziva da taj dar prihvatimo. Sveti apo-stol Petar u susretu sa satnikom Kornelijem spoznao je da je taj Božji dar neograničen i da se u Duhu Svetome daje svima koji ga prima-ju. Drugi sveti apostol, Pavao, govori u Prvoj poslanici Korinćanima kako su darovi istoga Duha različiti i kako se svakomu čovjeku daje očitovanje Duha na korist. On i nabraja neke dragocjene darove u kršćanskoj zajednici: ri-ječ mudrosti, riječ spoznanja, vjeru, dar lije-čenja, dar čudotvorstva, prorokavanje, razlu-čivanje duhova, govor u jezicima, tumačenje jezika (usp. 1Kor 12, 4-11). Sve su to vrijedni darovi Duha Svetoga, vidljivi i dostupni našoj spoznaji i našim osjećajima. Međutim i me-đu tim darovima postoje manji i veći darovi.

Šesta vazmena nedjelja

Ljubav – najveći dar

Georges Rouault: Raspeta Ljubav.

34živo vrelo 35

Nakon što je nabrojio sve navedeno i primi-jetio kako nemaju svi jednak dar liječenja, čudotvorstva, poučavanja, govorenja u jezici-ma, prorokovanja ili upravljanja, Pavao kaže: »Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!« (1Kor 12, 31). To je put ljuba-vi, najvećega Božjega dara.

Zašto je ljubav najveći dar? Pomislit ćemo: zato što ona nikad ne prestaje. To je točno, ali nepotpuno. Ljubav je najveći dar i zato što ga Bog daje svakomu čovjeku. Kao i zato što svaki čovjek dar ljubavi može primiti i donijeti roda. Nemamo svi izvanredni dar govora u jezicima, dar liječenja ili činjenja drugih čudesa. Ne mo-žemo hodati po vodi ili lebdjeti u zraku. Ali to ni nisu najveći darovi. Isus nas uči da njegova najveća djela nisu bila njegova čudesa. Njego-vo najveće djelo bilo je polaganja života za svo-je prijatelje. A to je ono što može činiti svatko tko hoće primiti dar Božje ljubavi.

Ne mogu čudesno izliječiti nekog bole-snika, ali mogu mu posvetiti svoje vrijeme i poslužiti ga u njegovim potrebama. Ne mogu riješiti problem gladi u dalekom svijetu, ali mogu barem malo pomoći najbližem siroma-hu. Ne mogu svojom snagom i silom obratiti one koji nemaju vjere, ali ih mogu ljubiti Bož-jom ljubavlju. Na taj način ispunjavamo Isu-sovu zapovijed: »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!« (Iv 15, 12). Naravno, svaku

MU

DR

OST

CR

KV

E Vrelo našemu ćudorednom životu jest vjera u Boga koji nam objavljuje svoju ljubav. Sveti Pavao govori o »posluhu vjere« (Rim 1,5) kao o prvotnoj obvezi te zaključuje da je »nepoznavanje Boga« počelo i

objašnjenje svih ćudorednih skretanja (usp. Rim 1, 18-32). Naša je dužnost u pogledu Boga da u njega vje-rujemo i da za njega svjedočimo. (…) Vjera u Božju ljubav obuhvaća poziv i obvezu odgovoriti Božjoj ljubavi iskrenom ljubavlju. Prva nam zapovijed nalaže da ljubimo Boga iznad svega, a sva stvorenja za njega i po-radi njega. Protiv Božje ljubavi može se griješiti na razne načine. Ravnodušnost ne mari za Božju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog onaj koji ljubi prvi i niječe snagu te ljubavi. Nezahvalnost propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Mlakost je kolebanje ili nemar od-govoriti Božjoj ljubavi; može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi. Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru. Mržnja na Boga nastaje iz oholosti: oprečna je ljubavi prema Bogu, čiju dobrotu niječe, čak se usuđuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

Kateizam Katoličke Crkve, 2087, 2093-2094.

zapovijed, pa bila ona i Božja, čovjek može i zanemariti. Ali to što Isus bezuvjetno zapovije-da ljubav, ne prisiljava nas na njezino vršenje, nego nam govori o njezinu značenju. Ljubav nije jedan od mnogih puteva do sreće i smisla života. Ljubav je jedini i sav put do toga cilja.

Stoga se kršćanska djelotvorna i zauzeta ljubav ne pokazuje samo prigodno, potaknu-ta izvanrednim situacijama i potrebama ljudi. Ona i tada, kao i u svakodnevnome životu, do-nosi rod kojega je korijen u Bogu. Ta ukorije-njenost čisti naša djela od svih sitnih interesa i osposobljuje nas za potpuno predanje u slu-ženju Bogu Ocu i bratu čovjeku.

Isus je baš mudro i promišljeno zapovjedio svojim učenicima da ljube jedni druge onako kako je on njih ljubio. Time za model istinske ljubavi nije postavio načelo reciprociteta, kao da bi njegova ljubav zbog neuzvraćenosti bila manja ili kao da bi bila predmet nekoga ugo-vora koji se tek treba sklopiti i izvršiti. Isusova zapovijed učenicima da ljube jedni druge ute-meljena je na trajnoj stvarnoj ljubavi kojom njega ljubi Otac i kojom on ljubi svoje učenike.

Apostol Petar i oni koji su bili s njime razu-mjeli su, a tako shvatimo i mi, da kad kažemo Isusov učenik, nikoga ne isključujemo, nego sve pozivamo da zajedno ostanemo u njegovoj ljubavi.

Domagoj Runje

450

OTAJSTVO I ZBILJA

36

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruh ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4-2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

Prvo čitanje Dj 1, 1-11Bî uzdignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govo-rio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napu-štaju Jeruzalema, nego neka čekaju obeća-nje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspo staviti kra-ljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svo-joj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Sve-toga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«

Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su ne-tremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Ef 1, 17-23 (ili: Ef 4, 1-13)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njego-vu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nassvetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, Naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

Uzašašće Gospodinovo

10. svibnja 2018.

36živo vrelo 37

MOLITVA VJERNIKA

U zajedništvu s Kristom Gospodinom, koji nam je svojim uskrsnućem pripravio mjesto u vječnosti, uputimo nebeskom Ocu svoje prošnje:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

da u skrbi za svijet i za potrebe ljudi nikada ne zaboravi da je zajedništvo s tobom konačni cilj njezinoga zemaljskog putovanja, molimo te.

2. Za sve kršćane: da, iščekujući ponovni susret s Kristom, nastoje s ljubavlju graditi Kraljevstvo nebesko na svojim životnim putovima, molimo te.

3. Za sve koji tragaju za istinom: da u Kristovu evanđelju i svjedočanskom životu tvojih vjernika prepoznaju novost života koju si nam u Kristu darovao, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: oslobodi nas od svega što naše korake zaustavlja uz zemaljsko i usmjeri nas prema neprolaznim dobrima, molimo te.

5. Za sve koji prijeđoše prag smrti: otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, primi naše smjerne molitve i daj nam vjerno slijediti put Krista, Učitelja života, te na kraju zemaljskoga putovanja zavrijedimo biti uzdignuti k tebi u slavu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Donatello: Uzašašće i predaja ključeva apostolu Petru, oko 1428.-1430., Victoria and Albert Museum, London.

u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo nje-govo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 28, 19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Mk 16, 15-20Isus bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.Svršetak svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propo-vijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje iz-ganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.« I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijeda-hu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđi-vaše riječ popratnim znakovima.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Marko svoje evanđelje za-vršava naglo. Postoje ra-zličite inačice završetka i

njegova tumačenja. Postoji široko suglasje egzegeta da Markov tekst završava retkom 16, 8, koji govori o ženama koje preplašene odlaze s Isusova praznoga groba. Potom postoje dva kasnije dodana zavr-šetka. Jedan duži, a drugi kraći. Uz to postoji i još jedan umetak u duži završetak. Te ćemo poteškoće i otvorena pitanja ostaviti po strani i zaustaviti se na li-turgijskome odlomku kojim završava Marko-vo evanđelje. Prije njega tekst opisuje odlazak žena na grob rano ujutro nakon što je prošla subota, potom kratkim crtama opisuje ukaza-nje Mariji Magdaleni kojoj učenici ne će povje-rovati da je vidjela Gospodina, a zatim opisuje kako se Isus u drugome obličju ukazao dvojici učenika na putu u selo. Ni njima učenici ne će vjerovati. Potom slijedi tekst za liturgijsko slavlje Uzašašća. Isus se ukazuje jedanaestori-ci dok su bili za stolom. Najprije ih prekora-va zbog nevjere i okorjelosti srca, a potom ih upućuje da idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje. Prijekor zbog nevjere i okorjelosti srca nije usklađen s Isusovim odnosom prema učenicima kako je on ranije opisan u evanđe-lju. Slično je i sa znakovima koji će pratiti one što uzvjeruju. Isus je ranije izričito odbio tra-ženje znakova (usp. Mk 8, 11-12). Sada znakovi potvrđuju djelovanje vjernika.

Poslanje – nastaviti Isusovo djeloTekst evanđelja nam kaže kako su učenici po-slani činiti isto što je i Isus činio. Najprije su poslani propovijedati evanđelje. Propovijeda-nje nije ograničeno ni prostorno ni vremen-ski, a nema ni nekih drugih ograničenja. Svim

stvorenjima valja propovijedati Radosnu vijest. Od onih do kojih dođe evanđelje očekuje se da ga prihvate, da uzvjeruju i da se krste. Tko ta-ko postupi, spasit će se. U suprotnom, tko ne uzvjeruje, osudit će se. Tako navještaj evanđe-lja uvijek ima učinak: ili spasenje ili osudu. Sve ovisi o prihvaćanju evanđelja vjerom ili o odba-civanju evanđelja.

Kod onih koji uzvjeruju način života bit će drukčiji. Oni će u Isusovo ime izganjati zlodu-he. Zloduh je protubožja i protuljudska sila koja čovjeka zarobi iznutra. Useli se u ljudsku nutrinu, u um i emocije, i ne dopušta čovjeku da bude slobodan. Tko je pod vlašću zloduha ne može slobodno misliti i govoriti, ne može slobodno osjećati, niti je u stanju slobodno uspostavljati odnose s drugima. Ima osjećaj da njime upravlja netko ili nešto što je protiv njega. Isus je tako zarobljene ljude oslobađao. Nakon susreta s njime oni su bili u stanju po-novo služiti se svojim snagama i sposobnosti-ma prema svojoj volji. Sada će to isto u svijetu činiti i oni koji povjeruju evanđelju. I to će či-niti ne svojom, nego Isusovom snagom. Stoga će zloduhe izgoniti u Isusovo ime. Ne u svoje. Ovdje se pokazuje kako Isus ima moć nad zlo-dusima i nakon što je ubijen na križu. Isusova vlast nad zlodusima ostaje u svijetu preko onih koji u njegovo ime čine ono što je on činio.

Uzašašće Gospodinovo

Đuro Seder: Uzašašće Gospodinovo.

Isusovo uzašašće i poslanje Crkve

38živo vrelo 39

Novi se jezici mogu odnositi na sposobnost učenikâ da uđu u komunikaciju i tamo gdje se naoko čini da za nju ne postoje dobre pretpo-stavke. Zaštita od zmija i otrova ohrabrenje je za navještaj i povjerenje u zaštitu kojom Bog štiti one koji mu vjeruju. Ovo ne bi trebalo shvatiti magijski ili u smislu upute učenicima da kroz svijet idu lakovjerno i nepromišljeno. Radije valja misliti na povjerenje u nebesko-ga Oca zahvaljujući kojemu čovjek uspijeva propovijedati bez straha. Riječ je o ohrabrenju na slobodu navještaja, bez straha od nutarnje sputanosti ili od izvanjskog nerazumijevanja.

Polaganje ruku na nemoćnike nastavljanje je onoga što je Isus činio. Njegova iscjeliteljska snaga ne će nestati iz svijeta. Kao što je on svo-jim rukama vraćao zdravlje bolesnim ljudima, tako će i njegovi učenici svoje ruke staviti u služ-bu Isusove iscjeliteljske ljubavi. Svi ti znakovi mišljeni su kao nastavak onoga što je Isus činio, a ne kao stjecanje nekih posebnih sposobnosti kojima bi se učenici razlikovali od drugih ljudi.

UzašašćeNakon što je učenicima dao upute, Isus je uzet na nebo. Njegovo je vrijeme na zemlji došlo kraju. Njegova je misija dovršena. Ubijen je, uskrsnuo je, živ je i uzašao je na nebo. Radosna vijest koju je naviještao ostala je u svijetu i bit

će živa u propovijedanju u njegovo ime. Oslo-boditeljska vlast nije nestala iz svijeta. Njegovi će učenici u njegovo ime oslobađati zaroblje-ne. Ni njegova iscjeliteljska snaga nije se po-vukla iz svijeta, nego će i dalje biti u svijetu, preko riječi i djela njegovih učenika.

Isus je uzet u nebo i sjeo je na svoje mjesto: zdesna nebeskoga Oca. To je konačna potvr-da da je Otac cijelo vrijeme bio iza svega što je Isus govorio i činio. Isusovi su učenici nepo-sredno nakon toga otišli u svijet i bili poslušni učiteljevim uputama. Propovijedali su Riječ, a Isus je ostao vjeran svojim obećanjima. Sura-đivao je sa svojima i njihove je riječi utvrđivao obećanim popratnim znakovima.

Kada se vjernici na dan proslave Isusova Uzašašća u nebo okupe oko njegova stola i nje-gove riječi, oni se ne bave pitanjima redakcije evanđeoskoga teksta i nastanka ovog završetka Markova evanđelja. Oni su otvoreni za Rado-snu vijest koja do njih dolazi po ovim riječima. A ona je razumljiva i jednostavna. Isus je ostao među nama u svojoj riječi i u djelima onih koji ju propovijedaju u njegovo Ime. Upute koje je dao svojim učenicima prije odlaska iz ovoga svijeta, i dalje su i poziv, i poslanje, i ohrabre-nje. Crkva tako, slušajući i razmatrajući ovaj tekst, uvijek iznova obnavlja svoju svijest o poslušnosti Isusu i o svome poslanju u svijetu.

Ante Vučković

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…»Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« Evanđelje se naviješta ljudima, ali življenje evan-đelja zahvaća i prodahnjuje svekoliko stvorenje, sav svijet i sve odnose. Ranje-ni svijet, uništena priroda, nepravde i nejednakosti koje stvaraju podjele i vode u siromaštvo i bijedu, zakoni i društve-na uređenja koja niječu čovjekovo do-stojanstvo – sve su to znakovi da Isuso-vo poslanje još nije ispunjeno. Dokle dopire naše prihvaćanje i življenje evan-đelja? Potrebno ga je propovijedati, naj-prije životom, a kada je potrebno – i ri-ječima.

Što znači Kristovo uzašašće na nebo? Znači vjeru u to da je u Kristu čovjek, čovjekovo biće u kojemu svi imamo udjela, na

nečuven i na nov način ušlo u Božju nutrinu. Znači da čovjek u Bogu zauvijek nalazi svoj prostor. Nebo nije mjesto iznad zvijezda, nego je nešto mnogo odvažnije i veće: čovjekovo ‘imati mjesto u Bogu’, koje se temelji na prožimanju čovještva i boštva u raspetome i uzdignutome čovjeku Isusu. Krist, čovjek koji je u Bogu, vječno jedan s Bogom, istodobno je i neprekidna Božja otvorenost za čovjeka. Tako je on sâm ono što nazivamo ‘nebom’, jer nebo nije prostor, nego osoba, osoba onoga u kojemu su Bog i čovjek zauvijek neodjeljivo jedno. I mi idemo prema nebu, odnosno u nebo, u mjeri u kojoj idemo prema Isus Kristu i ulazimo u njega. Utoliko ‘uzaša-šće na nebo’ može postati proces usred naše svakodnevice.

JOSEPH RATZINGER, Dogma i navještaj, 353.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Pranje ruku u slavlju mise

Nakon priprave oltara na početku euhari-stijske službe svećenik prima darove koji se donose za euharistiju te, nakon što je u ophodu oko oltara okadio darove, »opere ruke, čime se očituje želja za unutarnjim očišćenjem (desiderium internae purificationis)« (OURM, 76). Tim jednostavnim pojašnjenjem Opća uredba Rimskoga misala ra-svjetljava smisao obredne geste pranja ruku. Kako bismo razumjeli značenje »unutarnjega očišće-nja«, prema kojemu smjera obredna gesta, korisno je osvrnuti se na njezin nastanak i povijesni razvoj.

U nekim tumačenjima slavlja mise, kako onim srednjovjekovnima tako i u današnjima, pojedini se autori olako zadovoljavaju ‘pretpo-stavkom’ da je pranje ruku u euharistijskoj službi imalo razlog u stvarnoj potrebi da se ruke operu nakon što su mogle biti zaprljane primanjem da-rova koje bi vjernici donosili za slavlje. Objašnje-nje da je ta gesta tek u kasnijemu razdoblju do-bila i svoje preneseno, duhovno značenje – kao znak svećenikove želje za nutarnjim očišćenjem na početku prinosa euharistijske žrtve – ipak ne može biti jednoznačno primijenjeno na cijelu rimsku liturgijsku predaju.

Uvidi u povijesne izvore pokazuju, naime, da sve do kasnoga srednjega vijeka nije posto-jala jedinstvena tradicija glede pranja ruku u slavlju mise, nego da su se obredne geste koje su pripadale pripravi darova razvijale prema kra-jevnim vlastitostima, s nemalom raznolikošću, pa je pranje ruku negdje bilo nepoznato, negdje smješteno prije primanja darova, a negdje posli-je toga obrednoga čina, dok je drugdje postojalo dvostruko pranje ruku (OR XV, 27, 30): prije pri-manja darova i nakon kađenja, što će kasnije biti sačuvano kao vlastitost pontifikalne liturgije (sve do posljednje liturgijske obnove). Iz tih se razno-likosti dade zaključiti da razlog pranja ruku tek dijelom stoji u potrebi za stvarnim očišćenjem ruku nakon primanja darova te da se smisao te geste treba tražiti poglavito u širemu pristupu želji za nutarnjim očišćenjem prije prinosa žrtve.

Valja također podsjetiti da pranje ruku kod priprave darova nije bilo jedino pranje u slavlju mise. Nekoć se u atriju bazilike nalazio zdenac s vodom kod kojega su vjernici, prije ulaska u pro-stor slavlja, perući ruke ili na neki drugi način izražavali želju za nutarnjim pranjem, potreb-nim za dostojno udioništvo u slavljenju Kristova otajstva. Ta jednostavna gesta vjere kasnije je (od 9. st.) pronašla i svoj obredni izričaj, pa je nedjeljna misa započinjala obredom škropljenja cijele zajednice blagoslovljenom vodom, a pra-teća antifona Asperges me, Domine, hyssopo et mundabor… (»Poškropi me izopom da se oči-stim, operi me i bit ću bjelji od snijega«, Ps 51, 9) jasno je pokazivala smisao toga obrednoga čina. Osim toga, i svećenik je, prema nekim izvorima, ruke prao i prije mise, u sakristiji (sacrarium), prije nego što bi počeo oblačiti liturgijsko ruho, izgovarajući pri tom molitvom svoju želju za nu-tarnjim očišćenjem. Pranje ruku, kako zamjećuje J. A. Jungmann, nosilo je značenje priprave, ko-ja je zahtijevana na početku velikih obrednih cje-lina (na početku mise, na početku euharistijske službe) ili pak, ponegdje, kod važnih obrednih trenutaka. (Tako je đakon prao ruke na početku euharistijske molitve, kako bi mogao dostojno posluživati kod kaleža.) U rimskoj se tradiciji od Tridentskoga koncila gesta pranja ruku ipak ustalila nakon kađenja darova, praćena moli-tvom: Lavabo inter innocentes manus meas (Ps 25), po čemu je i sama gesta dobila naziv lavabo.

Uočavajući značenjske poveznice raznolikih tradicija koje su oblikovale gestu pranja ruku, njezin smisao u današnjemu ustroju slavlja valja promatrati kao ponovljeni izraz svećenikove mo-litve za očišćenje od grijeha i kao vapaj da bude dostojan služitelj Kristova prinosa, a što izriče i prateća molitva: »Operi me, Gospodine, od moga bezakonja i od grijeha me moga očisti.« To će biti jasnije izraženo, bude li i sama obredna gesta go-vorljiva, a ne svedena na jedva zamjetnu količinu vode, prolivenu po vrhovima prstiju.

U slavlju mise, nakon priprave darova, svećenik pere ruke. Koji je smi-sao toga obrednoga čina i kako je on uveden u liturgiju? Molio bih Va-še pojašnjenje.

Andrija R., Zadar

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Oto

n Gl

iha:

Krčk

i kra

jolik