Od tog dana, svake nedelje, poslije doručka, išli su u sobu djeda Đurađa. Vremenom se

navikao na sve što je bilo u toj sobi, ali se nikada nije mogao navići na ono što je iz te

sobe ulazilo u njega i pokušavalo da zauvijek pripadne njemu. Neki su to nazvali

toplinom, drugim jezom, a njemu je to jednostavno izgledalo kao mučnina koju više uza

sav napor nije mogao trpjeti i koja ga je ispunjavala u svakom djeliću tijela. Poslije ga je

hvatala vatra i groznica, ležao je bolestan i bez velikog napora ne bi mogao oči otvarati.

Oko profesorovo poskakivalo je po razredu i maglilo je pod parom smijeha kojim su se

kao baloni, prijeteći da puknu, punila tjelesa učenika. On je, bijes susprežući, do krvi

grizao unutrašnjost usne, a znanje se u njemu pomicalo ka nečemu između mašte i

pobjesnjelosti, i on je već vidio svoje nemoćne dlanove i u njima staklenu kuglu svog

predmeta koja nezaustavljivo pada i razbija se o pločnik uzaludnosti. Uzaludan je i ovaj u

petoj klupi do prozora koji tek prividno stoji pred njim..