36 37

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

Pod sloganom „iskorak u budućnost“ u proteklih godinu i pol trudili smo se postaviti osnove za novu, trajnu socijalnu uslugu mobilne podrške za slijepe i visoko slabovidne osobe koja bi im osigurala veću pokretljivost i samostalnost u vlastitim sredinama. Ovaj je Projekt u suštini zamišljen kao zajednički pothvat oblikovanja inovativne usluge u zajednici, utemeljene na novom obrazovnom programu, s uporištem u nizu godina skupljanih teorijskih i iskustvenih znanja raznolikih partnera. Budući da je riječ o pilot projektu, gdje su rezultati nužno nepredvidljivi, a glavni je imperativ kreativnost i spremnost na greške, tijekom projekta redovito smo pratili i promišljali svaku aktivnost, u potrazi za najboljim pristupom, ali i poukama za budući nastavak ove usluge.

Sažetak naših promišljanja predstavljamo vam umjesto zaključka, kao putokaz za sve nas i vas, koji želimo u narednim godinama cijelo naše društvo i sve naše zajednice protkati trasama podrške slijepim i visoko slabovidnim osobama za samostalno kretanje i život.

Što smo postigli zajedno?Oblikovali smo novi, jedinstveni obrazovni program za instruktore orijentacije i mobiliteta. Program u trajanju od 500 sati objedinio je teorijska i praktična znanja vodećih edukatorica Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek Valentine Nemet i Mire Sajković, profesorice psihologije Lidije Arambašić te stručnog tima Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Njegova je specifična vrijednost što priprema instruktore za rad s korisnicima u njihovoj vlastitoj sredini s obzirom na specifične potrebe i okolnosti koje pospješuju ili pak otežavaju učenje i samostalnost. Fokus na terenski rad čini ga komplementarnim temeljnim rezidencijalnim programima obuke koji se većinom provode u institucijama kao što su Centar za odgoj i obrazovanje

fotografija 15 a,b ili c5. Što smo naučili kroz ovaj projekt?

Što sm

o naučilikroz ovaj p

rojekt?

38 39

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

Značajno smo povećali ukupne kapacitete za provedbu obuke iz orijentacije i mobiliteta slijepih osoba. Ovaj je obrazovni program verificiran pri Agenciji za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta RH te je tako postao i podloga za stjecanje zanimanja instruktora orijentacije i mobiliteta. Time se istodobno osigurava kvaliteta socijalne usluge, ali i stvaraju nove prilike za profesionalno usavršavanje i zapošljavanje zainteresiranih osoba iz širokog spektra pomagačkih struka, u prvom redu edukacijskih rehabilitatora, socijalnih radnika, psihologa i radnih terapeuta. Dvanaest educiranih i certificiranih osoba tijekom projekta udvostručuje postojeće kapacitete od desetak instruktora koji djeluju u sklopu postojećih institucija i čije su satnice ispunjene. Time je smanjen deficit kadrova za terenski rad, koji ne ovisi o mogućnostima financiranja. Kroz projekt odmah su angažirane tri nove instruktorice koje su provele obuku 29 slijepih i visoko slabovidnih osoba.

Stvorili smo novu socijalnu uslugu u zajednici usmjerenu na potrebe korisnika. Obuka „na kućnom pragu“ zamišljena je kao socijalna usluga koja odgovara na potrebe korisnika koji nemaju prilike dolaziti u Zagreb na obuku ili su uslijed manjka poticaja u svojoj okolini zanemarili samostalno kretanje. S druge strane, time se omogućuje korisnicima da u okviru stručne obuke svladaju niz trasa u vlastitoj sredini, bez čega čak i iskusni korisnici ne mogu primijeniti svoje vještine stečene tijekom obuke u Zagrebu. Uz to, ova individualizirana obuka odgovara na specifične nove potrebe do kojih dolazi uslijed životnih promjena. Na žalost, ovaj je Projekt potvrdio pretpostavku da širom Hrvatske, naročito u ruralnim područjima, postoje mnoge slijepe i visoko slabovidne osobe do kojih, unatoč svim naporima lokalnih udruga slijepih i institucija, podrška i obuka ne stižu. Tako je za 21 korisnika, kroz ovaj Projekt i došlo do prvog susreta s bijelim štapom i trasama u vlastitom mjestu življenja.

Povećane su kompetencije slijepih i visoko slabovidnih osoba za samostalno kretanje – zahvaljujući zaposlenju triju instruktorica na terenu, 29 slijepih i visoko slabovidnih osoba razvilo je vještine samostalnog kretanja, pri čemu su svi savladali ne samo tehniku, već i konkretne trase, vodeći računa o specifičnim potrebama. Konačna evaluacija je ukazala na značajno povećanje samopouzdanja i motivacije za samostalno kretanje nakon završetka obuke.

Vinko Bek i Centar za rehabilitaciju Silver. Program se pokazao uspješnim, što potvrđuje činjenica da je 12 od 13 polaznika na kraju edukacije osposobljeno za rad s korisnicima, čemu je doprinio vremenski kontinuitet edukacije s velikim fokusom na povezanost teorije i prakse. Kako su istakli u završnoj evaluaciji, tijekom edukacije polaznici su stekli veliku sigurnost i osjećaj spremnosti za samostalan rad s korisnicima, što je u potpunosti i potvrđeno na primjerima triju polaznica koje su nakon edukacije i angažirane u sklopu Projekta za obuku slijepih osoba te su odmah stekle iskustvo rada na terenu.

Verifikacijomzanimanjainstruktoraorijentacijei mobilitetaosiguravase stručnosti dostupnostuslugeu životnomokruženjuslijepih osoba.

Što sm

o naučilikroz ovaj p

rojekt?

40 41

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

Partnerskim radom povezali smo raznolika znanja i resurse – Obrtničko učilište kao partner na Projektu osiguralo je odlične prostorne uvjete, opremu i logistiku za provedbu osposobljavanja polaznika te provelo proceduru verifikacije novog obrazovnog programa; Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet pokrenula je projekt, okupila stručni tim i djelovala kao poveznica između svih partnera i korisnika; Centar za rehabilitaciju Silver sudjelovao je kao suradnik u provedbi praktičnog dijela obuke (vještine svakodnevnog življenja); suradničke organizacije – županijske udruge slijepih Sisak, Karlovac i Slavonski Brod oglasile su obuku među članovima i ciljano ih motivirale te pružile organizacijsku podršku i osigurale prostor za radionice; njihov su primjer slijedile i županijske udruge slijepih Split i Dubrovnik; lokalne vlasti na županijskoj i gradskoj razini u svih pet navedenih regija spremno su pružile organizacijsku podršku za radionice „Prezentacija modela mobilne podrške za slijepe osobe u Hrvatskoj“. Uz to, temeljem iskustva rada instruktora u svim županijskim središtima, lokalnim su vlastima upućeni prijedlozi za otklanjanje fizičkih barijera i problema u infrastrukturi. Iako nisu formalno bili partneri, ovaj projekt ne bi bio moguć bez stručnog doprinosa vodećih peripatologinja iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek koje su koncipirale i izvele novi obrazovni program iz područja orijentacije i mobiliteta slijepih i vještina svakodnevnog življenja.

Povećana je svijest o potrebama slijepih osoba u lokalnim zajednicama – kao ishod gore navedenih edukativnih radionica evidentna je bolja osviještenost mogućnosti i potreba slijepih osoba u tim područjima, ali su i prepoznati infrastrukturni problemi (niska razina zvuka semafora, nelogičnosti prometnih raskrižja i njihova neprilagođenost specifičnim potrebama osoba s invaliditetom…) koji zahtijevaju aktivno djelovanje korisnika usluga ovog Projekta uz stručnu podršku instruktora i Udruge, kao i lokalnih udruga slijepih u tim gradovima. Također je na radionici u Slavonskom Brodu iskazana potreba suradnje s nastavnim osobljem u njihove tri osnovne škole u koje su uključena slijepa djeca, a Grad Karlovac iskazao je interes za nastavak pružanja obuke uz potporu lokalnih vlasti. Ovdje je potrebno istaknuti primjer pozitivne prakse – Udruga slijepih grada Siska i dijela SMŽ uključila je tri osobe u edukaciju za instruktore orijentacije i mobiliteta te na taj način dobila vlastiti stručni kadar koji će za potrebe njihovih korisnika nastaviti obuku u budućnosti.

Život u zajednici!

Put kaostvarenjutemeljnih ljudskihprava - spoznajao samostalnostii slobodiodlučivanja.

Što sm

o naučilikroz ovaj p

rojekt?

42 43

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

orijentacije i mobiliteta, kako bi se obuhvatilo više tema relevantnih za kvalitetan pristup i rad sa slijepim osobama. Uz suočavanje s vlastitim gubitkom vida, važno je staviti dodatni naglasak na teme poput procesa učenja i mijenjanja navika, dinamike obitelji i uže okoline, osvještavanja uloge pomagača (razumijevanje otpora, krizne situacije) te specifični izazovi vezani uz stariju dob i adolescenciju. Također, psihološke sadržaje u budućnosti treba rasporediti ravnomjerno kroz cijeli obrazovni program.

Kako je ovo pilot projekt, promišljanjem i redovitim praćenjem trudili smo se prepoznati prepreke, poteškoće i pogreške.

Vezano uz obrazovni program i edukaciju instruktora, intenzitet nastave i zahtjevnost sadržaja predstavljali su opterećenje za polaznike, naročito krajem tjedna kada se smanjivao nivo koncentracije. S druge strane, polaznici su imali potrebu za još više praktičnog rada, kako u području orijentacije i mobiliteta, tako i kod vještina svakodnevnog življenja te psiholoških aspekata podrške slijepim osobama. Stoga bi se u budućnosti ovaj program trebao izvoditi u trajanju od 9 mjeseci, odnosno jedne školske godine, uz stanke i manju tjednu dinamiku nastave.

Kontinuirana edukacija tijekom šest mjeseci onemogućila je sudjelovanje osoba koje žive daleko izvan Zagreba i ne mogu si priuštiti odsutnost iz svoje sredine zbog posla ili obitelji. Pritom za troškove smještaja nisu bila predviđena sredstva u projektu. To je rezultiralo izostankom polaznika koji prebivaju u Istočnoj Slavoniji i Dalmaciji, a time i smanjilo šanse za održivost pružanja usluge na terenu u tim područjima. U budućnosti, trebalo bi predvidjeti i osigurati stipendije za edukaciju te ciljano regrutirati polaznike iz zajednica gdje su potrebe posebno naglašene i nezadovoljene (Dalmacija).

Dok je s jedne strane raznolikost iskustava polaznika edukacije predstavljala bogatstvo, uslijed različitih predznanja i praktičnih iskustava, ali i životne dobi, tijekom edukacije pojavio se problem velikih razlika u strategijama učenja. To je bilo posebno uočljivo između polaznika koji su završili više ili visoko obrazovanje iz pomagačkih struka i onih sa srednjoškolskim obrazovanjem, za koje su u početku teorijski sadržaji bili posebno zahtjevni. Stoga bi se u budućnosti moglo razmišljati o dva različita programa edukacije – jedan namijenjen budućim instruktorima orijentacije i mobiliteta koji moraju steći ukupan opseg znanja, te drugi namijenjen pomagačima (volonterima, članovima obitelji, članovima udruga) koji bi se fokusirao na praktične vještine i osnovne psihološke aspekte podrške slijepim osobama.

Pokazalo se potrebnim proširiti obrazovne sadržaje iz psihologije u okviru programa edukacije instruktora

S kojim smo se preprekama susreli?

Kako prisusretu ...

stepenice

kretanje u nizu

susret

ruka vodiljarubnici

... saslijepomosobom.

Što sm

o naučilikroz ovaj p

rojekt?

44 45

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

i dodatnih trasa, ključna je prepreka i dalje nedostatno razvijen i nekoherentan sustav pružanja socijalnih usluga u zajednici. Primjerice, obuka i supervizija za samostalno kretanje u vlastitoj sredini ne može se platiti putem sustava socijalne skrbi ukoliko je pružatelj usluge udruga, iako postojeći sustav pružanja socijalnih usluga ne može zadovoljiti potrebe korisnika na terenu.

Faktori uspješnosti U načinu provedbe projektnih aktivnosti, prepoznali smo neke segmente uspješnosti ovog projekta, koji su doveli ne samo do ostvarenja postavljenih ciljeva već i do ublažavanja ili otklanjanja prepreka i poteškoća. U prvom redu, to je vizionarski pristup i spremnost na inovacije – oblikovanje nove socijalne usluge u različitim lokalnim zajednicama. Tome su doprinijele već razvijene suradnje s ustanovama i lokalnim udrugama, velika stručnost edukatorica, dobra suradnja s partnerom Obrtničkim učilištem i predanost cijelog tima. No najvažnije od svega, ova se socijalna usluga temelji se na razumijevanju potreba korisnika te poticanju učenja, kako korisnika tako i samih instruktorica. Stoga su uvedene supervizije rada instruktorica kao i izravni kontakti s korisnicima tijekom obuke. Instruktorice su imale kontinuiranu podršku projektnog tima, ispunjavale unaprijed pripremljene obrasce za praćenje korisnika i rada na terenu, komunikaciju s projektnim timom kroz tjedne tele-konferencije… Korisnici su također bili uključeni u superviziju, kako bi se pratila kvaliteta njihove obuke.

Što se tiče mogućnosti uključivanja korisnika u obuku, uspješnost projekta u velikoj je mjeri ovisila o razvijenosti kontakata sa slijepim osobama te općenito o dostupnosti informacija i razvijenosti mreža socijalnih usluga u zajednici koje su i dalje uglavnom slabe. U nekim je slučajevima zbog toga bilo teško doći do dostatnog broja korisnika, posebice iz višestruko marginaliziranih skupina (starije osobe, nacionalne manjine, siromašni u zabačenim ruralnim sredinama). Pokazalo se to i u razlikama u odazivu predstavnika lokalnih vlasti i institucija na edukativne radionice, koji je bio daleko veći i raznolikiji u Karlovcu, Sisku i Slavonskom Brodu u odnosu na Split i Dubrovnik.

Lokalne udruge slijepih uvelike se razlikuju u svojim stručnim kapacitetima i fokusu na poticanje članova na uključivanje u program orijentacije i mobiliteta. Pri tom se ističe Udruga slijepih grada Siska i dijela SMŽ, sa strukturiranim Dnevnim centrom slijepih, organiziranim programom videćih pomagača, nizom kreativnih, društvenih i sportskih aktivnosti, vještina svakodnevnogživljenja, snažnim lokalnim zagovaranjem i umrežavanjem, definirajući to ambicioznim planom pružanja socijalnih usluga u zajednici. U toj županiji je broj slijepih osoba koje su osvijestile vlastite potrebe za samostalnim kretanjem veći nego u drugim sredinama. Kao važan faktor uspješnosti pokazao se stav obitelji prema samostalnom kretanju korisnika, čemu u budućnosti treba posvetiti puno više pažnje kroz program obuke korisnika, tematske radionice i individualna savjetovanja.

Konačno, za održivost obuke iz područja orijentacije i mobiliteta, uz mogućnost periodične obnove tehnike

„Kroz rad s populacijom slijepih i visoko slabovidnih osoba stekla sam vrijedna iskustva, podjednako značajna s profesionalnog i osobnog stajališta. Mogućnost stjecanja iskustva kroz ovakav oblik rada, neprocjenjiva je. Radom na terenu ispitala sam svoje

mogućnosti i granice, bolje upoznala socijalni kontekst društva u kojem živimo, stekla vrijedna teorijska i praktična znanja i vještine, povisila stupanj tolerancije i razumijevanja za potrebe drugih, te u konačnici upoznala sebe iz druge perspektive.“

InstruktoricaO&M

„S bijelim štapom svi znaju da si slijep. Ako si slabovidan, možeš se nekako prikriti pa se mnoge slabovidne osobe uvjere da im bijeli štap nije potreban iako se s ostatkom vida puno lakše svladava samostalno kretanje uz pomoć štapa. A i kako će se išta promijeniti u društvu i razbiti predrasude ako nas nema na

ulicama s bijelim štapom! Radili smo radionice po školama i to je bilo uspješno. Zato bih i Miri preporučio da napravi projekt „Kako slijepe osobe žive, uče, rade“ pa da posjetimo niz malih sredina, u zaleđu, gdje su ljudi puni stereotipa i upoznaju naš način života.“

Korisnik

Što sm

o naučilikroz ovaj p

rojekt?

46 47

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

Sa zadovoljstvom možemo zaključiti da su ostvareni Projektom postavljeni ciljevi – oblikovana je nova socijalnu usluga koja pruža poboljšanje kvalitete življenja slijepih osoba u zajednici. No, sada je izazov održivost usluge – kontinuitet podrške na terenu, širenje mreže korisnika i mreže pomagača, odgovor na njihove dodatne potrebe, ali i širenje informacija među onim slijepim osobama koje nisu osvijestile svoje mogućnosti.

Tu se otvaraju različite prilike za suradnju, u sklopu programa ruralnog razvoja i širenja mreže socijalnih usluga u zajednici, koji će se u narednim godinama financirati iz strukturnih fondova Europske Unije. Primjerice, moguće je stvoriti veću podršku studentima i srednjoškolcima koji se pripremaju za studij i samostalan život te pokrenuti radionice s roditeljima slijepe djece i mladih. Posebnu pažnju trebalo bi pridati posjetima i javnim događajima u zabačenim ruralnim područjima gdje vlada veliko neznanje i predrasude o mogućnostima i potrebama slijepih osoba. U svemu tome, ključno je podržati lokalne udruge koje žele snažnije potaknuti vlastito članstvo na samostalnost, primjerice putem mješovitih mobilnih timova za kućne posjete koje bi činile samostalne slijepe osobe i videći pomagači... Prilike su brojne, a za njihovo je financiranje ključan partnerski pristup i povezivanje lokalnih, državnih i europskih izvora financiranja te daleko kvalitetniji razvoj socijalnog ugovaranja, zadovoljajući vremenske okvire i potrebe korisnika.

Mogućnosti daljnjeg razvoja

„Saznao sam za obuku preko predsjednika naše Udruge, a krenuo sam bez pitanja – mama mi je rekla da moram ići i ja sam odmah rekao da! Imao sam osnove bijelog štapa – negdje u trećem razredu dolazile su mi edukatorice iz Vinka Beka u osnovnu školu, no

poslije je to zamrlo. Nisam se njime baš koristio, osim pomalo dijagonalno po školi i nešto malo vani. Iva je pola stvari iz naše obuke trebala križati, obzirom na to kako sam ih se prisjećao (smijeh)“.

Korisnik

ZahvalaMoguće je postalo stvarno!

Stoga, iskrenu zahvalnost izražavam:

partneru na Projektu - Obrtničkom učilištu Zagreb;

suradničkim organizacijama: Udruzi slijepih Brodsko-posavske županije, Udruzi slijepih grada Karlovca i Karlovačke županije - USKA, Udruzi slijepih grada Siska i dijela Sisačko-moslavačke županije, Centru za rehabilitaciju Silver;

suradnicima iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Posebnu zahvalnost za stručan, odgovoran i kreativan rad na projektnim aktivnostima, kao i izradi ove publikacije želim izraziti edukatoricama Lidiji Arambašić, Valentini Nemet i Miri Sajković, vanjskoj evaluatorici Marini Škrabalo, instruktoricama orijentacije i mobiliteta Mladeni Funtek, Renati Jerković i Ivi Toš za predan terenski rad te Projektnom timu Udruge: Lei Devčić, Luciji Katalenić, Alexandri Purkolt, Ljiljani Skenžić, Ivani Šimunić, Kristini Šporčić i Danijeli Žganec, te nezamjenjivoj volonterki Udruge Kseniji Ivičević Bakulić.

Mira Katalenić,Voditeljica projekta

48 49

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet10 000 Zagrebtel./fax: +385 1 4816 155e-mail: udruga@psivodici.hreu-mobilnost.psivodici.hrwww.psivodici.hr

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Kontakti

naziv projekta:Razvoj usluga mobilnepodrške za slijepe osobeu Hrvatskoj

par

tner

na

pro

jekt

u

HRVATSKAUDRUGA ZA

ŠKOLOVANJEPASA VODIČA

I MOBILITETnosi

telj

pro

jekt

a

HRVATSKI ZAVOD ZAZAPOŠLJAVANJE

cesdfc@hzz.hrhttp://www.hzz.hr/dfc/

Udruga slijepih Brodsko-posavske županijeUdruga slijepih grada Karlovca i Karlovačke županije - USKAUdruga slijepih grada Siska i dijela Sisačko-moslavačkežupanijeCentar za rehabilitaciju Silver

Autori: Projektni tim Hrvatske udruge za školovanje pasavodiča i mobilitet

Izdavač: Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet

Naklada: 300 primjeraka

Zagreb, veljača 2015.

C

M

Y

CM

MY

CY

CMY

K

50

Bijeli štap

– kada

moguće p

ostaje stvarno

VLADA REPUBLIKE HRVATSKEUred za udruge

Projekt jesufinanciran

i od straneUreda Vlade

Republike Hrvatskeza udruge

EUROPSKA UNIJAUlaganje u budućnost

Projekt jesufinancirala

Europska unijaiz Europskog

socijalnog fonda

HRVATSKAUDRUGA ZA

ŠKOLOVANJEPASA VODIČA

I MOBILITET

Bijelištap

- kadamogućepostajestvarnoPublikacija o projektu

Razvoj usluga mobilne

podrške za slijepe osobeu Hrvatskoj

C

M

Y

CM

MY

CY

CMY

K