DR.RUDOLF STEINER ČOVJEK I ŽENA U SVIJETLU DUHOVNE ZNANOSTI PREDAVANJE ODRŽANO U MINHENU 1908.GOD.

ČOVJEK I ŽENA U SVIJETLU DUHOVNE ZNANOSTI Ovo predavanje je održano 18 ožujka 1908, Munchen. Antropozofska znanost ne postoji da bi ljudska bića bila otuđena od života kroz neku vrstu misticizma. Ona ni na koji način ne bi smjela ljude odvraćati od njihovih životnih zadataka niti od sadašnjosti. Upravo suprotno, duhovna znanost bi trebala čovječanstvu donositi snagu, energiju i otvorenost uma tako da se ljudi mogu suočiti s onim što svakodnevni život i naše vrijeme zahtjeva. Otuda proizlazi da se duhovna znanost ne treba baviti isključivo velikim tajnama egzistencije, prirodom ljudske egzistencije i značenjem svijeta, već mora tražiti svjetlo i u pitanjima s kojima se suočavamo direktno. Prema tome u ovim predavanjima prolazit ćemo kroz ono što obično nazivamo pitanjima našeg vremena. Ali bilo tko tko bi želio govoriti sa stajališta duhovne znanosti o ovim suvremenim pitanjima nalazi se u posebnom položaju, jer jača očekivanja da će direktno govoriti i ući u

tekuće rasprave. I ova očekivanja rastu vrlo jednostavno sa pitanjima o čovjeku i ženi, ili čovjeku ženi i djetetu. Ili točnije jer duhovni istraživač mora razmatrati ova pitanja sa više pozicije, njegove opservacije moraju odvoditi od pogleda i mišljenja koja se javljaju u konvecionalnim diskusijama. Premda duhovna znanost mora uistinu gledati na ova pitanja iz više perspektive, upravo je duhovna znanost ona koja može raditi najviše praktično na ovim pitanjima. Jer iako je u prirodi duhovno znanstvenih opservacija da ovakva pitanja podigne u njihov bezvremenski sadržaj, u isto vrijeme ovakve opservacije osvjetljavaju praktična rješenja za konkretne probleme(obrnuto od stranačkih programa, slogana, koji su dokazano neprovedivi u praksi). Ovo treba uvijek imati na umu kada razmatramo odnos čovjeka i žene iz više točke gledišta. Mnoge stvari koje će biti rečene zvučati će prilično čudno. Ali ako prodrete dublje u njih otkriti ćete da duhovna znanost nudi cjelovitije odgovore na pitanja praktičnog života nego što se mogu naći na drugim stranama. Duhovna znanost počinje sa saznanjem da iza

svega što možemo osjetiti čulima stoji duševno-duhovna priroda. Samo ako uputimo pogled prema onom duhovnom iza svijeta osjetila, tada će se pitanja koja želimo razmatrati pojaviti u pravom svjetlu. Prema tome moramo se upitati: što je duhovna priroda dva spola? Tada ćemo vidjeti da istinu otkrivenu duhovnom znanošću danas već mnogi osjećaju, čak i oni materijalističkih pogleda. Ali pošto su ovi nagovještaji bazirani na materijalističkom konceptu često izgledaju iluzorni. Što dakle materijalizam ima reći o prirodi spolova? Možemo se najbolje orijentirati prema ovom pitanju uzimajući u obzir da su žene već neko vrijeme u potrazi za vremenom u ljudskoj evoluciji kada će oba spoja biti potpuno ravnopravna. Mjera u kojoj su žene stupile u borbu za njihova prava, govori nam da je važno da naučimo što materijalizam ima kazati o ženskoj prirodi. Tada ćemo naći referentnu točku o tome kako moderni svijet misli o ovom pitanju. Netko može navoditi različite ideje o ženskoj prirodi kao one koje se pojavljuju u knjizi A Survey of the Woman Problem (Zur Kritik der

Weiblichkeit) od Rose Mayreder. Zaista je dobro tražiti mišljenja od vodećih osobnosti današnjice o ovim stvarima. Vrlo značajan znanstvenik devetnaestog stoljeća kao osnovnu kvalitetu žene opisao je poniznost. Drugi čiji komentar je jednako vrijedan označio je kao određenje ljutnje. Drugi znanstvenik koji je pokrenuo mnogo kontroverzi došao je do zaključka da je ženska priroda u osnovi pokornost, dok je jedan drugi osjećao da se sastoji od želje za dominacijom. Jedan je opisao ženu kao konzervativnu, dok je drugi osjećao za ženu da je istinski revolucionarni element u svijetu. I još je jedan rekao da je sposobnost analize dobro razvijena kod žena, kao suprotnost drugima koji su vjerovali da ženi nedostaje ova sposobnost u potpunosti i samo je razvila sposobnost sinteze. Ova čudna zbirka može se proširivati neograničeno, mada se na kraju može naučiti a kroz čisto vanjsko gledanje na stvari, inteligentni ljudi su vođeni do suprotnih zaključaka. Ako bi netko želio dublje ući u problematiku morao bi se upitati da li ovi

promatrači kreću od pogrešnih pretpostavki. Ne može se samo gledati na vanjštinu, već se mora razmatrati cjelina ljudskog bića. Nagovještaj istine sinuo je kod mnogih istraživača sam od sebe. Međutim to je pridruženo materijalističkoj misli. Uzmimo primjer mladog čovjeka, Otto Weininger, koji je napisao knjigu naslovljenu Sex and Character. Otto Weininger je bio čovjek s velikim potencijalom kojeg, međutim, nije uspio razviti zbog velikog utega materijalizma koji je preostao u njegovoj duši. On je bio mišljenja da se na individualno ljudsko biće ne može gledati kao isključivo muško ni kao žensko već prije da je muško miješano s ženskim i obrnuto. Ovaj embrio ideje sinuo je u duši Weininger-a ali je bio opterećen prevladavajućim materijalizmom. Tako je Weininger zamišljao da postoji miješanje i interakcija materijala muškog i ženskog principa da se u svakom čovjeku može naći skrivena žena i u svakoj ženi skriven muškarac. Ali iz ovoga, došli su mu neki čudni zaključci. Weininger je na primjer kazao da žena ne posjeduje ego, individualnost, karakter, ili osobnost, nema slobodu i tako dalje. Jer je njegova teorija bila čisto

zaokupljena samo s materijalom, kvantitativnim miješanjem muških i ženskih svojstava, slijedilo je da čovjek posjeduje sve ove stvari. Ovo se, međutim ne svodi ni na što zbog njegovih drugih muških kvaliteta. Dakle ako uđemo u ovo logički brzo ćemo otkriti teoriju koja poništava sebe. Ipak kao što možemo vidjeti, ima nešto istine u njoj. Ja sam stalno naglašavao da nije lako razumjeti ljudsko biće izvan duhovne znanosti jer je ono izvan materijalistički orijentirane znanosti. Jer ono što mi percipiramo kao osjetilno ljudsko biće, to je za duhovnu znanost samo jedan član cijelog bića, koje nazivamo fizičko tijelo. Izvan toga, međutim, duhovna znanost razlikuje eteričko tijelo koje ljudi imaju zajednički sa životinjama i biljkama. Treći član ljudskog bića ona karakterizira kao astralno ili duševno tijelo kao ono koje živi u našim osjećajima i senzacijama i nositelj je naših radosti i tuga. Ovaj član imamo zajednički sa životinjskim svijetom. I kao četvrti član duhovna znanost prepoznaje ono što ljude čini ljudima i svjesnima sebe — ego. Duhovna znanost tako opisuje ljudsko biće kao

četveročlano. U ovom trenutku zaokupiti ćemo se sa fizičkim i eteričkim tijelom. Jer tu leži rješenje zagonetke spola. Eteričko tijelo je samo do izvjesne mjere slika fizičkog tijela. S obzirom na spol stvari su različite. U čovjeku eteričko tijelo je žensko a u ženi je muško. Međutim čudno može izgledati, dublje promatranje će otkriti slijedeće: nešto od suprotnog spola leži skriveno u svakoj osobi. Međutim nije dobro gledati u sve vrste nenormalnih fenomena, radije trebamo posvetiti pažnju normalnim opažajima. Ako sučelimo ove činjenice, nije više moguće govoriti striktno o čovjeku i ženi, već radije o muškim i ženskim kvalitetama. Određene kvalitete u ženi rade više izvana dok druge više iznutra. Žena ima muške kvalitete unutar sebe a čovjek ženske kvalitete. Na primjer čovjek postaje ratnik kroz vanjsku snagu tjelesne prirode, žena posjeduje unutarnju hrabrost, hrabrost žrtve i posvećenosti. Čovjek donosi svoju kreativnu aktivnost da se nosi s vanjskim svijetom. Žena radi s posvećenom osjetljivošću u svijetu. Bezbrojni fenomeni života postati će nam jasni ako

razmišljamo o ljudskoj prirodi kao da skupa rade dva suprotna pola. U čovjeku muški princip radi vani a ženski živi više unutra, dok je kod žene upravo suprotno. Duhovna znanost nam također pokazuje dublji razlog zašto se muške kvalitete nalaze kod žene i ženske kod muškarca. Duhovna znanost govori kako ljudska bića teže sve većoj perfekciji, kroz mnoge živote. Naš sadašnji život je uvijek rezultat onog prethodnog. Tako kako nastavljamo kroz mnoge živote, proživljavamo oboje, muške i ženske inkarnacije. Ono što se pojavljuje na ovaj način, može biti izraženo kao efekt ovih proživljavanja sakupljenih na obje strane zemaljskog života. Tko god je sposoban na ovaj način gledati dublje u mušku i žensku prirodu zna da su intimnija proživljavanja dva spola vrlo različita, i moraju biti vrlo različita. Naša cijela zemaljska egzistencija je kolekcija vrlo raznovrsnih proživljavanja. Međutim, ova proživljavanja mogu postati napredna samo ako su prikupljana sa stajališta oba spola. Dakle možemo vidjeti da čak i ako

razmatramo ljudsko biće s obzirom na dva niža člana, u stvarnosti vidimo biće s dvije strane. Tako dugo dok netko gleda na fizičko tijelo malo toga može biti shvaćeno. Duhovnost koja leži ispod također mora biti prepoznata. Kroz njegovu mušku prirodu pojavljuje se unutarnja čovjekova ženstvenost, i kroz ženinu žensku prirodu pojavljuje se njena unutarnja muškost. Sada se može shvatiti zašto ima toliko krivih prosudbi u vezi ovog pitanja; zavisno da li se gledaju unutrašnji ili vanjski aspekti. U razmatranju samo jedne strane ljudskog bića, osuđeni smo na slučajnost. Ako, na primjer, jedan istraživač nađe da je glavna odlika žene poniznost a drugi da je predmet ljutnje, to jednostavno znači da su oboje gledali samo jednu stranu ljudskog bića. Sa ovakvim pristupom mora doći do greške. U cilju da prepoznamo punu istinu moramo gledati na cijelo ljudsko biće. Još nešto se mora uzeti u obzir ako želimo saznati cijelu istinu. Moramo promatrati ljudsko biće kod smjenjivanja spavanja i budnog stanja. Za vrijeme sna astralno tijelo i ego su podignuti vani izvan fizičko-eteričkog

organizma ljudskog bića. Kod padanja u san gubimo dnevnu svijest; ulazimo u različito stanje svijesti — svijest spavanja. Percepcije i iskustva koja ima ego i astralno tijelo za vrijeme sna u duhovnom svijetu ostaju skrivena za našu uobičajenu svijest. U sadašnjem evolutivnom stanju ljudsko biće je organizirano na takav način da se ego i astralno tijelo moraju koristiti fizičkim osjetilnim organima da bi bili svjesni fizičkog svijeta. Tako da vidimo, čujemo, kušamo, i tako dalje sa našim fizičkim osjetilnim organima, i ta je ideja danas široko rasprostranjena. Mislilac kao Fichte međutim, rekao bi: uho ne čuje — ja čujem. Ego, naše stvarno unutrašnje biće, je prema tome startna točka za sva naša čulna opažanja. I svako jutro kada se probudimo, ego i astralno tijelo proživljavaju novo znanje o fizičkom svijetu kroz osjetilne organe. U snu je to različito, jer ego i astralno tijelo provode svoje vrijeme u duhovnom svijetu. Ljudsko biće ima osjetilne organe u astralnom tijelu koji omogućavaju percepciju u astralnom svijetu, ali oni standardno nisu razvijeni. Onaj tko ne može prihvatiti ovo kao mogućnost mora biti dosljedan i reći da u

stvarnosti ljudsko biće umire svake večeri. Ali ljudska bića se nalaze u duhovnom svijetu po noći. Nadalje, duhovni i fizički svijet jedinstveno su povezani jedan s drugim, jer sve fizičko je samo vrlo čvrsta forma duhovnog. Na isti način kao što je led zgusnuta voda, tako su i fizičko i eteričko tijelo ugušćenje astralnog tijela. Materijalizmu našeg doba teško je priznati da duh kreira sve materijalno. To je, međutim, tragedija materijalizma da razumije prirodu materije najmanje od svega. Dolazimo do nekih vrlo čudnih zaključaka ako zaniječemo da je materija kondenzirani oblik duhovnog. Prirodno ako ostanemo pri popularnim konceptima, većina ljudi neće odmah prepoznati ništa osim čisti razlog u rečenici kao što je slijedeća: Tijelo je osnova za našu pravu duševnu prirodu; sve takozvane duhovne stvari mogu biti vođene kroz ono što je tjelesno. Postaje mnogo jasnije, međutim, ako uzmemo logične zaključke, kao što je to napravljeno u pragmatizmu koji dolazi iz Amerike. Jedna jedina rečenica će lako pokazati kako je ova teorija čisti nonsens za ljudski um. Dakle ona

govori da čovjek ne plače jer je tužan, već da je tužan jer plače. Da duševno raspoloženje može imati efekta na fizičkom nije se smatralo moguće, umjesto toga vjeruje se da vanjski događaj uzrokuje suze koje onda čine čovjeka tužnim. Ovo je posljedica dovođenja materijalizma do logičkog apsurda. Duhovna znanost zna da dva viša člana čovjekovog bića, ego i astralno tijelo odlaze u toku noći dok fizičko i eteričko tijelo ostaju iza. Dakle iz ovoga proizlazi da tijekom spavanja ljudsko biće ostavlja iza sebe muške i ženske aspekte i živi u seksualno nepodijeljenom biću u duhovnom svijetu. Svačiji život je dakle podijeljen između seksualnog i aseksualnog iskustva. Da li to znači da spol nema značenja u duhovnom svijetu? Da li polaritet fizičkog i eteričkog tijela koji čine da se ovdje na zemlji ispoljavaju dva spola, nemaju odjeka u višim svjetovima? Zasigurno ne nosimo našu seksualnu prirodu sa nama u više svjetove; međutim, ishodište dva spola može se naći u astralnoj sferi. Na isti način kako je led formiran od vode, ono sa čime se susrećemo

u fizičkom svijetu kao muško i žensko je formirano iz polariteta viših principa. Ovome najbolje možemo pristupiti ako to razmatramo kao polaritet života i oblika. Ovaj polaritet je također izražen u prirodi. Mi možemo vidjeti pupanje na stablu i u isto vrijeme ono što čini tvrde forme, usporava rast i transformira ga u čvrsto deblo. Život i forma moraju raditi zajedno u svemu što živi. I ako pogledamo u prirodu spolova sa ove točke gledišta možemo reći: ono što odgovara principu života je muško, dok ono što dovodi život u određenu formu ispoljava sebe kao žensko. To što umjetnik kreira u obliku forme u mramoru, na primjer, ne može se naći u vanjskoj prirodi. Samo umjetnikovo unutarnje biće, koje je usmjereno na duhovni svijet i hrani se u tom svijetu, može biti umjetnički kreativno. Zaista je stvarnost takva da sile i bića duhovnog svijeta stalno struje u astralno tijelo i ego ljudskog bića. I to što umjetnik kreira kao otisak na materiji je sjećanje na nešto čime je bio stimuliran u duhovnom svijetu. Kad se ljudska bića ne bi mogli vratiti u duhovnu domovinu za vrijeme sna, ne bi mogli donijeti u fizičko postojanje sjeme potrebno za iniciranje velikih i

uzvišenih djela. Prema tome ništa nije gore za ljudsko biće od produženog nedostaka sna. To što je umjetnik povukao iz duhovnog svijeta i nesvjesno ugradio u svoje djelo kasnije se pojavljuje kao život i forma. Možemo se upitati što je to da nam se “Juno Ludovisi” doima tako veličanstvena. Ima veliko lice, široko čelo, neobičan nos. Ako pokušamo i uživimo se na naš način u ovu sliku doći ćemo do osjećaja kako je nemoguće razmišljati izvan duhovnog; duša i duh se mogu naći naročito, u obliku ovog lica. Ovaj oblik može ostati ovakav zauvijek. Unutarnji život je u potpunosti postao oblik, fiksiran je u oblku; duša i duh su postali oblik. Međutim pogledajmo glavu Zeusa. Duša i duh su prisutni i u ovom uskom čelu također, ali se ima osjećaj da ova forma može promijeniti oblik u svakom trenutku. Iz duboke inspiracije umjetnik je mogao zadržati i život i formu u svoj realnosti. Ali baš kao što je umjetnik mogao ukalupiti život i formu u svoj veliki rad, tako je i naše cijelo biće u stvarnosti život i forma. Ovo samo po sebi pokazuje da je ljudska priroda

sama po sebi duhovnog podrijetla i da je kreirana izvan života, izvan kontinuiranog procesa života i to joj daje postojanost. Ljudska bića proživljavaju život i smrt kao izraz ovog višeg polariteta postojanja. To je u ovom smislu da je Goethe kazao: “Smrt je ono sa čime priroda može stvoriti još života.” Dakle život nalazi formu ne za jednostrani život, ne za jednostranu smrt, već za višu harmoničnu cjelinu koja može biti kreirana kroz život i smrt zajedno. Na ovoj osnovi duhovno i fizičko može raditi zajedno kroz medij muškog i ženskog; vječno razvijajući život u muškom, i držeći život u formi ženskog principa. Kada smo istraživali prirodu spolova nismo počeli promatranje s jedne strane fizičke egzistencije već smo radije pogledali odgovor na duhovnom nivou egzistencije. Harmonija iznad spolova može se naći jedino ako se dva spola podignu na taj nivo. Ako bi, dakle, upotrebom znanja koje bi dobili od duhovne znanosti omogućili realnosti iza spolova da ima udjela u praktičnom životu, problem spolova bio bi riješen. Ovo međutim ne odvlači od života. Jer ono s čime se

susrećemo u dva fenomena ljudske prirode može biti rasvijetljeno ako svjesno stremimo za ovom višom harmonijom. Na ovaj način pitanje spolova će biti produbljeno i polariteti harmonizirani. Sve u prirodi spolova sadržava različitu formu i značenje. Ne možemo riješiti ovo pitanje kroz dogmu, već moramo tražiti zajedničko tlo, i naći percepcije i osjećaje koji vode iza spolova. Ova promatranja su pokazala, kao što se stalno pokazuje, da moramo razlikovati realitete čula i prirode samog bića. Ako želimo riješiti zagonetku života, moramo promatrati cijelo ljudsko biće iz svijeta čula i iz svijeta duha. Može se vidjeti da iza polariteta osjetilnog svijeta, čovjek i žena su samo haljine, plahte koje skrivaju pravu prirodu ljudskog bića. Mi moramo tražiti iza haljina, jer duh je tamo. Ne smijemo samo razmatrati vanjsku stranu duha, moramo ući u sam duh. To možemo izraziti i na ovaj način: ljubav zasićena mudrošću ili mudrost u koju je ušla ljubav je najviši cilj. “Vječno žensko vuče nas naprijed.” [Završne riječi Goethe-ova

Fausta.] Ženski je onaj element u svijetu koji stremi van da bi se oplodio vječnim elementima života. Prijevod: Monte Christo