Bl. Djevica Marija u otajstvu Krista i Crkve

od 19. svibnja do 15. lipnja 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

5 živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo urednikova riječ 1

Crkva u licu Majke Gospodinove

naša tema: Bl. Djevica Marija u otajstvu Krista i Crkve 2

Marija u slavljenju vazmenoga otajstva, M. Dančuo

Otajstvo Marije i otajstvo Crkve, Marija Pehar

otajstvo i zbilja 18

Biblijsko-teološka razmišljanja:A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković, D. Runje

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Sedma vazmena nedjelja

Nedjelja pedesetnice. Duhovi

u duhu i istini 38

Litanije Blaženoj Djevici Mariji

trenutak 40

Što s predmetima koji više nisu u liturgijskoj uporabi?

5 • 2019

Slika na naslovnici:Duccio di Buoninsegna:

Bogorodica s Isusom (i šest anđela), 1300.-1305.; Galleria nazionale

dell'Umbria, Perugia.

1živovrelo 5 - 20195 - 20195

Urednikova riječ

Crkva u licu Majke Gospodinove

Nakon Isusova uzašašća k Ocu, apostoli siđoše u Grad, »uspnu se u gornju sobu gdje su boravili« i svi »bijahu jednodušno po-stojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i

braćom njegovom« (Dj 1, 13-14). »Kad je napokon došao dan Pedeset-nice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.« (Dj 12, 1-3). Crkva je u događaju Duhova u okupljenosti svih uvijek prepoznavala i prisutnost Gospodinove Majke Marije. Ona koja je nerazdruživo vezana uz otajstvo svoga Sina, na sličan je način pove-zana i s otajstvom Crkve, koja je njegovo mistično tijelo. Marija, Majka Gospodinova, Majka je i njegova mističnoga tijela, Crkve.

Vazmeno vrijeme, proslavljujući Kristovo vazmeno otajstvo, nudi milosne trenutke vjerničkoga promišljanja o Crkvi i o Presvetoj Dje-vici Mariji. Te misli vjere čudesno se isprepliću, združuju i međusob-no rasvjetljuju. Otajstvo Crkve milosno se rasvjetljava u povezanosti Djevice Marije s njezinim sinom Isusom Kristom. Govor o Crkvi, o njezinim početcima, o poslanju u svijetu i konačnoj proslavi onkraj svijeta i vremena, jasno se razumijeva zagledamo li se pogledom vjere u Presvetu Bogorodicu. U njoj otkrivamo Crkvu koja prima Riječ, Cr-kvu koja po milosti krsnoga preporođenja rađa nove spašenike za život u Bogu, Crkvu koja hodi na hodočašću vjere, Crkvu ispunjenu Duhom Svetim, Crkvu moliteljicu, Crkvu zajednicu pouzdane vjere, Crkva koja je dionica Kristova poslanja, Crkvu nositeljicu ljubavi, Crkvu koja se brine za istinsku radost svojih sinova i kćeri… I konačno, u licu Isusove Majke, na nebu tijelom i dušom već proslavljene, otkrivamo sliku Cr-kve »kakva treba biti dovršena u budućemu vijeku« (LG 68).

Pobožnost puka prema Blaženoj Djevici Mariji nerijetko je obliko-vana u odijeljenosti od otajstva Krista i Crkve. U nemoći da pronikne u otajstvo Krista, osjećaj vjere priklanjao se pobožnosti prema njegovoj Majci. Marija je bila sklonište nemoći vjere. Vazmeno vrijeme pro-slave Kristova otajstva milosno je vrijeme otkrivanja otajstva Crkve i uloge koju, po čudesnosti Božjega promisla, Presveta Djevica Ma-rija ima u otajstvu Krista i Crkve. Zagledani u Mariju, otkrivamo da je Crkva Djevica i Majka, sudionica djela Otkupljenja, Bezgrješna u svome pozivu, predodređena da bude uzdignuta u Kristovu slavu. Iz te zagledanosti vjernik živi ljepotu djevičanske plodnosti Crkve. Zato pobožnost prema Presvetoj Djevici može postati milosnim mjestom rasvjetljenja vjere.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Marija u slavljenju vazmenoga otajstva

Milan Dančuo

Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju na temelju njezine uloge u događajima spasenja te kao teološki i duhovni produžetak proslave Kristovih otajstava utjelovljenja i otkupljenja. Koncil-

ska konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium u br. 103. sažima i ističe smisao čašćenja Majke Gospodinove: »U svetkovanju godiš-njeg ciklusa Kristovih otajstava, Crkva posebnom ljubavlju štuje Ma-riju, presvetu Majku Božju, nerazrješivo združenu s djelom spasenja svoga Sina: u Mariji se divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčišćoj slici, ono što sva Crkva želi da bude i nada se da će biti«. Koncil tako ističe da je po Božjoj milosti, poslije Sina, Marija uzvišena ponad svih anđela i ljudi. Već od najsta-rijih vremena Blažena se Djevica štuje pod nazivom Bogorodica, pod čiju se zaštitu vjernici moleći utječu u svim nevoljama i potrebama. Iako je čašćenje Presvete Djevice, kakvo je uvijek postojalo u tradiciji Crkve, posve osobito, ono se ipak bitno razlikuje od poklonstvenoga štovanja i klanjanja koje se iskazuje Kristu kao utjelovljenoj Riječi te Ocu i Duhu Svetomu. Crkveni dokumenti ističu da razni oblici po-božnosti prema Mariji, koje je Crkva odobrila u granicama zdravoga i pravovjernoga nauka i prema prilikama vremena, mjesta i prema konkretnim situacijama vjernika, postižu to da se pri čašćenju Blaže-ne Djevice Marije snažno podupire klanjanje Boga.

Čašćenje Marije prema Lumen gentiumUzvjerovati u Trojednoga Boga znači, u svjetlu Kristove pouke, pri-hvatiti također i Mariju u osobno vjerničko, duhovno i liturgijsko iskustvo. Obnova koja je uslijedila nakon Drugoga vatikanskog konci-la usmjerila se i na liturgijska slavlja te na pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, odnosno na marijanski kult. Pobožnost prema Mariji zauzima mjesto od velike važnosti u svim istočnim i zapadnim litur-gijskim obiteljima, a liturgijska je obnova fokusirala pozornost teologa na važnost prisutnosti Kristove Majke kao neizostavne sastavnice u novim pastoralnim, duhovnim i obnovljenim ekumenskim izazovima. Lumen gentium, dogmatska konstitucija o Crkvi, u poglavlju posve-ćenome Mariji u otajstvu Krista i Crkve, u svjetlu samog Svetog pi-sma, podučava i naglašava nedvojbenu činjenicu koja se pojavljuje u Evanđeljima: Marija nije bila odsutna ni u jednome od odlučujućih i spasenjskih trenutaka koji su konkretizirali Kristovu mesijansku služ-bu. Po službi majčinstva ona je protagonistica u otajstvu utjelovljenja te u početcima Isusova javnoga djelovanja kada se na svadbi u Kani Galilejskoj naviješta novi Savez, a Krist objavljuje kao Mesija.

Dar Duha koji je Mariju za navještenja

osjenio, označava početak javnog dje-lovanja Crkve, a od

dana Pedesetnice Isusova je majka

ostala trajno prisutna u molitvi s Kristovim učenicima. Pošto je

dovršila tijek zemalj-skoga života, uznese-na je tijelom i dušom

u nebesku slavu; Gospodin ju je uzvi-sio kao Kraljicu sviju,

da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodara i pobjed-nikom nad grijehom i smrću (usp. LG 59).

3živovrelo 5 - 20195 - 20195

U pashalnoj i spasenjskoj žrtvi Krista kao Jaganjca Božjeg sam Isus podijelio je sa svojim učenicima i dar Majke, kako zapisuje evanđelist Ivan: »Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi.« (Iv 19, 26-27). Od toga trenutka Marijino spasenjsko i duhovno majčinstvo proteže se od Krista na cijelu Crkvu, i to ne po pojedinom izboru kršća-na, već po jasnoj Gospodinovoj želji.

Djela apostolska zapisuju da je Marija na Pedesetnici Crkve bila prisutna s apo-stolima u Jeruzalemu, u molitvenome iščekivanju Duha obećanoga od raspetog Krista koji je uzašao kod Oca: »Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanoga Ma-slinsko, koje je blizu Jeruzalema, udalje-no jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.« (usp. Dj 1, 12-14). Dar Duha koji je Mariju za navještenja osjenio, označava početak javnog djelovanja Crkve, a od dana Pedesetnice Isusova je majka ostala trajno prisutna u mo-litvi s Kristovim učenicima. Pošto je dovršila tijek zemaljskoga života, uzne-sena je tijelom i dušom u nebesku slavu; Gospodin ju je uzvisio kao Kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospoda-ra i pobjednikom nad grijehom i smrću (usp. LG 59).

Ukazanja uskrsloga Krista MarijiTema koja nije dovoljno produbljena jest ona o prisutnosti Marije u događa-jima uskrsnuća i očitovanjima Uskrsloga svojim učenicima. Uobičajeno se, na temelju jasnih evanđeoskih zapisa, pozornost usredotočuje na otajstvo Kristove Majke podno križa. Taj dramatični događaj od samih početaka evo-cira snažna sjećanja u liturgijskim slavljima i u pučkoj pobožnosti. Zborna molitva zavjetne mise o Blaženoj Djevici Mariji ističe taj naglasak: »Bože, milosrdni Oče, tvoj je Sin na križu svoju Majku, Blaženu Djevicu Mariju, i nama dao za majku. Daj da Crkva, po njezinoj ljubavi, bude iz dana u dan plodnija, raduje se sa svetosti svoje djece te privede sve narode sebi u krilo«. U novije vrijeme, međutim, pojavila su se teološka promišljanja i produblji-vanje Marijine prisutnosti u cijelome vazmenom otajstvu, provjeravajući,

Marija Bogorodica, od vječnosti predodređena da bude suradnica Kristova djela otkupljenja.(Foto: Shutterstock)

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

koliko je to moguće, valjanost ili vjerojatnost pretpostavljenog susreta uskr-snuloga Krista sa svojom Majkom. Uz događaje na Golgoti tijekom Velikoga petka te u dvorani Posljednje večere na Pedesetnicu, Presveta Djevica vje-rojatno je bila i povlašteni svjedok Kristovih očitovanja učenicima nakon uskrsnuća, dakle samoga otajstva uskrsnuća, čime je dovršeno i ispunjeno njezino sudjelovanje u svim bitnim trenutcima vazmenoga otajstva. Prihva-ćajući uskrsloga Krista, Marija je također znak i anticipacija čitavoga čovje-čanstva, koje se nada postići svoje puno ostvarenje po uskrsnuću od mrtvih.

Evanđelja izvješćuju o nekoliko ukazanja Uskrsloga, ali ne i o susretu Isu-sa s Majkom. Ta šutnja ne treba dovesti do zaključka da se nakon uskrsnuća Krist nije ukazao Mariji, nego se ta pojedinost pretače u poziv da se potraže razlozi za takav odabir od strane evanđelista. Izostanak spomena Kristova ukazanja Mariji može se vjerojatno pripisati činjenici da je ono što je potreb-no za naše spasenjsko poznavanje povjereno riječima izabranih svjedoka koje je Bog izabrao, odnosno apostolima, koji su s velikom snagom i žrtvom živo-ta svjedočili o Kristovu uskrsnuću. Prije nego njima, Uskrsli Isus ukazao se vjernim ženama zbog njihove eklezijalne službe: »Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!« (Mt 28, 10). Marija, prisutna u prvoj zajednici učenika, zasigurno nije mogla biti isključena iz broja onih koji su su-sreli njezina Sina uskrslog od mrtvih, iako to evanđelisti izričito ne spominju. Zapravo, posve je opravdano smatrati da je Majka vjerojatno prva osoba kojoj se uskrsli Isus ukazao. Marijina odsutnost u skupini žena koje su u zoru išle na Isusov grob možda je već pokazatelj da joj se Krist ranije ukazao. Takav bi se zaključak potvrdio i činjenicom da su prvi svjedoci uskrsnuća bile žene koje su ostale vjerne podno križa i stoga čvrste u vjeri. Tako bi se najprije ukazao svojoj Majci koja je ostala najvjernija Kristova učenica i pokazala čvrstu vjeru, unatoč patnjama i boli. Ova predaja dopire od najstarijih kršćanskih vremena. Na taj se način Marijina uloga u tim događajima promatra pod drukčijim, ali ne manje važnim vidikom zbog njezine uloge u cjelokupnoj povijesti spasenja.

Marija u proslavi Kristovih otajstavaAko je križ jedini način na koji je Isus mogao preuzeti odgovornost za grije-he svijeta i iskupiti ih u svojoj muci, Marija također sudjeluje u otajstvenim događajima Sina sa srcem koje je »probodeno mačem«, kako joj je nagovi-jestio starac Šimun. Ona tješi svakog vjernika kad god nasljeđivanje Krista u činjenju dobra i naviještanju istine nailazi na nerazumijevanje, progonstvo i bol. Marija je trpjela jer je njezin izbor bio onaj Sinov: služenje u ljubavi, u potpunome daru sebe za čovječanstvo. Ona se, dakle, u potpunosti pre-daje Sinu i novomu mesijanskom narodu kojeg utjelovljuje i simbolizira u vlastitoj osobi. Marija kao »Gospa Žalosna«, ili »Gospa od boli«, približava Očevo suosjećanje, ali sam Krist s križa upućuje misao i na Majku kako bi bila prihvaćena kao dragocjeno dobro koje je ostavio u nasljeđe ljubljenim učenicima. Ona, u konačnici, sudjeluje u uskrsnuću Sina i po činjenici da je na kraju zemaljskoga života uznesena na nebo, primajući u svom tijelu iste osobine Kristova slavnoga tijela. Marija sudjeluje u tom uzdignuću i u nebe-skoj nagradi zbog proživljenih boli po kojima postaje majka vjernika i time ima spasenjski utjecaj na Božji narod. Po svojoj dubokoj boli, osvijetljenoj

5živovrelo 5 - 20195 - 20195

svjetlom Kristova uskrsnuća, Marija suotkupljuje ljudsku bol od pogrješnih i životnih zastranjenja i čini ju kršćanskom. Marija u podnožju križa postaje majčinski poziv svim ljudima koji su zarobljeni grijehom da se oslobode đa-volskih napasti, kojima se dovodi u sumnju Božja ljubav. Njezin je život i od-govor na trajno postavljana pitanja Bogu zbog čega u svijetu postoji patnja.

U uskrsnom vremenu Crkva u molitvi sudjeluje u Marijinoj radosti, ča-šćenoj u ovom vremenu molitvom Kraljice neba, raduj se. Njezina prosla-va u vazmenome vremenu poziv je na zajedništvo s njom i na sudjelovanje u radosti uskrsloga Gospodina kroz pedeset dana, do svetkovine Duhova, ujedinjujući naše srce s njezinim. Zbog pobjede svoga Sina nad smrću ona je bila ispunjena neizmjernom radošću i bila u središtu rađajuće Crkve u iščekivanju dara Duha Svetoga. Euhološki tekstovi sažimlju Marijinu važnu ulogu i sudjelovanje u rađanju Crkve, a što je posebice razvidno u obrascima iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Zajednička slavlja Blažene Djevice Marije u Rimskome misalu obogaćena su jednom molitvom za vazmeno vri-jeme s posebnim naglaskom na zajedništvo Marije i apostola u iščekivanju dara Duha Svetoga: »Bože, ti si apostolima, dok su molili s Majkom Mari-jom, poslao Duha Svetoga: daj i nama, na njezin zagovor, da ti vjerno služi-mo te riječju i primjerom širimo slavu tvog imena«. Nadahnuti Marijom kao uzorom, kršćani postaju Kristovi svjedoci i navjestitelji.

U Mariji se najizvrsnije odražavaju početci Uskrsa. Ništa što pripada Kristovu otajstvu ne može se dogoditi bez Marijine suradnje. Ona je i nada cijele Crkve te djeluje u bliskom i nerazrješivom zajedništvu, vjernom i poni-znom, sa Svetim Duhom, kao majka i odgojiteljica. Tako i ona sama postaje čudesno Božje djelo. Kao Kristova majka, Marija prihvaća njegovu posljed-

Materinskim srcem združena s Isusovom žrtvom, ona s ljubavlju prihvaća žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila.Đuro Seder: Majka Gospo-dinova u otajstvu Križa.

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

nju želju prije smrti na križu: na taj način Isus nudi Mariji majčinstvo djece Božje, a svim ljudima nebesku Majku i zagovornicu. Od toga trenutka vaz-meno otajstvo prelazi u Mariju, prvu koja je dočekala uskrsloga Krista. Ma-rija nas poziva da vjerujemo u Krista i da se nadamo njegovim obećanjima jer je Majka Uskrsloga i onih koji su uskrsli u Kristu. Upravo je dimenzija Marijine poniznosti i nebeskog majčinstva istaknuta kao putokaz zemalj-skoj Crkvi, kako čitamo u predslovlju zavjetne mise o Blaženoj Djevici Ma-riji: »Ona je pod križem primila oporuku svoga Sina i sve ljude prihvatila za svoju djecu, koja se smrću Kristovom rađaju za nebeski život. Ona se pridru-žila molitvi apostola kad su čekali obećanog Duha i postala uzor Crkve koja se moli. Uznesena u nebesku slavu, ona majčinski ljubi Crkvu koja putuje svijetom prema domovini, dok ne svane slavni dan dolaska Gospodnjega«.

Dinamika poniženja i uzvišenjaU svjetlu novozavjetnih tekstova, nakon Isusova poniženja u smrti slijedi uzvišenje uskrsnućem (usp. Fil 2, 6-11). Cijeli Stari zavjet predstavlja Boga kao Onoga koji preokreće ljudske živote i situacije, spušta i uzdiže, ponižava i uzvisuje. Starozavjetni tekstovi govore o Bogu koji »čini uboga i bogata, obara čovjeka i uzvisuje« (1Sam 2, 7); »s podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost« (Izr 3, 34). Davida je Bog uzeo iz prašine i po-dignuo. O mesijanskoj slici sluge koji pati potvrđuje se: »Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti« (Iz 53, 11). Novozavjetna perspektiva sažeta je u Kristovim riječima: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 14, 11).

Ta dinamika poniženja i uzdizanja može se prepoznati osobito u Mariji. Vrhunac takvoga Božjeg djelovanja u Marijinu životu jesu njezine riječi: »I klikće duh moj (…) što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!« (Lk 1, 48-49). Prvo razdoblje njezina života govori o poniže-nju, odnosno poniznosti: Marija ima neznatan društveni položaj, bez ikakvo-ga utjecaja u društvenim zbivanjima svoga vremena. Ona prihvaća ovu situa-ciju i živi vlastitu duhovnost kao službenica Božja (usp. Lk 1, 38; 2, 19).

Nakon toga razdoblja slijedi ono uzlazno u kojemu Marija postaje ženom dostojnom hvale pred ljudskim rodom. Prekretnica ove dinamike od ponizno-sti do slavljenja dolazi posredovanjem Boga u Mariji po otajstvu Utjelovlje-nja. Iz tog razloga nije moguće odvojiti Marijino uznesenje od njezine žalosti, odnosno zemaljski život od veličanstvenoga stanja. Dva razdoblja i dva stanja povezana su božanskom logikom, koja se očituje u prijelazu iz poniznosti u uzvišenost. Ova povijesno-spasenjska dinamika vrijedi za Pravednika iz Sta-rog zavjeta kao i za Slugu koji pati i koji se ponizuje prihvaćajući Božju volju, uključujući i patnju: oni će po poniženju biti uzdignuti, preneseni na nebo i proslavljeni (usp. Iz 52, 13; 1Sam 2, 8; Dn 7, 27; Mudr 4, 10). Ova božanska dinamika vrhunac doseže u Isusu, čija Objava i poniženje do smrti na križu, u poslušnosti Ocu, priprema uzdizanje i uskrsnuće kao Gospodina cijeloga svijeta (Fil 2, 6-11; Heb 2, 9). Ti događaji odnose se i na Mariju, koja u hva-lospjevu Veliča interpretira događaje vlastitoga života kao prijelaz iz stanja

7živovrelo 5 - 20195 - 20195

poniznosti u važni trenutak uzdizanja u povijesti spasenja, koji će kasniji naraštaji prepoznati kao »blaženi trenutak spasenja« (usp. Lk 1, 48-49). Upravo zato što je bila Gospodinova službenica, ujedinjena s njime na jedinstven način u patnji, Marija je morala sudjelovati i u Kristovu uskr-snuću, ne čekajući kraj vremena. Put kojim su prošli Isus i Marija također mora biti put svakog kršćanina. Ono što se često pojavljuje kao poraz ili gubitak, postaje bogatstvo, milost i blagoslov. Tako se za svakog vjernika događa put od poni-ženja do uzdizanja, prijelaz iz smrti u uskrsnuće.

Marija kao Kraljica nebaMarijanski himan Kraljice neba, raduj se jedna je od najljepših tradicionalnih antifona kojima se iskazuje čast Blaženoj Djevici Mariji i slavi nje-zina uloga u vazmenome otajstvu i cjelokupnoj povijesti spasenja. Autor antifone Kraljice neba nepoznat je. Predaja kaže da je papa Grgur Ve-liki u Rimu krajem 6. stoljeća čuo prva tri retka od anđela dok je hodao bos u velikoj procesiji, te da je sam papa dodao četvrti redak: Ora pro nobis Deum. Alleluia. Najstarije poznato nam pojavljivanje ove antifone seže na početak 13. stoljeća, kao antifone za Magnifi cat u vazme-noj osmini u rimskim liturgijskim slavljima. Od sredine 13. stoljeća u nalazimo ju u franjevačkim liturgijskim knjigama kao antifonu na završetku Povečerja tijekom uskrsnoga vremena. Zajedno s drugim marijanskim himnima uklopljena je u Brevijar Rimske kurije, koji je djelovanjem fra-njevaca ubrzo posvuda proširen, a koji je po nalo-gu pape Nikole III. krajem 13. stoljeća zamijenio sve dotadašnje rimske liturgijske knjige za molitvu časova. Od 1742. godine, dekretom pape Benedikta XIV., ona se u uskrsnome vremenu moli umjesto molitve Angelus (Anđeo Gospodnji).

Marijin naslov Kraljica neba ima izvor već u Novom zavjetu: kod navje-štaja arkanđeo Gabrijel najavljuje da će Isus biti velik i da će se zvati Sin Sve-višnjega kojemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova (usp. Lk 1, 32). Tako je i Marijino kraljevanje udio u Kristovu kraljevstvu. Tekst iz sredine 3. stoljeća, a koji vjerojatno dolazi od Origena, daje joj naslov Domi­na, ženski oblik latinskog Dominus, Gospodin. Isti se naslov pojavljuje i kod drugih ranih piscaca. U 4. stoljeću sv. Efrem pridaje Mariji naslove Gospa i Kraljica. Kasnije su crkveni oci i naučitelji nastavili koristiti te naslove. Prvo mariološko određenje i osnova za naslov Marije kao Kraljice neba nastao je na Efeškome koncilu 431. godine, na kojem je Marija priznata kao Theo­

Na Pedesetnicu Marija prihvaća zadaću novoga majčinstva.El Greco: Silazak Duha Svetoga, 1597.

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

tokos – Bogorodica, Mater Dei. Saborski oci izabrali su ovaj naslov u borbi protiv stavova da je Marija majka samo čovjeka Isusa. Koncilskim pravorije-kom istaknuta je vjera da nitko nije više sudjelovao u životu njezina Sina od Marije koja je rodila Sina Božjega. Naslov Kraljica uobičajen je za vrijeme i nakon šestoga stoljeća. Himni s početka drugoga tisućljeća obraćaju se Mariji kao kraljici: Zdravo, sveta Kraljice; Zdravo, kraljice nebeska; Kraljice neba. Dominikanska krunica i franjevački obred krunjenja kao i brojni zazivi Ma-rije u litanijama te ostalim molitvama i pobožnostima slave ju kao Kraljicu.

Katoličko učenje o Mariji kao Kraljici izraženo je u enciklici Ad Caeli Re­ginam (»Kraljici Neba«) pape Pija XII. 1954. godine. U njoj se navodi da je Marija nazvana Kraljica neba zbog svoga Sina, Isusa Krista, kralja Izraela i nebeskoga kralja svemira. Naime, izraelska tradicija priznavala je majku kralja kraljicom čitavoga naroda. Pijo XII. potvrđuje da Marija zaslužuje taj naslov jer je Majka Božja i usko je, kao Nova Eva, povezana s Isusovim ot-kupiteljskim djelom, ali i zbog njezinoga istaknutog savršenstva i zagovor-ne snage. Enciklika navodi da je glavno načelo na kojem počiva kraljevsko dostojanstvo Marije njezino Božansko majčinstvo. Već su crkveni oci pisali da zbog toga što je postala Majka Stvoriteljeva, ona je doista postala Kralji-ca svakoga stvorenja. Naslov Kraljica neba dugo je dio kršćanske tradicije, molitava, slavlja i duhovnosti, mnogo prije nego što je dobio formalnu defi-niciju, kako potvrđuje i enciklika: »Od najstarijih vremena Crkve kršćanski se narod, bilo u vrijeme pobjede ili posebno u kriznim vremenima, obraćao molitvama, zazivima, hvalospjevima i čašćenjem Kraljici neba i nikada se nije pokolebao u nadi koja se uzdizala Majci Božanskoga Kralja, Isusa Kri-sta; niti je ta vjera ikada propala, pomoću koje smo poučeni da Marija, Dje-vica i Majka Božja, vlada majčinskom brigom nad cijelim svijetom, baš kao što je okrunjena u nebeskome blaženstvu slavom kraljice.«

Zaključne misli Uz temeljne tradicionalne marijanske teme, poput djevičanskoga materin-stva, trajnoga djevičanstva, moći njezinog zagovora kao oslobođenja od opa-snosti i kao vječnog spasenja, poslijekoncilska teološka promišljanja i novi liturgijski tekstovi obogaćeni su novim temama: Marijino majčinstvo Crkve, Djevica koja moli, primjer Marije za Crkvu koja slavi, Marijina ljepota proma-trana kao nova Eva, prvijenac otkupljenoga čovječanstva itd. Mnoštvo novih euholoških tekstova, posebice onih sadržanih u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji, osnova su za novu marijansku duhovnost. Marija se u Crkvi proma-tra kao učenica, također je model i figura Crkve, prva i najsavršenija učenica Kristova. Duhovnost i pobožnost prema Mariji ispravan je put koji pomaže usmjeriti kršćanski život prema Kristu. Uloga Marije u proslavi Kristovih vaz-menih otajstava jest omogućiti rađanje njezinoga Sina na novi život u srcima svih kršćana, kako potiče i zborna molitva na spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice: »Bože, ti si Mariju, Majku svoga Sina nama dao za Majku i Kraljicu. Udijeli nam po njezinu zagovoru da postignemo slavu tvoje djece u nebeskom kraljevstvu«. Tako ona postaje Majka i Kraljica svih kršćana, Šator Novoga saveza i Novi hram gdje Bog obitava među ljudima. Njezin je život model kršćanskog življenja usmjerenoga prema nebeskom Kraljevstvu.

9živovrelo 5 - 20195 - 20195

Otajstvo Marije i otajstvo Crkve

Marija Pehar

Otajstvo Marije, Majke Gospodinove i otajstvo svete Crkve, zbog ukorijenjenosti i jedne i druge u otajstvo Krista i njegova Duha, razumljivi su ispravno i cjelovito samo ukoliko ih se promatra

kao jedinstveno otajstvo. U krilu Marije koja nam je rodila Krista-Gla-vu, započinje i povijest Crkve kao njegova mističnoga tijela. Isti je Duh Sveti koji je osjenio Mariju u začeću Riječi (Lk 1, 35) i onaj koji je u »gornjoj sobi« ispunio zajedništvo prve Crkve (Dj 1, 13-14; 2, 1-4). Otaj-stvo Marije razumljivo je u potpunosti samo unutar otajstva Crkve, a otajstvo Crkve samo iz povezanosti s otajstvom Marije i pojedinim otajstvima njezina života. Ovo je u povijesno-spasenjskoj interpretaciji obaju otajstava dobro razumjela otačka teologija. Iz prvotno razvijenog paralelizma Eva – Marija, prema kojemu se u Mariji prepoznaje ženu koja stoji uz Krista kao što je Eva stajala uz Adama, te kao što Krist ispravlja učinjeno po Adamu, Marija ispravlja učinjeno po Evi (Justin, Irenej, Jeronim), proizlazi i snažno otačko povezivanje Marije i Crkve. Poput Marije Djevice i Majke, i Crkva svojim djevičanstvom i majčin-stvom stoji uz bok Kristu te sudjeluje u povijesti spasenja.

Virgo Maria – Virgo Ecclesia U teološkome smislu djevičanskom se označava stvarnost koja ne može proizvesti život iz same sebe, nego tek iz predanja u životvornu snagu Duha koji dolazi od Boga. Tako se primjerice u otačkoj teologiji čak i pr-vostvorena materija naziva djevičanskom zemljom. Ona, u sebi mrtva, tek po Božjem zahvatu, po njegovu oduhovljenju, dakle snagom Božjeg stvarateljskog Duha, može iznjedriti novi život. Snaga je djevičanstva ne u vlastitome »biti«, nego u podatnosti i predanju Božjoj volji i Božjoj moći. Ovakva će teologija djevičanstva biti tema i otačke mariologije. Iako je kristaliziranje cjelovita nauka o Marijinu djevičanstvu dopri-nos 3. stoljeća, njezino je djevičanstvo kao kristološka tema prisutno u Crkvi od početka. Kao mariološka tema djevičanstvo se spominje kod Ignacija, a od Justina i Ireneja provlači se misao da stvaranje Adama potječe iz Božje volje i mudrosti i od djevičanske zemlje, te kao takvo navješćuje rođenje Bogočovjeka od Djevice.

S djevičanskim rođenjem Bogočovjeka od početka se povezivalo i novo rođenje vjernika iz Djevice Crkve. Crkva je Virgo Ecclesia jer sna-

U teologiji prvih stoljeća upravo je

otajstvo djevičanstva otkrivalo duboku

povezanost otajstva Marije i otajstva

Crkve. Virgo Maria et virgo Ecclesia. Marija je Djevica jer je sna-

gom i djelovanjem Duha Svetoga bez sudjelovanja muža rodila utjelovljenu

Riječ. Djevičanstvo Crkve sastoji se u

tome da neporoč-nom i netaknutom čuva vjeru u Krista (usp. 2Kor 11, 2-3).

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

11živovrelo 5 - 20195 - 20195

gom Božjega Duha u njoj niče novi život. U Mariji Djevici, kao ‘tipu’ Crkve Djevice, pokazano je da se nova uspostava života Adamova potomstva doga-đa po rođenju od djevičanske majke Crkve. Naravno rođenje kao rođenje za smrt može biti napušteno samo po novome rođenju, koje nam je od Boga po vjeri čudesno darovano u znaku spasenja od Djevice. Evin neposluh dokinut je djevičanskom vjerom Marijinom koja je početak djevičanske vjere Crkve. Sukladno čitavoj otačkoj teologiji Ambrozije propovijeda svojim vjernici-ma: »Djevičanska je zemlja iznjedrila Adama, a Djevica Krista. Adam bijaše stvoren na sliku Božju, Krist je slika Božja. Od žene proizađe ludost, od Dje-vice mudrost. Iz stabla smrt, iz križa život.« (Komentar Lukina evanđelja, PL 15, 1614)

Stoga je u teologiji prvih stoljeća upravo otajstvo djevičanstva otkrivalo duboku povezanost otajstva Marije i otajstva Crkve. Virgo Maria et virgo Ecclesia. Marija je Djevica jer je snagom i djelovanjem Duha Svetoga bez sudjelovanja muža rodila utjelovljenu Riječ. Djevičanstvo Crkve sastoji se u tome da neporočnom i netaknutom čuva vjeru u Krista (usp. 2Kor 11, 2-3). Krivovjerja su smatrana nečistoćom i otpadom od djevičanstva, a borba Cr-kve protiv krivovjerja borbom za očuvanje netaknute vjernosti svomu Zaruč-niku. Iz snažnih borbi za očuvanje pravovjernosti rane Crkve proizlazila je i vjera u trajno i neuništivo djevičanstvo Crkve, koja je vjera u njezinu vjernost, ali i u temeljnu nepogrešivost glede čiste vjere u Krista. Po čuvanju te vjere Crkva će, poput Marije djevice, trajno ostati djevičanska zaručnica Kristova.

Nadasve je sveti Augustin onaj koji je djevičanstvo Crkve tumačio kao njezino marijansko otajstvo i tako djevičanstvo Crkve i djevičanstvo Mari-je povezivao u jedinstveno i nerazdvojivo otajstvo. Pavlovu misao o Crkvi kao Čistoj djevici on tumači kao neporočnost vjere, nade i ljubavi Crkve, te upućuje vjernike da je djevičanstvo koje je Krist želio usaditi u srce Crkve, najprije sačuvao u Marijinu tijelu. Po njemu, Crkva ne bi mogla biti djevica da zaručnik komu će se darovati nije bio Sin Djevičin. (usp. Govori, PL 38, 1005). Na tragu ovih augustinovskih misli bit će stoljećima čuvano uvjerenje da se trajno djevičanstvo Marijino nastavlja upravo u trajnoj neporočnosti nauka Crkve, te da čisto djevičansko krilo Marije i Crkve jednako štite Krista u njegovu tjelesnome i u njegovu mističnome obličju.

Upravo je djevičansko krilo Crkve ono koje omogućuje krštenicima sjedi-njenje s Bogom. Isti Duh Sveti koji je osjenio Djevicu, djeluje i u sakramentu krštenja te krsna milost omogućuje čovjeku ono sjedinjenje s Bogom koje se u krilu Djevice dogodilo kao sjedinjenje božanske i ljudske naravi. Stoga i Ambrozije u svome govoru o djevičanstvu povezuje djevičanstvo Kristove Majke i djevičanstvo njegove zaručnice Crkve (O djevičanstvu, PL 16, 192 i 195), a Augustin naglašava da je Krist svoju Crkvu učinio sličnom svojoj Majci, te ono što je Marija zavrijedila u tijelu, Crkva je sačuvala u duhu (Go­vori, PL 38, 1018).

Tek u ozračju ovako duhovno shvaćenoga djevičanstva Crkve razumije-valo se onda i zavjetovano djevičanstvo pojedinih njezinih članova, koje je uključivalo i tjelesnu razinu. Stoga Augustin ističe da, za razliku od malo-brojnih Bogu posvećenih djevica po tijelu, djevičanstvo po vjeri obvezuje cijelu Crkvu, sve njezine članove, muškarce i žene. (Govori, PL 39, 1496).

Slika na lijevoj stranici: Marija »Orante«: slika Crkve koja vjeruje i moli.Mozaik u crkvi Svete Sofije, Kijev, Ukrajina, 11. st.

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Mater Maria — Mater Ecclesia Djevičanstvo je vrjednota u službi većega majčinstva. Temeljna poveznica otajstva Marije i otajstva Crkve može se svesti na Augustinovu misao da je »Marija rodila Jedinca, a Crkva rađa mnoge da po Jednomu postanu jedno« (Govori, PL 38, 1018). Kako iz Marijina bogomajčinstva proizlaze sve druge darovane joj milosti, tako upravo u tom otajstvu leži i najveća tipologija u odnosu na Crkvu. Otačka je teologija trajno isticala da je Crkva ne samo majka mnogih koje rađa za vječni život, nego je u pravom smislu sveta i otaj-stvena roditeljica Kristova, ukoliko mističnom tijelu Kristovu uvijek iznova daruje novi život.

Temeljno je otajstvo Marijina života da je postala istinska i prava Majka Božjega Sina. Marija je žena u čijemu se krilu snagom Duha Svetoga oblikova-la njegova ljudska narav, a ta je narav od prvoga trenutka svoga postojanja bila sjedinjena s Vječnom Riječju, božanskim Logosom (usp. Lk 1, 35). Zbog toga je Marija već u najranijem vremenu Crkve s pravom nazi vana Bogorodicom (The­otokos). Taj je marijanski naslov zapravo vjerničko priznanje jednoga Gospo - dina Isusa Krista u kojemu su u jednoj božanskoj osobi sjedinjene dvije nara-vi, božanska i ljudska. Budući da je, dakle, Sin Djevice Marije pravi Bog, ona se s pravom naziva Bogorodicom.

Tipologija ovoga otajstva s obzirom na Crkvu poči-va na nauku o mističnome tijelu Kristovu. On polazi od pavlovskoga izričaja o Kristu koji je glava tijela Crkve (usp. Kol 1, 18). Taj je nauk otačka teologija (Hipolit, Origen, Augustin) interpretirala u smislu najdubljega jedinstva Krista i Crkve, glave i tijela, do te mjere da se govorilo o jednoj mističnoj osobi, o mističnome Kristu ili, kako je govorio Augustin, o »cijelome Kristu« (usp. Govori, PL 37, 154; 37, 1159; Pio XII., Mystici corporis,

67). Iz ovakvoga se promišljanja onda i Marijina bogomajčinska čast tipolo-gijom prenosila na Crkvu. Marija je rodila Krista glavu, a Crkva neprestan-ce rađa udove koji s glavom čine jedinstvenu mističnu osobu Krista. Slika velike žene iz Knjige Otkrivenja (Otk 12, 1-5) tumačena je kao slika Marije Bogorodice, ali još više kao slika Crkve i otajstva trajnoga i svakodnevnoga mističnog rađanja Logosa iz srca Crkve.

Po uzoru na Mariju majku i Crkva je uistinu Mater Ecclesia, mistična Bo-goroditeljica, zemaljska roditeljica Boga, ukoliko od Krista dobivenom sa-kramentalnom snagom rađa za vječni život udove njegova tijela. Tako se sa-kramentalna i marijanska dimenzija spajaju u jedinstveno otajstvo Crkve. A ova je otajstvena povezanost vodila produbljenju djetinje ljubavi i poštovanja vjernika prema majci Crkvi i majci Mariji. Štoviše, ljubav prema majci Crkvi poticala je ljubav i pobožnost prema otajstvu Bogorodice, a djetinje čašćenje majke Božje produbljivalo je povezanost s otajstvom Crkve kao majke.

Druga razina majčinstva Crkve jest nauk o Crkvi kao majci, odnosno darovateljici života pojedinih vjernika, pri čemu i ova razina proizlazi iz ti-pologije otajstva Marije i Crkve. Sasvim je razumljivo da je Marija Bogoro-dica u majčinskome odnosu s braćom i sestrama svoga Sina, s onima koji su mu otkupljenjem pripojeni, pa je stoga već vrlo rano nazivana Majkom

Po uzoru na Mariju majku i Crkva je uistinu Mater Ecclesia, mistična

Bogoroditeljica, zemaljska roditeljica Boga, ukoliko od Krista dobivenom

sakramentalnom snagom rađa za vječni život udove njegova tijela.

13živovrelo 5 - 20195 - 20195

otkupljenih, Majkom onih koji vjeruju u Krista. Osobito Augustin snažno i opetovano ističe da je Marija majka ne samo Krista, nego i udova Kristovih, koji smo mi vjernici, jer je ljubavlju sudjelovala da ti udovi budu rođeni u Crkvi (usp. O svetom djevičanstvu, 6; PL 40, 399). Ona je, dakle, Majka Cr-kve. Slika Marije pod križem, koju donosi četvrto evanđelje, upućuje na ovu otajstvenu povezanost Marije i Crkve. Riječi »Evo ti majke« (Iv 19, 26), koje umirući Isus upućuje učeniku kojega je ljubio, egzegeza tumači kao Sinovo predanje Marije za majku Crkvi i kao povjeravanje Crkve Mariji kao njezino-ga mističnog čeda. Obrise istoga otajstva majčinstva otačka teologija prepo-znaje i na licu majke Crkve. Kao što je Crkva sama Mariju dobila za majku, tako je ona po uzoru na Mariju postala djevičanskom majkom mnogih koji su udovi Kristovi. Ovdje se prožimaju i u nerazdvojivosti pokazuju otajstvo djevičanstva i otajstvo majčinstva Marije i Crkve. Prema Augustinovim ri-ječima Crkva je »majka nutrinom ljubavi, djevica neoskvrnjenošću vjere i pobožnosti. Crkva rađa narode, a oni su udovi onoga Jednoga čije je ona tijelo i zaručnica. Crkva i u tome nasljeduje Djevicu.« (PL 38, 1012). Crkva, dakle, u svome majčinskome krilu skuplja sve narode te ih u Duhu rađa za novi život u Kristu. Marija pod križem zapravo je slika početka toga plodnog majčinstva Crkve koje će se ostvarivati kroz sva stoljeća.

Crkva: Djevica i Majka.Psaltir iz Monte Cassina, oko 1087.; Vatikanska biblioteka.

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Maria Immaculata — Ecclesia ImmaculataUz otajstvo djevičanskoga majčinstva u Crkvi se već od najranijih vreme-na probijalo i mišljenje o Marijinoj savršenoj svetosti i bezgrješnosti, tzv. »Immaculata nauk«. Taj će teološki nauk kao mariološka tema proći dug i naporan put, a dogmatski će biti definiran tek u 19. stoljeću, pri čemu je kao ozbiljan prigovor bio navođen nedostatak njegova utemeljenja u Novo-me zavjetu. Ipak, u Novome se zavjetu na više mjesta može naći eksplicitan govor o bezgrješnosti, samo što se on primarno ne odnosi na Mariju, nego na Crkvu i njezine članove. Tako Pavao piše da su Kristovi vjernici prije po-stanka svijeta izabrani da pred Bogom budu »sancti et immaculati«, sveti i neokaljani (Ef 1, 4). Kristovom smrću darovano im je izmirenje s Bogom da k njemu budu privedeni »sveti, bez mane i besprigovorni« (Kol 1, 22). I vjernicima u Korintu Pavao piše da ih je »zaručio s jednim mužem, kao čistu djevicu priveo ih Kristu« (2Kor 11, 2). Pritom se u ovim Pavlovim izričaji-ma ne radi o tome da bi Crkva samo u nekoj eshatološkoj perspektivi bila čista i neokaljana, nego je ona već u ovozemaljskoj stvarnosti oslobođena od grijeha (usp. Rim 6, 18), oprana i posvećena (usp. 1Kor 6, 11), posve-ćena u Kristu Isusu (usp. 1Kor 1, 2). Naravno, riječ je o darovanoj čistoći i posvećenosti koja proizlazi iz Kristova predanja za Crkvu, sa željom da ju sebi privede »slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane« (Ef 5, 27). Upravo stoga Pavao će naglašavati da Crkva takvu čistoću treba očuvati do drugoga Kristova dolaska. Sukladno ovom nauku iz Poslanice Efežanima, Crkva je već vrlo rano u teološkim promišljanjima nazivana Ecclesia immaculata, što je pojačavano i ranim otačkim komenta-rima kako pavlovskih poslanica, tako i starozavjetne Pjesme nad pjesmama, prema koje se tekstovima Crkvu identificiralo sa zaručnicom, čistom i sve-tom. Odatle je sadržaj o »svetoj« Crkvi vrlo rano ušao i u kršćanske simbole vjere: Vjerujem u svetu Crkvu. Naknadno se onda sadržaj »immaculata na-uka« prenosio i na Mariju kao osobu, upravo jer se u njoj gledalo početak i uosobljenu konkretnost Crkve. Budući da su rani kršćani njegovali duboku i istinsku svijest o svetosti i bezgrješnosti Crkve, oni su – unatoč iskustvu konkretne crkvene zajednice i svijesti o vlastitim grijesima – trajno držali pred očima kristološki utemeljen sjaj Crkve. S vremenom se upravo zbog iskustva stvarnih slabosti, nedostatnosti i grijeha pogled sve više upirao is-ključivo u Mariju kao čistu sliku i pralik Crkve, odnosno kao jedinu u kojoj je u potpunosti bilo moguće iskusiti Crkvu kao svetu i neokaljanu. Što se više probijala paralela Eva-Marija, to je više naglašavan i kontrast Marijine bezgrješnosti prema Evinoj grješnosti i grješnosti svih drugih ljudi, naravno i sveopćoj grješnosti Crkve. »Immaculata nauk« primijenjen na Mariju, po-kazivao se kao »izraz izvjesnosti vjere da uistinu postoji sveta Crkva – kao osoba i u osobi« (J. Ratzinger, Kći sionska. Marijanska pobožnost u Crkvi, 67). Tako se s personalnim utjelovljenjem savršene svetosti Crve u Mariji čuvalo da vjera u svetu Crkvu i svetost svakoga pojedinog vjernika ne ostanu apstraktan i nedostižan ideal.

Dakako, vjera da je Crkva immaculata ne temelji se na tvrdnji o izostan-ku grijeha njezinih članova, nego je njezina svetost oznaka ontološkoga određenja Crkve koje se temelji na neraskidivoj povezanosti Crkve s Isusom

15živovrelo 5 - 20195 - 20195

Kristom. Crkva je sveta, iako nije bezgrješna. Štoviše, upravo iz povezanosti s Kristom proizlazi najdublja samosvijest o dvojnosti njezine naravi, tako da će otačka teologija govoriti o njoj kao o svetoj djevici i čistoj bludnici (Am-brozije), a i Drugi vatikanski koncil će reći da je Crkva istovremeno »sponsa immaculata«, neokaljana zaručnica (LG, 6), ali i ona koja »u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je istovremeno i sveta i potrebna čišćenja« (LG, 8).

Duhovnost jedinstvena otajstva Marije-CrkveIz ekleziologije crkvenih otaca jasno i nedvojbeno proizlazi kako se periho-retski povezivalo otajstvo Crkve i otajstvo Marije te ih se promišljalo kao jedinstveno otajstvo. Razvijana je snažna marijanska ekleziologija pri čemu se u Mariji promišljalo poosobljeno ono što se u Crkvi promišljalo komu-nitarno. Marija kao osoba bila je tip i uzor Crkve kao zajednice vjernika te se teološki ispravno promatralo otajstvo Crkve u Mariji i otajstvo Marije u Crkvi. Na istoj tipološkoj povezanosti Marije i Crkve ostala je i rana srednjo-vjekovna teologija. Tako i rani srednjovjekovni teolozi promišljaju Mariju i Crkvu u povezanosti koja dolazi od jednoga Krista. »Kao što je jedan sin i mnogi sinovi, tako su Marija i Crkva jedna majka i mnoge majke, jedna djevica i mnoge djevice. Jedna je i druga majka, jedna je i druga djevica. (…) Što se u Bogom nadahnutom Pismu govori općenito o djevičanskoj majci Crkvi, s pravom se to posebno pripisuje Djevici Mariji. I što se govori o dje-vičanskoj Majci Mariji, to se s pravom općenito pripisuje djevičanskoj maj-ci Crkvi.« (Izak od zvijezde, PL 194, 1863A). Tek će početkom razvijenoga srednjeg vijeka započeti na Zapadu odvajanje ovog nerazdvojivog otajstva Marije i Crkve, što će se manifestirati u izdvojenom kultu Madone, nerijetko s prenaglašenom i ispraznom sentimentalnošću i, istovremeno, u sve više juridičkom promišljanju Crkve. Ovo neprirodno odvajanje štetit će i mari-ologiji i ekleziologiji, a ostavit će traga i u rascijepljenoj duhovnosti, koja

Marija uznesena u Kristovu slavu – predznak proslave Crkve.Mozaik nebeske proslave Bl. Dj. Marije; Crkva S. Maria del Fiore, Firenze. (Foto: Shutterstock)

16

NAŠA TEMANAŠA TEMA

je i sadržajem i izvanjskim formama pobožnosti sve manje bila eklezijalno-marijanska duhov-nost prema kojoj se u svakoj duši treba odraža-vati uzornost života i djelovanja i Marije i Crkve.

U mariologiji Drugoga vatikanskog koncila osjeća se iznova čežnja i potreba za snažnijom duhovnom ekleziologijom i životnom marijan-skom duhovnošću, što se očituje i u ponovnom ujedinjenju ekleziologije i mariologije. Mario-logija se razvija unutar Dogmatske konstituci-je o Crkvi, što je njezino prirodno mjesto, te se upućuje na tipološku uzornost Marije za Crkvu i život svakoga pojedinog vjernika. Time se, po uzoru na otačku teologiju i cjelovitu kršćansku duhovnost iznova želi osnažiti nutarnji život Cr-kve, koja po uzoru na Mariju i sama treba živjeti netaknutu vjernost Kristu i tako ostvarivati vi-šestruku plodnost.

Pritom je, dakako, jasno da paralelizam Ma-rija-Crkva treba biti prenesen na svakoga člana Crkve. Rast i približavanje srcem svakog kršća-nina Kristu zapravo je rast cijele Crkve prema Marijinu uzoru. Upravo je u tome ljepota i ve-ličina koja proizlazi iz povezanosti otajstva Ma-rije i otajstva Crkve. Marija nije izvan ili iznad Crkve. Iako Majka Crkve, Marija je njezin član, te joj uzornošću života pokazuje put vjere, po-

slušnosti i predanja. Na taj je ostvariv put spasenja pozvan svaki član Crkve. Ono što je Marija proživjela u tijelu, njezinu bezgrješnost, trajno djevičan-stvo i bogomajčinstvo, cijela je Crkva i svaki njezin član pozvan provoditi u duhu. O tomu je već sv. Augustin poučavao svoje vjernike: »Čemu se divite na Marijinu tijelu, to nasljedujte u dubinama duše. Tko srcem vjeruje i biva opravdan, taj je u svojoj nutrini začeo Krista. Tko ustima ispovijeda spa-senje, taj je rodio Krista. Tako u vašem duhu obilovala plodnost i zauvijek ostalo duševno djevičanstvo.« (PL 38, 1011). Također i srednjovjekovni te-olog: »Svaka je vjerna duša zaručnica Božje Riječi, Kristova majka, kći i se-stra, djevica i plodna na svoj način. Dakle, Očeva Riječ, sama Božja mudrost, govori općenito o Crkvi, posebno o Mariji, a pojedinačno o vjernoj duši.« (Izak od Zvijezde, PL 194, 1863A). A da je moguće svima nama živjeti kao Marija, živjeti bez grijeha, te s vjerom začeti i roditi Krista, podsjećaju nas i riječi samoga Krista: »Tko god vrši volju Oca mojega, on mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 50).

Po odreknuću svakog pojedinog člana Crkve od grijeha, Crkva posta-je čista i sveta. Po djevičanskoj vjeri svakog pojedinoga Crkva čuva trajno djevičanstvo zaručniku Kristu, a po plodnosti u ljubavi svakog pojedinoga, Crkva u svijetu rađa samoga Boga i postaje duhovnom majkom brojnih, rađa djecu za nov život u Bogu. A slavni završetak suputništva Crkve i svake duše

Čašćenje Bl. Dj. Marije izranja iz štovanja Krista i slavljenja njegova otajstva spasenja.

Jean Kovalevsky: Marija Bogorodica.

17živovrelo 5 - 20195 - 20195

SVIBANJ 19 N PETA VAZMENA NEDJELJA 20 P Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter

Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 21 U Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezbiter

Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 22 S Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica

Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 23 Č Svagdan: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 24 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 25 S Svagdan; ili: Sv. Beda Časni, prezbiter i crkveni naučitelj;

Sv. Grgur VII., papa; Sv. Marija Magdalena de’ Pazzi, djevicaDj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21

26 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 27 P Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski, biskup

Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 28 U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 29 S Svagdan: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 30 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 31 P POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b); Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6; Lk 1,39-56

LIPANJ 1 S Sv. Justin, mučenik, spomendan

od dana: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28

2 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 3 P Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 4 U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 5 S Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 6 Č Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 7 P Svagdan: Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab;

Iv 21,15-19 8 S Svagdan: Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 9 N PEDESETNICA. DUHOVI 10 P Bl. Dj. Marija Majka Crkve, spomendan

vl. (Svetačka slavlja, str. 58.): Post 3,9-15.20; Jdt 13,18bcde.19; Iv 19,25-27

11 U Sv. Barnaba, apostol, spomendanvl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13

12 S Svagdan: 2Kor 3,4-11; Ps 99,5-9; Mt 5,17-19 13 Č Sv. Antun Padovanski, spomendan

od dana: 2Kor 3,15 – 4,1.3-6; Ps 85,9ab-14; Mt 5,20-26 14 P Svagdan: 2Kor 4,7-15; Ps 116,10-11.15-18; Mt 5,27-32 15 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja (str. 119-130)

2Sol 3,6-12.16; Ps 127,1-2; Mt 25,14-30

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

s Marijom u vršenju Očeve volje, pokazan je u crkvenom nauku o Marijinu uznesenju na nebo dušom i tijelom (Assumpta). Sadržaj ovoga nauka vjere osobita je radost Crkve i znak sigurne nade putujućem Božjemu narodu (LG, 68), jer je u Mariji pokazano ono do čega Crkva još nije u cjelini dospjela, ali motreći proslavljenu Mariju, kao svoju prethodnicu, jasnije vidi kao svoj cilj.

Koncilskim osvježavanjem otačke mariologije u njezinoj povezanosti s ekleziologijom, odnosno upućivanjem na otajstvo Marije-Crkve, u vjerni-cima se, po uzoru na prve kršćane, iznova želi probuditi duhovnost ljubavi i povratka majčinskom srcu Marije i majčinskom srcu Crkve kao jedinstve-nomu otajstvu, jer isti je Krist kojega je Marija rodila i kojega navješćuje Crkva. Bez ljubavi prema Mariji i ljubavi prema Crkvi ne može se ljubiti ni Krista. Stoga Kristovi vjernici ljube Mariju i ljube Crkvu, jer su nam Marija i Crkva zajedno rodile jednoga Krista i nas zajedno rađaju Kristu. Za takvo je pak shvaćanje, kako je to još davno primijetio sveti Jeronim, potrebno biti božanski čovjek i jedinstveno otajstvo Marije i Crkve promišljati i prihvaćati »božanskim srcem« (Komentar Poslanice Efežanima, PL 26, 535D).

18

OTAJSTVO I ZBILJA 19. svibnja 2019.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Pjevajte Gospodinupjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98, 1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 14, 21b-27Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.Čitanje Djela apostolskihU one dane:Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospo-dinu u kojega su povjerovali.Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše.Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 8-13ab

Pripjev: Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Nek objave ljudskoj djeci silu tvojui slavu divnoga kraljevstva tvoga.Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,tvoja vladavina za sva pokoljenja.

Drugo čitanje Otk 21, 1-5aOtrt će im Bog svaku suzu s očiju.Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.«Tada onaj što sjedi na prijestolju reče:»Evo, sve činim novo!«Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Ulazna: 525.3 Pjevajte Gospodinuili: XXI Na nebu zora rudi Otpj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka

(strofe: 2., 3. i 7.)Prinosna: XXII Isus je uskrsnuo Pričesna: 260 O da bude radostZavršna: XIX Radujte se, kršćaniili: 561-562 Kraljice neba

živovrelo 5 - 20195 - 20195 19

Braćo i sestre, sabrani na slavlje sakramenta Božje ljubavi, molitvom zazovimo nebeskoga Oca za svetost Crkve i za vjernost njezinoga služenja u svijetu. Molimo zajedno:

Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti evanđelju

i krijepi ju svojim Duhom da, nasljedujući Kristovu ljubav, ustrajno gradi tvoje kraljevstvo među ljudima, molimo te.

2. Rasvijetli svojom istinom sve pastire Crkve da budu mudri i sveti predvodnici tvoga naroda te se nikad ne umore učvršćivati u vjeri sve koje si im povjerio, molimo te.

3. Otvori nam srca za ljude koji su potrebiti naše pomoći i blizine te osjete radost i ljepotu života, a nas čuvaj u poniznosti i zahvalnosti za sve što nam daješ, kako bi naša dobra uvijek bila svjedočanstvo tvoje ljubavi, molimo te.

4. Iskaži svoju dobrotu svima onima koje smo ranili ili zanemarili svojom sebičnošću; ti im vrati radost života i snagu pouzdanja u tebe, molimo te.

5. Obnovi u našim obiteljima snagu požrtvovne ljubavi; sve što je grijehom ranjeno ti obnovi svojom milošću, a svako dobro nagradi zahvalnošću i ljubavlju najbližih, molimo te.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju blizinu grješnomu čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da naš život bude uvijek otvoren ljubavi kojom nas trajno ljubiš. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.«Đuro Seder: »Ja sam s vama.«, 2001.

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34

Zapovijed vam novu dajem:ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Evanđelje Iv 13, 31-33a.34-35Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječjii Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge;kao što sam ja ljubio vas,tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Iv 15, 1.5

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Neposredno nakon što je Juda, uzevši zalogaj koji je Isus umočio u zdjelu, iz-išao iz blagovališta, Isus započinje svoj

oproštajni govor. U Judu je, nakon što je uzeo zalogaj, kaže evanđelist, ušao Sotona. Sve što te večeri, nakon okretanja leđa svomu Učite-lju, bude radio, više ne će raditi sam. Bit će tje-ran silom koja ga je obuzela iznutra neposred-no nakon večere s Učiteljem. Ono što je Isus spremio kao vrhunsko zajedništvo sa svojim učenicima, Judi se pretvorilo u pad u najdublje ropstvo, u početak djelovanja pod neprijatelj-skom silom protiv učitelja koji mu je potpuno otvorio svoje srce i darovao ljubav bez zadrške. Neprijateljstvo prema Učitelju pokazat će još iste noći i svoje najgrublje neprijateljsko lice prema Judi samome. Neprijateljstvo kojemu je on otvorio vrata svoga srca uništit će i njega sa-moga. Iz blagovališta, u kojemu je sudjelovao na gozbi ljubavi, krenuo je u mrak. Najprije je otvorio svoje srce izdaji, potom je u njega ušao neprijatelj života, nakon toga će izdati učitelja i, na koncu, završiti u mraku samoosude. Mrak u koji je zakoračio nakon izlaska iz blagovališta postajat će sve gušći i sve smrtonosniji. I Isus

će iz blagovališta krenuti u mrak, ali on će sva-kim svojim korakom smrti oduzimati njezinu destruktivnost i mraku njegovu gustoću.

Nakon Judina izlaska Isus za sebe kaže da je proslavljen. Proslava Sina Čovječjega i pro-slava Boga u njemu počinje nakon što je Isusov učenik izišao i otišao izdati ga. Taman je otpo-čela izdaja koja će voditi u nasilnu smrt, a Isus govori o proslavi. Proslavu valja razumjeti kao pobjedu nad neprijateljstvom i kao pobjedu nad smrću. Bog nikada nije htio smrt čovjeka. Smrt nije naravni završetak čovjeka kako ga je Bog zamislio. Sada će Isus svojom smrću odu-zeti smrti njezin žalac. Smrt koja se nametnula kao dominanta i sveobuhvatna i tako svakog čovjeka natjerala u strah, sada će u Isusovoj dobrovoljnoj smrti izgubiti svoj status. Na njoj će se pokazati slava Božja. Slava Božja je po-bjeda života nad smrću. Judinim odlaskom iz blagovališta posljednje večere Sotona, koji je smrću držao vlast nad svim ljudima, počinje gubiti svoju moć.

Isus o svojoj i o Božjoj proslavi govori kao da je već završeno ono što tek stoji pred njim. Time se pokazuje da on u smrt ne odlazi bez svo-

je odluke. On zna što ga čeka. Zna da je to njegov put i da njegovom sud-binom ne odlučuje nitko izvana. On zna da muka i smrt koji stoje pred njim nisu u vlasti Sotone, Jude kao i svih koji su te noći stali protiv njega. Njegov život dolazi do svoga vr-hunca. Dovršuje se ono zbog čega je i došao na svijet. Dovršenje posla-nja bit će proslava Božjeg djela u svijetu. Već na samome početku izdaje Isus vidi proslavu Boga u njegovoj ljubavi, koju će on pokazati na križu.

Peta vazmena nedjelja

Proslava Božja i nova zapovijed

Guy Huygens: Posljednja večera, 1947.

živovrelo 5 - 20195 - 20195 21

Isus je svjestan da je njegovo vrijeme na zemlji došlo do kraja. Zato svojim učenicima kaže da je još malo s njima. Stoga će sve što će im te večeri reći, biti obilježeno sviješću o koncu. Zato su Isusove riječi teške od rastanka i važnosti nove zapovijedi. U njima odzvanja najvažnije. Srce svega zbog čega je došao na svijet i što u svijetu ostaje nakon njegova odla-ska, stane u malo riječi: »Ljubite jedni druge!« (Iv 13, 34). Njegovo je poslanje ljubav. Svojima daje novu zapovijed. Trebaju ljubiti jedan dru-goga onako kako ih je on ljubio. Njegova ljubav je mjera. Njihova će se ljubav mjeriti ljubavlju kojom je Isus ljubio svoje učenike. I to će biti prepoznatljiv znak pripadnosti Isusu. Oni koji pripadaju njemu, ljube kao što je on ljubio.

Kako je Isus ljubio? Ljubio je svim svojim snagama. Njegova se ljubav očitovala u njego-vim riječima, djelima, odlukama. Sve što je či-nio, činio je iz ljubavi. Od početka do kraja. Na koncu se pokazala njegova ljubav pred licem smrti. Tako je prošla najteži mogući test. Smrt uvijek odmjerava što je važno. Samo ono što ne ustukne pred smrću, pokazuje svoju teži-nu. Isusova se ljubav pokazala jačom od smrti. Ljubio je Oca nebeskoga, ljude, prirodu, stvo-renja, samoga sebe. Ništa nije bilo isključeno iz njegove ljubavi osim onoga što je protiv same ljubavi: grijeh. Grijeh je okretanje leđa ljubavi.

U odnosu na Boga grijeh je svaki pokušaj klanjanja nečemu ili nekomu drugom osim Bogu. Zaborav na Boga. Život kao da Boga nema. U odnosu na ljude grijeh je zatvorenost srca za ljude. Život bez ljubavi prema ljudima. U odnosu prema stvorenjima grijeh je pre-tvaranje stvorenja u idole. Nerazmjerna lju-bav prema stvorenjima ili destruktivan odnos prema stvorenome. U odnosu prema samomu sebi grijeh je neprihvaćanje samoga sebe iz Očeve ruke. Isus je iz Očeve ruke prihvatio sve. Nema ničega čemu se zatvorio i nema ničega što nije dao Ocu. Među njima je sve otvoreno. Sve Očevo je njegovo i sve njegovo je Očevo. On i Otac jedno su. Ljude je ljubio do kraja.

Onakve kakvi jesu. Svojom im je ljubavlju po-magao da budu što jesu, da se oblikuju prema slici Očevoj. Stvorenja je ljubio toliko da je po-svuda vidio moguću usporedbu s Ocem nebe-skim. Kao da mu je sve govorilo o tome kakav je Otac. Ptice, cvijeće, ljudi.

Kada se vjernici nedjeljom saberu oko stola Gospodnjega, oni su svjesni da sjedaju za isti stol na kojemu je Isus sjedio sa svojim uče-nicima u blagovalištu u Jeruzalemu noć prije nego će ga svijet svezati, osuditi i odbaciti u smrt. Svjesni su opasnosti da im se srce odvoji od učitelja. Stoga sjedaju sa spremnošću da u svoje srce puste učiteljevo svjetlo. Mole da ih zaštiti od mraka koji vreba na pragu njihova srca. Uvijek iznova otvaraju uši i srce učite-ljevim riječima. Uče kako ljubiti jedni druge. Postaju svjesni da to još ne čine onako kako je učitelj činio, da još nisu dali same sebe iz ljubavi. Svaki put kada sjedaju za Isusov stol, ulaze u njegovu slavu, gledaju u njega i puštaju da ih obasja slava Božja i osnaži Isusova pri-sutnost, pa da jedni druge mogu ljubiti onako kako je on ljubio njih.

Ante Vučković

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge! Ta Isusova riječ, shvaćena kao zapo-vijed, nerijetko nestaje u želji da se ljubi »što više«. Natjecanje u djelima ljubavi može lako ugasiti ljubav. Lako se dogodi da ostanu samo djela, lišena ljubavi. No, što je novost Isusove zapovijedi ljubavi? Novost se čita u njegovu po-jašnjenju: »kao što sam ja ljubio vas«. Ne kaže: »Ljubite onoliko koliko sam ja ljubio vas«, nego: »Ljubite onako kako sam ja ljubio vas«. Isusov način ljubavi nije usmjeren na mjeru, ne izabire one koji bi bili dostojni ljubavi, one koji nam se sviđaju… Ljubiti kao što je Krist ljubio, znači »ljubiti prije svega«. Ako ljubav ne prethodi milostinji i pomoći drugima, pouci i opomeni drugih, sve postaje isprazno. A ljubav nikada ne opstaje sama. Ona se uvijek očituje u svojim djelima. U mnogim djelima ljubavi nedostaje novosti koju nam je Krist darovao.

ZRNJE

22

OTAJSTVO I ZBILJA 26. svibnja 2019.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

usp. Iz 48, 20

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životui radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 15, 1-2.22-29

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Siđoše neki iz Judeje u Antiohiju i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barna ba i još neki drugi između njih uzađu u Jeru-zalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i starješine, braća, braći iz pogan-stva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav! Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barna-bom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam

i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavlje-noga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Otk 21, 10-14.22-23

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaAnđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, bli-stav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama veli-kim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvana-est plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 109 Neka te slave narodiPrinosna: 239 Danas Isus    ili: 230 Darove prinesitePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 553 Uskrsnu Isus doista      ili: 559 Nek mine, Majko

živovrelo 5 - 20195 - 20195 23

Braćo i sestre, uskrsli Gospodin svojim je učenicima obećao Očev dar – Duha Svetoga, da im on bude Svjetlo na putu vjere. S pouzdanjem u Božju dobrotu, molimo zajedno:

Obnovi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Prodahni mudrošću svoga Duha Crkvu,

zajednicu tvojih vjernika; daj da po vjernosti tvojoj riječi i svjedočanstvu ljubavi bude svima znak novoga neba i nove zemlje, molimo te.

2. Čuvaj u svetosti života papu našega Franju i sve pastire Crkve; neka njihova hrabrost u naviještanju istine i gorljivost u služenju budu svjedočanstvo da ti po svome Duhu upravljaš hod Crkve, molimo te.

3. Obnovi revnost naših svećenika: daj da uvijek budu poučljivi tvomu Duhu te životom svjedoče što riječju propovijedaju, molimo te.

4. Daj da vjera tvojih vjernika bude plodna djelotvornom ljubavlju te svi koji trpe siromaštvo, bijedu i osamljenost osjete snagu kršćanskoga služenja, kojim obnavljaš svijet, molimo te.

5. Nas, sabrane u tvoje ime, oslobodi od svakoga straha i nemira; ispuni nas pouzdanjem u tebe da živeći nadu i pronoseći tvoju ljubav stignemo pred vrata vječnosti, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, svojom milošću ti u nama čuvaš dar vjere. Primi naše smjerne molitve i daj da snaga Duha Svetoga bude uvijek djelotvorna u našim životima. Po Kristu.

»Duh Sveti, Branitelj, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu.«Duccio di Buoninsegna: Isus obećava Duha, 1308.-1311.

dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će moj ljubiti njegai k njemu ćemo doći!

Evanđelje Iv 14, 23-29Duh Sveti dozivat će vam u pamet sve što vam rekoh.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vra-ćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, rado-vali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

T ijekom Posljednje večere jedan od učeni-ka upitao je Isusa: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« U

Izraelu su ljudi očekivali Mesiju koji će se čudi-ma i svojom snagom objaviti cijelomu svijetu. Pred Isusovim poniznim stavom, pred Isusom koji nije vikao niti prijetio, koji nije želio da se govori o njegovim znamenjima, o njegovim čudima, ponekad izravno zabranjujući njihovo razglašivanje, učenici su se pitali: Zašto se ne očituješ, pa da bude svima jasno? Ni njegovi sumještani iz Nazareta nisu mogli razumjeti njegov stav skrovitosti. Pa i onda kada je došao njegov čas, djelo koje čini – prihvaćanje križa i trpljenja – protivno je pokazivanju moći. To je očitovanje bilo još nerazumljivije.

Na ta pitanja i dvojbe Isus odgovara: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod nje­ga se nastaniti. I opet se čini da nije odgovorio. Pa ipak, Isus kaže da se želi očitovati, zajedno sa svojim Ocem, ne putem veledjela i čuda, ne-go dolazeći k učenicima, želeći boraviti u njima. Da bi nam dao jamstvo, govori o svome jedin-stvu s Ocem. I poziva se na djela koja čini, ali ne na čuda. Poziva se na sve što čini.

Ta cjelovitost njegovih gesta i djela uvijek je samo ljubav. Ta su djela darovana i usmje-rena prema oslobađanju čovjeka od svakoga oblika ropstva kojemu je podvrgnut: ropstva grijeha, sebičnosti, bolesti, praznovjerja… To je isto ono djelo koje je Bog toliko puta očito-vao u Starome zavjetu u brizi za svoj narod. Izabrani je narod upoznao svoga Gospodina kao zaštitnika nemoćnih i slabih, stranaca, si-ročadi i udovica. Isus upućuje na to da učenici u njemu prepoznaju Boga.

Zaključivati s Duhom SvetimU svojim brigama i mi zastanemo te nam br-zo kroz misli prođe pitanje: Gdje je Bog; zašto se ne očituje? U slavlju euharistije očituje se višestruko: kao Kristova prisutnost, kao zajed-ništvo u vjeri. Isus nam je rekao: »Vi ćete me

vidjeti.« Kako? Jer u nama boravi. No, Isus također koristi riječ ako, povezanu s nama i s ljubavlju: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ. O ljubavi je, dakle, riječ. Ne može se izvanjskim obdržavanjem zapovijedi i propisa izravno doći do ljubavi. Nego, ljubav prema Božjoj riječi je ta koja daje snagu, i to ne kao dodatak, nego kao čežnju i radost za življenje zapovijedi. Samo po Ljubavi, dakle, možemo nasljedovati Isusa. To ne može učiniti osjećaj dužnosti, obveze, osje-ćaj da nešto treba izdržati. ‘Biti kršćanin’ nije bitno određeno zapovijedima, nego ljubavlju. U njoj zapovijedi dobivaju smisao.

O da, poznato nam je s koliko se muke no-simo sa životnim prilikama u kojima nedostaje radosti, oduševljenja, gdje treba mukotrpno iz-vršavati obveze, gdje ne vidimo smisao i ne po-znajemo svrhu. Na slavljima na kojima se mo­ra slaviti, nema slavlja; u Crkvi u kojoj se mora biti dobar, nema dobrote; u ljubavi u kojoj se ne daje drugomu s radošću, nema ljubavi; u za-htjevima, u očekivanjima koja mirišu na sebič-nost, nalazi se najkraći put do nezadovoljstva.

Šesta vazmena nedjelja

Duh Sveti u nama

Deta

lj vra

tnica

na c

rkvi

Uzaš

ašća

Gos

podi

nova

, Vel

iko Ta

rnav

o, B

ugar

ska.

živovrelo 5 - 20195 - 20195 25

Ako me ljubiš… I baš zato Isus obećava svo-ga Duha koji se kršćanima daje s dvostrukom svrhom: on će poučavati i dozivati u pamet, podsjećati. Time nam želi reći da smo s jedne strane o svemu poučeni, da nam je rekao sve što je važno za život, ali razne životne prilike traže primjenu toga što nam Isus govori.

Isus je znao i pripremao apostole za tre-nutke u povijesti Crkve, kada se javljaju nove okolnosti i dolaze neočekivana pitanja. O to-me smo čuli u prvome čitanju, o dvojbi: treba li naviještati samo među kršćanima iz židov-skoga naroda ili uključiti i druge. Čuli smo o različitim mišljenjima, stavovima o tome da je nastala velika rasprava između svetih ljudi, ali na kraju i o jednodušnome zaključku koji na-lazimo u izrazu: Zaključismo Duh Sveti i mi. Kako predivna rečenica i pouka i za naše vrije-me! U Crkvi je potrebna rasprava, živost, zau-zetost, ali u istome Duhu, u istoj ljubavi. Kada možemo reći da smo nešto odlučili i zaključili s Duhom Svetim, sigurni smo da u tome nema sebičnosti niti sukoba.

Ljubav ne traži uzvratOd toga Duha i danas živi Crkva pred svakim novim pitanjem, ali živimo u sigurnosti Duha istine koji je dan vjernicima. I kada se suočimo s važnim odlukama, kao što su: bioetička pita-nja, zahtjevni moralni izbori, kulturalna previ-ranja i tehnološki pomaci…, kao Crkva nismo sami. Duh nas ne poučava poput profesora u školi, nego živi u nama kao nutarnji poticaj, osjetljiv za istinu i za dobro. Drugim riječima, koliko god bilo pitanja, svi su važni odgovori na njih po Duhu u nama.

Crkva, vođena Duhom, pronalazi odgovor koji traži dobro čovjeka. Tako Evanđelja, ko-ja su pisana u prošlome i naizgled dalekome vremenu, daju odgovore na pitanja drugoga povijesnoga razdoblja, pa tako i na nama su-vremena pitanja, jer je to uvijek Božje vrijeme i vrijeme njegove prisutnosti po Duhu. Mi pak, u svojoj slobodi, možemo zanijekati tu prisut-nost, što nužno vodi u nesreću.

Osim toga – kaže Isus – Duh će nam doziva-ti u pamet; ne će nam dopustiti da zaboravimo.

I jedno i drugo pokazuje što to znači da je Duh Sveti Branitelj i Tješitelj. Uvijek je blizu, da bi nas poučavao i da bi nas vraćao na istinu o ži-votu i svijetu – kako ne bismo klonuli.

Svaki put kada se nađemo u nekoj tjeskobi, razočaranjima, kada društvene prilike doživlja-vamo kao nepromjenjive i prijeteće, potrebna nam je vidljivost Božje prisutnosti. Isus – prvi Branitelj – koji nam je za zemaljskoga života neprestano ponavljao: Ne bojte se!, sada nam progovara po Crkvi u kojoj živi po Duhu koji nam je dan.

Bog od nas traži da budemo zaljubljeni u njega. Traži da nam je do njega stalo; iskreno i duboko, tako da ne postoji ništa što bi bilo veće ili važnije od njega. Susreli smo primjedbe ko-je olako govore da je nestalo ljubavi; pretrpani smo rečenicama koje očekuju, mjere, zahtije-vaju i sude: Toliko sam se žrtvovao; toliko uči-nio za tebe, a evo što sam primio; evo što mi se događa… U kršćanstvu ne postoji neuzvraćena ljubav, jer se u ljubavi ne traži uzvrat.

Ivan Šaško

Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ – govo -ri Isus učenicima prije rastanka s njima na po-sljednjoj večeri. On im više ne će zboriti na način kako je to činio do tada. Ništa više ne će biti kao prije. On će ih i dalje poučavati, ali na nov način. Riječi koje im je zborio ostaju, ali moći će ih čuti i razumjeti jedino ako ga ljube. Njegove riječi nisu tek pouka o ljubavi, nego je ljubav mjesto osluš-kivanja i razumijevanja njegove riječi. Ljubiti ga – put je do njegove riječi. Zato njegove riječi, osluhnute u predanju i ljubavi prema njemu, postaju njegova prisutnost, svjetlo, mjesto živo-ga susreta s njime, mjesto otkrivanja njegova lica. Ljubav je preduvjet spoznaje Boga i vjere u njega. Boga se ne zaslužuje i ne postiže, nego ga se prima u čistoj ljubavi. Čovjek ne otkriva Boga, nego se sām otkriva Bogu, izručuje mu se kako bi mogao biti dionik njegove ljubavi i života. Vjera se rađa iz ljubavi.

ZRNJE

26

OTAJSTVO I ZBILJA 30. svibnja 2019.

Uzašašće Gospodina našega Isusa KristaZborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji.

Prvo čitanje Dj 1, 1-11

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govo-rio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napu-štaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«. Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kra-ljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svo-joj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Sve-toga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj

njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Heb 9, 24-28; 10,19-23

Čitanje Poslanice HebrejimaKrist ne uđe u rukotvorenu svetinju, pro-tulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da gri-jeh dokine žrtvom svojom. I kao što je lju-dima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udje-la u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čo-vjek sjedi tebi s desna. Koji.

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruhili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vamaili: Evo ja sam s vama (ŽV 4-2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

živovrelo 5 - 20195 - 20195 27

Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti. S pouzdanjem zazovimo Krista Gospodina, zajedno govoreći:Učvrsti nam nadu u vječnost, Gospodine.1. Ti si pred očima učenika uzašao u

slavu neba: daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, radosno živi dar vječnosti te svijetu pruža ljepotu tvoga kraljevstva, molimo te.

2. Ti si svoj narod povjerio službi pastirâ: rasvijetli ih svojim Duhom da budu mudri učitelji i požrtvovni predvodnici tvoje Crkve na putu kroz svijet, molimo te.

3. Ti si iz trpljenja i smrti uzdignut u novi život: svjetlom vječnosti rasvijetli patnje onih koji trpe i pomozi im sačuvati radost života, molimo te.

4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio u vjeri: obnovi vjeru ove svoje zajednice; daruj nam pouzdanje u tebe i usmjeri nam život putem spasenja, molimo te.

5. Ti si svima koji vjeruju pripravio mjesto u vječnosti: primi u nebesko blaženstvo našu pokojnu braću i sestre, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Rasvijetli nam pogled vjere da uvijek umijemo prepoznati tvoju blizinu te naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Uzašašće Gospodinovo, Bazilika San Frediano, Lucca, Italija. (Foto: Z. Atletić)

ponese, a drugi će se put – bez obzira na gri-jeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje. Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga on otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vje-ran onaj koji dade obećanje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 28, 19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vamau sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Lk 24, 46-53Dok ih blagoslivljaše, uznesen bî na nebo.Svršetak svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime pro-povijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obeća-nje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.« Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uzne-sen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.Riječ Gospodnja.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

P odignite, vrata, nadvratnike svoje, diži-te se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave! Tko je taj Kralj slave? Gospodin silan

i junačan, Gospodin silan u boju! Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječ-ne, da uniđe Kralj slave! Tko je taj Kralj slave? Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave! (Ps 24, 7-10).

To je Kralj koji prodire u BogaKao što saznajemo iz Novoga zavjeta, anđeli su bili prvi koji su saznali za utjelovljenje Božjega Sina, oni su prvi navijestili Mariji, pastirima i cijelomu svijetu događaj čuda utjelovljenja. Prvi su navijestili i Kristovo uskrsnuće, pojavili se na Kristovu praznome grobu. No, u kršćanskoj Tradiciji nastala je misao da je nekim anđeli-ma ostalo skriveno Kristovo uzašašće. Premda znajući za čudo Kristova utjelovljenja i uskr-snuća, neki anđeli nisu mogli zamisliti, a kamoli znati, da će Krist dušom i tijelom uzaći Bogu. Navedeni redci iz 24. psalma predstavljaju, pre-ma kršćanskome tumačenju, razgovor anđela. Anđeli, koji prate Krista koji uzlazi, iznenađuju svoje druge prijatelje anđele, najavljuju da do-lazi »Kralj slave«, pozivajući ih da se probude, da se dignu, otvore svečano nebeska vrata, vra-ta u život s Bogom. Čuvši to, anđeli su zbunje-ni, u nevjerici i pitaju se: »Tko je taj Kralj sla-ve?« Nije im jasno da sa zemlje može doći neki »Kralj slave«, da je netko tako »slavan«, tako dobar i savršen da bi mogao uzaći u zajedniš-tvo s Bogom! To se još nije dogodilo. Ljudima je ipak njihovim plamenim mačem zapriječen ulazak u raj (Post 3, 24). Oni, uza sve Božje su-osjećanje, milosrđe i dobrotu, nisu dostojni i ne smiju ući u zajedništvo s njim. Zato su anđeli jako iznenađeni, uznemireni, kao da ne mogu vjerovati što im to njihovi prijatelji govore, kao da žele spriječiti dolazak Kralja slave. Dvaput pitaju iste anđele: »Tko je taj Kralj slave?«. No, anđeli im još jače ponavljaju: »Podignite, vra-ta, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne… Gospodin nad vojskama, on je taj Kralj slave.«

Isus Krist, Gospodin, on je taj Kralj sla-ve! Da, on je taj Kralj slave. Nisu samo anđe-li zbunjeni, i mi smo zbunjeni. Ne samo time što je Isus Krist uskrsnuo, nego i time što je uzašao k Bogu Ocu, što je naša ljudskost, ova naša bijedna i grješna duša, a još više ovo naše propadljivo tijelo koje pritišće dušu, sada uzdi-gnuto k Bogu, da pripada Bogu, da je u Isusu Kristu cijelo čovječanstvo ušlo, prodrlo u nebo (Heb 4, 14), u život s Bogom. Stoga se Kristovo uzašašće ne može slaviti bez te zbunjenosti, nevjerice, zadivljenosti, ali i zahvalnosti i ra-dosti, o kojima nam govore anđeli u onom pre-divnome dijalogu.

Anđeli nas pozivaju da jedni drugima da-nas govorimo: »Gle što se dogodilo danas! Previše smo grješni i jadni, tko bi rekao da netko od nas može biti savršen i svet, da netko može uzaći Bogu! Mislili smo da nikad ne će-mo biti dostojni neba, da ćemo vječno puzati zemaljskom prašinom i završiti u zemaljskoj prašini. Zato danas trebamo jedni druge ohra-brivati i poticati da svi zajedno podignemo vrata, nadvratnike svojih srdaca, da kroz njih uđe Kralj slave, Isus Krist.«

To je Kralj koji počivaPismo, međutim, ide još jedan korak dalje te zbunjuje i anđele još više. Naime, Krist je uza-šao k Ocu i »sjeo Ocu s desne«, kako ispovi-jedamo u Vjerovanju. Člankom Vjerovanja »sjedi s desne Ocu« ispovijedamo da je Isus Krist Bog, da pripada samomu Bogu Ocu, još više, da je on kao Bog i čovjek vladar nad svim stvorenjem. Njemu se trebaju klanjati svi na-rodi, svatko treba prignuti koljeno pred njim. Ali, u Isusu Kristu, u njegovu čovještvu, i mi sjedimo s desne Bogu Ocu. S njime smo i mi kraljevi nad sobom, nad ovim svijetom i nad svim stvorenjem. Kristovo uzašašće kazuje nam da jedino onaj koji ima Krista za Kralja i sām postaje kraljem, pobjeđuje sebe i svijet, pobjeđuje sva robovanja grijehu i Kneza ovoga svijeta (Iv 12, 31).

Uzašašće Gospodinovo

Tko je taj Kralj slave?

živovrelo 5 - 20195 - 20195 29

I ne samo to. Pismo nam kazuje da je Božji Sin, Riječ, došao »iz krila Očeva« (Iv 1, 18). Ta nas slika uvodi u još veću tajnu Kristova uzašašća. Naime, krilo je mjesto intimnosti i počivanja. Tko nekoj osobi smije počivati u krilu, tko s njom liježe u zajedničku postelju, s njom potpuno intiman, uživa u njezinoj to-plini, nježnosti, otvorenosti, postaje jedno s tom osobom. Budući da je Isus, kao Božji Sin, došao iz Očeva krila, iz zajedničkoga ležanja u istoj postelji božanstva, budući da on počiva u Ocu, da leži zajedno s Ocem, time se želi reći da je on sam Bog, da je on intiman s Ocem kao nitko drugi. Zaista, čudesan Božji život!

Ali tu čudo ne staje, postaje još čudesnije u Kristovu uzašašću. To čudesnije čudo Kristova uzašašća ponovno nas zbunjuje, da se pod-sjetimo gore spomenutoga, jer u Isusu Kristu sada naše čovještvo, sada mi, ljudi, možemo i smijemo biti ne samo s desne Ocu, nego s nji-me počivati u Očevu krilu, ležati u istoj poste-lji božanstva, biti krajnje intimni s njim! Tako nas Kristovo uzašašće uvodi u Očevo krilo, u ono najintimnije samoga Boga, od čega se in-timnije ne može zamisliti. Čudo nad čudima! Isus Krist želi da s njime počivamo u Ocu,

da ležimo zajedno s Ocem, da budemo jedno s njim. U pravu je sv. Bernard iz Clairvauxa: »Za Sina je ugodnije i ljupkije počivati u Ocu, nego s Ocem vladati nad svim.« Ma naravno, dobro je vladati s Ocem, dobro je biti vladar nad svim, ali ipak za nas je - a tko to ne bi priznao – ugodnije i ljupkije kad počivamo u krilu ljubljene osobe, kad imamo nekoga s kim možemo leći u postelju, kad počivamo i leži-mo s Isusom Kristom u Očevu krilu. To Očevo krilo nije, kako piše dalje sv. Bernard, običan krevetić (lectulus), nego veliki krevet (magnus lectus) Božje ljubavi. Možda smo danas toliko bez počinka, nemirni, rastreseni, nesabrani i pogubljeni, možda nesretni idemo i na poči-nak, idemo osamljeno lijegati i osamljeni leži-mo, jer više ne znamo i ne želimo počivati u Isusu Kristu, ne želimo da Bog počiva u nama, i zato, više ne znamo počivati ni jedni s drugi-ma, u krilu, u krevetu…

A kako je samo lijepo ustati na novi dan, za-početi ga nakon ugodna noćnog počinka s dru-gom osobom, nakon odmaranja u zajedničkoj postelji. Sve je tada drukčije, i svakodnevne brige, muke i patnje, i svakodnevne radosti, žudnje, očekivanja. Sve je uistinu drukčije. A Isus samo to i želi s nama. Želi da dođemo k njemu, umorni i opterećeni (Mt 11, 28-30), da počivamo s njim, da liježemo s njim, kako bismo mogli ustati s njim svaki dan ovoga ži-vota, njime okrijepljeni i odmoreni. Zaista, tko počiva i liježe s Isusom, taj svaki dan »ustaje«, uskrisava s Isusom, hodi u novom životu.

To je Kralj koji prodire u nasI, da se opet vratimo našim anđelima: »Podig-nite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!« Anđeli i nama danas kazuju: »Dajte, dosta je već vaše mlako-sti, dosta je vaše lijenosti! Što stojite i gledate! Nije on među mrtvima, on je među živima, on sjedi s desna Ocu, počiva u Ocu! Zato, obratite se, podignite se na noge, otvorite konačno vra-ta svojega srca da Isus prodre u njih!« Da, srca prodrta, vršcima prstiju na zemlji, želimo dalje hoditi…

Ivica Raguž

Đuro Seder: Krist u slavi.

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Prvo čitanje Dj 7, 55-60Vidim Sina Čovječjega zdesna Bogu.Čitanje Djela apostolskihU one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječ-jega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 97, 1-2b.6-7c.9

Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom.

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,nek se vesele otoci mnogi; pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.Poklonite mu se, svi bozi!

Jer ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje Otk 22, 12-14.16-17.20Dođi, Gospodine Isuse!Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, čuh glas koji mi govoraše:»Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!«»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.«I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«Amen! Dođi, Gospodine Isuse!Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja.

Ps 27, 7-9

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Sedma vazmena nedjelja

2. lipnja 2019.

Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 5-2012)ili: 558 Pobjedni dan slavimoOtpj. ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 5-2007 ili 5-2010)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 136.3 Jedno smo tijeloili: 260 O da bude radostZavršna: 561-562 Kraljice nebaili: XIX Radujte se, kršćani

živovrelo 5 - 20195 - 20195 31

Braćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha, molitvom se obratimo Ocu nebeskom da nas očuva u svojoj ljubavi i u zajedništvu s braćom u vjeri. 1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,

sazdao na Kristovoj ljubavi; daj da trajno raste u vjernosti tebi i tvoju ljubav dijeli svakom čovjeku, molimo te.

2. Gospodine, pomozi svim kršćanima da budu jedno te svojim zajedništvom grade novi svijet, molimo te.

3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude kojima smo uskratili ljubav i dobrotu; neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna svako naše zajedništvo, molimo te.

4. Gospodine, ojačaj nam vjeru i pouzdanje u tebe da svi koji te traže mogu u nama prepoznati tvoju blizinu, molimo te.

5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio, molimo te.

Oče nebeski, izvore ljubavi i zajedništva, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo svojim životom. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja.« Erich Grün: Usliši me Oče, molitva.

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 18

Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 20-26

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Molim te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Iv 17, 22

32

OTAJSTVO I ZBILJA

E vanđeoski odlomak današnje, posljednje vazmene nedjelje donosi nam opis zadnjih trenutaka koje je Isus proveo sa svo-jim učenicima prije muke i smrti – te posljednje riječi koje

su mogli od njega čuti u zajednici. Prethodno ih je ohrabrio. Poučio ih je kako se vraća Ocu, a njih potaknuo: »To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33). Nakon toga obraća se izravno Ocu. Ranije je nje-gova molitva bila na osami i bez učenika. Sada ih uvodi u intimnost njihova međusobnoga odnosa. Želi ih dodatno učvrstiti u vjeri prije nego što nastupe konačne kušnje te im pokazati da je smisao njegova poslanja uspostaviti jedinstvo između Boga i čovjeka, jedinstvo ute-meljeno na ljubavi. To je cilj radi kojega je postao čovjekom te zbog kojeg je također spreman umrijeti. Tako je ujedno definirao i poslanje koje čeka učenike preko kojih treba »da svijet uzvjeruje i upozna«. Stoga izričito govori: »ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene«. Pri tome je silno naglašena važnost jedinstva kao oznake autentičnosti i izvorišta kršćanskog poslanja u svijetu. Jedinstvo s Bogom nije moguće bez međusobnoga jedinstva.

Sveti Ivan je na drugome mjestu ustvrdio: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.« (1Iv 4, 20). Slično se mo-že kazati i za jedinstvo jer Isus o njemu govori upravo kroz prizmu ljubavi: »da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio«. Nema jedinstva s Bogom bez zajedništva s ljudima! Tertulijan, kršćanski pisac i apologet s kra-ja 2. i početka 3. stoljeća, tvrdio je da su se pogani obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima: »Gledaj – kažu – kako se ljube međusobno.« (usp. Apologet, 39, 7). Stoga nema ništa nedo-sljednije od kršćanskog nejedinstva i međusobnih prijepora dok pro-povijedamo Kristove riječi o jedinstvu i ljubavi.

Plodna smrt pravednikaTeškoću poslanja učenici su vrlo brzo osjetili. Ostvarila se Isusova na-java: »Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ ču-vali, i vašu će čuvati.« (Iv 15, 20). U današnjoj liturgiji čitamo izvješće o smrti prvomučenika Stjepana iz Djela apostolskih. Opisana je tako da je do u tančine paralelna smrti Isusovoj. Naglašeno je to brojnim detaljima: ubijeni su izvan grada, tijekom osude obojica mole, a dok umiru obojica opraštaju. Stjepan je osuđen iz istoga razloga kao i Isus jer se usudio kazati svojim slušateljima kako vjeruju Božjem obećanju i iščekuju njegovo ostvarenje, ali ga nisu prepoznali u Isusu Kristu. Takav je govor rasrdio one kojima je bio upućen. Naime, bila je to op-tužba ne samo za nepravdu prema čovjeku Isusu, nego i za svetogrđe prema Bogu. Stjepan Isusa vidi u slavi Božjoj, a oni su bili sigurni da

Sedma vazmena nedjelja

Stajati s Gospodinom

… da gledaju moju slavu.

živovrelo 5 - 20195 - 20195 33

su ga osudili i ubili upravo u Božje ime. Tako je još jednom naglašena nemogućnost dijeljenja odnosa prema Bogu od odnosa prema čovjeku. Stoga Stjepan ne govori o Isusu, nego o »Sinu Čovječjemu« koji se poistovjetio sa svakom oso-bom. Vidi ga »gdje stoji zdesna Bogu«. On više nije ubijeni Isus koji leži u grobu, nego živi koji stoji.

Stav stajanja vrlo je važan u Svetome pi-smu. To je gesta pobjednika jačeg od smrti i od moći zla. Uspravan je. Ostao je na noga-ma nakon borbe. Prva je Crkva preporučiva-la da se nedjeljom ne moli klečeći, nego samo stojeći jer smo u Kristu ustali od smrti i gri-jeha – na život pravednosti. Već spomenuti Tertulijan smatrao je da su post i klečanje ne-djeljom, kada se kršćanska zajednica okuplja na slavlje Kristova uskrsnuća, bezbožno djelo. Stajanje je istodobno izričaj spremnosti. Krist je uskrsnuo te je zdesna Bogu, spreman poći nam ususret, dok mi takvim stavom pokazuje-mo svoju spremnost odgovoriti na njegov po-ziv naviještanja evanđelja. Stjepan se baca na koljena tek kad više nije bilo te mogućnosti te, za razliku od Isusa koji predaje dušu Ocu, još jednom potvrđuje Isusovo božanstvo preda-jući dušu njemu. Sveti Luka, kojega se naziva »evanđelistom milosrđa«, pišući Djela apo-stolska nije propustio spomenuti i konkretni učinak njihove smrti. Dok je kod Isusove smrti rimski časnik zaključio kako se zasigurno ra-dilo o pravedniku (usp. Lk 23, 47), prigodom Stjepanove smrti »svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao«, od kojega će postati Pavao, apostol narodā, koji će i sām kasnije podnijeti mučeničku smrt.

Početak i SvršetakLiturgija posljednje nedjelje vazmenoga vre-mena, pred svetkovinu Duhova, obilježena je također čitanjem zadnjega dijela posljednje knjige Svetoga pisma. Otkrivenje je ponajprije poziv na ustrajnost konkretno progonjenim su-vremenicima koji poput Stjepana ili Pavla trpe

progone, muku i smrt. Sveti pisac još im jed-nom daje do znanja kako je Isus moćniji od bilo koje teškoće. Zato mu dodjeljuje ime kojim je bio nazivan vrhovni grčki bog: »Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak«. Kao što su pogani vjerovali da je sve u Zeusovoj ruci, tako i sveti Ivan potiče kršćane na vjeru kako ništa što se događa na svijetu, ma kako izgledalo, ne izmiče iz ruke Kristove. Ovaj nas naziv ujedno vraća na početak Svetoga pisma, na Knjigu po-stanka. Zaplet koji se u njoj dogodio, s Kristom je riješen. Stablo života opet je dostupno. Vrata raja otvorena su. Stjepan svjedoči da čovjek mo-že uprijeti »pogled u nebo« i vidjeti »otvorena nebesa« i »slavu Božju«. Riječ po kojoj je sve stvoreno ima završnu riječ! Crkva, Zaručnica, ima zadaću tu istinu svjedočiti. Božje je djelo dovršeno, a na nama je činiti da ono zaživi kako bi se mogle i nakon »sedmoga dana« začuti rije-či koje su slijedile nakon svakoga dana Božjega djela stvaranja, a još uvijek čekaju da budu izgo-vorene: »I vidje Bog da je dobro«.

Slavko Slišković

Na pashalnoj večeri Isus upućuje Ocu moli-tvu za učenike i za sve koje mu je Otac dao: »da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni«. U toj Isusovoj usrdnoj molitvi svatko od nas može pronaći sebe. Prije nego što vidjesmo svijet, Isus je molio za nas, za učenike svojih uče-nika. Koje li ljubavi! U noći svoje muke, u dvorani posljednje večere, u Getsemaniju… Isus moli za mene! Unosi i mene u svoju molitvu i u predanje za sve koje mu je Otac dao. To je utješno za sve trenutke tjeskobe, za trenutke kad nam se čini da smo izgubljeni i da je Isus daleko od nas. Svaki put kad molimo za povratak njemu, u strahu pred njegovom riječju, ne zaboravimo njegovu usrdnu molitvu i želju »da bude u nama«. On ne čini ništa umjesto nas. Želi biti »u nama«, »s nama«, kako bismo mi mogli činiti ono što nas čuva u zajed-ništvu s njim i s njegovim Ocem. Prije nego išta molimo, otvorimo se onomu što Isus moli za nas.

ZRNJE

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Prvo čitanje Dj 2, 1-11

Čitanje Djela apostolskihKad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezi-cima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi po- bo žni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem mate-rinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i kra-jeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: Pošalji Duha svojega (ŽV 6-2011)ili: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši seili: VI Izvore vode živePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetoga

9. lipnja 2019.

Nedjelja Pedesetnice. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našimpo Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Rim 5, 5; 10, 11

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika. Po Gospodinu.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab.24ac.29bc-31.34

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje Rim 8, 8-17Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oži-vit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjele-sna djela, živjet ćete.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

živovrelo 5 - 20195 - 20195 35

U snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi život, molitvom se obratimo nebeskome Ocu, izvoru mudrosti i istinskoga života. Molimo zajedno:

Ispuni nas svojim Duhom, Gospodine. 1. Za Crkvu Kristovu: njezin hod kroz svijet

rasvjetljuj svjetlom svoga Duha da ustrajno naviješta evanđelje spasenja i ljubi svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za papu našega Franju i sve pastire Crkve: prodahni ih mudrošću svoga Duha da budu nositelji istine i hrabri predvodnici tvoga naroda na putu prema vječnosti, molimo te.

3. Za sve koji u Krista vjeruju: daj da uvijek budu poučljivi tvomu Duhu te živeći dar vjere budu ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva, molimo te.

4. Za mlade koji u našoj župnoj zajednici pristupiše svetom sakramentu potvrde: da ih dar Duha Svetoga tješnje združi s tobom i nadahne za svjedočanski život vjere, molimo te.

5. Za ovu zajednicu u molitvi sabranu: oslobodi nas od svakoga opiranja tvojoj Riječi i učvrsti u nama svoju milost da svakodnevno postajemo sve dostojnijim hramom tvoga Duha, molimo te.

Svemogući Bože, po silasku Duha Svetoga ti si htio biti trajno nazočan u svojoj Crkvi. Ispuni nas vedrinom svoga Duhom da svojim svjedočanskim životom pružamo kršćansko lice Domovini i društvu u kojemu živimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Duh ispuni svu kuću u kojoj su bili. Silazak Duha Svetoga, Foto: Shutterstock.

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, bašti-nici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doi-sta s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Posljednica: Dođi, Duše Presveti

Pjesma prije evanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 14, 15-16.23b-26Duh Sveti poučavat će vas o svemu.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje, a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

J edan od predloženih pozdrava na počet-ku mise glasi: »Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedniš-

tvo Duha Svetoga sa svima vama!«. U tome trojstvenom pozdravu uz božansku osobu Sina veže se milost, uz Oca ljubav, a uz Duha Sve-toga zajedništvo. Danas je svetkovina Pedeset-nice, dan kada su se Isusovi učenici napunili Duhom Svetim, pa ćemo razmatrati o onome što je specifično za Duha – o zajedništvu.

Pri tome nam može pomoći poznavanje drugih jezika, a to je još jedno obilježje svet-kovine Pedesetnice. Naime, možda će nam biti jasnije o kakvome je zajedništvu riječ u navede-nome misnome pozdravu ako tu riječ promo-trimo u jednom drugom jeziku. U ovom slučaju to je latinski jezik, kao izvorni liturgijski jezik rimskoga obreda. Na latinskome jeziku zajed­ništvo Duha Svetoga kaže se communicatio Spiritus Sancti. Ovdje nam nije cilj iznijeti je-zičnu raščlambu toga izraza, nego ukazati na njegovu vrijednost u duhovnoj pouci. To je uto-liko lakše što već sama latinska riječ communi­catio nije nepoznata u hrvatskoj jezičnoj upo-raba. Često upotrebljavamo riječ komunikacija i znamo što ona znači. Štoviše, ta riječ toliko se udomaćila u našem svakodnevnome govoru da kad bismo u misnom pozdravu umjesto zajed-ništvo rekli komunikacija, taj pozdrav ne bi vi-še zvučao tako svečano kao što zvuči sada. Zato ne bi bio ni bolji, ali nam to što znamo da je hrvatska riječ zajedništvo u ovom slučaju prije-vod latinske riječi communicatio, ipak snažnije doziva u pamet da je zajedništvo Duha Svetoga aktivnost, a ne neko pasivno stanje. Svi, naime, znamo da je komunikacija aktivnost koja se ostvaruje u odnosu s drugim. O tome na svoj način govore sva tri misna čitanja na svetkovi-nu Pedesetnice.

U prvom čitanju iz Djela apostolskih o Isusovim učenicima kaže se da su na dan Pedesetnice »bili svi zajedno na istome mje-stu« (Dj 2, 1). Zapazimo da se ne kaže samo to da su bili svi na istome mjestu, nego se ističe

da su tu bili svi zajedno. Ne radi se dakle o to-me da su se svi oni slučajno našli u isto vrijeme na istome imjestu, kao što se to događa na ne-kome trgu ili na ulici, gdje se u istom trenutku nađe mnoštvo međusobno nepovezanih ljudi. Ovdje se radi o osobama koje je Isus izabrao po Duhu Svetome (usp. Dj 1, 2), a to znači da to što su okupljeni svi na istome mjestu pokazuje da ih je Isus povezao i sa sobom i međusobno. U tome smislu i kada svećenik ljude okupljene na liturgijsko slavlje pozdravlja spominjući za­jedništvo Svetoga Duha, onda im se ne obraća kao nekoj nepovezanoj skupini, nego kao za­jednici vjernika sabranih u Kristu.

Nadalje, premda je zajednica okupljenih Isusovih učenika na dan Pedesetnice zaokruže-na na određeni broj osoba, ona nije isključiva i

Pedesetnica

Zajedništvo Duha Svetoga

Da život imaju. U izobilju. (Duhovi, Katedrala sv. Petra, Bremen)

živovrelo 5 - 20195 - 20195 37

zatvorena prema onima koji joj ne pripadaju. Naprotiv. Kad su se napunili Duha Svetoga, učenici su postali toliko otvoreni prema drugi-ma da su počeli govoriti njihovim jezicima. To je razumljivo čak i na običnoj sociološkoj ra-zini. Teško možemo bolje pokazati otvorenost prema drugomu od toga da govorimo njego-vim jezikom. Zato su i Isusovi učenici ispunje-ni Duhom Svetim govorili tako da ih je svatko čuo i razumio na svome materinskom jeziku. Ta se razumljivost ne svodi samo na jezik u lin-gvističkome smislu. Razumljiv je bio i sadržaj govora Isusovih učenika: razglašavali su veli-čanstvena djela Božja. Drugim riječima, govor-nici različitih jezika nisu razumjeli Isusove uče-nike samo zato što su oni dobili dar govora u drugim jezicima, nego i zato što su govorili ono što se tiče svakoga čovjeka, bez obzira kojim jezikom govori. Veličanstvenost djela Božjih sastoji se upravo u tome što se ona tiču čovjeka u samoj srži njegova bitka i zato nitko u odnosu na Božja djela ne može biti bez osobnoga život-noga stava.

O zajedništvu Duha Svetoga u drugome či-tanju iz Poslanice Rimljanima govori se u od-nosu na Oca i Sina. Komunikacija koju uspo-stavlja životvorni Duh Božji u našem odnosu s Bogom Ocem naziva se posinstvom. U Duhu Svetome mi ne možemo drukčije komunicirati s Bogom nego kao njegova djeca. Zato se Bogu ne možemo ni obraćati drukčije nego onako ka-ko nam daje govoriti Duh, a to je: »Abba! Oče!« (Rim 8, 15). U kršćanskoj teološkoj logici, kako ju iznosi apostol Pavao, time smo određeni kao Božji baštinici, a to znači dionici iste baštine koju ima Krist Sin Božji. U konkretnome životu to baštinstvo ostvarujemo (vremenitim) trplje-njem i (vječnom) proslavom. Onako kao i Krist.

U odlomku iz Evanđelja po Ivanu govor o zajedništvu s Bogom usredotočuje se na osob-nu razinu. Isus se, doduše, obraća svim svojim učenicima, ali ne kao bezličnoj masi. Zajednica njegovih učenika satkana je od pojedinih oso-ba koje u zajedništvu s drugima ne gube svoj

vlastiti identitet, nego ga ostvaraju u najinti-mnijem dijelu svoga bitka, a to je ona točka u nama do koje dopire samo Bog. Kada govori-mo o zajedništvu s Bogom, obično kažemo ka-ko mi dolazimo u zajedništvo s njime ili da nas on sām dovodi k sebi. U današnjemu odlomku iz Evanđelja Isus se izražava drukčije. On kaže da će on i Otac doći i nastaniti se kod onoga koji ga ljubi i čuva njegovu riječ (Iv 14, 23). Kada bi tko rekao da je u njemu nastanjen Bog, to bi bilo više nego smiono. Tko bi se uopće to usudio reći? Ali kad Isus kaže da se on s Ocem nastanjuje kod onoga tko čuva njegovu riječ, onda smijemo vjerovati da ima takvih ljudi po kojima Bog pokazuje svoju prisutnost među nama. A to je moguće samo po Duhu Svetome, Duhu Oca i Sina, po Duhu koji nam doziva u pamet Isusove riječi bez kojih nema istinske komunikacije s Bogom, a onda ni pravoga za-jedništva među ljudima.

Domagoj Runje

Isus svojim učenicima obećava dar Duha Sve-toga i kaže: »Branitelj, Duh Sveti, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh«. Zadaća je Duha: »biti uz« učenike (»Duh Branitelj«), poučavati ih i podsjećati. Ovo sjećanje je osjećanje, čin koji se zbiva u srcu, ondje gdje se rađaju ljubav, predanje, vjera. Vjera se ne oslanja tek na nadanje, nije usmjerena samo k onome što je pred nama, onkraj ovoga života. Vjera počiva na spomenu koji uzbiljuje Božja djela spasenja, njegovu riječ, njegovu nepresušnu ljubav. Duh je »trajni Podsjetnik« Božje ljubavi. On ju po snazi spomena čini živom. Po njegovoj snazi spomena i Božja riječ postaje živom riječju, kako se ne bi zatvorila u pouku ili bila svedena na spoznaju. Duh, obnavljajući u nama spomen, daje nam čuti riječ, slušati ju, kako bi se rodio posluh koji uvijek nadvisuje znanje. Krist nam je dao Duha »da ne zaboravimo djela Božjih« i da se ne oglušimo na njegovu riječ. Sjećanje je čin srca koje se otvara snazi Božjih djela i Božje riječi.

ZRNJE

38

U DUHU I ISTINI

Litanije Blaženoj Djevici MarijiPrema Konstituciji Drugoga vatikanskoga koncila ‘Lumen gentium’

Gospodine, smiluj se! Gospodine, smiluj se!Kriste, smiluj se! Kriste, smiluj se!Gospodine, smiluj se! Gospodine, smiluj se!Kriste, čuj nas! Kriste, čuj nas!Kriste, usliši nas! Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!Duše Sveti, Tješitelju, Bože, smiluj nam se!Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!Preljubljena kćeri Očeva, moli za nas!Majko Utjelovljene Riječi, moli za nas!Hrame Duha Svetoga, moli za nas!Djevice odvijeka izabrana, moli za nas!Nova Evo, moli za nas!Kćeri Adamova, moli za nas!Kćeri Sionska, moli za nas!Djevice bezgrješna, moli za nas!Djevice Nazaretska, moli za nas!Djevice Duhom Svetim osjenjena, moli za nas!

Majko Gospodinova, moli za nas!Majko Emanuelova, moli za nas!Majko Kristova, moli za nas!Majko Isusova, moli za nas!Majko Spasiteljeva, moli za nas!Majko Otkupiteljeva, moli za nas!

Ti koja si Riječ prihvatila, moli za nas!Ti koja si na svijet Život donijela, moli za nas!Ti koja si Isusa u hramu prikazala, moli za nas!Ti koja si Isusa mudracima pokazala, moli za nas!Ti koja si gozbu u Kani razveselila, moli za nas!Ti koja si u djelu spasenja surađivala, moli za nas!Ti koja si pod križem trpjela, moli za nas!Ti koja si dar Duha Svetoga isprosila, moli za nas!

39živovrelo 5 - 20195 - 20195

Majko živih, moli za nas!Majko vjernih, moli za nas!Majko svih ljudi, moli za nas!

Izabranice između siromaha Gospodnjih, moli za nasPonizna službenice Gospodnja, moli za nas!Služiteljice otkupljenja, moli za nas!Hodočasnice na putu vjere, moli za nas!

Djevice poslušnosti, moli za nas!Djevice nade, moli za nas!Djevice ljubavi, moli za nas!Uzore svetosti, moli za nas!Ugledni članu Crkve, moli za nas!Sliko Crkve, moli za nas!Majko Crkve, moli za nas!Odvjetnice naša, moli za nas!Pomoćnice kršćana, moli za nas!Utočište siromašnih, moli za nas!Posrednice milosti, moli za nas!

U slavu nebesku uznesena, moli za nas!Dušom i tijelom proslavljena, moli za nas!Nad anđele i svete uzdignuta, moli za nas!Kraljice svega stvorenoga, moli za nas!Znače utjehe, moli za nas!Znače pouzdane nade, moli za nas!Znače buduće slave, moli za nas!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine,Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine! R. Moli za nas, sveta Bogorodice.O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.Iskazujemo ti hvalu, Oče, što si odvijeka izabrao Djevicu, kćer Sionsku, za slavnu majku svojemu Sinu i blistavu sliku svoje Crkve. Smjerno te molimo: Duh koji je sišao nad Mariju i apostole neka rasvijetli naš hod i dovede nas do punoga spoznanja tvoje istine. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(Priređeno prema zbirci: Suppliche litaniche a Santa Maria, Editio typica, Generalna kurija Reda Slugu Blažene Djevice Marije, Rim 1986.)

Pisma čitatelja

40 živovrelo 5 - 20195 - 20195

Trenutak

40

crkve, osobito uz katedrale, uređivane riznice, kao mjesto čuvanja liturgijskih predmeta i ruha, kako onih starih tako i onih koji su u (povreme-noj) liturgijskoj uporabi. Katedralne su riznice danas zbirke neprocjenjive umjetničke, povije-sne i kulturalne vrijednosti. U njima je vrijed-nost zadobilo i ono što nekoć nije imalo znatniju materijalnu ili umjetničku vrijednost. Briga za te zbirke i za predmete u njima izrasla je iz vje-re Crkve, iz osjećaja za svetost trenutaka koji su ostavili trag u životima ljudi. Nije li upravo taj osjećaj bio često snažniji od osjećaja za ‘umjet-ničko’ i za ono što bi moglo imati vrijednost za povijest i kulturu jednoga naroda? Činjenica da veliki dio sačuvane povijesne umjetničke bašti-ne potječe iz religijskoga života, iz liturgijskoga bogatstva vjere, trajna je pouka koja i danas pro-pituje: što danas smatramo ‘vrijednim’ čuvanja – samo ono što je procijenjeno kao ‘materijalno vrijedno’ ili i ono što je procijenjeno da je ‘bez vrijednosti’, a za nas ipak dragocjeno? Ima li ono što je sveto još uvijek vrijednost?

Bilo bi opravdano da i danas u župama, u prostoru crkve ili župne kuće, bude uređeno mjesto čuvanja liturgijskih predmetā koji više nisu u liturgijskoj uporabi. Negdje će za to biti potrebna posebna prostorija, a negdje će pak biti dostatan prikladan ormar ili uređen ‘kutak’ koji će, čuvanjem takvih predmeta, izražavati naš odnos prema onomu što nas je nekoć uno-silo u odnos sa svetom zbiljom, s Bogom. To je mjesto koje svjedoči našu liturgijsku kulturu, vjeru, osjećaje koji pomno čuvaju sveti spomen i ne dopuštaju da bude (od)bačeno ono što je (bilo) nositelj svetosti. Nedostatak takvoga osjećanja i nedovoljna izgrađenost potrebe za takvim mjestima možda su posljedica činjenice da danas za liturgijske predmete olako uzima-mo i one koji su začuđujuće male materijalne i umjetničke vrijednosti. Stoga postavljeno pi-tanje ide dalje od brige za ‘islužene’ liturgijske predmete i dotiče naše osjećanje i razumijeva-nje svete liturgije.

Što s predmetima koji više nisu u liturgijskoj uporabi?

Izravan i detaljiziran odgovor na postavlje-no pitanje nije moguće pronaći u važećim liturgijskim i drugim crkvenim odredbama.

Nepostojanje takvih uputa proizlazi iz misli da liturgijski predmeti zadobivaju vrijednost upravo uporabom u liturgiji, koja je sveti čin. Predmeti koji se rabe u liturgiji, na poseban na-čin predmeti koji služe držanju i čuvanju sve-tih tvari – kaleži, posude za hostije, pokaznice, posude za sveta ulja – uvijek imaju vrijednost. Ne samo umjetničku ili povijesnu. Štoviše, li-turgijski su predmeti izrađivani od plemeni-tih kovina i s pomnjom umjetnički oblikovani upravo zato što su u sebi nosili neprocjenjivu vrijednost. Zbog te vrijednosti, koja čuva spo-men na svete čine, na djela Božje ljubavi koja je obnavljala život Crkve, oni i nakon što više ni-su u liturgijskoj uporabi zadržavaju vrijednost koja se zapaža osjećajem vjere. Stoga ne priliči da takvi predmeti budu uništeni, odbačeni ili prenamijenjeni u neku drugu svrhu.

Vrijedno je prisjetiti se starozavjetne prakse čuvanja pohabanih svitaka Svetih pisama kao i drugih predmeta koji su se rabili u sinagogalnoj službi ili u hramskoj liturgiji. Uz sinagogu je re-dovito bila izgrađena geniza, pomno uređen i ču-van prostor, nerijetko u zemlji, kamo su se briž-no pohranjivali ‘isluženi’ i dotrajali svitci Božje riječi, kao i drugi sveti predmeti. Bilo je nezami-slivo da bi se ti papirusi ili pergamene uništili. Oni su čuvali »sveti spomen« na Božji govor, ali i na trenutke svete službe. Zahvaljujući upravo takvoj praksi sačuvani su brojni dijelovi Staroga zavjeta, primjerice hebrejski izvornik Knjige Sirahove, pronađen u zidu sinagoge iz 9. st. u Fustatu (Kairo). Na sličan su način uz kršćanske

Molim vas za savjet što učiniti s liturgijskim po-suđem koje nije više u liturgijskoj uporabi, a

nema umjetničku ili značajniju materijalnu vrijednost. Smatra li se prikladnim rješenjem uništiti liturgijske predmete koji više ne služe svojoj liturgijskoj svrsi?

s. Veronika, Rijeka

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Autor