SUDSKI POSTUPAKJedna od najvažnijih funkcija države je pravosudna. Pored pravila koja određuju pravila i obaveze (tzv. materijalnog prava) potrebni su i propisi o tome kako će se riješiti sukob oko toga kako glasi norma, kome pripada neko pravo, da li postoji prekršaj norme i kakvu kaznu treba primijeniti (tzv. norme proceduralnog, formalnog prava. Najvažnija dva postupka su :Građanski sudski postupak riješava sporove koji po pravilu imaju imovinske posljedice: ko je vlasnik sporne stvari,da li neko nešto duguje, ako je povrijeđena kakvu kaznu treba primijeniti. Krivični sudski postupak treba da utvrdi da li je povrijeđena pravna norma i to tako da ta povreda predstavlja po državu opasno djelo i ako je povrijeđena kakvu kkaznu treba primijeniti.Ova razlika u Rimu bila je još veća, različiti nadležni organi i pravila, ali je kazne bila nekad slična. Koliki je značaj u Rimu pridavan postupku vidi se u tome što je Zakon XII tablica propise o suđenju stavio na prvo mjesto i njime posvetio najveći prostor (prve tri tablice). Prvi zahtjev plebejaca bio je da se iskorijene zloupotrebe i proizvoljnosti u suđenju. Kasni je su uspjeli da ukinu dužničko ropstvo putem Petelijevog i Papirijevog zakona (Lex Poetelia Papiria) iz 326 godine p.n.e. U Gajevim tripartaciji ius quod ad actiones partinet čini poseban, treći dio ove trodeobe i njemu Institucije posvecuju četvrti komentar u cjelini.

POJAM I ZNAČAJ TUŽBEPravnik Celz koji je odredio pravo kao umjetnost dobrote i pravde - ars boni et aequi, definisao je tužbu kao mogućnost da putem suda zahtijevamo ono pravo koje nam pripada. Terminoločki riječ actio potiče od ago, agere što znači ne samo tužiti nego i raditi, činiti uopšte. Takodje i četvrti padež se zove accusativus što bukvalno znači za optuživanje.Nema generalne tužbe – Rimljani ne smatraju da će uvijek kada nečije pravo bude povrijeđeno ovaj imati mogućnost da traži sudsku zaštitu. Najprije mora da utvrdi sam ili uz pomoć pravnika-advokata da li je za njegov slučaj unaprijed predviđena tužba i to uglavnom uvidom u pretorov edikt.Tužbe imaju imena – Tužbe nisu ni uopštene ni anonimne već svaka ima svoj naziv. Neke se zovu po postupku koji se koristi: rei vindicatio- štapić koji je stavljan na stvar u svojinskim odnosima, manus iniectio- izvrši postupak u kome je tužilac stavljao ruku na tuženog, neke tužbe su dobile ime prema pretoru ili pravniku koji ih je uveo kao actio Publiciana, Pauliana, neke su dobile ime prema zakonu kao actio Aquilia (tužba za naknadu štete prema Akvilijevom zakonu), veliki broj tužbi se zove prema pravnom institutu za čiju zaštitu se upotrebljava kao actio empti (tužba za kupovinu), actio mandati directa (tužba koju podiže vlastodavac protiv mandatara). Bilo je tužbi koje su se koristile u više slučajeva, tako se kondikcija koristila za neosnovano bogaćenje, za zajam i povraćaj ukradene stvari. Naročito je actio in factum bila tužba širokog spektra.Prevaga formalnog nad materijalnim pravom – To je bila posljedica posebnog načina na koji se rimsko pravo prilagođavalo novim potrebama. Rimljani su se konzervativno držali starih propisa a novi su se donosili posle glomazne procedure.

Kada stranke dođu pred pretora, ako on shvati da je njihov spor zaista takav da treba sud da ga riješi a on nema pravnog pravila koje se neposredno na njega odnosi, morao je da se snalazi, da pronalazi načine da im da tužbu. Tako je on tumačenjem zastarjelog ius civile-a stvarao nove mogućnosti za vođenje sporova. Zato se i kaže da se rimsko pravo razvijalo putem postupka, da u njemu actio stvara obligatio.Raznovrsnost procesualnih sredstava – pored tužbi postoje i druga procesualna sredstva koja se mogu upotrijebiti za zaštitu prava ili faktičkog odnosa koji je važan za pravo.

PODJELA TUŽBI1. Jedna od osnovnih podjela koja je posljedica duboke razlike između dvije vrste imovinskih prava jeste podjela na : Actiones in rem (štite neko apsolutno pravo stvarno, nasledno i djeluju prema

svima) Actiones in personam (štite obligaciona,relativna prava i djeluju prema određenom

licu)

2. Prema porijeklu tužbe mogu biti: Actiones civiles (koje je predviđalo ius civile kao: rei vindicatio, actio negatotia,

actio confessoria, actio familiae erciscundae, actio noxalis i sl.) Actiones honorariae (koje su uveli pretori i kurilski edili) i mogu biti :

* Actiones utiles (to su civilne tužbe čiju je primjenu pretor proširio na neki sličan slučaj „iz razloga potrebe korisnosti“ (utilis causa). Tako je pretor tužbu za naknadu štete prema Akvilijevom zakonu proširio i na naknadu vrijednosti plodova i tako je nastala actio Aquiliae utilis) * Actiones ficticiae (to su tužbe u kojima je postojala fikcija tj. gdje je pretor nalagao sudiji da će smatrati kao da postoji neki element koji nedostaje da bi se mogla primijeniti tužba ius civile-a. Tako je fikcijom da je prošao rok za održaj od rei vindicatio nastala actio Publiciana) * Actiones per transpositionem (na početku te tužbe gdje se navodi tuženi-stoji jedno ime, a u onom dijelu na kraju tužbe gdje se navodi ko će biti dužan da plati dosuđeni iznos- drugo ime. Zato ih još zovemo tužbe sa promijenjenim subjektima npr. actiones adieccticiae qualitatis) *Actiones in factum (vremenom je postalo jasno da pretor nije samo interpretator već i stvaralac prava. Zato je u ovom poslednjem slučaju pretor davao tužbe bez pozivanja na ius civile, već na osnovu neke činjenice (factum). Te njegove tužbe se još nazivaju in factum conceptae da bi se razlikovale od onih koje su zasnovane na pravu-in ius conceptae)

3. Actiones stricti iuris - tužbe strogo po zakonu, striktnog prava po pravilu su starije. Kod njih se više pazilo na formu nego na suštinu i sudija je bio vezan onim što je dobijao od pretora u obliku formule. Stranka je gubila spor zbog većeg zahtjeva (plus petitio) ako je i najmanje prekoračila ono na što je imala pravo. Prigovor se mogao

postaviti samo dok su stranke pred pretorom, prije nego što je sastavljena formula koja će biti upućena sudiji.Actiones bonae fidei - sudija je manje vezan onim što piše u formuli, on uzima u obzir i prigovore kojih se stranke naknadno sjete, i nešto je manji gubitak spora zbog plus petitio.

4. Reipersekutorne tužbe kojima se zahtijeva samo stvar (rei persecutio) odnosno jednostruka njena vrijednost, jer svaka presuda glasi na sumu novca. Penalne tužbe su glasile na dvostruki, trostruki ili četvorostruki iznos. Imale su kazneni karakter i primenjivale su se na delikte obligacije. One su vezane za rok obično od godinu dana posle geča gube penalni karakter, jer se pravo na višestruku naknadu pretvara u pravo na jednostruku vrijednost. Dakle pretvaraju se u reipersekutorne tužbe.

Rimljani su zapazili da neke tužbe imaju mješoviti karakter (actiones mixtae) da se njima traži stvar (odnosno njena vrijednost) i kazna, kao što je slučaj sa tužbom protiv onog koji se neosnovano odriče da je dužan.

OSTALA PROCESUALNA SREDSTVAVremenom su se tužbe pokazale kao nedovoljne za zaštitu svih legitimnih interesa. Nešto novim zakonima, a još više pretorovom aktivnošću stvorene su:

1. Condictio je u stvari varijanta tužbe uvedena u II vijeku p.n.e. zakonima koji su rimljani htjeli da spriječe neke zloupotrebe. Kondikcija se primjenjuje kada se u tuđoj imovini nađe neka stvar bez pravnog osnova. Onaj koji tuži više nije vlasnik, ali nema ni ugovor na osnovu koga bi pokrenuo tužbu. Stoga pokreće kondikciju da mu se vrati stvar ili suma novca koja je sine causa-bez osnova prešla u tuđu imovinu. Kondikcije su još upotrebljavane kod zajmova i krađa.

2.Querella (quaerere-zahtijevati,tužiti) je pretorovo sredstvo kojim neko traži, ne dokazivanje svog prava, već neke pravno relevantne činjenice. Kod querella inofficiosi testamenti – kvarela zbog nedoličnog testamenta, treba dokazati da pokojnik nije bio duševno zdrav kada je sačinjavao testament. Danas se ovakva sredstva uglavnom ne upotrebljavaju ali je ostao naziv „kverulantni tip“ za osobu koja voli da tužaka.

3. Interdikt (interdictum) je pretorova naredba kojom štiti neki faktički odnos. Naziv je nastao od glagola interdico-zabranjujem. Pretor je zabranjivao neka ponašanja kao što je samovlasno mimo suda ostvarenje svog prava, primjenom sile ili lukavstva. Ako je neko već izvršio radnju koja nije dopuštena pretor je naređivao da postupi na određen način, da vrati otetu stvar pa makar i bila njegova. Tako je interdikt počeo značiti i naređenje. Postoje brojni interdikti ali najčešće područije njihove primjene je državina.

4. Prigovor (exceptio) tuženi se u sporu može braniti tako što će odricati postojanje prava koje navodi tužilac (nije njegova već moja stvar, nisam dužan) i takva odbrana ne predstavlja prigovor. Prigovor će postojati kada dužnik ne odriče postojanje prava koje je navedeno u tužbi, ali se poziva na neke druge okolnosti zbog kojih će u cjelini ili djelimično, privremeno ili trajno, zahtjev tužioca biti odbačen. Prigovor prevare ili zastarjelosti ukida zahtjev u cjelini. Prigovor da mu je oprošten dio duga ne odbacuje cio zahtjev. Ako prigovor djeluje privremeno (npr. da nije istekao rok ili da nije ispunjen uslov) zove se dilatoran (dilatio-odlaganje). A ako zauvjek odbije zahtjev (prigovor prevare, prinude) onda je to peremptoran prigovor. Ako tužilac na ovakav prigovor stavlja svoj protivprigovor to se zove replika, na koju dužnik može opet dati svoj tzv. dupliku, tripliku...

5. Povraćaj u pređašnje stanje (restitutio in integrum) je pretorova naredba kojom nalaže strankama da se ponište efekti nekog, formalno, po ius civile valjanog posla i da se uspostavi stanje koje je postojalo ranije (status quo ante). To je bio jedan od načina da se zaštite neka lica npr. ona koja su po civilnom pravu punoljetna ali nemaju iskustva za sve složenije prilike na tržištu (restitutio in integraum ob aetatem- povraćaj u pređašnje stanje zbog nedovoljne zrelosti) ili je poništavan rezultat poslova zaključenih pod prijetnjom, usled prevare.

OSNOVNI POJMOVI I NAČELA POSTUPKASuđenje se najprije sastoji od dopuštenja da se vodi spor što je zadatak pretora ili odgovarajućeg drugog organa, to je iurisdictio. Donošenje presude (iudicatio) je povjereno izabranom sudiji ili grupi arbitara. Stranke u sporu su tužilac-actor i tuženi-reus. Za nadležni sud se upotrebljava riječ forum jer se na forumu sudilo.Imati pravo na tužbu još ne znači imati i samo to pravo: minus est actionem habere quam rem-manje je imati tužbu nego stvar. U toku suđenja stranka može izgubiti parnicu ako zahtijeva više nego što ima pravo-plus petitio i može biti u samoj stvari (umjesto 90 traži 100 sestecia), u vremenu (zahtjevanje još nedopjelog duga), u mjestu (u Rimu a ne u Napulju) ili u pravnom osnovu (ugovoreno je da će dužnik dati roba ili novac a povjerilac ga tuži samo za roba). U sporu teret dokazivanja, osim izuzetaka, je na tužiocu: actori incumbit probatio.Kada je stvar sumljiva donosi se presusa u korist optuženog-in dubio pro reo. Između istih stranaka povodom iste stvari ne može sedvaput voditi spor: ne bis in idem.Postoji fikcija apsolutne tačnosti pravosnažne presude: res iudicata pro veritate accipitur-presuđena stvar uzima se za istinu.

REŠAVANJE SPORA MIMO SUDAI u Rimu kao i u savremenom pravu stranke mogu da se nagode van suda. Prvi način je bio putem polaganja zakletve-iusiurandum. Stranke su se mogle sporazumjeti da će dobiti spor onaj koji položi zakletvu da njemu pripada stvar, da dug postoji ili ne postoji.

Drugi je bio neformalni sporazum o nekoj vrsti „skraćenog postupka“. Umjesto da idu pred pretora koji bi im posle određenih formalnosti davao mogućnost da izaberu sudiju sa zvaničnog spiska, oni su se dogovarali da spor iznesu pred nekog građanina u koga imaju povjerenja i koji ne mora biti na pretorovom spisku arbitara. Pošto bi između sebe zaključivali takav sporazum, koji se zvao kompromis (compromissum), oni bi zatim išli kod tog građanina da sa njime zaključe novi sporazum (receptum arbitri) u kome su oni jedna stranka a arbitar druga i kojim se arbitar obavezuje da će im riješiti spor. Ova dva načina isprva nisu bila pravom sankcionisana, zasnivala su se na povjerenju na dobroj vjeri-bona fides. Kasnije su im pretor i zakoni dali zaštitu tako da dobijaju pravni karakter. Oni su korišteni da bi se izbjegle neke neugodnosti redovnog suđenja.

LEGISANKCIONI POSTUPAKNajstariji rimski postupak koji je primenjivan najprije kao jedini, a od II vijeka p.n.e. do Avgusta uporedo sa formularnim, po svoj prilici je porijeklom iz prvobitne zajednice. Njegove karakteristike su posljedica opštih osobina prava, koncepcija države i surovosti koja je odlika prvobitnog odnosa prema insolventnom dužniku. Te osobine su: Samopomoć - se ogleda u tome što je sve ili gotovo sve u rukama samih stranaka, u prvom redu tužioca. On poziva na sud, obezbjeđuje dokaze i izvršava presudu. Uloga države je veoma mala.Arbitraža - suđenje ima arbitražni odnosno izborni karakter. Presudu ne donosi unaprijed određen državni organ, već građanin koga su stranke izabrale.Formalizam - kao i pravo tako i postupak naročito njen prvi dio koji se obavlja pred pretorom veoma je formalizovan. Gaj nam u Institucijama saopštava da je spor gubio onaj koji u tužbi za posječenu vinovu lozu upotrijebi vites (vinova loza) jer takvu riječ zakon nije predvidio. Morao je upotrijebiti predviđenu riječ arbor (drvo) jer je Zakonom XII tablica predviđena tužba de arboribus succisis (o posječenom drveću).Dioba - parnica se sastoji iz dva dijela. U prvom pred pretorom (in iure) se najprije rešava da li ima mjesta sporu, zatim se iznose zahtjevi i na kraju bira sudija. Drugi dio (apud iudicem-kod sudije) je posvećen dokazivanju i izricanju presude. Drugi dio je manje sputan formalizmom.Nemogućnost žalbe – pravilo ne bis idem se bukvalno primenjuje. Stranke nemaju pravo žalbe jer je suđenje arbitražno.Vremenom se pronašao način za dvostebeno suđenje a to je: vindeks koji se pri izvršenju presude može umješati i obnoviti spor, drugi način je tužba protiv sudije „da je učino spor svojim“ (litem suam fecif) koja daje mogućnost naknade.Personalna egzekucija – se sastoji u tome što je izvršenje usmjereno ne prema imovini već prema ličnosti. To je jedna opšta karakteristika primitivnih prava. Insolventni dužnik gubi slobodu ili život.

VRSTE1. Legis actio sacramento je bio postupak koji se mogao primijeniti u svim slučajevima kada je neko želio da zaštiti neko svoje pravo tj. služi za tzv. utuženje pravnog zahtjeva. Ako se zahtjev odnosi na apsolutno pravo koristi se secramentum in rem a za relativna prava secramentum in personam. Opklada je iznosila pet volova za sporove veće vrijednosti a pet ovnova za parnice manje vrijednosti. Stranka koja dobije spor imala je pravo na povraćaj a životinje osuđenog prinošene su bogovima na žrtvu. Kasnije su uvedene novčane opklade i taj iznos se gubio u korist državne kase.2. Iudicis postulatio (zahtijevanje sudije) je nešto kasnije nastao. Upotrebljavan je u diobnim sporovima: za podjelu porodične imovine (actio familiae erciscundae), za utvrđivanje međa (actio finium regundorum) i za podjelu susvojine (actio communi dividundo).Kada je već bilo dopušteno koristiti ovakav jeftiniji način suđenja za sporove iz stipulacije onda su rimljani počeli pribjegavati jednom triku: bez obzira na to o čemu je bio spor oni su zaključivali verbalni kontrakt na osnovu koga su zahtijevali od pretora da im odredi sudiju bez polaganja opklade. Takav način suđenja se zvao per sponsionem, jer je sponsia najstariji oblik stipulacije. Stranke bi dolazile pred pretora, svečanim riječima bi tužilac pitao tuženog da li priznaje da mu duguje iz stipulacije sumu novca. Ako ovaj odbije aktor je zahtijevao od pretora da im odredi sudiju.3. Condictio je uveden posle punskih ratova i predstavlja uprošćen sekrament. Tužilac je objavljivao (condicere-objaviti) tuženom da dođe za mjesec dana pred pretora da bi im odredio sudiju. Uporebljavan je za slučajeve kada se u tuđoj imovini nađe stvar bez pravnog osnova.4. Manus iniectio se koristi za izvršenje presude. Opisan je u trećoj tablici Zakona XII tablica. Stranka koja dobije spor ostavlja osuđenom 30 dana da izvrši presudu. Ako to ne učini, pobjednik u sporu stavlja ruku na njega i izgovara svečanu formulu. Time ga je lišavao slobode, odvodio u svoj dužnički zatvor gdje je provodio neko vrijeme, zatim je mogao da ga proda kao roba ili čak ubije ukoliko se ne nađe neko ko će za njega platiti ili obnoviti spor.5. Pignoris capio (uzimanje zaloge) i koristio se za neke posebne vrste dugova kao potraživanje vojnika, tažbine za ishranu vojničkih konja, dugovi zakupcima poreze, i nije se sprovodio prema ličnosti dužnika već prema njegovoj imovini-uzimana je neka njegova stvar dok ne plati dug.

KAKO JE IZGLEDALO SUĐENJEIn ius vicatio - Najprije je morao tužilac svečanim riječima da pozove tuženog da određenog dana dođe na sud. To je činjeno glasno, pred kućom optuženog da čuju i susjedi. Zakon XII tablica prvom svojom odredbom nalaže obavezu da se odazove ovakvom pozivu: si in ius vocat, ito. Ukoliko ne dođe na sud, pred pretora, tužilac je mogao pozvati svedoke, da ga pred njima pozove. Ako je spriječen da odmah pođe mogao je dati jemce da će određenog dana doći. Starim i bolesnim osobama tužilac je morao obezbijediti kola za prevoz (ne moraju biti zasrta jastucima).

In iure - U određene dane koje propisuje vjerski kalendar mogli su se zakazivati sporovi. Prvi dio postupka se obavlja na posebnom mjestu na forumu koji se zove ius. Najprije je bio nadležan konzul, pa pretor i to gradski za sporove među rimljanima, a pelegrinski za sporove rimljana i stanovnika provincija ili za međusobne sporove stanovnika različitih provincija. Pretor je sjedio na stolici sa nogama od slonove kosti, odjeven u togu sa purpurnom ivicom, okružen liktorima. Njegova uloga je određena riječima: - Do je davanje dozvole da se vodi spor. Već u svom ediktu pretor predviđa u kojim slučajevima će dati pravo na tužbu (iudicium dabo) a u kojim uskratiti (non servabo). - Dico je označavalo neke njegove naredbe, određivanje dana odnosno roka, iznosa kazne. -Addico je obuhvatalo više njegovih odluka: dosuđivanje stvari, određivanje sudije ili dodjeljivanje ličnosti optuženog tužiocu.

Spor oko svojine na stvari vođen je u obliku sekramenta in rem. Stvar ili njen simbol donošen je i nad njim su najprije tužilac zatim tuženi izgovarali formulu stavljajući štap nad stvar. Po štapu vindicta se ovaj postupak zove vindikacija. Formula je glasila: „Tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu, prema svom pravnom osnovu. Kako sam rekao, tako sam ti, evo, položio na nju štap“. Kada obadvojica obave vindikaciju i kontravindikaciju pretor bi naređivao: „Slijedi nova formula: Zahtijevam da kažes po kom si osnovu vindicirao-pitao je tužilac, a tuženi bi odgovarao- svoje pravo sam izvršio kada sam položio štap. Posle toga su se pozivali na opkladu.

Izbor sudije - Stranke su potom pristupale izboru sudije koji će im riješiti spor. Najprije je spisak mogućih sudija obuhvatao samo pripadnike senatorskog staleža a kasnije su dodati i ekvestri. Za neke sporove presudu je donosila grupa od tri arbitara ako treba procijeniti vrijednost spora, a za statusna pitanja vijeće od deset građana. Po pravilu za sporove o svojini nad stvarima veće vrijednosti i o nasleđu rešavao je centumviralni sud (sud „stotine“ iako ih je bilo više) i ovaj sud je sudio u vijećima koja se zovu tribunali.Litis contestatio - To je poslednji čin prvog dijela postupka (od contestatio-osvjedočenje i litis-parnica). U prisustvu svjedok utvrđivana je suština spora i saglasnost parničara da im određeni sudija riješi spor. Do ovog dijela stranke su mogle odustati i ponovo početi spor, a sada to više nije moguće jer se primenjuje pravilo ne bis in idem. Između stranaka je nastao novi odnos (tzv. novatio) koji se temelji na litis contestatio. Cio prvi dio postupka završavao se u jednom danu. Pretor nije ovlašćen da rešava spor. Ipak on može da presudi ako stranka prizna, ako se ne brani (tada se govorilo da je tuženi indefensus) ili ako se pogrešno brani, jer je i najmanje odstupanje od forme dovodilo do gubitka spora.Apud iudicem - Posle dva dana stranke i svjedoci su dolazili pred izabranog sudiju ili vijeće na forumu samo na drugom mjestu a ne na ius. Nedolazak jedne stranke povlačio je gubitak spora (kontumaciona presuda). Cio ovaj dio suđenja je neformalan a sudija donosi presudu po sopstvenom uvjerenju. Ciceron kaže da „čak

se ni podmitljiv sudija neće usuditi da presudi nasuprot priznatom pravu“. Nije postojalo obrazloženje presude.Izvršenje presude - osuđenom je ostavljan rok od 30 dana da izvrši presusu. Posle toga je primjenjivan manus iniectio- tužilac je stavlajo ruku na tuženoga i dovodio pred pretora koji ga je dosuđivao tužiocu, tako da ga je ovaj vodio u svoju kuću i stavljao u okove. Zakon je propisao minimalnu težinu okova koji moraju biti teški najmanje 15 funti. Ako nije imao svoje hrane dobijao je funtu (327g) hleba dnevno. Tri puta uzastopno izvodio ga je tužilac pazarnim danom na forum i glasno izvikivao koliko mu je dužan. Tako ga je držao 60 dana. Ukoliko se ne nađe neko ko bi obnovio spor (vindeks) ili isplatio dug, prodavan je kao rob preko Tibra ili kažnjavan smrtnom kaznom.

Dvije zagonetke starog postupka : ako dužnik ne dođe pred sudiju ili pretora on kontumacijom gubi spor. Zakon XII tablica nalaže si in ius vocat, ito. Personalna egzekucija u vidu prodaje roba preko Tibra i smrtna kazna trećeg pazarnog dana neka ga sjeku na djelove-partes secanto.

FORMULARNI POSTUPAKSredinom II vijeka p.n.e. Ebucijevim zakonom (lex Aebutia) uveden formularni postupak, najprije kao paralelni sa legisankcionim. Vijek i po kasnije zakonom koji je predložio Avgust (lex lulia de iudiciis privatis) postao je jedini način za riješavanje parnica.Zadržana je samopomoć kao odlika suđenja. Država i dalje ne poziva na suđenje, ne donosi niti izvršava presusu. Postupak se i dalje dijeli na in iure i apud iudicem i još uvijek postoji litis contestatio. Presudu donosi sudija koga stranke biraju a lista je proširena na oko 5.000 uglednih građana.Donekle je izmjenjena uloga pretora. Pored ranijih zadataka da dopusti da se vodi spor, da kontroliše ispravnost forme on dobija ovlašćenje da daje upustvo sudiji kako da donese presudu kada utvrdi činjenice. Novinu predstavlja formula a i način izvršenja. Formula je promijenila tok postupka pred pretorom. Čitav postupak je podređen formuli: u prvom dijelu treba je sastaviti a u drugom treba riješiti problem koji ona postavlja opredeljujući se za jednu od predviđenih alternativa. Izvršni postupak se takođe promijenio. Već je 326 godine ukinuta prodaja insolventnih dužnika. Lex Poetelia Papiria je predvidjeo da će se dužnici zakleti povjeriocima da će svoj dug radom otplatiti. To još uvijek nije realna egzekucija vec nešto između: predmet izvršenja je ličnost ali ne sloboda ili život, već rad te osobe koji nagovještava novi pristup-načelo naknade umjesto načela osvete.

FORMULA Formula je pisani akt sastavljen prema strogim pravilima forme, tipiziran, koju pretor upućuje sudiji i koja sadrži bitne elemente spora i upustva kako da se donese presuda s obzirom na rezultat dokaznog postupka. U sastavljanju formule učestvuju sva tri aktera postupka in iure. Najprije tužilac sam ili uz pomoć advokata sastavlja predlog,

nacrt. Zatim to iznosi pred pretora, a kopiju šalje tuženom sa pozivom. Optuženi može tražiti preinačenje pojedinih djelova ili unošenje novih. I sam pretor može da unese izmjene, a osim toga on na kraju dodaje ime sudije čime se završava sastavljanje formule. Svaka vrsta parnice ima svoju formulu, a spisak formula tzv. album koji se podunjuje svake godine stupanjem na dužnost novog pretora izlaže se na forumu. Postoje obavezni i neobavezni djelovi formule, i formula se sastavlja po određenom obrascu.

Obavezni su : Neobavezni su :1. imenovanje sudije - iudicis nominatio 1. prigovor - exceptio2. pravni zahtjev – intetio 2. ovlašćenje na diobu-adiudicatio 3. pravni osnov – demonstratio 3. praescriptio4. predlog presude – condemnatio

Na početku formule iako se poslednje upisuje nalazi se ime sudije: Ticije neka bude sudija-Titius iudex esto). Posle toga dolazi intentio (zahtjev tužioca). Ako je spor o svojini tužilac upotrebljava riječi: tvrdi da je po kviritskom pravu njegova stvar (suum esse). Za dugove se upotrebljava zahtjev: treba da plati (dare oportere). U uđžbenicima se za tužioca upotrebljava skraćenica A.A. (od Aulus Agerius što dolazi od agere-tužiti) a za tuženog N.N. (Numerius Negidius od numerare-odbrojati, isplatiti i negere-odricati). Zatim sledi navođenje pravnog osnova (demonstratio), a umjesto njega mogu se navesti činjenice kada se kaže da je formula in factum concepta za razliku od in ius concepta. Najvažniji dio je uputstvo kako da se spor presudi (condemnatio) koja ima oblik pogodbene rečenice: „ako se utvrdi, osudi N.N. da plati deset hiljada, a ako se ne utvrdi oslobodi ga“. To je primjer za tužbu na određen iznos actio certa, a postoji i na neodređeni iznos actio incerta. Presuda glasi na sumu novca. U formuli se mogu naći i neobavezni elementi. Prigovor se umeće u vidu uslovne rečenice (ukoliko nije bilo prevare, nije oprošten dug i sl.). Zatim mogu da slijede replike, duplike, triplike. Ovlašćenje na diobu se javlja u slučajevima kada sudija treba da odluči o tužbi za podjelu konzorcijuma, susvojine ili da razgraniči međe. Kada je vođena parnica zbog periodičnih potraživanja (zakupnina za zemlju, kamata za novac) onda je zbog formalizma prava tužilac rizikovao da više ne može da tuži ako je već jednom pokrenuo spor za neplaćene rate. Zato se umetala rečenica koja je naglašavala da se spor vodi samo za dospjele dugove i takav dodatak se zvao praescriptio što znači napisano ispred.

TOK POSTUPKA I IZVRŠENJE PRESUDEIn iure - Pozivanje na sud se obavljalo predajom kopije predloga formule koju je sastavljao tužilac. Nekada je bilo dovoljno da tužilac odvede na forum tuženog i da mu u albumu pokaže tim formule kojom ga tuži. Tuženi ili neko drugi (vindex) je davao svećano obećanje da će platiti određeni iznos ako ne dođe na sud. Ako ne obeća i ne dođe pretor je dozvoljavao tužiocu da uzme imovinu optuženog, da je drži 40 dana, pa ako i tada ne pristupi sudu da je proda. Postojala je mogućnost da se parnica okonča pred pretorom ako optuženi prizna dug ili da stvar nije njegova. Ako

odriče dopunjuje se formula sa eventualnim prgovorima i replikama i na kraju u postupku litis contestatio upisuje se ime arbitra.Apud iudicem - Sudija ili sudsko vijeće ima zadatak da ispita valjanost dokaza obe stranke i da donese presudu. Njihova sloboda je nešto ograničena kondemnacijom, naročito ako je ona glasila na određeni iznos (condemnatio certa). Po svom slobodnom uvjerenju čijeneći dokaze koje su stranke predočile sudija ili oslobađa ili osuđuje optuženog prema predlogu koji mu je u formuli dao pretor.Parnica oko svojine je bila arbitrarna tj. davala je mogućnost izbora osuđenom da preda stvar ili da plati iznos iz kondemnacije. Postojala su pravila koja su ograničavala trajanje parnice najčešće na 18 mjeseci.Izvršenje presude - U osnovi izvršenja je još uvijek samopomoć. Ako u roku 30 dana ne plati tužilac je pokretao tužbu po osnovu presude-actio iudicatii i zakazivao dan kad treba optuženi da dođe pred pretora. Pretor je dosuđivao dužnika povjeriocu da bude u njegovom privatnom zatvoru dok ne odradi dug ili neko za njega ne plati. U slučajevima kada se radilo o uglednim i imućnim građanima umjesto toga pretor je naređivao da se imovina dužnika preda povjeriocu (missio in bona). Predaja dobara obavljala se na forumu da bi se obavijestili i drugi povjerioci a dužniku se ostavlja rok od 30 dana da pokuša da isplati dugove. Ako ne želi ili ne može onda povjerilac pristupa prodaji putem javnog nadmetanja (venditio bonorum) tako što se imovina u cjelini prodaje onome ko najviše ponudi i on dobija i aktivu i pasivu-univerzalna sukcesija. Dužnik koji bi pretrpio ovakvu vrstu bankrota postaje infaman odnosno bez časti. Pripadnici senatorskog staleža imali su privilegiju da se njihova imovina prodaje pojedinačno dok se namire povjerioci i ne podliježu infamiji.I ovdje se moglo umješati treće lice i garantovati dvostruki iznos ako se utvrdi da je optuženi zaista kriv s tim što je položaj optuženog utoliko bolji što je on sada sam vodio postupak. Tako je actio iudicata postepeno dovela do realne egzekucije. Najprije se izvršavala presuda na dužničkom radu zatim na imovini a kao trag personalne egzekucije ostala je infamija.

OCJENA: Formularni postupak je uklonio neke nepravilnosti legisakcionog postupka poput pretjeranog formalizma, okrutnosti prema osuđenom i visokih taksa.Za njega kažu da je „najrafiniraniji proizvod rimskog klasičnog prava“,jer gotovo svaki prosječan građanim može sam da vodi parnicu, bilo je važno lijepo i rječito voditi postupak što daje prednost oratorima nad jurisprudentima.

EKSTRAORDINARNI (KOGNICIONI) POSTUPAKLegisakcioni i formularni postupci su bili svojstveni društvenim i političkim prilikama rimske republice. Osnovna osobina ovakvog sudskog postupka je privatni karakter, zato se i zove ordo iudiciorum privatorum-privatni sudski poredak. Kada su se okolnosti izmijenile ovakav način suđenja više nije mogao opstati. Uz redovni stari način suđenja javio se novi vanredni (extra ordinem) postupak. Naziva se još i kognicionim-saznajni postupak na osnovu utvrđenja činjenica.

KARAKTERISTIKESistem suđenja je sada drugačiji. Sada je sve u rukama državnih organa: pozivanje na sud, izricanje presude i njeno izvršenje. Umjesto sudije laika, presudu u ime vladara donosi plaćeni i najčešće školovani državni službenik. Pomoć advokata je neophodna. Birokratizam i korupcija uzimaju maha i zloupotrebe su česte. Zato se uvodi teorija formalnih dokaza koja ukida ranije slobodu sudijskog uvjerenja. Uvodi se pravo na žalbu tj. suđenje više nije jednostepeno nego dvostepeno. I ovdje se primjenjuje pravilo ne bis in idem-kada se okonča postupak po žalbi ne može se ponovo pokrenuti isti spor. Suđenje je postalo sporo i glomazno i potpuno u rukama birokratije. Sudstvo je postalo korunpirano. Dok se legisankcioni postupak završavao za nekoliko dana, formularni za najviše 18 mjeseci, sada parnice traju i po tri godine.

SUĐENJE I IZVRŠENJE PRESUDENajprije treba riješiti koja će vrsta organa biti nadležna (stvarna nadležnost) a zatim koji će od više sudova iste vrste donijeti presudu (mjesna nadležnost). Sporovi se dijele s obzirom na vrijednost i vrstu. Za sporove manje vrijednosti nadležni su niži sudovi, za one čija vrijednost prelazi 300 zlatnik solida gradski prefekt i upravnici provincija. Najviša sudska instanca je sam princeps ili prefekt koji su na čelu jedne od prefektura. Postoje i posebni sudovi za određene vrste sporova kao vojni, crkveni i drugi. Mjesna nadležnost se određuje primjenom brojnih pravila. Najprije se polazi od domicila tuženog (actor sequitur forum rei), ali se forum može unaprijed odretiti ugovorom. Za neke sudove je presudno gdje se nalazi sporna stvar, naročito ako je riječ o nepokretnostima na kojima treba izvršiti uviđaj (forum rei sitae), a za druge mjesto u kome treba izvršiti obavezu (forum adimpleti contractus). Kada je sam ili uz pomoć advokata utvrdio nadležnost tužilac podnosi tužbu sudu obično u pismenom obliku i sud poziva optuženog. Ako se i posle trećeg poziva ne odazove donosi se presuda u korist tužioca. Onaj koji izgubi spor kontumacijom (zbog izostanka) nema pravo na žalbu (contumax non appelat). Suđenje se obavlja u kancelariji bez prisustva javnosti tzv. secretarium. Kada se utvrdi da ima mjesta vođenju parnice i ustanovi svoju nadležnost sud proglašava da je spor otpočeo i taj momenat nosi stari naziv litis contestatio.Pored dokaza koji iznose ili predlažu same stranke sudija je ovlašćen da zahtijeva nove dokaze. To znači da sudija više nije posmatrač već aktivna strana što je element inkvizicionog sistema. Zbog toga što je pravni poredak činilo mnoštvo zakona i starih propisa, a sudovi i advokati su često bili korumpirani, vladari su donosili pravila o tumačenju dokaza. Po toj tzv. teoriji formalnih dokaza nasuprot teoriji slobodnog sudijskog uvjerenja, postoji utvrđena rang-lista dokaza koja vezuje ruke sudiji (zbog samovolje i zloupotrebe. Izjava jednog svjedoka se ne uzima u obzir: testis unus, testis nullus-jedan svjedok kao nijedan. Od svedoka čak i kada je više njih veću snagu imaju isprave a među njima postoji hijerarhija da li su javne ili privatne, sa potpisima svjedoka, ovjerene od državnog organa, snadbjevene pečatom itd. Zakletva je smatrana za dosta pouzdan dokaz.

Sudija donosi pismenu i obrazloženu presudu. Na nju je u određenom roku nezadovoljna stranka mogla uložiti žalbu (appellatio). Pravo žalbe ne postoji jedino na kontumacione presude i one koje je donio najviši organ princeps ili praefectus praetorio. Žalba se dostavlja u pismenom ili usmenom obliku sudu koji je donio presudu, a ovaj je uz svoj komentar dostavlja drugostepenom sudu. U žalbenom postupku dozlovljeno je iznositi nove dokaze. Pravosnažnu presudu protiv koje više nije moguće uložiti zalbu osuđeni je dužan da izvrši u roku od četri mjeseca. Ako to ne uradi podnosi se zahtjev sudiji za prinudno izvršenje. Sud naređuje oduzimanje sporne stvari ili zaplenu dijela imovine koja je predavana tužiocu u zalogu. Ako i posle dva mjeseca ne plati dugove stvari se izlažu javnoj prodaji da bi se iz cijene naplatilo potraživanje a eventualni ostatak se vraća osuđenom. Zaplena cijele imovine kojoj se redovno pristupalo u formalnom postuku sada je izuzetna mjera u slučaju kada se osuđeni skriva ili bježi.Zbog posebnih društvenik prilika, privredne krize, uticaja hrišćanstva i procesa feudalizacije donijeti su propisi koji su ublažavali izvršni postupak i poboljšali položaj sirotinje. Bilo je zabranjeno pribavljanje spornih potraživanja. Nareženo je povjeriocima da moraju primiti imanje ili naturalne proizvode prema pravičnoj procjeni ako dužnik nema novca. U nekim parnicama prilikom izvršenja dužniku se mora ostaviti okućnica, jedan minimum sredstava za opstanak (beneficium competentiae-privilegija da se plati koliko se može). Pored ovog vanrednog postupka koji je vremenom postao redovan, rimsko pravo je poznavalo i jedan drugi „vanredniji od vanrednog“ postupak tzv. reskripcioni. Iz prava vladara da daje pismene odgovore na pitanja koja mu postavljaju građani, vremenom je stvorena mogućnost da on na ovaj način riješi spor. Obično tako što je zauzimao stav u pogledu prava i nalagao sudiji da utvrdi činjenično stanje i da u skladu sa tim donese presudu prema pravilu sadržanom u reskriptu.

Obično se kaže da je rimski građanski postupak prošao kroz tri oblika: legisankcioni, formularni i ekstraordinarni. Teško je odrediti njihovo vremensko trajanje jer su rimljani po običaju uvodili novi način suđenja ostavljajući mogućnost strankama da ako žele vode spor po starom. Formularni je uveden u II vijeku p.n.e. I korišćen je uporedo sa legisankcionim sve dok Avgust nekih 150 godina kasnije nije ukinuo lagisankcioni koji se ionako izobličio. Tokom principata kako je jačao monarhijski element u organizaciji državne vlasti postepeno se javljao novi vanredni ili ekstraordinarni postupak koji tek od III vijeka postaje jedini način presuđivanja u građanskim parnicama. Prva dva postupka se bitno ne razlikuju tako da se može reći da imamo dva perioda u razvoju suđenja.