Karlo tajner

7000 dana u SibiruOvu knjigu posveujem svojoj eni Sonji koja me vjerno ekala.

2

PREDGOVOR

U tamnicama NKVD-a, u ledenoj pustinji Dalekog sjevera, svugdje gdje su moje patnje prelazile ljudsku granicu i mjeru, nosio sam u sebi jednujedinu elju: da sve to preivim i da itavom svijetu, a prije svega partijskim drugovima i prijateljima ispriam kakve smo strahote prepatili.

Onog trenutka kad vie nisam bio na dohvatu NKVD-a, stao sam se pripremati da ostvarim tu svoju zamisao. Znao sam da e moj zadatak bitiveoma teak prije svega zato to sam se plaio da e moja knjiga, poput tolikih drugih, ui u spisak antisovjetske literature i da e se sve to tosam doivio mnogima uiniti nevjerojatnim i tendencioznim. Bojao sam se i toga da e moju knjigu zlonamjernici iskoristiti kao oruje protivsocijalizma.

Zbog toga sam nastojao dokazati da sve ono to se dogodilo u Sovjetskom Savezu nije posljedica socijalizma, nego izdaje socijalistike ideje,kontrarevolucionarnog prevrata.

To dokazuje likvidiranje stare partijske garde u godinama iz-meu 1936. i 1939.

To dokazuje godina 1939. kada je Staljin sklopio s Hitlerom pakt koji je bio uperen protiv socijalizma i demokracije.

To dokazuje i izruenje njemakih komunista Gestapou, hapenja i ubijanja inozemnih komunista u SSSR-u.

Staljin je poslije rata pruio jo jedan dokaz takvog izvrtavanja socijalizma: kada je pod fi rmom Kominforma napao Jugoslaviju zaprijetivi njezinojslobodi i specifi nom smjeru socijalistike izgradnje.

Ono to sam rekao u ovoj knjizi ne treba shvatiti kao sumira-nje svega to sam proivio, nego samo kao mali odlomak onoga to se zaistadogodilo. Kad bih htio ispriati sve to sam s dese-cima tisua ljudi doivio za tih dvadeset godina u sovjetskim tamnicama i logorima, trebalo bida imam nadljudsko pamenje.

Imena osoba u knjizi nisu izmiljena. Ako sam neko ime promijenio, uinio sam to zato da te ljude ne dovedem u opasnost od policijskihrepresalija.

Rijetko sam se uputao u analize i komentare dogaaja. Htio sam prije svega opisati gole injenice. A italac e sam stvoriti svoj sud.

Autor

4

AUTOROVO OBJANJENJE

Radi lakeg razumijevanja objanjavam neke pojmove koji se u knjizi ponavljaju:

1. GPU - Dravna politika uprava

2. NKVD - Narodni komesarijat unutranjih poslova 3. MVD - Ministarstvo unutranjih poslova SSSR-a 4. MGB - Ministarstvo dravne sigurnosti

5. OSO - Poseban kolegij od tri visoka oficira NKVD-a, koji je sudio optuenom bez njegove prisutnosti 6. Schutzbund - poluvojnika formacijaSocijalistike partije Austrije

7. Stolipinski vagoni - u carskoj Rusiji za vrijeme vladavine predsjednika vlade Stolipina koristili su se za prijevoz zatvorenika

5

I. HAPENJE, ISTRAGA I

RATNI SUD

6

MOSKVA, 1936.

Poelo je to 4. studenog 1936. godine u Moskvi, u Ulici No-voslobodskaja 67-69, u stanu broj 44. Bila je no. Spavao sam dubokim snom.Odjednom me probudi zvonjava na vratima.

Osjetio sam eninu ruku na ramenu.

- Karlo, Karlo - ree mi priguenim glasom.

Uspravio sam se u postelji. Netko je luaki zvonio. Tko to moe biti u ovo doba noi? Pogledao sam na sat. Bilo je dva sata etrdeset i pet

minuta. Zvonjava se ponovi, ali sada mnogo upornije.

Odjednom me obuze strah pred neim nepoznatim. Polako sam ustao. Zvonjava nije prestajala.

- Tko je? - upitao sam neodluno.

- Tovari tajner, otvorite! Ja sam, kuepazitelj!

Odkrinuo sam vrata i ugledao kuepaziteljevo lice.

- U vaoj je kuhinji, ini se, poplava, voda prodire na donji kat. Moram pogledati - ree brzo i nekako smueno.

- Kod nas je sve u redu - odgovorio sam.

- Ipak otvorite moram se uvjeriti - kuepazitelj je bio uporan.

U istom asu kad sam otvorio vrata ugledao sam oficira i dva vojnika. Ofi cir i vojnik uoe zajedno s kuepaziteljem u stan, dok je jedan vojnikostao u hodniku. Pokretom ruke oficir ra-stvori kabanicu. Ugledao sam oznake natporunika NKVD-a.

- Imate li oruja? - upita. To je bilo prvo to je rekao.

- Nemam - odgovorio sam i iznenadio se koliko sam miran.

Vie nisam osjeao strah pred nepoznatim. Opasnost je bila ovdje i sada je bila poznata.

Ofi cir me pretraivao rutiniranim pokretima. Bio je to plavokos i vitak ovjek tridesetih godina. Njegovo seljako lice nije odavalo nikakva osjeaja.Pruio mi je komadi papira i promatrao me kao to lovac promatra ivotinju koju je ulovio, samo s mnogo manje zanimanja. Oito se navikao,pomislio sam.

- Nalog za hapenje - ree grubo.

Vratio sam mu papir, a on mi zapovjedi da sjednem i uputi se u drugu sobu.

- Tko je to? - upita pokazajui rukom na moju enu koja je leala u postelji.

- Moja ena.

- Ustanite! - naredi oficir.

- Znate, moja je ena u posljednjim mjesecima trudnoe - rekao sam oficiru. - Molim vas, budite tako ljubazni i dopustite joj da ostane u postelji.

Ona se ne smije uzrujavati.

- Ustanite! - ponovi oficir.

Moja je ena ustala. Pokuao sam joj pomoi.

- Sjednite i ne miite se! - prodere se oficir. Ali ja sam se pravio kao da ga nisam uo, priao sam krevetu i pomogao eni da se obue. Ofi ciristovremeno prie krevetu i stade pretresati svaki jastuk, svaku ponjavu i pokriva, sve to baci na pod, a meni i eni ponovno zapovjedi da se nemiemo. Ispreturao je cijelu sobu.

Dok je oficir pretraivao, vojnik nas je paljivo promatrao.

Pokuavao sam utjeiti uplaenu i zdvojnu enu, ali oficir mi zapovjedi da utim. Pretres je trajao dva sata. Sve je paljivo pregledao. Knjige nastranim jezicima stavio je u stranu. Kad je zavrio, naredi mi da se obuem. ena je plakala, a ja sam je po-kuavao utjeiti.

- to e ponijeti? - upitala me.

- Nita, to bih ponio? To je oita zabuna, odmah u se vratiti kui - umirivao sam je.

8

- Naprijed! - povie oficir i uputi se prema vratima. Poao sam za njim.

Vojnik me slijedio. Nisam se stigao oprostiti od ene. uo sam je kako plae.

U hodniku nam se prikljui drugi vojnik. Pred vratima je stajao automobil. Ugurali su me unutra. S moje lijeve i desne strane sjeli su vojnici, a oficirse zavali kraj ofera.

- Vozi! - zapovjedi.

Auto je jurio ulicama Moskve koja je jo spavala. Pokuavao sam shvatiti to se dogaa, ali u uima mi je jo uvijek odjekivao enin pla. Bilo mi jekao da se opratam od ivota.

9LUBJANKA - GLAVNI TAB NKVD-a

Nakon deset minuta vonje kola se zaustave pred glavnom zgradom NKVD-a na Lubjanki. Otvore se velika vrata i auto za-okrene u dvorite. Izautomobila iskoi vojnik i naredi mi da iziem. Pogledao sam oko sebe. Nalazili smo se u uzanom dvoritu okruenom petorokatnicama. Prozorisu bili okovani reetkama.

Ugurali su me kroz otvorena vrata u prostoriju veliku pedesetak kvadratnih metara. Du zidova su stajale klupe na kojima su sjedili mukarci i ene,bilo ih je tridesetak. Pred njima su leali svenjevi sa stvarima.

Gledali su u prazno, neki su sjedili zatvorenih oiju.

U prostoriji je vladala tiina koju je prekidalo jecanje mlade djevojke. Ponovo sam pomislio na svoju enu. Svakih dvadeset minuta otvarala bi sevrata i vojnik bi nas prozivao po imenu. Nakon dva sata i ja sam doao na red. Odveli su me u susjednu prostoriju. Naokolo su stajale police, nanjima poredani zamotuljci, koferi, koare i paketi. Za pultom je stajalo nekoliko uniformira-nih enkavedeovaca, mukaraca i ena, u bijelimbluzama.

Priao sam pultu, a jedan podoficir izvadi list papira i upita me kako se zovem. Odgovorio sam.

- Imate li novaca? Imate li kakvih vrijednih predmeta? - upita.

Izvadio sam lisnicu i sat, prebrojio novac i pruio mu sve to.

Nakon nekoliko minuta dao mi je dvije potvrde. Zatim su mi naredili da se svuem dogola. Kad su me pretraili, vratili su mi odjeu. Vojnik meodvede kroz nekoliko hodnika i stubita u koridor s itavim nizom vrata. uvar, koji je u ruci drao snop kljueva, otvori jedna i gurne me unutra.Naao sam se u zagulji-voj i smradnoj prostoriji. Na podu je lealo tridesetak mukaraca, prostorija nije bila ira od tri metra i pet do est metaradugaka.

Neki su leali zavijeni u svoje kabanice, neki su kabanice prebacili preko sebe da im se lice nije vidjelo. Podiglo se nekoliko glava umorna izgleda.ovjek s dugakom plavom bradom napravio mi je malo mjesta i pozvao me da legnem kraj njega. Morao sam oprezno prilaziti da nekog nezgazim. Jedva sam uspio doi do svog leaja.

- Vi ste sigurno inostranac, to se vidi na vama, nai su nekako mnogo odluniji - rekao mi je plavobradi.

Nita nisam odgovorio. Vidio je da sam jako zbunjen i nadodao:

- Odmorite se, ujutro emo razgovarati.

Upitao me koliko je sati. Slegao sam ramenima. Zautio je i zaklopio oi. Pogledao sam oko sebe. Neki su spavali, a neki su me ispod okapromatrali.

Leao sam na golom podu u odijelu i kabanici. Bilo mi je hladno iako je u sobi bilo zaguljivo i vrue, tresao sam se. Pokuavao sam razmiljati.

to se to sa mnom dogaa, to ele od mene, dokle u ostati ovdje, to e biti sa enom, ona je u tekom poloaju.

Zar me netko prijavio?

Koloplet misli bez odreene polazne toke kruio je glavom kao vrtuljak. Zaklopio sam oi, pokuao sam zadrijemati, zaspati.

Uzalud. Opet ista pitanja, naravno bez odgovora. Ono nekoliko sati do svanua inilo mi se kao vrijeme koje vjeno traje i ne moe mu sagledatisvretak.

Najednom se napola otvore vrata i uvar se prodere:

- U zahod!

Zajedno sa svima izaao sam u hodnik, u prostoriju koja je imala nekoliko predjela. Jedni su uali, drugi su se prali iz lime-11 nog umivaonika.Polio sam lice ledenom vodom. To mi je prijalo. Poslije nekoliko minuta uvar nas je potjerao u eliju. Oko mene skupili su se uhapenici. Poelo jeispitivanje. Odgovarao sam nevoljko, u pola reenice. Kad su vidjeli da neu govoriti, neki su me poeli tjeiti:

- Niste vi sami, zatvori su prepuni, i mi ne znamo zato sjedimo, strpite se, doi ete na red...

Ponovno su se otvorila vrata i uvar je na jednoj dasci unio trideset i etiri porcije crnog kruha, svaka porcija imala je pola kilograma, i dvije kofevrue vode. Uhapenici su izvukli svoje aluminijske posude i bokalom napunili svoje posude vruom vodom. Posudu nisam imao. Nije mi bilo ni dojela ni do pila.

Svaki ovjek podijelio je svoj kruh u dva-tri dijela, a kako noeva nije bilo, radili su to koncem. Primijetio sam kako poudno jedu kruh i zalijevajuvruom vodom, a mrvice koje bi pale na pod briljivo skupljaju i paze da im nijedna ne padne iz usta. Jeli su u tiini. Kao da je to obred. Preostalikruh ceremonijalno bi zamo-tali u krpicu ili kesicu, to su bile porcije za ruak i veeru.

Moj bradati susjed upitao me zato ne jedem.

- Nemam apetita - odgovorio sam.

Moj kruh leao je nedirnut, jele su ga gladne oi. Ponudio sam ga svom susjedu, ali on mi je savjetovao da ga sauvam jer u zatvoru vlada velikaglad. Jedva sam ga nagovorio da uzme polovicu. Zahvalio mi je i odmah ga pojeo. Priao mi je da su ga ovamo doveli iz Vladivostoka i da veetvrti mjesec eka u sa-baniku (psetarnik, izba za pse) da ga pozove istrani sudac.

Uhapsili su ga prije devet mjeseci. Za revolucije 1917. do 1920. vodio je partizansku grupu protivu Japanaca na Dalekom istoku. Poslije toga radioje u upravi industrije ribljih konzervi. A sad su ga optuili da sprema oruani ustanak protiv sovjetske vla-12 sti i da je namjeravao dalekoistonapodruja Sovjetskog Saveza prikljuiti Japanu.

Prestraio sam se kad sam uo kakve je strane stvari spremao ovaj ovjek, a eto, ja sad moram pored njega leati i s njim razgovarati. Upitaosam ga kako se to moglo dogoditi da bivi revolucionar radi takve stvari. Nasmijao se glasno i rekao mi da on to ni u snu nije sanjao i da suoptube izmiljotina NKVD.

Njegova velika plava brada i iroka plea tresla su se od smijeha.

inilo mi se kao da se sama dalekoistona divlja priroda smije mojem pitanju. Gledao sam ga u udu.

Bradonja upita zato me optuuju. Odgovorio sam mu da nita ne znam i da jo nikoga nisam vidio osim ljudi koji su me uhapsili. Priblii nam sejo nekoliko zatvorenika. Pitali su me odakle sam i tko sam. Odgovorio sam da sam politiki emigrant i da sam u Sovjetskom Savezu od 1932.godine.

Moji odgovori bili su krti i nepovezani. I dalje me muilo samo jedno pitanje: zato sam ovdje? Moda je sve to samo ruan san. Razgovore nisampravo ni uo. O podne smo dobili pola litre juhe s kupusom i malu licu graka. Juhu nisam mogao jesti.

Oko est sati ponovno smo dobili licu graka. U deset sati uvee tri puta se ugasilo i upalilo svjetlo. To je bio znak da je vrijeme spavanju.Zatvorenici su prostrli kabanice na pod i legli. Legao sam i ja. Bio sam umoran, ubrzo sam zadrijemao.

Nisam dugo spavao, otvorila su se vrata i uo sam kako jednog zatvorenika zovu na presluavanje. Trebalo je dugo dok sam ponovno zaspao. Aonda me netko probudio.

- Hajde na sasluanje - rekao je uvar koji je stajao na vratima.

Ustao sam, obuo cipele i izaao u hodnik gdje me ekala ena u enkavedeovskoj uniformi, bila je to mlada plavua s baskijskom kapom na glavi isovjetskom kokardom. U ruci je drala cedulju.

- Kako se zovete? - upita me.

Odgovorio sam.

- Naprijed.

Nekoliko puta otvarale su se eljezne reetke, poli smo najprije u drugi kat, onda se spustili u dvorite, potom smo uli u veliku zgradu i liftom sepopeli u peti kat.

Uvela me u veliku sobu. Za pisaim stolom sjedio je prosijed ovjek, osrednje visine, podrezanih crnih brkova, mogao je imati oko etrdesetgodina. Nosio je uniformu kapetana NKVD. Moja pratilja prui mu cedulju. Dok je potpisivao, ja sam stajao pored vrata. Pratilja je izala iz sobe.Kapetan me nehajno pogleda, pokaza rukom na stolicu i ree:

- Sjednite. Zovem se Revzin, bit u va istrani sudac. Kako elite da govorimo, njemaki ili ruski?

- Svejedno mi je - odgovorio sam.

Pruio mi je papir.

- Proitajte to i potpiite.

Uzeo sam papir i proitao: 1. optueni ste da pripadate kontrarevolucionarnoj organizaciji koja je ubila sekretara Centralnog komitetaKomunistike partije Sovjetskog Saveza i sekretara Lenjingradskog oblasnog komiteta S. M. Kirova. 2. optueni ste kao agent Gestapoa.

Smijao sam se itajui.

- Nemojte se smijati, to je ozbiljna optuba - rekao je Revzin.

Osjeao sam se dobro. Bio sam raspoloen.

- Pa stvar je potpuno jasna, posrijedi je zabuna, s tim nemam nikakve veze - rekao sam samouvjereno i prirodno.

14

- Varate se, nije rije ni o kakvoj zabuni. Imamo dokaze i vi sve to morate iskreno priznati - rekao je Revzin.

- to vi to govorite, zaboga miloga, ja sam potpuno nevin, uvijek sam bio dobar komunist, a svoje partijske dunosti ispunjavao sam bez posljednje

misli - rekao sam odluno s namjerom da me shvati i da uvidi zabunu.

- Danas vie neemo o tome razgovarati, idite u eliju, razmislite o svemu, sutra emo nastaviti.

Ustao je. U istom trenutku pojavila se moja pratilja i odvela me natrag u eliju.

im su se zatvorila vrata elije, zatvorenici su mi prili zapit-kujui me gdje sam bio. Rekao sam im da me Revzin optuio.

- Nevjerojatno, sve je izmiljeno - rekao sam povienim glasom.

- Vi ste inostranac, znai pijun - rekoe mi neki.

- Ali ja s time nemam ama ba nikakve veze.

- A to mislite da mi imamo veze s onim zbog ega nas optuuju. Vraga, o tome nikad nismo ni sanjali - uo sam nervozne i ljutite glasove.

uvar je nekoliko puta udario kljuevima po vratima, a to je znailo da prestanemo razgovarati. Legli smo na svoja mjesta.

Nisam mogao spavati, stalno sam razmiljao o optubi. Kako je to uope mogue da sam upleten u takvu aferu? to sve to znai?

Tjeio sam se da e se sve to ipak razjasniti, da e uvidjeti oigled-nu zabunu i uskoro me pustiti kui.

Poeo je novi dan: Podijelili su kruh, zatim juhu i graak za ruak, uvee kau. Cijeli dan smo razgovarali o mom nonom sasluanju. Neki suiznosili svoje sluajeve i fantastine optube, a polovina uhapenika nije uope znala zato je uhapena.

Mladi seoski momak optuen je kao terorist jer je u svai s predsjednikom kolhoza zaprijetio da e ga ubiti. Samo je jedan bio s nama koji jeoptuen da je vodio kontrarevolucionarne razgovore. Protiv njega je svjedoio njegov vlastiti brat, koji je na suoenju izjavio da on drugaije nemoe da radi jer NKVD od njega trai istinu. Poslije sam doznao da je tog ovjeka, zvao se Smirnov, osudila trojka na osam godina logora.Trojka je bila komisija NKVD koja je osuivala administrativnim putem one koji nisu dolazili pred sud.

Dani su prolazili. Nitko me nije zvao na sasluanje. Premjestili su me u drugu eliju, u peti kat, koja se razlikovala od sabani-ka utoliko to su unjoj bili eljezni kreveti, slamarice, jastuk i krevetsko rublje. To je bila samica, ali u nju su smjestili tri kreveta, pod su obojili tako da je bio neugodnoist. etiri dana bio sam potpuno sam, peti dan dola su jo dvojica. Napokon, etrnaestog dana pozvali su me na drugo presluavanje. Istranisudac Revzin ispriao se to me ranije nije pozvao, ali neka oprostim, on ima mnogo posla i sigurno e me sutra presluati. To je bilo sve to mi jerekao. Nikakvo pitanje nije postavio. Sjetio sam se to su mi priali stari zatvorenici u sabaniku. To je uobiajena praksa NKVD-a. Pozovu te iobeaju da e te sutra presluati, ali to, naravno, ne urade, nego te puste da eka. Tako dre u napetosti i iekivanju.

Upoznao sam se sa svojim novim drugovima u eliji. Larionov, visok, krupan ovjek, upravljao je kemijskom tvornicom u Kemerovu na Uralu. Starilan partije. Optuili su ga zbog te-toinstva u poduzeu kojim je upravljao. Kleo mi se da je sve to izmiljeno i da nikakav protokol nee potpisati.Jedne noi Larionova su odveli, da bi ga tek nakon pet dana vratili. Pet dana i pet noi morao je stajati u kutu i samo je jedanput dnevno dobiomalo juhe i kruha. Taj snani ovjek, koji je za graanskog rata bio na strani crvenih i proao sve ratne nevolje i tekoe, nije mogao izdrati temuke i potpisao je sve to su od njega traili.

Nakon tri tjedna izveli su ga iz elije i ja ga vie nikada nisam-vidio.

Ljude bi obino sasluavali nou. Jedne noi izveli su i Gol-dmana. Vratio se u eliju u etiri sata ujutro. Slomljenih rebara.

Goldman je bio lini sekretar Rikova kada je bio predsjednik Sovjeta narodnih komesara. Traili su od njega da prizna kako ga je njegov ef Rikovzavrbovao kao agenta Gestapoa. Nita nije htio priznati niti potpisati. Leao je i stenjao od subote do ponedjeljka. Tek je u ponedjeljak ujutrodoao lijenik i upitao ga to mu je. Prostenjao je:

- Ti psi... prokleti psi...

Nakon dva sata doli su uvari s nosiljkom i odnijeli ga.

Ostao sam sam u tijesnom prostoru sa svojim mislima i pitanjima: kako, zato, dokle e to trajati, to radi onja, znade li zato me optuuju? Kaovrtuljak okretale su se uvijek iste misli.

Slijedeih dana dola su u moju eliju trojica. Jedan znanac iz

sabanika, a druga dvojica bili su tek uhapeni. ab je bio porijeklom Nijemac, Moskovljanin, radio je pedeset godina u istoj trgovini oruja naKuznjeckom mostu. Sada je imao ezdeset i pet. Dva dana poslije hapenja doznao je da je agent Gestapoa.

Zdvojan i nesretan starac uope nije mogao shvatiti optubu, nije mogao srediti misli. Zaklinjao mi se da je potpuno nevin, molio me da gasavjetujem to da radi kako bi opovrgao ovu udovinu optubu.

ta sam mogao uraditi, kakav savjet da mu dam? I samom mi je bio potreban savjet. Starog aba presluavali su jednom prilikom etrdeset iosam sati. Istrani sudac, mlad, golobrad i ambiciozan deran, psovao je starca na najodvratniji nain:

- Ti stara kurvo, stara betijo, gade odvratni, znamo mi takve koji ve pedeset godina slue kapitalistima, pokazat emo mi tebi tko je NKVD ako uroku od dvadeset i etiri sata ne potpie protokol, napravit emo iz tebe virle, staro pseto, podlace vap-ski...

Plakao je stari ab kada mi je to govorio. Jedne noi probudio me i zamolio da odem do njegove ene, ako me puste prije njega, i da joj kaem

kako je potpuno nevin. ena stanuje u Moskvi u Ulici Bauman. Starac je odluio trajkati glau. Leao je u eliji pet dana gotovo bez svijesti.estog dana su ga iznijeli! Poslije mnogo godina sreo sam u Norilsku logoraa Nehamkina koji je zajedno sa abom leao u zatvorskoj bolnici.Nehamkin mi je priao da je stari ab umro a da se nije osvijestio.

Na alost, nisam mogao izvriti posljednju molbu druga aba.

Dok sam sa starim abom uspostavio vrlo brzo prisan dodir, s drugim zatvorenikom nije mi to nikakvo uspijevalo. Nije htio razgovarati.

- S kontrarevolucionarnim elementima neu imati nikakvog posla. - To je bio odgovor na sve nae pokuaje.

Bio je to ovjek ezdesetih godina, direktor Industrijske akademije u Moskvi. Zvao se Vinjakov. Jednog dana priao sam mu o sebi, da samkomunist i lan Partije od 1919, da sam zbog komunistike djelatnosti bio u inim zatvorima Europe i da sam, eto, sada optuen kao pijun, teroristi iverzant.

- NKVD ne hapsi nevine ljude - odgovorio mi je stari Vinjakov.

- Pa dobro, a zato su vas uhapsili? - upitao sam ga.

- To je zabuna, nesporazum - odgovorio je kratko i okrenuo mi lea.

Jednog dana posjetio nas je zatvorski inovnik u bijelom man-tilu.

- Tko ima novaca, u zatvorskom duanu moe kupiti kruh, eer, marmeladu, haringe i cigarete.

18

Dao nam je tri komada papira na koje je trebalo napisati to elimo kupiti. Iako nisam pua, naruio sam tri kutije cigareta i komad sapuna.Slijedeeg dana dobili smo naruene stvari. Cigarete i komad sapuna ponudio sam Vinjakovu. Stari nije imao novaca, a bio je strastven pua.

- Kako vi dolazite do toga da mi neto nudite, narodni neprijatelj, a usuuje se da mi neto nudi - razljutio se na mene.

Nisam odgovorio, cigarete i sapun ostavio sam na stolu.

Nou me probudilo kljocanje brave. Podigao sam glavu i na vratacima elije ugledao enkavedeovca deurnog u hodniku.

Zvao me prstom da doem do vrata.

- Je li tu onaj sa slovom V? - aptao je enkavedeovac. Tako su uvijek radili kad nisu bili sigurni da su pogodili eliju u kojoj je uhapenik. Nisu htjelida u susjednoj eliji saznaju tko se kraj njih nalazi. Probudio sam Vinjakova.

- Obucite se, bez stvari - naredio je enkavedeovac.

U osam sati ujutro Vinjakov se vratio sa presluavanja.

- Ah, ah, to se dogaa. Rekli su mi da sam bandit, tetoina, neprijatelj naroda, trockist, da e me smlaviti, smrviti ako sve ne priznam, ah, ah,kako je to mogue... - stenjao je stari Vinjakov vrtei se po eliji i hvatajui se za glavu. Pokuao sam ga umiriti.

- Uzmite jednu cigaretu, to e vas umiriti - pruio sam mu kutiju cigareta.

Stari je uzeo cigaretu i zaplakao. Zatim je poao prema vratima i stao da udara po njima. Doao je uvar.

- Dajte mi papir i tinte, moram pisati drugu Staljinu, neka zna to se ovdje dogaa.

- Papir traite od istranog suca, ovdje nema nikakvog papira

- podviknuo je uvar i otiao.

Nemoni Vinjakov sjeo je na krevet, ponovno zapalio ciga-19 retu i buljio preda se kao duhom odsutan. Kad je dolo vrijeme za etnju, stari senije ni pomakao. Svaki dan etali smo petnaest do dvadeset minuta u tijesnom dvoritu ili na ravnom krovu zatvora. etnja je bila u krugu, jedan izadrugoga, s rukama na leima, pogledom u zemlju, glavu ne smije okrenuti ni nalijevo ni nadesno, bez razgovora. Kanjavalo se za svaku sitnicu.Obino pet dana nisi smio izai na etnju ili nisi imao pravo kupovati u zatvorskom duanu. Naroito su pazili da netko ne bi sakrio komadi papirakoji je svatko dobio ujutro i uvee kad je iao na zahod. uvar je svakog kontrolirao kroz rupu na vratima da li je upotrijebio papir.

Poslije dulje pauze ponovno su me pozvali na presluavanje.

Sada su me gotovo svaku no odvodili oko 23 sata a procedura je trajala dva do tri sata.

Poslije me nisu vraali u eliju ak ni po etrdeset i osam sati.

Prvih dana presluavao me Revzin. Bio je uljudan i korektan.

Nagovarao me da sve priznam, obeavao da u ponovno biti primljen u Partiju. A moda u dobiti i orden.

Zapitao sam istraitelja to konkretno imaju protiv mene.

- Mi znamo da ste agent Gestapoa, a znamo da ste i lan kontrarevolucionarne organizacije koja je ubila Kirova - rekao je Revzin.

- Sve su to izmiljotine, nemogue je da NKVD ima dokaze o mojoj krivici jer ja nikad u svom ivotu nisam imao posla ni s takvim ljudima, ni stakvim organizacijama - odgovorio sam.

- Nikada ne biste bili uhapeni da NKVD nema dokaze o vaoj krivici.

Dokazi su predoeni najprije Izvrnom komitetu Komunistike internacionale, jer ste njihov namjetenik, i Izvrni komitet odobrio je hapenje. Zatimje optuni materijal dostavljen dravnom tuiocu Sovjetskog Saveza Visinskom, i on je odobrio vae hapenje - polako i hladnokrvno govorio jeRevzin.

Zatraio sam da mi pokau nalog za hapenje. S jedne police izvukao je nalog i pokazao mi ga. Na njemu je pisalo Arest odo-brjaju. Visinski.

- Nita ne shvaam, mogu samo da vam ponovim: da nikakve veze nemam s tim stvarima, a NKVD e doi do istoga zakljuka

- odgovorio sam Revzinu.

Jedne subote ponovno su me pozvali na presluavanje. Rijetko kada su presluavali subotom i nedjeljom. Zato sam se iznenadio.

Opet me doekao Revzin izvjetaenom ljubaznou:

- Vidite, tajner, zbog vas sam se odrekao svog nedjeljnog poinka. Htio bih tu vau stvar to prije okonati, sve to ovisi samo o vama!

- to se mene tie, ja sam spreman da uinim sve to mogu da me to prije pustite kui - odgovorio sam.

- Dobro, onda bismo mogli ozbiljno razgovarati - izjavio je istrani sudac Revzin i izvukao nekakve tiskanice na kojima je bilo napisano: Protokolpresluanja. Nakon stereotipnih pitanja o imenu, prezimenu i mjestu roenja, upitao je:

- Priznajete li da ste bili lan kontrarevolucionarne organizacije koja je ubila sekretara Centralnog komiteta Sovjetskog Saveza i sekretaraLenjingradskog oblasnog komiteta S. M. Kirova?

- Mogu da kaem samo to to sam ve nekoliko puta izjavio, naime, da s tim stvarima nemam nikakve veze i da sam potpuno nevin.

Revzin je odloio pero i rekao mi:

- Na taj nain neemo nita uraditi, vi morate sve priznati.

- Nemam to priznati, ja sam neduan - odgovorio sam.

Tako je ilo cijelu no. Revzin me nagovarao da budem pametan, da sve priznam, a ja sam ga po ne znam koji put uvjeravao kako sam savrenonevin. Revzin je pogledao na sat i pritisnuo na dugme. Kad se pojavio vojnik, rekao mi je:

- Idite u eliju i dobro razmislite, sutra u vas opet pozvati. Ali jedno vam mogu jo danas rei: ako ovako nastavite, ako i dalje budete tvrdoglavonegirali, zlo ete proi, razumijete, zlo!

U ponedjeljak su me ponovno pozvali. Kad sam uao u sobu, pored Revzina se nalazio jo jedan oficir NKVD.

- Ovo ti je ovjek koji misli da e nas vui za nos. Ja vie s njim nemam strpljenja, pokuaj ti. Bude li i dalje tvrdoglav, jednostavno ga stavi uza zid.

Tako me predstavio novom istraitelju i izaao.

- Sjednite - rekao je novi istraitelj, izvukao kutiju cigareta iz depa i ponudio me.

- Hvala, ne puim.

Novi istraitelj pripali cigaretu i pone listati po nekakvim papirima. Promatrao sam ga. Bio je visok, etrdesetih godina, crne zaeljane kose,obrijan, lijepa lica. Nije nosio uniformu ve partijsku rubaku. Kad je popuio cigaretu, upitao me:

- Jeste li gladni?

- Nisam.

- Onda emo poslije popiti au aja.

utio sam.

Poeo je sa mnom vrlo prijazno, zapitao me tko sam i kako sam doao u Sovjetski Savez. Priao sam mu o sebi, da sam porijeklom Austrijanac,da sam iz Jugoslavije morao bjeati zbog policijskih progona, da sam jedno vrijeme bio u Francuskoj, odakle sam morao emigrirati zbogkomunistike djelatnosti.

Sluao me vrlo paljivo. Pozvonio je. Ula je djevojka.

- Donesite dvije ae aja i dva puta po sto grama kobasica rekao je djevojci.

22

Poslije nekoliko minuta djevojka je donijela aj i kobasice.

- Jedite, sigurno ste gladni - ponudio me.

Pili smo i jeli. Poslije jela zapalio je cigaretu. Otresajui pepeo rekao mi je:

- Priali ste mi o svom ivotu. Lijepo. Sad se ja pitam kako je mogao takav ovjek kao to ste vi, koji je od svoje najranije mladosti bio funkcionarkomunistikog pokreta, kako je takav ovjek mogao postati agent jedne strane sile?

Gledao sam ga zaueno.

- Vi ste pametan ovjek, sluajte to u vam savjetovati. Priznajte mi sve lijepo i recite tko vas je zavrbovao, kakve ste zadatke dobili, koga ste vizavrbovali, kakve ste zadatke tim ljudima dali.

- Potpuno sam nevin, nitko me nije zavrbovao, niti sam ja bilo koga zavrbovao - odgovorio sam.

Na te moje rijei istraitelj je skoio i dreknuo:

- Poznajete li Eimikea?

- Da - odgovorio sam.

- Priajte mi gdje ste upoznali Eimikea.

- Sjedio sam sa znancem u moskovskoj kavani Metropol

- poeo sam se prisjeati poznanstva s Eimikeom. - To je bilo 1934. godine. K naem stolu priao je ovjek i pozdravio se s mojim poznanikom.Poto smo se upoznali, sjeo je k nama. Iz razgovora kod stola doznao sam da Eimike ima u Berlinu radnju sa ivotinjama i u Sovjetski Savez aljedivlje ivotinje iz tropskih zemalja, a u zamjenu dobiva ivotinje iz Dalekog sjevera. Poslije sam ga na ulici vidio dva puta, pozdravili smo se, alinita nismo razgovarali. To je sve.

- Laete. Dokazat u vam da ste s Eimikeom bili nekoliko puta u istoj hotelskoj sobi i on vam je tamo davao pijunske zadatke.

- Sad mi je jasno da je sve izmiljeno. Meni je poznato da sve hotelske goste u Metropolu nadzire NKVD, prema tome

NKVD-u je sigurno poznato da ja s Eimikeom nikada nisam bio u hotelskoj sobi.

Istraitelj je pobijesnio, skoio, lupio akom o stol, prevrnuo tintarnicu i razbio au od aja.

- Tek sada vidim s kime imam posla. Pa vi ste opasan ovjek.

to vi mislite, pred kime stojite? Mislite da stojite pred austrijskom policijom? Brzo e vas NKVD nauiti pameti - urlao je.

- Molim vas, naredite da me odmah odvedu u eliju. Ne do-putam da me tretirate kao psa i da me muite - odgovorio sam i ustao.

Istraitelj je pomahnitao:

- Sjednite na svoje mjesto i da se niste pomakli bez moje zapovijedi.

Uostalom, to ja s vama raspravljam! Stanite licem prema zidu. Ustao sam i postavio se licem prema zidu. Tako sam stajao dva sata. Zatim mi jenaredio da sjednem. Uzeo je papir i poeo pisati protokol sasluanja. U zapisniku je bilo sve to sam ve rekao, ista pitanja, isti odgovori, s tomrazlikom to je ovaj istraitelj pokuao netono interpretirati moje odgovore. Poslije dugog natezanja ipak je pristao da napie onako kako samzahtijevao.

itava dva tjedna, gotovo svakoga dana, zvali su me i presluavali, ali u osnovi nita se nije izmijenilo: ista pitanja, isti odgovori. Prilikom jednogpresluavanja inilo mi se da je moj istraitelj Gruevski malo bolje volje, zato sam ga zapitao kako je mojoj eni.

- Mi pratimo svaki korak vae ene i mogu vam rei da se ona vrlo dobro osjea. Odmah poslije vaeg hapenja nala je druge i s njima je spavala- odgovorio mi je cinino.

Bio sam izvan sebe kad sam to uo. Toliko sam se razbjesnio da sam zaboravio gdje se nalazim. Derao sam se na njega i psovao ga.

24

- Kojim pravom govorite tako o mojoj eni? To su faistike metode.

Danas neu progovoriti ni jednu jedinu rije.

Toliko sam se derao da je iz susjedne sobe doao drugi oficir da vidi to se dogaa. Kad sam se umirio, rekao sam mu:

- Moja ena nalazi se pred porodom i vjerojatno je u rodilitu. Razumljivo je to sam uzbuen i to elim saznati kako joj je. Vjerovao sam da imamposla s ovjekom, ali bio sam tako glup pa sam mislio da ete barem na trenutak zaboraviti da sam uhapenik i da ete mi ljudski odgovoriti na

pitanje. Sada vidim da sam se prevario.

Gruevski se ponaao tako kao da se nita nije dogodilo. Obeao mi je da e se interesirati kako je mojoj eni i da e mi to sutra saopiti. Vratiome u eliju.

Kad su se zatvorila vrata elije zaplakao sam kao dijete. Bio je to grevit pla, prvi u mom ivotu. Ostali zatvorenici nisu bili iznenaeni kad sam impriao to se dogodilo. Oni su vrlo dobro poznavali metode NKVD-a koji nije prezao ni od kakvih sredstava da demoralizira.

Poslije osam dana pozvali su me u zatvorsku kancelariju i sa-opili mi da je moja ena rodila kerku i da se obje dobro osjea-ju. Bio sam sretan.Pogotovo zato to sam na taj nain doznao da ena nije uhapena. U veini sluajeva NKVD bi obino zatvarao i ene uhapenih mueva, bezobzira na to jesu li trudne, bolesne ili doje dijete na prsima. U zatvoru Butirka bilo je tri stotine ena s dojenadi i djecom do jedne godine. Poslijegodine dana NKVD je silom otimao djecu majkama i smjetao ih u djeji dom kojim je rukovodio NKVD. Scene koje su se odigravale kad biotimali djecu majkama bile su uasne!

25

TVRAVA BUTIRKA

Sredinom prosinca 1936. godine doao je nadglednik zatvora i naredio mi da spremim sve svoje stvari. ta to znai, pitao sam se i nervozanspremao stvari. Srce mi je poelo udarati. Hoe li me pustiti? Oprostio sam se na brzinu od svojih drugova u eliji.

Odveli su me jedan kat nie, uveli u neku potpuno praznu prostoriju, svukli dogola i temeljito pretraili. Morao sam izvoditi razne pokrete tijelomkako bi uvar mogao zagledati u sve rupe.

Kad je procedura bila gotova, naredili su mi da se obuem. Odveli su me u isto dvorite u kome sam ve bio kad su me uhapsili.

Tamo je stajao zatvoren auto, neka vrst kamioneta, na kome je na etiri jezika pisalo: BROT - HLJEB - PAINE - BREAD. Enkavedeovac jeotvorio vrata i naredio mi da uem. Unutranjost kola bila je konstruirana kao zatvor. Kola su bila razdijeljena u pregrade kao elije, u jednu takvuugurali su mene. Nisam se mogao ni pomaknuti, zraka je bilo vrlo malo, osjetio sam da su drugi dijelovi takoer zaposjednuti. Pokuao samupozoriti svoje susjede kaljem, ali straa koja je bila s nama naredila nam je da ne smijemo ni pisnuti. Auto je jurio ulicama Moskve, a Moskovljaninisu ni slutili da ovaj etvorojezini prijevoznik kruha skriva rtve NKVD-a. Nakon dvadesetak minuta vonje stigli smo u najvei zatvor NKVD uMoskvi Butirku. Otvorila su se dvoja reetkasta vrata, istovarili su me, a vojnici su psovali i gurali nas svakom prilikom. Sve se moralo raditi vrlobrzo.

- Bistro, bistro, ruke na lea - derali su se vojnici.

Otvorila su se velika masivna vrata, zatim druga eljezna, tada smo se nali u velikom predvorju kao na eljeznikoj stanici. Desno i lijevo bila suvrata bez kvake. Otvore jedna i gurnu me unutra. Prostor u koji sam uao izgledao je kao kutija od betona.

26

Samo jedna klupa privrena uza zid. Pusto i prazno. Bez prozora. Sjeo sam na klupu i sluao kako se otvaraju jedna vrata, druga, pa trea, ikako kroz njih ulaze uhapenici. Neki su pokuali da neto pitaju uvara. Meutim, uli su samo jedan odgovor:

- Tiina. Bez rijei.

Dugo sam ekao dok su me odveli u parno, zaguljivo kupatilo i dali mi komadi sapuna. Oprao sam se. Poslije dvadeset minuta uvar je lupnuona vrata i dreknuo:

- Oblai se!

Obukao sam se i ekao. U tom prokletom kupatilu bilo je tako vrue da ni disati nisam mogao. ekao sam jedan sat. Napokon je doao uvar iodveo me preko dvorita u trokatnu zgradu.

U prvom katu zaustavili smo se pred elijom broj 61. uvar mi je naredio da se skinem dogola.

- ovjee, zar ne vidite da sam mokar, kako u se svui na ovoj hladnoi? - rekao sam mu.

- Skidaj se i ne laj - dreknuo je i poeo s mene trgati odjeu.

Detaljno je pretraio i odijelo i rublje. Sve to trajalo je 25 minuta.

Stajao sam potpuno gol u hodniku. Kamen je bio strahovito hladan. Bio sam uvjeren da u na toj temperaturi od -25 stupnjeva, bio je prosinac,sigurno dobiti upalu plua.

Sreom nije mi bilo nita, dobio sam samo hunjavicu. uvar je otvorio eliju i gurnuo me unutra.

Nisam vjerovao svojim oima. Je li to pakao, koji je to avo?

Spilja je bila oko osam metara dugaka, pet metara iroka i kr-cata polugolim ljudima. Neki su sjedili u gaama, drugi su leali na prinama kojesu bile privrene uza zid. Oni koji nisu uspjeli ugrabiti mjesto na prini, uali su na golom podu. Bilo je nemogue napraviti ma i jedan jedinikorak od vrata prema unutranjosti elije. Stotinu oiju buljilo je u mene. Stajao sam kao prikovan. Bez rijei! Onda je iz sredine gomile jedanovjek pokuao da mi se priblii. Uspio je.

- Morat ete se privremeno smjestiti ovdje - rekao je i pokazao mjesto pored kible koju su zvali paraa.

- Sutra ili prekosutra nai u vam bolje mjesto - utjeio me sobni starjeina.

Pogledao sam lijevo i desno, nisam znao gdje u sjesti. Na jednoj i drugoj strani stajale su dvije goleme kible pokrivene zaralim poklopcima. Uzahod smo mogli ii samo dva puta dnevno u pratnji straara. A nou i preko dana, kada su vrata bila zatvorena, sluili smo se paraom.

unuo sam pored parae.

Nije prolo mnogo vremena, uhapenici me okrue postavljajui pitanja kad sam uhapen, zato, odakle sam, itd. Kad su doznali da saminostranac, rekli su mi da i meu njima ima takvih.

Za kratko vrijeme upoznao sam neke od njih.

Rupetina u koju su nas strpali imala je oko 45 kvadratnih metara i u nju je moglo stati 24 zatvorenika.

Sad je u njoj bilo dvije stotine, a bilo je dana kad su u nju strpali 260 ljudi. Zaudaralo je. Uas! Nikad se nije zraila, vruina je bila tako nesnosna dase jedva disalo. Ljudi su padali u nesvijest.

ivot u eliji poinjao bi oko 5 sati ujutro. Otvarala su se vrata pred kojima su stajali nestrpljivi zatvorenici, tapkali nogama i ekali da ih puste uzahod. Paraa se nou napunila do vrha.

etiri ovjeka trebalo je da je iznesu. Oni su ujedno bili zadueni za red u eliji i ienje. Svaki dan bila su druga etvorica na redu.

U zahod se ilo u tri grupe, tamo je bio i umivaonik oko kojeg smo se uvijek gurali.

U osam sati ujutro donosili su kruh u sanducima, svaki je dobio 400 grama za cijeli dan. Kruh je preuzimao starjeina elije, takozvani starosta.Osim kruha za doruak su nam davali nekakvu vruu vodu, ili nekakve kavine splaine. Za ruak smo dobili pola litre juhe od zelja i 150 gramaprosene kae, a ako nije bila prosena, onda je bila od jo neega goreg. Uvee smo dobivali pola litre juhe. Hrane je bilo premalo za normalnaovjeka, bila je i neukusna. U poetku mi se gadilo da jedem. Zatvorenici koji su imali novaca mogli su u zatvorskom duanu kupiti svakih 10 do 12dana kruh, haringe, margarin, a ponekad maslac, eer i cigarete.

U Staljinovim zatvorima postojala je neka vrst solidarnosti koja se morala dobro konspirirati. U veini elija postojali su ko-miteti sirotinje, takozvanikombedi, koji su se brinuli da oni koji nisu imali novaca dobiju poneto za jelo i puenje. Svakih deset dana zatvorenik je mogao dobiti po 50rubalja od svoje porodice. Prilikom kupovanja, 10% davalo se onima koji nisu imali nikakvih sredstava. U zatvorski duan odlazio je starostaelije i jo 5 do 6 ljudi s vreama i plahtama. Najprije se sastavila lista svih poruilaca. Duan se nalazio u susjednoj zgradi. Plaalo se premateini kupljenih stvari, a u eliji se dijelilo na male ku-pice. Svaki je uzimao po prilici onoliko koliko je naruio. Dok je trajala zaliha, etiri do petdana vladalo je dobro raspoloenje. A onda smo ekali novu lavoku, tako se zvao duan.

Uvee je bio problem gdje da ovjek nae nekakvo mjestance.

Leali smo gotovo jedan na drugome. Jedva smo mogli disati.

Okrenuti na drugu stranu moglo se samo ako su se svi u tom redu okrenuli istovremeno. Najvea srea bila je komadi mjesta na prini. Najtee jebilo kad je nou trebalo prokriti put do

parae. Valjalo je hodati po tuim glavama. Svaki dan odlazili smo na 15 minutnu etnju. Zatvori su bili prepuni pa se etalo po grupama.Zatvorska uprava odredila je i none etnje. Tako su nas budili u dva ili tri sata nou i tjerali na etnju. Mjeseno je-29 danput najurili bi nas iz jedneelije i smjestili u drugu. Tu bi nas svukli dogola, pretraili i sve to je bilo zabranjeno zaplijenili. A to nije bilo zabranjeno? Komadi lima, eljeza,avao, igla, svaki tvrdi predmet, sve je to bilo zabranjeno. Pretraga je trajala pet sati. Nou su nas tjerali da se kupamo, za to vrijeme dezinfi ciralibi stvari koje su ostale u eliji.

Prvi inostranac kojeg sam u ovoj rupetini upoznao bio je maarski komunist Lanto. Sjedio je u kutu, sam, ni s kim nije progovorio ni rijei. Tipintelektualca, suhonjav, gledao je uvijek ispod naoala nekud u daljinu, njegov izraz lica nije bio nimalo simpatian. Jednog dana priao sam mu ipozdravio ga ruski.

Nita mi nije odgovorio. Nisam se htio nametati. Slijedeeg dana dolo je sasvim sluajno do razgovora izmeu nas dvojice. Lanto nije znaonijedne rijei ruski. Razgovarali smo njemaki o obinim stvarima. Doznao sam samo to da je iz Budimpete. Tada nita drugo nisam saznao onjegovoj linosti. Poslije nekoliko dana pozvali su ga na sasluanje. Poveli su ga nou, a vratio se drugi dan poslijepodne. Nikom nita nije govorio.U eliji su znali da ga enkavedeovci tuku. Na svako moje pitanje izbjegao je odgovor.

Jedne noi oko 23 sata pozvali su i mene. U sobi istraitelja sjedili su Revzin, Gruevski i dva mladia. Gruevski je poeo pisati protokol,postavljao je pitanja, ja sam odgovarao. Nisu mu se svidjeli moji odgovori. Opet me poeo nagovarati da priznam kako sam agent Gestapoa itd.Ja sam ponovo odgovarao da sam nevin i da nita neu potpisati. Mladii koji su mirno sjedili, kao po komandi sruili su na mene najodvratnijepsovke: da mi majku faistiku, faistiko smee, izdajnika kurva itd. Tko bi sve te psovke nabrojio. Istovremeno su poeli trgati odjeu s mene.

Slutei to mi se sprema, obratio sam se Revzinu:

- Dopustite mi da jo jedan dan razmislim.

30

Revzin je naredio golobradim krvnicima da me ostave na miru. I Gruevski i Revzin poeli su me ponovo nagovarati da priznam, da budempametan, jer s NKVD-om nema ale.

Vratili su me u eliju.

Kad su me slijedee noi ponovno pozvali, rekao sam uvaru da ne idem iz elije. uvar se zaprepastio. Postajao je malo kao da se zamislio, aonda se najedanput poeo derati kao mahnit. Ja sam se zavukao u kut. Tada se okrenuo i otiao. Nakon 10 minuta vratio se s nadzornikom.

- Doi ovamo, pasji sine - derao se nadzornik s praga.

Nisam se ni pomakao. Nadzornik je prijetio i psovao.

- Na sasluanje ne idem tako dugo dok ovamo ne doe drav-ni tuilac.

Nadzornik je pokuao da me izvue obeavajui mi med i mlijeko. Meutim, ja se nisam micao s mjesta. Kad su vidjeli da mi nita ne mogu, otilisu. Nakon jednog sata otvorila su se vrata i pred nama je stajao upravnik zatvora i gomila enkavedeovaca.

- Odmah da ste doli ovamo. Mislite da emo se s vama igrati

- urlao je upravnik.

- Ne idem. Pozovite dravnog tuioca - odgovarao sam iz svog kuta.

Nisu mi mogli prii jer je elija bila prepuna. Tada upravnik zatvora naredi da se elija isprazni. Nastala je guva. Poslije deset minuta elija je bilaprazna. A ja sam ostao u svom kutu. Ru-lja enkavedeovaca skoila je na mene, epala me i navukla mi luaku koulju. Zatim su me odvukli upodrum, kao vreu, i bacili u samicu tzv. karcer. Dolje duboko pod zemljom bilo je 12 elija karcera razliitih veliina, samice i skupne elije.Bacili su me u samicu, ali kako su zatvori bili prepuni, u njoj su ve bila etiri ovjeka. Na jednoj uskoj prini, koja je bila prikovana uza zid, tekommukom spavala su dvojica, ostali su morali leati na podu. Iznad vrata gorjela je dan i no elektrina sijalica. U usporedbi s onom spiljom, ovdje jebilo sasvim ugodno. Ako nita drugo, ovjek se mogao okrenuti i zakoraknuti dva metra. Do

parae u kutu, pa natrag. Jedan lonac tople vode i 300 grama kruha. Glad i strana hladnoa. Poslije pet dana odveli su me u eliju broj 61.

Kad sam se vratio u svoju staru eliju, Lanto me upitao zato ja kao komunist prireujem tekoe zatvorskoj upravi. Rekao mi je da se ukomunistikoj Rusiji ovjek i u zatvoru mora vladati kao komunist.

- Kad netko prema meni upotrebljava faistike metode, ja u se braniti, koliko je to u zatvoru uope mogue - odgovorio sam.

Na te rijei Lanto je poeo raspredati teoriju kako komunisti treba da se rtvuju kad to od njih trai Partija.

Nita nisam razumio od te njegove teorije.

Kakve bi koristi imao radniki pokret od toga to bih ja priznao neto to nisam uradio, to nije istina. Ako pak ne bih priznao, onda bih, po njegovumiljenju, trebao da dopustim da me namrtvo isprebijaju. Lantoevu besmislicu nisam mogao prihvatiti.

Napokon je poeo govoriti o sebi. Bio je sekretar zabranjene Komunistike partije Maarske. Dvije godine ivio je ilegalno u Budimpeti irukovodio maarskim komunistikim pokretom.

U rukovodstvu se formirala opoziciona grupa koja se nije slagala s Lantoevim radom. Umjesto da rade meu ljudima i da ih organiziraju, oni sudane i noi proveli u ilegalnim stanovima dis-kutirajui i citirajui Marxa i Lenjina. Kad se nikako nisu mogli sloiti, zatraili su pomo od najvieinstance, Izvrnog komiteta

Komunistike internacionale u Moskvi. Predstavnik Maarske u Komunistikoj internacionali bio je Bela Kun, nekadanji predsjednik Sovjetanarodnih komesara u vrijeme Maarske Sovjetske Republike. Bela Kun proglasi Lantoa frakcionaem i naredi mu da doe u Moskvu. Lanto jeposluno doputovao u Moskvu.

U tamnicu. Batinali su ga, bacali u karcer, psovali, nagovarali.

Napokon je potpisao da se po nalogu Hortvjeve vlade uvukao u Komunistiku partiju, da je pijunirao, da je organizirao tetoinski rad u Partiji, daje potene komuniste predavao Hortvjevoj policiji.

Sve je to Lanto priznao i potpisao.

Pitao sam ga ima li barem zrno istine u svemu tome to je potpisao.

- Sve je to la to sam izjavio i potpisao. Ona druga grupa, koja me optuila u Budimpeti, u slubi je policije i Hortvja. Ali komunisti se morajurtvovati.

Nisam prihvatio takvu rtvujuu disciplinu.

Nikako nisam mogao izai nakraj s Lantoevim neljudskim lanokomunistikim teorijama.

Dosadio mi je. Zanimljiv sluaj bio je mesar Mika kome nikako nisam mogao ustanoviti nacionalnost. Govorio je vrlo dobro rumunjski, maarski,ukrajinski i jidi. Bio je jedini ovjek u eliji koji je nekog avola skrivio. Mika nam je priao (zaboravio sam prezime) da je bio lan Komunistike

partije u Karpatskoj Rusiji, koja je tada pripadala ehoslovakoj. U organizaciju se uvukao pijun. Policija je saznavala sve to se govorilo uorganizaciji. Sumnja je pala na jednu djevojku, Jevrejku, koja je pobjegla iz Poljske jer ju je policija progonila zbog komunistike djelatnosti.Djevojka je bila tek nekoliko mjeseci lan Komunistike partije u Munkaevu. Sekretar u Munkaevu traio je da se dje-33 vojka likvidira. Drugimrijeima, trebalo ju je ubiti. Zadatak je dobio Mika.

Jednog dana Mika ju je pozvao, ona nije nita slutila, da pou do neke rijeke gdje e po nalogu Partije obaviti neki posao. Mika je odveodjevojku na to osamljeno mjesto, uguio je i bacio u rijeku. Meutim, posao je slabo izveo. Djevojka je bila samo oamuena. U hladnoj vodi seosvijestila. Mika je u strahu i panici gledao kako pliva prema drugoj obali. Pojurio je prema eljeznikom mostu da se prebaci na drugu stranu.Uhvatio ju je.

Nesretnica ga je stala zaklinjati da je ne ubije. Mika je obeao da e je potedjeti ako prizna da je policijski pijun. Djevojka ga je uvjeravala da jepotpuno nevina i da to ne moe priznati.

Mika je dugo razmiljao.

Zatim je izvukao no, ubio djevojku i ponovo je bacio u rijeku. Poslije nekog vremena pronali su njen le, ali policija nije mogla ustanoviti ni tko jedjevojka, niti tko ju je ubio.

Meutim, tada se dokazalo da je ubijena djevojka potpuno nevina, a pijun je bio partijski sekretar.

Napokon je policija ipak uspjela otkriti ubojicu i Mika je morao bjeati u Sovjetski Savez, gdje je neko vrijeme ivio u miru.

Kad je otkriven pravi pijun u Munkaevu i kad se pokazalo da je ubijena djevojka nevina, Miku su uhapsili. Mika se branio da je ubio popartijskom zadatku.

Doznali smo da je u Butirku dola grupa iz provincijskog zatvora da bi se suoila s nekim zatvorenicima koji su ve bili ovdje.

Jedan iz te grupe, mladi inenjer Mia Levikinov, strpan je u nau eliju. Kad je inenjer shvatio da se nalazi u eliji s politikim uhapenicima,strahovito se prestraio. Kako su ga mogli ubaciti u takvu eliju kad se on nikad u ivotu nije bavio politikom? Njega zanima samo njegov posao injegova obitelj. Ima mladu enu i malog sinia. Satima je priao o svojoj eni i dvogodinjem dje-34 aku. Njegova ena ne zna da je uhapen jerje bio na slubenom putovanju i trebao se za pet dana vratiti na posao. Pisao je da e se vratiti u subotu. Sada ga ekaju na stanici, a njega nema!ta e ena misliti? ena ga strano voli.

Mia se nada da e se stvar do subote potpuno razjasniti i da e na vrijeme stii kui.

Prolo je nekoliko dana i, naravno, Miu nitko ne zove, niti ga tko ta pita. Dola je i subota, kad je trebao biti kod kue, a on jo uvijek ne zna zatosu ga uope uhapsili.

Upitao sam ga je li moda s nekim razgovarao i neto opsovao.

Dugo je razmiljao, ali niega se nije mogao sjetiti. U nedjelju ujutro prie mi i ree:

- Znate, cijelu no nisam spavao, stalno sam razmiljao, znate, i sjetio sam se. Jedanput sam opsovao zato to su mi poslali lo izolacionimaterijal.

Moda su me zato uhapsili? Moe li se zato uhapsiti?

Gledao me oekujui da u mu neto odgovoriti.

- A to ja znam zato se sve hapsi! - slegao sam ramenima.

Napokon su ga pozvali na sasluanje. Nakon dva sata vratio se u eliju.

Bio je blijed. Nije progovorio ni rijei. Vrtio se po eliji. Zatim je sjeo u kut i zaplakao.

Priao sam mu da ga umirim. Poeo je ridati. uli su se po-vici:

- Baba, to cmizdri, ne budi slabi.

Kad se umirio, ispriao je kako ga je doekao istraitelj: - Ti si lukava i podmukla trockistika zmija. Priznaj trockistiku djelatnost, podlace,nitkove, pasji sine, huljo.

Poslije bujice psovki istraitelj mu je rekao neka se predomisli i sve prizna. Ako bude poricao, uhapsit e njegovu enu, a njegov djeak e postatibesprizorni.

35

Oajanje Miino bilo je bezgranino, nije jeo, nou je jecao, za etrnaest dana izgledao je kao haringa. Prosto je okopnio.

Stalno je razmiljao, ali nita nije shvaao.

Jedne noi, bilo je vrijeme spavanju i ve smo polijegali, otvorila su se vrataca na vratima elije i uvar je tiho pozvao: - Levikinov.

Blijed i prestraen, Mia je skoio sa svog mjesta.

- ta je, ta je, o emu se radi? - povikao je.

- Pripremite se za sasluanje - rekao je uvar.

Mia se obukao i poao prema vratima. Vojnik ga je otpratio.

Vratio se rano ujutro. Na stolu ga je ekao kruh i kipjatok, vrua voda. Mia nije htio jesti, popio je samo dvije olje kipjatoka. Nitko se nijeusudio da ga bilo to upita.

Poslije izvjesnog vremena sam je poeo priati to je sve doivio na sasluanju.

- Sad nam ispriajte sve o svom kontrarevolucionarnom trockistikom radu. - Tim rijeima doekao me istraitelj. Priao sam mu kako sam ivio ito sam sve radio za slobodnog vremena.

Istraitelj me sluao i nije me prekidao. Kad sam zavrio, upitao me: - Jeste li vi bili lan Komsomola?

Odgovorio sam mu da sam kao sasvim mlad ovjek bio lan komunistike omladine. E, kad je tako, rekao je istraitelj, kaite vi nama tko sulanovi trockistike organizacije. Ja sam se zaudio i rekao mu da to nije bila trockistika organizacija i da je ve deset godina prolo i da se nemogu sjetiti nijednog imena i nijednog komsomolca.

- ta, ti trockistiko pseto, proderao se istraitelj na mene, ili e odmah rei imena tih bandita, ili u od tebe napraviti kau!

Kleo sam se svime na svijetu da nikada nisam bio trockist i da se ne mogu sjetiti nijednog imena. Istraitelj je onda uzeo nekakvu cedulju i proitaomi nekoliko imena. Tek tada sam se sjetio ljudi u organizaciji.

- A, vidi, pasji sine, sjea se imena, a sada e se sjetiti i kako ste hvalili Trockog.

Nikako se nisam mogao sjetiti. Onda je istraitelj pozvao u sobu nekakve ljude, njih etvoricu, koji su mi u lice rekli da sam glasao za nekakvurezoluciju u obranu Trockoga. Rekao sam mu da sam ja tada, kao i veina mojih drugova, glasao za nekakvu rezoluciju, ali da nemam nikakveveze s trockistima. Istraitelj je sastavio zapisnik, koji sam potpisao, da sam bio lan trockistike organizacije. Eto, tako je bilo na mom sasluanju- prostenjao je Mia.

Poslije est tjedana, odveli su ga iz elije. Nakon nekoliko dana, kad su nas odveli u kupaonicu, naili smo na zapis: Mia Levikinov, 10 godinalogora.

Kada su me ponovno jednog dana pozvali na sasluanje, u kancelariji sam zatekao samo Gruevskog. Doekao me smijeei se. Upitao mezato sam odbio da doem na sasluanje. Uvjeravao me kako nitko nije imao namjeru da mi uini neto naao. Pitao sam ga zato su me ondapoeli svlaiti. Na to je on odgovorio da su ta dva mladia lijenici i da su me htjeli svui i pregledati.

Kad je to govorio nije mi gledao u oi, ve je toboe prelistavao nekakve spise. Onda je ustao, proetao sobom i ponovno poeo dokazivati kakoje glupo to neu priznati i da e to moje tvrdo-korno odbijanje da potpiem zapisnik svriti vrlo loe.

- Moete vi mene sjei u komade, ali laan zapisnik ja potpisati neu - odbrusio sam.

- To vam nee pomoi. Hoete li potpisati ili neete, iz zatvora se izvui ne moete. Ako potpiete, bit e vam lake, a ako ne potpiete, eka vasteak ivot u logoru - uvjeravao me Gruevski.

37

(Gruevski je u tome bio u pravu. To to nisam htio potpisati laan zapisnik teko mi se osvetilo u zatvorima i u logorima.)

- Savjetujem vam da se predomislite, vi i ne znate to vas eka

- ponovio je nekoliko puta.

Znao sam da NKVD nema skrupula i nikakvih obzira i da upotrebljava najstranije i najsvirepije metode kako bi rtva priznala i potpisala. Vano jeda se potpie.

Moskovski inenjer Vorobjev, s kojim sam leao na istoj prini u eliji br 61, priao mi je na kakav su ga nain prisilili da potpie zapisnik. Vorobjevpartijac, slubeno je otputovao u Englesku kao lan komisije koja je kupovala tvornike strojeve. Kada se vratio, uhapsili su ga kao tetoinu. Trailisu da prizna kako je namjerno kupovao takve strojeve koji nisu odgovarali postro-jenjima, pa je na taj nain htio sprijeiti izgradnju socijalizma.

Naravno, on je sve to radio za raun engleske buroazije koja eli po svaku cijenu sprijeit industrijalizaciju SSSR-a.

Vorobjev je energino odbio da prizna i potpie takvu glupost.

Jedne noi, kao i obino, odveli su ga na sasluanje. Poslije dva sata vratio se slomljen : oajan. ovjek ga nije mogao prepoznati.

U tome asu od njega se nije mogle nita doznati. Odgovorio je:

- Sve sam priznao i potpisao.

Tek slijedeeg dana ispriao nam je kako je dolo do prizna-nja.

- Kao i obino, uveli su me u sobu istraitelja. Postavio mi je pitanje jesam li se odluio da priznam, a ja sam mu odgovorio da nikakav zloin nisampoinio te prema tome nemam to priznati.

Istraitelj mi je savjetovao da smjesta sve priznam jer moj sluaj moraju jo noas zakljuiti, odlaganja vie nema. Ponovno sam odbio da priznam ipotpiem la. Istraitelj je na to uzeo telefon i nekome naredio: - Dovedite svjedoke protiv Vorobjeva. Narav-38 no, bio sam iznenaen, nikako minije ilo u glavu kakvi su to svjedoci.

Poslije nekoliko minuta uo sam kako netko plae. Prepoznao sam glas svoje ene. Otvorila su se vrata i u sobu je ula moja ena, devetogodinjakerka i dvanaestogodinji sin. Kada su me ugledali, stali su tako grevito plakati, zagrlili me i stali ljubiti i vikati: - Papa, papa, potpii, nemoj nasgurati u nesreu, kada potpie doi e kui, ako ne potpie, i nas e zatvoriti. Bio sam oajan, nisam znao to da radim, poeo samobjanjavati djeci da sam nevin i da nemam to da potpiem. Onda se upleo istraitelj:

- Zar se ne sramite? Vlastita ena i djeca vas mole, a vi ste i dalje tvrdoglavi. Za tri dana mogli biste biti kod kue. Djeca i ena plau, a ja to nisammogao izdrati.

Uzeo sam pero i potpisao.

Vorobjev je osuen na 10 godina logora, a njegova ena na progonstvo.

39

VOJNI ZATVOR LEFORTOVO

Opet je prolo nekoliko mjeseci bez sasluanja. Tek u kolovozu 1937. uo sam ve uobiajeni poziv:

- Hajde, tajner.

Kada su me izveli u dvorite ugledao sam poznati auto NKVD-a za prijevoz kruha. Pomislio sam da me odvode na sasluanje u Lubjanku.Meutim, prevario sam se. Vonja je trajala mnogo due. Kad su kola stala i kad sam izaao, primijetio sam da su me dopremili u drugi zatvor.Nalazio sam se u velikom dvoritu, naokolo zgrade s reetkama. Poveli su me prema nekim vratima gdje me primio oficir NKVD-a, zapitao kakose zovem, kada sam roen, a onda naredio vojniku da me pretrai. Svukli su me dogola i temeljito pregledali odjeu. Kada je sve bilo gotovo ikada sam se ponovno obukao, navukli su mi na ruke i noge lisice i okove.

- Naprijed - naredio je vojnik.

Tekom mukom uspinjao sam se uza stepenice i jedva vukao noge. Vojnik je otvorio teka eljezna vrata i ugurao me unutra.

Naao sam se u kvadratu, u eliji koja je bila metar dugaka i metar iroka. Kamen. U jednom kutu klupica uzidana u pod. Sjeo sam i razmiljaogdje se ja to zapravo nalazim. Prolazili su sati, muila me glad. Znai, iz Butirke sam otiao u podne, sad bi ve mogla biti veer. ekao samveeru, ali uzalud. Poao sam prema vratima i zakucao. Straar me upitao to elim. Rekao sam mu da nisam dobio veeru.

- to je tebi, kakva veera, pa sad je jedan sat nou - dobacio mi je straar.

Sjeo sam. ta sve to znai, to namjeravaju sa mnom? Umorio sam se i legao na goli beton. Probudio sam se nakon izvjesnog vremena, ali vienisam mogao ustati. Tada se otvore vrata i vojnik mi zapovjedi da izaem. Skupio sam svu snagu i pokuao se dignuti, ali nisam mogao ni da sepomaknem. Napokon me dva vojnika zgrabe i odvedu ispod ruke u drugo dvorite i u drugu zgradu. Uvedu me u jako osvijetljenu prostoriju nadrugom katu.

Lijevo i desno tapecirana vrata. ekao sam. Na zidovima slike Staljina, Molotova, Berije i Kaganovia, na jednom zidu sat. Dva sata i desetminuta. Napokon me uvedu u sobu. Za pisaim stolom sjedio je ovjek u civilu, pokraj njega stajala su dva enkavedeovca u uniformi. Desno, poredzida, sjedio je ovjek koji mi je izgledao poznat. Lice obraslo, vidi se da se dugo nije brijao. Onaj za pisaim stolom ree:

- Bit ete suoeni. Upozoravam vas da svjedoku ne postavljate nikakva pitanja. Poznajete li ovjeka koji ovdje sjedi?

- ini mi se nekako poznat.

- Tko je to?

- Ne mogu se sjetiti.

- Razmislite!

Razmiljao sam, ali nikako se nisam mogao sjetiti otkuda poznajem tog ovjeka. Onda se istraitelj obrati svjedoku:

- A vi, poznajete li vi ovog ovjeka?

- Da.

- Tko je to?

- To je tajner.

- Odakle poznajete tajnera?

- Sa tajnerom me upoznao Eimike.

- Tko je Eimike? - zapitao je istraitelj udnovatog svjedoka.

- Eimike je glavni agent Gestapoa u SSSR-u.

- ta znate o tajneru?

41

- Eimike mi je priao da je i tajner agent Gestapoa.

- ta kaete na to, tajner?

- Ovaj ovjek ili je luak ili je provokator, eto to mislim - odgovorio sam, a istraitelj je na to skoio i navalio na mene buji-com najodvratnijih psovkiudarajui me svom snagom pesnicama po licu. Iz nosa mi je potekla krv, pred oima mi se zacrnilo.

Kada sam se osvijestio, pored mene je stajao vojnik s aom vode i runikom. Vojnik je izlio malo vode na runik i brisao mi krv s lica. Netko jedonio au aja i silom mi je sipao u usta. Istraitelj je naredio da mi skinu okove. Primijetio sam da svjedoka vie nije bilo u sobi. Tada istraiteljnaredi da ga ponovno dovedu.

- Schtz, vi potvrujete izjavu koju ste maloas dali? - rekao je istraitelj.

Kada sam uo ime Schtz, prisjetio sam se tko bi to mogao biti. Pa da, to je bio ovjek s kojim sam sjedio u kavani Metropol kada je Eimikepriao naem stolu. Schtz mi je predstavio Eimikea. Schtza sam poznavao vrlo malo, to je bilo kavansko poznanstvo. U zatvoru se tolikopromijenio da ga se nisam mogao sjetiti. Na pitanje istraitelja, Schtz nije odmah odgovorio, zato je istraitelj skoio, izderao se na nj i zapitao gada li bi on moda opet elio u karcer. Schtz je sasvim tiho odgovorio:

- Da, potvrujem. - Poao je prema stolu i potpisao izjavu.

Istraitelj je pokuao da me prisili na priznanje. Prostaki me psovao, ali ja sam ostao uporan. Ofi cir koji je stajao pored nas poao je premavratima, pozvao vojnika i rekao mu pokazujui na mene prstom:

- Vodite ovu stoku do avola!

Ponovno su me odveli u onu kvadratnu kamenu grobnicu.

Samoa me umirila. Poslije jednog sata izveli su me iz karcera i bacili u obinu eliju. Bila je to samica s jednim eljeznim krevetom, koji sepreko dana prislanjao uza zid. Ujutro su mi dali komadi kruha i vrue vode. Odmah sam ivnuo i proetao se elijom. Ali ubrzo sam se umorio.Sjeo sam na klupu, naslonio glavu na stoli i zadrijemao.

- Ne spavaj! - proderao se uvar kroz rupu.

etvrtog dana ubace mi u eliju nekog ovjeka. Vie se ne sjeam njegova imena. Znam samo da je bio sekretar akademika Gubkina, da jedoao iz zatvora Butirke i da su ga optuili zbog trockizma. Pitao sam ga kakav je to zatvor u kome se nalazimo.

- To je vojni zatvor Lefortovo - odgovorio mi je.

Uvee su ga odveli na sasluanje. Vie nikada nije se vratio u eliju.

U Lefortovu sam proveo dva tjedna. To je bio pakao. Svake noi uli su se jezivi jauci i uasna dernjava. Na jednoj strani hodnika bile sukancelarije za istraitelje, na drugoj elije. Samo u ovom zatvoru vidio sam takav raspored: i elije i prostorije za istraitelje u istom hodniku. ovjeknije imao ni sekunde mira.

Ako nije bio sam muen, onda je morao sluati kako druge mue, kako ih tuku i psuju. To su bile neizrecive patnje. Pogotovo je to bilo teko kadasu sasluavali ene. A one su obino bile zatvorene zato to su supruge svojih zatvorenih mueva. ta sve nisu upotrebljavali? I batine inajodvratnije psovke i odvratna muenja, kako bi ih prisilili da terete svoje mueve. ene koje su ivjele dvadeset godina sa svojim muevimahapsili su zato to su

podravale vezu s narodnim neprijateljima. Za te veze osuivane su na 10 i 15 godina logora u Sibiru. Njihova djeca obino bi svravala udomovima NKVD-a. Ni roaci, ni bilo tko drugi nije se usudio prihvatiti tu djecu jer je prijetila opasnost da budu uhapeni zbog veze s narodnimneprijateljem.

Opet su me odveli istom istraitelju koji mi je postavio isto pitanje: jesam li se odluio potpisati zapisnik. Na to njegovo pi-43 tanje odgovorio samda sam nevin. Istraitelju je dosadilo da sa mnom dalje razgovara. Rekao mi je da mi daje petnaest minuta vremena. Ako za petnaest minuta nepotpiem zapisnik, strijeljat e me. Odvedu me u eliju koja se nalazila preko puta istrai-teljeve kancelarije. Prolo je petnaest minuta. Dovedu mepred istraitelja.

- ta je, hoete li potpisati?

- Razmislio sam. Bolje je da umrem nego da potpiem la odgovorio sam.

Istraitelj je izvadio sat i pogledao me.

- Dajem vam jo pet minuta vremena.

utio sam.

Istraitelj je pritisnuo na dugme. Uao je vojnik.

- Recite poruniku neka doe.

Uao je oficir.

- Evo vam ovog ovdje. Likvidirajte ga.

Porunik mi je priao, svukao me dogola, odjeu bacio u kut, podigao telefonsku slualicu i naredio:

- Neka dou dva ovjeka s punom spremom, trei kat, soba 314.

Dola su dva vojnika s bajunetama. Poeo sam drhtati. Niz elo mi je potekao hladan znoj. Vojnici me postave u sredinu.

Porunik naredi:

- Naprijed!

Nisam se mogao ni pomaknuti. Gurali su me kroz hodnike u podrum. U susret je iao neki oficir i toboe zapitao kamo me vode. Porunik je stao iraportirao:

- Na strijeljanje.

- Vratite ga. Jo emo jedanput pokuati - zapovjedi oficir.

44

Vrate me u eliju. Moja odjea ve je bila unutra. Legao sam na krevet pokrio se, ali nikako se nisam mogao ugrijati. Cvo-kotao sam zubima idrhtao kao u groznici. Dugo sam se tresao.

Napokon sam zaspao. Poslije tri dana pozvao me upravnik zatvora, predao mi nekakvu tiskanicu otkucanu m pisaem stroju i pozvao me daproitam i potpiem.

itam: Optunica. Iz pouzdanih izvora, NKVD SSSR-a je saznao da je politikog emigranta Karla tajnera zavrbovao Gestapo, da se baviopijunaom i da je spremao diverzantske akcije. U tu svrhu okrivljeni Karlo tajner povezao se s mnogim inostranim i sovjetskim graanima. Karlotajner pripadao je organizaciji koja je ubila S. M. Kirova. Unato upornom negira-nju okrivljenog, njegov je zloin dokazan izjavama svjedoka. Naosnovu citiranog, okrivljeni se optuuje po paragrafu 58, toka 6, 8 i 9. Na osnovu zakona od 1. prosinca 1935. okrivljeni se predaje Vojnomkolegijumu Vrhovnog suda SSSR-a. Vrhovni dravni tuilac: Visinski.

45

PRED VOJNIM SUDOM

Dakle, rijeio sam se svih iluzija da u biti puten na slobodu.

Primio sam optunicu. Sada mi je bilo jasno: onaj koji je uhapen unaprijed je kriv. To je glavni i neopozivi princip NKVD-a.

Suenje je formalnost. Obmana i nita vie.

Nou estog rujna 1937. ponovno su me bacili u kamenu grobnicu u kojoj sam ostao dva dana. Dvaput dnevno dobivao sam po 400 grama kruha ilonac vrue vode. U 23 sata nou doli su po mene vojnici i odveli me u prostoriju od 30 kvadratnih metara. Stol je bio presvuen zelenom ohom.U sobi nije bilo nikoga osim vojnika i mene. Narede mi da sjednem. Tada upadne oficir i izdere se:

- Ustajte, dolazi sud.

U sobu su uli vii oficiri i sjeli za zeleni stol. Za jednim stoliem sjedio je mladi ovjek u uniformi, sekretar suda. Poelo je suenje. Ofi cir koji jesjedio u sredini rekao je:

- Poinje pretres Vojnog kolegijuma SSSR protiv Karla tajnera, koji je optuen zbog zloina koji se prema Krivinom zakoni-ku kanjavajuparagrafom 58, toka 6, 8 i 9. Optueni, ustanite!

Osjeate li se krivim?

- Ne. Ja sam potpuno nevin.

- Kako ste doli u Rusiju? - zapita me predsjednik suda.

Nisam progovorio ni dvadeset rijei, a predsjednik me prekine:

- Budite krai.

Pokuao sam nastaviti, ali predsjednik me ponovno prekine:

- elite li pri kraju rasprave neto rei?

Tek to sam poeo govoriti, predsjednik me opet prekine:

- To sve znamo, dosta.

Predsjednik je okrenuo glavu nalijevo i nadesno, apnuo neto desnom i lijevom oficiru, oni su ustali i izali. Vojnik mi je naredio da ponovnosjednem. Nije prolo mnogo vremena a suci su se vratili. Odjekne zapovijed ustaj! Predsjednik je s nekakve ceduljice itao neto od ega samrazumio jedino osudu.

Glasila je: deset godina strogog zatvora.

Suenje nije trajalo ni dvadeset minuta.

Nije bilo ni dravnog tuioca, niti obrane.

U istom hodniku gdje je bila sudnica vojnik je otvorio vrata jedne elije i gurnuo me unutra. Naao sam se u eliji osuenih koji su istog dana istomprocedurom osueni kao i ja. Bilo je tu osamnaestoro ljudi. Njihovo suenje trajalo je neto manje od 4 sata. Bilo je radnika, seljaka, tehnikeinteligencije, partijskih funkcionara.

Naao se tu i direktor cirkusa.

Kada sam uao u eliju, nitko me nije pitao na koliko sam godina osuen.

To su svi znali.

Nitko me nije pitao kako je tekla rasprava i kakvo je obrazloenje presude.

To je kod svih bilo na dlaku jednako.

Osude su bile unaprijed napisane na pisaem stroju. Ostao je samo prazan prostor da se ispie ime. Nitko nije traio da dobije osudu napismeno.To nije imalo nikakvog smisla. U osudi je jasno pisalo da pravo albe ne postoji.

Nitko se nikome ne moe aliti.

O pomilovanju ni govora.

Takvo je bilo zakonodavstvo Staljina i njegovih najbliih suradnika Visinskog, Smirnova, Urliha, Matuljevia i slinih.

47

PUT U SIBIR U ETAPAMA

Uvee, oko 20 sati, 7. rujna 1937. izveli su nas u dvorite zatvora u kojem su stajala zatvorenika kola. Ve su bila napola puna. Istog dana osudilisu jo etrnaestoricu. Ukupno trideset i dvojicu. Odveli su nas u etapnu stanicu zatvora Butirka i iskr-cali u sredini velikog dvorita u kome senalazila crkva. Za cara sluila je zatvorenicima. Sada su je pregradili. To je bila trokatna zgrada s mnogo velikih i malih elija. U svakoj elijidvokatne ili trokatne prine. Sve elije bile su pune, svaka je mogla primiti 30 do 40 ljudi.

Meutim, sada je svaka elija imala deset puta vie zatvorenika.

Higijenski uvjeti bili su nemogui. Umjesto zahoda, velike drvene parae. Ujutro osamnaest ljudi dobija jedan kabli vode za umivanje. Naaelija nije imala ak ni prinu. U njoj se nalazio samo veliki stol. Bio sam presretan to me dopao komadi stola.

Tako nisam morao spavati na golom betonskom podu.

U eliji je poslije presude vladao mir, nije bilo velike napetosti ni uzrujavanja. Nikoga nisu izvodili na sasluanje. Razgovarali smo o svemu isvaemu.

Pored mene sjedio je Vasilij Mihajlovi uprakov, glavni inenjer moskovske tvornice kompresora. Visok i snaan ovjek, plave kose i plavih oiju,roen u Kotlasu, bio je tip pravog Rusa sa sjevera. Nikad nije sjedio besposlen. Uvijek je neto radio, sada je krpao naa odijela. Gotovo svaki odnas ispriao je svoj ivotopis.

Jedino je Jefi m Morozov, direktor cirkusa, bio potiten. Uzdisao je i jecao.

Jednog dana ispriao sam kako sam doao u Moskvu, to sam sve radio i kako sam ivio do hapenja.

48

U Moskvu sam stigao 14. rujna 1932. iz Berlina preko Litve.

Pljutala je kia. Brzo sam utrao u auto koji me ekao. Bio sam sretan to se nalazim u gradu o kome sam toliko matao. Odmah drugi dan javiosam se, prema instrukcijama predstavnika Izvrnog komiteta Kominterne u Berlinu, rukovodiocu OMS (Odjel meunarodnoj svjazi). Moj prvi susrets Abramovom bio je vrlo kratak. Abramov je pozvao ernomordika, rukovodioca ekono-mata, i naredio mu da mi nae stan i osigura ishranu. Dalisu mi 500 rubalja.

- Odmorite se nekoliko dana, onda mi se javite - rekao mi je Abramov.

Mjesec dana etao sam Moskvom. Kada su mi etnje dojadile, odluio sam da ponovno posjetim Abramova. Otputio sam se u zgradu Izvrnogkomiteta Kominterne i javio se slubujuem enkavedeovcu. Gledao me sumnjiavo.

Onda je nekome telefonirao. ekao sam petnaest minuta.

Tada su mi dali papir, propusku, za Abramova. Uz put su me jo tri puta kontrolirali. Traili su da im pokaem propusku.

U predsoblju Abramova doekala me njegova sekretarica. Kod nje sam sjedio itav sat. Tada sam bio primljen. Neugledna fi gura Abramovautopila se u velikom naslonjau. Preko naoara promatrale su me prodorne oi. Abramov mi je postavio nekoliko kurtoaznih pitanja. Na kraju mezapitao, naglaujui svaku rije:

- Da li biste bili sposobni da upravljate velikom tamparijom i izdavakim poduzeem specijalne vrsti?

Rekao sam mu da imam iskustva u takvim poslovima.

- Onda je sve u redu. Javite se Kolarovu, ja u s njim razgovarati.

Kolarov je upravljao Balkanskim odjeljenjem Kominterne.

Njegovo sjedite bilo je u nekadanjoj palai ruskog industrijalca

Morozova u Vozdvizenki 14. Danas ta ulica nosi ime Kalinjina.

Javio sam se vrataru, enkavedeovcu, koji je, kad je uo moje ime, pogledao u nekakav spisak. Rekao mi je:

- Adnu minutoku!

Nisam pravo ni sjeo, a ve je doao ef Kolarova sekretarijata Stjepan Adamovi Bergman i odveo me Kolarovu. Kolarov je sjedio u naslonjau.Pruio mi je ruku. Bio je ljubazan, za razliku od Abramova. To je bio ovjek srednje visine, jak, njegova elava glava sjedila je na kratkom vratu,sliio je trgovcu a ne konspiratoru koji je 1922. bacio u zrak sofi jsku katedralu. Tom je prilikom poginulo stotinu ljudi, meu njima ministri, generali ivisoki dravni funkcionari.

Kolarov je pozvonio, u sobu je ula mlada djevojka.

- Naruite tri ae aja.

Dok smo pili aj pitao me kako sam putovao, kako izgleda Berlin, kako ivi drug Dimitrov u Berlinu i to mislim kakva je politika situacija uNjemakoj. Rekao sam mu da veina smatra da e Hitler preuzeti vlast za nekoliko tjedana, najvie za mjesec dana.

- Ali mi neemo dopustiti da on doe na vlast - leerno je rekao Kolarov i obratio se Bergmanu:

- Uredite sve to treba s drugom tajnerom.

Oprostio sam se s Kolarovom i poao za Bergmanom u njegov ured. Tamo sam razgovarao dva sata o tome to treba da radim.

Bergman me vodio od odjeljenja do odjeljenja i predstavljao po-jedinim rukovodiocima odjeljenja. Upoznao me s Bugarima Go-revom, Zeljesovom,Bojkikevom, s Rumunjima Paukerovom i Mironeskuom, zatim s Jugoslavenima Filipoviem - Bokoviem, Radom Vujoviem (Licht), opiem(Senkom) i Grgurom Vujoviem (Gregorom). Upoznao sam i dva Poljaka, Verskog i Mi-50 haljula. Veini to nisu bila prava prezimena. Balkanskoodjeljenje, koje je zaposjelo cijelu palau Morozova, imalo je jo jednu trokatnu novogradnju u dvoritu u kojoj se nalazila tamparija i izdavakopoduzee MAI (Meunarodni agrarni institut).

Nastupio sam. Dva tjedna trajala je primopredaja tamparije i izdavakog poduzea MAI. Upoznao sam se s veinom personala raznih narodnosti.Ve je prvog dana vrlo neugodno djelovala injenica da je blagovaonica imala dvije razliite prostorije. Vea prostorija bila je za obine radnike inamjetenike, a druga, manja, za rukovodei kadar. U manjoj prostoriji stolovi su bili pokriveni, mogla su se dobiti bolja jela, kao u restoranima, akod stola je posluivao natkonobar.

Odmah sam pokuao izjednaiti obje prostorije na taj nain to sam naredio da se servira isto jelo uz iste cijene. Zbog toga sam se sukobio strojkom Balkanskog odjeljenja. Trojka se sastojala od predstavnika uprave, partijskog sekretara i sindikalnog sekretara. Rekli su mi da jemoje stanovite pogreno, da znai uvoenje uravnilovke. Morao sam povui nareenje. Nije prolo mnogo vremena, dolo je do drugog sukoba strojkom. Htio sam se sporazumjeti s moskovskim mesokombinatom da nam svake subote isporuuje tri tone iznutrice, a ja se obavezujem da uim tampati tiskanice na otpacima papira. Oni su pristali.

Radnici i njihove obitelji dobijali su dvije subote dva do tri kilograma mesa. To je primijetio Bergman i odmah se zainteresirao odakle to meso ikako se dijeli. Natkuhar ga je izvijestio da je to moj aranman s mesokombinatom. Naravno, o tome je odmah bio obavijeten Kolarov. Pozvao me

i savjetovao mi da obustavim davanje mesa radnicima. Svi moji pokuaji da to nekako pro-vedem propali su. Kolarov je smatrao da ne moepostojati nikakva grupa privilegiranih radnika. Ipak sam pokuao da neto uinim za radnike. Na moskovskoj periferiji Vsjesvjatskoje imali smoradniku stambenu zgradu u kojoj su uglavnom stanovali neenje i male obitelji. Stanovi su bili jako primitivni, godinama nisu odravani, sa zidovaje padala buka, podovi su bili truli.

Jedva sam uvjerio Kolarova i Bergmana da kuu valja temeljito popraviti. Moj prethodnik, Maar Ferenz, koga je namjestio Bela Kun, potpuno jezapustio poduzee i ja sam imao muke da ga dotjeram u red. Za kratko vrijeme postalo je aktivno. Stekao sam autoritet kod radnika. Kad je 1936.dolo do istke u naoj partijskoj organizaciji i kad sam se pojavio na tribini da govorim i odgovaram pred partijskom komisijom, radnici inamjetenici tamparije pozdravili su me snanim aplauzom. Bio sam iznenaen. Predstavnik Komunistike partije Jugoslavije Grgur Vujovi ipredstavnik Komunistike partije Austrije Grosman govorili su o meni kao o hrabrom revolucionaru. Svi su me hvalili. Predsjednik komisije zaienje general Crvene armije rekao je da e dati rije samo onome koji ima da kae neto protiv mene. Nitko se nije javio. Nekoliko dana poslijetoga predsjednik komisije je objavio da sam jednoglasno preveden u SKP.

Morao sam sudjelovati i u drutvenom ivotu. Vodili su me na razne konferencije i skuptine na kojima sam ruskim radnicima i namjetenicima,kao predstavnik inostranog proletarijata, govorio o tekom ivotu radnika u kapitalistikim dravama. Jedanput sam govorio na skuptini studenataInstituta za strane jezike.

Tu sam upoznao djevojku koja je sada moja ena. Oenio sam se, dobio sam stan i ivio zadovoljno sa svojom enom.

Krug naih poznanika sastojao se od emigranata iz raznih zemalja Europe koji su ivjeli u Moskvi. Mnogi emigranti bili su razoarani s Rusijom, alisu uvijek traili i pronalazili objanjenja: sve to je nezgodno nasljee je caristike tiranije. Rijetko kada sam uo vrlo blagu kritiku.

Kada sam se u kolovozu 1935. vratio s dopusta na Kavkazu, iznenadila su me dva dogaaja. Moj zamjenik u izdavakom poduzeu NikolajMarkovi Ljubarski bio je uhapen. Na partijskom sastanku reeno je da je uhapen zbog trockizma. Drugo neugodno iznenaenje bilo je da sam utampariji zatekao jo jednoga zamjenika. Nikad nisam ni pomislio na to da bi u tampariji trebalo postaviti jo jednog zamjenika. Otiao sam kodKolarova da mi objasni kako se to moglo dogoditi u mojem odsustvu i bez moje privole. I Kolarov i Bergman umirivali su me da sam pretrpanposlom i da e se poduzee proiriti pa mi je prema tome potreban jo jedan zamjenik. Uskoro se pokazalo da je moj zamjenik povjerenik NKVD-a i da NKVD ne moe dopustiti da u tako velikom i vanom poduzeu nema svog infor-matora. U prvo vrijeme zamjenik Smirnov bio je vrloskroman.

Meutim, poslije je pokuao uvesti neke mjere koje nisam odobravao i koje sam ponitio. Smirnov je postajao sve agresivniji.

Oslanjajui se na svoje naredbodavce, poeo je kritizirati moje mjere. Na partijskom sastanku govorio je kako u naem poduzeu vlada buroaskiduh. Nisam mu odgovarao jer su ga radnici demantirali. Povodom majske proslave 1936. dobio sam veliku novanu nagradu za uspjean rad uinteresu izgradnje socijalizma u Sovjetskom Savezu. I ena i ja radovali smo se, pogotovo zato to je ena oekivala dijete.

Koliko je bio razliit moj ivot ovdje u Moskvi od onog u inostranstvu.

Redovno sam posjeivao monotone partijske sastanke. Pre-davanja su imala samo razliite naslove, a sadraj je bio uvijek isti. Na sastancima sehvalila Staljinova mudra politika. Rijetko kada ula se dublja misao. U diskusijama se nije ulo nita stvarno, svatko je morao barem jedanputspomenuti Staljinovo ime.

esto sam nastupao na sastancima u poduzeu. U poetku nisam znao da koncept govora valja pokazati partijskom sekretaru, koji bi ubacivaoaktualna pitanja koja je u tom trenutku postavljala

Partija. Imao sam vrlo malo privatnih veza s ljudima s kojima sam radio. Teko je bilo nai Rusa koji bi se usudio da s inostran-cem odravaprivatne veze. Inostrani komunisti i ruski komunisti sastajali bi se samo na partijskim sastancima. Roake svoje ene gotovo nisam poznavao.

Nitko se nije usudio da nas posjeuje. Kada su roaci moje ene saznali da se udaje za inostranca, savjetovali su joj da to ne ini. Jedini razlogprotiv bio je: Pa on je inostranac. Ni onda kada ih je moja ena upozorila da sam lan Partije, oni nisu promijeni-li miljenje. Jednom sam sjedio uparku na Tverskom bulevaru.

Kraj mene je sjeo neki ovjek. Razgovarali smo o obinim stvarima. Kad je primijetio da sam inostranac, ustao je i ispriao se:

- Vi ste sasvim simpatian ovjek, ali bolje je da idem.

Sjeo je na udaljenu klupu.

U naem poduzeu radila je Tanja, sekretarica Komsomola.

Njoj je palo na pamet da me pozove u svoju kuu i predstavi svojim roditeljima. Njeni roditelji i njena udata sestra radovali su se kada sam doao.Pozvali su me da ih ponovno posjetim. Poslije nekoliko tjedana zatekao sam u njihovoj kui pomorskog oficira, mua Tanjine sestre. Raspoloenjeje bilo vrlo uzdrljivo, gotovo neugodno. Ja sam brzo popio au aja, izgovorio se da imam posla i otiao. Slijedeeg dana ula je u mojukancelariju komso-molka Tanja toboe da me neto slubeno pita, a rekla mi da joj je ao to sam morao tako brzo otii, ali da je ipak pametno tosam to uradio. Njezin urjak ne eli da u stan dolazi inostranac.

Tako sam se morao druiti s inostrancima. Radovao sam se kada su od vremena na vrijeme iz inostranstva dolazili moji poznanici i priali minovosti.

Malo-pomalo osjeao sam udnu prazninu, raslo je moje neraspoloenje.

54

Jednom zgodom sjedio sam u kavani Metropol, bilo je to 1934, s predstavnikom OMS-a u Beu Rusom Baralom i direk-torom najvee robnekue u Moskvi Mostorg. Razgovarali smo i o prilikama u Sovjetskom Savezu. Ja sam rekao po prilici ovo:

- Beki socijaldemokrati uvjeravali su me petnaest godina da ovdje neke stvari nisu dobre. Meni je bilo potreban samo jedan dan pa da uvidim dasu govorili istinu.

Nije prolo ni mjesec dana, pozvali su me u Kominternu. ernomordik, naelnik kadrovskog odjeljenja, rekao mi je:

- ta ti misli gdje si? Valjda ne misli da si u Beu i da moe slobodno brbljati kao u bekoj kavani?

Pribliavala se proslava oktobarske revolucije. Htjeli smo pozvati neke prijatelje da je sveano proslavimo.

etvrti studenog 1936. poao sam, kao obino, na posao. ef planskog odjeljenja izvijestio me da smo plan u listopadu premaili za 29%. Pozvaosam efove odjeljenja da se s njima dogo-vorim koje emo radnike nagraditi. Kada je bilo vrijeme ruku, poao sam s Filipom Filipoviem (alijasBokoviem) u novoo-tvoreni restoran za visoke funkcionare koji je bio smjeten u krilu Kremaljske bolnice.

- Restoran Kempinski u Berlinu nije nita prema ovome, zar ne? - upitao me Bokovi. Nisam mu odgovorio jer u restoranu

Kempinski nisam bio. Poslijepodne sam se odvezao u upravu poligrafi ke industrije na Taganki da naruim neke stvari za potrebe poduzea uslijedeoj godini. Tu sam imao nekih tekoa i morao sam se obratiti Pjatnickom, koji je posredstvom ruskog Centralnog komiteta uredio da semoje narudbe uvae. Kada sam se vratio posjetila me upraviteljica kole iji smo bili pokro-vitelji i zamolila da joj dam neto novaca za kolu i da6. prosinca prisustvujem sveanoj akademiji.

55

Knjigovoa u naem poduzeu primijetio mi je da sam dao suvie veliku sumu za poklone djeci naih namjetenika povodom proslave. Dugo smose natezali, napokon se sloio. Bilo je 18 sati. Otiao sam zubaru. U 20 sati bio sam kod kue. Poslije veere izaao sam sa enom u etnju. U 23sata smo legli.

56

SADA SAM OVDJE!

Kada sam svrio svoju priu svi su utjeli. Onda je Nemirovski, elektroinenjer iz Ukrajine, da razbije neugodnu tiinu ispriao tragikomian doivljajkada je poao na lijeenje u Kislovodsk na Kavkaz.

- Kada sam se prijavio u upravi kupalita u Kislovodsku rekli su mi da u, na alost, morati spavati u sobi s jo jednim ovjekom. Ali neka se nitane plaim, to je vrlo dobar i uljudan ovjek. Umoran od puta, legao sam prilino rano i odmah zaspao.

Probudio me udan san. Osjetio sam nekakvu moru. Kad sam se sasvim razbudio vidio sam da moj sustanar stoji na podnoju kreveta, uporno mepromatra u namjeri da poe prema meni, tada je ispruio ruke i kao u transu sruio se na mene. Njegove ruke traile su moj vrat. Ja sam skoio izbacio ga sa sebe. Nastalo je rvanje i galama. Probudili smo ljude u susjednim sobama. Napokon je doao bolniar i razdvojio nas. Smjesta samzatraio da razgovaram s nekim iz uprave. Objasnio sam im sluaj. Slijedeeg dana poveli su istragu i ustanovili da je taj dobar i uljudan ovjekduevni bolesnik koji je patio od manije proganjanja i koji me htio zadaviti. Prisjeo mi je i odmor i lijeenje.

Tako je prolo punih deset dana u prianju doivljaja i pre-priavanju proitane beletristike. Kad bi se ponovno poveli razgovori o svemu onome tosmo doivjeli u istrazi, onda bi Saa Veber, bivi narodni komesar za prosvjetu Autonomne Republike Povolkih Nijemaca, branio i Staljina injegov reim i opravdavao odvratne metode NKVD-a. Govorio bi kako je sve to prolazno, a komunisti su duni to shvatiti, iako je on sam, Veber,bio strahovito muen. Izbili su mu gotovo sve zube.

57

Sedamnaesti rujna 1937. Naredili su nam da se spremimo za put. Pod vrlo jakom straom otpremili su nas na Kursku stanicu.

Na sporednom kolosijeku bila su dva osobna vagona treeg razreda. Umjesto prozora reetke. Na auto zaustavio se pred vagonom. Jedan pojedan izlazili smo iz automobila i ulazili u vagon.

U ova dva vagona strpano je oko 80 robijaa. Naredili su nam da mirno sjedimo. Mogli smo razgovarati samo aptom. Pokuali smo saznati odvojnika kamo putujemo, ali nai pokuaji bili su uzaludni. Straa se nije usudila prozboriti nijednu rije. Stajali smo na stanici dva sata i promatraliteretne vlakove kako mane-vriraju. Vlakovoe, loai i ostali eljezniari prolazili su pored nas i znatieljno nas promatrali. Grimasama su dali doznanja koliko nas ale. I neki prolaznici gledali su u nae prozore. Vidjelo se da su to ljudi koji trae nekoga svog meu nama. Dogaalo bi se daene, koje su sluajno saznale da su njihovi muevi osue-ni, tjednima lutaju po kolosijecima moskovskih stanica ne bi li barem izdaleka vidjelesvoje mueve. Mislio sam na onju. Kako bi bilo lijepo kad bi se meu ovim prolaznicima i ona pojavila.

Kako izgleda? Je li zdrava? Kako je s djetetom? Nita nisam znao.

Sigurno je obilazila zatvore, ali to su bili beznadni pokuaji.

Nitko nije mogao doznati gdje se uhapenik nalazi ni to se s njim dogaa.

Napokon su nas prikaili za osobni vlak na prvom kolosijeku.

Tuno smo gledali u ljude koji su se slobodno kretali peronom, sjedili u restoranu i pili. Onda je vlak krenuo. Steglo me oko srca.

Kamo? Kada u se vratiti? Svi smo utjeli. Vlak je prolazio kroz predgrae Moskve prema jugoistoku.

S obje strane vagona, umjesto vrata, bile su eljezne reetke kroz koje su nas promatrali vojnici i stalno nas upozoravali da ne razgovaramo. Malo-pomalo, uz apat smo, razvezivali poputbi-nu. U Butirki su nam dali hrane za dva dana. Taj etapni pajok

58 sastojao se od jedne kile i dvjesta grama kruha, slane ribe i dvije kocke eera. Pored mene sjedili su uprakov i Marejev. Marejev jeupravljao velikim trustom nafte u Moskvi. Tipian Rus iz ruskog sela: malen rastom, irokih ramena, plav, nos krumpirast.

Ali je vrlo brzo mislio i radio. Marejev je vakao svoj dio pajoka i kao da se smijeio. Pogledao sam ga.

- Ah, nita. Sjetio sam se svog naelnika u komesarijatu. To je bio pravi linija koji je svakom prilikom na sastancima drao prodike o tome kakotreba svakoga svim sredstvima natjerati na partijsku liniju, ili, kako bi se on sono izrazio, svakome treba stranjicu poskipidariti, to je znailo:namazati je terpenti-nom, opei. Meutim, i mog naelnika poskipidarili su kao i nas. Uhapsili su ga. Na suoenju je tvrdio da sam ga vrbovaoza kontrarevolucionarnu organizaciju. I tako su nas sve poskipidarili, pa sad putuj igumane za manastir.

Dok smo se ovako apatom raspriali, osjetili smo da se neto dogaa. Netko je pod klupom pronaao Izvjestiju. Vjerojatno ju je zaboraviostraar. itali smo poudno. Morali smo biti oprezni jer je straa mogla otkriti to radimo. Zbog uzbuenja koje je zavladalo u vagonu, straari sunas iznenadili i oduzeli novine.

59

U ETAPNOM ZATVORU VLADIMIR

Nakon dvanaest sati vlak se zaustavio na nekoj stanici, poeo manevrirati i na sporednom kolosijeku ostavio vagone s robijaima. Proitali smoime stanice: Vladimir. Dola su tri teretna automobila, u svaki su ukrcali po 25 ljudi. Bilo je pet sati ujutro, vozili smo se periferijom premavladimirskom zatvoru izvan grada. Vojnici su nas upozorili da e pucati ako netko pokua bjeati.

U kamionu nitko nije smio mrdnuti glavom. Vladimirski zatvor nalazi se na breuljku. Iskrcali su nas i ostavili pred tamnikim vratima da uimo dvasata.

Vladimirska stanica, koja je udaljena od Moskve oko 300 km, stara je vie od sto godina. Prije sto i pedeset godina bila je ovdje etapna stanica zanesretnike koji su ili na katorgu u Sibir. U tri zgrade nalazio se skupni zatvor, u jednoj samice. Zgrada samica bila je relativno nova, sagraenaje 1912. godine. Pored ovih zgrada nalazila se bolnica, kupaonica i kuhinja.

Napokon su otvorili velika vrata. Odjeknu komanda:

- Pozor! Osuenici, ustajte!

Digli smo se iz blata, prostrojili u pet redova i uli u veliko dvorite. Poela je prozivka. Trebalo je rei svoje ime, prezime, oevo ime, dan roenja,mjesto roenja, na osnovu kojeg paragrafa je donijeta osuda i na koje vrijeme. Poslije prozivke odveli su nas u prostoriju u kojoj nismo smjeli nigovoriti ni puiti ni jesti. Dugo smo ekali. Kada sam doao na red da izaem, odveli su me u jednu sobu, svukli me dogola, oduzeli mi sve: odjeu,rublje, osobne stvari. Vojnik je prstom zavirio u svaku rupu na tijelu. Kada mi je turio prst u usta, duboko u grlo, odgurnuo sam mu ruku, a on jedreknuo:

- Faist!

60

Poslije pretrage odveli su nas u kupatilo. Dali su nam robijaku odjeu i obuu, oiali do gole koe, zatim nas otpremili u eliju. Smijeno i bijednoizgledali smo u novom odijelu. Tamnoplava pamuna odjea, zakrpljena smeim krpama na laktovima i koljenima, ruska kapa sa titnikom, cipeles gumenim onom, kombinirane sa svinjskom koom i loim suknom, kratak ogrta, takozvani bulat, sve je to visjelo na nama i bilo nam je ilipreiroko ili pretijesno.

Jedva smo se meusobno prepoznavali.

Smjestili su nas u eliju u prizemlju, prozori su bili napola u zemlji, sunce nije ulazilo jer su bili okrenuti prema sjeveru. Kreveti u dva reda: u jednomsedam kreveta, u drugom est, veliki stol. To je bilo sve. Na svakom krevetu slamarica, jastuk od slame i ebe. Bilo je hladno. Parno grijanje nijefunkcioniralo. elija je bila preuska da bi se ovjek mogao slobodnije kretati. Kreveti i stol bili su ugraeni u beton. U kutu je stajala limenaparaa.

Osjeali smo se neugodno. Sve nade da emo proivjeti u miru i da e se s nama ljudski postupati nestajale su. Dva put dnevno izvodili su nas nazahod i zahtijevali da nas trinaestorica za pet minuta obavimo nudu. uvar nas je odvlaio s postolja tako da nismo imali vremena ni da navuemohlae. Uvijek smo bili gladni. Pet stotina grama kruha dnevno, ujutro malo aja, u podne i uvee tanjur juhe od zelja ili krumpira, zdjelicu kae.

To je bilo slabo i malo. Prostor u koji su nas vodili toboe da etamo bio je pregraen d