BIBLIOTEKAZNANSTVENIH DJELA STJEPAN ANTOLJAK

59

RedakcijaMr. JOSIP BELAMARI, NEVENKA BEZI-BOANIC, dr. DUANJELOVINA, dr. IVAN MIMICA, dr. IVO PETRINOVIC, dr. KRUNO

PRIJATELJ

HRVATI U PROLOSTIIZABRANI RADOVI

Izabrao i uredio: Stijepo Obad

Urednik bibliotekeDr. IVAN MIMICA

RecenzentiDr. JOSIP LUI

Dr. IVO PERICKNJIEVNI KRUG

SPLIT1992

CIP-Katalogizacija u publikacijiNauna biblioteka, Split

UDK 949.713 + [930.85:929 (497.13 Dalmacija)ANTOLJAK, Stjepan

Hrvati u prolosti : izabrani radovi / Stjepan Antoljak ; izabraoi uredio Stijepo Obad ; [kazala sastavio Josip Vrandei]. Split :Knjievna krug, 1992. 950 str. : ilustr. ; 24 cm. (Bibliotekaznanstvenih djela / Knjievni krug ; 59)Str, 9 19: Prinos Stjepana Antoljaka razvoju hrvatske povijesne zna-nosti / Stijepo Obad. Str. 897 910; Bibliografija rasprava i la-naka iz povijesti Stjepana Antoljaka (19331990) / sastavio StijepoObad. Autorova slika. Bibliografske biljeke uz tekst. Kazala.ISBN 86-7397-079-2

. - - ..

PREDGOVOR

Knjievni krug u Splitu prihvatio je ideju i koncepciju da se tiska zbirkaizabranih radova zaslunoga hrvatskog historiografa prof. dr. Stjepana An-toljaka, posljednjeg sljedbenika zagrebake historiografske kole, koju jeutemeljio akademik Ferdo ii. Uvaeni profesor pisao je i jo uvijek pie osvim razdobljima hrvatske prolosti, napose o srednjovjekovlju. Najvie gazanima Dalmacija, koljevka hrvatske drave, potom Istra, sjeverna Hrvat-ska, Dubrovnik, Boka kotorska, Vojna krajina i Lika. Od gradova najvie jeistraivao prolost Zadra, u kojemu je u dva navrata vie godina boravio iznanstveno stvarao.

Prolo je pola stoljea otkako dr. Stjepan Antoljak dariva hrvatsku povi-jesnu znanost novim prinosima, koji se ponajvie temelje na izvornoj arhiv-skoj gradi, te su mnogi njegovi radovi u zavidnu historiografskom opusu iz-drali znanstvenu kritiku. Iz te bogate produkcije izdvojeno je trideset petrasprava i lanaka razliite problematike iz kojih se vidi irina njegova istra-ivakog interesa. Razvojem historiografije posljednjih desetljea, pronala-enjem novih izvora i uvoenjem suvremenije metodologije rada, dolazi sedo novih rezultata, osobito u multidisciplinarnom istraivanju, koji nisu uvi-jek u skladu s Antoljakovim zakljucima. U tenji za istinom dobro je da sepotie znanstvena kritika, koju dr. Antoljak dosljedno provodi i zagovara usvojim radovima i predavanjima.

Ova Antoljakova zbirka probranih radova iz hrvatske povijesti odnosi sena politiku, gospodarsku, drutvenu i kulturnu prolost od ranoga srednjegvijeka do kraja devetnaestog stoljea. Radi preglednosti Antoljakova su Cro-atica u ovoj knjizi svrstana u pet tematskih cjelina. Jedan dio njegovih rado-va nije imalo saetke na nekom stranom jeziku, ja sam ih sastavio i dao izda-vau na prijevod. Ti saeci odnose se na radove: Grobniki problem u hrvat-skoj stranoj historiografiji, Zadar pod vlau istonih Gota, Problema-tika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri, Nae Skla-dnije, Kada je nastala prva historija Hrvata, Kada se kod nas prvi putspommje naziv 'kukuruz', Zadarski katastik 15. stoljea, Pobiranje mar-

turine crkvene desetine i vojine u zadarskom distriktu (1435), Prilog bio-grafiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovia, Novi podaci o hrvatskomPjesniku Petru Zoraniu, Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Dukno-vicu i Jakovu, Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadrani-

ma, Konavoska buna u sreditu jednog dijela evropske diplomacije1799/1800., Prekosavska Hrvatska i pitanje njezine reinkorporacije18131822., Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija,1848. i Zadar, te Narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji(1883).

Rad Unsere Sklavinien preveden je s njemakoga na hrvatski jezik, aZadarski katastik 15. stoljea pretiskan je kao u predloku, budui se radio izvoru na latinskom jeziku, koji e u izvorniku korisnije posluiti istraiva-ima nego u prijevodu. Tekstovi starijeg datuma su lektorirani, a kasniji suostali kako su ve bili tiskani s obzirom na to da je pravopisna praksa ujed-naena, te nije-bilo bitnih odstupanja.

Ova zbirka izabranih radova prof. dr. Stjepana Antoljaka sainjena je itiskana u znak zahvalnosti ove sredine i tovatelja prema hvale vrijednom is-traivau nae prolosti, koji je postavio ili pak rijeio mnoge probleme izhrvatskoga srednjovjekovlja i novovjeke povijesti i time obogatio domaupovijesnu znanost. Nadati se da e ova zbirka izabranih radova korisno po-sluiti znanstvenicima i svima onima koje zanima prolost hrvatskoga naro-da.

STIJEPO OBAD

PRINOS STJEPANA ANTOLJAKA RAZVOJUHRVATSKE POVIJESNE ZNANOSTI

Prof. dr. Stjepan Antoljak ubraja se medu najistaknutije istraivae uposlijeratnoj hrvatskoj povijesnoj znanosti, osobito na podruju srednjovje-kovlja, o emu svjedoe njegova znanstvena dostignua, javna priznanja iugled u znanstvenom svijetu.

Porijeklom iz Virja u Podravini, Stjepan Antoljak se rodio u Doboju 29.kolovoza 1909. u slubenikoj obitelji. Osnovnu kolu pohaao je u Sarajevu,gimnaziju u Vinkovcima i Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakulte-tu u Zagrebu. Bio je prvi asistent dnevniar na Katedri za povijest. Godine1935. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Dalmacija i Venecijana preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu. Sljedee godine jepromoviran u doktora filozofije. Poslije poloenoga dravnog ispita, tri godi-ne kasnije, izabran je za asistenta kod prof. dr. Ferde iia, prof. dr. Ljude-vita Hauptmanna i prof. dr. Grge Novaka. U veljai 1941. izabran je za sveu-ilinog docenta za predmet Hrvatska povijest novijega doba i u tom zvanjuostao do kraja kolske 1946. godine.

Iste godine postavljen je za direktora Dravnog arhiva u Zadru sasvrhom da organizira arhivski rad u poruenom gradu. Poslije uvoenja nor-malnog rada u toj ustanovi, prelazi u Dravni arhiv u Rijeci (1953), u kojemuje takoer unaprijedio arhivsku slubu. Na poziv Filozofskog fakulteta uSkoplju (1956) izabran je za redovitog profesora Ope povijesti novoga vije-ka, a etiri godine kasnije za redovitog profesora Povijesti naroda Jugoslavi-je u srednjem vijeku. Njemu pripada zasluga da je na tom fakultetu uvedenkolegij Pomone povijesne znanosti, koji on prvi predaje. Poslije potresa uSkoplju (1963) s obitelji prelazi u Pritinu, gdje je bio angairan u nastavi natamonjem novoutemeljenom Filozofskom fakultetu. Uz dopunski rad napritinskom fakultetu i dalje je ostao u nastavi na Filozofskom fakultetu uSkoplju.

Po vlastitoj elji i nastojanjima nekolicine istaknutih profesora s filozof-skih fakulteta u Zadru i Zagrebu, izabran je za redovitog profesora Ope po-vijesti srednjeg vijeka na Katedri za opu povijest Filozofskog fakulteta uZadru. Kao iskusnom predavau i afirmiranom istraivau hrvatske prolos-ti, povjerena su mu jo dva kolegija i to Hrvatska povijest srednjeg vijeka iPomone povijesne znanosti. Godine 1979. odlazi u mirovinu, potom s obi te-

lji preseljava u Zagreb, gdje u miru u tamonjim arhivskim i bibliotenimustanovama aktivno istrauje i objelodanjuje svoje istraivake rezultate.

Jo kao student, mladi Stjepan Antoljak zanima se za struni i znanstve-ni rad. Svoje rane radove, lanke, osvrte, prikaze i ocjene znanstvenih do-stignua drugih istraivaa objelodanjuje u zagrebakoj periodici: Jutar-njem listu, Hrvatskom dnevniku, Gospodarskom listu, Jugoslaven-skom listu, zatim u Croatia sacra, Annales de l'Institut francais te Ju-goslovenskom istoriskom asopisu u Beogradu i drugim asopisima i novi-nama. Uglavnom se osvre na gospodarsku i politiku prolost i istaknutijelinosti iz hrvatskoga devetnaestog stoljea, napose na Dalmaciju pod fran-cuskom upravom. Pokretanjem Hrvatske enciklopedije (1941), surauje unjoj kao vanjski suradnik u obradi vie linosti iz novije hrvatske povijesti,te razdoblja iz novije hrvatske prolosti, primjerice prve austrijske uprave ifrancuske vlasti u Dalmaciji itd. Navedene i druge natuknice korisno su po-sluile ne samo kao prve korisne informacije iz prirune literature nego i pu-tokazi za dalja istraivanja. Pojavom novog periodika asopisa za hrvatskupovijest (1943), mladi znanstvenik obogauje i taj asopis prikazima i ocje-nama tekue historiografske produkcije, ali i izvornim i preglednim znan-stvenim radovima. Korisni su njegovi pregledni prilozi tiskani u knjizi Na-a domovina osobito kratki i saeti pregled Hrvatska poviest u tabelama.

Kada je rije o periodici, dr. Antoljak najvie je pisao u listu Gospodar-stvo, ali i drugim listovima, primjerice o trgovini u Europi u mlade kamenodoba, prodiranju Egipta u basnoslovno bogatu afriku zemlju Punt, cestov-noj mrei u Rimskom Carstvu, trgovakoj sposobnosti Spliana u srednjemi ranom novom vijeku, ometanju trgovine od strane Mleana, tursko-dubro-vakim trgovakim vezama, udruenjima, cvatu dubrovake trgovake mor-narice, arsenalima, kverovima i lazaretima, pomorstvu i trgovini Boke ko-torske itd.

Za prvih desetak godina publicistikoga i znanstvenog rada dr. Antoljakje objavio tri knjige, koje se temelje na dostignuima hrvatske povijesne zna-nosti, ali i vlastitim rezultatima istraivanja. U prvoj knjizi Dalmacija i Ve-necija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu (1936) autorraspravlja o Dalmaciji, koja raspadom venecijanske drave (1797) na temeljuodluke mirovnog ugovora izmeu Francuske i Austrije je pripala austrijskojzajednici naroda. Poslije viestoljetna odvojena ivota od ostalih hrvatskihzemalja, od tada se skupa s njima nalazi u okviru iste drave, ali od njih up-ravno odijeljena. Autor, izmeu ostalog, raspravlja o pokuaju sjedinjenjaDalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, ali je ta nezgodna elja Dalmatinacaod strane viih austrijskih vlasti odbijena. Druga njegova knjiga Pregledhrvatske poviesti (1942) je zapravo kratak i saet pregled dogaaja iz hrvat-ske prolosti do 1941. godine. Na tom tekstu dr. Antoljak je radio od 1938. do1940. godine. To je prvi repetitorij u hrvatskoj povijesnoj znanosti koji kro-noloki, pregledno i po godinama vanijim prikazuje prolost hrvatskoga na-roda. Mladoga hrvatskog historiografa muio je problem podijeljenosti iraskomadanosti hrvatskih zemalja, osobito za drugoga svjetskog rata, te jeobjelodanio knjigu Dalmatinsko pitanje kroz vjekove (1944) u kojoj iznosi

10

viestoljetne hrvatske tenje iz Dalmacije, koljevke srednjovjekovne drave,za sjedinjenje s ostalom Hrvatskom i Slavonijom. Knjiga se temelji na do-stignuima historiografije, tiskanim izvorima i vlastitim istraivanjima, te seu njoj nalazi gotovo sve to je o tom problemu do tada napisano.

Prijelazom iz Zagreba u Zadar (1946) na dunost direktora Historijskogarhiva, dr. Antoljak doivljava zaokret u znanstvenoistraivakom radu. Odtada sve se vie okree izvornoj arhivskoj gradi, te se rezultati njegovih bu-duih istraivanja uglavnom temelje na toj dokumentaciji. Dr. Antoljak jeprvi hrvatski historiograf koji je poblie upoznao fondove Historijskog arhi-va u Zadru i koristio za svoje radove. Za nekoliko godina boravka u Arhivu,sakupio je zavidnu gradu, na temelju koje je objavio nekoliko radova iz sred-njega i novog vijeka, osobito Dalmacije i Dubrovake Republike.

Odlaskom u Rijeku (1953) dr. Antoljak je nastavio arhivski rad u tamo-njem Historijskom arhivu, proirujui svoj istraivaki interes na sjeveroza-padni hrvatski prostor, koji je slabo istraen. U sljedeih nekoliko godinaobjavio je vie radova koji se temelje na gradi iz rijekoga i zadarskog arhiva0 politikoj i kulturnoj povijesti Istre, Dalmacije i ostale Hrvatske, vezamaRijeke i Zadra u srednjem vijeku, historijskoj topografiji i toponomastici za-darske i ire okolice. Nastavlja istraivanje ivotopisa hrvatskih knjievnika1 umjetnika u Zadru i Trogiru. Pokretanjem Enciklopedije Jugoslavije (1955)nastavlja leksikografski rad, obraujui nekoliko linosti iz hrvatske pro-losti. Za rijekoga razdoblja pojavila se njegova knjiga Bune puana i se-ljaka u Hrvatskoj (1956) u kojoj se ponajvie raspravlja o poloaju i otpori-

.ma hrvatskih kmetova i kolona od ranoga srednjeg vijeka do potkraj devet-naestog stoljea. Knjiga se temelji na rezultatima historiografije, tiskanihizvora i vlastitih istraivanja i spada medu prve takve vrsti u hrvatskoj povi-jesnoj znanosti.

Poslije dva desetljea arhivskoga i znanstvenog rada u arhivskim usta-novama Zadra i Rijeke, dr. Antoljak ponovo se vraa sveuilinoj nastavi(1956) prijelazom na Filozofski fakultet u Skoplje. Uz nastavni intenzivno sebavi i znanstvenoistraivakim radom. Prvih nekoliko godina nastavlja ob-javljivati radove iz politike, drutvene i crkvene prolosti Dalmacije i Istre,da bi postupno preao na istraivanje prolosti makedonskog naroda. Tu itamo dotie se prolosti Srbije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne.

Kao vrsnu poznavaocu tiskanih i arhivskih izvora dr. Antoljaku nije biloteko objaviti zbirku izvora na makedonskom jeziku pod naslovom Izvoriza historijata na narodite FNRJ za sreen vek (1962). To je izdanje ponov-ljeno na hrvatskom jeziku koje glasi Izvori za historiju naroda Jugoslavije.Srednji vijek (1978). U obje knjige navedeni su izvori za hrvatski srednji vi-jek. Autor je prvi na makedonskom jeziku objavio Pomoni istoriski nauki(1966) da bi se etiri godine kasnije ponovilo kao drugo nadopunjeno izda-nje. Na srpskom jeziku ta se knjiga javila (1971), a na albanskom Shkencatndihmese te historise sljedee godine. U njima je dr. Antoljak znalaki ob-radio i razvoj pomonih povijesnih znanosti u Hrvata.

Nakon drugog dolaska u Zadar (1969), dr. Antoljak jo se intenzivnijebavi istraivanjem hrvatske prolosti, te se ini da je to medu najplodnijim

11

razdobljima njegova historiografskog stvaralatva. Suradnik je Hrvatskogabiografskog leksikona i Enciklopedije Jugoslavije u kojima obraduje vie li-nosti iz hrvatske politike i kulturne povijesti, dinastije, primjerice Anuvin-ce i Arpadovie, te velikae Babonie. U tom razdoblju ugledala je svjetlo no-va Antoljakova knjiga Pacta ili Concordia od 1102. godine (1980) za kojatvrdi da nisu falsifikat, nego da se dvanaest hrvatskih plemena slobodnomvoljom priklonilo ugarskoj kruni. Uz hrvatsku povijest istrauje i prolostmakedonskog naroda i Albanaca na Kosovu.

U nastavku emo se osvrnuti na odabrane priloge iz njegove bogate pro-dukcije uvrtene u ovu zbirku radova.

Prva tematska cjelina odnosi se na hrvatsko srednjovjekovlje, sadriosam prinosa iz ranoga i kasnog srednjeg vijeka, koji svjedoe po izvori-ma, metodi rada i rezultatima istraivanja da se pisac hvatao teih proble-ma, osobito u ranoj hrvatskoj prolosti. U radu Da li je Istra upravo 539. go-dine potpala pod Bizant, uspjeno odgovara da nije. U sljedeem radu Pro-blematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri pisactvrdi da su se prvi doselili Slaveni, pa Hrvati, koji su prvi stigli do mora. Utoponimiji Istre pronalazi avarsko-slavenske tragove. Prihvaa tezu da su seHrvati naselili u Istri za cara Heraklija i u ranom sedmom stoljeu zaposjelivei dio Istre. Poslije toga nema slavenskih prodora u Istru, nego u Furlani-ju. Istra i Dalmacija bile su u rukama Slavena, to jest Hrvata, koji su tvorilidvije dravne jezgre: jednu u Dalmaciji, a drugu u prekosavskim krajevima.

Na temelju svestrana prouavanja izvora i kritike revizije literature uradu Hrvati u Karantaniji, pisac daje znaajan prilog seobi Hrvata iz Dal-macije u prekosavske krajeve u sedmom stoljeu i zakljuuje da su se oni upomicanju prema sjeverozapadu naselili i u Karantaniji, gdje su bili poveza-ni s kosezima. U prilogu Pravci kretanja irila i Melodija za vrijeme njiho-ve moravske misije, izmeu ostalog, prvi put se raspravlja u hrvatskoj his-toriografiji o vremenu njihova odlaska u Moravsku i povratku u Bizant.

Antoljakova rasprava Znaaj i vanost isprave kralja Kreimira I zahrvatsku povijest X stoljea unijela je velike novine i potakla mogue ras-prave. Pisac pomie datiranje prvoga i drugog splitskog sabora, suzuje krugTomislavova djelovanja i dogaaja koji mu se pripisuju, te pomie datacijukraljevanja pojedinih hrvatskih vladara. Za kralja Kreimira I, iz sredine de-setog stoljea, tvrdi da je bio nezavisan vladar.

U irokom izboru tema dao je Kritiki osvrt na dosadanja istraivanjai saznanja o otoku Pamanu, osvrui se na dosadanja dostignua povijes-ne znanosti o Otoku u srednjem vijeku i donosei neke nove spoznaje o po-stanku i razvoju toponima Paman kroz povijest. Autor je nadopunio popisnaselja na Otoku i dao neke svoje poglede na povijesnu topografiju i drutve-nu problematiku, osobito kada se radi o zemljinim odnosima na Pamanu,gdje su hrvatski vladari imali svoje posjede.

Dr. Stjepan Antoljak je uspio razrijeiti takozvani Grobniki problem uhrvatskoj i stranoj historiografiji, koji se dulje vremena provlaio kroz po-vijesnu znanost. Jo od esnaestog stoljea vladalo je miljenje, temeljenona narodnoj tradiciji, da su se Hrvati sukobili s Tatarima na Grobnikom

12

polju. Autor pobija proizvoljna miljenja i konstatira da o tom sukobu nitane znaju suvremeni kao ni kasniji izvori i pisci, pa zakljuuje da je navodnisukob na Grobnikom polju, blizu Rijeke, u trinaestom stoljeu naprosto iz-miljen.

Izmeu ostalih problema hrvatskoga srednjovjekovlja dr. Antoljaka za-nima i kontinuitet hrvatske dravnosti nakon pada srednjovjekovne hrvat-ske drave. U radu Ban Pavao Bribirski Croatorum dominus autor vidiistaknutoga hrvatskog vladara u kasnom srednjem vijeku. U dokumentimanapuljskog dvora Pavao ubi naziva se dominus, prema tomu on je gos-podar, vladar koji upravlja irim podrujem.

Druga tematska cjelina sadri sedam radova koji se odnose na Zadar injegovo podruje u srednjem vijeku. Za obaju boravaka u Zadru dr. Antoljakje napisao vie radova iz srednjovjekovne i novovjekovne prolosti grada istalno mu se vraao i kada ne boravi u njemu. Autor prati politiki razvojZadra gotovo kroz itav srednji vijek. Prvi rad odnosi se na Zadar pod vla-u Istonih Gota. Na temelju izvorne arhivske grade Antoljak dokazuje daZadar u okviru Liburnije i Dalmacija ulazi u sastav nove gotske drave godi-ne 490., za vlade Teodorika, koji je oivio promet i trgovinu. Goti sudjeluju ugradskom ivotu i upravi. Dalje autor dokazuje da su 538. i 539. godine Li-burnija, Istra i Zadar pod Istonim Gotima, a Dalmacija pod Bizantom, takoda je Liburnija sa Zadrom ostala izvan bizantinske vlasti. Meutim, godine552. preostali dio Liburnije sa Zadrom u rukama je Bizanta, u kojemu se us-postavljaju stare rimske ustanove. Dr. Stjepan Antoljak je prvi u hrvatskojpovijesnoj znanosti otvorio taj problem i utvrdio da je za istonogotske vlas-ti u Zadru bio gotski inovnik podvrgnut comesu provincije u Saloni s gra-anskom i vojnom vlasti. Budui da od istonogotske vlasti u gradu nije ni-ta ostalo, autor zakljuuje da Zadar nije bio u sreditu interesa istonogot-skih vladara kao to je to bila Salona.

Na temelju rezultata historiografije, tiskanih izvora i vlastitih istraiva-nja, dr. Antoljak je medu hrvatskim povjesniarima ponajbolje obradio Za-dar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Po sastavu stanovnitva u sto-ljeima ranoga srednjeg vijeka Zadar je bio romanski grad, na granici shrvatskom dravom. Potkraj ranoga srednjeg vijeka sve se vie slavenizira,odnosno kroatizira. Koncem osmoga i poetkom devetog stoljea priznajevlast Karla Velikog, da bi od 806. ponovo prihvatio bizantinsku vlast, nazivase civitas, sjedite je bizantinske uprave u Dalmaciji i s ostalim dalmatin-skim gradovima (869) sudjeluje u opsadi Barija. Otada plaa Hrvatima da-nak, a nominalno priznaje bizantinsku vlast. Od kraja devetoga do sredinedesetog stoljea hrvatsko stanovnitvo u njemu sve je brojnije. Poslije 915.nominalna vlast bizantinskog cara u Dalmaciji i Zadru prestaje. Gradom za-vlada hrvatski kralj Tomislav, a prvi u njemu boravi Mihajlo Kreimir I. Po-tkraj devetoga stoljea slabi mo hrvatske drave, te Dalmacija sa Zadromponovo dolazi pod vlast Bizanta. Tada se osniva benediktinska opatija sv.Krevana, dolazi do preinake ulica i zgrada radi povezivanja sa crkvom i sa-mostanom, i u tome dr. Antoljak vidi prvi urbanistiki zahvat ne samo u Za-dru nego u Hrvatskoj. Od kraja devetoga stoljea Zadar je pod Venecijom, a

13

sredinom stoljea u sastavu Bizanta. U jedanaestom stoljeu grad se iri,medu crkvama istiu se dvije redovnike, sv. Krevana i sv. Marije, obdariva-ne od hrvatskih vladara i feudalaca. Slavenizacija grada sve je jaa, jezik pu-ka naziva se Slavenski, to e rei hrvatski. Iako je Dalmacija sa Zadromnominalno u okviru Bizanta, stvarno njome i Zadrom upravlja hrvatski kraljZvonimir, kao kralj Hrvatske i Dalmacije. Potkraj jedanaestog stoljea po-novo je pod Venecijom, da bi poslije 1102. krunidbom Kolomana u Biograduza ugarsko-hrvatskog kralja uao u sastav nove drave.

U radu Heretici u srednjovjekovnom Zadru i njegovoj okolici, Anto-Ijak dokazuje da nije postojao patarenski pokret ve pojedinci koje vlastiproglauju hereticima, a koji su povezani s istomiljenicima u ostalim dal-matinskim gradovima i u Bosni.

Zatim slijedi nekoliko priloga o hrvatskom plemstvu i feudima u zadar-skoj okolici, zemljinim odnosima, gospodarskoj i drutvenoj strukturi, daii tlaci u kasnom srednjem vijeku u tom kraju. U dva rada koja su sadrajnomeusobno povezana Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskojkopnenoj regiji 1409 i Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okoliciZadra, autor medu prvima u naoj povijesnoj znanosti raspravlja o postoja-nju feuda u zadarskoj okolici otkako je Dalmacija dola pod mletaku vlastu ranom petnaestom stoljeu. O feudima u tom kraju govori se jo u zadar-skom Statutu, stotinu godina ranije, koje prihvaaju nove i doputaju zadar-skim plemiima da ih stjeu i posjeduju. Prema Antoljakovim istraivakimrezultatima plemii dvanaest hrvatskih plemena imali su posjede u okoliciZadra, od Nina, preko Novigrada, do Bribira, Skradina i Biograda, dakle uRavnim kotarima i Bukovici, u sreditu srednjovjekovne hrvatske drave.Ove dvije Antoljakove rasprave temeljne su za stanje i dalje prouavanje feu-dalizma u kasnom srednjem vijeku u okolici Zadra.

U prilogu Zadarski katastik 15. stoljea dr. Antoljak raspravlja o zem-ljinim odnosima, gospodarskim i drutvenim prilikama, ivotu feudalaca,gradskoga puka i vlasima u zadarskom petnaestom stoljeu. Zemljinik jenastao po naredbi duda Tome Moceniga, a sastavio ga je Teodor de Prandi-no, gradski kancelar. U njemu se nalaze brojni toponimi, kako na kopnenomtako i otokom dijelu. Mletake vlasti zadrale su dotadanje politiko ure-enje, konfiscirale imetak neposlunih plemia i dali ga svojini pristaama.Zemljinik sadri podatke o etnikom sastavu stanovnitva u Zadru i okolici,koje je po imenima i prezimenima hrvatsko.

U hrvatskoj povijesnoj znanosti dugo je vladalo miljenje da se od Gvoz-da do Neretve nije plaala marturina. U radu Pobiranje marturine, crkvenedesetine i vojine u zadarskom distriktu (1435), s kojim se zaokruuje ovatematska cjelina, autor dokazuje da se navedene godine na tom podruju po-birala marturina (kuna), crkvena desetina i vojina, te navodi sela u Rav-nim kotarima u kojima se plaaju sve tri vrste dae. Od kmetova se ubiraladesetina, marturina, a od pojedinih graana vojina.

U treoj skupini priloga nalazi se sedam radova iz kulturne, knjievne iznanstvene prolosti, u kojima se raspravlja o nekolicini istaknutih linostiu Dalmaciji, koje su se istakle na peru, dlijetu ili kistu, od petnaestoga do se-

14

damnaestog stoljea. U radu Artium et medicinae doctor Federik Grisogo-no, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru govori se do nedavno malopoznatom lijeniku, kozmografu, astrologu, filozofu i politiaru. Na temeljuarhivskih podataka i literature autor popunja njegov ivotopis i utvruje dataj rod vue porijeklo iz dvanaestog stoljea i da je Federik njegov najistak-nutiji predstavnik. Raspravlja o njegovoj obitelji, brai i ocu i ispravlja dje-vojako porijeklo ene. Nije mogao tono utvrditi Federikovu godinu roe-nja, ali dri da je to 1472. godina, da se prvi put javno spominje (1495) i da jeu Zadru do 1498., potom je u slubi raznih kondotijera, a godine 1507. postaoje Artium et medicinae doctor. Boravio je u Zadru i Veneciji. U Zadru jegradski vijenik i savjetnik kneza i bavi se astronomijom. Antoljakovi istra-ivaki rezultati govore o Federiku Grisogonu kao istaknutoj linosti zadar-skoga petnaestog stoljea, koji je poznat ne samo medu naim nego i znan-stvenim krugovima u svijetu.

Isto tako dr. Antoljak popunio je ivotopis Petra Zorania, drugoga veli-kog Zadranina, o kojemu se znalo iz njegova djela Planine. U radu Novipodaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniu. Antoljak pobija one autorekoji tvrde da je bio redovnik i da ga treba poistovjetiti s benediktincem Pet-rom de Albis na Mljetu, tvrdi da je Petar svjetovnjak, ninski notar (1537) iposjednik zemlje u Privlai. Veina knjievnih povjesniara se slae da se jePetar rodio (1508), ali se ne slau s godinom smrti, koju ni pisac ovoga radane moe tono utvrditi. Potom raspravlja i o njegovu bratu Jerolimu, kano-niku.u Ninu, djevojci Jagi, koja se zvala Agata, a ne Jele, jer su Planine po-sveene Jagi.

Tu je i Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovia, kojim pi-sac nadopunja njegov ivotopis i dokazuje da je roden u Zadru, da se nazivaZadranin te da je Juraj izmislio da mu je pradjed Bartul darovao tri sela,Plemie, Brus i Otri Rat, koje je dobio od ugarsko-hrvatskog kralja Belezbog zasluga u boju s Tatarima kod Vranika u Lici. Autor je podvrgao kriticineka ranija miljenja i dokazao, primjerice da pjesnik nije bio upnik glago-lja u Novigradu.

Tu su i Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Duknoviu i Jakovu.Za Ivana Duknovia (Johannes Dalmata) dr. Antoljak tvrdi da je porijeklomiz okolice Trogira odakle se u Trogir doselila i njegova obitelj. Prvi put seIvan spominje 1490, a posljednji put 1508. godine. Otac mu Stjepan kupio jeod trogirskog graanina Jerolima Teste selo Dragane u okolici Trogira. Pre-ma tomu Ivan Duknovi je bio Hrvat. Poslije godine 1508. odselio je u Anco-nu. Za Jakova pisac nije mogao utvrditi prezime jer se spominju tri Jakova izrazliitih vremenskih razdoblja. Dr. Antoljak se opredjeljuje za Jakova sinaFlorija iz Trogira, koji je mogao biti drug Ivana Duknovia.

U radu Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji, pisac isprav-lja i upotpunjuje ivotopise ove dvojice zadarskih slikara. U naoj znanostikrivo se udomailo miljenje da se Andrija preziva Meduli. To miljenje jepogreno unio u znanost Ivan Kukuljevi. Nasuprot tomu dr. Antoljak tvrdida Andrija nosi ime po djedu Andriolu, koji je talijanskog porijekla iz pokra-jine Forli, te prema tomu nije Meduli nego Meldola. Andrija se rodio u

15

Nadinu ili Zadru oko godine 1500., a od godine 1515. mirno ivi u Zadru kodcrkve sv. Stjepana u blizini Citadele. Od brata i sestre nasljeduje dio imanjana doivotno uivanje. U prosincu 1500. je umro. Markantonije ili Marko An-tonije je njegov brat, slikar. Nasuprot Brunelliju i Pragi, Antoljak tvrdi da suAndriji i Markantoniju ene Hrvatice. Obojica,su roeni i odgojeni u Zadru.

Na temelju zabiljeaka iz pisama i spisa pronaenih u ostavtini rapskeobitelji Nimira i ime Ljubica, dr. Antoljak u radu Arhivske zabiljeke imarginalije o Markantunu de Dominisu izmeu ostalog utvruje da seMarkantun dopisivao s generalnim providurom Filipom Pasqualigijem. Udrugim dokumentima za njega se kae da je bio heretik. Pisac tvrdi da seMarkantun rodio 1560, a ne 1566, i da je umro 1624. godine. Ostavlja otvore-nim nekoliko pitanja na koja bi budui istraivai trebali odgovoriti, primje-rice koje reformirane crkve je pristaa, koliko ima brae i sestara, zato sena putu po Italiji (1616) preziva Marin Lukari Dubrovanin, kakav je njegovodnos kao primasa Dalmacije i itave Hrvatske, prema biskupima i nadbis-kupima Dalmacije, nadalje kako se odnosi kao pisac prema znanstvenicima iknjievnicima u Dalmaciji te oslobodilakim pokretima na Balkanu. Prematvrdnji dr. Antoljaka Markantun nikada se nije potpisivao kao Gospodnetinego de Dominis, te se prema tomu krivo jo i danas u zagradi stavlja za nje-ga Gospodneti. /

Na kraju ove skupine radova je prilog u kojemu pisac utvruje veze po-vjesniara Ivana Luciusa (Luia) sa Zadrom. Naime, u prikupljanju gradeza svoju knjigu De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, tiskanoj u Am-sterdamu sredinom sedamnaestog stoljea, Lucius se obratio dvojici Zadra-na, sveeniku Valeriju Ponteu i povjesniaru imunu Ljubavcu. Ponte je, iz-meu ostalog, za njega prepisivao isprave iz arhiva samostana sv. Krevana isv. Marije, napose kartulare, te spise iz arhiva samostana sv. Ivana Rogov-skog i Rogovski kartular. Slao mu je i pohvale koje su se pjevale za velikihblagdana. Koristio se zadarskim Statutom te spisom Memoriale Paula dePaulo Zadranina, podacima o iskopinama iz rimskog doba, te najstarijim po-dacima iz povijesti Zadra, unosei ih u svoje Memorie di Trau, koje jesmatrao dopunom djelu De regno. imun Ljubavac alje mu zbirku rim-skih natpisa i raspravlja s njim o hrvatskom kralju Stjepanu III. Pisac uoa-va neke propuste u Lucijevu radu, primjerice da krivo datira zadarsku pove-lju iz jedanaestog stoljea, da ne donosi neke druge zadarske listine, grijeiu itanju itd. Meutim, sve to ne umanjuje njegov znanstveni ugled, te je onpo dr. Antoljaku pionir kritikog naina obrade raznovrsnih izvora u nas.

etvrtu tematsku cjelinu tvore est radova koji govore o hrvatskim se-ljakim otporima feudalnoj klasi i vlasti, te odjecima europskih revolucio-narnih kretanja u gradskom drutvu Dalmacije. U prilogu Dosadanji istra-ivaki radovi o pokretu Matija Ivania i neka novonastala pitanja i proble-mi o njemu, najprije se pisac kritiki osvre na dostignua historiografije otom problemu i pokuava, na temelju vlastitih istraivanja, dati nadopune,kako bi se to pitanje cjelovito promatralo. Uspjeno je dokazao da je Ivaninapadao na Hvar, da je dolazio u hospicij sv. Jerolima u Rim i da je, po sve-mu sudei, poslije godine 1514. dolazio na Hvar te da nije gubio vezu s do-movinom.

16

Nije mimoiao ni veliku seljaku bunu u Zagorju o kojoj se dosta pie imiljenja razilaze. U prinosu Nekoliko marginalnih opaski o seljakoj buni1573. godine, dr. Antoljak zastupa miljenje da je Matija Gubec voda bune,da je pogubljen (1573), te se poslije toga ne spominje. Prema njegovu milje-nju postoji jedan Ambroz kao manji voda bune, kojemu se nita nije dogodi-lo i koji ivi poslije godine 1573. kao vlasnik imanja.

Dr. Antoljaku pripada zasluga da je otkrio veliki seljaki otpor u Konav-lima potkraj Dubrovake Republike i o tome napisao raspravu Konavoskabuna u sreditu jednog dijela evropske diplomacije (17991800). Prematvrdnji pisca buna je imala socijalno obiljeje. Za nju se ulo u Beu i Carig-radu, te se je o njoj raspravljalo u dijelu europske diplomacije. Uzroke neza-dovoljstvu konavoskih kmetova treba traiti u oskudici i siromatvu, koji suse pobunili protiv odluke dubrovakog Senata da svaki podanik mora kupitidvadeset litara soli uz dosta visoku cijenu. estina bune i odnos dubrova-kih vlasti prema njezinim vodama pokazuje da je dubrovako drutvo iznut-ra trulo i da je ona bila nagovjetaj skorog pada dubrovake drave.

Poslije niza vlastitih radova i rezultata drugih istraivaa, dr. Antoljakje napisao opsenu raspravu pod naslovom Odjeci i posljedice Francuskerevolucije (1789) u hrvatskim zemljama. On je prvi u nas dao cjeloviti pri-kaz njezina odraza u hrvatskim zemljama od 1789. do 1802. U irem kontek-stu prati inicijative za sjedinjenje hrvatskih zemalja.

U radu 1848. i Zadar, prvi je opirnije pisao o previranjima u tom gra-du medu razliitim slojevima drutva i kako su Zadrani doivljavali prijelaziz apsolutizma u ustavni ivot. Svi su pozdravili svrgavanje Metternicha, us-tavne slobode i politiki zaokret. Jedni su gajili simpatije prema revolucio-narnim gibanjima u Veneciji, drugi su za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskomi Slavonijom, a trei su za status quo, osobito birokracija. Te nemirne godi-ne ukinuta je Direkcija policije i njezini poslovi su preli na Gubernijum, us-tanovljena je Narodna straa i pokrenute novine La Dalmazia costituziona-le.

Dr. Antoljak je prvi u hrvatskoj povijesnoj znanosti ukazao na ustanak(1883) koji je trebao zahvatiti sve hrvatske zemlje i o tome napisao rad Na-rodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1883). Naime, signal je do-ao iz Bosne preko jednog pisma ili, preciznije nacrta kako dii ustanak uHrvatskoj, Slavoniji, Hrvatskom primorju i Dalmaciji to ga je primio zagre-baki trgovac Ilija Gutea, te su o tome bili obavijeteni generali HermanRamberg, povjerenik za Slavoniju i Hrvatsku, general Apel, ef Zemaljskevlade u Sarajevu i general Stjepan Jovanovi, namjesnik vlade za Dalmacijuu Zadru. Trai se pojaanje u vojsci u sjevernoj Dalmaciji, osobito u tvraviKnin, ali tomu nije mogao udovoljiti car niti ministar unutarnjih poslova.Dr. Antoljak zakljuuje da je ta Osnova narodnog ustanka u Hrvatskoj,Slavoniji i Dalmaciji naivno zamiljena, jer prilike nisu bile pogodne u svimhrvatskim zemljama, a trebala je jaa propaganda u narodu i vojsci i jakovrhovnitvo.

Posljednje, peto poglavlje sadri_osam radova, razliita sadraja i multi-discipjinarna obiljeja, iz povijesti, diplomatike i obiajnog prava, koji se od-

17

nose na razliita vremenska razdoblja. U prilogu Nae Sklavinije, pisacnajprije pojanjava taj pojam pod kojim se najprije podrazumijevala Vlakakod bizantinskog pisca Teofilakta Simokatesa, ali su ga Bizantinci koristilikao oznaku za oblasti naseljene Slavenima. Poetkom devetog stoljea spo-minju se makedonske Sklavinije, koje imaju svoje oblike upravljanja aformalno priznaju bizantinsku vlast. Ostale Sklavinije protezale su se uzdujadranske obale, te su obuhvaale Duklju, Travuniju, Paganiju, Hrvatsku iSrbiju. Panonska Sklavinija obuhvaala je dio Austrije, Slovenije, Ugarske,Hrvatske, Bosne i dio Slavonije i Srijema. Ime Sclavonia (Slavonija) na-stalo je u jedanaestom stoljeu, a Slavonija sredinom devetnaestog stoljea.Jadranske Sklavinije graniile su na sjeveru s karantanskom i slavonskomSklavinijom. Na kraju se moe rei, tvrdi pisac, da s junoslavenske Sklavi-nije zauzimale iri prostor nego to se misli i raspravlja u povijesnoj znanos-ti.

U prilogu Kada je nastala prva Historija Hrvata pisac odgovara da jeona sadrana u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando impe-rio. U tridesetoj i trideset prvoj glavi govori se o Hrvatima, ali tekst nije za-vren, kao ni itavo djelo. Trideset prva glava nosi naslov O Hrvatima izemlji u kojoj sada obitavaju, gdje se govori o porijeklu, imenu, doseljenju,pokrtenju, pogodbi s papom, sukobu s Bugarima, hrvatskim gradovima injihovoj vojnoj snazi na kopnu i moru do Kreimira I, anarhiji za njegova si-na Miroslava, te velikoj Hrvatskoj.

Kada pie o vjerodostojnosti starih isprava, primjerice Pitanje auten-tinosti pake isprave, koju je kralj Bela dao Paanima, a ovi je s oduevlje-njem primili, autor tvrdi da je vjerodostojna. Mletake vlasti nisu je negira-le.

Dr. Antoljaka zanimalo je Vransko obiajno pravo te je pod tim naslo-vom napisao rad u kojemu kae da je to hrvatsko obiajno pravo (kojemu sutvorci ljudi iz vranskog distrikta) to su ga na molbu vranske varoi i sela to-ga podruja predstavnici vlasti pregledali, ispitali i prepravili, te godine1454. potvrdili da se tim Kapitulima moe sluiti zajednica vranske varoi.Plemstvo i narod ivjeli su i upravljali po tom pravu.

U radu Kada se kod nas prvi put spominje naziv kukuruz pisac odgo-vara sljedee. Kukuruz se najprije spominje u Aziji, a u Europu je stigao po-slije geografskih otkria. U nas se prvi put spominje u Kotoru u 15. stoljeu,a u Dalmaciju je stigao sljedeega stoljea iz Italije. Meutim, dr. Antoljakotkriva da se jo koncem dvanaestog stoljea u nas spominje kukuruz, i to ujednoj ispravi samostana sv. Marije u Zadru. Misli da je kukuruz iz Azije pre-ko Italije stigao u nae krajeve, a ne da je porijeklom iz Amerike. Pouzdanose zna da je ta kultura na Apeninima poznata jo u jedanaestom stoljeu.

Poslije sukoba interesa velikih sila na istonom Jadranu i povlaenjaNapoleonove Francuske iz ovih krajeva, Dalmacija je ponovo ula u sastavaustrijskog carstva, ali znatno proirena i zaokruena. Poblie o tome piedr. Antoljak u radu Kako je nastala austrijska kraljevina Dalmacija. Nai-me, doavi u posjed Dalmacije i Boke kotorske car Franjo I. nije se sloio sprijedlogom grofa Franje Saurana, donjoaustrijskog namjesnika, da ove dvi-

18

je austrijske zemlje budu u sastavu primorske pokrajine sa sjeditem uTrstu, nego je prihvatio miljenje austrijskog konzula Rajevia da Dalmaci-ja i Boka kotorska te medu njima bive podruje Dubrovake Republike tvo-re jednu administrativno upravnu cjelinu. To bi bila jedna od austrijskihkrunovina, podijeljena na pet okruja Zadar, Split, Makarska, Dubrovnik iKotor koja se dijele na kotare a ovi na opine s guvernerom Hrvatom uglavnom gradu pokrajine Zadru. Kao slubeni jezik u upravnoj i sudskojpraksi i nastavi zadran je talijanski. Prijedlog je car prihvatio, te je Dalma-cija postala zasebna kraljevina, izdvojena iz Ilirije, a u sastavu zapadne polo-vice monarhije zvane Cislajtanija.

to se je dogodilo s onim dijelom Hrvatske preko Save odgovara dr. An-toljak u radu Prekosavska Hrvatska i pitanje njezine reinkorporacije,1813 1822. Prema njegovim istraivakim rezultatima narod je pozdraviodolazak austrijskih vlasti. Uvodi se hrvatsko-ugarski ustav, te je poslije jed-ne hrvatske delegacije u Beu na elu s biskupom Vrhovcem car Franjo I.pripojio (1814) prekosavsku Hrvatsku ostaloj Hrvatskoj. Meutim, nisu se is-punile hrvatske elje da se prekosavska Hrvatska pripoji Zagrebakoj upa-niji. Sljedeih godina narod je negodovao, osobito zbog pojaana siromatvai gladi. Sljedee godine Franjo I. posjeuje Hrvatsku da je pridobije za Aus-triju. Konano, godine 1822. car je ponovo pripojio prekosavsku Hrvatsku iprimorje, te je tako ona poslije nekoliko godina ivota u Iliriji (18131822)prikljuena Zagrebakoj upaniji. Ovaj rad dr. Antoljaka prihvaen je uhrvatskoj povijesnoj znanosti kao temeljni i izvorni prinos za bolje poznava-nje politike prolosti toga dijela sjeverne Hrvatske u prvim godinama posli-je Bekog kongresa.

Na kraju moe se zakljuiti sljedee. Istraivaka dostignua prof. dr.Stjepana Antoljaka iroka su raspona: od ranoga srednjeg vijeka do potkrajdevetnaestog stoljea. Svaki njegov istraivaki rad donosi vie ili manje no-ve znanstvene spoznaje, koje se temelje na nekoritenoj gradi do koje je do-lazio u domaim i stranim arhivima i tiskanim izvorima, ali je koristio i do-stignua povijesne znanosti. U prosudbama i zakljucima teio je biti objek-tivan. Veina njegovih radova izdrala je znanstvenu kritiku a lijepi broj njihje dao poticaj za dalja interdisciplinarna istraivanja. Mnoge istraivake za-datke je uspio rijeiti, druge je ostavio otvorene, pozivajui znanstvenike,osobito mlade, da na temelju nove grade i modernijih metoda pristupe nji-hovu razrjeenju. Po sveukupnom svojem radu, dr. Stjepan Antoljak, nestorsuvremene hrvatske historiografije, ubraja se medu najplodnije nae kriti-ke povjesniare, osobito hrvatskoga srednjovjekovlja, te je za pola stoljeapredanoga djelovanja ostavio velik opus i zauzeo asno mjesto u poslijerat-noj hrvatskoj povijesnoj znanosti.

STIJEPO OBAD

19

HRVATSKO SREDNJOVJEKOVLJE

DA LI JE ISTRA UPRAVO 539. GODINE POTPALA PODBIZANT?

i.Istom dolaskom na carigradski prijesto Justinijana I (527 565) Bizan-

tinci su se 535. godine primakli prvi put granicama Istre1 koja je pored osta-lih zemalja bila pod vlau Istonih Gota.2 Te je, naime, godine carski voj-skovoa Konstancijan zauzeo cijelu Dalmaciju i Liburniju3 i privukao nasvoju stranu sve Gote koji su ondje ivjeli. Krajem 536. Justinijanov vojsko-voa Belizar osvaja Rim, koji su Goti pod kraljem Vitigesom iste godine4podsjedali. No njemu su u pomo dola dva bizantinska generala Martin iValerijan5 s 1600 konjanika, meu kojima je bilo najvie Huna, te Slavena iAnta.6 Teko je ita rei o tome kuda su oni proli do Rima. Po svoj prilicimorskim putem, i to iz Dalmacije, koja je bila ve osloboena od napadajaGota. Naime, u meuvremenu su gotske ete, pojaane barbarima iz Panoni-je Savije, prodrle po nalogu kralja Vitigesa prvo u Dalmaciju7 s ciljem da je

1 Bennussi pie da je ona 535. i u 536/7. godini takoer pod Gotima, kako to po-

svjedouje pretorijanski prefekt Kasiodor (B. Benussi, Nel medio evo, Parenzo, 1897,3), a gotovo isto tako kae i F. Kos (Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem vekuI, Ljubljana, 1902, XV, 16-18).

2 Naime, na poetku rata s Bizantom (535) Istoni Goti su, kako pie Prokopije,

gospodovali Sianima, Posavcima, Karnima, Norianima, Daanima i Panoncima, tj.svim tim narodima koji su ivjeli daleko do Jonskog (Jadranskog) mora. Uz to su Goti,po njemu, pored Italije vladali jo i zemljom od Draa preko Prevalisa, Dalmacije, Li-burnije, Istre i Venecije sve do Dunava (Procopii De bello Gothico, Opera omnia II, ed.Haury, 82).

3 udno je pisanje Prokopija koji pod 535. godinom tvrdi da je Konstancijan zau-

zeo cijelu Dalmaciju i Liburniju, a pod 536. navodi, kako je ve reeno, da je zauzeozemlju izvan Jadranskog mora sve do Liburnije (Procopii o. c., 38, 81).

4 Ni iz ega se ne moe iz Prokopijevog djela poput Kosa zakljuiti da je to pod-

sjedanje i pomo Belizaru bila 537. godine (F. Kos, o. c. I, 15). Naprotiv je oito da seto dogodilo 536. godine (Procopii o. c., 159).

51 539. godine Slaveni u Belizarovoj vojsci pod Valerijanom podsjedali su i osva-jali grad Osimo (Procopii o. c., 268 275).6 Procopii o. c., 38, 81, 84, 85, 130.

7 Kos pogreno datira taj upad s 537. godinom (F. Kos, o. c.. I, XV, 14).

23

vrate natrag. Jedan od njegovih vojskovoa Uligisal8 uao je ak u Liburni-ju,9 gdje je bio poraen.10 Ujedno je ba zaslugom Konstancijana potuenagotska mornarica kod utvrene Salone (536, god.),11 koja je odolila Gotima is kopna, i tako se oni moradoe povui.12 Kuda je gotska vojska prolazila, jeri Prokopije o tome nita ne donosi, teko je takoer neto stvarno rei. Mo-da je ipak prela preko Dalmacije, Liburnije i Istre u Italiju, praena ostaci-ma svoje poraene ali ne i unitene mornarice, iji je veliki dio laa i daljemirno poivao u ravenskim vodama.

Ba" 537. godine gotska napredna pokrajina Istra, nazvana ravenskomKampanjom, urodila je uvelike vinom, uljem i itom. To se sve otkupilo zadravu koja se ponosila tom zemljom i od nje imala koristi u svakom pogle-du. U Istri je medu njenim provincijalcima tada vladao blaeni mir i kao daje se nisu ticali ratni neuspjesi njenih gospodara Gota u susjednoj Libur-niji i Dalmaciji. Svakako su Istrani bili tada ne samo vrlo marljivi i dobro si-tuirani ratari, nego i spretni trgovci, bogati posjednici i odlini gostioniari iugostitelji, a njihova morska obala bila je posuta krasnim vilama, palaamai kupalitima.13

2.Da ni 538. ni 539. nije Istra jo u rukama Bizantinaca, moglo bi se po-

sredno zakljuiti iz triju injenica. Prva je, to Prokopije pie izriito, kakosmo ve vidjeli, samo o osvojenju Dalmacije i Liburnije, ali ne i Istre, iako jeusporedo s njima 536. godine kao zemlju napose spominje. Druga je, to Pro-kopije donosi da je 538. rimski senator Vergentinos na bijegu iz Milana pre-ko Venecije i zemlje toga plemena sa svojom pratnjom odjedrio u Dalmaci-ju, a odatle je otiao caru Justinijanu.14 Iz toga ve podatka moe se posred-no zakljuiti da tada Istra nije bila bizantinska. Trea je, kada je Belizar htiopodsjesti Ravenu 539. godine, on je poslao onamo svoga generala Magna, ko-

8 ii takoer pogreno stavlja tu Uligisalovu ekspediciju u 537. godinu (F. Si-

i, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 173).9 U Cod. Laurent. Prokopijevog djela stoji napisano (Procopii o. c.,

38).10 Procopii o. c., 85.

11 Svakako se je to, kako se vidi iz Prokopijevog teksta, dogodilo te godine (Proco-

pii o. c., 159), a ne 537. kako to pie F. ii (o. c, 173) i F. Kos (o. c. I, XV, 14, 15). Cessipak stavlja taj dogaaj ak u sredinu 536. godine (R. Cessi, Le vicende politichedell'Italia medioevale I, Padova, 1938, 110).

12 Procopii o. c., 85.

13 F. Kos, o. c. I, 18, 15-17. Od etiri ta Kasiodorova pisma, ono njegovo pismo

upueno provincialibus Istriae po indikciji I. stavlja u 538. godinu Negri (G. Negri,Memorie storiche della citt e diocesi di Parenzo, Atti e Memorie della Societa istria-na di archeologia e storia patria III, Parenzo, 1887, 157, a posredno tako datira i C. DeFranceschi, L'Istria, Parenzo, 1879, 488). Meutim, Kos, koji donosi sva ta etiri pis-ma, prvo stavlja pod datum 533 537, a ostala tri izmeu 1. IX. 537. i I. IX. 538, dokKandier, koji ima samo ta zadnja tri, stavlja ih u 538. godinu (P. Kandier, Codice dip-lomatico istriano I). No ja datiram sva ta pisma po indikciji I. s 537. godinom, jer popovezanosti i logiki ona svakako spadaju prije u tu negoli u 538. godinu.

14 Procopii o. c., 82, 247.

24

me je naloio da sa svojom vojskom doe blizu toga grada i da strai na oba-li rijeka Pada, te da tako sprijei Gotima ubudue da odande alju hranu.Drugi pak general Vitalij, koji je takoer s vojskom onamo doao15 iz Dalma-cije, uvao je drugu obalu te rijeke.16 Iz tih dvaju podatka vidimo da je Istrau to doba i dalje vrsto u rukama Gota, jer da je drugaije svakako bi to na-veo Prokopije, kako to ve prije pie glede Dalmacije i Liburnije. Uz to, kakoe bizantinska vojska, sve da je i ila preko Istre, proi jo onim dijelom Fur-lanije i Sjeverne Italije koja je u vlasti Gota?17 Prema tome otpadaju sveKandlerove18 kombinacije, kao i one F. Kosa, o njenom eventualnom osvoje-nju u to doba,19 kao i ostalih.20 Jo neto to pojaava ovu moju tvrdnju

15 ima za taj izraz Prokopije, a tu istu rije upotrebljava i onda ka-

da govori da je 544. godine Belizar iz Pule otiao svojim brodovljem u Ravenu (Proco-pii o. c., 275, 340).

16 Procopii o. c., 275.

17 Ta i 552. godine Narzes, koji je preao preko Istre, nije mogao proi kopnenim

dijelom pokrajine Venecije kojim su gospodarili Franci (Procopii o. c., 632, 633)18

Tako on jo 1850. pie da je Belizar 539. godine osvojio Istru od Gota i da je onapodvrgnuta ravenskom egzarhu, te da je spojena s Primorskom Venecijom sa magis-trom militum kao upraviteljem. Nadalje da je vjerojatno da je i Labin ujedinjen s Is-trom (Fasti istriani ehe abbracciano anche Trieste, L'Istria, Trieste, 1850, br. l, str. 7).Ovo sve do upraviteljem ponavlja i 1855. godine u poglavlju Annali del Litorale conindicazioni di awenimenti ehe giovano alla storia di questa provincia knjige Indica-zioni per riconoscere le cose storiche del Litorale (Trieste, 1854,10). Interesantno dai u svome posmrtno izalom djelu Le istorie di Trieste Kandier govori kako je 539.Belizar poao protiv Gota da im ponovno preotme Italiju, te je s brojnom mornari-com preao Dalmaciju i doao u Pulu, zauzeo itavu Istru a da mu se nitko nije opirao,i posjetio Akvileju (P. Kandier, Le istorie di Trieste I, Archeografo Triestino III NSVIII, Trieste, 1919, 86).

19 F, Kos, o. c. I, XVI, 20.

20 De Franceschi (o. c. 73) pie da je Istra osvojena 539. godine i spojena s Primor-

skom Venecijom pod upravom posebnog magistra militum, dok Luciani slijepo slijediKandlera (T. Luciani, Albona, Venezia 1875, 12). Benussi kae daje ona 539. osvojenaod Bizantinaca i da je u II. i III. ekspediciji sluila kao baza za vojne operacije i mjestoza postrojavanje onih eta odreenih da iz Gornje Italije napadnu istonogotsku voj-sku i grad Ravenu. Malo zatim iznosi da je Istra te godine osvojena od Vitalijana i ta-ko je pala pod bizantinsko gospodstvo (B. Benussi, o. c., 2, 4, 7). Tamaro (La VenetieJulienne et la Dalmatie I, Roma, 1928, 120), naprosto slijedi Benussia u godini osvoje-nja te zemlje. Kostreni pie da je 539. Istra pala u ruke bizantijskog vojvode Beliza-ra i tim dogaajem rijeena je njena sudbina sve do 751. godine, kada su je Bizantijci-ma oteli Langobardi (M. Kostreni, Statuti istarskih gradova i otoka, Savremenik,XIV, Zagreb, 1919, 541). Benussi i 1924. godine donosi da je Vitalijan zauzeo Istru, ko-ja je 539. dola pod grko gospodstvo (B. Benussi, L'Istria nei suoi due milenni di sto-ria, Trieste, 1924, 88), a Gruber (Povijest Istre, Zagreb, 1924, 8), kae da je Vitalijan, za-povjednik u Iliriku, kada je iao u Italiju da se spoji s Belizarom preao preko Istre itom prilikom ju je pripojio bizantinskom carstvu (539.). ii, (o. c., 320) govori da jeBizant oko 539. podvrgao pod svoju vlast ostalu Italiju, Istru i Dalmaciju i u Veneciji iIstri postavio na elo vojniko-civilnog upravitelja s titulom magister militum, inaezavisna o egzarhu u Raveni. Pirchegger istie da je Istra od 489-539. bila gotska, a odtada do 751. bizantinska (H. Pirchegger, berblick ber die territoriale Entwicklungf^nens, Erluterungen zum Historischen Atlas d. sterr. Alpenlnder 1/4 (1929), 489).M. Rojni stavlja da je d 539. dalje Istra pod Bizantom (Historija naroda Jugoslavijef,/.agreb, 1953, 218), a Ferluga slijedi Benussia (J. Ferluga, Nie vojno-administrativne19s"1106 tematskog ureenja, Zbornik radova Vizantolokog instituta SAN 2, Beograd,

25

predstavlja slijedea injenica. God 539. polazi u Venecije po nalogu Belizaranavedeni Vitalije da ondje predobije to vie tvrdih gradova. I zbilja, iza pa-da u bizantinske ruke Ravene, u koju je Konstancijan poslan iz Dalmacije,domogao se je Belizar i Treviza () i tvrava u Venecijama. Ondjese nalazio s vojskom i Vitalis, koga su ba kod Treviza 540. porazili Goti.21Dakle, i opet i tu ne govori Prokopije o Istri22 kao to to izravno pie o osvo-jenju Venecija, a jo prije i Dalmacije i Liburnije.

3.

Istom 544. godine imamo prvi podatak iza 536. godine, gdje se neposred-no spominje Istra,23 tj. jedan njen grad, a to je Pula,24 u koju je tada sa svimsvojini brodovljem i vojskom iz Salone, gdje je s Vitalijem,25 strategom Iliri-ka, sakupio do 4000 ljudi, doplovio Belizar. Ondje je boravio neko vrijemeorganizirajui vojsku. Zatim je s cijelim brodovljem stigao u Ravenu, kudaje po nalogu cara prvo imao poi da odatle rat na bilo koji nain pokrene.261taj dakle podatak dokazuje da je Istra jo neosvojena,27 jer bi Belizar moda

21 Procopii o. c., 279, 289, 288, 303.

22 Isto ne pie ni o Panoniji Saviji da je osvojena od Bizantinaca i iz toga se moe

zakljuiti da je i ta pokrajina takoer kao i Istra ostala jo u rukama Gota.23

Benussi kae da je Belizar izabrao tada Istru za bazu svojih vojnih operacija daodatle zaskoi kralja Totilu (B. Benussi, L'Istria nei suoi due milenni. .., 79).

24 Interesantno je da izdava Prokopijevih djela J. Haury u Index nominum ka-

e za nju : urbs in sinu Jonio (Procopii Opera omnia III l, 298), a u zapisnikucrkvenog sinoda u Mantovi od 827. godine, gdje se navodi jedan dogaaj iz druge polo-vice 8. stoljea, naziva se ona civitas caput est Histriae . .. (J. F. B. M. De Rubels,Monumenta ecclesiae Aquilejensis, Argentinac; 1740, 417).

25 On je upravo neto prije toga boravio u Italiji gdje je ostavio ilirske vojnike ko-

ji su ga po njegovu povratku 544. godine iznevjerili u nastavku borbe s Gotima (Proco-pi, B. G. ed. Haury II, 337, 342, 343). I odatle se dakle posredno vidi da on svoje Ilirenije vodio preko Istre ve pomorskim putem.

26 Procopi B. G. ed. Haury II, 337, 338, 340-342.

27 Privilegij porekog biskupa Eufrazija od 24-111-543, koji bi mogao navodno po-

kazati posredno da je Bizant u to doba vladao Istrom, svakako ne dolazi u obzir. Nai-me, ta isprava nije sauvana u izvorniku, ve u kasnijim prijepisima (16, 18. stoljee).Svakako je falsifikat iz 13. stoljea, kako je to svojevremeno pokazao Benussi (gl. B.Benussi, Privilegio Eufrasino, Atti e Memorie della Societ istriana di archeologia estoria patria VIII, Parenzo, 1892, 49-86; Isti, Nel medio evo, 191, 192), koji je u tomipak na kraju ostao neodluan. U svezi s tim ja u ovdje ipak dodati nekoliko zapaa-nja o tome privilegiju. Ve sam rekao da ne postoji izvornik ove isprave nego vie pri-jepisa. U meni poznatim prijepisima, sauvanim iz kraja 18. stoljea, koji se nalaze uDravnom arhivu u Rijeci (Parenzo Storia ecclesiastica Negri e Polesini 39) uzbirci I Libro in cui sono registrati diplomi e privilegi antichi nel capitolo dellacattedrale di Parenzo nalaze se dva prijepisa te listine. U oba stoji Imperante Cos-tantino i Costantino Imperatore. U onom drugom sa strane, usporedo s tim izrazi-ma, napisano je: Flaviano, cosi nel Libro Rosso e nel primo D. C. Taj je prijepis zapra-vo ponovo uinjen 1224, a ne 1222, kako to piu Benussi i drugi, jer je uz to ta ispravaobnovljena i njoj jo neto dodano i uinjeno 1222. godine u Poreu, a ona je prepisa-na ponovo 1224. Dakle, nemamo ni izvornik isprave biskupa Adalberta, ve njen mno-go kasniji prijepis sa svima njenim dodacima, a 1519. je ta listina ispitana po reven-skom notaru Franji Racchumu. U onom prijepisu zbirke II, Monumenta aliqua adcapitulum canonicorum ecclesiae Parentinae spectantia, que antiquum ejusdem capi-

26

tuli jus et prerogativam eligendi canonicos ipsius ecclesie non obscure demonstrantstudio et diligentia alumni ipsius capituli collecta anno Domini MDCCLXIX je mjes-to toga Imperante Flaviano i Flaviano Imperatore. (Taj je prijepis isto iz 1222, ka-ko to pie Benussi. Uz to sa strane te isprave stoji god. 542 (str. 15), a ta godina pie i uuvodu navedene radnje (str. 1), gdje se spominje car Flaviano Giustiniano), a tako jedonio i Benussi iz kopije te isprave koju je naao u Libr. I lurium Episc. ecclesiae pa-rentinae (B. Benussi, Privilegio Eufrasino, A t t i . . . VIII, 49), te ju je u cijelosti i obje-lodanio. Kandier opet proizvoljno stalno donosi Fl. lustiniano (CDI 1-543). Ve takardinalna razlika dovodi nas do pomisli da je to vie negoli sumnjiva isprava, u kojojse prijepisi meusobno ne samo u tom izrazu, ve i u drugim brojnim izrazima (npr.imenima biskupa) nikako ne slau. Nadalje, neki izrazi u toj ispravi ne odgovarajutom stoljeu (npr. Romanova i jo neki). Ne samo to. Tommasini isprva datira tu is-pravu, koju je naao u porekom arhivu, sa 789. die 24.. U njoj se spominje car Kon-stantin. Na drugom mjestu on je datira s 24-V-798. i donosi iz jednog prijepisa (ex pri-mo volumine scripturarum ecclesiae Parentinae) u cijelosti. Sada mu je u tekstu .. .Imperante Costantino ... anno Imperii eius XVI die vero XXIV mensis Martij In-dictione V I . . . (G. F. Tommasini, De'Comentari storici-geografici della provinciadell'Istria libri otto, L'Archeografo Triestino IV, Trieste, 1837, 167, 377-380). Negristavlja tu ispravu u 796. godinu (G. Negri, Memorie storiche della citt e diocesi di Pa-renzo, Atti .. .III, Parenzo, 1887, 170), a tako je jo prije i Ughelli, dok Carli stavlja ukraj 7. stoljea (B. Benussi, Privilegio Eufrasino, Atti ... VIII, 55), a Vergottin datirataj eufraziski privilegij s verso 542 i donosi onu Adalbertovu ispravu od 1222, u kojojse nalazi i ona od Eufrazija (B. Vergottin, Breve saggio d'istoria antica e moderna del-la citt di Parenzo nell'Istria, Venezia, 1796, 11, 52 54). Sva ta navedena raznolika da-tiranja pojaavaju jo vie sumnju u autentinost one listine. U zbirci Chiese e con-venti di Parenzo br. 44. (DAR) nalazi se i kopija te isprave (od 54.), gdje je prekrienoFlaviano, a gore mjesto toga stavljeno Justiniano, te je i to prijepis iz 1224, koji jeuinjen ponovno 1580. godine. Prema tome, ta isprava nije izdana 543 (na osnovi te is-prave temelji Kandier, Annali .. .11, svoju izjavu da je pouzdana vijest o kaptolima uIstri) ve, ako je postojala, to ima malo nade, onda je mogla biti iz 558. godine, kadaodgovara indikcija VI-toj godini, a godine vladanja cara Justinijana su mogle biti kri-vo napisane (kao to i Benussi navodi: Privilegio . .., At t i . . VIII, 53) ili ak prepisane.Svakako ve 559. papa Pelagije I. spominje biskupa Eufrazija kao prijestupnika, ali nenaznauje odakle je, tj. gdje je on biskup (F. Kos. o. c. 1,59, 60). Po svemu dakle Bizantni 543. ne gospodari tim dijelom istarske obale i njenim gradovima, ve e tek kasnijeto postii.

Polesini donosi u svom rukopisnom djelu da Coletti u Italia Sacra od Ughellia (t.V, 397) i Vergottin (o. c., 68) imaju onu Eufrazijevu ispravu u kojoj stoji: imperanteCostantino Romanorum triumphatore Augusto Anno Imperii ejus XVI. die veroXXIV. mensis Martio Inditc. VI, dok Negri ima: imperante Flaviano Romanorum Im-peratore triumphatore Augusto Anno imperii ejus XVI die vero XXIV mensis MartuIndict. VI. Stoga Polesini zakljuuje da Flaviano moe biti samo Flavius Justinianus,car od l-IV-527. i XVI. godina njegovog vladanja je 543., u koju pada i VI- indikcija(DAR Parenzo storia ecclesiastica Negri e Polesini 39 F. de Polesini, Sllememorie storico sacre profane della chiesa e diocesi di Parenzo nonche dell'Istria rac-colte I (scrltto nel 1856 ovo pisano olovkom), 5, 5a). F. Kos pie da je ta Isprava po-narejena, to nije teko dokazati uzevi za tu argumentaciju u pomo navedenu Be-nussijevu radnju, te tvrdi da se iz jezika i drugih izraza dade zakljuiti da je onaizraena na osnovi starog dokumenta u prvom desetljeu 13. stoljea (F. Kos, o. c., l,21). Babudri iznosi prvo miljenje raznih pisaca, od kojih jedni stavljaju Eufrazija ukraj 8. stoljea (Ughelli, Rubeis itd.), drugi u 7, a trei u razne godine 6. stoljea, te do-lazi do zakljuka, bez nekih jaih argumenata, da je on biskupovao u Poreu c. 530. doc. 560, kada je umro. Nadalje pie da je eufrazijski privilegij falsifikat, ali vaan histo-rijski izvor za Kronologiju porekih biskupa, navodei da od njega nemamo izvornika,ve postoje samo tri kopije, i to: dvije u libro Jur. Ep. I, od kojih je jedna pergame-na, a druga na listu papira (carta bambagina), dok je trea kopija napisana na perga-meni u Libro Rosso. Ona na papiru ima napisano ime cara Konstantina, a ostaledvije Flaviana (F. Babudri, I vescovi di Parenzo e la loro cronologia, Atti . . . XXV, Pa-renzo, 1910, 187 195). Pogatschnig pie da se od eufrazijskog privilegija uvaju tri ru-

27

radije iao kopnom preko nje u Italiju da je ona bila u bizantinskoj vlasti.Ali ni Venecija, a ni Sjeverna Italija, takoer nisu u rukama Belizara,28 pa jetakoer iskljueno da bi mogao i ovuda proi u zemlju, gdje se imao boritipedalj za pedalj zemljita. Uz to se vidi da se on samo zadravao u Puli i nijedalje nigdje iao po Istri. Kada je Belizar uslijed napredovanja Gota u Italijibio prisiljen da privremeno ostavi tu zemlju, on je iz Ravene preko Dalmaci-je otplovio u Dra (545), gdje je ekao na vojnu pomo iz Carigrada.291 iz to-ga podatka moemo zakljuiti da nije iao preko Pule ili kojeg bilo dijela Is-tre, ve je projedrio samo preko Dalmacije. To je i opet posredni dokaz da jebar vei dio Istre i dalje u rukama sada i te kako pobjedonosnih Gota koji jedre zajedno s njenim zaleem: Panonijom Savijom, Furlanijom i Sjever-nom Italijom.

4.

O tome da li je Pula i dalje ostala vrsto u vlasti Bizanta ili ne, moglo bise uvelike raspravljati samo na osnovi nekih prilino sumnjivih izvora.

Jedan od takvih izvora je Agnelli, za koga kae Heller da se nije potpunooslobodio lai.30 On u svojoj Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis31 izno-si da je car Justinijan, nakon to je stvorio odluku, naredio da papa Vigilije

kopisne kopije, i to: dvije u I. i jedna u III. volumenu (libro rosso) zbirke Jurium epis-copalium biskupskog arhiva u Poreu. Prva ima na glavi datum 24--894. i varijantuImperante Costantino Romanorum imp., te pisac dri da je nju upotrebio Tommasi-ni u svojem djelu (V, 377). Druga se nalazi u istoj knjizi izmeu drugih spisa biskupaAdalberta i ona je prepisana od Deperisa, a publicirana od Benussia (Privilegio . . ., AttiVIII, 49 51). Trea je u III. knjizi, i izraz Fllabiano je ispravljen u Fllaviano, arazlikuje se od te prve dvije, jer ima naznaenu godinu vladanja XVII, te izraz ab ur-be romana i drugi puta umjesto Flaviano pie izraz Mamano. Ujedno Pogat-schnig donosi tu ispravu nanovo i interpolacije u njoj stavlja kurzivnim slovima. Iznje vidimo da tu glase neki izrazi ovako: Imperante Flav. Jano Imperatore (A. Pogat-schnig, Dalle origini ino all'imperatore Giustiano, A t t i . . . XXVI, Parenzo, 1910,73 78 sama isprava: 76 78). Jednom rijeju, ovdje ima prilino interpolacija kojeni Kandier ni Benussi nisu htjeli naglasiti u svojim izdanjima, ve su uzeli kao da svepripada izvorniku isprave. Gruber (o. c., 9) ne samo da ne sumnja u tu ispravu, ve iznje donosi, to je 24-III-543. u Poreu sveenstvo na elu s tamonjim biskupom Eufra-zijem (u katedrali u Poreu naao se je natpis na pulvini e sull'arco, koji glasi: + Famulus dei Eufrasius antistes temporibus suis agens annum XI hunc locum afondamentis domino iuvante sancte ecllesiae catholicae condidit. A. Pogatschnig, o.c., Atti XXVI, 61). Teko je meutim prosuditi iz kojeg je stoljea, iako Gruber suvere-no pie, kako je poreki biskup Eufrazije dao sagraditi (8-V-542.) stolnu crkvu (bazilikusv. Mavra) u Poreu na mjestu staroga poganskog hrama (D. Gruber, o. c., 9) i svjetov-nim glavarima na elu s vojnim metrom ili pokrajinskim vrhovnim glavarom Ivanomkao i sav puk na skuptini, a u nazonosti carevih povjerenika Konstantina i Laurenci-ja, zakljuilo u pogledu plaanja desetine (D. Gruber, o. c., 9). Sve u svemu taj je privi-legij oiti falsifikat iz ve toliko navedenih brojnih razloga.

28 Procopii BG, ed. Haury II, 303 309-320.

29 Procopii BG, ed. Haury II, 352.

"^ " J. Heller, Untersuchungen ber einige annalistische Quellen zur Geschichte des5. und 6. Jahrhunderts II, Neues Archiv der Gesellschaft fr altere deutsche Ge-schichtskunde I, Hannover, 1876, 309.

31 Napustio ju je o. 846. godine (F. Kos, o. c. I, str. LXIV).

28

posveti pulskog akona Maksimijana u Patrasu32 za ravenskog biskupa33 izatim ga je poslao u Ravenu.34 Drugi je mnogo vaniji izvor Maksimijanovavrlo sumnjiva darovnica35 u korist samostana sv. Andrije36 i37 bazilike sv.Marije38 u Puli.

32 Kos to datira 14. X. 546 (F: Kos, o. c. I, 29), to se poklapa s petom godinom

post consulatum Basilii (Ph. Jaffe, Regesta pontificum Romanorum, Berolini, 1851,78), dok po indikciji X. je godina 547.

33 Kandier, Annali.. ., 11, takoer stavlja da je on postao 546. ravenskim nadbis-

kupom.34

Agnelli, o. c., Rerum Italicarum Scriptores (RIS) f. 200, t. II, p. III, Bologna1924, 186, 187. Kos je od tog teksta dao prvo onaj dio koji poinje sa Qui..., a ondatek Hic... (F. Kos, o. c., I, 29), dok je u Angellia (novo ovdje navedeno izdanje)obrnuto. Nadalje u Kosa stoji p. c. Basilii..., a u Angellia pacifici Basilii....

351 dok Kandier donosi iz Rubeisa odlomak te isprave, koji je on proizvoljno ska-lupio, stavljajui na njen poetak datiranje anno imperii ejus (se. Justiniani) XX. IX.Cal. Marias sub (post?) Consulato Basilii (P. Kandier, o. c. 547), F. Kos stavlja naelo regesta te listine 547 (?) dne 21. februarja, a na kraj IX. Cal. Martii annoDXLVI (?) sub (?) consulato Basilii (F. Kos, o. c. 1,32). Nadalje prvi ne komentira nje-nu dataciju, a Kos zakljuuje da datum ne odgovara. Naime 546. god. ne moe biti pra-va, budui da je Maksimijan posveen za biskupa 14. X. te godine i stoga misli da je is-pravna 547. godina (o. c. I, 32). Meutim, ako uporedimo Kandlerovo i Kosovo datira-nje, vidjet emo da u prvoga stoji 20-a godina Justinijanove vladavine, a ta je 547.godina, tj. ako se uzme da je on sjeo na prijestolje u kolovozu 527. godine. Naime carJustin je uzeo svoga neaka za druga u vladanju ve od travnja (R. Cessi, Le vicendepolitine dell'Italia medioevale I, Padova, 1938, 91, to stavlja u svibanj 527), i on mu jebio suvladar etiri mjeseca. Porro mense aprili ejusdem indictionis (5-ta) aegrotusimperator Justinus effectus, provexit dum adhuc viveret, in imperatorem Justinianumfilium sororis suae, qui et coimperavit ei mensibus quator. Mense autem augusto ejus-dem indictionis quinto Justinus obiit apud Constantinopolim ... (Historia miscellaab Incerto auctore consarcinata complectens Eutropii Historiam Romanam, quamPaulus Diaconus multis additis, rogatu Adelbergae Beneventanae Ducis, ValentianiImperio usque ad tempora Justiniani deduxit, et Landulphus Sagax, seu quisquam ali-us continuavit usque ad annum Christi DCCCVI, L. A. Muratorius, Rerum ItalicarumScriptores I, Mediolani, 1723, 103). Interesantno je to donosi u svezi s tom ispravomSchnleben. On pie ovo: .. . S. Maximianus Ravennas episcopus patria Polensis, Ec-clesiae B. V. in Caneto Diaecesis Polensis in Istria fundos quosdam donat 9. Cal. Mar-tij anno 546. subscribunt donationi Macedonius Patriarcha Aquileiensis, TrugiferusEpiscopus Tergestinus, Germanus Bononiensis, Isacius Polensis, Theodorus Brixien-sis, ut habet relatio Aloysij Marcelli Polensis Episopi Anno 1658. edita. Hunc donatio-nem factam a S. Maximiano statim atque ad Episcopatum promotus est, colligi potestex ejus vita quam descripsit Hieronymus Rubeus. Nam mortuo Victori eodem anno546. 15. Cal. Martii suffectus dicitur Maximianus eventu sane mirabili... (J. L.Schnleben, Carniola antiqua et nova 1/3, Labaci 1681, 304), Rubels (o. c. 192.) donositaj tekst iz Schnlebena do edita i navodi da u jednoj listini od 4. XII. 1657. na tali-janskom jeziku spominje tu ispravu, izdanu u Puli sotto il consolato di Basilio, tj.bez godine konzulovanja. M. Kos u svojoj radnji opirno raspravlja o toj listini. Takoon kae da u ispravi ravenatskog patrijarha Maksimijana od 21. II. 547. (?) (ovdje onnetono pie da i Schnleben, o. c. 1/3, 304, ima taj isti datum, citirajui F. Kosa, o. c.I, t. 38, jer je on datira upravo s 21. II. 546) to ne mora biti prava godina, jer od listo-pada 546. dalje vlada u Raveni taj patrijarh (V. Scussa, Storia cronografica di Trieste,Trst, 1863. ; taj je pisac, pie Kos, stavio tu ispravu u 406, a drugi je stavljaju u 524.godinu). Stoga, zakljuuje Kos, da su sve te godine, s obzirom na doba kada je vladaoMaksimijan, nemogue, te je tako poljuljan i datum 21. II. 547 (M. Kos, Opazke h hro-noloki vrsti trakih kofov v srednjem veku (separat), 4). Sto sve to znai? Moe bi-ti daje ta isprava i kasnije izdana, tj. iza posveenja Maksimijana. Nadalje iz regesta uSchnlebena i u onom u Rubeisa na talijanskom jeziku u poredenju s Kandlerovim

29

Iz kritike obradbe tih dvaju podataka ne iskljuuje se vladavina Bizan-ta nad Pulom, koju je svojevremeno zauzeo Belizar, po svoj prilici zbog nje-ne strateke vanosti, ali je zato gotovo cijela ostala Istra i dalje bila u ruka-ma Gota.

5.

548. godina bila je osobito kritina za Bizant, a puna uspjeha za ostaletzv. barbarske narode, a napose Gote. Ta i sam Prokopije kae, kada govo-ri o Langobardima i njihovom doseljenju u Panoniju i Norik i osvajanju He-rula, esto sa alou: tako su eto barbari preuzeli vlast od Bizantinaca.39 Utakvoj tekoj situaciji jo je jedno zlo zadesilo Bizantince pod vodstvom La-zara koje je sa 6000 vojnika, najvie Slavena, a neto Gepida i Langobarda, uVeneciji porazio i pobio Langobard lldiges, doavi onamo u pomo got-skom kralju Totili i njegovom narodu. No nakon te pobjede lldiges se nijepridruio Gotima, ve se vratio natrag Slavenima, kojima je bio jo prije udva navrata bjeao da se sauva od gnjeva lanova langobardske vladalakekue.40 I taj nam dakle podatak bjelodano pokazuje slabost bizantinskogoruja, koje je poraeno u Veneciji, gdje je tada valjda ponovo zavladao Toti-la ili vratio svoju ondje ugroenu vlast. Moda je lldiges doao sa svojim voj-nicima iz slavenske zemlje u pomo Gotima u toj kraj upravo preko gotskogdijela Istre jer nije smio preko Panonije i Norika, gdje su vladali Langobar-

Da Istra nije ni te godine u vlasti Bizanta, dokaz je i ovo: Indulf, jedanod vojnika Belizarove tjelesne garde, sran i odluan, preao je kralju Totili isastavkom vidimo, kako smo ve spomenuli, da je on upravo bezobzirno ispremijeaotekst listine i zamijenio biskupe Germana Bononiensis i Teodora Brixiensis uGermano Aemoniensi i Theodoro Petiensi, to je u komentaru dodue i naveo daje uinio. Zatim je Kandier, a po njemu F. Kos, dodao ona etiri biskupa iz Schnlebe-na i ukalupio ih u tekst kod Rubeisa, koji ih na talijanskom dodue spominje, ali u la-tinskom tekstu zavrava samo sa .. . fratribus meis Episcopis etc. te ih je u takvomizdanju posudio od njega (gl. Rubeis, o. c., 192). Sve me to navodi da ustvrdim da je talistina u najblau ruku vrlo sumnjiva.

36 Schnleben ne iznosi u tekstu taj samostan ve samo crkvu s. Marije (o. c. 1/3,

304), dok Rubeis ima obje (o. c., 192), a po njemu i Kandier (o. c. 547) i F. Kos (o. c. I,32).

37 U tekstu je vel (Rubeis, Kandier, Kos), to se moe prevesti i sa i.

38 Agnelli donosi samo da je Maksimijan sagradio crkvu bi. Marije u Puli, koja se

zove Formosa (Agnelli, o. c. RIS f. 200, ti. II, p. III, 193, 194). Meutim Kandier pieprvo da je 588. ta crkva izgraena (basilica di S. Maria Formosa o di Caneto in Pola)darovanjem Maksimijana, ravenskog nadbiskupa, rodom iz Vistra u pulskom ageru(Fasti Istriani ehe abbracciano anche Trieste, L'Istria V, Trieste, 1850, l, str. 7), a1855. da je to bilo 546. godine (Annali.. .11). F. Kos, koji ima malo drugaije pisane ri-jei od novog izdanja Agnellia, kae da je tu crkvu Maksimijan sagradio iza 14. X. 546,jer je postao tada ravenskim biskupom, i da je toj crkvi darovao 21. II. 547. nekolikoposjeda (F. Kos, o. c. I, 31). Gruber kae da je ravenski nadbiskup sv. Maksimilijan,rodom Puljanin, dao sagraditi negdje poetkom 547. u svom rodnom gradu Puli bazili-ku sv. Marije Formoze ili od Caneta, te je nju kao i samostan sv. Andrije na otoku unu-tar pulske luke nadario (24. II. 547) zemljitima (D. Gruber, o. c., 9).

39 Procopii BG, ed. Haury II, 444.

40 Procopii BG, ed. Haury II, 455, 456.

30

njegovim Gotima. Na to ga je taj kralj s velikom vojskom i brodovljem po-slao u Dalmaciju, gdje je pljakao i ubijao. Kada je bizantinski vojskovoaKlaudijan, koji je zapovijedao Salonom, doznao da se Goti nalaze kod mjes-ta ,41 poslao je onamo vojsku s laama, ali su tu Bizantinci biliporaeni i pobijeni.42 Krajem pak 548.43 Indulf se vrati s bogatim plijenomTotili.44

Taj nam podatak iz Prokopija i suvie jasno govori da je Totila45 bio nesamo jo uvijek jak na kopnu, ve i na moru. Nadalje je oito da bi, da veotprije nije drao u svojoj vlasti Istru ili jedan njen vei dio, bio naredio In-dulfu da mu prvo povrati nju, mnogo bliu Italiji, natrag, a ne Dalmaciju ko-ju su Goti jo 535. bili izgubili.

6.549. godina je takoer u znaku napredovanja Gota i provale Slavena pre-

ko Dunava. Iz te godine imamo vijest46 kako su bizantinski vojnici koji su bi-li poraeni od Gota kod Ravene ostali bez svoga poginuloga vode Vera i bje-

41 Haury samo kae u indeksu da je to locus maritimus Dalmatiae (Procopii,

ed. cit. III/l, 272), dok Coste, jedan od prevodilaca Prokopijevog djela na njemaki, pi-e u biljeci da je to ak Loreto sdlich von Ancona (Prokop, Gothenkrieg. ber-setzt D. Coste, Leipzig2 1903, 254).

42 G. Novak kae da je 548. godine rimska vojska, poslana iz Solina onamo, potuk-

la Gote koji, ukoliko ne poginue, razbjeae se (G. Novak, Prolost Dalmacije I Za-greb 1944, 89).

43 Zaudo Raki taj dogaaj stavlja u 550. godinu (F. Raki, Documenta historiae

croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae, 1877, 224).44

Procopii o. c., ed. Haury II, 457.45

Pop Dukljanin u svojim redakcijama na latinskom i hrvatskom jeziku, kako jeopisao poraz istarskog i dalmatinskog kralja po Gotima, navodi da je njihov voda Toti-la (Lucius je komentirajui izdanje Marka Marulia Popa Dukljanina stavio Totilu imedu Reges Dalmatiae et Croatiae i Reges Slavorum [J. Lucius, De regno Dalma-tiae et Croatiae libri sex, Francofurti, 1666, 447]) preao sa svojom vojskom Istru i Ak-vileju i doao u Italiju: .. .et Totilla per Istriam, et Aquileiam cum suo exercitu tran-siens . .. (Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, J. Lucius o. c., 287). Totilla cumsuis in Istriam profectus Aquileiam vastavit... (Marci Maruli Regum Dalmatiae etCroatiae gesta, J. Lucius, o. c., 304). Dakle, izmeu obaju tih tekstova ima prilino raz-like. Samo u tekstu hrvatske redakcije stoji da je to bilo na lit gospodnjih trista i se-damdeset i osmo (Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950,42), dok u Marulievom la-tinskom prijevodu djela Regum Dalmatiae et Croatiae gesta je naznaen njegovulazak u Italiju Anno Christianae Salutis DXLVII (Marci Maruli, o. c., J. Lucius, o.c., 304) koji datum donosi i I. della Croce (Hristoria antica e moderna, sacra e profanadella citt di Trieste, Venetia 1698, 519), dok u osnovnoj latinskoj redakciji nalazimosamo isti taj tekst ali bez datuma (Presbyteri Diocleatis o. c., J. Lucius, o. c., 287). Sva-kako se taj interesantni podatak i datacije ne mogu ipak uzeti u ozbiljnije razmatra-nje, jer imamo zato prvorazredni suvremeni izvor Prokopija, koji o svemu tome nezna i ne pie nita. Valvasor pie ovo: ... In Pannonien, Dalmatien und in Bosnienbefanden sich die Gothen unter ihrem Koenige glechfalls noch bey einer ziemlichenMacht. Und dieselbe wuchs allgemacht dermassen wieder zu dass ums Jahr 542 Toti-las mit seinem Kriegsheer in Isterreich einbrach viel Staedte und nebst andrem auchAglar verwuestete ... (J. W. von Valvasor, Die Ehre dess Herzogthums Krain IV, Lai-bach Nrnberg, 1689, 233), to, iako je ovdje izneseno, nije vrijedno uope komenti-rati.

46 Benussi iznosi da se to nalazi u Prokopija pod 550. godinom (Nel medio evo, 5).

31f

ali kuda su god stigli. Kada su doznali da e carski vojskovoa German doionamo kopnenim putem, svikolici su skupljeni u Istri krajem te godine tihoiekivali njegovu vojsku. Ali uslijed nove provale Slavena preko Dunava aku Dalmaciju, moda po nagovoru Totile, po zapovijedi cara German je smjes-ta odloio svoj put za Italiju (550) i uskoro nenadano umro. Sada je po nalo-gu Justinijana Ivan, Germanov roak, bio odreen odvesti tu vojsku u Itali-ju. I on je s vojskom krenuo prvo u Dalmaciju da prezimi u Saloni, jer mu jeizgledalo nemoguim da pri takvom vremenu otplovi morem i doplovi u Ita-liju, a i zato to nije imao brodova. I sada Ivan konano stie s carskom voj-skom u Salonu zakljuivi da ondje prezimi i da odande odmah nakon tomine zima krene u Ravenu.47 I tako je i bilo48.

Pitanje je sada da li su se ti poraeni bizantinski vojnici mogli razmilitipo cijeloj Istri (549.) ili samo u njenom jednom dijelu?

Po mome miljenju jedino mjesto kuda su mogli morem iz Ravene bilaje Pula, i ondje su tiho iekivali, ali i nedoekali Germana. Da su ostali kra-jevi te zemlje u rukama Totile, razabire se iz onog drugog podatka o Ivano-vom oklijevanju da pode u Italiju, u koju je htio samo morem, nakon to od-vede one vojnike iz Istre, a tada jo nije imao brodova. Nadalje se iz navede-nog citata iz Prokopija jasno vidi i to da se on nije usudio iz Dalmacije poikopnom preko Liburnije i Istre, a pogotovo Venecije, kako su to mislili venavedeni vojnici da e uiniti German. Da je to bilo tako pokazuje i injenicato je Ivan odmah 551, nakon to je prezimio 550. godinu u Saloni, odluioto je bre mogue da krene s vojskom na Totilu i Gote. Ali prvo je morao e-kati novog carskog vojskovou Narzesa u Saloni. Zatim je s vojskovoomValerijanom i s vojskom i brodovima stigao iz Skradina u Ankonu, te pobje-divi Gote vratio se ponovo u Salonu. Ba tada je Totila preko svojih poslani-ka uzalud nudio Justinijanu Siciliju i Dalmaciju, koje su po njihovoj izjavi je-dine ostale nepovrijedene. Franci su, naime, gospodarili jednim dijelom Ita-lije i najveim dijelom Venecije, gdje je Gotima ostao samo mali broj grado-va, a Bizantincima jedino primorska mjesta.49 Tada je franaki kralj Teode-bret vladao i sjevernom stranom Italije i Panonije50 preko Dunava i medaPanonije.51

7.Istom 552. godine Narzes je iz Salone krenuo na Totilu i Gote52 s bizan-

tinskom ogromnom vojskom u kojoj je bilo i Ilira, Langobarda,53 Herula i47

Raki, (o. c. 221, 223), krivo donosi da je to bilo 551.48 Procopii, BG, ed. Haury , 467-478, 481, 600.

49 Procopii, BG, ed. Haury II, 600, 601, 603, 609-67.

50 F. Kos (o. c. I, 45) kae da nijedan drugi pisac, osim to sam Teodebert javlja o

tom caru Justinijanu, ne pie da je Panonija ili koji njen dio bio u rukama toga kralja.Meutim u navedenom pismu, ukoliko je autentino, i suvie jasno stoji da je to sje-verni dio Panonije, koji je iao preko Dunava i meda te zemlje!

51 F. Kos, o. c. I, 44, 45.

521. C. F. Manso pie da nije mogao ii s vojskom morem jer je oskudijevao bro-dovima (Geschichte des Ost-gothischen Reiches in Italien, Breslau, 1824, 268).

53 Pavao Djakon pie da su oni prevezeni u Italiju preko zaljeva Jadranskog mora

i da su se udrueni s Bizantincima tukli s Gotima do njihove propasti, te su se onda

32

Huna. Kada je bio blizu Venecije, zahtijevao je od tamonjih franakih up-ravljaa da ga puste preko te zemlje. Ali mu to oni nisu dopustili i on je una-to tome ipak stigao54 do Ravene.55 Iz toga se moe zakljuiti da je Narzesprvi od bizantinskih vojskovoa preao kopnenim putem preko Dalmacije,Liburnije i Istre.56

Tada je istom dakle cijela Istra konano prela iz gotskih ruku u vlastBizanta, iji je vojskovoa Narzes te iste godine potukao Totilu i Gote u Itali-ji57

Sa svime tim istom sada moemo povezati i razumjeti ono pismo58 kojeje uputio papa Pelagije I. Narzesu,59 i to e nam upotpuniti svu tu sliku. Utom listu papa podsjea Narzesa to je Bog uinio preko njega u ono vrijeme

kao pobjednici s velikim darovima vratili svojim kuama (G. Vettich, Paolo Diacono,studi, Archeografo Triestino NS XXII/2, Trieste, 1898-1899, 18). Prokopije samo kaeda ih je kasnije Valerijan otpratio u njihovu zemlju (Procopii BG, ed. Haury II, 661,662). Kuda ih je proveo, teko je ita stvarno rei. Budui da su Franci, ogoreni nepri-jatelji Langobarda, zbog kojih jo 552. nisu htjeli ovuda pustiti Narsesa koji ih je usvojoj vojsci imao (Procopii BG, ed. Haury II, 632, 633), drali veliki deo Venecije,moda ih je Valerijan provezao onim uskim primorskim trakom te zemlje koji jedrao Bizant, te ih onda otpratio preko Istre u njihovu domovinu.

54 Romanin navodi da je Narzes preao preko bizantinskog teritorija, tj. laguna

od Gradea do Ravene, i detaljno iznosi kuda je od Gradea do ua Pada iao (S. Ro-manin, Storia documentata di Venezia I, Roma, 1853, 56). Grafenauer zna isto tako to-an put kojim je 552. Narses iao u Italiju, a taj je Hruica - Aquileia - Oderzo Trevi-so Verona (B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I, Ljubljana 1954, 80).

55 Procopii BG, ed. Haury II, 630-634.

56 Kandier pie da je on 542. pohodio Istru kada je iao da osvoji Italiju (Fasti is-

triani..., L'Istria V, l, str. 7). To ponavlja i 1855. godine (Annali. . ., 11) De France-schi samo kae daje preao preko Istre i Venecije 552. godine (C. De Franceschi, o. c.,73). Benussi, citirajui Prokopija, Mansa i Romanina, iznosi kako Bizant nije imao do-voljno brodova da prevezu najedanput toliku vojsku, te se odluio da se ide kopnom. Itako je iz Dalmacije ona ula u Istru, a odatle uzdu morske obale Jadrana, prelazeipreko mostova od laa ua brojnih mletakih rijeka, stigla je u Ravenu (B. Benussi,Nel medio evo, 6). Citirajui Dahna (Origini dei popoli germanici e romanici I, Milan[s. d.], 349, 350) pie Tamaro ovo: En 552, Narses, voulant eviter les dangers de lamer, vint de la Dalmatie en Istrie par terre, le long du littoral de Quarnaro, et par laroute de Tarsatica Trieste ou de Tarsatica Aquileia (A. Tamaro, La Venetie Julien-ne et la Dalmatie I, 121). Gruber (o. c. 8) donosi da je Narzes 552. godine krenuo s voj-skom preko Istre i Mletake, koje je opet osvojio za carstvo, u Italiju, gdje je Gote po-tukao...! ii, (o. c. 173) pie da je Narses proavi Dalmacijom i Liburnijom odSalone dalje uao s kopnene strane u Italiju, a G. Novak (o. c. I, 89), da je on, nakonto je sabrao u Saloni veliku vojsku, krenuo kopnenim putem u Italiju.

57 Gl. o tom detaljno u Procopii BG, ed. Haury II, 660-678.

58 Dmmler donosei to pismo datira ga s rujnom 558 560. godine (Epistolae

Merovingici et Karolini aevi I, Monumenta Germaniae historica, Epistolae III, Bero-1 1892, 446). Benussi, dajui samo jedan izvadak toga iz Dandola, stavlja ga u 555.(Nel medio evo, 6), a F. Kos (o. c. I, 62), iznosei ga u obliku regesta, stavlja ga u 559.

59 Dandolo donosei to pismo kae da ga je Pelagije pisao Narsesu (A. Danduli

Chronica per extensum descripta aa. 46-1280, RIS f. 313, Bologna, 1938, 71), a tako is-to kau i De Rubeis (o, c., 194, 195, 204) i Benussi, Nel medio evo 6. Meutim. F. Kos(o. c. I, 62), citirajui brojna djela, gdje se to pismo nalazi i odreuje kome je upue-no, pripisuje ga sa sigurnou kao i Dmmler (Epistolae,... 1446) patriciju Valerija-nu, sto sadrajno nikako ne odgovara da je pisano njemu, ve Narsesu.

33

kada je tiranin Totila posjedovao Istru i Veneciju,'" a Franci su takoer svepustoili.61

Kako su pojedini pisci protumaili taj tekst? Rubeis na osnovi toga, asluei se i Prokopijem, iznosi miljenje da je jo uvijek oko 552. Istru ili je-dan njen dio bio posjedovao Totila i da su takoer Franci ista podruja pus-toili.62 I dok Benussi zaudo to ne komentira, iako donosi onaj citat,63 F.Kos kae da se iz tog pisma moe zakljuiti da je oko 551. ili 551. Totila gos-podovao Istrom i Venecijom, a to mu je tim vjerojatnije to je tada poslao300 laa u Jonsko more, gdje su opustoile vie otoka i mjesta.64 Gruber pieda je Totili polo za rukom da je opet negdje 551. godine osvojio Mletaku iIstru.65

Ja bih svemu tome imao samo dodati da je Istra ili vei njen dio do Nar-zesovog dolaska u nju bila pod vlau Totile, tj. do 552. godine. Ako pak pro-komentiram i navedeni tekst, onda je jasno iz njega to je Bog po Narzesuuinio, kako ga na to podsjea papa, a to je da je pobijedio Totilu i oslobodiote dvije zemlje ispod njegove tiranske vlasti.

Tako moemo ustvrditi da je istom 552. godine konano cijela Istra do-la pod Bizant, koji je tijekom tog i slijedea dva stoljea ipak nije uspio traj-no, ve samo povremeno, drati u svojoj vlasti.

U ovoj mojoj radnji ima i nekoliko pretpostavki koje sam pokuao po-tkrijepiti izvornim injenicama. Svakako se prilino toga moe i pobijati, alije to upravo i svrha ovoga moga rada, jer se nai historiari dosad nisu poza-bavili tim problemom, o kome su suvereno kazali svoju toboe zadnju rijesamo talijanski historiari, te to njihovo stanovite vlada i danas u povijes-noj znanosti.

Jedno je dakle ipak jasno: nikako ne stoji da je Istra potpala pod Bizant539. god. ve, po mome miljenju, mnogo kasnije, a da li je to tako vidjet ese iz narednih drugih kritikih radova iz tog podruja koji e ili potvrditi ovomoje miljenje, ili ga neto malo vremenski sniziti, ali nikako ne i vratiti unavedenu dosad zastupanu godinu.

60 F. Kos tvrdi da je jo 548. kada su Franci zauzeli Veneciju i Norik tada bio nji-

hovoj vlasti, dok na drugom mjestu smatra to samo moguim (o, c. I, 53, 67).61

U najnovijem izdanju Dandola glasi to ovako: Recolere enim debet celsitudovestra, quid per vos Deus fecerit, tempore illo, quo et Ystriam et Veneciam tyrampnoTotila posidente, Francis eciam cuncta vastantibus (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 71), au Dmmlera: Recolere enim debet celsitudo vestra, quid per vos Deus fecerit tempo-re illo, quo et Istrias et Venetias tyranno Totila possidente, Francis etiam cuncta vas-tantibus (Epistolae . . . I, MGH, Ep. III, 446), to ima isto tako i Kos (o. c. I, 63). U Ru-beisa, koji je to uzeo iz Labbeausa Collectione Conciliorum, stoji sve isto, ali mjestoIstrias ima Istriam (o. c., 194), dok Benussi po starom izdanju Dandolove kronike(1. V, c. 10, p. 15) donosi zaudo ovako taj citat: Recolere enim celsitudo vestra quidper vos Deus fecerit tempore illo quo et Istriam e Ravennam (podvukao S. A.) tyrannoTothyla possidente, Francis cetera cuncta vastantibus (Nel medio evo, 6).

62 De Rubeis, o. c. 195,

63 B. Benussi, Nel medio evo, 6.

64 F. Kos, o. c. I, 49, 63, XVII.

65 D. Gruber, o. c., 8.

34

WAS ISTRIA SUBJECTED TO BYZANTIUMIN THE YEAR 539?

(Summary)

After Justinian's commander Constantianus had conquered the wholeof Dalmatia and Liburnia (535), Byzantium for the first time approached Is-tria's frontiers. That country was enjoying the most complete peace andabundance under the government of the Eastern Goths. The author conclu-des that this region was not subjected to Byzantium in the years 538 and539, basing this conclusion on Procopius, and he contests the contrary opini-ons in this matter. Procopius refers to Belisarius' and his army's and fle-et's first arrival in Pola in the year 544, which evidences indirectly that a mo-re important part of Istria was still governed by the Eastern Goths who thenowned Pannonia Savia, Furlania and Northern Italy, too. The possibilitythat Pola remained now firmly in Byzantine possession cannot be excludedon the basis of a critical elaboration of two rather doubtful sources. Istria isnot Byzantine either in the year 548, because the Eastern Goths defeatedJustinian's forces in that same Dalmatia which they the Goths had lostalready in the year 535. As a matter of fact, if Istria then had not been stillunder the Goths, they would have attempted in that year to get back firstthis region, which is much nearer to Italy, than Dalmatia. The year 549 is al-so marked by the advance of the Goths, who in Italy defeated the Byzantineforces. The defeated and fugitive soldiers then waited calmly in Istria, andprecisely in Pola, for the imperial commander Germanus. Only as late as552, when the imperial commander Narses went from Salona through Li-burnia and Istria to Italy, was the until then gothic Istria definitively subjec-ted to Byzantium. That is confirmed also by a letter of pope Pelagius I to theabovementioned commander. The conclusion results clearly from all this:it absolutely cannot be accepted that Istria was subjected to Byzantium inthe year 539; according to the author's opinion that happened much later.

35

PROBLEMATIKA NAJRANIJEG DOSELJENJA INASTANJENJA SLAVENA HRVATA U ISTRI

l.Za prilino duge vladavine cara Justinijana I (527 565) Slaveni, Lango-

bardi i Avari gotovo neprestano nadiru i pustoe bizantsko carstvo, a naposeBalkanski poluotok. Najuporniji medu njima su Slaveni, koji su tijekom 6. iu prvim desetljeima 7. stoljea uspjeli da se nasele i ustale na tom poluoto-ku, pa tako i u Istri, koja je od poetka II. polovice 6. toljea bila u rukamaBizanta.1

Sada, kada je konano cijela Istra dola pod bizantinsku vlast, ona je is-prva bila kako se to moe zakljuiti iz suvremenih pismenih izvora i up-ravno-politiki2 i crkveno ujedinjena s Venecijom.3

1 Otkada je ona bizantska pokrajina, napisao sam u radnji Da li je Istra upravo

539. potpala pod Bizant, koja e izii u iduem broju Zbornika radova Vizantolokoginstituta SAN.

2 M. L. Hartmann pretpostavlja da je jo uoi provale Langobarda u Italiju na

granicama Venecija postojala vjerojatno istarsko-mletaka istona marka (Untersuc-hungen zur Geschichte der byzantinischen Verwaltung in Italien (540 750), Leipzig,1889, 53). P. Kandier iznosi da }e sada postavljen vojvoda (duca) za spojene Veneciju iIstru, pod kojim je bio magister militum za itavu Istru (Le istorie di Trieste I, Arche-ografe Triestino (AT) III NS VIII, Trieste 1919, 90). M. Kostreni pie da je Istra podBizantijom bila ureena kao tema, tj. uprava je bila udeena na vojniku (Statuti is-tarskih gradova i otoka, Savremenik XIV, Zagreb, 1919,541), a D. Gruber kae da je napoetku bizantskog vladanja u Istri bio na elu uprave i sudstva vojvoda (dux), a na e-lu vojne vlasti vojni metar (magister militum). Ali nakon dolaska Langobarda gra-anska okruja pretvaraju se u vojnika podruja (teme) i takva tema postade koncemVI. stoljea Istra, kojoj je na elu bio vojni metar kao carski namjesnik, podvrgnutneposredno ravenskom egzarhu, sa sjeditem u Puli. ak dalje nadodaje kako je po-etkom VII. stoljea (negdje nakon estih provala Langobarda i Slavena sve do 611.godine) nastala vrlo prostrana krajina od Trsta do Trsata i Kvarnera, kojoj je na elutribun kao i velikim gradovima te pokrajine, a trajala je sve do prestanka bizantskevlasti u Istri (Povijest Istre, Zagreb, 1924, 19, 20, 22, 23). J. Ferluga navodi da nismo ustanju da Istri damo neki poseban oblik. Kada je vraena pod bizantsku vlast za vri-jeme Justinijana I (527 539), tonije 539, u poetku je, moda, jo postojala, pie da-lje, podela izmeu civilne i vojne vlasti karakteristina za Dioklecijanovu i Konstanti-novu upravu, ali, u svakom sluaju, ona je trajala vrlo kratko, jer se kroz elo vreme,dok je Istra u okviru vizantinskog carstva, spominje kao njen upravnik iskljuivo ma-gister militum (Nie vojno-administrativne jedinice tematskog ureenja, Zbornik ra-

37

U svjetovnom pogledu upravljao je objema zemljama Bizantinac s titu-lom patricija,4 a u crkvenom zajedniki patrijarha.5 Odlaskom Langobard6iz Panonije, koju su prepustili Avarima, i njihovim dolaskom u Italiju (568)prestaju i mirni dani za Istru. U nju su Langobardi prvi puta uspjeno upalipo svoj prilici istom 589. godine7 i odante se uz veliku novanu otkupninu imirnu nagodbu vratili svojim kuama.8 Tako je Bizant i opet uspio vratiti isauvati tu ugroenu pokrajinu.

Upravo kada je ne samo u Raveni i Gradeu, ve i u Istri ponovo buknu-la strana kuga,9 sklapa novi langobardski kralj Agilulf mir s Avarima.10

U Istri, prilino opustoenoj od spomenute kuge, ujedno i dalje trajecrkveni raskol,11 koji je papa Grgur I. uskoro uspio djelomino ukloniti,12 a

dova Vizantolokog instituta SAN XXXVI/2, Beograd, 1953, 93). B. Grafenauer kaeda Istra sastavlja posebnu obrambeno-upravnu jedinicu bizantske samostalne dravekoja se nikada nije razvila u pravu bizantsku temu, samostalnu pokrajinu na elu sastrategom, ve se vojna i up