82014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo · PDF file1 ŽIVO VRELO 8–2014 UREDNIKOVA RIJEČ ˜ Riječ i glas Riječ i glas u liturgijskome slavljenju Božjega djela spasenja

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo82014

liturgijsko-pastoralni list

Poklici u liturgijiod 10. kolovoza do 6. rujna 2014.

2014 8God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Riječ i glas

naša tema: Poklici u liturgiji 2 Poklici u liturgijskome slavlju, Ivan Šaško

»I s duhom tvojim«, Ante Crnčević

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, A. Crnčević, A. Vučković, I. Šaško, S. Slišković

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Moliti sa svetim Ivanom Pavlom II.

trenutak: pisma čitatelja 40 Vino i voda u euharistiji

živo vrelo

Vasilij Kandinski, 1911.

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 8–2014

RRiječ i glas

R iječ i glas u liturgijskome slavljenju Božjega djela spasenja imaju važnu ulogu. Nenadomjestivu. Sva se liturgijska zbi-lja posreduje u odnosu između Gospodina i okupljene Cr-

kve. Započinje Božjim govorom koji traži i u slušanju nadahnjuje od-govor vjere. Riječ Crkve zaodijeva se u ruho iskazivanja hvale, molitve i vapaja, predanja i klanjanja… U toj dijaloškoj zbilji Bož-je objave, podarene u liturgiji Crkve, kao vlastit način ispovijedanja vjere oblikovane su i aklamacije, poklici, sažeti i sadržajem jezgro-viti obrasci koji izriču nutarnje raspoloženje čovjekova duha. U jed-nu ili dvije riječi poklika redovito stane puno više nego u duge moli-tve ili zahvale, koje vole nizati riječi. Poklik daje veću važnost glasu nego riječi. On i nastaje zato što ne može stati u riječ. On krši redo-vite govorne i komunikacijske zakonitosti; ne poštuje rečenicu i nje-zinu strukturu; traži tek nužnu riječ koja će biti oslonac snažnomu odjeku nutrine.

U liturgiji susrećemo niz poklika: Amen, Aleluja, Gospodin s va-ma, Mir vama, I s duhom tvojim, Bogu hvala, Slava tebi Kriste, Go-re srca, Svet, Tajna vjere, Po Kristu s Kristom i u Kristu…, Tvoje je kraljevstvo… Neki od njih preuzeti su iz starozavjetne baštine. Neki, pak, iz stare rimske kulture i društvenoga života. I to je pokazatelj koliko su vlastiti čovjeku i njegovu načinu izražavanja. Uneseni u kr-šćansku liturgiju i razumijevani u kristološkome ključu čitanja, izra-žavaju i uzbiljuju radost Crkve koja pred Gospodinom kliče, zahva-ljuje, moli i očituje svoje predanje. Obnovljena je liturgija htjela dati veću važnost upravo poklicima puka, obnavljajući i čuvajući njihovu aklamacijsku formu, kako bi se postiglo neposrednije i plodonosnije sudjelovanje svih okupljenih. Ti obrasci vjere tvore i drže struktu-ru liturgijskoga slavlja koje je, na prvome mjestu, iskazivanje hvale Bogu koji se uprisutnjuje u Crkvi i u njoj spasenjski djeluje. Liturgij-ski su poklici, stoga, jedinstveni obredni čini, geste glasa, govorne forme koje omogućuju dijalog vjere i predanja Gospodinu. Liturgij-sko je pjevanje izraslo iz glazbenoga oblikovanja upravo tih kratkih i jednostavnih obrazaca vjere te iz molitve psalama. Nastojanja oko liturgijskoga pjevanja u liturgijskim zajednicama zato se ne smiju odreći brige za ispravno vrjednovanje i čuvanje poklika i zaziva, koji omogućuju sudjelovanje cijele Crkve u slavlju vjere.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Poklici u liturgiji

ULLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Zazivi i poklici u liturgiji poseban su glazbeno-litur-

gijski rod. Oni pripadaju cijeloj zajednici. Te kratke

‘formule vjere’ značajne su u svojstvu pokazatelja sudjelovanja zajednice u spomenčinskome slavlju.

Valja naglasiti važnost pje-vanoga Amen koji zaklju-čuje euharistijsku molitvu.

Drugi važan poklik je svakako Aleluja, a najčešći

glazbeni nedostatak na koji se pritom nailazi jest nedostatak poleta i ritma, zbog čega najdojmljiviji poklici nerijetko ostanu

beznačajni i blijedi.

U euharistijskome slavlju nalazi se više mjesta na kojima se isprepliću dijaloška komunikacija i poklici. Oni su stanovita paradigma za sva liturgijska slavlja te ih je vrijedno nabroji-

ti: pozdrav na početku slavlja, odgovori ‘Amen’ kojima se zaključu-ju molitve, poklici na kraju čitanja, poklik prije i dijalog na početku naviještanja evanđelja i poklik na završetku, dijalog na početku eu-haristijske molitve, prije predslovlja, himan Svet, poklik nakon riječi ustanovljenja euharistije (»Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…«), doksologija koja zaključuje euharistijsku molitvu, doksologija Moli-tve Gospodnje (»Jer tvoje je kraljevstvo…«), pružanje mira, završni euharistijski blagoslov i poslanje.

U tome ispreplitanju dijaloga, zaziva i poklika nalazi se i glazba, budući da su te kratke forme redovito uglazbljene. Zazivi i poklici poseban su glazbeno-liturgijski rod. Oni pripadaju cijeloj zajednici. Te kratke ‘formule vjere’ značajne su u svojstvu pokazatelja sudje-lovanja zajednice u spomenčinskome slavlju. Valja naglasiti važnost pjevanoga Amen koji zaključuje euharistijsku molitvu. Drugi važan poklik je svakako Aleluja, a najčešći glazbeni nedostatak na koji se pritom nailazi jest nedostatak poleta i ritma, zbog čega najdojmljiviji poklici nerijetko ostanu beznačajni i blijedi.

Od poklika koji pripadaju misnomu ordinariju tomu rodu pripa-daju: Svet; Tajna vjere; Tvoje je kraljevstvo. U himnu Svet (Sanc-tus) treba poštivati logiku poklika čitavoga teksta. Mnoga klasična djela to ne poštuju, nego Blagoslovljen (Benedictus) pretvaraju u recitativ ili teatralno-lirsku ariju. Što se tiče poklika uz Tajna vje-re, važno je naglasiti da će glazbena kompozicija biti točnija i bolja ako više poštuje liturgijski tekst. Tvoje je kraljevstvo doksološki je poklik, vezan uz umetak (embolizam) Očenaša, ali je zbog mnogih razloga glazbeno slabo vrjednovan.

Ovdje se kanim pobliže usredotočiti samo na poklike i to onako kako ih predstavljaju i o njima s glazbene strane razmišljaju L. Deiss i F. Rainoldi, dajući osobito značenje pokliku ‘Amen’ i ne ulazeći du-blje u dijaloške oblike, među kojima su, osim navedenih, posebno zanimljive litanijske molitve. Poklici su po svojoj naravi takvi da im se lako prepoznaje vjerodostojnost. Oni su izražaji prianjanja, pri-hvaćanja, ushita, oduševljenja. Kakva god im bila forma, dijaloška ili zazivna, moraju biti u duhu upravo te izražajnosti koja ima svoju

Poklici u liturgijskome slavljuS naglaskom na pokliku ‘Amen’

Ivan Šaško

3

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo82014

posebnost liturgijskoga dijaloga i poklika. Dakle, temeljno pravilo razgovornosti (obraćanje neko-mu i odgovor) mora ostati sačuvano i prepoznat-ljivo i u liturgiji, premda obredno stilizirano.

Taj pristup vrijedi i u slučaju poklika. Ne izražavamo na jednak način svoju pohvalu i ka-janje; ne tražimo jednako očitovanje Božje snage i njegova milosrđa. Usklik nije sav u uskličniku, to jest: ne radi se o pojačavanju buke i glasnoće, nego o vjerodostojnosti poklika koji odiše du-hom čovjeka molitelja.

Malena snažna riječ: ‘amen’Ta mala riječ, darovana od Boga da bi čovjek u nju stavio ‘mnoštvo svojih iskustava’, ima poseb-nu liturgijsku snagu; riječ ispunjena uzvišenošću i duhovnom jednostavnošću. Od značenja samo-ga korijena hebrejske riječi aman, koja označuje čvrstoću, stamenost, židovska je misao i religio-znost prešla na pojam i značenje istine i vjerno-sti. Taj se razvoj može činiti kao produhovljenje početne slike, ali za židovski je pristup to primje-rena primjena prvoga značenja: ono što je istini-to jest ono što možemo osjetiti svojim rukama, nešto što ima svoju čvrstoću i stanovitu su-stojnost (konzistentnost). Kada se kaže da je netko vjeran, tada se misli na osobu na koju se može osloniti, koja nije prevrtljiva i ne ‘ostavlja na cjedilu’.

U liturgiji se riječ ‘amen’ koristi kao potvrda, u smislu: ‘to jest (tako)’ i kao molitva: ‘neka bude’. Knjiga Otkrivenja pokazuje puno značenje svečane potvrde kada uz riječ ‘da’ stavlja ‘amen’: »Njemu (Isusu Kristu) koji nas lju-bi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te učini kraljevstvom, sve-ćenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen! Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i nari-cat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.« (Otk 1, 6-7)

‘Amen’ je i molitva za Božji blagoslov ili zaziv Božjega imena nad zajed-nicu. Primjer za to jest formula iz Knjige Brojeva, tzv. Aronov blagoslov, koji je podrazumijevao odgovor ‘amen’ nakon svakoga zaziva: »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! (Amen) Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! (Amen) Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!’ (Amen) Tako neka stavljaju moje ime nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati.« (Br 6, 24-26) Taj se blagoslovni izražaj koristi i u našoj sadašnjoj liturgiji.

U Starome zavjetu Bog samoga sebe objavljuje imenom ‘Amen’ (Vjer-nost): »Tko se u zemlji bude blagoslivljao, nek’ se blagoslivlje Bogom vjer-nim. I tko se u zemlji bude kleo, nek’ se kune Bogom vjernim. Jer prijašnje će nevolje biti zaboravljene, od očiju mojih bit će sakrivene.« (Iz 65, 16) Gospodin je vjeran u smislu stabilnosti, nepokolebljivosti i izvršavanja obe-

Poklici u liturgiji oblikuju jedinstvene »geste vjere«. Oni su obredni čini. Izražavaju raspoloženje koje ne može stati u riječ. Stoga im liturgija povjerava važnu zadaću oblikovanja »zajednice slavitelja«.

4

NAŠA TEMA Poklici u liturgiji

ćanja. To je potrebno staviti u usporedbu s Isusom Kri-stom, kako to donosi Knji-ga Otkrivenja: »I anđelu Cr kve u Laodiceji napiši: ‘Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Bo-žjeg stvorenja.’« (Otk 3, 14) Isusovo je ime Spasitelj, ali jednako tako ‘Amen’ govo-ri o njegovu kraljevanju, o stalnosti, svjedočenju (martyr) i istini. Izgovara-jući riječ ‘Amen’, kršćani iz-govaraju Isusovo ime. Isus, pak, tu riječ izgo vara na je-

dinstven, nepo novljiv način: »Amen, amen (zaista, zaista) kažem vam…« Takav njegov govor bio je zbunjujuć za njegove suvremenike, jer je njime izražavao posvemašnju sigurnost koja je nadilazila ljudsku sigurnost; govo-rio je »kao onaj koji ima vlast« (Mt 7, 29).

Krist je najveći dar koji je Otac darovao i daruje čovječanstvu. On je ta-kođer živi put kojim se čovječanstvo vraća Ocu. O toj dvojakosti sveti Pavao piše: »Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!’. I stoga po njemu i naš ‘Amen!’ Bogu na slavu!« (2Kor 1, 20) Božji ‘da’, ostvarenje njegovih obeća-nja je Krist i po Kristu on se obraća snagom ljubavi čovječanstvu. I ‘amen’ Crkve je također Krist i po Kristu taj naš odgovor dolazi k Ocu.

‘Amen’ u doksologijama‘Amen’ zaključuje doksologiju, slavospjev Bogu kojemu oblike i sadržaj po-novno nalazimo u Starome zavjetu, kako to – na primjer – pokazuju psa-lamski poklici: »Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, koji jedini tvori ču-desa! I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka! Sva se zemlja napunila sla-ve njegove! Tako neka bude. Amen!« (Ps 72, 18-19; usp. ostale psalme koji s navedenim zaključuju četiri knjige psalama: Ps 41, 14; 89, 53; 106, 48). Ti se psalmi odnose na cijeli Psaltir koji židovska predaja zove knjigom dava-nja slave i hvale – sefer tehilim. Molitva okupljenoga naroda (nakon Pro-gonstva) bitno je doksološka, obilježena onim vidikom koji bi trebao biti vi-še naglašen i u kršćanskoj liturgiji. Tako ‘amen’ nosi slavospjev zajednice.

U Novome zavjetu doksologije imaju razne oblike. One su ponajprije jednostavni zazivi, poput strjelovitih molitava koje su umetnute u širi tekst, kao na primjer: »Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.« (Fil 4, 20) U takvim je tekstovima ‘amen’ smješten u navještaj slave Onomu koji je vječan. To nije slava koju Bog prima od ljudi, nego slava koju Bog ima u sebi; čovjekovo davanje slave ne može toj stvarnosti ništa nadodati, nego ju može samo prepoznati i priznati, što izražava poklik ‘Amen’.

Drugi su oblik doksologije koje se razvijaju na tragu liturgijskih, pa ih se može zvati kvaziliturgijskim doksologijama. Kao ilustraciju takvoj tvrd-

Poklici u liturgiji imaju doksološki karakter:

izražavaju hvalu upućenu Gospodinu i ispovijedaju vjeru

u njegovu prisutnost.

5


nji može se navesti Prva poslanica svetoga Pavla Timoteju. Terminologija i jezični izričaj, tipično grčki, upućuje na činjenicu da je izvorište tim dokso-logijama u sinagogama u kojima se govorilo grčkim jezikom, a odražavaju liturgijsku molitvu u judeokršćanskoj dijaspori. »Kralju vjekova, besmrt-nome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.« (1Tim 1, 17); »Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Nje-mu čast i vlast vjekovječna! Amen.« (1Tim 6, 15-16) U tome okviru Gospo-dinove slave, moći, časti i vječnosti, naš ‘amen’ nije više neka malena riječ koju bismo dodali kao završetak, nego je dio davanja hvale i slave, dioništvo u vječnosti ispunjenoj Bogom.

‘Amen’ je sastavnica nebeske liturgije, opisane u Knjizi Otkrivenja. On pripada četvorima bićima (anđelima) i zaključuje hvalospjev nebrojenoga mnoštva anđela i stvorova: »I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!’ I četiri bića ponavljahu: ‘Amen!’« (Otk 5, 13-14) Izabranici pred Bogom ne-prestance govore ‘Amen’, prinoseći srce i pozivajući sva bića na zemlji da pruže Bogu jednaku ljubav.

Pričesnički ‘Amen’Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila obnovila je i drevni način primanja svete pričesti kako je preporučen od crkvenih otaca, primjerice sv. Ćirila Jeruzalemskoga (umro 387.). U svojim Mistagoškim katehezama (V, 21) on poučava vjernike na koji način treba pristupiti i primiti Kristo-vo tijelo i kaže da se stavljajući dlan jedne ruke na drugi oblikuje ‘prijesto-lje’ koje će primiti Kralja, a primivši Kristovo tijelo treba odgovoriti ‘Amen’.

Običaj da pričesnik odgovori ‘Amen’ seže dublje u prošlost, jer se u spisu ‘Apostolska predaja’ navodi upravo takav obred u kojemu na riječi pričesti-telja: »Nebeski kruh u Isusu Kristu« pričesnik odgovara: »Amen.« U isto vrijeme dok je to, čini se, vrijedilo u Rimu, nalazimo jasno svjedočanstvo i za Crkve na sjeveru Afrike, o čemu svjedoči Tertulijan (De spectaculis, XXV, 5).

Sveti Augustin tumači da taj odgovor izražava vjeru onoga tko se priče-šćuje u otajstvo euharistije, ali isto tako i u otajstvo Crkve, Kristova tijela: »Ti kažeš ‘Amen’ onomu što jesi; prianjaš uz to odgovorom. Čuješ: ‘Tijelo Kristovo’ i odgovaraš ‘Amen’. Budi stoga ud Kristova tijela, tako da bi tvoj ‘Amen’ bio istinit.« (Sermo 272)

Liturgijsko i glazbeno značenjeBudući da se liturgijska glazba nužno stapa (slobodno se može reći: služi mu) s liturgijskim tekstom, melodije kojima se oblikuje pjevani ‘Amen’ tre-baju izražavati i komunicirati proslavu, snagu i uzvišenost. Poteškoća, u ovo-me slučaju, leži u kratkoći te riječi koju je teško i zamijetiti u ritmu slavlja.

Pisac Knjige Otkrivenja produžuje poklik ‘Amen’ dodajući mu ‘Aleluja’ (usp. Otk 19, 4). Gregorijansko je pjevanje proširilo melodijski tijek, s na-kanom da ga poveća. U gregorijanskome Credo IV ‘Amen’ koji zaključuje

6


Vjerovanje pjeva se na devetnaest nota. Palestrina je u Misi pape Marcela ‘Amen’ protegnuo na dvanaest taktova. U Bachovoj Misi u h-molu ‘Amen’ traje čak sto i jedan takt! Sve to, u vremenima različitih liturgijskih osjetlji-vosti i obrednih pristupa, pokazuje da je poklik ‘Amen’ riječ punoga znače-nja i ljepote koju može iznijeti glazba. Istina je i to da se u tome traženju i izražavanju u drugome planu našla liturgijska primjena, a prevladao glaz-beno-estetski sjaj.

Na pastoralnoj razini važno je vidjeti što je moguće učiniti. ‘Amen’ se u misi izražava barem dvanaest puta. Svi oni nemaju jednaku važnost, a može vrijediti pravilo: važnost odgovora ‘Amen’ proporcionalna je važno-sti onoga što potvrđuje. Tako zajednica vjernika potvrđuje molitve pred-sjedatelja: a) onu koju zovemo zbornom molitvom, to jest molitvu slavlja ili dana nakon pokajničkoga čina (i Slave), a prije navještaja Božje riječi; b) molitvu nad prinosima; c) popričesnu molitvu. Oslanjajući se na opis svetoga Jeronima, možemo reći da je ‘Amen’ u rimskim bazilikama odje-kivao poput udara groma (In Gal. Comm., 1-2). Očito da taj poklik nije bio prepušten beznačajnosti i nemarnomu odgovaranju, nego se na njega brižno pazilo, a možda i pozivalo na ujednačeni odgovor.

U našim se liturgijskim zajednicama uobičajilo pjevanjem izražavati odgovorni poklik ‘Amen’ na pojedine molitve. To je hvalevrijedno, ali je potrebno još dublje zaći u njegovo značenje i glazbeno težiti autentičnosti liturgijskih trenutaka. Svakako je važno dati snagu tomu pokliku i ne do-pustiti da zbor ili skupina pjevača zamijene sudjelovanje zajednice u tome glazbenomu izražaju koji lako usvoje svi vjernici, pa i oni koji nemaju po-sebnoga pjevačkoga dara. U tu malu glazbeno-vjerničku riječ stane cijela liturgijska zajednica.

Proporcionalnost pjevanoga ‘Amen’ sa sadržajem naročito dolazi na vi-djelo u euharistijskoj molitvi, odnosno u njezinoj doksologiji (»Po Kristu i s Kristom i u Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.«) Baš tu ‘Amen’ proistječe i očituje svu svoju ljepotu. U najranijim opisima euharistijskoga slavlja, kao što je onaj mučenika Justina (oko 150. po Kristu), ‘Amen’ na završetku euharistijske molitve predstavljen je kao vjernički pristanak i potvrđivanje molitve koju izgovara predsjedatelj euharistije. Ti prvi opisi u sebi sadrže rječnik koji do-čarava ozračje zahvaljivanja, davanja hvale i oduševljenja, pri čemu danas možemo biti pomalo ljubomorni prema prvim zajednicama koje nisu živje-le izvanjski spokoj, ali su očito nosile duhovnu radost. Justin, laik, poka-zuje snažan osjećaj vlastitoga sudjelovanja i svoju ulogu u euharistijskome slavlju, kojom daje suglasje i usvaja molitvu predsjedatelja kličući ‘Amen’.

Što se može učiniti danas ako razmišljamo o toj dvoslogovnoj riječi? Ona je prekratka da bi joj se kao takvoj dalo na težini. Rješenje koje se po-kazalo pastoralno primjerenim nadahnjuje se na nekim istočnim liturgija-ma, gdje se odgovara trostrukim ‘Amen’. Time se dobiva izražaj koji lako usvaja cijela liturgijska zajednica. Važno je imati osjetljivost, katehizirati vjernike za taj dio našega, nipošto preteškoga i nerazumljivoga, obrednoga jezika te ga uvježbavati, uvijek čuvajući duhovno raspoloženje i kršćansku radost. Taj pak izražaj zajednice podrazumijeva da će i svećenikova dokso-

7


logija biti pjevana (ili barem njezin završni dio), čime se daje na težini sre-dišnjoj molitvi. Tako jedno povezuje, poziva i izaziva drugo, pospješujući cjelokupnost slavljenja.

Doksologija Molitve GospodnjeZadnji zaziv u molitvi ‘Oče naš’: »izbavi nas od zla« proširen je molitvom koju zovemo embolizmom (doslovno: umetkom): »Izbavi nas, molimo Gospodine, od svakoga zla…«, a ona završava doksologijom: »Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove.« Ta je doksologija dodatak Molitvi Gos-podnjoj u Evanđelju po Mateju. Tumači govore da je to liturgijski poklik koji je i danas očuvan kao sastavnica Molitve, naročito u istočnim Crkvama i u zajednicama proizišlima iz Reformacije.

Nema trenutka u slavlju u kojemu ne bi bilo primjereno pjevati slavu i zahvalu Gospodinu. Ipak, dobro se pitati o mjestu pojedinih doksološ-kih izražaja. Naime, doksologija uvijek očituje stanoviti vrhunac u slavlju. Nakon svečane doksologije na kraju euharistijske molitve kao da je nepo-treban još jedan sličan izražaj. Uostalom, svečano pjevana doksologija i za-ključni ‘Amen’ pomalo guraju u sjenu ovu koja slijedi, i to ne izravno nakon Molitve Gospodnje, nego nakon embolizma.

No, ne treba zanemariti raspored koji je Crkva gajila stoljećima. Bez ob-zira na opravdane primjedbe, na tragu kojih bi netko lako zaključio da je ta druga doksologija suvišna, njezina je posebnost u tome što nju moli cijela zajednica. Time se javlja dodatno pitanje: Zašto jednu doksologiju pridržati predsjedatelju, a drugu ne? Upravo je to ritmiziranje unutar slavlja vrijed-no dublje raščlambe, jer se i na drugim mjestima može vidjeti sličnu logiku sadašnjih odredaba. Crkva ih je u našemu vremenu postavila u takav raspored, ali ni-ti jedna liturgijska knjiga nije mrtva, nego je knjiga dana živoj zajednici vjernika koja usklađuje svoje izražaje, živi ih iznutra i vra-ća snagu. Važno je da se u liturgijsku praksu ne uvuku nebriga i zanemarivanje liturgij-ske istinitosti, koja počiva na istini Radosne vijesti.

Ostali pokliciNavještaj Božje riječi, na kraju čitanjâ i evanđelja, čitač/pjevač zaključuje govoreći: Riječ Gospodnja. Zajednica nakon prvih či-tanja odgovara odgovorom koji u sebi sadrži snagu poklika: »Bogu hvala.« Taj poklik, ko-ji prevodi sintagmu Deo gratias, seže u apo-stolsko doba. Može ga se naći u Pavlovim spisima u obliku »to theo haris«, kao što je vidljivo, na primjer, u sljedećemu tekstu: »Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gos-podinu našem Isusu Kristu!« (1Kor 15, 57)

Poklici vjere u liturgijskome slavlju daju mjesto očitovanju zahvalnosti, poklonstva, oduševljenja i nutarnje ispunjenosti radošću.

Henri Matisse, 1938.

8


Kasnije je Deo gratias dobio značenje potvrde, dopuštenja, osobito u sje-vernoafričkim Crkvama, a moglo ga se naći i u upo-rabi kao pozdrav među kršćanima. ‘Pravilo sveto-ga Benedikta’ upozorava da, kada netko pokuca na vrata samostana, vratar će odgovoriti upravo tim riječima: Deo gratias te s Božjim strahom i ljubavlju očitovati brižnost i milosr-đe. Poklikom kojim se za-hvaljuje Bogu zajednica ne

misli u prvome redu na sveti tekst kojemu očituje dobrodošlicu, nego na samoga Gospodina, živu Riječ, koji govori zajednici.

Što se tiče navještaja evanđelja, njemu u rimskoj tradiciji prethodi pro-cesija praćena poklikom ‘Aleluja’, odnosno ‘trishagionom’ (Triput-Svet) na Istoku. To je posebna tema koja povlači za sobom i govor o dijalogu prije samoga navještaja i o zaključku: »Slava tebi, Kriste!« koji je, kako u starije tako i u novije vrijeme, u raznim jezicima dobio različite oblike poklika i pjevanja. Neka ovdje bude tek napomenuto da je u 12. stoljeću bio korišten psalamski redak: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!« (Ps 118, 26)

Također nije suvišno isticati da se među poklicima nalazi i himan Sanc-tus (Svet), koji je najvažnija pjesma u cijeloj liturgiji euharistijskoga slavlja. Niti jedna druga pjesma nema u sebi toliko dostojanstva. Premda i himan Slava Bogu na visini slavi Božju uzvišenost, ‘Svet’ je unutar euharistijske molitve, pripada Božjoj riječi i ujedinjuje nebesku i zemaljsku Crkvu, kao i sva stvorenja koja daju slavu Bogu. Tu se vrijednost u pastoralu ne smije zanemariti i zaboraviti njenu važnost.

Među poklike pripadaju i anamnezički odgovori u euharistijskoj moli-tvi. Prvi je onaj koji pripada zajednici: »Tvoju smrt, Gospodine, naviješta-mo…«, nakon riječi posvete. U Misalu su dane tri mogućnosti, među koji-ma je prva (navedena) najsadržajnija, ali svaka od predloženih nosi sadržaj Kristove smrti i uskrsnuća. To je također prostor pastoralnoga promišlja-nja i oblikovanja koji nije dostatno razmatran. Njega se također može pri-mjereno glazbeno izraziti i učiniti da ga zajednica usvoji. Na tome su mjestu u starini (a to je ponegdje zadržano do danas) vjernici također odgovarali svojim poklicima (»Zdravo Tijelo… Krvi Isusova!« ili slično), ali je liturgij-ski duh bio drukčiji. Razborit će pastoral znati poštovati predaju i dati joj novu svježinu u duhu novih obrednih zahtjeva.

Drugu anamnezičku cjelinu izgovara sam predsjedatelj, kao sastavni-cu euharistijske molitve. Dok se zajednica svojim poklikom obraća Kristu, predvoditelj nastavlja molitvu obraćanjem nebeskomu Ocu, u okviru posa-dašnjenja Kristove žrtve.

Poklik »Svet«, kao najvažnija pjesma u cijeloj

liturgiji euharistijskoga slavlja, pripada Božjoj riječi

te u istoj hvali ujedinjuje nebesku i zemaljsku Crkvu.

9


OObred i obredno slavlje u svome su ustroju bogoljudski čini. Kao što je Crkva po svojoj naravi »ujedno ljudska i božanska, vid-ljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva djelovanju i

odana kontemplaciji« (SC, 2), tako i liturgija, kao najeminentnije dje-lo Crkve, očituje svoju teandričku narav, u kojoj ono božansko i nevid-ljivo biva povjereno simbolu, otkanu obrednim riječima i obrednim či-nima. »U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebe-skoj« (SC, 8) jer je Crkva, premda nebeska i zemaljska, uvijek jedna te u liturgiji koju slavimo u zemaljskoj zbiljnosti uvijek sudjeluje i pro-slavljena Crkva, ona nebeska (sv. Šimun Solunski).

Zajedništvo ljudskoga i božanskoga, zemaljskoga i nebeskoga, na poseban se način očituje u »liturgijskim dijalozima« koji nas unose u zbilju susreta s božanskim i spasenjskim. Prvi dijalog i prvi odnos koji se u liturgiji uspostavlja jest odnos s Kristom, posrednikom Bož-je objave i njegova spasenja. Iz toga odnosa rađa se Crkva, zajednica slavitelja, i svako djelo proslave Boga. Liturgijski dijalozi oblikuju je-dinstvenu obrednost i događajnost riječi, omogućujući joj da okuplja i ujedinjuje ljude u molitvi, zazivanju, iskazivanju hvale, klicanju… Kao što obred pronalazi smisao u zajednici koja obrednim gestama izriče vjeru i slavlje, tako i obredna riječ uspostavlja odnose. Ona je uvijek dijaloška, pa i onda kada naviješta, kada poziva na šutnju i kada ostavlja zajednicu »bez riječi«. Liturgijski dijalog nije »izmjena« riječî i govornikâ, nego susret u riječi, u snazi onoga što ona nosi i što s po-vjerenjem izručuje.

Slavlje vjere u iskustvu dijalogaDijalog je prostor susreta. Dijalogizirati znači tragati i približavati se istini i smislu, unatoč različitosti pristupâ i početnoj suprotstavljenosti stavova. Dijalog je više od dijalektike, koja počiva na argumentiranju, dokazivanju i apologiji vlastitih stavova. U dijalogu se posreduje svje-dočanstvo za istinu i očituje čežnja za njezinom dubinom. Tu se čovjek povjerava riječi, dopušta da ga ona raz-govorom unese u odnos pre-

Dijalog nije samo formaodnosa s Bogom i sa

zajednicom vjerujućih, nego je prostor iskustva

Boga i njegova spase-nja. U slavlju vjere vje-

ra se kroz dijalog uvijek iznova rađa, produblju-

je, rasvjetljuje upravo stoga što se slavljem,

po riječima i gestama, uspostavlja životnost

odnosa između »ja« i »ti«. Liturgija je prostor toga odnosa, dijaloga,

susreta u neposrednosti Božje riječi i njegovih

spasenjskih čina. Pokli-ci vjere tvore osnovnu

strukturu toga dijaloško-ga odnosa. Sva je, nai-

me, liturgija dijalogičnai dijagestualna. Slaviti

otajstva vjere znači uroniti u životni odnos

s Bogom i darovanim spasenjem.

»I s duhom tvojim«O liturgijskim dijalozima i dijaloškome ustroju liturgije

Ante Crnčević

10


ma drugomu i prema onomu što riječ u sebi nosi. Katkada dijalog ne otkri-va puno novoga i ne ide dalje od onoga što nam je prethodno poznato, ali u nama ipak rađa veću sigurnost i jasniji pogled prema istini. Štoviše, dijalog može dovesti do spoznaje da znademo manje nego što smo mislili da zna-demo, ali i to »manje« je veće od »sigurnosti u zabludi« kojom smo se da-li voditi. Dijalog ne dovodi uvijek do svjetla; on ponekad otkriva tamu ko-ju smo previdjeli, skrivenu iza bljeska koji nas se doima i privlači. I kao što zatvorena vrata pred koja dolazimo mogu usmjeriti na pravi put, tako nas i dijalog može kroz iskustvo neznanja i tame preusmjeriti k svjetlu i istini. Stoga, nema sigurnosti i istine u kojoj ne bi bilo mjesta za dijalog, za traga-nje, za razmjenu misli, za povjeravanje drugomu svojih sumnji i nejasnoća, ali i za iznošenje »čvrstih uvjerenja«, u otvorenosti novim produbljenjima i u spremnosti za potrebne zaokrete i obraćenja.

Sama se Božja objava očituje kao dijalog. Božja stvaralačka riječ, koja »bijaše u početku« i bez koje ne postade ništa (usp. Iv 1, 1.3) uspostavlja odnos sa stvorenjem, ostavlja prostor odgovoru i uzajamnosti odnosa. Vje-ra se rađa iz darovane mogućnosti dijaloga, iz milosti koja nam daje tragati, pitati se, otkrivati… Slavlje vjere i obredno uzbiljenje darovanoga spase-nja također se posreduju unutar dijaloškoga procesa. Liturgijski spomen na utemeljujuće događaje (povijesno-spasenjska djela), iskazivanje hvale i izricanje molitve u svojoj su biti dijaloška iskustva. Taj dijalog otvara pro-stor za braću koja vjeruju zajedno sa mnom, za oblikovanje Crkve kao za-jednice vjerujućih.

Dijalog, rekao bi Buber, omogućuje susret unutar kojega se oblikuje prostor »između«. Tu se, u odnosu, ostvaruju ljubav, zajedništvo, potreba za drugim i potreba ‘biti za druge’. Istinski dijalog događa se u susretu u ko-jemu se prepoznaju i poštuju »ja« i »ti«; ljepota susreta ne ostvaruje se ka-da u drugomu prepoznam priliku ostvarenja svojih traganja i potreba, nego kada upoznam i poštujem njegovo »ti«, ne posežući za njim i poštujući nje-gov svijet. Susretom i dijalogom gradi se »prostor između«, kao uspostava odnosa koji ne narušava vlastitost osoba koje dijalogiziraju. Dijaloškost i dijalogičnost stvaraju novost odnosa. Ne vode samo k izmjeni spoznaja, k dijeljenju misli i istina, nego i produbljuju odnos, uspostavljaju blizinu koja poštuje i čuva različitosti. Dijalog pretpostavlja različitost (dia-logos), i ona nije zaprjeka zajedništvu misli. Govor i jezik po svojoj dijalogičkoj naravi stoga su »spomenik zajedništvu« (M. Buber), a ljudi otvoreni dijalogu os-posobljeni su za strpljivost građenja prostora »između«, na kojemu poči-vaju kultura i umjetnost.

Liturgija Crkve, izrasla iz Božje dijalogičnosti, stvara u zajednici vjeru-jućih »spasenjsko između«, koje oblikuje živote, uspostavlja odnose, rađa upućenost na drugoga i nadahnjuje za otvaranje drugomu u ljubavi. U li-turgijskoj »dijalogičnosti« obrednih riječi i čina same riječi i čini predstav-ljaju se onkraj značenjâ koja u sebi nose. Riječ se ne iscrpljuje u značenju, a obredne geste pronalaze smisao onkraj pojavnosti iskusive ljudskim osjeti-lima. Ono što je u iskustvu susreta među ljudima Buber nazvao prostorom »između«, u liturgiji, kao bogo-ljudskom susretu, doživljavamo kao ozračje milosti, iskustvenost otajstva i darovanost otkupljenja.

11


Odgovor zajednice »I s duhom tvojim« na pozdrav »Gospodin s vama« najsažetija je i najdublja molitva koju zajednica može uputiti Bogu za svećenika, nositelja liturgijske službe.

Paul Cézanne, 1887.

Vrijedno je, stoga, u dinamici liturgijskoga slavlja njegovati njegovu di-jalošku narav. Dijalog nije samo forma odnosa s Bogom i sa zajednicom vjerujućih, nego prostor iskustva Boga i njegova spasenja. U slavlju vjere vjera se kroz dijalog uvijek iznova rađa, produbljuje, rasvjetljuje upravo stoga što se slavljem, po riječima i gestama, uspostavlja životnost odnosa između »ja« i »ti«. »Ako vjerovati u Boga znači moći govoriti o njemu u tre-ćemu licu, tada ne vjerujem u Boga. Ali, ako vjerovati u Boga znači govoriti njemu, tada vjerujem.« (M. Buber) Liturgija je prostor toga odnosa, dija-loga, susreta u neposrednosti Božje riječi i njegovih spasenjskih čina. Taj se odnos u liturgiji događa u snazi Crkve koja vjeruje. Sumnje i neznanja, osjećaj nedostojnosti i grješnosti, nisu zaprjeka susretu s Bogom, jer znam da stojim u redu grješnika, u zajednici onih koji nose iste sumnje i ista tra-ganja, i jer znam da je liturgija mjesto zajedništva, mjesto »otajstvenoga između«, gdje moje »ja« urasta u »ja Crkve«, koja je Kristovo Tijelo, i gdje se milosno posreduje i obnavlja dar vjere.

Slaviti znači povjeriti se obrednome dijalogu, izručiti se snazi Božje rije-či koja biva naviještena i obrednoj riječi koja nas unosi u ozračje spasenja. U tom »spasenjskome između« i naša ljudska riječ, u koju pokušavamo ut-kati molitvu i izraz hvale, omogućuje susret s Bogom. Čudesno je kako male i svakidašnje riječi u liturgiji zadobivaju neponovljivu ljepotu i nova znače-nja. I geste koje u redovitome životu imaju jedno značenje, unutar obreda bivaju doživljene na sasvim drugi način i kroz sasvim drukčije odnose. Sve biva uneseno u odnos s Bogom i njegovim darom spasenja, u dijalog unutar kojega i riječi i geste omogućuju iskustvo uprisutnjenoga spasenja.

»Gospodin s vama«Euharistijsko slavlje započinje dijalogom, obrednošću koja se predstavlja kroz »dijaloške čine«. Već na samome početku liturgija se predstavlja u di-jalogičkome i dijagestualnome ustroju. Ulazna procesija, kao hodočasnič-ki čin vjerničke zajednice prema Kristu, doseže svoj vrhunac u iskaziva-nju počasti oltaru: poklonom, svećenikovim poljupcem te ophodom i ka-đenjem. Te obredne geste očituju zbilju susreta Crkve s Kristom, prostor-no simboliziranim u oltaru. Iskazati čast oltaru znači dati pozdrav i iskaza-ti čast Kristu s kojim u liturgiji stupamo u otajstveno zajedništvo. Posebice je to vidljivo u gesti poljupca. Poljubac ovdje ispovijeda vjeru u živu Kristo-vu prisutnost, očituje životnost susreta s njim i stupanje u milost zajedniš-tva s njim. Riječ je o poljupcu koji Crkva udjeljuje Kristu, ispovijedajući vje-ru u njegovu prisutnost. Dijaloškost hoda u susret Kristu i poljupca Kristu/Oltaru pronalazi odgovor u riječi koju izgovara svećenik: »Gospodin s va-

12


ma«, ili »Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedniš-tvo Duha Svetoga sa svima vama«, ili pak »Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista«. Sve su te riječi pozdrava uzete iz Sveto-ga pisma. Božja su riječ. Svećenik ih preuzima da bi zajednici posredovao Božji odgovor na pozdrav iskazan hodočasničkim (procesijskim) hodom i iskazivanjem časti oltaru.

Susret Crkve s Kristom jest ozračje u kojemu se događa svaka obredna riječ i svaka obredna gesta. Susret je ono »spasenjsko između« u koje ula-zimo i u kojemu cjelokupno slavlje zadobiva smisao i značenje. Traženje značenja obrednih riječi i gesta izvan toga bogoljudskoga susreta, oduzima liturgiji smisao i ljepotu slavlja te ju smješta u površnu dimenziju ‘hori-zontalnosti’ vjerničkoga okupljanja i slavljenja. U svakoj ljudskoj komuni-kaciji postoji ono što pripada sadržaju i ono što pripada odnosu. Katkada uspostavljeni odnos nadvisuje sadržaj i njegovu važnost. Postoji, međutim, komunikacija koja se zadovoljava uspostavom odnosa, njegovoga produ-bljenja i obnove; to je komunikacija u kojoj se sâm odnos živi kao smisao i sadržaj komuniciranja. Liturgija je, prije svega, spasenjski susret s Bogom; spasenje je biti u Bogu, biti dionik njegova života. Dijalogičnošću uvodnoga susreta Crkve s Kristom, liturgija posreduje upravo to: milost susreta, su-sret koji sam jest spasenje.

Dijaloški pozdrav predsjedatelja »Gospodin s vama« s odgovorom za-jednice »I s duhom tvojim« pojavljuje se četiri puta u euharistijskome slav-lju, u svakome dijelu po jedanput: na početku slavlja; u liturgiji Riječi prije navještaja evanđelja; u euharistijskoj službi na početku predslovlja (euhari-stijske molitve) te na kraju slavlja, kod blagoslova i otpusta zajednice.

Značenje uvodnoga pozdrava »Gospodin s vama« ipak ne možemo sa-svim razumjeti ako ostanemo samo na razini pozdrava. Ovdje je riječ o oči-tovanju istine o Gospodinovoj prisutnosti. Taj poklik izražava vjeru da je liturgija uvijek obnova saveza s Gospodinom, uspostava spasenjskoga su-sreta i zajedništva s njim. Izgovarajući te riječi na početku slavlja predsje-datelj slavlja širi ruke, što je znak prisutnosti Duha koji uspostavlja zajed-ništvo Crkve. Povijest spasenja upravo u tim riječima prepoznaje djelatnu snagu Božje prisutnosti. Tako Mojsije, primajući od Gospodina poslanje da izvede narod iz Egipta, čuje riječi obećanja: »Ja ću biti s tobom.« (Izl 3, 12) U događaju kojim započinje djelo otkupljenja u Kristu, Marija čuje anđelov pozdrav: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« (Lk 1, 28), a evanđelje završava riječima obećanja: »Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« (Mt 28, 20) Svaki susret s Gospodinom uvijek je susret s njegovim djelom spasenja.

Predsjedateljev pozdrav na početku slavlja, preuzet iz svetopisamske tradicije, pokazuje da prva riječ koju zajednica čuje nije ljudska nego Božja riječ. Zajednica se okuplja u ozračju Božje prisutnosti, u snazi njegove riječi i njegova Duha. Latinski jezik tu istinu izriče bezglagolskom formom (Do-minus vobiscum), čime se pokazuje da liturgijsko slavlje nije tek trenutni susret s Gospodinom u vremenu, nego je udio u Božjoj vječnosti koja ne može stati u vrijeme. Stoga su pokušaji prevođenja toga poklika nekom na-izgled ‘jasnijom’ formulacijom (»Gospodin bio s vama«, »Gospodin je s va-

13

Liturgijsko pjevanje počiva na objavi Božje riječi i na odgovoru zajednice kroz poklike vjere. Poklici su osnovni i nosivi elementi glazbenoga oblikovanja liturgijskoga slavlja.

Luca della Robbia, detalj s pjevališta katedrale u Firenci, 1431.-1438. (Katedralni muzej)

ma«, »Gospodin neka je s vama«) redukcija njegova smisla unutar obredne dinamike i sužavanje njegova otajstvenoga značenja. Liturgija, kao slavlje Crkve koja živi u vremenu, jest otvaranje Crkve Bogu koji nadilazi vrije-me. On je vječan, a vječnost je nedodirnuta mjerom vremena. Vrijeme ne možemo ni spoznati niti iskusiti izvan mjerljivosti i trajanja. Vječnost je nemjerljivo trajanje. Ona je »neranjenost vremenom«. Samo je svijet ozna-čen i određen vremenom. Poklik »Gospodin s vama« teološki i obredno ispravan je način govora jer nema za cilj naglasiti neki vremenski isječak u kojemu se obred vrši, nego otvoriti zajednicu Božjoj vječnosti koja zahvaća i preobražava vrijeme.

U tome smislu i odgovor zajednice predsjedatelju »I s duhom tvojim« (Et cum spiritu tuo) nije jednostavni uljudbeni otpozdrav, nego molitva za predsjedatelja da na njegovu duhu, u službi koju vrši, počiva isti Kristov Duh koji okuplja zajednicu. Krist je u bogoslužju prisutan u svojoj riječi, u svetim sakramentima, u molitvi Crkve, ali i u osobi svećenika: »isti se onaj sada prinosi po služenju svećenikâ, koji se nekoć prinio na križu« (SC, 7). Zato je odgovor zajednice »I s duhom tvojim« najsažetija i najdublja molitva koju zajednica može uputiti Bogu za svećenika, nositelja liturgijske službe (Th. Schnitzler). Molitvom »I s duhom tvojim« zajednica moli za svećenika da Duh koji mu je dan u sakramentu svetoga reda bude u njemu djelatan kako bi u kršćanskoj zajednici mogao dostojno izvršiti svećeničko poslanje (sv. Ivan Zlatousti). Takvim razumijevanjem, već kod uvodnoga pozdrava, posvješćuje se da se liturgijski dijalog ne ostvaruje između sveće-nika i okupljene zajednice, nego između Crkve i Krista. Stoga je molitva »I s duhom tvojim« ujedno opomena svećeniku da ni u jednome trenutku ne zaboravi svoju službu »predsjedanja« i »predmoljenja«, kako bi se okuplje-na Crkva mogla uistinu osjetiti subjektom svete službe i dionicom susreta s Gospodinom. Doista, u liturgiji gotovo da nema »izričaja koji bi na bolji način izrazio otajstvo okupljene Crkve« (A. Häußling).

Kao nadopuna ovim mislima može poslužiti kratki spomen na široku raspravu koja se vodila o novome prijevodu Rimskoga misala na engleski jezik. U novome prijevodu iz 2011. godine, umjesto formulacije »And also with you«, koja je bila na snazi zadnjih desetljeća, prihvaćen je izraz »And with your spirit«, čime se htjelo pokazati kako taj pozdrav nadilazi samu

14


osobu svećenika i smjera prema službi koja mu je, snagom reda, u liturgijskoj zajednici povjerena.

Kod navještaja evan đe-lja dijaloška forma »Gospo-din s vama. – I s duhom tvojim.« proširena je još jednom dijaloškom rečeni-com: »Čitanje svetoga evan-đelja po… – Slava tebi, Go-spodine.« Taj drugi poklik zajednice, nesumnjivo na izravan način upućen Go-spodinu, rasvjetljava misao prvoga poklika. Go spodin, prisutan u okupljenoj za-jednici, Crkvi, služi se oso-

bom liturgijskoga služitelja (đakona ili svećenika) da bi zajednici uputio svoju riječ. Zajednica moli za đakona/svećenika da Krist koji zbori svoju riječ bude sada s njim, s njegovim duhom…

Gore srca! – »Sursum corda«Dijalog se ponavlja i na početku euharistijske službe, poklicima kojim zapo-činje predslovlje: »Gospodin s vama – I s duhom tvojim; Gore srca – Ima-mo kod Gospodina; Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu – Dostojno je i pravedno.« Početni »mi – ti« odnos stapa se u eklezijalni »mi«, u koje-mu svećenik svoju službu vrši in persona Christi i ujedno in persona Eccle-siae. Riječi euharistijske molitve izgovara svećenik u ime Crkve koja moli (in persona Ecclesiæ orantis) i koja se u molitvi hvale služi Kristovim rije-čima (sermone Christi) koje otajstveno uprisutnjuju i aktualiziraju njegovo djelo spasenja. Svećenik, naime, uzvišene riječi i geste spomena izgovara i vrši s onom nakanom koju ima Crkva kada to čini, pa se i same svećeniko-ve riječi imaju razumjeti kao riječi Crkve moliteljice. U euharistijskoj moli-tvi riječi Crkve stapaju se s Kristovim riječima, i u njihovoj se neodvojivo-sti uzbiljuje otajstvo euharistije i otajstvo Crkve. Iz toga razloga Crkva nika-da u povijesti nije slavila euharistiju po nekom ‘skraćenome’ obliku, služeći se samo Kristovim riječima ustanovljenja euharistije, nego čuvajući cjelovi-tost euharistijske molitve i čitavoga euharistijskoga slavlja.

Predsjedatelj slavlja upućuje zajednici poziv »Gore srca!« (Sursum cor-da). Poklik je preuzet iz starozavjetne molitvene tradicije (Kawwanat ha-lev). U Knjizi tužaljki, naime, čitamo: »Uzdignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.« (Tuž 3, 41). Židovska je duhovnost srce doživlja-vala središtem molitvenoga raspoloženja i prostorom istinskoga doživljaja molitve. Riječ kawwanà označava »nakanu srca«, nutarnju raspoloživost, težnju ili ‘intenciju’. Jedan židovski srednjovjekovni pisac zapisao je: »Mo-litva bez kawwanà je kao tijelo bez duše.« Molitva se događa u ozračju koje

Poklicima, kao što je »Gore srca«, vjernik je

pozvan doživjeti i živjeti anaforičku dimenziju liturgije,

uzdignuće u božanski život.

Wilhelm Morgner: Uzašašće, 1912.

15


nutrinu otvara i uzdiže Bogu. Poklikom se, stoga, ne poziva tek na molitvenu sabranost ili na pozornost na riječi koje se izgovaraju (A. Heschel). Njime se potiče ne samo na »poziciju«, nego još više na »dispoziciju« i usmjerenje srca u liturgiji Crkve (C. Giraudo). U tome su pogledu neke stare anafore, kao na primjer anafora sv. Jakova, smisao poziva na molitvenu otvorenost srca izražavale riječima: »Gore um i srca« (Ano shomen ton noun kao tas kardias; lat.: Sursum habeamus mentem et corda). Zanimljiv je i dijalog koji susrećemo u hispanskoj liturgiji: Aures ad Dominum – »(Otvorite) uši Gospodinu«, a zajednica odgovara: Habemus ad Dominum, »Imamo kod Gospodina«. Tih nekoliko primjera pokazuje svu širinu dijaloškoga poziva; otvoriti i uzdignuti Gospodinu srca, oči, uši – cijelu osobu. Iz te otvorenosti Gospodinu ništa nije isključeno jer je sam vjernik pozvan doživjeti i živje-ti anaforičku dimenziju liturgije, uzdignuće u božanski život (G. Boselli). Sveti Augustin, kako primjećuje W. Roetzer, često se u svojim spisima vra-ća pokliku »Sursum corda« jer on izražava narav kršćanske egzistencije. Li-turgija, osobito po slavlju euharistijskoga spomenčina Kristova vazmenoga otajstva, obnavlja u čovjeku darovano dostojanstvo i unosi ga u ono što je »sursum«, u okrilje božanskoga života.

Liturgijski poklici i istinitost slavljaLiturgija daje prostor raznolikim oblicima riječi. U njoj susrećemo navje-štaj, molitvu, vapaj, poklik, zahvalu, pozdrave… Svi ti oblici omogućuju do-živjeti otajstvo vjere kroz dimenziju zvučnosti, sonornosti. Vjera dolazi iz slušanja (fides ex auditu). Na početku, kako je već istaknuto, stoji Božja ri-ječ, govor, objava koja traži slušanje, posluh, i tako otvara prostor vjeri kao od-govoru. Vjerničko biti ostvaruje se u tome dijalogu, u govoru i odgovo-ru. Takva zvučna protestatio fidei u liturgijskome iskustvu pronalazi ra-znolike izražajne načine koji proširuju granice riječi. Pjevanjem u slavlju vjernik ne izražava samo ono što vjeruje i moli, nego izražava i samoga se-be. Štoviše, susreće samoga sebe kao vjernika, spoznaje sebe u onom ma-nje poznatome odnosu s Bogom (Jean-Yves Hameline), odnosu koji se je-dinstveno izriče pjevanjem duše i zanosom srca. Možemo ići i korak dalje te reći da liturgijsko pjevanje po svojoj naravi i zadaći omogućuje iskusiti na-še »eklezijalno biti«, posvješćujući nam da smo Crkva i da u liturgiji vjeru ispovijedamo i slavimo kao Crkva, zajednica vjernika. Zbog toga je važno u liturgijskoj komunikaciji posebice njegovati ono što je Ciceron nazvao di-gnitas verborum, a što ide onkraj »dostojanstva«, to jest ljepote ili priklad-noga izbora riječi za slavlje. Liturgijska vlastitost komunikacije čuva dosto-janstvo i svetost onoga što se komunicira i posreduje riječju, kao i dosto-janstvo onih koje riječ ujedinjuje u dijaloški odnos, povezujući ih i opleme-njujući istim dostojanstvom, onim božanskim, koje nam se milosno daruje svakim liturgijskim slavljem.

Dostojanstvo riječi posebice je vlastito liturgijskim poklicima, koji obli-kuju čvrst i stalan komunikacijski obredni kôd. U liturgiji su poklici i obred-ni dijalozi nosivi elementi »liturgičnosti«, iskustva liturgije kao zajednič-koga djela Crkve i uzbiljenja spasenja. Svijest o blizini Kristova ponovnoga dolaska i sigurnost u njegovu otajstvenu prisutnost u liturgijskome slavlju

16


Crkve, stvorili su u najranije doba niz poklika: Adiuva (Pomozi), Alleluja, Amen, Axios (Dostojan), Dignum et iustum (Dostojno i pravedno); Doxa (Slava), Kyrie eleison, Gloria, Agios (Svet), Hosanna, Sanctus, Mara-natha… Neki od njih preuzeti su iz starozavjetne tradicije, drugi iz onodob-noga društva, zaodijevajući se u sasvim nova značenja. Njihova prisutnost u liturgiji, uz pjevanje psalama, tvori najstarije liturgijsko-glazbene forme. Može se reći da ispravno vrjednovanje poklika čini svaku liturgiju u nekoj mjeri »pjevanom«, oglazbljuje ju, jer riječi daju novu snagu i širi smisao. Poklik je uvijek ilokutoran čin; nije neutralan naspram osoba koje ga izriču; on ih zahvaća i izriče; iznosi i očituje njihovo nutarnje raspoloženje. Poklik ne skriva; nije lažan. Ako se u riječ i obični govor mogu unijeti prijetvornost i laž, to je znatno teže skriti u poklik. Lažni krik boli lako se raspoznaje, kao što se i neiskreni ushit radosti brzo rastapa i lako otkriva. Nigdje nismo ta-ko iskreni, kao u poklicima, vapajima i kricima koji izranjaju iz naše nutri-ne. Povjeravajući važnu zadaću u obrednome ustroju slavlja, liturgija Crkve pokazuje što sama želi biti: nutarnji iskaz vjere, molitve i ufanja Crkve, za-gledane u Gospodina koji dolazi i otvorene daru spasenja koji svakodnevno u nama obnavlja.

Kakvu važnost obredna dinamika povjerava poklicima, pozdravima i obrednim dijalozima, možda najbolje pokazuje Uputa o svetoj glazbi Mu-sicam sacram iz godine 1967., koja poklike smješta u prvi i najviši stupanj među svim pjevanim dijelovima, nalažući da se drugi dije lovi – na primjer: nepromjenjivi dijelovi mise (Gospodine, smiluj se; himan »Slava«; »Ja-ganjče Božji«) ili neki drugi pjevani dijelovi (kao što su otpjevni psalam te ulazna, darovna i pričesna pjesma), nikada ne pjevaju ako se ne pjeva-

ju i poklici. Među poklike u širemu smislu Uputa ubraja: pozdrav na početku slavlja, pozdrav i dijalog prije navje-štaja evanđelja, uvodni dijalog kod predslovlja, doksolo-giju na kraju euharistijske molitve, poklike i pozive kod obreda mira, završni pozdrav i blagoslov, te ih pridružuje temeljnim molitvenim obrascima (zbornoj, darovnoj i popričesnoj molitvi, predslovlju, te Molitvi Gospodnjoj s uvodnim pozivom i pripadnim embolizmom). Zahtjevom da ti obredni elementi budu među prvima koji se pjevaju pokazuje se da je sva liturgija oblikovana dijalogom iz-među Crkve i Gospodina, iskazivanjem hvale i molitvom. Ucijepiti glazbu u tu strukturiranost slavlja i nastojati da glazba bude dijalog, iskazivanje hvale i molitva, znači uči-niti ju liturgijskom, omogućiti joj da i sama bude litur-gijom. Ostvarenje te odredbe, koja se tiče samoga smisla slavlja, nosilo bi korjenite promjene u pristupu ne samo liturgijskome pjevanju, nego i u cjelokupnome razumije-vanju liturgije. Tako se i u ovome primjeru potvrđuje da sve »krize« susretanja liturgije i umjetnosti (glazbe, arhi-tekture, likovnosti) proizlaze iz nedostatnoga poznavanja, zaborava ili previđanja liturgije u onomu što ona jest.

Suvišno je dublje pojašnjavati da pjevanje nije samo

Otkrivati liturgiju u njezinu ustroju, u značenju njezinih

molitava i poklika, u igri nje-zinih gesta i simbola, znači

uvijek iznova ponirati u mi-sterij Boga i u tajnu čovjeka.

Silvano Bozzolini, 1960.

17


Liturgijski kalendarK O LO V O Z

10 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Sv. Klara Asiška, djevica, spomendan

od dana: Ez 1,2-5.24-28c; Ps 148,1-2.11-14; Mt 17,22-27 12 U Svagdan: Ez 2,8 – 3,4; Ps 119, 14.24.72.103.111.131; Mt

18,1-5.10.12-14 13 S Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezbiter, mučenici

Ez 9,1-7; 10,18-22; Ps 113,1-6; Mt 18,15-18 14 Č Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezbiter i muč., spomendan

od dana: Ez 12,1-12; Ps 78,56-62; Mt 18,21 – 19,1 15 P UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 16 S Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok

Ez 18,1-10.13b.30-32; Ps 51,12-15.18-19; Mt 19,13-15 17 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: Ez 24,15-24; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 19,16-22 19 U Svagdan; ili: Sv. Ivan Eudes, prezbiter

Ez 28,1-10; Otpj. pj.: Pnz 32,26-28.30.35c-36; Mt 19,23-30 20 S Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Ez 34,1-11; Ps 23,1-6; Mt 20,1-16a 21 Č Sv. Pijo X., papa, spomendan

od dana: Ez 36,23-28; Ps 51,12-15.18-19; Mt 22,1-14 22 P Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan

od dana: Ez 37,1-14; Ps 107,2-9; Mt 22,34-40ili od spom: Iz 9,1-6; Ps 113, 1-8; Lk 1,26-38

23 S Svagdan; ili: Sv. Ruža Limska, djevicaEz 43,1-7a; Ps 85,9-14; Mt 23,1-12

24 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski

2Sol 1,1-5.11b-12; Ps 96,1-5; Mt 23,13-22 26 U Svagdan: 2Sol 2,1-3a.14-17; Ps 96,10-13; Mt 23,23-26 27 S Sv. Monika, spomendan

od dana: 2Sol 3,6-10.16-18; Ps 128,1-2.4-5; Mt 23,27-32 28 Č Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Kor 1,1-9; Ps 145,2-7; Mt 24,42-51 29 P Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, spomendan

vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 S Svagdan: 1Kor 1,26-31; Ps 33,12-13.18-21; Mt 25,14-30 31 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

R U J A N 1 P Svagdan: 1Kor 2,1-5; Ps 119,97-102; Lk 4,16-30 2 U Svagdan: 1Kor 2,10b-16; Ps 145,8-14; Lk 4,31-37 3 S Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Kor 3,1-9; Ps 33,12-15.20-21; Lk 4,38-44 4 Č Svagdan: 1Kor 3,18-23; Ps 24,1-6; Lk 5,1-11 5 P Svagdan: 1Kor 4,1-5; Ps 37,3-6.27-28.39-40; Lk 5,33-39 6 S Svagdan: 1Kor 4,6-15; Ps 145,17-21: Lk 6,1-5

riječ i komunikacija, nego čin u pravome smislu riječi. Ono nastupa ka-da riječ nije dostatna, ali ipak ostaje nosivim elementom u izražavanju i komuniciranju. Zato je pjevanje čin radosti i iskazivanja hvale, ispovijeda-nje vjere i poklonstva; molitva i izricanje vapaja. Liturgijski poklici, vla-stiti slavlju zajednice, odlikuju se kratkoćom, jezgrovitošću, ritmičnošću, snagom izričaja (često bez glagola!) i izravnošću obraćanja Bogu. Njihova struktura i uloga, koja im je povjerena u dinamici slavlja, nalažu da budu pjevani, u glazbenoj formi koja će čuvati narav poklika. Bez glazbene forme oni prestaju biti poklicima. Stoga, Opća uredba rimskoga misala, kada je riječ o pokliku Aleluja, s razlogom predviđa da se taj poklik može izostaviti ako se ne pjeva (usp. OURM, 63c). Nepjevanjem je on u stanovitoj mjeri već »izostavljen«, sveden na riječ.

Otkrivati liturgiju u njezinu ustroju, u značenju njezinih molitava, u igri i smislu njezinih simbola, znači uvijek iznova ponirati u misterij Boga i u tajnu čovjeka. Kao što istinska radost putovanja ne teži samo za otkriva-njem novih mjesta i zemalja, nego za stjecanjem »novih očiju« i novoga po-gleda (M. Proust), tako i poniranje u ljepotu liturgije osposobljuje za novu snagu vjere i za ljepotu odnosa prema svemu stvorenju.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaOtpj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 273 Ja sam s vama Završna: 610 O Marijo mila

10. kolovoza 2014.

Devetnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu,ne zaboravi vike onihkoji te zazivaju.

Ps 74, 20.19. 22-23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo tidarove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja.Po Kristu.

Prvo čitanje 1Kr 19,9a.11-13aStani u gori pred Gospodinom.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodi-nom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potre-su; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospo-din nije bio u ognju; poslije ognja šapat la-ganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85,9ab.10-14 Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe

svoje i daj nam svoje spasenje!Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje Rim 9,1-5Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Ps 130,5U Gospodina ja se uzdam,duša se moja u njegovu uzda riječ.

19


Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bogu Ocu koji nas oslobađa straha i liječi od malovjernosti, uputimo svoje molitve proseći dar čvrste i pouzdane vjere. Molimo zajedno:

Učvrsti nam vjeru, Gospodine. 1. Za tvoju Crkvu, koja je na putu prema

vječnoj domovini: pomozi joj da bude čuvarica čvrste i cjelovite vjere te svi ljudi u njoj nađu sigurnost života, molimo te.

2. Za sve vjernike koji su kušani sumnjama u odnosu prema tebi: ražari im vjeru svojim Duhom da u svim životnim iskušenjima prepoznaju i osjete snagu tvoje blizine, molimo te.

3. Za sve koji u našemu narodu nose odgovornost za opće dobro: prodahni ih svojom mudrošću i potakni da se s ljubavlju i radošću služenja zauzimaju za svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za nas okupljene na ovome slavlju: daj da okrijepljeni riječju i tijelom tvoga Sina rastemo u pouzdanju u tebe te životom svjedočimo blago evanđeljakoje nam je povjereno, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre: pridruži ih svojim svetima i izabranima u nebeskome kraljevstvu, molimo te.

Svemogući Bože, ti si siguran oslonac i svjetlo našoj vjeri. Primi naše ponizne molitve i obdari nas milošću da nikada ne posumnjamo u tebe. Po Kristu Gospodinu našemu.

Vjera kušana na valovima i protivnome vjetru.

Motiv iz oslikane Biblije iz opatije Saint-Bertin u Saint-Omer, Francuska, oko 1200.

Pričesna pjesma Kruh koji ću ja dati tijelo je moje,za život svijeta, govori Gospodin.

Iv 6, 52

Popričesna molitvaGospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Evanđelje Mt 14,22-33Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuPošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah pri-sili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospo-dine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«Riječ Gospodnja.

Evanđelje Mt 14,22-33


20

Osama, mjera i voljeni Petar

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Nakon što je čudesno nahranio mno-štvo, izvješćuje nas evanđelist Ma-tej, Krist »prisiljava« učenike da

uđu u lađu, da odu odande, a i on sam se opet povukao u osamu. Budući da se kori-sti glagol »prisiliti«, vjerojatno se učenici-ma baš i nije dalo otići odande. Možda su htjeli uživati u slavi i divljenju koje im je mnoštvo pokazivalo, jer ipak su oni učenici onoga koji je učinio to čudesno djelo. Mož-da bismo se i mi tako ponašali, uživali u to-me, kako to nerijetko i činimo, da nas net-ko hvali, štoviše, namjerno bismo dolazili ili ostajali u društvu samo da bi nam netko prišao i rekao kako smo sposobni, pametni i vrijedni. No, Kristu nije stalo do samosla-

ve, do samohvale. Zato on učenike i tjera od mnoštva, a sam se povlači u osamu, na mo-litvu. Umjesto slave, on traži molitvu, traži zajedništvo s Ocem.

Tako bismo trebali i mi. Umjesto da tra-žimo slavu od ljudi i uživamo u njoj, umje-sto da se tužimo i sažalijevamo sami sebe što nas možda drugi ne hvale i ne primje-ćuju naša dobra djela, pustimo sebe, hvali-mo Onoga koji je vrijedan hvale, a to je Bog. Stoga je najbolji lijek protiv samohvale i sa-moslave, pohvala i proslava Boga. A vjeruj-te, to je tako oslobađujuće. Zato, kad nas drugi hvale, možda i nerado, ipak se prisili-mo otići u molitvenu osamu pohvale i pro-slave Boga.

Felix Hoffmann: Isus s učenicima u oluji, 1943.; motiv s vitraja gradske crkve u Aargau, Švicarska.

21


DiskrecijaOvdje treba reći kako je upravo molitvena osama mjesto gdje primamo danas zabo-ravljenu krjepost koju su stari nazivali dis-cretio ili krjepost mjere. Naime, u molitve-noj osami odvajamo se od mnoštva i »po-čivamo« u Mudrosti, u Bogu (Mudr 8, 16). Počivanje u Bogu smiruje nas, o(t)pušta nas od nas samih i tako postajemo prijamčivi za Boga i njegovu mjeru. Tko je pak smiren i o(t)pušten u Bogu, taj smireno i o(t)pušte-no pristupa svim stvarima i osobama u svo-jemu svakidašnjem životu, on ih iznutra ku-ša i poznaje njihovu mjeru, on ima takta i uvijek djeluje s mjerom i odmjereno. A mi, nažalost, uvijek težimo ekstremima, kraj-nostima, »hibridnosti«, kako bi rekli sta-ri Grci: ili svega previše, ili svega premalo. Previše počivamo u sebi, a premalo u Bogu, i zato nema diskrecije. U ovo doba, koje je doba bez mjere, koje je u svemu ekstremno, neodmjereno i neumjereno, potrebno je po-novno otkriti krjepost diskrecije, tj. moli-tvenu osamu u kojoj se počiva u Bogu.

Voljeni PetarPetrov hod po vodi poučava nas, prije svega, kako je čovjek snažan u velikim nevoljama,

a u malima preslab i ranjiv. Petar je bez pro-blema hodio po vodi koja je bila uzburkana valovima, ali se uplašio kad je vidio običan vjetar. Tako i mi. U velikim smo nevoljama snažni, a u malima preslabi i često u njima propadamo. I najveće osobe padaju upravo u malenim, neznatnim nevoljama i napasti-ma. Zašto? Zato što se u velikim nevoljama manje uzdajemo u sebe, a više u Boga, dok se u malim nevoljama više uzdajemo u se-be, a manje u Boga. Zato Krist Petra nazi-va »malovjernim«. Zbog malo vjetra imao je premalo vjere u Isusa Krista.

Naposljetku, ovdje jednostavno moram izreći svoju posebnu ljubav prema Petru. Tako mi je drag i tako mi je blizak. S jedne strane, on je ponizan (»Idi od mene, grje-šan sam čovjek«), snažan u ispovijedanju vjere, hitar i odlučan za Krista (hoda po vo-di, baca se prvi u vodu), a s druge pak stra-ne slab, grješan, preuzetan, malovjeran, iz-dajnik, bijedan. Možda ga zato i volim što se na njemu oslikava sva ljepota i drama jed-noga čovjeka koji tako snažno ljubi i barem želi ljubiti Boga, usprkos svojim slabosti-ma, krhkostima i grijesima. Ta ga drama či-ni svetim...

Ivica Raguž

Odjeci Riječi

Isus »prisili« učenike da se lađom preba-ce »prijeko«. A već bijaše večer i lađa bi-jaše »šibana valovima«. Noć, dubina, la-

đa i protivni vjetar slike su svijeta u ko-ji ih šalje. Čudesni događaj umnoženja

kruha još nije bio ukrijepio njihovu vjeru i učvrstio pouzdanje. Radije bi bili ostali s njim, uživajući u sigurnosti njegove ču-

desne moći. U njihovoj im sumnji otkriva kako se ipak nisu nahranili onim što im

je pružio u umnoženome kruhu. Vjera je pouzdanje u njega i onda kad se čini da-

lekim i kad nas šalje same u svijet.

Susresti Boga 1Kr 19, 9a.11-13aKao što se Bog bio objavio Mojsiju na gori, tako se sada objavljuje Iliji. Ilija na Horebu ulazi »u neku spilju«. Riječ je o pukotini u stijeni u koju se bio sklonio Mojsije prilikom Božjeg ukazanja (usp. Izl 33, 22). Bog nije ni u silnom vihoru, ni u snažnom potresu, ni u ognju. Sve su to pojave koje su svjedočile o Božjoj prisutnosti prilikom sklapanja Saveza na Sinaju (usp. Izl 19). Ovdje te pojave samo najavljuju Božji prolazak, a »šapat laganog i blagog vihora« označava samoga Boga. To označava intimnost njegova odnosa s prorocima, ali ne i blagost njegovih djela. On jest utjeha i nježnost za Božjeg čovjeka, ali navješćuje propast i nevolju Božjim protivnicima (usp. 1Kr 19, 15-17). Ilija izlazi pred pećinu i zakriva lice plaštem. Izraz je to uvjerenja da čovjek ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Bog, premda ulazi s čovjekom u intiman odnos, ipak ostaje toliko drugačiji od čovjeka da ga ovaj ne može ni pogledati.

Darko Tepert

Zrnj

e

uz Prvo čitanje:


22

15. kolovoza 2014.

Uznesenje blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otk 12,1

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine,naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu.

Prvo čitanje Otk 11,19a; 12,1-6a.10abŽena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.Čitanje Knjige otkrivenja svetog Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na ne-bu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu ko-ja imaše roditi da joj, čim rodi, proždere Dije-te. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pri-pravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45,10b-12b.16Pripjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći.Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15,20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

Čitanje Prve poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnu-lih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijeplje-na Smrt jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija na nebo;raduje se vojska anđela.

Evanđelje Lk 1,39-56Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdra-vi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin po-zdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Eli-zabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslo-vljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas po-zdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože! Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

23


Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: Zrakama sunca (ŽV 8/2006) ili: 230 Darove prinesitePričesna: 160 ili 161 VeličaZavršna: 768 O divna Djevice

Molitva vjernika

Slaveći svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznesene, svoje molitve uputimo nebeskomu Ocu da nam već ovdje na zemlji udijeli iskusiti radost nebeske slave. Molimo zajedno:

Ispuni nas nebeskom radošću, Gospodine.1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, pozvao si da bude

slika tvoga kraljevstva: rasvijetli ju vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem svim ljudima pruži ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Papu našega Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve čuvaj u istini evanđelja i postojanosti služenja kako bi sav povjereni im narod živio radost zajedništva Crkve i ljepotu svoga kršćanskog poslanja, molimo te.

3. Sve krštenike, ti Gospodine, pozivaš da te slave vjerodostojnim življenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni graditelji novoga neba i nove zemlje, molimo te.

4. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su brigom za vremenito i prolazno: probudi u njima radost obiteljske molitve kako bi mogle prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

5. Spominjemo se, Gospodine, braće koja u vjeri usnuše: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina, blaženoj Djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Osnaži nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te tako zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospo-dina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasite-lju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abraha-mu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi naraštaji zvat će me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Lk 1, 48-49

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te, na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

»Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt…«

Fra Angelico: Uznesenje blažene Djevice Marije, oko 1430.


24

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Stoga je istina o Marijinu uznesenju u božan-sku slavu divni hvalospjev životu, ovom ze-maljskomu. Uznesenjem u nebo nije obescije-njen život na zemlji. On je pokazan dostojnim susreta s Bogom i uzdignuća u nebesku slavu.

Čudesno je da je drevnu predaju da je Bla-žena Djevica Marija, nakon svoga zemaljskoga života, dušom i tijelom uznesena u nebesku sla-vu Crkva proglasila istinom vjere tek u dvade-setome stoljeću. U vremenu kada je čovjek s ne-shvatljivom strašću otkrio svoje tijelo i pjevao hvalospjeve tijelu, Crkva ističe istinu o nebeskoj proslavi duše i tijela, o uzdignuću iznad ove ze-maljske uvjetovanosti. Kulturi koja njeguje kult tijela Crkva se nije suprotstavila govorom o nje-govoj bezvrijednosti, nego je, služeći se istinom o Marijinu tjelesnom uzdignuću u nebo, poka-zala kako u kršćanskoj objavi tijelo nije odije-ljeno od spasenja i proslave u Bogu. Spasenje se ne događa izvan tijela. »Caro salutis cardo«, govorili su crkveni oci (Tertulijan). Tijelo je sto-žer spasenja. Spasenje se dogodilo po otajstvu Božjega utjelovljenja, a dovršava se po uskrsnu-ću tijela. Time se pokazuje da je otkupljen čitav čovjek, u sebi nepodijeljen. Stoga ni život vjere nije odvojen od tijela. Iz te istine oblikuje se kr-šćanska kultura tijela, poštivanje tijela. Svoga i tuđega. Ono nije suprotstavljeno duši.

U povijesnome hodu bilo je misaonih za-stranjenja u kojima je tijelo bilo obescijenjeno, ali kršćanska poruka, vrjednujući život, vrjed-nuje tijelo kao istinski prostor ostvarenja Kri-stova dara spasenja. Zašto bismo pomagali po-trebitima, bolesnima, ugroženima i svima koje trpe u tijelu, kada tijelo ne bi bilo prostor istin-

Dar zemlje i dar neba

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Ma-rije uzdiže naš vjernički pogled prema ne-besima, »prema onom što je gore«. Po za-

vršetku zemaljskoga života, prošavši iskustvo smrti, Marija je dušom i tijelom uzdignuta u »nebesku slavu«. Gesta uznesenja divna je slika života u Bogu, u vječnosti.

U svetopisamskome govoru nebo je slika potpunoga ostvarenja čovjeka i njegova života. Dospjeti u nebo znači dosegnuti puninu života, nadići njegovu smrtnost i prolaznost. Zemlja i nebo ovdje su slike dviju dimenzija života: vre-menitoga i vječnoga, prolaznoga i neprolaznoga. Te se dvije dimenzije ne suprotstavljaju i među-sobno ne isključuju, nego nadopunjuju. Ako je život na zemlji dar, onda vječnost može biti pro-matrana samo kao punina dara. Primili smo ži-vot i uvedeni smo u vrijeme, u svijet – bez naše-ga htijenja. Taj dar nismo mogli ni htjeti, niti mu se oduprijeti. Rođeni smo iz dara, iz Božje naklo-nosti prema nama, iz njegovoga htijenja da bu-demo, da jesmo, da živimo. Iz prolaznosti svije-ta možemo biti uzdignuti samo snagom novoga dara, bez kojega bismo ostali podložni vremenu, smrtnosti i nestajanju. Kršćanska tradicija taj novi dar izražava slikom neba. Božja nas ljubav čini besmrtnima i ta ljubav, koja daje besmrt-nost, ono je što nazivamo nebom. »Nebo, dakle, nije ništa drugo doli činjenica da je Bog dovoljno velik da ima mjesta i za nas, mala bića. A čovjek Isus, koji je istodobno i Bog, za nas je trajno jam-stvo da biti-čovjek i biti-Bog mogu vječno posto-jati i živjeti jedno u drugomu.« (J. Ratzinger) Kr-šćanin tako već sada živi vječnost. Vjera u Uskr-sloga daje već ovome životu dimenziju vječnosti, usmjerenje onkraj smrti i prolaznosti.

Slaviti uznesenje presvete Djevice u nebo znači otkriti u sebi ljepotu darovanosti, istinu da živimo iz Božjega dara i da dar života, po njego-voj milosti, u nama dozrijeva za vječnost, za uz-dignuće k njemu, za puninu života u Bogu.

Zaborav vječnostiVjernička zagledanost u Mariju uznesenu u ne-bo, međutim, ne odvaja pogled vjere ni od ove zbilje života u koju smo uneseni i koju živimo.

25


skoga doživljaja kršćanske poruke i susreta s Božjim darom spasenja? Život vjere zrcali se na tijelu, u pogledu, u gestama djelotvorne ljuba-vi koja uvijek pronalazi potrebite. Upravo ta-kvo svjedočanstvo vječnosti, pokazano u tijelu, u brizi za živote bližnjih i za njihove potrebe, ot-kriva životnost vjere. Odvojiti spasenje od tijela i od zbilje svijeta znači zanijekati životnost kr-šćanstva i smisao Božjega kraljevstva na zemlji. Krivo postavljena misao o vječnosti zanemaru-je tijelo i zbilju života u svijetu, kao što i sebična zagledanost u tijelo potiskuje vječnost u zabo-rav. I jedna i druga krajnost razdjeljuju čovje-ka i ne dopuštaju iskusiti ljepotu dara spasenja.

Veliča duša moja GospodinaU susretu s Elizabetom i razmišljajući o Da-ru koji je nosila pod svojim krilom, Marija kli-če: »Veliča duša moja Gospodina«. Te Marijine hvalospjevne riječi otkrivaju nepodijeljenost ti-jela i duše. Osjetivši u tijelu radost majčinstva i milost Božjega izabranja, Marija progovara klik-tajem duše. Ispovijeda da joj se duša raduje dok osjeća blagoslov u tijelu. Istinska radost jest ra-dost duše. Radost koja ostaje samo na tjelesno-sti, pokazuje se sebičnom, zatvorenom za vječ-nost, za istinsko radovanje i susret s Bogom.

Susret s Bogom i njegovim darom spasenja, koje uvijek vodi u vječnost, ne obescjenjuje ti-jelo, ovozemaljski život i dobra ovoga svijeta. Štoviše, susret s Bogom daje novu ljepotu do-življaja svijeta. Vjera preobražava naš pogled

na tijelo, na svijet, na dobra koja susrećemo i kojima se služimo. Tijelo, premda smrtno, i ze-maljska dobra, premda propadljiva i prolazna, ostaju prostor susreta s Bogom i mjesto življe-nja spasenja. Bog se proslavlja u našim životi-ma po svemu što nam je darovano, po svemu što radimo i čime se u životu služimo. Zato Ma-rijin hvalospjev Bogu, propituje i životnost na-še vjere: Koliko vjernički odnos s Bogom dodi-ruje i preobražava životnu zbilju i naše odno-se – prema sebi, prema tijelu, prema drugi-ma, prema životu, prema materijalnim dobri-ma, prema društvu u kojemu živimo? Možda se katkada dademo zavesti tijelom, brigom za vremeniti život i zemaljska dobra da ne osta-ne prostora za iskaz hvale Bogu. Tada te ‘život-ne’ brige prestaju biti životne i postaju smrt-ne, postaju brige oko života koji umire. Znaj-mo ispravno vrjednovati zemaljski život i vre-menita dobra kako bismo uvijek mogli prepo-znati ljepotu dara spasenja i svakodnevno pro-nalaziti razlog za iskreni kliktaj: »Veliča duša moja Gospodina.«

I na kraju, znajmo cijeniti darovanost sva-koga trenutka koji nam je dan. »Marija usta i pohiti u gorje.« Marijina hitnja pokazuje da ni-je ništa pretpostavila brizi za ono što je Božje. U ovome susretu s Bogom, zagledani u Marijinu predanost Božjemu naumu spasenja, molimo milost da uvijek umijemo zamijetiti ono za čim je potrebno hitati, kako životne brige ne bi za-sjenile ljepotu spasenja koje nam je darovano.

Ante Crnčević

Odjeci RiječiHram Božji na nebu Otk 11, 19a; 12, 1-6a.101bLiturgija opisana u Otkrivenju smještena je u nebeski Hram u skladu s kojim je, prema židovskome vjerovanju, bio izgrađen i uređen onaj jeruzalemski. U ovom trenutku te liturgije otvara se »Hram Božji na nebu«. I u njemu se nalazi Kovčeg saveza, kao što je to bio slučaj sa zemaljskim svetištem (usp. Izl 25, 8-10), no ovo više nije isti kovčeg, nego je riječ o Kovčegu Novoga saveza. Tek se na taj način ostvaruje što je, prema Drugoj knjizi o Makabejcima, rečeno po proroku Jeremiji. Ondje se pri-povijeda kako je Jeremija, prije razorenja prvoga hrama pred babilonsko progonstvo, sakrio Kovčeg saveza te rekao: »Ovo mjesto bit će nepoznato sve dok Bog ponovno ne sabere svoj narod i ne smi-luje mu se. Tada će Gospodin ponovno pokazati sve ove predmete i vidjet će se Gospodinova slava i Oblak« (2Mak 7-8). Knjiga Otkrivenja sugerira da je upravo sada taj trenutak. U nebeskom svetištu Bog pokazuje Kovčeg saveza. Stiglo je, dakle, vrijeme sabiranja naroda Božjega.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:

Okrunjena nebeskom slavom.

Mozaik u bazilici sv. Marije Velike, Rim, 1296.


26

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: 109 Neka te slave narodi Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 199-200 O Kruše živi, milosni ili: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste ili: 767 Lijepa si, lijepa

17. kolovoza 2014.

Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, štite naš, Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih.

Ps 84, 10-11

Zborna molitvaBože, onima koji te ljubepripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nadasve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje otajstvena razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom darupodaj sama sebe. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 56,1.6-7Sinove tuđinske dovest ću na svoju svetu goru!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: »Držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost.A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67,2-3.5-6.8Pripjev: Neka te slave narodi, Bože,

svi narodi neka te slave!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio, Bog naš!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Rim 11,13-15.29-32Neopozivi su dari i poziv Božji Izraelu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo:Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ta neopozivi su dari i poziv Božji!Doista, kao što vi nekoćbijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.Riječ Gospodnja.

27


Molitva vjernika

»O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.«

Motiv iz Evanđelistara (Codex aureus) iz opatije Echternach (Luxemburg), 11. st.; Nacionalni muzej u Nürnbergu, Njemačka

Pričesna pjesmaU Gospodinaje milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

Ps 130,7

Popričesna molitvaGospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva pre-obraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Mt 4,23Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu i liječio svaku nemoć u narodu.

Evanđelje Mt 15,21-28O ženo, velika je vjera tvoja!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psi ćima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, Bog nas je u Kristu poučio kako valja ustrajno i ponizno moliti za dar spasenja. Vjerni Kristovoj riječi, uputimo svoje molitve nebeskom Ocu, zajedno proseći:

Smiluj nam se, Gospodine!1. Za tvoju Crkvu:

da bude zajednica svih ljudi, ujedinjenih ispovijedanjem iste vjere, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: pomozi im da budu vjerni svjedoci tvoga milosrđa te u njihovu služenju svi vjernici prepoznaju veličinu tvoje ljubavi, molimo te.

3. Za svijet, razdijeljen mnogim podjelama: tvoj dar spasenja neka bude snaga pomirenja i istinskoga zajedništva među svim narodima, molimo te.

4. Za nas nad kojima i sada očituješ svoje smilovanje: pomozi nam prepoznati svaki dar koji dolazi te svojim bližnjima budemo svjedoci tvoje dobrote, molimo te.

5. Za naše obitelji: obnovi u njima zajedništvo obiteljske molitve da, okrijepljeni tvojom milošću, uzmognu trajno rasti u nesebičnoj ljubavi i radosnome služenju, molimo te.

Svemogući Bože, s vjerom se utječemo tvojoj dobroti. Primi naše molitve i okrijepi nas pouzdanjem u tebe te uvijek budemo dostojni tvoga smilovanja. Po Kristu Gospodinu našemu.


28

Isus se često po-vlačio u osamu. Najčešće je to či-

nio kada je htio mo-liti. Nekada se tako skrivao od progoni-telja. Povremeno se u osamu povlačio i sa svojim učenici-ma. Matej izvješćuje o jednome takvom odlasku u poganske krajeve. Poznatim se ljudima nije lako skriti, pa se povlače-

nje u područja na kojima su nepoznati nudi kao dobro sklonište. Budući da je Isus propovijedao Židovima, poganski su se krajevi nudili kao do-bar zaklon u anonimnost. Pa ipak, glas o poseb-nim i iznimnim ljudima prelazi granice. Isus je, i u svijetu bez suvremenih medija, bio poznat i izvan granica svoga kraja. Granice različitih na-roda i religija nisu nepropusne. Kroz njih pro-laze ljudske potrebe, patnje, nade. Kroz pogan-sko-židovsku granicu očito je prošla vijest o Isusu i njegovom osloboditeljskom djelovanju. Prepoznala ga je neka Kanaanka. Izišla je iz ku-će i vikala za njim da joj se smiluje. Isusa je pri-znala Gospodinom i Davidovim sinom i vikala je svoju muku: kći joj je teško opsjednuta. Nje-zina je molitva ujedno priznanje Boga Izraela i njegove spasiteljske moći za sve ljude.

O kakvoj muci njezine kćeri je riječ? Mi znamo samo što majka kaže o svojoj kćeri. No, nerijetko roditelji vide krivo. Dogodi se da vide problem u svome djetetu, a budu posve slijepi za ono što sami unose u odnos. Ne vide sebe. Vidjeti sebe i svoju ulogu u odnosu nije lako. Matej sugerira da je potreban susret s Isusom da bi čovjek mogao na dobar način vidjeti sebe i svoju ulogu u značajnim odnosima. Sugerira i da su takvi susreti bolni.

Isus ne odgovara na glasnu molbu ove žene. Po reakciji Isusovih učenika čini se da je Kana-anka bila odveć glasna i nelagodna. Htjeli su je se riješiti pa mole Isusa da joj usliši molbu. Ni-je im, čini se, glavni motiv sućut s patnjom ove

žene, nego nelagoda zbog njezina vikanja. Isus učenicima odgovara da nema razloga udovolji-ti joj. Poslan je izgubljenim ovcama doma Izra-elova, a ne poganima.

Kanaanka potom sustiže Isusa i prilazi mu. Njezina gesta poklona ničice je rječita. Priznaje ga Gospodinom. Njezina se molitva sada sabrala u malo riječi: »Gospodine, pomozi mi!« Njezi-na prva molitva glasila je malo drukčije: »Smiluj mi se, Gospo dine, Sine Davidov! Kći mi je teš-ko opsjednuta!« Sada ne govori o kćeri. Moli da joj Isus pomogne. Naglasak se premjestio s kćeri na majku. Isus će na tu gotovo neprimjetnu pro-mjenu reagirati pohvalom njezine vjere. Njezina se vjera ne pokazuje u njezinu vikanju i inzisti-ranju, nego u njezinoj spremnosti da vidi sebe i svoju ulogu u odnosu prema kćeri i da pristane na promjenu. U tom se trenutku stvaraju predu-vjeti da njezina kći ozdravi. Od početne scene u kojoj svojom vikom stvara nelagodu Isusu i nje-govim učenicima i na sav glas govori da joj je kći teško opsjednuta, pa do ove scene u kojoj ulazi u razgovor s Isusom i moli da joj pomogne, dogo-dila se velika promjena. Isus tu promjenu nazi-va velikom vjerom. Što se dogodilo?

Preobrazna snaga Isusove slikePred nama je neobična scena. Žena vikom mo-li za oslobođenje svoje kćeri; učenici mole Isu-sa da joj usliši molitvu, a Isus ju odbija šutnjom i svojim učenicima opravdava šutnju. Licem u lice, u razgovoru, Isus ovoj ženi podiže još jed-nu prepreku. Ovaj put se služi slikom. Razlika pogana i Židova naliči razlici psića i djece. Ne priliči, veli Isus, uzeti djeci kruh i dati ga psići-ma. Žena pristaje na Isusovu sliku. Premda sli-ka djeluje kao odbijanje, ona ju prihvaća i uzi-ma kao protuargument Isusu. Razliku djece i psića još i pojačava. Pretvara ju u razliku psića i njihovih gospodara. Na njezine riječi Isus re-agira priznanjem veličine njezine vjere i usliša-njem njezine molitve.

Kako čitati ovaj tekst? Kao promjenu Isu-sova stava prema svome poslanju? Nije po-slan samo Izraelu, nego i poganima? Kao Ma-tejev tekst koji prvu zajednicu vjernika upućuje na otvaranje poganima? Možemo li, osim ovo-

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Čudesna snaga Isusove slike

29


ga proširenja Isusove misije i misije Crkve pre-ma poganima, vidjeti i razrješenje muke koja se zgusnula između Kanaanke i njezine kćeri? Na koncu, tekst se i bavi upravo njome, a ne Isusovom misijom među poganima.

Kanaanka se ponaša posesivno. To pojaš-njava Isusovo stavljanje granica. Isusova slika o djeci i psićima odnosi se i na njezin odnos prema kćeri. U Isusovoj slici kći pati zbog toga što je majka svoju ljubav i pozornost usmjerila krivo. Majka ne poznaje granice, uvlači u svoju muku sve s kojima dolazi u dodir i uz to ne vidi samu sebe, nego izvor sve muke pripisuje op-sjednuću svoje kćeri. O patnjama kćeri ne zna-mo ništa. Znamo samo da je majka uvjerena kako joj je kći teško opsjednuta. Nema Isusove potvrde da i on misli kao ona. Ni Matej ne za-ključuje da je kći opsjednuta. Zaključuje tekst podatkom da je kći tog trena ozdravila. No, o Kanaanki znamo više. Znamo da viče, inzisti-ra, ne popušta, prisiljava Isusa da se susretne s njom. I znamo najvažnije: ona mijenja svoju molitvu i pristaje vidjeti sebe u Isusovoj slici.

Isus najprije šutnjom postavlja granice. Ovoj je ženi baš bilo potrebno da joj to netko učini. Učenici su mislili da je najbolje uslišati joj mo-lbu i tako se riješiti njezina salijetanja. Isus vi-di da je potrebno nešto drugo. Ona mora iskusiti gdje griješi, pristati na granice da bi joj kći mogla ozdraviti. Tko nema odmaka, tko ne vidi sebe i tko sve uvlači u vrtlog svoje muke, mora, kao pre-duvjet da se dogodi promjena, iskusiti granicu.

Kroz razgovor s Isusom ova će žena priznati da on ima pravo. Točno je da ne priliči uzimati

kruh djeci i baciti ga psićima. To je njezino pri-znanje. Ona je svojoj kćeri oduzimala hranu za život i davala je psićima. Tek kada pristane na to da treba nahraniti svoju kćer prije nego psiće, stvara se prostor za ozdravljenje njezine kćeri. Nakon toga će smjeti hraniti i ono što je manje važno. Isusova slika govori o majci koja zapo-stavlja svoje dijete i pozornost usmjeruje na ne-što manje važno: karijeru, prijateljstva, hobi. Kada se prepozna u Isusovoj slici i nahrani svo-je dijete, pronaći će vremena i za svoje »psiće«.

Kanaanka je najprije naučila da postoje gra-nice. Potom je naučila da je u Izraelu Spasitelj svijeta. Zatim je pristala na Isusovu sliku svo-ga odnosa prema kćeri. U njoj je pronašla i mo-gućnost za život izvan odnosa sa svojom kćeri. I tada je Isus pohvalio njezinu vjeru i uslišio joj molitvu. Otišla je kući promijenjena i kod kuće pronašla promijenjeno, zdravo dijete.

Kada vjernici nedjeljom dođu na susret s Isusom, pruža im se prigoda da u njegovim sli-kama i njegovim riječima vide sebe i svoj ži-vot. Nekada je to bolno, ali može biti iscjeljuju-će. Uvijek se iznova dogodi da ljudi otkriju svoje krive stavove, pa se iz odnosa s Isusom promi-jene, a nakon toga se poprave njihovi značajni, obiteljski odnosi. Matej nas upućuje na važne korake: prestati uvlačiti druge u svoj vrtlog, vi-djeti sebe i što sami trebamo promijeniti, pusti-ti da nas Isus uvede u svoje slike i riječi i unutar njih otkriti cijeli svoj život. Tko se na takav na-čin susretne s Uskrslim, doživljava i važne pro-mjene u obiteljskim odnosima.

Ante Vučković

Odjeci RiječiSpasenje – dar svakom u čovjeku Iz 56, 1.6-7Židovi su pozvani činiti pravdu, jer uskoro će doći Božji spas i objaviti se njegova pravednost. Pravda pritom nije samo izraz pravednih prosudbi u međuljudskim odnosima, nego je riječ o cjelokupnome čo-vjekovu životu koji mora biti obilježen istinom i milosrđem. Izraelski se narod na taj način priprema za Božji pohod s kojim će im stići spas. Govor o »sinovima tuđinskim«, koji pristaju uz Gospodina i vrše odredbe Saveza, zanimljiv je s obzirom da je tekst nastao u razdoblju kad su Židovi osobito naglašavali čistoću svoje nacije kako bi sačuvali čistoću svoje vjere i običajâ. Prorok kao da istupa iz te opće tradici-je svoga naroda toga doba. Ovim »tuđincima« Bog obećava da će ih dovesti »na svoju svetu goru« i da će ih razveseliti »u svojem Domu molitve«. I ovo je protivno uobičajenom židovskom shvaćanju Doma Bo-žjega, u koji je pristup bio dopušten samo Židovima. Prorok navješćuje spasenje cijelomu čovječanstvu.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:


30

Ulazna: 214 Molimo tebe Otpj. ps.: Gospodine, vječna je ljubav tvoja

(ŽV 8/2005)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 136.1 Gospodine, ja vjerujemili: 247 Uzmite, jedite Završna: 190 O Oče skrajnje blagosti

24. kolovoza 2014.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode,jer povazdan vapijem k tebi.

Ps 86, 1-3

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže.Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 22,19-23Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin Šibni, upravitelju dvora:»Lišit ću te tvoje službe i otjerati s tvog mjesta; i u onaj dan pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasati, tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu;i postat će prijesto slavedomu oca svojega.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138,1-3.6.8bc Pripjev: Gospodine, vječna je ljubav tvoja:

djelo ruku svojih ne zapusti!Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost,Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Zaista, uzvišen je Gospodin,ali gleda na ponizna,a oholicu izdaleka poznaje.Gospodine, vječna je ljubav tvoja:djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje Rim 11, 33-36Sve je od njega i po njemu i za njega!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaO dubino bogatstva, i mudrosti,i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju,tko li mu bî savjetnikom?Ili: tko ga darom pretečeda bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.Riječ Gospodnja.

31


Svemogućemu Bogu, koji nam je u svome Sinu darovao otkupljenje, uputimo svoje iskrene molitve:1. Za Crkvu u svijetu: učini ju vjernom

i uvijek otvorenom vodstvu tvoga Duha da svjedočanskim življenjem evanđelja otkrije istinsko Kristovo lice svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: učvrsti ih u svojoj istini i pomozi da tvoj narod uvijek vode u mudrosti evanđelja i u radosnome služenju braći ljudima, molimo te.

3. Za sve koji su daleko od tebe: potakni ih svojom milošću i životnim primjerom tvojih vjernika da u tebi nađu spasenje i radost života, molimo te.

4. Za ovdje okupljenu zajednicu: prodahni nas svojim Duhom da pouzdanje u tebe bude odgovor na sve sumnje i na sve nepravde koje nam život donosi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji napustiše ovozemaljski dom: primi ih u svoj vječni mir, molimo te.

Svemogući Bože, ti si na čvrstoj stijeni vjere svojih apostola podigao Crkvu, zajednicu vjernika. Usliši nam smjerne molitve i pomozi da budemo vjerni graditelji tvoje Crkve i tvoga Kraljevstva među ljudima koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

»A vi, što vi kažete, tko sam ja?«

Molitva vjernika

Pričesna pjesma Zemlja se nasićuje plodom ruku tvojih, Gospodine, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje.

Ps 104, 13-15

Popričesna molitvaGospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 16,18Ti si Petar-Stijena i na toj stijenisagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.

Evanđelje Mt 16,13-20Ti si Petar-Stijena. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upi-ta učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čo-vječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krsti-telj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče:»Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin,jer ti to ne objavi tijelo i krv,nego Otac moj, koji je na nebesima.A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«Tada zaprijeti učenicima neka nikomune reknu da je on Krist.Riječ Gospodnja.


32

manja odnosa prema svije-tu i ljudima u kategorijama grješnosti prevladan. Stati-stike bi mogle pokazati i to da je nekoliko zapovijedi iz Biblije neprikladno za da-našnji mentalitet. A čini se da tim tragom kročimo… Slušam li glazbu, o tomu što volim ili ne volim neće odlučiti trenutno mjesto na ljestvicama; da bih kleknuo i molio, slušat ću svoj glas nutrine i glas braće i sesta-ra oko mene…

Koliko su ljudi uistinu kršćani i koliko je zaživjela Radosna vijest teško mogu saznati iz registarskih brojeva u Matici krštenih, prem-da ni takvo odvajanje jednoga od drugoga ni-je na tragu istine.

I nakon što je čuo statističke podatke, tj. da jedni kažu Ivan Krstitelj, drugi Ilija, treći Jere-mija ili koji od proroka, Isus napušta statistiku i pita: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Uostalom, statistika odražava stanje, neku datost, staja-nje. A tomu su gotovo suprotnosti životnost i hod, sigurnost u ne-stalnosti. Tu ulazi Isus: u stanje koje postaje gibanje, u stanje koje nas može zakočiti i zatvoriti srce za istinu, u stanje koje može postati neistina posjedovanja…

Drukčije je kada pita ‘ja’Upoznajući ljude, želimo čuti njihovo ime, a za-tim čime se bave. Ovdje nije tako. Isus suočava i izaziva susretom. Kao da ne želi čuti priče o dr-vodjelji, o onomu što drugi drže o njemu.

Obično prešutimo, ne izgovaramo ono što drugi ne žele čuti. Osoba koja izaziva pobuđu-je osobni stav. Tko sam ja za vas? To zanima Isusa. Recite, jer naslućujem da znate odgo-vor koji ne trebate, ne smijete reći drugima. Za druge ne pita oblikom kojim pita učenike. Pita o drugima koji govore o Sinu Čovječjemu (Matejeva verzija), a za svoje najbliže je pridr-žao pitanje rabeći riječ ‘ja’.

Petar odgovara »Ti si Krist.« Za taj odgo-vor dobiva protuodgovor: »Ti si Petar, Stijena,

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dok se gotovo svakoga dana, iz ovih ili onih razloga, ispituje javno mnijenje – najčešće u funkciji nekoga kasnijeg

probitka ili mogućega isprobavanja novoga ka-puta prema društvenim prilikama – u današ-njemu evanđelju susrećemo nešto slično u od-nosu prema Isusu. On svojim učenicima po-stavlja pitanje: Što govore ljudi, tko je Sin Čo-vječji? Kao da želi dobiti jasniju sliku, osjetiti bilo naroda, ispitati mentalitet, zabilježiti glav-ne misli i ideje vodilje… no, ipak, važnije mu je nešto drugo. Dakle, Isus nije zastao na tim podatcima. Oni su mu usputni; zna da posto-ji međuprostor koji zahvati čovjeka, a može ga i zarobiti u mrežu prilagođavanja mišljenjima, možda i nesvjesno želeći biti na strani većine.

I danas se poneki pastoralni radnik ulo-vi za brojke, statističke podatke, a ja osobno – oprostite na procjeni – nosim u sebi ozbi-ljan nedostatak povjerenja u ‘statistike’. Nai-me, smatram da se neke činjenice mogu lakše dosegnuti uvidom i najčešće taj uvid potvrđu-ju i statistike, ako su pošteno provedene. Osim toga, statistike me ne mogu uvjeriti da je veći-na uvijek na strani istine.

Teško mogu povjerovati da bi Bog zatvo-rio pristup u vječnost samo zato što šezdeset posto ljudi ne bi vjerovalo u život s Bogom na-kon smrti; ili da grijeha nema zato što bi mož-da većina – među kojima i mnogi tko zna či-jim metrom odmjereni intelektualci – sma-trala da je pojam religije, kršćanstva i poi-

Ne-odgovornost statistikâ

33


i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu…« Šimun ni-je izabran zato što je najbolja i najčvršća stije-na. Već u idućemu poglavlju čitamo da je taj isti Petar Isusu sablazan, kamen spoticanja. Crkvu ne gradi Petar, već Krist, ali su ljudi – osobito Petar – stupovi i dio ‘kon-strukcije’ koju »vrata paklena neće nadvladati«. Važno je da se svaki kamen s drugim kamenom veže čvrstim materijalom vjere. Samo takva stati-stika u Crkvi ima smisla i samo takva nije sta-tična, nego solidna, čvrsta i solidarna.

(Ne)praktičnost vjereIsusovo se pitanje može i okrenuti: što kažu ljudi tko su kršćani? I opet mi izgleda da smo se gotovo naviknuli na podjelu. Naime, če-sto čujem da se za nekoga kaže da je ‘praktič-ni vjernik’ ili ‘vjernik koji prakticira vjeru’. Ali, kakav je to vjernik koji ne prakticira svoju vje-ru, a riječ praktičan, prakticirati dolazi od grč-koga praxein što znači raditi, činiti… Pod tim se prakticiranjem obično podrazumijeva po-hađanje nedjeljne euharistije i ostalih sakra-menata, ali da bi se u slavlju moglo sudjelo-vati treba prakticirati: pravednost, iskrenost, poštenje u svemu djelovanju, opraštanje, ne-nasilje, zauzetost za obespravljene…

Vjernik koji ne prakticira vjeru zapravo ni-je vjernik, a što ljudi govore tko je Isus Krist i njegovi sljedbenici poslušajmo u razgovori-ma s onima koje tako neprilično mediji običa-vaju zvati ‘običnim ljudima’ i koji prečesto na usnama moraju imati riječi nepoštivanja ljud-skosti, jer ne vide nas, kršćanske praktičare. Ta običnost često je biblijska malenost koja je u Kristu postala neobičnost. I dok je simpatič-no čuti za nekoga da je tako običan, u smislu jednostavnosti i pristupačnosti, moja je moli-tva usmjerena tako da od Boga za nas kršćane molim neobičnost koja je tako potrebna, a oči-tuje se u ljubavi i prihvaćanju. Običnost ozna-čuje i statističku većinu, jer bi drukčije bila ne-običnost, a kada kršćanstvo postane običnost tada nam neće trebati statistike da bismo vi-djeli zaživljenost Radosne vijesti.

Mi kažemo da smo Kristovo tijelo, djeca Boga živoga, Boga življenja. Mi smo po kršte-nju, potvrdi i euharistiji postali ono što je Pe-tru dalo spoznaju koju mu nije moglo dati ti-jelo i krv, plod zemaljskoga, nego objava ne-beskoga. Mi smo usvojili odgovor koji nas iz dana u dan, iz euharistije u euharistiju preo-bražava u tjelesni odgovor na Isusovo pitanje. Prakticirajmo taj govor.

Ivan Šaško

Služiti Gospodinu u poniznosti Iz 22, 19-23Čitanje iz Knjige proroka Izaije dio je 22. poglavlja, koje se sastoji od dva Božja govora koje prorok upućuje stanovnicima Jeruzalema. Riječ je o govorima prijetnje, odnosno suda, jer se Bogu ne sviđa ponašanje Jeruzalemaca. Prvi govor tiče se svih stanovnika grada (22, 1-14), a drugi je upućen Šibni, upravitelju i nadstojniku palače. U rr. 15-18 postaje jasno zašto se Bog ljuti na toga čovjeka: volio je raskoš i ugled i dao si je sagraditi veliku grobnicu kako bi njegova slava bila poznata i vidljiva budućim naraštajima. Tu počinje najava njegova skorog skončanja. Svim čitateljima i slušateljima Božje riječi stavlja se pred oči prolaznost takvoga razmišljanja i obećava se promjena odnosa. Netko drugi će zauzeti Šibnino mjesto, netko tko će vršiti svoju službu mudrošću otaca i odgovornošću za narod. Najava »predaje ključa«, i to ključa Davidova, oslikava božansku punomoć djelovanja. Onaj koji primi taj ključ, bit će opunomoćenik Božji.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Učenici na zadivljujuće jednostavan na-čin otkrivaju Isusu što ljudi o njemu misle.

Dobro poznaju ljude, njihove živote, pa i njihove misli. Kada se isto pitanje bude ti-calo njih, mnogi će ušutjeti. To je iskustvo koja upozorava sve Kristove učenike, oso-

bito navjestitelje Riječi i pastire Crkve. Tko sa sigurnošću i uvjerenjem ne zna svjedo-

čiti Krista, ostat će zaokupljen ljudima, nji-hovim brigama, utopljen u njihove misli

i njihove odgovore. Može se biti bliz ljudi-ma, ali kršćansko je poslanje ljudima

približiti Krista.


34

Ulazna: 83 Smiluj mi se, GospodeOtpj. ps.: 107 Tebe žeđaPrinosna: 228 Po obećanjuili: VI Izvore vode živePričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 260 O da bude radost

31. kolovoza 2014.

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Smiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijemk tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Ps 86, 3.5

Zborna molitvaSilni Bože, što god je dobro,od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvaj što si odgojio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 20,7-9Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

Čitanje Knjige proroka JeremijeTi me, Gospodine, zavede,dadoh se zavesti,nadjačao si me i svladao me.A sada sam svima na podsmijehiz dana u dan, svatko me ismijava.Jer kad god progovorim, moram vikati,naviještati moram: »Nasilje! Propast!«Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan.I rekoh u sebi: neću više na nj mislitiniti ću govoriti u njegovo ime.Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj,zapretan u kostima mojim:uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63,2-6.8-9Pripjev: Tebe žeđa duša moja,

Gospodine, Bože moj!O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.Duša se moja k tebi privija,desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje Rim 12,1-2Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaZaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu,nego se preobrazujte obnavljanjemsvoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine,nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu,nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

35


»Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam bude predvodnik na putu spasenja, uputimo svoje vapaje, moleći za dar oduševljenja u življenju vjere:1. Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom

prema nebeskoj domovini: čuvaj ju u svojoj istini i vodi ju svojim Duhom da nikad ne posustane u svjedočenju evanđelja, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju Kristovim vjernicima: rasvijetli ih mudrošću Kristova križa te uzmognu prihvatiti svoje životne križeve kao put spasenja, molimo te.

3. Sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, nemoćne i osamljene: okrijepi ih nesebičnošću darivanja i radošću služenja, molimo te.

4. Za sve koji se nakon danâ odmora vraćaju svojim redovitim obvezama: blagoslovi njihov novi početak rada i zalaganja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: oslobodi nas od svake navezanosti na dobra svijeta i pomozi da u Kristovu putu prepoznamo svoj životni put, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam molitve i pomozi da nas iskušenje križa i trpljenja ne obeshrabri na putu vjere. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1,17-18Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca da upoznamokoje li nade u pozivu našemu!

Evanđelje Mt 16,21-27Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od sta-rješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma O kako je velika, Gospode, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.

Ps 31, 20

Popričesna molitvaGospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srceda ti služimo u svojoj braći.Po Kristu.


36

Ljudska je povijest puna nerazumijeva-nja, sukobâ, odbacivanjâ i prigovorâ. Najbolje želje ponekad izazovu pot-

puno oprječne reakcije. Pokušaji iskaziva-nja ljubavi od bližnjega mogu učiniti protiv-nika. Stvaranje ravnoteže između vjere i sva-kodnevice često je gotovo nemoguće umijeće. Pobožnost umjesto očekivanoga dobra znade vjernika učiniti neprihvatljivim njegovoj oko-lini. No, najveće nedaće ne dolaze izvana, ne-go iz samoga čovjeka. Neprijateljstvo drugih ništa je naspram situacije kada je čovjek u su-kobu sa samim sobom. Sveto Pismo puno je sličnih primjera, a Crkva ja za današnja čita-nja izabrala nekoliko njih.

»Stijena« i »Sotona«Sveti Petar je neposredno prije događaja opi-sanog u današnjem evanđelju Isusa prepo-znao kao Krista te dobio pohvalu kao nijedan drugi učenik. Isus mu je kazao: »Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svo-ju«, obećavši kako ju »vrata paklena neće nad-

vladati«. Udijelio mu je i povlasticu da ono što sveže na zemlji ostaje svezano i na nebesima. Zasigurno oduševljen tim Isusovim činom, Petar mu se nastoji odužiti. Osjeća da pola-že veće »pravo« na nje-ga nego drugi. Zato ga »uze ga na stranu i po-če odvraćati« od ideje »da mnogo pretrpi« i »da bude ubijen«. No, doživio je ono čemu se najmanje nadao. Isus ga tjera od sebe vrlo grubim riječima: »Nosi se od mene, sotono!« Razlog tako radikalne promjene je jednosta-

Ljudska jadikovka i Božja moćna Riječ

van. Petru »nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko«. Dok Isus pokušava objasni-ti da u njegov mesijanski identitet ulazi pat-nja, pa i smrt, Petar o njemu razmišlja u kate-gorijama vladara koji će kao takav biti prepo-znat i od sviju priznat. Patnja i smrt ne ukla-paju se u tu sliku. One su negacija svega što Mesija treba biti. Petar ne govori iz mržnje, nego iz ljubavi. No, njegova je ljubav ovoze-mna. Zato Isus nastavlja u istome duhu pou-čavati kako ne koristi čovjeku »ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi«. Ništa na ze-mlji nije vrjednije od samoga života, pa ništa drugo ne treba ni voljeti više od života. Tako se iz pogrešno usmjerene ljubavi postaje »so-tonom« – protivnikom.

Božja promisao o čovjeku i čovjekova zada-ću da joj odgovori živeći vlastitu bogolikost is-ključuju svako vezivanje uz ovozemnu stvar-nost. Upravo o tome progovara sveti Pavao u Poslanici Rimljanima, pozivajući vjernike da se ne suobličuju »ovomu svijetu«. Apostol mu su-protstavlja »svijet koji dolazi«. Prvi je ovaj povi-jesni trenutak u kojemu svatko od nas živi, dok je drugi onaj koji je Bog pripravio nakon naših pojedinačnih egzistencija i na koncu ljudske po-vijesti. Pavao je najprije svojim adresatima izlo-žio nauk o Božjem milosrđu po kojemu je Bog svijet spasio. To je milosrđe u današnjem evan-đelju Isus nastojao pokazati Petru i drugim uče-nicima, ispravljajući njihovu pogrješnu pre-dodžbu da je Bog uz čovjeka samo kad čini ču-desa i velika djela. On je uz čovjeka i u patnji i smrti. Pavao tim istim milosrđem zaklinje vjer-nike da prepoznaju kako naša ljubav ne smije ostati vezana isključivo uz ovozemaljsko, nego okrenuta prema svijetu koji ne prolazi.

Upravo je u tome tajna sukoba Petra i Isu-sa. Patnja i smrt za Isusa su samo etapa, a pre-ma Petrovim mjerilima kraj. Petar je u »ovome svijetu«, a Isus nudi »svijet koji dolazi«. Pavao potiče vjernike da sve što čine treba biti prema kategorijama toga svijeta. Svaku svoju misao, riječ i djelo treba gledati u svjetlu onoga »što je

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. (Georges Rouault, 1923.)

37


volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno«. Tako se vrši pravo »bogoslužje« i prema tome se određuje pripadnost »Stijeni« ili »sotoni«.

Jadikovka ili moćna riječPremda ranije izneseni zahtjev izgleda težak, sudbina proroka Jeremije otkiva kako jedino na taj način čovjek postiže mir i sreću. Unatoč svim protivštinama koje ga izvana opsjedaju, čovjek može biti zadovoljan jedino onda ka-da nije protivnik samomu sebi. Dokle god bje-ži od sebe, nemiran je, nezadovoljan i nesre-tan. Jeremija je slika svake osobe sve dok, pje-snički rečeno, traje »pečalbno ovo lutanje« i pokušaj ostvarenja namijenjene nam bogoli-kosti. Naime, gotovo paralelno možemo prati-ti današnji odlomak iz Knjige proroka Jeremije i »Svakidašnju jadikovku« Tina Ujevića, nasta-lu više od dva i pol tisućljeća kasnije. Prorok je razočaran zbog teškoća koje je doživio u svo-me proročkom pozivu. Povjerovao je velikom i moćnom Bogu. Bio je spreman njegovu poruku prenijeti svome narodu kako bi ga obratio od zloga puta i vratio prema Bogu, koji je obećao da će biti uz njega. No, Božja riječ nije naišla na odgovor kako je Prorok očekivao. Naprotiv, on sam doživio je poruge i zlostavljanja pa prigo-

Ljudska jadikovka i Božja moćna Riječ vara Bogu da ga je »zaveo«. Osjećaje mu opisu-je Pjesnik: »O Bože, Bože, sjeti se svih obeća-nja blistavih što si ih meni zada… I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna… Ta njega nitko ne sluša, ni braća koja lutaju.« U takvom raspo-loženju prorok odlučuje: »Neću više na nj mi-sliti, niti ću govoriti u njegovo ime.« Na trenu-tak je postigao vanjski mir, ali je u duši daleko nemirniji. Bijeg od odgovornosti i nespremnost na angažman ne nude slobodu i mir. Vežu nas uz »ovaj svijet« i udaljuju od »svijeta koji dola-zi«. Otuda nemir, nezadovoljstvo i nemirna sa-vjest kroz koju Bog progovara. Ujević pjeva: »O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i želj-na je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plame-nu, kad nisam krik sa krovova.«

Svi smo mi proročki narod u »pečalbnom lutanju«. Spremnost da svoj život upotrije-bimo »za žrtvu živu, svetu, Bogu milu« uči-nit će od njega »moćnu riječ«, a suobličava-nje »ovome svijetu« pretvara ga u »svakidaš-nju jadikovku«.

Slavko Slišković

»Odreći se samoga sebe« znači pre-stati misliti samo na sebe. Tim odre-knućem u čovjeku se otvara prostor

za druge. Isto je odreknuće potrebno da bi se istinski susrelo Boga. Gdje se

dogodio istinski susret s Bogom, tu ništa više nije isto. Otkrivaju se no-ve vrijednosti i nove važnosti. Vjera zato nužno nosi promjenu. Otkriva

nužnost promjene. Samo produblju-jući vjeru i zajedništvo s Bogom,

mogu se istinski mijenjati.

Vjernost Božjemu pozivu Jr 20, 7-9Početak pete i posljednje »ispovijesti« (Jr 20, 7-18), kako se još naziva -ju osobne tužaljke proroka Jeremije, daje nam uvid u duševne borbe čovjeka koji je zbog svoje podložnosti Bogu izložen ruganju, nasilju i tlačenju od strane ljudi. Jeremija je od početka iskusio poteškoće svo-ga poziva, ali ga je prihvatio usprkos svemu. Išao je onamo kamo ga je Bog slao i naviještao ono što mu je Bog naredio. Budući da se njegov proročki govor pokazuje više kao radikalna kritika otpadništva od Boga, a manje kao pogled u budućnost, izazivao je Jeremija nego dova-nje svojih suvremenika. Ismjehivan je i izrugivan, progonjen i uhićen, batinan i bačen u klade, a prijetili su mu često i smrću (usp. 11, 21; 37, 11ss). Ova tužba graniči gotovo s blasfemijom i u sukobu je s Jeremiji-nim uzaludnim pokušajem da zaboravi Boga i da ne govori više u nje-govo ime. To je za njega još veća muka (20, 9). On mora izvršiti Božji nalog dokraja i trpjeti od svojih protivnika.

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

OTAJSTVO I ZBILJA

38

U DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Molitva za Crkvu i duhovna zvanja

Isuse, Dobri pastiru, primi našu hvalui našu poniznu zahvalnost za sva zvanjakoja po svome Duhu trajno udjeljuješ svojoj Crkvi.

Budi na pomoć biskupima, prezbiterima, misionarimai svim posvećenim osobamada uvijek pružaju primjer istinskoga evanđeoskoga života.Očuvaj postojanima i ustrajnima u svojoj nakanisve koji se pripremaju za svećeničku službu i redovnički život.Umnoži služitelje evanđeljada navijeste tvoje ime svim narodima.

Čuvaj mlade u našim obiteljima i u našim zajednicama:obdari ih spremnošću i predanjem u nasljedovanju tvoga puta.Svrni i danas na njih svoj pogled i pozovi ih.A svim pozvanima udijeli snagu da mogu nesebično napustiti svei izabrati samo tebe, koji si ljubav.Oprosti nespremnost i nevjernost onih koje si izabrao.

Počuj, Kriste, naše vapajepo zagovoru presvete Djevice Marije,Majke tvoje i Kraljice apostola.Ona koja je povjerovala i spremno odgovorila,postala je razlogom našoj radosti;njezinom blizinom i primjeromprati sve koje pozivašna potpuno služenje tvome kraljevstvu. Amen.

Moliti sa svetim Ivanom Pavlom II.

39

Molitva za obitelji

Bože, od kojega dolazi svako očinstvo, na nebu i na zemlji,Oče, koji si ljubav i život,daj da svaka obitelj na zemlji,po tvome Sinu Isusu Kristu, rođenu od žene,i po Duhu Svetom, izvoru božanske ljubavi,postane istinskim svetištem života i ljubaviza naraštaje po kojima se obnavlja svijet.

Neka tvoja milost vodi misli i nastojanja supružnikâprema dobru njihovih obiteljii obiteljî cijeloga svijeta.

Daj da mladi naraštaji pronađu u obiteljima čvrstu potporu za svoje čovještvoi za rast u istini i ljubavi.

Daj da se ljubav, osnažena milošću sakramenta ženidbe,pokaže snažnijom od svih slabosti i svih kušnjakroz koje prolaze naše obitelji.

Daj, molimo te, po zagovoru Svete nazaretske Obitelji,da Crkva među svim narodima svijetauzmogne vjerno vršiti svoje poslanje u obitelji i po obiteljima.

To molimo tebe koji si Život, Istina i Ljubav,u jedinstvu Sina i Duha Svetoga. Amen.

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Novozavjetna izvješća o Isusovoj po-sljednjoj večeri, kao i govor apostola Pavla o euharistiji u Prvoj poslanici Korinćanima, do-ista ne spominju vodu koja bi se dodavala vi-nu u kaležu. No, tim izvješćima i nije nakana donijeti detaljne opise, pa nam nije moguće sa sigurnošću znati Isusove geste. Detaljno po-znavanje Isusovih gesta ipak ne bi bitno do-prinijelo dubljem razumijevanju otajstva eu-haristije. Čini se da dodavanje vode u vino, u početcima, nije u slavlje euharistije unese-no s nekom posebnom nakanom, ili s nekim specifičnim značenjem. Vino se, kako svjedo-če razni izvori, u mediteranskim krajevima re-dovito pilo pomiješano s vodom, da bi ga vo-da razblažila. Toj tvrdnji u prilog ide i izreka »Post fructum purum«, kojom se prenosila mudrost da se poslije voća uzima »cijelo« vi-no, a što pretpostavlja da se kod jela ono pilo s vodom. (U protivnom ta bi izreka bila suviš-na i ne bi bila pamćena kao narodna mudrost.)

Dodavanje vode u kalež praksa je svih li-turgijskih tradicija prvoga tisućljeća, osim one armenske. Prvotnoj obredno i teološki bezna-čajnoj gesti dodavanja vode u kalež crkveni oci uskoro daju teološki smisao. Sv. Ciprijan (†258.), na temelju slikâ iz Knjige Otkrive-nja, u vodi koja se dodaje u kalež vidi simbol svih naroda svijeta, koji se u euharistiji (vinu) pridružuju Kristu i njegovu otkupljenju, po-sredovanu prolijevanjem krvi. Sv. Ambrozije (†397.), pak, u vodi i vinu vidu sliku raspeto-ga Gospodina, iz čijega su boka potekli krv i voda. Korisno je spomenuti da se tumačenje te obredne geste nerijetko susreće u kristološ-kim raspravama trećega i četvrtoga stoljeća, kao potkrjepa pravoga nauka o dvjema nara-vima u Kristu, božanskoj i ljudskoj. Protiveći se tome nauku neke su krivovjerne zajednice nastojale opravdati slavlje euharistije bez do-

Vino i voda u euharistiji

davanja vode u vino, a bilo je i onih zajednica koje su slavile euharistiju ne rabeći vino, nego samo vodu (enkratiti i »aquarii«).

Značenja koja su se oblikovala kroz kasniju tradiciju sažeta su u riječi koje prate tu gestu: »Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista (eius divinitatis consor-tes), koji se udostojao uzeti dijela u našem čo-vještvu.« Te riječi, koje svećenik (ili đakon) i danas izgovara dok pripravlja darove na oltaru, nadahnute su božićnom zbornom molitvom iz Veronskoga sakramentara (6. st.), pa pokazu-ju veliku sličnost i s današnjom zbornom moli-tvom u danjoj misi svetkovine Gospodinova ro-đenja. Misao iz božićne molitve o admirabile commercium, otajstvenoj razmjeni božansko-ga i ljudskoga, što je plod Kristova utjelovlje-nja, prenosi se na otajstvo euharistije, koja je spomenčin Kristova vazmenoga otajstva. Voda je znak ljudskoga, a vino božanskoga. U otaj-stvu euharistije Krist nudi svoje tijelo i krv da bi čovjek po udioništvu u tome otajstvu mogao biti dionikom njegova božanskoga života. Tako se već kod priprave euharistijskih darova otkri-va i naznačuje smisao čitavoga euharistijskoga slavlja, posebice pričesti. Euharistijsko otajstvo u toj gesti nudi i sliku Crkve, zajednicu ljudi prodahnutu Božjim Duhom.

Sveti Bonaventura (†1274.) u jedinstvu vo-de i vina u euharistijskome kaležu vidi zajed-ništvo Krista-Glave i njegovih udova te dodaje da je voda prikladan znak toga odnosa upravo jer je »bez okusa i mirisa«. Narod je, naime, »insipidus (bez okusa i mirisa), a po poveziva-nju s Mudrošću, Kristom, postaje sapidus (te-čan i mirisav), kao voda kad se pridaje vinu« (Lib. IV Sent. XI, p.2, a.1). U euharistiji se, da-kle, izručujemo Kristu da bismo postali dioni-cima njegova života i svijetom pronosili »mi-ris darovane vječnosti«.

U slavlju euharistije vidimo da svećenik kod priprave darova ulijeva u kalež vino i vodu. Čitajući novozavjetne opise Isusove posljednje večere ne nalazi-mo spomen vode, nego sam kalež (čašu) s vinom. Iz kojeg je razloga uvedeno dodavanje vode u kalež i koje je značenje te geste?

Robert D.

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

3500

5500

5500

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

Documents

82014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo · PDF file1 ŽIVO VRELO 8–2014 UREDNIKOVA RIJEČ ˜ Riječ i glas Riječ i glas u liturgijskome slavljenju Božjega djela spasenja