A BOSNA GOUDA, 22.05.2019. NAŠA BOSNAplatformbih.nl/onewebmedia/NAŠA BOSNA 58 (1).pdf · Neki bosanski mediji su bivšoj tužiteljici Haskog tribunala Carli del Ponte prebacili

www.platformbih.nl NAŠA BOSNA GOUDA, 22.05.2019.

1

Naša Bosna – List građana Bosne i Hercegovine u Holandiji

NAŠA BOSNA List građana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj broj 58

NAMA VALJA IĆI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KIŠI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervišević

EVROPSKI PARLAMENTARNI IZBORI – PODRŠKA NAIDI RIBIĆ

Uvijek sam žljela da mijenjam svijet , da se borim za pravdu i ravnopravnost. Uvijek sam se borila da se

čuje moj glas, moje mišljenje i imala dovoljno snage da se oduprem psihologiji krda odnosno da idem

sa masom koju neko vodi bez da je pita šta ona želi.

Nakon svih mojih iskustava i uspjeha došao je red i na politiku. Veliki izazov. Više od godinu dana sam

bila pozivana iz stranke DENK da se aktiviram ali nisam to ozbiljno shvatala, a nisam ni imala dovoljno

vremena. Kod mene je ili da dam 100% od sebe ili ne počinjem ništa.

http://www.platformbih.nl/


2


Nakon martovskih izbora za provincije došli su na red i izbori za EU Parlament. Ponovo sam bila

pozvana i imala sam jako malo vremena da se odlučim. Pošto po prirodi volim izazove i

samodokazivanje pristala sam nakon dva razgovora. DENK je svakako bila moja partija za koju

glasam. Procedura je bila teška .Bilo je i dosta kandidata. Bili smo sa svih strana provjeravani, testirani,

ispitivani. Stranka je tražila najbolje kandidate koji im mogu dovesti glasače.

Pokret Denk je mlada holandska stranka. Zvanično postoji samo tri godine. Ovo joj je prvo učešće na

EU izborima. Predsjednik stranke je Tunahan Kuzu koji je stranku i osnovao zajedno sa Selčuk Ozturk.

Njih obojica su zajedno sa Faridom Azarkanom ispred stranke predstavnici u Parlamentu Tweede

Kamer.

Lista za EU Parlament broji 14 osoba porijeklom iz 10 različitih zemalja. Na listi je i jedan

Holanđanin. Jedan mix ljudi različitih boja kože, Islama i Krišćanstva, primjer suživota kakav bi trebao

biti.

U svom Programu stranke se zalaže za ravnopravnost i mir. Dio programa stranke DENK je i

zahtijevanje od EU da se usvoji zakon o priznavanju genocida i da se kažnjavaju oni koji veličaju ratne

zločince. U Parlamentu Holandije je već ranije pokretala pitanja u vezi priznanja genocida u BiH.

Stranka DENK je prijatelj Bosne i Hercegovine i nedavno smo posjetili Srebrenicu. To je bio i jedan od

glavnih razloga što sam pristala da se aktiviram i da budem na listi za EU Parlament.

Moja želja je da lobiram za Bosnu i Hercegovinu i da kroz projekte otvaram mogućnosti edukacije.

Naša želja je da stranka uđe u EU Patrlament. To bi značilo da će nosilac liste Ayhan Tonca biti aktivni

član Parlamenta. Sa njegovim ulaskom bi jedan dio nas, koji bude imao najbolje rezultate na izboru,

ušao u različite EU komisije. Ja sam se prijavila u komisije za integraciju i ljudska prava.

Kampanja je jako naporna pogotovo što je Ramazan i što mnogi od nas poste. Ali želja za uspjehom je

jača od svega.

U vremenu kada rastu nacionalističke stranke i u Evropi i u Holandiji dobro je da postoji jedna ovakva

stranka. Ne smijemo biti nijemi posmatrači i ponašati se kao da nas se ništa ne tiče. Kao da je to sve

što se dešava daleko od nas. Zato vas pozivam da mi date vaše povjerenje i vaš glas. Ako ste zagubili

stampas možete u opštini zatražiti drugi. Ako znate da neko neće ili ne može da glasa uzmite mu /joj

punomoć. Jedna osoba može da glasa još za dvoje. Svaki glas je bitan i dobro je došao.

Ja sam uradila i radim još uvijek svoje, a krajnji izborni rezultat je do vas.

Hvala vam!



3


SERGE BRAMMERTZ: ” U DRUGOM PREDMETU DOKAZUJEMO

POVEZANOST SRBIJE SA ZLOČINIMA U BIH “

Serge Brammertz: ” U drugom predmetu dokazujemo povezanost Srbije sa zločinima u BiH “

Mart 21, 2019

Glavni tužilac Brammertz kaže da je presuda Karadžiću važna jer “utvrđuje da on nije heroj, koji je branio svoj narod već ratni zločinac koji je svoj narod zloupotrijebio za svoje političke ciljeve”.

DW: Gospodine Brammertz, Karadžić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Je li to pravedna

presuda? Serge Brammertz: To je sigurno važna presuda. Mi smo uložili žalbu jer smo smatrali da kazna u

odnosu na prvostepenu mora biti povećana. Zato smo jako zadovoljni što je u Žalbenom procesu Karadžić doživotno osuđen za masovne zločine. Vi ste razočarani što Karadžić nije osuđen za genocid u sedam bh. opština. Nije vam uspjelo da dokažete da je u tim mjestima postojala genocidna namjera? Mi smo uvijek zastupali mišljenje da je genocid u Srebrenici započeo u bh. opštinama 1992-e. Sudije nas nisu slijedile ne samo u ovom nego i u prethodnim procesima. Tužba je od osnivanja Haškog suda pokušavala da dokaže genocidnu namjeru u ovim opštinama, na žalost bez uspjeha. Želio bih da naglasim da je za zločine u tim opštinama danas ipak izrečena najveća kazna – doduše ne za genocid ali za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Mnogi svjedoci ukazali su da su u mnogim bh. opštinama tokom 1992. vršeni sistematski zločini i istrebljenja po istom receptu i da su krizni štabovi tih opština radili po istim uputstvima. Zašto to nije bilo dovoljno da se dokaže genocid nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru, Višegradu, Zvorniku, Bratuncu, Sanskom Mostu, Ključu i Foči? Pozvali smo te svjedoke pred sud da bi ubijedili sudije da se radi o istoj kriminalnoj namjeri i da je u pitanju genocid. Na žalost desetine svjedoka nisu u to mogli ubijediti sudije.

Šta je sa odgovornošću Srbije? U presudi u predmetu Prlić i ostali dokazana je umiješanost Hrvatske u rat u BiH, a u presudi Karadžiću ispada kao da Srbija nije učestvovala u ratu u BiH?



4


Naravno da nije tako. No, sudije su u slučaju Prlić mogle utvrditi direktnu vezu sa Zagrebom. Ali suđenja Stanišiću i Simatoviću još traju. Šef beogradske tajne službe odgovara za to pred sudom i naravno da se u tom procesu, koji je u toku, nastoji dokazati povezanost Srbije sa zločinima u BiH.

Pismo bivšeg ministra Srbije Gorana Svilanovića nekadašnjoj Haškoj tužiteljici Karli del Ponte objavljeno 2009. u emisiji FTV “60 minuta”

Neki bosanski mediji su bivšoj tužiteljici Haskog tribunala Carli del Ponte prebacili da je sa nekadašnjim ministrom spoljnih poslova Srbije Goranom Svilanovićem napravila sporazum da se zatamne važni dijelovi iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane, koji navodno dokazuju da je Srbija vodila rat u BiH? Nisam bio u sudu kada je Carla del Ponte bila glavna tužiteljica. Meni su poznati ti dokumenti. Oni u međuvremenu vise nisu tajni i dio su arhive Tribunala.

Kako se onda nije mogla utvrditi povezanost Karadžića i rata u BiH sa Beogradom i tadašnjim Miloševićevim režimom? Proces je uvijek vezan za osobu koja je pred sudom. Karadžiću, kao osobi koja je imala najveću odgovornost u RS, sudi se za krivična djela, počininjena u BiH. To je bilo suđenje protiv Karadžića, a ne protiv Beograda i Srbije.


https://www.dw.com/bs/brammertz-karad%C5%BEi%C4%87-nije-heroj-ve%C4%87-ratni-zlo%C4%8Dinac/a-48002106


5


Nakon izricanja presude žrtve su, bez obzira što je riječ o doživotnoj kazni, izrazile strah da bi Karadžić ipak jednog dana mogao da izađe iz sudnice? On je osuđen na doživotnu kaznu. Teško da mogu zamisliti da bi mogao izaći iz zatvora.

Ali doživotna kazna u zapadnoevropskim zemljama, kao što su Belgija ili Njemačka, gdje bi Karadžić nakon odluke predsjednika Rezidijalnog mehanizma Agiusa, mogao biti prebačen na izdržavanje, ne znači ostati u zatvoru do smrti, već biti u pritvoru 25 godina. Karadžić je uz to već 11 godina proveo u zatvoru. Ovdje je u pitanju međunarodno pravo i ne postupa se kao u nekim zemljama gdje se doživotna kazna automatski zamijeni kaznom od 25 godina i onda uz dobro vladanje možete i ranije izaći na slobodu. U slučaju Karadžića doživotna kazna mora biti duža od najduže prethodne kazne koja mu je izrečena, a to je kazna od 40 godina. Do sada je isto tako postojala praksa da se osuđeni pusti iz zatvora nakon dvije trećine odslužene kazne. Ali, ja sam optimističan i mislim da Karadžić, dok je živ, neće izaći na slobodu.

Karadžić je stalno ponavljao da je proces bio politički i da je bio nefer. Vaš komentar?

Glavni tužitelj Haškog tribunala Serž Bramerc (Serge Brammertz) nakon presude Karadžiću 21.3.2019.: “Sretan sam ali neću otvarati šampanjac”

Znate, kada se nalazite pred nečim što ulazi u istoriju i kada ste optuženi za masovne zločine – a ja sam proteklih dana čitao niz izjava svjedoka – o snajperistima koji ubijaju djecu ili o svjedočenjima o Srebrenici i o tome kako je planirana egzekucija na hiljade muškaraca. Karadžić je kao počinilac s tim stalno konfrontiran i mogu sebi predstaviti da on pokušava da se opravda, pokušavajući da prebaci odgovornost na druge. Zato je ova presuda jako važna, jer je konačna i utvrđuje da Karadžić nije heroj, koji je branio svoj narod, već ratni zločinac koji je svoj narod zloupotrijebio kako bi provodio svoje lične političke ciljeve i da je pri tom počinio masovne zločine.

Kako objašnjavate da mnogi u RS-u i Srbiji , bez obzira na presudu, Karadžića smatraju herojem i borcem za zajedničku srpsku stvar? Prerađivanje prošlosti je sigurno najveći izazov za region, za Srbiju i RS. Istina se ne želi vidjeti. Svako sebe vidi kao žrtvu, a one druge kao počinioce. Ni drugi narodi tu nisu nevini. I u Hrvatskoj, pa i u bošnjačkom narodu, teško prihvataju da su ljudi iz sopstvene etničke grupe činili zločine. Heroji su zapravo oni koji štite narod. Svako ko je pred ovim sudom osuđen, osuđen je jer je prekršio Ženevsku




6


konvenciju a to znači da je vršio masovne egzekucije, seksualna zlostavljanja ili masovne progone. To je suprotnost onome što se zove herojstvo.

Hoće li ova presuda imati nekog uticaja i na žalbeni proces Mladiću? To je poseban proces. Ali mi smo naravno ukazali da su Karadžić I Mladić članovi UZP. Mladić je bio vojno krilo, a Karadžić političko. Sastavni dio tog kriminalnog poduhvata su masovna ubistva i progoni koji su planirani i sprovedeni.

Njemački sudija Fluegge je izjavio da neke zapadne zemlje ugrožavaju nezavisnost Haškog tribunala. Možete li nam Vi reći nešto više o tome? Teško mi je komentirati izjave sudije, koji je napustio sud. On je iznio neke frustracije i ispoljio sumnje ali ja nisam u mogućnosti da Vam nešto više o tome kažem.

Znači li to i da nema deala između Srbije i Haškog tribunala, o kojem su pisali bh.mediji?

Serge Brammertz: Presuda Karadžiću važna i za međunarodno pravo

Mislim da izjava suca Fluegea nije išla u tom pravcu. Garantujem Vam da tokom 10 godina mog djelovanja u sudu nikada nijedna zemlja sa istoka ili zapada nije pokušala da napravi pritisak ili da nas natjera da idemo u nekom određenom pravcu. Sud u kojem rade ljudi iz 65 nacija pokušava da odradi dobro svoj posao. Bilo je međutim i niz razočarenja i oslobađajućih presuda sa kojima moj ured nije bio zadovoljan. Ali, to je tako sa pravosuđem, ne možete uvijek biti uspješni.

Šta pravosnažna presuda Karadžiću znači za međunarodno pravo? To je dobro pitanje. Međunarodno pravo je danas u izvjesnoj krizi. Devedesetih godina, kada su osnovani Tribunali za zločine na području bivše Jugoslavije i u Ruandi postojala je veća usaglašenost u Vijeću sigurnosti i na međunarodnom planu po pitanju pravde i pravosuđa. Stoga je pravosnažna presuda Karadžiću važna jer je pokazala da na kraju pravda pobjeđuje, iako se na nju moralo čekati 20 godina. Pogledajte samo Siriju, Jemen, Mijanmar, gdje je pravda izuzetak a nekažnjivanje pravilo. Kao međunarodni sud nekim zemljama možemo samo poželjeti da se urazume i shvate da im je bolje da sarađuju a njihovim egoističnim političarima, koji njeguju nacionalizam, da uvide da je multilaterizam i multikulturalnost jedino rješenje za suživot u miru.

Belgijski pravnik Serge Brammertz je 2008. godine postao glavni tužitelj Haškog tribunala za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, kada je zamijenio Carlu del Ponte. Nakon što je prošle godine zatvoren Haški sud, Brammertz je nastavio da radi za Rezidualni mehanizam, pred kojim se odvijaju posljednji, žalbeni procesi Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.




7


Jasmina Rose (DW)

Izvjestilac Evropskog parlamenta

Dan Preda: Je li Evropska komisija svjesna da se u BiH negira genocid i šta će poduzeti

Fena 6.5.2019.

Preda: Postupci vlasti RS štete sjećanju žrtava

Foto: Arhiv

Izvjestilac Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Kristijan Dan Preda (Cristian) dostavio je Evropskoj komisiji upit u vezi s negiranjem genocida u Srebrenici i slavljenjem ratnih zločinaca u entitetu RS.

Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove je 20. marta 2019. godine, podsjeća Dan Preda, osudio Radovana Karadžića na doživotnu zatvorsku kaznu zbog odgovornosti za počinjeni genocid i zločine protiv čovječnosti u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.

– Ipak, vlasti iz entiteta RS i dalje negiraju genocid i veličaju osuđenog ratnog zločinca Karadžića. On se tretira kao heroj, a dodjeljuju mu se medalje, pa čak je i studentski dom nazvan po njemu. Evropski parlament osudio je genocid u Srebrenici na najsnažniji mogući način i odbacio “bilo kakvo poricanje, relativizaciju ili pogrešno tumačenje”. Postupci vlasti RS štete sjećanju žrtava i izgledima za pomirenje u BiH – pojasnio je Preda, prenosi Fena.

Preda je s tim u vezi Evropskoj komisiji uputio dva pitanja koja se odnose na navedenu tematiku:

1. Je li Evropska komisija svjesna tih čestih slučajeva negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca u RS i šta će uraditi da to zaustavi?

2. Kakvo to posljedice može imati po evropski put BiH?


https://avaz.ba/vijesti/bih/482599/dan-preda-je-li-evropska-komisija-svjesna-da-se-u-bih-negira-genocid-i-sta-ce-poduzeti


8


Evropska komisija trenutno priprema mišljenje o zahtjevu BiH za dobivanje kandidatskog statusa. To bi mišljenje, sudeći prema dosadašnjim najavama, trebalo biti finalizirano do kraja maja.

Tahirović i Subašić pisali sekretaru Mehanizma

Spriječiti medijske istupe zločinaca iz Haga

Radovan Karadžić se javio telefonom iz Haaga i sudjelovao u tribini u Crnoj Gori koju je vodio drugi ratni zločinac Momčilo Krajišnik.

B. T. 06.05.2019.

Subašić i Tahirović: Izrazili zabrinutost

Ovim putem želimo iskazati našu zabrinutost i frustriranost kontinuiranim sramnim ponašanjem osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića koji se nalazi u pritvorskoj jedinici Ševeningen.

Navodi se to u dopisu koje su potpisali Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret Majke enklava Srebrnica i Žepa, a koje je naslovljeno na Olufemi Eliasa, sekretara Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.

- Kako saznajemo iz medija, osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić se javio telefonom iz Haaga i sudjelovao u tribini u Crnoj Gori koju je vodio drugi ratni zločinac Momčilo Krajišnik. Tom prilikom zločinac Karadžić je poručio kako se „država i djeca rađaju u krvi“, nakon čega mu je zločinac Krajišnik rekao da „prestane tamo da se izležava i dođe ovamo“. Podsjećamo da ovo nije prvi put da se ratni zločinci javno obraćaju telefonskim putem iz svojih ćelija i na taj način ne samo da uznemiravaju žrtve i cjelokupnu javnost, već ismijavaju i dovode u pitanje rad Haškog tribunala – navodi se u dopisu.

Ne sporeći prava osuđenih osoba, smatraju da osuđenim ratnim zločincima korištenje prava ne podrazumijeva upotrebu ratno-huškačke retorike u svrhu vrijeđanja žrtava i pozivanja na nove sukobe putem medijskih istupa.

- U prilog tome ide i saopštenje dato iz Haaškog tribunala povodom obraćanja zločinca Mladića na televiziji Happy, u kojem stoji da ratnim zločincima nije dozvoljeno medijsko istupanje bez posebne


https://avaz.ba/vijesti/bih/482657/sprijeciti-medijske-istupe-zlocinaca-iz-haga


9


dozvole. Molimo Vas da u skladu s Vašim ovlaštenjima preduzmete potrebne mjere kako bi ovakvi medijski nastupi u budućnosti bili spriječeni- naveli su Tahirović i Subašić.


https://avaz.ba/vijesti/bih/482657/sprijeciti-medijske-istupe-zlocinaca-iz-haga


10


Bitka za Sarajevo 2. maja 1992. bila je bitka za nezavisnu, slobodnu, suverenu Bosnu i Hercegovinu Pokušajem ubistva velikog grada Sarajeva i još veće države Bosne i Hercegovine agresor je potvrdio da Sarajevo nije njegov grad, da Bosna i Hercegovina nije njegova država niti će biti 02/05/2019 BHD Info Desk Bitka za Sarajevo, Dobrovoljačka

MOJ STAV

2. maja 1992. Sarajevo je pobjedilo u ime pobjede Bosne i Hercegovine, Ideje Bosne i Bosanskog duha. Istovremeno tada je međunarodna zajednica umrla u Sarajevu, jer je izdala kosmopolitski grad Sarajevo, državu Bosnu i Hercegovinu, Ideju Bosne i Bosanski duh, koji su Evropa u malom. Međunarodna zajednica je 2. maja 1992. izdala samu sebe u Sarajevu i zato ona ima veliki dug prema državi Bosni i Hercegovini. Sada u 21. vijeku kada iste agresorsko genocidne državne snage prijete državi Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica ne smije ponovo izdati samu sebe kao što je to učinila u Sarajevu na početku i na kraju 20. vijeka. Jer kao i 2. Maja 1992. i sada se još brani Bosna i Hercegovina, ne samo zbog odbrane te hiljadugodisnje državne tradicije, već i zbog odbrane nade u bolju budućnost čovjećanstva. Baš zato nije više dovoljan samo osjećaj krivnje i žaljenja zbog izdaje države Bosne i Hercegovine. Potrebna je organizovana akcija. Jer multietnička, multikulturalna, multireligijska država Bosna i Hercegovina treba postati nova nada za posrnulu međunarodnu zajednicu u uslovima kada ona sve više gubi svoje vlastite vrijednosti. Ubiti državu Bosnu i Hercegovinu znači prekinuti pupčanu vrpcu nade za bolji Svijet. Pucanj na Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu 2. maja 1992. je pucanj u srce čovjećanstva i civilizacije, koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta, zavjetovali na “nikada više”. Ali to zavjetovano “nikad više” je poraženo, umrlo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Pokušajem ubistva velikog grada Sarajeva i još veće države Bosne i Hercegovine agresor je potvrdio da Sarajevo nije njegov grad, da Bosna i Hercegovina nije njegova država niti će biti. Rušenje Sarajeva, držanje u obruču građana Sarajeva je vrhunac fašizma koga je međunarodna zajednica mirno posmatrala i tako saučestvovala u njemu. Onaj ko može rušiti i


http://bhdinfodesk.com/2019/05/02/bitka-za-sarajevo-2-maja-1992-bila-je-bitka-za-nezavisnu-slobodnu-suverenu-bosnu-i-hercegovinu/

http://bhdinfodesk.com/author/admin2/

http://bhdinfodesk.com/tag/bitka-za-sarajevo/

http://bhdinfodesk.com/tag/dobrovoljacka/

http://bhdinfodesk.com/category/moj-stav/

http://bhdinfodesk.com/

http://bhdinfodesk.com/wp-content/uploads/2019/05/dobrovoljacka.jpg


11


ubijati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu ne može pripadati niti tom gradu i državi, niti čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima. Zato je međunarodna zajednica poražena u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Zato ona mnogo duguje Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Da se ne zaboravi, jer istina je samo jedna. Sarajevo nikad nije palo u ruke agresora. 2. maja 1992. godine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Specijalne jedinice tadašnje JNA uz pomoć brojnih paravojnih srpskih jedinica u koordiniranoj vojnoj akciji pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Agresorsko genocidnoj vojsci nije dozvoljeno da uđe u Sarajevo i zauzme glavni grad. Zato je 2. maj 1992. bio ključni za odbranu države Bosne i Hercegovine. Sarajevo nije palo. No, Sarajevo je ostalo u najdužoj opsadi modernog ratovanja, a državu Bosna i Hercegovina, koja je netom proglasila svoju nezavisnost i koju je posrnula međunarodna zajednica priznala samo nekoliko dana prije toga, nastavila je braniti Armija Republike Bosne i Hercegovine. Na Sarajevo su četiri ratne godine padale granate i na njegove goloruke građane pucalo se iz snajpera sa okolnih brda. Kraj agresije i genocida nije dočekalo 1.601 sarajevskih dječaka i djevojčica, budućnosti za koju će ovaj grad zauvijek ostati uskraćen. Tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana, na grad je u prosjeku svaki dan padalo 329 granata od kojih je stradalo 11.541 civila, a povrijeđeno je najmanje 50.000 ljudi. Građani Sarajeva su ubijani iz svih naoružanja, ali i mučeni i iznurivani dugim prekidima u snabdijevanju pitkom vodom, električnom energijom i prirodnim plinom, izgladnjivani nedozvoljavanjem ulaska humanitarnih konvoja u grad. Emir Ramić Direktor Institita za istraživanje genocida Kanada

Ratni zločinac Ratko Mladić sa PM rafalno po Sarajlijama



12


Heroj Nusret Daut bivši centarhalf Vrbanjuše: Prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom 10/05/2019 Nusret Daut, Zlatni Ljiljan

Nusret Daut je prvi čovjek u Sarajevu koji je uništio tenk – bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom. Desetog maja obilježava se godišnjica stradanja ovog heroja. Kada su agresorske snage okupirale Sarajevo 1992. godine, hrabre Sarajlije su pokazale i dokazale svoj patriotizam. Uprkos činjenici da Armija RBiH tada nije bila formirana, što znači da niko nije bio primoran da brani svoju državu, većina Sarajlija je uzela puške i krenula u odbranu okupiranog Sarajeva. Među hrabrim Sarajlijama bio je i Nusret Daut. Nusret je rođen 15. oktobra 1963. godine. Živio je u Sarajevu i radio na željezničkoj stanici. Kad se zaratilo, odmah se uhvatio puške kao i ostali njegovi saborci, i išao na prvu liniju. Išao je u sve akcije u kojima je trebala pomoć. Nusret Daut je prvi čovjek u Sarajevu koji je uništio tenk. Nažalost, Nusret je toga dana, neposredno nakon pobjede nad tenkom i poginuo. Poginuo je nesretnog, 10. maja 1992. godine na Hrasnom brdu, kada su srpski agresori htjeli tenkom ući u već okupirano Sarajevo. Nusret je krenuo na tenk sa flašom benzina, bez ikakvog oružja. Kada je zapalio tenk, rekao je: “SAD I DA POGINEM NE BI MI BILO ŽAO”. Bile su to nažalost, njegove posljednje riječi – u tom trenutku ga je pokosio četnički rafal i poginuo je kao vojnik, pripadnik Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Novi Grad Sarajevo. Za svoju hrabrost dobio je najveće ratno priznanje – “ZLATNI LJILJAN”.

Patria


http://bhdinfodesk.com/2019/05/10/heroj-nusret-daut-bivsi-centarhalf-vrbanjuse-prva-sarajevska-pobjeda-covjeka-nad-oklopnjakom/

http://bhdinfodesk.com/tag/nusret-daut/

http://bhdinfodesk.com/tag/zlatni-ljiljan/


13


Nakon izjava predsjedavajućeg Predsjedništva BiH o bivšoj Vojsci RS

IGK poručio Incku: Zabranite Dodiku političku aktivnost

Takav fašizam i šovinizam je veoma opasan ne samo za državu BiH već i za Evropu i svijet

13.05.2019.

Veličanje bivše Vojske RS, presuđene od oba međunarodna suda UN-a za genocid u BiH, kroz izjavu Milorada Dodika o oblačenju uniformi te zločinačke, agresorsko-genocidne vojske je dio kontinuiteta rušenja bosanskohercegovačke države, što je veoma opasno narušavanje mira i stabilnosti, piše u saopćenju Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK).

Kako se navodi, radi se o kontinuitetu antidržavne politike u cilju realizacije velikosrpskog nacionalističkog cilja "Svi Srbi u jednoj državi", na račun podjele države BiH.

- Manji bosanskohercegovački entitet je sve dalje od procesa suočavanja s naučnoistraživačkom, historijskom i pravnom istinom o agresiji i genocidu u BiH. Takav fašizam i šovinizam je veoma opasan ne samo za državu BiH već i za Evropu i svijet.

Milorad Dodik jasno pokazuje da je na putu političkog, vojnog i policijskog establišmenta RS iz ratne 1992., establišmenta pravomoćno presuđenog za genocid u BiH. IGK ne isključuju mogućnost da određeni centri moći u međunarodnoj zajednici u kolaboraciji s unutrašnjim antibosanskim faktorom pojačano računaju s podjelom države BiH - saopćeno je.

Dodaje se da je izjava o oblačenju uniformi bivše Vojske RS, vojske koja je počinila najgori zločin protiv čovječnosti poslije holokausta u Evropi, genocid u BiH, zapravo slavljenje agresivno-genocidne ostavštine bivše vojske i policije RS, čime se šalje poruka da je genocid uvijek moguć i izvjestan, čime su povrijeđene žrtve, istina i pravda udaljene, a bosanski ljudi, žene, djeca dehumanizirani.

- Na ovakve poteze se mora reagirati, mora aktivno djelovati, ne smije se šutjeti. Zbog toga istraživači genocida, aktivisti ljudskih prava i sloboda, intelektualci okupljeni unutar Internacionalnog ekspertnog tima IGK ponovo traže hitno oglašavanje svjetskih vladinih i nevladinih autoriteta za političko uklanjanje i krivično sankcioniranje Milorada Dodika, koji se u ime mira i stabilnosti u BiH, Evropi i svijetu mora hitno zaustaviti i politički i krivično sankcionirati - smatraju u IGK.

Ističu da je Dodikov napad na jedan od najjačih elemenata države BiH Oružane snage BiH napad na državu BiH kao prosperitetnu buduću članicu NATO-a i EU.

- Ukoliko visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko) ne zaustavi glavnog generatora destrukcije države BiH i glavnog generatora nestabilnosti u BiH, pa samim tim i u Evropi i svijetu, imat ćemo ozbiljne posljedice. Nezamislivo je da se mirno posmatra Dodikovo kontinuirano antidržavno ponašanje, koje je krajnje skandalozno, fašističko i šovinističko, kojim se opasno podrivaju suverenitet, nezavisnost, politički subjektivitet i teritorijalni integritet države BiH.

Visoki predstavniče u BiH - Odgovorite na ozbiljne prijetnje miru i stabilnosti, Dodiku zabranite bilo kakvu političku aktivnost!

Nadležni bosanskohercegovački državni subjekti - Hitno podnesite krivičnu prijavu nadležnim pravosudnim organima u BiH protiv Milorada Dodika zbog izazivanja pobune u Oružanim snagama BiH, zbog pokušaja rušenja države BiH! Pozivamo tužilaštvo i sudstvo BiH da navedene prijave uzmu u hitno razmatranje.



14


Članice EU i Kanada - Hitno proglasite Milorada Dodika nepoželjnim u svojim državama!

Vi nabrojani ste na hitnom potezu u ime mira i stabilnosti, u ime očuvanja države BiH.

Milorad Dodik treba biti svjestan da država BiH, istina, pravda i kultura sjećanja nikada neće, uvjetno rečeno, bankrotirati. Zato što je mnogo više onih koji su i danas spremni braniti državu BiH najboljim sredstvom - institucionalizacijom kulture sjećanja u ime pobjede istine i pravde za bolju budućnost svih istinskih građana BiH, građana koji sebe humaniziraju kroz borbu za istinu i pravdu.

Aparthejd Milorada Dodika mora biti i hoće biti zaustavljen. Na kraju, Milorad Dodik treba znati da se BiH još od 5. decembra 2018. godine nalazi u MAP-u. To je legalna i legitimna činjenica kojom trebaju računati svi subjekti na putu BiH u NATO - piše u saopćenju.

Državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice

Borovac: Prekinuti sramne aktivnosti negiranja genocida

Ono što zabrinjava jeste činjenica da se u ovim nastojanjima prepoznaje rukovodstvo, odnosno vlast entiteta Republika Srpska

Fena 12.04.2019.

Semiha Borovac

F Arhiv

Negiranje genocida je posljednja faza njegovog izvršenja i to je upravo ono čemu svjedočimo i što se provodi od najviših predstavnika vlasti bosanskohercegovačkog

entiteta Republika Srpska.

Ovo je poručila državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac povodom održavanja takozvane međunarodne konferencije na kojoj su irelevantni organizatori okupili neznane predavače samo sa jednim ciljem - minimiziranje i negiranje genocida u Srebrenici, a koji je dokazan i potvrđen u sudskim postupcima i presudama Haškog tribunala, Međunarodnog suda pravde, Suda Bosne i Hercegovine…- saopćeno je iz Ministarstva za ljudska prava i


https://avaz.ba/vijesti/bih/475556/borovac-prekinuti-sramne-aktivnosti-negiranja-genocida


15


izbjeglice BiH.

- Ono što zabrinjava jeste činjenica da se u ovim nastojanjima prepoznaje rukovodstvo, odnosno vlast entiteta Republika Srpska. Umjesto da budu lideri procesa izgradnje pomirenja, međusobnog povjerenja i poštivanja ljudskih prava, stavili su se u funkciju retrogradnih politika koje minimiziranjem i negiranjem pokušavaju pobiti historijske činjenice i sve to pod plaštom priče o traganju za istinom i pomirenjem – navela je ministrica Borovac.

Potcrtala je kako je neuspjeh ovakvih nastojanja zagarantiran te da ih je civiliziran svijet prozreo i ogradio se od njih.

- Posebno vrijeđa nepostojanje ni minimuma sluha niti poštovanja prema porodicama žrtava genocida i niza drugih zločina koje zvanična vlast u entitetu Republika Srpska negira, dok istovremeno otvoreno glorificira presuđene ratne zločince. To najbolje osjete povratnici u entitet Republika Srpska, gdje im se život nastoji učiniti neizdrživim i gdje verbalni napadi sa najviših nivoa vlasti se pretvaraju u djela na terenu te sve učestalije svjedočimo napadima, neprimjenrenim porukama i grafitima - rekla je Borovac, naglašavajući kako je volja za povratkom jaka i do sada se oduprijela i većim udarima.

Zaključila je da sve navedeno potvrđuje neophodnost usvajanja zakona o zabrani negiranja i minimiziranja zločina genocida, te zabrani djelovanja fašističkih organizacija kao što je ravnogorski četnički pokret i slični.

- Zato pozivam rukovodstvo entiteta Republika Srpska i sve one koji negiraju genocid i druge zločine da prekinu sa ovim sramnim aktivnostima, jer je krajnje vrijeme da počnu poštovati ljudska prava svih građana u našoj zemlji, a posebno žrtava i njihovih porodica koje zaslužuju pijetet – poručila je ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac.



16


BRITANSKI PUKOVNIK BOB STEWART : U AHMIĆIMA JE POČINJEN

GENOCID

Britanski Pukovnik Bob Stewart : U Ahmićima je počinjen genocid April 17

Iako bogatog vojnog iskustva i oproban u najtežim ratnim situacijama, pukovnik britanske vojske Bob Stewart tog aprila 1993. nije vjerovao da su informacije koje dobija istinite.

I pored sumnje, vođen vojnom etikom, odlučio je posjetiti selo čije je ime teško izgovarao i za koje su njegovi informatori tvrdili da je poprište nezabilježenog masakra.

Ono što je vidio tog dana u Ahmićima, selu između Viteza i Busovače, neće nikad zaboraviti, a slike užasa potisnut će sve one prizore rata koje je do tog trenutka čuvao u sebi kao opomenu koliko “izopačena” ljudska priroda može biti.

U poslijeratnim godinama Stewart je postao čovjek koji će u svakoj pruženoj prilici svjedočiti o zbivanjima u srednjoj Bosni tvrdeći bez imalo ustručavanja da je ono što se dogodilo u Ahmićima bio čin genocida.

Pomalo ljutito kaže da je razočaran presudom generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine Enveru Hadžihasanoviću jer smatra da je osuđen samo kako bi se uspostavila “politička ravnoteža”. Decidan je u tvrdnji da Armija Republike Bosne i Hercegovine nije imala kontrolu nad mudžahedinima stacioniranim u srednjoj Bosni.

Stewart je bio gost tribine pod nazivom “Ahmići, 48 sati pepela i krvi”, održanoj u Historijskom muzeju u Sarajevu.

Vidjeli ste razne masakre, ali ste za Ahmiće rekli da su po svemu bili drugačiji. Kako mislite

“drugačiji”?

Bio sam vojnik u Sjevernoj Irskoj u sedam tura i u Sjevernoj Irskoj u jednoj noći, u mojoj jedinici od 140 ljudi – dakle, naglašavam: za samo jednu noć – u jednom bombaškom napadu izgubio sam šest ljudi i imao sam 35 ranjenih. Kad sam vidio šta je eksplozija bombe učinila mojim ljudima, odmah sam shvatio da je to masakr. To je bilo 1982. i bio sam mladi, 32-godišnji major.



17


Vidio sam mnoge stvari radeći kao profesionalni vojnik i uvijek je smrt bila uznemirujuća, ali za mene, kad neko umire, to više nije toliko strašan prizor nego kad je već mrtav jer svjedočite agoniji. Kad sam došao u Bosnu, imao sam vojnog i iskustva učešća u ratu, ali Ahmići su bili drugačiji. U Ahmićima je vojska namjerno izvela napad na civile. Mogu podnijeti kad vojnici ubijaju vojnike, ali ne i kad profesionalni vojnici pucaju i ubijaju žene, djecu i nenaoružane ljude.

U nekoliko prilika rekli ste da odgovorni za masakr nisu kažnjeni i da im neće biti suđeno. S

druge strane, Dario Kordić osuđen je i odrobijao je svoju kaznu, a sada živi slobodno i djeluje

praktično kao katolički propovjednik. Kako objašnjvate tu situaciju?

To objašnjavam na način da smo uspjeli osuditi glavne ljude: Kordića, Blaškića i Čerkeza. Ti ljudi izvedeni su pred sud, ali oni nisu bili ljudi koji su na terenu vršili ubistva. To su radili obični vojnici i oficiri s terena i niko od njih nije izveden pred sud i nikad neće biti izveden i oni još slobodno žive iako su im ruke krvave.

Moj je osjećaj da ih nikad nećemo izvesti pred sud pravde. No, mislim da će njihova savjest biti njihov sud jer će jednom morati shvatiti kako su se odvratno ponijeli i to će biti najveća kazna. Možda to sada ne osjećaju, ali na kraju će ih ta krivica pritisnuti. Ako se ne osjećate tako u ovom životu, u sljedećem životu sigurno će vam biti suđeno.

Jeste li se tokom boravka u srednjoj Bosni sretali sa “zloglasnim” jedinicama “Maturice” i

“Džokeri”?

“Džokeri” – njih sam sretao. Izgledali su i bili su veoma agresivni, posebno prema meni i mojoj jedinici. Naročito “Džokeri”, moram naglasiti. Sjećam se da su 22. aprila 1993. “Džokeri” otvorili vatru na mene. Nisam uzvratio na njihovu provokaciju. Bio sam u oklopnom vozilu, a oni su imali automatske puške i pucali su na moje vozilo. Moja misija tog dana nije bila da se bavim njima nego da idem u Ahmiće. Osim toga, mogao sam otvoriti vatru samo u slučaju da je moj život ugrožen ili da je život ljudi koje štitim ugrožen i danas mislim da sam postupio ispravno.

Govorili ste i o slučaju kad su Vam vlastiti vojnici stavili na znanje da neće napustiti ratnu

zonu. Pojasnite nam o čemu je bilo riječ.

Rekao sam vojnicima da Britanija razmišlja o povlačenju naših trupa jer smo usred rata na koji nismo imali utjecaj i vlada nas je mislila povući s terena. Moji vojnici rekli su da nema šanse da će se povući jer smo ovdje da štitimo ljude. I sam sam se tako osjećao i na kraju ta naredba nikad nije došla iz Velike Britanije (na moje veliko olakšanje, jer ne znam kako bih postupio) tako da nisam morao provjeravati hoće li njihove prijetnje biti ispunjene ili čak hoću li se ja lično morati oglušiti o naredbe. Na kraju nisam htio napustiti Bosnu jer sam mislio da moj posao nije završen.

Kako objašnjavate činjenicu da trupe UN-a nikad nisu učestvovale u ratnim

zbivanjima? Prisustvovale su raznim strahotama i uvijek su uspijevale biti “neutralne”.

Moje trupe jesu. Svaki put kad bismo se uključili u bitku pokušali smo stati između njih i biti tampon. Imali smo bijela oklopna vozila i išli smo da stanemo između zaraćenih strana. Nekoliko puta otvorili smo vatru, pogotovo kad smo mislili da su civili ugroženi. Ili, kad smo vidjeli da su ljudi u ratnoj zoni, uzimali smo ih u vozila i odvozili na sigurno. Nisu svi to radili.

Trupe međunarodne zajednice bile su različite. Moji vojnici, Kanađani i Francuzi bili su dobri. Ukrajinci nisu bili dobri, Egipćani isto tako. Budući da su bosanski Muslimani bili ugroženi i napadnuti, očekivao sam vojnike iz arapskih država. Gdje su bili Arapi? Uvijek su se okrivljavali Zapad i Britanci da nismo spriječili rat, ali gdje su bile arapske zemlje i zašto one nisu slale svoje vojnike pod okriljem UN-a da štite ljude? Neko mi je jednom rekao da smo spasili mnogo Muslimana, na šta sam odgovorio da smo spasili mnogo ljudskih bića bez obzira na to je li riječ o Muslimanima, Srbima ili Hrvatima jer su nevini ljudi nevini ljudi.



18


Više puta zločin u Ahmićima opisali ste kao čin genocida?

To je definitivno bio čin genocida. Genocid se definira kao namjerno ubijanje i odvođenje ljudi zbog njihovog etničkog porijekla ili religije. Ljudi u Ahmićima koji su bili napadnuti bili su bosanski Muslimani. Bosanski Hrvati koji su živjeli u Ahmićima ostali su nedirnuti. To je bio namjeran čin usmjeren prema bosanskim Muslimanima. Po mom mišljenju, to je genocid i uvijek je bio genocid i uvijek sam spreman tu tvrdnju dokazivati.

S vojne tačke gledišta jesu li Ahmići bili legitimna vojna meta ili su napadnuti samo da bi se

pobili ljudi?

Ta akcija izvedena je samo da bi se pobili ljudi. Nisam čak siguran, mislim da je akciju vodila specijalna jedinica HVO-a jer teško mi je prihvatiti da bi lokalni HVO iz Viteza učinio takvo nešto što je učinjeno u Ahmićima. Ne znam sigurno, nemam dokaza za ovu tvrdnju, ali jednostavno teško mogu prihvatiti da su ti ljudi bili u stanju pobiti svoje prijatelje i komšije. Jedan bosanski Musliman ubijen je iako je bio veoma voljeni nogometni trener, dakle, čovjek koga su voljeli i lokalni bosanski Hrvati, tako da mi je teško povjerovati da su to učinili lokalci. No, “Džokeri” su cijelo vrijeme bili tu, oni isti “Džokeri” koji su i mene napali. Živjeli su u jednoj kući pored Ahmića, tu su bili stacionirani.

Bili ste svjedok u Hagu. Kako objašnjavate da je “šestorka” osuđena za UZP, ali političari ne

žele prihvatiti osudu izrečenu u Hagu?

Moj posao kao vojnika, a danas sam političar, bio je da djelujem po savjesti, a ne da osuđujem ljude. To je posao suda. Predočio sam dokaze u pet suđenja na sudu u Hagu. Triput sam svjedočio protiv oficira bosanskih Hrvata, a u jednom slučaju bio sam svjedok odbrane, i to u procesu Enveru Hadžihasanoviću. Moji dokazi, one koje posjedujem i koje sam predočio, govore da taj čovjek nije kriv za zločine za koje mu je suđeno.

Sudije su odlučile da jest kriv, ali ja ne vjerujem da je kriv. Mislim da je to politički donesena osuda jer su htjeli osuditi jednog bosanskog Muslimana. Hadžihasanović je taj čovjek. Moji dokazi govore suprotno. Osuđen je da nije uspio kontrolirati mudžahedine, a ja znam kao činjenicu da mudžahedini u srednjoj Bosni nisu bili pod kontrolom bosanske armije. Štaviše, i o tome imam dokaz, da su došli u Bosnu ubijati kršćane. To nije bio cilj bosanskih Muslimana, oni uopće nisu takvi. Bosanski Muslimani nemaju problema s kršćanima, bilo da su pravoslavci ili katolici.

Mudžahedini su došli sa strane kako bi stvarali probleme. Za oficire bosanske vojske, Muslimane, kao što je Hadžihasanović, posjedujem dokaze da nisu krivi, ali je sud u Hagu presudio drugačije. U Hagu su odlučili vjerovati drugim ljudima uprkos mom i svjedočenju drugih, a i drugi britanski oficiri imaju dokaze da on nije kriv. Hadžihasanovića sam dobro poznavao i uvjeren sam da nije kriv.

Jasmin Agić (Aljazeera)



19


Jučer u Tuzli u 73. godini umrla Hatidža Salaharević

Emir Hadžihafizbegović uputio otvoreno pismo Miloradu Dodiku

Edin Salaharević, njen sin, bio je najbolji i najperspektivniji košarkaš bivše Jugoslavije sa 19 godina

Avaz.ba

Emir Hadžihafizbegović uputio je otvoreno pismo Miloradu Dodiku

Emir Hadžihafizbegović, dramski umjetnik i direktor Kamernog teatra 55, uputio je otvoreno pismo predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

- Poštovani predsjedavajući Predsjedništva, gospodine Milorade Dodiku. Jučer je u Tuzli u 73. godini umrla i preselila na bolji svijet Hatidža Salaharević. S obzirom na to da Vama to ime, vjerovatno, ne izaziva nikakvu asocijaciju, kao ni ime njenog mučki ubijenog sina Edina i isto tako hladnokrvno likvidiranog muža Muhameda u logoru za likvidaciju i ubijanje Bošnjaka "Sušica", u gradu Vlasenici u Republici Srpskoj, obraćam Vam se ovim otvorenim pismom.

Dakle, gospodine Dodik, obzirom da vi gajite kult prema jednom sportu, a ime mu je košarka, Edin Salaharević, sin Hatidžin, bio je najbolji i najperspektivniji ex jugoslovenski košarkaš sa 19 godina. Igrao je tada za Sloboda Ditu, i neposredno pred likvidaciju u Vlasenici, sa juniorskom ekipom Sloboda Dite osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije. Tada su sa Edinom Salaharevićem zajedno u ekipi Sloboda Dite igrali i Damir Mulaomerović, Asim Paščanović, Vlado Vukičević i Aner Džafić, i u finalu za najbolju juniorsku ekipu Jugoslavije pobijedili su košarkaški klub Užice iz Titovog Užica, koji je predvodio legendarni Mire Radošević. Svi košarkaški stručnjaci tadašnje Jugoslavije, kao i njegov trener Boro Đaković, bili su jedinstveni u stavu da je Salaharević predodređen za NBA ligu, što je rezultiralo time da je neposredno nakon finala dobio poziv da igra za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.

Dana 28. marta 1992. godine, tri dana poslije finalne utakmice, Edin Salaharević se iz Tuzle uputio prema Vlasenici da zajedno sa svojom porodicom proslavi Bajram. Na krvavi Bajram Edin Salaharević uhapšen je od strane paravojne jedinice 'Mićini specijalci' i sve do septembra, zajedno sa svojom majkom, ocem i bratom Nedimom, bio u zatočeništvu. Zatočeništvo je bilo monstruozno. Zabrana kretanja po gradu, neizlazak iz kuće, i svakodnevno maltretiranje porodice Salaharević, kao, naravno, i


https://avaz.ba/vijesti/bih/471905/emir-hadzihafizbegovic-uputio-otvoreno-pismo-miloradu-dodiku


20


svih bošnjačkih porodica u Vlasenici. Sada, gospodine predsjedavajući Predsjedništva BiH, dolazi najsvirepiji dio ove priče. Mićini specijalci odvode nasilno u logor 19-godišnjeg najboljeg juniorskog jugoslovenskog košarkaša, zajedno sa ocem Muhamedom. Majku Hatidžu, Allah rahmetile joj duši, i Nedima, koji je tad imao 12 godina, zajedno sa još jednom grupom, preko minskog polja puštaju put Kladnja. Rastavljanje majke i sina, od strane Predraga Bastaha, jedno od drugog, moći ćete, gospodine Predsjedniče, vidjeti u ispovijesti majke Hatidže u dokumentarnom filmu „Kuće koje plaču“, koji dvije godine pripremam zajedno sa Sašom Lugonjićem, sportskim novinarom Nove TV iz Zagreba. Mićini specijalci, sastavljeni od domicilnih Vlaseničana, jako su dobro poznavali Edina Salaharevića. Usput, oni su i obezbjeđivali logor Sušicu. Nakon zatvaranja u logor počinje svakodnevno iživljavanje nad devetnaestogodišnjim dječakom. Svaki dan su ga tukli, tjerali da ubacuje 'trice' sa nekom krpenjačom u improvizirani koš, i kad bi Salaharević fulao, slijedilo bi žestoko premlaćivanje. Da skratim priču, a cijelu ćete, kako već rekoh, moći pogledati u filmu „Kuće koje plaču“, Edin Salaharević, zajedno sa svojim ocem, mučki je ubijen i tijelo mu je razvučeno u nekoliko grobnica. Kosti Edina Salaharevića pronađene su 2009. godine, a kosti oca Muhameda prije nepunih pola godine.

Edin Salaharević mučki ubijen

Dolazimo sad, poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH, gospodine Dodik, do onog dijela pisma gdje se normalnom čovjeku krv ledi u žilama. Vođa 'Mićinih specijalaca', Mićo Kraljević, vaš partijski kolega i pripadnik SNSD-a, je danas načelnih opštine Vlasenica. Tužba podignuta protiv njega, za zločin protiv čovječnosti, miruje u ladicama Tužilaštva BiH. Tu spodobu htjeli smo snimiti za potrebe filma o Edinu Salahareviću, i naravno, danima je izbjegavao susret sa mnom, sa Sašom i sa ekipom filma. Deset dana smo čekali dozvolu da uđemo u osnovnu školu u koju je išao Salaharević, i nismo je dobili. A Kraljević je za vrijeme našeg boravka u Vlasenici pobjegao glavom bez obzira. Poznata je vaša podrška, gospodine Predsjedniče, Mići Kraljeviću, naredbodavcu mnogih likvidacija po Vlasenici, pa sasvim izvjesno i Edinove i Muhamedove. Još dvojica jahača Apokalipse, braća Stanić, Milenko i Radenko, također su na slobodi, a poznato je da su i oni bili gospodari života i smrti u Vlasenici, kao i Vaso Čeliković, i ini drugi koji su učestvovali u zločinu protiv čovječnosti.


https://avaz.ba/vijesti/bih/471905/emir-hadzihafizbegovic-uputio-otvoreno-pismo-miloradu-dodiku


21


Ako ne vjerujete jednom umjetniku Bošnjaku, pozovite u svoju predsjedničku kancelariju srpsku heroinu iz Vlasenice, Vukosavu Klanco, Srpkinju koja nije htjela da bude zaštićeni svjedok, i koja je glasno progovorila o ratnom zločinu koji je, od strane Srba izvršen u Vlasenici. Ovdje se osobno ispravljam. Ne od strane Srba, nego od strane ljudi koji ne pripadaju ljudskoj vrsti, niti jednoj naciji. Vukosava Klanco, čiji je suprug Mustafa ubijen, bila je svjedok na suđenju Draganu Nikoliću Jenkiju, koji je osuđen na dvadeset godina zatvora i nedavno je umro. Ništa drugačiji od Jenkija i Predraga Bastaha nije bio vaš partijski drug Mićo Kraljević. Vukosava Klanco je moralni svjetionik, i nisam mogao a da tu veliku ženu ne spomenem u ovom pismu.

Gospodine Dodik, obzirom da ste kod ozbiljnih ljudi već odavno determinirani kao prodavač magle, i čovjek koji stav mijenja po potrebi svog ličnog interesa, obraćam vam se ovim otvorenim pismom da svojim autoritetom potaknete Tužilaštvo BiH da procesuira Miću Kraljevića, a otvori istragu protiv braće Stanić. Vaša blagoglagoljiva podrška Jusufu Nurkiću da što prije ozdravi nakon teške povrede u Americi jeste podcjenjivanje inteligencije zrelih ljudi, jer Jusuf Nurkić, osim što je velika sportska zvijezda, i Bošnjak koji na NBA parket izlazi sa cvijetom Srebrenice ogrnut zastavom sa ljiljanima, vrlo dobro poznaje karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu i zna i osjeća veliku empatiju prema svim nevinim žrtvama. Vaša podrška Nurkiću koja stiže paralelno sa vašim negiranjem genocida, podrškom ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću, zabranom bosanskog jezika u RS, izjavama da je RS zapadna Srbija, izjavama da ste spremni za 24 sata staviti naoružane specijalce na granice RS-a, izjava da Bosna i Hercegovina nije država, da je Sarajevo Teheran u koji ne volite doći, nepoštivanje bosanskohercegovačke zastave, neangažiranje vaše policije da spriječe brutalne napade na Bošnjake u RS, sramni 'dil' sa Čovićem i davanje podrške trećem entitetu, samo su dio vašeg grmaljskog spinovanja i bacanja prašine u oči naivnim Bošnjacima. Na svu sreću naivnih Bošnjaka je sve manje i manje.

Gospodine Dodik, pitam vas sada kao oca i djeda, pitam vas kao običnog čovjeka i građanina Bosne i Hercegovine, možete li zaista zaspati a znati da je vaš partijski sljedbenik i načelnik opštine Vlasenica ozbiljan ratni zločinac? Možete li zamisliti da je neko od vaše supruge Snježane razdvajao vašeg sina Igora kad je imao devetnaest godina, da vam je sin od strane nekog zločinca mučki likvidiran, i da ste to razdvajanje majke od sina sa strane gledali vi i vaša kćerka Gorica? Meditirajte o tome, gospodine Dodik. Ne zadesilo nikad nikoga ono što je doživjela porodica Salaharević. Meditirajte i probajte resetovati u sebi najelementarnije ljudske vrijednosti. Ne želim vam, ne daj Bože, ništa ružno u životu, gospodine Dodik, ali pitam se kao civiliziran čovjek, dokle ide ta vaša blasfemija, dokle mislite ponižavati ne samo Bošnjake, nego sve misleće čestite ljude, pripadnike svih naroda i konfesija u Bosni i Hercegovini? Svaki put, gospodine Dodik, u vremenu koje je pred vama, kad se rukujete sa Mićom Kraljevićem, dio prolivene krvi Edina Salaharevića i njegovog oca Muhameda, kao i hiljade nevino ubijenih Bošnjaka u Vlasenici ostaje i na vašim rukama. Ljudski život je kratak, i uvijek imamo izbor. Da sa ovog svijeta odemo kao insani, ili kao neljudi. Pred vama je izbor, gospodine Dodik. Ili ćete promijeniti narativ, i u očima svojih najbližih, dakle svoje porodice i građana čiji ste Predsjednik, ponovo biti čovjek, ili ćete na ropotarnicu historije otići kao smetljar i nesorta. Mićo Kraljević je ona referentna tačka na kojoj ću ja osobno donijeti sud o vama. Ostavite li tu hijenu i dalje na mjestu načelnika i ne zatražite li od državnog tužilaštva da iz ladice izvuče podignutu optužnicu protiv tog monstruma, vi ste, zaista, loš čovjek, loš otac, loš sin, loš djed i nikakav Predsjednik. Završavam ovo pismo informacijom, gospodine Dodik, da će dženaza rahmetli Hatidže Salaharević biti obavljena u Vlasenici u četvrtak u 16 sati i da će majka biti ukopana kraj svog sina Edina. Za nepunih desetak dana kosti Muhameda Salaharevića, Edinovog oca i Hatidžinog supruga, bit će položene u treći mezar. Njih troje bit će jedno do drugog, kad nisu mogli za života, onda bar u smrti. Sin Nedim ostao je bez majke, oca i brata. I nije jedini. Koliko je samo Edina, Muhameda i Hatidža netragom nestalo, izbrisano silom i kamom, nikada nećemo tačno znati. Koliko je to samo dobrih i predanih roditelja, nevine i talentirane djece istrgnuto sa ovoga svijeta, možemo samo s tugom nagađati. I možemo ih se sjećati. I možemo, i moramo, za njih tražiti pravdu. Ne osvetu, jer osveta je Božje djelovanje, nego pravdu. Pravdu koju nisu doživjeli dok su bili živi, ali koju im mi možemo podariti, ako u nama ima i tračka ljudskosti.

Gospodine Dodik, negdje u Predsjedništvu, ili u kući, imate ogledalo. Stanite ispred njega i suočite se sami sa sobom. Kakav ćete razgovor obaviti s onim preko puta, u ogledalu, do Vas je - stoji u pismu Emira Hadžihafizbegovića, dramskog umjetnika i direktora Kamernog teatra 55.



22


Odobren prijedlog zakona

Belgija donosi zakon kojim će se zabraniti negiranje genocida u Srebrenici i Ruandi

Avaz.ba 07.04.2019 21:38

Belgijski mediji objavili su danas informaciju da će ta zemlja uskoro zakonom zabraniti negiranje genocida u Srebrenici i Ruandi.

Naime, kako prenosi The Brussels Time, dok je premijer Belgije Čarls Mišel (Charles Michel) bio danas u posjeti Kigaliju povodom 25. godišnjice od genocida u Ruanadi, pravosudni odbor saveznog parlamenta Belgije je odobrio prijedlog zakona kojim se ne dozvoljava pociranje historijske činjenice masakra u Ruandi, kao i genocida u Srebrenici.

U tekstu se navodi da bi belgijski parlament ova zakon trebao usvojiti nakon uskrsnih praznika.


http://www.brusselstimes.com/belgium/justice/14850/law-would-make-it-illegal-to-deny-the-rwanda-and-srebrenica-genocides

https://avaz.ba/vijesti/bih/473725/belgija-donosi-zakon-kojim-ce-se-zabraniti-negiranje-genocida-u-srebrenici-i-ruandi


23


U zakonu će se navoditi da će se smatrati kaznenim djelom "uskraćivanje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina koje kao takve priznaje međunarodni sud".

Ipak, novim zakonom ne bi bio pokriven genocid nad armenskim stanovništvom u Osmanskom carstvu za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata.

U međuvremenu, poricanje holokausta u Belgiji je već zabranjeno.

FLORENCE HARTMANN : DA JE POŽIVIO MILOŠEVIĆ BI BIO OSUĐEN

I ZA AGRESIJU NA BOSNU I HERCEGOVINU I ZA GENOCID !

Florence Hartmann : Da je poživio Milošević bi bio osuđen i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i za genocid !

April 20

Na početku našeg razgovora Florence Hartmann odgovarajući na uobičajeno pitanje vezano za odličan govor našeg jezika rekla: “Propagandu je bez znanja jezika bilo nemoguće razumjeti. A kasnije je znanje jezika bilo važno u ratu, na terenu“.

Jednako kao jezik, poznaje i prilike na prostoru bivše Jugoslavije, najprije zbog izvještavanja za francuski Le Monde pred raspad Jugoslavije, a kasnije i izvještavajući s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta. Bila je glasnogovornica i savjetnica tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Zbog toga što je na vlastitom primjeru spoznala da pravo i pravičnost ne moraju imati nužno veze, imala je brojne probleme.

Autorica je niza knjiga, među kojima je i čuvena “Mir i kazna”. Danas je posvećena analizi

međunarodne politike iz autorskog spisateljskog ugla i obrani ljudskih prava.

Kako Vaš novinarski angažman ne mogu odvojiti od onoga glasnogovorničkog haškog, zanima me kako objašnjavate to da srpska vojska nije strahovala od stranih novinara niti činjenice da je



24


pred kamerama ovjekovječeno pucanje iz mitraljeza Radovana Karadžića u društvu pjesnika Eduarda Limonova na Zlatištu iznad Sarajeva? Kako je moguće da nisu pomislili da će snimci koje je vidio cijeli svijet postati dokazni materijal?

To, nažalost, nije ni bio dokazni materijal pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. To je konkretno snimak iz dokumentarca BBC-ja ‘Serbian Epics’, na kojem je radio pokojni redatelj Lazar Stojanović. Pričala sam s njim više puta o tome. I on mi je rekao da su oni zaista bili uvjereni da to ide u prilog njihovoj slavi. Mislili su da su pobjednici i nisu imali distancu.

Znamo i što je Karadžić još u oktobru 1991. u Skupštini rekao. Tajna je jedino bila organizacija teritorija koji su već prije rata odvajali i tajno financijsko spajali na budžet Beograda s namjerom uspostave Republike Srpske pa da ih zatim aneksiraju. Oni su bili toliko uvjereni da su u pravu, da ne moraju prema Europi kriti ideologiju i ciljeve, toliko su bili slobodni. Novinari su jedino imali poteškoću pokrivati što se dešava u istočnoj Bosni prvih tjedana rata.

Medijski fokus je tad bio samo na Sarajevu i sve do dolaska britanskih novinara u Keraterm i Trnopolje nije se moglo upozoriti na stvarnost zločinačkih pothvata koje je ova ideologija i podrazumijevala. Ja sam jedino uspjela početkom lipnja ući u Zvornik, za koji su tvrdili da se u njemu ništa ne dešava i da je sve u redu.

Uspjela sam dobiti dozvolu za kretanje s još dva strana novinara i pitala sam djecu koliko dugo su bili na odmoru, tko dolazi sad u školu i kako se zovu prijatelji koji više ne dolaze u školu. Jasno je da su imena onih koji više ne dolaze bila bošnjačka. Ovaj rat je zaista u segmentu kretanja novinara bio drugačiji. Već kasnije, u Čečeniji, bilo je suprotno, novinarima su trebali tjelohranitelji, kasnije im ni to nije bilo dovoljno. Nikad nije bilo lakše medijski pokrivati jedan rat s masovnim zločinima kao što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji. Toga više nema.

Iako je bilo uvjetno rečeno lakše, vi ste i tad imali problema, konkretno s ljudima iz najbližeg Karadžićeva okruženja. Mislim na Todora Dutinu i prijetnje upućene vama.

Meni je 1993. zabranjen rad. Dutina je govorio francuski zato što je živio u Francuskoj i bio lektor na nekom francuskom univerzitetu. I uvijek je on brifirao francuske novinare još u vrijeme referenduma u Holiday inu u Sarajevu, dok je istodobno držao motorolu i organizirao barikade u Sarajevu, što se nije krilo, kao ni pištolj koji je nosio. Zahvaljujući tome što je znao francuski i čitao moje tekstove koji su objavljivani u Francuskoj, dao je zabranu mojeg ulaska u Republiku Srpsku, koju sam ja kršila. Krajem 1993. bio je neki srpski sabor na Jahorini i ja sam došla. Dutina je poludio kad me je vidio. Onda me je Karadžićev tjelohranitelj uzeo za ruku i poveo u ‘šetnju’ kako bi mi spasio život dok ne nađem kolege s kojima sam došla te napustim Jahorinu i RS.

Kako izgleda kad prođete sve što jeste u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i stignete u Haag u svojstvu glasnogovornice haškog tužiteljstva, nakon što ste riskirali život da bi istina o zločinima dospjela u svijet. I tamo spoznate da etika nije uvijek imperativ. Jesu li napravili pogrešku zbog sebe što su angažirali vas jer niste format birokratskog poslušnika?

I za mene, kao i za druge novinare, Haški tribunal je bio fascinantan, zato što smo vidjeli masovne zločine, a nije nam bilo jasno kako nisu zaustavljeni. Bila nam je važna mogućnost da Tribunal ocijeni, verificira ili korigira ono što smo mi prenijeli o tom ratu. Bilo je sigurno pogreški, nismo uvijek mogli imati cjelovit uvid, ali smo generalno razumjeli sve. Od masovnih zločina do organizacije, odnosno činjenice da to nije građanski rat sa svim predrasudama da su se Balkanci međusobno pobili bez velike organizacije i da je prirodno da to ‘pukne’ svakih četrdeset godina. I Tribunal, kao i sve institucije, zahtijeva lojalnost. A što je lojalnost? To je baš pitanje u demokratskim zemljama i institucijama osnovanim u demokratskom kontekstu, je li lojalnost da se rukovodiš demokratskim principima ili prihvatiš sve što traže od tebe.

U slučaju Tribunala i lojalnosti, riječ je o ljudima koji dolaze iz različitih državnih struktura i dešavalo se da ti netko otvoreno kaže da radi za svoju državu, a ta država je zvanično dio UN-a, a zabranjeno je u sudskoj strukturi raditi po naređenju vlastite države. I onda se zatekneš u atmosferi u kojoj baš nije jednostavno, mislila sam da su svi u tom poslu strastveni, kao što su i bili neki pravnici i istražitelji.



25


Bilo je ljudi koje je vodila strast prema pravdi i istini, ali bilo je i onih toksičnih. Ali lojalnost nikad nije bila definirana i nije ti bilo jasno očekuje li se od tebe da budeš u službi američke, britanske ili neke druge politike, pa da ‘biraš’. Svi igraju neke igre, a ja sam se rukovodila jednakim pravilima kao u novinarstvu, rukovodeći se profesionalnom etikom i onim što je misija posla.

A taj bi kriterij bio istina, ako se ne varam?

Divila sam se kapacitetima koje je ta institucija imala, dostupnosti znanja, pa i mogućnosti kopanja po arhivima, onome što je inače nedostupno ratnom novinaru. Oni su na to zakonski imali pravo i bilo im je dostupno. Ono što ti znaš i što su globalno činjenice, ne mora biti dovoljno za Tribunal, naravno, ali očekuješ da će pronaći čvršći argument da se sudski dokaže. A jedna od stvari koja me je šokirala bila je kako tretiraju potpuno odvojeno Vojsku Jugoslavije od Vojske Republike Srpske, bez obzira na to što dokazi koje su dobivali upućuju na itekako uske veze. To je samo jedan od primjera.

To je još jedan od niza apsurda, posebno iz vaše perspektive. Tijekom agresije uhitila vas je Vojska Jugoslavije na teritoriju Bosne i Hercegovine. Postoje i dokazi o platnim listama koji potvrđuju sudjelovanje Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. To Tribunalu također nije bilo dovoljno?

Bila sam jako osjetljiva na to pitanje jer sam dobila pritisak kad sam pokrivala rat u BiH zbog članaka koje sam na tu temu pisala, a rijetko tko drugi je pisao o sudjelovanju Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. Imala sam nekoliko članaka na tu temu, čak i jedan koji se ticao pogreba pilota kojega je NATO oborio iznad Bosne. Išla sam na pogreb kako bih dokazala da su pokopani piloti Vojske Jugoslavije. Što je značilo da lete i direktno sudjeluju u ratu u Kninskoj krajini i u BiH. Dokazi su bili čvrsti i mogli su poslužiti čak i na sudu.

Dobila sam odmah pritisak, rekao mi je jedan od francuskih oficira UN-a u Sarajevu kako trebam napustiti BiH jer sam u opasnosti. Milošević me je, naprimjer, nakon tog članka izbacio iz Srbije. Znala sam da je to osjetljivo pitanje i bilo mi je jasno da je to tako dok rat traje, zbog njihovih brojnih diplomatskih kalkulacija i zbog činjenice da nemamo iste nazore, ali mi je bilo nejasno da se to nastavlja reproducirati u potpuno drugim okolnostima. Nakon završetka rata nije bilo nikakvog razloga da ne dokazuješ da je Milošević bio iza tog rata i da je Srbija sudjelovala u tom ratu. Uvijek su mi govorili da sam opsjednuta Miloševićem i da se on ne nalazi iza svega.

Tribunal je pak na kraju dokazivao da sam u pravu bila bez obzira na to što nije Miloševiću izrečena presuda. Ali malo je nedostajalo da bude drukčije, u trenutku kad sam stigla u Haag još nije bilo nikakvog predmeta protiv Miloševića. Bilo je to polovinom oktobra 2000. godine, iste godine kad je Milošević pao u Srbiji, u Hagu još nije bilo predmeta protiv njega u vezi BiH. Pisanje optužnice načelno nije problem, ona se može napisati i za 15 dana kad imaš sve složeno, ali nije bilo ništa složeno. Louise Arbour je prva podigla optužnicu za Kosovo, ali u tom trenutku još nije bilo ništa za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Onda je nešto započeto za Hrvatsku, ali za BiH doslovno ništa.

Je li s obzirom na sve kalkulacije, konformizme i političke interese velikih sila Karadžićeva presuda mogla biti drukčija, blaža? Jeste li vi strahovali od toga s obzirom na iskustva koja imate iz Haga?

Sad je vrlo nezahvalno pokušavati procijeniti, a to se dešava već deset godina, kakva će biti presuda ne na osnovu poznavanja predmeta i iskaza svjedoka, nego da se nagađa iz razumijevanja političkih prilika koje nalikuju na šahovsku igru. To do 2006. ili 2008. nismo radili, a onda smo svaku optužnicu počeli gledati tako. I to je stravično. Ali se moglo ovo očekivati jer nije bilo presude Miloševiću. Zar moramo sad vjerovati da je jedan ludi pjesnik iz paljanskog hotela Panorama mogao sam smisliti sve što je učinjeno? Nažalost, presude za Miloševića zbog smrti nije bilo, a ona bi bila ključna. To suđenje je bilo ključno.

Imamo međupresudu koja nije sudski relevantna, ali je veliki elaborat, čiji je dio vezan za genocid i Srebrenicu, nažalost, zatamnjen u verziji za javnu uporabu, ali se vide zaključci, a dokumentacija je još bogatija nego što je dostupno javnosti. Poseban problem je što stradanja u istočnoj Bosni nisu cjelovito promatrana, nego su kao kobasicu isjeckali narativ i uzimali odvojene dijelove, a genocid ne počinje i ne traje dva dana, njegova namjera i priprema traju mnogo dulje. Tako je bilo zahvaljujući Geoffreyju Niceu, koji je vodio taj predmet. To je proces koji je dobio genocidni završetak, a počeo je 1992.



26


Žrtve, naravno, žele da genocid bude od 1992., i to je razumljivo, ali je bilo neizvodljivo čim se pristupilo tako da se odvoji 1992. od 1995. Genocid je proces i on je uvijek proces. To je proces koji počinje prije ubijanja – stigmatiziranjem, getoizacijom… Ne treba nam samo Povelja iz 1948., dovoljno je

da znamo iskustva iz Drugog svjetskog rata i holokausta. Po Haagu je genocid počeo 11. ili 12. jula u bratunačkom hotelu Fontana i završio 18. jula, kad su se ‘umorili’. Znali smo da to neće biti tako, da nisu iskoristili priliku kad je bilo suđenje Mladiću na predmetu Tomašica, imali su tijela i dokaze, tad se trebao desiti preokret.

Osim onih koji su umrli ne dočekavši presudu, imamo i žive, puštene, neosuđene. Mislim na Vojislava Šešelja. Što će se desiti s njima?

Nakon što je bio pušten zbog zdravstvenog stanja, proces je nastavljen, ali u međuvremenu je zanemaren, zahvaljujući glavnom sucu Jeanu Claudeu Antonettiju, koji je sad predsjednik Apelacijskog vijeća i koji je pravio probleme i onda i danas, svjesno minirajući rad Tribunala od trenutka kad se pojavio. Šešelj je sudu postao takva glavobolja, taj cijeli predmet bio je glavobolja, i htjeli su se toga riješiti. I kao zatvorenik im je bio problematičan.

I u predmetu protiv Šešelja bio je poseban problem pritiska na svjedoke, za jednog čovjeka znam da je bio godinu dana u kućnom zatvoru kako ne bi svjedočio, a bio je odličan svjedok. Ili bi dolazili na sud i nisu govorili ništa što je bilo predviđeno, jer optužnicu gradiš na osnovu iskaza, a onda netko dođe i kaže da to nije rekao. Bez obzira na to što bi bilo nezadovoljstva zbog konačne presude, jer je njemu ostavljena neka mogućnost da utječe na svjedoke, na više predmeta, u njegovu slučaju baš vidljivo, uz sve te slabosti, da je bio neki drugi sudac, Šešelj bi bio osuđen.

Uz činjenicu da bi sve bilo drukčije da je Slobodan Milošević osuđen, koliko bi se prilike u regiji i ne samo u njoj promijenile da su Tuđman i Izetbegović bili procesuirani, da njihova smrt nije prevenirala takvu mogućnost?

Što se njih dvojice tiče, nikad nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na osnovu izjava pojedinaca iz Suda. Međutim, mislim da čak postoji i službeni dokument o Izetbegoviću u kojemu se Sud izjasnio kako odbija tu inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došla u Tribunal. Ali se sud izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I s Tuđmanom je bilo slično.

Biste li se mogli složiti sa stavom da je Hrvatska prošla nepravednu torturu tijekom potrage za generalom Antom Gotovinom, s obzirom na to da se on nije skrivao u Hrvatskoj?

Ne bih. To je čista poza. Normalno je da se izvrši pritisak na Hrvatsku jer su sve njegove veze u Hrvatskoj, bez obzira na to nalazi li se on u tom momentu u zemlji ili ne. Zahtjevi prema Hrvatskoj u tom slučaju dio su uobičajenog postupka. On je bio u kontaktu s bliskim ljudima. Postojao je način da se sazna gdje je, a ne da se ponaša kao da Gotovina veze s Hrvatskom nema.

Biste li s Gotovinom otišli na ručak?

Kako da ne. Pa Gotovina mi je preko jednog zajedničkog odvjetnika ponudio da dođem na kavu. Mi imamo isto francusko državljanstvo, nisam se uvrijedila, bio je to elegantan poziv, a prihvatila sam pod jednim uvjetom i nisam nikad dobila odgovor. Nikad nije prihvatio moj uvjet.

Koji je uvjet bio?

Posve pošten. Mene ne zanima da mi priča o ratu u bivšoj Jugoslaviji, jer je to radio u svojem predmetu, nego da mi priča o njegovu radu u Francuskoj u Legiji stranaca za francusku državu. Zanimali su me prljavi francuski tajni ratovi. I nisam nikad otišla na kavu. Normalno je da žena daje svoje uvjete za odlazak na kavu (smijeh). Uvijek se sjetim nagradne igre Coca-Cole kad su u zatvaraču boce imali GPS koji bi locirao dobitnika i onda bi mu odmah u kuću donijeli nagradu. Svjedočila sam situaciji kad je jedna gospođa pitala kako je moguće da ne mogu naći Karadžića kad mogu našu kuću ako dobijemo nagradu.

Kako je po vama moguće da se on u 21. stoljeću, uz mogućnost lociranja ljudi putem zatvarača od boce, toliko dugo skrivao.

Možda nikad nije pio Coca-Colu, pio je nešto drugo.



27


A kolika mora biti sprega državnih javnih i tajnih službi i pojedinaca da bi se netko toliko dugo ‘skrivao’?

Sprega je postojala, ali ne s Tribunalom. Nije nikakva tajna, Amerikanci, NATO i svi koji su bili ovdje su 1996. i 1997. odbijali da ga traže. Novinari 1997. idu u Han Pijesak i sretnu Mladića. U blizini su SFOR-ovci koji ne reagiraju. Isto je bilo i s Karadžićem koji je sjedio na Palama godinama. Kad ljudi iz Tribunala preko svojih izvora saznaju lokaciju na kojoj se nalazi i daju podatke, oni odbiju da ga uhite, jednostavno kažu da nije u okviru njihova mandata. To su bili odgovori koji su se do kraja devedesetih dobivali od Amerikanaca i brojnih drugih.

Bio je dogovor da ga ne uhite i napustili su Bosnu obojica kad Zapad više nije mogao opravdavati pred javnošću njihovo neuhićenje. Šetali su godinama, dok nije došao trenutak u kojem stari dogovor više nije važio. Kasnije je to bio test za Srbiju da se njoj otvore vrata prema Europskoj uniji i vidi hoće li to ona uraditi ili neće. U tom trenutku Srbija uhićuje sama jer su u svakom trenutku znali gdje je.

Šest-sedam godina unutar srpske strukture bilo je ljudi koji su nam govorili gdje se oni nalaze, ali strane službe nisu htjele tražiti. Amerikanci su tad tvrdili da su izvori pijani i nepouzdani. U Srbiji je bilo ljudi koji su mislili da se treba distancirati od Miloševićeve politike nakon njegova pada. Ali su oni sklonjeni ili ubijeni.

Da je poživio, za što bi Milošević bio osuđen?

I za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i za genocid, i to bez obzira na sve što se desilo unutar tužilaštva, od odlaganja rada na istrazi pa do pokušaja Geoffreya Nicea da ukloni iz optužnice genocid, Sarajevo i Srebrenicu s točke optužnice i zatim sva svjedočenja koja bi dokazala umiješanost JNA u ratu u BiH.

Od tuda sumnju u prirodnost njegove smrti ne trebamo pripisivati teoriji zavjere iako ste dobili strašne prijetnje iz Srbije nakon što ste to i javno rekli?

To se zna i postoji izvještaj. Iz Srbije su došli ljekari s ruskim ljekarima i nazočili obdukciji. On je umro prirodno od srčanog udara koji je neprirodno izazvan. Uzimao je lijekove za smanjivanje tlaka i morao ih je pred čuvarima pritvora progutati, a tajno je uzimao također lijekove koji su neutralizirali učinak prvobitnih i čije se prisustvo ne može vidjeti na ispitivanjima. Lijek je donesen iz Srbije, ali su o njegovu učinku informaciju sigurno imali ruski ljekari.

Odakle je donesen otrov za Slobodana Praljka?

Zna se da je to učinila ekipa koja je ušla da prisustvuje suđenju jer on nije mogao to u pritvoru posjedovati, što svakako baca sumnju na njegov advokatski tim, eventualno nekoga iz ambasade, uglavnom nekoga tko je imao pristupa Praljku prije ulaska u sudnicu.

Kako ocjenjujete aktualnu hrvatsku politiku na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, Hrvatsku u kojoj se radikalizira desnica, preispituju prava LGBT populacije i miješa u reproduktivna prava žena?

Hrvatska nije riješila mnoga svoja pitanja i prije ulaska u Europsku uniju, ali je ulazak u Europsku uniju bio poticaj da to nekako uradi. Ono što me zabrinjava u Hrvatskoj nije samo vodeća politika, nego i društvo koje je ideološki ostrašćeno, djeca koja hvale osuđene za ratne zločine koju sam ja slušala, a djeca to mogu samo zato što čuju od roditelja.

Ideologija zatvorenosti je pogubna za svako društvo i za svaku državu u cijeloj Europi, ne samo u Hrvatskoj. Mogu biti nezadovoljni što je presuđeno za udruženi zločinački pothvat, s čim se djelomično slažem, jedino što javnost zanemaruje presude koje su utvrdile udruženi zločinački pothvat sa srpske strane. Beograd koristi činjenicu da Miloševiću nije izrečena presuda kako bi negirali ulogu njegova režima u zločinima.

Kod srpske strane su bili brojniji predmeti u kojima je rečeno da se radi o udruženom zločinačkom pothvatu, ali na kraju je vidljivije s Hrvatskom i udruženim zločinačkim pothvatom. A i Srbi su naprosto bolje prikrivali zločine za razliku od Hrvatske, u kojoj je Janko Bobetko napisao knjigu memoara i lijepo opisao gdje je sve u Bosni ratovao. Međutim, ostaje još ponovno suđenje Stanišiću i Simatoviću, to se



28


suđenje možda neće nikad završiti zbog zdravlja prvog optuženog, ali tu imamo memoare druge vrste, kao na primjer mapu na kojoj je lijepo nacrtano gdje su sve u BiH išle Crvene beretke (odnosno JSO jedinice), mapu na kojoj se vidi na poznatom videu proslava u štabu JSO-a u Kuli u kojoj sudjeluju Milošević, Stanišić i drugi članovi udruženog zločinačkog pothvata.

Na koji način promatrate aktualnu bliskost Srba u regiji s Rusijom? Što dugoročno takva politika za regiju može donijeti?

Rusija ima strategiju prema Europi. I ona je u prošlosti, jednako kao i Njemačka nakon Prvog svjetskog rata, smatrala da je ponižena imperija. Ne nužno Sovjetski Savez, nego ruska imperija. Ne želi samo vratiti se kao važan faktor, želi se i osvetiti zbog toga. Nije problem što žele da postoje kao sila, nisam protiv toga, ali pristup im je da se osvete.

Za razliku od ponižene Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, koja se podigla i sad je dio Europe, oni su pobrkali vraćanje važnosti Rusije i osvetu protiv Zapada. I zbog toga imaju konfliktni ili konkurentni pristup prema Europi. A Balkan je granica Europe i pristup moru, i time on ima jednu važnost u toj cijeloj politici odnosa Rusije prema Europi. S druge strane, žele se ideološki osvetiti. U niz segmenata mi se vraćamo dva stoljeća unazad, kad se rodio nacionalizam.

Kristina Ljevak (Express)

BiH dijaspora

Kako vratiti bh.dijasporu u domovinu?

14/05/2019 BHD Info Desk Administrator 0 Comments Barbara Rambousek, bh. dijaspora Barbara Rambousek, direktorica Odjela Evropske banke za obnovu i razvoj za pitanja spolne i ekonomske inkluzije, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o tome kako da se Zapadni Balkan, koji je pogođen odlaskom stručnjaka i mladih, angažuje na tome da ih vrati ili kapitalizira njihov odlazak. Najvažnije je stvoriti uslove da se oni koji su otišli vrate nazad sa idejama i biznisima, ocjenjuje ona, ali i da se prihvate oni koji dolaze u zemlju u potrazi za boljim životom.

RSE: Kada govorimo o migrantima, naročito u ovoj regiji i u BiH često pomislimo na ljude koji dolaze iz afričkih zemalja, Bliskog istoka, prema kojima uglavnom vlada negativna percepcija. I ne samo ovdje, ozbiljne političke razmirice oko migrantskog pitanja vode se u cijelom zapadnom svijetu. No, zanimljivo je stajalište da se o migrantima ne razmišlja kao o potencijalu koji bi mogao biti iskorišten.


http://bhdinfodesk.com/category/bih-dijaspora/

http://bhdinfodesk.com/2019/05/14/kako-vratiti-bh-dijasporu-u-domovinu/


http://bhdinfodesk.com/2019/05/14/kako-vratiti-bh-dijasporu-u-domovinu/#respond

http://bhdinfodesk.com/tag/barbara-rambousek/

http://bhdinfodesk.com/tag/bh-dijaspora/


29


Rambousek: Da odgovorim na vaše pitanje gledajući u zemlju kao što je, na primjer, Bosna i Hercegovina, ali i uzevši u obzir faktore koji se mogu primijeniti na cijelu regiju. Ako pogledate ekonomski razvoj regije, na neki način, imate tri faktora koji prave “savršenu oluju”. Imate jako veliku migraciju ka vani, dakle ljudi iz BiH, iz svih zemalja regije odlaze da bi potražili bolje prilike negdje drugo. Imate populaciju koja stari, dakle, s tržišta se rada povlači veliki broj ljudi i imate jako malo učešće žena u radnoj snazi. To, u stvari, znači da se tržišta rada smanjuju, i to velikom brzinom. To znači i da kompanije ne mogu naći ljude koji bi radili u njima, a pogotovo one najbolje i najtalentiranije koje žele. Da bi kompanije radile u ovoj sredini, da bi rasle, širile se i uvodile novine, stanje je jako teško.

Tako da ekonomski razvoj u ovoj regiji, na neki način, ovisi o migracijama. U ovome trenutku to su migracije ka vani, ali migracije u zemlju bi mogle da odgovore ovim velikim izazovima s kojima se suočavaju kompanije, ali i tržište rada. Jako je važno gledati i na priliku koju nude migracije, kao i na izazove. Naravno da izazovi postoje, tu su različiti kulturološki backgroundi i slično, ali u ekonomskom smislu migracije u zemlju su neto dobit za one države koje je prime.

RSE: Bosna i Hercegovina se suočava sa velikim problemom odlaska mladih ljudi. Postoji li način da ih se privoli da se vrate i donesu znanje i iskustvo i primijene ga ovdje?

Rambousek: Mislim da zemlje iz kojih idu migranti imaju mnogo koristi, a one dolaze u nekoliko oblika. Jedan od njih je taj što ljudi koji odu vani, steknu različite vještine, tehničke, poduzetničke… Kad se vrate jako je velika vjerovatnoća da će u svojoj zemlji pokrenuti neki biznis. U Albaniji, na primjer, 90 posto od svih novih radnih mjesta popunili su migranti, ljudi koji su se vratili, a veliki broj ljudi koji je pokrenuo svoje biznise, prethodno je također bio u poziciji migranta. To ide i u drugom smjeru. Evo opet da uzmemo Albaniju: oko 20 posto državnih službenika obrazovano je van zemlje. Puno je one pameti koja se vraća. U biti, ljudi odu vani, steknu vještine i vrate se donoseći ih sa sobom. Ali, ne samo vještine, tu je i stav, način na koji posmatraju politiku, ekonomiju, položaj žene u društvu, na primjer. Na mjestima na koja migriraju mladi ljudi iskuse drugačiju kulturu, drugačije društvo, razviju stav prema drugačijim političkim procesima u kojima se od političara traži da budu odgovorni, načine na koje žene mogu učestvovati u ekonomiji i oni donose sa sobom te ideje i različitosti. A tu su također i očekivanja i onda oni pomažu u promjeni stava u zemljama iz kojih su otišli.

RSE: Možda ljudi ne bi odlazili ako bi politička slika bila bolja?

Rambousek: Ako pogledate zašto ljudi migriraju – to su plate i poslovi, ali i institucionalno okruženje, korupcija, kvalitet političkog sistema i institucija u zemljama iz kojih odlaze. Ti faktori igraju veliku ulogu i jasno je da u njoj jednako veliku imaju političari i način na koji se bore s tim izazovima, te kreiraju bolje, stabilnije institucije, osiguravaju vladavinu zakona, stvaraju prilike za bolje obrazovanje, bolju zdravstvenu njegu.

Kao što sam rekla, ljudi u nekom trenutku ne žele da se vrate, što vidimo kod zemalja kakva je BiH da mladi odu da se obrazuju i onda se vrate, ali kad osnuju porodice i smjeste se, opet odlaze. Ali sve je u maksimiziranju ljudskog potencijala koji oni imaju i toga da danas ne možete spriječiti nekoga da živi gdje želi. Ali ono što možete uraditi na političkom nivou je stvoriti bolje uvjete u različitim sektorima u BiH i zemljama regije u segmentima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, regionalne i lokalne povezanosti, finansija i poduzetništva. Ova pitanja zaista igraju ulogu u tome kakve se odluke donose, jer iako ne možete spriječiti ljude da odu, možete ponuditi da im ostanak bude privlačna opcija.

RSE: Ljudi se obrazuju i šire vidike, ali nema mnogo koristi od toga ako ne žive ovdje.

Rambousek: Veoma je teško zaustaviti migracije. Ljudi donose odluke na osnovu toga kako vide svoj život i žele bolji za sebe i za svoju djecu i ako to gledamo u ekonomskim parametrima dođe trenutak kada je GDP 6.000 dolara po glavi stanovnika od koga stopa migriranja iz te zemlje opada. Dok do toga ne dođe, jako je bitno dobro upravljati migracijama i stvoriti prilike za cirkularnu migraciju gdje je lako otići, ali je lako i vratiti se.



30


Sada postoji mnogo kvalitetnih univerziteta u zapadnom svijetu koji nude online mogućnost pohađanja, tako da sada ne morate ni otputovati da biste dobili kvalifikacije ili diplomu sa nekog cijenjenog univerziteta. To pomaže izgradnji ljudskog kapitala u zemljama čije obrazovne institucije nisu još dosegle takav nivo kvaliteta. To je jako važno za kompanije, za individue, ali i one koji žele osnovati svoje kompanije.

RSE: Je li stvaranje boljeg poslovnog ambijenta garant za ostanak ili je više u pitanju to što ljudi žele da se razvijaju?

Rambousek: Imali smo zanimljiv primjer, gdje je dosta malih i srednjih preduzeća bazirano u BiH, ali ne samo u BiH. Imaju jedan ured ovdje, jedan na primjer u Amsterdamu, treći u New Yorku ili Singapuru. Takve su kompanije sada u porastu i oni se ne fokusiraju samo na BIH i lokalno tržište rada, već dovode i međunarodne stručnjake.

Jako često je to i na takozvanom principu “rada na daljinu” i tako stvaraju prilike za zaposlenje na globalnom nivou. I oni zaista nude različite opcije za karijeru i prosperitet mladim ljudima čak i ako ostanu u ovoj zemlji, jer ostaju povezani s vanjskim svijetom. Kompanija se ne fokusira samo na BiH već je integrisana u globalno tržište. Takvi su primjeri IT kompanija, recimo. Ovo su primjeri koji zaista dobro funkcionišu.

Ramazan u Saint Louisu: Ramazan u tuđini je skrovište za tišinu, za šaputanje dove, za molitvu

30/04/2019 BHD Info Desk

Ramazan u Saint Louisu: Ramazan u tuđini je skrovište za tišinu, za šaputanje dove, za molitvu Ramazan u Saint Louisu je na pragu i sama pomisao da nam je sveti mjesec sve bliže, osjećaji su neopisivi, misli protkane idejama i planovima, džamije spremne za prve teravije, mukabele, druženja i ramazanske aktivnosti. A mjesec ramazana je toliko blagoslovljen da je Poslanik a.s. govorio “da znate kakve se čari kriju u ramazanu, poželjeli biste da traje čitavu godinu.” Jer post, kako nas uči suvremena


http://bhdinfodesk.com/2019/04/30/ramazan-u-saint-louisuramazan-u-tudini-je-skroviste-za-tisinu-za-saputanje-dove-za-molitvu/




31


medicina, nije efikasan samo za duhovna olakšanja, post se pokazao i kao lijek za mnoge fizičke bolesti. Ramazan je pravo vrijeme da preispitamo sami sebe, svoj karakter i volju. Postoji najbolji način da se duhovno osnažen umet izbori sa izazovima savremenog svijeta a prvenstveno unutar sebe, jer ne postoji zajednica niti pojedinac koji u svojoj prolaznosti nije iskušan. Naše postojanje svjedoči da naši preci pred kušnjama nisu poklekli već su iz njih izlazili jači i bolji, pravednoji i bogobojazniji, milosrdniji i susretljiviji, ponosniji i dostojanstveniji. Naši preci su čuvali svoju vjeru stoljećima prenoseći njene vrijednosti s generacije na generaciju. Ramazan ne obuhvata samo post od zore do zalaska sunca, već je Ramazan prilika za novi početak, za ulazak u drugu dimenziju, u dimenziju svog duhovnog mira i svojih samoinicijativnih odricanja. Prvo što mi na um podne kada se spomene Ramazan jeste topla duga ljetna noć, čarobni zvuci ezana, miris bosanske kuhinje i vruće lepine, miris Bosne i bosanske livade. Naprotiv, Ramazan u tuđini je skrovište za tišinu, za šaputanje dove, za molitvu. Iako smo daleko od Bosne, mi ćemo nastojati kao i do sada da sačuvamo svoju vjeru, svoju tradiciju i naše međusobne veze. Mi ćemo i ovaj Ramazan kao i svaki drugi dočekati sa radošću i čežnjom u nadi da će se naša dova primiti i da ćemo utjehu i olakšanje tražiti u beskrajnoj milosti Gospodara, u obližnjim džamijama, u porodičnim druženjima. I kako god mjesec Ramazan pružao neki nevjerovatan osjećaj i miris, sâma prva noć ovoga najodabranijega mjeseca probudi u čovjeku neku sjetu, a to je prva teravija. “Po kalendaru Islamske zajednice u BiH Ramazan nastupa 6. maja 2019, a prva teravija će se klanjati iza jacije namaza 5. maja. Bajram je u utorak 4. juna” (St. Louis Islamic Center Nur). U toku mjeseca Ramazana klanjat će se Teravih-namazi, pa će tako i muslimani u Saint Louisu ojačati svoje rodbinske i prijateljske odnose. Neka nam porodična druženja i idile u mjesecu Ramazanu stvore idealnu sliku kakvi bi trebali biti svakodnevno u svom životu tokom cijele godine. Neka naše stanje tokom mjeseca Ramazana iskaže povećanu privrženost vjerskim propisima i obavezama, te neka ramazanska jedinstvenost zauzme posebno mjesto u našim životima. Neka vam je Mubarek mjesec Ramazan!

Ramazan

Svake godine svratiš po malo I svojim dolaskom našu radost budiš Mubarek danima ispuniš naša srca

I svojim dolaskom ti nam dobro nudiš

Boraviš našim domovima čistim I liječiš naša bolesna tijela i srca Sa uzdržavanjem od mnogo toga Sve od zore pa do zalaska sunca

Milost Allahova postaje još jača I šejtanu bivaju tada okovani

Naš zikr, post, i dobra djela naša Nose sa sobom ovi lijepi dani.

Najdraži gostu ja ti se radujem I kod mene uvijek ima mjesta za te

Koliko dobra nosiš sa sobom Toliko naša srca za tobom pate

Spremni te čekamo u ime Allaha I odbrojavamo dane kada ćeš doći Ti si naša stroga dužnost i obaveza

I jedan od dokaza Allahove moći



32


Ti liječiš bolesna tijela i duše Postačima u mjesecu mubarek Tvome

Otvaraš Džennetske kapije širom I naš put prema Gospodaru svome

Fatima Dizdarević

Zekira Ahmic

May 7 at 2:06 PM · ARIFOVCA

Najtužnija su ona mjesta gdje si nekad bio sretan. Pomisao na to vrijeme i ljude budi 'dvosmislenu' spoznaju o njihovoj sreći i sudbini koja je ih zadesila.

Na pola puta od vlaseničke pilane Sandučare do Hrastovca izniklo je naselje Barice. Najljepše mjesto gdje se mjesec skrivao iza mladih borovih i jelovih stabala, koji su bili zasađeni prije par godina. Čekajući da sunce izroni iz jutarnjih dubina; pomiluje i ogrije ozarena i polu-usnula 'nedodirljiva bića' iz tog naselja .

Dvadesetak kućeraka razbacanih i sa lijeve i sa desne strane kolskog puta, neplanski su iznikle kao pečurke poslije kiše. Zidane ručno od kalupljenog ćerpiča, oblijepljene sa unutrašnje strane ilovačom, pomiješane sa piljevinom koju su u papirnim vrećama donosili sa deponije pilane. Te kuće su pokrivane tankim limom od starih i istrošenih buradi.

Naselje su sačinjavali neobrazovani građani, odbačeni od komšija, mjesne zajednice, školskog i džamijskog odbora. Optuživani za krađe i za ono zašto nisu krivi, pozivani su na saslušanja u policijsku stanicu i nepravedno zatvarani u ćelije. Smatrani su građanima drugog reda. Nepriznati kao narod, nigdje nisu dočekivani sa dobrodošlicom: Romi ili Baričani kako smo ih u Vlasenici zvali.

Barice su naselje koje je živjelo od oktobra do aprila. Tada bi se Baričani ženili i udavali, svadbe pravili i onda do besvijesti igrali, pili i pjevali. U njihovim rukama je bila i njihova sudbina. Muzika i pjesma je njihov život.

Muradif je bio poznat violinista, često je svirao na svadbama i ispraćaju u vojsku. Njegova žena Hasiba i šestero djece, koja nisu pohađala školu, bavila su se kalajisanjem bakarnog posuđa i nosili na pijacu da prodaju.

Delija sa uvrnutim dugim brkovima svirao je harmoniku, pa onda gitaru, on je bio vječiti buntovnik. Imao je ženu i četvero djece. Oni (Delija i Muradif) su bili uhodana ekipa pa kad su Bajrami išli bi po mahalama od kuće do kuće i svirali, pjevali i zato su bili nagrađivani. Muradif je uvijek bio ozbiljan, a Delija dobronamjeran i nasmijan šaljivđija. Pjevali su i svirali, tako, dok im ne bi dosadilo vlaseničko škrto sunce, a i vlast koja nije marila za njima i njihovom načinom života tj. bitisanja, koje je bilo na rubu ljudske egzistencije.

Obzirom da su slobodarski narod i uvijek u pokretu, prvim šapatom proljetnog povjetarca sa Vijenca, naše komšije sa Barica počinjalje bi svoje tradicionalne proljetne seobe. Angažovali bi se svi oko pakovanja svojih čergi; ubacivanja istrošenih i izlizanih haljetaka, slamarica, okrnjenog posuđa, šerpi i tepsija. Prije nego što bi napustili naselje zakovali bi prozore sa krmeljivim staklima koji su gledali na put. To je bio znak a da će se vratiti! Tada bi cijele porodice napuštale naselje i kretale se u pravcu Beograda i Užica. Usput bi negdje zanoćili u predgrađu nekog grada, zasvirali omiljenu pjesmu "Dželem dželem", okupili radoznale mještane, okalajisali tepsije, pokoji kazan ili bakrač. Žene su rado prevrtale fildžane, razbacivale grah i karte obećavajući sreću i bolju budućnost naivnim mještankama


https://www.facebook.com/zekira.ahmic?__tn__=%2CdC-R-R&eid=ARDXS03YcZXoghcJQMMVA-cYYpu-nXDaoLapvSBh6ZgzaAKryUmtySipE-WC0LHkcCqrbh2duABFkX-L&hc_ref=ART82iB4UAiO2E07oBbubtGpsAWmryqY4IV8jp9o4EfmpQkFQjyal2IOkqaaLSa_LtM&fref=nf

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2520600257973945&set=a.751130571587598&type=3


33


koje su vjerovale u gatke i vrađbine. Nesebično su ih častili i novčano i materijalno, a oni su se najviše radovali svježem povrću, siru - kajmaku a i kokoški koja je čvrsto vezana za obje noge.

Barice su ljeti ostajale puste. Jedini čuvari 'zamrlog' naselja bili su zrikavci koji su svojom melodijom remetili tu tišinu i bili jedino društvo Arifovci i njenom bolesnom sinu Ragibu.

Kao dječak on je preležao upalu mozga što je ostavilo vidne posljedice na njegov daljni rast i razvoj. Arifovca je bila vitka i suhonjava žena, tamne puti sa blistavim očima poput alem kamena.

Nerado je išla u prosjačenje - pogotovo kad je morala vući za sobom bolesnog Ragiba. Bila je prepuštena sama sebi, pošto je jedina ostala u naselju a nije bila obezbjeđena životnim namirnicama. Prelazila bi po par kilometara da dođje do kuća gdje su ljudi imali razumijevanja za njenu neimaštinu. Udjeljivali bi joj milostinju a ona je bila toliko ponosna da, kad bi se pomolila ispred vrata, vadila bi iz njedara papirnu tabakeru sa iglama i broševima. Nama djeci bili su interesantni njeni broševi, pa smo rado trčali da iznesemo brašno u posudi kad ugledamo da prilazi našoj kući. Tako jedne prilike kad je ušla u dvorište otac izašao prije mene i ja sam pomislila da sam ostala bez poklona. Ali, otac mi je pružio ruku u kojoj sam ugledala broš?! Zacrvenile su se dvije trešnjice! Broš, kome sam se toliko obradovala! Dječija duša to samo zna i hoće priznati. To je bio broš od Arifovce koji i dan danas pamtim, i uvijek se radujem malom poklonu, koji me vrati u djetinjstvo i taj osjećaj sjete.

To ljeto umro je i Ragib. Čula sam od oca da su se ljudi u džamiji dogovarali kako da pomognu i obave posljednji ispraćaj Arifovcinog sina. Mati je dobila naređenje da sašije za Arifovcu dimije i bluzu od tamno plavog krebanjora, sa beže kockicama, koji je otac kupio kod teta Hanke. Na dženazu je došlo puno džematlija iz Vlasenice a i komšija sa Hrastovca i Gradine. Svi su donijeli ponešto tako da su Arifovci napunili kuću sa namirnicama, ali bol za njenim Ragibom nisu mogli ničim ublažiti.

Ona je živjela u svom bolu čekajući svoje komšije da se vrate sa terena iz Beograda i Užica i podjeli sa njima tugu i žalost za rano preminulim sinom Ragibom.

Na sjećanje na moje drage komšije koji su svojim bitisanjem činili moje djetinjstvo sretnim, poklanjam Vam ovu priču. Neka im je vječni rahmet i lahka zemlja.

Zekira Kira Ahmić


https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2520600257973945&set=a.751130571587598&type=3&eid=ARCygmLZS2OLdi-VGacm9aMvOARIHxKe8fZs4JRr5dCDLQkR-IfA1a3WQFJ0m4IlFGtDR1geLYWhNqeN



34


Alija Isaković o važnosti bosanskog jezika – “Bošnjaci su tokom historijskih prilika mijenjali ime, ali ime bosanski jezik nikada” Maj 5, 2019

Alija Isaković (Stolac 1932. – Sarajevo 1997.) je bio bošnjački pisac, romansijer, pripovjedač, radio –

dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, leksikograf i historičar jezika i književnosti.

Smatra se jednim od najistaknutijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika i intelektualaca XX

stoljeća. U svojim mnogobrojnim djelima često je isticao značaj tradicionalnog imena Bošnjak, zemlje

Bosne i Hercegovine i posebnost bosanskog jezika.

Govoreći o leksici kod bošnjačkih pisaca i pravopisu bosanskog jezika navodi: “Kako stvari idu od 1918.

godine do danas, bosanski muslimani su na dobrom putu da izgube svoj jezik, odričući se svojih

jezičkih osobenosti, održavanih u viševjekovnoj tradiciji govorenja i pisanja. Osnovna narodnosna masa

bila je nepismena, ekonomski upropašćena i prepuštena političkoj nesigurnosti, dijelom i fizičkoj

nesigurnosti, da bi se lakše iseljavala, politički opredjeljivala i asimilirala. Ako u pogledu nacionalnog

statusa nije više tako, u pogledu jezika jeste jer smo prepušteni njegovoj jednostranosti – u

obrazovanju, u masovnim medijima, u administraciji. Tu se ništa nije promijenilo nabolje od 1918.

godine bez obzira na poslijeratne slatkorječive zaključke o književnojezičkoj toleranciji. Zato

preporučujem pokretanje stručne publikacije o bosanskom jeziku da bi naše nove generacije što

naučile i starije se podsjetile.”

U ratnom dnevniku pod nazivom “Antologija zla” (1994.) navodi sljedeće: “Nestajanje bosanskog jezika

iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka




http://bosnae.info/wp-content/uploads/2019/05/aliisa.jpg


35


Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom

igrom.”

Također u ratnom dnevniku navodi i sljedeće: “(…) U vrijeme kada su postojali Bošnjaci postojao je i

bosanski jezik. Bosanski jezik je realnost. Ne može sedamdeset godina političkog negiranja izbrisati

višestoljetno intenzivno postojanje. Bosanski Muslimani (Bošnjaci), kako hoćete, mijenjali su tokom

historijskih prilika svoje ime, ali ime bosanski jezik nikada nisu mijenjali.”

U “Antologiji zla” navodi i: “(…) Termini jezika srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, i

Novosadski dogovor u kojem Muslimani (Bošnjaci, op.a.a) nisu sudjelovali, ne obavezuje Muslimane

(Bošnjake, op.a.a) kao narod, ta obaveza tjerala bi ih, sada, poslije toliko godina, da se opredjeljuju za

jezik, kao što su se, a to je nekulturno i sramno, morali niz decenija opredjeljivati za neku naciju.”

Tokom obraćanja na Svebošnjačkom saboru u septembru 1993. godine u Sarajevu, Isaković je izrekao

riječi po kojima je danas u civilizacijskim tekovinama Bošnjaka ostao najprepoznatljiviji: “(…) Ne

osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika

bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već

između tri zla. Mi smo oči u oči sa grubom stvarnošću i svako od nas sada je i nešto više od onoga što

je sam sa sobom…”

RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA

Prvi rječnik bosanskog jezika napisan je gotovo 200 godina prije prvog rječnika srpskog jezika

Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Istorijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijalizovan je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodifikovao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim uticajem bosanskog jezika.

Srpski rječnik (Српски рјечник), rječnik srpskog jezika koji je 1818. objavio Vuk Karadžić. Sadrži 26 270 riječi, pisan je ćirilicom i ijekavicom. Puno ime rječnika glasi: Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječma (Српски рјечник истолкован њемачким и латинским ријечма). Karadžić je građu za ovaj rječnik počeo skupljati još 1815. na nagovor Jerneja Kopitara. Ovo je prvi rječnik u istoriji u kojem se jezik naziva srpskim imenom.Hrvatski jezikoslovci ustanovili su da je Karadžić prepisivao riječi iz ranijih hrvatskih rječnika ,,I oni tvrde da je Vukov srpski rjecnik iz 1818. je zapravo pisan na temelju hrvatskih isusovackih rjecnika.



36



https://www.facebook.com/473798159345105/photos/a.672897832768469.1073741950.473798159345105/874317215959862/?type=1


37


HUMOROM PROTIV BOLI

Autor Gradimir Gojer 24.4.2019.

Goran Sarić “Tri hefte do neba“, Buybook, Sarajevo i Mostart, Beograd, 2019.

Goran Sarić, bosanskohercegovački pisac (iz Konjica ) koji danas živi i djeluje u Holandiji, autor je dvanaest knjiga poezije i proze, a s holandskog jezika preveo je više od dvadeset knjiga.

Ovaj iznimno plodni i talentirani spisatelj pridružuje se knjigom Tri hefte do neba onom dijelu suvremene bosanskohercegovačke književnosti koja je imaginirana temom bolesti i svim njenim posljedicama. Sarić je, boreći se sa opakom bolešću, izišao kao pobjednik, prije svega, svakodnevno pišući i pobjeđujući je, nevjerojatno stilski preciznom miks tehnikom smjene svoga bolničkog dnevnika i poezije, dakle nerijetko surovo realne proze i lirike koju majstorski kreira u dosluhu sa svojim neveselim svakodnevljem.

Sarićev jezik je tečan, neopterećen, čist bosanski…


https://www.tacno.net/author/gradimir-gojer-2/


38


Ono što posebno imponira u njegovoj lirici i prozama je fino dozirana humorna komponeta, nerijetko, odnosno najčešće smijeh i podsmijeh i na vlastiti račun. Taj zdravi humor, u kojem Sarić uporabi i citat svoga zemljaka Zuke Džumhura, s toliko svježine i latentne distance prema surovosti temata, protkan je od prve do posljednje stranice ove neobične knjige. Inteligentno, s apotekarski odvaganom mjerom, Goran Sarić je ispisivao dnevničke zapise i lirske pasaže ove knjige, koju bih, uz naravno briljantnu Lijepo gore klasici marksizma, svrstao u njegova najbolja književna ostvarenja. Pokazao je Sarić kako se humorom, nerijetko i ironično datim narativom, pobjeđuje duboka ljudska bol i nesreća. Stanoviti je to novum i u bh. suvremenoj beletri.

Urednicima Bajbuka i Mostarta sve čestitke za izdanje koje imponira na više planova.

“Ja sam sad mrtav čovjek koji hoda”

Autor Goran Sarić 3.5.2019. u 20:47

(Na marginama dokumentarnog filma o ratnom zločincu Esadu Landži zvanom Zenga iz konc-logora Ćelebići) Piše: Goran Sarić Tog jutra mi je telefon zazvonio već u pola osam. Zove prijatelj iz Konjica, da kaže kako večeras (utorak, 30. april) obavezno odgledam dokumentarac na Aljazeeri Balkans. Radi se, veli, o filmu o Esadu Landži Zengi, čovjeku koga je Sud za ratne zločine u Den Hagu osudio na 15 godina zatvora zbog strašnih zločina nad Srbima u logoru Ćelebići kod Konjica. “Moraš to vidjeti,” zaključio je prijatelj, i kao da se bori s knedlom u grlu, naglo spustio slušalicu. Shvatio sam ga. I njegov je otac, tada već sijedi starac, ubijen u tom logoru. Kao i svi ostali – bez ikakvog suđenja i krivice.

U knjizi Lijepo gore klasici marksizma sam u više navrata pisao o zločinu nad tim ljudima. Za njih je u Konjicu znao svako ko je htio da zna, ali se praktično niko, pa ni ja, u to guravo vrijeme nije usudio javno govoriti o tome. Grad pod stalnim granatiranjem Karadžićevih Srba, “premrežen” snajperima HVO-a, a iznutra, posebno u prvih godinu, godinu i po rata, strahovlada u kojoj ti je, kao “nepodobnom”, u svako doba dana i noći neko naoružan mogao banuti na vrata. Uostalom, svi znamo za stravični primjer ubistva kompletne porodice Golubović.


https://www.tacno.net/author/stefa/


39


U vezi s tim strašnim mjestom, u sjećanje mi i danas, nakon tolikih godina, dolazi razgovor s jednim od mnogih poštenih vojnika Armije BiH. On mi je – moglo je to biti u proljeće devedeset i treće – jednog popodneva, u kafiću od metaka i šrapnela zaštićenom željeznim pragovima, ispričao kako su ga jednom bili prekomandovali na dužnost čuvara zatvorenika u Ćelebiće.

“Izdržao sam tri-četiri dana, i nisam mogao više. Jedva isposlovao prekomandu. Ne možeš da pomogneš ljudima – Zenga i ostali stražari bi me “pojeli”! – a ne možeš ni da gledaš kako muče te jadne ljude.” I zašuti. I danas sam prijatelj s tim dobrim čovjekom.

Drugi, još dirljiviji razgovor na tu temu u to vrijeme sam vodio s magistrom književnosti J.G., zatočenim u sportskoj dvorani – tada zatvoru – u koji su ga prebacili nakon višemjesečnog boravka u logoru u Ćelebićima. Nekoliko sam mu puta, uz dozvolu zapovjednika zatvora, odnio preobuku i nešto hrane.

Elem, u obje te priče gore spomenuti je Landžo – tada još golobradi mladić od 19 godina! – igrao glavnu ulogu.

Sad, dakle, bez daha gledam dokumentarni film “Neoprošteni”, Danca Lars Petersen Feldballea. Kroz potresnu priču o zločinu i kazni za Esada Landžu, sama od sebe se nameću pitanja. Odakle toliko zla u duši jednog mladog, u moru i relativnom blagostanju bivše Jugoslavije odraslog čovjeka? Šta je to “puklo” u njemu? Osim toga, zločine u Ćelebićima nije počinio jedan čovjek. U Den Hagu je za zločine u Ćelebićima osuđen i zapovjednik tog logora Zdravko Mucić Pavo, iz redova tadašnjeg saveznika Armije BiH, Hrvatskog vijeća obrane. Bilo ih je još. Takve stvari, i u tom obimu, nisu mogla uraditi dva-tri čovjeka.

O tome kako se u njemu probudila zvijer Esad Landžo Zenga – u međuvremenu odležao višegodišnju zatvorsku kaznu u Finskoj, nezaposlen, bez prava povratka u BiH, na liječenju od postratnih trauma i psihoza – u jednom trenutku kaže: “Ja sam mrtav čovjek koji hoda”. Kaže i to (navodim po sjećanju) da prije rata nije mario za politiku, da je na tadašnje predizborne skupove išao najviše da “vidi fine cure”, da je pred rat svuda vladala negativna atmosfera, koja se očitovala u ponašanju pojedinaca… O sebi iz ratnog vremena govori kao o monstrumu, kaje se i kaže da nije nikakvo opravdanje što su im nadređeni rekli “da ništa ne misle, nego samo rade ono što im se naredi”. “Hraniš se njihovim strahom, sviđa ti se to. Prije rata me niko nije znao, sad su me svi u Gradu znali, mnogi me se i bojali.”

Klasična priča o anonimusu koga na površinu izbaci ratna kloaka. Kako na jednom mjestu surovo tačno kaže Ivo Andrić:

“Sve te uči i nagoni da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum. I ti slušaš i oprezno ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš nego radiš i štediš i brineš i vek ti u tome prođe. A onda odjednom, izokrene se i izopači cela ta igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se crkva zatvori i zamukne, a vlast zameni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sticali gube a dangube i siledžije stiču. I niko ne priznaje tvoje napore i nikog nema da te pomogne i posavetuje kako da braniš zarađeno i ušteđeno – može li to biti? Zar to može biti?” Šta god mislili o Zengi, jedna stvar ga izdvaja od skoro svih ratnih zločinaca s prostora bivše Jugoslavije. On, dakle, otvoreno i bez oklijevanja priznaje svoje zločine, kaje se zbog njih i, već rekoh, o samome sebi iz tog doba govori kao o “čudovištu”.

U filmu “Neoprošteni” najupečatljiviji su Landžini nedavni susreti s njegovim žrtvma, i to baš na prostoru nekadašnjeg logora Ćelebići. Meni lično je ogromna već i sama ta gesta, činjenica da su se neki od bivših logoraša odvažili doći tu, i stati oči u oči s bivšim krvnikom!

Oni, kao što se i moglo očekivati, ne mogu da oproste Esadu – prevelik je to zločin za takvo šta! – ali svi, uz rijetke upadice, barem strpljivo saslušaju njegovo, više puta opetovano, izvinjavanje zbog počinjenih zločina.

I mada je svaki detalj važan, i svaka ta strašna priča zaslužuje posebnu pažnju, ipak bih izdvojio dva momenta. Jedan je priča majke čiji je sin, tada petnaestogodišnjak, sasvim posijedio od posljedica



40


torture u Logoru. Ta žena, grcajući, Zengi veli kako bi ga zbog toga “najradije sad, tu, na licu mjesta, nogama izgazila”. Ali i ona, na kraju, šutke, odsluša njegovo izvinjenje.

Drugi momenat je kada doktor Petko Grubač, nekada ugledni konjički psihijatar i kućni prijatelj mojih roditelja, takođe zatvorenik u Ćelebićima, na kraju filma, vidno potrešen, pruža ruku Landži, i, ni on ne spominjući oprost, kaže otprilike ovako: “Ipak sam stekao utisak da se iskreno kaješ.”

Možda izgleda malo, ali je ipak nešto. Za Zengu, ali i za sve nas, ako ikada zaželimo da se iščupamo iz ovog blata, i krenemo novim, ljepšim putevima. Ili, kako to u novom, uzbudljivom romanu “Ništa lakše od umiranja” o jednom (fiktivnom?) ratnom zločincu kaže mostarski pisac Elvedin Nezirović: “Ako nas išta čini ljudskim bićima, onda je to naša sposobnost da se mijenjamo, da se popravljamo ili kvarimo, bivamo bolji ili lošiji. Naši životi satkani su od antagonizama, od apsolutnih protivrječnosti koje se u nama stalno sukobljavaju. Dobro i Zlo. Ljubav i Mržnja. Radost i Tuga. Grijeh i oprost. Granica između njih često je nejasna, zamračena, iskrivljena, neuhvatljiva, unatoč tome – ili možda baš zato – što je iznimno važno s koje njene strane gledamo na svijet.”

http://balkans.aljazeera.net/tag/esad-landzo Autor Goran Sarić3.5.2019. u 20:47

Moja Domovina – BiH

Ovo samo BiH ima!

Bosanska Otoka ❤️🇧️ Prelijepa je 😊❤️


http://balkans.aljazeera.net/tag/esad-landzo

https://www.tacno.net/author/stefa/


41


Vezuv kao ljutiti svjedok ljudskog

bestijarija

29.4.2019.

Kurcio Malaparte: Koža, Beograd, Laguna, 2016. (Prevod sa italijanskog: Jelena M. Ristić) Piše: Goran Sarić Italija 1943. Epidemija kuge buknula je u Napulju istoga dana kada su jedinice savezničke vojske ušle da ga oslobode. Junak romana sarađuje sa Amerikancima kao oficir za vezu. On se brine o pukovniku Džeku Hamiltonu, „Amerikancu u najuzvišenijem smislu reči: jednom od ljudi najdostojnijih poštovanja“, koji govori francuski i citira klasike, a grozi se užasnog smrada sirotinje na ulicama grada u ruševinama, gde je „oslobođenje“ samo sinonim za očajanje. Kuga koja se iz Napulja širi malo-pomalo po celoj Italiji i celoj Evropi ne kvari telo, nego dušu. Epicentar epidemije, Napulj je pretvoren u pakao degradacije. Veterani raspuštene italijanske vojske mole za rad. Prostitucija je široko rasprostranjena. Izgladnele majke iznele su na ulicu svoju mizernu robu: dečake i devojčice od desetak godina. Sve se svelo na borbu za puko preživljavanje – ne za slobodu, dostojanstvo, čast, za spasenje duše, nego za spas gole kože. Suptilan, ciničan, neuhvatljiv, zastrašujući i uvek iznenađujući, pisac Kože je vrhunski umetnik neizvesnosti i svedok rađanja jednog novog sveta. Ovaj citat sa izdavačevog sajta, čini mi se, radoznalog čitaoca – ako takvih još uopšte ima u ovom svijetu masovnog fejsbučenja?! – najbolje upoznaje sa faktičkim sadržajem ovog veoma neobičnog djela. Veliki italijanski pisac koji je svoje knjige potpisivao pseudonimom Kurcio Malaparte (pravo ime mu je Kurt Erich Suckert, 1898 – 1957) sve do ovog djela je, koliko ja znam, bio skoro nepoznat čitalačkoj publici na prostorima B/S/H jezičkog područja. A o kakvom se velikom literati radi dovoljno govori podatak da je relativno opširan pogovor ovoj knjizi napisao niko drugi nego veliki evropski i svjetski pisac Milan Kundera! S druge strane, svojevrstan je kuriozitet da je upravo ovo Malaparteovo djelo Katolička crkva (vjerovatno zbog “blasfemije?!) stavila na Index librorurm prohibitorum, spisak zabranjenih knjiga, praveći mu time, naravno, najveću moguću reklamu.



42


A zašto su kod nas tek nedavno prevedena njegova dva najznačajnija djela: ovo, i možda još poznatiji, takođe na mnoge svjetske jezike prevedeni roman Kaputt, koji se, kod istog izdavača, iz štampe pojavio tek prošle, 2018. godine? Bojim se da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti dosta jednostavan. Obje ove knjige, naime, govore o Drugom svjetskom ratu, a tada je Malaparte – barem do pada Italije 1943. godine – bio na pogrešnoj strani! Iako oba djela imaju izrazito pacifističku notu, pa ih mnogi zato nazivaju remek-djelima antiratne književnosti, bojim se da je to bilo presudno što su ove knjige kod nas decenijama bile prešućene, tim više što je autor u najranijoj mladosti malo “očijukao” sa Musolinijevim fascio. No, Malaparte to nije zaslužio. Em se vrlo brzo “otrijeznio” od simpatije za crnokošuljaše – pa je čak, kao “komunista”, docnije nekoliko godina proveo na robiji – em se radi o doista vrhunskom umjetniku, esteti prvoga reda.

Jer, čak i kad govore o groznim stvarima, Malaparteova djela čitate lako, u jednome dahu. Sjajan stilista, bogatog vokabulara, razuđene sintakse, neočekivanih poređenja i metafora, lirskog jezika i, nerijetko, ciničnih primjedaba, ovaj pisac naprosto “tjera” čitaoca da njegove romane-koji-to-nisu“proguta” od korica do korica. Zašto se ovdje, kako sam upravo napisao, radi o “lažnim” romanima? Žaprosto zato što se i u Kaputtu i u Koži radi o, velikim dijelom, autobiografskoj prozi, dakle neizmaštanim djelima. Pa zašto ih onda Milan Kundera i većina književnih kritičara širom svijeta uporno naziva(ju) romanima? Zato što u njima pisac na tako majstorski način “plete mrežu” faktičkog i izmaštanog, stvarnog i mogućeg, da je čitaocu skoro nemoguće razoputiti šta je umjetnik sanjao, a šta mu se doista, na javi, poizdešavalo. A kao oficir Musolinijeve vojske i ratni izvještač Malaparte je u Drugom svjetskom ratu doista svašta vidio i doživio. Prošao Evropu uzduž i poprijeko – Staljingrad, Dnjepar, Norveška, Varšava, NDH (grozomorni susret s Antom Pavelićem!)… – borio se na frontu, ali i, kao oficir i novinar, prisustvovao mnogim sijelima i terevenkama na kojima su pijane nacističke glavešine do kraja ogoljavale ono malo duše što im je još, u klanici koju su sami izazvali, bješe preostalo. Sve je to, uz mnogo drugih stvari, veoma plastično i do u detalje opisano u romanu Kaputt. A u Koži je, uz kraće epizode s drugih mjesta i bojišta, centar zbivanja Napulj. Istoga dana, dakle, kad i američki oslobodioci, u taj nekoć lijepi, ali u Drugome ratu “antifašističkim” bombama skoro potpuno porušeni grad stiže opaka bolest, sa svim onim što prati opštu kataklizmu: siromaštvo, prljavština, zaraze svih vrsta, ali i moralna dekadencija: besramno laganje i ulizivanje pobjednicima, prostitucija, “prodaja” vlastite djece… Sve to Malapartea, sada oficira za vezu u službi Amerikanaca, ispunjava krajnjim prezirom, očajem i indignacijom. Je li to ta dugo očekivana sloboda?! Ima u ovoj nezaboravnoj knjizi, izvrsno prevedenoj od strane Jelene M. Ristić, mnogo prizora od kojih se čovjeku ledi krv u žilama. Ovdje bi ih bilo teško čak i samo djelimično nabrojati. Ali, vjerujte mi na riječ, i na takvim mjestima se vide ruka i pero velikog umjetnika.

No, kao i u gotovo svim velikim djelima, paleta boja nije sasvim crna. Ima u njoj i bijele, zelene, sive, crvene… Kao ono kad Vezuv, Napuljov opasni “komšija”, probuđen ljudskim bestijarijem jedne večeri počne da bljuje crvenu vatru. Šume, livade, sela, plodni pašnjaci i vinogradi, čak i more – sve se boji jarkom bojom krvi! I onda definitivno umukne, taj bijesni džin. Džaba molitve, džaba procesije i bogati darovi žitelja, džaba obredna bacanja životinja u njegovo žrelo… (Jer, Vezuv je i izvor života, darovatelj plodnoga tla.) Vulkan je riknuo, upozorio nas, a onda zauvijek “zaspao”. Dixit! Priroda je i inače u Koži na mnogim mjestima onaj, da tako kažem, korektivni kontrapunkt ljudskim zlopačinama. Nezaboravni su, između bitaka i krvoprolića, Malaparteovi opisi pejzaža, sumraka, mirne i uzburkane vode, lijepih fasada neobičnih kuća…. Ipak, razumije se, s obzirom na temu koju pisac obrađuje, u knjizi prevladavaju mračni tonovi. Pogotovo pošto, kako sluti Malaparte, poslije ovakvog rata dolazi vrijeme bez ideala. Vrijeme u kome više neće biti toliko važne ni zastave, ni trube, ni snovi i slatke zablude, već samo i jedino koža. Sopstvena koža. Pa hajde onda da ovaj tekst i završim jednim citatom o njoj, koji po meni predstavlja suštinsku poruku ove velike knjige. U njemu je Kurcio Malaparte, govoreći o Napulju, intuicijom velikog umjetnika doslutio kakav nam se, da prostite, kijamet sprema: “Ne volim da gledam do koje mere čovek može da se spusti da bi živeo. Više sam voleo rat od ‘kuge’ koja nas je posle osobođenja sve uprljala, pokvarila, ponizila, sve, ljude, žene, decu. Pre oslobođenja smo se borili i patili da ne bismo umrli. Sada smo se borili i patili da bismo živeli. Ljudi koji se bore da



43


ne umru zadržavaju svoje dostojanstvo, brane ga ljubomorno, svi, ljudi, žene, deca, groznom upornošću. […] Ali posle oslobođenja ljudi su morali da se bore da bi živeli. Ponižavajuća je stvar, užasna, to je prosto sramna nužnost, boriti se da bi se živelo. Samo da bi se živelo. Samo da bi se spasla sopstvena koža.

ZSDH, Zajednica Sandžačke Dijaspore Holandije

Page Liked · October 23, 2018 ·

PRVI ŽENSKI PILOT U SVIJETU RODOM IZ SANDŽAKA, Bijelo Polje Beograd, 1938. godine.. U posjetu je stigla Sabiha Gökçen, prva žena-pilot na svijetu. Cerka izbeglica iz Sandzaka, sela Lozne kod Bijelog Polja Sabiha Ćorović, nakon gubitka oba roditelja, igrom slučaja biva usvojena od strane oca Turske Republike Kemal Paše Ataturka, koji nije imao djece. Kasnije školovanjem postaje prva žena pilot borbenih aviona. Danas aerodrom, drugi po veličini u Turskoj, koja ima oko 50 aerodroma, nosi njeno ime.

Zahvaljujemo Stari Dedo

Počelo potpisivanje peticije “Djecu treba liječiti iz budžeta, a političare plaćati SMS porukama, pa ko uplati – uplati” – BHDINFODESK

bhdinfodesk.com


https://www.facebook.com/ZSDH-Zajednica-Sandzacke-Dijaspore-Holandije-1000058340011617/?ref=nf&__tn__=%2Cd%3C%2AF-R&eid=ARDhzvDuEfRqcu_nSuYwVKVyrdCJpSUKu6FOs4gWo3WRRCIVHb8NThkhOQf7h5iffQP75PrZGp5okovO&hc_ref=ARTsDQ5mc2433G9u2lJfV0qOWziYO7Bq_dDfo8Hfgb335ZHf_mLYqNgkZo2p9_KiN1Y

https://www.facebook.com/ZSDH-Zajednica-Sandzacke-Dijaspore-Holandije-1000058340011617/?ref=nf&__tn__=%2Cd%3C%2AF-R&eid=ARDhzvDuEfRqcu_nSuYwVKVyrdCJpSUKu6FOs4gWo3WRRCIVHb8NThkhOQf7h5iffQP75PrZGp5okovO&hc_ref=ARTsDQ5mc2433G9u2lJfV0qOWziYO7Bq_dDfo8Hfgb335ZHf_mLYqNgkZo2p9_KiN1Y

https://www.facebook.com/ZSDH-Zajednica-Sandzacke-Dijaspore-Holandije-1000058340011617/?tn-str=k%2AF

https://www.facebook.com/1000058340011617/photos/a.1129502927067157/2418981994785904/?type=3&permPage=1

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2019/01/12/pocelo-potpisivanje-peticije-djecu-treba-lijeciti-iz-budzeta-a-politicare-placati-sms-porukama-pa-ko-uplati-uplati/?fbclid=IwAR1MlxV0NSNU0w8KBwr4EhjiLlDaxsgolDEYYP7-RqozYNxLZ-zjHzFDnNs

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2019/01/12/pocelo-potpisivanje-peticije-djecu-treba-lijeciti-iz-budzeta-a-politicare-placati-sms-porukama-pa-ko-uplati-uplati/?fbclid=IwAR1MlxV0NSNU0w8KBwr4EhjiLlDaxsgolDEYYP7-RqozYNxLZ-zjHzFDnNs

https://www.facebook.com/ZSDH-Zajednica-Sandzacke-Dijaspore-Holandije-1000058340011617/?ref=nf&__tn__=,d<*F-R&eid=ARDhzvDuEfRqcu_nSuYwVKVyrdCJpSUKu6FOs4gWo3WRRCIVHb8NThkhOQf7h5iffQP75PrZGp5okovO&hc_ref=ARTsDQ5mc2433G9u2lJfV0qOWziYO7Bq_dDfo8Hfgb335ZHf_mLYqNgkZo2p9_KiN1Y


44


BOSANSKO-HOLANDSKI FILM NA KANSKOM FESTIVALU

28. april 2019.

Take Me Somewhere Nice, bosansko-holandski film režiserke Ene Sendijarević, selektiran je za Kanski međunarodni filmski festival. To je objavio producent Pupkin Film.

Ena Sendijarević

Ovaj roadmovie je snimljen u okviru Programa ACID (Association for the Distribution of Independent Cinema) gdje je jedan specijalni panel selektirao samo devet filmova iz cijelog svijeta. Het ACID-programma je najnoviji Kanski program koji je specijalno namijenjen nezavisnom filmskom stvaralaštvu.

Film govori i tinejdžerki Almi koja iz Holandije putuje za Bosnu da provede jedno ljeto u zemlji rođenja svojih roditelja. Ona tamo ulazi iz jedne u drugu apsurdnu situaciju. To je prvi dugometražni film Ene Sendijarević.

Poslije zavidnog uspjeha sa kratkim filmom "Import" na Kanskom festivalu 2016. sada je prvenac Ene Sendijarević u kategoriji igranog filma "Take me somewhere nice" ušao u program Filmskog festival u Kanu. Enin pogled na Evropu: “Prema Evropi imam jedan odnos mržnje i ljubavi. Ljubavi, jer prema mom shvatanju je naša jedina šansa da pružimo otpor ponovo rastućem pokretu nacionalizma i fašizma. Tačno je da EU u ovom momentu ne funkcionira kao što bismo mi htjeli, otuda dolazi i mržnja. Jugoslovenski rat je dobar primjer pada Evrope i UN kao čuvara nevinih građana i slobode u Evropi. To pokazuje koliko je naš mir ugrožen.” "Dirnuta sam se kada sam čula govor Grete Thunberg na Konferenciji o klimatskim promjenama u Katowicama. Apelirala na rješenja koja su potrebna, umjesto na rješenja koja trenutni sistem dozvoljava. Dakle, sistem mora biti prilagođen onome što treba uraditi, a ne obrnuto. Mislim da je to vrlo dobro rečeno.”



45


Ena Sendijarević na IFFR

Ena Sendijarević (1987, Bosna i Hercegovina), studirala je medije i kulturu na Univerzitetu u Amsterdamu i pohađala je Holandsku Filmsku akademiju, također u Amsterdamu. Nakon završetka studija njen prvi projekat je bio Import (2016), kratki film koji je imao premijeru na Filmskom festivalu u Kanu u Quinzaine des Réalisateurs. Film Take Me Somewhere Nice imao je svoju svjetsku premijeru na Internacionalnom filmskom festivalu u Roterdamu (IFFR) 2019.

Filmografija: (selekcija) Travellers into the Night (2013, kratki film), Fernweh (2014, kratki film), Import (2016, kratki film), Take Me Somewhere Nice (2019)

Take Me Somewhere Nice se može vidjeti u holandskim kinima od 23. maja.

23. maj 2019.



46


Naša Bosna - list građana BiH u Nizozemskoj Izlazi: kvartalno Urednik: Dževad Kurić, Naida Ribić

Redakcija: Mujo Midžić i dr. [email protected] www.platformbih.nl

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.platformbih.nl Platforma BiH - Krovna organizacija udruženja i građana BiH u Holandiji www.izbn.nl Islamska zajednica Bošnjaka u Holandiji www.nauk.nl Naučno akademski umjetnički klub BiH-NL “NAUK” www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.srebrenica-herdenking.nl Srebrenica 1995-Nikada zaboraviti www.srebrenica95.nl Udruženje preživjelih Srebreničkog genocida 95


mailto:[email protected]



http://www.izbn.nl/

http://www.nauk.nl/

http://www.mladi-bih.nl/

http://www.srebrenica-herdenking.nl/

http://www.srebrenica95.nl/

Documents

A BOSNA GOUDA, 22.05.2019. NAŠA BOSNAplatformbih.nl/onewebmedia/NAŠA BOSNA 58 (1).pdf · Neki bosanski mediji su bivšoj tužiteljici Haskog tribunala Carli del Ponte prebacili