Advan Hozi

Advan Hozi

UDO OD DJETETA

Uspomeni na moju Enu

UDO OD DJETETA

Valjda je takva bila volja majke prirode da Tvrtku Dizdaru jo prilikom dolaska na svijet bude udaren peat neobinog novroeneta, tako da je odmah, s prvim minutima svog ivota, postao udo od djeteta. im se rodio i rasklopio usta da zaplae i objavi svoje postojanje, opazili su da ve ima iznikla dva mala bijela zubia. Takvo udo u porodilitu jo nije bilo vieno pa je i doktor izbeio oi i dugo pipao prstom te zubie. Poslije su dolazili i drugi doktori i sve vrste babica i medicinskih sestara da se uvjere: taj djeko je ve mogao da ugriza.

Rastui i dobijajui nove zube, djeak je sve vie i jae grizao. Jeo je sve to mu daju, tako da ga nikad nije bilo potrebno nutkati i moliti, kao to se ini s drugom djecom. Grizao je, dodue, i sve drugo ega bi se dohvatio, a najradije svoje igrake i tatine knjige, hemijske olovke i ahov-ske figure, kad bi mu dole pod ruku. U etvrtom mjesecu ve je poeo da pue, u osmom je prohodao, a u etrnaestom je progovorio. Nauio je da pliva u treoj godini, a u petoj je znao da ita. Ne treba ni pominjati kad je poeo da zanovijeta i da se raspituje ta je ta i zato je zato, jer su mu takva pitanja bila na jeziku im je progo-vorio. Tako je grizao i razna saznanja. Jedino je bilo nezgodno to je djeko ujedao i u nekim prilikama kad se to ne ini, a to je bilo onda kad bi ga neko udario ili htio da udari: odmah bi skakao kao kakav mladi lovaki ker i hitro hvatao ruku ili makar prst onoga to hoe da ga bije, u tren oka sve bi bilo gotovo: njegovi zubi nisu bili mekani. Tako je Tvrtko jo prije polaska u kolu izujedao sve svoje vrnjake u komiluku, pa i nekoliko komija i roaka, ali je tako izvo-jevao i ogromnu povlasticu: niko se nije usui-vao da ga tue.

Zatim, tu je bilo i njegovo ime. Njegovom tati Sranu strano se dopadalo ime Tvrtko, staro i veoma rijetko, a nepodesno za bilo kakvo is-krivljavanje ili skraivanje. Tvrtkovom bratu, starijem dvije godine, bilo je ime Stanislav, a zvali su ga i Stanko, i Stane, i Slavko, i Sten, i Stania i jo kojekako pa je i on sam bio u nedoumici kako mu je zapravo ime. Ali, kad je Tvrtku dao ime, tata Sran nije mogao ni da nasluti da e njegov sini tu svoju firmu prihvatiti svim srcem, tako da e se uvijek starati da s rastom i jaanjem bude dostojan takvog imena. Ve od druge ili tree godine njegovog ivota to je bilo toliko vidljivo da je i tata Sran esto uzvikivao: "Ne znam na koga se ovaj moj sin bacio, tvrdoglav je kao mazga!" Navodno, takvog tvrdoglavog stvorenja nikada nije bilo ni meu Dizdarima ni u porodici Tvrtkove mame Sane.

Upisali su ga u kolu kad je navrio est godina. Od prvog razreda bio je to udan ak, a do etvrtog je ve stekao i slavu: bio je bistro dijete, koje zna svata, ali u kolu dolazi sa nenapisanim zadaama i nenauenim lekcijama. Nikakve zamjerke, primjedbe, savjeti i ukori na njega nisu imali uticaja: on je tvrdoglavo tjerao svoje. Na kolskim asovima bio je miran, nije se vrtio, okretao, aptao, tipao drugove i inio dru-ge manguparije, ve je samo kriomice, umjesto da slua nastavu, ispod klupe listao i itao razne stripove ili je pak crtao nekakve svoje avione, rakete i letee tanjire. Kad bi mu tata, poslije roditeljskih sastanaka u koli, pokuao da oita lekciju o tome kako treba uiti i tome slino, to se obino govori djeci, Tvrtko je smireno odgo-varao: neka me upiu u neki stariji razred da me ne gnjave onim to ve znam! Njegova razredna nastavnica se, jadnica, iva jela i nikako nije znala kakve bi ocjene dala takvom aku. Kad mu je najzad napisala svjedodbu da je zavrio et-vrti razred, uzdahnula je sa velikim olakanjem i rekla: "Neka se sada neko drugi s njim natee, meni je bilo dosta!"Prave muke su naile tek kad je Tvrtko po-ao u peti razred. Tada se najbolje vidjelo kakvo je bio udo od djeteta i koliko jedno takvo udo moe da bude nezgodno i za nastavnike i za roditelje.Bio je lijepo izrastao, a razvio se malo preko mjere pa je izgledao trapavo, a inilo se da je i mutav, jer je bio tih, utljiv i zatvoren kao kakva kutija. Teko je bilo dokuiti ta mu je u glavi, jer su se iz njega rijei morale izvlaiti kao iz kakvog dubokog bunara. Za razliku od Stani-slava, ivahnog i okretnog, koji je po cio dan bio prava igra, Tvrtko je u osami itao i halapljivo gutao sve to je mogao nai u knjigama i novi-nama, a kad je izlazio iz stana nije se znalo kuda ide i ta e da radi.Teko je uhvatiti red kojim su se zbivali pojedini dogaaji u kojima je Tvrtko pravio izne-naenja, ali to i nije naroito znaajno. injenica je da su nastavnici traili ono to je propisivao nastavni program, tata Sran i mama Sana su drali stranu nastavnicima, a Tvrtko je imao svaj program i radio po svome. Pa kad se sve to smi-jealo, ispadalo je sve neto neoekivano.

Najprije je valjda bio nesporazum s nastav-nikom fizikog vaspitanja. To je bio mlad, vri-jedan nastavnik, dobar gimnastiar, koji je gajio vatrenu elju da i njegovi aci budu dobri gimnastiari. U koli su imali i lijepu salu i sve potrebne sprave pa je gimnastika mogla da cvjeta i cvjetala je prilino dobro kod svih uenika osim kod Tvrtka. On je mrzio parterne vjebe, vratilo, razboj, preskoke, sklekove i tranje i uopte sve stoje nastavnik traio da uenici rade. Dok su svi drugi uenici iz njegovog razreda jurili za loptom kao sumanuti, Tvrtko se sklanjao u stranu ili se, kad bi ga ukljuili u igru, mlitavo gegao i eprtljavo petljao s loptom kao neka baba. Mladi nastavnik je gotovo plakao od oajanja: ta da radim s tobom? pitao je Tvrtka. A Tvrtko nita. Uh, nikom nisam dao keca iz fiskulture, a tebi u ga dati! prijetio je nastavnik.Jednog dana pozva direktor kole tog nastavnika k sebi. U direktorovoj kancelariji sjedila su trojica ozbiljnih graana. Drue nastavnie upita direktor kakav vam je na fiskulturi uenik Tvrtko Dizdar?-Lo. Najslabiji.Ona trojica se nasmijae, a i direktor se osmijehnu: Vidite ree ovo su drugovi iz Repu-blikog odbora Plivakog saveza. Oni kau da je mali Tvrtko odlian pliva i mole da ga oslobo-dimo pet dana radi uea na republikom prvenstvu. Kao njegov nastavnik, i vi biste ili s njim. To je, kako da kaem, velika ast za nau kolu!Mladi nastavnik je bio toliko zbunjen da nije mogao nita da izgovori. Ona trojica su pri-skoila da mu zahvale za razumijevanje, tuma-ei njegovo utanje kao pristanak.I bilo je: odveo je Tvrtka na to takmienje, a Tvrtko je u vodi bio kao kakav delfin: osvojio je dvije zlatne i dvije srebrne medalje. Tri dana su u novinama izlazile njegove slike. I nastavnik je bio na slici u novinama.Razumije se, sad vie nije bilo nikakve mogunosti da Tvrtko dobije keca iz fiskulture, ali mu je nastavnik ipak rekao: Neka si ti republiki prvak u plivanju, ali si totalno lo u kolskoj nastavi. Nee dobiti vie od trojke i taka!Ali, nije bila taka. Nekoliko mjeseci kasni-je Tvrtko je i na dravnom prvenstvu osvojio dvije srebrne i jednu bronzanu medalju, a kola je za taj njegov uspjeh! dobila poveliku i ukusno izraenu diplomu. Zatim su opet u kancelariju direktora kole doli nekakvi uvaeni graani i zamolili da mali Tvrtko Dizdar poe na neko meugradsko i vano takmienje u dudu. Mali-an se, krijui od roditelja, upisao u dudo klub i za samo nekoliko mjeseci uzletio meu najbolje: obarao je kao od ale sve iz svoje kategorije. Tata Sran je bio iznenaen, mladi nastavnik fiskulture zbunjen, a Tvrtko se opet, i sa tog tak-mienja, vratio s medaljama i diplomama. Tada su doli i snimatelji i novinari s televizije da snimaju Tvrka u koli, a direktor kole i mladi nastavnik su takoe pred kamerama govorili o njemu kao ueniku i priali tako kao to bi i svak drugi na njihovom mjestu: hvalili su maliana kao najboljeg sportistu u koli.

Tako je, nekako slino, ispalo i s nastav-nicom muzikog vaspitanja, drugaricom Berkom. Ona se na svim svojim asovima u Tvrtkovom razredu nije mogla da naudi kako jedan djeak moe biti toliko tupoglav da ne shvata note i kako moe biti toliko bez sluha da ne umije da se uklopi u razredni hor, a Tvrtko je upravo takav bio, po svim pravilima, mutav i za pjesmu i za muziku. Utoliko je za drugaricu Berku bilo kraj-nje veliko iznenaenje kad je jedne veeri, dok je etala sa svojim muem, opazila tog istog muta-vog Tvrtka na klupi u parku, s gitarom u rukama, kako prebire po icama i pjeva okupljenim mom-cima i djevojkama nekakvim napuklim glasom na engleskom jeziku. Njen mu je bio odu-evljen... Zamislite ta mi se dogodilo! rekla je nastavnica Berka sutradan u zbornici punoj nastavnika i ispriala je sve to je ula i vidjela. Kako na engleskom? iznenadila se profesorica engleskog, sitna i uta cura u koli meu acima zvana Deri, po imenu mia iz crtanih filmova. Pa taj djeko ne zna nijednu englesku rije! On je antitalenat za jezike! Kod mene od prvog dana ima jedinicu! Ne zna on ni maternji jezik! rekao je profesor Baali. To je najmutaviji ak u koli, ne zna da proslovi ni pet rijei!Nastavnica Berka bila je povrijeena i sva se bila zajapurila: pa valjda i ona zna ta je engleski, a ta nije. Profesorica Deri je ponav-ljala da tako neto uopte nije moguno, a pro-fesor Baali je dodavao ulje na vatru i raspra je bila sve ea, jer se upetljao i nastavnik teh-nikog obrazovanja Srmec izjavom da je Tvrtko i kod upisan kao najslabiji ak jer nema pojma o pojmu u tehnici. Najzad je sekretar kole predloio da zovnu Tvrtka u zbornicu. Pa, znam pet-est ili sedam-osam pjesama na engleskom rekao je Tvrtko, na svoj nain mirno i ravnoduno. Nauio sam s drugovima. Uz ploe i tako... A na nastavi si kao zavezana vrea! primijetila je profesorica Deri. To je drugo, nije isto odvratio je Tvrtko.Kad se pribrala i razmislila, profesorica Deri je brzo obrnula cijeli taj sluaj u svoju korist. To je bio dokaz da se "njen" predmet moe lako da ui, da engleski jezik nije teak i da ga uenici vole. Na njenu inicijativu, a i uz podrku drugarice Berke, odrana je kolska priredba na kojoj je i Tvrtko imao svo ,,ou". Pjevao je engleske pjesme i udarao u gitaru, a to je prisutnim akim roditeljima bio najljepi primjer uspjene nastave muzikog vaspitanja i uenja engleskog jezika.

to se tie nastavnika Srmeca, on je svoje miljenje o Tvrtku promijenio u samo deset minuta. Njegov automobil, parkiran u kolskom dvoritu, uzjogunio se jednog dana i nije htio ni da bekne. Srmec je akao i ovama i onamo, pipao kojeta u motoru, ljutio se, vapio na boga, a onda mu je, sa kolskom torbom po mikom, priao Tvrtko Dizdar i mirno upitao: Drue nastavnie, treba li vam pomo? Bjei, skloni mi se s oiju! zagalamio je nastavnik, a jo kad je vidio ko ga to pita dreknuo: Sklanjaj se!Taj njegov povik otjerao bi zasigurno svakog drugog aka, ali tvrdoglavag, utljivog, upornog, poput kakvog buldoera, trapavog Tvrt-ka nije moglo pomai nita. On je zavukao glavu pod poklopac, iznad motora, pipnuo prstom dva puta i pogledao nastavnika Srmeca: Ovdje vam je kratak spoj sa akumu-latorom!Sujetan, kao to su svi vozai, nastavnik je najprije zagalamio da mu se ne petlja oko kola, ali je Tvrtko kao gluhonijem nastavio da eprka po motoru. U narednih nekoliko minuta nastav-nik je bez tekoa pokrenuo svoja kolica. Odve-zao se desetak metara, a onda se vratio i upitao: Kako si ti ovo znao? Tako odgovorio mu je Tvrtko.Taj malian, zatvoren, zakapijan, zamanda-ljen, nije rado otkrivao ta zna, koliko moe. U sedmom razredu su ve znali da je s njim teko izlaziti na kraj. Tek to dobije keca na jednom asu, a on se javi na drugom i odgovori za peticu. Nastavnici su bili u nedoumici ta da misle. Okreni, obrni, to je bilo izuzetno dijete, i zato je bilo najbolje, ak i kad taj ak pokazuje da nije uio, da mu se malo progleda kroz prste, da ne bi ispadalo da kod nekih da moraju da se vade pred svim uenicima popravljajui Tvrtkove ocjene i data miljenja. Uostalom, taj mirni, zatvoreni djeko, viestruki republiki prvak u plivanju i dudu, gitarista i pjeva na kolskim priredbama, najbolji u akciji poumljavanja, vjet modelar letjelica i brodova, pobjednik na kolskom kvizu o tokovima revolucije, nikad nije padao na dno. Uvijek je nekako izdaleka, iz busije, spremao neto svoje i razoruavao svakog koje pokuao da ga omalovai.

Ne, on nije bio kao ostala djeca. I kad bi htio sam da objasni ta se to u njemu skriva, ta ga to podstie da se tako ponaa, Tvrtko to ne bi znao objasniti. Ipak, gledajui sa strane, najvie mu je smetalo to to su u kui htjeli da on bude isti kao i Stanislav, njegov brat, a u koli da bude kao i svi drugi aci.Takvo jedno udo od djeteta ali ne jedno kad ih posvuda ima sijaset! nije samo nevolja za nastavnike, ve su napast i za roene roditelje. Sran i Sana su sa Tvrtkom bili na pravoj muci. Njihov Stanislav je gurao kroz kole kao putniki voz, ide pa stane, ide pa stane, a Tvrtko je bio raketa ili bar mlanjak, neuhvatljiv, nedokuiv, kao neto bez glave i repa, a ipak i sa glavom i sa repom. Ono to se bilo rodilo zubato nikako nije moglo da bude obian djeak.SIMBA

Rajkov parnjak iz klupe i ujedno najbolji drug u razredu Sinia Jelaa poeo je naglo i sve ee da izbjegava uobiajene igre poslije nastave; urio je kui i prosto trao da to prije ode. Potom je Rajko ispod oka zapazio da Sinia na asovima, umjesto da pie ono to nastavnici priaju, u svoje sveske crta nekakve kerove, velike i male, repate i kusate, ali najee samo pasje glave. Kad ga je Rajko pitao ta mu je, o emu misli, kuda uri iz kole, zato crta kerove, Sinia je, s nekim zagonetnim smijekom, odma-hivao rukom i slijegao ramenima. I kad je to sve ve Rajku postalo sasvim obino, Sinia mu je iznenada priznao svoju boljku: uj, Rajkane u pitao je ta bi ti rekao za nekog ko se zaljubi u psa, u keruu? Rekao bih da je to budala! odvalio je Rajko. Onda znaj, ja sam taj! kazao je Sinia.Dok se Rajko udio, Sinia mu je objasnio ta je na stvari. Njegov tata je lovac i prije vie mjeseci nabavio je keruu Desiku, engleskog setera, a to je jedno pametno, lijepo, umiljato i plemenito pasje stvorenje, kakvo se moe samo zamisliti. Ta Desika je naskoro poela da deblja i sva se zaokruglila, a zatim je, prije mjesec dana, okotila estoro tenadi, sasvim istih kao to je i ona. Siniin tata je svojim drugovima lovcima dao etvoro mladih, a jo je ostalo dvoje: jedno malo muko tene, Miki, i jedno malo ensko tene, Simba. Desika se po cio dan igra s njima, a kad Sinia doe iz kole, onda njih troje skau k njemu i mau repovima od dragosti, tre oko njega i liu mu ruke, i to je to: Sinia se zalju-bio u Desiku i njenu tenad i zato esto misli na njih, raduje se susretu s njima i igrama koje su mu ljepe i drae od svih drugih.

Doi sa mnom da ti ih pokaem! predloio je Sinia. Rekao si da je budala onaj ko zavoli psa! Uvjerie se da to nije tako!U tim trinaestim godinama sva djeca na svijetu kipte od elja da to vie vide i saznaju. Zato je i Rajko poao: samo da vidi kakva su ta Siniina paad. Dotad nije bio u Siniinom stanu, nije znao ni gdje je ni kakav je, jer o tome nikad nisu priali, tako da se iznenadio kad ga je drug uveo u visoku zgradu, na trei sprat. Pitao se: gdje su psi. Nije mu ilo u glavu da bi i oni mogli biti u stanu na treem spratu. Sve mu je to u tren oka bilo jasno im je Sinia pozvonio i njegova mama otvorila vrata stana: iz predsoblja su, skiei i maui repovima, izletjela dva teneta, a za njima i ovea crna kerua. Sve troje su imali istu crnu sjajnu dlaku od vrha glave do repa, a glava i noge su im bile rumene, boje meda. Zajedno su navalili na Siniu, koji je kleknuo, spustio kolsku torbu do nogu, ispruio ruke i poeo da trlja keruu i tenad po leima, a oni su mu u horu neto kao govorili, ne lajui, ne reei, ve kao djeca koja jo ne znaju da sastave rijei. Rajko je stajao iza Sinie jedva koji trenutak pa se i sam spustio na koljena, eljan da i on ugrabi makar mrvu te psee radosti za sebe, da je osjeti. Jedno tene mu je prilo, liznulo mu nadlanicu, pogledalo ga okruglim smeim oima i isplazilo ruiast jezik, a cijelim svojim zad-njim dijelom tijela i kitnjastim repom mahalo je i uvijalo se u taktu nekakve ivahne a neujne muzike.

To je Simba! kazao je Sinia.Desika i njeno dvoje tenadi imali su svoju logu na balkonu, u jednom sanduku, ali su se nesmetano etali po cijelom stanu. To je takva vrsta pasa objanjavao je Sinia. Plemenita pasmina! ele da su stalno uz nekog od ukuana. A pametni su, nema pojma ta oni znaju. Razumiju sve to im se kae. Kad ja sjednem da piem zadau, Desika doe i legne pod sto, uz moje noge, Miki i Simba legnu uz nju, i tako ute sve dok ja ne zavrim zadau!

Nikada prije Rajko nije imao takvog dodira sa psima, osim to ih je katkad viao izbliza na ulici ili u parku. A sad je pljesnuo dva-tri puta po svom koljenu i pozvao malu Simbu da mu doe u krilo i tene je odmah poskoilo, ispruilo svoje prednje apice k njemu i veselo, maui repom, trailo da ga on uzme. Prihvatio ga je, izvrnuo u svom krilu, a ono se odmah poelo da igra: iskrivilo je glavu, zagrizlo ga za rukav, a raskreilo noice, tako da mu se otkrio kao snijeg bijeli trbuh. Dok se tene tako koprcalo, dok ga je gladio po toj mekoj i toploj bjelini, Rajko je bio gotov: i on se zaljubio u pse! Da li biste mi dali ovu Simbu? upitao je Siniinu mamu. A ta bi ti s njom? Odnio bih je kui. ta bi na to rekli tvoji, tata i mama? Pa, ja u im... zaustio je Rajko, ali je uutao. Dosjetio se da bi doista bilo najbolje da najprije upita roditelje da li bi prihvatili takvog etvorononog stanara. Ako ti tata i mama pristanu, daemo ti je, jer si ti najbolji kolski drug naeg Sinie rekla je Siniina mama.Ona kao da je unaprijed znala ta e biti. Ne, ne i ne! kazala je Rajkova mama im je Rajko izrekao svoju elju. Zar da nam jednu dukelu dovede u stan, ta je tebi, jesi li pri istoj pameti? Zar da nam od stana naini tenaru? To izbij iz glave! Samo preko mene mrtve! Ne! rekao je i tata, naprosto je odsjekao kao britvom. On ni inae nije volio da objanjava ono to kae.Rajko je u svojoj maloj sobici, zatvoren u etiri zida sa zadaama i nekadanjim igrakama, tuno prebirao po mislima. Ono malo tene div-nih okruglih kestenjastih oiju, rumenog jezika koji viri iz nasmijanih usta, razmahanog lepezas-tog repa, bijelog stomaka, s noicama nakienim crvenkastom dlakom, razigrano i ivahno, nikako mu nije moglo da izie iz glave. On se gotovo topio od miline pri sjeanju na to stvorenje koje je grizlo njegove rukave od kaputa i njegove prste na rukama, a nije ujedalo, ve je pazilo da ni jednom ne stisne zube toliko da bi to zabo-ljelo. Kako da uzme to psetance? Kako da ono bude njegovo?Tada je Rajku pao na um njegov djed Cvi-jetin. Taj tatin tata, krupan, kosmat, prosijed i rumen veseljak, pun snage, ivio je s bakom Magdom sasvim na kraju grada, u kui koju je podigao usred lijepog vonjaka. Djed je odavno bio u penziji i rijetko je dolazio k njima u grad, ali ee nego oni k njemu, jer je mama vie navijala da se ide k njenim roditeljima, na more. A djed Cvijetin je uvijek kad bi doao govorio: "Sad je etiri-nula za mene!" ili "Sad je est-nula za mene!", to je znailo daje on, eto, ve etiri ili est puta doao k njima, samo da vidi kako su, a oni u tom vremenu nisu bili ni jednom kod njega i bake.

Rajko je bio uvjeren da e njegov djed, onako dobar kao dobra dua, rado prihvatiti malu Simbu. Zato je ve sutradan poslije nastave u koli, zajedno sa Siniom, sjeo u autobus i odvezao se do djedove kue. Vidi, Magdo, ko nam je ovo doao! povikao je djed kad je ugledao Rajka i kao zabrinuo se: Mora da e neka grdna promjena vremena! Bie da e ovog ljeta pasti debeo snijeg!Zagrlio je i poljubio Rajka i dugo ga drao u svojim velikim rukama, a i sa Siniom se po-zdravio kao da mu je i on neki malo dalji unuk. Onda im je prila i baka Magda, pa je poelo uobiajeno: ta je novo, kako su tata i mama, kako ide kola, kako ovo i kako ono. U djedovoj sobi, gdje su uli, na zidu su bile slike i odlikovanja. Sinia je zadivljeno gledao kakav je Rajkov djed bio dok je bio mlad, dok je bio partizan i oficir u Titovoj vojsci. Pa, da ujem rekao je najzad djed Cvijetin kakva te je, sinko, buha ujela pa si doao k meni i baki, i jo si, po vrhu, poveo i svog druga kao pojaanje?Rajko je naduak ispriao sve o Simbi. Tako, veli, zavolio si jedno tene kazao je djed zamiljeno i pogladio svoju neobrijanu bradu. Pa, lijepo! Nisam ba petljao s pa-adima, ali bih za tebe uinio i vie od toga. Uostalom, baka i ja smo ovdje sami, nee nam smetati!Dodao je uz to i nekoliko gorkih rijei na raun Rajkovog tate, svog sina, ali je ubrzo zatim napomenuo da to ni Rajko ni Sinia ne treba da upamte.Najvanije je bilo gotovo: djed Cvijetin je pristao da uzme Simbu. Rajko je obeao da e je ve sutra donijeti.Onda je izbio nesporazum sa Smiinim tatom. Kad je Rajko, ne slutei nita, doao da uzme Simbu, Siniin tata je poeo da galami: Ko je to mogao da ti obea? Bez mog pitanja to nije mogao i nije smio niko u mojoj kui! Ovo tene, moj djeko, vrijedi debelih para, razumije! Ja ve imam muteriju. Kupiu Sinii novo odijelo i jo e mi ostati! Hajde! To se ne poklanja!Drug Jelaa je bio tako estok da je ve htio da zatvori vrata pred Rajkovim nosom, ali su se umijeali Sinia i njegova mama. Nisu uspjeli da udobrovolje starog, osim to je pristao da kae cijenu po kojoj bi dao Simbu. Samo za iste pare, nikako drugaije! rekao je. Ja sam kupio Desiku, ja u prodati njenu tenad! Tako se radi svuda u svijetu!Sav uplakan, Rajko je otrao do djeda i kazao mu da Siniin tata ne da Simbu bez para, iako je Siniina mama obeala da e je dati. To je ona, moj sinko, obeala zato to je bila uvjerena da ti mama i tata nee prihvatiti tene u stan, a nije znala da ti ima i svog djeda! uzviknuo je djed Cvijetin i svojim velikim prstima brisao suze sa Rajkovog lica. I tjeio ga je: De, ti, blago meni, ne plai! Ima djed tednu knjiicu i na njoj dri pare u rezervi, samo zato da se ne bi plakalo!Djed je uzeo svoju tednu knjiicu i zajedno s Rajkom otiao do banke. Tamo je u Rajkove ruke izruio itavu gomilu novaca, tano onoliko koliko je stari Jelaa traio. Rajko je odmah poao da novac preda Jelai, Siniinom tati.Narednog dana donio je malu Simbu u naruju do djedove kue. Djed je unuo i ispruio obadvije ruke prema tenetu, a baka se nagnula i rukama oslonila na svoja koljena. Doi ovamo, jagnje moje bijelo! veselo je govorio djed i dozivao tene da mu prie.Simba je bojaljivo povila glavicu i poela da se primie djedovim ispruenim rukama. Vidi ti moje ljepotice, vidi ti moje mjezimice! radovao se djed. Prava lutkica! rekla je baka Magda. Prava vila Ravijojla! Daj, bakice, da vidimo hoe li mlijeka! rekao je djed i dograbio tene da ga gladi i mazi, a ono se okrenulo na lea, raskreilo se i poelo da se uvija od zadovoljstva to ga djedovi prsti kakiljaju po dlakavoj koi od glave do repa. Vidi ti lopue, vidi ti to voli da se umiljava, makica jedna razmaena! smijao se djed i poturao prste u Simbina usta, a ona ih je stiskala zubiima i igrala se.Tako je Simba primljena u djedovu kuu. Dva-tri dana kasnije, djed je odnio Simbu u veterinarsku stanicu gdje su je vakcinisali i gdje su joj dali markicu sa brojem. Simba je i inae povazdan bila uz djeda ili baku, a nou je spavala ili na djedovom ili na bakinom krevetu, uz noge, na pokrivau, ili pak izmeu njihovih kreveta, na za nju posebno pripremljenom ebetu i jastuetu, koje joj je baka Magda nainila. Nauila je da prije spavanja sama poe u kupatilo i ue u nisku kadu da bi joj djed ili baka oprali ape. Na balkonu kue bilo joj je odreeno mjesto gdje je dobijala hranu i erpu iz koje je pila vodu. A kad bi je putali napolje, pred kuu, jurila je po cijelom vonjaku, skakala, prevrtala se i igrala po travi, lajala na ptice i izvodila hiljade avolija, tako da su djed Cvijetin i baka Magda mogli da uivaju i da se vesele kao djeca. Ona im je postala radost, donijela im je vedrinu. Uivali su kad bi pozvali Simbu da joj neto kau, a ona bi tada sjela na stranje noge, digla glavu, uagrila oima i isplazila jezik pa se inilo kao da svaku rije paljivo slua i pamti.

Nikad nisam ni pomislio da ima ovakvih pasa! udio se djed gotovo svakog dana. Samo ekam kad e da progovori!Rajko je dolazio svakog ili bar svakog drugog dana da se poigra sa Simbom. Eto, eto, da nema Simbe, ne bi znao ni da ima djeda i baku! govorio je djed Cvijetin bez srdbe.Tokom ljetnjeg raspusta Rajko je morao poi na more, kod drugog djeda i bake. Dva mjeseca nije vidio Simbu, a ona je za to vrijeme porasla i jo se proljepala.Pred svojim roditeljima Rajko nikad nije pominjao Simbu ni jednom jedinom rijeju. To je bila njegova tajna. Vrijeme koje je provodio u igri sa Simbom kod djedove kue pravdao je igrom s drugovima, a Sinia mu je dva-tri puta bio glavni svjedok da govori istinu. No, poto to nije bila i djedova tajna, djed je jednom, kad je ve stigla zima i on navratio da upita da li treba da im ukiseli kacu kupusa, uz razgovor i aicu rakije pomenuo da su njih dvoje starih poeljeli da im sin i snaha barem malo navrate u goste, a na to je dovezao: Da nam nije Simbe, ne bi nam ni Rajko dolazio, ne bismo se ni uli ni vidjeli! Koje Simbe? upitala je Rajkova mama.Tada je djed Cvijetin rekao sve.Nije vano to je nakon toga Rajko bio obasut grdnim pitanjima i otrim rijeima jer ni on nije ostao duan ni tati ni mami. Kazao im je i ono to je djed rekao na tatin raun i to je trebalo da zaboravi da je uo. To je tatu uzbudilo i on je odluio na narednog vikenda obavezno odu u posjetu djedu Cvijetinu i baki Magdi. Ali, i da vide tu dukelu u koju se njihov blesavi sin tako zacopao.Snijeg je bio uveliko prekrio prostrani vonjak oko djedove kue, a na toj istini i bjelini ugledali su crnu Simbu kako se valja i igra. inilo se da je toliko zanesena igrom da je se nita drugo ne tie. Eno Simbe! rekao je Rajko i povikao: Simba, duo, doi!Pseto je hitro skoilo, otreslo snijeg sa sebe, pogledalo odakle dolazi povik i spazilo Rajka, a onda je munjevito pojurilo da ga pozdravi. Na kunim vratima pojavio se djed Cvijetin, a za njim je izala i baka Magda. Doli smo da uzmemo to pseto, neka bude kod nas kad ga ve Rajko toliko voli rekla je Rajkova mama, poto su se i poastili i porazgovarali o kojeemu. Divno! Ba se radujem! pljesnuo je dlanovima Rajko i poskoio za stolom. Neka ti bude! odrezao je kratko njegov tata. Djed se smjekao i gladio Simbu, koja je leala za njegovim leima na seiji, sva ispruena i oputena. To, moj sine i moja snaho, ne dolazi u obzir rekao je mirno. Ni Magda ni ja ne bismo to prealili. Simba nee nikud od nas. Njoj je ovdje lijepo, mnogo ljepe nego to bi joj kod vas bilo.

Ali, djede, Simba je moja! uzviknuo je Rajko. A sem toga, tata, ta ima tu da se pita pseto gdje mu je bolje! kazao je Rajkov tata.Djed Cvijetin je spustio obadvije ruke na sto i tapnuo velikim dlanovima nekoliko puta po ploi stola. A sem toga... a sem toga... ponavljao je isto toliko puta da se zna: jeste Simba Rajkova, ali je dva puta vie naa, bakina i moja. Mi je ovdje uvamo, hranimo, pazimo je. Dok imamo nju, imamo i naeg unuka. Ona nam je ovdje zalog da e on ee doi, a ako se i vama dvoma Simba dopala, onda ete i vi svraati vie nego dosad. Tako vam stoji ta stvar sa Simbom!

im je to izgovorio, djed je opet spustio ruku na crnu, sjajnu dlaku ispruene kerue i protrljao je njeno i meko, tepajui joj kao kakvom djetetu:

Spavaj ti samo, djedova maco, bakina mazo, jagnje nae bijelo, radosti naa slatka...

SVE PIE NA ZIDU

Kad se poslije pet sati nastave vratio kui i uao u kuhinju, Nusret je vidio da njegova majka tek poinje da priprema ruak. Ona je gulila krompir, sjeckala luk, rezala meso, a on je sjeo za sto, otvorio svoju kolsku torbu, izvukao do-mae sveske i odmah, po obiaju, prionuo na svoje zadae. Pisao je, zavirivao u knjige i rjenike, ve kako se to radi, i nije obraao panju ta majka priprema za podnevni objed. Ona je svoj posao obavljala bez rijei, tiho, jer je dobro pazila da njen Nusret na miru i bez smetnji zavri svoje zadae.Tako je to uostalom, bilo svakog dana.Ovog dana, meutim, dogodilo se da je ipak bilo drugaije. Majka je ve bila poela da priprema puding, omiljeno tatino jelo, a onda je najednom utvrdila da nema dovoljno eera i uhvatila se za glavu. ta u sad? uzviknula je. Nemam eera! Nusret je podigao glavu. uo je ta je majka rekla. Da skoknem u samoposlugu, da kupim? upitao je. Ne rekla je majka. Treba mi odmah! Trkni, molim te, do Gogievih. Evo ti ovaj loni. Zamoli drugaricu Gogi da nam pozajmi. I ona je od mene pozajmljivala. Pouri!S lonetom u rukama, s papuama na nogama, Nusret je iskoio iz stana i popeo se na jedan sprat vie.Pozvonio je na vrata porodice Gogi. Istog trena, kao da je bila skrivena iza vrata, pojavila se Maca.Maca je zapravo Marija. Ima dvanaest go-dina i samo je nekoliko mjeseci mlaa od Nus-reta, ali je, kao i on, uenica estog razreda. Iako u istoj zgradi stanuju ve tri pune godine, jo se nije dogodilo da idu u isto razredno odjeljenje. Zato su se rijetko viali, katkad na stepenitu, katkad u liftu, ali za sve to vrijeme nisu progovorili ni pet rijei. Nisu imali ni razloga.

Maci se taj Nusret inio kao uobraeni gusak, a ona njemu kao uobraena guska.

Moja mama moli ako moete da nam pozajmite loni eera izgovorio je Nusret. Nema moje mame, ali ja u ti usuti rekla mu je Maca i svojom tankom, gotovo prozirnom rukom prihvatila loni. A onda je leima odgurnula vrata, izmakla se i rekla: Ui!Sve bi bilo kao i do tada da je Nusret ostao pred vratima Gogievog stana, da je priekao dok Maca naspe taj eer, ali on je zakoraio i uao. Uvela ga je u istu i svijetlu kuhinju i on je odmah ugledao na kuhinjskom stolu isto to je i sam ostavio u svom stanu: rastvorene sveske i knjige. Pie zadau? upitao je. Iskoilo mu s jezika. Da odgovorila je Maca dok je skidala kutiju sa eerom iz kuhinjskog kredenca. I ja kazao je Nusret.Ona se okrenula i pogledala ga. Nusret je odjednom ugledao da Maca ima ogromne crne oi. Dotad je samo znao da je ona neugledna, trkljasta, tanka kao motka, a via od njega za dva-tri prsta. I ona je opazila: taj Nusret, pjegav, ut, krezub, ima zelene oi i nije uobraen.Dok je ona presipala eer iz kutije u loni, on je bacio pogled na njene sveske. Na jednoj strani matematika: ista zadaa kao i njegova. Na drugoj strani francuski: opet ista zadaa. Njene zadae su izgledale malo istije od njegovih. Rukopis joj je bio ljepi, uredniji. Koliko ima iz matematike? upitao je. Peticu. A iz francuskog? Isto. Ja iz francuskog imam etvorku. Ali jaku! rekao je Nusret.eer je ve bio nasut, Maca mu je pruila pun loni i vie nije imalo ta da se kae. Ispratila ga je do izlaza i on je ve stupio na stepenite kad se ona najednom sjetila da ga upita: Da nema sluajno opieve prie o Nikoletini Bursau? Imam rekao je Nusret. Divno! uzviknula je Maca. Moe li da mi pozajmi da proitani? Mogu potvrdio je Nusret. Onda, eto me brzo!Neto sitno, sasvim sitno, a lijepo i ugodno, meko i toplo, zatitralo je u Nusretu. Dao je majci eer i odmah se ustumarao po stanu da u oevoj biblioteci pronae opievu knjigu. Kad ju je naao, donio je u kuhinju i s nestrpljenjem ekao zvuk zvonceta sa ulaznih vrata. I nije dugo ekao. Izvoli kazao je kad se Maca pojavila. Dao joj je knjigu. Jo danas u da je uzmem da itam rekla je Maca. Volim da itam prie i romane iz rata. Uvijek zamiljam i sebe kako bi mi bilo da sam i ja bila tamo. I ja isto tako prihvatio je Nusret. Moj tata ima dosta knjiga i ja onda uzmem i itam. Zna, ja volim i filmove, ali su knjige ipak neto drugo. Vie se udubljujem, bolje razumi-jem objanjavala mu je Maca, a u njemu je rasla neka neobina dragost i samo je elio da taj razgovor jo traje, da se ne prekida.Ona mu je obeala da e mu vratiti knjigu za dan ili najdalje za dva dana, a onda e ga zamoliti za neku drugu. I ponovo ga je pogledala. Ba je bio zgodan! A i on je pogledao nju. Ba je bila lijepa!Poslije, u kuhinji, vie svojih zadaa, nije mogao da se sredi. Ah, avo ih odnio, nikada mu te zadae nisu bile tee nego ove koje je trebalo da napie! A Maca je pisala iste. Pa, eto, mogao bi da opet skokne gore, na esti sprat, da upita Macu kako je ona rijeila te kvadratne korijene! Ili samo da vidi da li je poela da ita knjigu koju joj je pozajmio! To ga je kopkalo, to ga je svrbjelo, to mu nikako nije davalo mira i on se vrpoljio kao da sjedi na mravinjaku. I majka je primijetila da neto s Nusretom nije u redu. ta ti je, sine? upitala ga je. Ma, nita odgovorio je, jer ni za ivu glavu ne bi priznao ta mu je.Ali, kad vie nije mogao da izdri, ustao je i rekao: Mama, idem do Dragana da vidim ta je on napisao!Dragan je bio njegov kolega iz razreda. Ako bi rekao da ide do Mace Gogi, mama bi mogla da neto posumnja.I poelo je...Narednog jutra je udesio da izie iz stana prije Dragana, tako da je izbjegao da s njim skupa poe u kolu. Sakrio se na dnu stepenita i vidio kad je Dragan iziao iz lifta i otiao. On je saekao da naie Maca pa je, kao sluajno, iskoio i tako su tada prvi put zajedno otili do kole. A dok su ili, priali su o sinonjem tele-vizijskom programu, o jednom serijskom filmu i zabavnim pjesmama. Mudro je preputao da Maca kae ta joj se svidjelo i, za divno udo, to se i njemu dopadalo.Kasnije su, svakog dana, jedno drugom potvrivali da se u svemu slau. Voljeli su iste pisce, iste filmove, iste glumce, iste pjevae, iste muzike sastave, iste nastavnike, ista jela, iste slatkie, uopte sve isto o emu su razgovarali, a isto tako, potpuno isto i ni za dlaku drugaije, nisu marili za neke postupke svojih roditelja i nastavnika i nisu voljeli ili tanije: bili su im najmri neki kuni poslovi i neke kolske obaveze.

Dodue, u dosta tih sluajeva ni Nusret ni Maca nisu ranije o tome imali odreeno milje-nje, nisu se bavili tim da raspetljavaju u sebi ta vole a ta mrze, ali kad su o tome porazgovarali, ispadalo je da ne moe biti slinije u pogledu osjeaja. Ilo je to dotle da su se Maci sviali isti nogometni timovi i isti igrai kojima je i Nusret bio naklonjen, iako ona nije imala blage veze s nogometom i nikad prije, ak ni na televiziji, nije gledala nijednu nogometnu utakmicu.

U predveerja, kad bi po dogovoru izali da se nau u parku ispred svog solitera, Nusret i Maca su jedno drugom prepriavali ta je bilo na kojem asu u koli i sve im je bilo smijeno i veselo. Katkad su opet govorili o svojim zadaama i Nusret je bez po muke, uz Macinu pomo, shvatio sutinu mijenjanja francuskih nepravilnih glagola, jer prije toga nikako nije mogao da dokui u emu je tu zakoljica. Ni Maci prije nisu bila jasna neka pitanja iz biologije, ali je, kad su o tome zajedno popriali, brzo raistila s tim nejasnoama.Jednom je Nusret ispriao Maci i neobinu novost: sino ju je sanjao. Kao, bili su na nekakvom vaaru i vozili su se na vrteki i okre-tali se; ona mu je stalno dovikivala: "Daj ruku, daj ruku!" a on nikako nije mogao da je dohvati. Doista je to sanjao. Onda je poslije desetak dana i Maca sanjala Nusreta: bili su na nevienom sjajnom balu, u nekoj ogromnoj dvorani, kakvih ima na filmu, i svirala je boanstvena muzika, a muziari su bili u crnim frakovima, i dame su bile u drugim bijelim haljinama, i ona je imala takvu haljinu, a gospoda su bila s perikama i uopte su sve to bili neki grofovi i baroni, a onda je odjednom, usred te raskoi, k njoj priao on, Nusret, u farmericama, u kunim papuama, nepoeljan kao i obino, i svi su se zgranuli, zaudili i zaprepastili otkud je on takav stigao i ta hoe, a on je njoj pruio ruku i rekao: "Hajde da pleemo zajedno!" Eto, to je ona sanjala, asna rije. I ao joj je bilo to se probudila upravo u trenu kad mu je pruila ruku u bijeloj rukavici do lakta i kad je on nainio prvi plesni korak. udno! rekao je Nusret. A ja ne znam da pleem. Nita za to. Ja u te nauiti obeala mu je Maca. Kad doe kod mene, staviemo neku plou na gramofon i ja u ti pokazati kako se plee. To je sasvim lako. Mene je mama nauila.To su dakle, bile njihove prie.Ali u soliteru kao da su svi imali po deset pari oiju. Moda je poelo od Dragana, koji je prvi uoio da mu Nusret nekako esto izmie i da ga vie ne trai kao prije pa je zatim vidio i zato je to tako, a moda su i one dokone babe to nita ne rade, ve samo gledaju ta se u kui dogaa, zapazile to drueljublje dvoje aka, tek bilo kako bilo ubrzo je cijela visoka, dvanaesto-katna zgradurina, poela da ape o Nusretu i Maci. Neko se smjekao, neko je vrtio glavom i govorio: "Rano su poeli".ak ni Maca ni Nusret nisu tano znali ta su to njih dvoje rano poeli. Samo im je bilo drago da se viaju i da razgovaraju.Ako nisu oni znali, drugi su znali. Prvo se pred ulazom u soliter, na zidu, pojavila velikim slovima ispisana reenica: "Nusret voli Macu!" Onda je neko ispod toga dopisao: "Maca voli Nusreta". Pa je to onda napisano na stepenitu, izmeu prizemlja i prvog sprata, zatim u liftu na dva mjesta, pa jo est puta na zidu izmeu spratova.Eto, sve je pisalo na zidu.KUNI PIJUN

Posljednjih desetak ili petnaest dana, sva-kog predveerja, uvijek u isto vrijeme, Enesova sestra Zuhra, gimnazijalka, poinjala je da se uurbano sprema za izlazak. Najprije je odlazila u kupatilo i tamo se dugo umivala, zatim se oblaila, a onda bi sjela za sto u kuhinji, preko puta Enesa, i izvadila sijaset svojih krejona i pomada da bi se minkala, i mazala, svejednako piljei u ogledalo i rasteui usne na osmijeh. Kada se najzad i poeljala i kad je sve bilo gotovo, ustajala je i vrtjela se po kuhinji kao da plee, pjevuila i pitala majku: "Kako izgledam, mamice?", a majka joj je odgovarala svaki put isto: "Lijepo keri, lijepo! "Sve je to Enes zapaao samo uzgred, jednim okom, zabrinut nad svojim svakog dana sve teim zadaama koje je morao da ui ili da ih pie. Nije mu ni na um padalo da pomisli kuda to Zuhra tako nestrpljivo i veselo uri svake veeri. A onda je, valjda tek petnaestog dana, odjednom podigao glavu, zagledao se u sestru i osjetio kako mu je sve to strano sumnjivo. Bio je siguran da neto nije u redu sa Zuhrom.Kad je te veeri ona poput leptirice izletjela iz stana, Enes se podnimio s laktom na stolu, i upitao majku: Mama, kuda to Zuhra tri svake veeri? Ide da ui rekla je majka. I nemoj ti da se brine o njoj, starija je od tebe i zna ta radi. Pametnije ti je da gleda svoj posao, da ui i da pie te zadae!Ma, nee biti to, pomislio je Enes. Naljutio ga je i mamin ustar odgovor, kao da joj je rekao neto runo. Nagnuo se nad knjigu, pretvarajui se kao da ui, a prisjeao se da mu je sestra od-skora postala raspjevana, razigrana, razdragana pa je i njega, iz istog mira, hvatala i ljubila, kao da su se odjednom susreli poslije dugog nevianja. U tome se, oigledno, neto krilo.

Te veeri je Enes, sve gledajui u knjigu, odluio da postane kuni pijun. Poelio je da vidi i da tano utvrdi kuda to Zuhra ide i ta radi. Na tu odluku navela ga je i ona mala otrovnica ljubomora koja se u njemu odavno krila i koja ga esto ujedala im bi vidio da roditelji poklanjaju vie panje i ljubavi Zuhri i im bi uo da na sva usta hvale Zuhrine petice i etvorke, a uvijek se este i ljute zbog njegovih ocjena, meu kojima su bile mrave trojke i dvojke, a katkad i neki kec. Sad je to bila dobra prilika da on svom dragom tati i dragoj mami pokae da njihova mjezimica nije cvijee, jer je unaprijed bio siguran da e upravo tako neto otkriti i utvrditi. Bio je sasvim siguran u uvjerenju da niko iv ne uri na uenje onako kao Zuhra, sva naminkana, namirisana i uspirlitana kao da je u najmanju ruku filmska glumica.Sutradan, im je krajikom oka opazio da je Zuhra zapoela svoje pripreme za izlazak, Enes je ustao i objasnio majci da nije zapisao nekakav vaan zadatak pa stoga mora da skokne do svoga kolskog kolege Raete u susjedni soliter, da od njega prepie to to mu treba za zadau. Tako je uspio da prije Zuhre iskoi iz stana i zauzme busiju pred kuom.Napolju je bilo hladno, zimljivo, a on nije ponio zimski kaput. Cupkao je nedaleko od kune kapije, trljao ruke i hukao u dlanove, ali je uporno motrio na kuna vrata. Potrajalo je to ekanje due nego to je on raunao, ali se ipak isplatilo. Zuhra je kao ptica izletjela iz kue i, kao da je neko goni, pourila niz ulicu. Na to je i Enes, poput pravog pijuna kakve je viao u filmovima, natisnuo za njom, drei se tamnih mjesta, trei i zastajkujui iza drvea i parkiranih automobila, ali je stalno bio na pristojnom odstojanju od Zuhre.Tako su njih dvoje, sve u polutrku, stigli do centra grada. urei za sestrom, Enes se nekoliko puta pokolebao i pomislio da nije lijepo to to radi. Mogla bi Zuhra da se sluajno okrene i da ga ugleda. Moglo bi se dogoditi i to da on u tom hodanju za Zuhrom nabasa na nekog od strieva ili oevih prijatelja koji bi ga sigurno odmah pitali kuda e tako bez zimskog kaputa i ta ga tjera da se skriva iza drvea. A moglo je da doista ispadne i to da Zuhra ide da ui kod neke svoje drugarice pa bi mu sve to smrzavanje na ulici i to tranje za sestrom izilo na nos. Ipak je u sebi slomio te strijepnje. Neka bude ta e biti, mislio je. Gonio je od sebe takva pitanja. Ako je ve bio pijun, onda je morao biti i hrabar i istrajan na tom poslu.Najzad je njegova sestra skrenula u park.Bilo je to veliko iskuenje za Enesa. Nije znao ta bi trebalo da uini. Nije smio da odmah poe za Zuhrom, jer je to mogao da bude njen trik. Moda je ve opazila da je prati pa se u parku sakrila iza nekog grma i eka da iskoi pred njega. Do drugog ulaza u park bilo je daleko. Dok bi on stigao tamo, Zuhra je mogla proi na suprotnu stranu i on vie ne bi mogao da je prati. Nije mu, prema tome, preostalo nita drugo ve da poe naprijed, na sreu. Pogrbio se i iskrivio koliko je mogao i tako se priuljao do ulaza u park, nadajui se da ga tako pogrbljenog Zuhra ne bi mogla da prepozna ak i ako ga eka. Uzdranog daha, oprezan kao maka, uao je i dokopao se jednog sjenovitog grma. Tako je produio i dalje, tiho kao sjenka, i uao duboko u park pun veernje tmine.Sestru je ugledao ispred velikog spomenika herojima, obasjanog sa tri reflektora. Nije bila sama.Srce mu je zaigralo od silnog zadovoljstva. Vidio je ono to je ve nasluivao. Pored Zuhre je stajao dugaki Matko, gimnazijalac i koarka, kome se Enes esto divio na utakmicama. Matko je bio za cijelih pet pedalja vii od Zuhre, a ipak su zijali jedno u drugo kao da ne postoji nita vie na svijetu osim njih. I jo su se drali za ruke. Aha, u tome je stvar kliknuo je Enes u sebi, sav zaokupljen tom slikom koju je gledao. To je to Zuhrino uenje!Potrao je natrag kao zaobadano govee. Tako je, zadihan, upao u kuu i uzletio, preskaui po dva stepenika, na trei sprat, u stan. Jedva je ekao da pred majku ili pred oca istrese uzbudljivu i vanu vijest koju je nosio. Nije bio vaan Matko, on je bio lafina, dobar deko, ali je bilo vano da roditelji uju i saznaju da Zuhra ima momka! Ne ide da ui, ve se sastaje s momkom i u parku se hvataju za ruke! Mama, imam neto vrlo vano da ti kaem rekao je majci, koja je u kupatilu odabirala rublje za pranje. Jo je soptao od tranja. Nemoj samo da padne u nesvijest kad uje! ta se dogodilo? upitala ga je majka i digla glavu. O Zuhri apnuo je Enes, kao to apuu pijuni kad podnose povjerljive izvjetaje. Ti misli da je ona otila da ui! E, da zna, nije! Pratio sam je i vidio sam. Nije otila da ui!Znao je dobro da sad dolazi onaj glavni trenutak. Kad kae ta je vidio, majka e moda vrisnuti, a zatim e da ga zagrli, da ga privije uza se, pa e ga i poljubiti za tu vijest. Nije ona vie dijete, moe da ide kuda hoe rekla je majka mirno. Ona, mamice, ima momka! Znam ga dobro! ispalio je Enes svoj glavni metak, teku tubu protiv sestre mjezimice.Gledao je majino lice da vidi kako e ona podnijeti taj nenadni udarac. Pa, neka ima rekla je majka sasvim hladno. Znam ja to, rekla mi je Zuhra. Momak je lijep i pristojan, i on nju voli. Neka se djeca zabavljaju.Onda je otro pogledala Enesa i podigla glas. A zato se ti u to petlja? Zato je prati i pijunira? Sram te bilo, nevaljale jedan!Enes je najmanje oekivao da e to uti. Osjetio je majine rijei kao vru amar. Uspio je jedva da promuca: A ako sazna tata? Rekla sam ja tati odbrusila mu je majka ljutito i priprijetila: Pazi samo da mu ne kaem za ovo tvoje pijuniranje! Ostavi Zuhru na miru! I budi ak kao i ona!Tada je u Enesu planuo prkos. Opet ga je ujela otrovnica ljubomora. Ma kako bilo, ma ta Zuhra radila, roditelji su navijali za nju! Sve su joj gledali kroz prste! uj, mama, rekao je gnjevno i ja u sutra da naem sebi curu! Hou! Ve sutra, da zna!I ve je istog trena pomislio na crnooku Jasnu iz svog razreda. Upravo mu je tog jutra, za vrijeme velikog odmora, ponudila polovinu svog pereca.LJETNI PROVOD

Nekoliko mjeseci prije kolskog ferija Ankica je znala da e ljeto provesti na selu, kod strica arka. Najprije je to pomenuo sam stric, kad je jednom dolazio k njima u grad da proda sir i kajmak i kupi neke alatke. Rekao je, jednostavno i grubo: "Jeste li vi nas, tamo na selu, zaboravili pa nas volite samo kad vam neto treba? Ovog ljeta vas ekamo i nemojte da izvrdate!" Od tada su u kui veoma esto, gotovo svakodnevno, pominjali to ljetovanje na selu. Malo-pomalo, pa bi se mami, tati, Ankici ili njenom godinu dana starijem bratu Dubravku omakla reenica: "Na ljeto, kad budemo u selu..."Dubravku nije bilo pravo to e ii na selo. Zagledao se u crnokosu Milicu iz svog razreda i ak se upisao u izviae, jer se i ona upisala, s nadom da e skupa otii na neko logorovanje. Tata, meutim, nije htio ni da uje o tom nje-govom logorovanju, ve je rekao da e mu i na selu biti dosta istog zraka, a uz to e, gledajui ta se sve na selu radi, dosta toga korisnog nauiti, ak i vie nego meu izviaima.

Dubravko je gunao samo pred Ankicom, ljutio se i na tatu i na strica, ali na kraju, pred polazak, nije bio neraspoloen. Uspio je da do-zna tanu adresu izviakog logora i dogovorio se sa Milicom da e joj se drugarski javljati, a to mu je ve mnogo znailo.U Ankiinom srcu bila je daleko vea muka. Vea zato to o toj muci nije smjela da progovori ni pred Dubravkom, a kamoli pred mamom i tatom.Njoj se dopao jedan dugenda iz osmog razreda, a ime mu je bilo Jakov. S njim je jednom plesala na kolskoj igranci, a poslije nekoliko dana on joj je priao i, valjajui vaku meu zubima, upitao je da li bi htjela da se njih dvoje zabavljaju. Bila je zbunjena i nespremna za takvo pitanje pa je odgovorila da e mu to rei kasnije, ali on kasnije vie nije prilazio i pitao, iako su se sretali u koli. Nekako joj je bilo stidno da mu tada odmah kae da pristaje, a pristajala je bez dvoumljenja, jer je Jakov bio prvi momak koji joj je tako neto predloio. Dodue, nije joj se dopadalo to to je uvijek drao vaku u ustima, i to se gegao u hodu, i to je imao mnotvo ibuljica po licu, a volio je da zadirkuje i druge djevojice. Nije bio ni neki ljepotan. Plesao je nezgrapno i nije imao sluha za muziku.Zato ga je ipak zavoljela, to Ankica nije znala, ali je znala da joj je drag i da joj esto pada na um. Znala je i gdje Jakov stanuje i mogla je katkad da ode da ga vidi kako pred kuom, sa ostalim mladiima, tri za loptom ili igra koarku. Znala je i to da on ima dvije slabe ocjene, iz matematike i fizike, i da e ljeto provesti u uenju i pripremanju popravnog ispita. Zato joj se nije ilo u selo.im je nastupio kolski raspust, tata je dobio godinji odmor.Uredio je to ve ranije, tako da su mogli odmah da pou. Nisu nosili mnogo stvari, samo dva teka kofera i jednu torbu.Stric arko ih je doekao na autobuskoj stanici sa svojim zaprenim kolima. Seoski put je sa obadvije strane bio omeen mirisnim bagre-movima, a konji su jednolino kaskali i vukli kola, tako da je ve to bio prvi doivljaj. Stric je puckao biem iznad konjskih sapi i veselo priao o ljetini, da e biti bogata i berietna, a hvalio se i novom stajom, kupljenim televizorom i novim ebadima, koje je nabavio upravo radi njih to mu dolaze u goste.

Pred strievom kuorn ekali su ih strina Gospava i njihova djeca Jaka i Manda, a s njima i Jakin drug Veljko. Jaka je bio samo koji mjesec dana stariji od Dubravka, a Manda neto vie od godinu dana mlaa od Ankice. Stariji su unijeli stvari u kuu, a njih petoro mladih ostali su u dvoritu da se porazgovaraju. Bie vam ovdje lijepo, budite sigurni! rekao je Veljko, a ve je oima uagrio u Ankicu i gotovo nije skidao pogleda s nje. Ima li ovdje u selu pota? pitao je Dubravko. Gdje se kupuju koverte i marke? Da li ima razglednica? Ima sve to eli, samo nema telefona rekao mu je Jaka.U dvoritu su roktali prasii i etale guske, trkale kokoi s piliima, a po nebu su letjele vrane. Koji si ti razred zavrio? pitao je Jaka Dubravka. Sedmi. I ja. Vrlo dobrim. Ja takoe vrlo dobrim, ali se kod nas u koli mnogo otrije ocjenjuje nego kod vas rekao je Dubravko. Ma, otkud ti zna kako se kod nas ocje-njuje kad ne zna ni gdje nam je kola ljutnuo se Jaka. Mi pjeaimo do kole pet kilometara. Pet tamo, pet ovamo.

A ja sam zavrio osmi sa odlinim pohvalio se Veljko. Sad u u srednju tehniku kolu!

Ankica je rekla da je i ona odlika. Zavrila je esti razred.

estitam! iskoristio je priliku Veljko i odmah pruio ruku Ankici da bi joj malo jae stegao prste.

Hajde rekla je Manda sada emo na ruak pa emo poslije u livadu!Tako je za Ankicu i Dubravka poelo ljeto-vanje. Ili su u livadu i u igri i ali uvali krave. Ili su na seoski potok, ne samo da napoje stoku ve i da tamo od vrbovog prua i kore prave pitaljke i trube.Skidali su obuu i trali bosonogi po travi. Manda je uila Ankicu kako se veze i plete. Dubravko se jednom osmjelio pa je pojahao konja i nije mu se nita dogodilo. Gledali su kako stric arko i njihov tata kose travu, samo se tata brzo umorio i nije mogao da ide naporedo sa stricem, koji je mahao kosom kao da se igra. I Jaka je znao da kosi. Manda je znala da muze krave.

A Veljko je gotovo stalno bio s njima. I stalno se neto motao oko Ankice, pokazivao joj razne bube i cvjetove, objanjavao joj kakvih sve ima ptica i uspjeno oponaao njihovo glasanje. Bio je u svakoj orbi zaprka.Dani su bili lijepi, topli, sunani, pravi ljetnji dani.Samo su seoske muhe bile dosadne i ljute. A Ankica im je bila glavna meta, posebno njene gole noge.Dubravko i Ankica su ostajali dosta dugo uvee ispred strievog televizora. Stric nije mnogo mario za televizijski program i im bi sasluao i vidio TV-dnevnik, odlazio je na spa-vanje, jer je rano ustajao, u cik zore. Strina Gos-pava nije gledala televiziju ni toliko.Jaka i Manda bi ve na pola filma, poslije dnevnika, poeli da zijevaju i ostali su do kraja programa samo kad je bila neka sportska emisija. Ali, njihovi gosti iz grada, posebno Dubravko i Ankica, nisu mogli da pou na spavanje dok spiker ne kae da je program zavren.Zato su se posljednji u kui budili i posljednji dorukovali.Za deset dana boravka u selu Dubravko je poslao Milici tri drugarska pisma i jednu raz-glednicu. On je svoju ljubav povjerio Jaki i Veljku i tako im je opisao Milicu da su mogli da je zamisle kao najljepu vilu iz snova. Meutim, sa Ankicom je bilo drugaije. U tih deset dana, u Veljkovoj blizini, onaj dugajlija Jakov poprilino je izblijedio i stalno se smanjivao. ta e da ui kad zavri osnovnu kolu? pitao ju je Veljko i u isti mah je gutao svojim zelenim oima. Pa, nisam o tome jo mislila rekla je Ankica ali mislim da u poi u gimnaziju. Nemoj, ta e ti gimnazija kazao je Veljko. Upii se u neku srednju, ekonomsku ili medicinsku. To su najbolje kole, moe se dobro zaraditi. Kako to misli? zaudila se Ankica. Fino. Vano je ta e biti! Vana je zarada. O tome jo nisam mislila priznala je Ankica iskreno.Veljko joj se primakao i uzeo je za ruku. uj kazao je, a oi su mu sijale ozbiljno ti govorim. Stariji sam od tebe, posluaj me. Nisam vie dijete! Ih, nego ta si!? nasmijala se Ankica i trgla ruku k sebi. Ja sam ve momak rekao je Veljko. I mislim s tobom ozbiljno, majke mi moje! Ma, ti si enuo! Ti si budala! ta ti je? branila se Ankica i izmicala se, jer joj se Veljkov pogled inio opakim. A prijalo joj je, godilo joj je to joj jedan takav djeko, ljepi i pristaliji od onog Jakova, govori takve rijei.

Ma, ja u sad da te poljubim! uzviknuo je Veljko. Ne smije! rekla je Ankica. Hitro se okrenula i poela da bjei.Ni sama nije znala zato, ali svakako nije mogla rei: "Pa, hajde, poljubi me!"Moda bije Veljko i sustigao, onako dug i krakat, ali je odjednom iza ivice naiao Jaka i upitao: ta se vas dvoje tu ganjate? Ma, onako odgovorio je Veljko i stao. On je lud! rekla je Ankica prvo to joj je palo na um. Zazvualo je to kao uzdah.Veljko se najednom nadurio, natmurio i okrenuo se natrag. Tek kad je odmakao desetak koraka, osvrnuo se i dobacio: Nisam lud, da zna! Dokazau ti da nisam lud i da mislim ozbiljno!Otiao je i naredna etiri dana nije dolazio da se s njima drui.Jaka je vjerovatno znao za razlog, jer nije pominjao zato Veljko ne dolazi da bude s njima, a Ankica je tiho, poslije televizijskog programa, kad su ve svi u kui spavali, ispriala Dubravku ta se dogodilo. Vatren momak! kazao je Dubravko poslije njene prie. I dodao je: aavko!Petnaestog dana Ankiini roditelji su rijeili da se vrate u grad, kui. Dosta je bilo goenja, rekao je tata, a urio je da to prije stigne u svoje preduzee. Stric arko je tu odluku primio mirno, valjda je i sam mislio tako kao i njegov brat, i otiao je da upregne konje. A onda je doao Jaka i donio Ankici jedno pismo, neko-liko listova istrgnutih iz kolske sveske, ispisanih obinom olovkom, tampanim slovima, a likov-no obogaeno crteima raznovrsnog cvijea.

Ankica se sakrila iza staje da proita to pismo."Ankice" pisao joj je Veljko, odlika, a u pismu je bilo smijeno mnogo gramatikih greaka, koje ni jedan nastavnik ne bi mogao da propusti pa bi cijelo pismo bilo iarano crvenim ispravkama "ja mislim da onaj tvoj postupak nije fer. Ti samo treba da svati to da sam ja ekao na tebe pa stoga mislim da nebi trebalo da tako postupak samnom. Mene interesuje dali si ti primijetila da ja puim ili pijem ili sam kockar ili lopov ili laem ili ti je neko rekao neto loe za mene pa ti onda nee da poe sa mnom. Ti znaj samo to da ja stobom elim samo ozbiljno to sam ti ve naglasio i da ja poslije zavrene kole imam poetnu platu 300 hiljada, a onda e za est mjeseci da bude i petsto hiljada. Mislim da i tebi ne bi falilo da zavri neku srednju kolu, kao to su tehnika, ekonomska ili medicinska, a ova zadnja ti je najbolja, i ti bi imala platu kao i ja, a tu bi jo dola i tatina plata pa bi se skupilo preko milion dinara.Poslije bi moj stari iao u Njemaku i od novca koji bi uzeli za prodatu zemlju kupio bih kola, a on ih i sad moe dobiti iz Njemake fraj, samo da plati carinu, jer je ve bio tamo oko pet godina i ima dosta prijatelja. Od zemlje bi nam ostala samo jedna bata, a stari e sada praviti jo jednu kuu, a dvorite e biti kao neki park s malim ribnjakom u sredini. Ja i ti bi radili po osam sati, a poslije bi se vozali kolima i obilazili gradove, svugdje, para nam ne bi manjkalo pa ti blago meni promisli malo bolje i odgovori mi. Ja znam da nemam sree u ljubavi, samo zato nisam ja kriv, a znaj da mogu sebi nai djevojku. Izvini zbog radi rukopisa jer sam dosta iznerviran. Nadam se da e doneti povoljnu odluku i ako se vie ne vidimo primi mnogo pozdrava od Veljka."

Takvo, a ni slino, ak prije toga nikakvo pismo Ankica nije itala.Nikad joj niko nije pisao. Najprije je osjeala uzbuenje. ak nije ni greke zapaala. Onda je opet itala od poetka i ve joj je sve to to je Veljko napisao bilo pomalo smijeno. Na kraju nije izdrala. Potrala je da pismo pokae bratu Dubravku. Rekla sam da je Veljko lud! rekla je. Proitaj ta pie!Dubravko je letimice pogledao ta je Veljko pisao, a u sebi se presliavao da li je i on sam, kad je pisao Milici, nadrobio neto slino. Ne, zakljuio je, ipak je bio umjereniji i uglaeniji, i nije pominjao prihode, kola, kuu i batu. A ovaj Veljko je sve to napisao crno na bijelo. Zvrndov! kazao je ljutito, uvrijeen to je to pismo napisano njegovoj sestri. Smotao je to pismo i gurnuo ga u svoj dep. Ovo u dati mami i tati, kad doemo kui, da se malo provesele!Ankica ga je uhvatila za ruku. Nemoj, molim te! Hou! Pa, ja tu nisam nita kriva kazala je Ankica.Opet su ili u strievoj zaprezi do autobuske stanice. Autobus je bio krcat, unutra je bilo vrue i jedva se moglo disati, ali su nekako stigli do grada i do svog stana.Mama je raspakivala kofere, a tata je sjeo u fotelju i dahtao od vruine i umora. Dubravko je izvadio Veljkovo pismo da razveseli roditelje. ujte ovo! rekao je i proitao im sve po redu. Dok je on itao, Ankica je stajala oborenih oiju, postiena, a mama i tata su se gledali i smjekali. Ankica je saekala da Dubravko zavri itanje pa je digla glavu i odmah, dok je sve vrue, rekla: Taj Veljko je budala! Glup je kao konj! Rekla sam mu da je lud! a zatim je brzo, osvetoljubivo, dodala: A Dubravko je sa sela svakog dana pisao jednoj Milici! Lae! gotovo je ciknuo Dubravko. Nisam svakog dana!Mama je prila fotelji i nagnula se prema tati. uje li ti ovo, stari? ujem uzdahnuo je tata, koji je nosio kofere uz stepenice i bio slomljen i znojav ali ne vidim tu nita to bi nas zabrinjavalo. Djeca su nam poela da rastu kazala je mama. I ve su velika opet je uzdahnuo tata.Onda je mama pogladila tatu po kosi i veselo rekla: Tako je, stari moj! Imali smo lijep ljetnji provod pa emo imati o emu da priamo do idueg ljeta!Na to je Dubravko zguvao u ruci Veljkovo pismo i bacio ga pred noge Ankici. A ona ga je utnula nogom.

LEKCIJA

Grad je bio izlijepljen velikim bijelim pla-katama na kojima se jo iz daljine mogla pro-itati vijest godine: u nedjelju popodne na gradskom stadionu gostovae uveni strani tim i odigrati prijateljsku fudbalsku utakmicu s doma-im ligaem. O tome se uveliko govorilo i na ulici, i u kolskim hodnicima, pa i na radiju. U tom stranom i nadaleko poznatom timu igralo je nekoliko slavnih fudbalera o kojima su i novine esto pisale. Ali, cijene ulaznica za tu utakmicu bile su "paprene". Za ake i vojnike ulaznice su, dodue, bile upola jeftinije, ali i takve su bile dosta skupe. Gdje da nae tolike pare? rekao je zabrinuto Ako Kadri svom parnjaku u klupi Maanu atiu. He osmijehnuo se Maan zagonetno treba se snai!aci su s pravom nasladom priali o gostujuim fudbalerima kao o arobnjacima koji znaju da izvode s loptom sve to zamisle. Neke od njih su viali na televizijskim ekranima kad je bilo prenosa utakmica stranih ekipa. Prepriavalo se o utevima, udarcima glavom, golmanskim paradama i svemu drugom to spada u fudbalsku igru, a sve to je poveavalo elju da se na svaki nain u nedjelju stigne na stadion i da se ti majstori lopte vide uivo na djelu. A poto meu acima u osmom razredu i nema takvih koji ne vole da gledaju fudbalske utakmice, svi su se bili zapalili eljom da vide taj dogaaj.

A kako da se snaem? pitao je Ako svog kolegu Maana. Stari i stara nee dati ni paru, a nemam odakle da pozajmim. Crknuu ako ne vidim tu utakmicu!

Znao je Ako Kadri da njegov drug Maan ati uvijek ima nekakvih novaca po depovima, iako mu nije bilo jasno odakle ih on zbavlja. Svi su znali da Maan ivi kod starice bake, koja s tankom penzijom jedva sastavlja kraj s krajem. Maanovi roditelji su ve nekoliko godina bili negdje vani, u nekoj stranoj zemlji i na nekak-vom radu, a Maan je jedva u godini dana dobi-jao od njih pismo. Bio je ve izduio, izrastao, ponaao se kao veliki i esto se viao u drutvu starijih drugova, mangupa i besposliara. U njihovom drutvu je nauio i da pui.

uj, drpiemo neto i prodati pa e biti para i za tebe rekao je Maan kroz zube i Ako je smjesta shvatio u to njegov parnjak iz klupe hoe da ga upetlja.

Ne, ja neu da kradem rekao je. Nije sila da mora prihvatio je Maan. Ja te i ne nagovaram. Samo, otpii utakmicu!Ako Kadri je u svakom pogledu bio estit djeak i nikada mu na um nije padala misao da bi mogao da se upusti u neki lopovluk, u neto runo i nepoteno. Ali, avo ne ore i ne kopa, ve samo o zlu radi. Sad je bila ta primamljiva utakmica i svi su o njoj priali, a Ako nije imao novaca da kupi ulaznicu. Ve je dvadesetak puta ostao pred velikom kapijom stadiona i uzalud stidljivo moljakao nepoznate ljude da ga uvedu unutra, a esto doivljivao da su ga ljudi gurali i s njim se sprdali. Zar opet da mu se dogodi da iza zatvorene kapije slua povike publike na stadi-onu? Svi e gledati ta se tamo dogaa, a on nee. Svi e priati ta su vidjeli, a on nee. Nekako je i protiv volje upitao Maana: A ta bi ti to drpio? Ma, nita, nema veze! To i nije niije. To u stvari i nije nikakva kraa, ako tako misli odvratio je Maan suho, kao da vie o tome ne razmilja.Poslije, dok se Ako jo snebivao i borio sa sobom, Maan ga je uhvatio za miicu i apnuo mu: Nemoj nikome ivom da kae! To emo nas dvojica sami. Vidjee, nije nita teko. Sve e biti gotovo dok udari dlanom o dlan. Ja u sve da sredim, tvoje je samo da malo pripazi. I imae dosta za utakmicu!Da nije bilo te utakmice, nikada Maan ne bi uspio da navue Aku na tako neto. Ali, napast je bila prevelika. Pristao je. Tjeio se da to nee biti neki grijeh ako Maan uzme neto to je niije. On u tome, eto, nee ni imati svoje prste, samo e malo pripaziti...Bila je subota, dan uoi utakmice. Kad su izlazili iz kole, ve je minulo podne. Na sve strane aci su grajali o sutranjoj utakmici. Hajde sa mnom! rekao je Maan. U jed-noj uliici bilo je nekoliko prodavnica, a meu njima i apoteka. Na zidu te apoteke, blizu ulaznih vrata, bio je privren barometar: staklena cijev duga oko tri pedlja. Maan se lopovski osvrnuo lijevo i desno. Ulica je bila pusta. Sve radnje su bile zatvorene.

Vidi li onaj barometar? apnuo je Maan i oima pokazao na zid apoteke. Ti pripazi da ne naie neki cajkan, a sagni se da se popnem da dohvatim!

Ako se najprije zaprepastio. Zar usred dana? Pogledao je niz uliicu.

Vidio je dvije ene koje su neto priale meu sobom, vidio je starca koji je polako kora-ao sa tapom u ruci, a dvije djevojice su trale ispred njega. Nikog vie nije bilo. Kukavico! procijedio je Maan kroz zube i trcnuo pljuvaku u stranu. A ja to radi tebe! Tebi treba para! Samo se sagni da ja dohvatim onu stvaricu i gotovo! Brzo!

Iz Maanovih oiju sijevala je neka divlja vatra i Ako je vidio da moe dobiti grdne batine ako sad uzmakne. A ve je bio u onom bunilu kad se ne moe nita smisliti. Samo je osjeao strah koji mu se poput kakve kugle penjao uvrh grla. Ve sljedee sekunde bio je sagnut i Maan se oslonio na njegova lea, a istog trena je zgrabio cijev barometra na zidu.Tada se, sa otvorenog prozora na spratu kue koja je bila s druge strane ulice prema apoteci, zauo muki glas: Ostavite to! Barabe!Bilo je to kao pucanj puke, kao udar bia, Maan je u trenu pustio barometar i skoio sa Akinih lea pa, ne gubei ni aska, natisnuo kao zec niz ulicu, ne osvrui se da vidi ta e biti sa Akom Kadriem. A Ako se samo uspravio i, drei svoju kolsku torbu pod miicom, ostao zaleen na istom mjestu, ispod onog barometra na zidu. Pogled mu se zakovao na otvoreni prozor odakle ga je posmatrao brkat ovjek. ta radite to, balavunderi? Hoete da kradete? pitao je brkati, iako tu vie nisu bila dvojica, ve sam Ako.Onaj starac sa tapom polako je prelazio ulicu i bliio se Aki, a djevojice su ve dotrale i zastale podalje od uplaenog djeaka gledajui ga kao kakvu zvijerku. Trebalo bi da sad siem pa da te dobro namlatim, da se naui pameti prijetio je ovjek s prozora, a zatim se obratio starcu: Jeste li ga vidjeli, molim vas, htjeli su da ukradu taj barometar! Kakva drskost! Udarite ga tim tapom da ja ne silazim!Dvije ene su prekinule svoju priu pa su stale i preko ulice, sa suprotne strane, gledale ta se dogaa. Sramota jedna, kakve sve danas ima djeurlije! rekla je jedna. Treba njega u miliciju kazala je druga i doviknula starcu: Gospodine, potjerajte ga u miliciju!Starac je stao pred Aku i pogledao ga. Vjerovatno je odmah vidio da je djeak uplaen i naprosto ukoen. Zapravo, Ako je bio pun oaja i stida. elio je da starac podigne tap i da ga uda-ri, makar samo jednom. Osjeao se nitavnim, bijednim i zato, da je starac podigao tap, on se ne bi ni pomakao. E, moj sinko rekao je starac blago, gledajui Aku ispod sijedih vjea ne valja ti to to si naumio da uini. A jo si ak!Zatim je podigao tap i pokazao niz ulicu. Idi, bjei! Tri kui! Ostavi se lopovskog posla, u tome nema sree!ovjek s prozora je vikao neto o tome da je on spasio apoteku, da njega nije bilo, lopovi bi pobjegli s barometrom, a starac je neto muklo odvraao o djeijim nestalucima i mladosti ludosti. ene su takoe neto vikale o pokvarenoj djeurliji. Ali Ako je sve to jedva uo. Poao je polako, oborene glave, na klimavim nogama, pun jada. Ne bi osjeao veu sramotu ni kad bi bio go golcat na ulici.PRVA NAGRADA

Mama, imam jednu novost rekao je Vukain kad je iz kole stigao kui. Treba mi para da kupim tempere! Tebi, sine Vue, uvijek treba para primijetila je njegova mama. Ovo je sad neto drugo, i hitno i vano objasnio je Vukain. Imaemo kolsku izlobu slika. Bie i nagrada!

Ispriao je mami da se priprema proslava kole pa e biti ureen sveani broj kolskog lista, pripremljena kolska zabava i organizovana izloba akih crtea i slika. Vukain je spadao meu one ake kojima je nastavnik likovnog vaspitanja dao zaduenje da naslikaju nekoliko lijepih slika od kojih e biti odabrane najuspjelije za izlobu.

Dobro, kad je tako, dau ti novac pa kupi te tempere, kad ve bez njih ne moe kazala je mama. I tata je, im je stigao, obavijeten o toj novosti. U redu stvar kazao je samo ja hou da vidim ta e ti to da naslika! Ima da bude slika i po, razumije!Vukainov stariji brat, gimnazijalac i mamina maza, Radojica, odmah je poeo da zanovijeta. uj, brale rekao je Vukainu nema ti pojma o slikanju temperama. Gledao sam tvoje slike, ti samo razmazuje boju, onako kako ti se hoe. A slikanje je umjetnost. Ja u da ti naslikam neto lijepo pa e da vidi ta je to slika! Pa, razumije se, sine Rade, da e pomoi bratu! On je jo dijete! kazala je mama njeno. Nisam dijete, imam dvanaest i po godina! uzviknuo je Vukain, kao i uvijek kad bi mu se reklo tako neto. Bunio se to mu ne daju da odraste.Jo istog dana poslije podne, im je zavrio s rukom, dobio je novac i smjesta je otrao u knjiaru da kupi boje i blok za slikanje.Na povratku kui susreo je svoju kolegicu iz razreda Jasminku. Ona je imala drugo zaduenje. Nju je nastavnica maternjeg jezika zaduila da za kolski list napie jednu lijepu pjesmicu, jer ih je ve imala nekoliko koje je nastavnica pohvalila. ta e da slika? upitala je Vukaina. Ne znam jo odgovorio je on i odmah je upitao: A o emu e ti pisati pjesmu? Nisam jo smislila rekla je Jasminka. Onda se najednom Vukain dosjetio. ta misli upitao je Jasminku da se dogovorimo pa da ti sastavi pjesmu o mojoj slici, a ja da naslikam ono to je u tvojoj pjesmi? Kako u kad ne zna ta e slikati? zaudila se ona. Pa, dogovoriemo se sutra u koli. Razmisli! kazao je Vukain.ta je mogao da naslika lijepo, pitao se dok je ulazio u stan. ta bi to trebalo biti na slici da bi se o tome mogla napisati pjesma? ta bi to moglo biti u pjesmi pa da se to naslika?Brat Radojica ga je ve ekao kao zapeta puka. Uzeo mu je iz ruku omot sa kupljenim bojicama i odmah rasklopio blok. Doi ovamo da ti pokaem kako se slika s temperama! kazao je i zauzeo mjesto za stolom u kuhinji. Posluaj brata kazala je mama Vuka-inu, i on se krotko smjestio pored brata za stolom.Radojica je mijeao bojice, umakao kist u oljicu s vodom i poeo da slika nekakvu raketu. Iza ukaste rakete bio je crveni rep, a naokolo je sve bilo plavo.Mama je nekoliko puta prilazila da vidi ta Radojica slika i svaki put je govorila isto: Odlino! Divno! Moj Rade, ima zlatnu ruku! Bogovska slika! rekao je Radojica kad je zavrio svoju slikariju.Vukain je pruio ruku da je uzme, ali ga je brat lupio po prstima: Ostavi! ekaj da se osui! Vidi da ne zna nita o slikama!Vukain je samo stisnuo zube. A ni ta slika, po njegovom uvjerenju, nije bila bogzna ta. Nije mu se sviala.Sutradan u koli Jasminka je rekla Vukainu da naslika cvijee i jednu pticu, a ona e o tome da sastavi pjesmu. To se Vukainu odmah do-palo. Uvijek je rado slikao cvijee, i to onakvo koje niko nije mogao prepoznati, svoje cvijee, krupno i arenih latica, tako da mu je svaki put slika ispadala lijepa i puna ivih boja.

Ali, tog dana popodne na redu je bio tata, da i on pokae svoje slikarsko umijee. I on je, kao i Radojica, sjeo za sto u kuhinji pa je Vukain opet morao da gleda u uti. Tata je izmislio nekakvu kuu, oko kue ogradu, uz ogradu potok, uz potok drvee, u pozadini brdo i vie brda nebo i oblake. Krasno! kazala je mama. Ovu e sliku da odnese u kolu pa e da vidi kako se dobija nagrada! kazao je tata kad je ostavio sliku da se sui.Poslije su Radojica i tata naslikali jo po jednu sliku. Hou i ja da naslikam svoju rekao je pe-tog dana Vukain. Treba da predam nastavniku svoje slike a ne vae! Pa, slikaj, ko ti brani kiselo je pristao Radojica. Ba da vidim ta e da namae!Strpljivo i paljivo Vukain je uzeo da naslika svoju sliku, svoje areno cvijee. Ali nije stigao daleko. im je poeo da stavlja boje, njegov brat Radojica je poeo da se smije i da mu se ruga. Pozvao je i mamu upomo. Pogledaj, mama, molim te, ta ovaj moj vrli brat radi! Glupariju, a ne slikariju! Ih, sine Vue, zar je to slika? kazala je mama, iako je samo ovla pogledala na ono to je dotle Vukain nabacio na papir. Njoj je bilo dovoljno ono to je njen pametni i veliki sin Rade ve rekao. Mama, pustite me, ja hou da naslikam svoju sliku pa ako ne valja, neka ne valja! gotovo je jauknuo Vukain.I pustili su ga. Moglo je dijete da zaplae od muke. Radojica je jedno vrijeme gledao, frktao i izgovarao poneku zajedljivu primjedbu, a onda je otiao napolje da se nae sa svojim drutvom. I mama je nekoliko puta pogledala ta Vukain slika pa je mahala glavom i aputala: ,,He, svata od tebe!" Poslije je doao tata i udio se. Je li to tamo ptica? pitao je. Zato je tako plava? Tako, ja volim da je plava objasnio mu je Vukain. A cvijee? Kakvo je to cvijee? Gdje raste takvo cvijee? To je moje cvijee rekao mu je mali slikar. Ti samo troi bojice prigovorio mu je tata. Nigdje nema takvog cvijea, takvog lia i takvih ptica! To je samo aranje i mazanje!Kad joj je Vukain u koli pokazao svoju sliku, Jasminka je bila oduevljena. Uzela je tu sliku i stavila je u svoj blok za crtanje da je po-nese kui da bi napisala obeanu pjesmu. Vuka-in je to osjeao kao veliko priznanje. To ga je jo vie zagrijalo pa je kod kue, uprkos svim bratovim zanovijetanjima, naslikao jo tri sline slike.

Samo su se boje razlikovale.Dolo je zatim vrijeme da preda nastavniku svoje slike, a to su uinili i svi ostali odabrani aci. Nastavnik je zatraio da na poleini svojih slika napisu naslove. Tada je Vukain bez mnogo razmiljanja svojim slikama dao isto ime " Jasminkina pjesma" i samo ih oznaio rednim brojevima od jedan do etiri.A Jasminka je doista napisala i donijela pjesmu. Kad joj je Vukain rekao kako je nazvao svoje slike, ona je odmah toj pjesmi dala naslov "Vukainovo cvijee sa pticom". A pjesma je glasila:,,U batama mojih snova,

u igrama leptirova

izraslo je mnogo cvijea,

miriljavog kao srea,

njenog, slatkog, punog boja,

kao radost to je moja,

pa se bata razlistala

i ljepotom zablistala.

Doletjela plava ptica,

svevidica krilatica,

da u cvijeu mir potrai

i nad mojim snima strai." Ovo je, Jasminka, najljepa pjesma koju si dosad napisala kazala je nastavnica maternjeg jezika i odmah je obeala da e ta pjesma biti objavljena u kolskom listu. Pa, ti kao da si znala ta ja mislim radovao se Vukain pred Jasminkom, a ona mu je, zauzvrat, rekla da je njegova slika ljepa od njene pjesme.Najzad, doao je i dan kole. Roditelji su pozvani da dou na kolsku zabavu i na otva-ranje izlobe. kolski list je bio prireen i svi gosti su dobili po jedan primjerak. Koji je to Vukain? pitao je Vukainov tata dok je prelistavao kolski list i proitao Jasminkinu pjesmu. To sam ja rekao je Vukain ponosno. aavo! zavrtio je tata glavom. Djetinjarije!Radojica je bio siguran da je njegov mlai brat predao nastavniku bar neku od onih slika koje mu je on naslikao pa se ve unaprijed radovao to e na izlobi ugledati svoje slike. Zato je doao da prisustvuje otvaranju izlobe zajedno s tatom i mamom. Pred kolskom zgra-dom ve su im prili neki znanci, aki roditelji, i srdano im estitali. Bravo, Va Vukain je dobio prvu nagradu! Zna, mama, bio sam siguran da e na Vuk imati najljepe slike! Jesam li ih ja slikao ili nisam! aputao je Radojica mami na uho, da drugi niko ne uje.A i tata je blistao od zadovoljstva. Moda je nagraena neka od njegovih slika?

Tako su njih troje uli u predvorje kole, gdje su bile postavljene slike. Nigdje nije bilo nijedne tatine i Radojiine slike. Ali, bile su tri Vukainove, sve sa istini naslovom: "Jasminkina pjesma". A pored tih slika bila je privrena i Jasminkina pjesma "Vukainovo cvijee sa pticom". Oko tih slika i pjesme okupljali su se gotovo si posjetioci.Direktor je odrao govor i pohvalio sve male slikare ije su slike bile izloene, a posebno je progovorio nekoliko rijei o Vukainu i njegovim veselim cvjetnim snovima koje uva plava ptica. Na kraju je Vukainu uruio prvu nagradu: pet lijepih knjiga. Jo desetak uenika, meu kojima je bila i Jasminka, dobili su lijepe nagrade. Kad je to bilo gotovo, roditelji su pritrali da estitaju. Grlili su i ljubili svoju djecu, neki ak i plakali od sree. Zlato moje rekla je mama Vukainu i prva ga poljubila. Bravo, sine moj! kazao mu je tata.Radojica je potegao blago brata za uho i cmoknuo ga u obraz. Onda je kvrcnuo prstom po koricama knjiga koje je Vukain drao pod rukom i upitao: Burazeru, hoe li i meni dati da proitam te knjige?A Vukain je osjetio kako je tog trenutka poeo da raste u njihovim oima. Pogled mu je pourio prema Jasminki.

APTA

Glavni razredni apta bio je mravi i rio-kosi Ibro Sedlar. Njega, razumije se, nije niko odredio da bude apta; on je to postao svojom voljom, ak moda i mimo svoje volje, nehotice, jer nikako nije mogao da otrpi da ne priapne drugu ili drugarici koji se mue i zapinju dok odgovaraju na teka i zburijujua pitanja nastavnika.

I u drugim je razredima bilo aptaa, ali je ovdje nevolja bila u tome to je Ibro Sedlar spadao u red onih aka kojima je trebalo najvie aptati i pomagati. On je ve ponavljao esti razred pa ga je nekako zavrio tek poslije popravnog ispita iz dva predmeta, i poto mu je tada malo "progledano kroz prste", a u sedmom se opet iznova patio s jedinicama i imao ih je ve toliko da se bez ikakve muke moglo pogoditi da e on biti u tom razredu i naredne godine. Bez obzira na to, on je na svakom kolskom asu, bilo potrebno ili ne, neto ukao i aptao, ba kao da mu je glava krcata znanjem pa to u njoj jedva uva da ne prekipi. to je bilo najudnije, svi aci su dobro znali tu Ibrinu manu i svima je bilo sasvim jasno da im Ibro, takav kakav je, ne moe da priapne nita dobro i korisno, ali kad je ve neko ustao i poeo da se natee sa odgo-vorom, i kad je Ibro iz prikrajka apnuo neku rije svaki je ak prihvatao tu Ibrinu rije kao melem na ranu i izgovarao je glasno kao da je to upravo ona prava, spasonosna rije koja se trai. Zato je u uionici esto bilo mnogo veselja i smijeha.Digne, recimo, nastavnik srpskohrvatskog cvikeraa Tonija Liinu i pita ga da li zna neku narodnu pjesmu lirskog sadraja. Pa poto Toni ne moe odmah da se sjeti, nastavnik mu pomae: Na primjer, zna li onu "Omer i...", no? Julija! apne Ibro kao iz puke. Julija! ponovi Toni Liina bez razmi-ljanja iako dobro vidi ko mu je to apnuo i do-bro zna da to to Ibro ape ne moe biti nikako tano. Vrlo lijepo! kae nastavnik i nekako se gorko smjeka. Omer i Julija, Romeo i Merima, Tristan i Kleopatra, Cezar i Izolda, kod tebe bi sve to moglo da se izmijea kao kakva arena salata! Izgleda mi da ti slua Ibru Sedlara pa u ti dati i njegovu ocjenu, da se ne razdvajate!Tako Toni, zbog jedne Ibrine rijei, dobije jedinicu.Doe onda as istorije i nastavnica Dara uzme na nian uvijek zbunjljivog Miralema Meia. Taj, po obiaju, pone da muca i kad dobro zna lekciju. Meiu pita ga nastavnica ta si nauio o punskim ratovima? Ko je bio na elu Kartaginjana?

Miralem jo nije estito poeo ni da misli, od silnog straha koji ga je spopao im je prozvan, a ve iza njegovih lea Ibro Sedlar iti i ape:

Faraon! Reci: faraon!

Faraon izgovara Miralem smeteno.

Dau ja tebi faraona! ljuti se nastavnica i odmah pita: Koji to faraon?Ibri Sedlaru uopte ne treba ni trunke vremena da se sjeti ta e da apne. On to ionako ini dobrovoljno i bez razmiljanja. Izvali ta mu doe na jezik. Nagne se naprijed, zakloni malo dlanovima svoje usne i pisne tiho u Miralemove ui: Darije Trei! Darije Trei ponavlja Miralem Mei ne mislei nita, uzdrhtao kao listi na vjetru.Nema tog nastavnika koji bi jadnom Miralemu, poslije takvog odgovora, dao prolaznu ocjenu.Na asu biologije Ibro je apnuo Zorici Raki da morske zvijezde jedu nogama, a zatim i to da puevi spadaju u opnokrilce, pa je Zorica, zato to je to prihvatila i rekla, morala da prolije litar suza dok je kasnije ispravila slabu ocjenu. Na isti nain, svojim aptanjem, Ibro je kumovao i jedinicama koje su dobili Vlado Kozlina iz fizike i Goran Travi iz hemije. ak je jednom prilikom smeo i odlikaa Paia i iza lea mu apnuo kojeta pa je Pai na jedvite jade izvu-kao za njega sasvim neuobiajenu i mravu trojku.

Razred se u pogledu tog Ibrinog aptanja dobro podijelio. Jedni, koji su sjedili dalje od Ibre, nisu imali nita protiv njega. Njih je to Ibrino aptanje uveseljavalo i jedva su ekali kad e on nekome neto da priapne pa da se od toga napravi veselje. Meutim, oni drugi koji su bili u klupama blizu Ibrine i kojima je svaka priaptana rije bila dragocjena kao dukat, ljutili su se na Ibru i na njega svaljivali svu krivicu za svoje slabe ocjene. Dolo je i do toga da mu je Stevo Piljak, jedan od najjaih u razredu, otvoreno priprijetio: Sluaj ti, Ibro Sedlaru! Ako mi samo neto apne kad ja odgovaram, razbiu ti labrnju! Makar mi apnuo i tano, makar na tvoje apta-nje dobio istu peticu, premlatiu te kao maku!

Pa, moram da ti apnem kad ne zna! branio se Ibro mirno. Ako ne znam, neka ne znam, to nije tvoja briga, to je moja stvar i bie moj kec, a ti, dok ja odgovaram, zaepi gubicu i dri jezik za zubima! vikao je Stevo i mahao pesnicom.To, mu, meutim, nije pomoglo. Ibro, naprosto, nije mogao da otrpi da ne apne, bio je bolestan od te navike, i sve prijetnje na svijetu nisu mogle da ga uute i opamete. Zato, ve na prvom asu kad je Stevo Piljak bio prozvan i kad je zapeo na pitanju o tome kakvog rastinja ima na Antarktiku, na Junom polu, pa je poeo da se bespomono okree ka razredu i da trai ko bi to znao i ko bi mu pomogao, Ibro je savio dlanove oko usta i apnuo svoju blagotvornu pomo: Juno voe! Limun!Tada Stevo nije dobio samo jedinicu iz geografije, ve i nadimak Limun.A i njemu je samom bilo smijeno to je izvalio takvu glupost i ponovio ono to mu je Ibro apnuo pa je zaboravio da Ibri naplati uslugu.Poto je Ibro Sedlar svojim doaptavanjem doprinio da se u razredu nakupi vie keeva nego to bi ih trebalo biti, to je zabrinulo i nastavnike. Odran je i sastanak razredne zajednice da se pretrese sve to je u vezi sa slabim uspjehom. aci su predloili da se Ibro Sedlar premjesti u prvu klupu, odmah ispred nastavnikog stola, jer je s tog mjesta mogao manje da se javlja. Tako je i uinjeno. Ibrin parnjak u toj prvoj klupi bio je Toni Liina. Jadnik je jo vukao jedinicu iz maternjeg jezika i vrsto je vjerovao da e je popraviti ako bude odgovarao bez pomoi Ibre Sedlara.Ali, Toni nije imao sree. On je, dodue, doista bio nemaran i povran ak i iz srpsko-hrvatskog bi dobio keca u svako doba, jer su mu lekcije o padeima, pridjevima, prijedlozima, objektima i apozicijama bile uvijek nekako naj-tee i za njih nije imao volje. Ibro mu je samo pomogao da tog svog keca dobro utvrdi. Bilo je to na jednom asu kada je nastavnik davao priliku slabijim acima da poprave ocjene. Toni je hrabro zamolio da ne odgovara iz klupe, ve da ode do table, da bi se to vie odmakao od Ibre. Kad je stao uz tablu, nastavnik ga je pogodio pitanjem: Zna li ti, Liina, neku pjesmu Alekse antia? Znam protisnuo je Toni kroz suho grlo. Koju?Iz razreda je zaitalo nekoliko glasova: Emina... Emina... Emina... Emina! uzviknuo je Toni kao to dav-ljenik zgrabi slamku. Tako je, Emina! rekao je nastavnik. Prolog mjeseca smo analizirali tu pjesmu. Sjea li se? No... Sino kasno pooh iz topla hamama...Nastavnik je bio veliki poklonik poezije. im je poeo da izgovara stihove, sav se raznjeio. Poeo je da eta po razredu, izmeu klupa. I nastavljao je kao da sam sebi govori: ...prooh pokraj bae staroga imama...Tada je, nepozvan, na scenu iskoio Ibro Sedlar. Iskoristio je priliku to je nastavnik dobro odmakao u drugi kraj uionice pa je svom dobrom drugu Toniju apnuo: Aik, Aja, javaa... Aik, Aja, javaa, konja jae subaa nastavio je Toni na nastavnikove rijei i sasvim se upropastio. To pjesnik nije napisao, mangupe jedan, to pjevaju pijanice po mehanama i birtijama i skrnave poeziju zagrmio je nastavnik na Ton-ija i kao ognjeni zmaj, dugim koracima, doao do svog stola, zgrabio pero i udario u kolski dnevnik tako masnu jedinicu da se i iz zadnjih klupa u uinioci moglo vidjeti kako je debela. Nisam ja kriv jauknuo je Toni kad je shvatio to se dogodilo. Kriv je Ibro Sedlar! On je tako apnuo.

Nisam ni ja kriv to ti ne zna pa prihvata i ono to ti Sedlar apne! odvratio je nastavnik otro. Naui, pa ti njegovo i niije aptanje nee biti potrebno!

Kasnije se Ibro uvijek pozivao na te rijei odgovarajui na sve primjedbe i prijekore onih koji su se ljutili:

ta se ljutite na mene, nisam vam ja kriv to ne znate. Ja vam lijepo apnem da vam pomognem, a pogrijeim zato to ni ja ne znam. Da znam bolje, ja bih vam bolje apnuo, majke mi!Ljutnje su obino brzo prolazile. Najee su se zavravale smijehom. aci su smatrali da je Ibro doista dobar drug, prava drugarina, a nije kao neki koji znaju a nee da apnu i pomognu. Ako je i grijeio, Ibro Sedlar je to inio s najboljim namjerama.Neki su se tog njegovog drugarstva i tih njegovih najboljih namjera dugo sjeali, preko cijelog ljeta, sve do popravnih ispita.POETA

as srpskohrvatskog jezika zapoeo je bolje nego to je to iko mogao da oekuje. Trojica uenika ure, io i Pendo dobili su glatke petice bez mnogo muke i natezanja. U razredu je zavladalo nekakvo vedro raspoloenje. Bilo je oito da je Krapinac, kako su aci nazivali svog nastavnika, bio tog jutra zbog neega neobino dobroudan i mek pa se odjednom svim acima priinilo da se i proljepao.

Onda je na red doao Cviko Lali. Bio je to mali bljedunjavi djeak kome su oi stalno mirkale iza debelih stakala naoara. im je poeo da odgovara, spotakao se na prvom pita-nju. Krapinac je ak pokuao da mu pomogne, ali je Cviko ostao nijem i samo je tupo buljio u pod.Poslije drugog pitanja ve je bio sasvim oamuen, tako da na tree, sasvim lagano, nije ni otvarao usta. Pa ti, brate moj, nita ne zna! zaudio se Krapinac. Kai neto to zna, da ujem!Cviko bi rekao, bilo je i toga to je znao, ali mu u tom trenutku nita nije padalo na um. Tuno je gledao u pod. A pod je bio crn, namazan nekakvim smrdljivim uljem i Cviko je, onako smeten i bunovan, poeo da misli o tome zato taj pod mau tim crnim uljem pa mu se u tim povezala i pomisao: "Sada u dobiti crnog smrdljivog keca!"

Znai, brate moj, priznaje da ne zna nita? pitao je Krapinac. Znai, ne ui! Ne voli svoj maternji jezik! Zlo je to, brate moj, to je veliko zlo!Tada se, ko zna kako i zato, sjetio da vidi ima li Cviko sveske za domae i kolske zadae. Zatraio je da mu Lali pokae te sveske.Lane je na to, ne diui glavu, tuno zacvilio: Izvinite, nisam ih ponio. Zaboravio sam ih.

Da je to bio neki drugi dan, kad je Krapinac bio ono to je bio, da to nije bio as kad je on doista bio veoma dobro raspoloen, Cviko Lali bi dobio svoju jedinicu, pravu tvravu, i poslije bi mirno sjedio u svojoj klupi. Ali, dogodilo se tako: to je bio sasvim drugaiji dan i Krapinac je uinio neto to se nikada ranije nije dogaalo. Ustao je sa svog mjesta iza stola i poao prema Lalievoj klupi. Kako to, brate moj, da si zaboravio? udio se. Pa ta onda, brate moj, donosi u kolu? Daj da vidim ta ti nosi u svojoj kolskoj torbi? Nisi valjda poao u kolu kao grlom u jagode?!

Cviko je stajao pored klupe kao oduzet. Samo je jo vie mirkao kroz naoare. A Kra-pinac se sagnuo i ispod klupe izvukao njegovu kolsku torbu i odmah, otprve, pronaao svesku na kojoj je krupnim slovima bilo napisano: "Srp-skohrvatski" a ispod toga "kolske zadae".

Evo je! uzviknuo je veselo Krapinac i podigao svesku da je svi aci vide, a zatim je poturio pod nos Cviki. Evo sveske, brate moj, tu je bila!Zatim je, sa sveskom u ruci, otiao na svoje mjesto. Da vidimo ta ti ovdje pie kad nita ne zna, ta zapisuje u ovu svoju kolsku svesku, u ove svoje kolske zadae, brate moj govorio je Krapinac i polako listao po svesci, dok najednom nije zastao i iznenaeno upro pogled u jedan list. Zatim je pogledao Lalia, skvrenog pored klu-pe, i upitao: ta je ovo, brate moj?Cviko je, vie sebi u njedra nego Krapincu, odgovorio: Pjesme. ije pjesme, brate moj? Moje tuno je priznao Cviko. Vidi, vidi, udo nevieno! udio se Krapinac glasno pa je onda poeo naglas da ita kao da recituje na kakvoj pozornici:"Podmetno se podmet,

priroio prirok,

a ja padoh opet

koliko sam irok.

Subjekat me mui,

objekat me davi,

ko e da naui

gdje e ta da stavi." ta ovo treba da znai? Zato si to tako, brate moj, napisao? pitao je Krapinac. Pa gotovo stenjui odgovorio je uplaeni pjesnik proli put nisam znao analizu reenice. Odatle ti je valjda i ovaj stih? nastavio je Kra-pinac da ita:"Maternji smo jezik znali

i u tuzi i u ali,

a u koli, ivi, zdravi,

postali smo svi mutavi."Onda je nastavnik prevrnuo list, pogledao ta je napisano, pa se osmijehnuo i digao pogled na Cviku. Pa ti, brate moj, ne voli ni matematiku! I opet je itao:"Biber mi je mnogo sladak,

a i ljuta paprika,

kamen mi je svaki gladak

kao matematika!"S tim u vezi je oito bio i jedan drugi stih:"Imam keca kao drvo

i rogate dvice dvije,

kad me tresne ono prvo

i dvojke e da ubije." Pjesnie, brate moj, objasni mi ta ti ovo znai! molio je Krapinac Cviku. Dvojke sam imao iz pismenog, a keca iz usmenog kazao je Cviko alosno.itava uionica je agorila od priguena smijeha i apata Cvikovih kolega i kolegica. Niko meu tim acima nije ni slutio da u svojoj sredini imaju jednog ivog ivcatog pjesnika. I to lino Cviku Lalia! Svima je bilo da puknu od smijeha, ali su se uzdravali, jer nisu mogli da pogode na to e to sve izii. A s Krapincem se nije valjalo aliti.

Nastavnik je i dalje mirno i glasno itao nove stihove iz Lalieve sveske.

"Tee crna mutna rijeka,

a u njoj je strani vir,

tu se keze iz svog vijeka

Hamurabi i kralj Kir.Ali i kad preem rijeku,

biu u jo veoj muci,

jer ekaju da me sijeku

mnogobrojni neki Grci."Lali je, dosljedan svom pjesnikom nadahnuu, opjevao i ostale kolske predmete. Zato je o fizici napisao:"Fizika je sila jakaa teka su njena vesla, sto nevolja eka aka; ako nije mali Tesla."Sve su te Lalieve pjesme bile tako sline kao to jaje lii jajetu, a jabuka jabuci. Krapinac je to sve lijepo itao, smjekao se, a onda je stigao do jednog lista u svesci gdje je malo due zadrao pogled.Kad je zavrtio glavom, opet se osmijehnuo i nedunim glasom rekao Laliu: A ovo si ti, vidim, brate moj, i mene opjevao i ovjekovjeio poezijom?I ponovo je glasno, da svi uju, razvlaei rijei i smjekajui se, proitao:"Na Krapinac kad bi htio

da iz grudi kamen skine,

ne bi moda ni liio

na peinca iz Krapine!"Tada je tiina kao teka i gusta magla, od koje zastaje dah, poklopila sav razred. inilo se kao da su svih tridesetak uenika i uenica od-jednom postali zaarani i okamenjeni. Niko nije mogao ni da trepne. Jedino je to mogao Cviko, koji se sasvim povio i srozao. Zar sam ja takav, brate moj? pitao je Krapinac blago i, lupkajui kaiprstom po svesci, gledao tunog pjesnika. Bogami si pretjerao! U svemu si pretjerao. I ovo to si napisao o maternjem jeziku, i ovo o matematici, i sve dalje, odreda, sve si opjevao kao neke bauke, a nauka nije bauk, brate moj! Kako ti se zove ova zbirka pjesama, valjda ima neko svoje ime?

Odgovora nije bilo.Krapinac je prelistao amo-tamo po svesci i opet se razveselio: Ljepota jedna! Naao sam! Bravo, pjes-nie! Naslov je "Pjesme lijenog aka!" Odlino, brate moj, to si poteno napisao. Zaradio, brate moj, istu peticu, kao sunce!Zatim je, kao da se igra, od petice odbio jedinicu, zato to Cviko Lali ne zna gramatiku, a onda je jednu, s napomenom da to ini zato da se pjesnik ne bi uobrazio. Tako je Cviki ostala sasvim dobra trojka.Lali je jedva vjerovao u to udo koje ga je snalo. Oekivao je sve drugo samo ne to. iv-nuo je, ispravio se, samo je i dalje mirkao, najbre to je mogao.A Krapinac je ustao i pred jo uvijek nije-mim i okamenjenim razredom vratio Cviki njegovu svesku. Samo mu je pri tom malo priprijetio: Ubudue da mi donosi te svoje pjesme da ih malo pogledam rekao je. Pii i dalje, brate moj, ima o emu, irok je svijet oko tebe. Gledaj samo da ti pjesme budu bolje od ovih. Moe ti, vidim, i treba da pie! A za ocjenu iz mog predmeta ne brini dok sam ja ovdje! Jer, brate moj, ja pjesniku, makar i takvom kao to si ti, ne mogu dati slabu ocjenu iz maternjeg jezika! Ne mogu, pa makar bio i dva puta Krapinac!Tako je bilo na tom asu.Od tada u tom razredu ima mnogo pjesnika.MAJSTORIJA

Hajde sad, golubii moji, da ujem kako guete rekao je nastavnik geografije, u cijeloj koli zvani Golub, poto je sve ake od prvog dana nazivao golubiima.

On je polako, kao s nekom dosadom, listao kolski dnevnik i zagledao upisana imena. Birao je golubia koji e izii pred tablu na kojoj je bila objeena velika geografska karta Jugoslavije. U tom vanom trenutku u itavoj uionici vladao je savreni mir. Kao da je svaki ak u razredu nagaao jedno isto: "Nee valjda mene?!" Suknar! prozvao je nastavnik Golub i podigao pogled na nijemi razred.Iz posljednje klupe do prozora digao se najvii uenik. Ustao je pognuto, lijeno, umorno, oputeno, tuno, jadno, kao najtei bolesnik na svijetu. Svi ostali su se kao po komandi okrenuli da ga vide. Andrija Suknar, zvani Suk, bio je u neku ruku razredni ef, glavni za svae i tue s drugim razredima, majstor nad majstorima za sve osim za uenje.Suknar je gotovo stenjui vukao noge izme-u klupa, idui prema tabli, a po njemu su pljutali pogledi. U tim pogledima bilo je mnotvo pitanja. ta je to sa Sukom, to se tako predvostruio i presamitio kao da je prebijen? Kakvu sad svoju majstoriju spre