Ahmet Hromadi

PATULJAK VAMPRIA

TAJNA NEOBINOG JEZERAILI KAKO JE NASTALA OVA KNJIGA

Naa je uma puna tajni i udnih stanovnika koje nikad niko nee uspjeti sakupiti na jedno mjesto i izbrojati.Tako je Ljiljanov otac poinjao svoje prie o planini koja se prostirala iza sela, u nedogled prema moru. Priao ih je esto, naroito zimi, pored toplog ognjita dok je napolju padao snijeg i gladna zvijer traila sklonite.Ljiljan je paljivo sluao oeve prie, a poslije toga kovao smione planove kako e obii itavu planinu i zaviriti tamo gdje niko nije zavirio, Ako jo uspije da pronae patuljka Zlatibora, (o kome je otac esto, govorio) i da se sprijatelji sa njim, onda e mu sva vrata biti otvorena. esto i znatieljno je posmatrao visoke planinske vrhove na kojima su se odmarali oblaci i pitao se: Gdje li se zapravo nalazi taj Zlatibor? I ko ga uopte moe pronai u tolikoj planini?To su bila pitanja na koja mu niko nije mogao dati pouzdan odgovor, ak ni otac koji je znao da Zlatibor ivi u planini i nita vie. Nikad ga nije sreo, i kad je Ljiljan jednom zapitao kako zapravo izgleda taj Zlatibor, on se malo zamislio i odgovorio neodreeno: Pa tako malen i uvijek nasmijan. Moe se bez muke popeti na svako drvo, esto jae na jelenima, vukovima i starim lisicama. A kako je odjeven? pitao je dalje Ljiljan. Kau da nosi odijelo napravljeno od umskog cvijea. Naoruan je lukom i strijelom a vjerovatno nosi i kakav ma.Tako je Ljiljan stekao neodreenu predstavu o Zlatiboru, ali je jo uvijek glavno pitanje kako pronai patuljka ostalo bez odgovora. Veliku planinu ovjek nije mogao prei ni za mjesec dana, a djeak nije smio ni pomisliti na takvu avanturu. Zato se koristio svakom prilikom da ode u umu, bilo s ocem bilo s djeacima iz sela koji su ljeti, na sunanim poljanama, brali jagode. I, razumije se, uvijek se nadao da e negdje u kronji drveta, u grmu ili visokoj travi opaziti Zlatibora. Spremao se da mu prie i oekivao da e tako zapoeti njihovo prijateljstvo. Ali nade su ostajale prazne, i kad god bi se vraao kui, morao je da tjei sam sebe: Kad drugi put doem u umu, Zlatibor e se sigurno pojaviti.Bio je uporan, vjerovao je da e mu se kad-tad osmijehnuti srea i, kao to e se kasnije vidjeti, imao je pravo. Jer Zlatibor se ipak pojavio. A dogodilo se to jednog Ijetnjeg dana, kad je Ljiljan brao jagode, kad je umski zrak bio pun mirisa smole i divljeg cvijeta. U vrikama jela se igrao vjetar, negdje gukao golub, a na jednoj grani

se umivala zlatna kuna. Visoko u plavom prostoru kruio je dugokrili orao, a na sve strane se uo apat nevidljivih i arenih stanovnika planine.Ljiljan ni ovog puta nije doao sam da bere jagode. Doao je s grupom djeaka koji su se dovikivali po poljanama plazei ptice i sitne zvijerke sakrivene u travi. Tek oko podne okupili su se i sjeli u gustu hladovinu borova da ruaju. Razgovarali su ivo, izmjenjivali utiske, a nisu zaboravili ni Zlatibora. Ko zna nije li nas posmatrao dok smo brali jagode ree djeak kome je bilo ime Jasenko. I da li nas jo uvijek ne posmatra odnekle? Ja ne vjerujem da taj Zlatibor ivi ovdje upade drugi djeak. Neko je jednom izmislio priu o njemu i sada svi vjeruju da je istinita. Istinita je odluno odgovori Ljiljan. Zlatibor ivi u ovoj umi i moe se svakog asa pojaviti meu nama. Samo ga ti ekaj nasmijao se onaj nepovjerljivi djeak. A ja kaem da e ti prije narasti brada nego to e doekati tog Zlatibora. Ja nikad neu prestati da ga traim. Ti si pravi djeak ree neko veselim glasom i tog istog asa iza drveta iskoi patuljak i zapjeva posmatrajui zaueno drutvo.Ime mi je Zlatibor U umi sam no i dan, Mnogih tajni drim klju. Poznat mi je svaki kut.Svi su gledali u njega nijemi i nepokretni. Kako i ne bi? Toliko su puta sluali priu o malom umskom patuljku, prepirali se, kao to smo uli, ak i oko toga da li su te prie izmiljene ili ne, a on se eto odjednom obreo meu njima. Pao je kao s neba i poeo govoriti tako kao da djeake poznaje ve dugo vremena. A ko moe tvditi da ih nije poznavao? Ko zna nije li ih svaki put kad su dolazili da beru jagode posmatrao odnekle iz guste kronje drveta ili visoke trave?Kad je zamukao Zlatiborov glas, pod starim borom je zavladala tiina. Prvi se snaao Ljiljan. Progovorio je drhtavim glasom onako kako govore djeaci kad ih uitelj prozove da neto kau o lekciji koju nisu nauili. Meni je drago to si doao meu nas... Nama je svima drago...Nije umio da zavri reenicu. Zamucao je, zapetljao se i sigurno bi se obrukao da ga nije spasio sam Zlatibor. Znai, primate me u svoje drutvo? Primamo! Primamo! odgovorili su odjednom svi djeaci.Zlatibor je odmah sjeo na niski panj, spustio na zemlju luk koji je nosio na ramenu i rekao: Nadam se da emo postati dobri prijatelji. Ako elite, mogu vas odvesti na poljanu gdje rastu najslae i najkrupnije jagode. Ako elite, mogu vam pokazati Ptije jezero. Ptije jezero! zaudie se djeaci. Zar takvo jezero postoji u ovoj umi? Postoji nasmija se Zlatibor. Samo treba znati kako se tamo dolazi. Ali mi se prije zalaska sunca moramo vratiti kui primijeti Ljiljan.Zlatibor se opet nasmija: Znam da se morate vratiti. I vratiete se na vrijeme. Dok sam ja sa vama u umi, moete biti sigurni neete zalutati, nee vas niko napasti.

A je li daleko to jezero? upita Ljiljan. Nije daleko. A i daje daleko, ne bi nas nita sprijeilo da odemo. Pozvao bih jelene i oni bi nas odnijeli tamo. To bi bilo lijepo uzdahnu Jasenko. Zaista dodadoe i drugi. Bilo bi lijepo jahati na jelenima. Drugi put odgovori Zlatibor. Ako opet doete ovamo. Doi emo sigurno zagrajae djeaci. Doi emo odmah sutra.Zlatibor skoi s panja, uze luk, popravi svoju iljatu kapu, napravljenu od cvijea i ptiijeg perja, pa naredi: Kreimo! Ja u naprijed, a vi za mnom.Djeaci nisu ekali da im se dvaput kae. Bili su isuvie radoznali, isuvie ih je privlaila tajna neobinog jezera da bi postupili drugaije. A mogli su da se zapitaju: ta e se dogoditi ako nas patuljak zavede u duboku umu i ostavi? Ako je njegova pria o jezeru obina varka? Ne, nisu se zapitali. Ili bolje reeno, ne tog asa. Tek kad su zali u gustu sumu borova, poela je da ih nagriza sumnja, poeo je da ih hvata strah. ak ni Ljiljan, koji je toliko elio susret sa Zlatiborom, nije ostao miran pa je pomislio:"Bolje bi bilo da se vratimo dok nije kasno. Da zaustavimo Zlatibora i kaemo: Mi neemo dalje, mi se bojimo."Ali kako da to saopti drugovima? Mogli bi se nasmijati, nazvati ga kukavicom, mogli bi da mu kau:"Ti se vrati, a mi idemo. Mi vjerujemo Zlatiboru."A ko je vie od njega priao o Zlatiboru, ko se, ako ne on, hvalio da e pretresti svu planinu dok ga ne pronae? Ne! Treba ii naprijed pa ta bude. Patuljak je ipak dao rije da e ih na vrijeme izvesti iz ume.Ljiljan nije znao da su slinim mislima bili zaokupljeni i ostali djeaci i da iz istih razloga kao i on nisu nita govorili. Koraali su nastojei da upamte put i oekivali as kad e se patuljak zaustaviti i rei: Tu smo!uma je postajala sve gua, inilo se da na tu zemlju ispod stoljetnih borova nije stupila ljudska noga, da ak i zvijeri nerado zalaze u taj kraj. Ni ptice se nisu ule, ni vjetar se nije igrao u kronjama. Ali patuljak je skakutao sigurno kao da poznaje svako drvo, svaku travku. Zaustavio se tek kad je stigao do kamenog brda, okrenuo se djeacima i rekao: Blizu smo! Put do jezera vodi kroz ovo brdo i nije dug. Dakle, samo naprijed.Djeaci se nisu pokrenuli. Oni su u isti mah pomislili da ih patuljak eli namamiti pod zemlju odakle se nikad nee vratiti. Zato je, eto, i izmislio priu o jezeru. Ne, oni se nee dati prevariti!Zlatibor je ve bio skoio na jedan kamen, ali kad je vidio da djeaci stoje nepomino, upitao je: Vi se bojite?! Da prvi je progovorio Ljiljan, a to je bilo dovoljno da se jave i ostali. Neemo unutra! Neemo pod zemlju!

Patuljak nije oekivao takav otpor i nekoliko asaka je nijemo posmatrao djeake. Onda je mirno odgovorio: Ja ne mogu da vas vodim tamo kud ne elite. Mislio sam da smo sklopili prijateljstvo, da mi vjerujete. Znai, prevario sam se, iako mi je ao to je tako. Vratiu vas na poljanu odakle smo poli, a onda zdravo zauvijek. Ipak moram da vam kaem: Zlatibor nikad nije pogazio svoju rije i nikad nikog nije obmanuo.Djeaci su osjetili da patuljak govori istinu, da ga je njihovo nepovjerenje uvrijedilo. I zato su u isti mah, odluno, bez dogovora, povikali: Vodi nas! Mi vjerujemo u tvoje prijateljstvo! Oprosti to smo tako postupili! Zlatibor je utio nekoliko asaka, razmiljajui, a onda rekao: Zaboraviu sve ovo. Uvjeren sam da govorite iskreno i to mi je dovoljno. Poite za mnom.Uli su u otvor sakriven iza visoke stijene i zaudili se kad su vidjeli da unutra nije ni usko ni tamno. To u stvari i nije bio hodnik, to je bila podzemna dvorana osvijetljena dnevnim svjetlom koje se probijalo kroz mnogobrojne pukotine izmeu stijena. Negdje se uo ubor vode i negdje duboko, kao u ai, odzvanjao je svaki korak. Sad ste se uvjerili da ovaj put ispod zemlje nije tako straan nasmijao se Zlatibor. Nije nimalo straan potvrdili su djeaci koji su ponovo postali veseli. Nismo ni znali da pod zemljom moe biti ovako lijepo.Ali taj put nije bio dug. Moda sto metara, moda malo vie. Djeaci su se zaudili kad su se odjednom nali na otvorenom prostoru. I ne samo zaudili. Zastali su kao ukopani oarani onim to su vidjeli. Pred njima je bilo jezero, malo jezero usred crne, borove ume. Sa svih strana niz stijene ruili su se vodopadi, a u jezeru se kupale ptice kakve su djeaci ve vidjeli i kakve nikad nisu vidjeli. Ne, nisu se samo kupale. Igrale su se nad vodom i u zraku, na pijesku pored obale, a mnoge su pjevale sjedei na borovim granama. Stotine glasova. Stotine ptica. Kao na nekom velikom vaaru.Dolazak djeaka uznemirio je areno drutvo. Odjeknuli su povici uzbune i ptice bi sigurno poletjele s jezera da Zlatibor nije skoio na kamen i poeo da govori jezikom koji djeaci nisu razumjeli. To je bilo dovoljno da se ptice smire i, umjesto da pobjegnu, one su sad cvrkutom i pjesmom pozdravile svoje goste. A kad je nad jezerom zavladala tiina, ponovo je progovorio Zlatibor obraajui se djeacima: Jeste li sad zadovoljni, prijatelji? Nije potrebno ponoviti njihov odgovor. Djeaci su bili ne samo zadovoljni, oni su bili oduevljeni, jer je sve to to su mogli da vide podsjealo na jednu od onih mnogobrojnih bajki koje su esto sluali. Zar su mogli i u snu da zamisle takvo umsko jezero i takav ptiji skup? Nisu, razumije se. A to nije bilo sve. Zlatibor ih je proveo obalom jezera ispod slapova, ptice su se skupljale oko njih, padale im na ruke, na ramena. Kad su sjeli u hlad crnog bora, Zlatibor je rekao: Znam mnogo pria o pticama. Ako elite, mogu da vam ih ispriam.

Kako da ne elimo. Priaj odmah spremno su se odazvali djeaci. Dobro pristao je patuljak. Danas u vam ispriati jednu tunu, vrlo tunu priu. O ptici iji se ivot zavrio u jezercu. O ptici kakvu vie niko nee sresti ni u ovoj ni u drugim planinama. Ime joj je bilo Zlatokljuna... Tajko je na obali malog, neobinog jezera poeo da pria patuljak Zlatibor. Djeaci su ga sluali paljivo. Na kraju kad im je izgovorio posljednje rijei prie, dugo su utjeli, a oi su im bile pune suza. Tako je bar meni kasnije, mnogo kasnije, izjavio Ljiljan. On mi je ispriao sve Zlatiborove prie; a ja sam ih zapisao i unio u ovu knjigu. Prie su prilino tune i nema ih mnogo, Nema zbog toga to su se sastanci u umi i na jezeru naglo prekinuli. Zato doznaete na kraju knjige.

ZLATOKLJUNA PTICA

Vi niste uli priu o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli uti! Ta pria se rodila u dubokoj tiini tamnih uma.Tamo se izlegla ta ptica, a glas o njoj pronio se daleko po gradovima i selima.Ko je prvi vidio zlatokjunu pticu, ne zna se tano. Moda zalutali putnik, moda lovac?Ljudi su se u poetku zaudili i nisu povjerovali da takva ptica uopte postoji. To je bajka rekli su. Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao biserna koljka na dnu morskom.Ali su mnogi bili znatieljni i poli su u umu da se uvjere. A kad su tamo stigli, dugo tragali dok nisu pronali zlatokljunu pticu. I tada su pomislili: Istina je! Priao zlatokljunoj ptici nije izmiljena!To je bilo dovoljno da u planini zapone lov na pticu kakav dotad nije bio upamen.Zlatokljuna ptica nije vie nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi se zaustavila, gonili je bjesomuno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po drveu bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne strae i zasjede.Samo nou, kad bi pao mrak, nesrena ptica bi uspijevala da nae malo mira. I to je bilo najgore, nije znala zbog ega je gone.Jednom kad se, umorna od bjeanja, spustila na grm i poela da plae, doletjela je do nje mala sjenica i upitala: Zato plae, lijepa ptico? Mogu li ti pomoi? Ne znam moe li mi pomoi. Plaem jer sam nesrena. U itavoj planini nema za mene vie mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A zato me gone, ne znam. Kako ne zna? zaudi se sjenica. Ti ima zlatni kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj ko te uhvati, postade bogat. Prodae te i do kraja ivota e proivjeti u kavezu. Moda e to biti lijep kavez, ali ti vie nikad nee vidjeti zelene ume i tvoja krila nee nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje srce de eznuti za plavim

daljinama, a daljine e ti biti nedokuive... Ne govori mi vie o tome tuno uzdahnu zlatokljuna ptica. Nikad neu dozvoliti da me uhvate! Nikad!I od tada je jo bjesomunije bjeala i skrivala se od oka lovaca. A svaki dan joj je bio tei i nesreniji.Samo su joj tamne noi donosile mir. I esto je plaui doekivala zoru."Dokle u ovako?", mislila je. "Dokle u ovako ivjeti?"Pa, ipak, postojala je nada da je nee uhvatiti, sve dok jednoga dana lovci ne donesoe dva sokola i ne pustie ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi put sasvim jasno shvati da nee umai.Uzalud je bjeala, uzalud pokuavala da se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki as se inilo da e je uhvatiti.Zlatokljuna ptica ve poe da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli:"Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu." Zlatokljuna ptica donese odluku: opusti krila i strmoglavce pojuri u dubinu. Bistra planinska voda doeka njeno nejako tijelo. Ptica jo jednom, posljednji put pogleda nebo, sunce, vrhove planine i potonu.Sokolovi su je uzalud traili kliktei i jurei iznad jezera.Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je vie voljela smrt nego ropstvo.

BIJELI SLAVUJ

U kronji stare zove jednom u proljee, kad je opadao cvat i kad ga je vjetar na svojim krilima nosio visoko u zasvoe neba, izleglo se pet slavuja. Bili su jednako sitni, gladni i goludravi. Majka ih je svakog jutra, u osvit zore, budila svojom pjesmom i oni su, sluajui njen zvonki glas, pitali: Kad emo i mi tako zapjevati? Sluajte i uite govorila im je majka. Slavuj koji ne umije pjevati najnesrenija je ptica na zemlji..im su slavuji malo ojaali, majka se zaudi i iznenadi kad jednom od njene djece naraste kao pamuk bijelo perje. Ali se jo vie iznenadi kad taj isti mali, neobini slavuj proprhuta i poe pjevati prije ostalih. Pjevao je najprije tiho, a kad mu glas ojaa, pope se na najviu granu zove, doeka da prestane pjesma mnogobrojnih slavuja u okolici, a onda on sam, u tiini koja je nastala, zapjeva suncu koje se raalo na istoku. Pjesma je bila tako neobina, tako zvonka i divna, da vie ni jedan slavuj ne povede pjesmu i svi pohrlie zovinu grmu da vide tog novog pjevaa. I kako se samo zaudie kad na grani ugledae bijelu pticu! Pa ovo nije slavuj rekoe mnogi. Pjeva kao i mi, a nije naeg roda. Perje mu je golubije, a grlo slavujevo dodadoe drugi. Pa ta je onda? upitae trei. Slavuj sam, brao, roen ovdje u grmu zove poe da ih uvjerava bijeli pti.

Imam majku, brau i sestre. Tano je, to je moje ujete potvrdi majka koja je u tom asu doletjela i spustila se na granu zove. Otkad se slavuji bijeli raaju? javie se mnogobrojni glasovi. Nikad nismo vidjeli bijelog slavuja. Ne primamo ga u svoj rod. Nek ide golubovima. Nemojte ga dirati poe moliti majka. Jo je nejaak, uginue na putu. Nek ide! zagrmjee slavuji koji su smatrani najboljim pjevaima. Oni su svakako htjeli da ga sklone jer su odmah shvatili da bijeli slavuj pjeva bolje od njih, i u njima se poela buditi zavist.I mali slavuj napusti zovin grm. Krila su mu bila jo njena za dug let, a put nepoznat. Bio je tuan i plakao je od alosti to je tako neoekivano morao da napusti toplo gnijezdo i to su ga slavuji nepravedno istjerali iz svoje velike porodice. Upravo kad mu je ponestalo snage za dalji let, opazi on na jednoj livadi jato bijelih golubova. Ohrabri se i spusti na zemlju, meu njih. Oni se malo zaudie neobinoj ptici, a jedan od njih, po dranju najstariji, upita: Ko si ti, maliane, i ta trai ovdje? Bio sam slavuj pa su mi rekli da pripadam golubovima. Doao sam da pitam hoete li da me primite u svoje jato? Kako emo te primiti kad nisi golub? rekoe svi u jedan glas. Potrai, maliane, drutvo kome pripada izusti pouno stari golub. Meu nama bi uvijek bio stranac i nikad ne bi naao to eli.Bijeli slavuj opet prikupi snagu i podie se s livade. Nije iao daleko, spustio se u jedan grm i razmiljajui o svojoj sudbini progovorio: Da li je jo iko bio ovako nesrean kao ja? Niko nee da me primi u drutvo. Ne preostaje mi nita drugo ve da lutam po zemlji i da ne budem ni slavuj, hi golub, ni vrana... Saali se mali slavuj nad svojom sudbinom i zapjeva tuno kako nikad ni jedan slavuj nije zapjevao. Pjevao je o toplom gnijezdu iz kojeg je morao da odleti, pjevao je o svojoj nesrei i usamljenosti, o visinama i daljinama koje njegova slaba krila nee moi da savladaju. ue ga golubovi na livadi i podigoe glavu. u ga i orao u modrom visu i prestade da mae krilima. u ga i ovjek koji je prolazio putem pa i on zastade... Glas malog slavuja se razlijegao po zemlji i topio kao sunev zrak. Umukoe i popci u travi i abe u bari. Ni ptice, ni ivotinje, ni ljudi nisu dotad uli tako tunu, potresnu i lijepu pjesmu. Svi su kao zaarani sluali bijelog slavuja. Mnogi su uzdisali i plakali. ak i vjetar prestade da se igra u travi i crn oblak na nebu ne prosu kiu dok u grmu ne utihnu slavujev glas. I kad je ve prestao da pjeva, jo dugo je nad livadama i lugovima vladala tiina. Sve je ekalo da opet pone. Ali je bijeli slavuj ve odletio dalje. Kuda to ni on sam nije znao.Od tada je stalno lutao sam i tuan; i pjevao je uvijek samo svoju pjesmicu. Pjevao je gdje god bi se zaustavio. I tada je sve ivo zamiralo i njega slualo.Kad bi se naao negdje u lugu gdje su se slavuji veselili igrali ili pjevali, njemu je bilo najtee. Pritajio bi se pod gustim liem i tako nevidljiv dugo posmatrao ta rade, sluao ta govore. Donosio je ak i odluku da bane meu njih, da im ispria sve o sebi i zamoli ih da ga prime u jato. Ali nije imao hrabrosti da ostvari tu odluku.

Bojao se da e ga otjerati, da e mu jednostavno kazati nek ide otkud je i doao. Znao je da bi mu poslije toga bilo jo tee, jo stranije...Koliko je malo trebalo pa da tuni slavuj postane opet sretan? Da nae prijatelje, da jutrom kao i svi slavuji pjeva veseli pozdrav suncu.Prolo je i proljee i ljeto, a on je jo uvijek lutao sam.Dola je jesen.Dolo je vrijeme da slavuji napuste svoje lugove i krenu na put u toplije krajeve. I krenuli su. Opustjeli su lugovi i vrtovi. Umjesto njih sad je u drveu pjevao vjetar, ruio s grana lie i naputena gnijezda.Tada mali, bijeli slavuj osjeti jo jau tugu. Sad je bio potpuno sam, sad je bio i jedini slavuj koji nije poletio na jug. Istina, niko ga nije spreavao da to uini. Ali i tamo, u nepoznatom kraju, ekalo gaje isto pa zar onda nije bilo svejedno gdje e prezimiti, ako uopte prezimi? Postajalo je sve hladnije, sve ee su padale kie a grmovi nisu vie pticama pruali dobar zaklon jer se lie suilo i opadalo.Ni bijeli slavuj nije tako lako nalazio zaklona. A jednog popodneva, kad se umoran i prozebao zaustavio u ogoljelom vrtu, poeo je da pada snijeg.Nijedna ptica nije letjela nebom. Ni jedna ptica, daleko unaokolo, nije putala glas kao da je itav ptiji rod izumro.ak ni vrapci, ti vjeni pokuari, nisu pomaljali kljunove ispod strehe, namirisali su snijeg i pritajili se."Sve ptice su nale utoite", mislio je mali slavuj, "samo ja ne znam kuda u. Slavuji me nisu pozvali da krenem sa njima. Ni druge ptice me nisu pozvale. Pa ta u sad da radim, ta u da radim?"Oblaci su sve jae posipali zemlju pahuljama. Krupne i vlane, one su se odmah topile. Pa snijeg je bijel kao i ja zaudio se. Da sam otiao na jug, ne bih to znao. A nije ni straan. Zbog ega se onda toliko boje snijega? Zbog ega bjee od njega?Zaista, bilo je prijatno posmatrati kako pahulje padaju i istog asa umiru. Pokuao je ak da jednu uhvati u kljun, podigao je glavu i dugo se tako zabavljao. A pahulje su samo padale, padale. Postajale su gue, suvlje i hladnije. Nisu se vie topile, prekrivale su lagano zemlju, drvee i krov na kui do vrha.I mali slavuj je osjetio njihovu teinu. Poeo je da ih stresa, ali one su se ponovo lijepile za njegovo perje, one su bile nemilosrdne."Zatrpae me", prepao se odjednom, "zatrpae me sasvim."Premjestio se u drugi grm. Mislio je da e tamo biti bolje. Ali i tamo je padao snijeg i tamo je bilo hladno."Zatrpae me", pomislio je ponovo, "ovdje e biti moj kraj."Eto dolo je i to. Poslije svega to je doivio otkad je morao da napusti porodicu slavuja, otkad je postao osamljenik, lutalica i poeo da pjeva tunu pjesmu o sebi, o svojoj nesrei. Niko nee poaliti za njim. Niko nee zaplakati, a ni saznati kako je zavrio svoj kratki ivot.Kao i uvijek kad mu je bilo teko, odluio je da zapjeva. Pjesma je bila njegovo jedino oruje. Jedina snaga. Tuna pjesma pred kojom niko nije mogao zaustaviti suze.

I zapjevao je.Bilo mu je svejedno da li e ga kogod uti. On je pjevao sebi. On je pjevao posljednji put.Ali neko je ipak uo.Na kuici iza vrata otvorio se prozor i na prozoru se pojavila glava djeaka. Kakva to ptica pjeva u ovo nevrijeme? pitao je sam sebe. Ima slavujev glas, a pjeva tuno, pretuno. Uginue, nestae pod snijegom. Moram joj pomoi.Odluio se brzo i iziao u vrt koji su nemilosrdno zasipale pahulje.Mali je slavuj jo uvijek pjevao. Ali pjevao je tie. Glas ga je izdavao, snijeg ga je zatrpavao. Djeak ga je jedva otkrio pod hladnim bijelim pokrivaem. Prilazio je oprezno, bojao se da e mu pobjei. Bojazan je bila suvina. On ga je samo tuno pogledao i prestao da pjeva.Djeak nije oklijevao. Odmah je shvatio kakva je nevolja zadesila neobinog pjevaa. Uzeo ga je na ruku, pomilovao i ponio u kuu. Nije ni slutio da je tako postao prvi, veliki prijatelj bijelog slavuja iz zovina grma.U toploj sobi mali slavuj se brzo oporavio, poeo da prhue i da znatieljno zagleda nepoznate predmete. Djeak je pozvao majku, ispriao joj kako je spasio promrzlu pticu i rekao: uvau je i hraniti dok ne grane proljee. A onda, ako bude eljela da odleti od nas, neka odleti, a ako bude eljela da ostane, neka ostane. Dobro si uinio to si spasio pticu odgovorila je majka. A do proljea je jo dugo i ko zna moda e se pripitomiti kod nas. Uiniu sve da se pripitomi obeao je djeak. I ispunio je svoje obeanje.Svakim danom slavuj je postajao pitomiji, slobodniji i veseliji. Nauio je da se igra s djeakom, sputao se na njegovu ruku, spavao nad njegovim uzglavljem. Zajedniki su posmatrali kako pada snijeg, sluali kako stravino zavija bura i kako, skupljeni pod strehom, zimomorno cvrkuu vrapci. U takvim asovima bilo im je zaista prijatno i lijepo u toploj sobi. Osjeao je to dobro i mali slavuj pa se jo vie umiljavao oko svog zatitnika i zahvaljivao mu se jezikom koji djeak nije mogao razumjeti. Ipak, nasluivao je o emu slavuj govori i, milujui rukom njegovo malo tijelo priao mu o proljeu koje e doi i rascvjetanom vrtu gdje e moi da se nastani.Kad bi djeak iziao da se igra, da se sanka ili grudva bijelog slavuja bi obuzimala stara tuga. Bilo mu je dobro, imao je prijatelja, ali njegovo srce je eznulo za onim to je ostalo neostvareno! Pitao se: kako ive i ta sad rade slavuji koji su odletjeli na jug? Da je meu njima, doekivao bi zoru pjesmom, bio bi jedan glas vie u velikom horu. Radovao bi se izlasku sunca. Ne, on se ne moe jo uvijek pomiriti sa sudbinom odbaenog! On je slavuj i ostaje slavuj! On nikad nee biti srean dok se ne ukljui u svoju veliku porodicu.Dani su prolazili i zima je prolazila.Duhnuo je topao junjak i snijeg se topio kad eer u vodi, pokazala se opet gola zemlja, a vrapci su poeli veselije da cvrkuu i ivlje da prhuu. Oni su ve znali da su prebrodili jo jednu zimu i da im vie ne prijeti opasnost ni od ledenih noi ni od gladi,

I mali slavuj je osjetio dolazak proljea.Jednog jutra on probudi svog prijatelja pjesmom. Prvi put poslije izgnanstva on nije pjevao svoju tunu pjesmu lutalice, on je pjevao veseli pozdrav zori i suncu. Kako i ne bi i zato i ne bi? Ta on je sad imao prijatelja, velikog prijatelja.Djeak je sluao i udio se. On je tek sad shvatio da je nepoznata ptica koju je spasio, u stvari, slavuj. Bijeli slavuj. Tu vie nema zabune, jer njegova pjesma sve govori. A slavuj je pjevao sve jae, sve ljepe. Kad je prestao, djeak je dugo razmiljao o njegovoj sudbini, a onda ustao, otvorio prozor i rekao: Nema vie potrebe da se zadrava u sobi. Snijeg te ne moe zatrpati, vjetar te ne moe odnijeti. Idi, poigraj se malo napolju. Ali ne zaboravi da se vrati.Slavuj nije odmah pojurio kroz otvoren prozor koji mu je nudio potpunu slobodu. On se najprije spustio na ruku svog prijatelja i pokuao cvrkutom da mu neto objasni, pa tek onda poletio iznad vrata. Djeak je pratio njegov let i pitao se: hoe li ovo biti njihov rastanak? Je li bijeli slavuj zauvijek odletio? I nije zatvorio prozor. Ako se slavuj vrati, da moe ui.A slavuja su odmorna krila nosila sve dalje i dalje. Nikad nije osjetio toliko zadovoljstvo to moe da juri neogranienim prostorom, da se zaustavi gdje eli. elio je i oslukivao: nee li se odnekud iz grma, iz umice javiti slavuji svojom pjesmom. Onda bi se i on spustio i zapjevao. Zapjevao bi pravu pjesmu slavuja. Moda bi ga opet primili u svoje drutvo. I tek danas bi on bio sasvim srean i potpuno zadovoljan.Ali pjesma se nigdje nije ula i, kad se ve zamorio, bijeli slavuj se vratio svom prijatelju, djeaku.Sad je svakog dana letio iz sobe i vraao se. Pjevao je na prozoru i u vrtu. ekao je da se pojave slavuji. Doekao ih je kad je drvee poelo da se kiti listom. Doletjeli su i njihova zvonka pjesma razbudila je jednog jutra sve umarke i sve vrtove.Na slavuj ih je dugo sluao a onda izjuri iz sobe i nae mjesto u grmu rue. Kao nekad u zovinu grmu, doeka najprije da utihnu glasovi mnogobrojnih pjevaa, pa onda i sam zapjeva. A kakva je to bila pjesma i kakav je to bio glas pokazalo se prije nego to je zavrio. Sa svih strana poletjeli su slavuji u mali vrt da vide nepoznatog pjevaa, koji se odjednom pojavio i tako zapjevao da su svi morali zautati.Vidjeli su ga. I kad je prestao da pjeva, pitali su ga: Otkud si stigao ovamo? Zato si bijel? Iz kojeg si jata, iz koje si ume? Ja sam slavuj iz zovina grma poeo je da pria pjeva. Ali sam morao da napustim svoje toplo gnijezdo i da postanem lutalica...Ispriao im je sve o sebi.Kad je zavrio, mnogi su slavuji zaplakati, a onda su gotovo u jedan glas povikali: Ti si slavuj koji pjeva najljepe od svih slavuja na svijetu. Ostani meu nama i zaboravi ta je bilo. Bie na prijatelj i mi emo biti tvoji prijatelji. Hvala vam! ganuto je progovorio nekadanji izgnanik. Zapjevaj da te jo jednom ujemo zamolili su slavuji.Zapjevao je. Pjevao je dugo, samo on, u tiini koja je vladala nad itavim krajem, pjevao je pozdrav suncu i novom ivotu koji je bio pred njim. Konano je naao

ono za im je eznulo njegovo malo, plemenito srce. Ali nije zaboravio ni svog prijatelja djeaka. Dolijetao je svakog dana u njegovu sobu i pjevao mu najljepe pjesme. A svi slavuji koji su se nastanili u vrtu smatrali su djeaka svojim prijateljem i nisu bjeali od njega.Po umama se brzo pronosio glas o neobinom, bijelom pjevau.Na sve strane se irila njegova slava, jer su u mali vrt dolijetali slavuji iz daleka da ga vide i uju. Sluali su ga, divili mu se i pozivali da posjeti njihov lug. Imao je sad mnogo prijatelja a jo vie onih koji su eljeli da postanu njegovi prijatelji, jer vie nikom nije smetalo to ima bijelo perje.

JATO

U staroj zaputenoj tvravi, obrasloj lozom i mahovinom, ivjele su crne avke, a odnedavno se doselila k njima jo i buljooka sova. Sova je tu provodila samo dan, a odlazila je im bi se na zemlju spustio mrak i vraala se tek ujutro, umorna i sita, na svoje osamljeno mjesto, na glatku stijenu u jednoj polutamnoj udubini. avke su se prema njoj odnosile kao prema privremenom gostu, jer su tvravu smatrale svojom, a poto je sova bila miroljubiva, nisu je uzmeniravale i ivot im je tekao u miru. Tekao je dugo, sve dok se odnekuda ne pojavi sivi otrokljuni jastreb. On se, dodue, ne naseli u tvravi, ali se ugnijezdi sasvim blizu u jednom umarku, i ve prvog dana sjuri iz visine u tvravu, ugrabi jedno ptie koje je istom poelo prhutati i odnese ga. Na tvravi nasta uzbuna. avke se uzlijetae, sabie u jato iza zidine, uznemirie sve unaokolo svojom galamom, probudie staru sovu. ta je to sad? upita sneno sova, prevrui svojim krupnim, buljookim oima, nemona da vidi ta se oko nje dogaa. Napada nas jastreb! dobi uzbuen odgovor. I mladune nam jedno odnese. A, jastreb! proguna sova i odmah upita: Otkud sad taj delija ovdje? U ovom kraju se odavno nisu pojavili. E, bie, due mi, sad krvi i perja do koljena.avke ne ue njeno pitanje i ne odgovorie joj, a ve sutradan jastreb izvri jo drskiji napad. On iznenada naletje na malo jato koje je kruilo nad tvravom i rastjera ga u asu, jer sve avke, bojei se za ivot, pobjegoe u svoja duboka gnijezda. Samo jedna viknu: Ne bjeite! Ostanite vi, kukavice! Prihvatimo bitku!A jastreb se ustremi ba na tu avku, zaas je savlada i odnese. U zraku osta njeno sitno oerupano perje, koje je, lagano padajui zemlji, poigravalo na vjetru. I tek kad je jastreb nestao sa vidika, izletjee avke oprezno iz gnijezda i poee se iskupljati u jato. Opet je dolazio? upita sova sa svoje stijene. Opet potvrdie avke. I odnio jednu. Sve e nas potamaniti. Potamanie ree sova uvjerljivo. Ako budete takve kukavice, sve e potamaniti. Sramota. Vas toliko, a on sam. E, da ja vidim po danu, ja bih se sa njim brzo obraunala. Ali zato u ga noas potraiti.

Te noi avke su, uznemirene, oekivale sovin povratak. Oslukivale su paljivo nee li uti um njenih krila u mraku, ali se sova pojavi tek u svitanje. Okrvavljena, oerupana, malaksala od umora, ona se spusti na svoje staro mjesto i teko uzdahnu. avke se odmah sjatie oko nje i zaokupie je pitanjima: ta bi? ta to bi? Borili smo se od ponoi pa do maloprije ree sova. Nisam ga mogla savladati. Jak je to i okretan jastreb. Velike mi je rane napravio, perje poupao. Da je jo trajala no, moda bih ga i savladala, a ovako on iskoristi vrijeme kad se na moje oi poe navlaiti mrak i dobro me udesi. A ta emo sad? zabrinuto se zgledae i upitae avke. Kad ovolika sova nije mogla izai s njime na kraj, kako emo mi?Iako su tog dana avke letjele samo oko tvrave, budno posmatrajui pusto nebo, jastreb ih ipak iznenadi i ugrabi jednu. A navee se sve avke okupie na najveem zidu tvrave i najstarija meu njima ree odluno: Moramo ovome uiniti kraj ili se seliti odavde. Gdje emo sad, vijek smo provele ovdje! uzviknu najstarija. E, onda se moramo boriti s jastrebom. Dosad smo kukaviki bjeale, a pogledajte koliko nas ima! Samo da ga svaka po jednom vokne, vie mu nita ne bi trebalo. Tako je! potvrdie neke, a druge odmah dodadoe: Ali on je i sovu udesio pa sad itav dan jei na stijeni. Kako emo onda mi s njime izai na kraj? Izai emo! samouvjereno uzviknu najhrabrija meu njima. Izai emo ako ne budemo kukavice kao dosad. Doekajmo ga slono i ovom zlu bie kraj. Ti nam onda budi voa! slono graknue avke. Bez voe smo kao i bez krila.Stara avka pristade, ali ree: Primam se, ali pod jednim uslovom: da svakoj koja pokua pobjei sa bojita same sudimo.avke pristadoe, a ve sutradan od ranog jutra poee u jatima kruiti iznad tvrave spremne za boj. Jastreb se pojavi iznenada kao i uvijek. Zaudi se malo kad opazi mnogobrojne avke u zraku, ali niti zastade, niti uspori let, ve smjelo jurnu naprijed, siguran da e avke pred njim pobjei kud koja. Kao kugla pade u prvo najblie jato klikui pomamno i sijevajui grabljivim oima. avke se naas razdvojie, a jastreb se ustremi na jednu koja mu je bila na domaku. Ali ta to sad bi? Na njega se istovremeno bacie sve avke iz napadnutog jata i on, ne znajui ta to znai, napusti rtvu. urno, podiui se, on se odjednom nae opkoljen itavom crnom vojskom sa svih strana. I bitka poe. avke slono napadoe jastreba sa svih strana, kljucajui ga i ne dozvoljavajui mu da se pribere. On ih je promuklo pitei odbacivao od sebe, hvatao kandama, po zraku je na sve strane letjelo njegovo sivo i njihovo crno perje. Jastreb osjeti kako malaksava, osjeti kako mu se krv iz rana na glavi slijeva preko oiju i zastire vidik. I odlui se na posljednji korak. Opusti se i strelovito jurnu prema zemlji, razmiljajui da e im dolje lake umai. Ali avke pojurie za njim, opet ga opkolie, i jastreb, ve zaslijepljen, bunu u potok. avke se sletjee nad njim i kljucajui ga bez prestanka ne dozvolie mu da se vie podigine. Voda je na svojim valovima nosila jastreba, a nad njim su prijetei sunula

krila razbjenjelih avki, opijenih pobjedom. I tek kad se jastrebovo tijelo nemono opusti, a valovi ga ponesoe lako kao iver, avke se digoe uvis i poletjee. Sova, koja nije mogla da vidi ishod bitke, ula je samo njihov razdragani pokli: Pobjeda! Pobjeda!

SVIRALA

Jedne godine zima je bila jaka, snijeg dubok, a sjeverni ledeni vjetrovi bijesni i nemilosrdni.Djeca se nisu usuivala da napuste tople sobe i samo kroz otkravljene prozore posmatrala su ta se dogaa napolju. Srne su napustile planinu i lutale po obroncima oko sela gdje je snijeg bio plii. Gladne i prozeble, traile su hranu, a hrane nije bilo. Nou, uz straan urlik vjetra, jurili su snijenim ravnicama opori vukova. Iznemogle srne su postajale njihove rtve. Kad bi naas zamukao vjetar uo se njihov nemoni pla.Ptice su po cijeli dan u jatima slijetale na tale i pojate, a nou, okovane ledom, padale sa grana u snijeg i nisu se vie dizale.Jednog takvog dana mali djeak je sjedio pored prozora. Bilo mu je dosadno pa je pokuavao da raskravi ledenu koru na staklu i mislio:"Kad e prestati da zvidi ova bura,? Kad u moi da izjurim napolje, da se prosankam i napravim Snjeka Bijelia?"I upravo tada primijetio je kako je odnekuda doletjela ptica i spustila se na vanjsku ivicu prozorskog zida. Bila je na izmaku snaga i djeaku se uinilo da vidi suze u njenim oima. Brzo je otvorio prozor, uzeo rukom pticu i unio je u toplu sobu. Nije pokuavala da se otme, jer nije imala snage, a moda je mislila:"Sad je svejedno ta e se pogoditi. Napolju me ionako eka smrt..."Djeak je uinio sve da spasi svog nenadanog i neuobiajenog gosta. Jo istog dana ptica je poela da skakue i prhue po kui, a sutradan poela je i da pjeva. Imala je divan glas i melodija njene pjesme bila je slina romoru ume, kad kroz nju prolazi vjetar.O emu je pjevala, djeak nije shvatio. Ali je shvatio da pjeva lijepo, ljepe od svih ptica koje je dosad sluao, i zaelio samo jedno: da ptica ostane stalno u njegovoj sobi, da pjeva i da ga smatra svojim velikim prijateljem.Ali mala ptica oito nije eljela to isto. Ona se nije mogla pomiriti s tim da vjeno ostane meu etiri zida i kad je junjak poeo da topi snijeg, rekla je: Ne mogu vie da ostanem ovdje. Lijepo mi je, ali ja eznem za prostorom i svojim drugaricama. Pusti me da odletim, a ja u ti se oduiti za sve to si za mene uinio. Sluaj: kad drvee ozeleni prvim listom, doi na izvor potoka u podnoju planine.

Zovni me i ja u doi. Donijeu ti poklon kakav jo niko nije dobio. Postae veliki prijatelj ptica.Djeak nije mogao da joj se suprotstavi, otvorio je prozor i ptica je odletjela.A kad je uma poela da zeleni, doao je na izvor. Doao je i poeo da doziva svoju malu prijateljicu. Da li e doi?Nije bio siguran. Moda je ona sad negdje daleko. Moda je zaboravila.Ali ona je dola vesela i odjevena u prekrasno perje. Dole su jo dvije iste takve ptice koje su u kljunovima nosile malu, bijelu sviralu.Ptice su se spustile na djeakova ramena, a njegova mala prijateljica je rekla: Nisam zaboravila ta sam ti obeala. Uzmi ovu sviralu i postae veliki prijatelj ptica pjevica. Kad god zaeli da uje njihove pjesme, duni u sviralu. Kad zaeli da ih vidi, svirka e ih dozvati i one e doi da te pozdrave.Djeak je uzeo sviralu. Bila je lagana i lijepa kao da je izraena od vodene pjene. Zasvirao je. umom je odjeknuo divan ptiiji glas, a onda su mu se pridruili drugi, itav hor koji je rastao, rastao. I njemu se uinilo da pjeva itavo carstvo malih ptica. Da su tu pored njega i da ga gledaju svojim veselim oima. Hou da vidim ove ptice rekao je svojoj prijateljici. Zasviraj jo jednom. One e doi.Nije ga prevarila.im je ponovo odjeknuo glas svirale, poele su sa svih strana da dolijeu ptice, sputale se na grane, na zemlju, na djeakove ruke i ramena kao da ga ve odavno poznaju i smatraju svojim prijateljem.Djeak je cijeli dan ostao u umi. Ptice su mu pjevale, on je sluao i bio srean meu njima.Dolazio je i kasnije, nebrojeno puta, dolazio je kad god je imao vremena. Glas njegove svirale je dozivao ptice i one su dolazile da pozdrave svog velikog prijatelja. To prijateljstvo je trajalo do kraja njegova ivota.Ne znam gdje se sada nalazi mala svirala. Vjerovatno je jo uvijek negdje u umi uvaju ptice.Moda e se ipak jednoga dana nai djeak koji e dobiti arobnu sviralu.

SLAVUJEVA SMRT

Na vrhu tamne gore, gdje se raaju hladni vjetrovi, utrkuju i ukotvljavaju olujni oblaci i gdje munje vezu svoju zmijolike vezove a gromovi prate grmljavinu ivjela je porodica velikih surih orlova. Meu turobnim, kao tornjevi otrim i u nebo uklesanim stijenama savijali su svoja gnijezda i po itav dan, na smjenu, strau odravali. Ptice su paljivo zaobilazile orlovsku postojbinu, a po zlu su je upoznale i mnoge umske zvijeri. Znali su: ko padne u orlovske kande, nee vie ivu glavu iznijeti... U itavoj planini, nadaleko i nairoko, vladao je strah od orlova i samo su crne noi donosile spokojstvo. Mudre lisice, stare zeice i srne, tetrijebovi i ptice svih vrsta savjetovali su svoju mladunad:

uvajte se orlova, ne pribliavajte se planinskom vrhu, jer vas tamo eka smrt...Orlovi su se u jatima sputali s litica i im bi se pojavili nad otrim vrhovima borova, zapoinjala je panina uzbuna. Od gnijezda do gnijezda, od grma do grma pronosio se glas: Sklanjajte se, eto orlova!Ptie su se zavlaile u gusto lie, lisice u kamenjare, zeevi u loge zaas bi prestao i bat brzih koraka po unju, i guk golubova u sanjivoj kronji bukve i slavujeve pjesme uspavanka, nad gnijezdom punim goludravih ptia. A orlovi su lagano i beumno plovili iznad crnog umskog mora, kruili strpljivo dok ne bi otkrili plijen. Zatim je zapoinjao lov praen prodornim kliktanjem koje nije prestajali dok se rtva ne bi zakoprcala u orlovskim kandama. A te rtve su najee bile neiskusni, istom prohodali zeii, naivni srndai i ptii koji su polazili na svoj prvi let, ne oekujui da e im on biti posljednji... Orlovi su nosili plijen u svoje peine i tek kad bi nestali s vidika, vraao se u planini ivot. Zabrinute majke bi odmah zapoinjale traiti zagubljenu djecu, dugo se kroz duboke klance i doline pronosilo njihovo dozivanje. Mnoge su traile uzalud i nije im ostalo nita drugo nego da se pomire sa sudbinom i da gorkim suzama oplau svoju nesreu. I tako iz dana u dan, ivot je u toj planini postajao sve tei i nesnosniji.Orlovskog vou su zvali Strani, i to ime mu je dobro pristajalo. Imao je kao katran crno perje, iroka krila i veliku glavu u kojoj su grabljivo i divlje sjala dva kremena mrka oka. Bojali su ga se i sami orlovi, a ptice su drhtale i od same pomisli na njega. On je predvodio orlove u lovu, ali se esto sputao u planinu sam i nikad se nije vraao bez plijena. Umio je, bolje od ostalih orlova, pronai zeca u grmu, pticu gustoj kronji drveta, jarebicu u travi, mladu sjenicu u bujadi ili lozi divlje masline. im bi se on pojavio u zraku ptiji straari postavljeni na vrkove jela, javljali su uurbano: Ide Strani! Ide Strani!I sve je bjealo u svoja skrovita.Tako jednog jutra poe Strani sam u lov i jo izdaleka opazi nad planinom slavuja kako bezbrino juri prema sivom oblaku, usidrenom u plavom nebeskom moru, Evo slatka zalogaja ree sam sebi orao. Bolji mi doruak i ne treba...I ubrza let. Slavuj ga opazi prekasno i jo se i ne snae, a orao ga zgrabi otrim kandama. Dobro mi doao za doruak, mali! smijui se zadovoljno progovorio orao. Nisi mi se nadao? Odmah u te pojesti...A nesreni slavuj zaplaka alostivo i poe moliti: Smiluj mi se, orle, pusti me da ivim. Ja sam jedinac u majke, orlovi su mi ve pojeli svu brau i sestre. Nemoj da mi majka ostane sirota a ja u ti se za to poteno oduiti.Ako se kad nae u nevolji, pomoi u ti, ako se razboli, njegovau te, samo me sad pusti...Gromoglasno se nasmija orao slavujevoj molbi i ree: Ba si ti neka naivna budala. Kakva bi pomo meni mogla zatrebati od tebe tako sitnog? Pogledaj se sam, nema te ni dva zalogaja. A ja sam najjai meu orlovima,

car meu pticama. Kod mene nema milosti. Nagledaj se jo malo svijeta, brzo e se nai u mom kljunu.I ponese slavuja zemlji da ga tamo pojede. Ali ba kad htjede da se spusti, zape krilom za grm i izgubi ravnoteu. U tom asu slavuj osjeti da su orlove kande popustile i izmae. Aha, bjei, lukavce! viknu odmah orao i dade se u potjeru. Nee se, vala, spasiti da ima dvoja krila... Ne zovu mene uzalud Strani.Ali je slavuj u grmovima bio spretniji od orla i zaas se sakrio u stablo natrule bukve. Orao zagreba kandama u drvo, pa kad vidje da je dubina preuska za njegovo tijelo i da je slavuj na sigurnom mjestu, ljutito viknu: Sad si umakao, ali drugi put nee. Bolje u te uvati. Drugi put u paziti da ti ne padnem u ake odgovori slavuj.I tek kad orao ode, osjeti slavuj bolove u nozi i vidje da mu je prebijena. A od svega njegovog divnog perja ostalo mu je na tijelu manje od polovine... Pa ipak je bio sretan, presretan... ak zaplaka od prevelike radosti, a onda zapjeva kao to nikad dotad nije zapjevao.Minu otad podosta vremena i gorkih dana za stanovnike planine. Malom slavuju zaraste noga, ali osta epav i ne znajui da e se ipak jo jednom sresti sa Stranim...Dogodilo se, naime, da je na vrhu gore, meu orlovima, neoekivano zavladala bolest. Poee brzo skapavati nemilosrdni sijai smrti, odahnu planina. Kao pucanj se pronese glas: Umiru orlovi, dolazi sloboda!I na sve strane slono zapjevae vesele ptice, a srne i zeevi zaigrae na poljani kolo, poskakujui i po ritmu frule uz koju je svirala lisica. itavu no potraja veselje i tek pred zoru, kad se pogasie zvijezde i mjesec zaroni za greben, poee se razilaziti...Od velikog orlovskog plemena osta jo samo Strani. Ali i njega zahvati bolest... Poe u lov i prvi put u ivotu vrati se bez plijena. Lee na stijenu, nemono opruzi krila i ree sam sebi: Dolazi kraj!Dugo je tako leao, kad najednom u slavujevu pjesmu. Teko podie glavu, pogleda i odmah prepozna epavog slavuja, koji se sputao na stijenu pitajui: Jesi li iv ili mrtav, orluino? iv sam teko i moleivo uzdahnu orao. Nee dugo, vidim. A sjea se, orle, kako sam te onda molio da mi pokloni ivot? Da si me onda pustio, sad bih te ja njegovao, moda bi i ostao iv. A ti si mislio da ti nikad moja pomo nee trebati, je li? Bio sam budala, velika budala uzdahnu orap. A sad se kajem, gorko se kajem. Zaboravi, slavuju, ta je bilo, pomozi mi u nevolji. Nahrani me i napoji, a ako prezdravim, boljeg prijatelja od mene nee imati. Na krilima u te nositi meu oblake, braniu te i uvati kao majka dijete. Da ti pomognem, veli? A ti si mi nogu slomio, perje poupao, pa sad epam i ruan na zemlji ivim. Brau i sestre si mi potamanio, mnogo zla poinio... U tebi

je vuje srce, za milost ne zna. Sad si dobar i umiljat zato to si u nevolji... Znam, mnogo sam zla nanio pokajniki izusti orao. Da sam dobra prijatelja stekao, ne bih sad ovdje osamljen i bespomoan leao... elio bih da popravim to sam uinio. Pomozi i bie mi prvi prijatelj. A kakva je moja snaga, i sam zna. Nikad vie ni ja ni moji potomci neemo ptije meso jesti...Slua slavuj, pa misli:"Dobro bi bilo imati ovako mona prijatelja, dobro. Ali rije je njegova nesigurna, im se domogne snage prevarie..."Razmiljao tako dosta dugo, dvoumio se i na kraju odluio: Pomoi u ti, orle, hou da vidi da sam plemenitiji od tebe. Samo mi se zakuni da nikad vie nee pticama zlo nanositi. Nikad, nikad. Kunem se ivotom i potomstvom! izgovori orao.I slavuj poe njegovati bolesnika. Donosio mu vodu sa potoka, crve sa oranice, bdio pored njega po itave noi, sve dok se orao ne poe oporavljati... A kad se potpuno odboi na noge i osjeti snagu u krilima, orao pogazi zakletvu, uhvati kandama slavuja i podrugljivo ree: Budalo, i ti si povjerovao mojim rijeima! Zar misli da u se ja itavog ivota crvima hraniti, a pustiti ptice da se slobodno po planini epure? Tebe u prvoga pojesti...I pojede malog, plemenitog i lakovjernog slavuja.

GOLUBOVO KRILO

U tamnom i tihom kutku planinske peine, pod toplim krilom majke, izlegla su se jednom dva goluba, dva sitna i goludrava ptia nejakih krila i nestabilnih nogu. Tako nejaki, oni su esto ostajali sami u gnijezdu u peini, iji je stanovnik, pored golubova, bio i stari slijepi mi. On je nou lutao, a danju, sit i umoran, spavao ili drijemao u jednom uglu koji je smatrao svojom kuom. Ponekad bi ga razbudila ili uznemirila piska gladnih golubia i tada bi nezadovoljan i ljutit gunao: Umuknite ili u vas pobacati napolje iz peine. Gle, kakvi su postali! Ne daju mi ni

da se mirno ispavam.A kad bi se golubica vratila u peinu s hranom u kljunu, on bi joj dovikivao: Naui tu svoju djecu da ne cvile kao pitaljka. Inae u prestati da se ponaam miroljubivo. Strpi se jo malo, susjede molila ga je golubica. Imae dovoljno mira. Krila im ve rastu, za koji dan u ih izvesti napolje da im pokaem kako se leti...I jednom, ona je stvarno rekla: Djeco, vodiu vas u etnju. Upamtite da vaa snaga lei u krilima. Razmahujte slobodno, bez straha, i sve e biti dobro.Oni su se posluili savjetom, ali su ipak letjeli nesigurno.Kad su se nali pod otvorenim nebom, sunce je bljesnulo kao vatra i morali su da zatvore oi.Majka je letjela nisko, a oni za njom. udili su se i radovali svemu: potoku, planini, nepoznatim pticama koje su jurile u plave visine, sigurno i ponosno kao da nikad nisu osjetili umor u krilima, kao da ga uopte ne mogu ni osjetiti.Mali golubovi su im zavidjeli. Oni bi dali sve da su u tom momentu mogli isto tako pojuriti u slobodni prostor nad zemljom. Ali njihova su krila bila jo nejaka i osjetili su brzo umor. Tada je majka rekla: Vratiemo se u gnijezdo. Drugi put emo ostati due.Doleprali su do ulaza u peinu, puni utisaka, i jo jednom se okrenuli da vide sunce koje ih je kao veliko oko pratilo s neba. A zatim su utonuli u tamu za majkom koja je prva doletjela do gnijezda i doviknula im: Ovamo! Samo lagano, dok vam se oi ne naviknu na mrak.Ali, istom to je to izgovorila, ula je prestraen krik. Jedan od maliana je pao na dno peine. Bila ga je ve izdala snaga i krila neoekivano otkazala poslunost. Pojurila je da mu pomogne, ali je ve bilo prekasno. Mali je leao na kamenju i pitao tuno i zagluno. Uzalud je pokuavao da se podigne. Desno krilo mu je bilo povrijeeno i, okrvavljeno, padalo nemono na kamen.Majka je plaui oblijetala oko njega. Ali je brzo shvatila da je pad bio sudbonosan za malog goluba. Morali su da ga ostave na dnu peine i da ga tu hrane i njeguju. Mali je bio tuan i jednom, kad ga je majka tjeila, rekao je: ao mi je to vie nikad neu vidjeti nebo i sunce, to neu moi letjeti slobodno kao moj brat. Zato mi se morala dogoditi nesrea? Kako u ivjeti bez krila u ovoj peini iz koje ne mogu izai? Ja u biti uz tebe govorila mu je majka, Kad tvoj brat odleti, ostau ovdje i ti nee nikad biti ni gladan ni edan.Ali, on se nije mogao utjeiti i postajao je svakim danom sve tuniji.Uzalud je brat nastojao da ga razveseli. Donosio mu je hranu i priao o svemu to je vidio i doivio. On je sluao i mislio:"Kako je sretan! Ja nikad vie neu nita doivjeti."Zdravi golub je alio to mu brat ne moe da poleti u prostor nad zemljom, da se poigra u plavom visu pod suncem i okupa u bistrom potoku pod planinom.alio je, ali mu nije mogao pomoi.A jednom, kad je ostao sam, mali golub je odluio:

Moram da izaem iz ovog mraka na sunce. Jo jednom, samo jo jednom da vidim onaj lijepi svijet na zemlji i biu zadovoljan...I poeo je polako da se penje po stijenama. Znao je da se svakog asa moe strovaliti u dubinu gdje je huala voda i gdje ga je ekala smrt. Ali, zar ivot u vlanoj tami peine, bez radosti, bez nade, nije to i smrt?I uskliknuo je: Sunca! Svjetla! Jo samo jednom, pa onda makar doao kraj!Penjao se, penjao uporno i nepokolebljivo.Jo jedan napor, jedan pokret i on je slobodan!Kad je na rubu peine zastao da odahne, bio je najsretniji golub na svijetu. Kako je samo lijepo sunce! I nebo!... Kako prijatno umi lie i mirie zrak!Dugo je stajao na stijeni omamljen ljepotom i zakljuio: Ako mi je krilo slomljeno, noge su mi zdrave. Biu golub koji ne leti, ali u ivjeti u slobodi na zemlji, u svjetlu, a ne u mraku.I spustio se sa stijene i krenuo u novi ivot koji mu je nudila priroda.

PLAMENA

Zvali su je Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je nou letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica ve kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor, negdje u grm ili u kronju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio udotvornu lampu. Sve ivo i ptice i zvijeri, bjeale su iz svjetlosnog kruga u gust mrak i Plamena je uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala drutva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako je zakljuiti da nije bila srena.Gdje se rodila?Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije sjeala. Ko zna kako i ko zna zato? Moda je negdje na svijetu postojalo mjesto gdje su ivjele plamene ptice, a ona se nesreom, jo dok je bila sasvim mala, izgubila i nala u tuem svijetu.Jesu lije iz nepoznatog zaviaja odnijeli vjetrovi?Je li takav zaviaj zaista postojao?Ako nije sa sigurnou mogla da odgovori Plamena ko je drugi mogao? Ona je ipak vjerovala da postoji. udjela je za svojim zaviajem i traila ga lutajui od planine do planine. Nadala se da e negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom razgovoru, radovala se mnogo emu to e doivjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale i nita. Plamenu pticu nije srela. Zaviaj nije nala.Uzalud je pitala.Uzalud je pjevala oekujui da se istom melodijom, istim glasom odazove druga

ptica njenog roda. Njena pjesma enje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve vie gubila nadu da e ikad nai ono to trai. Ali enja za zaviajem nije prestajala.Dok se odmarala, nou kad je sve bilo pusto, kad se u planini nije uo nijedan glas, ona je, ne jedanput, sanjala kako e odletjeti u svoj zaviaj. Zamiljala gaje kako izgleda i bila uvjerena da se nalazi u kraju koji je najljepi na svijetu. Bila je uvjerena da tamo vjeno sija sunce, da i drvee ima vatreno lie, da su vode tople i drugaije od onih koje je dotad vidjela.esto su joj itave noi prolazile u takvom sanjarenju. I nije ih alila. Zato da ali kada su to bili najprijatniji asovi njenog ivota?Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta.Jednom, usred zime, zapala je u veliku zavjesu oblaka koji su se neoekivano nagomilali tako gusti i tamni oblaci da se dan malo razlikovao od noi. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice nisu mogle da lete, jer su ih svuda doekivali neprobojni zidovi oblaka. Hrane vie nije bilo i pne najslabije ve su poele skapavati od gladi. A i ostale je prije ili kasnije ekala ista sudbina. Ako ne napustimo ovu planinu, propaemo govorile su jedna drugoj. A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni oblaci?Plamena ih je sluala i pomislila:"Moda bih mogla da im pomognem, da ih izvedem odavde. Osvjetljavau im put i probie se kroz oblak."I rekla je pticama.Ptice su se zaudile.Mnoge su posumnjale u mogunost takvog poduhvata, ali su one najhrabrije i najpametnije rekle: Ako nita ne pokuamo, propaemo. Ako pokuamo, postoji nada. Neka nas Plamena povede.Tako je zapoeo smrtonosni let velikog ptijeg jata kroz guste oblake, u neizvjesnost jer se nije znalo dokle e stii i hoe li nai spas. Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene buktinje osvjetljavala je put i nije bila tuna, bila je ponosna i zadovoljna to ima vatreno perje. Samo da izdri. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen kraj velikog ptijeg jata.U poetku je letjela lako, a kasnije sve tee, sve sporije. Mnoge su ptice ve pale. Mnoge su posljednjim zamasima krila odravale ivot. Ne smije klonuti! hrabrila je samu sebe Plamena. Izdri jo malo. Tamo negdje iza oblaka grije sunce, toplo sunce, kao u tvom zaviaju.Koliko je trajao taj let, niko ne bi mogao rei tano. Niko nije mjerio vrijeme satom ni daljinu kilometrom. Ali pticama se uinio dug kao vjenost, i kad su ve i najhrabrije poele da gube nadu, Plamena ih je izvela u irok, svijetao prostor bez snijega. Sunce! uskliknula je. Spas!To je bilo sve to je mogla da kae. Nestalo joj je snage, krila su joj klonula. Pala je na zemlju i nije se vie podigla.Ptice su pokuale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i poloile u zemlju njeno tijelo.

To je bio veliki, neobian i tuan pogreb. Plamena je konano stekla prijatelje. Ali nije ih vidjela kako plau, nije ih ula ta govore. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana humka. I ta humka je svake noi svijetlila u mraku, kao to je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce.

RASTANAK

Led je okivao vode.Snijeg je zagospodario prostorima i sunce vie nije izlazilo da se pokae i razbije oblake.Odavno su krenula na jug jata divljih pataka. Njihov je cilj bio: doi do voda iz kojih ne bije dah leda, gdje duva topao vjetar i uti trska pod kojom postoje bezbrojni zakloni, mirni i sigurni.Posljednje je krenulo na put jato u kome se nalazila i Bjelovrata, patka jo mlada i radoznala. To je bio njen drugi let Nije se bojala dalekih puteva. ak se radovala promjeni i posljednjih nekoliko dana prije polaska bila je nestrpljiva, jer je voa patak dugo i opirno priao o krajevima u koje ih vodi, o ljepoti jezera koje je, po njegovim rijeima, bilo najljepe na svijetu i za koje su znali samo on i nekoliko njegovih starih prijatelja.Jato je letjelo iznad Evrope i sputalo se pred no na vode rijeka koje jo nije bio okovao led. Bjelovrata je bila zadovoljna putovanjem i sanjala je samo o obeanom jezeru i ljepotama koje ih tamo ekaju. Ali jednom, kad se jato sputalo na noite, odjeknu nekoliko pucnjeva sa zemlje i Bjelovrata osjeti da je pogoena. Zaglavinja i poe da pada u dubinu."Smrt", pomisli. "Moj put je zavren."Pala je na led pored obale, uz samu ivicu. U posljednjem asu vidjela je kako se preplaeno jato povilo i odjurilo koritom rijeke.ula je odmah iza toga kako na obali laje pas i kako negdje blizu umi voda. Znala je da je trae i priljubila se oajniki uz obalu da bi ostala neprimijeena. Dugo i nepomino leala je tako, a mrak se sputao nad rijekom. Poeo je da pada snijeg. Pas je prestao da laje i svuda uokolo zavladala je tiina. Znala je da joj vie ne prijeti opasnost i pokuala je da se pokrene. Ali je odmah osjetila straan bol u tijelu i vrtoglavicu."Gotovo", pomislila je jo jednom. "Ostala sam sama, bespomona i ovdje e biti moj grob."A snijeg je padao, padao. Osjeala je na sebi teinu bijelog pokrovca i shvatila da e je taj snijeg, ako nastavi da pada, potpuno zatrpati. Nije vie imala snage da se pokrene i nije ni pokuavala da se pokrene, pomirena sa onim to je postalo neizbjeno. Niko joj vie nee pritei u pomo. Uzalud bi bilo da vie. Jato je odletjelo, jato se vie nee vratiti.Ali gle, ta je sad to? uje sasvim jasno dozivanje. I um krila. Ona poznaje taj glas, glas svoje prijateljice, s kojom je provela djetinjstvo i od koje se nije odvajala od

polaska jata.Javi se obradovana i ozarena nadom. I odmah zatim sletjela je njena prijateljica i uskliknula: iva si! iva! iva sam, ali ranjena. Moj put je zavren. Ne, nemoj teko govoriti! Ti moe ozdraviti. Ostau pored tebe dok ne ozdravi. Ne mogu da te ostavim i neu da te ostavim. Ti mi ne moe pomoi, znam da mi ne moe pomoi. Ali sam sretna to imam takvog prijatelja. to se nisam prevarila u tebi. Gdje je jato? Odletjelo? Odletjelo... Ali ja nisam mogla da odletim, vratila sam se da te potraim. Da ti pomognem ako je pomo mogua. Hvala ti, draga rekla je ganuto Bjelovrata. Neu moi da ti se oduim za ovo. Moji asovi su odbrojani. Ne smije da klone. Ja u biti pored tebe. Hraniu te, njegovati i onda emo zajedno poletjeti na jug.Bjelovrata nije odgovorila. Ona je najednom osjetila da je obuzima neto kao drijeme i pred oima joj je poela da se razvlai magla. Onda je odnekud iskrslo prekrasno jezero po kome su se igrale ribe i plovile mnogobrojne patke. I ona je bila meu njima i lovila muice koje su letjele nad vodom. itava jata muica...Zatim je nestalo svega i pred njenim oima se sklopio mrak.Njena prijateljica je shvatila da dolazi kraj. Vidjela je kako se glava Bjelovrate polako opustila i pala na snijeg. Uzalud je pokuavala da je dozove.Snijeg je padao. Sve jae, jae. I negdje je umila voda.Dugo je plakala rastuena patka koja je neoekivano izgubila najbolju prijateljicu i nije osjeala nita osim tuge.

PRIJATELJSTVO

Kau da je Brdo pjesme pradomovina eva.Kau tako...A moda i nije pradomovina. Moda su se eve naselile tu iz nekog drugog kraja ili zemlje. Ko to zna?Ali oni koji poznaju Brdo pjesme, znaju ipak sigurno da ono od proljea do kasne jeseni nikad nije pusto i bez pjesme. Bez radosti i poklika eva koje se podiu u plavo nebo, u beskrajne prostore. Da zapjevaju suncu i zemlji koja se u nedogled prostire ispod njihovih krila.Vi sigurno elite da saznate gdje se nalazi Brdo pjesme?Rei u vam. Ono lei meu planinama usamljeno i zatieno sa svih strana od vjetrova i ljudskog oka. Zato eve i ive tamo slobodno i bezbrino. I samo kad padne snijeg, zamiru na Brdu pjesme njihovi glasovi.I eto tu, na tom brdu ivjele su dvije mlade eve, dvije nerazdvojne prijateljice. Jednu su zvali Ljepotica a drugu Miloglasa.Skupa su letjele, skupa pjevale. Dizale su se svakog jutra sa Brda pjesme da pozdrave zoru. Dizale su se u podne, kad je sunce bilo u zenitu, i dovikivale mu: Zdravo, sunce nedokuivo! ao nam je to ti ne moemo doi u posjetu. Krila su nam nejaka a ti si daleko, daleko.

Miloglasa je bila naroito tuna poslije svakog takvog leta. eljela bih da uzletim do sunca govorila je. Da otud zapjevam zemlji i modrim visinama. Da me uju ljudi po itavoj zemlji. Da govore jedan drugom. "Pouj! Ono pjeva Miloglasa!" I ovako nam je lijepo govorila je njena prijateljica. Mlade smo i slobodne. Dok nas krila mogu nositi u iroke prostore, nae su sve planine i rijeke.Bile su sretne, mora se priznati.Ali jednom u proljee iznenada se razboli Ljepotica.Miloglasa se nije odvajala od nje. Prestala je da leti, prestala je da pjeva. U njihovoj kuici pod grmom kukurijeka bilo je tuno.Ljepotica je postajala sve slabija. Njena mala glavica je poivala na mekoj travi, a oi bile zatvorene. Umrijeu rekla je svojoj prijateljici. Nikad vie neemo poletjeti skupa. Sunce nee vie pomilovati moja krila. Ozdravie tjeila ju je Miloglasa i kriom plakala. Ja hou da ozdravi. Osjeam da mi se pribliava smrti. I molim te samo jedno, tebe, svoju najbolju prijateljicu: zapjevaj da te poljednji put ujem. Posljednji put.Miloglasa nije mogla da joj odbije molbu iako joj je bilo teko da pjeva, jer joj je srce bilo puno tuge i bola.Pjevala je o blijedim zorama na istoku, o vjenom prijateljstvu i tiinama iznad modrih uma.Na Brdu pjesme su zamrli svi drugi glasovi. I nijedna eva nije tog asa poletjela iz svoga gnijezda.Ljepotica je umrla sluajui pjesmu. Umrla je tiho, jo prije nego to je njena prijateljica Miloglasa zavrila posljednji akord.itavo Brdo pjesme je obavi tuga. Sedam dana i sedam noi ni jedna eva nije zapjevala.Miloglasa je bila neutjena: Nije ni letjela, ni jela, ni pjevala. Samo je plakala i mislila o svojoj nesretnoj prijateljici.

VODENI CVJETOVI

Jednom davno, tako davno da je teko pogoditi kada, poletjelo je s juga jato labudova. Letjeli su visoko, as iznad oblaka, as ispod oblaka kroz prostrano nebesko more i nigdje se nisu zaustavili dok ne doletjee do bistrog jezera navrh planine. I tek tu se spustie u dubinu vode koja se bljeskala na jutarnjem suncu, u kojoj su se ogledali crni borovi to su rasli na obali. I voda i uma doekae ih tiinom, a uznemirie se i poplaie samo sitnije ptice na granama i sitne ribe u vodi.Jo je bilo jutro.Jo su s borovih iglica opadale kapi rose a mnogi planinski cvjetovi su jo spavali.Labudovi su plivali jezerom polako i bez uma. A sa obale, iz trave, iza panjeva i kamenja, iz borovih kroanja i iz grmova, pratile su ih oi znatieljnog i arolikog umskog svijeta. Gledale su ih zlatne kune i crne, vesele vjeverice. Gledala ih je lisica koja se unjala po obali i tetrijeb sakriven u gustoj kronji bora. I ko zna kakve ih jo sve zvijeri i zvjerice, ptice i ptiice nisu gledale.Labudovi su plivali.Labudovi su se igrali i niko ih nije ometao, niko ih nije plaio. I kasnije ih niko ne bi moda ni pominjao da se nije dogodilo neto to na jezeru dotad niko nije ni vidio ni upamtio. Iz vode su najednom iznikli udni cvjetovi. Stotine cvjetova. Hiljade cvjetova. Svi jednaki i svi crveni kao

krv. Prekrie jezero i voda pocrveni i bijeli labudovi se pretvorie u crvene. I ribe u vodi postadoe crvene. I biljke i abe koje su uplaeno izvirivale iz svojih skrovita.Ali ni to ne bi sve.Iz jezera se podie crvena magla, opasa obalu, oboji crvenom bojom borove i grmove, travu i kamenje, ptice i zvijeri koje se tu zatekoe. A zatee se:mrki medvjed koji je spavao u hladu borova,vjeverica koja je skakutala s grane na granu,stado srna i srndaa koji su se spustili s panjaka da se rashlade i napiju vode,jato golubova koji su doletjeli da se okupaju.Tako nasta prva bajka o crvenim vodenim cvjetovima, na vrhu nepoznate planine, na nepoznatom jezeru.Tako nasta bajka koja je trajala samo jedan dan jer, pred no, kad zae sunce, sklopie vodeni cvjetovi latice i potonue na dno jezera. I sve se opet promijeni, sve dobi stari izgled. I labudovi se podigoe s vode i odletjee preko planine. Onda pade mrak, upalie se zvijezde i u umi zavlada mrtva tiina.Sutradan, u isto vrijeme, opet se labudovi spustie na jezero. I opet, dok su plivali, dok su se igrali, po vodi se rascvjeta cvijee. Samo, ono sad nije bilo crveno, ono je bilo plavo. I, kao to je prolog dana sve u jezeru i oko jezera postalo crveno, sad posta plavo,Tako se rodi i druga bajka.Ali, i ona potraja jedan dan pa proe, jer pred no cvijee potonu a labudovi odletjee s jezera, ne plavi ve opet bijeli, kakvi su i doletjeli.Treeg dana procvjeta na vodi uto cvijee.Tako se rodi i trea bajka.Sedam puta su slijetali i odlijetali labudovi i sedam puta se rascvjetavalo vodeno cvijee i svakog dana ono je bilo druge boje. I svakog dana se raala po jedna bajka.Tek posljednjeg dana je otkrivena tajna vodenih cvjetova. Labudovi su svakog jutra u kljunovima donosili sjeme cvijea i sijali ga po jezeru. Odakle su ga donosili, nije niko dosad saznao a nee niko ni saznati, jer labudovi vie ne dolijeu na jezero.

DJEAK I PTICA

Jedne zime u jednom selu razbolio se djeak i nikako da ozdravi. Lijeili su ga svakojako, ali nita nije pomoglo. Obilazili su ga djeaci, njegovi vrnjaci, zabavljali ga da mu bre proe vrijeme, donosili mu poklone. Ali najee ga je obilazila mala ptica koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. Djeak je pticu ugrijao i nahranio a zatim pustio. Otad je ptica svakog dana dolazila i kucala u staklo, pozivajui da joj se otvori. Ona i djeak postadoe veliki prijatelji. Doe i proljee, a bolesnik jo nikako da se digne iz postelje. Samo, sad je kroz otvoren prozor sunce bacilo u njegovu sobu svijetle snopove i pravilo are po zidovima i podu. I mala ptica, koja nije napustila svog prijatelja, mogla je da ue bez kucanja. I ulazila je, po nekoliko puta na dan. Kad bih mogao da odem u umu, pronaao bih poljanu na kojoj je dozrela krupna jagoda i odmah bih ozdravio ree jednom bolesnik djeaku koji ga je posjetio. Pa sad nema jagoda u umi primijeti djeak za jagode je rano. Prerano. Ima jedna poljana i na poljani jedna dozrela jagoda nastavi uporno bolesnik. Sanjao sam noas da ima. I siguran sam: kad bih pojeo tu jagodu, vie ne bih leao u postelji.Dok je djeak govorio, mala ptica se sunala na prozoru i sluala. Odletjela je naglo. Nije se

vie pojavila toga dana. Ni slijedeeg dana. Njen prijatelj se zabrinuo. ta joj se moglo dogoditi? Da li ga je zaboravila? A istovremeno nije prestajao da misli o crvenoj jagodi koja bi mu povratila zdravlje. Ponovo je sanjao i poljanu i umu i jagodu, sanjao je kako se sagnuo da ubere jagodu, a nije uspio. Jagoda se izmakla kao da je iva. I tada, treeg dana, doletjela je mala ptica i spustila se na njegovu ruku. U kljunu je vrsto drala zelenu peteljku i na peteljci jagodu. Onakvu istu kakvu je djeak sanjao. Oh! uskliknuo je on uzimajui jagodu. Biu opet zdrav! Hvala ti, draga ptico, sto puta ti hvala.Ptica je umjesto odgovora zacvrkutala, a razveseljeni djeak je poeo da je miluje i ljubi. ta mislite? prekinuvi priu, upita patuljak da li je bolesnik ozdravio? Ozdravio je! odazvasmo se mi u jedan glas. Ozdravio je djeak. Ve sutradan je ustao iz postelje a nakon nekoliko dana poeo je i da se igra. U vrtu ispod prozora njegove sobe mala ptica je savila gnijezdo i tako su njih dvoje ostali nerazdvojni prijatelji. Gdje i kako je pronala ljekovitu jagodu, koliko je planina morala da preleti djeak nije saznao, ali nikad nije zaboravio njenu uslugu. Stalno je govorio:"Ne znam hou li ikad stei boljeg prijatelja od male ptice?"

USPAVANA PLANINA

Ko u tu planinu zaluta, ostae njen zarobljenik. Jer to je najudnija planina na svijetu. Ne pomislite da je ona posuta draguljima. Da ona u svojim njedrima krije zlato. Ako pomislite tako, prevarili ste se. Ona ima drugu mo. Ona uspavljuje. I ptice i zvijeri. Ona uspavljuje svakog ivog stvora koga putevi tamo nanesu. Ona uspavljuje zvonjavom. Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!Pone tako najednom mjestu. Tiho, pretiho. Jedva se uje. A onda pone na drugoj, petoj, pedesetoj strani. Klan, klan, klan! , Klan, klan, klan!Po svim poljanama, po itavoj planini poinje da zvoni. Zvone hiljade zvonia.Kao da na svakoj granici, na svakoj borovoj iglici, na svakoj travci visi po jedno zvonce. Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!Ne varajte se! To nisu zvonii objeeni po drveu, po grmovima. To su zvonii koji rastu u toj umi, na svakoj poljani, pod svakim drvetom. Milioni zvonia. Okruglih, sitnih. Pa kad dune vjetri, oni se zaljuljaju i zazvone. A kad nema ni daka vjetra, utiaju se zvonii, utia se uma. Samo ponegdje, ko zna zato, pokrene se pokoji zvoni i odjekne njegov tihi zvon. Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!Tada, u tiini, kad zamre vjetar, kad ne zvone zvonii, oivi planina. Polete sa drvea ptice. Krenu na sve strane divlje zvijeri i mnogobrojni drugi umski stanovnici u potragu za hranom. Jer sve to ivi u toj umi, budi se samo onda kad zamire muzika zvonia. I sve ivo uri da iskoristi zatije. Jata ptica, koja su ko zna odakle zalutala u tu planinu i ostala tu uspavana po drveu, ure da umaknu, da to prije umiakinu. ure, isto tako, i mnogobrojne zvijeri koje su zalutale u tu umu, da se istrgnu iz njenog zagrljaja. Ali bijeg je ovdje esto samo elja. uma je duga i iroka, a zvonii mogu svakog asa da se pokrenu i sve to se nae u umi ostae opet u

njenom zarobljenitvu. udna uma, nema ta.Samo, to je i bogata uma.U toj umi je najslaa trava.U toj umi dozrijevaju najslai plodovi.U toj umi niko ne mora mnogo da se brine za hranu ni ptice ni zvijeri, jer svi lako nalaze ta im treba i koliko im treba. Zato se svi i ne ljute to moraju da spavaju i kad im se ne spava. Za one koji su navikli, nije teko. Ali, upitajte se, kako je onima koji se po prvi put nau u toj umi? Koji ne poznaju mo zvonia. Koji su, ne znajui ni kako ni zato, postali zarobljenici te neobine ume.Ujesen prestaju da zvone zvonii.Ujesen stanovnici ume poinju da ive kao i u svim drugim umama. Jer, kad opadne ir, kad opadne ljenik, kad opadnu kruke divljake, opae i zvonii. Njihov vijek traje od proljea. Mala, niska stabla okite se najprije cvatom, pa kad cvat opadne i kad ga vjetar raznese po umi, zametne se plod. Zametnu se zvonii. Do poetka ljeta oni okrupnjaju i dozriju i tada umom odjekne njihov zvon: Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!I tako svake godine.Kad se nad planinom stute jesenji oblaci, kad ponu da zavijaju bure, prospu se i zvonii po zemlji i samo ponegdje moe se uti njihov usamljeni glas: Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!Ali taj usamljeni glas ne moe vie nikoga da uspava. Jer, potrebne su stotine, potrebne sa hiljade takvih zvonia da se udrue pa da postanu moni. Da uspavaju divlje zvijeri. Da uspavaju jata ptica na granama. Da uspavaju sve to hoda po zemlji ili leti po zraku. Da itavu planinu pretvore ujedan veliki san. Koliko se samo puta dogodilo da iznad planine naleti jato ptica. Polete odnekud i ne namjeravaju da se sputaju dok ne stignu do cilja, dok ne stignu tamo kud su naumile da stignu. I, najednom, uju: Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!Tako opojnu, tako dragu muziku ptice nikad nisu ule. I ne mogu da se otmu njenoj moi. Poinju da se sputaju dok ne stignu do cilja, dok ne stignu tamo kud ih sve jae, sve jae opija. Dok ih ne uspava. Dok jato ne postane uspavano jato.Tako prolaze jata ptica.Tako prolaze opori vukova.Tako prolaze stada srna i divokoza.Tako, eto. A niko ne zna sasvim tano gdje se ta planina nalazi. Niko je nee pronai ako je trai. A onaj ko u nju zaluta, postae njen zarobljenik. I bie njen zarobljenik dok ne prestane da se po planini razlijee uspavljujui zvon: Klan, klan, klan! Klan, klan, klan!

KRAJ ILI KAKO JE OTKRIVENA TAJNA

Djeaci su se sastali sa Zlatiborom i sluali prie, ove iste koje sam ja zapisao i unio u ovu knjigu. ao mi je samo to su se sastanci u umi naglo prekinuli i to Zlatibor nije ispriao jo mnogo vie pria. A zbog ega nije objasniu vam odmah onako kako je to meni objasnio Ljiljan.Prvog dana, kad su djeaci napustili jezero, Zlatibor ih je ispratio do ruba ume i na rastanku im rekao: Sad vidite da ste bez razloga posumnjali u moje dobre namjere. Izvrio sam sva obeanja, a od vas traim samo jedno: da uvate tajne koje sam vam otkrio, da nikom ne priate ni o meni ni o Ptijem jezeru. Neemo nikom priati spremno su odgovorili djeaci. Mi umijemo uvati tajnu. I ja vjerujem da umijete, ali ipak moram da vas upozorim: ako prekrite obeanje, vie se nikad neemo vidjeti.Zlatibor se nakon tih rijei izgubio u umi.Djeaci su nastavili put do sela a na rastanku su jedan drugog upozorili: Ne zaboravi da uva tajnu!I zaista, deset dana niko nije doznao nita o sastancima sa Zlatiborom, o Ptijem jezeru. A onda? Djeak Jasenko nije izdrao. Pohvalio se da poznaje patuljka Zlatibora, ispriao sve o jezeru i ono to je vidio i saznao. Ispriao je djeacima iz sela. Tajna je bila otkrivena. Razumije se da mnogi nisu povjerovali u ono to su uli, nasmijali su se Jasenku i rekli: Ti si to sanjao. U naoj planini ne postoji nikakvo jezero.Jasenko se uvrijedio. A kako i ne bi. Ispriao je neto to je zaista doivio a umjesto oduevljenja izazvao je smijeh. Ako ne dokae istinu, smatrae ga laovom, pa je zato odluno rekao: Ko ne vjeruje, neka poe sa mnom u umu. Ne znam da li u nai Zlatibora, ali u jezero sigurno nai. Dobro! pristali su mnogi djeaci. Idemo odmah da se uvjerimo. Idemo! bez ustezanja je odgovorio Jasenko i poao.Djeaci su bili radoznali. Hoe li ih Jasenko uvjeriti? Hoe li ih zaista odvesti do udnog jezera u planini o kome ranije nita nisu uli?Jasenko je unaprijed osjeao radost pobjednika i koraao urno da to prije stignu. Bojao se samo da odnekle ne iskoi Zlatibor i dovikne: E, Jasenko, Jasenko! Zar se tako uvaju tajne?Ali Zlatibor se nije pojavljivao. U umi je vladala tiina. Samo su pod nogama prskale granice i utalo suho lie. U jednom asu Jasenko se okrenuo djeacima i rekao: Blizu smo. Nemojte samo galamiti da nas ptice ne opaze i odlete.Djeaci su zautjeli.Koraali su opreznije.Koraali su sve dok Jasenko nije iznenada zastao i opet rekao: Kameno brdo je nestalo. Djeaci su se odmah uznemirili. Kakvo kameno brdo? povikali su. Kameno brdo kroz koje se dolazi do jezera. Bilo je ovdje. Siguran sam da je bilo. Kako moe nestati brdo? povikali su opet djeaci. Mi smo zalutali. Nestalo je! uporno je ponavljao Jasenko. Kunem se da je bilo ovdje.Djeaci se dugo nisu smirili. Onda su odluili da se vrate, a Jasenku, koji je jo uvijek bio uvjeren da nije zalutao i da se dogodilo neko udo, rekli su: Sad je jasno da si sve sanjao. Drugi put nas nee prevariti.Moete zamisliti kako se sad osjeao Jasenko. Najradije bi ostao u umi, ostao sve dotle dok ne nae jezero, ali ni za to nije imao dovoljno hrabrosti. ta e se dogoditi ako ostane sam a naie kakva zvijer? ta e se dogoditi ako ga negdje u dubini ume zatekne no? Izbor je bio jasan

mora se vratiti s djeacima u selo. Ali sad nije vie koraao naprijed, koraao je posljednji i mislio:"Da se bar odnekle pojavi Zlatibor! Da ga djeaci samo vide, a meni nek kae ta god eli. Sve bih lake podnio od ovog to se dogodilo."Zlatibor se nije pojavio.Zlatibor se vie nikad nije sastao s djeacima. Kako je doznao da je Jasenko otkrio tajnu, ne znam. To mi nije umio kazati ni Ljiljan koji je dugo poslije toga uzaludno odlazio u umu, ekao na sunanim poljanama, lutao borovim estarima nadajui se da e sresti patuljka Zlatibora.

PRIE IZ UME

TVRAVA

Crne i nemirne avke su domaim stare zaputene tvrave na vrhu brda. Njima u tvravu esto dolazi u goste stari planinski orao, a jo ee grupa seoskih djeaka. Za njih je tvrava mnogostruko tajnovita i zanimljiva. Tu je poluzatrpan presahli bunar, pa mrana tamnica sa gvozdenim alkama ugraenim u zidu, visoki bedemi za topove i jo via kula straara. Nema djeaka u selu koji ne eli da se popne na kulu, da bi odatle bacio pogled na nepoznatu zemlju, na planinske vijence iza kojih lee gradovi i negdje daleko valja se i hui uzburkano plavo more. U selu kau da se sa vrha tvrave vidi more i velika laa koja vjeito plovi po njemu.Do kule nema stepenica. Djeaci su pokuavali da se popnu uz okomiti zid i odustajali. Jedan se ipak popeo. Jelen. To nije bilo pravo njegovo ime, ali drugaije ga niko nije zvao, a mali je broj onih koji su ga poznavali pod drugim imenom. Tvrava mu je bila druga kua. Poznavao je svaki njen kutak, imao je svoja tajna sklonita. On se sputao u bunar, on je silazio u tamnicu, on se etao po bedemima tvrave, sjedio na kuli straari i dovikivao odozgo: Vidim more! Plavo more, tamo iza planine! A lau? pitali su djeaci. . I lau! odgovarao je on. Bijelu lau na plavoj vodi.Djeaci su pak sumnjali u istinitost njegove prie. Daleko je more, znali su oni. Deset planina treba prei da se do njega doe. Pa kako onda moe da ga vidi s tvrave? Ali, Jelen je svaki put ponovo, kad god bi se popeo na kulu, tvrdio da vidi more, a poslije dugo i tajnovito priao o njemu, o laama, o planinama, vjeito pokrivenim snijegom i ledom.Jednom u selo doe u goste djeak iz grada. Bio je vitak, okretan i hrabar. Zbog neeg, ko zna zbog ega, djeaci mu dadoe ime urevak. I otada su ga samo tako i zvali. On odmah ue u igru i neoekivano posta pobjednik u mnogobrojnim takmienjima djeaka. Djeaci su zbog toga bili postieni pred gostom i nisu znali ta da uine dok se jedan djeak ne sjeti i ne ree: Pozvaemo Jelena da vidimo hoe li i njega pobijediti.I pozvae ga.Jelen je priao urevku, okruen grupom djeaka, i rekao mu: Moemo poeti. Da vidimo najprije kako skae.Po ledini povukoe crtu.Jelen je skoio prvi.Zatim je skoio urevak, pa opet Jelen. Djeaci su svaki njihov pokret pratili bez daha. I, na

kraju, kada je ishod ostao nerijeen, Jelen se okrenu djeaku iz grada, pokaza rukom prema tvravi i ree: Da idemo gore. Ako se popne na kulu-straaru, priznau da si u svemu bolji od mene. Dobro pristade djeak. Pokuaemo i to. Do tvrave su se popeli vijugavom stazom. Djeaci su bili uzbueni. Ovdje Jelen mora pobijediti govorili su. Koraali, su urno da to prije stignu do tvrave. urevak je utio. utio je i Jelen.im su stigli u tvravu, Jelen stade pored djeaka iz grada i isprui ruku: Vidi li kulu? Vidim. Onda se penji. Ti prvi, a ja u drugi.urevak je dugo razgledao visoki okomit zid, onda pokuao da se popne i odustao. Neu da se penjem rekao je. Ovo je opasno. Onda si pobijeen! zagrajae djeaci. Neka sam, ali neu da se penjem. Neka se onda penje Jelen. Da vidi ta on moe.Jelenu nije trebalo govoriti da se penje. On je za nekoliko asaka bio nad glavama djeaka. On se penjao vjeto kao maka. Djeaci su paljivo pratili svaki njegov pokret i radovali se to je djeak iz grada napokon pobijeen. Oko tvrave je kruilo jato uznemirenih avki. Kao i uvijek, nisu im bili po volji ovi mali, nemirni gosti.I tada se dogodilo ono to niko nije mogao predvidjeti.Ispod Jelenove noge, iz zida, odvalio se veliki kamen i otisnuo se u dubinu. Jelen je izgubio ravonetu i pao. Djeaci su uli kako je kriknuo i vidjeli kako pada.U tvravi je zaas nastala mrtva tiina.Niko nije umio da se makne. Jelen je leao na zemlji, nepomian, rairenih ruku. Mrtav je! viknuo je neko.Prvi je Jelenu priskoio urevak. Podigao mu je zabaenu glavu i poeo ga dozivati. I on je proaptao: Mrtav je! Mrtav! ponovili su isto to tiho svi djeaci u tvravi.Onda se uo pla.Jedan djeak je potrao u selo da javi, ta se dogodilo. Ostali su ekali da se on vrati. Ali se Jelen najednom okrenu, otvori oi i tiho upita: ta se to dogodilo?Djeaci su najednom prestali da plau i povikali uglas: Jelen je iv! Pao sam nastavio je Jelen. Kako se to dogodilo? Pao si potvrdili su djeaci.Jelen je ustao. Mogao je da hoda, mogao je da kree rukama. Sve je na njemu bilo zdravo i itavo. On je bio srean i bili su sreni svi djeaci oko njega.Tako se zavrio taj dan i to takmienje.Jelen i urevak su postali najbolji prijatelji i, koliko se zna, Jelen se vie nikad nije penjao do kule-straare.

MRTVI GRAD

Ne morate mi vjerovati, ali bilo je ba tako.Uzeh amac i zaveslah rijekom tamo gdje sam znao da ima dosta ribe i da u sigurno neto uloviti. A rijeka pusta. Ponekad samo iz evara, ispod vrbe, uzleti divlja patka pa se opet sve umiri.Udice sam spustio duboko u vodu, jer niti se zna kada e riba zagristi ni gdje e zagristi.I tako, plovim ja, tee rijeka, grije sunce. Pa ta vie da poelim! A ribe ako se uhvate, uhvate. Ako ne, opet nita. Ta ja sam se riba nalovio, ni broja im ne znam!Omamila me je i uljuljkala rijeka.Zaspao sam. Prevario me san.Koliko sam spavao, ne znam. Tek najednom se trgnem, progledam, i ne mogu da se snaem. Oko mene mrak. Odnekud sa strane, iz mraka, uje se samo um vode. Da ne sanjam? pitam se i hvatam za glavu. Ne, budan sam kaem sam sebi. Budan sam sigurno i jo uvijek sjedim u amcu. Ali ta se to dogodilo? Je li se ugasilo sunce kad ne mogu da vidim ni nebo ni zvijzde; ili sam dospio negdje gdje nikad niko nije dospio?Sabirem se polako.Oi mi se privikavaju na mrak. Odnekud dopire slabo, sasvim slabo svjetlo. Pa ja sam negdje ispod zemlje kaem opet sam sebi.I dok se ja pitam gdje sam i ta da radim, moj amac najednom krenu. Brzo i lako.Kakva je sad ovo arolija? Kakvo je ovo udo?Strah me uhvatio pa ne mogu da se maknem.Ne pomislite da sam bio kukavica. Borio sam se i s medvjedom, topio sam se u rijeci, gubio put i staze u umi pa lutao dugo i besciljno, ali neto ovako mi se jo nikad nije dogodilo. Ko me to vue i kakva me to sila vue? traim odgovor i uzaludno pokuavam da zaustavim amac.Da viem, ta mi koristi?Da molim, koga da molim?Strah u meni sve vei pa ne mogu da se saberem, da donesem pravu odluku, da bilo ta uinim. Riba! dosjetim se najednom. To me vue riba koja se uhvatila na udicu i koja me je zavela u peine, u ovaj mrak.I nisam se prevario.Ali zar je to moglo da mi pomogne? Riba je sad bila moj gospodar, i to je bilo sve.Pomislio sam: Moram da se oslobodim ribe, moram odmah. Ali sam istog asa promijenio odluku. Ne, to nikako ne smijem uiniti. Ako me je riba dovutkla u ovo podzemlje, ona je jedina koja me moe vratiti na rijeku, pod sunce.Tek too to odluim, sjetim se da bi riba mogla da me zavue tamo odakle nikad neu izai ni bijeli dan vidjeti. Ta ona je u vodi, ona moe da ivi u ovim tamnim dubinama, moe da ostane koliko hoe, i onda u ostati i ja.Govorim sam sebi, jadam se sam sebi: Oh, majko moja, kakva me nesrea snala! Kako li u da pronaem spas, kako li u da se izvuem?amac se najednom zaustavi, opet u mraku. Gledam i nazirem visoke svodove podzemnih peina. ini mi se da se nalazim na sredini jezera.Da se bar neko javi, da ptica zalepra krilima. Bilo bi mi lake. Bilo bi mi toplije.Nita.Ja sam prvi ovjek koji je ovamo stigao. Prvi zarobljenik.Znao sam za mnogobrojne peine na obali rijeke u koje se uvlaila voda, i za mnogobrojne prie

o ogromnim i neobinim ribama koje ive tamo negdje pod zemljom, u svojim nedokuivim carstvima.Tajanstvene peine su mamile znatieljnike, jer se jednom davno, ko zna kad, na obalama rijeke rodila i pria o dvorcu najljepem na svijetu i najskupljem na svijetu. Nije se sasvim tano znalo ni ko ga je gradio ni zato. Pa zar je to vano kad ga niko nije vidio i kad su svi mogli da ga zamisle kako su znali i umjeli? Taj dvorac je sagraen od bijele riblje kosti tvrdili su jedni. Ne, od suhog zlata dokazivali su drugi. Od crnog kamena i crnih dragulja govorili su trei.Ali svi su tvrdili da se taj dvorac nalazi negdje pod zemljom, na vodi, i da putovi do njega vode kroz peine.Sjetio sam se svih pria i pomislio:"Moda e mi se u ovoj nesrei nasmijati srea. Moda u otkriti tajnu dvorca. Moda me ba ova riba tamo i vue. Dovee me do neizmjernog bogatstva i ja u se vratiti kui s punim amcem dragulja." .Zavedu me te misli pa zaboravim na sve, a riba se umirila pa ne mie.Postoji li taj dvorac ili ne? pitam se.Postoji kaem.Ne postoji kaem opet, kad malo promislim.Onda se sjetim da su oni koji su priali o tom dvorcu govorili da ga uva neobina vodena neman sa sedam glava i da se niko ne bi mogao ni pribliiti dvorcu dok je ona tu i dok je iva. Pa ta ako se najednom to udovite pojavi? pitam se, pa me opet uhvati strah.Ponem bolje da zagledam i ini mi se da nazirem neto u polutami, da e se najednom zatalasati voda i pojaviti strane glave, da u uti glas: Stigao si u moje carstvo! Stigao si gdje nikada niko ne zalazi hiljadu godina. Odakle se nikad nee vratiti. Oslukujem, zagledam i tjeim se: Pria je pria. Ona moe da bude izmiljena i ko zna zato je izmiljena.Moja riba opet zapliva. amac opet beumno kliznu po vodi."Da mogu bar da vidim ribu koja me zarobila", mislim. "Kolika je i kakva je? I da li je to uopte riba? Ja to jo ne znam. Ali, ako je to neko drugo vodeno stvorenje, nepoznato i strano, pa me vue dok me ne dovue gdje eli i kud treba? Moda ba u dvorac, moda tamo gdje ivo bie nije stiglo i odakle se nee vratiti"Mislim tako, mislim, pa viknem: Ko si ti to me vue? Jesi li riba ili nisi? Govori ako umije govoriti? Zaurlaj ako umije urlati?Tiinom putuje moj glas.Negdje daleko, u dubinama, prelamaju se moje rijei i znam ta to znai. Znam da su to odjeci i da mi niko ne odgovara i ne udim se zbog toga.Onda najednom opazim svjetlo koje postaje sve jae i sve blie.Naoh se neoekivano u ogromnom prostoru, zaslijepi me bljesak i zaudi ljepota. Iznad moje glave visoko, visoko, i svuda oko mene u irokom krugu blijete stotine svjetiljki, velikih i malih, najudnijih, u svim bojama, kakve oko nije vidjelo, kakve se ne mogu ni zamisliti.Gledam, samo gledam, i ne mogu da se nagledam ni da se naudim. Ovo je bajka kaem. Ako postoji bajka, onda je ovo prava.Zaboravim na itav svijet i divim se, jer se svakog trenutka javlja neto novo, neto ljepe."Dospio sam u arobni grad", mislim, "u podzemni grad. Neznangrad."I ne varam se.

Vidim kuice isklesane od kamena, uklesane u kamen, sa iljatim krovovima, a na vrhu svakog krova rasipa se i bljeti svjetlo. Ne, nisu to bile svjetiljke kako mi se u prvi mah uinilo. Pomislio sam da to mogu biti samo dragulji, jer ja nisam znao ni uo da postoji neto drugo to bi moglo sa njima da se poredi.Za koga su kuice, za koga je ova ljepota? pitam se, jer se nigdje ne uje ni glas ni um, niti se vidi ivo stvorenje. Mrtvi grad. Okamenjeni grad zakljuim, a ne mogu da povjerujem. Ko ga izgradi i kakva su stvorenja ivjela ovdje? Ili moda jo ive? Samo se ne javljaju, ne pokazuju, nevidljiva su za mene, za svako ljudsko oko. Moda se nekud sele pa dolaze i odlaze, jer moda na ovoj vodi i pod zemljom ima jo stotine takvih gradiva, i udnijih.Da riba hoe da me dovue do obale pa da sve razgledam bolje i da dohvatim bar jedan dragulj! Bar jedan, pa neka bude ta hoe.Ali ja sam nemoan i prisiljen sam samo da gledam i da se divim, jer se amac ne zaustavlja. Prolazim tako ispod svodova, pored obala Neznangrada.I osta sve iza mene u tiini, netaknuto, a ja ponesoh samo sjaj u oima, sliku nezaboravnu i bajku nedokuenu.Ne znam koliko je jo dugo plovio moj amac i kuda je plovio, ali sam se najednom, kad mi se inilo da mi vie nema spasa, naao ponovo na rijeci. Zalazilo je sunce, uo sam cvrkut ptica, osjetio na licu dah vjetra i, lud od radosti, uzviknuo sam: Hvala ti, ribo! Za ovaj as, za sve to sam vidio. Oslobodiu te pa idi kud hoe i ivi gdje hoe. I uinio bih ba tako. Samo nisam dospio jer nije bilo potrebno. Riba se sama oslobodila, kao da nije bila ni uhvaena.A moda i nije. Moda to i nije bila riba ve neko drugo vodeno stvorenje koje je odnijelo sa sobom i tajnu o sebi. A meni je ostala samo pria.Ispriao sam ljudima priu o svom udnom putovanju.Neki su povjerovali.Neki nisu i rekli su: To je bio san. San u amcu i na rijeci.I vi moete da kaete tako. Pa kaite ako ba hoete! Ali pria je ipak ispriana.

DJEACI I PLANINA

Planinom je vladala tiina.Ni krika ptice, ni daka vjetra.Leptirovi su se premjetali sa cvijeta na cvijet, zujale su samo teke i trome umske muve, a u plavom prostoru neba krilao je orao. Gle, orao! ree prvi djeak. Zaista orao odgovori drugi. Volio bih da imam jednog orla, jednog malog orla pa da ga hranim i pripitomim nastavi prvi djeak. Onda bih ga vodio svuda sa sobom, onda se ne bih nikoga bojao.

Ba si mudar, Edi nasmija se drugi djeak. Orao se ne moe pripitomiti. Jo ga niko nije pripitomio. Ili ja nisam uo. Ja bih mogao da ga pripitomim. Mogao bi jedino da mu podree krila. Ali to onda ne bi bio vie orao. To bi bio bogalj.Edi i njegov prijatelj Damir nisu prvi put bili u umi.Leali su u travi, u hladu, uivali u tiini i svojoj slobodi. To je bio jo jedan njihov dan. Jedan od mnogobrojnih, koji su ih bogatili novim otkriima i novim ljepotama.Roeni su u krilu ume i od prvog koraka, od prvog pogleda, ona je bila njihova, ona ih je budila i uspavljivala svojim vjetrovima, romorima, kiama i olujama.Gledali su je omotanu mrkim oblacima.Gledali su je osvijetljenu munjama.Gledali su je prekrivenu ledom i neprohodnim snijegom, ali su je gledali i onda kada se razlistavala i rascvjetavala, kada je sve u njoj postajalo novo i lijepo.Toj planini mogli su da povjere svoje snove i tajne i da potrae u njoj tajne za kojima su eznuli svi djeaci, za kojima eznu svi djeaci svijeta.Traili su i pronalazili uvijek neto novo, uvijek neto ljepe. Od prvog proljetnog dana, od prve bijele visibabe i prvog glasa kukavice oni su bili u umi. Pa i kasnije, kada su dozrijevale divlje trenje, jagode i maline. Ujesen i ljenici.I tako sve dok se ne bi na planinu spustile ledene kie i dok je ne bi obijelio snijeg. Tada su se i oni, kao i svi drugi ivi stvorovi, povlaili da se zaklone od ledenih vjetrova i daha zime.Oni nisu sreli u umi ni patuljke, ni neobina stvorenja, oni ih nisu ni traili. Otkrivali su sitne tajne i bilo im je to dovoljno.Sreli su mnogobrojne zeeve.Otkrili su pilje u kojima su ivjele lisice i ne jedanput vidjeli ih kako bjee.Znali su poljane gdje izlaze na pau srne i srndai.O pticama su znali ponajvie.One su ih svuda presretale, svuda se javljale, velike i male, udne i neuhvatljive. A i oni su, opet, umjeli da ih otkriju tamo gdje ih nije bilo lako otkriti, da zavire u njihova gnijezda, da prate kako rastu i kako se vesele ptii kada su siti i kada im je toplo.Poznavali su peine u kojima su stanovali golubovi, sove i slijepi mievi.Pronali su mnogobrojne planinske izvore i pili tamo vodu zajedno s pticama i zvijerima, divili se brzim potocima i pjenuavim vodopadima.Orlii su pitali, podizali glave, uplaeni i nemoni. Moramo bjeati odavde dok nije kasno ree Damir. Zato da bjeimo? Zato to svakog asa moe naii majka ovih goludravih ptia. Ala si ti odjednom postao plaljivac nasmija se njegov prijatelj. Pa neka se sada pojavi, ta nam moe ovdje na zemlji i u umi?I tek to to ree, nad stijenom se pojavi majka, ispusti krik pun straha i gnjeva. Kada se uvjeri da je gnijezdo prazno, pojuri zemlji, tamo gdje su u travi leali ptii, gdje su bili djeaci. Bjeimo uzviknu Damir.Ali je ve bilo isuvie kasno.Razjarena majka ih napade i ne osta im nita ve da se brane, pa su se branili rukama zaklanjajui oi i glave, istovremeno su i bjeali znajui da je to njihov jedini spas i jedina mogunost da se zaklone od gnjeva razjarene majke.I pobjegli su.Orlii su ostali i ostala je sa njima njihova majka, spremna da ih i dalje brani i titi od svih neprijatelja, da za njihov ivot rtvuje svoj ivot.

Ona sigurno nije dugo vjerovala da se opasnost nee ponoviti. Ali djeaci su ve bili daleko, oni se nisu zaustavili tako lako, jer se i njima inilo da e se opet pojaviti razjarena ptica i da e opet morati da se brane i bore. Tek kada su se uvjerili da su u dobrom zaklonu ume, zastali su, zamoreni i jo uvijek uplaeni. Dobro smo proli javi se prvi Damir. Sretno smo pro