Aktivizam i Tewba

8/17/2019 Aktivizam i Tewba

1/68

P O R O DI Č N I M A G A Z I N • G ODINA I • BROJ 9 SEPTEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA : 3 KM

HIZMETSLUŽENJE ISLAMU

ISLAM - MISIJANEPRESTANOGDOBRA

TEVBA(POKAJANJE)

NEBROJENEMILOSTISVJETOVIMA

NAPRIJEDKA ISTANBULU


2/68

KAKO VOLJETI ALLAHA

Autor: dr. Ahmed Çağil

Format: A5, mehki povez, 106 str.

Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!

Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...

Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,

Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.

DžENNETSKE NAGRADE

Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki


Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.

I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za

aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako

i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem

broju, okititi.

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE

Autor: Muhammed Zekki Ibrahim

Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno

optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,

Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.

O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?


3/68

KO MOŽE BITI ŠEJH?

Autor: dr. Dilaver Selvi


Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog

vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij

za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.

zadovoljstva.

SRETNA PORODICA

Autor: S. Muhammed Saki Erol


U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i na-

čini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj

porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (ede-

bi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u

porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci

i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo

Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne

oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni

dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA

Autor: Imam el-Gazali

Format: A5, mehki povez

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet

imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet

ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih

lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.


4/68

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • G O D IN A I • B R OJ 9 S E P TE M BA R 2 0 09 • I S S N 1 8 4 0- 0 9 30 • C I J EN A : 3 K M

HIZMETSLUŽENJE ISLAMU

ISLAM - MISIJANEPRESTANOGDOBRA

TEVBA(POKAJANJE) NEBROJENEMILOSTISVJETOVIMA NAPRIJEDKA ISTANBULU

Udruženje SEMERKAND

14. MAJA 92 br. 14

Ilidža / Sarajevo

Tel/Fax: +387 33 624 883

.

ISSN 1840-0930

Za izdavača

MIRZA PAŠIĆ

Glavni i odgovorni urednik

NEDŽAD ĆEMAN

Redakcija

Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ

Dr. ALMIR FATIĆ

Mr. MERIMA ČAMO

MEHMED ĆEMAN

EDIN TOPČIĆ

Design & DTPMUHAMED MULAOSMANOVIĆ

LektorALDINA VEISPAHIĆ

MarketingDŽENAN ZUBEROVIĆ

062 105 430

DistribucijaENIZ SKEJIĆ062 410 492

Cijena:

BiH: 3 KM Turska: 4 YTL Hrvatska: 15 Kn Crna Gora: 2 EUR Srbija: 2 EUR

Europa: 3 EUR USA: 4 USD

Štampa: Bemust

Redakcija zadržava pravodorade objavljenih materijala.

Poslani materijali se ne vraćaju nazad.

Magazin ne preuzima odgovornostza sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SEMERKANDP O R O D I Č N I M A G A Z I N

UREDNIK

Služenje islamu – hizmetOno zbog čega je Allah posebno pohvalio Svoje vjerovjesnike jesto

to što su činili veliki hizmet svojim ummetima. Allah ih je nadahnuo dastalno čine hajrate, dobra djela. Čak je taj njihov hizmet – služenje ljudi-ma i brigu za njih, stavio ispred namaza i zekata, pa kaže: „I učinismoih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismoim da čine dobra djela (hajrate), i da namaze obavljaju, i da zekatudjeljuju, a samo su se Nama klanjali.“ (el-Enbija, 73)

Tako Allah i nas bodri da svi u svom domenu, shodno svojim mo-gućnostima, pohizmetimo islamu koliko god više možemo: „Zato senatječite ko će više dobra (hajrata) učiniti.“ (el-Maide, 48)

Pravi vjernici su ovako opisani u 61. ajetu sure el-Mu’minun: „Oni

hitaju da čine dobra djela (hajrate), i radi njih (radi hajrata) drugepretiču.“ Pa oni koji žele da na kijametskom danu druge preteknu to ćepostići svojim hajratima, svojim hizmetima.

Lijepo je kada se čuje da neko hizmeti svojim roditeljima, da hizmetijetimima, da služi vjeri i muslimanima. Ranije se često moglo čuti: „Ide-mo na hizmet!“ Djevojke i hanume bi čistile džamijske tepihe, prozore,hareme... Momci i odrasli muškarci su kosili travu, urađivali mezarje,odnosili pomoć nevoljnicima...

Osmanlije su imale jedan poseban običaj uz ramazan. Zvao se ‘diškirasi’ ili kirija za zube. Sve redom bi pozivali i postavljali bi im iftare.

Nakon završetka sofre, pri zlazu, bi svakom davali po dukat-dva. Go-vorili su da je to kirija za zube koje su iftardžije pokretale na njihovimsoframa. Koliko hizmet može ljude uzdići?! I radi njih (radi hajrata, radihizmeta) druge pretiču.

Oni koji prednjače u hajratima, u mnogobrojnim vrstama dobrih dje-la, kroz stalne hizmete, trebaju znati da im je Allah to olakšao. Neka senikada ne uzdignu pa sebi pripišu zasluge govoreći: „Ja sam napra-vio džamiju.“ „Ja sam napravio česmu.“ „Ja sam ga odškolovao.“ itd.Svako dobro se jedino može učiniti Allahovom dozvolom i Njegovompodrškom. Mi ne bismo mogli hizmetiti i hajrate činiti da nam Allah nije

to olakšao. „I biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrimdjelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti: edenskeperivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biseromukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti.” (Fatir, 32-33)

Trebamo biti svjesni i toga da hizmeti na prestaju time što ćemo ura-diti neko hairli djelo i na njega staviti tačku. Hizmeti su stalni. Trabamobiti u hizmetima sve dok nam Allah za njih snagu daje.

Neka naši hizmeti budu radi postizanja Allahovog zadovoljstva!

[email protected]


5/68

SADRŽAJ SEMERKANDSEPTEMBAR2009

UVODNA RIJEČ KOLIKI JE HIZMET TOLIKA JE I NAGRADASejjid Saki Erol

TEMA ISLAM - MISIJA NEPRESTANOG DOBRA

Dr. Almir FatićDUHOVNO UZDIZANJE U MJESECU RAMAZANU

Dr. hfz. Džemail Ibranović

TEVBA (POKAJANJE)Imam el-Gazali

POZIVI SKUPINIEl-Kandehlevi

ODLIKE POSTA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni

SURA EL-MAUNIbn Adžibe el-Haseni

BIRR, NEOTESANOST, TRI NESREĆE, KUNEM SE...Allame el-Munavi

TAKO MI SUNCAEmina Ćeman

HILJADU I JEDNA KAP

SREĆAAli Tantavi

PISMO PRIJATELJUImam Rabbani, k.s.

GOVOR STANJA

UGOŠĆAVANJE I PRAVA GOSTAAlmedina Tulić

PEČATMr. Nezir Krčalo

NAPRIJED KA ISTANBULUMehmed Ćeman

IRANSKA DŽAMIJAErol Zubčević

NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (I)Dr. Dželal Ibraković

BELKISA

ŠTITNA ŽLIJEZDASuad Šendelj

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN! Aida Begić-Zubčević

NAUKA I TEHNIKAIsmail Nezirović

KARAVANA Edin Topčić

TRAVNIK Mr. Merima Čamo

4

6

12

14

16

19

20

22

24

26

28

30

32

34

36

38

42

48

50

53

54

56

58

ISLAM - MISIJA

NEPRESTANOG DOBRA6

IRANSKA

DžAMIJA42

ODLIKE

POSTA19

46


6/68

Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ

04

Koliki jenaš hizmettolika je

i našanagradaI

z jasne Knjige našeg Uzvišenog Gospodara sa-znajemo da On Uzvišeni nije ništa stvorio bez ciljai svrhe. U svakoj stvari leži mudrost njenog stva-

ranja, počevši od najstinije čestice pa sve do velikihnebeskih tijela i planeta. Sve je stvoreno s mjerom i usavršenom skladu.

Čovjek je napredovanjem u nauci saznao mudro-sti stvaranja određenih stvorenja i tajne njihove svrhe.Sada znamo da sve stvoreno u sebi sadrži mudrostpostojanja; kako rastinje u dubinama oceana, tako isićušni insekti koji žive na njegovoj površini. Kada seuništi neka vrsta biljaka ili životinja, koja se na prvi po-gled čini beznačajna, odmah nastane poremećaj rav-

noteže u prirodi. Neka druga vrsta ne može zamjenitipostojanje prvobitne vrste, jer ne ispunjava cilj i svrhunjenog postojanja. Upravo iz tog razloga se danas po-duzimaju određene mjere za zaštitu biljnih i životinjskihvrsta kako bi se očuvala ravnoteža prirode.

Ovdje se nameću sljedeća pitanja: Zašto današnjičovjek, koji nastoji proniknuti i shvatiti uzrok postojanjasvega stvorenog, ne razmišlja o uzroku svoga posto-janja? On vidi da sve stvoreno u univerzumu ima svrhu

i cilj svoga postojanja, ali zašto ne istražuje svrhu i ciljsvoga bivstvovanja?

Istina je da sva živa i neživa stvorenja imaju uzrok

svoga postojanja. Ako razmislimo o tome da su najsit-nija i najjednostavnija živa bića u moru, koja se čak nevide ni golim okom, stvorena kako bi izvršavala veomaznačajne funkcije u ovom svijetu, ne možemo reći dasmo mi – kao najčasnija i najsavršenija stvorenja u uni-verzumu – stvoreni bez ikakvog cilja ili svrhe.

Naš Uzvišeni Gospodar, koji je znao čovjekov ne-mar u odnosu na propitivanje cilja svoga postojanja,potpuno jasno je objavio šta je cilj čovjekovog bivstvo-

vanja: „Ljude i džinove sam stvorio samo da Mi ro-buju!“ (ez-Zarijat, 56) Objašnjavajući melekima razlogčovjekobog stvaranja, On Uzvišeni je rekao: „Na Ze-mlji ću postaviti Svoga halifu!“ (el-Bekare, 30) Halifu,to jeste: Svoga namjesnika, predstavnika...

Dakle, kada pravimo program za svoj život, mo-ramo obratiti pažnju na ovu temeljnu i najveću istinu.Ona mora biti naša vodilja u pogledu onoga što čini-mo i kako se određujemo i usmjeravamo.


7/68

05

Čovjek, koji je stvoren kao najsavršenije biće, i kojije odabran za robovanje Gospodaru svjetova, i kojije na ovaj svijet poslan kao Njegov namjesnik – za-sigurno nije prepušten samome sebi. Stvoren je daispunjava velike dužnosti i obaveze hizmeta. Islam je

jedina vjera koja objašnjava ove istine i u skladu njihpruža životni program. Mu’min je onaj čovjek koji na-stoji da održi čvrstu vezu sa svojim Gospodarom i kojiNjegovu vjeru u cijelosti primjenjuje u svom životu. Onje shvatio cilj svoga postojanja i ispravno se odredioprema njemu. On se pokorio svome Gospodaru kaoi sva druga stvorenja i sve stvoreno u univerzumu, odnajsitnije čestice do velikih nebeskih tijela. On se pre-dao Njemu. To je značenje riječi islam. Njegovo srceje pažlivo usmjereno ka izvršavanju Božijih zapovijestikoje se očekuju od njega. Za njega život nije parče

vremena koje traje od rođenja do smrti, nego je njivavječnog Ahireta. On je svjestan da sve što uradi naovom svijetu ima isti status sjemena koje se baci u ze-mlju. Ahiret je mjesto na kojem će on ubrati plodovesvoje sjetve.

Ukoliko pogledamo činjenice s ove tačke gledišta,može se reći da život jednog mu’mina predstavlja hiz-met. Mu’min prvo robovanjem i ibadetom čini hizmetsvom vječnom životu. Trudi se da postigne dobrote iljepote Ahireta u skladu Božijeg govora: „Toga Dana

ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu njihovadjela: onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjetće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjetće ga.“ (ez-Zilzal, 6–8) Mu’min čuva Allahove granicezapovijedi i zabrana. I dok sve to čini, on se ne uzda usvoja djela, nego nastoji postići zadovoljstvo, milost isamilost Uzvišenog Gospodara.

Dok radi za svoju budućnost, on ne zaboravlja dru-ge ljude. Ne povlači se od ljudi, već se zbližava s njima.Radi Allaha se trudi kako bi im pružio samo ono što je

lijepo. Ličnim primjerom i riječima na pravi put ukazujeprvo svojim bližnjima, a potom i svim drugim ljudima.To je put i ahlak svih vjerovjesnIka (alejhimus-selam)kroz cijelu historiju, a danas tako postupaju potpunivodiči (kjamil muršidi), osvjetljavajući put muslimana.

Ustvari, lično postojanje jednog mu’mina treba-lo bi imati značenje hizmeta. On bi trebao biti insankoji lijepim i skladnim ponašanjem, svojim poštenjemi ljudskošću okreće srca ljudi Uzvišenom Hakku i či-njenu dobra, tako da oni za njega kažu: „Sva sreća pa

imamo ovakvog čovjeka!“ Aljkavost, nepovjerljivost,neurednost, nemarnost, grubost, neotesanost i sličneosobine u međuljudskim odnosima čovjeku ne samoda otežavaju njegovu budućnost, nego i druge ljudeodvraćaju od islama.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Najbolji međuljudima je onaj ko im najviše koristi!“ I u mnogim aje-tima naše jasne Knjige veoma značajno mjesto za-uzimaju zapovijedi i savjeti koji podstiču na korisne ihairli hizmete koje trebamo činiti drugim ljudima. Činitihizmet ocu i majci, djeci i porodici, a u određenim si-tuacijama i rodbini i drugim ljudima, ispunjavajući nji-hove potrebe, definisano je šerijatskim propisima kojisu poredani u skali prioriteta od farza do mustehaba.

Da bismo ispunili ono čime nas zadužuje naša vje-ra, nije uvijet samo materijalno bogatstvo. Danas svakičovjek može uraditi nešto korisno u društvu u kojemse raširilo mnogo pogrešnih stvari. To je toliko širokopolje djelovanja – od osmijeha na licu, preko odgo-ja djece i ispunjavanja potrebe nevoljnika, do lijepogodnosa prema komšijama i tako dalje. Posebno trebaobratiti pažnju na činjenicu da se i malom podrškomorganizacijama koje provode hairli akcije može ostva-riti veliki hizmet. To u današnje vrijeme ima itekako ve-liku vrijednost.

Ovdje želim ukazati na još jednu važnu činjenicu,a to je da svako onaj kome je omogućeno da činihizmet drugima svojim materijalnim sredstvima, zna-njem ili nekom sposobnošću, mora voditi računa otome kako ne bi upao u zamku svoga nefsa i šejtana.Kod njega ne smije biti oholosti, nadmjenosti i samo-dopadljivosti zbog onoga što mu je darovao UzvišeniGospodar svjetova, nego mora biti zahvalan na tome itražiti oprosta za greške koje je počinio prilikom činje-

nja hizmeta. Samo na taj način njegov hizmet može sespasiti od hezimeta (poraza).

Hadže Ubejdullah Ahrar, jedan od velikih evlija, k.s.,rekao je: „Ja ovaj put nisam postigao čitajući knjige otesavvufu, već čineći hizmet ljudima. Svakome sam či- nio dobro kojem sam se i sâm nadao.“ Dakle, poredtoga što se hizmetom ostvaruje cilj postojanja, njimese postiže i duhovna potpunost.

Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!


8/68

Dr. Almir Fatić | TEMA

06

Islam - misijaneprestanogdobra

„Nije dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu;dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige,i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i

siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i zaotkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezusvoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi uneimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni seAllaha boje i ružnih postupaka klone.“(el-Bekare, 177)


9/68

07


10/68

08

Musliman svoje vjerovanje, svoju pripadnostislamu i muslimanskome ummetu, svakod-nevno i neprestano dokazuje svojim dobrim

djelima i odnosom prema drugim muslimanima, osta-lim ljudima i svemu stvorenome. Naime, nije dovoljno

samo znati i spoznati ono što je dobro i ono što je zlo.Pored toga, ili uz to, dobro treba htjeti, usvojiti, prihva-titi, prakticirati i s drugima podijeliti, a zlu se odlučno isnažno suprotstaviti. A ovo neizostavno podrazumijevačinjenicu odgoja (edeba) kao nezaobilaznog faktora uživotu svakog muslimana i muslimanke koji započinjeod najranijih dana i traje sve do kraja života.

Kur’an nas je podučio da je čovjeku olakšano činitidobro, odnosno da Uzvišeni Allah pomaže i voli do-bročinitelje. Dakle, potrebno je samo htjeti činiti dobro.

Zapravo, dobro je u temelju samoga imana i njegov ne-razdvojivi dio. Ili, svi islamski ibadeti, propisi i odredbe,u krajnjoj liniji, smjeraju da čovjeka usmjere ka dobru ičinjenju dobra te popravljanju i poboljšanju sveukupnihljudskih odnosa. Dobro po svojoj definiciji prelazi pojedi-načni ljudski interes, jer pojedinačna dobrota rezerviranasamo za čovjeka pojedinca ne znači mnogo, ako nijepodijeljenja s drugima i ako ne čini dio općeg dobrai ne donosi dobro širem džematu i ljudskoj zajednici.Prema tome, dobro i činjenje dobra drugima (hizmeta)je neprestana obaveza svakom muslimanu i muslimanki.

Zato ćemo u nastavku teksta pokušati ukazati na nekekur’ansko-sunnetske odrednice učenja o dobru, o duž-nosti i nužnosti njegova činjenja.

Kur’anska definicijadobra (birra)U 177. ajetu sure el-Bekare Uzvišeni Allah veli: „Nije

dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku izapadu; dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji odimetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, isiromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, iza otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju,i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju,naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, iu boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha bojei ružnih postupaka klone.“

Iz ovog časnog ajeta (ajetu’l-birr) uočava se širinapojma dobra i njegova, da tako kažemo, složena i višedi-

menzionalna struktura, odnosno njegova univerzalnost.Zapažamo da u pojam dobra (birra) potpada:

• iman – vjerovanje u: Allaha, dž.š., Ahiret, meleke,knjige, vjerovjesnike;

• djelovanje – davanje imetka: rođacima, siročadi,siromasima, putnicima, prosjacima, zarobljeni-cima;

• ibadet – namaz i zekat;

• ahlak – ispunjavanje preuzetih obaveza, strplji-vost u neimaštini, bolesti i boju.

Ova četverodimenzionalna sadržina dobra u suštinise svodi na dvoje: vjerovanje u Allaha, dž.š., i činjenjedobrih djela. Vidljivo je, također, da vjerovanje (iman)nije nikakva apstraktna zamisao; ono je neraskidivo

povezano s djelovanjem čovjeka na Zemlji. Zapravo,vjerovanje svoju puninu, svoju pravu vrijednost i konač-nu potvrdu nalazi u djelovanju, ibadetu, ahlaku i svimdrugim oblicima raznolikih ljudskih odnosa, međusobnesaradnje i uspostavljenjih normi ponašanja. Isto tako,bitno je uočiti da je dobro u ovakvom svom sadržaju ilisadržajima trajna i nepromjenjiva kategorija. Dakle, onoje univerzalno, po svom porijeklu i po svom sadržaju.

Vjerovati

i djelovatiO tome da je vjerovanje neodvojivo od djelovanja,pored navedenog ajeta, u časnom Kur’anu je podastrtomnoštvo dokaza i primjera. Također i u hadisima Allaho-vog Poslanika, a.s. Nemoguće ih je ovdje sve navesti ipobrojati. Ukazat ćemo tek na neke od njih.

Ono što je uočljivio svakom ozbiljnom čitaocu Kur’anajeste to da gdje god se u Kur’anu spominje iman (vje-rovanje u Allaha, dž.š.), zajedno s njim spominju se idobra djela (amenu ve ‘amilu’s-salihat).

Sadržaj sure el-’Asr (Vrijeme) mnogo govori: „Tako mivremena, /ljudi su, doista, na gubitku, /samo ne oni kojivjeruju i dobra djela čine; i koji jedni drugima istinu pre-poručuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”

U ovoj plemenitoj suri uočava se četvorostruko dobro:vjerovanje, djelovanje (na putu dobra i činjenja dobra),istina i strpljenje, kao vrijednosti koje se međusobnopreporučuju. Imam Šafi’, rahimehullah, je kazao: „Kadbi ljudi razmislili o ovoj suri, bilo bi im dovoljno.“ Stoga,


11/68

razmislimo o ovoj suri; razmislimo šta nam nedostaje!Vjerovanje bez djelovanja nije dovoljno, odnosno bezvjerovanja nema dobrih djela i obratno!

Mnogobrojni su hadisi Resulullaha, a.s., iz kojih sejasno razabire da vjerovanje i činjenje dobra idu zajed-

no. Evo tri primjera:Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Resulullah, a.s.,

rekao: „Onaj od čijih dosađivanja njegov komšija nije miran, neće ući u džennet!“ (Muslim, 172)

Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao:„Kazao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Nije vjernik onaj ko se zasiti, a njegov komšija bude gladan!’“ (Medžmeu’z-Zevaid, 306/8)

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je pripovijedio:„Jedne prilike neki čovjek kaza Resulullahu, a.s.: ‘BožijiPoslaniče, ima jedna žena koja je poznata po tome štopuno klanja (nafile), puno posti i puno sadaku dijeli,ali ona bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ AllahovPoslanik, a.s., reče: ‘Ona je za džehennema!’ Isti čovjeknastavi: ‘A ima jedna žena koja je poznata po tome dane posti baš puno, rijetko kad sadaku daje, a slabo i(nafile) klanja. Ma u sadaku daje koji komadić sira, aliona ne bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ AllahovPoslanik, a.s., na to reče: ‘Ona je za dženneta!’“ (Mu-sned Ahmedov, 40/2)

Neprestanopomaganje u dobruMeđusobno pomaganje u dobru (birr) je nešto što je

svakom vjerniku i vjernici Kur’anom naređeno. Istovre-meno se naređuje i ostavljanje zabranjenih i pokuđenihstvari: „Jedni drugima pomažite u dobru i bogoboja-znosti (...)“ A zatim se zabranjuje sudjelovanje u grijehui neprijateljstvu: „(...) a ne sudjelujte u grijehu i neprija-teljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (el-Ma’ide, 2)

Ova naredba je – kako veli mufessir Kurtubi – upuće-na svim ljudima, tj. da se međusobno pomažu u dobrui bogobojaznosti, zatim da jedni druge podstiču na onošto je Uzvišeni Allah naredio, tj. da po tome postupaju,te da zabranjuju ono što je Uzvišeni Allah zabranio,odnosno da to izbjegavaju. Ovo je u skladu – veli daljeovaj glasoviti mufessir – onome što je Vjerovjesnik, a.s.,kazao: „Onaj ko upućuje na dobro, poput je onoga ko

09


12/68

10

ga čini.“ Stoga je rečeno i suprotno: „Onaj ko upućujena zlo, isti je kao onaj koji ga čini.“

Komentatori Kur’ana ponudili su nekoliko tefsirskihrješenja u vezi s određenjem pojmova dobra (birr) ibogobojaznosti (takva) u ovom ajetu.

Jedni vele da su ove riječi sinonimne, a da su nave-dene zajedno zbog naglašavanja, jer, vele ovi: „Svakodobro je bogobojaznost, a i svaka bogobojaznost jedobro.“ Mufessir Ibn ‘Atijje kaže da riječ birr obuhvataobavezne i preporučene dužnosti, a bogobojaznostse ogleda u obaveznim dužnostima tako da je, smatraovaj mufessir, dozvoljeno ove riječi smatrati sinonimima.

El-Maverdi ističe da su ove dvije riječi došle zajed-no „jer je u takvaluku Allahovo zadovoljstvo, a u birruzadovoljstvo ljudi“. Onaj ko ovo oboje objedini, tj. za-dovoljstvo Uzvišenog Allaha i zadovoljstvo ljudi, on ćeusavršiti svoju sreću i upotpuniti svoju blagodat.

Čuveni komentator ez-Zamahšeri navodi da riječ el-birr znači el-’afv (praštanje), riječ et-takva znači el-igda’(obazrivost). No, i sam veli da je dozvoljeno smatrati dase misli na svako dobro i svaku bogobojaznost. Dakle,da ove riječi imaju općenito značenje.

Od Ibn ‘Abbasa, r.a., se prenosi da je rekao kako riječel-birr označava ono što je naređeno, a riječ et-takvaono što je zabranjeno.

Jedan komentator smatra da el-birr označava vje-rovanje (el-iman), a riječ et-takva sunnet, tj. slijeđenjesunneta.

Komentator Sehl et-Tusteri veli da el-birr znači et-ta’ah(pokornost), dok riječ et-takva znači itka’u’l-ma’sijjeh(čuvanje od griješenja).

Zaključit ćemo riječima mufessira Ibn Džuzejja iz Gra-nade, koji navodi da ove riječi imaju opće značenje, te

konstatuje: „Razlika između riječi birr i takva u tome ješto riječ birr ima opće značenja u pogledu obaveznih,preporučenih i zabranjenih djela. Dakle, birr se odnosina sve ono što vodi blizini Uzvišenog Allaha. Riječ ta-kva se odnosi na obavezna i zabranjena djela, ali ne i

na preporučena djela. Dakle, riječ birr ima općenitijeznačenje od riječi takva.

Pomozi druge uonome što najbolje znašOno što nam se čini posebno važnim naglasiti kada

govorimo o ovom ajetu jeste da se arapskim glagolomte’avenû (jedni drugima pomažite) u imperativnoj forminaglašava trajno značenje, što će reći da obaveza činje-nja dobra i pomaganja u dobru nikada ne prestaje. Mu-sliman svoju misiju na putu dobra ne završava riječima:Ja sam to i to jednom uradio i dosta od mene! Ovakvalogika je suprotna kur’anskom pozivu na neprestanodobro. Umjesto toga, musliman će, u okviru svojih mo-gućnosti, neprestano biti u funkciji dobra i pomaganjadrugima u tome. Stoga želimo posebno istaći mišljenjejednog mufessira koji kaže da ima više načina među-sobnog pomaganja u dobru i bogobojaznosti. Tako jeobaveza onog učenog (u ma kojoj oblasti ili struci) dapomaže drugim ljudima svojim znanjem i da ih podu-

či; obaveza bogatog je da pomaže svojim novcem iliimetkom; obaveza sposobnog u bilo čemu je da podučidruge ljude toj vještini i tako redom.

U jednom takvom društvu do izražaja dolaze sposob-nosti (kompetencije) svakog pojedinca koje on zatimprenese na druge. On u tome ne škrtari, ne manipulišedrugim ljudima niti ih vara. A svako je obdaren nečimposebnim i u nečemu se posebno ističe. Samo u tomozračju moguća je zdrava i korisna konkurencija na


13/68

koju Kur’an aludira znamenitim riječima: „Natječite seu dobrima!“ (el-Ma’ide, 48)

...i ne prigovarajza učenjeno dobroKur’an i hadis nam skreću pažnju da za učinjeno

dobro nekome nipošto ne prigovaramo ili, ne daj Bože,vrijeđamo. Poslušajmo jasne riječi i upute našeg Stvo-ritelja: „One koji troše imetke svoje na Allahovu putu,a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem iuvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova; ničegase oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“

„Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od milostinje kojuprati vrijeđanje. A Allah nije ni o kome ovisan i blag

je. Vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjemi uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svojda bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha niu onaj svijet; oni su slični litici s oskudnom zemljomkada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće do-biti nikakvu nagradu za ono što su uradili. A onimakoji neće da vjeruju, Allah neće ukazati na pravi put.“ (el-Bekare, 262–264)

Allahov Poslanik, a.s., također jasno upozorava daza onoga ko prigovara za učinjeno dobro nema mjesta

u džennetu: Ebu Bekr es-Siddik, r.a., prenosi od Vjero-vjesnika, a.s., koji je rekao: „U džennet neće ući onaj kovara, onaj ko mrzi, onaj ko škrtari i onaj ko prigovara za

dobro koje je nekome učinio!“ (Tirmizi, 1963)

Ummet islama –ummet dobraNa koncu, muslimani kao ummet islama u Kur’anu

su označeni kao najbolji ummet koji se ikada pojavio

na licu zemlje. Naveden je i razlog te počasti: „Vi ste

narod (ummet) najbolji od svih koji se ikada pojavio:

tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate

i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110) I iz ovoga ajeta

uočavamo da misija dobra i sustezanja od zla ne ostajesamo kod pojedinca. Kur’an traži da se i drugi podstiču

na dobro i sprečavaju od zla. U najmanju ruku, kako

nam je poznato iz onog čuvenog hadisa, da zlo drugoga

makar srcem osudimo, iako je to vid najslabijeg imana.

Vječni kur’anski princip činjenja dobra i odvraćanja od

zla nije stvar dobre volje pojedinca. On je mnogo više

od toga – uvjet našeg bitisanja i opstanka kao ummeta

islama. Allahov Poslanik, a.s., u jednom hadisu upozorio

je na katastrofalne posljedice ukoliko se zanemari ovajveliki princip islama.

Naime, Huzejfe el-Jemani, r.a., prenosi od Vjerovje-

snika, a.s., koji je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci

je moja duša, ili ćete vi naređivati dobro a odvraćati

od zla ili će Allah morati uskoro na vas poslati kaznu

pa ćete vi Njega moliti, a On vam se neće odazivati!“

(Tirmizi, 2169)

Iz još jednog kur’anskog ajeta zapaža se veliki značajovog principa u životu vjernika u kome je ovaj princip

spomenut prije namaza i zekata: „A vjernici i vjernice su

prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a

od nevaljalih odvraćaju i namaz obavljaju, i zekat daju,

i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni

kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista

silan i mudar.“ (et-Tevbe, 71)

11


14/68

Dr. hfz. Džemail Ibranović

12

Veličina mjeseca ramazana se ogleda, izmeđuostalog, i u tome što sadrži sve potrebne kom-ponente za duhovnu izgradnju vjernika. To su,

prije svega, post, povlačenje (osamljivanje), razmišlja-nje, bdijenje (noćni namaz). Vrhunac ovog duhovnogputa bi trebao biti doživljaj Noći odredbe, tj. Lejletu’l-

kadra.

Osamljivanje (i’tikaf)Uz ramazanski post, kao sredstvo odgajanja duše

(nefsa) kroz kontrolu hrane i nutarnjih osjećanja, praksuosamljivanja nalazimo i kod prijašnjih naroda. Tako, na-primjer, Allah Uzvišeni kada govori o Ka’bi preporučujeIbrahimu i Ismaili slijedeće: „Hram Moj očistite za onekoji ga budu obilazili, koji budu tu boravili, (el-akifin) ikoji budu namaz obavljali.“ (el-Bekare, 125)

Isto tako u kazivanju o Musau, a.s., i sinovima Isra-ilovim nakon prelaska preko mora Allah Uzvišeni nasobavještava: „I Mi sinove Israilove preko mora preve-dosmo i oni naiđoše na narod koji je provodio vrijemepored svojih kumira (ja’kufun).“ (el-Ea’raf, 138)

Mi, naravno, ovdje želimo istaći posebno praksuMuhammeda, a.s., i njegovih časnih žena, naročitou zadnjoj trećini ramazana. Buhraija prenosi od Aiše,r.a., da je rekla: „Kada bi nastupilo deset zadnjih dana

ramazana, Vjerovjesnik bi pritegao svoje haljine (povu-kao se od supruga), oživljavao svoju svaku noć većompobožnošću i budio svoje ukućane i ljude u i’tikafu radipobožnosti. Noći u i’tikafu Muhammed, a.s., je provodioklanjajući nafile, učeći Kur’an, razne dove, bodreći iashabe riječima: ‘Ne pretvarajte svoje kuće u grobove!’

Njegova je nakana naravno bila da muslimani što manjespavaju a, s druge strane, da rade što više korisnih dijelaza sebe i svoju zajednicu.“

Zejneba ibn Mesleme kaže: „Kada bi nastupilo po-sljednjih deset dana ramazana, Vjerovjesnik ne bi osta-vio od svojih ukućana nikoga sposobnog za ma kakvupobožnost a da ga ne bi na nju podstrekivao.“

Od Ebu Seleme se prenosi da je rekao: „Pitao samEbu Sejjida, a on je bio iskren i rekao: ‘Bili smo s Vjero-vjesnikom, a.s., u i’tikafu drugih deset dana ramazana.

On je izašao dvadeseti dan ujutro i održao hutbu, re-kavši: ‘Pokazana mi je Noć kadr, samo se je sada više ne sjećam’, ili je rekao: ‘samo sam je već zaboravio, pa je tražite u zadnjih deset neparnih noći ramazana.

Ja sam se zaista vidio kako činim sedždu na vodi i bla-

tu.’ Ko god je bio u i’tikafu s Božijim Poslanikom, a.s.,rekao mu je neka se povrati opet u i’tikaf. Tako smo sei mi povratili. Na nebu nismo vidjeli ni komadić oblaka.Potom se naoblačilo i kiša udarila tako jako da je i krovdžamije, koji je bio od palminog granja, prokisnuo. Zatim

Duhovno uzdizanje u

mjesecu Ramazanu


15/68

je nastupilo vrijeme namaza i vidio sam Božijeg Poslani-ka, a.s., gdje čini sedždu na vodi i blatu i trag tog blatasam vidio na njegovom čelu.’“

Osjetiti ton samoćeImam Gazali kaže da je korist osamljivanja u oda-

gnavanju stvari koje nas odvlače, a, s druge strane, udiscipliniranju slušanja i gledanja. Samoća je odvodnikanal srca pri čemu je srce kao bazen u koji se slijevajuogavne, zamućene i prljave vode iz rijeka naših osjetila.Cilj duhovnog treninga jest upravo pražnjenje tog ba-zena od tih voda i blata koje se od njih nakupilo, kakobi bazen provrio, proključao čistom vodom. Kako sebazen može iscrpiti, kad se rijeke još u njega ulijevaju iobnavljaju dotok više nego što voda otječe? Zato nema

druge nego pritegnuti osjetila onoliko koliko je neop-hodno da budu djelotvorna. To se može ostvariti samoosamljivanjem u zatamljenoj sobi. Ako nema zatamlje-nog prostora, onda neka osoba svoju glavu pogne usvoja njedra ili se umota kakvim haljetkom ili ogrtačem.U takvom stanju osoba će čuti zaziv Istinitog i svjedočitiVeličanstvo Hadreta Rububijjetskog. Zar ne vidiš kako je Allahov Poslanik, a.s., bio zazvan kad bijaše u takvomstanju: „Ti umotani!“, i: „Ti pokriveni!“

Poruke Noći odredbe Allah Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivatiu Noći kadr, a šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci. Meleki i Džibril s dozvo-lom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odlu-ke svake. Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ (el-Kadr, 1–5)

Prema tradicionalom naučavanju islamskwe ulemeprevlađuje mišljenje da je u ovoj noći cjelokupan Kur’anspušten na dunjalučko nebo u bejtul-izze (kuću veli-čanstvenosti), a zatim odatle postepeno objavljivan naZemlju u toku slijedeće dvadeset i tri godine.

Sejjid Abdulkadir Gejlani u svom djelu El-Gunjehkaže: „Noć kadr znači noć veličine i mudrosti, jer AllahUzvišeni u njoj određuje sudbinu za čitavu slijedećugodinu.“ Jahja ibn Nedžih kaže: „Među Benu Israilomje bio jedan čovjek koji je nosio oružje hiljadu mjeseciboreći se na Allahovom putu, što je Allahov Poslanik,a.s., spomenuo svojim ashabima a oni se jako začudilitome. Tada je Allah Uzvišeni objavio: ‘Noć kadr je bolja

od hiljadu mjeseci.’ Što znači da je bolja za vas od tihhiljadu mjeseci u kojima je taj čovjek nosio oružje borećise na Allahovom putu. Kaže se da je njegovo ime biloŠem’un (Šemuel) pobožnjak (abid) od Benu Israila, aneki kažu da se zvao Šemsun.“

Iako postoji više mišljenja, ashabi i općenito ulemazauzeli su stav da je ova vrijedna noć dvadeset i sed-me noći mjeseca ramazana. Kao potpora tom stavunavodi se i činjenica da je i zamjenica „ona“ (hije) kojase odnosi na ovu mubarek noć dvadeset i sedma riječod ukupno trideset riječi koliko ih ima ova sura. Imajućiu vidu kolika je važnost ove noći, nužno je pripremitise za taj veličanstveni trenutak kako bi doživjeli onošto naš narod kaže „otvaranje nebesa“. Ovo podra-zumijeva praktični rad na sebi, svome egu, jastvu, kojinajčešće biva preprekom duhovnim otkrovenjima. Pre-ma hadiskim predanjima mi znamo da meleki koji sespuštaju te noći ne ulaze u prostorije gdje ima kipova,slika, nečisti i dr.

Sam čovjek je poput kuće ili, kako kaže imam Gazali,poput države. Čovjek u sebi sadrži i niske pobude kaošto su škrtost, zavidnost, oholost, mržnja spram musli-mana i dr. To su sve nečisti koje treba izbaciti iz svojekuće da bi dočekali meleke. Kazujući o prepoznatljivimznakovima ove noći, sejjid Abdulkadir kaže slijedeće:„Noć kadra je blaga i ujednačena, a ne vrela ili hladna. U

njoj se ne čuje lajanje pasa a sunce pri svitanju izgledakao disk bez zraka i liči na bakrenu zdjelu.“

Kako provesti Lejletu’l-kadrMuhammed, a.s., kaže: „Onaj ko bude proveo Noć

kadra u ibadetu s vjerom, s ubjeđenjem da će mu biti

primljeno i oprošteno, da će biti nagrađen za to, njemu

se opraštaju svi grijesi koje je počinio u prošlosti.“

Aiša, r.a., je jednom upitala Poslanika, a.s.: „BožijiPoslaniče, šta je najbolje učiti u toj noći. Poslanik, a.s.,je proučio: ‘Gospodaru moj, Ti si onaj Koji prašta, Ple- meniti, Ti voliš praštanje pa Te molim da mi oprostiš.’“

Ibn Abbas kaže: „Onoga koji bude klanjao dva re-kata u toj noći, na prvom i drugom rekatu prouči fatihui sedam ihlasa, isto tako i na drugom fatihu i sedamihlasa te nakon što preda selam prouči: ‘Estagfirullah weetubu ilejhi’ sedamdeset puta – Allah će počastiti timešto će mu oprostiti sve grijehe, ne samo njemu, nego injegovim roditeljima.

13


16/68

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

14

Tevba je obaveza svakog muslimana i svake mu-slimanke! Uzvišeni Allah kaže: „Učinite pokajanjeAllahu iskreno!“ (et-Tahrim, 8), a naredba ozna-

čava obavezu. I kaže Uzvišeni: „I ne budite kao oni kojisu zaboravili Allaha (...)“, tj. kao oni koji su dali Allahuugovor pa su onda Njegovu Knjigu za leđa bacili, „(...)pa je On učinio da sami sebe zaborave (...)“, tj. učinio jeda zaborave vlastita stanja, pa tako nisu svoje nefsovesuzbijali od zlih, niti su sebi pribavili dobrih djela. A rekaoje Vjerovjesnik, a.s.: „Ko voli susret s Allahom i Allah voli

susret s njim, a ko ne želi susret s Allahom ni Allah ne želi susret s njim!“ , „(...) to su pravi griješnici.“ (el-Hašr,19), tj. prestupnici koji su svoj ugovor pogazili, koji su spravog puta, milosti i oprosta skrenuli.

Griješnika (fâsika) ima dvije vrste: griješnik – nevjerniki griješnik – zločinac. Griješnik – nevjernik ne vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., i on je s puta uputeskrenuo na put zablude. Kao što Uzvišeni kaže: „I zatose ogriješio o zapovijest Gospodara svoga.“ (el-Kehf,50), tj. izašao iz pokornosti Njegove zapovjedi da bude

vjernik. Griješnik – zločinac pije alkohol, jede zabranje-no, čini zinaluk, neposlušan je Uzvišenom Allahu, on jesišao s puta ibadeta i ušao na put neposlušnosti, ali neispoljava širk (mnogoboštvo).

Razlika među njima je u tome što za griješnika – ne-vjernika nema nade za oprost grijeha, osim sa šehade-tom (svjedočenjem vjere) i tevbom (pokajanjem), prijenjegove smrti. Za griješnika – zločinca postoji nada zaoprost uz tevbu i kajanje prije smrti. Jer, za svaki grijehčiji je izvor nefsanski prohtjev postoji nada za oprost, a

za grijeh čiji je izvor oholost ne postoji nada za oprost.Iblisov grijeh je potekao iz oholosti...

Zato se trebaš pokajati, prije smrti, za sve svoje grije-he kako bi se mogao nadati da će ti Allah tevbu primiti.Kao što Uzvišeni Allah veli: „On prima pokajanje odrobova Svojih i prašta rđave postupke.“ (eš-Šura, 25),tj. zbog tevbe (pokajanja) prelazi preko loših njihovihdjela. A Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Onaj koji se kaje za grijehe je poput onoga koji nema grijeha!“

Nekakav čovjek je svoje grijehe bilježio u svoj dîvân.Tako je jedne prilike počinio nekakav grijeh i, kada jeotvorio svoju bilježnicu da ga zapiše, nije zatekao ništaosim Njegovih Riječi: „Allah će njihova rđava djela udobra promijeniti.“ (el-Furkan, 70), tj. širk će zamijenitiimanom, zinaluk će zamijeniti oprostom a neposlušnostće zamijeniti pokornošću.

Pokajanje jednog mladićaPrenosi se da je jedne prilike Omer, r.a., prolazio ulica-

ma Medine. U susret mu je dolazio jedan mladić koji jepod odjećom nosio flašu. Omer, r.a., ga je upitao: „Mla-diću, šta to nosiš pod odjećom?“ U flaši je, zapravo, bilovino. Mladić se zastidio da kaže da nosi vino, pa je u sebizamolio Allaha da ga ne osramoti pred Omerom, da gasačuva te sramote. Zauzvrat, više nikada neće piti alkohol.Mladić je rekao: „Zapovjedniče pravovjernih, ja nosimsirće!“ „Pokaži mi, da pogledam!“, reče Omer. Mladićje izvadio flašu ispod svoje odjeće. Kad je Omer, r.a.,pogledao flašu, vidio je da je unutra bilo sirće!

Pa pogledaj kako se stvorenje pokajalo iz straha pre-ma stvorenju! Uzvišeni Allah je zbog toga vino pretvoriou sirće, jer je znao da je tevba mladića bila potpunoiskrena (nesûh).

Kada bi se griješnik, onaj koji nema nikakvih dobrihdjela, pokajao iskrenim pokajanjem (tevbeten nesûhan),Uzvišeni Allah bi vino njegovih loših djela zamijenio sir-ćetom pokornosti.

Ebu Hurejre, r.a., je ispričao: „Jedne noći, nakon što

sam s Resulullahom, a.s., klanjao jaciju namaz, izašaosam (iz džamije) i na putu sreo jednu ženu. Rekla mije: ‘Ebu Hurejre! Počinila sam grijeh, pa ima li za menepokajanja?’ Upitao sam: ‘Koji je tvoj grijeh?’ Rekla je:‘Počinila sam zinaluk! Pa sam to svoje iz zinaluka rođenodjete ubila!’ Rekao sam joj: ‘Propala si i upropastila se!Tako mi Allaha, za tebe nema tevbe!’ Žena je tada palau nesvjest. Otišao sam od nje i u sebi rekao: ‘Dajemfetvu, a Resulullah, a.s., među nama!’ Vratio sam muse i o svemu ga obavijestio.

Tevba (pokajanje)


17/68

15

Resulullah, a.s., mi je na to rekao: ‘Kako ćeš joj to reći: Propala si i upropastila se! Pa gdje si ti od ovog

ajeta: ‘Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allahće njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allahprašta i samilostan je.’ (el-Furkan, 70) Izašao sam na

ulicu i tražio ko će me uputiti na ženu koja mi je postavilapitanje. Kada sam je našao i obavijestio o onome što jerekao Allahov Poslanik, a.s., žena je od sreće dubokoudahnula i rekla: ‘Imam voćnjak kojeg dajem, radi Allahai Njegovog Poslanika, u sadaku!’“

Utbe i Hasan el-BasriHikaja o Utbetu’l-Gulamu, Allah mu se smilovao:

Bio je od velikih griješnika, poznat po svojim zločini-ma i pijenju alkohola. Jednog dana ušao je u medžlis(predavanje, sohbet) Hasana el-Basrija, koji je u tommomentu učio ajet: „Zar nije vrijeme da se vjernicimasrca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljujespomene?!“ (el-Hadid, 16), tj. zar nije došlo vrijemeda se vaša srca strahom ispune? Šejh je tumačio ovajajet usljed čega su ljudi počeli da plaču. Između njih jeustao jedan mladić koji je pitao: „Bogobojazni, hoće liUzvišeni Allah primiti griješnika i zločinca poput mene,ako se pokaje?“

Šejh reče: „Svakako, Allah prima tevbu za tvoje gri-jehe i zlodjela!“ Kada je Utbetu’l-Gulam čuo ovaj govor,njegovo lice je požutjelo a udovi su mu počeli da setresu. Vrisnuo je i pao u nesvjest. Kada je došao sebi,prišao mu je Hasan i citirao stih:

Mladiću, koji griješiš prema Vlasniku Arša, znaš li kojaje kazna za âsije?

Za âsije – griješnike je Seîr, koji huči. Žestina toga dana âsije će za čupe dohvatiti. Ako možeš trpjeti Njegovu vatru, onda griješi,

a ako to nisi u stanju, onda se grijeha kloni!U onome što si do sada od grijeha počinio,

tvoja je duša već zarobljena, pa potrudi se da od sada iskren budeš!!

Pa je Utbe opet žestoko vrisnuo i ponovo pao u ne-svjest. Kada je sebi došao, upitao je: „Šejhu, da li ćeMilostivi Gospodar primiti pokajanje nekog prokletogpoput mene? Šejh reče: „Da li tevbu osornog roba primaiko drugi osim Gospodara Oprostivog?“

Potom je Utbe podigao glavu i proučio tri dove. Za-molio je:

Moj Allahu, ako si primio moju tevbu i oprostio mojegrijehe, pa počasti me razumijevanjem i pamćenjemtako da zapamtim sve ono što od znanja i Kur’ana ču-

jem!Moj Allahu, počasti me lijepim glasom tako de se

svakom onome ko čuje moje učenje smekša srce, pamakar mu srce i najokrutnije bilo!

Moj Allahu, počasti me halal nafakom i opskrbi meodakle se i ne nadam!

Pa je Allah uslišao sve tri njegove molbe tako damu se razumijevanje i pamćenje mnogo povećalo.Kada bi učio Kur’an, svako ko bi čuo njegovo učenje,

učinio bi pokajanje. Svaki dan bi na njegovu sofru bile po-stavljene dvije lepine i čorba, a niko nije znao ko je to činio.Ovako je bilo njegovo stanje sve dok nije s dunjalukaotišao.

Ovo je stanje onoga ko se istinski vratio Uzvišenom Allahu. Jer, Uzvišeni Allah neće dopustiti da propadnenagrada onih koji dobra djela čine.

Znaci primljene tevbeJedan od učenjaka je bio upitan o tome da li rob

može znati kada je njegovo pokajanje primljeno, pa jeodgovorio: „Nema definitivnog suda o tome, ali za topostoje određeni znaci:

• da rob ne vidi svog nefsa bezgriješnim,

• da ne bude obijestan,

• da je svjestan da ga Gospodar posmatra,

• da se druži s dobrim ljudima,

• da napusti društvo griješnika,

• da malo od dunjaluka vidi velikim,• da veliko od ahiretskih djela vidi malim,

• da mu srce bude obuzeto brigom o ispunjavanju Allahovih naredbi,

• da čuva svoj jezik,

• da bude uposlen razmišljanjem,

• da je tužan, potišten i

• da se stalno kaje za protekle grijehe.“


18/68

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

16

Ibn Džerir bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da su se sastaliUtbe i Šejbe, sinovi Rebi’ata, Ebu Sufjan ibn Harb,neki čovjek iz Benu Abdi’d-Dara, Ebu’l-Bahteri, po-

bratim Benu Eseda, Esved ibn Abdilmuttalib ibn Esed,Zem’a ibn Esved, Velid ibn Mugire, Ebu Džehl ibn Hi-šam, Abdullah ibn Ebi Umejje, Umejje ibn Halef, A’s ibnVail, Nebih i Munebbih, sinovi Hadždžadža Sehmijje,u dvorištu Kabe nakon zalaska sunca. Neki od njih jerekao nekome: „Pošaljite nekoga Muhammedu, izložitemu svoje argumente kako biste imali opravdanje predostalim ljudima.“ Oni su mu poslali poruku: „Uglednicitvog naroda su se okupili kako bi pričali s tobom.“

Poslanik, a.s., im je pohitao, nadajući se da su onipromijenili svoj stav po pitanju njegovog, a.s., pozivanjau islam. Bilo mu je stalo da oni uvide pravi put i boljeloga je to što su tvrdoglavi u svojoj zabludi. Kada je sjeos njima, oni su rekli: „Muhammede, poslali smo po tebekako bismo umirili savjest. Allaha nam, ne znamo dameđu Arapima ima iko ko je u svom plemenu uradio onošto si ti uradio u svom. Izvrijeđao si pretke, omalovažiovjeru, izgrdio uglednike, izvrijeđao božanstva, rascijepao

zajednicu i nije ostalo ništa što bi nas moglo povrijediti ada ga nisi i počinio. Ako pričaš tu priču koju širiš želećitime imetak, sakupit ćemo ti od naših imetaka tako dabudeš najbogatiji među nama. Ako želiš čast, učinitćemo te najčasnijim među nama. Ako želiš vlast, učinitćemo te našim kraljem. Ako to činiš zato što ti je došaoi obuzeo te Reijj – a džina koji bi obuzeo čovjeka zvalisu Reijj – a moguće je da je to, sakupit ćemo sredstvai tražiti ti lijeka i izliječiti te, ili te se odreći.“

Poslanik, a.s., im je rekao: „Sa mnom nije ništa od

toga što ste nabrojali. Niti sam došao želeći vaš ime-tak, niti čast, niti vlast nad vama. Allah me poslao kao

poslanika vama i objavio mi je Knjigu. Naredio mi je

da vam budem donosilac radosnih vijesti i upozoritelj.

Dostavio sam vam poslanice svoga Gospodara i uka-

zivao vam i savjetovao vas. Ako primite od mene ono

što vam nudim i s čime vam dolazim, to je vaša čast i

na dunjaluku i na ahiretu. Ako to odbijete, ja ću sače-

kati Allahovu odredbu po pitanju mene i vas i Njegovu

presudu među nama.“

Oni su rekli: „Muhammede, ako ne želiš da primišono što ti nudimo, tebi je poznato da nema naroda kojiživi na manjem prostoru od nas, niti koji je siromašnijiod nas, niti koji živi tegobnijim životom od nas. Zamolisvog Gospodara, u naše ime, Onog Koji te poslao s timšto te poslao, da ova brda oko nas poravna i da namučini našu domovinu prostranom, da kroz nju učini daprotječu rijeke kao što protječu kroz Šam i Irak. Nekaproživi naše pretke koji su izumrli i neka među njimabude i Kusajj ibn Kilab. On je bio iskren i uvažen plemić.Mi ćemo ih pitati o onom što tvrdiš, da li je istina ili nije? Ako učiniš ono što tražimo od tebe i ako oni potvrde isti-nitost toga što tvrdiš, i mi ćemo ti povjerovati. Tad ćemoti priznati tvoje mjesto i ugled kod Allaha i znat ćemo date je, uistinu, poslao kao poslanika i da je onako kakotvrdiš.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Nisam poslan s time.Došao sam vam od Allaha s onim s čime me poslao.

Dostavio sam vam poslanicu. Ako to prihvatite, to vam

je sreća i dunjaluka i ahireta, a ako odbijete, ja ću sa-

čekati Allahovu odredbu i Njegovu presudu između

mene i vas.“ Oni su mu rekli: „Ako nećeš učiniti ono što

tražimo od tebe, onda zamoli svog Gospodara, u našeime, da pošalje meleka koji će potvrditi istinitost onogšto tvrdiš i koji će nas odvratiti od tebe, koji će ti datipalmovike i riznice, i zlatne i srebrne dvorce, i koji će tepoštedjeti onoga u čemu te vidimo da radiš. Ti ideš natržnice i nastojiš da zaradiš kao što i mi svi zarađujemo.Na taj način ćemo znati tvoj ugled i mjesto kod tvogGospodara, ako si Poslanik kao što tvrdiš.“

Poslanik, a.s., im je rekao: „Neću to uraditi. Ja nisamonaj koji bi takvo što tražio od svoga Gospodara, niti

sam poslan s takvim nečim. Allah me poslao kao do- nosioca radosnih vijesti i upozoritelja. Ako primite ono

s čime sam došao, to vam je sreća i na dunjaluku i na

ahiretu, a ako odbijete, sačekat ću Allahovu odredbu i

Njegovu presudu između mene i vas.“ Oni su mu rekli:„Onda učini da na nas padne nebeski svod, kao štotvrdiš da tvoj Gospodar može učiniti ako hoće. Mi ti nevjerujemo, osim da takvo što se desi.“ Poslanik, a.s.,im je rekao: „To je Allahova volja, ako hoće to će i uči- niti.“ Oni su mu rekli: „Muhammede, zar tvoj Gospodar

Pozivi skupini


19/68

17

nije trebao znati da ćemo sjesti s tobom i da ćemo tireći to što smo ti rekli? Mogao ti je kazati kako da namodgovoriš i da ti kaže šta će On učiniti s nama ako neprihvatimo ono što nam nudiš. Čuli smo da ti to kazujeneki čovjek iz Jemame koji se zove Rahman, a mi, Allaha

nam, nikada nećemo povjerovati u Rahmana. Na ovajnačin smo završili s tobom. Allaha nam, nećemo teostaviti na miru i nećemo te pustiti da sprovodiš to štosi započeo sve dok ili te ne uništimo ili ti uništiš nas.“Jedan od njih je rekao: „Mi obožavamo meleke, a onisu Allahove kćeri.“ Neki je rekao: „Nećemo ti vjerovatisve dok nam ne dovedeš Allaha i meleke da ih jasnovidimo.“

Kada su to izgovorili, Poslanik, a.s., je ustao a s njimje ustao i Abdullah ibn Ebi Umejje ibn Mugire ibn Ab-

dillah ibn Omer ibn Mahzum, sin njegove, a.s., tetkepo ocu Atike, kćerke Abdu’l-Muttaliba, i rekao: „Muha-mmede, tvoji sunarodnici su ti ponudili što su ponudilia ti nisi primio. Onda su te pitali neke stvari kojima bimogao potvrditi svoje mjesto i ugled kod Allaha, a ni tonisi htio da udovoljiš. Tražili su od tebe nešto čime bi ihzastrašio. Allaha mi, neću povjerovati u tebe sve dok nebudeš imao stepenice do nebesa kojim ćeš se uspeti namoje oči do nebesa i odatle doći s ispisanim listovima upratnji četiri meleka koji će potvrditi da je onako kako tigovoriš. Allaha mi, kada bi i to učinio, sumnjam da bih

ti povjerovao. Onda je otišao od Poslanika, a.s., koji jeotišao svojoj kući, tužan i žalostan zbog onog što mu sedesilo i što se nisu ispunila njegova očekivanja koja jeimao kada su ga pozvali te zbog njihove tvrdoglavostii upornosti u zabludi.1

Ebu Nu’ajm bilježi od Mahmuda ibn Lebida, pobrati-ma Benu Adbu’l-Ešhela da je rekao: „Kada je Ebu Haj-sem2 Enes ibn Rafi’ došao u Mekku, u društvu mladića,među kojima i Ijas ibn Mu’az, r.a., iz plemena Abdu’l-Ešhela, kako bi tražili savezništvo protiv svojih neprijate-

lja iz Hazredža, Poslanik, a.s., je čuo za njih i otišao donjih. Pitao ih je: „Ima li među vama neko zainteresovanza dobro s kojim sam došao?“ Oni su pitali: „A kojeje to dobro?“ On je rekao: „Ja sam Allahov Poslanik i

1 Ovako ga prenosi Zijad ibn Abdullah Bikai od Ibn Ishaka,

a on od nekog učenjaka, a on od Seida ibn Džubejra i

Ikrime, a oni od Ibn Abbasa, r.a. Ovako je u Ibn Kesirovom

tefsiru, 3/62, i u: Bidaje, 3/50.2 U: Ebu Hajeser Enes ibn Nafi’, Medžme’.


20/68

Allah me poslao ljudima da ih pozivam Allahu, kako bi

robovali Allahu i kako Mu ne bi pripisivali ništa. On mi

je objavio Knjigu.“ Onda im je naveo temelje islama iproučio im neke ajete iz Kur’ana. Ijas ibn Muaz, a bioje vrlo mlad, rekao je: „Ljudi, ovo je, Allaha mi, veliko

dobro koje bi trebali prihvatiti.“ Ebu Hajsem Enes ibnRafi’ uzeo je šaku zemlje i njome udario u lice Ijasa ibnMuaza. Onda je rekao: „Ti ušuti. Došli smo iz drugograzloga.“ Ijas je ušutio. Poslanik, a.s., ustao je i otišao,a oni su se vratili u Medinu. Dogodila se bitka izmeđuEvsa i Hazredža i u toj bici je poginuo Ijas ibn Muaz.Mahmud ibn Lebid priča: „Jedan moj saplemenik kojije prisustvovao njegovoj smrti mi je rekao: ‘Čuli smo gakako izgovara la ilahe illellah, uči tekbir i tesbih sve dosmrti.’ Niko nije sumnjao da je umro kao musliman. Onje prihvatio islam još na onom sastanku s Poslanikom,

a.s., kad je od Poslanika, a.s., čuo što je čuo.“3

Poziv na okupljalištimaIbn Sa’d bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Kada

je objavljen ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu.’ (eš- Šu’ara, 214) Vjerovjesnik, a.s., se ispeo na Mervu, aonda povikao: ‘Potomci Fihra!’, pa su mu došli Kurejšije.Ebu Leheb ibn Abdu’l-Muttalib je rekao: ‘Evo potoma-

3 Ovako je u: Kenzu-l-ummal, 7/11. Ovo bilježe i Ahmed i

Taberani i njegovi prenosioci su pouzdani, kao što kaže

Hejsemi, 6/36. Ibn Ishak u Megazi bilježi s lancem preno-

silaca od Mahmuda ibn Lebida slično. Još neki prenose

i bilježe ovu predaju od Ibn Ishaka, a on je neko ko je

prenosio vjerodostojne hadise, kao što stoji u: Isabe,

1/91.

ka Fihra, došli su i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekaoje: ‘Potomci Galibovi!’, Benu Muharib i Benu Haris, oddvojice sinova Fihrovih, su se vratili. Poslanik, a.s., re-kao je: ‘Potomci Luejja, sina Galibovog!’ Onda su sevratili kućama potomci Tijemu’l-Edrema sina Galibovog.

Poslanik, a.s., povikao je: ‘Potomci Ka’ba ibn Luejja!’ Onda su otišli potomci Amira, sina Luejjovog. Poslanik,a.s., povikao je: ‘Potomci Murreta ibn Ka’ba!’, pa su sevratili potomci Adijja sina Ka’bovog, potomci Sehmovi ipotomci Džumeha sina Amrovog, sina Husajsovog sinaKa’bovog, sina Luejjovog. Poslanik, a.s., pozvao je:‘Potomci Kilaba ibn Murreta!’, onda su se vratili potomciMahzuma ibn Jakzata ibn Murreta i potomci Tijema ibnMurreta. Poslanik, a.s., prozvao je: ‘Potomci Kusajjovi!’,onda su se vratili potomci Zehreta ibn Kilaba. Poslanik,a.s., prozvao je: ‘Potomci Abdumenafovi!’, a kućama

su se vratili potomci Abdu’d-Dara ibn Kusajja i potomciEseda ibn Abdu’l-Uzzaa ibn Kusajja i potomci Abda ibnKusajja. Onda je Ebu Leheb rekao: ‘Evo ostali su potom-ci Abudmenafovi i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekaoje: ‘Allah mi je naredio da opomenem svoju najbližu rodbinu, a vi ste mi najbliži srodnici od svih Kurejšija.

Ja vas ne mogu zaštititi od Allaha niti vam mogu po-

moći na ahiretu, osim ako kažete: la ilahe illallah. Ako

to izgovorite, to će mi pomoći da se zauzmem za vas

kod vašeg Gospodara, a time ćete zadužiti Arape i zbog

te rečenice će vam se pokoriti nearapi.’ Ebu Leheb jerekao: ‘Proklet da si! Zar si nas zbog toga pozvao?!’Onda je Allah objavio: ‘Neka propadne Ebu Leheb, ipropao je!’ (el-Leheb, 1) U značenju: Proklete su rukeEbu Leheba.“4

4 Ovako je u: Kenz, 1/277.

18


21/68

19

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Uzvišeni Allah je, za razliku od ostalih ibadeta,nagradu za post pripisao Sebi, pa je rekao:„Post je Moj i Ja za njega nagrađujem!“ Tako

je post odlikovan nad drugim djelima čime se ukazuje nanjegovu veliku počast koja je tolika da umovi ne mogudokučiti veličinu njegove nagrade.

U postu se, za razliku od drugih ibadeta, krije tajna Allahovog samedijjeta. Neovisnost od hrane i ostalihprohtjeva je od svojstava Uzvišenog, zato post On pri-pisuje Sebi. S ove tačke gledišta el-Kurtubi veli: „Djelarobova odgovaraju njihovim stanjima, osim posta. Postodgovara Hakkovom svojstvu. Pa kao da Uzvišeni kaže:‘Post približava Meni, s nečim što je od Mojih svojsta-va.’“

Postom se također ostavljaju želje nefsa radi Alla-ha Uzvišenog. To nema u drugim ibadetima. Ihram prihadžu i umri dokida mnoge dozvoljene stvari kao što suupotreba misvaka, sastajanje sa ženama, lov, odjeća, alitada nije zabranjeno jelo i piće na kojima počiva život.U namazu je zabranjeno jelo i piće, ali ta zabrana jekratka, traje svega nekoliko minuta.

Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i to daće im njihov post biti šefatdžija (zagovornik) na Sudnjemdanu. Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Resulullah,a.s., rekao: „Post i Kur’an će biti zagovornici robu na

kijametskom danu. Post će reći: ‘Rabbi, zabranio sam

mu hranu i prohtjeve, pa primi moj zagovor za njega.’

A Kur’an će reći: ‘Zabranio sam mu spavanje noću,

pa primi moj zagovor za njega.’ Pa će im zagovor biti

primljen!“ (Ahmed, et-Taberani, Ibn Ebi’d-dunja i Hakim)

Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je ito da se Allah obavezao da će onoga ko ožedni svojetijelo u vrućim danima napojiti na Kijametskom danukada ljudi budi u velikoj žeđi. Prenosilac hadisa kojio ovome govori ashab Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., zbogovolike nagrade je upravo tražio najvruće dane pa jeu njima postio.

Vjerovjesnik, a.s., je obavijestio da je post zekat natijelo. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s.,rekao: „Svaka stvar ima svoj zekat, a zekat tijela je post.

Post je polovica sabura!“ (Ibn Madže)

Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je ito da je post u mjesecu ramazanu uzrokom opro-sta grijeha. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjero-vjesnik, a.s., rekao: „Ko provede Lejletu’l-kadr vje- rujući i očekivajući nagradu, bit će mu oprošteni

raniji grijesi; i ko isposti ramazan vjerujući i nada-

jući se nagradi, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže)

Odlikeposta


22/68

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

20

Uzvišeni Hakk kaže:

1. Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče?

2. Pa to je onaj koji grubo odbija siroče.

Da li znaš ovog koji poriče nagradu i kaznu Kijametskog

dana ili onoga koji poriče islam? Ako želiš da ga znaš, to je

onaj koji jetima grubo odbija i ružno ga od sebe udaljava.

Rečeno je da se ovi ajeti odnose na Ebu Džehe-la, kojem je bio povjeren jedan jetim. Jedne prili-ke taj jetim mu je došao, bez odjeće, tražeći svojnovac, pa ga je Ebu Džehel žestoko odgurnuo.Rečeno je i da su ovi ajeti vezani za el-Velida ibn Mugirui za el-Asa ibn Vaila. Neki vele da se odnose na EbuSufjana, koji je jedne prilike zaklao bravče pa mu je

SuraEL-MAUN

U ime Allaha, Milostivog, SamilosnogZnaš li ti onoga koji onaj svijet poriče?

Pa to je onaj koji grubo odbija siroče,i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.A teško onima koji, kada namaz obavljaju,namaz svoj kako treba ne izvršavaju,koji se samo pretvarajui nikome ništa ni u naručje ne daju!


23/68

21

jedan jetim zatražio mesa, a on ga natjerao štapom. A smatra se da je ajet općenit i da se odnosi na sve onekoji imaju ovakva svojstva.

3. i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.

Ne podstiče ni svoje ukućane niti imućne ljude da senahrani siromah, a on to sâm pogotovo ne čini.

Znak poricanja onog svijeta je sprečavanje dobra iuznemiravanje nemoćnih. A onaj koji vjeruje u nagradui ko je ubjeđen da kazna postoji, on se boji Allahovekazne i srdžbe.

4. A teško onima koji, kada namaz obavljaju,

5. namaz svoj kako treba ne izvršavaju,

6. koji se samo pretvaraju

pred ljudima, sa svojim djelima, da bi ih ljudi hvalili.

7. i nikome ništa ni u naručje ne daju!

To jest ne daju zekat.

Ovi ajeti su vezani za licemjere (munafike) koji nevode brigu o namazima, jer nisu uvjereni u njenu oba-vezu.

Prenoseći od drugih, el-Kevaši veli: „Ajet se ne od-nosi na sehv (zaborav) u namazu, od kojeg nijedanmusliman nije lišen (pa je propisana sehvi-sedžda). Re-sulullah, a.s., je imao sehv.“ A ovo mišljenje pojačavaju

riječi Enesa: „Hvala Allahu koji nije rekao: fi salatihim(u svom namazu), jer, pošto je rečeno: an salatihim,onda je značanje: oni su nemarni prema namazu takošto ga ostavljaju i vrlo malo vode računa o njemu. Ada je rečeno: fi salatihim, onda bi značenje bilo: sehvih pogađa u njihovom namazu. A od toga bi se zaistabilo jako teško spasiti.“

Ibn Ata kaže: „U Kur’anu ne postoji prijetnja a da izanje nema plemenitog obećanja, osim u Njegovim riječi-ma: ‘A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz

svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.’“Spomenuta je prijetnja za onoga ko obavlja namaz

bez prisutnog srca, pa šta je s onim ko nikako ne kla-nja?!

Potom je el-Kevaši nastavio: „Od onoga što upuću-je da se ovi ajeti ne odnose na onoga koji je stupio unamaz iskreno, pa ga pogodio zaborav, a on iskazujepoštovanje prema namazu i islamskim propisima, jesvojstvo: ‘koji se samo pretvaraju’.“

Zatim je rekao: „Izbjeći rijaluk (pretvaranje) je jako

teško. U hadisu se navodi: ‘Rijaluk je skriveniji od hodacrnog mrava u mrkloj noći po crnoj stijeni.’“

Neki vele da se ovi ajeti odnose na one koji nisuiskreni u svojim djelima, niti od svojih nefsova tražesuštinu iskrenosti. Od Allaha im ne dolazi pomoć kojaće ih odvojiti od viđenja (mišljenja) ljudi i ukrašavanja

prema njima.

Rečeno je da je el-Maun sve ono što ljudima sva-kodnevno treba, kao što su sjekira, voda, vatra i tomeslično. Ili, el-Maun je svako pomagalo, kao što su lonaci zdjela. Ili, sve ono što se ne smije nikome zabranjivati,

poput vode, soli i vatre.

Ikrime je rekao: „Nije ‘téško’ onom ko ne daje ovestvari, nego onome ko ovo sve objedini, pa se u nama-zu pretvara i ne vodi brige o njemu i ove spomenutestvari nikome ne daje.“

Ibn Aziz veli: „El-Maun u džahilijjetu je svako davanjei korist, a el-Maun u islamu je zekat i pokornost.“

U Buhariji se navodi: „El-Maun je svako dobro, nje-gov vrh je zekat, a njegovo dno posuđena alatka. A Allah najbolje zna.“

Išaret:Din je ispoljavanje islama, imana i ihsana. Onaj ko

ovo troje objedini, ima čistu nutrinu. On posjeduje bla-gost, milost, plemenitost i darežljivost. Postigao je stu-panj ihlasa (iskrenosti) i okusio je pravu slast robovanja. A onaj ko nije dopro do stupnja ihsana (dobročinstva),

njegova nutrina i dalje nosi silinu, oštrinu, škrtost i tračkerijaluka.

El-Kušejri veli: „Ajeti ukazuju na one koji su prikriveniod tajni i suptilnosti namaza. Nemarni su da bi primje-ćivali namaske ‘izvore’ i ‘puteve’. Ne poznaju namaskeznanosti i mudrosti. Oni se pretvaraju u svojim djelima istanjima tako što ih pripisuju svojim tamnim nefsovima.

Sprečavaju el-Maun, tj. ono što koristi duhovnom traga-ocu na putu prema Hakku od upute i savjeta.

Od Allaha je uputa i podrška.

Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi.


24/68

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

22

Birr–dobro, dobročinstvoPoslanik, a.s., je rekao: „Tri su stvari iz riznica dobročinstva-birra: sakriti sadaku, sakriti nevolju i sakriti pritužbu. Uzvišeni Allah kaže:–

Kada iskušam svog roba pa on osaburi i ne požali se na Mene onim koji ga dođu obići, njegovo meso zamijenim

drugim mesom koje je bolje od onog koje je imao, krv mu zamijenim boljom. Ako ga ozdravim, ozdravim ga bez

grijeha, a ako ga usmrtim, onda je u Mojoj milosti.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3439)

Komentar:

Sakriti sadaku tako da ljevica ne zna šta je dala desnica (a to je daleko od toga da se čovjek želi pokazati iproslaviti, daleko od rijaluka. Stručnjaci fikha dodaju:–Međutim, ako je onaj koji daje sadaku neko na koga se

ugleda, onda je bolje da takav javno da sadaku.) Sakriti nevolju od ljudi i sakriti od njih pritužbu. Neće im se žaliti

na svoju tugu i nedaću. Ako se žali, žalit će se samo Allahu. Uzvišeni Allah kaže da kada iskuša roba, bolešću ili

nečim sličnim, pa čovjek osaburi na tome i ne požali se posjetiocima koji su mu došli u bolesti, zamijenit ću mu

meso koje je izgubio u bolesti boljim od njega, i krv koju je temperatura i groznica oslabila, boljom krvi. Ako mu

budem odredio da ozdravi, oprostit ću mu sve grijehe koje je počinio, pa će nastaviti život kao od dana kada ga

je majka rodila, kao što je u jednoj predaji. Očito je da bolest briše čak i velike grijehe. A ako ga usmrtim, usmrtit

ću ga kao nekoga ko je prekriven Mojom milošću.

NeotesanostPoslanik, a.s., je rekao:

„Tri su stvari koje ukazuju na neotesanost: da muškarac mokri stojeći, da otare svoje čelo prije nego završi

sa svojim namazom ili da puše dok je na sedždi.“


Komentar:

Mokriti stojeći je dozvoljeno samo u nuždi, kao što je i Poslanik, s.a.v.s., činio kada je bio prinuđen. Da potare

čelo od prašine ili kamenčića kada se podigne sa sedžde, a prije nego završi svoj namaz, makar se radilo i o

dobrovoljnom namazu (nafili), ili da opuše prašinu sa mjesta na kojem će činiti sedždu- kao što se navodi u

komentaru Taberanijevog bilježenja ovog hadisa.


25/68

23

Tri nesrećePoslanik, a.s., je rekao: „Tri su stvari nesreća: imam (vođa, namjesnik, rukovodilac) koji, ako činiš dobro, ne cijeni ga, a ako pogriješiš

ne prašta greške. Komšija koji ako vidi neko dobro od tebe, sakrije ga, a ako vidi nešto hrđavo razglasi ga. I žena

koja, ako si s njom, vrijeđa te, a ako nisi s njom, vara te.“


Komentar:

Imam koji nije zadovoljan tvojim uspjehom, ali koji svaku tvoju pogrešku i propust ne prašta nego ga kažnjava.Komšija koji, ako zna za neko tvoje dobro koje si počinio, prikriva ga i čini se kao da ništa o tome ne zna, a ako vidida si počinio nešto hrđavo, to proširi među ljudima kako bi te što više osramotio i ponizio i na to se nadovezuje

uvreda časti i mahana. Žena, misli se na suprugu, koja, ako si kod nje, vrijeđa te riječima i postupcima, a ako siodsutan, onda će te varati, ili preljubom ili na neki drugi način, tako što će ti rastrošno se odnositi prema imetku,neće voditi računa o tome koliko i kako troši. Bilo koje od ovoga troga je velika nedaća i nevolja, a ako se desida imaju sve tri odjednom, onda je to katastrofa i trajna žalost.

Kunem se...Poslanik, a.s., je rekao: „Za tri se stvari kunem: Allah neće učiniti nekoga ko ima udjela u islamu, kao nekoga ko nema nikakva udje-

la, a tri su dijela islama: namaz, post i zekat. Allah neće uzeti u zaštitu nekog čovjeka a na kijametskom danu

ga prepustiti nekome drugom. I neće čovjek zavoljeti neke ljude a da ga Allah neće učiniti da bude s njima.

Za četvrtu stvar kada bih se zakleo, nadao bih se da ne bih bio griješan: Allah neće sakriti i prikriti čovjeka na

dunjaluku a da ga neće sakriti i na ahiretu.“


Komentar:

Za tri stvari se kunem da su suštinski takve. Neće učiniti istim onoga ko ima udjela u sljedećim svojstvima,

kao nekoga ko nema udjela. Neće ih učiniti jednakim na ahiretu. Tri su dijela islama: pet propisanih namaza,post mjeseca ramazana i zekat u svim oblicima. To je jedna od tri stvari, druga je da Allah neće uzeti u zaštitunijednog svog roba na dunjaluku, tako što će ga čuvati i davati mu podršku, a onda ga prepustiti nekom drugomna kijametskom danu, nego će ga, kako god ga je čuvao i štitio na dunjaluku, koja je oranica ahireta, čuvati ipaziti i neće ga prepuštati drugom. Treće je da neće čovjek zavoljeti neke ljude na dunjaluku a da ga Allah nećeproživjeti s njima. Čovjek je s onim koga voli. Četvrta stvar je za koju se nadam da, kada bih se zakleo za nju,kao što sam se zakleo na prethodne tri, ne bih bio griješan zbog zakletve, a to je da neće Allah pokriti sramotučovjeka na dunjaluku, a da je neće pokriti i na ahiretu.


26/68

Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU

24

Uprethodnim tekstovima o kur’anskim zakletva-ma spomenuli smo da se Allah, dž.š, zaklinjeonime što zauzima važno i visoko mjesto među

stvorenjima, pa su objekti Njegovih zakletvi Kur’an, me-leki, Poslanikove, a.s., riječi, vrijeme, dan Smaka svijeta,Levhi-Mahfuz... Međutim, među najčešćim zakletvamasu one u kojima se zaklinje Suncem, Mjesecom, zvijez-dama, Zemljom, nebom, danom, noću. To su ujedno istilski najupečatljivije zakletve zbog riječce zakletve –waw, koja se ponavlja i plijeni slušaočevu pažnju kao,naprimjer, u suri Noć kada Allah, dž.š., kaže: we’l-lejli izâjagšâ, we’n-nehâri izâ tedžellâ, we mâ haleka’z-zekkerewe’l-unsâ... Navest ćemo neka mišljenja mufessira tek

o dvije sure u kojima se Allah, dž.š., zaklinje nebeskimtijelima. To će biti sure eš-Šems (Sunce) i et-Târik (Zvi-jezda Danica).

Uspjet će samoonaj ko je očisti... Allah, dž.š, se u suri eš-Šems zaklinje sedam puta:

Tako Mi Sunca i svjetla njegova; i Mjeseca kada ga prati;i dana kada ga vidljivim učini; i noći kada ga zakloni;

i neba i Onoga Koji ga sazda; i Zemlje i Onoga Koji jeravnom učini; i duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put

dobra i put zla shvatljivim učini... Sve to Kur’an spominjeda bi naglasio važnost obavijesti vezane za dušu: Uspjetće samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko jena stranputicu odvodi!

Sunce je najveća vidljiva manifestacija svjetlosti. Onoje velika Božija blagodat bez koje život na Zemlji nebi bio moguć. Imam Razi o važnosti Sunca i njegovesvjetlosti kaže: „Znaj da su naučnici noću kao mrtvi. Tekkada se pojavi prvi tračak svjetlosti Sunca, pred njima seotvara prozor, pa oni gledaju kako se svemu udahnjuje

život i kako mrtvo postaje živo.“Zbog toga što je izvor svjetlosti, Sunce je postalo

simbolom za sve što razbija tamu i donosi istinu. TakoMuhammed, a.s., sebe poredi sa Suncem kada kaže: „Ja sam sunce, a moji drugovi (ashabi) su poput zvi-

jezda.“

Mjesec se u Kur’anu spominje dvadest i sedam puta,a zanimljivo je da isto toliko dana traje njegovo obila-ženje oko Sunca. On prati Sunce, uzimajući od njega

Takomi Sunca

(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet napustila, te svake večeri o zemljuono glavu svoju razbija. I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’Ti se on se puni, pa potom svijest izgubi! (M. F. Attar)


27/68

25

svjetlost, pa tokom prve polovine mjeseca postaje sveveći i puniji.

Šejh Ismail Hakki u Suncu vidi aluziju na božanskosavršenstvo, dok je Mjesec aluzija na čovjekovu čistudušu. Tako je čista duša manifestacija Božijeg savršen-

stva, kao što je Mjesec manifestacija Sunčeve svjetlosti,pošto Mjesec sam po sebi ne svijetli nego reflektiraSunčevo svjetlo. Čista duša na kojoj se manifestiraju Allahova, dž.š., svojstva svijetli i upućuje druge, kao štoMjesec u tamnoj noći osvjetljava put.

U nastavku sure Kur’an se zaklinje danom koji jeustvari rezultat pojavljivanja Sunca, te noću koja je po-sljedica zalaska Sunca. Šejh Ismail Hakki kaže da je noćočitovanje Božijeg imena El-Mudill (Onaj Koji u zabludiostavlja), dok je dan očitovanje imena El-Hâdî (Onaj

Koji upućuje).Nebo kojeg je Svemoćni Stvoritelj uzdigao visoko

bez stubova koji bi ga pridržavali, kako se spominje nadrugom mjestu u Kur’anu, i Zemlja koju je rasprostro sudokazi Njegove moći za one koji budu htjeli razmišljatio ovim zakletvama.

Ibn Adžibe o odnosu neba i Zemlje kaže da je nebohakikat, dok je zemlja šerijat. Tarikat je miradž pomoćukojeg se uspinje na nebo, pa ko nema tarikata on neposjeduje ni način dostizanja hakikata.

Posljednja zakletva je zakletva dušom, najprefinje-nijim i najčasnijim Božijim stvorenjem, pa ko nju takvuočisti on će uspjeti, a ko se usudi isprljati je sramnimdjelima, pa on će uistinu propasti.

NoćniposjetilacPored Sunca i Mjeseca Kur’an često spominje i zvi-

jezde, kao što su zakletve: „Tako Mi neba sazviježđima

okićenog!; I kunem se zvijezdama koje se skrivaju (...);I kunem se časom kad se zvijezde gube!; Tako Mi nebapunog zvjezdanih puteva (...)“

Spomenut ćemo ovdje tumačenje prvih ajeta sureEt-Târik: „Tako mi neba i Danice! A znaš li ti šta je Da-nica? Zvijezda blistava! Nema čovjeka nad kojim nekone bdije.“

Et- Târik je riječ koju prevodioci Kur’ana na naš jezikprevode kao „zvijezda Danica“. Mufessiri kažu da u jezi-

ku Arapa ta riječ označava sve ono što dolazi noću, a ne

pojavljuje se danju. Takva je ova zvijezda, ona je noćni

posjetilac. Ona je jedno od velikih Božijih znamenja, pa

On pita: „A znaš li ti šta je Danica?“ i odmah nakon toga

daje Svoj odgovor, podsjećajući čovjeka na to koliko je

njegovo znanje krhko.

„Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije“ – to je istina

zbog koje se Allah, dž.š., zaklinje „noćnim posjetiocem“.

Ko to bdije nad svakim čovjekom? Neki mufessiri sma-

traju da su to meleki, što se i spominje u drugim ajetima.

Oni prate čovjeka, pišu njegova djela, nagovaraju ga

na dobro.

Drugi mufessiri smatraju da se u ovom ajetu misli na

Allaha, dž.š. On je El-Hafâz (Čuvar), El-Muhejmin (Kojisve prati), Er-Rekîb (Koji pazi na svaku kretnju). Zato

nema koristi onaj čovjek koji svoje grijehe čini a skriva

ih od ljudi, jer Allah, dž.š, dobro vidi njegove sramote.

Tragom toga, tefsir Rûhu’l-bejân bilježi predaju da

je Ibn Omer, r.a., jednom prilikom prošao kraj dječaka

koji je čuvao stado ovaca. Zatražio je od njega da mu

da jednu ovcu.

Dječak mu reče da ne može to uraditi pošto on nije

vlasnik stada. Ibn Omer, želeći vidjeti njegovu reakciju,predloži da mu ipak da jednu ovcu a da vlasniku stada

kaže da ju je pojeo vuk. Dječak ga, iznenađen tim pri-

jedlogom, upita: „A gdje je Allah!?“ Bilježi se da je Ibn

Omer, r.a., dugo plakao kad bi se sjetio ovog dječaka

koji je toliko čvrsto bio uvjeren da je Allah, dž.š, istinski

Vlasnik svega, i da On sve vidi.

Sunce, Mjesec, Zemlja, nebo, zvijezde – sve su to ve-

lika Božija znamenja pred čijom veličinom dah zastaje.

Ipak, kao što je rekao Ibrahim, a.s., koji ih je posmatrao,

sve su one âfilîn – oni koji zalaze, samo je Allah, njihov

Stvoritelj, vječan.

O tome je pjevao i poznati pjesnik Attar u svojim sti-

hovima: „(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet na-

pustila, te svake večeri o zemlju ono glavu svoju razbija.

I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’ Ti

se on se puni, pa potom svijest izgubi!“


28/68

26

Obraćanjeumrlima

U Bitci na Bedru na strani muslimana je palo četrnaest še-

hida, dok je ubijeno sedamdeset mušrika. Od toga su dva-deset i četiri osobe bile od poglavara Kurejšija. Tijela tih dva-deset i četvero, među kojima su bili i Ebu Džehl i Umejje ibnHalef, koji je svojevremeno mučio svog roba Bilali Habešija,na kraju bitke bačena su u jednu prljavu jamu na Bedru. (EbuLeheb, koji nije učestvovao u ratu, umro je sedmicu dana na-kon vijesti o porazu, od teške kožne bolesti.) Kada se bojalica muslimana Ebu Huzejfe, r.a., promijenila od tuge dok jeubacivao tijelo svoga oca, mušrika Utbu ibn Rebiu, Allahovposlanik, s.a.v.s., ga upita:

- Ebu Huzejfe! Je li ti nešto palo na srce zbog stanja tvog

oca?

- Ne, Resulallah! Nego sam se nadao da će kvaliteti kojesam vidio kod oca dovesti ga u islam. Rastužilo me što jeumro u poricanju.

Tri dana nakon bitke Pejgamber, s.a.v.s., prišao je toj jami iovako se obratio tim tijelima:

- Sine toga i toga, Utbe ibn Rebia, Umejje ibn Halef, EbuDžehl ibn Hišam! Vi ste od onih koji su se najgore ponašaliprema Poslaniku. Lagali ste na mene, a drugi su vjerovali.

Otjerali ste me iz domovine, a drugi su me prihvatili. Ratovaliste sa mnom, a drugi su mi pomagali. Vidjeli ste da se ispu-nilo obećanje Allaha i Njegovog Poslanika, zar ne? Mi smovidjeli da se obećanje našeg Gospodara obistinilo!

Ovakav nastup Allahovog Poslanika, a.s., je privukao pa-žnju ashaba koji su se nalazili u njegovoj blizini. Hazreti Omeriznenađeno upita:

- Resulallah! Je li ti pričaš s beživotnim tijelima? Kako onimogu čuti tvoje riječi pa im se obraćaš?

Naš Resulullah, s.a.v.s., ovako odgovori:

- Kunem se Allahom da sve što sam sada rekao vi nistečuli nimalo bolje od njih. Ali oni ne mogu odgovoriti. Oni su vi-djeli da se ispunilo Allahovo obećanje njima o kazni (azabu).

Kada se Bedr ispraznio, viđen je melek Džebrail, a.s., nao-ružan na konju. Otišao je, uzevši dozvolu od Allahova Posla-nika, a.s.

El-Vakidi: Kitabu’l-Megazi (Bejrut, 1989), 1/112–13;Tarihu’t-Taberi, 2/456–57; Bejheki: Delailu’n-Nubuvve,3/9293, 131.

HILJADU I JEDNA KAP


29/68

27

Umejrovplan atentata

Desilo se odmah nakon Bitke na Bedru. Poglavari mušri-

ka Umejr ibn Vehb i Safvan ibn Umejje su u Mekki razgova-rali o umrlima na Bedru. Na Bedru je zarobljen i sin Umejra.Ovako je rekao Safvanu:

- Da nemam djece i dugova, pod izgovorom zarobljenogsina bih otišao u Medinu i ubio Muhammeda.

- Ako to uradiš, vratit ću tvoje dugove i paziti tvoju poro-dicu.

- Onda neka ovaj dogovor ostane među nama!

Umejr, naoštrivši sablju, zaputi se i stiže u Medinu. Omer,

r.a., koji ga je vidio sa sabljom ispred mesdžida, posumnja ijavi to Resulullahu, s.a.v.s. Na Poslanikovu, a.s., želju, kakoga je uhvatio tako ga je i pustio na miru. Resulullah reče:

- Omere pusti ga. A ti, Umejr, priđi!

Onda ga je pitao zašto je došao. Umejr reče:

- Došao sam zbog zarobljenika koji je u vašim rukama.Budite dobri prema njemu.

- Šta je onda ta sablja na tvom vratu?

- Neka su proklete sablje! Zar imamo neku korist od njih?

- Reci mi istinu. Zašto si došao?

- Kao što sam rekao, došao sam samo zbog toga.

- Razgovarao si sa Safvanom o mrtvima na Bedru. Safvanti je obećao platiti dugove i paziti djecu ako me ubiješ. Na-kon dogovora došao si da me ubiješ. Ali Allah je to spriječio.

- Svjedočim da si ti Allahov Poslanik. Niko nije znao zataj razgovor osim mene i Safvana. Kunem se Allahom da tiovo niko osim Allaha nije mogao javiti. Hvala Allahu koji meuputio na pravi put! Svjedočim da nema drugog Boga osim

Allaha, Muhammed je Allahov rob i poslanik.

Umejr je postao iskreni musliman. Resulullah, s.a.v.s., jeovako rekao:

- Naučite brata Kur’anu i vjeri i oslobodite zarobljenika!

Tako su uradili. Onda se Umejr vratio u Mekku da pozivaljude u islam. Dosta ljudi je zbog njega ušlo u vjeru.

Ibn Hišam: es-Siretu’n-Nebevijje, 2/272–74; Ibnu Esir:Usdu’l-Gabe, 3/421–22; Delailu’n-Nubuvve, 3/147–149.

Prvi ezan i ikamet

U prvoj hidžretskoj godini u Medini je napravljena posla-

nikova džamija. Dogovaralo se kod Resulullaha, a.s., o te-matici pozivanja džemata na pet dnevnih namaza. Neki su

predložili da se namaz oglašava zvonom, ali nije prihvaće-

no jer je to kršćanski običaj. Traženo je da se svira u trubu,

ali nije bilo uredu, jer pripada jevrejima. Neki su rekli da se

zapali vatra na visokom mjestu, nije prihvaćeno zbog vatro-

poklonika. Bilo je predloženo još i to da se digne zastava za

vrijeme namaza, ali ni to se nije svidjelo Resulullahu, s.a.v.s.

Upravo tih dana ensarija Abdullah ibn Zejd, r.a., je usnio

slijedeće: Došla mu je jedna veličanstvena osoba u zelenom

odijelu, sa zvonom u rukama. Abdullah, r.a., želi od njegakupiti to zvono. Na pitanje šta će mu, odgovara da želi s njim

pozivati džemat na namaz. Čovjek mu predlaže da mu da

nešto bolje i, počevši s „Allahu ekber, Allahu ekber...“, prouči

cijeli ezan. Malo se udaljio, te opet prišao i naučio šta treba

učiti prije farz namaza (ikamet).

Kada je svanulo, Abdullah, r.a., je otišao kod Pejgambera,

s.a.v.s., i ispričao mu san. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

„Inšallah, san je istinit. To što si vidio nauči Bilala, neka on

prouči ezan. Jer je njegov glas jači i oštriji od tvog.“Upućivanjem Abdullaha, r.a., rečenicu po rečenicu, Bilali

Habeši je tada proučio prvi sabahski ezan. Odmah nakon

toga je došla i Allahova objava vezana za ezan. Na taj način

se obistinila objava koja je došla na san. Kada je Omer, r.a.,

čuo Bilala Habešija kako uči ezan, odmah je potrčao Resu-

lullahu, a.s., i rekao:

- Resulallah! Kunem se Allahom, isti sam ezan vidio u snu.

- Objava je došla prije tebe – reče.

Legitiman nastanak ezana je čvrst u Kur’anu i sunnetu ijedan je od simbola islama. Gdje god bilo na svijetu, i na

kojem se god jeziku govorilo, ezan na arapskom jeziku svi

shvataju i razumiju značenje i svrhu. Na taj način islamsko

vjerovanje i ibadet odjekuju ezanom na arapskom jeziku,

bez prestanka na cijelom svijetu.

Abdurrezzak: el-Musannef (Bejrut, 1983), 1/455–56;

Bejheki: es-Sunenu’l-Kubra, (Bejrut, 1994), 1/573–75; et-

Tabakatu’l-Kebir, 1/212–13; Ibn Hišam, 2/121–123.


30/68

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

28

Uživotopisu poznatog njemačkog filozofa Kantapročitao sam da je njegov komšija imao pijetlakojeg je postavljao na pločnik u blizini njegove

radne sobe.

Kada god bi Kant pristupio radu, pijetao bi zakuku-

rikao i ometao ga, te skretao mu pažnju i misli. Kadaviše nije mogao izdržati, poslao je svoga slugu da kupitog pijetla i zakolje ga, a onda da ga pripremi i skuha zaručak. Za tu prigodu pozvao je i svog prijatelja. Čekalisu ručak uz razgovor. Kant mu je govorio o pijetlovomuznemiravanju i želji da sada, kada ga ne bude, mirnoradi svoj posao i razmišlja u tišini.

Ušao je sluga s hranom i, uz izvinjenje, rekao da jekomšija odbio da proda pijetla pa je kupio na pijaci dru-gog. Kant se trznuo i primjetio da pijetao i dalje kukuriče!

Razmišljao sam o ovom velikom filozofu te primje-tio da je bio nesretan zato što je pijetao kukurikao, aisto tako se radovao kada je i dalje nastavio kukurikati.Stvarnost se nije promijenila,već se njegovo stanje pro-mijenilo. Njegova duša je ta koja ga je učinila nesretnim,a i sretnim. Rekao sam: „Dokle god je sreća u našimrukama, zašto je tražimo od drugih?! Dokle god je blizunas, zašto je gonimo od nas, idući k njoj putem koji nijenjen i ulazeći joj na vrata koja nisu njena?!

Želimo da zakoljemo pijetla da bi se odmorili od nje-gova glasa, a kada bi ga zaklali, našli bi drugih stotinupijetlova koji hodaju zemljom. Pa zašto ne odstranimo izglave pijetlove, ako ih ne možemo odstraniti sa zemlje?Zašto ne začepimo uši od njih, ako nismo u stanju da ih

ušutkamo? Zašto ne načinimo naše prohtjeve u skladus onim što postoji, ako ne možemo da učinimo ono štopostoji skladno i shodno našim prohtjevima?

Spavam u kući pa me ne bude točkovi vozila od kojihse zemlja trese, niti koraci koji odjekuju zrakom, niti mebude svirene auta koje mrtve podignu, ali me budi mališum u kućnom prostoru i blagi korak na tlu. Ako spavamu hotelu, ne budi me ništa izvan moje sobe. Ako spa-vam u vozu, ne uznemirava me priča onih koji sjede domene niti me uznemirava buka voza koji me potresuje.Kako podnosim to sve ovdje, a ne podnosimo tamo i

uznemirava me tamo ono što me ne uznemirava ovdje?!

Čujem vas kako došaptavate, govoreći: filozofija imašta. Da, to je filozofija, ali nije svaka filozofija bun-canje. Da,to je mašta, ali cijeli život su mašte koje sepovećavaju i smanjuju. Radujemo se njima ili žalimo, ilije to nešto kao mašta.

Dva čovjeka iste tjelesne snage nose isti teret – jedanse žali i buni kao da je nosio dva tereta, a drugi se smijei pjevuši kao da nije ništa nosio!

Sreća


31/68

29

Dva čovjeka iste tjelesne građe boluju istu bolest –jedan je pesimist i boji se, očekuje smrt, sebi šteti pa sei ne izvuče iz toga. Drugi se strpi i optimist je, očekujeozdravljenje i doziva ga, pa mu i dođe! Presuđena im jeobojici smrt, pa vidiš kako se prvi uzruja i uplaši pa umrehiljadu puta prije smrti, a drugi se drži sa stvarnošću iupravlja razmišljanjem i svjestan je, pa, ako se i ne spasismrti, ne ubije ga prije toga predrasuda!

Vidiš jakog i čvrstog čovjeka, sposobnog, genija zarat i sigurnost, koji nije mogao bez cigarete ni jednuminutu. Pripaljivao je jednu za drugom po čitav dan. Ako bi je izgubio, kao da je pamet izgubio i pogoršamu se stanje. Tako ga zadesi rat pa jednog dana nađeuz sebe samo jednu cigaretu. Više nema, te je ostavido trenutka kada će biti najteže i kada će se situacijazategnuti i briga povećati i tako ostane čitavu sedmicu

bez duhana, sabureći i nadajući se u jednu cigaretukoju ima. Kada uvidi sve to, ostavi pušenje i okrene seod njega, jer je odbio da njegova sreća bude zavisnaod jednog omota duhana.

Hudari i zmijaHistoričara Hudarija, uvaženog učenjaka, pri kraju

života zadesio je privid. Obolio je od predrasude da se unjegovim crijevima nalazi zmija. Obraćao se doktorima,

tražio i pitao mudrace. Oni su se krišom smijali od stidaprema njemu te mu govorili da crijeva nastanuje crv, ane zmija. On nije vjerovao!

Documents

Aktivizam i Tewba