Alain Badiou MANIFEST ZA FILOZOFIJU

1. MOGUĆNOSTI

- većina “filozofa“ tvrdi da filozofija više nije moguća, tragaju za nekim zaobilaznim pisanjem,

posrednim osloncima, dvosmislenim referentom kako bi se na pretpostavljeno nenastanjivom

mjestu filozofije zbila neka pritajena preobrazba mjesta.

- povijesni i politički zločini stoljeća, i stoljećima od Platona naovamo, postavili su se kao prepreka

svakom nastavljanju djelovanja, zbog kolektivne i duhovne izdaje iako se može pomisliti kako je

tu puno nadmenosti.

Ja zastupam mišljenje da čak ni prastaro pitanje o bitku kao takvom nije isključivo pitanje filozofije; to

je pitanje polja matematike. Određenju nacizma kao politike treba biti uskraćeno pravo na znanstveno

osmišljanje u filozofiji.

- zagovornici slijepe ulice u filozofiji mogli bi čuvati i održavati ideju prema kojoj “sve“ proizlazi iz

filozofije.

- postavka da je filozofija, i jedino ona, odgovorna za sva ujelovljenja politike tijekom stoljeća, bila

ona uzvišena ili gnjusna, nešto je poput lukavstva hegelijanskog uma sve do najskrovitijih

dispozitiva naših protudijalektičara. Tvrditi da postoji duh vremena, temeljna odrednica, a

filozofija njeno načelo obuhvaćanja i prihvaćanja.

Pođimo od postavke da nacizam kao takav nije mogući predmet filozofije, da uvjeti njegove

opstojnosti nisu takvi da bi ga filozofska misao mogla uvrstiti u svoj poredak, da on nije događaj

primjeren toj misli, što ne znači da nije misliv.

Predlažem da žrtvujemo imperativ i kažemo: ako filozofija nije kadra misliti o istrebljenju europskih

Židova, to znači da nije njezin zadatak, niti je u njezinoj moći misliti o tome. Djelotvorno mišljenje te

misli, zadaća je drugog misaonog reda, npr.o historičnosti, Povijesti propitane sa stajališta politike.

- objava kraja velikih pripovjesti jednako je neskromna kao i velika pripovjest.

- jednom kad je određen ulog filozofije, patetičnost njezina “kraja“ ustupa mjesto posve drukčijem

pitanju, pitanju njezinih uvjeta.

Ne tvrdim da je filozofija moguća u svakom trenutku. Predlažem da se općenito propita u kojim je

uvjetima ona moguća sukladno svojoj svrsi. Činjenicu da bi je silovitosti povijesti mogle prekinuti, ne

treba prihvatiti bez propitivanja.

- najosnovnija sućut izražena žrtvama ne može opstati u obnevidjelosti duha, u njegovoj

samooptužujućoj neizvjesnosti u odnosu na zločin. Ona i dalje počiva u nastavljanju onnoga što je

Židove odredilo kao predstavnike Čovječanstva u očima krvnika.

Tvrdim da filozofija danas nema oblik približavanja nekom kraju. Valja shvatiti značenje onoga:

učiniti još jedan korak, koji od Descartesa povezuje s uvjetima filozofije tri ključna pojma: bitak, istina

i subjekt.

2. UVJETI

Način opstojnosti filozofije je u vremenu, kao i u prostoru. Njeni uvjeti su transverzalni, na djelu su

jednoobrazne procedure prepoznatljive iz velike daljine, čiji su odnosi prema misli relativno

nepromjenjivi. Ime te nepromjenjivosti je istina. Procedure koje uvjetuju filozofiju, procedure su

istine, utvrdljive kao takve u svojoj pojavnosti.

- posebnost Grčke, kao kolijevke filozofije je u tome što je prekinula pripovijest o izvorima

laiciziranim i apstraktnim govorom, što je poništila prvenstvo poema u ime matema, što je

ustanovila Državu kao otvorenu vlast, koja podnosi prigovor, slobodnu i što je dovela na javnu

pozornicu oluje strasti.

- Platon smatra nevažnim postoji li njegova idealna država ili ne, niti bi li ona uopće mogla

postojati. Ovdje je riječ o politici kao uvjetu mišljenja, o unutarfilozofijskom iznošenju razloga

zbog kojih nema filozofije ako politika nema zbiljski položaj moguće invencije.

Postoje četiri uvjeta filozofije, a odsustvo jednoga vodi njenom raspadu, kao što je njihovo

zajedničko pojavljivanje omogućilo pojavljivanje filozofije. Ti uvjeti su matem, poem, politička

invencija i ljuba, a nazvati ćemo ih generičkim procedurama. Četiri vrste generičkih procedura

određuju i razvrstavaju sve ostale procedure koje su kadre proizvesti istine. Postoji jedino znanstvena,

umjetnička, politička i ljubavna istina. Zato možemo reći da je uvjet postojanja filozofije da istine

postoje u svakom od tih poredaka u kojima su one provjerljive.

Ako su procedure istine uvjet filozofije, to znači da ona sama ne proizvodi istine. Tko bi mogao reći da

postoji ijedan filozofski iskaz za koji bi imalo smisla reći da je “istinit“?

Mi tvrdimo da je filozofija “jedna“ pa je moguće govoriti o “određenoj“ filozofiji, prepoznati neki

tekst kao filozofijski.

Kako izgleda taj čvor sastavljen od četiri činitelja, generičke procedure – matema, poema, polititičke

invencije i ljubavi, i jednoga – filozofije? Na obje teškoće postoji samo jedan odgovr, sadržan u

određenju filozofije, kako je ovdje predstavljena, kao nezbiljska istinolikost pod uvjetom zbiljnosti

istinitog. Procedure istine, ili generičke procedure, razlikuju se od gomilanja znanja na osnovi

njihova događajnog izvora. Tako se može doći do prikupljenog znanja, ali ne i do istine. Paradoksalno

je u istini da je ona novina, dakle nešto rijetko, iznimno, i da je, dotičući sam bitak onoga čega je

istina, istovremeno i ono najtrajnije, najbliskije, u ontološkom smislu, prvobitnom stanju stvari.

Propitivanje tog paradoksa iziskuje duge izvode, ali jasno je da porijeklo istine pripada redu događaja.

“Situaciju“ nazivam stanjem stvari, bilo kakvuprisutnu mnogost. Da bi došlo do procedure istine koja

bi se odnosila na stanje, neki čisti događaj mora nadopuniti to znanje. Taj dodatak nije imenljiv, on se

upisuje nekim posebnim imenovanjem, uprizorenjem jednog označitelja više. Upravo će učinci u

situaciji tog uprizorenja jednog imena više biti osnovom generičke procedure i ukloniti neizvjesnost

istine situacije.

Ulog filozofije je da nudi jedinstveni prostor poimanja na kojemu se nudi imenovanje događaja koji

služe kao polazište procedurama istine, ona nastoji okupiti sva dodatna imena. Ona ne uspostavlja

nikakvu istinu, već utanačuje mjesto istina. Ona uobličuje generičke procedure prihvaćanjem,

zaklanjanjem, izgradnjom njihove raznolike naporednosti.

Filozofija nastoji misliti svoje vrijeme uspostavljanjem zajedničkog stanja procedura koje je uvjetuju.

Njeni operatori uvijek nastoje misliti “ukupnost“, ubličiti naporom jedinstvene misli epohalni raspored

matema, poema, političke invencije i ljubavi. Jedino je pitanje filozofije upravo pitanje istine, ne da bi

je proizvela, nego zato što filozofija nudi način pristupa jedinstvenosti jednog trenutka istina, neko

pojmovno polje na kojemu se kao komposibilne odražavaju generičke procedure. Operatore filozofije

ne treba shvatiti kao zbirišta, kao totalizacije. Enciklopedija je dimenzija znanja, ali ne i istine koja

stvara otvor u znanju. Filozofijski pojmovi utemeljuju neki opći prostor u kojemu misao ustupa mjesto

vremenu, svome vremenu, kako bi procedure tog vremena u njemu našle zaklon svoje

komposibilnosti. Filozofija ne izražava istinu, nego konjukturu odnosno mislivi uvjet istine. Filozofija

je vježba misli na udaru vremena. Filozofijsku misao uvjetuju krize, proboji i paradoksi matematike,

potresi u pjesničkom jeziku, pobune i izazovi političke invencije, treperenja odnosa između dvaju

spolova. Filozofija otežava probleme, zato što je “otežavanje jedan od odlučnih uvjeta za rođenje

svega što je veliko“ Heidegger. Filozofija dodatno opterećuje ono moguće istina svojim poimanjem

komposibilnoga.

U vezi sa sustavom svojih uvjeta, kojima filozofija uobličuje nespojivo postojanje preko

uspostavljanja prostora misli vremena, filozofija služi kao prolaz između proceduralne zbiljnosti istina

i slobodnog pitanja njihovog vremenitog bitka.

3. MODERNOST

Pojmovni operateri preko kojih filozofija uobličuje svoje uvjete podređuju općenito misao vremena

paradigmi jednog ili više tih uvjeta. Generička procedura služi kao temeljni referent razvijanju

komposibilnosti uvjeta. Kako su matematika i politika ontološki komposibilne?

Nazvat ću “razdobljem“ filozofije sekvenciju njezina postojanja u kojemu prevladava tip uobličenja

koji određuje neki prevladavajući uvjet. Pjesništvo je tajna, ezoterička dimenzija sofistike zato što

dovodi do vrhunca fleksibilnost, raznolikost jezika. Postoji li moderno razdoblje filozofije?

Značenje izraza “postmoderno“ čak i kod onih koji izbjegavaju taj izraz, tema “kraja“ filozofijske

modernosti, iscrpljenosti operatora koji su joj bili svojstveni – posebice kategorije Subjekta – uvijek je

prisutna, makar u sklopu sheme kraja metafizike.

Teško je govoriti o jednom razdoblju u smislu hijerarhijske nepromjenjivosti u filozofijskom

uobličenju svijeta. Očigledno je:

- da je u klasičnom razdoblju, od Descartesa do Leibnitza, prevladavajući uvjet bila matematika, pod

utjecajem Galilejeva zahvata koji se temelji na uvođenju beskonačnoga u matem;

- od Rousseaua do Hegela, razdoblju koje je obilježila Francuska revolucija, komposibilnost

generičkih procedura je bila pod nadležnosti historijsko – političkog uvjeta;

- od Nietzschea do Heideggera umjetnost, čije je srce poem, vrši zaokret ponovnim oživljavanjem

protuplatonizma u operatorima preko kojih filozofija određuje naše vrijeme kao ono

zaboravljenog nihilizma.

Tijekom cijelog tog vremenskog slijeda na djelu je premještanje poretka, načelnog referenta koji

zacrtava komposibilnost generičkih procedura. Obojenje poimanja svjedoči o tom pomaku između

poretka kartezijanske razboritosti, vremenskog patosa pojma u Hegela i metaforičke metapoetike

Heideggera. To premještanje neće prikriti nepromjenjivost teme Subjekta koja je doživjela radikalnu

dekonstrukciju tek u djelu Heideggera i njegovih sljedbenika.

Stoga smo skloni odrediti moderno razdoblje filozofije načinom na koji se njegov središnji

ustrojitelj koristi kategorijom Subjekta. Ta kategorija ne propisuje neki tip uobličavanja, trajni poredak

komposibilnosti, ona dostaje za oblikovanje pitanja: je li moderno razdoblje filozofije dovršeno?

Što nas opet vraća na pitanje: da bismo našem vremenu ponudli prostor komposibilnosti u mišljenju o

istinama koje se u njemu razvijaju, treba li zadržati i koristiti, makar i dubinski promjenjenu, ili

preinačenu kategoriju Subjekta? Ili je naše vrijeme ono u kojem ta kategorija treba biti poništena?

Prema Lacanu se moderno razdoblje filozofije nastavlja, i Jambet, Lardreua i ja,

dok Heidegger, Deleuze i malo drugačije Lyotard, Derrida, Lacou – Labarthe, pogotovo Nancy, kažu

da je u našem vremenu “subjektivnost gurnuta prema svom dovršenju“ i da misao može završiti jedino

s onu stranu “dovršenja“, da kategoriju Subjekta treba dekonstruirati i smatrati zadnjim udarcem

metafizike, da će “misao početi jedino kada budemo spoznali da je Razum neprijatelj misli“.

Mogu li Razum i Subjekt još poslužiti kao vektor u obličenjima filozofije, čak i ako je Subjekt

uklonjen iz središta ili ispražnjen, a Razum podređen prekobrojnoj slučajnosti događaja?

Treba li nastaviti ili obustaviti promišljanje nekog čekanja? To je danas jedino značajno polemičko

pitanje: donijeti odluku o tome zadržava li se ili ne oblik mišljenja vremena, filozofijski podučen

događajima ljubavi, matema, poema i političke invencije, povezan s dispozitivom koji je još

Husserl imenovao “kartezijanskom meditacijom“.

4. HEIDEGGER VIĐEN KAO OPĆE MJESTO

“Tekući“ Heidegger koji ustrojuje određeno mišljenje kaže sljedeće:

1. Moderni lik metafizike, kakav se očitovao oko kategorije Subjekta, u razdoblju je vog završavanja.

Misliti tehniku kao posljednje povijesno utjelovljenje i završetak metafizičkog razdoblja bitka,

danas je jedini mogući program za samu misao. Misao ne može uspostaviti svoje mjesto na osnovi

onoga što nam zapovjeda kategorija Subjekta: ta je zapovjed nerazlučiva od one zapovijedi

tehnike.

2. Planetarna vladavina tehnike dovršava filozofiju; u njoj su mogućnosti filozofije, dakle,

metafizike, nepovratno iscrpljene. Ono što je filozofija pridržavala i značila u vezi s moći bitka,

danas se ostvaruje kao razorna volja Zemlje.

3. Tehničko ispunjenje metafizike, čije su dvije temeljne “nužne posljedice“ moderna znanost i

totalitarna država, može i mora biti određeno mišlju kao nihilizmom, kao efektuacija nemisli.

Volja u odnosu na bivanje, koja predstavlja bit tehnike, nihilistička je utoliko što pristupa bivanju

ne obazirući se na njegov bitak, i u takvom zaboravu bitka je i on zaboravio sam taj zaborav. Volja

za nadziranjem i ovladavanjem jedna je ista stvar kao i volja za poništenjem. Posvemašnje

razaranje Zemlje nužni je obzor tehnike zato što je bit tehnike mobilizirati bitak, spram kojega

okrutno postupa kao prema pukoj zalihi za volju raspoloživih sredstava, u latentnom i bitnom

obliku ništavila. Sam je bitak u tjesnacu svoje predloženosti kao ništavila otkad, povučen i sveden,

buja jedino u zatvorenosti sirove građe u svojoj raspoloživosti osnove bez osnove.

4. U modernome dobu, onome u kojemu čovjek postaje Subjekt, a svijet Objekt, jer je u tijeku

uspostavljanje vladavine neobuzdane, objektivirajuće tehnike, jedino se nekolicina pjesnika

zauzela za bitak, ili za uvjete obrata misli izvan subjektivne propisanosti tehničke volje. Pjesnička

riječ je odjeknula kao mogući temelj nekog sabiranja Otvorenoga, nasuprot beskonačnoj i

zatvorenoj raspoloživosti bistvovanja kojim upravlja tehnika. Pjesnički izraz je sačuvao sam bitak

čija se sudbina dovršava u nesreći našeg vremena, ali i pitanje bitka. Pjesnici su čuvari tog pitanja

koje je vladavina tehnike učinila univerzalno neizgovorivim.

5. Preostalo nam je jedino ponovo postaviti pitanje i uočavati kako je ono odjekivalo tijekom cijelog

toka povijesti. Misao je danas pod okriljem pjesnika. Pod tim uvjetom, ona se okreće tumačenju

izvora filozofije, prvim postavkama metafizike. Ona će tražiti ključ vlastite sudbine, svog istinskog

dovršenja u prvom koraku zaborava, a to je Platon. Bit “zaokreta“, povijesne sudbine bitka jest

tumačenje istine i bitka kao ideje, poništenje poema u ime profita, mojim riječima, matema.

Heidegger tumači kao početno usmjeravanje sudbine bitka prema zaboravu svog procvata,

napuštanje njegove izvorne pripadnosti pjesničkom jeziku Grka. Isto tako, možemo reći da

vraćanje izvoru znači povratak grčim pjesnicima koji su još čuvali napetost otvorenosti i skrivenog

procvata bitka.

6. Trostruki je pokret misli sljedeći: ovladavanje uvjetom pjesničkog iskaza, interpretativno vraćanje

platonskom zaokretu na koji obavezuje metafizičko razdoblje bitka, tumačenje predsokratovskog

poimanja misli. Taj pokret omogućuje pretpostavku o povratku Bogova, događaja pri kojemu bi

smrtna opasnost kojoj čovjeka izlaže volja za poništenjem, sluškinja tehnike, bila nadiđena ili

odvraćena sklanjanjem u zaklon bitka. Pretpostavka o povratku Bogova može se iskazati mišlju

kojoj nas podučavaju pjesnici, ali koja se naravno ne može navjestiti.

7. “Spasiti“ ovdje ne znači mlitavo prihvaćanje nekog nadomjestka duše, već odvratiti čovjeka i

Zemlju od poništenja kakvu je sudbinu bitku namjenila konačna, tehnička figura zbog toga što je

on bitak volje. Nije riječ o tome da se spasi duša, nego da se spasi bitak od onog jedinog što ga

može ugroziti, a koje je on sam, u neumitnoj, završnoj odredbi svoje povjesnosti. Izbavljenje bitka

od sebe preko sebe nameće da se ide do kraja nesreće, dakle do kraja tehnike.

5. NIHILIZAM?

Nećemo prihvatiti da riječ “tehnika“ može značiti bit našeg vremena, kao ni to da za misao može

postojati neki korisni odnos između “planetarne vladavine tehnike“ i “nihilizma“. O tehnici, čiji je

odnos prema suvremenim zahtjevima filozofije prilično tanak, mogu ustvrditi da je ona još uvijek

osrednja i plašljiva. Vladavina kapitala zauzdava i pojednostavljuje tehnologiju čije su virtualne

sposobnosti beskonačne. Neprimjereno je predstavljati znanost kao da pripada istom redu stvari, s

obzirom na misao s jedne strane i na tehniku s druge.

Jedan veliki teorem matematike, riječ je o mom polju, onaj koji dokazuje neovisnost pretpostavke o

neprekinutoj veličini, Cohen'63, vidjeti ćemo usredotočenost misli, ljepotu domišljatosti, iznenađenje

u poimanju, smionu rezu?, riječju, neku duhovitu estetiku koju se po želji može usporediti s najljepšim

pjesmama ovog stoljeća, političko – vojnim pothvatom nekog revolucionarnog stratega, snažnim

osjećajem ljubavnog susreta, ali ne i mlincem za kavu ili televizorom.

Znanost kao takva, shvaćena na svom putu do istine, ostaje dubinski beskorisna, osim kad

potvrđuje misao kao takvu, na bezuvjetan način.

Dogma o korisnosti uvijek služi kao isprika za ono što se ne želi, ono što se naziva htjenjem,

nekorisnošću za sve.

“Nihilizmu“ ćemo priznati da mu naše doba svjedoči u istoj mjeri u kojoj pod nihilizmom

podrazumjevamo slom tradicionalne figure veze, razdvajanje kao način bitka svega što hini? neku

povezanost. Nijedno simboličko ukidanje veze nije kadro odoljeti apstraktnoj moći kapitala. Sve što je

iznova spojeno, potvrđuje da je kao takvo razdvojeno, da je vladavina mnogih osnova bez osnove

onoga što se beziznimno predočava, da je Jedno samo rezultat kratkotrajnih zahvata – sve je to

posljedica univerzalnog postavljanja granica našeg položaja u kružnom kolanju općeg novčanog

ekvivalenta.

Sve što se predočava uvijek ima neku vremensku građu, a sve i da nam je vrijeme doslovce izbrojano,

ne postoji ništa što bi bilo dubinski povezano s nečim drugim, jer se jedan i drugi kraj te

pretpostavljene temeljne veze neovisno projiciraju na neutralnu površinu računa.

Ako pod nihilizmom shvaćamo desakralizaciju, kapital, čija planetarna vladavina nije sporna –

”tehnika“ i “kapital“ se mogu shvatiti kao par samo u povijesnom slijedu, a ne u pojmovnom – jedina

nihilistička snaga koje su ljudi uspjeli postati i izumitelji i žrtve.

Za Marxa, kao i za nas, desakralizacija nije nipošto nihilistička, ako “nihilizam“ treba značiti ono što

iskazuje nemogućnost pristupa i bitku i istini. Desakralizacija je nužni uvjet da bi se takav pristup

otvorio misli. Ona pokazuje puku mnogostrukost kao osnovu predočavanja, razotkriva svekoliki

učinak Jednoga kao pukog prolaznog uobličenja, poništava simboličke predodžbe u kojima je veza

imala privid bitka. Činjenicu da se to uklanjanje odvija u najpotpunijem barbarstvu ne treba zakriliti

njegovo ontološko svojstvo. Da bi se mislilo s one strane kapitala i njegovih osrednjih propisa,

općenito računanje vremena, valja kretati od onoga što je on razotkrio: bitak je bitno mnoštven,

posvećeno Prisustvo je puki privid, a istina, ako uopće postoji, nije otkriće, a još manje blizina onoga

što se povlači. Ona je upravljana procedura čiji je rezultat dodatno mnoštvo.

Naše doba nije ni tehnološko, budući je tehnologija osrednja, ni nihilističko, jer je prvo

razdoblje u kojem ukidanje posvećenih veza vodi rađanju istinitoga. Njegova vlastita zagonetka

počiva u lokalnom održavanju posvećenog koje je privlačilo, čineći mlitavi, univerzalni obrazac.

Filozofija nije nipošto završena. Ali upornost preostatka kraljevstva Jednoga, navodi na pomisao da je

filozofija dugo bila obustavljena. Kraljevstvo Jednoga predstavlja protu – “nihilistički“ nihilizam jer

onemogućava procedure istine i predstavlja povratnu prepreku suprotnu od ontologije odvraćanja čiji

je historijski medij kapital. Filozofija nije znala mišlju popratiti činjenicu da je čovjek postao,

nepovratno, “gospodar i vlasnik prirode“, i da pri tom nije riječ o gubitku niti o zaboravu, već o

njegovu najuzvišenijem cilju.

Filozofija obznanjuje ili hvali “moderni nihilizam“ jedino zbog vlastite teškoće da obuhvati ili prenese

sadašnju pozitivnost, ona nije shvatila da smo naslijepo ušli u novo poglavlje naučavanja istine koje je

mnoštvo – bez – Jednoga, ili ono doba fragmentiranih totaliteta, beskonačnih i nerazaberivih.

“Nihilizam“ je označitelj – zakrpa. Istinsko pitanje ostaje: što se dogodilo s filozofijom da tako

grozičavo odbija slobodu i moć koju joj obesvećenost nudi?

6. ŠAVOVI

Ako je filozofija, kao što ja tvrdim, misaono uobličenje onoga čemu su njezine četiri kategorije

komposibilne u događajnom obliku koji propisuju istine vremena, do odgađanja filozofije može doći

zbog ograničenosti ili prepriječenosti slobodne igre, potrebne da bi mogla odrediti prolazni poredak ili

duhovno kruženje među procedurama istine koje ju uvjetuju. Filozofija prenosi svoje uloge na neki od

svojih uvjeta, zato što ukupnost misli prebacuje na jednu generičku proceduru, umjesto da uspostavi

prostor komposibilnosti preko kojeg se uozbiljuje neka misao vremena. Tu vrste situacije nazivam

ušavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao šavom prišivena na jedan

od svojih uvjeta, i samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora sui generis?.

U 19. st. od Hegela do Nitzschea, kada se činilo da filozofija doživljava pomrčinu, glavni je bio

pozitivistički ili znanstvenički šav, kojim se od znanosti očekivalo da sama uobliči dovršeni sustav

istina vremena. Njegovi najvidljiviji učinci se odnose na položaj drugih uvjeta. Budući je riječ o

političkom uvjetu, oduzet mu je svekoliki događajni status i sveden na pragmatičku obranu liberalno –

parlamentarnog poretka. Skriveni i središnji iskaz glasi da politika ni na koji način ne proizlazi iz

misli. Pjesnički je uvjet isključen, razvrstan u kulturni dodatak ili ponuđen kao predmet jezičnih

analiza. Lubavni uvjet previđa da osjećajnost i seks supostoje na račun ljubavi, Jean Luc Nancy – bit

SAD-a.

Ušavljivanje filozofije na njezin znanstveni uvjet svodi se na analitičko umovanje, a cijenu toga plaća

jezik. Slobodni zamah je prepušten nekoj vrsti neodređene religioznosti, koja služi kao melem za rane

i udarce nanesene kapitalističkom okrutnošću.

Marksizam je i sam ponudio jedno ušavljivanje, filozofije na njezin politički uvjet. Politika je pri tom

filozofijski određena kao jedina sposobna praktički uobličiti opći sustav značenja, a filozofija je

osuđena na vlastito ukidanje. Krajnji oblik totalizacije iskustva, spontano ukida ostale uvjete i

filozofiju koja je željela ustanoviti komposibilnost s politikom. “Socijalistički“ puritanizam je prezirao

psihoanalizu , koja je po mom mišljenju jedini istinski, moderni pokušaj utemeljenja koncepta ljubavi.

Sa znanstvenim uvjetom su stvari složenije jer su Marx i njegovi sljedbenici, ovisni o prevladavajućem

pozitivističkom šavu, uvijek težili uzdići revolucionarnu politiku na razinu znanosti. Njima valja

zahvaliti pomutnju između “znanosti povijesti“ – historijski materijalizam – i pokreta kojim nas

Povijest štiti od stranputica politike. Suprotstavljali su svoj “znanstveni socijalizam“ različitim

“utopijskim“ socijalizmima. Zato se može reći da se marksizam pripojio na dva šava, politike i

znanosti. Budući da e prema “materijalističkom“ shvaćanju znanost svodi na svoje tehnološko –

historijske uvjete, dvostruki se šav artikulira preko preko prevladavanja politike koja jedina može

totalizirati i znanost, što je bilo očito kada je Staljin propisivao zakonitosti genetike, lingvistike ili

fizike relativnosti u ime proleterijata i njegove Partije.

Teza koju zagovaram jest: ako se filozofija zaplela u svoju neizvjesnost, možda još od Hegela,

razlog je u činjenici da se uhvatila u mrežu šavova svojih uvjeta, koji su onemogućili uobličiti njihovu

općenitu komposibilnost. Zato je točno da joj je nešto od vremena, našeg vremena, izmaknulo i da je o

sebi stvorila izobličenu i ograničenu sliku.

Ako sistematičnost shvaćamo kao sredstvo potpunog uobličenja četiriju generičkih uvjeta filozofije,

što ne zahtjeva da rezultati budu predočeni ili spomenuti, pri čemu izlaganje izlaže i pravila svog

izlaganja, tada je za filozofiju bitno da bude sistematična, u što nije sumnjao niti jedan filozof od

Platona do Hegela. To je priznanje da ona nije nemoguća, nego je sputana povijesnom mrežom

šavova.

Postoje bar dva univerzalna propisa u nedostatku kojih više nema razloga govoriti o filozofiji.

1. Ona mora raspolagati događajnim imenovanjima svojih uvjeta i omogućiti naporednu, pojmovno

jedinstvenu misao matema, poema, političke invencije i Dvoje u ljubavi.

2. Paradigma prijelaza koja uspostavlja prijelaz misli u kojemu generičke procedure nalaze svoj

zaklon i prihvat, treba iznutra biti prožeta tim zaklanjanjem i prihvaćanjem.

To znači da se filozofija može odšaviti jedino ako je sistematična na svoju ruku. U suprotnom,

filozofija obznanjuje nemogućnost sistema, što znači da je ušavljena, da misao izručuje samo jednom

uvjetu.

Tvrdim da je danas moguće i potrebno raskinuti sve te ugovore. Potez koji ja predlažem jest puko i

naprosto onaj filozofije, raskidanja šavova. Ispada da je osnovni ulog, najveća teškoća, odšaviti

filozofiju od njezina pjesničkog uvjeta. Ono što je podarilo snagu pjesničkom ušavljivanju,

Heideggeru, daleko je od toga da bude raskinuto zato jer nije čak bilo ni propitano.

7. DOBA PJESNIKA

Neposredno nakon Hegela, pjesništvo i pjesnici o kojima govorimo nikako ne predstavljaju sve

pjesnike ni svo pjesništvo. Riječ je o onima čije se djelo neposredno prepoznaje kao misaono

djelo, za koje je poem upravo na mjestu na kojem zakazuje filozofija, mjesto jezika na kojemu

se iznosi neko mišljenje o bitku i o vremenu. Ti pjesnici nisu odlučili zamjeniti filoofe, oni nisu

svjesno pisali o toj zamjeni. Suparništvo filozofa i pjesnika je stara priča. Svi zavide pjesnicima. U

vrijeme ušavljene razvlašćenosti filozofa, nastupilo je doba pjesnika. Neko je vrijeme, između

Hoelderlina i Paula Celana, poem obuhvatio i sažeo treperavo značenje onoga što je bilo samo to

vrijeme, najotovoreniji pristup pitanju bitka, prostor komposibilnosti koje su zahvatila okrutna

ušavljanja, ponudio najmjerodavniju formulaciju iskustva modernog čovjeka. Cijelo se jedno razdoblje

predstavilo takvim kratkim filozofijama kao sustavno i usmjereno razdoblje. Pjesništvo je u usmjerene

predodžbe Povijesti ucrtalo dezorijentirajuću dijagonalu.

Koliko je do mene, priznajem sedam ključnih pjesnika, za koje ne kažem da su najbolji, Hoelderlin,

Mallarme, Rimbaud, Trakl, Pessoa, Mandeljštam i Celan. Nemoguće je upriličiti natjecanje među

njima, oni su vremenski utanačili, obojili doba pjesnika i svi su pripadali vremenu nakon Pariške

komune koja je označila početak dezorijentacije prikazane kao orijentalno usmjerenje.

Iznosim, ipak, nekoliko primjedaba:

1. temeljna linija koju prate naši pjesnici, koja im omogućuje da izbjegnu posljedice filozofijskih

ušavljivanja, linija je svrgnuća kategorije objekta. Točnije, kategorije objekta i objektivnosti kao

nužnih oblika predočivanja. Poezija je bitno deobjektivizirajuća što nikako ne znači da je značenje

prepušteno subjektu ili subjektivnome. Pjesništvo ima strogu svijest o vezi što su je šavovi ustrojili

između “objekta“ ili objektivnosti i “subjekta“. Pristup bitku na kojem stoji pjesništvo ne pripada

redu spoznaje. On je dijagonalan suprotnosti subjekt / objekt. Pod time razumiju daa istina pjesme

proizlazi iz činjenice da njezin iskaz ne proizlazi ni iz objektivnosti, ni iz subjektivnosti. Bitak je

nestalan i nedosljedan. “Na nestalnosti oslonjen” Celan.

Pjesničku dezorjentiranost valja zahvaliti činjenici da u sklopu vladavine zakona istine koja podriva i

poništava svekoliku spoznaju, postoji iskustvo koje je naporedno lišeno i objektivnosti i subjektivnosti.

2. snaga Hedeggerove misli je u tome što je preklopio strogo filozofsku kritiku objektivnosti s

njezinim pjesničkim ukidanjem.

Shvatio je da ono što je “fundamentalnu ontologiju“ odvajalo od naučavanja o spoznaji, bilo

održavanje kategorije objekta, što je bila nit vodilja i apsolutna granica kantovske kritike.

Proglasio je dekonstrukciju teme subjekta koja se smatrala posljednjim avatarom metafizike,

prisiljavajući korelat objektivnosti.

Strogo se pridržavao temeljnog razlikovanja znanja i istine, ili spoznaje i misli, razlikovanja koje je

latentni temelj pjesničkog pothvata.

Dospio je do točke na kojoj je moguće filozofiju izručiti poeziji. Taj se šav daje kao jamstvo snage, jer

je istina da je postojalo doba pjesnika.

Postojanje pjesnika podarilo je Heideggerovoj misli podlogu historičnosti, djelotvornosti, učinilo je

kadrom nositi se – budući da se privid političke historičnosti konkretizirao i raščinio u užasu nacizma

– sa svojom jedinom opstojnošću.

Zbog toga bi se temeljna kritika Heideggera odnosila jedino na sljedeće: doba pjesnika je dovršenom

potrebno je odšaviti i filozofiju od njezina pjesničkog uvjeta. Dezobjektivizacija i dezorijentacija se

danas više ne trebaju izražavati pjesničkom metaforom. Dezorijentacija je pojmovno obuhvatljiva.

3. poem će pokazati, izložiti “modernu znanost“ kategoriji objektivacije svijeta i subjekta kao

poništavajuće volje. Heidegger “montira“ antinomiju matema i poema na način da se ona preklapa

sa suprotnošću između znanja i istine, ili para subjekt / objekt i Bitka. Izvorni odnos pjesnika

prema matematici se nadaje kao iskrivljeni odnos suparništva, heterogeno zajedništvo na istoj

točci. Na mjestu na kojem se odigrava zavjera slučaja i beskonačnosti, pjesništvo otkriva matem.

Jer što je u osnovi matematika ako ne odluka da se misli o slovima? Poezija je posve svjesna

dijeljenja misli s matemom, jer je naslijepo shvatila da matem, u svojoj pukoj literarnosti, u svome

šavu postavlja pitanje i ukida prevagu objektivnosti. Pjesnici su znali i bolje od samih

matematičara da ne postoji objekt matematike.

Heidegger je nadišao polje pjesničke mjerodavnosti koja ne ozakonjuje takvo poistovjećivanje i

pristupa odjelito matemu – ali i politici i ljubavi – sasvim drugačijom obilaznicom. Poemu je prišao,

kao i ja, filozofijski apsolutizirajući politiku unutar marksističkog šava, uvelike iznad onoga što je

stvarna politika bila kadra iznijeti o samoj sebi. Pozitivistički su se filozofi odrekli znanosti u upadanju

kojoj je, kakva god bila, obećanje bilo posve strano.

4. središnji zahvat od kojega je moguće prihvatiti i misliti o nekom pjesniku, jest njegova “metoda“

dezobjektivizacije, procedura, najčešće vrlo složena, kojom se služi da bi proizveo istine na račun

znanja.

Upravo te procedure razlikuju pjesnike i vremenski određuju doba pjesnika. Proizlaze iz stanja manjka

i stanja viška. Objekt je ili poništen, povučen iz Prisustva vlastitim samouništenjem, ili je istjeran iz

polja svog pojavljivanja, raščinjen svojim samotnim izdvajanjem, postajući time zamjenjiv svakim

drugim. Subjekt je sveden bilo odsustvom, bilo zbiljskim umnažanjem.

5. djelo Celana navjećuje na konačnom rubu i u nutrini pjesništva kraj doba pjesništva. Celan

dovršava Hoelderlina.

8. DOGAĐAJI

Danas je moguće, nužno, razšaviti filozofiju i obznaniti njezino ponovno rođenje. Postaje imperativom

uobličiti četiri uvjeta polazeći od u cjelosti iznova naučavanja o istini. Iznova sastaviti nit modernog

razbora, učiniti još jedan korak u slijedu “kartezijanske meditacije“ – sve bi to bio tek proizvoljni

voluntarizam, kada ono što mu je utemeljivalo značenje ne bi steklo status ključnih, iznenadno

dogođenih događaja. Upravo nam događaji matema, poema, misli o ljubavi i političke invencije

propisuju povratak filozofije u mogućnosti raspolaganja nekim duhovnim mjestom zaklona i

prihvaćanja za ono što je u tim događajima od sada imenljivo. Paul Cohen utemeljuje paradoks teorije

o mnoštvu i prvi ga put artikulira na posve demonstrativan način u razaberivu pojmu onoga što je

nerazaberiva mnoštvenost. Ako uzmemo u obzir postojanje bilo kakvih “generičkih“ mnoštvenosti

koje ne ograničava nikakvo svojstvo jezika, ima izgleda da se približimo istini bitka nekog danog

mnoštva. Ako istina nije prisutna u znanju, ako nema znanja o istini, nego postoji jedino proizvodnja

istina, znači da je istina mišljena matematički u svom bitku – dakle, kao čista mnoštvenost –

generička, lišena svakog jasnog određenja, ostatak u odnosu na ono što je ona kadra razabrati.

Nemoguće je misliti kvantitativni odnos između “broja“ elemenata nekog beskonačnog mnoštva i

broja njegovih djelova. Taj odnos ima samo oblik postojećeg viška: dijelovi su brojniji od elemenata,

ali nikakva se mjera tog “više“ ne može utvrditi. U toj se stvarnoj točci postojeći višak u beskonačnoj

kvantitativnosti – uspostavljaju velika usmjerenja misli. Nominalistička misao odbija taj rezultat i

priznaje jedino postojanje imenljivih mnoštvenosti. Ona prethodi događaju matema pa je stoga

konzervativna misao.

Generička misao doživljava nerazaberivo kao vrstu bitka svekolike istine, a opstojnost viška

doživljava kao stvarnost bitka, kao bitak bića. Proizlazi da je svaka istina beskonačni proizvod koji

ovisi o događaju, nesvodiv na uspostavljena znanja, i jedino određen aktivnošću zagovornika tog

događaja. Može se reći da je generička misao, u najširem smislu, borbena misao. Valja se osmjeliti

dati ime nekom događaju matema kojega smo mi filozofijski suvremenici. Složit ćemo se ako kažemo

kako je taj događaj nerazaberive ili generičke mnoštvenosti kao istinski bitak čistog mnoštva.

U poretku ljubavi moramo ulaziti u dodatno pitanje o položaju psihoanalize. Golemi doprinos bio bi

da su filozofi održali i iznova utemeljili kategoriju subjekta, u vremenu u kojem je filozofija, na

različite načine ušavljenja, od njega odustala. Misao Freuda i Lacana pratila je proces

desubjektivizacije doba pjesnika. Lako je moguće da ljubav nije bila središnji pojam eksplicitnog

Lacanova djela. Obilaznim unošenjem novina u misao koja se misli, njegov pothvat predstavlja

događaj i uvjet za ponovno rođenje filozofije. Nijedno naučavanje o ljubavi koje bi bilo tako duboko

poput njegovog od onog Platonova u Gozbi s kojom Lacan neumorno dijalogizira. “U susretu s bitkom

kao takvim, na djelu je ljubav“. Lacan.

Ljubav je ono od čega se počinje misliti Dvoje, kalajući po dužini vladavinu Jednoga. Ljubav je

djelovanje paradoksalnog Dvoga, koje po sebi pripada ne – odnosu, onom ne – odvezanom. Ona je

“prilaženje“ Dvomu kao takvome. Začeta u događaju jednog susreta, ljubav zacrtava beskonačno ili

nedovršivo iskustvo čime se Dvoje već nepopravno ogrešuje o zakon Jednoga.

Svojim bih jezikom kazao da ljubav promiče kao mnoštvenost bez imena, ili generičku istinu o razlici

spolova, istinu koja izmiče znanju, posebno znanju onih koji se ljube. Ljubav je proizvođenje, u

odanost spram događaja – susreta, istine o Dvome.

Na polju politike događaj je usredotočen na povijesni slijed približno od 1965. do 1980. i svjedočio

“nejasnim događajnostima“, Sylvestre Lazarus, nejasnima sa stajališta politike. Maj '68.i ono što je

nakon njega uslijedilo, Kineska kulturna revolucija, iranska revolucija, radnički i nacionalni pokret

Poljske,“ Solidarnost”. U neizvjesnosti smo kako ih politički imenovati. Maj '68. i Kulturna revolucija

zajedno se referiraju na marksizam – lenjinizam, čije se rušenje – kao sistema političkog predstavljanja

– pokazalo kao upisano u samu prirodu događaja. Ono što se događalo, nije više u njemu mislivo.

Iranska revolucija uklopila se u često arhaično islamsko propovjedanje, dok su jezgro narodnog

uvjerenja i njegova simbolizacija sa svih strana, nadilazili to propovjedanje. Ništa nije jasnije potvrdilo

da je neki događaj prekobrojan, od tog neslaganja između neproničnosti intervencije i uzaludne

prozirnosti predodžaba. Posljedica tog neslaganja jest da događaji o kojima je riječ još nisu imenovani,

ili rad na njihovu imenovanju ni izdaleka nije dovršen. Politika je danas, sposobnost vjerne i

dugoročne utanačenosti tog imenovanja. Filozofija svedena na uvjet politike omogućuje da se njezin

pojmovni prostor potvrdi u jedinstvu s tom stabilizacijom čiji je navlastiti proces strogo politički. Ti

događaji, Maj '68 i Poljska, sudjeluju u razšavljivanju filozofije, tu svakako nije na djelu, kad je riječ o

politici, prijelaz na filozofiju. Pretjerana dimenzija događaja i zadatak što ga ta pretjeranost propisuje

politici, uvjetuju filozofiju, jer je njena zadaća uspostaviti da politički izmišljena imenovanja događaja

budu komposibilna s onim što simultano prodire u poredak poema, matema, političke invencije i

ljubavi.

U poretku poema, u pjesmama iz doba pjesnika iščitavam, poetski iskazano, priznanje da pjesništvo

više nije nije dostatno samo sebi, da traži biti oslobođeno šava, da se nada filozofiji oslobođenoj od

zagušljive vladavine poema. Prema mom mišljenju, nije riječ o prekidu nego o pjesništvu kojemu se

filozofija izručila. Zapovjed koju nam razdaje pjesništvo, događaj za koji nas upućuje da mu drugdje

iznađemo ime, pjesnički je zov na preradu zbirke koja će biti misaoni izraz našeg vremena. Doba

pjesnika unijelo je u pjesništvo njihov nemir i samotnost, a tu je samotnost filozofija još povećala

nadovezavši se šavom. Najdublji smisao Celanova pjesničkog djela sastoji se u tome što nas je

oslobodio filozofskog fetišizma poema, što je oslobodilo poem njegovih spekulativnih nametnika,

vratio ga je bratstvu njegova vremena gdje će na dalje susjedovati s matemom, ljubavlju, političkom

invencijom. Valja proizvesti pojmove i pravila misli, možda i prije svakog eksplicitnog spominjanja

imena i postupaka. Možda sasvim blizu njih, ali oni moraju biti takvi da se preko tih pojmova i pravila,

naše vrijeme može predočiti kao vrijeme u kojemu se mišlju dogodilo ono što se nikad nije dogodilo i

što nadalje svi mogu dijeliti, čak i ako je ne poznaju, jer je jedna filozofija za sve uspostavila

zajednički zaslon toga “dogodilo se“.

9.PITANJA

Prvo među tim pitanjima je pitanje ljubavi, ono koje zagovara svekoliku analitičnost ljubavi. Posve je

jasno da je ono u srcu političke novine, u vidu mjesta koje nadalje u njoj treba zauzeti sukob. Klasični

je marksizam bio snažni dualizam, proleterijat protiv buržoazije. On je od antagonizma napravio ključ

svakog predočivanja politike. Politika je jedino bila misliva kao pokret Povijesti koji je ustrojio neko

bitno Dvoe, utemeljeno u zbiljskome ekonomije i eksploatacije. Danas se traži misao politike kojoj to

Dvoje ipak nije objektivna bit, ili radije, objektivističkom naučavanju o Dvome. Trebali bismo obrnuti

pitanje o Dvome: nakon što je bilo sam primjer pojma sagledanog u objektivnosti, ono će postati to na

što se nadostavlja nasumična proizvodnja povezana s nekim događajem.

Mi ćemo radije misliti da ništa nije teže od dvoga, ništa nije spontano podložnije slučaju i upornome

radu. Najviša zadaća čovjeka jest da proizvodi istodobno Dvoje i misao o dvome, uvježbavanje

Dvoga.

Drugo pitanje je ono objekta i objektivnosti. Objekt lako može postati kategorija znanja, on postavlja

prepreku post – događajnoj proizvodnji istina. Svekolika istina je bez objekta. Povlači li ukidanje

kategorije objekta za sobom ukidanje kategorije subjekta? Bez svake sumnje, taj je učinak vidljiv u

većini pjesama iz doba pjesnika. Kao uzrok želje jest određenje subjekta u njegovu bitku. “Subjekt

koji vjeruje da može nadići sam sebe, nije ništa drugo dloi taj isti objekt”, Lacan.