Alan LightmanEinsteinovi snoviNaslov izvornika:Alan Lightman EINSTEIN'S DREAMSO Alanu Lightmanu i Einsteinovim snovimaAlan Lightman rodio se 1948. u Memphisu, u saveznoj dravi Tennesse, SAD. Jedan je od

onih uspjenih ljudi za koje moemo rei da su ve u najranijoj mladosti dali naslutiti kojim eim smjerom tei karijera. Piui poeziju i izvodei fizikalne pokuse istovremeno, Lightman jeve kao gimnazijalac potvrdio svoje talente i najavio da e svojim djelovanjem cijeli ivotpremoivati razvalinu izmeu dva naoko nepovezana podruja, prirodoznanstvenog iumjetnikog. Naavi se pred izborom studija, kad je trebalo birati izmeu tog dvojeg, odluujese za prirodne znanosti. Godine 1970. diplomirao je fiziku na Sveuilitu u Princetonu te ubrzonakon toga, 1974. godine, obranio doktorsku disertaciju iz podruja teorijske fizike naKalifornijskom tehnolokom institutu. "Znam nekoliko znanstvenika koji su postali knjievnici,ali ne znam ni za jednog knjievnika koji je postao znanstvenik, pa mi se inilo da morampoeti karijeru kao znanstvenik, a zatim se vratiti pisanju.", rekao je poslije, obrazlaui izborglavnoga studijskog predmeta.

Kao znanstvenik, osim znanstvenoistraivakim radom i prouavanjem filozofije znanosti,puno panje posveivao je pribliavanju znanosti mladim generacijama studenata. Punih jedvanaest godina, od 1976. do 1988., predavao fiziku i astronomiju na Harvardovu sveuilitu. Istovremeno je pisao i u asopisima

objavljivao eseje i kratke prie. U tom su mu razdoblju izale dvije knjige tematski vezaneza podruje fizikalne znanosti, Problem Book in Relativity and Gravitation {Knjiga o problemurelativiteta i gravitacije, 1975.) i Radiative Processes in Astrophysics {Radiacijskiprocesi uastrofizici, 1979.), te dvije knjige eseja i pria, Time Travel and Papa Joe's Pipe {Putovanje uvremenu i lula ocajoea, 1984.) i A Modem Day Yankee in a Connecti-cut Court {SuvremeniYankee na sudu u Connecticutu, 1986.). Kad mu se 1989- pruila prilika da dri predavanja izobaju podruja te da se tako konano posveti objema svojim ljubavima, znanosti i knjievnosti,napustio je mjesto predavaa na Harvardovu sveuilitu i zaposlio se u Tehnolokom institutuu Massachusettsu kao docent fizike i voditelj literarno-novinarskog studija. U istom institutu radii danas, kao profesor na katedri humanistikih znanosti. Objavio je u meuvremenu jo etiriknjige iz podruja fizikalne znanosti, Origins: the Lives and Worlds of Modem Cosmologists{Podrijetlo: ivoti i svjetovi modernih kozmologa, 1990.), Ancient Light. Our Changing Vieiv ofUniverse {Nekadanje svjetlo. Na izmijenjen pogled na svemir, 1991.), Great Ideas in Physics{Velike ideje fizike, 1992.) i Time for the Stars. Astronomy for the 1990s {Vrijeme zvijezda.Astronomija 1990-ih, 1992.), te jednu zbirku eseja, Dance for Tivo {Ples udvoje, 1996.). Za sveto je postigao bavei se fizikom i astronomijom, nagraen je izborom u lanstvo nekolikostrukovnih udruga, medu kojima su Ameriko fizikalno drutvo te Amerika udruga za razvojprirodnih znanosti. Usto je lan Amerike akademije znanosti i umjetnosti.

Ba kako je u mladosti isplanirao, dostigavi vrhunac u znanstvenikoj karijeri, okrenuo seknjievnoumjetnikom stvaranju. Djelujui na tom podruju, Lightman nastoji prevladati jazizmeu znanosti i umjetnosti, koristei se tim medijem kako bi znanost pribliio laicima.Objasnio je to u jednom od svojih intervjua, rekavi: "Osjeam da je za veinu ljudi znanstvenakultura poput strane zemlje. Uvijek sam uivao u piscima koji ive u nekoj drugoj kulturi, kojunastoje pribliiti irokoj publici. Rushdie pie o Indiji, Garcia Marquez pie o Latinskoj Americi iobojica prenose specifine mentalitete. Osobito uivam itajui djelo dobrog knjievnika izdruge kulturne sredine, koji me unosi u taj svijet. To je ono to bih ja volio uiniti saznanstvenom kulturom." itanost njegovih djela dokazuje da u tome i uspijeva.

Godine 1993- objavljuje knjigu Einstein'sDreams (Einsteinovi snovi), koja, objavljena natridesetak stranih jezika, postaje svjetskim bestselerom. Djelo se opire tradicionalnojklasifikaciji pa ga je teko anrovski odrediti. Rije je o nizu vrlo kratkih, poetinih priapovezanih motivima sna i vremena. Literarna je stvarnost Einsteinovih snova dvoslojna. Prvi jesloj racionalan. Ogranien je datumom i mjestom, smjeten je u 1905-godinu i u vicarskigradi Bern. Fiksiran je povijesnom linou Alberta Einsteina, tvorca teorije vremena, koji jedoista te iste godine u tom istom gradu sanjao o vremenu, dovravajui svoju teorijurelativnosti. Ipak, nisu njegovi snovi okosnica knjige. Sluei kao njegov okvir, Einsteinovi susnovi tek neka vrsta alibija za drugi,

imaginarni sloj, koji ini svevremenska i sveprostorna stvarnost u koju su zajedno uronjeniautor i itatelj. Lightman je taj koji nam snovima o vremenu otvara vrata u trideset metaforinihsvjetova, u kojima se vrijeme manifestira na trideset razliitih naina, nepoznatih naemiskustvu i u suprotnosti s vrijedeim fizikalnim zakonima. U njima tee samo vrijeme, sve ostalomiruje, pa radnje gotovo da i nema. Na djelu je kontemplacija, promiljanje svjetova za kojedokraja ostaje neizvjesno koliko su zapravo daleko od naeg, te po emu je naa patnjadrugaija od patnje onih koji su u njima zatoeni. I dok zbog pitanja koja ostaju bez odgovoraknjiga moe djelovati zastraujue, istoom i ljepotom stila te jednostavnou i lakoompripovijedanja ona istovremeno oputa i privlai, izazivajui tako itatelja da je uvijek iznovauzima u ruke.

Nakon Einsteinovih snova, dosad su izale jo dvije Lightmanove knjige, Good Benito(Dobri Benito, 1995.) i The Diagnosis (Dijagnoza, 2000.).

UvodU jednoj udaljenoj arkadi est se puta oglasi sat s tornja, a onda stane. Mlad mukarac

klone za svojim stolom. Doao je u ured u zoru, nakon jo jedne burne noi. Kosa mu jenepoeljana, a hlae prevelike. U rukama dri dvadeset zguvanih stranica, svoju novu teorijuvremena, koju e danas potom poslati njemakom asopisu za fiziku.

Kroz sobu proletjee jedva ujni zvui grada. Boca s mlijekom zazvei na ploniku. Podiuse rolete u prodavaonici u Marktgasse. Kola s povrem polako se kreu ulicom. Mukarac iena govore ispod glasa u oblinjem stanu. U blijedom svjetlu koje se probija kroz sobu, radnise stolovi doimaju zasjenjenima i mekanima, poput velikih uspavanih ivotinja. Osimmladieva radnog stola, koji je nakrcan poluotvorenim knjigama, svih je dvanaest stolova odhrastovine uredno pokriveno dokumentima ostavljenim od juer. Kad za dva sata doe, svakic'e zaposlenik tono znati odakle poeti. Ali ovoga trenutka, u ovom blijedom svjetlu,dokumenti na stolu nisu nita vidljiviji od sata u uglu sobe ili tajniina stolca pokraj vrata. Sveto se ovoga trenutka moe vidjeti, sjenoviti su obrisi stolova i pogrbljeni lik mladoga ovjeka.

est sati i deset minuta, prema nevidljivu satu na zidu. Svake minute neki novi predmetdobiva svoj oblik. Ovdje se pojavi mesingani ko za papir. Ondje kalendar na zidu. Ovdjeobiteljska fotografija, kutija sa spajalicama, tintarnica, pero. Ondje pisai stroj, jakna prebaenapreko stolca. S vremenom iz none sumaglice ovjeane po zidovima poinju sa svih stranaizranjati police s knjigama. Police sadre biljenice s patentima. Jedan se patent odnosi nanovi zupanik na builici sa zakrivljenim zupcima koji smanjuju trenje. Drugi nudi elektrinitransformator koji odrava stalni napon struje i kad ona varira. Trei pak opisuje pisai stroj sasporim polugama koje otklanjaju buku. To je soba puna praktinih ideja.

Vani se vrhovi Alpa poinju svjetlucati na suncu. Kasni je lipanj. Brodar na rijeci Aareodvezuje svoj amac na vesla i otiskuje se od obale, putajui struji da ga ponese nizAarstrasse do Gerberngasse, gdje e dostaviti svoje rane jabuke i bobice. Pekar dolazi u svojupekarnicu u Marktgasse, pali svoju pe na ugljen, poinje mijeati brano i kvasac. Dvojezaljubljenih grle se na mostu Nvdegg, gledajui eznutljivo dolje prema rijeci. Jedan mukarac

stoji na svom balkonu u Schifflaube, promatra ruiasto nebo. ena koja ne moe zaspati,polako hoda niz Kramgasse zagledavajui se u svaku mranu arkadu i itajui plakate napolusvjetlu.

U dugakom uskom uredu u Speichergasse, u sobi prepunoj praktinih ideja, jo uvijekizvaljen u svom stolcu i s glavom na stolu sjedi mladi izumitelj. Prolih je nekoliko mjeseci, odsredine travnja, odsanjao toliko snova o vremenu. Snovi su mu obuzeli istraivanja. Snovi suga izmorili, iscrpili ga toliko da ponekad ne zna je li budan ili spava. No, sa snovima je gotovo.Od svih moguih pojavnosti vremena, o kojima je tolike noi razmiljao, jedna ga je osvojila.To ne znai da druge nisu mogue. Druge mogu postojati u drugim svjetovima.

Mladi se mukarac mekolji u stolcu ekajui tipkaicu da doe, i njeno pjevuiBeethovenovu Mjeseevu sonatu.

4. travnja 1905.Zamislite da je vrijeme zaobljena krivulja, koja se vraa na svoje ishodite. Svijet se

ponavlja, precizno, bez kraja.Veina ljudi ne zna da e ponovno proivjeti svoje ivote. Trgovci ne znaju da e uvijek

iznova sklopiti isti dobar posao. Politiari ne znaju da e u tim vremenskim petljama urlati s istegovornice nebrojeno mnogo puta. Roditelji uvaju u sjeanju prvi smijeh svoga djeteta kao daga nee ponovno uti. Ljubavnici koji prvi put vode ljubav, srameljivo se skidaju, iznenaujuise podatnim bedrima, njenim bradavicama. Kako bi mogli znati da e se isu' pogled, isti dodirponoviti opet i opet i opet, jednako onako kao i prije?

U Marktgasse se dogaa isto. Kako bi trgovci mogli znati da e se svaki rukom izraenpulover, svaki izvezen rupi, svaki okoladni bombon, svaki kompliciran kompas i sat vratiti nanjihov tand? U sumrak trgovci odlaze kui svojim obiteljima ili u gostionicu na pivo, veselopozdravljajui prijatelje u prolazu kroz nadsvodene ulice, odnosei se prema svakom trenutkus ljubavlju i panjom, kao prema nekom smaragdu koji posjeduju tek privremeno. Kako daznaju da nita nije privremeno, ve da e se sve ponoviti? Ba kao to mrav koji puzi poobrubu kristalnog svijenjaka ne zna da e opet doi tamo odakle je krenuo.

U bolnici u Gerberngasse jedna se ena pozdravlja sa svojim muem. On lei u krevetu izuri kroz nju kao kroz zrak. U posljednja mu se dva mjeseca rak spustio i proirio od grla najetru, guterau i mozak. Njegovo dvoje male djece sjede na jednom stolcu u uglu sobe i bojese pogledati u svoga oca, njegove upale obraze i uvelu kou starca. ena prilazi krevetu i ljubisvoga mua njeno u elo, ape mu - zbogom - i brzo nestaje s djecom. Uvjerena je da je tobio posljednji poljubac. Kako da zna da e vrijeme iznova poeti, da e se ona opet roditi, dae ponovno ii u gimnaziju, da e izlagati svoje slike u galeriji u Zurichu, da e ponovnosusresti svoga supruga u maloj knjinici u Fribourgu, da e ponovno jednog toplog srpanjskogdana ploviti s njim po jezeru Thun, da e ponovno roditi, da e njezin suprug opet osam godinaraditi u ljekarni i jedne veeri doi kui s nekakvom izraslinom u grlu, da e opet povratiti ioslabjeti i zavriti u bolnici, u ovoj sobi, ovom krevetu, ovom trenutku? Kako da ona to zna?

U svijetu u kojem se vrijeme kruno ponavlja, svaki e se stisak ruke, svaki poljubac, svakoroenje, svaka rije ponoviti jednako kao i prvi put. Ba kao i svaki trenutak u kojem dvaprijatelja prestaju biti prijatelji, svaki put kada se obitelj razori zbog novca, svaka zlobnaopaska izreena u svai izmeu supruga, svaka prilika onemoguena zbog ljubomorenadreenog, svako neodrano obeanje.

Kako e se sve ponoviti u budunosti, tako se i sve to se sada dogaa ve milijun putadogodilo u prolosti. Samo je nekolicina ljudi u svakom gradu svjesna injenice da se sve vedogodilo u prolosti. To su ljudi koji vode nesretne ivote i koji osjeaju da su se svi njihovipogreni stavovi, djela i nesree ve dogodili u proloj vremenskoj petlji. U gluho se doba noiti prokleti stanovnici bore sa svojim plahtama jer se ne mogu odmoriti, obdareni tim kobnim

znanjem da ne mogu promijeniti niti jedno svoje djelo, ni najmanju kretnju. Njihove e sepogreke ponoviti u ovom ivotu jednako kao to su se ponovile u prolom. I upravo su tidvostruki nesretnici jedini znak da je vrijeme petlja. Jer, kasno naveer u svakom gradu prazneulice i balkoni odjekuju njihovim jadikovkama.

6. travnja 1905.U ovom je svijetu vrijeme poput protjecanja vode, povremeno uzburkano komadiem

nanosa ili nekim prolaznim povjetarcem. Tu i tamo, pokoja kozmika smetnja uzrokujeskretanje neke vremenske rjeice od matice i ona nastavlja dalje protiv struje. Kada se takvoto dogodi, ptice, tlo i ljudi uhvaeni u odvojeni pritok odjednom se nadu odneseni u prolost.

Lako je prepoznati osobe koje su vraene natrag u prolo vrijeme. Oni nose tamnu,neupadljivu odjeu i hodaju na prstima, nastojei ne dati glasa od sebe, nastojei ne svinuti nitijednu vlat trave. Boje se da bi svaka, i najmanja promjena koju oni uine u prolosti 17

mogla imati drastine posljedice za budunost.Upravo je sada, na primjer, jedna takva osoba skutrena u sjeni arkada u Kramgasse broj

19- udno mjesto za putnicu iz budunosti, ali eto je. Pjeaci prolaze, zabulje se i nastavedalje. uurila se u uglu, a onda brzo odgmizala preko ceste te se sakrila na drugom tamnommjestu, kod broja 22. Preneraava je pomisao da bi mogla podii prainu ba kad e, ovogapopodneva, 16. travnja 1905. izvjesni Peter Klausen ii u ljekarnu u Spitalgasse. Klausen jesvojevrsni kico i mrzi kad mu je odjea prljava. Ako mu praina uprlja odjeu, stat e i brinoje oetkati, bez obzira ima li dogovor i eka li ga tko. Ako Klausen dovoljno zakasni, modanee kupiti mast za svoju enu, koja se ve tjednima ali na bol u nogama. U tom bi sluajuloe raspoloena Klausenova ena mogla odluiti da ne ode na put na enevsko jezero. A ako23. lipnja 1905- ne ode na enevsko jezero, nee sresti izvjesnu Catherine d'Epinav kako eepristanitem na junoj obali i nee upoznati Mile. d'Epinav sa svojim sinom Richardom. Zbogtoga se Richard i Catherine nee vjenati 17. prosinca 1908., i Friedrich se nee roditi 8. srpnja1912. Friedrich Klausen nee postati otac Hansu Klausenu 22. kolovoza 1938., a bez HansaKlausena nikada se nee dogoditi Europska unija 1979-

Ova ena iz budunosti, baena bez ikakva upozorenja u ovo vrijeme i u ovaj prostor, sadaeli biti nevidljiva na svom tamnom mjestu u Kramgasse broj 22, jer zna Klausenovu priu i jotisue drugih pria koje ekaju da se dogode, a koje ovise o roenju djece, pokretima ljudi nacesti, pjesmama ptica u odreenim trenucima, tono odreenom poloaju stolaca, o vjetru.Skutrila se u sjeni i ne eli odvraati poglede ljudi. uurila se i eka da je tijek vremena vratinatrag u njezino vlastito vrijeme.

Ako putnik iz budunosti mora neto rei, on ne govori, ve tiho jeca. Jedva istisne iproape neki zvuk. Mui se. Jer, ako napravi i najmanju izmjenu bilo ega, moe unititibudunost. Istovremeno je prisiljen biti svjedokom dogaaja u kojima ne sudjeluje i koje nesmije mijenjati. Zavidi ljudima koji ive u svom vlastitom vremenu, koji se mogu ponaati kakoele, ne vodei rauna o budunosti, nesvjesni posljedica svojih djela. On ne moe djelovati.On je nepokretan plin, duh, plahta bez due. On je izgubio svoju osobnost. On je prognanikvremena.

Takvi jadni ljudi iz budunosti mogu se nai u svakom selu i svakom gradu kako se skrivajupod strehama graevina, u podrumima, ispod mostova, u naputenim poljima. Ne ispituju ih onadolazeim dogaajima, o buduim brakovima, roenjima, financijama, izumima i zaradamakoje se trebaju ostvariti. Umjesto toga, ale ih i preputaju njima samima.

9. travnja 1905.Hladno je jutro u studenom i pao je prvi snijeg. Jedan ovjek u dugaku konatom kaputu

stoji na svom balkonu na etvrtom katu u Kramgasse i promatra fontanu Zahringer i bijeli snijegispod sebe. Na istoku se vidi elegantan zvonik katedrale Svetog Vincenta, na zapadu

zakrivljen krov Zvtgloggeturma. Ali ovaj ovjek ne gleda ni na istok ni na zapad. On bulji dolje umajuni crveni eiri ostavljen u snijegu, i razmilja. Da ode do kue te ene u Fribourgu?Rukama zgrabi metalni rukohvat ograde, pusti ga, pa ga opet zgrabi. Da li da je posjeti? Da jeposjeti?

Odluuje da je vie nee vidjeti. Manipulativna je i kritina, ivot bi mu s njom mogao bitijadan. Moda je on ionako ne zanima. I tako odluuje vie se ne vidjeti s njom. Umjesto togadri se svog mukog drutva. Puno radi u ljekarni, gdje jedva primjeuje efovu asistenticu.Uveer s prijateljima ide u pivnicu u Kochergasse i pije pivo, ui kako se radi fondue. Potom zatri godine upoznaje drugu enu u prodavaonici odjee u Neuchatelu. Draga je. Nekolikomjeseci s njim vodi ljubav vrlo, vrlo polako. Nakon godinu dana, ona se seli k njemu u Bern.ive mirno, eu zajedno uz rijeku Aare, jedan su drugomu suputnik i drug, i onda ostarezadovoljni.

U drugom svijetu taj ovjek u dugaku konatom kaputu odluuje da mora opet vidjeti onuenu iz Fribourga. Jedva da je poznaje, mogla bi biti manipulativna, kretnje joj odajuprevrtljivost, ali taj nain na koji joj se lice smeka kada se smijei, ta vjeta uporaba rijei. Da,on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kui u Fribourg, sjedi s njom na kauu, uskoro osjetikako mu srce jako kuca, slomi se pri pogledu na bjelinu njezinih ruku. Vode ljubav, glasno istrastveno. Ona ga nagovori da se preseli k njoj u Fribourg. On naputa svoj posao u Bernu izaposli se u poti u Fribourgu. Izgara od ljubavi za njom. Svaki dan dolazi kui u podne. Jedu,vode ljubav, svaaju se, ona se ali da treba vie novca, on se opravdava, ona ga gadazdjelama, zatim ponovno vode ljubav, potom se on vraa u potu. Ona prijeti da e ga ostaviti,ali ga ne ostavlja. On ivi za nju i sretan je sa svojom tugom.

U treem svijetu on takoer odluuje da je mora opet vidjeti. Jedva da je poznaje, mogla bibiti manipulativna i kretnje joj odaju prevrtljivost, ali taj osmjeh, pa taj smijeh, ta vjeta uporabarijei. Da, on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kuci u Fribourg, susree je na vratima, piju ajza kuhinjskim stolom. Priaju o njezinu poslu u knjinici, o njegovu poslu u ljekarni. Nakon satvremena, ona govori da mora ii pomoi nekom prijatelju, pozdravlja ga, potom se rukuju. Onputuje tih trideset kilometara natrag u Bern, osjea se prazno dok vlakom putuje kui, dolazi usvoj stan na etvrtom katu u Kramgasse, stoji na balkonu i bulji dolje u majuni crveni eiriostavljen u snijegu.

Ova su se tri niza dogaaja doista dogodila, istovremeno. Jer, u ovom svijetu vrijeme ima tridimenzije, kao i prostor. Ba kao to se neki predmet moe pomicati u tri meusobno okomitasmjera, koja odgovaraju horizontalnom, vertikalnom i longitudinalnom, jednako tako svakipredmet moe sudjelovati u tri meusobno okomite budunosti. Svaka se budunost kree urazliitom vremenskom smjeru. Svaka je budunost stvarna. U svakom se trenutku odluke, biloposjetiti enu u Fribourgu ili kupiti novi kaput, ovaj svijet dijeli na tri svijeta, u kojem su ljudiuvijek isti, ali su im sudbine razliite. I tako nastaje nebrojeno mnogo svjetova.

Neki olako shvaaju odluke, opravdavajui to injenicom da e se sve mogue odlukeostvariti. Kako da netko bude odgovoran za svoje postupke u takvom svijetu? Drugi misle da seo svakoj odluci mora detaljno i predano razmisliti, da bi bez tog predanja nastao kaos. Takvi suljudi zadovoljni to ive u kontradiktornim svjetovima, sve dok znaju razlog za svaki od tihsvjetova.

24. travnja 1905.U ovom svijetu postoje dva vremena. Postoji mehaniko vrijeme i postoji tjelesno vrijeme.

Prvo je nepokolebljivo i kruto kao kakvo masivno eljezno njihalo koje se klati naprijed, natrag,naprijed, natrag. Drugo se vrpolji i krivuda kao kakva hitra riba u zaljevu. Prvo ne posustaje,ono je unaprijed odreeno. Drugo se putem predomilja.

Mnogi su uvjereni da mehaniko vrijeme ne postoji. Kad prou pokraj divovskoga sata u

Kramgasse, ne vide ga, kao to ni ne uju njegovu zvonjavu dok alju pakete u Postgasse ilidok eu medu cvijeem u Rosengartenu. Na zapeima nose svoje satove, ali samo kaoukrase ili zbog uljudnosti prema onima koji su im ih poklonili. Nemaju satove u svojim kuama.Umjesto toga sluaju otkucaje svoga srca. Osjeaju ritam svog raspoloenja i svojih elja.Takvi ljudi jedu kad su gladni, idu na posao u klobuarsku trgovinu ili u ljekarnu bez obzira nato kad su se probudili, vode ljubav u svako doba dana. Takvi se ljudi smiju na pomisao omehanikom vremenu. Oni znaju da se vrijeme pomie na mahove. Oni znaju da se vrijemeteko probija s teretom na leima kad ure u bolnicu s ranjenim djetetom ili kad prolaze pokrajsusjeda kojeg su uvrijedili. Jednako tako znaju da vrijeme uas nestaje s vidika ako dobro jedus prijateljima ili kada ih hvale ili kad lee u naruju neke tajne ljubavi.

Ima i onih koji vjeruju da njihova tijela ne postoje. Oni ive prema mehanikom vremenu.Ustaju u sedam sati ujutro. Ruaju u podne, a veeraju u est. Na dogovore stiu na vrijeme,tono prema satu. Vode ljubav izmeu osam i deset naveer. Rade etrdeset sati tjedno,nedjeljne novine itaju nedjeljom, ah igraju utorkom uveer. Kad im kri u elucu, pogledajuna sat da vide je li vrijeme jela. Kad im postane dosadno na koncertu, gledaju na sat iznadpozornice kako bi vidjeli kad e doi vrijeme da krenu kui. Oni znaju da tijelo nije rezultatdivlje magije, ve zbir kemikalija, tkiva i ivanih poticaja. Misli nisu nita vie doli elektrinivalovi u mozgu. Seksualno uzbuenje nije nita vie od dotoka kemikalija do odreenihivanih zavretaka, tuga nita vie doli malo kiseline paralizirane u malom mozgu. Ukratko,tijelo je stroj, podvrgnut istim zakonima elektriciteta i mehanike kao i bilo koji elektron

ili sat. Tako o tijelu moramo govoriti jezikom fizike, a ako tijelo govori, onda to jedino govorete mnogobrojne poluge i sile. Tijelu se zapovijeda, a ne slua ga se.

elite li udahnuti svjeeg zraka uz rijeku Aare, vidjet ete dokaze obaju svjetova u jednome.Brodar mjeri svoju poziciju u mraku brojei sekunde ostavljene u struji vode. - Jedan, tri metra.Dva, est metara. Tri, devet metara. - Njegov glas sijee tamu u jasnim i odrjeitim slogovima.Ispod stupa uline svjetiljke na mostu Nvdegg stoje dva brata koja se nisu vidjela godinu dana,smiju se i piju. Zvono s katedrale Svetog Vincenta otpjeva deset puta. Za nekoliko sekundisvjetla stanova uz Schifflaube zatrepere i nestaju kao savreno mehaniziran odgovor, kaoizvodi euklidske geometrije. Leei na obali rijeke, dvoje zaljubljenih lijeno pogledavaju u zrak,probueni udaljenom crkvenom zvonjavom iz bezvremenog sna, iznenaeni to je ve stiglano.

Gdje se ova dva vremena sastaju, oaj. Gdje ova dva vremena idu zasebnim putovima,zadovoljstvo. Jer, udesno je da odvjetnik, medicinska sestra ili pekar mogu ivjeti u bilo kojemod ovih dvaju vremena, ali ne u oba. Svako je vrijeme istinito, ali te istine nisu iste. 25

26. travnja 1905.U ovome je svijetu odmah jasno da je neto udno. Ni u dolinama ni na ravnicama nema

nijedne kue. Svi ive u planinama.U neko su doba u prolosti znanstvenici otkrili da vrijeme protjee to sporije to smo dalje

od sredita zemlje. Uinak je beznaajan, ali ga svejedno moemo mjeriti izuzetno osjetljiviminstrumentima. im je ta pojava postala poznatom, vei se broj ljudi, koji su silno eljeli ostatimladi, preselio u planine. Sad su sve kue izgraene na Domu, Matterhornu, Monte Rosi i nadrugim planinama. Nemogue je prodati stambeni prostor bilo gdje drugdje. Mnogi nisuzadovoljni samo time da jednostavno smjeste svoj dom na nekoj planini. Kako bi dobilimaksimalan uinak, svoje su kue izgradili na stupovima. Vrhovi su planina svuda po svijetunaikani ovakvim kuama kao kakvim gnijezdima, te iz daljine izgledaju kao jato nekihdebelih ptica koje stoje na dugakim mravim nogama. Ljudi koji su najvie eljeli ivjetinajdue, izgradili su svoje kue na najviim stupovima. Doista, neke se kue uzdiu do polamilje na svojim drvenim nogama, tankim kao vreteno. Visina je postala status. Kad neka osoba

gleda odozdo sa svoga kuhinjskog prozora prema susjedu, ona misli da se tom susjedu neetako brzo ukoiti zglobovi kao njoj, da susjed nee izgubiti kosu prije nje, da se nee naboratiprije nje, da nee tako rano izgubiti elju za romantikom. Jednako tako, osoba koja gleda doljeprema nekoj drugoj kui, odbacuje njezine stanare kao ve potroene, slabe i kratkovidne.Neki se hvale da su cijelog svog ivota ivjeli na visini, da su roeni u najvioj kui nanajviem vrhu planine i da se nikad nisu sputali. Oni slave svoju mladost pred ogledalima igoli eu po balkonima.

Katkad neki vaan posao prisili ljude da sidu iz svojih kua. Tada to ine u urbi, hitajuiniza svoje visoke ljestve prema zemlji, pa niz neke druge ljestve ili dolje prema dolini, obavljajusvoje poslove i vraaju se to je prije mogue svojim kuama ili na neko drugo visoko mjesto.Znaju da sa svakim korakom nanie vrijeme tee neto malo bre i oni poinju starjeti netoranije. Ljudi na razini zemlje nikad ne sjede. Oni tre dok nose svoje poslovne torbe ili ivenenamirnice. Jedan se mali broj stanovnika svakoga grada prestao brinuti o tome stare li nekolikosekundi bre od svojih susjeda. Ove pustolovne due svako malo silaze u nii svijet nanekoliko dana, ljenare ispod drvea koje raste u dolini, nehajno plivaju u jezerima koja leena toplijim visinama, valjaju se po ravnoj zemlji. Jedva da pogledavaju na svoje satove, neznaju reci je li ponedjeljak ili etvrtak. Kada drugi ure mimo njih i podsmjehuju im se, oni sesamo smijee.

S vremenom su ljudi zaboravili razlog zato je ono vie bolje. No, svejedno su nastaviliivjeti na planinama, izbjegavati uleknute predjele to su vie mogli, nastavili su uiti svojudjecu da preziru drugu djecu iz nizina. Podnose hladnou planine po navici i uivaju u tojneudobnosti kao dijelu svoga odgoja. ak su sami sebe uvjerili da je rijedak zrak dobar zanjihova tijela pa su, slijedei tu logiku, otili na otre dijete, odbijajui sve osim najpauinastijehrane. Konano, to je stanovnitvo postalo tanko poput zraka, koato i ostarjelo prije vremena.

28. travnja 1905.ovjek ne moe proetati ulicom, popriati s prijateljem, ui u neku zgradu, neobavezno

lutati ispod lukova stare arkade od pjeenjaka, a da ne susretne neki instrument vremena.Vrijeme je vidljivo posvuda. Tornjevi sa satom, runi satovi, crkvena zvona dijele godine umjesece, mjesece u dane, dane u sate, sate u sekunde, i svaki idui interval vremena mariraza onim prije njega u savrenu slijedu. A iza svakog pojedinog sata, ogromno stratitevremena, koje se protee kroz cijeli svemir, odreuje zakon vremena za sve jednako. U ovomsvijetu sekunda uvijek traje sekundu. Vrijeme ide naprijed izvanrednom odmjerenou, uvijektono istom brzinom na svakom uglu svemira. Vrijeme je bezgranian vladar. Vrijeme jeapsolutno.

Svakog se popodneva graani Berna sastaju na zapadnom dijelu Kramgasse. Tamo uetiri minute do tri Zvtgloggeturm iskazuje poast vremenu. Visoko na vrhu tornja klaunovipleu, pijetli kukuriu, medvjedi sviraju frulicu i bubnjeve. Njihovi su mehaniki pokreti i zvukoviprecizno sinhronizirani s okretanjem zupanika, koji su pak nadahnuti savrenstvom vremena.Tono u tri sata masivno zvono odzvoni tri puta, ljudi provjeravaju svoje satove i vraaju se usvoje urede u Speichergasse, svoje prodavaonice u Marktgasse, na svoje farme iza mostovarijeke Aare.

Vjernici vide vrijeme kao dokaz Boga. Jer, naravno, nita nije moglo biti stvoreno savrenobez Stvoritelja. Nita ne moe biti univerzalno, a da ne bude boansko. Svi su apsoluti dioJednog Apsoluta. A gdje se mogu pronai apsoluti, tamo je i vrijeme apsolutno. Tako su etikifilozofi smjestili vrijeme u sredite svog vjerovanja. Na vrijeme se poziva kad se prosuuje obilo emu. Vrijeme prua jasan uvid za raspoznavanje dobra od zla.

U prodavaonici posteljine u Amthausgasse jedna ena pria s prijateljicom. Ova je upravoizgubila posao. Dvadeset je godina radila kao slubenica u Bundeshausu i zapisivala

rasprave. Uzdravala je svoju obitelj, a sad je otputena i ivi s kerkom, koja jo uvijek ide ukolu, i muem, koji svako jutro provodi dva sata na zahodu. Ravnateljica, masna i grotesknagospoda, jedno joj je jutro dola rei da do sutradan isprazni svoj radni stol. Prijateljica uprodavaonici slua bez rijei, uredno slae stolnjak koji je upravo kupila, mie koni spulovera ene koja je upravo izgubila posao. Dvije se prijateljice dogovaraju za aj sutradanujutro u deset sati. Deset sati. Sedamnaest sati i pedeset tri minute od ovog asa. ena koja jeupravo izgubila posao nasmijeila se sad prvi put nakon nekoliko dana. U svojim mislimazamilja zidni sat u kuhinji kako otkucava svaku sekundu izmeu sada i sutra u deset, bezprekida, bez savjetovanja, sinhronizirano kao i slian takav sat u domu njezine prijateljice. Udvadeset minuta do deset sutra ujutro ova e ena obui al, rukavice i kaput te odetati nizSchifflaube, prijei preko mosta Nvdegg i nastaviti dalje do ajane u Postgasse. S druge stranegrada, u petnaest minuta do deset njezina e prijateljica izai iz svoje kue u Zeughausgasse iuputiti se u prema istom mjestu. U deset e se sati sresti. Srest e se u deset sati.

Svijet u kojem je vrijeme apsolutno, svijet je utjehe. Dok je kretanje ljudi nepredvidljivo,kretanje vremena je predvidljivo. Dok se u ljude moe sumnjati, u vrijeme se ne moe sumnjati.Dok ljudi mozgaju, vrijeme tee naprijed bez okretanja unatrag. U kafiima, u zgradama vlade,u brodovima na enevskom jezeru ljudi gledaju na svoje satove i pouzdaju se u vrijeme kaosvoje utoite. Svaka osoba zna da je negdje zabiljeen trenutak kad se rodila, trenutak kad jeprohodala, trenutak njezine prve strasti, trenutak kad se oprostila od svojih roditelja.

3. svibnja 1905.Zamislite svijet u kojem su uzrok i posljedica hiroviti. Ponekad uzrok prethodi posljedici, a

ponekad posljedica uzroku. Ili moda uzrok uvijek lei u prolosti, dok je posljedica ubudunosti, a budunost i prolost su isprepletene.

Sa Bundesterrasse prua se zanimljiv pogled: dolje rijeka Aare, a iznad nje Bernske Alpe.Jedan ovjek upravo sad stoji tamo, odsutno prazni svoje depove i plae. Prijatelji su ga bezrazloga ostavili. Nitko ga vie ne zove, ni s kim se ne nalazi na veeri ili pivu u gostionici, nitkoga vie ne poziva svojoj kui. Dvadeset je godina bio savren prijatelj svojim prijateljima,dareljiv, zainteresiran, blag, odan. to se moglo dogoditi? Tjedan dana nakon ovog trenutkana terasi, isti se ovjek poinje odvratno ponaati, vrijeati svakoga, nositi smrdljivu odjeu,krtariti s novcem, ne doputati da itko doe u njegov stan u Laupenstrasse. to je od ovogauzrok, a to posljedica, to budunost, a to prolost?

U Ziirichu je Vijee nedavno odobrilo stroge zakone. Puanstvu se ne smiju prodavatipitolji. U bankama i trgovinama moraju se provesti revizije. Svi se putnici, kad ulaze u Zurichbrodom preko rijeke Limmat ili eljeznikom linijom Selnau, moraju pretraiti zbogkrijumarenja robe. Graanska je vojska udvostruena. Mjesec dana nakon racije, Zurichslamaju najgora zloinaka djela u njegovoj povijesti. Usred dana ubojstva na Weinplatzu,kraa slika iz Kunsthausa, pijanevanje na crkvenim klupama Munsterhofa. Nisu li ovazloinaka djela na krivom mjestu u vremenu? Ili su moda novi zakoni bili akcija, a nereakcija?

Jedna mlada ena sjedi blizu fontane u Botanischer Gartenu. Dolazi ovamo svake nedjeljekako bi uivala u mirisu bijelih ljubica sloena cvijeta, mousnih rua, ruiastih vrtnihkaranfila. Odjednom joj se srce vine, ona pocrveni, krene bojaljivim korakom, bez ikakva serazloga razveseli. Nakon nekoliko dana upoznaje jednog mladia i obuzima je ljubav. Nisu liova dva dogaaja povezana? Ali kojom udnovatom vezom, kakvim pomakom vremena,kakvom obrnutom logikom?

U ovom su neuzronom vremenu znanstvenici bespomoni. Njihove pretpostavke postajupostpostav-kama. Njihove jednadbe postaju dokazima, njihova logika nelogikom.Znanstvenici postaju nepromiljeni i gunaju kao kakvi kockari koji se ne mogu prestati kladiti.

Znanstvenici postaju lude, ne zato to su razumni, nego zato jer je svemir nerazuman. Ili tomoda nije zato jer je svemir nerazuman, nego jer su oni razumni. Tko bi mogao rei to je odtoga tono u jednom neuzronom svijetu?

U ovom su svijetu umjetnici radosni. Nepredvidljivost je ivot njihovih slika, njihove glazbe,njihovih romana. Oni uivaju u nepredvienim stvarima, dogaajima bez objanjenja i bezveze s prolou.

Veina je ljudi nauila kako ivjeti i proivjeti svaki trenutak. Njihova je teorija da nemarazloga razglabati o prolosti ako je nejasan utjecaj prolosti na sadanjost. A ako sadanjosttek neznatno utjee na budunost, sadanja se djela i dogaaji ne moraju odmjeravati sobzirom na njihove posljedice. Zapravo, svaki je in otok u vremenu, prosuuje ga se premanjemu samom. lanovi obitelji ne tjee umirueg ujaka zbog mogueg nasljedstva, nego zatoto ga u tom trenutku vole. Zaposlenike ne zapoljavaju zbog njihovih dobrih ivotopisa, vezbog toga to su ostavili dobar dojam na razgovoru. Zaposlenici koje ugnjetavaju efovi,odgovaraju na svaku uvredu, bez straha za vlastitu budunost. To je svijet nagona. To je svijetiskrenosti. To je svijet u kojem svaka izgovorena rije vrijedi samo u tom trenutku, svaki pogledima samo jedno znaenje, nijedan dodir nema ni prolosti ni budunosti, svaki je poljubacneposredan.

4. svibnja 1905.Veer je. Dva para, vicarski i engleski, sjede za svojim uobiajenim stolom u blagavaonici

hotela San Murezzan u St. Moritzu. Svake se godine u lipnju nalaze ovdje radi kupanja idruenja. Mukarci su privlani sa svojim crnim kravatama i irokim pojasevima, a ene lijepe usvojim veernjim haljinama. Konobar prelazi preko finog drvenog poda i prima njihovenarudbe.

- ini mi se da e vrijeme sutra biti lijepo - kae ena s brokatom u kosi.- To e biti pravo olakanje - kimaju glavom ostali. - Stvarno je puno ugodnije kupati se kad

je sunano. Iako to moda i nije vano. - anse Laganog Trkaa su etiri prema jedan uDublinu - kae admiral. - Kladio bih se na njega da imam novca - namigne eni.

- Evo, kod mene moe dobiti pet prema jedan ako si za igru - kae drugi mukarac.ene prije veere lome svoja peciva, mau ih maslacem i paljivo sputaju noeve na rub

tanjuria za maslac. Mukarci dre na oku ulazna vrata.- Svia mi se ipka na ubrusima - kae ena s brokatom u kosi. Uzme svoj ubrus i odmota

ga, a onda ponovno zamota.- Svake godine to kae, Josephine - kae druga ena uz smijeak.Ruak stie. Za veeru danas imaju jastoga a la Bordelaise, paroge, odrezak i bijelo vino.- Kako je tvoj peen? - pita ena s brokatom gledajui supruga.- Izvrsno. A tvoj?- Malo je prezainjen. Kao i proli tjedan.- Nego, Admirale, kakav je odrezak?- Nikad nisam odbio dobar komad govedine veselo odvrati admiral.- Ne bi se reklo da ste proboravili puno vremena u smonici ove godine - kae drugi

mukarac. - Niste dobili ni kilograma od prole godine, ili ak u proteklih deset godina.- Moda vi ne primjeujete, ali ona primjeuje -kae admiral i pokae na suprugu.- Moda grijeim, ali mi se ini kao da je u sobama ove godine neto vei propuh - kae

admiralova ena. Drugi kimaju glavom i nastavljaju jesti jastoga i odrezak.-Ja uvijek najbolje spavam u hladnim sobama, ali ako je propuh, probudim se kaljui.- Navucite plahtu preko glave - kae druga ena. Admiralova ena potvrdi, ali ostaje

zbunjena.- Zavucite glavu pod plahtu i propuh Vam nee smetati - ponovi duga ena. - Meni se to

uvijek dogaa u Grindekvaldu. Prozor mi je pokraj kreveta. Mogu ga ostaviti otvorenim ako seprekrijem plahtom preko nosa. Tako se zatitim od hladnoga zraka.

ena s brokatom u kosi namjesti se na svom stolcu, premjesti noge pod stolom.Stie kava. Mukarci se povlae u sobu za puenje, ene na pletenu ljuljaku vani na

velikoj verandi.- I, kako je posao u odnosu na lani? - pita admiral.- Ne mogu se poaliti - ree drugi mukarac, ulijevajui si konjak.- Djeca?- Narasla za ovih godinu dana.Na verandi se ene ljuljaju i gledaju u no.I upravo je jednako tako u svakom hotelu, u svakoj kui, u svakom gradu. Jer, doista, u

ovom svijetu vrijeme prolazi, ali se gotovo nita ne dogaa. Jednako se malo dogodi od godinedo godine, kao od mjeseca do mjeseca, od dana do dana. Ako su vrijeme i tijek dogaajajedno te isto, onda se vrijeme gotovo ne pomie. Ako vrijeme i dogaaji nisu isto, onda su toljudi koji se gotovo ne pomiu. Ako neka osoba u ovom svijetu nema nikakvih ambicija, onanesvjesno pati. Ako osoba ima ambicije, onda pati svjesno, ali veoma polako.

MeuigraEinstein i Besso lagano koraaju niz Speichergasse u kasno popodne. Mirno je doba dana.

Trgovci sputaju svoje rolete i iznose bicikle. S prozora na drugom katu jedna majka zove kerda doe kui i pripremi veeru.

Einstein objanjava svom prijatelju Bessu zbog ega eli spoznati vrijeme, ali mu ne govorinita o svojim snovima. Uskoro e biti u Bessovoj kui. Ponekad Einstein ostaje i na veeri, paMileva mora doi po njega, vukui za sobom njihovo malo dijete. To se obino dogaa kadEinsteina obuzme neki novi projekt, kao sada, pa cijelo vrijeme za veerom trza nogom podstolom. Einstein se naginje prema Bessu, koji je takoer niskog rasta, i govori - elim razumjetivrijeme jer se elim pribliiti Staromu.

Besso kima odobravajui. No, postoje problemi na koje ga Besso upozorava. Kao prvo,moda Stari nije zainteresiran da se priblii svojim stvorenjima, bila ona inteligentna ili ne. Kaodrugo, ne mora biti da je znanje jednako blizini. Kao tree, ovaj bi projekt o vremenu mogao bitiprezahtjevan za jednog dvadesetesto-godinjaka.

S druge pak strane, Besso smatra da je njegov prijatelj u stanju provesti sve. Ove je godineEinstein vec zavrio svoj doktorat, dovrio jedan rad o fotonima i jedan o Brownovu gibanju.Sadanji projekt, koji je zapravo zapoeo kao istraivanje elektriciteta i magnetizma, zahtijevaobi, kako je jednog dana Einstein iznenada objavio, novo promiljanje vremena. Besso jezapanjen Einsteinovom ambicijom.

Besso nakratko ostavlja Einsteina samoga s njegovim mislima. Razmilja to je Annaskuhala za veeru i gleda niz pokrajnju ulicu kako se na rijeci Aare srebrni amac ljeska naniskom suncu. Dok dvojica mukaraca hodaju, koraci im jee po krupnim oblucima kolnika.Poznaju se jo od studentskih dana u Zurichu.

- Dobio sam pismo od brata iz Rima - kae Besso. - Dolazi u posjet na mjesec dana. Annaga voli jer joj uvijek dijeli komplimente na raun njezina izgleda. -Einstein se odsutno smijei. -Neu se moi viati s tobom nakon posla dok mi je brat ovdje. Hoe li se snalaziti?

- to? - pita Einstein. - Neu se moi puno viati s tobom dok mi je brat ovdje - ponoviBesso. - Hoe li se snalaziti sam?

- Naravno - ree Einstein. - Ne brini se za mene. Otkad ga Besso poznaje, Einstein jeoduvijek bio sam sebi dovoljan. Obitelj mu se stalno selila dok je odrastao. Oenjen je kao iBesso, ali gotovo da nikamo ne ide sa svojom enom. ak se i kod kue, usred noi znaoduljati od Mileve i otii u kuhinju kako bi izraunavao dugake stranice jednadbi, koje bi

zatim idui dan u uredu pokazivao Bessu.Besso znatieljno promatra svog prijatelja. Za takvu se samotnu i zatvorenu osobu elja za

blizinom doima udnom.8. svibnja 1905.Smak svijeta dogodit e se 26. rujna 1907. Svi to znaju.U Bernu je ba kao i u drugim veim i manjim gradovima. Godinu dana prije kraja, kole

zatvaraju svoja vrata. emu uiti za budunost kad je ona tako kratka? Prezadovoljna to je sakolom zauvijek gotovo, djeca se igraju skrivaa pod arkadama u Kramgasse, tre nizAarstrasse i bacaju abice po rijeci, troe novie na pepermint bombone i druge stakie.Roditelji ih putaju da rade to hoe.

Mjesec dana prije kraja, poslovi se privode kraju. Bundeshaus zavrava sa svojimraspravama. Zgrada federalnog telegrafa u Speichergasse zapada u tiinu. Jednako tako itvornica satova u Laupenstrasse i mala tvornica pokraj mosta Nvdegg. Komu trebaju trgovina iindustrija kad je ostalo tako malo vremena?

U kafiima na otvorenom u Amthausgasse ljudi sjede, pijuckaju kavu i neusiljenorazgovaraju o svojim ivotima. Osloboenje ispunjava zrak. Upravo sada, na primjer, jednaena smeih oiju razgovara sa svojom majkom o tome kako su u njezinu djetinjstvu, dok jemajka radila kao velja, malo vremena provodile zajedno. Sad planiraju put u Luzern. Ugurate dva ivota u ovo malo vremena to je preostalo. Za drugim stolom mukarac pria prijateljuo omraenom efu koji je esto spavao s njegovom enom u uredskoj garderobi nakon radnogvremena i koji mu je prijetio otkazom ako on ili njegova ena budu pravili probleme. ega bi sesada trebao bojati? Ovaj je ovjek sredio raune sa svojim pretpostavljenim i pomirio se sasvojom enom. Konano u miru sa sobom, ispruio je noge i puta da mu pogled luta ponadAlpa.

U pekarnici u Marktgasse pekar debelih prstiju stavlja tijesto u pe i pjeva. Ovih su danaljudi pristojni kad naruuju kruh. Smijee se i odmah plaaju, jer novac gubi na vrijednosti.Brbljaju o svojim izletima u Fribourg, o ugodno provedenom vremenu u sluanju pria vlastitedjece, o dugim popodnevnim etnjama. ini se da nemaju nita protiv toga to e uskoro bitismak svijeta, jer svi dijele istu sudbinu. U jednomjesenom svijetu vlada jednakost.

Jedan se dan prije kraja svijeta ulice uzburkavaju smijehom. Susjedi koji nikada nisurazgovarali, pozdravljaju se kao prijatelji, svlae sa sebe odjeu i kupaju se u fontanama. Drugiskau na glavu u rijeku Aare, nasmrt umorni nakon plivanja lee u gustoj travi uz rijeku i itajupoeziju. Odvjetnik i potar koji se nikad prije nisu vidjeli, hodaju rukom pod ruku krozBotanischer Garten, smijee se pri pogledu na ciklame i astre, priaju o umjetnosti i bojama.Kakve veze imaju njihova nekadanja zvanja? U jednodnevnom svijetu oni su jednaki.

U sjeni pokrajnje ulice, neto udaljene od Aarbergergasse, jedan se mukarac i enanaslanjaju na zid, piju pivo i jedu dimljenu govedinu. Zatim e ga ona povesti u svoj stan.Udana je za nekog drugog, ali ve godinama eli ovog ovjeka, i sad e, na posljednji danovoga svijeta, zadovoljiti svoje elje.

Nekoliko dua tri ulicama inei dobra djela, pokuavajui ispraviti ona loa iz prolosti.Jedino oni imaju neprirodan osmjeh.

Jednu minutu prije smaka svijeta svi se okupljaju ispred Kunstmuseuma. Mukarci, ene,djeca oblikuju ogroman krug i dre se za ruke. Nitko se ne pomie. Nitko nita ne govori. Vladaapsolutna tiina, tako da svatko moe uti otkucaje srca onoga s lijeve ili desne strane. Ovo jeposljednja minuta svijeta. U apsolutnoj tiini svjetlost obasjava ljubiasti encijan u vrtu s donjestrane cvijeta, te on zasja na tren, a onda se postupno izgubi medu ostalim cvijeem. Igliastolie aria iza muzeja njeno zatitra kako se vjetri provlai kroz drvee. Jo dalje, iza ume,rijeka Aare odraava sunevo svjetlo, lomei svjetlost na svakom uzbibanom dijelu svoje

povrine. Na istoku se toranj Svetoga Vincenta uzdie u nebo, crven i vitak, sa ziem finimpoput ila na kakvu listu, a tamo gore Alpe, velike i tihe s vrhovima prekrivenim snijegom,mijeaju bijelu i ljubiastu boju. Jedan oblak lebdi na nebu. Vrabac lepra. Nitko ne govori.

U posljednjoj sekundi izgleda kao da su svi, drei se za ruke, skoili s vrha Topaza. Krajse pribliava kao to se munjevito pribliava tlo. ikti hladan zrak, tijela postaju besteinska.Tihi horizont razjapio je svoje nekoliko milja iroke eljusti, a ispod njega sve se blie i blieobruava ogroman snjeni pokriva, da obujmi ovaj ruiasti krug ivota.

10. svibnja 1905.Kasno je poslijepodne i sunce se nakratko ugnijezdilo u snjenu kotlinu na Alpama, vatra

na ledu. Dugake zrake svjetlosti steru se s planina, prelaze preko spokojnoga jezera, bacajusjenke na grad ispod sebe.

Na mnogo naina taj je grad jedinstvena cjelina. Smreka, ari i arola bor tvore njenugranicu prema sjeveru i zapadu, dok su povie naranasti ljiljani, ljubiasti encijani i alpskizvonii. Na panjacima blizu grada pase stoka kako bi se dobio maslac, sir, okolada. Malatekstilna tvornica proizvodi svilene tkanine, razne vrpce, pamunu odjeu. Crkveno zvonozvoni. Miris dimljene govedine ispunjava ulice i prolaze.

Kada se bolje pogleda, taj grad ini mnogo dijelova. Jedna etvrt ivi u petnaestom stoljeu.U njoj su katovi kua od grubog kamena povezani vanjskim stubama i galerijama, dok gornjizabiti zjape otvoreni vjetrovima. Mahovina raste izmeu kamenih ploa na oplati krovova. Drugije dio sela slika osamnaestog stoljea. Peeni je crijep uglavljen na krovovima ravnih linija.Crkva ima ovalne prozore, lode na konzolama, ograde od granita. Trei dio odraavasadanjost, s arkadama uz svaku ulicu, metalnim rukohvatima na balkonima i fasadama odfinog pjeenjaka. Svaki je dio sela vezan uz razliito vrijeme.

U ovo bi kasno poslijepodne, u ovih nekoliko trenutaka, dok se sunce ugnijezdilo u jednojsnjenoj kotlini na Alpama, ovjek mogao sjediti pokraj jezera i kontemplirati o kakvoivremena. Hipotetski govorei, vrijeme bi moglo biti njeno ili grubo, bodljikavo ili svilenkasto,vrsto ili mekano. Ali u ovom se svijetu dogodilo da je vrijeme ljepljivo. Dijelovi se grada lijepeza neki trenutak u povijesti i ne mogu van. Jednako se tako pojedinci lijepe za neki trenutak izsvog ivota i ne mogu ga se osloboditi.

Upravo sada jedan ovjek u kui pod planinom razgovara s prijateljem. Govori o svojimkolskim danima u gimnaziji. Njegove pohvalnice i svjedodbe iz matematike i povijesti vise nazidovima, portske medalje i trofeji zauzimaju police s knjigama. Ovdje je na stolu fotografijanjega kao kapetana maevalakog tima, kako ga grle drugi mladii, koji su u meuvremenuotili na fakultet, postali inenjeri i bankari te se oenili. Tamo je u komodi njegova odjea odprije dvadeset godina; maevalaka majica i hlae od tvida, koje su sad malo preuske u struku.Prijatelj, koji ve godinama pokuava upoznati ovog mukarca sa svojim prijateljima, pristojnoodobrava glavom i pokuava disati u ovoj majunoj sobi.

U drugoj kui jedan mukarac sjedi sam za svojim stolom postavljenim za dvoje. Prije desetgodina sjedio je ovdje, nasuprot svomu ocu, i nije mu uspio rei da ga voli. Pretraivao je pogodinama svoga djetinjstva u potrazi za nekim trenutkom bliskosti, sjeajui se veeri u kojimabi tihi starac sjedio sam sa svojom knjigom, i nije mu uspio rei da ga voli, i nije mu uspio reida ga voli. Stol je postavljen s dva tanjura, dvije ae, dvije vilice, kao i one posljednje noi.ovjek poinje jesti, ali ne moe jesti, pa nekontrolirano zarida. Nikada mu nije rekao da gavoli.

U treoj kui jedna ena blago promatra fotografiju svoga sina, mladog, nasmijeenog ipametnog. Pie mu na odavno zastarjelu adresu i zamilja da od njega dobiva vesela pisma.Kad joj sin pokuca na vrata, ona se ne javlja. Kad je sin, nateena lica i staklenih oiju, dozivana prozor da mu da novac, ona ga ne uje. Kad joj sin, posrui, ostavlja poruke, molei je da

se nadu, ona te poruke neotvorene baca. Kad njezin sin stoji u noi ispred njezine kue, onarano odlazi u krevet. Ujutro gleda njegovu fotografiju i pie prekrasna pisma na odavnozastarjelu adresu.

Jedna usidjelica gleda lice mladia koji ju je nekad volio, u ogledalu svoje spavae sobe,na stropu pekarnice, na povrini jezera, na nebu. Tragedija je ovoga svijeta to nitko nijesretan, bio zalijepljen za vrijeme boli ili radosti. Tragedija je ovoga svijeta to je svatko sam.Jer, ivot prolosti ne moe sudjelovati u sadanjosti. Svaka osoba koja se zalijepi u vremenu,zalijepi se sama. .

svibnja 1905.U etnji po Marktgasse moe se vidjeti prekrasan prizor. Trenje u kutijama na tandovima

stoje poredane, eiri su kod klobuara uredno posloeni, cvijee na balkonima aranirano usavrenoj simetriji, na podu pekarnice nema niti jedne mrvice, na krupnim kockama kolnikaispred mljekarnice nema prolivenog mlijeka. Nita nije mimo svoga mjesta.

Kad veselo drutvo napusti restoran, stolovi su uredniji nego prije. Kad vjetar njeno puekroz ulicu, ulica ostaje pometena, smee i praina odlaze na rub grada. Kad valovi vodeudaraju o obalu, obala se obnavlja. Kad lie opada s drvea, ono se poput ptica poreda uoblik slova V. Kad oblaci oblikuju lica, zadravaju takav oblik. Kad lula zadimi sobu, dimodjedri u kut sobe, ostavljajui za sobom ist zrak. Boja balkona izloenih kii i vjetru svremenom postaje sve sjajnija. Zvuk groma ini da se razbijena vaza opet uoblii, dapolomljeni dijelovi skoe tono na isto mjesto gdje trebaju biti i da se spoje. Miomiris kola scimetom u prolazu se pojaava, a ne nestaje kad ona prou.

Izgledaju li ovi dogaaji udno?U ovome svijetu protjecanje vremena donosi sve vei red. Red je zakon prirode, univerzalni

trend, kozmiki smjer. Ako je vrijeme strijela, strijela je usmjerena prema redu. Budunost jeobrazac, organizacija, integracija, intenzifikacija; prolost je sluajnost, konfuzija,dezintegracija, raspad.

Filozofi uvjeravaju da bi bez trenda prema redu vremenu nedostajao smisao. Budunost sene bi razlikovala od prolosti. Slijed bi dogaaja bio tek mnotvo sluajnih scena iz tisuuromana. Povijest bi bila mutna, poput magle koja se uveer uvlai u kronje stabala.

U takvom svijetu ljudi u neurednim kuama samo lee u krevetu i ekaju da prirodne sileodguraju prainu s prozorskih klupica i izravnaju cipele u njihovim ormariima. Ljudi sneorganiziranim poslovnim ivotom mogu biti na izletu, dok im se kalendari organiziraju,sastanci ugovaraju i rauni sreuju. Ruevi za usne, etke i pisma mogu se gurnuti u torbicu sazadovoljstvom da e se automatski sami posloiti. Vrtovi se nikad ne moraju istiti, korov nikadplijeviti. Radni stolovi prema kraju dana postaju sve uredniji. Odjea s poda od prole veeriujutro lei sloena na stolcu. Izgubljene se sokne pojavljuju.

Ako se grad posjeti u proljee, moe se vidjeti jo jedna udna slika. U proljetno vrijemeljudima dojadi red u njihovim ivotima. U proljee ljudi u svojim kuama nakupljaju otpad.Unose u kuu blato, lome stolce i razbijaju prozore. Na Aarbergergasse, ili u bilo kojojstambenoj etvrti i ulici, u proljee se moe uti zvuk lomljave stakla, vikanje, urlanje, smijeh. Uproljee se ljudi nalaze u nedogovoreno vrijeme, pale svoje rokovnike, bacaju svoje satove,piju kroz no. Ovakvo se histerino ponaanje nastavlja do ljeta, kad se ljudima vraa zdravrazum i smisao za red.

14. svibnja 1905.Postoji mjesto gdje vrijeme miruje. Kapi kie nepokretno vise u zraku. Njihala sata

nepomino stoje u zamahu. Psi podiu njuku i neujno zavijaju. Pjeaci su zamrznuti napranjavim ulicama, njihove noge podignute kao da vise na koncima. Arome datulja, manga,korijandera i kumina lebde u zraku.

Kako se putnik iz bilo kojeg smjera pribliava ovamo, kree se sve sporije i sporije. Otkucajisrca sve su mu rjei i rjei, disanje se usporava, temperatura mu pada, misli mu nestaju, svedok ne doe do mrtvog sredita i ne stane. Jer, to je sredite vremena. Iz ovoga se mjestavrijeme iri u koncentrinim krugovima -

miruje u sreditu, polako se ubrzava na veim promjerima.Tko bi hodoastio prema sreditu vremena? Roditelji s djecom i ljubavnici.I tako se na mjestu gdje vrijeme miruje mogu vidjeti roditelji kako su epali svoju djecu u

zamrznutom zagrljaju iz kojega ih nikad nee pustiti. Prelijepa mlada ki plavih oiju i plavekose nikad se nee prestati smijeiti kao to se sad smijei, nikad nee izgubiti njean ruiastsjaj na obrazima, nikad se nee naborati ili umoriti, nikad nee biti povrijeena, nikad neezaboraviti to su je roditelji nauili, nikad nee imati misli za koje njezini roditelji ne znaju,nikad nee upoznati zlo, nikad nee rei svojim roditeljima da ih ne voli, nikad nee otii izsvoje sobe s pogledom na ocean, nikad nee prestati dodirivati svoje roditelje kao to to sadaini.

Na mjestu gdje vrijeme miruje, mogu se vidjeti i ljubavnici kako se ljube u sjenama zgrada,u zamrznutom zagrljaju iz kojeg nikad nee izai. Voljena osoba nikad nee maknuti ruke izpoloaja u kojem su sada, nikad nee vratiti narukvicu sjeanja, nikad nee otputovati dalekood svoje voljene osobe, nikad se nee dovesti u opasnost rtvujui se, nikad nee propustitipokazati svoju ljubav, nikad nee postati ljubomorna, nikad se nee zaljubiti u nekog drugog,nikad nee izgubiti strast ovog trenutka.

Mora se imati na umu da su ove figure osvijetljene tek slabanim crvenim svjetlom, jersvjetlo gotovo da nestaje u sreditu vremena, njegove se vibracije usporavaju kao eho uogromnim kanjonima, njegov se intenzitet smanjuje do blijedoga sjaja krijesnica.

Oni koji su tik do samog sredita, doista se i miu, ali brzinom ledenjaka. Prolazak eljemkroz kosu mogao bi trajati cijelu godinu, a poljubac moda njih tisuu. Dok se uzvrati osmjeh, uvanjskom svijetu prou cijela godinja doba. Dok se zagrli dijete, sagrade se mostovi. Dok seizgovori zbogom, srue se i zaborave gradovi.

A oni koji se vraaju u vanjski svijet... Djeca munjevito brzo rastu, zaboravljaju stoljetnezagrljaje svojih roditelja, koji su za njih trajali tek nekoliko sekundi. Djeca postaju odrasli, ivedaleko od svojih roditelja, ive u svojim vlastitim kuama, stjeu svoje navike, podnose bol,stare. Djeca proklinju svoje roditelje jer su ih pokuali zauvijek zadrati, proklinju vrijeme zbogsvoje naborane koe i promuklih glasova. Ova, sad stara djeca takoer ele zaustaviti vrijeme,ali u drugom vremenu. Oni ele zamrznuti svoju djecu u sreditu vremena.

Ljubavnici koji se vraaju, saznaju da su im prijatelji davno nestali. Na kraju krajeva, prolisu cijeli ljudski vjekovi. Kreu se u svijetu koji ne prepoznaju. Ljubavnici koji se vraaju, i daljese grle u sjeni zgrada, ali im se zagrljaji sad ine praznima i usamljenima. Uskoro zaboravljajuobeanja dana prije nekoliko stoljea, koja su za njih trajala tek nekoliko sekundi. Postajuljubomorni, ak i medu strancima, govore si rune stvari, gube strast, razdvajaju se, stare iostaju sami u svijetu koji ne poznaju.

Neki kau da je bolje ne pribliavati se sreditu vremena. ivot je posuda tuge, ali ga jeplemenito ivjeti, a bez vremena nema ivota. Drugi se s tim ne slau. Oni bi radije imalivjenost zadovoljstva, ak i kad bi ta vjenost bila zaahurena i smrznuta poput leptiraizloenog u vitrini.

5. svibnja 1905.Zamislite svijet u kojem vremena nema. Samo slike.Dijete na morskoj obali oarano prvim pogledom na ocean. ena koja stoji u zoru na svom

balkonu, njezina rasputena kosa, njezina ovjeena svilena spavaica, njezine bose noge,njezine usne. Zakrivljen luk arkade blizu fontane Zahringer u Kramgasse, pjeenjak i eljezo.

ovjek koji sjedi u tiini svoje radne sobe, drei u ruci fotografiju ene, bolan izraz na njegovulicu. Orao tekavac uokviren na nebu, njegova raskriljena krila, suneve zrake prodiru mu krozperje. Djeak koji sjedi u praznom auditoriju, srce mu luduje kao da je na pozornici. Otiscistopala u snijegu na otoku, zimi. Brod na vodi, nou, njegova svjetla nejasna u daljini, poputmale crvene zvijezde na crnom nebu. Zakljuan ormari s tabletama. List na podu, u jesen,crven i zlatan i sme, njean. ena koja ui u grmlju, eka pokraj kue svoga mua s kojimvie ne ivi, s kojim mora razgovarati. Lagana kia u proljetni dan, u etnji koja e bitiposljednja etnja mladia u mjestu koje voli. Praina na prozorskoj klupici. tand s paprikamau Marktgasse, utim, zelenim i crvenim. Matterhorn, nazupen vrh bjeline koji stri u istoplavetnilo neba, zelena dolina i kolibe. Uica igle. Rosa na listovima, kristalna, prelijeva sepoput opala. Majka na svom krevetu, plae, miris bosiljka u zraku. Dijete na biciklu u KleineSchanze, smijeei se smijekom cijelog ovjeanstva. Toranj molitve, visok osmerokut,otvoren balkon, ozbiljan, okruen orujem. Para koja se uzdie s jezera u rano jutro. Otvorenakomoda. Dvojica prijatelja u kafiu, svjetlost svjetiljke obasjava lice jednog prijatelja, drugi je usjeni. Maka koja gleda kukca na prozoru. Mlada ena na klupici, ita pismo, suze sree unjezinim zelenim oima. Veliko polje omeeno cedrom i smrekom. Duboko prodiranje sunevesvjetlosti kroz prozor u kasno poslijepodne. Masivno drvo oboreno, korijeni koji stre u zrak,kora, grane jo uvijek zelene. Bjelina jedrilice s vjetrom u leda, jedra naduta poput krilaogromne bijele ptice. Otac i sin sami u restoranu, otac tuan, bulji u stolnjak. Ovalni prozor spogledom na polja puna sijena, drvena kola, krave, zeleno i ljubiasto u poslijepodnevnojsvjetlosti. Razbijena boca na podu, smea tekuina po pukotinama, ena crvenih oiju. Staracu kuhinji koji kuha doruak svomu unuku, djeak koji se zagledao kroz prozor u bijelo obojenuklupu. Pohabana knjiga to lei na stolu pokraj priguene svjetiljke. Bjelina na vodi dok serazbija val noen vjetrom. ena mokre kose lei na kauu, dri za ruku ovjeka kojeg vienikad nee vidjeti. Vlak s crvenim vagonima na velikom kamenom mostu s otmjenim lukovima,ispod njega rijeka, sitne tokice koje predstavljaju kue u daljini. estice praine lebde usunevoj svjetlosti kroz prozor. Tanka koa na sredini vrata, dovoljno tanka da se vidipulsiranje krvi ispod nje. Mukarac i ena goli, obgrljeni jedno oko drugoga. Plave sjenedrvea na punom mjesecu. Vrh planine i jak, postojan vjetar, dolina se stere na sve strane,sendvii s govedinom i sirom. Dijete koje se izmie oevu udarcu, oeve usnice stisnute odljutnje, dijete ne razumije. Strano lice u ogledalu, sivilo oko sljepooica. Mladi koji dri telefon,zapanjen onim to uje. Obiteljska fotografija, roditelji mladi i oputeni, djeca u kravatama ihaljinama, smiju se. Slaba svjetlost daleko kroz gutik drvea. Crvenilo zalaska sunca. Ljuskajajeta, bijela, krhka, neslomljena. Plava kapa izbaena na obalu. Rue, odrezane i preputenerijeci ispod mosta, francuski dvorac povrh nje. Crvena kosa ljubavnice, divlje, vragolaste,obeavajue. Ljubiaste latice irisa koji dri mlada ena. Soba sa etiri zida, dva prozora, dvakreveta, stolom, svjetiljkom, dvoje ljudi crvena lica, suze. Prvi poljubac. Planeti uhvaeni uprostoru, oceani, tiina. Kapljica vode na prozoru. Namotano ue. uta etka.

20. svibnja 1905.Pogled na napuene tandove u Spitalgasse pria svoju priu. Kupci neodluno hodaju od

jednog do drugog tanda, otkrivajui to pojedini trgovci prodaju. Ovdje je duhan, ali gdje jezrno goruice? Ovdje je eerna repa, ali gdje je bakalar? Ovdje je kozje mlijeko, ali gdje jesasafras? Oni nisu turisti u svom prvom posjetu Bernu. Oni su graani Berna. Nitko se ne moesjetiti da je prije dva dana kupio okoladu u Ferdinandovoj prodavaonici na broju 17, iligovedinu u prodavaonici delikatesa Hof na broju 36. Svaka se prodavaonica i njezinispecijaliteti moraju iznova pronai. Mnogi hodaju s planovima grada, koji svoje vlasnikeusmjeravaju od jedne arkade prema drugoj, u gradu u kojem ive cijeli svoj ivot, u ulici kojomprolaze ve godinama. Mnogi hodaju s biljenicama, kako bi zabiljeili ono to su nauili dok

im je to jo nakratko u glavama. Jer, u ovom svijetu ljudi nemaju pamenje.Kad doe vrijeme da se na kraju dana vrati kui, svaka osoba pogleda u svoj adresar da

vidi gdje stanuje. Mesar, koji je danas odvalio nekoliko neprivlanih odrezaka u svojemjednodnevnom mesarenju, otkriva da mu je dom u Nageligasse na broju 29- Burzovni meetar,ije je kratkotrajno poznavanje trita proizvelo neke uspjene investicije, ita da sad ivi uBundesgasse na broju 89- Kad doe kui, svaki mukarac pronalazi svoju enu i djecu kakoekaju na vratima, predstavlja im se, pomae oko veere, djeci ita prie. Jednako tako, svakaena koja se vrati s posla upoznaje svoga mua, djecu, namjetaj, svjetiljke, tapete, uzorke naporculanu. Kasno naveer, mu i ena ne ostaju za stolom kako bi porazgovarali o dogaajimaprotekloga dana, o koli svoje djece, o bankovnom raunu. Umjesto toga, oni se smijee jednodrugomu, osjeaju toplu krv, ugodnu bol izmeu nogu, kao kad su se prije petnaest godina prviput sreli. Pronalaze svoju spavau sobu, posrui mimo obiteljskih fotografija koje neprepoznaju, i provode strastvenu no. Jer, samo su navika i sjeanje ono to otupljuje fizikustrast. Bez sjeanja, svako je jutro prvo jutro, svaki poljubac i dodir prvi.

Svijet bez sjeanja svijet je sadanjosti. Prolost postoji samo u knjigama, u dokumentima.Da bi upoznao samoga sebe, svaki ovjek nosi svoju Knjigu ivota, u kojoj je ispisana povijestnjegova ivota. itajui te stranice svakoga dana, on ponovno moe saznati identitet svojihroditelja, je li roen u visokom ili niskom drutvenom staleu, je li u koli bio dobar ili lo dak, jeli ita postigao u svome ivotu. Bez svoje Knjige ivota, svaka je osoba tek fotografija,dvodimenzionalni lik, duh. U kafiima u zelenilu Brunngasshaldea moe se uti bolan krikovjeka koji je upravo proitao da je jednom ubio nekog ovjeka, mogu se uti uzdasi enekoja je upravo otkrila da joj je udvarao princ, iznenadno hvalisanje ene koja je saznala da jeprije deset godina bila studentica s najboljim ocjenama na fakultetu. Neki u sumrak provodesate za stolom, itajui svoju Knjigu ivota; drugi mahnito ispunjavaju jo neispisane stranicedananjim dogaajima.

S vremenom Knjiga ivota svakoga pojedinca toliko odeblja da se ne moe itati u cijelosti.Tada dolazi odabir. Stariji mukarci i ene mogu itati ranije stranice, kako bi upoznali sebedok su bili mladi; ili mogu itati s kraja kako bi upoznali sebe u kasnijim godinama.

Neki su sasvim prestali itati. Oni su napustili prolost. Oni su odluili da nije vano jesu lijuer bili bogati ili siromani, obrazovani ili neuki, ponosni ili skromni, zaljubljeni ili prazna srca- nita nije vanije od injenice da im sada blag vjetar mrsi kosu. Ti vas ljudi gledaju ravno uoi i vrsto vam stiu ruku. Ti ljudi hodaju gipkim korakom svoje mladosti. Ti su ljudi nauiliivjeti u svijetu bez sjeanja.

22. svibnja 1905.Zora. Magla boje lososa lebdi nad gradom, noena dahom rijeke. Sunce eka iza mosta

Nvdegg, baca svoja dugaka, pocrvenjela koplja preko Kramgasse do divovskog tornja kojimjeri vrijeme, i osvjetljuje donju stranu balkona. Zvukovi jutra huje ulicama poput mirisa kruha.Jedno se dijete budi i plae za svojom majkom. Roleta potiho pucketa kad klobuar stie usvoju prodavaonicu u Marktgasse. Neki motor cvili na rijeci. Dvije ene potiho priaju ispodarkade.

Dok se grad rastapa kroz maglu i no, moe se vidjeti udan prizor. Ovdje je stari mostnapola zavren. Ondje je kua mimo svojih temelja. Ovdje ulica zaokree na istok bez ikakvarazloga. Tamo je banka smjetena usred trnice povrem. Donji vitrai na Sv. Vincentuprikazuju religiozne teme, gornji se pak grubo pretvaraju u prikaz Alpa u proljee. Jedan ovjekurno hoda prema Bundeshausu, odjednom staje, podie ruke prema glavi, uzbueno netovie, okree se i uri u suprotnom smjeru.

Ovo je svijet promijenjenih planova, iznenadnih mogunosti, neoekivanih vizija. Jer, uovom svijetu vrijeme ne tee jednolino, ve na mahove, pa stoga ljudi imaju nepostojane slike

budunosti.Kad se majci iznenada ukae slika gdje e joj ivjeti sin, seli se ne bi li mu bila to blie.

Kad graditelj vidi neko budue trgovako mjesto, svoju cestu zakree u tom smjeru. Kad seneka djevojica na tren vidi kao cvjearica, odluuje ne ii na fakultet. Kad mladi dobije vizijuene koju e oeniti, on je eka. Kad odvjetnik uhvati sliku sebe u odori suca u Ziirichu,naputa svoj posao u Bernu. I doista, kakvog ima smisla nastavljati sadanjost ako se vidjelabudunost?

Za one koji su imali svoje vizije, ovo je svijet zajamenog uspjeha. Vrlo je malo projekatakoji su zapoeti, a ne slue unapreenju karijere. Ne ide se esto na putovanja koja ne vodedo grada sudbine. Malo je sklopljenih prijateljstava koja nee ostati prijateljstva u budunosti.Malo se strasti troi uzalud.

Za one koji nisu imali nikakvu viziju, ovo je svijet pasivnog iekivanja. Kako da se netkoupie na fakultet, ako ne zna koje je njegovo budue zanimanje? Kako da netko otvori ljekarnuu Marktgasse, ako bi slina trgovina mogla bolje poslovati u Spitalgasse? Kako voditi ljubav smukarcem, ako on moda ne ostane vjeran? Ti ljudi veinu dana prespavaju i ekaju svojuviziju.

Tako se u svijetu kratkih prizora iz budunosti rijetko to riskira. Oni koji su vidjelibudunost, ne trebaju riskirati, a oni koji jo uvijek nisu vidjeli budunost, ekaju svoju vizijubez riskiranja.

Tek nekolicina onih koji su se osvjedoili o svoju budunost, ine sve to mogu kako bi jeizmijenili. ovjek odlazi ureivati vrtove muzeja u Neuchatelu nakon to se vidio kao odvjetniku Luzernu. Mladi kree na odvaan put jedrilicom sa svojim ocem nakon vizije da e mu otacuskoro umrijeti od sranih tegoba. Mlada si ena doputa da se zaljubi u jednog ovjeka, iakoje vidjela da e se udati za drugoga. Ti ljudi u sumrak stoje na svojim balkonima i viu da sebudunost moe izmijeniti, da su tisue budunosti mogue. S vremenom vrtlaru u Neuchateludojadi teak rad za malu nadnicu i postaje odvjetnik u Luzernu. Otac umire od srane bolesti, anjegov se sin mrzi jer nije prisilio oca da ostane u krevetu. Mladu enu naputa ljubavnik i onase udaje za mukarca s kojim pati u svojoj samoi.

Komu je bolje u ovome svijetu hirovita vremena? Onima koji su vidjeli svoju budunost i kojiive samo jedan ivot? Ili onima koji nisu vidjeli svoju budunost i ekaju kako bi poeli ivjetisvoj ivot? Ili onima koji ne priznaju budunost i ive dva ivota?

29. svibnja 1905.Mukarac ili ena iznenada baeni u ovaj svijet morali bi se izmicati pred kuama i

zgradama. Jer, sve je u pokretu. Kue i stanovi, montirani na kotaima, voze se nagnuti na bokkroz Bahnhofplatz i jure probijajui se kroz Marktgasse, a njihovi stanari viu s prozora nadrugom katu. Pota ne ostaje u Postgasse, ve leti gradom na tranicama, poput vlaka. NitiBundeshaus ne stoji mirno u Bundesgasse. Posvuda zrak samo bruji i buci zvucima motora iputovanja. Kad ovjek u osvit dana izae kroz svoja vrata, tek to je krenuo, ve juri, hvatazgradu svog ureda, uri uz i niz stepenice, radi za stolom koji se vrti u krug, na kraju danagalopira kui. Nitko ne sjedi pod drvetom s knjigom, nitko ne gleda u valie na jezercu, na selunitko ne lei u dubokoj travi. Nitko ne miruje.

emu takva opsjednotost brzinom? U ovom svijetu vrijeme prolazi sporije ljudima upokretu. I tako svi putuju velikom brzinom, kako bi dobili na vremenu.

Uinak brzine nije uoen do izuma motora s unutarnjim izgaranjem i poetaka brzogprometovanja. 8. rujna 1889- gospodin Randolph Whig od Surrevja vozio je velikom brzinomsvoju punicu u London u svom novom motornom vozilu. Na svoju je veliku radost stigao zaupola manje vremena od oekivanog, a konverzaciju jedva da je zapoeo, te se odluiopozabaviti tim fenomenom. Nakon to je objavljeno njegovo istraivanje, nitko vie nije iao

sporo. Budui da je vrijeme novac, financijski razlozi diktiraju da svaka meetarska kua, svakatvornica, svaka prodavaonica ivenih namirnica moraju stalno putovati to je bre mogue,kako bi postigle prednost pred svojim suparnicima. Takve su zgrade opremljene divovskimpogonskim motorima i nikad ne miruju. Njihovi motori i radilice bue puno glasnije od opreme iljudi unutar njih.

Usto, kue se ne prodaju samo prema veliini i dizajnu, ve i prema brzini. Jer, to kuabre putuje, to sporije otkucavaju sati unutar nje i to je vie vremena na raspolaganju njezinimstanarima. Ovisno o brzini, ovjek u brzoj kui moe po danu dobiti nekoliko minuta u odnosuna svoje susjede. Ova se opsjednutost brzinom nastavlja i nou, kad se dragocjeno vrijememoe izgubiti ili dobiti, dok se spava. Nou su ulice sasvim osvijetljene kako bi kue koje semimoilaze izbjegle sudare, koji su uvijek fatalni. Nou ljudi sanjaju 0 brzini, o mladosti, omogunostima.

U ovom svijetu velike brzine sporo se shvatila samo jedna injenica. Loginom jetautologijom efekt kretanja posve relativan. Jer, kad se dvoje ljudi mimoiu na ulici, svaki onogdrugog zamjeuje u pokretu, ba kao to ovjek u vlaku vidi da mimo njegova prozora letidrvee. Jednako tako, kad se dvoje ljudi mimoidu na ulici, svakomu se ini da onom drugomvrijeme prolazi sporije. Svakomu se ini da onaj drugi dobiva na vremenu. Ovaj reciprocitetizluuje. Jo pak vie izluuje to da to se bre putuje mimo susjeda, ini se da susjed putujebre.

Frustrirani i maloduni, neki su ljudi prestali gledati van kroz svoje prozore. S navuenimroletama, nikad ne znaju kako se brzo kreu oni, a kako njihovi susjedi i suparnici. Ujutroustaju, kupaju se, jedu pletenicu sa unkom, rade za svojim radnim stolom, sluaju glazbu,razgovaraju sa svojom djecom, vode zadovoljne ivote.

Neki zastupaju miljenje da samo divovski toranj sa satom u Kramgasse otkucava tonovrijeme, da jedino on miruje. Drugi pak ukazuju na to da je ak i divovski sat u pokretu kad segleda s rijeke Aare, ili s oblaka.

MeuigraEinstein i Besso sjede ispred kafia u Amthausgasse. Podne je i Besso je uspio nagovoriti

prijatelja da izau iz ureda i udahnu malo svjeega zraka.- Ne izgleda ba dobro - kae Besso. Einstein slegne ramenima, gotovo kao da mu je

neugodno. Prolaze minute, ili moda samo sekunde.- Napredujem - kae Einstein.- Vidi se - ree Besso, zabrinuto prouavajui tamne podonjake ispod prijateljevih oiju.

Mogue je da je Einstein opet prestao jesti. Besso se sjea kad je on sam izgledao kaoEinstein sada, ali iz drugog razloga. Bilo je to u Ziirichu. Bessov je otac iznenada umro, usvojim ranim etrdesetima. Besso, koji se nikad nije slagao s ocem, osjeao je duboku alost ikrivnju. Njegovo je studiranje trenutano stalo. Na Bessovo iznenaenje, Einstein ga je doveok sebi u stan i brinuo se za njega cijelih mjesec dana.

Besso sad gleda Einsteina i eli mu pomoi, ali naravno, Einstein ne eli pomo. Bessomisli da Einstein ne osjea bol. ini se neosjetljiv na svoje tijelo i na svijet oko sebe.

- Napredujem - opet e Einstein. - Mislim da u otkriti tajne. Jesi li vidio Lorentzov rad kojisam ti ostavio na stolu?

- Runo.- Da, runo i ad hoc. Nije bilo anse da bude ispravan. Elektromagnetski eksperimenti

govore nam neto puno fundamentalnije - Einstein se poee po brkovima i strpa u ustakrekere sa stola.

Na neko su vrijeme dvojica mukaraca zautjela. Besso stavlja etiri kockice eera u svojukavu dok Einstein zuri u Bernske Alpe, daleke i jedva vidljive kroz maglu. Ustvari, Einstein

gleda kroz Alpe, u svemir. Ponekad dobije migrenu od gledanja u daljinu, pa mora zatvorenihoiju lei na svoj kau presvuen zelenom presvlakom.

- Anna bi eljela da ti i Mileva doete na veeru idui tjedan - ree Besso. - Moete dovesti idijete ako hoete - Einstein kima glavom.

Besso naruuje jo jednu kavu, pogled mu pada na mladu enu za susjednim stolom, teuvlai koulju u hlae. Gotovo je jednako neuredan kao Einstein, koji sad ve bulji u galaksije.Besso se doista zabrinuo za svoga prijatelja, iako ga je ve viao ovakvog. Moda e ga taveera malo razonoditi.

- Subota naveer - kae Besso.- Zauzet sam u subotu uveer - neoekivano e Einstein. - Ali Mileva i Hans Albert mogu

doi.Besso se smije i kae - Subota naveer u osam -Zagonetka mu je zato se Einstein uope

oenio. Ni sam Einstein to ne moe objasniti. Jednom je priznao Bessu da se nadao kako eMileva barem obavljati kuanske poslove, ali to nije tako funkcioniralo. Nenamjeten krevet,prljavo rublje, hrpetine suda jednaki su sada kao i prije. A s bebom ima jo i vie posla.

- to misli o Rasmussenovu patentu? - pita Besso.- Centrifuga s uskim grlom? -Da.- Osovina e vibrirati prejako da bi moglo biti korisno - kae Einstein - ali ideja je pametna.

Mislim da bi to moglo funkcionirati s fleksibilnim draem koji bi naao svoju vlastitu rotacijskuos.

Besso zna to to znai. Einstein e sam napraviti novi dizajn i poslati ga Rasmussenu, bezzahtjeva da mu se plati ili oda priznanje. esto sretni primatelji Einsteinovih prijedloga niti neznaju tko im je ispravio patent. Nije stvar u tome da Einstein ne uiva u priznanju. Prijenekoliko godina, kad je vidio svoj prvi rad u asopisu Annalen derPhysik, oponaao je pijetlacijelih pet minuta.

2. lipnja 1905.Kaasta, smea breskva podignuta je iz smea i stavljena na stol da poruiasti. Postaje

ruiasta, zatim tvrda, biva odnesena u vreici u prodavaonicu ivenih namirnica, stavljena napolicu, maknuta i spakirana u sanduk, vraena na drvo s ruiastim cvatom. U ovom svijetuvrijeme tee unatrag.

Uvela ena sjedi na stolcu i jedva da se pomie, lice joj crveno i nateeno, vid gotovonestao, sluh otiao, disanje kripavo poput ukanja mrtvog lia na kamenu. Prolaze godine.Dolazi nekoliko posjetitelja. Malo-pomalo ena postaje snanija, jede vie, gubi duboke crte slica. uje glasove, glazbu. Neodreene se sjene sabiru u svjetlost, linije i oblike stolova,stolaca, ljudskih lica. ena izlazi iz svoje kuice, odlazi na trnicu, s vremena na vrijemeposjeuje prijateljicu, za lijepa vremena pije aj u kafiu. Uzima igle i konac iz zadnje ladicekomode i kukica. Smijei se kad joj se svia njezin rad. Jednoga joj dana u kuu unose mua sbijelim licem. Za nekoliko sati obrazi mu postaju ruiasti, stoji pognut prema naprijed,uspravlja se, govori joj. Njezina kua postaje njihova kua. Zajedno objeduju, ale se, smiju.Putuju zemljom, posjeuju prijatelje. Njezina bijela kosa tamni i dobiva smee pramenove,glas joj odzvanja novim tonovima. Ona odlazi u gimnaziju na zabavu u povodu svogumirovljenja, poinje predavati povijest. Voli svoje ake, raspravlja s njima poslije nastave.ita za vrijeme podnevnog odmora i nou. Nalazi se s prijateljima i raspravlja o povijesti iaktualnim dogaajima. Pomae suprugu u raunovodstvu u njegovoj ljekarni, ee s njim upodnoju planina, vodi ljubav. Koa joj postaje mekana, kosa dugaka i smea, grudi vrste.Vidi svog mua prvi put u knjinici fakulteta, uzvraa mu poglede. Pohaa nastavu. Polaematuru, a njezini roditelji i sestra plau od sree. ivi u kui s roditeljima, provodi sate eui smajkom kroz umu blizu njihove kue, pomae joj prati sude. Pria prie svojoj mladoj sestri,

njoj samoj itaju prie naveer prije odlaska u krevet, biva sve manja. Pue. Sie.Sredovjeni se ovjek udaljuje od pozornice auditorija u Stockholmu, drei medalju.

Rukuje se s predsjednikom vedske akademije znanosti, prima Nobelovu nagradu za fiziku,slua velianstven uvod u dodjelu te nagrade. Nakratko razmilja o nagradi koju e primiti.Misli mu naglo odlaze dvadeset godina u budunost, kad e samo olovkom na papiru raditisam u maloj sobi. Radit e danju i nou, puno e puta poeti pogreno, puniti ko za smeeneuspjelim sljedovima jednadbi i logikim nizovima. Ali nekih e veeri prii radnom stoluznajui da je spoznao stvari o Prirodi koje nitko prije nije spoznao, odvaio se u umu ipronaao svjetlo, postao vlasnikom dragocjenih tajni. Tih e mu veeri srce tui kao da sezaljubio. Predosjeaj te bujice krvi, tog vremena kad e biti mlad i nepoznat i kad se nee bojatipogreaka, svladava ga sada dok sjedi na svom stolcu u auditoriju u Stockholmu, prilinoudaljen od tankoga glasa predsjednika koji najavljuje njegovo ime.

Jedan mukarac stoji uz grob svoga prijatelja, baca grumen zemlje na lijes, osjea hladnutravanjsku kiu na svome licu. Ali ne oajava. Gleda u budunost prema danu kad e pluanjegova prijatelja biti snana, kad e mu prijatelj ustati iz kreveta i smijati se, kad e njihdvojica zajedno piti englesko bijelo pivo, jedriti, razgovarati. Ne oajava. eznutljivo ekaupravo taj dan kojeg se sjea u budunosti, kad e on i njegov prijatelj jesti sendvie naniskom ravnom stoliu, kad e mu objasniti svoj strah od starenja i od toga da nee biti voljen,a prijatelj e njeno odobravati glavom, dok e kia kliziti niz prozorsko okno.

3. lipnja 1905.Zamislite svijet u kojem ljudi ive samo jedan dan. Ili je ritam otkucaja srca i disanja toliko

ubrzan da je cijeli ljudski vijek stisnut u vrijeme jednog okretaja Zemlje oko svoje osi - ili jeokretanje Zemlje toliko sporo da jedan okretaj traje koliko i jedan cijeli ljudski vijek. I jedna idruga interpretacija jednako su vrijedne. U oba sluaja mukarci i ene vide jedan izlazaksunca, jedan zalazak sunca.

U ovom svijetu nitko ne doivi izmjenu godinjih doba. Osoba roena u prosincu u bilo kojojeuropskoj zemlji nikad ne vidi zumbul, ljiljan, astru, ciklamu, runolist, nikad ne vidi kako javorovlist pocrveni i pozlati, nikad ne uje cvrke ni ptice pjevice. Osoba roena u prosincu ivihladan ivot. Jednako tako osoba roena u srpnju nikad ne osjeti snjenu pahuljicu na svomlicu, nikad ne vidi kristal na zamrznutom jezeru, nikad ne uje kripanje izama u novomsnijegu. Osoba roena u srpnju ivi topao ivot. O raznolikosti godinjih doba ui se iz knjiga.

U ovom se svijetu ivot planira prema svjetlu. Osoba roena u zalazak sunca provedepolovinu svoga ivota nou, naui baviti se kuanskim zanatima, kao to su tkanje i urarstvo,puno ita, razvija se intelektualno, previe jede, plai je ogromna tmina tamo vani, uzgajasjene. Osoba roena u osvit ui vanjske poslove, kao to su zemljoradnja i zidarstvo, fiziki serazvija i trenira, zazire od knjiga i intelektualnih projekata, vedra je i samosvjesna, niega sene boji.

Djeca suneva zalaska i suneva izlaska zaglavinjaju kad se promijeni svjetlo. Kad svane,one roene u zalazak sunca omamljuje iznenadni pogled na drvee, oceane i planine,zasljepljuje ih danja svjetlost, vraaju se kui i zakrivaju svoje prozore, provode ostatak ivotau polusvjetlu. Kad sunce zae, oni roeni u osvit jadikuju nad nestankom ptica na nebu,nestankom slojevitih sjenki plavetnila na moru, hipnotinog gibanja oblaka. Oni kukaju iodbijaju nauiti skrovite kuanske zanate, lee na zemlji, gledaju uvis i napreu se ne bi lividjeli ono to su vidjeli neko.

U ovom svijetu, u kojem ljudski vijek traje samo jedan dan, ljudi se obaziru na vrijeme poputmaaka koje se napreu da uju zvukove s tavana. Jer, nema vremena za gubljenje. Roenje,kolovanje, ljubavne veze, brak, zvanje, starija dob, sve se mora uklopiti u jedan prolazaksunca, jednu modulaciju svjetlosti. Kad se ljudi mimoidu na ulici, podignu eire i urno

nastave dalje. Kad se ljudi sastanu u kuama, pristojno pitaju jedni druge za zdravlje i zatim sevrate svojim poslovima. Kad se ljudi okupe u kafiima, nervozno prouavaju pomicanje sjena ine sjede dugo. Vrijeme je predragocjeno. ivot je samo trenutak u jednom godinjem dobu.ivot je jedan snijeg. ivot je jedan jesenji dan. ivot je suptilan, tek nakratko osjenjen kut prizatvaranju vrata. ivot je kratak pokret rukama i nogama.

Kad nastupi starija dob, bilo u svjetlu ili u tami, ljudi otkriju da nikoga ne poznaju. Nije bilovremena. Roditelji su umrli u podne ili u pono. Braa i sestre preselili su se u daleke gradove,kako bi iskoristili prolazne prilike. Prijatelji su se promijenili s promjenom kuta sunca. Kue,gradovi, poslovi, ljubavnici, za sve je bilo planirano da se smjeste u ivotu uokvirenom jednimdanom. ovjek starije dobi ne poznaje nikoga. On razgovara s ljudima, ali ih ne poznaje.Njegov je ivot rasut u fragmentima razgovora koje zaboravljaju fragmentirani ljudi. Njegov jeivot podijeljen u uurbane nastavke u koje se osvjedoila tek nekolicina. On sjedi za svojimstoliem pokraj kreveta, slua zvuk vode koja se ulijeva u kadu i pita se postoji li ita izvannjegovih misli. Je li onaj zagrljaj njegove majke doista postojao? Je li ono smijenosuparnitvo s njegovim prijateljem iz kole stvarno postojalo? Je li ono prvo ugodno bockanjedok je vodio ljubav doista postojalo? Je li postojala njegova draga? Gdje su oni sada? Gdje suoni sada dok

on sjedi za svojim stoliem pokraj kreveta, sluajui zvuk vode koja se ulijeva u kadu ijedva primjeuje promjenu svjetla?

5. lipnja 1905.Prema opisu mjesta i izgledu rijeka, drvea, zgrada, ljudi, sve bi izgledalo obino. Rijeka

Aare zavija na istok, naikana brodiima koji prevoze krumpir i eernu repu. Donji je dio Alpaistokan arola borovima, ije se grane nakrcane eerima izvijaju u lukove poput velikihrazgranatih svijenjaka. Trokatnice s krovovima od crvenog crijepa i tavanskim prozorimamirno stoje u Aarstrasse i gledaju rijeku. Trgovci u Marktgasse mau svim prolaznicima,salijeui ih svojim rupcima, finim satovima, rajicama, kruhom od kiselog kvasca i anisom.Miris dimljene govedine lebdi niz iroke ulice. Mukarac i ena stoje raspravljajui na svommalom balkonu u Kramgasse i pritom se smiju. Mlada djevojka polako hoda vrtom na KleineSchanze. Velika potanska vrata od crvenog drveta otvaraju se i zatvaraju, otvaraju i zatvaraju.Pas laje.

Ali svaka osoba svojim oima ovaj prizor vidi sasvim drugaije. Na primjer, ena koja sjedina obali rijeke Aare vidi kako brodovi prolaze velikom brzinom, kao da se na klizaljkama miupo ledu. Nekom drugom brodovi se ine tromi i kao da jedva zaokruuju taj luk u cijeloposlijepodne. ovjek stoji u Aarstrasse, gleda rijeku i otkriva da brodovi prvo putuju premanaprijed, pa natrag.

Ovo se razilaenje ponavlja i drugdje. Upravo sada, nakon to je objedovao, ljekarnik hodanatrag u svoju ljekarnu u Kochergasse. Ovo je slika koju on vidi: dvije ene protre pokrajnjega, divlje mlatarajui rukama i razgovarajui tako ustro da ih on uope ne moe razumjeti.Odvjetnik tri preko ceste na sastanak, dok mu se glava trza sad ovamo, sad onamo, kaokakvoj ivotinjici. Lopta, koju je bacilo neko dijete s balkona, leti zrakom poput metka, jedva serazaznaje. Stanari s broja 82 tek su na tren pogledali kroz prozor, lete kroz kuu iz jedne sobeu drugu, sjedaju na trenutak, za minutu ukrcaju u sebe jelo, nestaju, opet se pojavljuju. Oblacise na nebu spajaju, razilaze, opet spajaju tempom uzastopnog udisaja i izdisaja.

S druge strane ceste pekar promatra isti prizor. On uoava da se dvije ene leerno etkajuulicom, zastaju da popriaju s odvjetnikom, a onda nastavljaju dalje. Odvjetnik odlazi u stan nabroju 82, sjeda za stol i rua, odlazi do prozora na prvom katu, gdje hvata loptu koju je bacilodijete na ulici.

Treoj pak osobi, koja stoji ispod uline svjetiljke u Kochergasse, ovi dogaaji nemaju

nikakvo kretanje: dvije ene, odvjetnik, lopta, dijete, tri barke, unutranjost stana, uhvaenipoput slika na jasnom sunevom svjetlu.

Slino je sa svakim slijedom dogaaja u ovom svijetu u kojem je vrijeme osjet.U svijetu, u kojem je vrijeme osjet, poput vida ili okusa, slijed nekih dogaaja moe biti brz

ili spor, nejasan ili jasan, slan ili sladak, uzrono vezan ili nevezan, uredan ili nasumian,ovisno o prethodnom ivotu gledatelja. Filozofi sjede u kafiima u Amthausgasse i raspravljajuo tome postoji li vrijeme uope izvan ljudske percepcije. Tko moe rei da se neto dogodilobrzo ili polako, s uzrokom ili bez njega, u prolosti ili u budunosti? Tko moe rei dogaaju lise stvari uope? Filozofi sjede poluotvorenih oiju i usporeuju svoje estetike vremena.

Vrlo je malo ljudi roeno bez ikakva osjeta vremena. Njima se, kao posljedica toga, osjetmjesta izotrava do boli. Oni lee u dubokoj travi, a ispituju ih pjesnici i slikari iz cijelogasvijeta. Njih se, gluhe za vrijeme, preklinje da tono opiu poloaj drvea u proljee, obliksnijega na Alpama, kut sunca na crkvi, smjetaj rijeka, poloaj mahovine, strukturu ptica u jatu.No, gluhi za vrijeme ne mogu priati o tome to znaju. Jer, za govor je potreban slijed rijeiizgovorenih u vremenu.

9. lipnja 1905.Zamislite da ljudi ive vjeno.Iznenaujue je da se stanovnitvo svakoga grada dijeli na one Poslije-u i one Sad-u.Oni Poslije-u razmiljaju da nema urbe krenuti na predavanja na fakultet, uiti drugi jezik,

itati Voltairea ili Newtona, traiti unapreenje na poslu, zaljubiti se, osnovati obitelj. Za sve testvari ima beskonano mnogo vremena. U beskrajnom vremenu sve se stvari mogu obaviti. Izato sve stvari mogu ekati. Doista, prenagljivanje moe uroditi pogrekama. I tko se moesuprotstaviti njihovoj logici? One Poslije-u moete prepoznati u bilo kojoj prodavaonici ili uetnji. Oni hodaju laganim korakom i nose iroku odjeu. Vole proitati bilo koji otvorenasopis, ili premjetati raspored pokustva u svojim domovima, ili ukliziti u razgovor kao to listpada s drveta. Oni Poslije-u sjede u kafiima ispijajui lagano svoju kavu i raspravljajui

0 mogunostima ivota.Oni Sad-u uoavaju da u beskrajno dugim ivotima mogu raditi sve to zamisle. Oni e

imati beskonaan broj karijera, oenit e se nebrojeno mnogo puta, stalno e mijenjati svojeprincipe. Svaka e osoba biti odvjetnik, zidar, pisac, raunovoa, slikar, lijenik,poljoprivrednik. Oni Sad-u stalno itaju neke nove knjige, izuavaju nove zanate, ue novejezike. Kako bi okusili beskrajnosti ivota, poinju rano i nikad ne usporavaju.

1 tko se moe suprotstaviti njihovoj logici? One Sad-u jednostavno je prepoznati. Oni suvlasnici kafia, profesori na fakultetu, lijenici i medicinske sestre, politiari, ljudi koji stalnomau nogama dok sjede. Oni se kreu kroz svoje ivote bojei se da im neto ne promakne.Ako se dvoje Sad-u sluajno sretnu pokraj esterokutnog pilastra fontane Zahringer,usporeuju ivote kojima su ovladali, izmjenjuju informacije i pogledavaju na svoje satove.Kad se dvoje Poslije-u sretnu na istom mjestu, zamisle se nad budunou i pogledom slijedeparabolu vode.

Oni Sad-u i oni Poslije-u imaju neto zajedniko. S beskonanim ivotima dolazi ibeskonano dug popis roaka. Djedovi nikad ne umiru, niti pradjedovi, pratete ni praujaci,prapratete, i tako dalje, skroz kroz generacije, svi ive i nude savjete. Sinovi se nikad ne izvukuispod sjene svojih oeva. Niti keri ispod majinih. Nitko nikad ne postane on sam.

Kad ovjek zapoinje vlastiti posao, osjea potrebu razgovarati o tome sa svojim roditeljimai njihovim roditeljima i njihovim roditeljima, ad infinitum, kako bi uio na njihovim pogrekama.Jer, niti jedan novi pothvat nije nov. Sve je ve pokuao neki raniji predak iz obiteljskog stabla.Doista, sve se ve dogodilo i postiglo, ali je imalo svoju cijenu. Jer, u takvom je svijetuumnoak dostignua djelomino podijeljen umanjenom ambicijom.

A kad ker eli savjet majke, ne moe ga dobiti izravno. Njezina majka mora pitati svojumajku, koja mora pitati svoju majku, i uvijek tako dalje. Jednako kao to sinovi i keri ne mogusami odluivati, ne mogu se okrenuti ni svojim roditeljima i od njih dobiti pouzdan savjet.Roditelji nisu izvor sigurnosti. Postoji milijun izvora.

Tamo gdje se svaki postupak mora provjeriti milijun puta, ivot je neodluan. Mostovi seizvijaju preko polovine rijeke, a onda odjednom staju. Zgrade imaju devet katova, ali nemajukrova. Trgoveve se zalihe dumbira, soli, bakalara i govedine mijenjaju svaki put kad sepredomisli, nakon svakog savjetovanja. Reenice ostaju nedovrene. Zaruke se prekidaju teknekoliko dana prije vjenanja. A na irokim ulicama i cestama ljudi okreu glavu unatrag i buljeiza leda, da vide tko bi ih mogao gledati.

Takva je cijena besmrtnosti. Niti jedna osoba nije cijela. Niti jedna osoba nije slobodna. Svremenom su neki odluili da je jedini nain da ive ako umru. U smrti su svi mukarci i eneosloboeni tereta prolosti. Neke od tih dua bacaju se u jezero Constance ili skau s MonteLeme, zavravajui tako svoje beskrajne ivote, dok ih gledaju njihovi dragi roaci. Na ovajnain konanost pobjeuje beskonanost, milijuni jeseni ustupaju mjesto nijednoj jeseni,milijuni snjegova nijednom snijegu, milijuni savjeta nijednom savjetu. 10. lipnja 1905.

Zamislite da vrijeme nije kvantiteta ve kvaliteta, poput osvijetljene noi iznad drvea utrenutku kad se mjesec uzdie i dodiruje obrise drvea. Vrijeme postoji, ali ga ne moemomjeriti.

Upravo sada, u sunano poslijepodne, ena stoji nasred Bahnhofplatza i eka susret sodreenim ovjekom. Prije nekog ju je vremena vidio na vlaku za Fribourg i, oduevljen njome,traio da pode s njim u vrtove na Grosse Schanze. Iz nestrpljenja u njegovu glasu i pogleda unjegovim oima, ena je znala da on misli uskoro. I tako ga ona eka, i nije nestrpljiva,provodei to vrijeme s knjigom. Neto kasnije, moda sljedei dan, on dolazi, primaju se podruku, zajedno hodaju prema vrtovima, eu medu nasadima tulipana, rua, martagon ljiljana,alpskih zvonia, i sjede na bijeloj klupi od cedrovine neko neizmjerljivo vrijeme. Dolazi veer,oznaena promjenom svjetla, crvenjenjem neba. Mukarac i ena slijede vijugavu stazu,posutu bijelim sitnim ljunkom, do restorana na brdacu. Jesu li bili zajedno cijeli ljudski vijek,ili samo trenutak? Tko moe rei?

Kroz prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, majka ovog mukarca uoava gakako sjedi sa enom. Lomi ruke i kuka jer eli da joj sin bude kod kue. Ona u njemu vidi dijete.Je li uope prolo ita vremena otkad je on ivio kod kue, igrao se lovice sa svojim ocem,trljao majci leda prije spavanja? Majka vidi djeaki smijeh, uhvaen u svjetlu svijee krozprozore restorana razdijeljene olovnim prekama, i ona je sigurna da nije prolo nimalovremena, da njezin sin, njezino dijete, treba biti s njom kod kue. Ona eka vani, lomei ruke,dok joj sin brzo odrasta u intimi ove veeri, ove ene koju je susreo.

Preko ceste, u Aarbergergasse, dva mukarca diskutiraju o prijevozu lijekova. Primatelj jeljut jer su lijekovi, koji imaju kratak rok trajanja, stigli ve stari i nedjelotvorni. On ih je oekivaopuno ranije, ustvari ih je ekao na eljeznikom peronu ve neko vrijeme, kroz dolaske iodlaske sijede gospode iz Spitalgasse s broja 27, kroz mnoge mijene svjetla na Alpama, krozizmjene zraka od toplog u hladno, pa mokro. Poiljatelj, niski debeli ovjek s brkovima,uvrijeen je. On je spakirao lijekove u svojoj tvornici u Baselu im je uo kako se na trnicipodiu rolete. Odnio je kutije na vlak dok su oblaci jo bili u istom poloaju kao i onda kad jepotpisan ugovor. to je vie mogao uiniti?

U svijetu u kojem se vrijeme ne moe mjeriti, nema satova, nema kalendara, nemaodreenih dogovora. Dogaaje uvjetuju drugi dogaaji, a ne vrijeme. Kua se poinje graditikad kamen i drvo dou na gradilite. Kamenolom isporuuje kamen kad radnik u kamenolomutreba novac. Odvjetnik odlazi od kue braniti sluaj na Vrhovni sud kad mu se ker naali kako

on elavi. Obrazovanje u gimnaziji u Bernu zavreno je kada dak poloi ispite. Vlakovi odlazes perona na Bahnhofplatzu kad se vagoni napune putnicima.

U svijetu u kojem je vrijeme kvaliteta, dogaaji se pamte po boji neba, tonu povika brodaras rijeke Aare, osjeaju sree ili straha kad neka osoba ude u sobu. Roenje djeteta,patentiranje izuma, susret dvoje ljudi nisu fiksirane toke u vremenu, odreene satima iminutama. Umjesto toga, dogaaji klize kroz prostor mate, materijalizirani pogledom, eljom.Jednako je tako vrijeme izmeu dva dogaaja dugo ili kratko, ovisno o tome kakvi su bili drugidogaaji s kojima se usporeuju, intenzitetu svjetlosti, stupnju svjetla i sjene, miljenjusudionika.

Neki ljudi pokuavaju mjeriti vrijeme, rastaviti vrijeme na sastavne dijelove, analizirativrijeme. Oni se okamenjuju. Njihova tijela stoje zamrznuta na uglovima ulica, hladna, kruta iteka. Nakon nekog se vremena ove statue odnose radniku u kamenolomu koji ih uredno reena jednake dij