1

2

Mudrost esigurnosti

Poruke za doba tjeskobe

Alan Watts

SADRŽAJ

Uvod ............................................................... 3

I Doba tjeskobe ..................................... 04

II Patnja i vrijeme ................................... 09

III Veliko strujanje ....................................12

IV Mudrost tijela ......................................18

V Biti svjestan .......................................... 25

VI Čudesni trenutak ................................. 30

VII Preobrazba života .............................. ..36

VIII Stvaralačka moralnost ........................ ..41

IX Ponovno preispitivanje vjere ............ ..46

3

UVOD

Oduvijek me očaravao zakon oprečnih nastojanja. Ponekad ga nazivam i "obrnutim zakonom". Kad se nastojiš održati na površini vode - toneš; no, kad pokušavaš potonuti - plutaš. Kad zadržavaš dah, gubiš ga - što iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, "Svatko tko želi spasiti svoju dušu, izgubit će je."

Ova knjiga istražuje taj zakon u odnosu na traganje čovjeka za psihološkom sigurnošću te na njegova nastojanja da svoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronađe u vjeri i filozofiji. Napisana je u uvjerenju da ni jedno pitanje ne bi moglo biti pogodnije u vremenima u kojima se čini da je ljudski život naročito nesiguran i nepouzdan. Njezin je stav kako je ta nesigurnost rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravlje sadržani u najradikalnijem priznanju - da nemamo načina da spasimo sami sebe. Ovo počinje zvučati kao nešto iz Alice s onu stranu ogledala, tj. iz djela koje kao da predstavlja vrstu filozofskog ekvivalenta ovom radu. Čitatelj će se često zateći u zbrkanom svijetu, u kojem se uobičajeni poredak stvari čini potpuno izvrnutim, i u kojem je zdravi razum izokrenut i oprečan. Oni koji su pročitali neku od mojih već objavljenih knjiga, npr. Pogledaj duh (Behold the Spirit) ili Vrhovno biće (The Supreme Identity), naići će ovdje na stvari koje će im se učiniti posve oprečnima mnogima od mojih prije izrečenih misli. No, to je točno tek manjim dijelom. Naime, otkrio sam da su bit i osnovni problem onoga što sam želio reći tim knjigama rijetko shvaćeni; okvir i sadržaj moje misli često je prikrivao njen smisao. Zato ovdje namjeravam razmotriti isto pitanje polazeći od posve drugačijih pretpostavki i pojmova, koji neće prouzročiti brkanje misli s mnoštvom beznačajnih pomisli, što su ih nad njih nadvili vrijeme i usmena predaja.

U tim sam knjigama nastojao obraniti određena načela religije, filozofije i metafizike, tumačeći ih iznova. Bilo je to, mislim, kao da zmiji želite pričvrstiti noge - bespotrebno i zbunjujuće, jer obrana je potrebna samo onim nesigurnim, upitnim istinama. Međutim, ova je knjiga u duhu misli koje je izrekao kineski mudrac Lao Tsu, učitelj zakona oprečnih nastojanja. On je objavio da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj tko želi spoznati istinu trebao lišiti svojih spoznaja i znanja, te da nema ničega snažnijeg i više stvaralačkog od praznine - od koje ljudi bježe. Tako je ovdje moj cilj pokazati - na izokrenut način - da se one bitne stvarnosti vjere i metafizike mogu obraniti tako da uspijevamo i bez njih, te da se manifestiraju samim njihovim uništenjem.

Radosna mi je obveza priznati, da mi je pripremu ove knjige omogućila velikodušnost zaklade koju je osnovao pokojni Franklin J. Matchette iz New Yorka, čovjek koji je velik dio svog života posvetio problemima znanosti i metafizike, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi kojeg nije u cijelosti obuzeo onaj začarani krug stvaranja dobiti koja stvara dobit kojom treba ostvariti novu dobit. Zato se zaklada Matchette posvetila traganju za metafizičkim istraživanjima, pa ne treba niti spominjati da je za mene njihova voljnost da se pozabave tako "suprotnim" pristupom metafizičkim spoznajama bila pokazatelj njihove pronicavosti i mašte kojom raspolažu.

Alan W. Watts San Francisco, svibanj 1951.

4

I. DOBA TJESKOBE

Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, naš je život tek iskrica svjetla između jedne i druge vječne tame. Ni razdoblje između tih dviju tmina nije dan bez oblačka, jer što smo više sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo više izloženi boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama. Naviknuli smo se učiniti svoje postojanje vrijednim, a to nam je omogućilo vjerovanje da postoji i nešto više od ove vanjske pojavnosti - da živimo za budućnost, koja dolazi nakon ovozemaljskog života. Čini se da vanjska pojavnost baš i nema smisla. Ako živjeti znači skončati u boli, nepotpunosti i ništavilu, čini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za bića koja su rođena za spoznavanje, nadu, stvaralaštvo i ljubav. Čovjek, kao biće razuma, želi da njegov život ima smisao, pa mu je bilo teško povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i više od onoga što vidi - osim ako ne postoji vječni poredak i vječni život nakon nesigurnog i trenutnog iskustva života i smrti.

Možda mi se neće oprostiti što ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjeća me na onu djetinjastu želju, da nekome poštom pošaljem malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jer je izbezumljujuće nemoguće omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket. Postoje, doduše, i papiri koji se ne bi raspali iako su već vlažni, ali nije moguće sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti je moguće zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne. Što se više nastoje proučavati rješenja raznih problema u politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se više stječe dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su svoju dovitljivost posve istrošili na pokušaju da vodu života omotaju u uredne i trajne paketiće. Mnogo je razloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko živi danas. Toliko mnogo znamo o povijesti, o svim onim paketićima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli. Znamo tolike pojedinosti o problemima života, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i čine se složenijima i bezobličnijima no ikad prije. Nadalje, znanost i industrija toliko su povećale i užurbanost i okrutnost življenja, da izgleda kako se naši paketići svakim danom raspadaju sve brže i brže.

Tako se javlja i osjećaj da živimo u doba neuobičajene nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolike davno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i društvenog života, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskih uvjerenja. Kako godine prolaze, čini se da imamo sve manje i manje uporišta za koje bismo se mogli uhvatiti, sve manje stvari koje bismo mogli držati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena.

Za neke je to dobrodošlo olakšanje od ograničenja koja nam nameću moralne, društvene i duhovne dogme. Za druge je to opasan i užasavajući prekid s razumom i pameću, jer nastoji ljudski život srozati u beznadni kaos. Možda je većini trenutni osjećaj olakšanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba. Naime, ako je sve relativno, ako je život tek bujica bez oblika ili cilja, u čijim naplavinama ne može potrajati apsolutno ništa što bi se spasilo, čini se da je on nešto u čemu "nema budućnosti", a time ni nade. Čini se da ljudska bića mogu biti sretna samo dok pred sobom imaju budućnost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja će doći možda već sutra, ili vječni život nakon smrti. Iz različitih razloga sve više i više ljudi misli da je sve teže vjerovati u ovo potonje. S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dođu ta "bolja vremena" - teško u njima potpuno uživati bez nekog obećanja da pristiže i više od toga. Ovisi li sreća uvijek o nečemu što se očekuje od budućnosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmiče našem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.

Zapravo, naše doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena. Siromaštvo, bolest, rat, promjena i smrt nisu ništa novo. Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena i prividna. No, tada je bilo moguće poduprijeti nesigurnost ljudskog života vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono

5

izvan domašaja nevolje - u Boga, u besmrtnu dušu čovječju te u vladavinu kojom vječni zakoni pravednosti upravljaju svemirom.

Danas su takva uvjerenja rijetka, čak i u vjerskim krugovima. Nema razine društva, a malo je i pojedinaca koje je dotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronaći trag barem neke sumnje. Jednostavno, samo po sebi postalo je posve očito da je u proteklom stoljeću autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u shvaćanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja.

Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjičavosti te pomnog i neustrašivog razmišljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivošću i poštivanjem činjenica, oni su pokušavali vidjeti, spoznati i suočiti se sa životom onakvim kakav jest, bez vlastitih priželjkivanja. Ipak, uza sve što su učinili da bi poboljšali životne uvjete, čini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konačne nade. Cijena za njihova čudesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doći, pa se nameće ono staro pitanje: "Što će to dobiti čovjek, ako osvoji čitav svijet, a izgubi svoju dušu?" Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce postaje gladno. Naime, srce je naučilo osjećati da mi živimo za budućnost. Znanost nam može, polako i nesigurno, dati bolju budućnost - na nekoliko godina. A tada će, za svakoga od nas, ta budućnost završiti. Sve će se okončati. Ma koliko se dugo to odgađalo, sve što je stvoreno, mora se i raspasti.

Unatoč nekim suprotnim mišljenjima, to je još uvijek opće znanstveno stajalište. Sada se u književnim i vjerskim krugovima često misli da je sukob između znanosti i vjere stvar prošlosti. Čak postoje i podosta optimistični znanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustila onaj tvrdi atomistički materijalizam. No, to nije tako. U većini naših najvećih učilišta oni, koji proučavaju utjecaj znanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga što drže religioznim gledištem.

Točno, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pružaju shvaćanje svemira, po kojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu još manje vjerojatne. Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, što ga ne može pronaći svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje duše jer je ne može otkriti skalpelom. On je tek zabilježio da je ideja Boga logički bespotrebna. On čak sumnja u to ima li ona ikakvo značenje. Ona mu ne pomaže objasniti sve što on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji način. On tvrdi: Kad se za sve što se događa kaže kako se to dogodilo Božjom providnošću i voljom, zapravo se nije reklo ništa. Reći da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kaže: "Sve je gore" - a to ništa ne znači. Takva nam zamisao ne pomaže da dođemo do bilo kakvih provjerljivih predviđanja, pa je time sa znanstvenog stajalište posve bezvrijedna. Znanstvenici u tome mogu imati pravo. Oni mogu biti i u krivu. No, nije nam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju. Trebamo samo uočiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i da prikazuje prevladavajuće raspoloženje našeg vremena. Ono što je znanost u konačnici rekla, bilo bi: "Mi ne znamo, a prema svemu sudeći i ne možemo znati, postoji li Bog. Ništa od onoga što znamo ne upućuje na to da postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logičkog smisla." I doista, ne postoji ništa čime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiču ideju o Bogu. Vjeruješ li u Boga, rekli bi znanstvenici, moraš to činiti isključivo na osjećajnim temeljima, bez ikakva uporišta u logici ili činjenicama. Praktično govoreći, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam. Naime, bit znanstvenog poštenja leži u tome da se ne pretvaraš kako znaš ono što ne znaš, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.

Neposredni rezultati ovog poštenja bili su duboko uznemirujući i depresivni. Jer, izgleda da čovjek nije sposoban živjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i teškoće, patnja i strah od ovog života ipak imaju neko značenje i cilj u budućnosti. Odjednom su počeli nastajati novi politički i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obećanjima o najboljoj od svih budućnosti u današnjem svijetu. Ti mitovi daju pojedincu osjećaj važnosti, čineći ga dijelom

6

opsežnih društvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi nešto od vlastite praznine i osamljenosti. No, već i sama silina tih političkih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih. Naime, nije nimalo drugačija od gomile ljudi koji si međusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami. Kad se jedanput pojavi dvojba o tome da je religija zapravo mit, njena snaga iščezava. Možda je čovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne može svjesno propisati, kao što bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje. Mit može "uspjeti" samo ako se za njega misli da je istinit, a čovjek ne može dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.

Izgleda da tu činjenicu ne uočavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnažniji dokazi za vrstu povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju društvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. Samo, to ne dokazuje da je Bog stvarnost. Najviše što to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. "Da Bog nije postojao, bilo bi nužno izmisliti ga." Možda. No, pokaže li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga, izmišljotina je uzaludna. Zbog tog razloga, većina trenutno postojećih povrataka na ortodoksiju u nekim intelektualnim krugovima zvuči poprilično isprazno. To je mnogo više vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga. Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog "suvremenog" vjernika I tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna.

"Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita."

Čak kad bi to zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kaže: "Rekao si da je u podrumu buknuo požar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti Uznemiren, očito je da požara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to podrazumijeva otkrivanje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže: "Gdje je neznanje blaženstvo, glupo je biti mudar." . Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Međutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da će se nešto propustiti pa razum nervozno i požudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazeći spokoja i zadovoljstva ni u čemu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni buduće dobro u sutrašnjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalište iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"

U skladu s tim, naše je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlačenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve što možemo dok još možemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom života, a radi se o žestokom i složenom podražavanju osjetila, koje ih čini sve manje osjetljivima i željnima još jačih podražaja. Žudimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuđenja i izazova u koje se moramo ugurati što je moguće više, i to u što je moguće kraćem vremenu.

Da bismo održali taj "standard", mnogi od nas pristaju živjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zarađivati tako novac kojim će potražiti olakšanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja užurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti naš stvarni život, stvarna svrha kojoj služi i ono nužno zlo - naš posao. Ili pak zamišljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi već opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

7

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna života, toliko uobičajena da se uopće ne moramo zadržavati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako žive, ne znajući što bi drugo trebali raditi. A što trebamo raditi? Čini se da postoje dvije mogućnosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj način otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari. Ako znanost ne može dokazati da Boga nema, možemo nastojati živjeti i djelovati na osnovi same mogućnosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, čini se, nema što izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad nećemo niti saznati da smo izgubili. No, očito je da to nikada neće biti dostatno za životnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kažemo: "Budući da je ionako sve isprazno, pretvarat ćemo se da nije tako!" Druga je mogućnost da se nemilosrdno pokušamo suočiti s činjenicom kako je "život bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega učiniti najbolje što možemo, dopuštajući znanosti i tehnologiji da nam služe koliko god mogu na tom našem putovanju od ničega do ništavila.

Ipak, nisu to jedina rješenja. Možemo započeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritički usmjerene znanosti. Možemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Možemo se posve suzdržati od nastojanja da vjerujemo, uzimajući život onakvim kakav on već jest, i ne smatrajući ga nečim drugim. S ove točke odlaska ipak postoji još jedan način života, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznađe. No, on zahtijeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada naviknuli.

Neobično u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neočekivan način usklađena s idejama o Bogu i vječnom životu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorište i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao što se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao riječi - od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ određene stvarnosti na koje se one odnose. Riječ "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji znaju što je voda. Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo "Bogom".

U ovom trenutku ne bih želio zazvučati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolažem nekim "tajnim znanjima". Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vječnom životu" poštena je, otvorena, jednostavna i izložena svima da je vide. No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u našem umu, onako kao što i jasan vid ponekad zahtijeva korekciju očiju.

Vjerovanje prije ometa negoli pripomaže otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku između vjerovanja i vjere, jer je u praksi općeprihvaćeno da vjerovanje označava stanje uma koje gotovo daje suprotnost vjeri. Vjerovanje bi, u značenju u kojemu ja ovdje koristim tu riječ, značilo neprestano isticati kako je istina ono što bi netko "rado htio" ili želio da postoji. Vjernik će svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamišljene ideje i želje. Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamišljanih očekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz nešto, a vjera oslobađa. U tom smislu, vjera je bitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajuća. Većina nas vjeruje kako bismo se osjećali sigurnima, kako bi nam naši pojedinačni životi izgledali dragocjeno i značajno. Tako se vjerovanje pretvorilo u pokušaj grčevitog pridržavanja za život, pohlepnog posezanja i čuvanja života samo za sebe. No, život i tajne života ne mogu se pojmiti sve dok se on pokušava dohvatiti na taj način. Zapravo, on se i ne može zgrabiti, isto kao što se ne može odšetati s rijekom u vjedru. Pokušate li tekućicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne razumijete i da ćete uvijek ostajati razočarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekućicom. Da biste "imali" tekućicu, morate je pustiti, i dopustiti joj da teče. Isto vrijedi i za život, i za Boga.

8

Postojeći stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "puštanje". Naši su se umovi pripremili za to već i samim slomom vjerovanja u kojima su tražili sigurnost. Govoreći sa stajališta koje je strogo, premda začudno, u skladu s određenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporišnih stijena i apsoluta i nije baš neka nevolja, nego prije - blagoslov. To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnošću suočimo otvorenih umova, a Boga se može spoznati samo otvorena uma, jednako kao što se i nebo može vidjeti samo kroz očišćeni prozor. Nebo nećete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plavičastim crtežom.

Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crteža sa stakla, koji se prema znanstvenom mišljenju odnose sa strahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrženošću određenim idejama, začuđujuće su neupućeni u zakone duhovnog života koje bi mogli pronaći u vlastitim tradicionalnim zapisima. Pomno komparativno istraživanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je napuštanje vjere i pokušaja zadržavanja vlastitog budućeg života, te odustajanje od pokušaja da se izbjegne okončanje i smrtnost, zapravo redovit i uobičajen stupanj na putu duhovnosti. Zapravo, to je takvo "prvo načelo" duhovnog života da je trebalo postati očitim još od samog početka, pa nakon svega iznenađuje da školovani teolozi uopće i prihvaćaju bilo što drugo, osim suradnje s kritički nastrojenom filozofijom znanosti. Sigurno je već stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom obličju. No, vjerojatno nije bilo baš lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego i predodžbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se čovjek utječe u svojim mislima. U tome je pun smisao zapovijedi. "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im služi."

Da biste otkrili onu konačnu Stvarnost života - Apsolutno, Vječno, Boga, morate prestati s pokušajima da ga zarobite u oblicima idola. Ti idoli nisu samo čvrsta obličja, kakvo je zamišljeni lik Boga kao staroga gospodina koji sjedi na zlatnom prijestolju. Oni predstavljaju i naša vjerovanja, našu obožavanu i unaprijed zamišljenu istinu, koja ometa bespogovorno otvaranje našeg uma i srca stvarnosti. Ispravna uporaba predodžaba bila bi izraziti istinu, a ne posjedovati je. Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedanta i taoizam. Ovo načelo nije bilo nepoznato ni kršćanima, jer se podrazumijevalo kroz priču o Isusu i njegovim učenjima. Njegov je život od samog početka bio opće prihvaćanje i prigrljivanje nesigurnosti. "Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu."

Ovo je načelo još točnije ako se Krist smatra božanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena i posebna inkarnacija Boga. Naime, osnovno pitanje priče o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postaje izvorištem života kroz sam čin svog uništenja. Učenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu božanstvenost oblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod." Na isti ih je način upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj (Duh Sveti) neće doći k vama."

Ove se riječi mogu primijeniti na kršćane danas više no ikad prije, i točno govore o cjelokupnom stanju našega vremena. Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnu istinu kako je ono što religija naziva predodžbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja u ideju Boga. Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonačno" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimo pobjeći od konačnog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaćanjem svih njegovih ograničenja. Ma kako to paradoksalno izgledalo, mi na taj način držimo svoj život smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, te spoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu ništa ne znamo. Običan agnostik, relativist ili materijalist ne uspijeva doprijeti do ove točke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja - kraja koji bi za njega bio iznenađenje života. On prerano napušta vjeru, otvara se stvarnosti i dopušta svom umu da se ukalupi u doktrini. Otkriću misterija, onom čudu nad čudima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati možemo samo u ono što smo već spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mašti. Samo, ovo je iznad svake mašte. Ne treba nam ništa drugo do dovoljno široko otvoriti oči svog uma, i "istina će izaći na vidjelo".

9

II. PATNJA I VRIJEME

Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama. One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju "problem". Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onim čime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njen život smisao ili budućnost. Za životinju, sreća znači uživati život u neposrednoj sadašnjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato što je životinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. Često su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo bolji od naših, pa se teško može posumnjati koliko ona neizmjerno uživa u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unatoč toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od našeg, pa je živoinja stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmišljati i stvarati apstrakcije, a njene moći pamćenja i predviđanja izrazito su ograničene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaćenju života. Ipak, mi to skupo plaćamo, jer nas taj porast opće osjetljivosti čini i posebno ranjivima. Može se postati manje ranjivim postajući manje osjetljivim - više kamenom, manje čovjekom - no time i manje sposobnim da doživi ugodu. Osjetljivost zahtijeva visok stupanj mekoće i krhkosti - očne jabučice, slušni bubnjići, osjetilni pupoljci i živčani završeci imaju svoj vrhunac u naročito finom moždanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potrošivo. Čini se da ne postoji djelotvoran način da se smanji krhkost i potrošivost živoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio i njegovu životnost i osjetljivost.

Želimo li doživjeti snažne užitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo, no, čini se da prvo ne možemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki način izmjenjivati, jer je stalan osjećaj ugode podražaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uvećati. A njegov će porast očvrsnuti osjetilne pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, uništit ćete tek, ili ćete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se život smatra nečim dobrim, smrt se mora držati proporcionalno velikim zlom. Što smo više sposobni voljeti drugu osobu i uživati u njenom društvu, to veća mora biti naša tuga kad ona umre, ili nas napusti. Što se dublje snaga svijesti usuđuje krenuti u iskustveno, to veću cijenu treba platiti za svoje spoznaje. Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li život otišao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uopće vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom mogućem smjeru - unatrag, do razmjernog mira što ga posjeduju životinje, biljke i minerali.

Učestalo se pokušava provoditi ponešto slično. Žena, koja je propatila zbog duboko povrijeđenih osjećaja u ljubavi ili braku, zaklinje se kako nikada više neće dopustiti nekom muškarcu da se poigrava njenim osjećajima i tako postaje stroga i ogorčena usidjelica. Gotovo se još češće može naići na osjetljiva mladića, kojega u školi uče kako da očvrsne za život, i to obavijajući se ljuturom i stavom "razbijača". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima ulogu malograđanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu drži ženskastom i "svilenkastom". Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logičan prekid te reakcije na život bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i ogorčenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje već ionako mrtav. I zato, želimo li biti posve ljudski, posve živi i svjesni, čini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve spremnosti nije moguć rast u jačini svjesnosti. Ipak, općenito govoreći, mi baš i nismo spremni na to, pa bi već i pretpostavka da to možemo, mogla biti čudna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se čak i samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad određene točke može učiniti nemogućim i besmislenim.

10

U tim okolnostima, život kojim živimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budući da naša svijest mora uključivati oboje - i užitak i patnju - čeznuti za zadovoljstvom uz isključenje patnje znači, u konačnici, težiti za gubitkom svijesti. A kako bi takav gubitak u načelu bio isto što i smrt, to znači da što se više borimo za život (shvaćen kao užitak), to više zapravo ubijamo ono što volimo.

Zaista, to je uobičajeno stajalište čovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer veći dio ljudskih djelatnosti oblikuje se tako da učini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produži iznad predviđenog vremena, ritam je uništen. I život na sličan način teče svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na njihovu isključenju znači raditi protiv života, međutim, jednostavan iskustveni doživljaj izmjenjivanja patnje i zadovoljstva ni u kojem slučaju nije i suština problema ljudi. Razlog zbog kojega želimo da naš život nešto znači, zbog kojega tragamo za Bogom ili vječnim životom nije samo u tome što nastojimo izbjeći iskustvo trenutne boli. Nije niti u tome da preuzimamo stajališta i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naših čudesnih moći sjećanja i predviđanja - ukratko, proizlazi iz naše svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, životinji je dovoljno što uživa u ovom trenutku. No, teško da se čovjek može time imalo zadovoljiti. On se mnogo više bavi time da ima ugodna sjećanja i očekivanja - naročito ovo potonje. Tek kad su ona osigurana, čovjek se može uhvatiti u koštac s vlastitom izrazito lošom sadašnjošću. Bez ove sigurnosti, može se osjećati veoma jadnim čak usred trenutnog fizičkog užitka.

Na primjer, uzmimo osobu koja zna da će za dva tjedna biti operirana. U međuvremenu ne osjeća nikakvu fizičku bol; ima dovoljno hrane; okružena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No, zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne može uživati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu stvarnost koja je okružuje. Um joj je opterećen nečim što još nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmišlja praktično, nastojeći donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajući da zbrine svoju obitelj i organizira poslove u slučaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je već donijela. Ne, ona razmišlja o operaciji na posve beskoristan način, koji joj razara sva trenutna uživanja u životu i nimalo ne pomaže riješiti bilo koji problem. No, ona si ne može pomoći.

Ovo je tipičan ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budućnosti. Može ih zabrinjavati sljedeća mirovina, prijetnja rata ili društvene nesreće, strah hoće li moći dovoljno uštedjeti za stare dane, ili konačno, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "rušitelj sadašnjosti" ak i ne treba biti neka buduća strahota. To može biti nešto izniknulo iz prošlosti, sjećanje na ranjavanje, na zločin ili nepromišljenost koja progoni i u sadašnjosti osjećajem gnušanja ili krivnje. Snaga sjećanja i očekivanja tolika je da su za većinu ljudi prošlost i budućnost ne samo jednako stvarne, nego čak i stvarnije od sadašnjosti. Sadašnjost se ne može živjeti sretno ako se nije "raščistilo" s prošlošću, i ako budućnost nije prepuna svijetlih obećanja.

Nema dvojbe da moć sjećanja i predviđanja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka leži u prekrasnom razvoju osjećajnosti. Na neki način, upravo je to ono postignuće ljudskog mozga koje čovjeku pruža najosobitiju snagu da preživi i prilagodi se životu. No, način na koji obično rabimo tu snagu pogoduje uništavanju svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga što smo sposobni sjećati se i predviđati, ako nas to čini nesposobnima da živimo puninom života u sadašnjosti.

Ima li smisla planirati hoću li biti u stanju jesti sljedećeg tjedna, osim ako neću stvarno i uživati u jelima kad se jednom nađu preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem što ću pojesti idućeg tjedna da nisam u stanju

11

potpuno uživati u onome što jedem sada, naći ću se u jednakom škripcu i kada hrana od sljedećeg tjedna postane "sadašnjost".

Ako moja sreća velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i očekivanjima, tek sam maglovito svjestan ove sadašnjosti. Bit ću maglovito svjestan sadašnjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam predvidio za sebe. Naime, već sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi otežao vlastitu prisutnost sada i ovdje. I zato, kad me već moja svijest o prošlosti i budućnosti čini manje svjesnim sadašnjosti, moram početi razmišljati o tome živim li ja uopće u stvarnom svijetu. Napokon, budućnost je poprilično beznačajna i nevažna ne pretvori li se prije ili poslije u sadašnjost. Ali, planirati nešto za budućnost koja nikad neće postati sadašnjošću i nije mnogo apsurdnije od planiranja budućnosti koja će me, kad se dogodi, zateći "odsutnog" i duboko zagledanog u nešto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice.

Ta vrsta života u mašti ispunjenoj očekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadašnjost stvara posebnu poteškoću poslovnim ljudima koji žive samo da bi umnožavali bogatstvo. Toliki se bogataši puno bolje razumiju u to kako stvoriti i uštedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uživati u njemu. Oni ne uspijevaju živjeti, jer neprestano sve pripremaju za to - da će živjeti. Umjesto da zarađuju za život, oni zarađuju da bi zaradili, pa kada dođe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore. Mnogi se među ovim "uspješnim" ljudima dosađuju i jadno osjećaju kad odu u mirovinu, pa se vraćaju na posao samo da bi spriječili nekoga mlađeg da zauzme njihovo mjesto.

S drugog stajališta, način na koji koristimo sjećanja i predviđanja čini nas manje, a ne više prilagodljivima životu. Ukoliko, želimo li uživati u radosnoj sadašnjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budućnost, mi "tražimo kruha nad pogačom". Nemamo tu vrstu sigurnosti. I najbolja predviđanja prije su stvar vjerojatnosti no pouzdanosti, i po svemu onom što znamo, svatko od nas će patiti i umrijeti. Pa ako ne možemo sretno živjeti bez osigurane budućnosti, znači da se nismo prilagodili ni životu u svijetu konačnosti, u kojemu se unatoč najboljim planovima događaju nesreće, a na kraju i smrt.

Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uvećavanje svjesnosti. Ne možemo biti osjetljiviji na užitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju. Prisjećajući se prošlosti, možemo planirati budućnost. No, planirati užitke protuteža je "sposobnosti" da se užasavamo boli i strahujemo od nepoznatog. Nadalje, porast akutnog smisla za prošlost i budućnost daje nam na odgovarajući način i maglovit smisao za sadašnjost. Drugim riječima, čini se da dopiremo do točke u kojoj su prednosti naše spoznaje nadmašili njeni nedostaci, jer nas je krajnje velika osjećajnost učinila neprilagodljivima. U takvim okolnostima osjećamo da smo u sukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okružuje, pa postaje utješno što još možemo misliti da smo u ovom svijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici". Ako naše čežnje nisu usklađene sa svime što nam ovaj ograničeni svijet može ponuditi, tada naša srca nisu stvorena za konačnost, nego za beskonačnost. Tada i nezadovoljstvo naših duša izgleda kao znak i zalog njihove božanstvenosti. No, da li čežnja za nečim dokazuje da to i postoji? Znamo da to nije nužno. Može biti utješno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovog svijeta, i da se nakon našeg odlaska sa zemlje možemo vratiti u naš istinski dom, za kojim nam čezne srce. Ali mi jesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konačno zadovoljenje nezadovoljstva duše, nije li tada priroda učinila ozbiljnu pogrešku stvorivši čovjeka?

Kao da je život u čovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom. Da bismo bili sretni, moramo imati ono što ne možemo imati. U čovjeku je priroda začela čežnje koje nije moguće zadovoljiti. Više ispijanja iz vrela užitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su čovjeka učinile podložnijim patnji. To nam je dalo barem neznatnu moć da nadziremo budućnost - a cijena toga je frustrirajuća spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraženi.

12

Držimo li to apsurdnim, znači da je priroda u nama začela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost. Čini se da je svjesnost spretan način koji je priroda izumila da muči sama sebe.

Naravno, ne želimo pomišljati da je to istina. No, lako bi se moglo pokazati da većina naših razmišljanja nije ništa drugo do razmišljanje o našim željama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj idiotizam mogao nastaviti. Tada razmišljanje nije dostatno. Moramo krenuti dublje. Moramo zaviriti u ovaj život, u prirodu koja je osviještena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da li stvarno priželjkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinačni oblici nikada ne mogu uživati.

III. VELIKO STRUJANJE

Čini se da smo mi pomalo nalik mušicama uhvaćenima u med. Život nam je sladak, pa ne želimo odustati od njega, a opet - što se više zaplićemo u nj, to smo više uhvaćeni u zamku, ograničeni i frustrirani. Volimo ga i mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas mučila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje samo između nas i svega što nas okružuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas, i unutar nas. Očajan "život" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo - također je život naših tijela.

Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane naše svjesno "Ja", istovremeno smušeno i zbunjeno, stvor uhvaćen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno lijepim i frustrirajućim ograničenjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vječno kritizira naše drugo "ja" zbog njegove poročnosti - zato što posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podliježe bolnim i nesnosnim boleštinama, ima organe koji se tako lako troše, želje kojima se nikada ne može udovoljiti, i to oblikovane tako da ćete se razboljeti, nastojite li im konačno i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokušaju".

Možda je najgora stvar vezana za ovo naše drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne možemo "odložiti". Ono je poput prelijepe žene koje se nikad nećemo dočepati, i čija je privlačnost upravo u njenoj neuhvatljivosti. Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove životnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici često svoje najljepše stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog života". Ljepota te poezije leži u nečemu višem, a ne samo u nostalgiji koja nam steže grlo.

13

Dođe kraj sad našim pijankama. Ovi naši druzi,

k 'o što ti već rekoh, duhovi zapravo bjehu, i

rastopiše se sad u zrak, tek u rijedak zrak:

I poput ploda te vizije što lebdi, rasplinut će se

kule okovane oblacima, blistave palače,

dostojanstveni hramovi, čak i sam veliki svijet,

da, i svi oni što trebaju ga naslijediti,

I, poput ove nestvarne svečanosti što blijedi

neće iza sebe ostavit' ni trag.

U ovoj ljepoti postoji nešto više od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinuća nije jednostavno posudila raskoš i blistavilo od svega što će se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi, oživljavaju kroz sam čin svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statičku čvrstoću i ljepotu, koja bi inače bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobražava u glazbu koja umire tek što je zabrujala. Kule, palače i hramovi započinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog života unutar njih. Otići, to znači živjeti; ostati i nastaviti, to znači umrijeti. "Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."

Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su život, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo različiti nazivi za jedno. Ako igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega što volimo. U kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu dovršeni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak simetrije, kada lik, makar i zatočen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda neobična nedosljednost i neprirodni paradoks što se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga okružuje? Jer, promjena nije samo snaga uništavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako živo biće nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. Život i smrt nisu dvije suprotstavljene sile; one su jednostavno dva načina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe.

U ovom razmišljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naša svijest živi zato što se kreće. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i čitav svijet prirode. Razmotrite li to pozornije, uočit ćete da je svijest - ono što mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjećaja u neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadrže i sjećanja, imamo dojam da je ovo "Ja" nešto čvrsto i postojano, poput ploče na koju život upisuje svoje zabilješke.

Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomiče se i ova "ploča", kao rijeka koja teče zajedno sa svojim valićima, pa je sjećanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sačinjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreću drugi valovi, zvani osjetima i činjenicama. Razlika između "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjećanja. U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio čitavog našeg bića, kao što je i glava dio tijela. No, ako se to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjećat će da su posvađani. "Ja", koje ne shvaća da je i samo dio promjena, nastojat će dati smisao svijetu i iskustvu, pokušavajući ga utvrditi. Tada ćemo dobiti rat između svijesti i prirode, između čežnje za stalnošću i činjenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajući - pravi začarani krug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve brže i brže kreću prema ništavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vječiti simbol svih začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.

14

Trudili se mi koliko hoćemo, "utvrđivanje" nikada neće dati smisao promjeni. Jedini način da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridružiti se njenom plesu.

Religija, onakva kakvu većina nas poznaje, očito je nastojala dati smisao životu - utvrđivanjem. Pokušala je dati značenje ovom prolaznom svijetu povezujući ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazeći njegov cilj i svrhu u besmrtnom životu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom božanstva. "Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im." Na isti način ona pokušava pronaći smisao i u vrtložnim kretanjima povijesti, dovodeći ih u vezu s utvrđenim Božjim zakonima, "čija Riječ traje zauvijek".

Tako smo si sami stvorili problem, brkajući shvatljivo s onim utvrđenim. Mislimo da nije moguće doprijeti do smisla života, osim ako se tijek događaja nekako ne ugura u stroge oblike. Da bi bio osmišljen, život treba biti i razumljiv u smislu utvrđenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vječnim stvarnostima, koje se prikrivaju iza putujuće pozornice.* No, ako je to ono što podrazumijevamo pod "smislom života", tada smo si zadali nemoguć zadatak - učvrstiti ono što teče.

Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg načina da razumijemo naš svemir, moramo jasno sagledati kako se uopće dogodilo da se "smisao" brka s "utvrđivanjem".

Korijen poteškoće nalazi se u tome što smo svoju moć rasuđivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smo zaboravili na pravi odnos između misli i događaja, riječi i stvari. Svjesno mišljenje krenulo je naprijed i stvorilo vlastiti svijet, pa kad se on nađe u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjećaj dubokog nesklada između "Ja", svjesnog mislioca, i prirode. Ovaj jednostran razvitak čovjeka ne začuđuje intelektualce i "misaone" ljude, koji su samo iznimni primjerci nastojanja što je zarazilo čitavu našu civilizaciju.

_______________________________

* Poslije ćemo u ovoj knjizi vidjeti da ove metafizičke ideje o neizmjenjivom i vječnom mogu imati i drugi smisao. One ne podrazumijevaju nužno statički pogled na stvarnost, i iako se obično koriste za pokušaje da se «učvrsti ono što teče», one nisu uvijek bile takve.

Ono na što smo zaboravili jest da su misli i riječi dogovori, te da je kobno dogovore shvaćati previše ozbiljno. Dogovor je ono što se društvu čini prikladnim, primjerice - novac. Novac nas oslobađa neugodnosti vezanih za razmjenu. No, besmisleno je novac shvaćati previše ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bi mogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo. Novac je više ili manje statičan, jer se zlato, srebro, čvrst papir ili bankovni račun može "sačuvati" za dugo vremena. Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lako je pokvarljivo. I tako, neka zajednica može posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona će izgladnjeti.

Gotovo su na isti način i misli, ideje i riječi moneta za stvarne stvari. One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, na mnogo načina nisu nimalo u skladu s njima. Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje i riječi su više ili manje utvrđene, dok se stvarne stvari mijenjaju. Lakše je reći "Ja", no prstom uprijeti u vlastito tijelo, ili pak reći "želim" nego pokušati objasniti onaj neodređen osjećaj koji imamo u ustima i trbuhu. Jednostavnije je reći "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajućim pokretima. Također je prikladno dogovoriti se o tome da će se iste riječi koristiti za iste stvari te potom održavati te riječi neizmijenjenima, čak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu.

U početku se vjerojatno snaga riječi činila magičnom; i zaista, čudesa koja je verbalno razmišljanje moglo izazvati, opravdavala su taj dojam. Kakvo je to čudo samo moralo biti, riješiti se neprilika znakovnog jezika i dozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena! Nije ni čudo što su se imena

15

držala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moći, te da su ljudi svoja imena izjednačavali sa svojim dušama, ili ih koristili za prizivanje duhovnih sila. Zaista, snaga riječi utuvila se čovjeku u glavu na više različitih načina. Definirati nešto gotovo da je dobilo isto značenje kao i razumjeti to nešto. I još važnije, riječi su čovjeku omogućile da definira i samoga sebe - da na određeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja".

Možda je u tome značenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo duša. Jer, definirati znači izolirati, odvojiti jedan sustav oblika iz strujanja života i reći: "Ovo je Ja." Kada čovjek sebe može imenovati i definirati, on osjeća da ima identitet. Odatle, on počinje osjećati - kao i kod riječi, odvojeno i statički - da se suprotstavlja onom stvarnom, fluidnom svijetu prirode.

S osjećajem odvojenosti započinje i osjećaj sukoba između čovjeka s jedne, i prirode s druge strane. Jezik i misao hvataju se u koštac s tim sukobom, a magija, kojom se čovjeka može dozvati zazivajući mu ime, primjenjuje se i na svemir. I njegove su moći dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izražavaju kroz mitologiju i religiju. Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjena godišnjih doba, mogu oblikovati u riječi te pripisati bogovima ili Bogu, vječnoj Riječi. U kasnijim će vremenima i znanost koristiti iste ove pojave, proučavajući svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajući im nazive, razvrstavajući ih i koristeći na još čudesnije načine.

Ali, kako su uporaba i priroda riječi i misli ono što treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno teškim opisati najvažniju osobinu života- njegovo kretanje i žitkost. Kao što novac ne predstavlja laku pokvarljivost i jestivost hrane, tako ni riječi i misli ne predstavljaju vitalnost života. Odnos između misli i kretanja nešto je poput razlike između stvarnog čovjeka koji trči, i igranog filma, koji trčanje prikazuje nizom "slika".

Mi se utječemo dogovoru o takvim slikama kad god želimo opisati ili razmišljati o bilo kojem tijelu u pokretu, kakvo je primjerice vlak, izjavljujući da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima. Samo, to nije posve točno. Možete reći da se vlak "sada!" nalazi na određenomu mjestu. Ali, bilo vam je potrebno nešto vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno. Možete jedino reći da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na određenome mjestu u određenom trenutku, ako je oboje beskonačno malo. No, beskonačno male točke i određeni trenuci uvijek su zamišljene točke, dijelovi svijeta matematičkih teorija, a ne stvarnoga svijeta.

Pri izradi znanstvenih proračuna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmišljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ili slika. Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednači sa svijetom iskustava. Niz sličica ne može otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreću brzo pred našim očima. Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, što je od svega najvažnije.

Ma koliko su takvi dogovori korisni za proračuavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kako vrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmišljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fizički" svijet. Dio naših frustracija nalazi se u tome što očekujemo da nam jezik i misao ponude objašnjenja, koja oni zapravo ne mogu dati. Željeti da život bude "razumljiv" u takvom smislu, znači željeti da on bude nešto drugo, a ne život. To znači dati prednost filmu, a ne stvarnom čovjeku koji trči. Osjećati da je život besmislen ako "Ja" ne može biti trajno, to je kao očajnički se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.

Riječi i mjerila ne daju život; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objašnjenja" svemira, izražena jezikom - cirkularna, i ostavljaju neobjašnjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam naš rječnik je cirkularan. On jednu riječ definira pomoću drugih riječi. Rječnik se nešto više približava životu ako uz neku riječ prikaže i njenu sliku. No, treba uočiti da se sve slike u rječnicima obično odnose na imenice, a ne na glagole. Crtež uz glagol trčati trebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni riječi, a ni statične slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.

16

Čak se i do imenica došlo dogovorom. Ono stvarno, živuće "nešto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastaje kad izgovorimo riječ čovjek. Kad kažemo: "Ovo (upirući prstom) je čovjek", stvar u koju upiremo prstom nije čovjek. Da bi bilo jasnije, trebali bismo reći: "Ovo je simbolizirano zvukom riječi čovjek". Pa što je onda ovo? Ne znamo. To jest, mi ga ne možemo definirati na bilo koji utvrđen način, iako u drugačijem smislu to znamo kao naše trenutno iskustvo - kao pojavu što teče bez početka ili kraja, koja bi se mogla definirati. Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno kožom u prostoru, te ograničeno u vremenu svojim rođenjem i smrću.

Gdje ja to počinjem i završavam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, započelo je prije neizmjerno mnogo godina, čak i prije onog događaja (izoliranog na uobičajen način) koji zovemo rođenjem, i nastavit će se još dugo nakon događaja što ga nazivamo smrt. Samo nas riječi i dogovori mogu izolirati od onog Nečega, što se uopće ne može definirati, a što je Sve.

Da, sve su to korisne riječi dok ih držimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamišljene crte za zemljopisne širine i dužine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronaći na površini zemlje. U praksi, svi smo mi opčinjeni riječima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokušavamo živjeti kao da je to svijet stvoren od riječi. Posljedica je da smo zastrašeni i duboko iznenađeni kad se one ne uklapaju. Što ' više pokušavamo živjeti u svijetu riječi, to se više osjećamo izoliranima i usamljenima, to više svu radost i živopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanošću i sigurnošću. S druge strane, što smo više prisiljeni priznati da zapravo živimo u stvarnom svijetu, to više osjećamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega što nas okružuje.

Ali, ne može se ozdraviti ne prepoznaju li se različitosti između obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su pogrešno shvaćene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem živi čovjek. Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan način štedi vrijeme i omogućava sklapanje vrlo praktičnih dogovora. No, kad se pomiješaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada taj simbol postaje teretom. Slično tome, svemir opisan službenom, dogmatskom religijom nije ništa drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na sličan je način stvoren od verbalnih i uobičajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znači provesti uobičajeno izdvajanje. Željeti da "ova osoba" bude vječna znači poželjeti da riječi postanu stvarnost, i znači ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnošću nečega, što nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomiješaju sa stvarnošću, različiti načini simbolizirani sa stvarnosti učinit će se kontradiktornima.

Znanstveni način simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog načina, no to ne znači da u njemu ima imalo više "istine". Je li ispravnije razvrstavati zečeve prema njihovu mesu, ili prema krznu? Ovisit će o tome što s njima želite učiniti. Sukob između znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budući da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija života, bilo je prijeko potrebno poduzeti određenu mjeru "raskrinkavanja".

No, čini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj način, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga života. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i više su se bavile budućnošću nego sadašnjošću. Religija želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok je znanost želi osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutrašnjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva značenje, nismo li u općem dodiru sa stvarnošću naše sadašnjosti. Naime, ona se događa danas, a mi stvarno živimo - jedino

17

u sadašnjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadašnje Stvarnosti, tako da bi - čak i kad bi netko živio beskonačno dugo - živjeti za budućnost značilo da je trajno promašio bit.

Upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava sve definicije I opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji riječi i ideje nikada ne mogu uhvatiti. Živeći prijek za budućnost, mi smo izvan dodira ovog izvorišta i središta života; kao rezultat, čitava ona magija nadijevanja naziva i mišljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma živaca.

Čudesa tehnologije navela su nas da živimo u užurbanom svijetu koji se ravna po satu i čini nasilje nad biologijom čovjeka, i sve nam to omogućava da ne radimo ništa drugo nego da sve brže i brže progonimo svoju budućnost. Promišljena misao više nije sposobna nadzirati tu zvijer u čovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija čini nas izluđenima i razdraženima. Specijaliziranost u rječitosti, razvrstavanju i mehaniziranom razmišljanju udaljila je čovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom. Nadalje, učinila je da se osjeća krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja". I tako, kad se sva filozofija razriješila relativizmom i više nije bila u stanju stvoriti ustaljen doživljaj svemira, ono izolirano "Ja" počelo se osjećati bijednim, nesigurnim i uspaničenim, nalazeći da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim bićem.

Naravno, nema ništa novo u ovoj tvrdnji o otkriću kako ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života, te da Stvarnost ili, želite li - Bog, ne može biti shvaćena ograničenim umom. Jedina novost jest što se ova tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti "Ja", i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje.

Ove tradicije također prihvaćaju da iza ovih točaka leži "vizija Boga" koja se ne može oblikovati riječima, i koja je zasigurno nešto posve različito od onog zamišljenog vremešnoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesnički rečeno, od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam također govore da je ova vizija obnavljanje nečega što smo jednom već imali, ali i "izgubili", jer to nismo poštovali, ili nismo mogli poštovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "nečemu" što se ne može definirati, što nazivamo životom, sadašnjom stvarnošću, velikim strujanjem, vječitim sada - svijest bez osjećaja da smo od toga odvojeni.

U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to više nije Bog; to je čovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugačko, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se složili sa svakim teologom koji sažalijeva panteizam i kaže da ovi djelići iz svijeta riječi i međusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamišljene kao utvrđene i udaljene jedinke - nisu Bog. Zatražite li od mene da vam pokažem Boga, pokazat ću vam sunce, ili stablo, ili crvića. Ali, kažete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvić, i sve druge svari?", bit ću prisiljen reći vam da ste posve i u cijelosti promašili.

18

IV. MUDROST TIJELA

Što je iskustvo? Što je život? Što je pokret? Što je stvarnost? Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv. Augustin dao na pitanje: "Što je vrijeme?" Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam." Iskustvo, život, pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjećaja i želja. A upitate li me: "Što su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smiješni. Znate vrlo dobro što je to. Ne možemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonačnosti, a da se ne počnemo kretati u krugu. Definirati znači utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni život nije utvrđen."

Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje nešto, što se ne može definirati ili utvrditi, može biti predstavljeno i riječju Bog. Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad započnemo razmišljati o tome, više to ne znamo. Jer, kad započnemo razmišljati o iskustvu, pokušavamo ga utvrditi i smjestiti u krute oblike i ideje. To je stari problem - pokušavamo uvezati vodu u paketiće, ih zatvoriti vjetar u kutiju.

Ipak, religija je oduvijek podučavala da je "Bog" netko, od koga se može očekivati mudrost i vodstvo. Prigrlili smo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve određenim smjernicama. Ako je to istina, teško je uvidjeti kako se može dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije moguće čak ni definirati.

No, zapravo, vrsta mudrosti koja se može ugurati u oblike određenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrosti koju koristimo u svakidašnjem životu nikada ne stiže do nas kao verbalna informacija. Mi nismo naučili kako disati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomoću bilo kakvih dobivenih izjava. Unatoč tome, ove se pojave događaju kroz najsloženije i čudesne procese, koji se ne mogu ponoviti nikakvim proučavanjem knjiga ili nekim tehničkim vještinama. Ovo je stvarna mudrost - ali, naš mozak nema s njom baš mnogo veze. To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da riješimo stvarne, praktične probleme ljudskoga života. Već i do sada je za nas učinila prava čuda, pa nema razloga da ne učini i još mnogo više.

Bez ikakvih tehničkih pomagala ili proračuna, golubi-pismonoše se iz velikih udaljenosti mogu vraćati na mjesta svog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjećuju ista mjesta, a biljke "oporučno ostavljaju" nevjerojatne sustave za raspršivanje svojih sjemenki pomoću vjetra. Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", što samo znači da to ne planiraju i ne osmišljavaju. Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju ništa bolje no što bi nam prosječan čovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce.

"Sredstva" kojima se sve to postiže zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znači, tajanstven uzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati. Međutim, općenito govoreći, ljudi su prestali razvijati instrumente svog tijela. Sve više i više nastojimo utjecati na prilagođavanje životu služeći se vanjskim napravicama, te pokušavamo riješiti svoje probleme svjesnim razmišljanjem, umjesto svojim nesvjesnim znanjima. A to nam šteti mnogo više, nego što bismo uopće i željeli pretpostaviti. Tako, postoje "primitivne" žene koje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon što obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba na sigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima. S druge strane, civilizirana žena mora biti prevezena u složen bolnički sustav, i tamo - okružena liječnicima, sestrama i bezbrojnim uređajima - prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomoć produženih trudova i iscrpljujućih bolova. Istina je, antiseptički uvjeti spašavaju od smrti mnoge majke i novorođenčad. No, zbog čega ne možemo imati i antiseptičke uvjete, i prirodan, lagan način rađanja djeteta?

19

Odgovor na ovo i mnoga slična pitanja bio bi da smo naučili zapostavljati, prezirati svoja tijela i činiti nad njima pravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima. Stvarno, posebna bolest civiliziranog čovjeka mogla bi se opisati kao blokada ili rascjep nastao između njegova mozga (naročito korteksa) i ostatka njegova tijela. Ovo odgovara rascjepu između "Ja" i "ja", između čovjeka i prirode, te podsjeća na uroborosa, zabludjelu zmiju koja ne zna da rep i glava pripadaju jedno drugome. Na sreću, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.* Ovu je bolest Whyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato što bi bila svojstvena jedino europsko-američkoj civilizaciji, nego zato što je za nju posebno karakteristična.

_______________________________

* Od knjiga L.L. Whytea, ona pod nazivom Sljedeći razvitak u čovjeku (Henry Holt, New York, 1943.) posve je čitljiva i uistinu zanimljiva, dok je Jedinstveno načelo u fizici i biologiji (Henry Holt, New York, 1949.) isključivo namijenjena znanstveno nastrojenom čitatelju. Djela Burrowa Društvena osnova svijesti (London, 1927.) i Struktura ludila (London, 1932.) nažalost su rasprodana, ali je zato većina ove građe sadržana u djelu Neuroza čovjeka (Routledge, London 1948.) Vjerojatno i drugi znanstvenici rade na istom tragu, samo ja nisam čuo za njih.

Whyte i Burrow dali su klinički opis ili dijagnozu ovog rascjepa, o čijim pojedinostima ovdje nećemo govoriti. "Medicinskim" rječnikom pojednostavljeno rečeno, mi smo dopustili da se razmišljanje mozgom razvije i zavlada našim životima izvan svake mjere u odnosu na "instinktivnu mudrost", kojoj dopuštamo da se sroza do atrofije. Posljedica jest da ratujemo sami sa sobom - da mozak želi stvari koje tijelo ne želi, a tijelo opet one koje mu mozak ne dopušta; mozak daje smjernice koje tijelo ne želi slijediti, a tijelo šalje podražaje koje mozak više ne razumije.

Na jedan ili drugi način, civilizirani čovjek slaže se sa sv. Franjom, razmišljajući o tijelu kao o Bratu Magarcu. No, čak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizičkom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom, odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom".

Kad uspoređujemo ljudsku želju sa životinjskom, možemo naići na mnoge nevjerojatne razlike. Životinja teži tome da jede svojim želucem, a čovjek svojim mozgom. Kad životinja napuni želudac, ona prestaje jesti, ali čovjek nikada nije siguran kada treba stati.

I kada pojede onoliko koliko mu želudac može podnijeti, još uvijek se osjeća praznim, još uvijek osjeća nagon za daljnjim zadovoljenjem. Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran. I zato, jedi koliko možeš, dok to još možeš. Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i užitak. To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najviše što je moguće, iako se time provodi pravo nasilje nad probavnim traktom.

Ljudska želja teži nezasitnosti. Toliko smo zabrinuti za svoje užitke, da nam ih nikad nije dosta. Svoje osjetilne organe stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; želimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se mora osigurati sve snažniji i snažniji podražaj. U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak želi još, i još. Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za srećom, a budući da se on mnogo više brine o budućnosti nego o sadašnjosti, sreću doživljava kao jamstvo za beskrajno dugačku budućnost, prepunu ugode. Samo, mozak također zna da nema beskrajno duge budućnosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve užitke raja i vječnosti u rasponu od samo nekoliko godina.

To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi začarani krug. Nezasitna je, jer je njen način života osuđuje na stalnu frustraciju. Kao što smo vidjeli, korijen te frustracije jest što mi živimo za

20

budućnost, a budućnost je apstrakcija, zaključivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak. "Primarna svijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budućnost. On potpuno živi u sadašnjosti i ne zapaža ništa, osim onoga što jest u ovom trenutku. Međutim, dosjetljiv mozak pogledava na dio dosadašnjih iskustava nazvan pamćenjem, te postaje - proučavajući ga - sposoban za predviđanja. Ova su predviđanja, relativno gledano, toliko točna i pouzdana (npr. "svi će umrijeti"), da budućnost sadrži visok stupanj stvarnosti - toliko visok da sadašnjost gubi na važnosti.

No, budućnost još nije ovdje, pa ne može postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadašnjost. Jer, sve što znamo o budućnosti sačinjeno je od posve apstraktnih i logičkih elemenata - zaključivanja, nagađanja, izvođenja - to se ne može pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, čuti, ili uživati na bilo koji drugi način. Težiti za tim znači juriti za duhom koji se neprestano povlači, i što ga brže progonimo, to brže nam on bježi. Zbog toga svi poslovi vezani za civilizaciju i jesu užurbani, jer teško da itko uživa u onome što ima, pa vječno traži sve više i više. Zato se sreća neće pronaći u čvrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i površnim stvarima kakve su obećanja, nade i uvjeravanja.

Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreću, zapravo nevjerojatan začarani krug; ona mora ili proizvoditi sve više i više užitaka, ili se slomiti - osiguravajući stalnu ugodu za uši, oči i živčane završetke neprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjeći. Za ciljeve ove ekonomije savršen je "predmet" osoba koja svoje uši bez prestanka nadražuje radio-aparatom, koristeći pritom po mogućnosti neki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima. Njene oči bez imalo odmora skreću s televizijskog zaslona na novine, glasila, držeći je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjeg oduska, što omogućavaju nizovi vidnih podražaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih ženskih tijela i drugih senzualno doživljavanih površina, isprekidanih utočištima za liječenje pomoću osjetilnih šokova kakvi su "interesi čovječanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srušeni zrakoplovi, borilački sportovi kojima se bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje ližu plameni jezici. Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se na sličan način - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomično zadovoljenje zamijenile novom željom.

Jer, ovo strujanje podražaja zamišljeno je samo za stvaranje još više i više istih čežnji, sve glasnijih i bržih, a te čežnje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kako bismo pokupovali još više radioaparata, automobila, još blještavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na neki način uvjeravaju da sreća leži, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo još jedan od njih.

Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamo juriti za ovim maštarijama do duboko u noć. Životinje mnogo vremena utroše na dremuckanje i ugodno besposličarenje, no - kako je život toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti što veću moguću količinu svjesnosti, spremnosti i kronične nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsječak nekog zapanjujućeg užitka.

Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni. Ne radi se ni o tome a su ljudi koji ih omogućuju zapravo zli izrabljivači; većina njih razmišlja na isti način kao i oni koje izrabljuju, krećući se možda u istom tužnom krugu, jedino sjedeći pritom na nešto dragocjenijem konju. Stvarna je nevolja u tome da su svi oni posve frustrirani, jer pokušavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokušavaju piti kroz svoje uši. Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za većinu trenutnih i rijetkih životnih užitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obični.

Neodređena, maglovita i nezasitna priroda želja stvorenih mozgom jako otežava spuštanje na zemlju - otriježnjenje i doživljaj stvarnosti. Općenito govoreći, civilizirani čovjek ne zna što hoće. On radi zbog uspjeha, slave, sretnog

21

braka, zabave, možda da bi pomogao drugim ljudima, ili da bi postao "stvarnom osobom". No, to nije ono što uistinu i želi, jer to nisu stvari u punom smislu riječi. To su tek nusproizvodi, tek mirisi i maštarije pravih stvari - tek sjene, koje ne postoje odvojeno od neke supstancije. Novac je savršen simbol svih takvih želja, iako je tek simbol pravih bogatstava, a kada ga netko sebi postavi za cilj, to postaje očit primjer brkanja mjerila sa stvarnošću.

Zato je daleko od točnoga kad se kaže da je suvremena civilizacija materijalistička, ako je materijalist osoba koja voli stvari, materije. Naš suvremenik koji želi mozgom, ne voli materijalno, nego voli mjerila, ne nešto stvarno, nego samo površinsko. On pije zbog postotka alkohola, a ne zbog svog "tijela" i okusa same tekućine. On gradi zato da bi podigao zapanjujuću "kulisu", a ne zato jer si želi stvoriti prostor u kojem će živjeti. I tako nastoji stvoriti strukture koje izvana izgledaju sjajno, kao veličanstvene palače, dok su iznutra obična spremišta. Pojedini životni prostori u tim spremištima manje su oblikovani za život u njima, a više za stvaranje dojma. Glavni prostor posvećen je "dnevnoj sobi", razmjera prikladnih velikoj kući, dok su prostori bitni za život (a ne samo za "zabavu"), primjerice kuhinja, svedeni na toliko malene dimenzije, da se u njima jedna osoba ne može ni kretati, a kamoli kuhati. U skladu s time, ove kukavne brodske kuhinjice osiguravaju jelovnike koji su uglavnom magloviti - to su kokteli i "predjela", a ne pošteni obroci. Budući da svi mi želimo biti "dame i gospoda" i izgledati kao da imamo zaposlenu poslugu, ne želimo prljati ruke uzgojem, ili pak spravljanjem prave hrane. Umjesto toga, kupujemo namirnice oblikovane da bi ostavile "dojam", ukusna izgleda, ne vodeći računa o njihovu sadržaju - goleme voćne plodove bez pravog okusa, kruh koji je tek nešto više od pjene, vino zasićeno kemikalijama i povrće posuto jalovim preparatima iz epruveta, koji mu daju tako nevjerojatnu punoću.

Moglo bi se pretpostaviti da se najistaknutiji primjer zvjerske i životinjske prirode civiliziranog čovjeka može naći u njegovoj strasti za seksom. No, tu zapravo nema gotovo ničega zvjerskog ni životinjskog. Životinje spolno opće kad osjećaju potrebu za tim, što se obično javlja u određenim, ritmički raspoređenim razdobljima. U međuvremenu, to ih ne zanima. No, od svih užitaka upravo je seks onaj kojemu civilizirani čovjek teži uz najveću tjeskobu. Da ta žudnja prije nastaje u mozgu, a ne u tijelu, može se pokazati općom impotencijom muškarca kad dolazi do spolnog čina i kad mozak teži onome što nije trenutna želja negovih gena. To ga beznadno zbunjuje, jer jednostavno ne može shvatiti kako ne želi postići veliki užitak koji mu pruža seks, kad mu je već dostupan. Žudio je za njim satima, na kraju i danima, ali kad se prilika ukazala, njegovo je tijelo odbilo surađivati.

Kao što su pri jelu "njegove oči veće od želuca", tako on i u ljubavi prosuđuje ženu prema standardima koji su većim dijelom vizualni i cerebralni, nego što bi bili seksualni i visceralni. Privučen je partnerici površinskim sjajem, njenom kožnom presvlakom, a ne stvarnim tijelom. Želi nešto s koštanom strukturom kakva je ona u dječaka, koji bi trebao na sebi imati i vanjske obline, i glatke obrise ženstvenosti - ne ženu, nego napuhanu gumenu sanjariju. Međutim, funkcija seksa i nadalje se toliko zadržava u području "instinktivne mudrosti", da se tek malo može učiniti kako bi se povećalo ionako intenzivno zadovoljstvo, da bi ono postalo brže, ljepše i učestalije. Zato su jedino sredstvo kojim se seks može iskoristiti cerebralne fantazije, okruživanje zavođenjem i naznake neodređenih zadovoljstava koja trebaju doći - kao da bi se do strastvenijeg zagrljaja uvijek moglo doći poduzimanjem površinskih promjena.

Naročito značajan primjer sukoba mozga i tijela, ili mjerila i materije, bio bi robovanje gradskog čovjeka - satu. Ura je zgodan uređaj za dogovaranje sastanka s prijateljem, ona pomaže ljudima i da zajedno nešto poduzimaju, iako su se takve situacije događale i davno prije nego su satovi uopće bili izumljeni. Ure ne bi trebalo uništiti; one bi jednostavno trebale stajati na svojim mjestima. A zapravo nisu nimalo na svojim mjestima kad mi svoje biološke ritmove uzimanja hrane, spavanja, izlazaka, obavljanja poslova i odmaranja nastojimo prilagoditi njihovoj jednoličnoj kružnoj vrtnji. Naše je robovanje tim mehaničkim mučiteljima otišlo tako daleko i toliko je proželo našu kulturu, da nam je promjena postala bespomoćnom nadom. Bez satova, civilizacija bi se slomila. Kultura kojom bi manje upravljao mozak naučila bi uskladiti ritmove tijela, a ne svoje satove. Sposobnost mozga

22

da predvidi budućnost čvrsto je povezana sa strahom od smrti. Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno sa Stevensonom rekli:

Ispod široka i zvjezdanog neba

Iskopaj mi raku i daj da legnem u nju;

Rado sam živio, rado i umirem,

I s voljom u nju liježem.

Jer, kad se tijelo istroši a mozak umori, čitav organizam dočekuje smrt dobrodošlicom. Teško je razumjeti da smrt može biti dobrodošla ako si još mlad i snažan, pa ti se ona čini jezivim i stravičnim događajem. Na svoj nematerijalni način mozak gleda u budućnost i drži da je dobro ići dalje, još dalje i vječno dalje - ne shvaćajući da će na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnošljivo iscrpljujući. Ne uzimajući to u obzir, mozak izbjegava uvidjeti kako je i sama materija podložna promjenama, kako će se i njegove težnje izmijeniti te da će doći vrijeme kada će smrt postati nečim dobrim. U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog noćnog odmora, više ne želite krenuti na spavanje. Ali, nakon teškog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjećaj potonuća u nesvjesno.

Nažalost, ne umiremo baš svi posve mirno. Umiremo u nesrećama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinu je tragično kad se osoba, čiji je "um" još mlad i budan, uzalud bori s umirućim tijelom. No, siguran sam da tijelo umire jer ono samo tako želi. Ono drži da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogućnosti, te se - izmoreno dotadašnjom borbom - okreće smrti. Kada bi svijest bila osjetljivija na osjećaje i podražaje koje prima od čitavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu težnju. Zaista, ponekad to i čini. Tome se približavamo kad usred ozbiljne bolesti dođemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preživjeti - bilo zbog medicinskog liječenja kojim nam se ojačalo tijelo, bilo zato što u organizmu još uvijek postoje nesvjesne sile, koje su sposobne izliječiti nas.

Budući da smo o čovjeku već naučeni razmišljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio držati "osjećajnim", a potonji tek "glupom" životinjom, naša je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajuće iskorištavanje ljudskog organizma kao cjeline. Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktno razmišljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konačnih ograničenja. Mozak zaboravlja da bilo koja beskonačnost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poželjeti da ova fantazija postane stvarnim ciljem našega življenja.

Vanjski simbol takvog načina razmišljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam daje osjećaj da smo u stanju primaknuti se beskonačnosti. Naime, stroj je prilagođen za napore mnogo veće nego ih je sposobno izdržati tijelo, kao i jednoličnim ritmovima, koje čovjek nikada ne bi izdržao. Ma koliko bi nam kao alat i poslužitelj bio koristan, mi ipak obožavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu moć da ukida granice postavljene vremenom i prostorom, te mu time dopuštamo da upravlja našim životima. Tako su radno sposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji žive unutar stroja što ih uokolo bacaka svojim kotačima. Oni dane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na računanje i mjerenje, živeći u svijetu racionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabašnoj vezi ili skladu s velikim biološkim ritmovima i procesima.

Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad već mnogo učinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, da bi već u nedalekoj budućnosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logičke proračune. Ljudsko računalo posvuda su već potisnula mehanička i elektronička računala, mnogo veće brzine i učinkovitosti. Pa ako su mozak i njegova sposobnost računanja glavna imovina i vrijednost čovjeka, u razdoblju u kojem će strojevi djelotvornije obavljati mehaničke operacije razmišljanja, on će se pretvoriti u robu koja se više ne može prodati.*

23

_______________________________

* Činjenice vezane za taj predmet uzimao sam iz vrijedne knjige Kibernetika pisca Norberta Wienera (New York & Pariz, 1948.). Dr. Wiener je jedan od glavnih matematičara zaslužnih za razvitak razvijenijih elektroničkih računala. Zahvaljujući i opsežnom znanju s područja neurologije, on je u stanju prosuditi stupanj do kojega ovi izumi reproduciraju rad ljudskih organizama. Tako njegova knjiga sadrži i sljedeće zapažanje: «Zanimljivo je napomenuti da se možda susrećemo s jednim od onih ograničenja prirode, u kojemu visokospecijalizirani organi dospijevaju do razine smanjivanja njihove učinkovitosti, i na kraju dovode do izumiranja čitave vrste. Moguće je da se ljudski mozak već dugo nalazi na putu do ove destruktivne specijalizacije, kao što su i veliki nosorozi posljednji od titanotera. (str. 180).

Čovjek već koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inače u životinja obavljaju tjelesni organi. To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuđivanje pretvori u vanjske, te da tako upravljanje životom prepusti tim elektromagnetskim čudovištima. Drugim riječima, interesi i ciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima čovjek kao cjelovit organizam. Nastavi li živjeti za budućnost, te pretvarati predviđanja i proračune u glavni posao uma, čovjek na kraju mora postati parazitski privjesak sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mašinerija.

Zaista, postoji stajalište s kojeg ova "racionalizacija" života, nije razumna. Mozak je dovoljno pametan da sagleda ovaj začarani krug koji je stvorio samom sebi. No, tu ništa ne može učiniti. Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut, neće zaustaviti zabrinutost; prije će se čovjek zabrinuti još i više, jer je shvatio koliko je nerazuman. Nerazumno je upuštati se u rat u kojem će svi izgubiti. Ni jedna strana ne želi rat, pa ipak, budući da živimo u tom začaranom krugu, započinjemo rat kako bismo spriječili drugu stranu da ne započne prva. Naoružavamo se, znajući da će - ne učinimo li to mi - to učiniti druga strana, što je poprilično točno, jer ako se mi ne naoružamo, druga će strana to učiniti da bi zadobila početnu prednost i bez stvarno započete bitke.

Ovo racionalno stajalište nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije i učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću." Samo, to nije baš tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili "duh", razuman, a putenost je izopačena. To je zato jer "kuća podijeljena unutar sebe ne može opstati". Čitav je organizam izopačen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.

Malo je razloga za nadu da će se u nekoj skorijoj budućnosti zdravstveno stanje društva popraviti. Čini se da onaj začarani krug mora postati još nesnošljivijim, još očitije i očajnije cirkularnim, prije nego što se značajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu tragičnu šalu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviđaju da se radi o krugu i zbog čega je to upravo krug, nema druge mogućnosti, osim da prestanu kružiti. Jer, čim sagledate čitav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova može postati osjetljivo na mudrost tijela, na prikrivene dubine vlastite supstancije. Budući da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mi materijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u opće prihvaćenom smislu. Ne tvrdim da je krajnja stvarnost - materija. Materija je riječ, zvuk što podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces. Mi ne znamo što je taj proces, jer on nije "što" - to jest, nešto što se može definirati već utvrđenom koncepcijom ili mjerilom. Želimo li zadržati stari način izražavanja koristeći i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tada duhovno mora značiti "ono što se ne može definirati", i koje - budući da je živuće - zauvijek mora izmicati okvirima svakoga ustaljenog oblika. Materija je naziv za duh.

Nakon svega rečenog, i mozak je zaslužio da se izreče pokoja riječ u njegovu korist! Naime, mozak je, uključujući i njegova središta za razmatranje i proračunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao što su srce i

24

želudac, a - ispravno korišten - čovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za čovjeka, a ne čovjek za svoj mozak. Drugim riječima, funkcija mozga je da služi sadašnjosti i onome što je stvarno, a ne da čovjeka nagoni u bjesomučnu potjeru za nekim fantomom zvanim budućnost.

Nadalje, u našem uobičajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se čini da njegove apstrakcije sadrže toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja; to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naša zaokupljenost razmišljanjem i planiranjem, zajedno s osjećajem mentalne zamorenosti, potiče određene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u nekim slučajevima to i čini, proračunavati i umovati nesvjesnom lakoćom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu. Pa konačno, mozak nije mišić, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokušavaju razmišljati ili usredotočiti se na nešto, ponašaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to. Iskrivljuju lica, mršte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju teških opeka. A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, čuju i primaju drugi živčani podražaji. Ono "svjetlosno brzo živo računalo", koje dugačku kolonu brojki može zbrojiti već na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu pročitanu stranicu može shvatiti za nekoliko sekundi, ili glazbeno čudo kao Mozart, kojega je već od ranog djetinjstva mogao prožeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog korištenja tog najčudesnijeg instrumenta od svih kojima čovjek raspolaže.

I oni među nama koji nisu geniji znaju ponešto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram POCATELDIMC. Satima možete raditi na ovim slovima pokušavajući sustav za sustavom u njihovu raspoređivanju, da biste otkrili prikrivenu riječ. Ali, pokušajte umjesto toga samo pogledati anagram opuštena, rasterećena uma, i vrlo brzo vaš će mozak pronaći rješenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjećamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna rješenja logičkih problema, do kojih se dolazi bez napora ono što nam mozak i treba odašiljati. Ako radi kako treba, mozak je najviši oblik "instinktivne mudrosti". To znači da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoše pri povratku kući, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to događa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjećaju rascjepa između moga "Ja" i mog iskustva. Mozak može preuzeti ispravno ponašanje samo ako svijest radi ono čemu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokušaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora.

_______________________________ * Ne uspijete li doći do rješenja u roku od jedne minute, nasta¬vite čitati! Inače ćete se početi ljutiti na sebe, ili na mene, i zbog toga postati napeti.

25

V. BITI SVJESTAN

"Što učiniti u vezi s time?" upitat će samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uopće može riješiti, tada je razumjeti ga i znati što s njim učiniti - posve isto. S druge strane, učiniti nešto u vezi s problemom koji ne razumijete nalikuje pokušaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost, tmine nestaje.

Ovo se može naročito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama. Kako da izliječimo rascjep između "Ja" i "ja", između mozga i tijela, čovjeka i prirode, te prekinemo sve začarane krugove koji zbog njega nastaju? Kako da iskusimo život kao nešto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u mušice što se bore za preživljavanje? Kako pronaći sigurnost i smirenost uma u svijetu, u čijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i neprestana promjena? Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje. Istodobno ona pokazuju da problem nije bio shvaćen. Nama ne treba djelovanje - barem ne još. Potrebno nam je više svjetlosti.

Ovdje pod svjetlošću mislim na svijest - da postanemo svjesni života, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu. Drugim riječima, trebaš vidjeti i osjetiti ono kroz što prolaziš onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano. Ovo vrlo jednostavno "otvaranje očiju" dovodi do najčudnovatije preobrazbe razumijevanja i života, te pokazuje da su mnogi od naših najtežih problema zapravo - čista iluzija. Ovo može zvučati kao preveliko pojednostavljenje, jer mnogi ljudi smatraju da su već posve dovoljno svjesni sadašnjosti. No, tek ćemo uvidjeti koliko je to vrlo daleko od istine.*

_______________________________

* Riječ "svjesnost" koristi se u smislu koji joj je dao J. Krishnamurti, čija djela raspravljaju o tom pitanju s iznimnom percepcijom.

Budući da svjesnost predstavlja pogled na stvarnost, koji je oslobođen ideja i prosudbi, jasno da nije moguće definirati i zabilježiti ono što nam on otkriva. Sve što se može opisati jest ideja, i ja ne mogu izreći bilo kakvu pozitivnu tvrdnju o nečemu - o stvarnom svijetu - što nije ideja. Zato se moram zadovoljiti pričanjem o pogrešnim dojmovima koje svjesnost uklanja, a ne o istini koju ona otkriva. Ovu potonju moguće je simbolizirati jedino riječima što znače malo ili ništa onima koji još nisu dospjeli do izravnog razumijevanja istine o kojoj se radi.

Ono što je istinito i pozitivno suviše je stvarno i suviše živo da bi se opisalo, i pokušavati to opisati nalik je nanošenju crvene boje na ionako crvenu ružu. Zato će većina onoga što slijedi morati imati podosta negativnu kvalitetu. Istina se otkriva uklanjanjem svega što joj zaklanja svjetlo, i to je umjetnost koja nije daleko od kipa što ga stvara umjetnik, ali ne izgrađujući ga, nego ga oblikujući otkidanjem viška materijala s njega.

Vidjeli smo da su pitanja o pronalaženju sigurnosti i smirenosti uma u ovom nestalnom svijetu pokazala kako problem nije bio shvaćen. Prije nego nastavimo, mora biti jasno da je vrsta sigurnosti o kojoj govorimo prvenstveno duhovna i psihička. Da bi opstali, ljudi moraju imati barem minimum sredstava za život, pri čemu mislimo na hranu, piće i odjeću - no, oni shvaćaju da sve to ne može potrajati vječno. Ali, kada bi sigurnost u postojanje tog minimuma sredstava za život u sljedećih šezdeset godina ikada uspjela zadovoljiti srce čovjeka, tada bi problemi čovječanstva postali gotovo zanemarivi. U stvari, pravi je razlog što nemamo tu sigurnost taj da želimo toliko mnogo više od onoga što su nam minimalne potrebe. Od samog početka mora biti očito da postoji kontradikcija u želji da se bude savršeno siguran u svemiru čiju samu prirodu čine trenutačnost i fluidnost. Samo, ta suprotnost leži nešto dublje no u samom sukobu između želje za sigurnošću i činjenice da se sve mijenja. Želim

26

li biti siguran, to jest zaštićen od toka života, zapravo želim postati odvojenim od života. Pa ipak, upravo taj osjećaj odvojenosti čini da se osjećam nesigurnim. Biti siguran znači izolirati i osnažiti svoje "Ja", no ono što čini da se osjećam usamljenim i ustrašenim upravo je osjećaj da sam postao takvo izolirano "Ja". Drugim riječima, što više sigurnosti uspijem steći, to ću je više željeti.

Ili, još jednostavnije: želja za sigurnošću i osjećaj nesigurnosti zapravo su isto. Zadržati dah znači - izgubiti dah. Društvo koje se temelji na traganju za sigurnošću nije ništa drugo do natjecanje u zadržavanju daha, u kojemu svatko na kraju ostaje napet poput bubnja i grimizno crven poput cikle. Tragamo za tom sigurnošću ojačavajući same sebe na bezbroj načina. Želimo zaštitu nastojeći biti "ekskluzivni" i "posebni", nastojeći pripadati najsigurnijoj crkvi, najboljoj naciji, najvišoj klasi, pravoj skupini i onima koje smatraju "dragim" ljudima. Takvi su obrambeni nagoni potaknuli velike razlike među nama, jer je veća nesigurnost zahtijevala i sve snažniju obranu. Naravno, sve se to radilo u iskrenom uvjerenju da pokušavamo učiniti prave stvari i živjeti na najbolji mogući način; ali i to je kontradikcija.

Ako sam rascijepljen na dva dijela, jedino o čemu mogu ozbiljno razmišljati jest pokušaj da živim u skladu sa svojim idealom, da se poboljšavam i napredujem. Mora postojati ono dobro "Ja", koje će popraviti ono loše "ja". "Ja", koje ima najbolje namjere, dohvatit će se posla na neposlušnom "ja", a sukob među njima znatno će istaknuti i razliku koja između njih postoji. U skladu s tim, "Ja" će se osjetiti odvojenijim nego ikada prije, pa će se time još samo uvećati osjećaji usamljenosti i odvojenosti, koji naše "ja" nagone da se ponaša tako ružno.

Teško možemo razmatrati taj problem, ako nije postalo posve jasno da je žudnja za sigurnošću sama po sebi patnja i kontradikcija, i što je više progonimo, ona postaje sve bolnijom. To je točno, bez obzira na to u kojem je obliku pojam sigurnosti pri tome bio shvaćen.

Ti želiš biti sretan, zaboraviti sebe, no što više nastojiš zaboraviti sebe, to se više sjećaš onoga sebe kojega želiš zaboraviti. Želiš pobjeći od boli, no što se više boriš da joj pobjegneš, to više potičeš agoniju. Bojiš se i želiš biti hrabar, ali je nastojanje da budeš hrabar zapravo strah koji pokušava pobjeći od samoga sebe. Želiš smirenost uma, no pokušaj da ga posve umiriš nalik je nastojanju da valove izravnaš glačanjem.

Svima nam je poznat taj začarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se nastavljamo brinuti, jer to što smo je nazvali uzaludnom - ne može je zaustaviti. Brinemo jer se osjećamo nesigurnima, a želimo biti sigurni. No, posve je beskorisno reći da ne bismo trebali željeti tu sigurnost. Nazivati žudnju ružnim nazivima ipak nam ne pomaže da je se riješimo. Ono što trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema, da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronašli, ona ne sviđa. Drugim riječima, želimo li uistinu razumjeti za čime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i što to činimo samima sebi kad tragamo za njom - uvidjet ćemo da je zapravo i ne želimo. Nitko nam ne treba reći da ne bismo trebali zadržavati svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne možemo učiniti, i znamo da bi i sam takav pokušaj bio iznimno neugodan.

Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji. Jedan je od najgorih začaranih krugova - problem alkoholičara. U mnogim slučajevima on posve jasno zna da uništava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se čak i ne sviđa okus pića. A ipak, on pije. Jer, bez obzira na to koliko on to mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti još je strašnije. Tek se tada javljaju pravi "užasi", tek se tada iznenada licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnošću svijeta.

U tome je bit stvari. Naći se licem u lice s nesigurnošću još uvijek ne znači i razumjeti je. Da bismo je razumjeli, ne moramo se suočiti s njom, nego moramo - biti ona. To podsjeća na perzijsku priču o mudracu, koji je došao pred vrata raja i pokucao. Glas Boga upita iznutra: "Tko je tamo?", pa mu mudrac odgovori: "Ja sam". "U ovoj

27

kući", odgovori mu glas, "nema mjesta za tebe i mene". I tako mudrac ode, te provede mnoge godine razmatrajući u dubokoj meditaciji ovaj odgovor. Kad se vratio drugi put, glas mu postavi isto pitanje, a mudrac opet odgovori: "Ja sam". No, vrata ostadoše zatvorena. Nakon nekoliko godina vrati se on i treći put, i na njegovo kucanje glas opet upita: "Tko je tamo?" A mudrac povika: "Ti sam!" I vrata mu se otvoriše.

Spoznati da sigurnosti nema mnogo je više nego samo se složiti s teorijom kako je sve podložno promjenama, čak više od promatranja prolaznosti života. Predodžba o sigurnosti utemeljena je na osjećaju da unutar nas samih ima nešto postojano, što odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi život. Nastojimo osigurati trajnost, stalnost i sigurnost ove izdržljive jezgre, ovog središta i duše našega bića, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da je stvaran čovjek - onaj koji oblikuje naše misli, koji osjeća naše osjećaje, i koji zna naše znanje. Mi zapravo ne shvaćamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uopće ne postoji.

To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost. Možemo li se onda posve jednostavno približiti svom iskustvu - svojim osjetima, osjećajima i mislima, i to na način kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda promotriti što se događa? Mogli biste upitati: "Koja ćemo iskustva, koje osjete i osjećaje promatrati?" A ja ću vam odgooriti: "Koja od njih uopće i možete pogledati?" Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate upravo sada.

Sigurno, to je prilično očito. No, posve očite pojave često je moguće i previdjeti. Ako neki osjećaj nije prisutan, ne možemo ga biti svjesni. Nema iskustva osim sadašnjeg iskustva. Ono što znaš, ono čega si stvarno svjestan samo je ono što se događa upravo u ovom trenutku, i ništa više.

Ali, što je sa sjećanjima? Valjda ja kroz sjećanje mogu također znati i što je prošlost? Pa dobro, prisjetite se nečega. Prisjetite se događaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je šetao ulicom. Čega ste pri tome svjesni? Vi zapravo ne gledate stvarni događaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom. Vi ne možete potrčati za njim i stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga prošli put zaista sreli. Drugim riječima, vi uopće ne gledate pred sobom stvarnu prošlost. Vi gledate samo sadašnji trag te prošlosti.

To je kao kad ugledate tragove ptice na pijesku. Vidim sadašnje tragove. Ne vidim istodobno i pticu koja je ostavila te tragove, jer se to dogodilo možda sat ranije. Ptica je odlepršala i ja je nisam svjestan. No, iz tragova zaključujem da je bila ovdje. Na temelju sjećanja i vi zaključujete da su postojali protekli događaji. Ali, niste svjesni bilo kakvih prošlih događaja. Prošlost znate samo u sadašnjosti, i to kao dio te sadašnjosti.

Sad vidimo da je naše iskustvo u potpunosti stvar trenutka. Postoji shvaćanje da je svaki trenutak toliko neuhvatljiv i tako kratak da čak ne stižemo o njemu niti razmisliti, i već je nestao. Prema drugom shvaćanju, taj je trenutak uvijek ovdje, budući da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadašnjeg. On stalno umire, postajući prošlost brže nego to naša mašta može shvatiti. A ipak, on se istodobno neprestano iznova rađa, uvijek je nov, jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budućnost. I samo razmišljanje o tome gotovo da nas ostavlja bez daha.

Reći da je iskustvo stvar trenutka zapravo znači reći da su iskustvo i sadašnji trenutak isto. Reći da ovaj trenutak umire bez prestanka ili postaje prošlost, te da se uvijek iznova rađa ili pojavljuje iz nepoznatog znači reći to isto i o iskustvu. Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve što vas još podsjeća na njega vrsta je brazde ili trag u sadašnjosti, koji nazivamo sjećanjem. I iako možete nagađati o tome kakvo će biti vaše sljedeće iskustvo, vi to u stvarnosti ne znate. Štošta bi se moglo dogoditi. Ali, iskustvo koje se događa sada je novorođenče, koje nestaje prije negoli je uopće započelo odrastati.

28

Dok promatrate ovo sadašnje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Možete li, osim samog iskustva, pronaći i onoga tko ga doživljava? Možete li istodobno pročitati ovu rečenicu i misliti o sebi kako je čitate? Otkrit ćete da - želite li razmisliti o sebi kako je čitate - morate za djelić sekunde prestati čitati. Prvo iskustvo je čitanje. Drugo iskustvo je misao: "Ja čitam". Možete li igdje pronaći osobu koja misli sljedeću misao: "Ja upravo čitam." Drugim riječima - ako je sadašnje iskustvo misao: "Ja upravo čitam", možete li misliti o samome sebi kako razmišljate o toj misli?

Još jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo čitam". Prelazite u treće iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja mislim o tome da čitam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjećaj da ste ih sve pomišljali u istom trenutku.

Nego, što se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadašnje misli, ili od svog sadašnjeg iskustva. Prvo sadašnje iskustvo bilo je čitanje. Kad ste pokušali misliti o sebi kako čitate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedeće sadašnje iskustvo bila misao: "Ja upravo čitam". Niste se mogli odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeđete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja čitam ovu rečenicu", vi je niste čitali. Drugim riječima, u svakom od sadašnjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od znanja. Sve što ste uopće pronašli bila je nova misao, novo iskustvo.

Biti svjestan, dakle, znači biti svjestan misli, osjećaja, osjeta, želja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u jednom trenutku, vi niste svjesni nečega što ne bi bilo iskustvo, misao ili osjećaj, već bi bilo osoba koja doživljava iskustvo, koja misli ili osjeća. Pa ako je tako, što nas uopće tjera da pomislimo kako nešto takvo postoji?

Mogli bismo reći da je "Ja", koje je mislilac, zapravo naše fizičko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji način odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vašega tijela. Sve dok osjet traje, ne možete udaljiti svoje tijelo od njega, kao što ne možete odšetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu. Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vaše tijelo, i on je - vi sami. Tijelo možeš izvući iz nekog neudobnog stolca i udaljiti se, no ne možeš ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjećanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje gorućim štapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjećanje izravno poznavanje proteklih, a ne sadašnjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prošlost i sadašnjost. A to nagoviješta da se u vama nalazi nešto što je udaljeno i od prošlih i od sadašnjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja poznajem ovo sadašnje iskustvo, i ono je različito od iskustva iz prošlosti. Ako ih mogu uspoređivati i opažati da se iskustvo izmijenilo, ja moram biti nešto što je postojano i odvojeno".

Zapravo, vi ne možete usporediti ovo sadašnje iskustvo s iskustvom iz prošlosti. Možete ga samo usporediti sa sjećanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadašnjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjećanje oblik sadašnjeg iskustva, postat će očito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemoguće, kao što nije moguće ni nastojanje kojim biste svoje zube pokušali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji nešto ili netko tko doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećaje, ne mislite misli ili ne doživljavate osjete imalo više nego što čujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njušite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjećam" znači da postoji osjećaj ugode. To ne znači da postoji nešto što se zove "Ja", i nešto drugo što zovemo "osjećajem", pa kad se nađu zajedno, tada ovo "Ja" osjeća nekakav osjećaj ugode. Nema osjećaja, osim sadašnjih, i bez obzira na to kakav osjećaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronašao "Ja" odvojeno od nekog postojećeg, sadašnjeg osjećaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znači da je to dvoje ista pojava.

29

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi guitak vremena. Mi ovdje ne pokušavamo voditi "intelektualnu raspravu". Svjesni smo činjenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doživljava iskustvo. Razumjeti ovo znači shvatiti da je život u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost te da ne postoji "Ja", koje se može zaštititi.

Jedna kineska priča govori o posjetitelju koji je došao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit ću ga". Posjetitelj reče: "Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronašao". "Eto", reče mudrac, "već je umiren!" Pravi razlog zbog kojega ljudski život može biti tako strahovito iscrpljujući i frustrirajući nije u tome što postoje činjenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te činjenice postanu prisutne, i kad se započnemo okretati, vrpoljiti, bježati i zujati, nastojeći izvući svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo se zaštititi od života rascjepljujući se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost leže u spoznaji da mi nismo razdijeljeni, da su čovjek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, te da se ne može otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.

Sve dok u predodžbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogućnosti da nam se ono približi. Da bi se taj trenutak shvatio, ja ne moram pokušavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan čitavim svojim bićem. Ovo nije nešto što bih ja trebao učiniti, kao što je odustajanje od toga da zadržavam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je jedino što mogu učiniti. Sve ostalo je ludost pokušavanja nemogućeg.

Da biste shvatili glazbu, morate je slušati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja slušam ovu glazbu", vi je ne slušate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i nepodijeljen um. To je zasigurno i značenje one neobične izreke, koja kaže: "Imaš li samo jedno oko, čitavo će ti tijelo biti preplavljeno svjetlom".

30

VI. ČUDESNI TRENUTAK

Slušate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ćete odmah i spontano odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronašli odgovarajuće riječi? Ako vas ovo pitanje ne uspije prekinuti u slušanju, odgovorit ćete mi pjevušeći pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ćete: "U ovom trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokušat ćete mi reći nešto, ali ne o ovom trenutku, nego o prošlosti. Dobit ću podatke o vašem imenu i adresi, o tome čime se bavite i o vašoj osobnoj povijesti. Samo, ja sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, živuće sadašnjosti, znači otkriti da je sve iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji ništa osim njega - nema iskustva o "vama", koji doživljavate iskustvo. Čak i u trenucima u kojima smo najočitije svjesni sebe, ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo određeni osjećaj ili osjet - bilo napetosti mišića, topline ili hladnoće, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To nikad nije osjet onoga nečega što osjeća osjet, kao što nema smisla ili mogućnosti ni predodžba o njušenju vlastita nosa ili ljubljenju vlastitih usana.

U vremenima sreće i zadovoljstva obično smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokušava odvajanje od samoga sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naiđe patnja, ili fizička ili emocionalna, stvarna ili samo predviđana, započinje rascjepljivanje i kretanje u krug.

Čim postane jasno da "Ja" uopće ne može pobjeći od stvarnosti sadašnjosti, budući da "Ja" i nije ništa drugo do ono što znam sada, ovo unutrašnje uzbunjivanje mora stati. Ne preostaje neka druga mogućnost, no - postati svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednako onako potpun način na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski organizam raspolaže najčudesnijim moćima prilagodbe na obje vrste boli - i na fizičku i na psihičku. No, one mogu doći do potpunog izražaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da se "Ja" odvoji od osjećaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji, um i tijelo počinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.

Postoji još jedna priča o kineskom mudracu, kojega upitaše: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno, mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u središte njegova plamena". "Ali, kako ćemo tada izbjeći taj plamen?" "Tada vam više neće smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otići čak u Kinu. Ista se ideja javlja I u "Božanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom njegovom središtu.

U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovo je prava radost". Obično se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijeđe svoj vrhunac, ili dok u nama preostaje još malo strepnje da će ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da i ne pokušavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajući da su imena, koja nisu samo obični uzvici, utemeljena na usporedbama. Tako se "radost" razlikuje od "žalosti" po svom kontrastu, po uspoređivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemoguće prepoznati žalost kao žalost.

Ali i radost i žalost se u stvarnosti ne mogu uspoređivati. Usporedba je moguća samo ako se vrlo brzo izmjenjuju ta dva stanja uma, i ne možemo se neprekidno vraćati s jednog na drugi onako kako pogledom možemo vrludati između mačke i psa. Žalost se može usporediti jedino sa sjećanjem na radost, a to ni po čemu nije isto što i sama radost.

31

Kao ni riječi, ni sjećanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjećanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju znanje vezano za nešto, a ne znanje o nečemu. Sjećanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadašnji intenzitet, konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, ono je truplo iskustva iz kojega je već nestao sav život. Sve što znamo o sjećanju, znamo tek iz druge ruke. Sjećanja su mrtva, jer su utvrđena. Sjećanje na vašu mrtvu baku može jedino ponoviti ono što je vaša baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla reći ili učiniti nešto novo, i vi nikad niste bili posve sigurni koji će biti njezin sljedeći potez.

Dakle, postoje dva načina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjećanjem na druga iskustva, a time ga i imenovati i definirati. To znači tumačiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga kakvo jest, jednako onako kao što u intenzivnoj radosti zaboravljamo prošlost i budućnost, dopuštamo da sadašnjost bude sve, i čak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba načina razumijevanja imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici između poznavanja neke stvari prema riječima, i njenog trenutačnog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisna stvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistički vodič je pomagalo vrijedno divljenja, ali se teško može usporediti s državom koju opisuje.

Dakle, ako pokušavamo shvatiti sadašnjost uspoređujući je sa sjećanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao kada smo je svjesni, bez ikakvih uspoređivanja. Međutim, to je obično način na koji pristupamo našim neugodnim iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokušavamo pozabaviti njima pomoću prošlosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah počinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen."

Naravno, to je samo pokušaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne želimo biti svjesni ovakve sadašnjosti. No, budući da se iz sadašnjosti ne možemo izvući, naš je jedini bijeg onaj u uspomene, sjećanja. Ovdje osjećamo da smo na čvrstom tlu, jer prošlost je utvrđena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokušavajući se osloboditi, npr. straha, mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "učvrstiti" ga tumačeći ga pomoću prošlosti, pomoću onoga što je već utvrđeno i poznato. Drugim riječima, mi se pokušavamo prilagoditi tajanstvenoj sadašnjosti, uspoređujući je sa (zapamćenom) prošlošću, imenujući je i "identificirajući".

Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokušavali pobjeći od nečega od čega možete pobjeći. Dobro je poznavati ovaj postupak želite li saznati kada se treba skloniti od kiše. Ali, taj vam postupak ne govori kako živjeti sa stvarima od kojih ne možete pobjeći, koje su već postale dio vas. Vaše tijelo ne uništava otrove samo zato jer im poznaje nazive. Pokušati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znači pribjeći praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.

Vrlo je lako uvidjeti zašto to ne uspijeva. Očito, mi pokušavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga "objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zašto se pokušavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim riječima, strah pokušava odvojiti sebe - od straha, kao kad bi se požar nastojao ugasiti - požarom.

No, to nije sve. Što se više navikavamo na razumijevanje sadašnjosti pomoću sjećanja, nepoznatog pomoću poznatog, životnog pomoću mrtvog, to više naš život postaje isprazan i mumificiran, to je više frustriran i bez radosti. Tako zaštićen od života, čovjek postaje vrsta mekušca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad stvarnost konačno prodre do njega, kao što to mora biti, pokreće se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaćate da bijeg nije moguć, jer ste taj osjećaj postali vi sami. Uviđate da nazvati ga "strahom" malo ili ništa govori o njemu, jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prošlom iskustvu, nego na sjećanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim bićem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku našega života nalazimo usred nečega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirući mu se i ne imenujući ga, pa posve nestaje osjećaj sukoba između "Ja" i postojeće stvarnosti.

32

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja. Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držeći ga posve novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage, potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnosti da to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvari nešto nalik nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se prepuštate.

Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju izražava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime, ukočene i stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom, zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.

Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke, pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa, a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.

Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No, taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stoga dobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego također svoju stabilnost, ili "težinu".

Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo "lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga, do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.

Pa kako onda, u svjetlu ovih načela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak našega "Ja" - zapravo pogrešni potezi. Bol se ne može izbjeći, a odabrati otpor kao obranu samo će je još pogoršati; čitav je sustav potresen šokom. Uviđajući nemogućnost takvog tijeka događaja, on mora djelovati u skladu sa svojom prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.

33

Ostati stabilan znači suzdržati se od pokušaja da se odvojite od boli, jer znate da to ne možete. Bježanje od straha je - strah, borba protiv patnje je patnja, nastojanje da budete hrabri je uplašenost. Ako um pati, i um je patnja. Mislilac nema drugog oblika, osim svoje misli. Nema bježanja. No, sve dok niste svjesni neodvojivosti mislioca i misli, nastojat ćete pobjeći.

Iz rečenog posve prirodno slijedi apsorbiranje. To nije nikakav napor; um to čini sam od sebe. Uvidjevši da se ne može pobjeći od patnje, um joj se prepušta, apsorbira je i postaje je svjestan, bez ikakvog "Ja" koje je osjeća, ili joj se opire. On doživljava iskustvo patnje na isti onaj potpuni način nesvjestan sebe, kojim doživljava i iskustvo zadovoljstva. Patnja je narav ovog sadašnjeg trenutka, a "Ja" može živjeti jedino u ovom trenutku.

Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno napušta ili se smanjuje na razinu koja se lakše podnosi. Drugi put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do načina osjećanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je teško i opisati. Bol više nije problematična. Ja je osjećam, no ne osjećam i poriv da je se riješim, jer sam otkrio da su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. Željeti izaći iz patnje jest patnja; "reakcija" našeg "Ja" nije udaljena od patnje. Kad to shvatimo, želja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje.

Zaboravljajući na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne možete odvojiti od glavobolje onako kao što svoju ruku možete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo uklo-niti. Sve se u pravom smislu riječi završava bez posljedica. Boli - i točka.

Međutim, ovo nije pokus koji bi trebalo držati u pričuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je način života. On znači biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadašnje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi oni bili, počevši od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uviđanju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete svjesni. Naime, ne možete se odvojiti od sadašnjosti, i ne možete je definirati. Zapravo, možete i odbiti da to priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - trošeći čitav svoj život na opiranje neizbježnom.

Kad se to jednom shvati, zaista je besmisleno reći da postoji izbor ili alternativa između ta dva načina života, između opiranja struji u jalovoj panici i držanja očiju otvorenih za čuda preobraženog i uvijek novog svijeta. Ključ je u razumijevanju. Zapitati kako to treba učiniti, kojom tehnikom ili metodom, kojim postupcima ili po kakvim pravilima značilo bi - posve promašiti. Metode služe za stvaranje nečega što još ne postoji. Mi se bavimo razumijevanjem nečega što jest - sadašnjim trenutkom. To nije psihološka ili duhovna disciplina za razvoj samoga sebe. To jednostavno znači biti svjestan sadašnjeg iskustva, i shvatiti da sebe ne možete niti definirati, niti razdvojiti od njega. Nema pravila, osim: "Gledaj!" Nije tek oblik poetskog izražavanja kad se kaže da uma otvorenog na ovaj način mi gledamo jedan nov svijet, onako nov kako je bio nov i u onim prvim danima Postanka, "kad su jutarnje zvijezde pjevale uglas, a sva djeca Gospodnja kliktala od radosti." Pokušavajući sve proteklo shvatiti pomoću sjećanja i riječi, mi kao da smo većinu naših života proveli zagnjurivši noseve u knjige, nikada ne podigavši pogled na ono ispred nas. Whiteheadeova kritika tradicionalnog obrazovanja mogla bi se primijeniti na čitav naš način života:

"U našoj skolastičkoj svakodnevici mi smo suviše zaokupljeni knjigama. ... U Edenskom vrtu, Adam je pogledao životinje prije no što će im nadjenuti nazive; u tradicionalnom sustavu, djeca daju imena životinjama i prije no što su ih ugledala. "*

_______________________________ * A. N. Whitehead, Znanost i suvremeni svijet (Cambridge, 1933.), str. 249

34

U najširem smislu riječi, imenovati nešto znači tumačiti iskustvo pomoću prošlosti, prevoditi ga pomoću sjećanja, vezati nepoznato u sustav onoga što nam je poznato. Civiliziran čovjek teško da poznaje bilo koji drugi način razumijevanja svijeta. Svaki čovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana. Ono što nije razvrstano - neispravno je, nepredvidivo i opasno. Ničije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slažete li se s kapitalistima, oni će vas nazvati komunistom, i obratno. Osoba koja ne prihvaća niti jedno od ovih stajališta, ubrzo svima postaje neshvatljivom. Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogućnosti ona da postoji i način gledanja na život koji je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, mišljenja i teorija. Ako takvo gledište postoji, ono se može naći jedino u posve praznom mozgu nekog slaboumnika. Zavaravamo se da se čitav utvrđeni poredak svemira održava u kategorijama ljudskih misli, bojeći se da će sve nestati u kaosu ne pridržavamo li ih se najvećom tvrdoglavošću.

Moramo ponoviti: sjećanje, misao, jezik i logika od bitnog su značenja za ljudski život. Oni su polovica zdravlja. No, osoba ili društvo koje je samo napola zdravo, nezdravo je. Gledati na život bez uporabe riječi ne znači izgubiti sposobnost da se oblikuju riječi, ne znači prestati misliti, sjećati se, planirati. Biti šutljiv ne znači izgubiti jezik. Naprotiv, samo kroz šutnju netko može otkriti nešto novo, o čemu će porazgovarati. Tko neumorno priča, ne zaustavljajući se da bi pogledao oko sebe i saslušao druge, na kraju bi se mogao ponavljati ad nauseam (do gnušanja, op.p.).

Isto se događa i s razmišljanjem, koje je zapravo tihi razgovor. Ono samo po sebi nije otvoreno za otkrivanje ičega novog, jer su ovdje jedina novina jednostavna preraspoređivanja starih ideja i riječi. Postojalo je vrijeme kad se jezik neprekidno obogaćivao novim riječima - bila su to vremena u kojima su ljudi, kao Adam, pogledali stvari prije no što bi im nadijevali nazive. Danas su gotovo sve nove riječi nastale preraspoređivanjem starih, jer mi više ne mislimo stvaralački. Pri tome ne mislim da bismo trebali prštati novim izumima i revolucionarnim otkrićima. To je - uvijek rijetka - snaga onih koji mogu oboje - i uočiti nepoznato, i protumačiti ga. Za većinu nas, druga polovica zdravlja nalazi se jednostavno u opažanju nepoznatog i uživanju u njemu, kao što možemo uživati u glazbi i ne znajući pri tome ni kako je skladana, ni kako je naše tijelo može čuti.

Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli. On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje naišle kad je razmišljanje prestalo. Možda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomoću ustaljenih načina razmišljanja, no samo kako bi otkrio da to nije moguće. No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio da bi sagledao problem takvim kakav jest - ne kakvim su ga oblikovale riječi - i odmah se mogao shvatiti.

Ali, krenuti s one strane misli nije predodređeno samo za genije. Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da "misterij života nije problem koji treba rješavati, nego stvarnost koju treba iskusiti". Mnogima je dano da budu vidovnjaci, no samo rijetkima da budu i proroci. Mnogi glazbu mogu slušati, ali je tek nekolicina može izvoditi i skladati. A ne možete je čak niti slušati, ako je čujete samo uz pomoć prošlosti. Što bismo pomislili o nekoj od Mozartovih simfonija da su nam uši naviknute jedino na zvukove tam-tama? Možda bismo još i uhvatili njene ritmove, no gotovo ništa od njenog sklada i melodije. Drugim riječima, ne bismo otkrili bitni element glazbe. Da bismo bili sposobni čuti ili čak i napisati ovakvu simfoniju, ljudi su morali otkriti nove vrste zvukova - vibriranje struna, zvučanje zraka u cijevi, brujanje pri trzaju žice. Morali su otkriti čitav svijet tonova, koji su nešto posve različito od bubnjanja.

Ako mogu pojmiti samo udaraljke, tada ne mogu cijeniti ton. Ako o slikarstvu mogu razmišljati samo kao o načinu izrade slika u boji bez fotoaparata kao pomagala, tada u nekom kineskom pejzažu neću vidjeti ništa do obične besmislice. Ne učimo ništa što bi bilo od velike važnosti, ako se to može objasniti jedino uz pomoć prošlog iskustva. Kad bi bilo moguće sve stvari shvatiti kroz pojmove koje već poznajemo, smisao za boje mogli bismo prenijeti i slijepu čovjeku, ničim drugim do zvukom, okusom, opipom i mirisom.

35

Ako to vrijedi i točno je za razne umjetnosti i znanosti, onda je to još tisuću puta točnije kad dopremo do poimanja života u širem smislu i kad želimo nešto saznati o onoj krajnjoj stvarnosti, ili o Bogu. Sigurno, besmisleno je tragati za Bogom pomoću već prije oblikovane zamisli o tome što je Bog. Naime, tragati za nečim znači samo otkriti ono što već znamo o tome, i upravo se zbog toga tako lako zavaravamo i dopuštamo da nas zavedu sve vrste "nadnaravnih" iskustava i vizija. Vjerovati u Boga i tragati za Bogom u kojega vjerujete jednostavno se svodi na traganje za potvrdom vlastita mišljenja. Tražiti objavljenje Božje volje, a potom je "testirati" povezujući je sa svojim već utvrđenim moralnim standardima znači izrugivati se tom zahtjevu. Jer, odgovor ste unaprijed znali. Na taj način, traganje za "Bogom" nije ništa više od traženja da vam apsolutni autoritet udari svoj pečat, i postizanja sigurnosti o onome u što ionako vjerujete. To znači dobiti jamstvo da će nepoznato i budućnost biti nastavak onoga što želite zadržati iz svoje prošlosti - tek veća i bolja utvrda za naše "Ja". Ein fešte Burg! (Čvrsta tvrđava! op.prev.)

Ako smo otvoreni samo otkrićima koja će se uklopiti u ono što već znamo, možemo jednako tako ostati i zatvoreni. Zbog toga sva ona čudesna postignuća znanosti i tehnologije imaju za nas toliko malo stvarne koristi. Uzaludno je što možemo predviđati i nadzirati tijek događaja u budućnosti ako ne znamo kako živjeti u sada-šnjosti. Uzalud nam liječnici produžuju život, ako svoje vrijeme trošimo strepeći hoćemo li još duže živjeti. Zaludu inženjeri razvijaju sve brža i jednostavnija prijevozna sredstva ako su novi vidici pred nama poredani i shvaćeni jedino pomoću naših starih predrasuda. Čemu smo doprli do snage atoma ako samo nastavljamo kročiti kolotečinom dizanja ljudi u zrak!

Ovakva sredstva, kao i pomagala kakva su jezik i misao, ljudima stvarno koriste samo ako su budni - ako nisu izgubljeni u zemlji snova, nalazila se ona u prošlosti ili budućnosti, i ako su u najbliskijem dodiru s točkom iskustva u kojoj se može otkriti jedino stvarnost, a to je - ovaj trenutak.

Ovdje je život živ, vibrirajući, živahan i prisutan, ovdje sadrži dubine koje teško da smo uopće i započeli istraživati. No, da bi sve to zapazio i shvatio, um ne smije biti rascijepljen na "Ja" i na "ovo iskustvo". Trenutak mora biti ono što uvijek i jest - sve ono što ti jesi, i sve ono što znaš. U ovoj kući nema mjesta za tebe i mene!

36

VII PREOBRAZBA ŽIVOTA

Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".

Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Umovima koji misle na taj način, sve o čemu smo do sada raspravljali čini se suviše teoretskim. Sve su te ideje posve u redu, no - da li i djeluju? Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?" Uobičajeni "radni test" filozofije sastoji se u provjeri čini li ona ljude boljima i sretnijima, postiže li se njome smirenost, suradnja i napredak. No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja. Što podrazumijevate pod srećom? Zašto "bolji" ljudi postaju boljima? Na čemu ćete surađivati? Što ćete učiniti s mirom i napretkom? Odgovori na ta pitanja ovise isključivo o tome što mi jesmo, i što želimo upravo sada. Ako istodobno želimo i smirenost i izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za naše "Ja", sreću i trajnost, tada su naše želje kontradiktorne. Njihovi će se rezultati, ma kako praktični mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije. To je ona stara priča o želji da imamo kolač, ali i da ga pojedemo. Tu se nameće jedini mogući zaključak, da ga treba strpati u želudac i tamo ga čuvati, sve do probavnih problema.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, ne možemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.

I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti da se odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.

Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.

Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao da je živio posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

37

Bez obzira na to, fizička stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i list o svom drvetu. Osjećam se odsječenim samo zato jer sam rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokušavam razdvojiti od vlastitih osjećaja i osjetila. Zato mi sve ono što osjećam i naslućujem izgleda stranim. A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se više ne čini nimalo stranim.

Jer, ja jesam ono što znam; ono što znam jest ja. Doživljaj kuće na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije ništa manje ja od svrbeža na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu. U obratnom smislu, ja sam također ono što ne znam. Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga. Na posve isti način, ja nisam svjestan kuće na suprotnoj strani ulice kao nečega što je odvojeno od načina na koji je doživljavam. Poznajem svoj mozak kao misli i osjećaje, i poznajem tu kuću kao svoj doživljaj. Na isti način na koji osjećam da ne poznajem svoj vlastiti mozak ili tu kuću samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu.

Ali, moj mozak, koji je također ja, vaš mozak i misli skrivene u njemu, kao i kuća na suprotnoj strani ulice, sve su to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom. Neovisno o tome jesam li ja njega svjestan ili ne, on je čitav zapravo - ja, u smislu da su sunce, zrak i ljudsko društvo za mene jednako onoliko životno važni koliko i moj mozak, ili moja pluća. Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, taj je zrak - moj zrak, a ovo je društvo - moje društvo.

Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izduži u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugačije. Ne mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vaše intimne osjećaje. Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu vlastita mozga, niti ga doživjeti kao predmet sličan cvjetači. No, ako je moj mozak unatoč tome ja, a i sunce - ja, zrak - ja, i društvo, čiji ste i vi član - također ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje, koliko i moj mozak.

To, da sunce postoji bez obzira na način na koji ga ja doživljavam, jest zaključak. Činjenica da imam mozak, iako ga ne mogu vidjeti, također je zaključak. O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva. No, očito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmeta jednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet iskustava. Ja iz iskustva zaključujem da on postoji. A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila - moram na sličan način zaključiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini proces.

Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira. No, one nisu izbavile ljudska bića iz izolacije egoizma, od sukoba i straha od života, jer postoji svijet različitosti između zaključka i osjećaja. Možete rasuđivati da je svemir jedinstven, ali ne i osjećati da je tako. Možete postaviti teoriju da je vaše tijelo gibanje u neprekinutom procesu, koji uključuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjećati odvojenima i usamljenima. Jer, osjećaj se neće uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete i jedinstvo unutarnjeg iskustva. Svim teorijama usprkos, osjećat ćete da ste izolirani od života onoliko dugo koliko ćete ostati razdijeljeni unutar sebe.

Ali, prestat ćete se osjećati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doživljaj neba; jer, vi jeste taj doživljaj. Za potrebe osjećaja, vaš doživljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga što doživljavate, osjećate i znate. Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko često izražavaju osjećaj da su "jedno sa Svima", ili da su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold:

"Odričem se sebe, svemir posta Ja."

Zaista, ponekad je ovaj osjećaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona sklona.

38

*e živim u samom sebi, već postah

dijelom svega uokolo; za me su visoke planine osjećaj, na žamor

gradova ljudskih tek muka: ne vidjeh

ničeg što omrznut u prirodi treba, osim

biti dijelom što opire se lancima putenim,

svrstan med stvorenja mada duša letjet može,

i s nebom, vrhuncem, nebeskom ravnicom

oceana ili zvijezda družiti se, a ne tako uzalud.

Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u naš predmet. On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi. Mušica voli slatkoću meda, no nije njegova ljepljivost ona koja ga čini

... dijelom što opire se lancima putenim,

svrstan med stvorenja...

Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio

Troma postojanja dodirujuć ' se tek u prolazu,

lebdeći il'

usporeno puzeć' tik uz samo dno...

Morska psina olovnih očiju, morž, kornjača,

rutav morski leopard i raža,

strasti tamo, ratovi, progoni, plemena

- prizor u tim

dubinama oceana - udisanje tog gustog,

udišućeg zraka.

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice, močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona u njemu izaziva, također nisu njegovo "Ja".

Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i nezamislive patnje.

Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obične smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i "Sluzavku".

Međutim, osjećaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i razlikovanje, kao da su se čovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubičastu sumaglicu. Kao što su proces i oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i načini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i mnogostrukost, jednako i različito nisu suprotnosti koje se uzajamno isključuju: one su istovjetne, kao što je to

39

tijelo i njegovi razni organi. Otkriti da su mnogi zapravo jedno, i da je jedan jednak mnogima, znači shvatiti da su oboje riječi i zvuci koji predstavljaju ono što je osjetilima i osjećajima očito već na prvi pogled, ali i zagonetka za logiku i opisivanje.

Mlad čovjek u potrazi za duhovnom mudrošću prepustio se učenju i vodstvu slavnog svetog čovjeka. Mudrac ga je zavolio i imenovao osobnim pomoćnikom. No, nakon nekoliko mjeseci mladić se požalio da nije još ništa posebno naučio. "Kako to misliš?", upitao ga je sveti čovjek. "Kad si mi donio moju rižu, nisam li je pojeo? Kad si mi donio moj čaj, nisam li ga popio? Kad bi me pozdravio, nisam li ti uvijek odzdravio? Jesam li ikada zanemario podučavati te?" "Bojim se da ne shvaćam", mladić je bio posve zbunjen. "Želiš li steći uvid u nešto", odgovorio je mudrac, "pogledaj izravno u to. Započeti razmišljati o tome posve je promašeno."

Beruć' krizanteme duž istočne ograde;

Motreć'u tišini južne brežuljke;

ptice u parovima dolijeću kući

kroz vlažan planinski zrak sumraka -

u svemu tome ima duboka značenja,

no, poželimo li ga izraziti,

odjednom zaboravljamo riječi.

Značenje nije kontemplativno; radi se o sumraku i, možda, o pomalo idiličnom ugođaju kakav obožavaju kineski pjesnici. To je već izraženo, i pjesnik ga ne uljepšava ljiljanom. On se neće, kao mnogi zapadnjački pjesnici, preobraziti u filozofa i reći da je on "jedno sa" cvijećem, ogradom, brežuljcima i pticama. I to je uljepšavanje ljiljanom, ili kako bi se njegovim orijentalnim jezikom reklo, "polaganje stopala na zmiju". Jer, kad uistinu shvatiš da si ti ono što vidiš i znaš, ne počinješ trčati uokolo misleći "Ja jesam sve to". Jednostavno, postoji samo "sve to".

Osjećaj da se nalazimo licem u lice sa svijetom, odsječeni i odvojeni, najveći utjecaj ima na misao i djelovanje. Filozofi, primjerice, često ne uspijevaju prepoznati da se njihove misli o svemiru odnose i na njih same, i na njihove misli. Ako je svemir beznačajan, jednako je takva i izjava da je to tako. Ako je ovaj svijet tek opaka zamka, onda je takav i onaj tko optužuje, a lonac naziva svoj poklopac crnim.

U najstrožem smislu, mi uopće ne možemo stvarno misliti o životu i stvarnosti, jer bi to moralo uključivati mišljenje o mišljenju, razmišljanje o razmišljanju, i tako ad infinitum. Može se samo pokušati s racionalnom, opisnom filozofijom svemira, pod pretpostavkom da je čovjek posve odvojen od njega. No, ako ste vi i vaša misao dio tog svemira, ne možete stati izvan njih, da bi ih opisali. Zato se svi filozofski i teološki sustavi na kraju moraju raspasti. Da bi "poznavali" stvarnost, ne možete se nalaziti izvan nje i definirati je; morate ući u nju, postati ona i osjetiti je.

Spekulativna filozofija, kakvu poznajemo na Zapadu, gotovo je u cijelosti simptom podijeljenog uma, čovjeka koji se pokušava smjestiti izvan samoga sebe i svog iskustva da bi ga oblikovao riječima i definirao. To je začarani krug, kao i sve ostalo što poduzima podijeljeni um.

S druge strane, shvaćanje da je um zapravo nepodijeljen, mora imati odgovarajući i jednako tako dalekosežan utjecaj na misao i djelovanje. Kao što se filozof pokušava smjestiti izvan sebe i svoje misli, jednako tako, kao što smo vidjeli, i običan čovjek pokušava stati izvan sebe, svojih emocija i osjetila, svojih osjećaja i želja. Rezultati su nevjerojatna konfuzija i pogrešna usmjerenost, a mora ih prekinuti otkriće o jedinstvenosti uma.

Tako dugo dok je um rascijepljen, život nam je neprestan sukob, napetost, frustracija i srušena iluzija. Patnja se taloži na patnju, strah na strah, a dosada na dosadu. Što se više mušica bori da bi se iskoprcala iz meda, to će brže

40

utonuti u nj. Pod pritiskom tolike napetosti i uzaludnosti, nije ni čudo da svi ljudi traže olakšanje u nasilju i senzacionalizmu, u lakomislenom iskorištavanju vlastitih tijela, teka, materijalnog svijeta i svojih supatnika. Ne može se izračunati koliko sve to mora pridodati onim nužnim i neizbježnim patnjama našeg postojanja.

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.

Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on užitak ili bol. Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni organi, zašto prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da život znači nešto u smislu njegove budućnosti. Očito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad plešete, ne namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Koliko dugo već planeti kruže oko Sunca? Idu li nekuda, i kreću li se sve brže i brže da bi tamo stigli? Koliko se već puta proljeće vratilo na zemlju? Dolazi li svake godine sve brže i ljepše, da bi bilo sigurno kako će biti bolje nego prošlog proljeća, i žuri li na svom putu do proljeća koje će nadmašiti sva dosadašnja?

Smisao i svrha plesanja je - ples. Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog svog trenutka. Nećete odsvirati sonatu da biste došli do završnog akorda, i ako su značenja stvari jednostavno u njihovim završecima, skladatelji ne bi niti pisali išta drugo, osim finala. Međutim, moglo bi se usput uočiti kako je za glazbu naše kulture karakteristično da je u nekim aspektima napredna, te da se ponekad čini kao da je odlučno krenula putem do svog budućeg klimaksa. No, kad tamo dospije, ne zna više što bi učinila sama sa sobom. Beethoven, Brahms i Wagner naročito su krivi za skladanje veličanstvenih vrhunaca i završetaka, raspršujući ih potom gotovo u istom akordu sve više i više, i uništavajući taj trenutak svojim oklijevanjem da ga napuste.

Kada se svaki trenutak pretvori u očekivanje, odričemo se ispunjenog života, a smrti se užasavamo, jer čini se da svim očekivanjima ovdje mora doći kraj. Dok ima života, ima i nade - i ako netko živi jedino u nadi, tada smrt doista i jest kraj. Ali, nepodijeljenom umu smrt je samo još jedan trenutak, potpun kao i svaki trenutak, i ne može odati svoju tajnu ako nije proživljena u potpunosti -

I s voljom u nju liježem. (raku, op.p.)

Smrt je sažetak istine, da smo mi u svakom trenutku gurnuti u nepoznato. Ovdje je svako prianjanje uz sigurnost prisiljeno na povlačenje; posvuda gdje se prošlost odbaci i sigurnost napusti, obnavlja se život. Smrt je nepoznanica u kojoj smo svi mi živjeli prije rođenja.

Ništa nije stvaralačkije od smrti, jer ona predstavlja čitavu tajnu života. To znači da se prošlost mora napustiti, da se nepoznato ne može izbjeći, da "Ja" ne može trajati i da se ništa ne može učvrstiti jednom za svagda. Kad čovjek to spozna, on živi prvi put u svom životu. Zadržavajući dah, on će ostati bez njega. Oslobađajući nešto, on to nalazi.

Und so lang du das nicht hast,

Dieses: stirb und werde,

Bist du nur ein trueber Gast

Auf den dunklen Erde

41

I tako dugo dok to ne spoznaš,

ovo: umri i budi,

tek ožalošćen si gost

na ovoj mračnoj zemlji.

Goethe, Zapadno-istočni razgovor

VIII. STVARALAČKA MORALNOST

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.

Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, bolje rečeno - tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo, dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje razlika koje postoje među pojedincima.

Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most. I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i korištenje određenih vještina.

Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara. Postao je svađalica. Sa svoje propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela. Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete. Oni pitaju kako je najbolje djelovati u određenim okolnostima. On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo. No, potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo suprotno. Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima. A kad to nema nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora.

42

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad postanem teška, molim te - udari me!"

Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i patnje. To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje. U pravilu će oni prihvatiti taj gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.

Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek u osnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu. "Naravni" čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom. Budući osjećati može samo svojim tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela. Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.

Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan. Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu, koji "mnogo ruku čini lakšim". I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek više ili manje nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednice i svijeta koji ga okružuje.

No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, ili uz pomoć ma kakvog poticaja uopće. Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo zato što su mu toliko važni motivi, poticaji. Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju. Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome. Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema mogućnost da bude slobodan.

Upravo ovdje su moralisti pogriješili. Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti. S druge strane, čovjek koji djeluje zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno! Ako čovjek nije slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom. Ako je pak slobodan, prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristi svoju slobodu.

Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.

Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.

No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje. No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt može biti iznimno ugodno iskustvo.

43

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan" da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave, ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće. Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja. Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti nešto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajući bol.

S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tada se postavlja pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja? Teorija da mi neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.

No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima, to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi - osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo, ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema načina da budem siguran hoće li me to učiniti sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.

Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni? Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek, "organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne vide same sebe.

Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.

Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti, može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.

Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona

44

morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ih ništa ne može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.

Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno da u moralnu sferu donosi način života koji ima sva obilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.

Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma. No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.

Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i teže, jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ga nadvladao. Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpno radim na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnom nadom da će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.

Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridruže revoluciji.

Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje strasti, u odricanje i djelatno milosrđe.

Pa ipak, ništa od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponašanja i discipline uvijek se krije motiv.

Ako se nečega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponašam se hrabro motivirano - strahom, a ja se bojim straha, što jednostavno znači da nastojanje da pobjegnem od onoga što jesam jednostavno kruži u začaranom krugu. Uz uzore svetaca i junaka, osjećam se posramljenim jer ništa ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog povrijeđenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi. Poriv je uvijek postići da moje "Ja" nešto vrijedi. Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junačka, puna ljubavi, samozatajna. Povlačim se u pozadinu kako bih se učvrstio, i dajem se samo da bih se sačuvao. Sve je to kontradikcija.

Um kršćanina oduvijek je salijetao osjećaj da su grijesi svetaca gori od grijeha običnih grešnika, jer je na neki tajanstveni način onaj tko se bori za spasenje bliži paklu i srcu zla od besramne bludnice ili lopova. On je prepoznao sotonu kao anđela, kojega kao čistog duha zapravo ne zanimaju grijesi putenosti. Grijesi bliski srcu

45

sotone više su zapleti duhovne prirode, labirinti samoobmane i suptilno izrugivanje hipokrizije gdje krinka prikriva krinku skrivenu iza sljedeće krinke, i gdje se stvarnost posve izgubila.

Nazovisvetac se kreće ravno prema zamkama ovog spleta, jer on je posvećenik. Njegovo "Ja" pronalazi najdublju sigurnost u zadovoljštini, koja je to snažnija što je bolje i pametnije prikrivena - zadovoljštini jer je nazovisvetac tako skrušen zbog svojih grijeha, i kajanja zbog ponosa, kojim ga ispunjava njegovo pokajništvo. U ovako složenom začaranom krugu, niz maski iza kojih se nalaze druge maske postaje beskonačan. Ili, drugim riječima, tko želi izaći izvan samoga sebe da bi se kaznio udarcem, mora udariti to "sebe", koje stoji vani. I tako do vječnosti.

Sve dok postoji motiv da se postane netko, tako dugo dok um vjeruje u mogućnost bijega od onoga što je u ovom trenutku, ne može biti slobode. Krepost će se slijediti iz istog razloga kao i porok, a dobro i zlo će se izmjenjivati kao suprotni polovi istog kruga. "Svetac", za kojega se čini da je nadvladao ljubav prema samome sebi duhovnim nasiljem, samo ju je prikrio. Njegov prividni uspjeh uvjerava ostale da je on pronašao "pravi put", pa slijede njegov primjer dovoljno dugo radi prijelaza na suprotni pol, kad razuzdanost postaje neizbježna reakcija na čistunstvo i puritanizam. Naravno, zvuči kao najkukavniji fatalizam kad treba priznati da ja jesam ono što jesam, i da nije moguć nikakav bijeg ili rascjepljivanje. Čini se da se, ako se ja bojim, ja "ne mogu riješiti" straha. Naime, okovima sam vezan za strah samo onoliko dugo dok pokušavam pobjeći od njega.

Također, kad ne pokušavam pobjeći od straha, otkrivam da u stvarnosti tog trenutka nema ničega što bi bilo "okovano", ili utvrđeno. Kad sam svjestan tog osjećaja i bez da ga nazovem njegovim imenom, bez nadijevanja naziva "strah", "loše", "negativno" itd., on se odmah mijenja u nešto drugo i život slobodno kreće naprijed. Osjećaj se prestaje trajno obnavljati stvaranjem iza sebe onoga tko osjeća.

Možda sad možemo razumjeti zašto nepodijeljeni um na takva bježanja iz sadašnjosti ne potiče ono što se obično naziva "zlom". Sljedeća istina, da je nepodijeljeni um svjestan iskustva kao jedinstva, svijeta kao sebe, te da čitava narav uma i svijesti treba biti jedno s onim što zna, navodi na stanje koje se obično naziva ljubavlju. Jer, ljubav koja sebe izražava stvaralačkom radnjom nešto je mnogo više od emocije. To nije nešto što ti možeš "osjetiti" i "znati", zapamtiti i definirati. Ljubav je ustrojstveno i ujedinjujuće načelo koje svijet čini svemirom i univerzalnim, a razjedinjenu masu zajednicom. Ona je sama bit i karakter uma, a postaje vidljivom u djelima, ako je um cjelina. Um se mora nečim zanimati ili baviti, upravo kao što i ogledalo uvijek mora nešto odražavati. Ako se ne nastoji zanimati samim sobom - kao kad bi ogledalo odražavalo samo sebe - tada se mora zanimati ili baviti drugim ljudima i stvarima. Nije problem u tome kako voljeti. Mi volimo. Mi jesmo ljubav, i jedini je problem usmjeravanje te ljubavi - hoće li krenuti ravno kao zraka sunca, ili će se pokušati okrenuti prema sebi, kao "svijeća pod poklopcem".

Oslobođen iz kruga nastojanja da voli samoga sebe, um čovjeka uvlači čitav svemir u vlastito jedinstvo, kao kad se čini da kaplja rose sadrži čitavo nebo. Ova emocija više nego sve druge njoj slične emocije predstavlja moć i načelo slobodnog djelovanja i stvaralačke moralnosti. S druge strane, moralnost pravila i propisa utemeljenih na nagradama i kažnjavanjima, čak i ako su jednako neopipljive kao i patnja zbog krivnje ili zadovoljstvo zbog samopoštovanja, nisu povezane sa slobodnim djelovanjem. To je način upravljanja robovima tako da se "dobronamjerno iskorištavaju" njihove iluzije, i ma koliko ono daleko otišlo, ipak ih nikada ne može odvesti do slobode.

Tamo gdje treba postojati stvaralačko djelovanje, bespredmetno je raspravljati o tome što bismo, ili što ne bismo trebali učiniti da budemo ispravni ili dobri. Ujedinjen i iskren um ne zanima da bude dobar, ili da odnose s ljudima uspostavlja kao da živi u skladu s pravilima. Također, ne zanima ga da bude slobodan, da djeluje gotovo nastrano

46

ispravno, samo da bi dokazao svoju neovisnost. On se ne zanima za samoga sebe, nego za ljude i probleme kojih je svjestan; oni su "on sam". Ne djeluje u skladu s pravilima, nego prema okolnostima trenutka, a "dobro" koje želi drugima nije sigurnost, nego - sloboda.

Zapravo, ništa nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu. Kad čovjek daje kruh da bi bio milosrdan, kad živi sa ženom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio oslobođen predrasuda i odbija nekoga ubiti zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led. On ne vidi drugu osobu. Tek je nešto manje ledena dobronamjernost koja proizlazi iz sažaljenja, a namjera joj je svladati patnju, jer drži da pogled na nju izaziva gnušanje.

Ali, nema formule koja bi stvorila izvornu toplinu ljubavi. Ona se ne može kopirati. Vi ne možete samoga sebe nagovoriti na nju, niti je možete probuditi naprežući svoje osjećaje, niti se možete posvetiti isključivo služenju čovječanstvu. Svatko ima ljubav, ali ona može ugledati svjetlo dana jedino kad se uvjerimo u nemogućnost i fru-straciju nastojanja da volimo sami sebe. Do tog se uvjerenja neće doći proklinjanjima, mržnjom prema sebi, ili nazivanjem ljubavi prema sebi svim zamislivim pogrdama svijeta. To se uvjerenje postiže jedino kad postanemo svjesni da nema toga "sebe", koje bismo trebali voljeti.

IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE

Ovu smo knjigu počeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje. Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazišnu točku. Prihvatili smo prevladavajuće mišljenje da postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vječnog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logičku potporu ili smisao. Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predviđanja, i da se svi poznati događaji mogu jednostavnije objasniti bez njih. Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se tom gledištu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju čovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti. Mislim da do sada nismo ustvrdili ništa što se ne bi moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli nešto što bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na svijet. Pa ipak, sad smo stigli do položaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva.

Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste različite vrste jezika. Općenito, to su tvrdnje znanosti o prošlosti i budućnosti. Znanstvenik opisuje događaje. On nam govori "kako" se pojedine stvari događaju i daje temeljit pregled onoga što se dogodilo. Smatra da se događaji pojavljuju raznolikim učestalostima i u raznom poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predviđanja, a prema njima mi onda možemo pronaći praktične

47

dogovore i prilagoditi se tijeku događaja. Da bi znanstvenik došao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za vječni život. On mora poznavati prošlost - ono što se dogodilo.

S druge strane, tvrdnje religije vezane su uz sadašnjost. No, obje skupine - i religiozne osobe i znanstvenici - imaju dojam da se religija više bavi prošlošću i budućnošću. Ovo je posve prirodni nesporazum, jer se čini da religija objašnjava kako je nastao ovaj svijet, i kako će završiti. Dugo se religija povezivala i s proročanstvima, što je zasigurno isto što i predviđanje. Ona tvrdi da je Bog stvorio ovaj svijet te da je to učinio sa svrhom koja će se ispuniti u dalekoj budućnosti, u "životu svijeta koji treba doći". Nadalje, ona ustraje na tome da čovjek ima besmrtnu dušu, te pretkazuje da će ona preživjeti njegovu fizičku smrt, i živjeti vječno.

Zato izgleda da znanstvenik ima pravo kad kaže da se ovakva proročanstva ne mogu provjeriti i da su izrečena s vrlo malo znanja o proteklim događajima, za koje je stvarno poznato da su se dogodili. Kad on pokušava otkriti osnove na kojima su ova pretkazanja nastala, nalazi da su one prije emocionalne, negoli racionalne. Religiozne osobe nadaju se ili vjeruju da će se sve to pokazati istinitim.

Ukratko, u povijesti svake značajne religije bilo je osoba koje su religiozne ideje i tvrdnje shvaćale na vrlo različite načine. U cjelini bi to moglo biti točnije za Istok nego za Zapad, iako i u povijesti kršćanstva postoji poduži popis muškaraca i žena, koji bi mogli imati mnogo toga zajedničkog s ortodoksnim hindusima i budistima.

S ovog drugog, a mi mislimo - i dubljeg stajališta, religija nije tek sustav pretkazanja. Njena se učenja ne bave budućnošću i vječnošću, nego sadašnjošću i vječnim. Ona nisu tek skup uvjerenja i nada, nego naprotiv, skup grafičkih simbola o sadašnjem iskustvu.

Obično postoje dvije vrste ovih simbola. Jedna opisuje religiozni način razumijevanja sadašnjosti u obliku konkretnih prizora i priča. Druga vrsta simbola opisuje ga apstraktnim i negativnim jezikom, koji često nalikuje jeziku akademske filozofije. Da bismo ih lakše razlikovali, ove dvije vrste simbola možemo nazvati religioznima i metafizičkima. No, moramo upamtiti da "metafizički" u ovom smislu nije spekulativna filozofija. Ovo nije pokušaj da se pretekne znanost i logički opiše svemir i njegovo podrijetlo. To je način predstavljanja znanja koje postoji u sadašnjosti. Religiozni simboli osobitost su kršćanstva, islama i judaizma, dok su u orijentalnu učenju oni više metafizički.

Rekli smo da obje - i znanost i religija - govore o istom svijetu, a u ovoj smo se knjizi bavili isključivo svakidašnjim životom i pojavama koje se mogu vidjeti, osjetiti i iskusiti. Zato će nam religiozni kritičari reći da smo religiju sveli na "naturalizam", da Boga izjednačavamo s prirodom te da se izrugujemo religiji karikirajući je i oduzimajući joj "njezin bitan, nadnaravni sadržaj".

No, kad upitate teologe što je za njih "nadnaravno", oni naglo počinju upotrebljavati znanstveni jezik. Govore o Bogu koji je "konkretna stvarnost udaljena od ovog svemira" i pričaju o njemu uz pomoć povijesti i pretkazanja, prošlosti i budućnosti. Ustraju u tome da nadnaravni svijet nema isti "poredak" kakav ima svemir koji proučava znanost. Ističu da nadnaravni svijet postoji na drugoj razini, nevidljivoj našim prirodnim osjetilima. Sve to započinje zvučati kao nešto psihičko, nešto od vrste koja nalikuje telepatiji, vidovnjaštvu i sposobnosti osluškivanja poruka izvan dosega običnog sluha.

Ipak, taj je naturalizam čist i jednostavan; on čak predstavlja pseudoznanost. Jer, znanost i naturalizam ne bave se nužno samo pojavama koje su vidljive našim osjetilima. Nitko nije vidio elektrone ili fotone, niti je uspio konstruirati opipljiv prikaz zakrivljena prostora. Ako psihičke pojave postoje, nema razloga pretpostaviti da se one ne bi mogle znanstveno proučavati, i da one nisu jednostavno tek drugi aspekt "prirode". Zapravo, znanost se bavi bezbrojnim stvarima koje se ne mogu iskusiti osjetilima i nisu dostupne našem neposrednom iskustvu - to je,

48

primjerice, čitava prošlost, sila teža, priroda vremena, težina planeta i zvijezda... O tim se nevidljivim pojavama zaključivalo logikom, na temelju neposrednog iskustva. Te hipoteze, čini se, razumno objašnjavaju zamijećene pojave. Teološki je Bog - upravo to isto: hipoteza koja objašnjava sva iskustva.

Kad teolog izvodi takvu hipotezu, on se koristi znanstvenom metodom i stupa na polje znanosti. On zato mora očekivati da će ga ispitivati, provjeravati i kritizirati njegovi kolege - naturalisti.

No, razlika između naravnog i nadnaravnog može se shvatiti na jednostavniji i mnogo korisniji način. Ako je "priroda" područje znanosti, tada možemo reći da je priroda ovaj svijet, onakav kako je nazvan, izmjeren i razvrstan. Priroda je svijet koji je misao analizirala i razvrstala u skupine, a njih nazivamo "stvarima". Kako smo već vidjeli, dala je stvarima i identitet, nadjenuvši im nazive. Ona razlikuje gibanje i mirovanje, uspoređujući nešto što se kreće ubrzano s nečim što se kreće sporo, iako je oboje u kretanju.

No, čitav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba. Je li glava doista udaljena od vrata? Zašto ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" uključili u stvar koju zovemo "vratom", na isti način na koji je u nju uključen nos? To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum. U tom smislu, pradavni metafizičari su posve u pravu kad kažu da je čitav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari".

S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i podijelili. On nije proizvod uma. No, nema načina kojim bi se moglo definirati ili opisati što je on. Mi smo ga u svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja našu svijest. Mi ga naslućujemo i osjećamo, pa je on jednak našim slutnjama i osjećajima. Ipak, pokušati ga spoznati i definirati nalikuje pokušaju da nož natjeramo da zareže sam sebe. Što je to? To je ruža. No, "ruža" je samo zvuk. Što je zvuk? Zvuk je utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić. Tada je i ruža utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić? Ne, ruža je ruža... je ruža, je ruža, je ruža...

Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan između skupina podataka o osjetima i zvukovima, no budući da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokušaj na kraju završava kretanjem u krug. Stvarni svijet, koji nam osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doživljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven.

S ovog stajališta ne bismo trebali imati poteškoća u shvaćanju nekih od pradavnih zapisa. Dham-mapada, zbirka Buddhinih izreka, počinje ovako: "Sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili. Utemeljeno je na našim mislima; stvoreno je od naših misli." Zapravo, to je ista tvrdnja kojom počinje i Evanđelje po Ivanu: "U početku bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga - Riječ bijaše Bog. ... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo." Mislima ili mentalnim riječima mi razlikujemo ili "radimo" stvari. Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek nedefinirana stvarnost.

Ako ste pjesnički raspoloženi, ovu nedefiniranu stvarnost možete usporediti s Ocem, jer je ona izvorište ili osnova "stvari". Tada misao možete nazvati Sinom "koji je od iste supstancije kao i Otac" - Sin "po kojem je sve postalo", Sin koji mora biti razapet želimo li ugledati Oca, jednako kao što u stvarnost moramo gledati bez riječi, da bismo je vidjeli onakvom kakva jest. Potom Sin uskrsava od mrtvih i vraća se na nebo kao što i mi, nalik tome, kad jednom sagledamo stvarnost onakvom kakva jest, postajemo slobodni koristiti se mislima, ne dopuštajući im da nas zavaraju. Misao se "vraća u nebo" u smislu da je sad prepoznajemo kao dio stvarnosti, a ne kao nešto što se nalazi izvan nje.

Inače, možemo se koristiti i negativnim, metafizičkim jezikom kad se govori o ovoj nedefiniranoj stvarnosti. Ona je beskonačna, a ne konačna. Ona je vječna, uvijek prisutna, a ne prošlost i budućnost, ne tek dogovor o misli i vremenu. Ona je neizmjenjiva jer je ideja promjene samo druga riječ, druga definicija, koju je stvarnost nazvala nadilaženjem promjene. Očito, ako je svako gibanje relativno, tada nema apsolutnoga gibanja. Bilo bi besmisleno

49

reći da se sva tijela u svemiru gibaju jednom brzinom od deset tisuća milja u minuti. Naime, to "sve" isključuje svako drugo tijelo, s obzirom na koje bi se za ostala moglo reći da se gibaju.

Metafizički jezik negativan je zato jer nastoji reći da riječi i ideje ne objašnjavaju stvarnost. On nas ne pokušava uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog želea. On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego upravo o ovom svijetu, u kojem živimo. Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima, okusima, oblicima i težinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo što - no, mi ga opažamo u ovom trenutku. Tada mi opažamo Boga, kojega tradicionalna učenja i opisuju kao slobodnu, neuobličenu, beskonačnu, vječnu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i riječi.* Naravno, Smisao je bez smisla budući da, za razliku od riječi, on nema smisao, jer on jest smisao. Samo po sebi, stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao riječi "stablo".

_________________________ * Ovo je slično onome što se u Vedanti podrazumijeva pod Ja, atman, koje transcendira sve «stvari» koje smo iskusili.

Lako je uvidjeti da ova vrsta jezika, bila ona u svom religioznom ili metafizičkom obliku, može prouzročiti sve vrste nesporazuma. Jer, kad je um podijeljen i kad "Ja" želi pobjeći od iskustva u kojemu se trenutno nalazi, cjelokupna tvrdnja o nadnaravnom svijetu predstavlja za nj na sreću pronađeno skrovište. "Ja" se odupire nesretnoj promjeni, pa se priljubljuje uz "neizmjenjiv" Apsolut, zaboravljajući da je i taj Apsolut nešto, što također nije "utvrđeno".

Kada nam život pripravi neko gorko iskustvo, "Ja" ga može podnijeti jedino zahvaljujući jamstvu da je to dio plana Boga-Oca, koji nas ljubi. No, samo to jamstvo spriječava da se shvati "ljubav Boga", koja - kako je dobro poznato - zahtijeva odustajanje od "Ja".

Nerazumijevanje vjerskih ideja živopisno se može vidjeti u onome što su ljudi učinili od učenja o besmrtnosti, o raju i paklu. No, sad bi već trebalo biti jasno kako vječni život zapravo predstavlja shvaćanje da je sadašnjost jedina stvarnost, te da se prošlost i budućnost mogu od nje razlikovati jedino u konvencionalnom smislu. Trenutak označava ona "vrata raja", onaj "ravan i uzan put koji vodi u život", jer u njemu nema mjesta za neko odvojeno "Ja". U ovom iskustvu nema nikoga tko bi doživio iskustvo. "Bogataš" ne može proći kroz ta vrata, jer sa sobom tegli suviše prtljage; on se priljubio uz prošlost i budućnost.

Mogle bi se citirati čitave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je vječni život bio shvaćen na taj način. No, dostajat će i sljedeće Eckhardovo razmišljanje:

"Sadašnji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog čovjeka, "sadašnji trenutak" u kojem će posljednji

čovjek nestati, i "sadašnji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u

kojemu je samo jedno sada. Pogledaj! Osoba koja živi obasjana Božjom svjetlošću nije svjesna ni

proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vječnosti. ... Zato ona ne dobiva ništa

novo ni iz budućih događaja, ni iz mogućnosti koje se nude, jer ona živi u "sadašnjem trenutku", to

jest bezgrešno, "iznova odjenuta u krepost".

Kad umirete i približavate se životu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagađanja o tome što će se dogoditi nakon smrti. Čitava se veličanstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo. Ideje o preživljavanju i uništenju također su utemeljene na prošlosti, na sjećanju o buđenju i spavanju, pa su, na svoje različite načine, besmislene tvrdnje o postojanosti koja vječno traje i o vječnom ništavilu.

50

Potrebno je samo malo mašte da bi se shvatilo kako je "vrijeme vječnosti" tek čudovišna noćna mora, pa između raja i pakla, onakvih kakvima se oni obično shvaćaju, nema baš mnogo izbora. Želja da se zauvijek nastavi može izgledati privlačnom samo kad netko radije razmišlja o beskonačnom, a ne konačnom vremenu. Jedno je imati vremena koliko želiš, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja.

Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonačnosti. Mi žudimo za njom samo zato jer nam je sadašnjost prazna. Osoba koja pokušava jesti novac, uvijek je gladna. Kad osoba kaže: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije još ništa pojela, a želi sve više i više vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajući zadovoljstvu tu, odmah iza ugla. Mi zapravo ne želimo neprekidnost, nego prije sadašnje iskustvo potpune sreće. Misao o želji da se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno svjesni. Tako dugo dok postoji osjećaj daje "Ja" ono koje proživljava to iskustvo, trenutak nije sve. Vječni se život spoznaje kada nestane i posljednjeg tračka razlike između "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i ništa više.

Nasuprot tome, pakao ili "vječno prokletstvo" nije vječnost vremena koje traje bez prestanka, nego onog neprekinutog kruga, trajanja i frustracija zbog kretanja u krug i uokolo, kada se stalno progoni nešto što se nikada ne može dostići. Pakao je naša glupost, vječna nesposobnost, ljubav prema sebi, samosvijest i opsjednutost sobom. To je nastojanje da se pogleda u vlastite oči, da se čuju vlastite uši ili poljube vlastite usne.

Međutim, shvatiti da je život potpun u svakom svom trenutku - čitav, nepodijeljen i uvijek nov - to znači razumjeti smisao učenja, da je u vječnom životu Bog ono što se ne može definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji početak ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budućnost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovješena mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje božanske svrhe ne nalazi se u budućnosti. Ono je u sadašnjosti, i to ne činom prepuštanja ovoj nepokolebljivoj činjenici, nego uviđanjem da joj se nema tko prepustiti.

Jer, ovo je značenje tog univerzalnog vjerskog načela koje se uvijek iznova ponavlja: da bi spoznao Boga, čovjek mora odustati od samoga sebe. To je poznato kao i bilo koja druga otrcana primjedba, a ipak ništa nije teže učiniti od toga, i ništa nije tako temeljito pogrešno shvaćeno. Kako ja, koje je sebično, može prepustiti, predati sebe? Ne zahvaljujući vlastitoj snazi, kažu teolozi, nego pomoću dara božanske milosti, snage koja čovjeku omogućuje da postigne i ono što nadilazi njegovu snagu. No, je li ova milost dana svima, ili tek odabranima, koji - kada je prime, nemaju drugog izlaza, no predati joj se? Neki kažu da dopire do sviju, ali da postoje oni koji prihvaćaju njenu pomoć, i oni koji je odbijaju. Drugi govore da je milost namijenjena samo ponekom izabraniku, ali najveći dio ustraje na tome, kako svaki pojedinac ima moć da je uzme, ili ostavi.

Samo, to ne rješava problem. To problem zadržavanja ili prepuštanja sebe samo zamjenjuje problemom prihvaćanja ili odbijanja božanske milosti, a to su dva istovrsna problema. Kršćanstvo sadrži vlastiti skriven odgovor na taj problem u ideji da se čovjek može predati jedino "u Kristu". Naime, ovdje Krist predstavlja stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogrešno postavljen problem. "Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja". "Ja ništa ne činim sam.... Ja i Otac smo jedno.... I prije Abrahama, ja jesam."

Ako problem uopće postoji, tada je vezan za shvaćanje da u ovom trenutku ti nemaš nikakvog "Ja" koje bi se trebalo predati. Ti si potpuno slobodan učiniti to u svakom trenutku, i baš ništa te u tome ne može spriječiti. To je naša sloboda. Međutim, mi nismo slobodni da bismo napredovali, da bismo se predali, da bismo se otvoreni izložili milosti, jer sva ova rascijcpljenost uma zapravo je poricanje i odgađanje naše slobode. To je nastojanje da - umjesto u kruh - zagrizemo u vlastita usta.

51

Je li nužno istaknuti golemu razliku između spoznaje da smo "Ja i Otac jedno", i stanja svijesti osobe koja, kako kažemo, "za sebe misli da je Bog"? Ako, još uvijek misleći da postoji izolirano "Ja", izjednačite to "Ja" s Bogom, sami ćete postati nepodnošljiv ego-manijak koji za sebe misli da je uspješan u postizanju nemogućeg - u ovladavanju iskustvom, i rješavanju svih začaranih krugova na zadovoljavajući način.

Ja sam gospodar svoje sudbine;

Ja sam kapetan svoje duše!

Kad zmija proguta svoj rep, glava joj se izobliči, natekne. Posve je nešto drugo uvidjeti da ti jesi tvoja "sudbina", da nema nikoga tko njome upravlja, niti ima koga kojim bi ona trebala upravljati, vladati ili ga predavati.

Moramo li, dakle, ustrajati na tome da ovo nestajanje "Ja" u Bogu nije neko mističko skrnavljenje, u kojem se poništavaju "vrijednosti osobnosti"? "Ja" nije bilo, nije i nikada neće postati dijelom osobnosti čovjeka. U njemu nema ničega što bi bilo jedinstveno, ili "različito", ili zanimljivo. Naprotiv, što ga ljudi više progone, to više postaju obični, nezanimljivi i neosobni. Što se stvari brže kreću u krugovima, to će se prije pretvoriti u neprepoznatljive mrlje. Očito je da su jedini zanimljivi ljudi oni koji se zanimaju, a da bi se moglo do kraja zanimati znači da treba zaboraviti na "Ja".

Dakle, možemo zapaziti da se osnovna načela filozofije, religije i metafizike mogu shvatiti na dva posve različita načina. Mogu se vidjeti kao simboli nepodijeljenog uma, izražavanja istine da su život i iskustvo u svakom trenutku potpuna cjelina. "Bog" nije definicija tog stanja, nego je poklik o njemu. Međutim, njih obično koriste pri pokušajima da se postave izvan sebe samih i svemira, kako bi oboje zgrabili i njima upravljali. Taj proces je cirkularan, koliko god složen i krivudav bio.

Budući da su ljudi tako kružili tijekom mnogih stoljeća, utjecaj tehnologije malo je ubrzao taj proces do točke neizdržive napetosti. Civilizacija samo što se ne rasprsne od puke centrifugalne sile. Uz takvo predviđanje, ona samouvjerena vrsta religije na koju smo se već odavno navikli više nije lijek, nego dio bolesti. Ako je znanstvena misao oslabjela njenu moć, ne trebamo za njom žaliti. Naime, "Bog" do kojega nas je mogla odvesti nije bila nepoznata Stvarnost, kako mu ime daje naslutiti, nego samo projekcija nas samih - sveobuhvatno, bestjelesno "Ja", što gospodari svemirom.

Istinska veličanstvenost znanosti nije toliko u tome što nadijeva nazive i razvrstava, bilježi i predviđa. Ona je u tome što znanost promatra i želi spoznati činjenice, kakve god one mogle biti. Ma koliko znanost mogla pobrkati činjenice zahvaljujući dogovorima, ili pak stvarnost svojim arbitrarno provedenim podjelama, ona u svojoj otvorenosti i iskrenosti uma ima nekih sličnosti s religijom, shvaćenom u onom drugom i dubljem smislu. Što je znanstvenik veći, to je više zapanjen svojim nepoznavanjem stvarnosti i to više shvaća da su njegovi zakoni i nazivi, opisi i definicije zapravo proizvod njegovih misli. One mu pomažu da svijet koristi za potrebe vlastitih izuma, umjesto da ga shvati i objašnjava.

Što više on analizira svemir do najmanjih pojedinosti, nailazi na sve više stvari koje treba razvrstati, te sve više opaža relativnost svih tih razvrstavanja. Čini mu se kako ono što ne zna raste geometrijskom progresijom u odnosu na ono što zna. On se postojano približava točki, u kojoj ono što je nepoznato nije samo prazan prostor u tkivu stvorenom od riječi, nego prozor u umu, prozor kojemu ime nije neznanje, nego - čudo.

Bojažljiv um treskom zatvara taj prozor te postaje šutljiv i bezidejan u vezi s onim što ne zna, da bi to više brbljao o onome što misli da zna. Nepoznate prostore on ispunjava čistim ponavljanjem onoga što se već istražilo. No, otvoreni um zna da i najpodrobnije istražena područja još nisu poznata u cijelosti, nego su samo označena i izmjerena, čak i po tisuću puta iznova. A nevjerojatna tajanstvenost pitanja: što je to što mi označavamo i mjerimo,

52

mora nam na kraju "pročešljati misli" toliko da um zaboravlja kružiti i progoniti vlastite procese, i postaje svjestan da "biti u ovom trenutku" jest - pravo čudo.

Načinima koji se tek malo međusobno razlikuju, ovo je posljednja riječ mudrosti i Zapada i Istoka. Hinduske Upanišade kažu:

Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv,

shvatio je Boga;

no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv,

ne poznaje ga.

Bog je nepoznat onima koji ga poznaju,

i poznat je onima koji ga uopće ne poznaju.

Goethe to kaže riječima koje bi suvremenom umu mogle biti jasnije:

*ajviše do čega čovjek može doprijeti je čudo; i ako je zadivljen fenomenom početka, pustite ga, neka bude

zadovoljan; to mu ne može pružiti išta više, i ni za čim dalje neće tragati iznad toga; tu je granica.

Ili, imamo riječi sv. Ivana od Križa, jednog od najvećih proroka kršćanske tradicije:

Jedna od najvećih milosti darovanih duši u ovom prolaznom životu jest ona, koja joj omogućuje da vidi toliko

daleko i osjeća toliko duboko, da uopće ne može shvatiti Boga. Stoga su ove duše pomalo nalik svecima na

nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjećaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju

manje jasan pogled ne opažaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvišeno on nadilazi njihovo viđenje.

U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja. Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima kad mu zapanjujuća ljepota ili neobičnost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren čini nesposobnim da pronađe riječi kojima bi opisao taj osjećaj. Dakle, mi smo sretnici koji žive u vremenu kad je ljudsko znanje otišlo dovoljno daleko da ljudima počinje nedostajati riječi, i to ne samo onih za neobično I prelijepo, već i onih korištenih za najuobičajenije stvari. Prašina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo ništa. Fizičar Eddington najviše se približio misticima, i to ne svojim uzletima mašte, nego rekavši posve jednostavno: "Nešto nepoznato radi nešto što ne znamo."

U ovakvom je priznanju misao učinila puni krug, i mi smo iznova kao djeca. Onima koji još uvijek grozničavo nastoje objašnjavati sve stvari, te osigurati vodu života, čvrsto je utvrdivši na papiru i traci, to priznanje ne govori ništa i ne znači ništa drugo, no poraz. Drugima činjenica da je misao dovršila krug predstavlja otkriće o onome što čovjek radi, i to ne samo u filozofiji, religiji i spekulativnoj znanosti, nego i u psihologiji i moralu, u svom svakidašnjem osjećanju i življenju. Njegov se um nalazio u kovitlacu, da bi bio i udaljen od sebe, i u potjeri za samim sobom.

Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da živite i umirete, i okrećete se kotačem, i grlite i

ljubite njegove žbice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od ništavih.

Otkrivši to, um postaje čitav; prestaje rascjep između "Ja" i "ja", čovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog. Paranoja, um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako oslobođen sebe. Oslobođene kršenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi nešto učinile; oslobođene pokušaja da pogledaju same sebe, oči mogu gledati; oslobođena nastojanja da razumije sebe, misao može misliti. U takvom osjećanju, gledanju

53

i razmišljanju, životu nije potrebna nikakva budućnost da bi se upotpunio, ni objašnjenje kojim bi se opravdavao. U ovom trenutku, on je dovršen.

ALA W. WATTS diplomirao je teologiju i doktorirao na bogosloviji. On je najpoznatiji kao tumač zen-budizma, te općenito indijske i kineske filozofije. Međutim, odvojivši se od članstva u sektama, stekao je ugled jednog od izvornih i "najotvorenijih" filozofa stoljeća. Napisao je dvadesetak knjiga o filozofiji i psihologiji religije, uključujući i djela Put zena, Radosna znanost o svemiru, Priroda, čovjek i žena, Pogledaj duh, Knjiga, Je

li važno, To je to, Vrhovno biće, Iza teologije i Oblak skriven, lokacija nepoznata. Gostovao je kao predavač na većini glavnih sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. Umro je 1973. godine.

1

2

Što je Zen? Alan Watts

SADRŽAJ

Uvod (Mark Watts) ........................................................... 3

Predgovor (Alan Watts) ..................................................... 4

1. dio: Jednostavan put, težak put .................................... 6

2. dio: Zen ponovo promišljen ........................................ 9

3. dio: Prostor .................................................................. 16

4. dio: Zen um ................................................................. 23

O autoru ........................................................................... 33

Svatko od vas savršen je onakav kakav jest. I svima bi vam dobro došlo malo oplemenjivanja.

Suzuki Roshi, osnivač zen centra u San Francisku

3

UVOD

Mark Watts

Zen je metoda ponovnog otkrivanja iskustva života. Potječe iz Indije i Kine, a na Zapad je došao posredstvom Japana, i iako je jedan od oblika mahavana budizma, on nije religija u uobičajenom smislu riječi. Cilj je zena proizvesti transformaciju svijesti, probuditi nas iz svijeta snova i beskrajnih misli da bismo iskusili život onakvim kakav jest u ovom trenutku.

Zen ne može biti uistinu podučavan, ali se može prenositi seansama kontemplacije ili meditacije, koje se nazivaju zazen, i kroz dijaloge između učenika i učitelja, sanzen. U dijalogu koji vode učenik i zen majstor, učenik nailazi na prepreke razumijevanju, a učitelj upućuje, ali ne tako da odgovor bude očigledan.

Zen je sve popularniji u zapadnoj književnosti. D. T. Suzukijeva knjiga Outlines of Mahayana Buddhism (Glavne crte mahayana budizma) prvi je put objavljena na engleskom jeziku 1907. godine, a autori R. H. Blythe, Christmas Humphries i Alan Watts dali su prve doprinose zen književnosti na Zapadu. Alan Watts napisao je svoj prvi rad o zenu 1933., a 1936. godine, u dvadeset prvoj godini, svoju prvu knjigu, The Spirit of Zen (Duh zena). Iz Londona se preselio u New York 1938. godine, a nakon desetak godina provedenih u anglikanskoj crkvi 1950. uputio se na zapad, u Kalifoniju. Na Američkoj akademiji za azijske studije u San Francisku počeo je držati predavanja o istočnjačkoj misli.

Tamo je upoznao japanskog umjetnika Sabroa Hasegawu i beat pjesnike Garyja Snydera i Allena Ginsburga. Njegova su se predavanja iz učionica preselila u lokalne kavane, a 1953. počeo je svakog tjedna govoriti uživo na radiju, na stanici Pacifika KPFA u Berkeleyu, Kalifornija. Njegovi prvi nastupi na radiju uključuju The Great Books of Asia (Velike knjige Azije) i Way Beyond the West (Put s one strane Zapada), koje su poslije ponovno emitirane na KPFK u Los Angelesu. Godine 1955. započeo je rad na knjizi The Way of Zen (Put zena). U tome mu je pomogla Bollingen stipendija koju mu je pribavio Joseph Campbell, a nakon objavljivanja 1957. odlazi u New York na prvu od svojih brojnih turneja koje su se nastavile tijekom idućih petnaest godina i na kojima je govorio diljem zemlje.

Građa za knjigu Što je zen? odabrana je iz njegovih kasnijih govora koje je održao nakon dugogodišnjeg proučavanja i prakticiranja zena. Većina je preuzeta sa snimki koje su snimljene tijekom vikend seminara, na kojima je Watts promišljao zen sa skupinom znanaca u njegovoj kući na vodi, u Sausalitu, u Kaliforniji.

Umjesto da se usredotoči na povijesnu pozadinu zena, on je predmet predstavio izravno, na način za koji je osjećao da će biti najpristupačniji njegovoj uglavnom zapadnjačkoj publici. Rezultat je jedinstven i učinkovit primjer sanzen dijaloga u praksi, a iako su riječi upućene grupi, psihološkim preprekama pojedinca obraća se s iznimnom osjetljivošću za "zamke uma" koje značajno zbunjuju učenike zena.

Prekrasnom igrom riječi Wattsovo iskusno izlaganje pruža nam zdravu, bogatu, prijeko potrebnu mudrost koju otkrivamo iskustvom zena, i pokazuje nam put.

4

PREDGOVOR

Alan Watts

Iako je donedavno riječ zen bila nepoznata većini Europljana i Amerikanaca, zen je stoljećima veoma snažno utjecao na oblikovanje kulture Japana i Kine. Ne razmatrati zen u povijesti Japana bilo bi jednako pogrešno kao i izostaviti kršćanstvo u povijesti Engleske.

Međutim, zen je ostao relativno nepoznat svijetu jer su donedavno njegovi predstavnici oklijevali proširiti doktrinu izvan granica iz straha da se ne izgubi njegova bit. To je zato što se zen u potpunosti temelji na vrsti osobnog iskustva, i nikakva potpuna ideja njegove istine ne može se iskazati riječima. Konačno su početkom dvadesetog stoljeća razni pisci Dalekog istoka - među njima i glasoviti dr. D. T. Suzuki - objavili pojedinosti o ovom iznimnom načinu života. Tada je Zapadnjacima postalo jasno da je zen odgovoran za mnoge pojave koje nas oduševljavaju na Dalekom Istoku, uključujući borilačke vještine džudo i aikido te izniman osjećaj za lijepo koji karakterizira kinesku i japansku umjetnost.

Mnogi smatraju da je zen jednak korijenu svih religija, jer je to način oslobađanja koji se usmjerava na pojave koje su u osnovi svakog misticizma: postati svjestan jedinstvenosti i sklada života, i unutarnjeg - nasuprot vanjskom - postojanja Boga. U ovom kontekstu riječ Bog može biti varljiva jer, kao što ćemo vidjeti, ideja božanstva u zapadnom religioznom značenju strana je zenu.

Cilj je ove knjige da bude vodič i da suvremenom čitatelju objasni osnovna načela zena. Moja je namjera pokazati put, upućujući na temeljne staze, onima čija je potraga za istinom zapriječena dogmama, vjerovanjima i pogrešno shvaćenim ritualima, što sužava put moderne religije.

Na Zapadu smo navikli razmišljati o duhovnom kao o nečemu što se razlikuje od svakodnevnog života. Za duhovno držimo da se tiče drugog svijeta, pa umjetnički oblici koji prikazuju duhovne predmete koriste simbole božanskog, koji transcendiraju svakodnevnu materijalnost. No, u umjetnosti kineskog zen budizma nalazimo krajnju koncentraciju na najuobičajenije oblike svakodnevnog života. Čak i kad su prikazani, veliki mudraci budizma predstavljeni su svjetovnim stilom, poput običnih ljudi, a često i kao lutajući idioti i skitnice. Važnost ovog izrazito ljudskog prikazivanja jest što nam pokazuje da je njihovo stajalište o odnosu duše i tijela, odnosno uma i materije potpuno različito od našeg - oni duhovni život zapravo uopće ne razmatraju u tim kategorijama.

Mi osjećamo da je naša duša odvojena od tijela, da je duh odvojen od tvari, a na isti način da je i Bog odvojen od svijeta. Suprotstavljajući se materijalnom svijetu i pokušavajući se pomiriti s njim počeli smo se poistovjećivati s vrstom odvojene duše, pa smo tako počeli uočavati probleme u materijalnoj egzistenciji. Vjerujemo da je život nešto što moramo pobijediti ili nešto iz čega se nekako moramo izvući. No, i u jednom i u drugom slučaju osjećamo se različitim od njega, a sebe ne smatramo dijelom prirodnog materijalnog svijeta nego odvojenim od njega, osjećamo da dominiramo njime i pokušavamo ga pokoriti.

Umjetnički oblici kineskog budizma, međutim, izražavaju posve različito stajalište, ono stajalište po kojem materijalni, svakodnevni, obični svijet ne predstavlja problem koji treba riješiti niti nešto što treba osvojiti.

Bilo bi nam malo lakše kad bismo svijet vidjeli kao dodatak nama samima, a sebe kao dodatak svijetu. Da bismo shvatili kako je u zenu nastala ova ideja moramo razmotriti okružje u kojem se prvi put pojavio, a to je autohtoni kineski svijet taoizma. Kada je budizam prvi put došao u Kinu, bilo je najprirodnije da Kinezi o njemu govore riječima taoističke filozofije, jer i budizam i taoizam poimaju život kao rastući proces u kojem su um i svijest

5

čovjekova neraskidivo povezani. Ne radi se o tome da postoji nepomičan zaslon svijesti preko kojeg prolazi naše iskustvo i ostavlja zapis. Riječ je o tome da je polje same svjesnosti dio rastućeg procesa, pa ljudski um nije zaseban entitet koji promatra proces izvana nego je njegov neraskidiv dio.

Kao posljedica toga, osnovni sukob između uma čovjeka i tijeka života zen vidi kao iluziju, kao nešto nestvarno što smo izmislili. Ta iluzija nastaje jer je ljudsko pamćenje dio promjenjivog modela koji ima sposobnost predstaviti prijašnja stanja modela, a to daje dojam određene stalnosti u ponašanju modela. Kako bilo, moramo biti svjesni da je naš dojam stalnosti vrsta misaonog procesa koji se čini odvojenim od modela po kojem je zapis napisan, ali je zapravo i dio modela.

Praksa je zena iskusiti cjelokupni model izravno, a svoje ja prepoznati kao bit modela.

1. dio

Jednostavan put, težak put

6

JEDNOSTAVAN PUT, TEŽAK PUT

Zen je uistinu nevjerojatno jednostavan sve dok ne pokušavamo mudrovati ili se kolebati! Zen je samo osjećaj i čisto shvaćanje da, recimo to riječima zena, postoji "deset tisuća fomacija; jedna takvoća". Ili bismo mogli reći: "Deset tisuća stvari koje su sve jedne takvoće." Drugim riječima, iza mnoštva događaja i bića u ovom svemiru jedna je energija - a ona se javlja kao ti, i sve je ona. Praksa je zena shvatiti tu jednu energiju kao da "imamo predosjećaj".

Ipak, zen ništa ne govori o tome što je ta energija, a to, naravno, u umovima Zapadnjaka ostavlja dojam da je to vrsta "slijepe energije". Pretpostavljamo to jer jedina alternativa, koju uz pomoć naših tradicija možemo zamisliti, jest ta da se vjerojatno radi o nečemu nalik na Boga. To je vrsta kozmičkog ega, gotovo osobno inteligentno stvorenje. Ali, po budističkom shvaćanju to bi bilo jednako daleko od biti koliko i smatrati je slijepom energijom. Riječ "takvoća" se koristi kako bi cijelo pitanje ostalo otvoreno i potpuno nedefinirano. To je "tako". To je ono što jest.

Priroda je ove energije da je neformulirana, iako nije bezoblična u smislu neke ljepljive bezlične mase. To jednostavno znači da je u osnovi svega nešto što nikada ne može biti pretvoreno u objekt, niti se može razaznati, shvatiti, ili objasniti. Na isti način, naše oči za nas nemaju nikakvu očitu boju dok promatramo stvari, niti imaju zaseban oblik. Da imaju svoj oblik, on bi iskrivio sve oblike koje vidimo – a na neki način sama njihova struktura i iskrivljuje ono što vidimo. Da oči imaju boju same po sebi to bi utjecalo na sve što vidimo, a ipak toga nikad ne bismo bili svjesni. Kako stvari stoje, međutim, mi nismo svjesni boje očiju, niti boje leća, jer ako imaju boju, ona je u osnovi cijelog vida. Tako na potpuno jednak način možete nikad ne postati svjesni strukture i prirode temeljne energije svijeta jer vi jeste ta energija, a zapravo je sve ona.

No, možete reći: "Pa, onda to zapravo nije ni bitno." I to je istina, nije — ali je bitno u životu i osjećajima osobe koja shvaća da je to tako! Iako to ne mora biti osobito bitno za bilo što što se događa, izravno ukazuje na bit stvari. Da nema očiju, ne bi bilo vida, a to nam nešto bitno govori o našoj ulozi u svijetu. Vidimo određene prizore, a struktura oka ne pravi razliku među njima, no o njoj ovisi mogućnost gledanja. Tako o toj energiji ovisi sama mogućnost postojanja svemira, a to je prilično važno.

Međutim, to je toliko važno da to obično i ne opažamo. To ne ulazi u naša praktična razmatranja i prognosticiranja, a zato moderni logičari svaki na svojim odsjecima filozofije uvjeravaju da su sve tvrdnje o toj energiji, uključujući i tvrdnju da ona i postoji, beznačajne. A to je na neki način istina, jer je svijet sam - sa stajališta stroge logike - prilično beznačajan u smislu da ne predstavlja ni znak ni simbol koji upućuje na nešto drugo. No, dok se sve to uzima zdravo za gotovo, ipak je bitno za način na koji osjećamo ovaj svijet, i stoga za način na koji djelujemo. Ako znate da postoji samo ovo; i da ste to vi; i da je to izvan vremena, izvan prostora, izvan definicija; i ako jasno uvidite da tako stvari stoje, to vam daje određeni "odskok". Možete ući u život neusiljeno, bez onih osnovnih strahova koje obično imate.

Možete se, naravno, prilično zakačiti za oblik života koji sada živite. Ja mogu sebe smatrati "Alanom Wattsom" kao izrazito važnom pojavom - onom koju bih htio sačuvati i produžiti što je duže moguće! Ali istina je da ja to neću moći, i da se na kraju sve raspada. No, shvatite li ovu osnovnu energiju, onda znate da imate priliku opet se pojaviti u nebrojenim oblicima, a svi će se oni s vremenom činiti jednako bitnima kao i ovaj koji sada imate, i možda jednako problematičnim.

Međutim, ovo nije nešto u što bi trebalo vjerovati, jer ako vjerujete da je tako na temelju naklapanja, onda niste shvatili bit. Uistinu ne trebate vjerovati u ovo, i ne morate to formulirati, ili držati se toga na bilo koji način, jer u

7

jednu ruku ne možete pobjeći od toga, a u drugu vi - to jest, vi u ograničenom smislu - nećete biti tu da to iskusite. Zato nema potrebe vjerovati u to, a ako i vjerujete, to jednostavno pokazuje da imate određene sumnje u tom pogledu!

Zbog toga je zen nazvan "religijom nijedne religije". Vi se tako reći ne morate uhvatiti za sebe. Vjera u sebe samog ne znači "držati se" za sebe, nego pustiti se. Zato zen majstor, kada od svog učenika čuje: "Deset tisuća formacija, jedna takvoća", odgovara: "Riješi se toga."

To je također razlog što, u prakticiranju određenih oblika zen meditacije, ponekad dolazi do mučnog nastojanja pojedinca da nadvlada sve formulacije bilo kakvog tipa i odbaci sve preokupacije. Pa osoba ustraje u dugim satima sjedenja s bolnim koljenima u neprestanoj frustraciji pokušavajući shvatiti o čemu se tu radi. S nevjerojatnom iskrenošću kažu: "Moram otkriti što je tajna života da bih vidio tko sam i što je ova energija."

I tako idete i idete do zen majstora, ali on pobija sve formulacije koje mu donosite, jer one vam ne trebaju. Kada obična osoba, međutim, čuje da vam formulacija ne treba, ona će sve to zaboraviti i počet će razmišljati o nečem drugom, pa tako oni nikad ne prijeđu prepreku i nikada ne shvate jednostavnost i radost svega toga.

No, kada stvarno shvate, očito je da postoji samo jedna energija, i da su svjesnost i nesvjesnost, bitak i nebitak, život i smrt njezine suprotnosti. Ona je uvijek lelujava na sljedeći način: sad je vidiš, sad je ne vidiš - sad je ovdje, sad nije. Naime, upravo to "ima" i "nema" jest ta energija, i mi ne bismo znali što je ta energija da se ona ne mijenja. Jedini način da oscilira jest da je čas ima čas nema, pa tako imamo život i smrt, i tako stvari stoje iz naše perspektive.

Eto, o tome se radi u zenu. A radi se samo o tome. Naravno, iz toga proizlazi i nešto drugo, ali u vježbanju zena, prvo što moramo učiniti jest osjetiti njegovu potpunu očitost.

Ono što slijedi iz toga je pitanje: "Kako osoba koja tako osjeća živi u ovome svijetu? Sto činiti s ostalima koji ne vide da je to tako? Sto činiti u pogledu našeg postupanja u ovom svijetu?"

Ovo je teži dio zen vježbanja. Na početku je prodor - koji uključuje određene poteškoće - no nakon toga slijedi cijeli proces učenja samilosti, tankoćutnosti i vještine. Kao što je Isus rekao, treba "biti lukav poput zmija i nježan poput golubica" - a upravo to oduzima najviše vremena. Tada možete podijeliti vježbanje zena u dvije faze koje odgovaraju dvjema velikim školama budizma: hinayana faza i mahayana faza. Hinayana faza usmjerena je dostizanju nirvane - dostizanju "života u Velikoj Praznini". Ali, mahayana faza teži "vraćanju", jer se Bodhisattva vraća iz nirvane zbog suosjećanja sa svim bićima koja osjećaju, da bi čak i travi pomogao da postane prosvijetljena. Upravo taj mahayana oblik zena zaokuplja najviše vremena posvećenog učenju da bi postali upućeni u zen.

Izlažem ovo kao uvod da bih od početka sve razjasnio, i da bih počeo bez zavaravanja ili zbunjivanja zagonetnim zen pričama! Iako su te priče zapravo prilično jasne, Zapadnjaci obično ne shvate lako njihovu bit. Očaravajuće načelo koje je u temelju zen priča, sa svim njihovim naizgled bespotrebnim primjedbama, prilično je jednostavno. Sve je to objašnjeno u sutri Šestog Patrijarha, kada Hui-neng kaže:

Ako te netko upita o svetim stvarima, uvijek odgovaraj pomoću svjetovnih stvari. Ako te pitaju o krajnjoj stvarnosti, odgovaraj riječima svakodnevnog života. Ako te pitaju o svakodnevnom životu, odgovaraj pomoću krajnje stvarnosti.

8

Evo primjera. Netko kaže: "Učitelju, molim te dodaj mi nož." I on ga doda, pružajući prvo oštricu. "Molim te daj mi drugi kraj", kaže. A učitelj odgovori: "Što bi napravio s drugim krajem?" To je odgovaranje na svakodnevne situacije pomoću metafizičkog.

Kada pitanje glasi: "Učitelju, što je temeljno načelo budizma?", odgovor je: "U ovoj lepezi ima dovoljno povjetarca da me hladi." To je odgovaranje na metafizičko riječima svakodnevnog, a to je manje-više načelo na kojem počiva zen. Svjetovno i sveto su jedno i isto

. 2. dio

Zen ponovno promišljen

9

ZEN PONOVNO PROMIŠLJEN

Zašto proučavati zen? Prvi razlog koji mi pada na pamet jest to što je iznimno zanimljiv. Od djetinjstva me očarava zagonetka postojanja, a činjenica da je svemir u kojem živimo uopće tu, uvijek mi se činila jednostavno čudesnom, samo me je puko čuđenje zainteresiralo za sve moguće ogovore koje su ljudi dali na pitanje zašto je sve ovo tu.

U tom smislu moj pristup religiji nije toliko moralistički koliko je znanstven. Fizičar može imati dobro razvijen i zrazito konkretan eksperimentalan pristup prirodi, no dobar fizičar nije nužno bolji čovjek u smislu moralne superiornosti. Fizičari znaju određene stvari, i njihovo je znanje moć, ali to ih ne čini automatski boljim ljudima. A moć koju posjeduju može se iskoristiti u dobre ili loše svrhe.

No, oni uistinu imaju moć, a tu su moć stekli znanjem. Uvijek sam mislio i još mislim da je zen u mnogome nalik na zapadnu znanost; zen se koristi za liječenje bolesti, ali samuraji su ga koristili i za odrubljivanje ljudskih glava!

Zen me zanima zbog onog što otkriva o svemiru, o prirodi, i o onome što ovaj svijet čini. Moje je zanimanje bitan dio jednog većeg propitkivanja, koje se svodi na sljedeće: ako čitate književnost velikih religija, stalno nailazite na opise onoga što se obično naziva "duhovno iskustvo". Vidjet ćete da u svim tradicijama ovaj modalitet duhovnog iskustva izgleda isto, bilo da se javlja na kršćanskom Zapadu, islamskom Srednjem istoku, hinduskom svijetu Azije ili u budističkom svijetu. Ono je posve sigurno u svakoj kulturi isto iskustvo, a obilježeno je transcendencijom individualnosti i osjećajem izjednačenosti s ukupnom energijom svemira.

Ovo me iskustvo uvijek očaravalo, a zanima me njegova psihološka dinamika: zašto se događa, što se događa i kako to da se u različitim jezicima opisuje različitim simbolima. Htio sam vidjeti mogu li proizvesti ovo iskustvo, jer sam često osjećao da su tradicionalni načini njegova razvijanja možda analogni srednjovjekovnoj medicini. U to bi se doba pripremio napitak koji se sastojao od pečenih žaba krastača, konopca za vješanje, bunike, mandragore, jednog kuhanog crvenog psa i od niza sličnih sastojaka, i veliki je napitak gotov! Pretpostavljam da je netko iz stare pučke tradicije, iz koje su potekli ovi recepti, dokučio moć napitka i da je on stvarno činio neko dobro. No, moderni bi biokemičar pogledao smjesu i rekao: "Dobro, možda je činila dobro, ali koji je njezin glavni sastojak?"

Na isti način postavljam ovo pitanje kada ljudi sjede u zen meditaciji, vježbaju jogu ili prakticiraju bhakti način religioznog bogoslužja. Što je glavni sastojak? Zapravo, to pitanje postavljam za sve što ljudi čine, čak i kada uzimaju kemikalije s psihodeličnim djelovanjem. Bez obzira na to koje metode ljudi odabiru, zanimljivo je pogledati koji je element zajednički tim metodama. Ako zanemarimo glupost i nostalgiju koje idu uz ljudsku sklonost određenom kulturnom pristupu, što ostaje?

Na mene kao učenika uvijek je snažan dojam ostavljalo to što se zen veoma približio samoj biti. Barem je takav bio moj prvi dojam, djelomice zbog načina na koji je D. T. Suzuki predstavio zen. Činilo mi se to "izravnim putem", iznenadnim načinom da prozremo nečiju prirodu - upravo sada, u ovom trenutku. Mnogo se govori o toj realizaciji u zen krugovima, a na neki način više je riječ o govoru nego o praksi. Sjećam se jedne večere s Hasegawom kada ga je netko upitao: "Koliko nam je potrebno da shvatimo zen?" Rekao je: "Mogu vam trebati tri minute; može vam trebati trideset godina. I," dodao je, "zaista to mislim." Upravo te tri minute muče ljude! Mi na Zapadu želimo brze rezultate, a jedna od poteškoća s tim brzim rezultatima je ta što su oni ponekad slabe kvalitete. Često opisujem instant-kavu kao kaznu ljudima koji su u prevelikoj žurbi da bi skuhali pravu kavu! O žurbi se ima što reći.

10

Dvije su strane ovog problema, a ja ga vidim ovako: uopće se ne radi o vremenu. Ljudi koji smatraju da je za to potrebno izdvojiti dosta vremena iz jedne su škole razmišljanja, a ljudi koji to žele na brzinu su iz druge, a i jedni i drugi su u krivu. Transformacija svijesti nije pitanje količine vremena koje smo uložili, kao da se sve zbraja u vrsti kvantitativnog sustava, a vi bivate nagrađeni na temelju količine truda koji ste uložili. Niti postoji način da izbjegnete napor samo zato što ste, eto, lijeni, ili zato što kažete: "Želim odmah!" Smisao je bliže ovome: ako ga pokušate shvatiti brzom metodom jer ste lijeni ili dugoročnom metodom jer ste rigorozni, otkrit ćete da ga ne možete shvatiti ni u jednom slučaju. Jedino čemu vas vaš napor - ili nedostatak napora - može naučiti jest da vaša nastojanja ne djeluju. Odgovor je na sredini - a budizam se naziva srednji put - ali to nije vrsta kompromisa. Umjesto toga, "srednji" ovdje stoji za "povrh svih krajnosti".

Ovako stoji u Bibliji: "Onome tko ima bit će dano." Drugim riječima, možete nešto dobiti jedino onda kada otkrijete da vam to ne treba. Možete to dobiti jedino onda kada to ne želite. Zato umjesto toga pitate: "Kako da naučim da ga ne želim, da ne idem u potragu za njim, bilo dugoročnom metodom bilo brzom metodom?" No, očito, ako to pitate još uvijek tragate, pa znači i ne dobivate!

Zen majstor kaže: "Ako imaš štap, dat ću ti jedan. Ako ga nemaš, oduzet ću ti ga." Naravno, ova je ideja jednaka onoj "onome tko ima bit će dano; a od onoga tko nema bit će oduzeto čak i ono što ima". Nalazimo se tako u situaciji gdje se čini da sve naše uobičajeno razmišljanje - svi načini na koje smo naviknuli razmišljati o rješavanju problema - ne djeluje. Sveukupno mišljenje utemeljeno na stjecanju postaje zastarjelo. Moramo, tako reći, doći u potpuno novu dimenziju da bismo pristupili ovom pitanju.

Poznajem jednog mladog zen učenika koji mi je nedavno rekao: "Da me netko pita što je stvarno bitno u zenu, odgovorio bih da je to sanzen!' Sanzen je dijalog između majstora i učenika, kontakt između dvije osobe. Rekao je da je sanzen, prije nego zazen, ili meditacija u sjedećem položaju, taj koji čini njegovu bit. U posebnim okolnostima toga dijaloga možemo prodrijeti u duševno stanje uma o kojem govorim.

Naime, ovaj dijalog je zrcalo nečijem umu, jer učitelj uvijek učeniku odbija pitanje koje je postavio! On u biti uopće ne odgovara na pitanja, samo vam ih opet dobacuje, da se sami počnete pitati zašto to pitate i zašto stvarate problem koji pitanje izražava.

I ubrzo postaje jasno da ovisi o vama. "Tko, ja?" možete pitati. Da, ti! "Pa," možete reći, "ja ne mogu riješiti ovaj problem. Ne znam kako to učiniti."

Ali, što mislite pod ti?. Tko si zapravo ti? Pokaži mi to ti koje ne može odgovoriti na pitanje. U ovakvoj vrsti naprijed-natrag dijaloga počinjete shvaćati. Kroz odnos s drugom osobom otkrivate da ste zapravo vi zbunjeni i da postavljate pogrešna pitanja! U stvari, vi pokušavate riješiti sasvim pogrešan problem.

Postoji nešto zanimljivo kod gurua - uključujući i zen majstore: primjećujete kako ljudi osjećaju da gurui imaju čudesne oči, i da gledaju ravno kroz vas. I ljudi misle: "Teško meni, mogu mi prodrijeti do dna duše. Mogu pročitati moju povijest, moje tajne misli, moja grozna zlodjela, sve. Jednim me pogledom posve upoznaju!"

Takve stvari, međutim, vrlo malo zanimaju prave gurue. Kada vas čudno pogledaju, vide tko ste vi stvarno, i kroz vaše oči vide sve do božanskog središta. A tu jedan vidi Buddhu, Brahmu, ili kako god ga vi zvali praveći se da ne razumijete! Nije čudo da guru ima čudan pogled - on motri nepodudarnost između božanskog stvorenja koje kroz vaše oči gleda van i izraza zbunjenosti na vašem licu! Tako će vas onda guru kroz dijalog "varkom" izvući iz ove neodgovornosti - tog pretvaranja da ste netko drugi. A to je, vidite, bitno.

11

Nemojte me, međutim, pogrešno shvatiti: ne kažem da morate imati gurua da biste došli tamo, niti da ga morate poći tražiti. I to također podrazumijeva vraćanje u normalnu dimenziju, u stanje unutarnje neodgovornosti. Važno je shvatiti da ste vi ti koji guruima dajete dozvolu da rade ono što rade. Vi ste ti koji kažete: "Budi moj učitelj", a u zenu vam općenito jako otežavaju uzimanje učitelja. Hindusi postupaju jednako tako, a imaju razne načine objašnjavanja da gurui moraju uzeti na sebe karmu svojih učenika, što je opasno jer postaju odgovorni za svoje učenike. Ali, to je u stvari samo postupak kojim žele natjerati učenike da preuzmu veću odgovornost za svoju odluku u odabiranju gurua. U zenu ovaj se proces znatno otežava u teoriji tako da, ukoliko ćete napraviti od sebe budalu projicirajući autoritet na gurua, možete isto tako napraviti veliku budalu od sebe. Tu nema nikakvih kompromisa!

Bit je dakle u sljedećem: sve dok odobravate duhovni autoritet nekome, morate biti svjesni da to radite na vlastitu odgovornost. Vi ste bili ti koji ste tu osobu postavili za svog učitelja. Sada možete reći: "Dobro, mnogo je drugih ljudi napravilo to isto, a ne mogu svi oni imati krivo!" A ti ljudi tvore vrstu zajednice, a to stvara dojam autoriteta.

Možete poželjeti učiti s najboljim zen majstorom, ali tko je najbolji, i kako da to saznate? Ako idete uokolo i pitate ljude, stalno pitate klišeje zena. Možete pitati: "Koga smatrate najboljim majstorom?" Vidjet ćete da ljudi obično preporučuju vlastitog učitelja, a kada učitelj ima dovoljno ljudi, oni onda stječu veliki kolektivni autoritet. Možete to prihvatiti i reći: "Učit ću zen ovdje." No, vidite li što se tada događa? Odlučili ste iskoristiti ovu skupinu kao izgovor da stvorite vlastiti autoritet, a niste shvatili da ste vi to napravili!

Vi ste cijelu stvar pokrenuli, a onda je zadatak učitelja da vam ukaže na ono što ste napravili. Ali sve to dolazi od vas. Kao što budisti kažu: "Sav je ovaj svijet u vašoj glavi."

U Tibetanskoj knjizi mrtvih, u objašnjenju toga što se događa kada netko napušta svoje tijelo nakon smrti, piše nešto poput: "Kada jasno svjetlo praznine dođe, slijedi ga vizija sretnih Bodhisattvi; zatim dolazi vizija gnjevnih Bodhisattvi", i tako dalje. A zatim piše: "Shvati, o ti plemenita roda, da je sve ovo samo navala tvog vlastitog uma."

Bilo kako bilo, ovo ne prihvaćamo baš lako, jer su nas s najvećom mogućom pažnjom učili da smo ništa do "male stvari" u ovom svijetu. Morate biti skromni, jer na koncu, niste vi stvorili ovaj svijet, netko drugi ga je stvorio. Stoga pozorno slušajte i nemojte, poneseni duhovnim ponosom, ni na trenutak misliti da ste vi uzrok svemu tome!

I možete isto tako pitati: "Kako sam mogao sve ovo napraviti? Ja zasigurno ne znam kako je sve ovo nastalo!" No, zen pjesma kaže:

Ako želite pitati odakle cvijeće dolazi, čak ni bog proljeća ne zna.

Ne postoji način da se definira stvaralačka energija svemira. Zamislite da vam je Bog prišao i razgovarao s vama, a da ste vi rekli: "Bože, ovo je prilično složen svemir - zapravo je čudesan! Kako si to uspio?" A Bog bi odgovorio: "Ne znam, samo sam ga napravio."

Naravno da Bog ne zna - da je Bog morao promisliti o svakom pojedinom detalju svijet nikada ne bi nastao. Na jednak način vi dišete i živite: vi ne znate kako to činite, ali ipak to radite!

12

Ipak, društvene nas konvencije uče da koncepciju "sebe" ograničimo na "ono što radimo voljno i svjesno". Ovo je vrlo ograničeno shvaćanje vlastitog "ja". Možete reći: "Ja sam svojim vlastitim ja i svojom inteligencijom stvorio sve ovo." Naravno, zvučat ćete tašto i znat ćete da ste lažljivac. Ali, ti je mnogo dublje od toga; ti uključuje mnogo više od vašeg svjesnog uma. Ukupno ti je ono koje nije zapravo odgovorno samo za beskrajno složenu strukturu vašeg fizičkog organizma, nego i za okolinu u kojoj se nalazite. Ti seže tako duboko.

Tako je ti u tom smislu, ukupno ti, korijen i temelj svega. Ipak, mi stvaramo predodžbu onoga što jesmo prema načelu ljudske društvenosti koja se mjeri našom sposobnošću da se međusobno slažemo u skladu s našim sustavom društvene konvencije. Kao rezultat toga na kraju tako često svakog ponižavamo, uključujući i sami sebe, jer nitko nije savršen, i zato što, kao što mi je majka često govorila: "Nisi jedini!"

Zašto onda ne iskušamo drugu tehniku i svakome izrečemo pohvalu, a ne pokudu? Vjerojatno bi svatko na taj način prolazio mnogo bolje nego ako svakoga ponižava! Naravno, što god radili, morate jednako postupati prema svima. Ne možete reći: "Dobro, Ivica je gospodin Bog, ali Petar nije!" Posljedica je naših društvenih konvencija da se svi osjećamo strancima u svijetu. Odsječeni smo od njega u potpunosti, i to je nešto što nam se "događa", što podnosimo pasivno, i što primamo pasivno. I nikad ne stignemo do točke na kojoj shvaćamo da mi zapravo sve stvaramo! O vama ovisi. Vi stvarate svoje patnje, i vi sebe dovodite u zamku. Zbunjujete se, i zaboravljate da ste to učinili, a onda pitate kako da se izvučete! Jedan stih iz Mumonkana, poznate knjige koana, kaže: "Pitati gdje je Buddha, nalik je situaciji kada skrivate opljačkano u džep i govorite da ste nevini!"

Potrebna je određena vrsta smionosti da biste konačno priznali i shvatili da ste to vi. Pod "smionošću" ne podrazumijevam drskost i bezobraznost. Mislim na onu vrstu osjećaja kao kad po prvi put uzletite avionom, ili kada povučete stolnjak sa stola, a posuđe ostane na stolu! Ta vrsta smionosti nema ništa s ponosom u uobičajenom smislu. Radi se o spremnosti da uskočite, nekako. Ugledate, i uskočite.

No, većini nas nedostaje taj osjećaj. Umjesto toga imamo ono što bih nazvao ambivalentnim smislom odgovornosti. Kažemo: "Samo sam ja ovdje - samo mali ja. Imam određene odgovornosti, i one su takve i takve, ali to također znači da postoji mnogo toga za što sigurno nisam odgovoran." A u našim društvenim konvencijama igramo se gdje da povučemo crtu koja određuje za što jesmo - a za što nismo - odgovorni.

Kada je pojedinac u nekoj društvenoj ili psihološkoj neprilici, a netko je na neki način bio neodgovoran, pitamo se što je izazvalo problem: "Zašto su takvi?" Umjesto da za problem okrive osobu, naši su psiholozi skloni pripisati ga drugim stvarima i drugim ljudima: to je zbog njihove okoline, ili zbog obiteljskog uvjetovanja, ili zbog njihovih roditelja. No, tome nema kraja, jer krivicu možete pripisati samom Adamu i Evi! I odgovornost je izbjegnuta, jer je na samom početku ograničena.

Smatramo da je svijet ograničen i objašnjen svojom prošlošću. Skloni smo misliti da ono što se dogodilo u prošlosti određuje što će se sljedeće dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono što je uvijek izvor svijeta jest sadašnjost, prošlost ništa ne objašnjava. Prošlost se povlači za sadašnjošću poput brazde nekog broda, i na kraju nestaje. Sad biste rekli da je očito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda! A to zacijelo tjera rep da maše psom!

Poanta je sljedeća: u prošlosti nikada nećete naći tajnu stvaranja svijeta. Nikad i nije bio stvoren u prošlosti. Jer uistinu ne postoji ništa - a nikad i nije postojalo ništa - do sadašnjosti! Nikad neće biti ničeg drugog, osim sadašnjosti.

13

Život se uvijek događa sada, a prošlost je vrsta jeke, iznalaženja unutar sadašnjosti onoga što je sadašnjost prije učinila. Možemo reći: "O, dobro, možemo pogoditi što će sljedeće sadašnjost učiniti na osnovi onog što je učinila u prošlosti." I to je istina: zbog onog što obično radi, možete naslutiti da će tako i nastaviti. No, ipak prošlost nije ta koja kontrolira sadašnjost više no što brazda kontrolira brod. Sada iz zapisa prošlosti možete proučavati prirodu sadašnjosti i predvidjeti što bi ona mogla učiniti. Ali ponekad se iznenadite kad se dogodi nešto novo, kao što to svako malo i biva. Stvari uvijek počinju u neposrednom ovdje i sada. Tako je jedna od osnova zen vježbanja, da citiramo papigu iz Huxleyjeva Otoka: "Ovdje i sada, dečki!" Budite ovdje. A da biste bili ovdje, ne možete tražiti rezultat! Ljudi me stalno pitaju: "Zašto radite ovo? Sto želite postići?" No, ta pitanja podrazumijevaju da je moja motivacija različita od mojeg djelovanja. To znači govoriti u terminima newtonov-skog bilijara - u svome objašnjenju mehanike i ponašanja Newton je upotrijebio analogiju s bilijarom. Kugle - osnovni atomi - odbijaju jedni druge; kugla će biti nepomična dok je nešto ne udari, a taj će udarac biti njezina motivacija, on će je pokrenuti. Dakle, kada kažemo: "Ljudi se ponašaju tako i tako zbog nesvjesnih mentalnih mehanizama", riječ je zapravo o newtonovskoj psihologiji, a ona je zastarjela. Danas nam je potrebna psihologija koja je u toku barem s kvantnom teorijom, a ne ona koja je vezana za mehaničku uzročnost.

Međutim, teško nam je to shvatiti, osim ako stvari ne obrnemo, kao u analogiji broda i brazde. Ako potpuno shvatite da je sadašnjost ta od koje sve kreće, onda je jedino mjesto na kojem možete biti, jedino mjesto u kojem možete živjeti, ovdje, upravo sada.

No, ljudi odmah kažu: "Čekaj malo. Sve je to u redu, ali ja želim biti siguran da ću u takvim i takvim okolnostima i u takvim i takvim zadanostima biti sposoban izaći na kraj s time. Lijepo je živjeti u sadašnjosti dok udobno sjedim u toploj sobi i čitam ovo, ili meditiram, ali što učiniti ako se cijeli pakao otrgne s lanca? Što ako bude potres, ili ako se razbolim, ako se moji najbolji prijatelji razbole, ili ako se dogodi neka katastrofa? Kako ću izaći na kraj s tim? Ne moram li se pripremiti da bih se suočio s tim pojavama? Ne bih li se trebao na neki način psihološki pripremiti da me nesreća ne svlada kada dođe?"

Inače biste pomislili da je to način na koji trebate postupati - ali on ne funkcionira baš dobro. Mnogo je bolje reći: "Ne brini se danas za sutrašnje brige." I imati povjerenja u sebe, vjerovati da ćete reagirati primjereno kada se katastrofa dogodi. Bez obzira na to što će se dogoditi, vjerojatno ćete morati improvizirati, a pomanjkanje mirnoće zapravo je pomanjkanje vjere u sebe. Imate sjajnu pomoć mozga, mišića, osjetljivosti, inteligencije - imajte vjeru da će oni reagirati na okolnosti kada se pojave.

Zen se bavi time. Proučavanje zena promijenit će način na koji reagirate na prilike dok se one javljaju. Čekajte i vidjet ćete kako se odnosite prema okolnostima koje vam se ispriječe na putu, jer ono vi koje će se suočiti s njima neće biti samo vaša svjesna inteligencija ili svjesna pozornost. U tom će trenutku to biti cijelo vi, a to je izvan nadzora želje, jer želja je samo dio koji ima određene ograničene funkcije.

No, ukoliko uistinu znate kako živjeti iz vašeg središta, vi živite sada, i svjesni ste da je sada podrijetlo svega. Ovako je mnogo vjerojatnije da ćete se suočiti s nepredviđenim nego ako se stalno brinete o tome i stalno mislite na prošle primjere i buduće mogućnosti.

Znam da nekima od vas ovo zvuči nepraktično, ili možda revolucionarno, ili čak nemoguće, no riječ je samo o življenju u sadašnjosti. To zahtijeva trijeznost: ako sastavite točne planove kako pristupiti budućnosti, a vaša se očekivanja iznevjere, lako biste se mogli sasvim razočarati i dezorijentirati. Ali, ako su vaši planovi fleksibilni i prilagodljivi, i ako ste ovdje kada se stvari dogode, uvijek ostajete uravnoteženi.

14

Kao u pokretu ili u borilačkim vještinama, neka vam središte ravnoteže bude između stopala, i nemojte ih prekrižiti jer onog trena kada to učinite, više nemate ravnotežu. Ostanite uvijek u središnjem položaju, i ostanite uvijek ovdje. Tada nije bitno iz kojeg smjera dolazi napad; nije bitno što god da se događa.

Ako očekujete da će se nešto dogoditi na određen način, postavljate se tako da biste bili pripravni za to. Ako se očekivano dogodi na neki drugi način, dok vi preusmjerite svoju energiju, već je kasno. Stoga ostanite u središtu, i bit ćete spremni za pokret u bilo kojem smjeru. To je pravo značenje vježbanja zazena, ili zena u sjedećem položaju: sjediti u središtu. Prvo što morate učiniti kada započnete meditaciju u sjedećem položaju jest pronaći svoje središte u kojem će vam biti udobno, tako da se ne naginjete ni naprijed ni natrag. Kada je nečije tijelo uravnoteženo na ovaj način sile gornjih i donjih slojeva, srce i dah, te um i osjećaji, sjedinjuju se u središtu.

Međutim, sjediti u zazenu da bismo usavršili tehniku za postizanje prosvjetljenja u osnovi je pogrešan pristup. Sjedite samo da biste sjedili. I zašto ne sjediti? Morate nekad sjesti, pa tako možete i stvarno sjediti, a biti sasvim ovdje. Inače um odluta od onoga o čemu se sada radi, i udalji se od sadašnjosti. Čak i razmišljanje kroz implikacije sadašnjosti znači potpuno izbjegavati sadašnji trenutak.

Kada meditirate, posve je u redu biti svjestan svega što se nalazi oko vas: stvari na podu, mirisa u zraku, zvukova oko vas. Budite tamo! Ali, kada čujete psa kako laje, a to pokrene cijeli tok misli o psima općenito, o vašem psu, ili o nečijem drugom psu, tada ste odlutali od točke na kojoj ste bili ovdje. Na kraju ćete, naravno, doći do točke na kojoj ćete shvatiti da nema načina da odlutate odavde, jer nemate gdje drugdje biti. Čak ako mislite o nečemu drugome, prošlom ili sadašnjem, sve se to događa sada.

Kroz ovo ćete također shvatiti kako biti učenjak ili povjesničar, ako to želite, a ipak živjeti u sadašnjosti. Tako je D. T. Suzuki mogao biti učenjak i intelektualac, a da se ipak istodobno uopće nije udaljio od duha zena, koji je s one strane intelekta. Možete intelektualizirati na način zena, jednako kao što možete mesti pod na način zena, ali bit je, naravno, u usmjerivanju prema središtu - stvarno biti ovdje. Jer ovo je mjesto podrijeda svijeta, a to je istodobno i odredište svijeta.

Ovo je pravo značenje dhyane, koja je u sanskrtu vrsta koncentracije ili meditacije, koja konstituira zen. Zen je jednostavno japanski način izgovaranja dhyane, a to je stanje usredotočenosti koje je ovdje i sada.

Kada vježbate zazen samo sjedite i uživajte u tišini. To nije dužnost; to je pravi užitak! Ustanite rano ujutro kada se sunčeve zrake tek počinju pojavljivati. Nije bitno gdje ste, samo sjedite.

Nemojte imati nikakvih misli, ali nemojte ni kompulzivno pokušati osloboditi ih se. To jednostavno nije važno. Ono pravo je ono što jest - što je ovdje, sada. Napokon, izvolite, i mogli biste to i vidjeti!

Konačno, preplavit će vas neobičan osjećaj, osjećaj koji je teško opisati riječima. Upravo sam rekao da je podrijetlo svijeta sada - a tu je i onaj čudan osjećaj da sada obuhvaća sve: najdalju prošlost, najudaljeniju budućnost, golemo prostranstvo svemira, sva stanja iskustva, svu sreću, svu tugu, sve visine, sve dubine. Sve je sada. Nema gdje drugdje biti - nikad nije bilo i nikad neće niti biti!

To je razlog zbog kojeg nikad niste bili rođeni i zato ne možete umrijeti. Nikad niste došli, pa nećete niti otići. To je vrlo čudan osjećaj, tako različit od onog što obično mislimo. Ulazeći u to sada, nalazimo vječno sada. Nalazimo beskraj u djeliću sekunde.

Kao što kažu u jogi, oslobođenje leži u razmaku između dviju misli. Između prošle misli i buduće misli leži sada - ne postoji sadašnja misao.

15

Kao što piše u jednom od tekstova zena: "Jedna misao slijedi drugu bez prekida. No, dopustite li tim mislima da se povežu u lanac, vezujete se."

Zapravo, sadašnji trenutak nikada se ne dogodi i nikada ne prestaje, to samo naši umovi stvaraju kontinuitet misli koji mi nazivamo vrijeme. U sadašnjem je trenutku nirvana.

Kao što veliki zen majstor Dogen objašnjava, u izmjeni godišnjih doba proljeće ne "postaje" ljeto. A kada drvo izgori, ono ne "postaje" pepeo. Postoji stanje drva, a onda postoji stanje pepela. Postoji stanje proljeća i postoji stanje ljeta. Proljeće ne postaje ljeto; drvo ne postaje pepeo; živo tijelo ne postaje leš. To se događa samo u nama, u našim glavama kad povezujemo naše misli. "Jao, ne! Postat ću leš!" Ali, nećete. Neće vas biti kada bude postojao leš!

Ako ćemo Zapadnjake uvesti u osnove zena, moramo preispitati naše shvaćanje procesa i opravdanja meditacije. To se ne bi smjelo pretvoriti u natjecateljsku igru nadigravanja ili u maraton da bismo vidjeli tko može pobijediti i tko može izdržati. To cijeli problem vraća upravo u domenu vremena.

Važno je istaknuti prisutnost, biti potpuno ovdje i ne osjećati se krivim ako uživate. To možete najlakše učiniti u svakoj aktivnosti koja ne zahtijeva mnogo diskurzivne misli. Sve što možete napraviti bez puno razmišljanja, postaje savršen oblik meditacije, bilo da je riječ o čišćenju graška, prekopavanju komada zemlje, podizanju ograde ili o pranju suđa.

Budizam govori o "četiri dostojanstva čovjeka". Kada malo razmislite, to je iznimna fraza, posebice kada uvidite da su "četiri dostojanstva" jednostavno hodanje, stajanje, sjedenje i ležanje. Zazen je jednostavno "sjedeći zen". Postoji i "ležeći zen", a to je spavajući zen - kada spavate, spavate. Postoji "stojeći zen", i "hodajući zen". Hodanje je odlična metoda meditacije. Jednostavno tumarajte, ali ponašajte se kako treba! Budite ovdje.

Ljudi imaju poteškoća s ovim jednostavnim oblicima meditacije. Rađaju se svakakve misli i osjećaji: "Zar je to samo ovo? Je li ovo sve što postoji? Čini se da se ništa ne događa. Sto se događa? Osjećam se pomalo frustrirano, i ne osjećam se osobito prosvijetljeno. U ovome jednostavno nema ničeg posebnog. Moram li ovo činiti duže vrijeme da bi se nešto dogodilo?"

Ali, ništa se posebno i ne treba dogoditi. To je samo ovo. To je ovo, upravo ovdje.

Možda će vam to biti teško prihvatiti jer još osjećate nedostatak odlučnosti da biste uvidjeli da ste vi sve to. Vi niste promatrač koji služi kao dokaz da je sadašnji trenutak nešto što se događa vama. Sadašnjost koju doživljavate sva je od vas. Nije riječ o "vama" ovdje dok gledate u "pod" tamo. Pod jednakim dijelom čini vas kao i organizam koji ga promatra. Kad perete pod, to je kao kad perete svoja stopala. Sve je to jedan svijet - a vi ste odgovorni za njega. Stoga uživajte! Dobro se provedite!

16

3. dio

Prostor

PROSTOR

Zen predstavlja pojednostavnjen način života. Stil i način na koji je hram zena opremljen potpuno je pročišćen. Sobe hrama većinom su prazne. One su samo prostori - ali divni prostori.

Prostor je najvrednija stvar u Japanu i prema njemu se odnose s dubokim poštovanjem. Ovdje u Sjedinjenim Državama, gdje imamo toliko prostora, mi ga ne cijenimo. Smatramo da je prostor isto što i "ništa", nešto što jednostavno ne postoji. Prostor vidimo kao "prazninu", ali u pretrpanijoj situaciji, ljudi stvarno primjećuju prostor.

Zanimljivo je da je i Kina zemlja u kojoj ima mnogo prostora, a ipak mislim da su Kinezi bili ti koji su prije svih, preko umjetnosti, učili ljude da poštuju prostor. Danas živimo u "dobu prostora" i, začudo, iako je naša kultura pionir svemirske navigacije i istraživanja svemira, mi zapravo ne uviđamo vrijednost prostora. Jedan od velikih doprinosa zena zapadnom svijetu jest shvaćanje prostora.

U Japanu su brežuljci najpoželjnija mjesta za boravak. Oni su puni parkova i potoka, a zanimljivo je da se na najboljoj zemlji i na najdivnijim mjestima nalaze zen hramovi. Ti su hramovi oduzeti odmetnicima, koji su nekako dopustili zen redovnicima da uđu. Ti su redovnici zapravo prevarili razbojnike i okupirali prostor.

U Kamakura razdoblju, zen je znatno utjecao na kastu samuraja ratnika. Bilo je to doba kada su Japan razdirali unutarnji sukobi, a neprekidan je rat vođen medu raznim feudalcima, koji su se borili za zadobivanje carske moći. Odlučili su kao vojnici proučavati zen da bi se naučili neustrašivosti - i tu su zen redovnici nadmudrili samuraje. Samuraji su se hvalili svojim muževnim i ratničkim odlikama, no nisu mogli prestrašiti zen redovnike, jer njih smrt jednostavno nije zabrinjavala - uopće ih nije zaustavljala!

Klasičan primjer zen priče o njihovoj neustrašivosti jest priča mladića koji se prijavio kao učenik kod jednog majstora mačevanja. Majstor ga je pogledao i upitao: "S kim si prije učio?"

On je odgovorio: "Nikad prije nisam učio mačevati."

Majstor ga je sumnjičavo pogledao i rekao: "No, hajde, nemoj sad, učio si s nekim."

"Ne, gospodine, nikada nisam učio", odgovorio je.

"Dakle", reče majstor "ja sam iskusan učitelj i jedan mi pogled govori da li je netko učio mačevanje ili nije. I znam da ti jesi!

No, mladić je odmahnuo glavom i ostao uporan: "Gospodine, uvjeravam Vas, nikad nisam ni sa kime učio mačevanje.

17

"Pa", rekao je majstor, "sigurno ima nešto posebno u tebi - što misliš što bi to moglo biti?"

"Pa", odgovorio je mladić, "kad sam bio dječak, strašno me zabrinjavalo umiranje. Mnogo sam razmišljao o smrti. I tada sam shvatio da u smrti nema ničega čega bismo se trebali bojati."

"O, to objašnjava sve", zaključio je majstor.

Jedan od rezultata početnog vježbanja zena - početak zena - jest prevladati strah od smrti. Ranije sam vam opisao hinayana fazu učenja zena, gdje duboko uranjate u meditaciju i tako reći povlačite svoju svijest sve do njenog izvora.

Ovo je početna faza, a kako se upuštate u nju, sve više prodirete u dimenziju svojeg bića dublju od individualnosti. I shvaćate da tu pripadate, jer to je mjesto na kojem zaista postojite. Ono što osjećate kao svoju individualnost zapravo je nešto vremensko, prolazno, poput lišća bjelogorice. Kada dođe jesen, ono se posuši i otpadne.

Japanci u svojoj poeziji i estetici uvijek uspoređuju smrt s jeseni i zimom. Smatraju da je ljudski život u skladu s godišnjim dobima. Ova se tema proteže kroz japansku poeziju, a na starije se ljude gleda kao na one koji su u "zimi" ili u "jeseni" života. Jednako kao što u Japanu javor u jesen postaje predivan, tako se i starost, kao životno doba cijeni i poštuje. U Japanu stariji ljudi izgledaju mnogo bolje od Zapadnjaka jer se oni ne bore, nego surađuju s godinama. Biti star časna je stvar.

I za žene i za muškarce godine znače poštovanje i autoritet. Taj osjećaj usklađenosti ljudskog života i prirodnih ciklusa čini starenje i smrt manje problematičnima za ljude koji prihvaćaju takvu psihologiju. Oni starost vide kao pravilan ritam vremena, a ne kao izopačenje ljudskog bića, isto kao što ni jesen ni zimu ne vide kao izopačenje vremena.

Pretpostavljam kako ćemo možda teško shvatiti ovu analogiju, jer mi o godišnjim dobima jednostavno ne razmišljamo na isti način. Mnogi od nas žive u svijetu bez godišnjih doba.

Već sam spomenuo ideju koju je Dogen, veliki majstor zena, iznio u svojoj knjizi Shobogenzo - tu mu je ideju zapravo dao jedan kineski učenik Kumarajive, koji je živio oko 400. godine. Dogen je opazio da su, suprotno onome što nam se čini, događaji u vremenu vječni i da svaki događaj "ostaje" na svome mjestu. Drvo koje gori ne postaje pepeo.

Prvo postoji drvo, a zatim postoji pepeo. Proljeće ne postaje ljeto. Postoji proljeće, a zatim postoji ljeto; a zatim jesen, a zatim zima.

I, bez obzira na to koliko nam je to čudno, sunce se pri svojoj rotaciji ne pokreće, a rijeke ne teku. Nama to zvuči paradoksalno. To je poput Heraklitove izreke: "Nikad ne stupamo dva puta u istu rijeku."

Velika je sličnost između Heraklitova razmišljanja i taoističke filozofije; i u jednom i u drugom postoji pojam yina i yanga. Heraklit je najizvorniji mislilac u zapadnjačkoj misli. (Phillip Wheelwright objavio je sjajan prijevod preostalih fragmenata Heraklitove filozofije na engleski jezik.) Bili bismo u mnogo povoljnijem položaju da je Zapad utemeljen na Heraklitu, a ne na Aristotelu, jer je Heraklit bio najdomišljatiji i njegova je misao mnogo bliža istočnjačkoj misli.

18

Japanci smatraju da je smrt posve prirodan događaj; ona je, takoreći, samo padanje lišća, a ipak je korijen uvijek tu. Mnogima je to teško prihvatiti; čini se da korijen uopće ne prodire u naše svakodnevne živote. "Osjećam da sam samo 'na vrhu - kako da se 'spustim'?" No, naravno, vrh je vrh i ne može se spustiti i biti dno!

Isto to pitanje ljudi postavljaju kada kažu: "Kako da se riješim svoje egocentričnosti?" Pa, očito se ne možete riješiti egocentričnosti egocentričnošću - kao što kaže majstor Bankei: "Ne možete krv isprati krvlju!" A pokušati shvatiti svoju prirodu Buddhe pomoću egocentričnog nastojanja, jednako je pokušaju da isperete svoj ego svojim egom, a krv krvlju.

U svom je učenju Bankei istaknuo način na koji taj korijen imate u sebi. Objasnio je: "Kada čujete zvonjavu zvona, ne morate razmišljati o tome - odmah znate da je to zvono. Kada čujete graktanje vrane, ne naprežete se niti koristite domišljatost svoje svjesne volje da biste znali da je to vrana - vaš um čini to za vas."

Jednom ga je zgodom neprestanim upadicama ometao neki nichirenski svećenik - ti nichirejci mogu biti strašni fanatici. Taj je svećenik stajao uz svjetinu i slušao što Bankei govori, a zatim je poviknuo: "Ne razumijem ni jednu tvoju riječ!

A Bankei je odvratio: "Pridi bliže i objasnit ću ti."

Svećenik je tada ušetao među gomilu, a Bankei je rekao: "Hajde, priđi bliže."

I on je prišao. "Pridi još bliže!" I on je prišao. "Molim te, još bliže", sve dok nije bio posve blizu majstora. A Bankei reče: "Koliko me dobro razumiješ!"

Bankei je istaknuo da u sebi imamo ono što on naziva "nerođenim umom". To je razina uma koja ne nastaje, koja nije potekla od individualnosti. Svi mi imamo taj izvorni talent. Kada netko kaže "dobro jutro", mi kažemo "dobro jutro", i ne "razmišljamo" da bismo to učinili - to je nerođeni um. To je nerođeni um zbog kojega su vaše oči plave ili smeđe; to je nerođeni um uz pomoć kojeg vidite i dišete.

Disanje je važno u meditaciji jer je to naša sposobnost koja je istodobno i hotimična i nehotična. Možete osjećati kako dišete, a isto tako možete osjećati da ono (disanje) diše vas. Tako je to, na neki način, most između hotimičnog i nehotičnog svijeta - mjesto gdje su ta dva svijeta jedno.

Ako se usredotočimo na vlastito disanje i shvatimo ovu koncepciju možemo steći dojam da naš nesvjestan život uopće nije nesvjestan, u smislu da mu nedostaje svjesnosti; upravo suprotno, on je korijen svijesti, izvor iz koje svijest dolazi. Kao što se lišće svake godine javlja na stablu, tako i svijest neprekidno dolazi i odlazi iz nesvjesne osnove ili onoga što bismo mogli nazvati nad-svjesnom osnovom.

Da biste to prihvatili, ne morate doslovno vjerovati u reinkarnaciju - u ideju da posjedujete individualno, trajno središte ili dušu koja se neprestano i neprestano rađa. Osobe koje prakticiraju zen nemaju jedinstveno mišljenje o reinkarnaciji. Upoznao sam majstore koji vjeruju u reinkarnaciju, ali i one koji uopće ne vjeruju u nju.

Kada govore o neprestanom izlasku individualnosti i svjesnosti iz osnove, oni zapravo misle na ono što svi mi možemo vidjeti: vidimo ljude u svim fazama života koje dolaze i odlaze. Ne vidimo nikakav kontinuitet među njima.

No, to je samo zato što ne vidimo prostor. Razmak medu ljudima - prostor između života - taj je koji tvori vezu među njima. Ovo je iznimno važno - filozofija prostora - i tome ćemo se kasnije malo više posvetiti, no ovdje se

19

radi o tome da su zen redovnici kroz shvaćanje toga stekli tako jake živce. Mogli su gledati samuraja u oči i reći: "U redu, odrubi mi glavu! Što to dokazuje?"

Samuraje je to zapanjivalo, a te su redovnike smatrali vrstom čarobnjaka. Tražili su da ih redovnici poduče, jer su mislili da ih neprijatelj nikada neće moći poraziti ako steknu takvu neustrašivost.

Zen je poput potoka koji izlazi iz planine. Ne izvire da bi utažio žeđ putnika, no ako se putnici žele poslužiti njime, to je u redu. Vi sami morate odlučiti što ćete s vodom; posao potoka je samo da teče. Zen majstori poučavat će svakoga tko je uporan u tom nastojanju, tko god on bio. Samuraji su postali zahvalni učenici redovnika zena i dali su im najbolju zemlju u gradu!

Na toj su zemlji izgradili silne zgrade, s teškim krovovima u stilu kineske dinastije Tang, a koje su ispod toga skrivale elegantnu otrcanost. One su poput lampiona - pod krovom su prazni podovi pokriveni slamnatim prostirkama; tu su I pomični zasloni, i tu i tamo koji jastuk za sjedenje, i ništa više. Unutra imate osjećaj "životnog" prostora.

Razmotrimo to na trenutak. Već sam rekao da na Zapadu zanemarujemo prostor. Znamo da je prostor na našem planetu prepun zraka, i znamo da je on "nešto". Zrak zauzima prostor i vrlo nam je važan, zapravo, neophodan za život, no mi mislimo da zrak jednostavno ispunjava "prazninu". Kada astronomi zapodjenu razgovor o zakrivljenom prostoru ili o osobinama prostora, prosječna osoba smatra to uvredom svojem zdravom razumu. "Kako prostor može biti zakrivljen? Kako može imati bilo kakva svojstva? On ne postoji. On je ništa!"

No, ispraznost takvog razmišljanja postaje očita onog trenutka kada shvatite da su čvrstoća, materijalnost ili gustoća nezamislive bez prostora. Prostor je razmak između krutih tijela, a time je, na neki način, i odnos između njih. Da bismo to shvatili, razmotrimo na trenutak jednu potpuno drugačiju vrstu prostora: "glazbeni" prostor - razmak između nota u melodiji. Kada svirate niz nota u melodiji, nema stanke, nema tišine između dviju nota; one neposredno slijede jedna drugu. No, upravo zbog tog razmaka - nečeg što nije rečeno, što nije zabilježeno zvukom - čujete melodiju. Ako ne čujete razmak, ne čujete ni melodiju. Prostor između nota, stopa, razmak, bitan je dio u melodiji. Na potpuno jednak način prostor je taj - bilo da se radi o unutarnjem prostoru ili o međuzvjezdanom prostoru - koji ide ruku pod ruku s postojanjem bilo kojih krutih tijela ili zvijezda. Prostor nije puko "ništa", on je drugi pol nečega.

Pogledajmo to s drugog stajališta. Prostor smo razmotrili astronomski i glazbeno; razmotrimo ga na trenutak estetički. Kada u motelskoj sobi, na primjer, ugledate tipično "zapadnjačku" sliku cvijeta - hoteli i moteli iz ne znam kojeg razloga vole slike cvijeća ili ptica iznad kreveta - vidite hrpu cvijeća postavljenu točno na sredinu papira. To nam govori da osoba koja je napravila sliku nema nikakvu predodžbu o prostoru, jer prostor na toj slici služi kao puka pozadina, i ne predstavlja ništa više. Nema baš nikakvu ulogu; prostor nije dio slike.

Međutim, kada kineski slikari koriste prostor, uočavate da oni pri slikanju jedne vlati trave ili grančice bambusa ili stabla bora, nikada ne postavljaju te predmete na sredinu papira. Istaknuti su na jednoj strani tako da je prikazani predmet, da tako kažemo, "uravnotežen" prostorom, a prostor je bitan dio slike. Postavljajući grančicu bambusa na jednu stranu, odmah uočavate dio slike koji nije bio predstavljen kao nešto - kao magla ili čak voda. Slikar ne mora ništa raditi s tim prostorom - na neki način sve je u slici. Bambus nije samo postavljen nasuprot pozadini - sve do samog ruba papira uključeno je u sliku na ovaj način. Umjetnik vidi polarnost prostora i krutih tijela i koristi tu polarnost u slikanju dovodeći ih u ravnotežu.

20

No, vi ne osjećate tu ravnotežu ako je zbijeno područje - oslikani predmet, što god on bio - postavljeno točno u sredinu prostora. Vi umjesto toga ukidate važnost prostora; nema mu "mjesta" na slici. Kada mislimo o nekom krutom predmetu koji jednostavno stoji nasred platna, zanemarujemo prostor.

Sjajno sam se provodio kada sam posjećivao studentske zajednice i provodio pokuse iz gestalt psihologije, koji ilustriraju lik i pozadinu. Prema gestalt teoriji percepcije, skloni smo primjećivati lik, a zanemariti pozadinu. Skloni smo opaziti predmete u pokretu dok zanemarujemo ono što je razmjerno nepomično. Prije ćemo uočiti područja koja su čvrsto ograđena nego ona koja su raspršena.

Nacrtam krug na ploči i upitam grupu, "Što sam nacrtao?" Oni uvijek kažu: "Krug, loptu, prsten", ili nešto slično. A ja onda kažem: "Zašto nitko nije rekao da sam nacrtao zid s rupom?" To pokazuje da smo skloni zanemariti pozadinu i pozornost usmjeriti na lik.

Zapadnjački umjetnici gotovo neizbježno oslikavaju cijelu pozadinu jer ne shvaćaju da je "prazan" prostor važan.

Arhitekti, međutim, govore o "svojstvima" nekog prostora jer znaju da je ono što oni rade zapravo stvaranje životnih prostora za ljude. Oni ograđuju prostor, pa je na taj način prostor za arhitekte određena realnost. No, za običnog čovjeka prostor jednostavno ne postoji! Mi ga nismo svjesni.

Vrlo je zanimljivo da u pokusima meditacije možete iskusiti razne vrste prostora: optički prostor, zvučni prostor i osjetilni prostor. Zatvarajući oči, na tren možete shvatiti kakvu bi predodžbu prostora imao slijepac. Svaki osjet ima specifično shvaćanje prostora.

Postojalo je razdoblje u našoj povijesti u kojem vidimo, čitajući između redova drevne književnosti - sve do Dantea - da su oni "prostor" i "um" smatrali istima. A ako malo razmislite o tome, vidjet ćete da je to prilično očito. Uzmite za primjer "svijest" - ono što budisti nazivaju vijnana - koja znači vidjeti. Osnova vida jest vrsta ekrana, i kao što imate platno na koje projicirate dijapozitiv ili neki film, tako postoji i vrsta pozadine ili područje na kojem se mora nalaziti sve što vidimo. Riječ je o onome što nazivamo "vidnim poljem", koje je ovalnog oblika i nejasnih rubova. Vi "vidite" ovalno područje, to vidno polje. Mora postojati to otvoreno polje da bi uopće postojao bilo kakav vid, pa, iako ga zanemarujemo, to je polje pozadina.

Nekoć davno sjedili su Englez i Indijac zajedno u vrtu i hindus je pokušao Englezu objasniti osnove indijske filozofije. Tako je rekao: "Gledaj, na kraju vrta je živica - nasuprot čemu vidiš živicu?"

Englez odgovori: "Nasuprot brda."

"A nasuprot čemu vidiš brda?"

On odgovori: "Nasuprot neba."

"A nasuprot čemu vidiš nebo?" A Englez nije znao što bi rekao.

Hindus je zaključio: "Vidiš ga nasuprot svijesti."

Na isti način prostor, zbog toga što on sam "jest" - zbog materijalne vibracije - jest onaj prostor za koji smatramo da postoji između tijela. To je pozadina - polje - koju veličine moraju imati da bi djelovale. Na jednak je način taj prostor nevidljiv, svijest nije poznata jer nije predmet našeg znanja. Ta dimenzija vašeg bića je poput prostora. Ta se osnova u budističkom učenju naziva amala vijnana, a znači "bez mrlje". Ne možete ostaviti trag na prostoru!

21

Buddha je rekao: "Put prosvijetljenoga ne ostavlja trag - on je poput puta ptica na nebu."

Budisti opisuju krajnju realnost svijeta kao shunyata, što se često prevodi kao "praznina" ili "ništavilo", ili čak kao "plenum ništavilo", u značenju ništavila, ali onog koje je puno mogućnosti. Osnovno učenje budističke mahayana filozofije izneseno je u Sutri srca:

Oblik je praznina; praznina je oblik.

Da bi izrazili ovu ideju na kineskom, oni koriste znak za shunyata ili prazninu koji također znači "nebo" i "prostor". Prostor se dovodi u suprotnost s riječju za oblik, formu (koja također znači "fizički oblik" i "boja"), a znak između njih nešto je poput "upravo jest" - prostor upravo jest, ili je potpuno jednak obliku. A kada se znakovi obrnu onda dobivamo da je oblik upravo praznina.

Kineska riječ za "jest", međutim, nije baš ista kao englesko ili europsko "jest" (est na latinskom), prije bi bila nešto kao "neodvojivo je od", ili "uvijek ide uz". Ta su dva značenja međuovisna. Ne možete imati prostor bez oblika, ne možete imati oblik bez prostora. Oni su u međusobnom odnosu, a na taj način oni jesu onaj drugi, jer je u osnovi svakog neodvojivog odnosa zajednički temelj.

Shvatiti da oblik otkriva ništavilo i vidjeti da ništavilo otkriva oblik, tajna je za svladavanje smrti. Ovo ide toliko daleko da, kada pojedinac nije svjestan prostora, on nije svjestan vlastite vječnosti - to je isto!

Ljudi katkad pretpostavljaju da oblici moraju nestati da bismo bili svjesni dimenzije vječnog. To je rašireno među Indijcima, koji vjeruju da u nirvikalpa samadhi, koja predstavlja najviše stanje svijesti (samadhi znači stanje meditacije, koncentracije, zadubljenost u krajnju realnost izvan riječi; nirvikalpa znači bez koncepcije, bez pojma) nema "sadržaja". Oni tvrde da je u stanju nirvikalpe um potpuno lišen bilo kojeg oblika ili pokreta.

To zvuči kao potpuna "bjelina". A u zenu se za osobu čiji je um u takvom stanju kaže da je "kameni" Buddha, baš poput Buddhe načinjenog od kamena, koji sjedi uz oltar: ne postoji svijest. To nema smisla, pa tako u zenu sve to tumače na jedan zaista bitno drugačiji način. Posjedovati nirvikalpa samadhi, krajnje stanje svijesti, ne znači posjedovati svijest u kojoj nema oblika, riječ je jednostavno o ponovnom uviđanju realnosti prostora. Radi se o tome da vidimo kako se oblici u prostoru javljaju i nestaju, kao što se i lišće javlja i nestaje sa stabala, kao što se zvijezde javljaju i nestaju s neba.

Nebo je na neki način majka zvijezda, a nijedna žena, naravno nije majka dok ne rodi dijete. Prema tome, prostor ne nastaje kao matrica svijeta sve dok nema nečeg što treba njegovati. Iz tog razloga Kinezi koriste naziv "zajedno nastati" da bi upozorili na odnos među svim suprotnostima: oni dolaze na svijet, zajedno nastaju.

Prostor i oblik nastaju zajedno - jednako kao i bitak i nebitak. Tada možete vidjeti što to znači u praksi: kada niste svjesni prostora, niste svjesni ni punoće svoje prirode.

S porastom broja stanovnika i sve većom pretrpanošću prostor će dobiti na cijeni, i mi ćemo ga zbog toga postati svjesniji. Možda je to razlog da se vrste umnožavaju: kako se povećava mnogost, tako se povećava i svijest o jednosti.

U zenu, na pitanje "Što je krajnja realnost?", učitelj odgovara: "Kilogram i pol lana."

On bira nešto vrlo osobito, izrazito konkretno i "svakodnevno" - nešto prilično svjetovno - da bi odgovorio na to metafizičko pitanje. Zašto? Zato što prostor ne briše ono pojedinačno, nego upravo taj osobit, uobičajen svakodnevni događaj proklamira i reklamira temeljno jedinstvo svijeta.

22

Mnoštvo reklamira pojedinačno - ono kruto implicira i uistinu iskazuje i naglašava činjenicu da prostor postoji. Da nema materijalnih stvari, ne bi bilo ni prostora. Pokušate li zamisliti prostor bez tih opipljivih predmeta, morate se riješiti sebe koji to promatrate jer ste vi takva kruta tvar usred prostora! Prostor, prostor, prostor zauvijek - ni sa čim u njemu - potpuno je besmislen, nezamisliv pojam. Morate imati prostor i krutu tvar - oni uvijek idu zajedno.

To objašnjava neke od mnogih načina na koje se u zen životu shvaća prostor. Razmotrimo nešto drugo, prilično različito: njihov pojam siromaštva. Siromaštvo svećenika, na primjer, nije ono siromaštvo kakvo mi zamišljamo u zapadnjačkoj tradiciji. Nije riječ o siromaštvu kao o vrsti ugnjetavanja, gdje su siromašni zakinuti i osjećaju da ih je siromaštvo ogolilo. U zenu je siromaštvo dobrovoljno i ne smatra se toliko stvarnim siromaštvom koliko jednostavnošću, slobodom, pročišćenjem.

Oni na to gledaju kao na čistoću. "Čisti" um - "neokaljani" um - ne znači da ste namješteno kreposni, u bilo kojem smislu, jer oni uopće o čistoći ne razmišljaju na taj način. Ne znači da nemate nikakav tek - da ne osjećate glad, da se nikad ne osjećate seksualno, ili bilo što takvo! U zenu čistoća podrazumijeva "jasnoću". "Čisto" oko je jasno oko - bez prašine u njemu, baš kao što je čisto zrcalo, zrcalo bez prašine. No, stvarni prototip čistoće u budističkoj književnosti nije toliko zrcalo koliko sam prostor. To je čistoća, jasnoća, transparentnost; to je također sloboda. Čistoća i siromaštvo jednostavno znače odsutnost boli.

Ono što posebno upada u oči kad je riječ o zen ljudima jest pročišćen um. Kada ste u dodiru sa zen majstorima, imate čudan osjećaj da su oni, dok god ste s njima i dok god im se obraćate, potpuno s vama. Nemaju ništa drugo za činiti, do pričati s vama. Oni su samo "upravo tamo".

Voljni su malo "čavrljati". Nisu poput onih strašno ozbiljnih duhovnjaka koji nemaju vremena za razgovor i koji ne mogu dopustiti da im dan prođe tek tako! No, oni ne trate vrijeme. Ne gube živce i nisu rastreseni. Kad je nešto završeno, onda je završeno; i odmah se bacaju na nov problem.

To se može vidjeti u načinu na koji hodaju. Imaju karakterističan hod, koji se prilično razlikuje od hoda ostalih Japanaca. Jednim dijelom to može biti zbog odjeće, jer zen svećenici nose široke suknje preko svoje odjeće; hodaju dugim koracima, u karakterističnom ritmu. Svećenik zena koji hoda niz ulicu jako nalikuje mački koja prelazi cestu. Kada vidite mačku dok prelazi cestu, imate osjećaj da ona uvijek točno zna kamo ide. I mačke i svećenici zena kreću se na način koji izražava osjećaj slobode.

Jednom sam prigodom odsjeo u gostionici na rubu Nanzengija u sjevernom dijelu Kyota. Kao i obično, rano sam ustao i sjeo na balkon. U daljini sam začuo: "Hoa! Hoa! Hoa!" Zvuk se približavao; zatim sam ugledao te svećenike - na glavi su nosili velike šešire u obliku gljive, a ispred sebe su ispružili svoje prosjačke zdjele. Hoa znači "dharma".

Spustili su se niz ulicu njišući se u ritmu: bum-bum-bum-bum-bum! Pomislio sam da bih trebao staviti nešto u te njihove zdjele i odjurio sam dolje. Dok sam stigao tamo, njih više nije bilo.

Te smo noći večerali u samostanu, a ja sam svećeniku koji nas je zabavljao ispričao o toj zgodi: "Znate, ne mislim da vaši svećenici ozbiljno prose! Rano ujutro dolaze mala kola s namirnicama i ostaju tamo dovoljno dugo da domaćice iziđu i kupe povrće. Noću dolazi čovjek koji na malim kolima prodaje juhu s rezancima, i on ostaje dovoljno dugo da ljudi stignu izaći. Ali, vaši svećenici ne ostaju dovoljno dugo da im itko stigne išta dati! Mislim da oni uopće ne prose; oni su jednostavno debeli i bogati, a njihovo je prosjačenje gesta!"

23

Idućeg sam jutra rano sišao i stao pred kuću. Naišli su svećenici, ali uopće nisu prosili. Nosili su svoje velike šešire u obliku gljive u ruci, ispred sebe, okrenute vrhom prema van - onako kako ih drže kada samo hodaju i kada ne prose. Bila su, mislim, trojica i hodali su u jednoredu, indijanskim stilom, a vođa me pogledao i naklonio se nekako zločesto se cereći! Vjerojatno im je svećenik prenio moje riječi, a njihov je odgovor bio bez riječi - i komičan.

Tako je zanimljiv taj njihov "slobodan" hod. Imate osjećaj da, kao što je D. T Suzuki rekao, "zen svećenik predstavlja koncentraciju energije koja je odmah upotrebljiva za bilo što". Jedan zen majstor to uspoređuje s vodom u zdjeli. Ako probušite rupu u zdjeli, voda odmah iscuri. Ne zastane da bi razmislila o tom.

Kada pljesnete rukama, zvuk je pljeskanje ruku. On odmah nastaje. Ne zastane da razmisli. Kada mačem udarite o kamen, iskre odmah lete!

Također, kao što jasno vidite u hodu onih koji prakticiraju zen, uvijek postoji raspoloživost, spremnost za djelovanje. Oni zato žive život koji je prazan i prostran - u smislu da "nije blokiran". Riješiti se zapreka znači napraviti prostora u svojem životu, istog prostora o kojem smo svo vrijeme govorili.

Budističko učenje srca i konačni osjećaj o svemiru na kraju puta, kada se stvarno prihvatite toga, na japanskom se zove ji-ji-rnuge. Ili cher cher mu-gai na kineskom. Između svih stvari i zbivanja u svemiru - muge - ne postoji zapreka. Drugim riječima, svaka stvar, svaki događaj u svemiru koji se neprestano zbiva prešutno podrazumijeva sve druge. A veza među njima jest:

prostor.

Koji nije zapreka.

Ako vidite da je prostor djelotvorna realnost, onda možete razumjeti vezu između života i smrti, jer vam nisu potrebni nikakvi drugi podaci osim onih koje već imate. Kada promatramo vrapce, ovogodišnji nam se čine isti kao i oni od prošle godine, a to je zato što ne pridajemo dovoljno pozornosti jedinstvenoj individualnosti svakog pojedinog vrapca.

Ovo je pomalo nalik na priču o ribaru koji je koristio crve kao mamac. Netko mu je prišao dok je lovio, i rekao: "To je strašno okrutno. Kako možete stavljati te jadne male crve na udicu?" A on je odgovorio: "Ah, navikli su oni na to."

Na vlastite živote gledamo iz perspektive u kojoj smo silno zaokupljeni jedinstvenošću svakog života. Netko bi drugi na jednoj drugoj razini uzdizanja mogao držati ljudske živote za jedan golemi kontinuitet dolazaka i odlazaka, i s tog bi stajališta imao jednako pravo kao i mi - jer ipak, sva ljudska bića samo su drugačiji način ponavljanja istog događaja. Bez obzira na to zovete li nekog Jana ili Janica, Ivan ili Petar, uvijek je riječ o istoj osobi, koja se ponavlja s malim varijacijama - malih varijacija uvijek mora biti jer ne postoje dvije stvari koje su potpuno jednake. Kao što je rečeno na jeziku budističkih tekstova, paliju: "Nijedna inkarnacija nije ista, a opet nije ni drugačija."

Razmislite što se događa kada umrete. Kako će to izgledati kada pođete na počinak i više se ne probudite? Ne možete zamisliti kako bi to izgledalo jer nemate to s čime usporediti. Nije to isto kao kad vas zauvijek zatvore u tami ili žive zakopaju. To je kao sve čega se sjećate prije nego ste se rodili - napokon, što se jednom dogodilo, uvijek se može ponovno dogoditi.

24

Jako dobro znate da nakon vaše smrti, nakon smrti svih onih koje ste ikada poznavali, svi mogući potomci - ljudski, životinjski, biljni - bit će rođeni. I svaki će od njih misliti da je "ja" kao što i vi to mislite, i svatko će za sebe držati da je središte svemira, baš poput vas. A u tom je smislu svatko od njih vi, jer ta se situacija može iskusiti samo jednom.

Vi ćete umrijeti, a onda će netko drugi biti rođen, no osjećat će se baš kao i vi sada. Drugim riječima, bit će "ja" - a postoji samo jedno "ja", iako je beskrajno raznoliko. Stoga se ne morate brinuti: nećete sjediti i čekati vječnost u mračnoj sobi.

Da bih to malo drugačije objasnio, dopustite mi da iznesem dvije tvrdnje. Kad umrem, ponovno ću se roditi kao neko drugo dijete, ali neću se sjećati svog prošlog života. To je tvrdnja broj jedan. Druga tvrdnja jednostavno glasi da će se nakon moje smrti roditi neko drugo dijete. Tvrdim da ove dvije propozicije uistinu predstavljaju isto, jer ako ne postoji sjećanje na prošli život, onda to dijete stvarno jest netko drugi. No, s vremenom skupite toliko iskustava i uspomena da oni postanu poredani poput zagonetnih priča na polici koje ste već pročitali i došlo je vrijeme da ih se riješite.

Želite iznenađenje, neku novu situaciju. Ne želite znati ishod. Jedno od pravila igre šaha jest da ako zaista znate ishod partije, prekidate je i započinjete novu, čiji se završetak ne zna. To je također dio prirode, pa tako moramo biti sposobni i zaboravljati i pamtiti, isto kao što moramo biti u mogućnosti zadržavati hranu - uz pomoć želuca i sl. - ali je moramo i izbacivati. Moramo imati otvor na obje strane, a isto je s pamćenjem.

Sposobnost da potpuno izgubite sebe - sve za što ste se držali, sve što ste izgradili, sva vaša postignuća i vaš ponos - omogućuje svijetu da počne iznova, i da se opet vidi, vašim očima.

4. dio

Zen um

25

ZEN UM

Ako kažemo da je zen vrsta razumijevanja svijeta ili vrsta svjesnosti o svijetu, moramo se zapitati kakva je to vrsta svjesnosti? Često se kaže da je zen s one strane intelekta i s one strane logike, i da to razumijevanje nije dostupno zaključivanju ili bilo kojem drugom intelektualnom procesu.

Sto to zapravo znači? Iz nekih perspektiva takvo izražavanje može biti zavodljivo, jer kada mi kažemo "intelektualiziranje" i Japanci kažu "intelektualiziranje", ne moramo nužno misliti na isto. Kada u Indiji kažu: "Znanje vedante ne može se dobiti iz knjiga", ta izjava ima određeno značenje. Ona znači da su knjige samo predavačke zabilješke i učitelj ih mora objasniti.

U Patanjalijevoj Joga sutri, prvi stih glasi: "Sada se objašnjava joga." Točka. Slijedi drugi stih. Učitelji koji koriste te knjige, znaju da su im one samo podsjetnik što da kažu, isto kao što glazbena notacija za Indijce ne predstavlja nešto što biste čitali dok svirate, nego je tu samo da vas podsjeti na osnovni oblik melodije.

Riječ "sada" pokazuje da je nešto moralo prethoditi ovome; prije nego ste stigli do ovog stupnja u vašem učenju joge morali ste proći pripremu. Riječ "sada" učiteljima daje oslonac za izlaganje.

Na isti su način Upanišade svojim zgusnutim stilom samo zabilješke koje prate učenje. To posebno vrijedi za Brahma sutre; ako naletite na Radhakrishnin prijevod Brahma sutri, u njemu ćete naći smiješne kratke lakonske stihove iz sutre, a zatim stranice i stranice Radhakrishninih komentara. To je razlog zbog kojeg se kaže da se znanje ne može dobiti iz knjiga.

Drugi je razlog taj što su knjige po svojoj prirodi intelektualne, a shvaćanje zena je intuitivno.

Kakva je razlika između intelektualnog razumijevanja i intuitivnog razumijevanja? Kada govorimo o ovim važnim stvarima, ljudi često kažu: "Shvaćam to što govorite intelektualno, no ja to u biti ne osjećam." A ja često napominjem: "Pa, ne mislim da to shvaćate intelektualno, jer intelekt i osjećaji nisu zapravo dva različita odjeljka uma."

U shemi C. Junga um ima četiri funkcije - razum, osjećaj, intuiciju i osjet - no, to možemo usporediti s bojama u spektru. Spektar svjetlosti je neprekidan, i crvena boja se ne nalazi u odvojenom odjeljku od plave. Svjetlo je jedan odjeljak s mnogo boja.

Jednako tako, imamo jedan um, a on funkcionira na različite načine.

Jedan mi se psiholog prije nekog vremena rugao, govoreći da sam samo spretan s riječima. "Održiš dobar govor, ali ga ne shvaćaš", rekao je.

"Nemoj tako podcjenjivati riječi!" uzvratio sam. "Riječi su šumovi u zraku; one su obrasci misli, obrasci uma, poput paprati. Podcjenjuješ li i paprat zato što ima složen model?"

"Ne", odgovorio je psiholog, "Ali, paprat je stvarna - ona je živa, prirodna pojava."

A ja sam rekao: "I riječi su! Riječima ću načiniti obrasce u zraku, načinit ću svakojake pojmove i sve ih povezati, i bit će sjajni! Stoga ne podcjenjuj - oblik je to života kao i bilo koji drugi."

Zen uistinu ima intelektualno obličje. Taj je aspekt zena u Japanu poznat pod nazivom kegon, a u Kini hua-yen. Hua znači cvijet, pa je to škola cvjetnog vijenca. Na sanskrtu je to ganda-vyuha, najprofinjeniji oblik mahayana

26

filozofije. Već smo govorili o ji-ji-muge, obostranom prožimanju svih stvari i zbivanja, a ta se filozofija razvila u ovoj školi.

I učenje joge ima intelektualni aspekt. Postoje razne vrste joge: bhakti joga, koja je pobožna, emocionalna, povezana s osjećajima; karma joga, koja je praktična i aktivna; hatha joga, koja je tjelesna; i jnana joga, koja je intelektualna.

Međutim, mnogi ljudi imaju golemih poteškoća da pronađu sponu između intelektualnog i intuitivnog shvaćanja. Znaju riječi, ali ne mogu dokučiti stvarni "smisao" značenja tih riječi na način da ono ikako izmijeni njihovo osjetilno iskustvo. Kada kažemo "intuitivno shvaćanje", riječ "intuicija" je suptilna, čak neodređena, ali "zen shvaćanje" je čulno. To ne osjećate toliko emocionalno koliko izravno, baš kao kada osjetite da je nešto teško. Kaže se: "To je kao kad kušate vodu i znate da je hladna." Riječ je o osjetu, stvarnom, fizičkom dojmu.

No, u kakvom je odnosu um prema fizičkom osjetu? Ili uopće nisu u vezi? Da li je za vaše osjećaje bitno mislite li da se u osvit zore sunce rađa ili znate li da se Zemlja vrti oko svoje osi i kruži oko Sunca? Jesu li osjećaji osobe koja ne zna da se Zemlja vrti oko svoje osi i kruži oko Sunca jednaki osjećajima osobe koja to zna?

Promotrimo drugi primjer. Postoje urođenička plemena čiji se numerički sustav sastoji od jedan, dva, tri i mnogo. Oni ne prave razliku nakon "tri". Tim ljudima nikad ne može biti činjenica to da stol ima "četiri" ugla - on ima "mnogo" uglova. Tako oni ne bi pravili razliku između stola s pet ili šest uglova jer nemaju "pojmovni sustav" koji bi im dao pretpostavku za to.

Uzmimo za primjer ovakvu ilustraciju - vrlo je jednostavna, ali sve ovisi o pojmu:

Ako nemate određenu koncepciju za vas je ovaj crtež jednostavno model ravne površine. Međutim, ako vam je rečeno da se radi o kocki, onda možete zamisliti i stvarno osjetiti trodimenzionalnost u njemu. E sad, pođimo korak naprijed i upitajmo koja je ploha kocke sprijeda? Je li to ona čiji je kut označen slovom A? Ili ona čiji je kut označen slovom B?

Možete je promatrati na oba načina, pa tako obje plohe mogu biti "sprijeda". Jedanput kad ste to shvatili, sve vam počinje predstavljati osjet - možete to zaista "osjetiti".

To pokazuje vezu između intelektualnog i fizičkog osjeta: pojmovi dovode do osjeta - i stoga, lažni pojmovi dovode do iluzija.

Već smo vidjeli to načelo prikazano raznim tipovima optičkih iluzija, u kojima naš pojam utječe na osjete. Središnja točka zena jest naša koncepcija vlastitog postojanja i svijeta koja je prividna, a zen će nam pomoći da se riješimo te koncepcije kako bismo mogli dobiti novi osjet. Ljudi se zabrinu kada to čuju i kažu: "Pa, dobro, zar ćemo jednu halucinaciju samo zamijeniti nekom drugom?"

Odgovorit ću pitanjima: Kako znate kad znate da znate? Koji je test "istinitosti" onoga što "osjećate"?

Možete reći: "Dobro, mogu misliti da sam Napoleon, ili da me vlada progoni." No, to je tlapnja - iako netko doista može biti snažno uvjeren u to.

27

U našoj je kulturi "test" istinitosti znanost. Kažemo: "Ako nešto može biti znanstveno dokazano, skloni smo vjerovati da nije riječ o tlapnji." U redu, recimo da je tako. Smatram da je ovo prilično relativno, ali uvijek ću u bilo kojoj raspravi prihvatiti premise osobe koja sa mnom želi raspravljati i poći ću od njih. Pretpostavimo da su znanosti, npr. biologija i fizika, načini otkrivanja "istine". Kada to prihvatimo, vidjet ćemo da se tlapnja o tome da smo zasebno "ja" neće moći oduprijeti biološkim testovima!

Sa stajališta biologije, pojedini organizam je u istom "biheviorističkom sustavu" kao i okoliš, pa zapravo organizam i okoliš tvore jedinstven sustav ponašanja koji nije ni zadan ni svojevoljan. Oni su jedna aktivnost, a ona se naziva "poljem organizma-okoliša". Ekologija je znanost o tim vrstama polja.

U akademskim krugovima često se smatra da mistični predmeti nisu dostojni poštovanja niti pozornosti pa ne razgovaram s njima o mističnom iskustvu. Umjesto toga pričam o "ekološkoj osviještenosti". Radi se samo o pridržavanju opće prihvaćenih etiketa i nomenklature, jer to su dva načina da se opiše ista realnost. S biološkog stajališta savršeno je jasno da je svaki pojedini slučaj života funkcija istog svemira. To postaje još jasnije u kvantnoj teoriji. Možete onda upitati: "Zašto se vi znanstvenici - biolozi i fizičari - koji znate da je to točno i dalje ponašate kao da ste zasebni 'ja'?" A oni će odgovoriti da se usprkos dokazima koji tvrde suprotno i dalje osjećaju tako. Njihova je teorija još uvijek samo teorija, zato što im nije uvjerljiva dok god su oni u pitanju. Još su uvijek pod društvenom hipnozom kojoj smo svi bili podvrgnuti u djetinjstvu, a koja nas je nagnala da se osjećamo kao razdijeljeni "ja".

Zen je tako proces "de-hipnotiziranja", ako vam je po volji. Zen uklanja pojmove koji su nalik na optičke "varke", pojmove koji stvaraju privid razdvojenosti.

Onda, kad shvatimo kakva je stvarnost kad uklonimo pojmove, možemo reći biologu: "Nije li to upravo onako kao si ti rekao da jest?" I on se mora složiti. Došli smo tako do stanja osjeta ili osjećaja koji je mnogo više u skladu sa znanstvenim otkrićima nego što je to naš uobičajeni osjećaj da smo odvojeni pojedinci.

Zen je dijelom ne-intelektualan ne toliko zato što drži da su procesi intelekta uvijek pogrešni i varljivi; umjesto toga zen počinje uklanjanjem naših pojmova i pokazuje nam kako je to kada promatramo svijet bez pojmova. Jednom kad smo otkrili taj novi pogled na svijet, možemo ponovno proizvesti nove pojmove i pokušati sada objasniti kako to da vidimo.

Iz tog su razloga mnogi zen majstori također sjajni umni ljudi. U povijesti zena bilo je učenjaka svih vrsta, i fizičara u modernom vremenu. Zen ne odbacuje život intelekta. On samo kaže: "Ne dopustite da vas pojmovi zavaraju."

Je li zen nelogičan? Nelogičan nije prava riječ, jer ono što se u zenu često doima kao paradoks jesu izjave koje su savršeno ispravne u nekom drugom sustavu logike, koji je različit od onog na koji smo navikli. Na Zapadu smo se navikli na logičko razmišljanje koje se temelji na isključivosti - "ili— ili". Kineska logika, s druge strane, temelji se na "i-i".

U našem svijetu postoji ili "crno" ili "bijelo", ili "jest" ili "nije", ili je "tako" ili "nije tako". Ta je logika u temeljima našeg rasuđivanja, pa mi ističemo međusobno isključiv karakter logičkih kategorija: "Jesi li ili nisi?" Je li u kutiji ili izvan kutije?

Mnogi naši testovi funkcioniraju prema načelu "istinito" ili "lažno", "da" ili "ne", a dane su nam samo te mogućnosti izbora. Zanimljivo je da kada bacamo novčić da odlučimo hoćemo li nešto učiniti ili ne, imamo samo dvostranu kovanicu. Kinezi mogu bacati šezdesetčetverostrani novčić koristeći Knjigu promjena u istim

28

situacijama u kojima bismo i mi bacali novčić. Zgodna je to ideja, kad malo o njoj razmislite, a iako je Knjiga promjena utemeljena na yinu i yangu, crnom i bijelom, iz njih možete sve izvući ako se pobrinete za sve moguće permutacije - baš kao što u binarnom sustavu iz nule i jedinice možete dobiti sve brojeve. Dok mi smatramo da je nešto ili/ili - ili crno ili bijelo - i indijska i kineska logika vide crno i bijelo kao dva neodvojiva entiteta, oni zapravo trebaju jedno drugo, pa tako nije riječ o izboru između njih.

"Biti ili ne biti" nije pitanje - jer jedno ne može postojati bez drugog! Nebitak implicira bitak; isto kao što bitak implicira nebitak.

Egzistencijalist na Zapadu - koji još uvijek drhti pri izboru između bitka i nebitka i stoga tvrdi da je tjeskoba ontološka - još uvijek to nije shvatio. Kada egzistencijalist koji drhti od tjeskobe pred ovim izborom iznenada jednog dana shvati da nebitak implicira bitak, drhtavica tjeskobe pretvara se u drhtavicu smijeha.

Ništa se nije promijenilo do percepcije. Isto tako, možete imati isti pogled na život - ono na što sada gledate i vidite sve što sad vidite - no, taj pogled može ostavljati posve drugačiji dojam, imati posve drugačije značenje. To je zato što su u nečijem uobičajenom osjetilnom poimanju svijeta diferencijacije - ono opipljivo - naglašene, a prostor je zanemaren.

Međutim, kada prakticirate zen meditaciju, imate nešto što se zove "pojmovna preinaka", pa odjednom fizički svijet - sve što sada vidite - promatrate drugim očima. Shvaćate da se sve slaže; sve je u potpunom skladu. Shvaćate da svaka unutrašnjost implicira svoju vanjštinu, a svaka vanjština implicira svoju unutrašnjost.

Možete sad pomisliti, mi smo obično uvjetovani da razmišljamo, da "ja - ja sam - postojim jedino unutar svoje kože". Međutim, kada iskusite ovaj perceptivni preokret, otkrit ćete da vas vaša vanjština čini u jednakoj mjeri kao i vaša unutrašnjost. Ne možete imati vanjštinu bez unutrašnjosti, pa, ako je unutrašnjost vaša, onda je i vanjština vaša!

Konačno, morate priznati da je svijet izvan vaše kože jednako vaš kao i svijet unutar vaše kože. Iako nam se svačija vanjština čini drugačijom, u biti je svaka vanjština ista! Shvaćate li?

7a ovaj smo način svi jedno.

Vaša se duša ne nalazi u vašem tijelu; vaše je tijelo u vašoj duši!

Zato su stari djelomice imali pravo sa svojom astrologijom. Kad bi crtali "kartu" ljudske duše, nacrtali bi grubu kartu svemira i prikazali ga onakvim kakav je bio u trenutku nečijeg rođenja, iz perspektive tog mjesta i vremena. Ta se karta, taj horoskop, smatrao "slikom" duše te osobe - vaš um, naime, nije u vašoj glavi, vaša je glava u vašem umu. A vaš je um ukupan sustav svemirskih međuodnosa u njihovoj usredotočenosti na točku, koji nazivate "sada i ovdje".

Pitanje glasi: Može li nam ovo postati jasno? Može li nam biti jasno kao što nam je jasan osjećaj, kao kad kušamo vodu i sami znamo da je hladna? Za to je potrebno malo meditacije, a ovisi i o intelektualnom procesu.

Intelektualni nas proces uvali u nevolje, a pomoću intelektualnog procesa iz istih tih nevolja ćemo se i izvući. S intelektualnoga gledišta, proces kojim se uvalimo u nevolje mogao bi se nazvati "dodajućim", dok bi se proces kojim se izvlačimo iz poteškoća mogao nazvati "oduzimajućim". Kao što je rekao Lao-Tzu: "Učenjak dobiva svakim danom; taoist gubi svakim danom."

29

Znanstvenik stječe pojmove, a intelektualna se djelatnost u zenu svodi na to da se riješimo pojmova - na to da uvidimo kako su sve ideje projekcije koje se temelje na svemirskoj Rorschachovoj mrlji.

Svijet je jedna Rorschachova mrlja, puna pokreta i migoljenja. Tek kad vidimo ravne crte i pravilne uzorke znamo da su ljudi negdje u blizini. Ljudi uvijek pokušavaju ispraviti stvari, pa tako i stvaramo ravne crte!

Pogledajte kako su zvijezde raspršene nebeskim svodom. Da bismo "dali smisao" zvijezdama, možemo nabaviti zvjezdane karte i vidjeti ravne crte koje ih spajaju i tvore razne uzorke te stvaraju konstelacije. No, sve su te linije, naravno, projekcije kojima zvijezde pokušavamo "dovesti u red i dati im smisao".

Jednako tako projiciramo i na površinu prirode radi raspravljanja s drugima - a onda je neizbježno da neka osoba jake volje i snažne i iznimne osobnosti opisuje svijet na određen način, a svi se ostali s tom osobom slože. To je jednostavno tako. A onda se to prenosi s koljena na koljeno.

Vratimo se mišljenju da je svijet jedna prvobitna Rorscha¬hova mrlja. Krivulje svijeta, ujedinite se, nemate što izgubiti, do vlastitih imena!

Kada prihvatite pokrete i krivulje onakvima kakve jesu, kada shvatite da smo mi stvorili svijet našim vlastitim projekcijama, vidjet ćete da je razlika između unutra (vaš ego, vaše ja) i van (subjekt-promatrač i objekt-promatrač) umjetna.

Ovu vam spoznaju može potvrditi neurologija. Naime, neurolozi tvrde da takozvani "vanjski svijet" koji vidite, doživljavate jedino kao stanje vlastitog živčanog sustava.

Ono što vidite pred sobom samo je osjet u živčanim čvorovima na stražnjem dijelu glave, a vanjskog svijeta ne možete biti svjesni ni na koji drugi način do uz pomoć vlastitog tijela.

Mogli biste zaključiti da je vaše tijelo nešto "u" vanjskom svijetu, no to znate jedino u spoju s njim. Vi se nalazite u vanjskom svijetu, a i znanstvenik i mistik će vam reći da ste vi neodvojiv dio tog vanjskog svijeta.

Ipak, "dio" ovdje nije dobra riječ, jer svijet se ne sastoji od "dijelova" kao automobilski motor - on nije navijen niti pričvršćen. Svijet je poput tijela: kada se vaše tijelo rodi, ono ne raste tako što mu se dodaju "komadići", nego raste organskim procesom u kojem najednom dolazi do konstelacije cjelokupnog bića. Ono postaje sve veće i veće, raste iznutra prema van.

To se zbilo u polju zvanom maternica. A maternica je to mogla obaviti samo u polju zvanom žensko tijelo. A žensko je tijelo to moglo učiniti jedino u polju ljudskog društva, u polju zvanom biosfera planeta Zemlje. Ako tijelo izvadite iz njegova polja, ono ne može rasti.

Krv u epruveti nije sposobna obavljati iste funkcije kao krv u venama, jer svi tjelesni uvjeti moraju biti ponovljeni, a to u epruveti nije moguće, jer se radi o drugačijoj okolini.

Kao što riječi mijenjaju značenje ovisno o rečeničnom kontekstu, tako i organizmi mijenjaju svoju prirodu ovisno o okolini. Čak i s tog strogo znanstvenog stajališta, naš tjelesni um - suprotno onome što obično mislimo - nije odvojen od ostalih umova i od vanjskog svijeta. Sve je to jedan proces. Ako to ne osjećamo, to je zbog toga što smo indoktrinirani pojmovima koji proturječe činjenicama. Pojam onog što bismo mogli nazvati "kršćanskim egom" jednostavno nije u skladu s činjenicama života; on je postao zastarjela društvena institucija.

30

Pri spomenu pojma "društvena institucija" ljudi obično misle na bolnice, sabor, policijske snage, vatrogasce i tako dalje. Međutim, brak je društvena institucija, obitelj je društvena institucija, sat i kalendar su društvene institucije, zemljopisna širina i dužina su društvene institucije. I vlastito ja je društvena institucija, ono je, drugim riječima, "konvencija" (od latinske riječi convenire, približiti se); konsenzus, sporazum. Uz pomoć njega pristajemo na niz pravila kako bismo igrali igru.

Međutim, događa se da često pobrkamo pravila naše društvene igre sa zakonima prirode - s načinom na koji stvari jesu. Čak su i "prirodni zakoni" društvene konvencije. Priroda se ne pokorava zakonodavcu koji određuje, prvenstveno, način kako stvari funkcioniraju, a onda bi svi kukci, svi leptiri, sve stijene, i tako dalje trebali slijediti njegove upute. Prirodni zakoni naš su način da se opiše ono za što držimo da je "pravilno ponašanje" u prirodi.

No, što je pravilno, regularno? Zanimljivo je da latinska riječ regulus znači pravilo. A što je pravilo? Ono je ravnalo - označeno je centimetrima, ravno je i njime mjerite stvari. No, ravnala ne nalazite na stablima! Priroda je dosljedna, i sve je u njoj u skladu sa svime, sve je u vječnom plesu. Ali mi je sjeckamo na komade da bismo mogli raspravljati o njoj i čak da bismo pokušali vladati njome.

Tako su prirodni zakoni oruđe, poput sjekire, čekića i pile; njima se koristimo da bismo nadzirali pojave. Da biste ostali u toku s onim što se sada zbiva, uvijek imajte na pameti ovu razliku između pravila igre za ljudske igre i ponašanja samog svijeta. Istina je da samo ponašanje svijeta u sebi sadrži ljudske igre, a sve je to dio prirode. Ali, ne pokušavajte repom mahati psa.

Sva je mudrost zena u tome da ukine pravila koja smo postavili nad stvari i da vidi svijet onakvim kakav jest - kao sve od jednog dijela. To se mora provesti u posebnom okruženju, jer ne možete samo tako išetati veselo na ulicu i ukinuti sva pravila. A ako to i učinite, izazvat ćete prometni kaos neviđenih razmjera!

No, možemo uspostaviti posebnu okolinu u kojoj smo se sporazumjeli o ukidanju pravila - a to znači meditirati, prestati razmišljati na neko vrijeme, prestati stvarati formulacije.

Ovo u biti znači prestati razgovarati sa samim sobom. To je značenje riječi na japanskom - munen - a obično se prevodi kao "bez misli". Meditirati znači prestati razgovarati sa samim sobom!

Kažemo da je razgovaranje sa samim sobom prvi znak ludila, ali ne držimo se toga. Većinu vremena razgovaramo sa sobom - a ako sve vrijeme pričate, nemate o čemu drugom govoriti do o vlastitom govoru! Nikad ne slušate što drugi žele reći, a da to ne popratite svojim primjedbama. A ako je sve što slušate samo razgovor - bilo vaš ili nečiji drugi - nemate o čemu pričati, do o pričanju.

Morate prestati govoriti da biste imali o čemu govoriti!

Jednako tako, morate prestati razmišljati da biste imali o čemu misliti. Inače sve o čemu razmišljate jesu misli - a to je učenost kakvu prakticiramo na današnjim sveučilištima gdje učimo pisati i pričati o knjigama i samo o knjigama!

Da biste bili u stanju simbolizirati, učinkovito razmišljati, morate povremeno prestati razmišljati i dovesti se u stanje koje bih nazvao "čistim osjetom". Pijte vodu i sami otkrijte da je hladna. Sjedite, samo da biste sjedili.

Sjediti mirno i ništa ne raditi.

Proljeće dolazi i trava raste sama od sebe.

31

Možete to protumačiti doslovno ili simbolično. Ali, to je značenje munena.

Ponekad se koristi i riječ mushin - bez uma. Mushin podrazumijeva spremnost da se svijest iskusi osjetima, a da se pritom ne iskrive pojmovi, dok je namjera otkriti izvornu prirodu prije nego se rodi bilo koja misao.

Taj je način preživljavanja jednak onome u trenutku vašeg rođenja, prije nego ste počeli imalo mozgati o tome! To se naziva "prvotnim umom" ili "temeljnim umom".

Jedan od koana koji se proučava u Rinzai školi zena glasi: "Tko ste vi prije nego što su vas otac i majka začeli?" Možemo to reći i ovako: "Tko ste vi bili prije nego su vas otac i majka nasamarili!" Riječ "začeli" upotrijebljena je u značenju "zamislili" vas, planirali.

Što je vaš prvotni um? Gdje ste doista bili prije nego je sve ovo počelo?

Da biste se vratili na to, trebate sagledati svijet na novi način. Morate mu prići bez predrasuda, besprijekorno čista uma, poput zrcala, neuprljanog raznim predodžbama o životu i njegovu značenju.

Ja vam, naravno, čak i sad nudim koncepcije o jedinstvu svijeta i o procesima meditiranja. A oni koji shvaćaju te riječi i dalje imaju poteškoća ako su samo dobili predodžbu. Možda će i doći do male promjene njihovih osjećaja, i osjeta, ali ni približno onoliko snažno kao kad bi na svijet gledali bez ikakvih predodžbi.

Mogli biste reći: "Pa, dobro, kako prestati? Stalno razmišljamo - uvijek razgovaramo sa sobom. To je navika!"

Postoji određena tehnička pomoć za taj problem:

Usredotočite se na disanje, ne mislite ni o čemu do o disanju - unutra-van, unutra-van… Jedan, dva, tri, četiri, pet.... Jedan, dva, tri, četiri, pet.

Ili promatrajte točku svjetla i mislite samo na nju - samo se usredotočite, usredotočite, na to svjetlo.

Obje vam ove metode pomažu da se riješite svih zamisli, osim onih na koje se usredotočujete. Sljedeći je korak osloboditi se i te točke na koju se koncentrirate.

Većina ljudi misli da se tu radi o "praznom umu", ali to nije istina. Usredotočujete se na nešto da biste izazvali prestanak misaonog procesa, prestanak verbaliziranja. Kada odstranite i tu točku na koju ste se usredotočili, vi zapravo jednostavno promatrate svijet onakvim kakav jest, bez verbaliziranja.

Taj trik s koncentracijom zaustavlja naše verbaliziranje. Koncentracija je samo uvod. Ona nas vodi dublje, s one strane koncentracije, dok ne dostignemo stanje zvano samadhi. Na sanskrtu je to dhyana - što je poslije u Kini postalo poznato pod nazivom c'han, odnosno zen u Japanu. Nije riječ o koncentraciji u uobičajenom smislu, kao što je zurenje u neku točku ili razmišljanje o samo jednoj stvari. To se zbiva nakon prestanka koncentracije, nakon što je točka na koju ste se usredotočili nestala, nakon što su vaše tijelo i um nestali, i kada ste se otvorili za svijet samo svojim osjetilima.

Vidite to.

To je temeljno iskustvo.

Nakon što to shvatite, na temelju tog shvaćanja, možete se, naravno, vratiti pojmovima i izgraditi ma koju predodžbu svijeta.

32

Iz tog razloga zen zapravo ne zahtijeva nikakva vjerovanja u bilo koju teoriju ili učenje. U tom smislu, on nije religija - ako pod religijom podrazumijevate nešto što uključuje sustav vjerovanja. On je u svom pristupu eksperimentalan i empiričan, i omogućuje da se riješimo vjerovanja - da odbacimo svu našu ovisnost o riječima i idejama. Razlog tomu nije taj što su riječi i ideje "zle", niti što su one nužno zbunjujuće; jednostavno je to zato što nas one u ovoj fazi evolucije katkad doista zbunjuju.

Ovo je uistinu bitna narav cijelog procesa meditacije: prekid razgovora sa samim sobom, bilo riječima bilo nekim drugim pojmovnim predodžbama.

Značajno je da su riječi oblik notacije - one su notacija života. Kao što je glazbena notacija način bilježenja glazbe da bismo je zapamtili, tako su i riječi bitan instrument pamćenja: ponavljamo ih, zapisujemo i tako pamtimo. To nam daje nevjerojatan osjećaj nadzora, ali plaćamo i cijenu toga jer smo prikovani za te notacije.

Glazbena notacija ograničava mogućnost varijacija i ostalih glazbenih oblika. Hindus, međutim, nije prikovan za note, i zato cijeni vrstu glazbe u kojoj neko glazbalo - bilo da se radi o bubnjevima, flauti ili gitari - odmah reagira i na najistančaniji pokret ljudskog tijela. Oni sviraju takve dionice - neobičnih četvrtinki i čudnih ritmova - koje u našoj notaciji nije moguće izvesti.

Hindus uživa u krajnjoj finoći flaute, koja tako izvrsno reagira na dah; to je organska pojava. Naša im se glazba doima vrlo strukturiranom i strogom, poput vojne koračnice, a razlog su pravilan ritam i skladni intervali.

Jednako tako, kada odbacite određene krute koncepcije o svijetu, otkrit ćete da je mnogo suptilniji i mnogo čudesniji nego što ste mislili. Vidjet ćete da su odnosi medu ljudima i razne situacije veoma profinjeni. A onda ih s lakoćom počnete razumijevati, ne pomoću apstraktnog mišljenja nego pitajući vlastiti mozak kako bi se on ponio u tim situacijama.

Vaš je mozak organ poput srca i može rješavati probleme, a da ne mora o njima razmišljati! Mozak nije samo organ za razmišljanje - to je samo jedna njegova funkcija. Mozak čini još štošta, on omogućuje vašem tijelu i umu da shvaćaju i djeluju na nove, neponovljive, sjajne načine.

U vašoj se lubanji nalazi sjajno računalo - a ono što zovemo "mišljenje" samo je petnaest posto, ili čak manje, aktivnosti mozga. Mozak ima značajnu ulogu u kontroliranju svih naših organskih procesa - nadzire rad žlijezda, probavu, cirkulaciju i sve ostalo. Mozak nadzire čitav autonomni živčani sustav. Uz pomoć zena možete naučiti vladati svojim živčanim sustavom na mnogo čudesniji način nego što ste ikad mislili da biste mogli!

Kroz praksu zena otkrivate da možete dopustiti svom živčanom sustavu da odgovara na pitanja i svladava probleme ne uplićući svjestan misaoni proces. Naši svjesni misaoni procesi ne mogu složiti puzzle zen koana ili situacija na koje nailazimo u životu - ali mozak to može! A praksa zena pokazuje nam kako je to moguće.

33

O AUTORU

Alan Watts rodio se u Engleskoj 1915. godine. Već u šesnaestoj godini pisao je eseje za časopis Budističke lože u Londonu, a u idućih je četrdesetak godina stekao ugled najistaknutijeg tumača istočnjačke filozofije na Zapadu. Stvorio je milijunsku publiku koja je primala pravo bogatstvo kroz njegove knjige, snimke, nastupe u radijskim i televizijskim emisijama, i kroz javna predavanja. Postao je nadaleko poznat po tekstovima o zenu i po knjizi The Book: On the Taboo Against Knowing Who You Are (Knjiga: O tabuu koji nam priječi da saznamo tko smo).

Ukratko, Watts je napisao više od dvadeset pet knjiga, održao na stotine predavanja i seminara, stvarajući tako osobnu filozofiju, koju je iskreno i s radošću dijelio sa svojim čitateljima i s onima koji su ga slušali diljem svijeta. Njegovo djelo predstavlja model individualnosti i izražavanja vlastite osobnosti, s kakvim se malo koji filozof može mjeriti. Godine 1938. Watts je došao u Sjedinjene Države, gdje je magistrirao teologiju na Seabury-Western teološkom sjemeništu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je biskupski kapelan na Sveučilištu Northwestern, a bio je korisnik stipendija Sveučilišta Harvard i Zaklade Bollingen. Postao je profesor i dekan Američke akademije za azijske studije u San Franciscu i stalno je predavao i putovao. Alan Watts je u kasnoj životnoj dobi predstavio niz seminara pod nazivom Zen ponovno promišljen, u svojoj kući na brodu u Sausalitu, u Kaliforniji.

Njegovi govori odražavaju čitav život intenzivnog učenja i blistave učenosti, a zatim mnoge godine zazena, prakse zen meditacije. Uživao je u svim oblicima zen prakse, od zazena preko kaligrafije do ceremonije čaja. U praksi je provodio ono što je propovijedao - a kroz život se iz marljivog učenjaka razvio u veseo i spontan slobodan duh koji je volio smijeh, život i zen meditaciju.

Kada se oslobodite određenih zamisli o svijetu, otkrit ćete daje mnogo profinjeniji i mnogo čudesniji nego ste mislili.

- Alan Watts

Zašto prakticirati zen? Alan Watts tvrdi da je on to činio iz čistog užitka - a zatim nam je pokazao kako se učenjem i zen meditacijom mogu postići mnogo veći užici u svakom trenutku našeg života.

Umro je 1973. godine u svom domu u sjevernoj Kaliforniji, ostavivši iza sebe drugu suprugu i sedmero djece. Potpuni popis njegovih knjiga i snimaka može se naći na www. alanwatts.com.

34

35

Što je Tao? Alan Watts

Uvod (Mark Watts) ........................................................... 36

1. dio: Put taa .................................................................... 39

Naše mjesto u prirodi ....................................................... 40

Taoizam i konfucijanizam ................................................. 41

Svijet i njegove suprotnosti ............................................... 42

Lao-Tzu .............................................................................. 43

Tao..................................................................................... 44

Tzu-Jan, Sam po sebi kakav jest ....................................... 46

Wu Wei, Neforsiranje ....................................................... 46

Te, Vrlina: vještina življenja............................................... 47

2. dio: Nježan put ............................................................ 49

Snaga slabosti ................................................................. 49

Džudo, Nježan put........................................................... 50

Li, Obrasci prirode ........................................................... 51

I Ching, Knjiga promjene ................................................ 53

Svijet proroka .................................................................. 55

Zapadnjačko gledište...................................................... 56

Istočnjačko gledište ........................................................ 56

Vjerojatnosti i odluke ..................................................... 57

Prednosti i nedostaci ...................................................... 57

Usporedba Istoka i Zapada ............................................ 58

Zaključak..........................................................................59

36

Tao koji se može izgovoriti nije vječni Tao Ime kojim se može imenovati nije vječno Ime.

Bezimeno je vječno stvarno. Imenovanje je izvor svih stvari.

Slobodni od žudnje, ostvarujete tajnu. Zarobljeni žudnjom, vidite samo manifestacije.

UVOD

Mark Watts

Drevna filozofija taa jedan je od najintrigantnijih i najsvježijih načina oslobađanja koji su u moderna vremena došli na Zapad s Dalekog istoka. Kroz više od pedeset prijevoda Tao Te Chinga na zapadnjačke jezike, klasična djela taoističke literature nude svojim čitateljima duboku životnu mudrost, kao i savjete o svjetovnim pitanjima. Ona su ujedno i fascinantan prozor u tajanstveni svijet preddinastijske Kine.

Zapadnjački čitatelji nespremni na prihvaćanje naizgled čudnog i nepoznatog načina spoznavanja, često previđaju vrlo praktičnu narav taoističke misli, no u filozofiji taa moguće je pronaći iznenađujuće suvremenu perspektivu. Riječ "tao", koja se pravilno izgovara "dau", posudila je svoje ime načinu razumijevanja i života s dubokim implikacijama za moderna društva. Iznad svega, taoizam snažno naglašava ravnotežu između naše ljudske svjesnosti i našeg prirodnog bitka kao integralnog dijela mreže života. On utjelovljuje naše najdublje razumijevanje ekološke svjesnosti.

S druge strane, mistična strana taoističke misli vrlo je zagonetna jer u njoj možemo pronaći uvid u šamanistički svijet koji je cvjetao u Kini tijekom najmanje pet tisuća godina, sve do razdoblja pisanja taoističkih tekstova.

Kao što objašnjava Alan Watts, riječ "tao" u našem jeziku ima dva široka značenja: otprilike se može prevesti kao "put", u smislu "put kojim treba poći", a odnosi se i na prirodu u smislu čovjekove istinske prirode. Kaže se da sve ima svoj vlastiti tao, ali ga nije moguće definirati ni precizno pokazati.

Dok sam radio na ovom tekstu, došao mi je moj osmogodišnji sin i upitao me: "Tata, na čemu to radiš?" Rekao sam mu da je to knjiga o tau i počeo mu pomalo objašnjavati Što je to. Međutim, ne oklijevajući ni trenutak, rekao je: "Aha, misliš ono što stoji iza svega" - i otišao. Intuitivno i iskustveno znamo što je to, ali većina ljudi, kad ga pokušava objasniti, nailazi na probleme.

Ta zagonetka podsjetila me na priču koju mi je pričao otac. Prije više godina u Domu lordova u Engleskoj vodila se debata o stvarima povezanim s Crkvom. Jedan od zastupnika navodno je iznio argument da nije prikladno da vladajuće tijelo s toliko ateista donosi odluku o religijskim pitanjima. Međutim, drugi zastupnik mu se

37

suprotstavio odgovorivši: "Gluposti, gospodine! Posve sam siguran da svi ovdje na ovaj ili onaj način vjeruju u nešto." Uglavnom i jest tako, iako se možda i ne radi o nečem čvršće definiranom od osjećaja taa.

U klasičnoj kineskoj literaturi tao se opisuje kao kretanje kroz najmanji otpor, zauzimanje nevidljivog ili najnižeg položaja i prihvaćanje dobrote prirode bez ikakvog pokušaja da se to učini. Tao je pasivan, ali ne i slab. U svojoj knjizi, legendarni mudrac Lao-Tzu opisuje paradoksalnu kvalitetu taa tražeći od čovjeka da razmisli o sljedećem:

Kako uvale i oceani postaju kraljevi stotina rijeka? Zato što se uspješno drže na niskom položaju - Tako postaju kraljevi stotina rijeka. 7išta na svijetu nije slabije od vode, Ali ona najbolje svladava čvrstoću.

IZVORIŠTE TAO TE CHINGA

Tao Te Ching se tradicionalno pripisuje Lao-Tzuu, legendarnom mudracu i osnivaču taoističke škole. Međutim, i Tao Te Ching se izvorno zvao Lao-Tzu, što nam otežava potpuno razumijevanje najranijih tekstova koji opisuju njegovo izvorište, jer je u kineskom jeziku često nemoguće razaznati odnosi li se "Lao-Tzu" na osobu ili na tekst. Ipak, nastanak originalnog djela oprezno je smješten u šesto stoljeće prije nove ere, u vrijeme u kojem je navodno živio Lao-Tzu, iako je vjerojatno da je zbirka tekstova postala dostupnija tek u četvrtom stoljeću prije nove ere. Bilo je to zlatno doba kineske filozofije koje je dovelo do zapanjujuće raznolikosti poznate kao "stotinu filozofskih škola", i dalo nam drugi veliki klasik kineske literature, I Ching.

Međutim, tek u prvom stoljeću prije nove ere susrećemo se s povijesnim bilješkama, Shih chi (ili Zabilješke povjesničara) koje sadrže jednu od najstarijih zabilježenih priča o Lao-Tzuu. Ta priča govori o posjetu Konfucija Lao-Tzuu na dvoru Chou gdje je, prema ovoj priči, Lao-Tzu služio kao dvorski knjižničar. Kažu da je tom prilikom Lao-Tzu ukorio Konfucija zbog njegova pompoznog i sebičnog ponašanja. Konfucije je navodno nakon toga rekao svojim učenicima:

"Znam da ptice mogu letjeti, ribe plivati, a životinje trčati. One koji trče moguće je uloviti mrežom, one koji plivaju udicom, a one koji lete strijelom. No, zmaj koji se penje u nebesa hoda po vjetru i pliva kroz oblake, i ne znam kako ga zarobiti. Danas sam upoznao Lao-Tzua koji je i čovjek i zmaj."

Spominjanje zmaja koji se penje u nebesa daje nam uvid u rane izvore taoističkih rituala zato što otkriva vezu s drevnom šamanističkom tradicijom te regije. Zmaj, poput Pernate Zmije iz južnoameričke i srednjoameričke mitologije, spaja ljuske zmije s perjem ili krilima ptice. Perje ili krila zmaja ili ptice simboliziraju šamanov let, a ljuske simboliziraju ponovno rođenje, jer zmija odbacuje svoju kožu kako bi otkrila da ispod stare kože ima novu.

Kombinacija tih atributa precizno opisuje šamanske rituale sna/smrti i ponovnog rođenja koji datiraju daleko u prošlost, u razdoblje neolitika. Grnčarija izrađena oko 5000. g. pr. n. e., otkrivena u selu Banpo pokraj Xi'ana tijekom 1950-ih, sadrži ritualnu zdjelu koja prikazuje četiri slike šamana u stanju sna ili transa i petu sliku

38

preobraženog šamana. Ovaj primjer s grnčarije tipičan je prikaz čarobnjaka za koje se pričalo da napuštaju svoja tijela u vizijama leta. Nakon takvog leta, šaman ili inicirani bio bi ponovno rođen i posve preobražen pri izlasku sunca.

Iako su temelji taoizma očito drevni, teško je pronaći stvarne podatke o životu legendarnog mudraca Lao-Tzua. Da stvari budu još zamršenije, nama dostupne povijesne bilješke koje spominju Lao-Tzua napisane su tek stotinama godina nakon događaja koje opisuju i moguće je da su neke činjenice usklađene s legendama o nastanku njegovih djela.

Jedna popularna legenda kazuje da je Lao-Tzu napisao Tao Te Ching u stražarnici na ulazu u grad kad se spremao napustiti svoju službu u gradu i postati pustinjak. Prema toj priči, čuvar gradskih vrata inzistirao je da Lao-Tzu zabilježi svoju mudrost prije no što ode. Druga, vjerojatnija teorija kaže da je filozofiju zapisalo nekoliko anonimnih pisaca kroz dulje vremensko razdoblje kako bi vladarima gradova prenijeli mudrost žitelja sela, u nadi da će time olakšati život običnim ljudima, a priča o stražarnici samo simbolizira činjenicu da se izvorište te mudrosti nalazi izvan gradskih zidina. Ova teorija odgovara burnoj atmosferi razdoblja Zaraćenih država, a podržava je i činjenica da kasnija poglavlja imaju izrazito političke konotacije i otvoreno savjetuju one na položajima moći.

U prvom stoljeću naše ere, Lao-Tzu je podijeljen na dva djela pa smo tako dobili Tao Ching i Te Ching. Ta podjela odražava različite fokuse pojedinih dijelova knjige. Prvi dio usredotočen je na tao, a drugi na te, što otprilike znači "vrlina", iako Alan Watts prevodi taj izraz kao "vještina življenja". Spajanjem tih dijelova nastala je knjiga koju danas poznajemo.

Neki učenjaci čvrsto su uvjereni da je Tao Te Ching zapravo kompilacija rukopisa raznih autora koji su jednostavno pripisali svoja djela legendarnom Lao-Tzuu. Međutim, dosljednost stila i ritma argumenata iznesenih u oba dijela knjige govore nam suprotno. Vjerojatnije je da je ova knjiga mudrih savjeta djelo jednog autora koji se oslanja na prevladavajuću narodnu mudrost svoga vremena i da su dva dijela knjige možda napisana u različitim razdobljima autorova života ili kao odgovor na različita pitanja.

FILOZOFIJA PRIRODE

Taoizam su često opisivali kao filozofiju prirode. Taj aspekt njegove mudrosti najjači je pokazatelj da potječe iz šamanističkog svijeta preddinastijske Kine. Kroz život u prirodi čovjek uviđa mudrost u neometanju tijeka života i u dopuštanju da stvari idu svojim tijekom. Ta nam mudrost također govori da ne saplećemo sami sebe, da veslamo niz struju, da drvo cijepamo po duljini i da nastojimo shvatiti unutarnje funkcioniranje naše prirode umjesto da je pokušavamo promijeniti.

Prema zakonima prirode, svako stvorenje pronalazi svoj vlastiti put, pa tako i svatko od nas ima svoj vlastiti put ili način. U klasičnim kineskim tekstovima spominje se tao Zemlje sa svim njezinim stvorenjima, tao Čovjeka, koji se odnosi na naš osviješteni put, i tao Neba, kroz koji se sile Neba i Zemlje sastaju u polju polarnih energija. Te sile zajedno tvore svijet u kojem se odvija sav život i unose u nas instinktivnu spoznaju o prvobitnim silama koje djeluju u ljudskoj psihi.

39

U ovoj knjizi Alan Watts iznosi rezultate dugogodišnjeg istraživanja taa kroz živopisna objašnjena ključnih ideja i termina taoističke misli. Čitatelju pruža priliku da iskusi tao kao osobnu praksu oslobađanja lišenu ograničenja uvriježenih vjerovanja naše kulture. Knjiga je zasnovana na predavanjima koja je držao tijekom posljednjih deset godina života i pruža nam način uvida u istinsku vlastitu vrijednost kao osobe slobodne volje uklopljene u vječno promjenjive obrasce svijeta prirode.

Istražujemo mudrost načina na koje stvari jesu to što jesu (tzu-jan ili "ono što je takvo samo po sebi") i mudrost dopuštanja životu da se odvija bez ometanja i forsiranja stvari kada vrijeme nije pogodno za to (wu wei ili "neforsiranje"). U filozofiji taa ubrzo otkrivamo da težnja za uspjehom - po teoriji da "ne možeš dobiti nešto ni za što" - mora biti uravnotežena spoznajom da "ne možeš dobiti nešto bez ničega", zato što "nešto" uvijek zahtijeva svoju suprotnost, mjesto na kojem može obitavati, bilo da je riječ o primljivoj posudi, bistrom umu ili otvorenom srcu.

1. dio

Put Taa

Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe,

druge stvari postaju ružne.

Kada ljudi vide neke stvari kao dobre,

druge stvari postaju loše.

Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo.

Teško i jako podržavaju jedno drugo.

Dugo i kratko definiraju jedno drugo.

Visoko i nisko ovise jedno o drugome.

Prije i poslije slijede jedno drugo.

Zato Mudrac

djeluje ne čineći ništa

i podučava ne govoreći ništa.

40

NAŠE MJESTO U PRIRODI

Prije mnogo godina, kad mi je bilo tek četrnaest, prvi sam put vidio slike pejzaža s Dalekog istoka. Zahvaljujući tim slikama zainteresirao sam se za istočnjačku filozofiju. Kod azijske slike svijeta najviše me zainteresirala i uzbudila njihova zapanjujuća sućut i osjećaj za svijet prirode.

Jedna slika koja mi se osobito usjekla u pamćenje zvala se Planina nakon kiše. Prikazivala je izmaglicu i oblake nakon kišne noći, nekako me uvukla u sebe i učinila da se osjetim dijelom tog planinskog prizora. Fascinantno je kad pomislimo da te slike nisu samo nešto što bismo mogli opisati kao slike pejzaža, nego i ikone, svojevrsne religijske ili filozofske slike.

Na Zapadu, kad govorimo o ikonografskim ili religijskim slikama, obično mislimo na slike božanskih ljudskih likova, anđela i svetaca. Međutim, kad um Dalekog istoka izražava svoje religijske osjećaje, odgovarajuće slike pronalazi u prirodnim objektima. U tom vrlo važnom pogledu, njihov osjećaj za prirodu drukčiji je od našega. Suprotnost u ova dva oblika izražavanja nastaje kao rezultat osjećaja da ljudsko biće ne stoji izvan prirode i ne promatra je izvana, nego je njen sastavni dio. Umjesto da dominiraju prirodom, ljudska bića uklapaju se u nju i osjećaju se kao kod kuće.

Stav zapadnjaka drukčiji je. Mi se stalno služimo frazama koje Kinezima zvuče zaista čudno: govorimo o "osvajanju prirode", "osvajanju svemira" i "osvajanju" velikih planina poput Everesta. Mogli bi nas pitati: "Koji je vama vrag? Zašto se cijelo vrijeme osjećate kao da ste u sukobu sa svojom okolinom? Niste li zahvalni planini što vas je uzdigla dok ste se penjali na nju? Niste li zahvalni svemiru što vam se otvara kako biste mogli putovati kroz njega? Kako vam je uopće palo na pamet da se borite protiv njega?"

Zapravo, to je dominantan stav koji leži u osnovi načina na koji se služimo tehnologijom. Snagom elektriciteta i čvrstinom čelika služimo se u bici protiv vanjskog svijeta. Umjesto da pokušamo živjeti na neravnoj zemlji, mi je poravnavamo buldožerima i cijelo vrijeme pokušavamo natjerati okolinu da nam se podčini.

Problem je u tome što smo odgojeni u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je do velike mjere naučila da ne vjerujemo prirodi koja nas okružuje kao ni sebi samima. Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha koja nam govori da ne budemo pretjerano prijateljski nastrojeni i da s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi. Ta nas je doktrina naučila da bismo, kao bića razuma i volje, trebali biti sumnjičavi prema svojoj animalnoj i instinktivnoj prirodi.

Na neki način sve je to divno i krasno, jer smo zaista ostvarili golem tehnološki napredak obuzdavši prirodne sile. Međutim, ako pretjeramo s time, naše manipulacije počinju ometati prirodne tokove, što nam može stvoriti ozbiljne probleme.

Kao rezultat našeg uplitanja, danas proživljavamo nešto što bismo mogli nazvati "zakonom smanjenog povrata". Primjerice, želimo sve brže i brže stizati do našeg odredišta. Zato pokušavamo izbrisati udaljenost između sebe i tog odredišta. Međutim, dvije stvari počinju se događati uslijed tog pokušaja da smanjimo razdaljinu između dvije točke.

Prvo, sva mjesta koja zahvaljujući mlaznim avionima postaju sve bliža i bliža polako postaju jedno te isto mjesto. Što brže stižete od Los Angelesa do Havaja, to više Havaji sliče Los Angelesu. Zato turisti stalno postavljaju pitanje: "Je li to mjesto već iskvareno?" Oni zapravo pitaju: "Je li tamo isto kao kod kuće?"

41

Drugo, ako o svojim životnim ciljevima počnemo razmišljati kao o odredištima, točkama do kojih moramo stići, ovakvo razmišljanje negira sve ono što te točke čini vrijednim truda putovanja. To je isto kao da vam, umjesto cijele banane, dam samo dva sitna kraja banane - a taj vas obrok ni na koji način ne bi mogao zadovoljiti. No, dok se borimo protiv svojeg okoliša u želji da se riješimo ograničenja vremena i prostora, i dok pokušavamo učiniti svijet boljim mjestom za život, događa se upravo to.

Da bismo mnogo bolje shvatili svoje mjesto u prirodi, možemo pogledati velike religije i filozofije koje su procvale i duboko se ukorijenile u svijesti velikog dijela stanovništva Azije i Dalekog istoka.

TAOIZAM I KONFUCIJANIZAM

U tradicionalnoj kineskoj filozofiji postoje dvije glavne velike struje: taoistička i konfucijanistička. Obje se slažu oko jednog temeljnog načela: potrebno je vjerovati prirodnom svijetu u kojem živimo i samoj ljudskoj naravi. Za čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi oni bi rekli: "Ako ne možeš vjerovati svojoj vlastitoj prirodi, kako možeš vjerovati svojem nepovjerenju u nju? Kako znaš da i tvoje nepovjerenje nije pogrešno?" Ako ne vjeruje vlastitoj prirodi, čovjek se posve izgubi.

Njihova ideja o prirodi je da se ona događa iz sebe i da je to proces koji u osnovi nije pod našom kontrolom. Po definiciji, to je ono što se događa samo po sebi, kao što se naše disanje događa samo po sebi i kao što naše srce kuca samo po sebi - a osnovna mudrost u temelju taoističke filozofije jest da trebamo vjerovati tom procesu "sam od sebe".

Taoistička misao općenito se pripisuje Lao-Tzuu, za kojeg se misli da je živio negdje oko 400. pr. n. e., i Chuang-Tseu, koji je živio od 369. do 286. pr. n. e. Taoizam nam je poznat kao jedinstven kineski način razmišljanja, života i oslobađanja, iako njegovi korijeni zasigurno sežu u šamanske tradicije zajedničke velikom dijelu sjeveroistočne Azije, a vjerojatno i Sjeverne Amerike. Međutim, u svojem krajnjem obliku taoizam je toliko sličan budizmu da su taoistički termini često korišteni u prijevodu tekstova sa sanskrta na kineski. Kad se budizam pojavio u Kini, taoizam je toliko prožeo mahayana budizam općenito i zen budizam specifično da se filozofije tih škola često i ne mogu razlikovati.

Kao što je slučaj s Vedantom i jogom u Indiji, starija gospoda u Kini tradicionalno usvajaju taoizam nakon što su dali svoj doprinos društvu pa se povlače u primitivne nastambe ili pećine kako bi živjeli u divljini i meditirali kroz duga vremenska razdoblja. Poput budističke predaje, u kojoj je povratak mudraca u svijet poznat kao put Bodhisattve, taoističke priče pune su opisa povrataka oslobođenih mudraca u svjetovne sfere. Zapravo, primarni tekst, Tao Te Ching, izvorno je napisan kao priručnik savjeta za vladajuću klasu. Međutim, učenja Lao-Tzua i Chuang-Tsea ne smiju se pomiješati s taoističkim kultom alkemije i magije usmjerenim na produžavanje života, koji je taoistički samo u nazivu, ali ne i praksi.

Iako taoizam nikada nije postao organizirana religija, privlačio je znatiželju učenjaka i filozofa Dalekog istoka više od dvije tisuće godina.

42

Taoizam promatra cijeli prirodni svijet kao izraz i djelovanje taa, procesa koji izmiče intelektualnom razumijevanju.

Iskustvo taa ne može se steći nekom propisanom metodom, iako oni koji ga traže često kultiviraju unutrašnji mir tihom kontemplacijom prirode. Taoisti razumiju praksu wu wei, neforsiranja, i smatraju da je ljudska priroda - kao i sva druga priroda - tzu-jan ili "takva kakva jest sama po sebi".

Kada pogledamo konfucijanske ideje koje su upravljale kineskim moralom i društvenim životom, pronalazimo drugu riječ koja predstavlja osnovu ljudske prirode. Ta riječ ima čudan izgovor, i iako je u engleskom romanizirana kao jen, izgovara se "vren", s kotrljajućim "r". Ta riječ simbolizira kardinalnu vrlinu čovječanstva u sustavu konfucijanskog morala i obično se prevodi kao "ljudskost" ili "humanost". Kad su od Konfucija zatražili da je precizno definira, odbio je. Rekao je: "Značenje ove vrline morate osjetiti. Nikad je ne smijete pretvarati u riječi."

Mudrost ovog stava prema definiranju jena leži u činjenici da će ljudsko biće uvijek biti veće od bilo čega što može reći ili pomisliti o sebi. Ako formuliramo ideje o svojoj vlastitoj naravi, o tome kako funkcioniraju naši umovi i emocije, te ideje će uvijek biti kvalitativno inferiorne - to jest, daleko jednostavnije i manje žive - od samog autora ideja, to jest nas. Dakle, postoji nešto u vezi s nama što nikad ne možemo izreći ni definirati - kao što ne možete zagristi vlastite zube, čuti vlastite uši, ni uhvatiti vlastitu ruku tom istom rukom. Stoga se moramo opustiti i vjerovati u našu vlastitu humanost. Konfucije je prvi rekao da bi radije vjerovao ljudskim strastima i instinktima nego ljudskim idejama o onome što je ispravno. Kao i taoisti, i on je shvatio da svim živim bićima moramo dopustiti da se pobrinu sama za sebe.

SVIJET I NJEGOVE SUPROTNOSTI

Kada kažemo što stvari jesu, uvijek ih suprotstavljamo nečemu drugome, a kad pokušavamo govoriti o cijelom univerzumu - o svemu što postoji - otkrivamo da zapravo nemamo riječi za to. To je "jedno što?”

Sve to "jedno što?" predstavljeno je simbolom velikog kruga. No, da bismo razmišljali o životu, moramo uspoređivati stvari. Stoga ih dijelimo na dva dijela i iz kruga deriviramo simbole janga i jina, pozitivnog i negativnog.

Taj simbol iznova i iznova nalazimo na kineskoj grnčariji, a danas i na svemu ostalom, od nakita do odjeće. Tradicionalno, taj amblem jedan je od temeljnih simbola filozofije taoizma. To je simbol janga ili muškog, i jina

43

ili ženskog - pozitivnog i negativnog, da i ne, svjetlosti i tame. Svijet uvijek moramo dijeliti na suprotnosti ili kategorije da bismo mogli razmišljati o njemu. Riječima Lao-Tzua:

Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe, druge stvari postaju ružne. Kada ljudi vide neke stvari kao dobre, druge stvari postaju loše.

Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo. Teško i lako podržavaju jedno drugo. Dugo i kratko definiraju jedno drugo. Visoko i nisko ovise jedno o drugome.

LAO-TZU

U književnoj tradiciji taoizma, legendarni kineski filozof Lao-Tzu često se spominje kao Konfucijev suvremenik. Prema nekim verzijama, Lao-Tzu trebao je biti dvorski knjižničar koji se umorio od neiskrenosti i intriga dvorskog života i odlučio napustiti grad kako bi živio u planinama. No, kažu da ga je čuvar vratnica zaustavio prije nego što je otišao i rekao:

"Gospodine, ne mogu vas pustiti da odete prije no što zapišete dio svoje mudrosti."

Priča se da je sjeo u stražarnicu i napisao knjigu poznatu kao Tao Te Ching, knjigu o Tau i Teu ili Putu i njegovoj snazi.

Bit pisane filozofije Lao-Tzua bavi se umjetnošću prestanka sapletanja samog sebe, učenjem djelovanja bez forsiranja zaključaka i životom u vještom skladu s procesima prirode umjesto pokušavanja da se njima upravlja. Lao-Tzu zapravo i nije rekao mnogo o značenju taa. Umjesto toga, jednostavno je ponudio svoj savjet.

Danas se vjeruje da je, iako je tu knjigu vjerojatno zapisao jedan autor u Konfucijevo vrijeme, ili nedugo zatim, taj autor uključio mudrost mnogo starije narodne tradicije. Jedna škola vjeruje da je taoistička književnost nadahnuta usmenim podukama šamanističkih pustinjaka iz drevnih vremena. Druga škola smatra da je Tao Te Ching bio pokušaj približavanja praktične, konvencionalne mudrosti kineskog naroda vladajućoj klasi kako bi joj se pomoglo da vlada mudrije i suosjećajnije. Obje su škole vjerojatno djelomično u pravu. U oba slučaja, taoistička misao i dalje spada među najpristupačnije velike svjetske religijske filozofije, a možda je jedina koja je zadržala smisao za humor.

Moja omiljena slika Lao-Tzua je ona koju je naslikao majstor Sengai, a prikazuje ga u neurednom, neformalnom stilu koji je tako karakterističan za taoistički humor, a koji je poslije asimilirao zen budizam. Ta je zaigranost jedno od najprivlačnijih obilježja cijele taoističke filozofije. Zahvalju¬jući njoj, ne znam za filozofska djela koja

44

bi bila čitljivija od djela Lao-Tzua i njegova nasljednika Chuang-Tsea. Od svih velikih svjetskih mudraca, samo oni odaju dojam da uživaju u životu takvom kakav jest.

Lao-Tzu doslovno znači "stari momak", budući da Lao znači "star", a tzu "momak", ili katkad "dječak". Zato je Lao-Tzu stari dječak, a ponekad ga prikazuju kao sjedobradog mladića, što naravno simbolizira njegovu veliku mudrost u ranoj dobi.*

*Zapise Lao-Tzua i njegova suvremenika Chuang-Tsea pronaći ćete u knjizi zvanoj Mudrost Lao-Tzua, koju je preveo Lin Yutang. On je uredio Lao-Tzu-ovu knjigu koju je navodno ovaj napisao za čuvara vratnica, a zatim je dodao više obimnih izvadaka iz knjige Chuang-Tsea kao komentare Lao-Tzuovih pasusa.

Mnogo prije no što je budizam donesen u Kinu, oko 60. g. n. e., filozofija Lao-Tzua otkrila je Kinezima da se stvarnost, ili sam život, ne mogu karakterizirati kao bitak ili ne-bitak, kao oblik ili praznina, ni bilo kojim parom suprotnosti kojeg se možete sjetiti. Rekao je: "Kada cijeli svijet spozna da je dobrota dobra, već postoji zlo."

Ne znamo što su sve te stvari osim ako ih ne usporedimo s njima suprotnim pojmom. Primjerice, teško je vidjeti lik ako ne stoji ispred pozadine kontrastne boje. Da nema pozadine, lik bi nestao, što je načelo kamuflaže. Zbog nerazdvojnosti suprotnih pojmova, shvaćate da oni uvijek dolaze zajedno, a to upućuje na svojevrsno jedinstvo koje leži u njihovu temelju.

TAO

U filozofiji Lao-Tzua to se jedinstvo zove tao. Iako se piše t-a-o, na kineskom se izgovara kao d-a-u. Sadrži osjećaj ritmičkog kretanja, kretanja i zaustavljanja, i osjećaj inteligencije, pa tako dobivate ideju svojevrsne ritmičke inteligencije koja se diže i spušta poput plime.

Riječ ima dva osnovna značenja. Jedno se najbolje može prevesti kao "put", "način na koji stvari jesu", "način funkcioniranja prirode". Drugo značenje riječi jest "govoriti" pa se u uvodu Lao-Tzuove knjige krije igra riječima:

Tao koji se može izgovoriti nije vječni Tao,

Doslovno piše "Tao koji može biti Tao nije Tao" ili ako se pročita kao telegram: "Tao može Tao ne Tao." Prvo značenje riječi tao je "put", a drugo značenje "govoriti" ili drugim riječima:

Put koji se može izraziti nije vječni Put.

45

Ja radije uopće ne prevodim riječ tao zato što je tao za nas svojevrstan besmisleni slog koji indicira misterij koji nikada ne možemo shvatiti - jedinstvo koje leži u osnovi suprotnosti. Naše najdublje intuitivno znanje govori nam da postoji nekakvo jedinstvo u tim raznim suprotnostima zato što otkrivamo da jednu ne možemo odvojiti od druge. Znamo da postoji cijeli univerzum, ali ne možemo stvarno znati što je to. Tao je stoga stvarnost koju razumijemo na dubokoj razini, a da je pritom ne možemo definirati.

Kineski pjesnik izrazio je to ovako:

Branje krizantema duž istočne ograde, Tiho promatranje južnih brda, Ptice lete kući u parovima, Kroz blagi planinski sumrak. U svim tim stvarima postoji duboki smisao, Ali kad ga pokušamo izraziti, Iznenada zaboravljamo riječi.

Lao-Tzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore." Drugi kineski pjesnik rekao je, satirizirajući ga: "Oni koji govore, ne znaju, oni koji znaju, ne govore. To nam kaže Lao-Tzu, ali kako to da je on sam napisao knjigu od pet stotina znakova?" Bit je u tome da cijela njegova knjiga ni na koji način ne definira što znači tao. On ne govori toliko o njemu koliko pomoću njega, koristeći se njime kao sredstvom vlastitog izražavanja.

Zbog čega je tao tako nemoguće izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj što ne možemo imati nikakav sustav razmišljanja - bilo da je riječ o filozofskom, logičnom, matematičkom ili fizičkom - koji definira svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je važno shvatiti ovo načelo. Drugim riječima, svojom desnom rukom mogu dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podiže samu sebe. Ako pokušam dohvatiti svoju ruku, čime bih to mogao učiniti? Uvijek mora postojati nešto što nije dohvaćeno, nego dohvaća samo sebe, radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.

Na isti način, otkrit ćete da je definicija glagola "biti" u rječniku definirana kao "postojati". Zatim, kada pogledate riječ "postojati", otkrit ćete da je definirana kao "biti". Jeste li imalo pametniji? Rječnik ne može sam sebe posve definirati. Na kraju krajeva, može samo sastavljati riječi koje korespondiraju s drugim riječima.

U tom smislu, pokušaj da se kaže bilo što o tau je poput pokušaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne možete izaći izvan njih da biste ih pojeli. Da to kažemo na drugi način, sve što možete sažvakati nisu vaša usta. Sve što je moguće izreći o tau nije sam tao.

46

TZU-JAN

Sam po sebi kakav jest

Uvijek postoji nešto što ne znamo. Dobar primjer za to je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: ne možemo definirati energiju, ali možemo raditi s njom, a slično vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je da bude, kao što se kaže na kineskom, tzu-jan, ono što je "samo po sebi", "samo od sebe", ili "takvo kakvo jest". Tzu-jan je skoro ono na što mislimo kada kažemo da je nešto automatsko ili da se događa automatski. Katkad taj izraz prevodimo kao "priroda", kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pčela i cvijeća. Ta vrsta prirode na kineskom se zove tzu-jan.

Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi. Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništa ne stoji iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako će i kada vaše srce kucati - to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati - vaša se pluća pune i prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju - one rastu same od sebe.

Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati - kao što se ni tao ne može definirati - nemoguće ga je kontrolirati.

Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se čovjek, budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srca kucaju "sama po sebi" i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati "sam po sebi", iako se većina nas toga pribojava.

WU WEI

7eforsiranje

Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode, zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakav svijet jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

47

Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranje drugo načelo taa - pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost sama po sebi (tzu-jan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga je prevesti u duhu riječi "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.

Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično taoističko načelo života.

Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: "Obratite pozornost." Djeca će obaviti noge oko nogu svojih stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gleda svojeg učitelja i govori: "Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato što sam se tako trudio slušati." Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.

Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku na drugu stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar reći će vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu." Otkrit ćete da se takvim blagim pristupom, kada dopustite sječivu pile da se lagano kreće, drvo pili s lakoćom.

I naša poslovica kaže : "Blagost djeluje." Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu stvari. Krećite se u skladu s time i vaš će posao biti jednostavan.

TE

Vrlina: vještina življenja

U jednoj knjizi filozof Chuang-Tse priča divnu priču o mesaru koji se služio istom satarom dvadeset godina zato što je uvijek pazio da sječivom pogodi tetive između kostiju. Na taj način nikada je nije istrošio.

I opet, vidimo da se za osobu koja uči djelovati na način koji je, recimo, u skladu s taom, kaže da ima vrlinu. Taj specifičan kineski osjećaj za vrlinu zove se te, ali nije riječ o vrlini u našem uobičajenom smislu "biti dobar". Te

48

je poput naše riječi "svojstvo" u smislu "ljekovita svojstva biljke". Kada se riječju "vrlina" koristimo na taj način, ona zapravo znači neobičnu vještinu življenja. U svojoj knjizi Lao-Tzu kaže da vrhunska vrlina nije svjesna sebe kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno želi biti vrlina da gubi svoje svojstvo vrline.

Često nailazimo na čestitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se reći, previše vrlina. To su ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazočnosti, osjećate da su toliko dobri da ne znate što im reći. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjećate se pomalo nelagodno u njihovoj nazočnosti. U taoističkoj terminologiji takva osoba zaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.

Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajuća. Ona nije naglašeno skromna; ona je prirodno ono što jest. Lao-Tzu kaže da se čini da najveća inteligencija izgleda kao glupost, najsnažnija elokventnost zvuči kao mucanje, a najveća bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to je paradoksalan način izricanja ideje da istinska vrlina, te, znači živjeti ljudski život tako da čovjek ne ometa sam sebe.

To je ono čemu se toliko divimo kod djece i na čemu im toliko zavidimo. Kažemo da su naivna, neiskvarena, nevješta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje još nije naučilo plesati kako pleše pred publikom, vidite dijete koje pleše samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.

Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili učitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono počinje promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukočen, neprirodan ili, što je još gore, usiljen, i gubi se duh dječjeg plesa. No, ako dijete nastavi učiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesač ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to više nije jednostavna, mogli bismo reći embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizučena. Umjesto toga, sada se javlja nova prirodnost koja obuhvaća i u sebi nosi godine i godine tehnike, vježbanja i iskustva.

Vidjet ćete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u kojem se još nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnim stadijem, u kojem čovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, ta se dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti oslobođene osobe.

Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati - ako uživate u životu ne znajući da uživate, je li to zaista uživanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, čak i opasnost u razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dok mi učimo kako gledati sebe i onkraj sebe, možda ćemo počinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.

Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe - primjerice, kad vam je strašno važno da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vam mišići opušteni i spremni za trk, vaš strah da ćete zakasniti čini vas ukočenima i počnete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdraži i zbog svoje razdražljivosti postajete napeti i ukočeni, što vas navodi na pogreške. To može dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv života vezuje život u čvorove.

I tako, tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.

49

1. dio

Nježan Put

Tao je poput bunara: Koristi se, ali nikada ne presuši. On je poput vječne praznine, ispunjene beskrajnim mogućnostima…

Tao se zove Velika majka, Prazan, ali neiscrpan, Rada beskrajne svjetove.

Uvijek je prisutan u vama. Možete ga upotrijebiti kako želite.

SNAGA SLABOSTI

Lao-Tzu piše o filozofiji snage slabosti. Mislim da je čudno što ljudi na Zapadu ne shvaćaju koliko je blagost snažna. Jedna od omiljenih Lao-Tzuovih analogija bila je voda. O vodi je govorio kao o najslabijoj tvari na svijetu, međutim, isticao je da se ništa ne može usporediti s vodom u prevladavanju čvrstih i snažnih stvari. Možete je rezati nožem, i ona će ga propustiti kroz sebe, no sama voda urezala je Veliki kanjon u čvrstoj stijeni.

Lao-Tzu rekao je i to da muškarac u sebi mora zadržati jedan ključni ženstveni element i da će onaj koji to učini postati kanal za cijeli svijet.

Ideal stopostotnog čvrstog momka, rigidnog, robusnog čovjeka s mišićima poput čelika zapravo je model slabosti. Vjerojatno pretpostavljamo da će takva čvrsta vanjština djelovati poput tvrde ljuske koja će nas zaštititi, međutim, većina vanjskih stvari kojih se bojimo pogađa nas zato što se bojimo vlastite unutarnje slabosti.

Sto se događa ako inženjer sagradi posve čvrst most? Da se, primjerice, most Golden Gate ili most George Washington ne ljuljaju na vjetru, da nimalo ne popuštaju i ne pomiču se, srušili bi se. Zato možete uvijek biti sigurni da muškarac koji se na površini pravi da je 100% muško duboko u sebi sumnja u svoju muškost. Ako si dopusti da bude slab, može iskusiti nešto što je zapravo njegova najveća snaga. To ne vrijedi samo za ljudska bića nego i za sva ostala živa bića.

50

DŽUDO

7ježan put

Filozofija snage slabosti koja je dospjela u Japan iz Kine kroz migraciju zen budizma nadahnula je zapanjujuće oblike samoobrane poznate kao džudo i aikido. Riječ džudo fascinantna je zato što znači ju, nježan, i do, put. Do je japanski način izgovaranja kineske riječi tao pa je to nježan tao, filozofija taa primijenjena na samoobranu.

Ta filozofija sadrži razne komponente, a jedan od temeljnih elemenata prakticiranja džuda jest razumijevanje ravnoteže - a ravnoteža je, naravno, temeljna ideja taoističke filozofije. Filozofija taa u svojim osnovama ima poštovanje prema prirodnoj ravnoteži. Ako ste osjetljivi, nećete narušiti tu ravnotežu. Umjesto toga, pokušat ćete otkriti što ona čini i slijediti je.

Drugim riječima, izbjegavat ćete pogreške poput temeljitog istrebljivanja insekata - nametnika ili unošenja zečeva u zemlju poput Australije bez razmišljanja o tome imaju li oni prirodne neprijatelje, zato što vas takvo ometanje prirodne ravnoteže neminovno vodi u nevolju. Filozofija ravnoteže prva je stvar koju moraju svladati svi praktikanti džuda i aikida, a ona je temeljno načelo taa.

Kad je riječ o načelima džuda, pitanje ravnoteže moguće je demonstrirati ako pogledamo što se događa kada pokušamo podići tešku rolu materijala. Bili bismo glupi kad bismo je pokušali uhvatiti na vrhu jer to bi pokazalo da uopće ne razumijemo zakone ravnoteže. Ako želite nešto podići, uhvatite to ispod središta gravitacije. Položite rame na taj predmet, potkopajte ga i podignite. To načelo prisutno je u džudu. Dio razumijevanja ravnoteže u džudu jest vježbanje hodanja na takav način da nikad ne izgubite centar: noge vam formiraju osnovu trokuta, tijelo je na vrhu i, kad se okrećete, uvijek nastojite zadržati noge otprilike ispod ramena. Na taj način nikad ne gubite ravnotežu. To je dobro vježbati u svakodnevnom životu, kao i u džudu.

Drugo načelo, onkraj razumijevanja i održavanja ravnoteže, kaže da se snazi ne treba suprotstavljati snagom. Kad vas napadne neprijatelj, ne suprotstavljate mu se. Umjesto toga, popuštajte mu, kao što matador popušta pred bikom. Zatim ga svladajte njegovom vlastitom snagom i načelom ravnoteže.

Zamislimo, primjerice, da me netko želi udariti iz nekog smjera. Umjesto da se branim i blokiram udarac, džudo me uči da preusmjerim snagu udarca. No, kada protivnik prolazi pokraj mene, moje koljeno se diže i zakači ga ispod točke ravnoteže. Protivnik pada punom težinom, a taj pad izazvan je njegovom vlastitom inicijativom i vašom primljivošću. Dopuštajući mu da izvede udarac do kraja, umjesto da ga blokirate, doveli ste ga u svoju klopku.

Isti stav opuštene nježnosti lijepo je vidljiv kad promatrate mačku kako se penje na drveće. Kada pada s drveća, ona se jednostavno pusti. Mačka se posve opušta i lagano slijeće na tlo. No, kad bi padala s drveta i iznenada odlučila da ne želi pasti, postala bi ukočena i napeta i nakon pada od nje bi ostala samo vreća slomljenih kostiju.

Na isti način, filozofija taa kaže da svi mi padamo s drveta u svakom trenutku naših života. Zapravo, u trenutku rođenja poletjeli smo niz liticu, padamo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato, umjesto da živimo u stanju stalne napetosti i grabimo svakojake stvari koje zapravo padaju s nama zato što je cijeli svijet nestalan, budimo poput mačke. Nemojmo se opirati.

51

Li

Obrasci prirode

Do sada, kao tipični filozof, pokušavao sam objasniti što je taoizam. Koliko god to čudno zvučalo, baš to ne treba činiti.

I još čudnije, ako sam vam uspio prenijeti nešto što ste stvarno razumjeli, ako sam uspio riječima razjasniti cijeli problem, zavarao sam vas. Jedan od razloga zbog kojih nam se život čini problematičnim, i jedan od razloga zbog kojih se služimo filozofijom u pokušaju rješavanja tih problema, je taj što nastojimo prilagoditi poredak univerzuma poretku riječi, a to jednostavno ne funkcionira.

No, ja i dalje pričam i pišem o istočnim filozofijama. Često sam govorio da prava osnova budizma nije niz ideja nego iskustvo. To, naravno, vrijedi i za taoizam, koji poput budizma priznaje da je iskustvo različito od riječi. Ako ste nešto okusili, čak i vodu, znate kakva je okusa. No, nekome tko ga nikada nije okusio ne možete ga objasniti riječima zato što on nadilazi riječi.

Poredak svijeta jako se razlikuje od poretka koji stvaramo pravilima naše sintakse i gramatike. Poredak svijeta nevjerojatno je složen dok je poredak riječi relativno jednostavan. Nastojanje da objasnimo život poretkom riječi je jednako nespretno kao pokušaj pijenja vode vilicom. Naše brkanje poretka logike i riječi s poretkom prirode razlog je zbog kojeg nam se sve čini tako problematičnim.

Kada kažemo da pokušavamo naći smisao u životu, to znači da se prema stvarnom svijetu pokušavamo ponašati kao da je niz riječi. Riječi su simboli i znače nešto drugo osim znakova stvorenih slovima, ali stvarni ljudi, planine, rijeke i zvijezde nisu ni simboli ni znakovi. Stoga poteškoća s kojom se susrećemo u pokušaju nalaženja životnog smisla leži u činjenici da pokušavamo ugurati vrlo složen poredak života u vrlo jednostavan sustav koji nije dorastao tom zadatku; to nas dovodi do niza nepredviđenih poteškoća.

U kineskom jeziku postoje dva termina koja označavaju ta dva različita poretka. Prvi je riječ tsu, koja znači "poredak izmjerenih stvari" ili "poredak zapisanih stvari". U nekom smislu ta riječ nosi značenje riječi "zakon", i iako katkad govorimo o zakonima prirode, oni nikada ne mogu biti tsu ako ih ne pokušamo opisati ili zapisati da bismo o njima razmišljali riječima.

Budući da se tsu odnosi samo na poredak stvari kada o njima razmišljamo u brojevima i riječima, Kinezi se služe drugom riječju, li, kojom opisuju stvarni prirodni poredak. To je neobičan i zanimljiv termin. Njegovo izvorno značenje je oznaka u žadu, god u drvetu ili vlakno u mišiću, a veliki poznavalac kineske misli, Joseph Needham, preveo ga je kao "organski obrazac". On se odnosi na složeni obrazac koji vidimo kada, primjerice, gledamo plinovitu maglicu koja ima izrazito neodređen oblik ili kad gledamo slojeve koji oblikuju obrasce u stijeni i vidimo veličanstvene nabore koje je nevjerojatno teško opisati, ali lako shvatiti vidom i osjećajima. No, takav poredak nikada ne možemo pretvoriti u riječi. Zbog toga, pokušaj pronalaženja smisla i reda u životu uvijek će biti neuspješan.

Poredak li, ili beskrajna složenost organskog obrasca, ujedno je i poredak naših tijela, mozgova i živčanih sustava. Mi zapravo živimo po tom poretku, jer kako sam često govorio, ne otkrivamo riječima ni uređenim mislima način na koji razvijamo vlastita tijela, strukturiramo kosti i reguliramo metabolizam. Zapravo, nemamo pojma kako nam to polazi za rukom, nemamo pojma kako razvijamo svijet, kako razmišljamo i kako donosimo

52

odluke. Mi te stvari činimo, ali procesi i poredak fizičkog tijela u njihovoj osnovi potpuno su nam nepoznati. Iako činimo te stvari, ne možemo ih u potpunosti opisati.

Cijelo vrijeme oslanjamo se na taj čudan i neraspoznatljiv oblik prirodnog poretka. To je osnova svega što činimo, a čak i kad pokušamo nešto shvatiti i opisati to riječima, a zatim donesemo odluku na temelju tog procesa, još se uvijek nesvjesno oslanjamo na poredak koji ne možemo shvatiti. Taj poredak tvori našu temeljnu narav, ali previše smo joj blizu da bismo je mogli vidjeti - zato je praćenje taa umjetnost pronalaženja puta u vlastitu prirodu osjećajem.

Međutim, u procesu našeg odgoja, a osobito u procesu obrazovanja, naši roditelji i učitelji brižljivo nas uče da se ne oslanjamo na svoje spontane sposobnosti. Podučavaju nas da otkrivamo stvari razmišljanjem, a prvi zadatak nam je da naučimo nazive svih stvari. Na taj način učimo sve objekte u svijetu promatrati kao odvojene objekte.

Drvo je drvo. Ono počinje s korijenom, završava s lišćem na granama, i to je to. Isto tako, uče nas da se ponašamo dosljedno, gotovo kao da smo likovi u knjizi, a znate kako kritičari mrze autora čiji likovi nisu dosljedni. Kad bismo stvarno uvijek bili dosljedni u životu, bilo bi to vrlo dosadno, ali mislim da katkad, u tom pogledu, upute za život dobivamo iz književnosti i pokušavamo nametnuti dosljednost povrh naše prirodne, stalno promjenjive spontanosti.

Budući da nas odgajaju tako da od sebe učinimo nešto smisleno i da postanemo odgovorni za sebe, od nas se uvijek očekuje da budemo u stanju racionalizirati svoja djela u riječi. Kada to pokušamo postići, unutar sebe stvaramo svojevrsno drugo "ja", što se u zenu zove "ja koje promatra". To "ja koje promatra" može biti vrlo dobra stvar, ali nam može i uzrokovati probleme te cijelo vrijeme davati komentare o tome tko smo i što činimo. Ono pita: "Sto će reći drugi ljudi? Ponašam li se prikladno? Ima li to što činim ikakvog smisla?"

Sociolog George Herbert Meade nazvao je to "internalizirani drugi". To znači da imamo svojevrsnu unutarnju sliku, nejasan osjećaj o tome tko smo i što nam o nama govore reakcije drugih ljudi na nas. Tu reakciju gotovo neizbježno saznajemo kroz riječi i misli drugih ljudi, ali ubrzo učimo i sami davati komentar. Svaka misao ili opservacija tada se uspoređuje s idejom koju smo formirali. Stoga ta slika postaje internalizirana - drugo ja koje cijelo vrijeme komentira ono što čini prvo ja - i u bilo kojoj situaciji moramo racionalizirati razlog zbog kojeg je neko ponašanje usklađeno s tom slikom, ili se prisiliti na promjenu tog ponašanja, ili ga ne promijeniti i osjećati grižnju savjesti zbog toga. Poteškoća u tome je činjenica da smo, iako je za civiliziranu komunikaciju i osobne odnose izrazito važno unijeti smisao u ono što činimo mi i drugi ljudi te opisati sve to riječima, ipak time ograničeni.

Svi smo se divili dječjoj spontanosti i svježini. Žalosno je da djeca, odrastajući, postaju sve samosvjesnija. Na taj način ljudi često gube svoju svježinu. Čini se da se sve više ljudi pretvara u proračunata stvorenja koja žele da sve bude po njihovom.

Ljudi ometaju sami sebe zato što se stalno promatraju i propituju. Oni uvijek pokušavaju uklopiti poredak svijeta u poredak smisla, misli i riječi. Zato djeca gube svoju prirodnost i spontanost. Zbog toga se divimo ljudima bilo da je riječ o mudracima ili umjetnicima koji u zreloj dobi povrate djetinji duh i svježinu. Njih više ne muči to što ljudi misle ili govore. To je šarm koji obavija taoističke mudrace drevne Kine.

53

I CHING

Knjiga promjena

Da bismo stekli predodžbu o inteligenciji obrasca li i o načinu na koji je možemo upotrijebiti u donošenju odluka, pogledajmo drevnu kinesku metodu divinacije koja je prožeta i neraskidivo povezana s taoizmom. Možda znate da je divinacija svojevrsno proricanje budućnosti, no ovaj oblik divinacije utemeljen je na tekstu koji neki ljudi smatraju najstarijim kineskim tekstom, I Chingu ili Knjizi promjena. Nadam se da ljudima neće pasti na pamet da tako drevnu i štovanu knjigu mudrosti kao što je I Ching propituju o tome u koje dionice uložiti novac - toj knjizi postavljaju se pitanja o duhovnom ili psihološkom stanju čovjeka ili se s njom savjetuje u vezi s najvažnijim životnim odlukama.

Stari i ortodoksni način konzultacija s Knjigom promjena je upotreba prutića stolisnika koji su dugi, ravni i uski. Veći broj tih prutića rasporedi se nasumce, a zatim se proračunava. No, to je dug i elaboriran način proricanja. Ne tako drevan, ali jednako cijenjen način je upotreba novčića. Ja za tu svrhu imam tri kineske kovanice, ali bilo koji drugi novčić jednako je učinkovit.

Tip pitanja koje se Knjizi promjena može postaviti u gotovo bilo kojoj situaciji jest nešto u stilu: "Što je najbolje za mene u okolnostima u kojima se nalazim?" Postavimo jasno pitanje, zatim uzmemo novčiće, protresemo ih i ispustimo. Prema načinu na koji padnu nakon svakog bacanja - glava ili pismo - crtamo heksagram od šest linija koji se sastoji od para trigrama od po tri linije.

Stvar funkcionira ovako: sva tri novčića tresemo i bacamo u isti trenutak. Svako bacanje novčića daje nam jednu liniju. Strana kineskog novčića s tekstom - ili "pismo" na američkim kovanicama - računa se kao jin i vrijedi 2. Druga strana - "glava" američke kovanice - računa se kao jang i vrijedi 3. Postoje četiri kombinacije ta tri novčića:

Ako su svi novčići jin, ukupna vrijednost sva tri novčića je 6 i crta se prekinuta ili negativna linija, koja čini dno heksagrama. Ovo je takozvana linija "stari jin":

54

Ako su dva novčića jin, a jedan jang, ukupna vrijednost je 7, i crta se neprekinuta ili pozitivna linija zvana "mladi jang":

Ako je jedan novčić jin, a dva jang, ukupna vrijednost je 8, i crta se prekinuta ili negativna linija, takozvani "mladi jin".

Ako su sva tri novčića jang, ukupna vrijednost je 9, i crta se neprekinuta ili pozitivna linija zvana "stari jang".

Pogledajmo specifičan slučaj i pretpostavimo da smo u prvom bacanju dobili zbroj 6, negativno očitavanje. Simbol kojim se bilježi negativno očitavanje je prekinuta linija, linija jin.

Ponovimo bacanje novčića i ovoga puta dobivamo zbroj 8 - očitavanje je opet negativno i opet ga zabilježimo i nacrtamo još jednu prekinutu liniju povrh one prve. Heksagram nastaje od dna prema vrhu.

Opet protresemo i bacimo kovanice. Ovoga puta zbroj je 7 - pozitivno očitavanje. To bilježimo neprekinutom linijom ili jang linijom koja predstavlja pozitivno načelo, i prvi je trigram dovršen.

Opet bacamo kovanice. Zbroj je opet 6, a linija negativna. U sljedećem bacanju zbroj je 8 i linija je opet negativna. Zatim bacamo posljednji, šesti put, i zbroj je 9. Na vrhu heksagrama crtamo neprekinutu, jang liniju.

I tako smo dobili lik:

Da bismo saznali što znači, moramo pogledati vrlo drevni dijagram, koji vam je možda poznat. Možda ste ga vidjeli na kineskim zdjelama ili nakitu ili urezanog u žadu. To je osam trigrama - simbola sastavljenih od po tri vertikalno nanizane linije - postavljeno u krug, a u sredini slike nalazi se lik koji smo vidjeli prije, simbol načela jina i janga.

U Kini je simbol u sredini poznat i kao Tai Chi, simbol dva temeljna načela, pozitivnog i negativnog, janga i jina za koje se smatra da leže u korijenu svih svjetskih fenomena. Kineski znak za riječ "jang" izgleda kao riba. On

55

predstavlja svijetlu stranu i označava južnu ili sunčanu stranu planine. Znak za jin je crna riba. On predstavlja sjenovitu ili tamnu stranu planine. Kao što smo vidjeli, oni predstavljaju muško i žensko načelo.

Uočite simbolizam svijetle i tamne strane planine - nećete pronaći planinu sa samo jednom stranom. Dvije strane uvijek moraju biti zajedno. Na isti način, Kinezi smatraju da pozitivno i negativno, svjetlost i tama, muško i žensko, povoljno i nepovoljno, uvijek dolaze zajedno u ljudskom životu, jer jedno ne možemo razaznati bez onog drugoga.

Izvan rotirajućeg lika pozitivnih i negativnih načela pronaći ćete osam trigrama koji predstavljaju sve moguće kombinacije prekinutih i neprekinutih linija. Ti trigrami predstavljaju osam temeljnih načela ili elemenata od kojih se, prema Knjizi promjena, sastoji svaka životna situacija.

Primjerice, trigram na vrhu znači nebo" ili "nebesa", što je simbol kreativnog načela. Onaj izravno ispod njega znači "zemlja" i simbolizira receptivno načelo. U kineskom sustavu svaki trigram povezuje se i s članom obitelji. Kreativni simbol je otac, a receptivni simbol majka.

S jedne strane nalazi se trigram s dvije jang ili pune linije oko receptivne linije. On je povezan s elementom vatre i znači "držanje za nešto" ili možda "zadržavanje". Nasuprot njemu nalazi se trigram s dvije receptivne linije oko jedne pune linije. On se povezuje s vodom, liticom i opasnim bezdanom. Između četiri kardinalna trigrama javljaju se četiri međukardinalna trigrama: grom, vjetar, jezero i planina. U knjizi proročanstava, svaka životna situacija može se predstaviti s ova dva načela. U navedenom primjeru, jedan trigram ponavlja se dvaput. Dobili smo planinu na planini.

SAVJET PROROKA

Postoje ukupno šezdeset i četiri moguće kombinacije ovih osam trigrama, što otežava pamćenje svake pojedine kombinacije. Zato ćemo sada u samoj Knjizi promjena potražiti značenje tog specifičnog heksagrama, kao i savjet koji nam prorok želi dati kao odgovor na naše pitanje o trenutačnoj situaciji.

Planina na planini je heksagram broj 52, koji se i sam zove "Planina". Lik planine simbol je povezan s idejom tišine i mirovanja. Kada imamo "mirovanje" povrh "mirovanja", pred sobom vidimo simbol čije je značenje duboki mir.

Knjiga kaže:

PROSUDBA

Mirovanje. Drži leda mirno Tako da više ne osjeća svoje tijelo. Spušta se u svoje dvorište i ne vidi svoje ljude. 7ema krivnje.

Prava tišina znači mirovati kada dođe vrijeme za to i krenuti naprijed kada dođe vrijeme da se krene naprijed. Na taj način, odmor i kretanje u skladu su sa zahtjevima vremena. Tako nastaje svjetlost u životu...

56

PRIZOR

Planine stoje blizu: Slika mirovanja. Tako uzvišen čovjek 7e dopušta svojim mislima Da krenu onkraj njegove situacije.

Srce stalno razmišlja. To se ne može promijeniti. No, kretanje srca, to jest čovjekove misli, trebale bi se ograničiti na neposrednu situaciju. Sve misli upućene dalje od toga samo će nam izazvati bol u srcu.

Vidite da je riječ o prilično općenitom savjetu koji odgovara na pitanje - budući da je pitanje bilo neodređeno i savjet je neodređen. No, simboličko značenje ovog odgovora jednostavno kaže da je sjedenje s mirnim leđima, tako da ih čovjek i ne primjećuje, samozaborav. Fokusiranje misli na neposrednu situaciju sugerira praksu meditacije, mirovanja ili šutnje. To je savjet koji smo dobili i dobar je.

ZAPADNJAČKO GLEDIŠTE

Mogli biste reći da je ovo totalno lud način donošenja odluka, osobito kad bih postavio neko specifičnije pitanje ili kad bih zatražio savjet o nekoj važnoj odluci koju moram donijeti. S našeg modernog, znanstvenog stajališta, rekli bismo da je donošenje velikih životnih odluka na temelju bacanja novčića najgluplja stvar koju čovjek može učiniti. Uostalom, na taj način zanemarujemo racionalan pristup svojoj situaciji, ne uzimamo u obzir raspoložive podatke, ne donosimo inteligentnu procjenu vjerojatnosti. Prije nego što donesemo neku važnu odluku, volimo promisliti o svim uključenim čimbenicima.

Mi se unosimo u situaciju i temeljito promišljamo o njoj. Odvagujemo argumente za i protiv, prednosti i nedostatke. Zato vjerujemo da ništa ne može biti praznovjernije od toga da se oslonimo na knjigu proročanstava koja se posve oslanja na slučajno padanje novčića. Znamo da novčići nemaju nikakve veze s problemom pa je naš suvremeni stav o tome - i svim drugim oblicima proricanja budućnosti - takav da, ako i funkcionira, to nije ništa nego čista slučajnost.

ISTOČNJAČKO GLEDIŠTE

Međutim, osobi koja vjeruje u taj sustav, možda nekom tradicionalno orijentiranom Kinezu ili Japancu, on se ne čini toliko nategnutim. Oni bi nam mogli reći: "Prije svega, kad razmatrate činjenice povezane s nekom specifičnom odlukom i proračunavate sve podatke, kako ćete odabrati one najrelevantnije?

Primjerice, ako sklapate poslovni ugovor, činjenice koje smatrate povezanima s tim ugovorom možda su povezane sa stanjem vaše tvrtke, stanjem druge tvrtke i situacijom na tržištu, ali vjerojatno nećete uzeti u obzir

57

mnoga osobna pitanja koja bi mogla utjecati na plan. Ipak, nešto što uopće niste uzeli u obzir moglo bi se uplesti u situaciju i posve je promijeniti. Osoba s kojom ulazite u posao može se poskliznuti na koru od banane i teško se ozlijediti te postati neučinkovita, pa čak i štetna za posao. Kako bi netko mogao predvidjeti takvu mogućnost racionalno procjenjujući situaciju?"

Možda bi nam mogli reći: "Kako znate da ste prikupili dovoljno podataka? Uostalom, podataka i potencijalnih problema povezanih sa svakom situacijom doslovno je bezbroj. Zbog čega odlučujete prestati prikupljati podatke o tome kako riješiti problem? Mislim da jednostavno skupljate informacije dok se ne umorite od toga ili dok ne dođe vrijeme za akciju i ne ponestane vam vremena za prikupljanje još podataka." Moguće je iznijeti vrlo uvjerljiv argument da je, budući da ste na proizvoljan način donijeli odluku o prestanku istraživanja, ta metoda jednako proizvoljna kao i bacanje novčića.

VJEROJATNOSTI I ODLUKE

"Dobro", mogli bismo reći, "a što je s vjerojatnostima? Uostalom, pri donošenju odluka u velikoj se mjeri oslanjamo na statistiku." No, statistika ima svoja ograničenja - ona funkcionira vrlo dobro kada se traži prosjek onoga što će učiniti velik broj ljudi, ali beskorisna je u pojedinim slučajevima. Primjerice, tabele kojima se služe osiguravajuća društva vrlo će vam točno prikazati prosječan životni vijek odraslog muškarca ili žene, pušača ili nepušača, ali u bilo kojem pojedinom slučaju te nam tabele neće reći kada će netko umrijeti. Vjerojatno isto vrijedi za svaku odluku koju možemo donijeti: vjerojatno je da ćemo odvagnuti sve informacije i u posljednjem trenutku donijeti našu odluku na temelju "špurijusa", što je zapravo instinktivan osjećaj o situaciji koji nema puno veze s racionalnom mišlju.

Ja sam pomalo skeptične naravi i jako sumnjam u to da ovaj način donošenja odluka funkcionira. No, to kažem s određenim odmakom, zato što nikada ne možemo dokazati funkcionira li bilo koja metoda donošenja odluka. Ja mogu donijeti nadasve glupu odluku i zbog nje poginuti, ali nemam način da saznam nije li me to što sam poginuo u tom trenutku spasilo od gore sudbine, a možda i od pogreške koja bi utjecala na živote mnogih drugih ljudi. Ako donesem pravu poslovnu odluku i zaradim milijune dolara, ne mogu znati neće li to biti tako loše za moju osobnost da se ispostavi da je to najgora stvar koja mi se mogla dogoditi. Zato ne možemo znati hoće li ishod neke odluke na duge staze biti uspjeh ili neuspjeh, zato što će samo nepoznato - ono što slijedi - pokazati je li to bilo dobro ili loše. A to nepoznato proteže se ispred nas u nedogled.

PREDNOSTI I NEDOSTACI

I u modernom znanstvenom pristupu i u sustavu ove stare kineske knjige proricanja postoje prednosti i nedostaci. Postoji loša strana Knjige promjena i znakovit nedostatak kineske kulture, a to je činjenica da se Kinezi toliko oslanjaju na Knjigu promjena i njezin sustav simbola za klasificiranje svih prirodnih fenomena da je ona s vremenom postala vrlo rigidna struktura, koja je na kraju isključila percepciju svega novoga.

58

Upozorenje za nas, i način da profitiramo od njihove pogreške, je shvaćanje činjenice da mi isto to radimo sa znanstvenom metodom. Postoje određeni tipovi ličnosti koji postaju vrlo rigidni u svojim znanstvenim idejama pa automatski isključuju određene mogućnosti zato što se ne slažu s prihvaćenim znanstvenim dogmama.

Primjerice, fenomen koji nazivamo nadosjetilno opažanje, iako ga ja radije nazivam iznimnim osjetilnim opažanjem. Postoje vrlo jaki dokazi da takav oblik percepcije postoji, pa ipak, mnogi znanstvenici ignorirat će te dokaze zato što kažu da je to jednostavno nemoguće. Ograničiti svoju spoznaju na taj način znači upasti u istu zamku u koju su Kinezi upali kad su se počeli previše oslanjati na klasifikaciju svijeta i događaja sadržanu u Knjizi promjena.

S druge strane, oba sustava imaju i svoje prednosti. Kao što postoji pozitivna strana korištenja znanosti, postoji i pozitivna strana Knjige promjena. Slika iz ove knjige koja prikazuje međuodnos tih formi utemeljena je na pogledu na život koji nam sugerira nov način promišljanja o našim informacijama, a u skladu je s određenim gledištima koja se sada razvijaju i u našoj znanosti. To je životni svjetonazor koji se ne fokusira toliko na kauzalnu vezu između događaja koliko na obrazac događaja kao cjelinu.

USPOREDBA ISTOKA I ZAPADA

Pokušat ću vam pokazati razliku između ovih načina istraživanja. Kada razmišljamo o uzročnosti, uglavnom razmišljamo o načinu na koji prošlost određuje događaje. Iz toga proizlazi da je ljudsko ponašanje određeno prošlošću. To je kao da su događaji različite pikule koje se bacaju zajedno i udaraju jedna o drugu. Stoga ćemo, prateći kretanje pojedine pikule, pokušati otkriti koje su je druge pikule udarale. Tako odlazimo sve dalje i dalje u prošlost njezina individualnog kretanja. Sve do nedavno, gledište zapadnjačke znanosti bilo je utemeljeno gotovo isključivo na ideji uzročnosti. Znanost se pretvorila u istraživanje načina na koji prošli događaji utječu na sadašnje događaje.

Gledište u osnovi Knjige promjena drukčije je. Umjesto da pokuša shvatiti događaje u odnosu na prošle uzroke, ona događaje shvaća u odnosu na njihove sadašnje obrasce. Drugim riječima, pristupa im tako da u obzir uzima cjelovit pogled na organizam i njegovu okolinu umjesto pogleda koji bismo mogli nazvati linearnim. Iako Kinezi nisu primijenili taj pristup na svoju tehnologiju, tradicionalno ga primjenjuju u umjetnosti i filozofiji prirodnih zakona. Njihovo temeljno gledište jako se razlikuje od našega.

Odgovarajuću analogiju za zapadnjački način gledanja na stvari možemo pronaći u načinu na koji događaje pokušavamo shvatiti u skladu s poretkom riječi. Mogao bih reći: "Ova drva dobro gore", ili "Ovdje stoje visoke gore". Značenje riječi "gore" u te dvije rečenice određuje ono što dolazi prije njih. Ako želim znati što znači "gore", moram vidjeti što se dogodilo u prošlosti.

Međutim, ako pogledate ono što bih ja nazvao poretkom slike, a ne poretkom riječi, dolazite do posve drukčije predodžbe zato što su vam svi elementi slike predočeni zajedno. Oni dolaze, kako bismo rekli "u komadu" i u istom trenutku možete vidjeti njihovu povezanost s kontekstom i značenjem, kao što možete vidjeti kako se pojavljuje slika kada razvijate fotografsku ploču. Značenje svakog dijela slike ovisi o ostatku slike kakvu vidite u ovom trenutku.

59

Na isti način, temeljna filozofija Knjige promjena i kineske ideje o odnosima među događajima je razumjeti svaki događaj u njegovu postojećem kontekstu. Neku stvar nećemo shvatiti toliko po onome što se dogodilo prije koliko po onome što dolazi s njom. Ideja Knjige promjena je da se kroz njene simbole sagleda sveukupni obrazac trenutka u kojem je pitanje postavljeno. Pretpostavka je da obrazac tog trenutka upravlja čak i bacanjem novčića.

Do zanimljive usporedbe koja proizlazi iz toga dolazi zato što mi na Zapadu težimo razumijevanju događaja u skladu s linearnim ili sekvencijalnim poretkom, primjerice poretkom riječi.

U skladu s pravilima uzročnosti, razvili smo ili stvorili koncept prirode utemeljen na strukturi pisanog zakona. No, u kineskom jeziku opet nailazimo na li, riječ koja označava prirodni zakon, a izvorno je značila oznake u žadu, godove drveta ili vlakno u mišiću, to jest, temeljni obrazac stvari. Prizori poput oznaka u žadu ili godova drveta koriste se zato što imaju ekstremno suptilan, složen obrazac koji pokazuje velik broj istovremenih događaja. Ti obrasci moraju se sagledati i shvatiti na prvi pogled, kao što i sliku sagledavamo jednim pogledom.

Temeljna kineska ideja o prirodnom poretku nije kompatibilna s formulacijom poretka riječi zato što je prirodni poredak organski, a ne linearni obrazac.

Drugim riječima, kada pomislimo na ljepotu, točno znamo što je to, ali apsolutno je nemoguće zapisati niz zakona i pravila koji nam mogu pokazati kako stvoriti lijepe predmete. Matematičari, primjerice, često osjećaju da su određene jednadžbe lijepe na neki neobičan način. Budući da je riječ o temeljitim ljudima, oni pokušavaju shvatiti zašto su te jednadžbe lijepe i pitaju se možemo li načiniti pravilo ili formulu kojom ćemo opisati kada će se ljepota pojaviti, a kada ne. Iako su predložili kriterij elegancije kao novu vrstu dokaza koju valja razmotriti, došli su do općeg zaključka: kad bismo mogli stvoriti takvo pravilo i primijeniti ga u matematici i kad bi upotreba tog pravila uvijek rezultirala istim, lijepim rezultatom, taj rezultat na kraju bi nam prestao biti lijep. Postao bi suh i sterilan.

Isto tako, prirodni poredak, poredak pravde i poredak ljepote stvari su koje možemo spoznati u sebi, ali ih ne možemo zapisati crno na bijelom. Stoga je mudrija osoba ona koja ima dovoljnu senzibilnost da vidi te stvari u sebi i spozna da ljepota leži u raznolikosti iskustva.

ZAKLJUČAK

Na kraju, naravno, apsolutno je nemoguće shvatiti i cijeniti naš prirodni svijet ako ne shvatite kada treba prestati s istraživanjem.

Naš nas unutarnji nemir uvijek tjera da se popnemo na svako brdo i prijeđemo svaki obzor kako bismo otkrili što se krije onkraj njega. No, kako postajete stariji i mudriji, smanjena razina energije i mudrost uče vas da planine gledate iz podnožja ili se možda popnete samo mali dio puta do vrha jer, kad ste na vrhu, više ne možete vidjeti planinu. S druge strane planine krije se možda dolina nalik onoj iz koje ste došli.

Stari indijski aforizam glasi: "Ono što je tamo je i ovdje."

To ne smijete pomiješati s osjećajem dosade ili zamorenošću pustolovinama. Stvar je zapravo u zapanjujućem otkriću da smo, na mjestu na kojem se sada nalazimo, već stigli na cilj.

60

To je to.

Ono što tražimo već je ovdje, ako nismo posve slijepi.

Jer, ako krenete tim planinskim putem sve do njegova kraja, otkrit ćete da vas on na kraju opet vodi do predgrađa. No, samo će nadasve glupa osoba pomisliti da put zapravo vodi tamo. Prava je istina da put vodi do svih mjesta kojima prolazi, pa tako i do mjesta na kojem vi stojite i promatrate ga. Promatrajući ga kako nestaje u brdima, već se nalazite u istini do koje on na kraju vodi.

Često sam uživao osluškujući neki skriveni vodopad u planinskom kanjonu. Taj mi je zvuk bio još čudesniji zato što sam potisnuo nagon da ga potražim i razjasnim misterij. Više ne moram otkrivati odakle potok dolazi i kamo teče.

Svaki potok, svaka cesta, ako se uporno i temeljito slijede do kraja, ne vode nikamo.

Zato prisilno istraživački um uvijek završava u onome što mu se čini grubom, gorkom stvarnošću činjenica. Uostalom, sviranje violine zapravo je samo potezanje konjske dlake po mačjim iznutricama. Zvijezde na nebu samo su radioaktivne stijene i plin. No, samo je iluzija da se istina može otkriti rastavljanjem svega na dijelove, poput razmaženog djeteta koje rastavlja igračku.

Zato Platoni Dalekog istoka tako rijetko govore sve i zato ne daju sve detalje. Zato na svojim slikama ostavljaju velike, prazne i nejasne površine, a opet, njihove slike nisu nedovršene. Ne radi se samo o neispunjenoj pozadini - to je integralni dio cijele kompozicije, sugestivne, značenjem bremenite praznine i procjepi koji nešto prepuštaju i našoj mašti. I nećemo pogriješiti pokušavši ih dopuniti u svojem umu. Dopuštamo im da ostanu sugestivni.

Zato, nećemo neumorno i agresivno forsirati prelazak tih brda kako bismo otkrili nepoznato i natjerali prirodu da nam otkrije svoje tajne. Ono što je tamo već je ovdje.

Svako mjesto na kojem se nalazimo možemo smatrati središtem svemira. Svako mjesto na kojem stojimo možemo smatrati odredištem svojeg putovanja.

Međutim, da bismo to shvatili, moramo biti primljivi i otvoreni. Drugim riječima, moramo učiniti ono što nam je savjetovao Lao-Tzu kad je rekao da muškarci moraju sačuvati određenu ženstvenost i da će tako postati kanali za cijeli svemir. Taj savjet ne vrijedi samo za muškarce.

To je jedan od nesporazuma u koji je, po mojem mišljenju, uronjena naša zapadna kultura. Ženske vrijednosti preziru se. Medu muškarcima obično vidimo čudan otpor prema tome da budu bilo što osim pravih, stopostotnih muškaraca.

No, od goleme je važnosti da, pored agresivnog, muškog elementa simboliziranog mačem, naučimo cijeniti i osjetljiv, ženski element čiji je simbol, možda, otvoren cvijet. Uostalom, naši ljudski osjeti nisu noževi ni udice nego mekani veo oka, delikatni bubnjić uha, nježna koža na vrhovima prstiju i tijelu. Kroz te delikatne, osjetljive stvari dobivamo naše znanje o svijetu.

Zato do znanja možemo doći samo kroz svojevrsnu slabost i mekoću.

61

Recimo to na drugi način: s prirodom smo se pomirili snubivši je, a ne boreći se protiv nje. Umjesto da držimo prirodu na distanci kroz našu objektivnost, kao da nam je neprijateljica, bilo bi dobro da shvatimo kako ćemo je bolje spoznati prigrlivši je.

Na kraju, moramo odlučiti što zaista želimo učiniti.

Vjerujemo li prirodi ili bismo radije upravljali svime?

Želimo li biti nekakvi svemoćni bogovi, koji kontroliraju sve, ili želimo uživati u prirodi? Uostalom, ne možemo uživati u onome što grčevito pokušavamo kontrolirati. Jedno od najljepših obilježja naših tijela je to što o njima ne moramo cijelo vrijeme razmišljati. Kad biste, probudivši se ujutro, morali razmišljati o svakom detalju svoje cirkulacije, nikada ne biste dočekali kraj dana.

Netko je dobro primijetio: "Misterij života nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost koju treba iskusiti."

Pjesma ptica i zvukovi kukaca način su prenošenja istine do uma. U cvjetovima i travi vidimo poruke taa.

Učenjak čistog i bistrog uma, spokojnog i otvorenog srca, u svemu bi trebao pronaći ono što ga hrani.

No, ako želite znati odakle dolazi cvijeće, znajte da to ne zna čak ni bog proljeća.