ALEKSA ANTI - PRIPOVIJETKE

1. OSVETA(Golub, 1887, br.5)

2. KRADLJIVCI(Golub, 1887, br.8)

3. MAJINA SUZA(Golub, 1889, br.1)

4. AMAZONKA(Strailovo, 1894, br.40)

5. LJUBAV SIROTICE(Bosanska Vila 1894, br.4-5)

6. OE BLAGOSLOVI(Strailovo, 1894, br.12)

7. POLJEDNJI POLJUBAC(Lua, 1895, br.3)

8. NA GROBU LJUBAVI(Lua, 1895, br.6-7)

9. DRUG(Zora, 1900, br.11)

OSVETA

PRIA IZ NARODA

Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasii, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepanjom kakogo kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i pribliuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, ta e lasica raditi kad ne nae svoje leglo. Lasica doavi na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasie. Uzvrti se i pone traiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traenje. Onda pone gledati na svaku stranu stojei na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspue se uz jedno drvo o kome je bio ovjeen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona inila, seljak brzo uzme leglo sa lasiima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad sie s drveta ode opet traiti svoje drage lasie, i na radost njezinu nae svoje male, gole lasie. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspue se ponovo na isto drvo, gdje visae kabao pun mlijeka, i grizui zubima due vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.

Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male ivotinje, ree: "ini dobro ne samo ljudstvu, nego i ivotinji, pa e ti biti dobro". "Zlo ini, zlo e te i snai". ivotinja, pa i ona zna ta je "osveta".

(Golub,1887, br.5)

KRADLJIVCI

U lijepoj gorama okruenoj varoi A..., ivio je jedan bogat ovjek po imenu Luka. Njemu je Bog dao svega, mogao je ivjeti sasvim bezbrino. Ali, i pokraj tolikog bogatstva, bjee ipak nezadovoljan, jer ne imaae od srca poroda. U istom mjestu nalazae se i jedan siromaan ali vrlinama obdaren mladi, Milan. On je svrio tri razreda osnovne kole; znao je prilino itati, pisati i raunati. Budui ne imaae od srca poroda, a upoznav u njemu poteno srce, dobru duu, blagu narav i poslunost, Luka zavoli Milana, te ga posini, i oinski blagoslov na nj izlije. Preda mu svu radnju i imustvo u njegove ruke, da svijem upravlja. Milan je svoju zadau vazda tano vrio, i starao se, kako e bolje ugoditi svome pooimu Luci.

Nedaleko od iste varoi A... stanovahu u selu B..., uro i Marko, koje je cijelo selo mrzilo zbog nevaljalog ponaanja i nepotenja. Malo se ko s njima sastajao i niko nije elio, da s njima posla ima; svak ih je iv prezirao i svak izbjegavao njihovo drutvo.

"Boga mi lijep iar iarili!...A! ta veli Marko!? Koliko samo Luka ima u kasi dukata i ostalijeh para!... Samo kad bi nas srea posluila, te bi to mogli uiniti!"

"Ti lijepo legni u sanduk", produi uro, - "zakljuaj se, a ja u te metnuti na kola. Kad doemo u varo A..., ja u nai jednog hamala, te u ga zametnuti sa sandukom i s njim otii u magazu Lukovu. Kad doem u magazu njegovu, zamoliu ga, da mi sanduk prenoi kod njega, a ti samo pazi da te ne bi u sanduku primjetili; pa kad bude no, ve zna ta e raditi". Ovaj se razgovor uo iz urove kue. to namislie, to i uinie. Kad je svanulo i sunce ogrijalo zemlju, letila su jedna kola iz sela B..., na kojima, osim koijaa, bijae bogato odjeven uro i jedan sanduk. Kola jurie brzo; dizae se za njima praina i za nekoliko sahata stignu u varo A... Bilo je ve sunce spustilo se k zapadu, kad stie uro sa jednijem sandukom - koga hamal nosae - u magazu potenoga Luke.

- Dobro vee, gazda Luka.

- Dobra ti srea. Bi odgovor Luin.

- Doao sam, gazda Luka, da vas za jednu stvar molim a to je: sutra polazim rano sa eljeznicom u N..., pa budui je vaa magaza blizu tacije eljeznike, da mi dozvolite, da ovaj sanduk u vaoj magazi prenoi, jer su u njemu skupocjene stvari, te ga ne smijem nikom drugom povjeriti, osim vama. Dobri starac, ne sumnjajui ni o em ravome, da mu se od toga dogoditi moe, dozvoli mu, da sanduk kod njega prenoi. Dozove Milana - koji pisae - i naredi mu da sanduk na zgodno mjesto stavi.

Milan ustane i izvri tu pooevu zapovijest, kao i svaku drugu.

Kad se sputalo vee i kad zae sunce, Luka i Milan, zatvore magazu i odu kui, ne znajui da su lupea zatvorili. Kad je nastalo gluho doba - pono, Marko polahko otvori sanduk i izae iz njega. Drhui rukom zaee svijeu i poe na ravi posao, koji e skupo platiti, kao to emo docnije vidjeti. Priblii se kasi -koja je dobro u zid utvrena bila - i nakon duega vremena, pomou nekakve sprave, otvori je. Pograbi dukate i ostavi pare dobroga Luke; opet zatvori kasu,

kao da nije ni otvarana. Malo poine a zatim ode opet u sanduk; dobro se zabravi i uuti, kao da nije nita ni bilo. Ali teko njemu, ostavio je trag svog ravog djela: grabei iz kase dukate, nekoliko ih se prospe, da on ni uo nije. Moe biti sami Bog tako je eo, da oni osvjedoe Markovo ravo djelo. Svanu, svjetina poe hodati. Milan ve doao u magazu. Premeui nekakva pisma sluajno okrene se ba uprav kasi i zaudi se kad smotri pred njom prosute dukate. Pitae sebe: "Odakle su tu!?" i prozbori: "-Ovo mene moj pooim kua, da li u ja ove dukate sakriti, te ih s toga ove prosuo... daklen, on nema u mene uvjerenja..."? Tu uzdahne i oblie mu suze zaareno lice. Eto ti Luke. - "Dobro jutro, sine!... ta si neveseo."? Milan uti, ne odgovara, nee ga u ruku da poljubi. - Ama ta ti je, dragi sine; to si se na mene razljutio? Pripita ga opet starac. - "Kad ti o meni sumnja i nema uvjerenja, onda ja neu vie biti tvoj sin... Ti si sino ispred kase prosuo dukate, da vidi hou li ih ja sakriti jutros", ree kroz pla Milan. - "Ja nijesam tako mi Boga, vjeruj mi, sine; ja te nejmam ta kuati, ja sam u te uvjeren kao u moje srce i sve sam ti predao... Otvori kasu, da vidimo ta bi moglo biti u stvari i da nije ko pokrao novce, te moe biti, da su se dukati prosuli, kad ih je iz kase vadio". To ree poteni starac Luka. Milan brzo ustane, otvori kasu i uasne se, kad spazi da su svi novci pokraeni. Ali, Bog pravedne uva. Najedanput Milan upita, kao da mu sami Bog napomenu: "Je li tu onaj sanduk, to ga je sino onaj putnik donio, i zamolio nas, da mu prenoi u naoj magazi do jutros"? "Gledajmo!" "Ove je; a to e ti sanduk"? upita ga Luka. "U njemu e izvjesno biti lupe", - odgovori Milan. - "Evo traga kuda je i'o sa svijeom, pod je pokapan... Zovi policiju brzo". Luka odma spremi, da doe policija, a on i Milan metnu na sanduk nekolike teke stvari, da se ne bi lupe izvukao i na silu pobjegao. Iz sanduka se ve uo glas Markov: "Nijesam ja kriv nita,... mene je uro na ovo naveo... Molim vas pustite me, evo vam svijeh novaca".

"Neemo te, lupeu, putati, nek' te sud kazni za tvoje nevaljalo djelo", odvrati mu Milan. Eto vam i ure, pokretaa tog ravog djela, vodi jednog hamala.

"Dobro jutro, gazda Luka, jesi li dobro spavao?" "ta me pita lupeu jedan; jesi li se mislio obogatiti sa mojijem novcima, koje sam sa trudom stekao?" I govorei to ve je na nj skoio i pomou Milana bi svezan uro. On se sa svom snagom odupirao da pobjegne, jer vidje, da su mu raboti u kraj stali; ali mu sve uzalud bi. "Nee, nee pobjei od nevaljalog djela, ovjee; mogao sam ja zbog tebe stradati, ali me Bog sauvao" - ree mu Milan.

Stie policajni upravitelj-komesar sa nekoliko oruanika. Nazove Boga i upita: "e su lupei?" - "Eto jednog svezana, a drugog evo u sanduku", odvrati Milan. Orunici odmah sanduk otvore i, zaista, Marko u sanduku sa dukatima. Brzo ga sveu sa urom zajedno i odvedu ih sudu. Luka i Milan kau sve sudu kako je stvar tekla. Sud im povrati novce od lupea, a lupee uru i Marka preda mranoj tavnici da kaju grije svoje. Milan se radovae u svojoj dui, to onaj koji ini zlo djelo mora stradati, a onaj koji dobro misli i radi nee nikada zlo proi.

(Golub,1887, br.8)

MAJINA SUZA

Kad su zimne noi u nas, sjedi se za dugo. Iskupi se u jednu prijateljsku kuu mladei, a bude i staraca. Starci obino priaju i kazuju mladei svoju prolost. Tako ti se i ja desih jedne zimske noi kod vrlog starca Draga. Tu se bijae jo dosta mladei steklo. Starac Drago poeo nam je priati. Mene je to zanimalo, te u vam evo saoptiti jednu priu, to sam je jedne takve noi od Drage uo; on me je uvjeravao da je istina, te i ja neu drugo rei.

Sad da pojaete dobra konja, ili ko je snanijeh grudi i plea, pa da pritegne za noge opanke, a ogrne lahku struku, pa poe, stigao bi u varo Mostar za est sati. Nedaleko od iste, za dva sata doli bi u selo Nevesinje, u kome sada samo srpske porodice prebivaju.

U njemu nekada ivljae Marko Zlatkovi, bogat i imuan ovjek. U njega nije bila koliba pokrivena slamom kao u drugijeh seljana; u njega je bila prava varoka kua, pokrivena divno i ozidana kreom i kamenom.

I on se nosio bogato odjeven.

A kako i ne bi? - pokraj svojijeh tri hiljade ovaca, koje su mu pasle po

irokom polju okruene ilijem obanima, koji su ih uvali, svirajui divno uz frulu. Kad je bio kakav svean dan, pa bogme trebalo je ii u crkvu, u varo Mostar, moliti se Bogu, nije Marko iao pjeice i znojio se, kao drugi seljani, nego bi on:

Pojahao svog pomamnog vranca, to'no bjee kao munja iva -I stavio toke na prsima, Te bi sjale kao arko sunce; Jatagana zao bi za pasa. Okren'o bi poljem irokijem, Zapjev'o bi junakijem glasom, Da se gore potresahu redom. Vranac bi se razigrao snani, -Tri bi koplja u visinu svak'o, U duljinu za etiri vie! Pod njime se zemlja uvijala, Iz nozdra mu plamen udarao.

Marku su u Mostaru i svetenici naklonjeni bili. A bogme kako i ne bi, kad

Marko vazda, kad bi cjelivao u crkvi evanelije, dao bi po dvije cvancike?! A osim toga, od njega bi imali, kad je vrijeme: po koju grudu sira mladog i po mlado jagnje.

Marko je bio oenjen. Njegovoj je stopanici ime bilo Stoja, koja je bila takoer od bogate porodice i na glasu.

U dui je bila potena i ista. Rado je potpomagala sirotana.

Ona je Marku porodila dva sokola - dva srpeta. Jednom je bilo ima arko -

stariji, a drugome Stanko - mlai.

Otac ih je namjeravao poslati u Mostar, da tu barem naue togo itati i pisati, jer je znao: da je uenje "svjetlost i mo".

Ali se njegova elja ne ispuni, jer:

Kada ono vraka sila

Bjee od svud' navalila, Da srbina prahu dade, Da posije njemu jade, Da mu srui oltar sveti -Iz kog tamjan nebu leti; -Da mu v'jenac plete trna Da ga muka tare crna:

Tad se hrabri Marko die, Meu brau svoju stie, Pa im ree hrabro, smjelo: "Ustanimo u boj sveti, Duman e nam sve uzeti: -Djecu e nam prevjeriti, Na nas e se suza liti, Suza bratska, suza kletve -Koja vjeno stoji, traje..."

"Ustanimo, za handara! Snaga nam je jote stara. Jo imamo moi ara." Slono braa posluae: Pod zastavu jednu stae; Udarie na dumana,

Zadaju mu tekih rana.

A na Marko s jataganom, A na grudi jednom ranom, Kroz dumanske ete lee Sijee im snano plee. Dok je junak malaksao: Pod dumana mrtav pao.

Kao to gore u nekoliko stihova navedoh, Marko je poginuo, borei se za opstanak imena svoga i vjere svete. Tako sada arko i Stanko ostanu bez nauke.

im Marko nestade, odma su u njegovoj kui sve promijeni i uini se nered. Sluge i obani poee postajati nevaljali, putali bi ovce, pa bi one lutale same kud im volja; - oni bi legli pa po cijeli dan spavali; nijesu imali brige, to e u vee manji broj ovaca biti. A tako ti je to kad nema domaina u kui.

Nisu se vie na njezinom licu pokazivali znaci radosti i veselja. Uviala je da svaki dan upropauje se blago, koje je divno napredovalo, dok je njezin mu

ivio. No su je tjeila dva sinia a lebdila je nad njima svojom materinskom

ljubavlju i njegom. Ali joj svanu jednog dana crni i tuni as.

arko, koji bijae stigao do svoje dvanaeste godine, razboli se i ispusti duu na majinim rukama.

Sada dobra Stoja osta puna tuge i alosti s jednijem sinom Stankom, koga ne putae ni jednog trenutka ispred svog oka.

On joj je bio sad jedina nada u koga se uzdala: da e vremenom, dok ojaa i umno se razvije, sauvati dobro, koje mu je ostavio njegov otac. Ali to tako ne bi.

Kad Stanko uzraste i stupi u svoju esnaestu godinu, pone se druiti sa nevaljalim i skroz pokvarenim drutvom.

Otiao bi u Mostar, ali ne u crkvu, da se pomoli Bogu, nego bi naao

raskalano drutvo, - taj izvor zala i nemoi - pa s njima pijanio u mehani i

baterisavao novac. Ti su ga drugovi volili, ali ne iskreno i pravedno, nego

pritvorno i lano. - I davali su mu poasno mjesto za stolom. A zato? Zato to je on sve pie to bi popili za njih plaao.

A ko je njemu davao para? pitae koji od dragih italaca; - je li mu mati davala?

Ne, majka mu ih nije davala, jer togod je novaca iza pokojnog Marka ostalo, ona ih je izdala za nadnice, obanima i slugama. On je s druge strane njih dobivao, i to od N. Srebroljubovia iz Mostara. Ovaj mu je uzajmljivao novaca i govorio mu: to god on, t.j. Stanko ini, da je uljudno i poteno, jer je vidjela ova grabljiva ptica dobar plijen pred sobom. Tako malo pomalo, na ti se Stanko zadui mnogo i premnogo kod N. Srebroljubovia, a sve bez znanja materina. A vas novac uzajmljeni od njega potroio je sa svojim gadnim drutvom u mehani.

Kad mu se navrila 24. godina i postane vlasnik oeva imanja, navali na nj

N. Srebroljubovi da mu dug isplati, zajedno sa kamatom, koja je s dugom rasla. Ovaj, ne imajui mu vratiti u novcu dug, moljae ga, da mu dade marve onoliko koliko i njegov dug zasijeca. Ali Nikola ne htje da glavu s marvom razbija i da se oko nje mui, kako e je prodati i izvui iz nje svotu, koju mu Stanko duguje, nego ga potui sudu, a uz to neke, onda turske, sudnike podmiti parama, da na njegov mlin vodu navrate. Do nekoliko dana, sud rasproda Stankovu marvu i isplati Nikoli svotu, koju je on u pola toliku Stanku kroz nekoliko godina prolih uzajmio.

Nikola bi Stanka i prvo tuio, ali je znao, dok Stanko ne postane punoljetan i vlasnik oeva imetka, da bi ga uzalud tuio. Ali ni Nikola nije ostao uvijek bogat. Nikoline kue i vas imetak u njima izgore, te i on ostade na "goloj godini" bez igdje iega. Bog ga je kaznio za nepravedno djelo.

Jadna Stoja sve je ve vidjela i doznala, da joj je sin upropastio svoje imanje. Na licu joj se vjena tuga i sjeta stvori.

Jedne e veeri povikati Stanku, lijui suze tune.

"ta uini sine? to upropasti oevinu i mene zavi u crno?... Okani se, sine, toga pokvarenog drutva, ne idi za njima, ni po njihovoj stazi. Ono te je volilo, ali pritvorno, dok si za nj pie plaao; - al sad te vie ni pritvorno voliti nee, jer nema para, da im vina naredi. Popravi se, sinko, i odri ovo jo malo imanja

to ima i podaj se u rad, jer e ti on ploda dati"...

Sad ete vi misliti, da se Stanko pokajao i iskao oprotenje od majke i da ju je uvjeravao, da e pravim putem poi, kao to bi i trebalo. Ali to nije tako bilo: na majine se rijei Stanko razjari i bi uvrijeen, jer je on drao sebe visoko i da mu ne treba niiji savjet, pa ode te iste veeri u varo Mostar, a majci ne ree ni "zbogom", nego je samu ostavi. Tu nae nekog trgovca Milu i predloi mu, da e mu prodati svoje imanje. Ovaj mu odgovori, da je njegovu imetku kupac, te se tako odmah pogode. Mile mu urui svotu novca po pogodbi za imanje.

Kad se Stanko doepa novca, bez ikakva razmiljanja krenu se u daleki svijet, a majku, kao to rekoh, - ostavi samu, - ni da joj rekne "zbogom"!... Sirota majka Stoja ostane sama bez ikoga svoga i bez iije pomoi. Dnevi, noi prolijevala je alosne suze govorei kroz uzdisaj:

"Hej, sinko... ta uini? to me ostavi samu?"

Ali svaemu doe kraj, te i njezinu bolu. Jedne zimne veeri ispusti duu na tuijem rukama.

Kad su seljani doli po nju, da je u grob sahrane, vidjeli su joj na licu suzu, koja se bjee smrzla, pa svi rekoe:

- To je suza za Stankom.

Stanko ode u daleki svijet, sam ne znajui kud e ni kako e: dok nekako

doe u veliku varo Trijest, koja lei pri moru. Tu je lutao tamo i amo, bez ikakva svoga druga i poznanika.

Poe mu elo savlaivati sjeta. Na licu si mu mogao itati da se kaje za neto i da ga bolovi mue.

U toj varoi bude nekoliko dana, pa mu se dodija, te namisli dalje putovati preko mora.

Naveze se na jedan veliki parobrod, koji je brodio u Indiju.

Sam u nekoj tuzi velikoj sjeae na krovu parobroda i gledae uzdrmano more, kako se sa burom bori.

Parobrod se sve dalje i dalje u daljini gubio, dok se sasvim iz vida izgubio, i zaplovio na golemu puinu morsku, odaklena se nita ne vidi, osim neba plavog gori.

To je prvi put Stanku, da ne vidi nita osim mora i gori nebo. Obuzimao ga je neki strah i slutnja mu se rava porodi.

Vjetar je bjesnio strano i dizao morske valove visoko. S njima je

zapljuskivao preko parobroda i skoro nita nije na krovu njegovu suho bilo. I Stanka je jedan talas, zaljuljan vjetrom, dohvatio, te primoran bude otalen se dignuti i sii doli u sobu parobroda.

Tu zatee jednog starca gdje ita knjigu. Priblii mu se i nazove mu Boga. Ovaj ga starac uljudno primi i rekne mu da sjedne. Stanko ga poslua. Dok e ti starac njemu:

- Umije li ti mladiu, itat'? Dao bih ti jednu knjigu, pa da tijem vrijeme skrati.

- Ne znam ba ni slova, stare, nego bih elio, da ti na glas - ako ti nije

muke - ita iz knjige da i ja to ujem.

Starcu ne bjee nikakve muke, te nastavi glasno:

Grehota je kada mati

Na poroda suze lije -

Njega vjeno kletva prati, A srea mu ne prosije.

Jo je starac itati htio, ali se zau mornarska vika: - "Savijaj jedra!"

- "Kapetane, uvaj nas!"

- "Bacite lenger u more!"

- "Udarie parobrod u stijenu!"

Na ovu viku izili su Stanko i starac, padajui kao da su pijani i nita nijesu vidjeli do stranijeh morskih talasa.

Starac klekne na koljena i stane se moliti Bogu za spas. I Stanko isto uini. Ali ne potraja dugo, parobrod udari o golemu stijenu i probije se. Voda poe ulaziti i zalud su se valjani mornari trudili, e da bi joj na put stali. Bura sve vie i vie bjenjae, dok sa svojom otrom snagom potjera parobrod uprav stijeni, a ova ga doepa i sveg razbije. Sve bi izgubljeno: mornari su popadali u more, a bogme i starac i Stanko. Nekom sreom Stanko se bijae vrsto uhvatio za kolo, koje je udeeno od gume te ne moe potonuti. Naroito ga svi parobrodi imaju, za vrijeme opasnosti, da se ljudi s njime mogu spasavati. Bio je straan jauk od mornara, ali se za asak nita ne u. Sve mornari bjehu ve zagrlili vjeni sanak u dubinama morskim... I starac je potonuo i predao Bogu duu. A Stanko vrsto se drao za kolo, talasi su se igrali s njim, bacajui ga sad tamo sad amo. Nedaleko od njega i kapetan istoga broda borio se sa silnijem morskim talasima, drei kolo onako, kao i Stanko. Ali sad duhne straniji i silniji vjetar i dizahu se strahovito u visinu valovi, dok im se teret na njima ne dodija - Stanko i kapetan - te ga izbacie na obalu. Kao u nesvjestici leao je sad Stanko na suhu i jo je vrsto drao kolo u rukama; nije gotovo ni znao ta se s njim sluilo, samo su mu u uima pokojnog starca rijei:

Grehota je kada mati Na poroda suze lije

Vjetar presta, umori se. Talasi sve tiiji bivahu, dok se sasvim ne umirie. Oblaci, koji bijahu nebo prekrili, razagnae se. Ruiasto sunace zasja i oivi sve. Vazduh bijae prijatan. Kad Stanka obasja sunce, podie se i vidje, da ga je Bog spasao. Pun tuge i alosti lijae suze i odavae Bogu hvalu na njegovoj milosti. Zatim poe nekoliko koraaji i ugleda pred sobom kapetana. Priblii mu se i ree: "Hvala Bogu kad imam druga na ovom pustom ostrovu". Kapetan ga nije razumio, ali mu ipak bijae milo, kad vidje Stanka i radovae se. Obadvojica se poljube i vrsto stisnu jedan drugom ruke u znak iskrenog prijateljstva.

Bijahu obadvojica umorni te legnu spavati. Tek to su u san zaveli, stignu

divljake ete - ljudoderi - i obadvojicu ih uhvate i odvedu daleko preko ostrova. Kako kapetan bijae veoma kabast i pretio, divljaci ga odma ubiju i pojedu. Stanko je bio mrav, te njega ne ubiju, nego ga ostave da im uva stada. Davali su mu najbolje hrane, ne bi li se utovio, te da i njega pojedu. Svaki su ga dan pipali iza vrata i gledali je li poeo debljati. Ali Stanko svaki dan gori i mraviji bivae. Neto od straha da e ga divljaci pojesti, a neto od kajanja, to je majku ostavio i prezreo. Svaki je dan plakao i molio Boga, da ga izbavi od ovijeh ljudodera. I majku je molio govorei:

"Oprosti mi, mila mati. Ne lij suza za mnom. Ne kuni me. Ja sam pogrijeio i kajem se. Tvoja me suza ve stie. Ubrii je i oprosti mi..."

Ve je prolo i est mjeseci otkako Stanko na ostrovu uva divljaka stada. Njega bi davno divljaci pojeli, ali bijae ut kao lala, a suh kao drvo. Jednog dana, tek to bijae sunce obasjalo, ugleda Stanko na moru jedan veliki parobrod, gdje se ostrovu pribliuje.

Bre bolje otri k obali maui bijelijem rupcem, da ga spaze sa lae. A

kako je u zakonu svakom kapetanu od parobroda, kad ispred tog ostrova plovi da gleda sa durbinom na ostrovo, ne bi li ugledao kog zarobljenog ovjeka u ljudodera, pa da ga spase, tako i sad sa ovog parobroda kapetan gledao je sa durbinom na ostrovo i spazio je Stanka gdje mae rupcem.

Za nekoliko vremena, priblii se parobrod dosta prilino k ostrovu, a i

Stanko je ve dotrao obali i tu ekao na amac sa parobroda.

Tek to bijae zaplovio amac i udaljio se od parobroda, spaze to divljaci i sa stranom zvjerskom vikom potre k obali. Stanko je uo njihovu zvjersku viku pa dozivae mornare, da to prije veslaju. Za tili as su divljaci bili nedaleko od Stanka. Kad se Stanko vidje u nevolji, namisli da skae u more te da pliva k amcu. Jest, ali ne zna plivati. Nu najedanput sinue mu oi sa radou. Jedna debela daska, koju su talasi izbacili od razbijenog parobroda, bijae blizu njega. Brzo se sagne, zgrabi dasku pa s njom skoi u more. Malo potonu, ali brzo bjee na povrini, drei dasku. U tom i valjani mornari stignu te ga izbave od mora i od gladnijeh ljudodera. Divljaci su razjareno stajali na obali ostrova i zvjerskim glasom urlali ali ne smjedoe za parobrodom u potjeru iako imaahu dobre amce, jer su se straili pucnja koji sa parobroda dolazae. Kad se parobrod ve daleko udaljio od ostrova, kapetan naredi te Stanka preobuku, jer su na njemu samo bile male kone gae. Dadu mu i hrane, te se malo okrijepi. Pone ga kapetan pitati, ta se s njim sluilo. Ali ga Stanko nije razumio, nego mu kao nijem pone rukama predstavljati.

Kapetan ga se mane i ostavi u miru.

Vedra je no...

Plavo se nebo zablistalo sa svojim zvijezdama. Po njemu plovi sjajni mjesec, upravljajui svoje zrake po beskrajnoj vaseljeni. Svud je mir i tiina, samo to tihi i blagi vjetri piri.

Parobrod plovi upravo u Risan i za nekoliko sahati stignue.

Samo to krmano ne spava i jo dva tri mornara, a ostalo sve se u sanak dalo.

Ali se najedanput zau tihi i uprav iznemogli glas:

"Hvala ti Boe! to se na me mlaana smilova i izbavi me od divljijeh ljudi da ne sluam njihov gadni glas."

"Oj mila mati!... ako si ve sklopila tvoje blage oi i dala se vjenom miru i spokoju, pa ti se dua po raju kree, gdje joj Bog mjesto darivao, oprosti mi pred Bogom svetim, za moj teki prestup... ubrii svoju suzu i ne lij je na me, ona je puna kletve!"

U isti as kad je ovo izgovorio pade mu na um pokojnog starca izreka, te je nastavi:

Grehota je kada mati

Na poroda suze lije

I suze je lio tune i gorke.

Ni jedan ga mornar nije uo: tek kad poe zora sviati, opazie ga mornari. Ali ga nita nijesu pitali, jer su na njegovom licu tugu i kajanje vidjeli.

Sunce povisoko odskoilo i poelo rasturati po prirodi svoje tople zrake, a ba u Risan stie parobrod.

Stanko svesrdno blagodari kapetanu i mornarima - iako ga nijesu

razumijevali - na njihovu trudu i muci koju su za nj podnijeli, pa ode u Risan -

srea njegova, sauvao je dobro pare to ih je iz domovine ponio, pa tako sada mogao je za neko vrijeme iviti.

Ali se naskoro upozna sa nekim trgovcem po imenu ivko Prekomorac i

najmi se kod njega kao sluga. Ovaj je trgovac bio iz naih krajeva, pa je govorio srpskijem jezikom, koje je Stanku sasvim godilo.

No tereti kajanja sve su vema Stanka trli. Neprestano ga je savjest muila i grizla. Uvjek je bio tuan, a gazda mu je i lijekove davao. Uzalud je sve bilo, njega nita nije moglo izlijeiti od tuge. Kajao se to je majku prezreo i ostavio bez ikoga svoga.

Jedne mu se noi usnije, da ga majka opet sjetuje i da mu stavlja na glavu vijenac, na kome njezina suza lijevae se i pisano stajae:

"Pa ko se kaje vijerno i pravo,

Rado mu vinji oprata Bog."

(. Jaki)

On se tada iza sna trgne i pone plakati i moljae majku, da mu oprosti.

Prolo je ve tri godine, otkako je Stanko kod ivka sluga, pa sad namisli od njega se dignut' i sam za se trgovat'. To i uini. ivko mu dade svjedoanstvo, da ga je vjerno i poteno sluio i isplatio mu slubu.

Stanko najprvo pone bakaliti i malo pomalo postane kroz nekoliko godina

trgovac i pone na veliko raditi.

ivko Prekomorac uviae da Stanko svaki dan napreduje i da mu

budunost izgleda krasna, na njegovo zahtijevanje dade mu svoju ker Mariju za suprugu i s njom neto miraza.

Iako je Stanka obasjala srea, opet nije zadovoljan bio; - na licu mu se uvijek pokazivao znak kajanja i tuge.

Do nekoliko godina okrue ga tri krasna sina i on se iz due veselio gledajui ih kako se oko njega i majke igraju i vesele.

"Al' mu evo bono pade

U jedanput edo krasno, Bono pade ne ustade, Zae njemu sunce jasno."

(Branko).

To mu edo bilo stariji sini Ranko. Zaplakao je tuan Stanko i rekao: "Teka je suza majina!..." Opet do nekoliko vremena zapali mu se

duan. Sva roba izgori, a i para nestane. Sad ga vema no ikada tuga obavije i rekne:

"Ovako e i naprijed ii... Ostau bez nita... Teka je majina suza!..."

Zaista nije se ni prevario. Kroz nekoliko godina umru mu i ona dva druga

sina, a poslije i dobra njihova majka. to je jo neto imanja imao proda ga i

novac utjera. Zavlada opet njim pie i postane pravi raspikua. Potroi i ono

novca to je imao, a sad? Sad je puki prosjak. Noivao je pred tuim vratima, nije se imao gdje skloniti. A bogme ve i ivko Prekomorac okrenuo glavu od njega, nee ni da ga zna. Tako ti je to: "nesta para nesta prijatelja..."

Kao prosjak povrati se trpei glad i svata u svoju roenu zemlju. Stigne u ritama u selo Nevesinje, gdje se rodio i gdje je ostavio majku samu. Ugleda kuu gdje se rodio, a gdje sad stanuje L. Proljetovi.

Plakae tuno i jadno, gledajui na nebo, sasvijem iznemogao govorei:

"Mati! Iako sam te prezreo, ti me nijesi klela; - ti si me opet blagosiljala i Bog mi je bio podario svega, ali tvoja suza nije mi oprostila za moj prestup, nego me je po zasluzi kaznila. Mati! Umoli Boga da mi grijenu duu bar u raj primi gdje se nalazi tvoja dua i - suza. I suzu moli neka i ona mojoj dui oprosti"...

Seljani stari, koji su s njim vrnjaci bili, nijesu ga mogli poznati jer je ve

ostario bio vie nego oni; ali im se on kaza ko je i kako je. Zamoli ih kad umre -jer je ve osjeao da je ve doao kraj njegovom ivotu - da ga sahrane u grob, ali ne pokraj groba njegove majke, jer ree: "Ja nijesam dostojan kod nje ni mrtav leati, jer sam je prezreo ivu... na meni je kletva majine suze..."

Njegova se molba kod seljana usvoji, te kad je umro sahranie ga u grob po njegovoj elji.

Dragi Srpadi, potujte svoju majku! Ljubite je; primajte njezine savjete; nemojte je prezreti; uvajte se njezine suze, jer je puna vjeite kletve!

(Golub,1889, br.1)

AMAZONKA

- CRTICA IZ HERCEGOVINE -

Ba bio snijeg kao i danas.. Studeno, brate, da ti srce puca. Udarila boja meava, pa ne da oko otvoriti. Na putovima stoje smetovi za dva ovjeka, pa izgledaju kao breuljii bijeli. Pomamio se vjetar, pa se digao dim od snijega, e ne vidi pred sobom ama nita.

Ja sam se vraao iz Nevesinja, da budem o Boiu kod kue. Poda mnom je bio dobar mrkov, to ga je pokojni otac uzeo u Lijevnu na pazaru. Prtio je i grabio dobro. Moj putovoa Stanko Bokovi, koji bjee odmah tu iza sela, iao je preda mnom. Zavio se crvenijem pojasom, samo mu se oi vide, a crnom dosta potankom vunenom strukom ogrnuo se pa taljiga.

ao mi ga bijae, pa da bih mu ma koliko toliko pomogao, izvadim iz bisaga bocu lozovae i pruim mu:

- Ela, Stanko, deder malo nagni, nee li se, jadan, zagrijati.

Vjere mi, gazda, ne zagrija ti mene na ovakvom elametu ni sa tri oke; a daj da malo pinem, ako nita, bolje u disati.

Bila su neka doba a mi na po puta. Sve je bilo pusto i strano...

Nie ive due da nam nazove Boga. Samo po e koji kos prhne ispred nas i odleti u pustu i nijemu umu.

Najedanput se moj konj neto uzvijeri, pone zastajati i uliti ui. Miljah, da je i njemu studen dodijala. Stanko se dobro drao i iao malo poguren preda mnom, dok iznenada odskoi na stranu i zavika:

- Bjei, gazda, natrag, pogibosmo!

U taj mah moj mrkov frknu na nozdre, i izvi se poda mnom tako, da se jedva odrah na njemu.

Kosa mi uzraste a srce mi zalupa kao tokmak, e ne znadijah ta bi sa

mnom, e sam i kako sam. A kad pogledam, a ogromni vuk ui ba pokraj puta, kojim emo mi. Do due ja sam i prvo gledao vuka, naravna stvar u - menaeriji, jer ne bijah toliko odvaan, da ga iem po gorama traiti i gledati, ali ovaj put vidio sam kako vuk u prirodi izgleda. Otrim svijetlim oima presijeca nas, pa tek, ja mislim, sad e da jurne i onda: s Bogom svijete!... Da imam barem livor, ja togod, ime bih mogao pucati, hajde, hajde,; ovjeku bi lake bilo. Ali niti u mene niti u Stanka ni jednog oruja. Samo u njega za pojasom malen no i tu je sav na arsenal. Elem ta u vam kazati, ja iv umro, pa eto ti!... Dok Bog naredi, te ti se moj Stanko razadrije iz petnijeh ila, koliko ga grlo nosi: - E ha! E ha! E ha!

A i ja to isto uinim i na nau veliku radost i sreu, na nae hokanje, vuk savi like pa uzbrdice i izgubi se u pustinji, a moj se mrkov stia i umiri. - Nema vajde, gazda, mi danas ne stigosmo u Mostar. Nismo daleko od mraka, a na svakom kroku moemo glavom platiti. Nego zna ta: imam ja jednog kuma, Jovana Pudara, ove u selu, odmah s puta, moemo s lulom duvana doi. Pa hajdmo mi lijepo, da kod njega prenoimo. ovjek je dobar i

gostoprimljiv; bie dobro nama i konju; jer vjere mi, gazda, ja te ne bih

savjetovao, da iemo dalje, no na poljetku, kako ti hoe.

- Hou, Stanko brate, hou. Samo ti hajde naprijed a ja u za tobom.

isto mi laknu i ivot mi se povrati. Potegoh opet lozovae i nagnusmo i ja i Stanko, i za po sahata stigosmo do mete.

Nisam se nadao da je kum Stankov tako dobar ovjek. E primi nas kao

svoju brau, uvede u kuu, a sluge mu priskoie pa mi skidoe izme, te ti ja i

Stanko pokraj dobre vatre, koju zatekosmo, isparimo tabane i krv nam se povrati. - Gazda - ree meni domain - mi postimo a vi ste putnici, nee vam Bog valjda u grijeh upisati, ako se omrsite. Daj da se stavlja. Domaica Vida donese siniju i stavi je pred nas. A za tim dooe utipci, prigana jaja na maslu, sir, mlijeko i suvi volujski prut. ta da vam priam?! Slae sam jeo, no da su bile najljepe akonije. Sve se lijepo slagalo: utipci, sir, mlijeko, prigana jaja i prut, a Boga mi, imali smo i dobra vina, te smo valjano zalijevali gotovo svaki zalogaj. Nutkanju nije bilo kraja; sve Jovo i ena mu Vida preda me guraju pobolji utipak, kao vele: ovo je gazda, pa da se ne osramotimo! I meni ti bijae dobro, kao bubregu u loju.

Jovino petoro djece, tri sina i dvije eri, uurili se pokraj vatre, pa ti sve u mene gledaju; e beli misle, da sam kakav vabo, jer na meni bijahu njemake haljine.

Razgovarali smo o svaem, pa i o vremenu i naem putu i vuku.

- E, moj gazda, ree Jovo, vuk je mirno zvijere a da te Bog sauva meeda i njegova udarca. To je opasan i zao gost. Ba u da vam priam o toj hali. Ustade, pa otvori jelov sanduk i izvadi golemu meedinu. - Gledaj, gazda; gledaj ove ape, pa eljusti, kako je sve strano! - Jesi li ti, valjda, ubio toga meeda?

- Ne ja, brate, nego u ti priati kako je to bilo! Moj sin Petko, koji je jue

otiao u Nevesinje i oerao est tovara glavatog kupusa, da ga u ariji proda, po nesrei, da reem, svojoj, uzme ti lani, nekako pred Aranelov dan, sjekiru i ode tu odmah u umu da nasijee drva. Moja er Gordana, koju sam ljetos udao u Bijelo Polje za sina Petra Vulia, ba blizu te ume uvala je stoku. Kad ti, moj brate, ona u neku lomnjavu i ovjei glas da zove u pomo. Hrabra je, pa se priblii bolje umi - a kad tamo: na Petka nasrnuo gladan meed i hoe da ga zakolje. Srea te je Petko snaan i imaae pozamanu sjekiru. Udarao je meeda to je mogao bolje.

Ali ko e toj strvini odoljeti?! Meed se propne na stranje noge i bijesno

reui zgrabi Petka apama za miice, na to Petko ispusti sjekiru i dade se u

oajnu i samrtnu borbu. Krv mu je lopila i jo malo i nikad ga vie kua ne bi iva viela. Ali moja Gordana - Bog da joj dade zdravlje i dug ivot! - priskoi svome bratu u pomo. Zgrabi sjekiru i iznaramice stane udarati meeda u elo, koliko je ikad mogla. Meedu se zavrti mozak, zanesvijesti se i posrne. Gordana spazi u Petka za pojasom no, hitro ga trgne i malaksalom zvijeru prekolje grkljan sve do kosti. I ovo je koa toga krvnika, koja e me vjeito sjeati na moju Gordanu, jer da nje ne bi, Bog zna bi li mi Petko danas ivio.

Sve nam je to priao u ivu oduevljenju i s nekim ponosom. Ja sam cijelo vrijeme paljivo gledao Jovana i radoznalo sluao svaku njegovu rije. Ne mogoh

se nauditi snazi njegova sina i jo vie smjelosti njegove eri i ljubavi njene spram brata. Od srca sam alio, to nije tu, da je vidim i da joj reem: -ivjela, Srpkinjo i vjerna sestro!

Meni je jednako zvonila pria Jovanova i kad smo legli da spavamo, ja sam esto ispod kabanice, kojom se bijah pokrio, pogledao na vrata, jesu li zatvorena. Sve mi se injae, da ujem urlik vukova; pa opet meed... pa svata moe biti... I pravo da vam kaem, malo sam spavao i jedva doekao dan.

Hvala Bogu, meava je popustila i pomalo se e e vedrilo. Zahvalimo

domainu i domaici i ja se bacim na odmorenog mrkova i sa Stankom rekoh im: "s Bogom!"

U mrak stigosmo u Mostar, jer od velikog snijega, to bjee napadao, ne mogasmo brzo grabiti.

Kod kue zateemo sve zdravo i veselo. Bilo je badnje vee i poslije malog odmora priveselim badnjake s bratom starijim i prelijemo ih vinom, a djeca se veselo stadoe valjati po slami.

Sutra dan, na Boi, kad sam naao drutvo kod naeg pope, ispriam im put. Junatvo, smjelost i odvanost Gordanina i njena sestrinska ljubav isto ih zanese. Uzee pune ae i kliknue:

- E to je sestra! To je Srpkinja! A ja dodah:

- Amazonka!

Na Badnju vee 1893.

(Strailovo,1894, br.40)

LJUBAV SIROTICE

- CRTICA IZ MOSTARA -

Upravo joj je kua bila u naem sokaku, odma trea vrata. Poznajem je kao sebe; a kako i ne bi, kad sam, da kaem, i odrastao s njom? Ta koliko smo puta, kao djeca, iza proljetne kie brkali su u lokvama i jedno drugo prskali vodom!

Kao da je i sad gledam: u maloj tankoj kouljici, bosonogu i gologlavu, e leti za leptirom da ga uhvati. A kad bi je srea posluila, njezinom radovanju ne bijae kraja.

Pa ko bi se nadao, da iz onog malog, zabrljanog eteta, postane divna mirisna rua, kakvoj treba para traiti!

Do due, Mara Kamenkovia, Tarsa Pelina, Joka Paviina, lijepe su i

valjane, ali bogme ne mogu se one nikad sravniti sa mojom kominicom Milkom! E, daj dva oka da je se nagledaju! Kao upis! Tanka, pa malo visoka, a okretna kao plaljiva srna. Taku kosu vie nee vieti; crna kao krila gavranova. A kad u neelju stavi mali fesi na glavu, i obue dimije od ruiastog kumaa, pa izae pred vrata, pa se igra utom naranom i baca je s ruke na ruku, e Boga mi, ako si od mesa i krvi, mora zadrhtati.

Pa iako je vrlo siromana, iako njezin pokojni otac ne bijae tako sretan, da nakom sebe ostavi svojoj jedinici sretstva, koja bi je obezbjedila od truda i briga, ona je bila zadovoljna i vesela. Sama je zaraivala svojim radom i rukama sebi i svojoj majci hljeb. Kao i druge sirotice ila je u doganu (tvornicu duhana) i sluila pod nadnicu.

Na njenim malim usnama treptio je vjeito slatki osmijak, a po lijepom oblom licu prosipala je zora svoje raskone drai. Oi crne pa svijetle, pa kad te njima pogleda, duu ti zagrli najljepi proljetni san.

Svakog jutra iskupilo bi se nas povie pred salepinicu, a stari Ibrahim toio bi nam fildane.

To nije, da smo mi ba tako volili salep, ali eto, tuda prolazi u doganu Milka, pa da je vidimo.

Tako jednog jutra, bio je poneeljak; iskupili se mi kod Ibrahima i pijemo salep, dok jedan od nas zavika:

- Eto je!

Mi svi istrasmo da je vidimo.

Ona proe i skromno nam nazva Boga.

Meu nama bijae i Simo, sin gazda-Luke Sivia, koga raunaju na 30.000 forinti.

Svi smo ga voljeli, jer se bogatstvom nije ponosio, a uz to je bio pravi drug i veseljak.

On je ovo jutro prvi put vidio Milku i uvjerio se to smo mu o njoj kazivali. I udo boje, kako se on promijeni! Oborio glavu, gleda preda se i uti... Mi smo od prilike znali, ko je prouzrokovao tu promjenu. Nijesmo mu nita rekli, samo smo aptali izmeu sebe, da ga je Milka zanijela. - Ajd', ne budali, ree meni Risto, to nije njegova prilika. On moe, ako e, i Joku Paviinu uzeti, koja nosi sobom, kako kau, 2000 dukata. - Ama nemoj ti to zboriti. ovjek je ovjek, a srce je srce. Ko ljubi ne trai dukata nego evojku. Milka, iako je sirota, bogata je ljepotom i duom. Ako mu i ne bi donijela dukata a ona bi ga obdarila mirom i ljubavlju, a to je, mislim, najvie blago jedne evojke. Ta eno, kad se oeni Rajko Kovi sa Rosom Nevievom, pa mu donese miraza preko 2000 dukata, ali dan po dan a ona poe hasiti i svakom u kui zapovijedati, dok se stvori "krvno kolo" u kui, te se najpolje morade odijeliti od oca i majke i sam s njome iviti i ugaati njezinoj udi.

- E Boga mi pravo ima - odgovori Risto, i tako se rastanemo.

Dan je za danom prolazio i gazda Lukin Simo sve briniji i briniji. A jednog jutra pue glas po Mostaru, da se Milka Vidina udaje za Simu i da je ve isproena.

Momci se uurbali i svaki je o tome govorio: neko je vjerovao a neko ne.

Ja sam se iz due radovao, to e moja kominica Milka biti sretna i bogata, te odem upravo kui njezinoj da joj estitam. Tu ti zateem gotovo sve njezine prije: Anu, Savku, Anu i Ristu. Dole i one na estitanje. Milka stidljivo stoji, tuna i nevesela, a oi kao da bjehu od suza pocrvenile.

- E, sretno Milko, da Bog da! - rekoh joj, a ona vie apui odgovori: - Fala! i ponudi me kafom.

Majka joj je isto od radosti igrala, to e tako veselje doekati od svoje eri.

- Sretne si ti glave bogme! - ree prija Ana - ispijajui kafu. - U dobri si se as rodila! - dodade prija Savka. - Takog momka malo koja e imati! - ree Ana.

- Bogme ga nema u cijelom Mostaru - pridoda Rista - ako e bogat, bogat; valjan, poten, pa kud e vie! -

Milka je samo utila kao da i nije ula to se govori. Njezine misli bijahu na drugom mjestu. Njezino srce bijae ranjeno. Vijenac, koji joj se spremae na glavu, bijae za nju trnje, koje joj duu bode najviim mukama.

U kui gazda-Luke sve se pripravlja za dan svadbe. A Simo veseo, Boe moj, ne zna ta radi.

Iako je bilo muke i prigovora, opet se otac smilovao i dopustio mu da uzme sirotu Milku, koju on toliko ljubi, da mu se injae e bez nje ne bi mogao iviti. A s tom evojkom on jo ni rijei ne progovori, niti se nae s njom na samo. Nije je upitao da li ga voli ili ne. Mislio je: ja sam bogat, pa ta tu treba dalje; ona jedva eka tako bogatog momka.

Bilo je dva dana do vjenanja. Milka je bila tuna i plana. Krila se od svoje majke i u samoi kvasila suzama svoje lijepo lice, koje se bijae pretvorilo u blijedi jesenski dan. Besanica je pomutila njezine svijetle oi. Ona je ljubila al' ne Simu. U hramu njezine due ivljae najsvetija slika, slika sirotog al' valjanog momka Zdravka, koji sluae kod gazda Ilije. On joj je blago, bogatstvo, novac - ljubav.

Pa kako e ona da dade ruku onom koga ne voli, koga ne poznaje, koji joj je tako stran?

- Ja bih ga samo unesreila, aputae ona sama - jer ga ne bih nikad iskreno ljubila; ja ga moram spasti da ne propadne. Moram mu kazati i to veeras, da spase i mene i sebe. Neka se mane one, koja ga ne moe ljubiti.

Sunce je padalo a proljetna vee sputala se na brda i poljane.

Simo je bio kod kue. Sio na sofu pod murvu, pa udara uz arkiju i ispija

"mehku". I ba kad zapjeva "Nije blago ni srebro ni zlato, ve je blago to je srcu drago", a stara Tomana, to slui po gazdinskijem kuama i donosi s Neretve u burilima vodu, doe, pa krijui predade mu jedno pismo i udalji se.

U pismu je stajalo:

Potovani gospodine!

Molim vas, da veeras u 10 sahata doete k nama; ekau vas pred vratima.

S

potovanjem

Milka.

Simo ni sanjao nije, da se sprema grozna bura, koja e mu razduvati sve snove, svu sreu i radost. Po pismu nije mogao nita sumnjati. No je sve vie grabila i Simo bude taan.

Milka ga je doekala na vratima.

On je mislio da e mu se u naruje baciti, da e ga to divno stvorenje zagrliti i vatreni mu poljubac dati.

Al' kakvo udo! Milka mu hladno prui ruku i pogleda ga, ne pogledom ljubavi, nego vie pogledom odbijanja i mrtvila.

- Sreo moja, ivote moj, zato me ne zagrli? Valjda se stidi; pa ja u tebe! -

I on rairi ruke i poleti da je stisne na grudi.

- Ako ste poten ovjek, ni koraka naprijed. Ja vam zabranjujem to, jer na to nemate prava. ujte me, gospodine, pisala sam vam da doete, ali ne da me grlite.

Moja majka, kojoj sva srea izgleda u novcu, obeala vam je mene dati i vi ste me isprosili kod nje i dali amanet. Ja sam je posluala, nijesam joj rijei rekla, nijesam se ela neposlunom pokazati. Vi ste me isprosili i eto zarekli ste svatove prekosjutra, a vi jo ne dooste, da upitate mene, da li ja pristajem. Pa kad vi to ne uinjeste, evo uinih ja i dozvah vas da vam sve kaem. Ako ste mene kod majke isprosili, a vi nijeste moje srce, moju duu i osjeaje. Nijeste, gospodine, isprosili ljubav moju, i kaem vam, zato me nemate prava ni zagrliti, jer ja vas, gospodine, ne ljubim! Vijenac, koji mi se sprema, nije vijenac sree i mira, to je trnje koje me bode; to je demon, koji me u ponor baca. Ja sam sirota a vi ste bogati. Al' ne mislite zato, da novcem moete kupit' ljubav moju! Ja ne osuujem vau ljubav, tim vie to sam ja sirotica, al' ja je odbijam i ne primam! Ljubav svoju, gospodine, dala sam drugom, a sa njome i sebe, i misli, i duu svoju. I vie ljubavi za vas nemam, jer s njom nisam raskona i obilna, da je na vie mjesta dijelim... Zato vas molim, odrecite se mene; spasite me! A mislim da imate toliko mukog ponosa, da ne uzmete onu, koja vas ne voli. Za ljubav majke svoje, da joj ne mutim poljednje dane ivota, ja bih vam pruila ruku. Ali vjerujte, gospodine, nikad... nikad vas ne bih iskreno ljubila. Sa mnom biste bili nesretni a i ja s vama. Ne vrijeajte se od ovih rijei iskrene evojke, koja hoe da spase i vas i sebe. Dajte mi ruku, ali ruku prijatelja i brata i izbavite me! -Tavna je jesenska no, al' tavnije postade elo Simino. Blijedo je jesensko lie, al' je bljee bilo njegovo lice. Strana je proljetna bura, al' je stranija tuga, to mu raskida duu i u crnu pretvori no. On nije znao da li stoji pred demonom il' delatom, koji mu zabada no u srce ili pred zemaljskim stvorenjem, il' pred anelom. On bi je kleo, al' i blagosiljao, on bi je mrzio al' i ljubio. Njegova prezrena ljubav stvori se u divljeg lava, koji hoe krvave rtve. A kao da mu glas savjesti aputae: "Pred tobom je Bog istine, prekloni se pred njime i posluaj ga i uini kako zapovijeda, jer si drukije propao..."

Tavan, pogruen, tuan i blijed, a vie oajnikim glasom ree:

- Evo ti ruke, prijateljske ruke! Blago onom kome si dala ljubav svoju! Blago onom - prijateljice - koga e ova ruka grliti! Blago onom, koga e te oi gledati. Blaen onaj, koji e imat' taku saputnicu! Taka ljubav via je od novca, via od

krune, skiptra i ezla. Ja odlazim prezren al' i spasen; tuan al' i radostan, to e ti biti spokojna i zadovoljna. Zbogom i budi srena u naruju tvoje ljubavi!... Simo je oti'o a zvijezde su mi priale tihim tajanstvenim apatom, da je Milka cijele noi plakala. Al' te suze ne bjehu suze tuge, nego suze radosti. Ona je cijelu no blagosiljala svoga prijatelja.

Pogledaj tamo onu kuicu malu, ba pokraj crkve, na koju su pala dva bijela goluba; tu radosno Milka pjeva svome malom siniu Brani pjesmu o Milou i Marku; a sretni Zdravko svojim trudom i radom ispunio kuicu svakim izobiljem, te spokojno i mirno ivi sa svojom Milkom, a ljube se ba kao onaj bijeli golub i golubica, to stoje na krovu kuice im male.

19. Januara 1894.

(Bosanska Vila, 1894, br. 4-5)

OE BLAGOSLOVI

- PRIPOVJETKA IZ MOSTARA -

E ko bi se mogao nadati, da e gazda Simina i Koviljka, koju on voli kao zenicu oka svoga, poi za korovou, kome je sav imetak u violini!? Po cijelom Mostaru pukao glas, a ta novost bijae enama glavni predmet razgovoru.

Ba je bila neelja, kad se iz crkve navratih malo kod moje tetke Vase na kafu. Ona ni pet ni est, ve onako bez pozdrava i zaueno upita me: - Ta molim te, je li istina, da e se Koviljka Simina sa onijem ehom korovoom vjenati?! Jao, jao lude druge! Ta ona moe imati od prvije' gazdia najljepega.

Ja slegoh ramena i rekoh joj da o tome nita ne znam.

Meni to ne bijae vjerovatno, te kad se pozdravih sa tetkom, odem upravo u rodice Koviljine Mile, s kojom sam jo od etinjstva poznat, Drao sam stalno, da ona o tome sve zna, a nisam se ni prevario. Evo kako je bilo:

Bedih Kuzmik, korovoa pjevakog drutva, nastanio se ba u kuu, koja gleda u Koviljine prozore. Divan mladi, da mu treba traiti takmaca. E ne zna se, brate, da li je iri, da li je vii! Snaan, lijep i dobar mladi, a mlad, tek ako mu je dvadeset i dvije. Njegovo veliko elo izdaje ga za umjetnika, a u oima mu sija pjesniki ar. Bio je rodom iz eke, a preao je bio u pravoslavlje.

Svako, ko je prolazio ispred kue stare Krune, gazdarice ovog mladog

eha, osvrao se na prozor. otkuda se ljevahu tihi zvuci violine, puni svete tuge, enje i ljubavi. Ti zvuci stvarali su se pod vjetim prstima mladoga eha. No bila je jedna dua, koju su ti zvuci vodili daleko, daleko, nee, e nikad ljudska noga kroila nije; e vjeno buji miris zlaanog maja; e pjevaju bezbrojna jata arenih ptiica. Ti zvuci otvarali su joj dveri nebeskog raja. Ona se s njima zajedno gubila

u beskonanom prostoru plavetnoga neba. Njezino srce bijae harfa, koja

brujae pod dodirom tijeh umilnijeh zvukova. Njeno srce odletilo je kao ptiica i opijeno ljepotom mladoga eha palo mu na grudi, veselilo se i plakalo one... Njihovi su se pogledi susreli i bez rijei kazali su jedno drugom tajnu svojih dua. Njihove due zagrlile su se kao dva cvjetia pa se tako ljubile. Koliko li je puta uzdahnuo mladi eh, gledajui mlade bogatae i oplakivao sudbinu, to ga je stvorila umjetnikom. On bi volio, da je sin bogata gazde, pa bi onda lako Koviljka bila njegova. esto u oajanju zborae:

- U svijetu danas samo bogatstvo i novac reava, a umjetnost je ljudima

komedija, s kojom se u asu odmora zadovoljavaju. Oh, kad bih i ja samo bio

bogat, pa eto sree! Kako bi moje srce gorilo pokojem i zadovoljstvom! Na svojim grudima grlio bih onaj raj, to mi ote srce, misli, duu i pokoj snova mojih. Njezine mile ruke savijale bi se meni oko vrata; njezina usta zborila bi moje ime; ona bi mene zvala svojim. O, Koviljka, ti bi tada bila moja... Ali ovako, za jadna i siromana umjetnika tvoj te otac nikad nee dati. Ti me ljubi, ja to znam... To sam proitao iz sjajnog i sjetnog pogleda tvoga, to mi ga alje; to mi je kazala ona tiha i beskrajna sjeta, koja treperi na boanskom tvom licu. Jeste, bez rijei kazala si mi sve. Oh, pa kad me ljubi, onda uj ovaj glas, to ti ga dua sprema: doi k meni i hajdmo, hajdmo daleko... daleko, e nas ljudi nee stii. Na ove grudi diiu te i uvau te kao svoje blago, da mi te ljudi ne ukradu. Sa mnom e tako sretna biti. Ovo elo mislilo bi samo za te; ovo srce gorilo bi samo za te; ova dua molila bi se samo za te; ove ruke radile bi samo za te. O, doi, doi!... Tako tuae mladi umjetnik, a sama ruka hvatala se violine, a tuni zvuci popunili bi rijei njegove tuge.

Bila je blaga proljetna vee.

Prohladni vjetri sletao je sa cvijetka na cvijetak, ljubio ih i s mirisom njihovim leprao po zraku.

Ni jedan glas malih ptiica nije se uo, samo to je slavuj pjevao o svojoj

gordoj ruici u gradini, a sitne se zlaane zvijezde nizale po plavetnom svodu oko blijede mjeseine. Silan je svijet otiao u polje da se proeta i rashladi od od dnevne ege i omare i da udie svjeinu pitome noi. Pa i stara Kruna, gazdarica mladog eha, otila je do svoje kominice Naste, da se s njome malo porazgovara u njezinoj kitnoj bai. I gazda-Simu pozvao je njegov stari jaran Lazo, da odu u vinograd te da iskape koju u hladovini.

Samo mladog eha ne pozivae srce, da se odmara u hladovini poljskog zraka. On je ljubio samou i bio je blaen, ako ga kogod nije bunio u njegovim mislima. Violina, tuga i enja bili su mu najmiliji drugovi njegovi.

Ba te veeri stajao je na prozoru, a blijeda mjeseina bacila na nj svoje zrake i ljubljae mu visoko elo. Kao da se zaustavila, da uiva skladne zvuke, to ih irom noi nosijae svjei vjetri sa njegove violine.

On stajae nepomino na jednom mjestu. Lijevom rukom zagrlio violinu, a desnom prevlai lagano preko tananih ica. Njegova glava bijae sanjivo zabaena i pogledi uprti u svijetlu beskonanost, gdje se zlaane zvijezde prelivahu miljem rajske drai; pa i tamo meu zvijezdama on gledae samo lik svoje Koviljke, koja se na nj tako ljupko osmjehuje i kao da mu ape: "Tvoja

sam, tvoja!..."

Dok je mladom umjetniku tonula dua u moru nemirnih snova; dok su

njegovi sjetni zvuci sa violine bludili po krilu blage veeri, mlado i draesno

djevoje kvasilo je svoje lijepo rumeno lice istom kristalnom rosicom - suzama. To nisu bile suze koje obini smrtni stvor prolijeva, to su bile suze aneoske ljubavi i due. Ona je jecala gorko i bono, a svoju malu glavicu obarala je na podglavlje svoje postelje. U tome je asu zaelila da postane vjetri, pa da odleti na grudi mladog sviraa i tu da izdahne, a ta bi smrt bila slatka, tako mirna i bez bola...

Ljubav je bura, koja opustoi i raskida cvjetie u perivojima naih dua, a u tu se pustinju nastani kukavica - tuga... Koviljka plakae tajno i bono. Ali najedanput sinu njezino oko vatrenije nego ikad, a u tom plamenu stajahu rijei: odvanost i rad! Srce joj zakuca onom snagom, koju krije junak u svojim prsima. Zaelja svoju meku i gustu, svilenu crnu kosicu, stavi na glavu malen fesi, a oko vrata kitni erdan, pa se lagano i paljivo ukrade iz svoje sobe; sie niz stepenice i kao leptir pretri u vrata stare Krune. Lagano na prstima uzae uza stepenice i stade pred sobu lijepoga stranca.

O, ko e opisati njezino duevno stanje u ovom asu?! Ko e da pogleda

kroz njezine grudi, da vidi onu buru straha, koja jo savlaivae njezinu

odlunost?! Kao plaljiva kouta osvrtala se na svaki i najmanji uanj. Kako bi to za nju bilo, da je tu kobac zatee?! Pa stara Kruna! ta bi rekao svijet? Pa njezin otac, kako bi u nj mogla pogledati?! Pa njezin djevojaki ponos! I moe li se ona kao Srpkinja tako upustiti da strancu otkriva svoju ljubav?

Sve to u jednom asu, kao usijana ipka, prohuja kroz njene mlaane misli. Srce joj je kucalo vie nego ikad. Njezine pune grudi talasahu se i dizahu se burno, kao morski vali. Dah joj zastajae, a vrela krvca jurae munjevitim letom u njenu ubavu glavicu.

Po ravnom, bijelom i glatkom njenom elu probi vreli znoj i ona ga drhtavom rukom brisae bijelim rupcem. Ali najedanput kao da je ohrabri nova misao: - Grijeim li ja zaista, ako ljubim? Zar je ljubiti sram i poruga? Zar nas ljubav poniava? Jeste, ljubav nas poniava ako nije sveta, istinita, ista, vjerna i boanska, ako se igramo s njom, tad nas ona poniava. Ali moja ljubav nije nevjerna, ona je ista i svijetla kao rosa na proljetnjem cvijetu, ona mene poniziti nee! Pa nek sav svijet zbori o meni to mu drago, moje potenje postae svijetlo, moja ljubav nee mene Srpkinju poniziti, jer Srpkinja ljubi asno i poteno!

I ona die ruku i uhvati za bravu na vratima, koja je dijeljahu od njena najdraeg blaga na svijetu.

Vrata se lagano otvorie i ona ue u sobu. Zaneseni mladi eh trgne se.

Njegovi prsti na tananijem icama stadoe i zvuci umrijee... On ae kleknuti i moliti se sveto i pobono pred slikom boginje, sa koje isijava najljepi zrak mira bojega, za kojom toliko gine i umire; koja mu je otela srce i misli, koja je uinila te se razbuktio plamen u njegovoj dui i koja njegovijem osjeajima postade kraljica. On nije znao ta da ini. Zborio bi ali rije zastaje a usne drhu. On bi joj poletio da je zagrli, ali ona bjee tako sveta, e mu se injae, da se on grenik ne smije pribliiti tome nebu. Njegova prsa disahu u nekom nejasnom strahu, kao u

grenika kad cjeliva sveto raspee Muenika ovjeka i Boga. U kolebanju svoje due osjeti najedared bijelu vruu ruku, kako mu se oko vrata svija. Osjeti na rasplamelijem grudima laki teret njene mile glavice. u sveti i beskrajni uzdah gdje se izvi, kao ptija molitva u sjajnom sunevom zraku. Dva svijetla oka, dvije blistave zvijezde gledahu ga i aptahu mu: Ljubim te...

Jeste, njeno i lijepo djevoje palo mu na grudi, zagrlilo ga, gleda ga, ne zbori ni rijei.

On bijae tako blaen, tako utjeen, kao trudni mornar, kad polje tekog bjesnila bure i oluja stigne u mirno pristanite. I poleti rije sa njegovih nijemih usta:

- Koviljka!

Zatim je zagrli grevito i njihove se usne spojie i planu prvi slatki poljubac, a mlado djevoje kroz suze radosnice proapta:

- Je li, nas dvoje se neemo nikad rastati?

- Nikad, Koviljka, nikad! Mi smo stvoreni jedno za drugo i niko mi te nee

otrgnuti. Mi emo zajedno iviti i umrijeti... Spasiteljko moja! Spasiteljko, da, jer si mi vratila sve to sam sahranio: nadu, snove i pokoj due moje, i ja te nemam ime drugim da nagradim, do li vjernou srca moga... Ali jedna misao, kao otrovna guja, pije moju krv... Tvoj otac... zar e on dopustiti, da pred oltarom gleda svoju jedinicu sa strancem, sa siromanijem umjetnikom? Djevoje se tre, i nehotice se sa njenih malenih usana ote rije: "Otac!"... i zauta zamiljeno... Ali s nova joj oko sinu svetim arom odreite volje i njene aneoske rijei zabrujae:

- Dok sam bila maleno i ludo dijete, razmaeno edo roditelja svoga, sluala sam ga u svemu. Njegova volja bila je moja volja. Svaki mig njegova oka ispunjavala sam posluno i bojala sam se da ga u emu ne uvrijedim. I sad, zahtijeva li poslunost od mene, sve u mu ispuniti, sve uiniti po njegovoj elji, pa i ivot svoj na oev zahtjev rtvovau, ali se od tebe rastati neu. Otac ima pravo nada mnom, ali nikad nad mojim srcem, nad mojom ljubavi i duom. Bog je ljudima dao srce, da njime osjeaju slobodno i da ljube. Ljubav je kao ptica, leti i pane onamo, kud je elje vode. I meni je Bog dao ljubav, a ona je izabrala svoje mjesto u tebi. Oh, ja ipak ne sumnjam u dobrotu njegovu. On mene voli kao ivot svoj, on e moju elju ispuniti. Pau mu pred noge, ljubiu ga i moliti, da nas blagoslovi. Ne htjedne li, nisam ga duna vie sluati, a tada neka ne kune mene, zato neka kune nebo, koje nam je dalo srce da po svojoj volji ljubi i osjea. Ali jednu mi elju mora ispuniti; ako me ljubi, ako ti je moja srea mila, obeaj mi u ovom najmilijem trenutku, u prvom poljupcu naem, da e uvijek moj mili srpski narod ljubiti kao svoj; da e ga braniti i vjerno zastupati kao njegov sin i potovati ga, kao to potuje svoju milu eku, koja je i meni sveta i draga. To mi obeaj i biu sretna i biu tvoja!

O, kako je boanstveno bilo vidjeti onaj ushit, to zatreperi na lijepom licu mladievu! Njezini glasi bili su mu zvuci ista heruvima, to oblijee prijestole vjeitoga Boga... On je prigrli jae, a sa usta mu sae glas:

- Hoe li ivot, dau ti. Hoe li krv moju, proliu za te. Ovo srce iz svojih grudi iupau za tvoju volju. Koliko si svojom ljepotom nadmaila sve svoje drugarice, toliko i jo vie veliinom svoje rodoljubive due. O, blago onom

narodu, u kome se raaju take djevojane! Ja sam srean, od svega svijeta

sreniji, kad me ljubi taka dua. O, Koviljka, kunem ti se svetinjom ljubavi moje, kunem ti se svojom au, da u ti elju ispuniti. Tvoj srpski narod uvijek je svakom potenom ehu bio bratski i mio narod, i ja u ga uvijek ljubiti kao svoj, tim vie to si ti cvijet toga velikog nesavladanog i slavnog stabla. Ljubiu ga, Koviljka, ljubiu ga kao i ti; ljubiu ga kao to ljubim tebe!... Njihove usne spojie se i zautae, a srca su bila arko i vrelo...

Te je veeri gazda Sima spokojno ispijao rakiju u hladovini vinograda sa svojim prijateljem Lazom. On nije ni sanjao, da u tom asu stranac grli njegovu jedinicu.

Njih se dvoje razgovarali i pijuckali, dok e ti njemu Lazo:

- Vjere ti, Simo, neto mi pade na um. Ko je onaj mladi, to stanuje prema tvojoj kui u babe Krune? Vidim ga uvijek na prozoru. Taj ti i ne ostavlja sobe, nego se cijeli dan zavue pa svira uz emane.

Gazda Simo kao da se sjeti neega:

- Da, da, to ti je, brate novi korovoa pjevakog drutva. Ba mi je neki dan priala baba Kruna o njemu. Kae da je vrlo dobar momak. I ja ga esto vidim na prozoru. Po licu mu sudei, rekao bih da nije lo.

- Ama, brate Simo, neto u ti kazati. - ta Lazo?

- Ama sve mi se ini...da ovaj...tvoja...zna ovi...Koviljka... - ta, Koviljka?! - pogleda ga zaueno gazda Simo.

- Ba nekijeh dana iao sam poslom pa proem ispred tvoje kue. Tvoja

Koviljka bijae na prozoru. Ona me nije spazila, jer je zacipljena gledala u prozor onog momka, a on je svirao uz emane. Ja sam odma pomislio, da tu ima neka, te sam ti ba naumio kazati. Gledaj, Simo, da kakogod svoje dijete odvrati od toga, jer avo ne spava; sve moe biti, mladost ludost, a krv je krv...

Ovo nimalo ne bi milo gazda-Simi, nego mu zadade brige. Ta on bi za svoju Koviljku dao ivot i sve, ali za ponos i ast imena svoga on bi i roeno edo zaklao rukama svojim, pa ma mu srce prepuklo.

Ve je bilo vrijeme i njih se dvoje uputie kui. Ko poznaje hod gazda-Sime, primjetio bi, da su mu ove veeri koraci bili bri nego inae. Kroz ui su mu neprestano zujale rijei Lazine.

On nije sumnjao u svoju er, ali tek onako neto ga je ljutilo. On se urio i sav zaduvan doe kui. Stari zeljov zalaja, a kad vie domaina poe vrtiti repom i umiljavati se.

- Koviljka! - pola ozbiljnim glasom zovnu Simo, ali odgovora nema.

- Koviljka! - jae zavika gazda Simo, a kuharica Rosa odazva se:

- Gazda, Koviljka e moda biti kod babe Krune. Moda joj se dosadilo samoj, pa je otila prijeko da joj malo proe vrijeme.

Njegovo se nabrano elo naoblai, a u oima je sijao roditeljski gnjev. I ne ekajui ni asa ode i uljeze u vrata babe Krune. Nadao se da e zatei svoju Koviljku, gdje se razgovara sa Krunom, ali niti Krune niti Koviljke. U svaki i najmanji budak zavirivao je, ali nje nema te nema.

Sad je bio na isto.

O, ta bi najedared od tog ovjeka! Izgledao je straan i mraan, kao

duboka jesenska no. Pogled mu je bio plamen, koji unitava i kosi. Tijelo mu je drhtalo a otrov gnjeva kipio mu u dui. Rijei njegova prijatelja ispunile su ga. Ljutit, straan i odvaan kao div, lupi rukom na vrata sobna, u kojoj bijahu zagrljeni. Vrata se irom otvorie i lupnue.

On ae jurnuti kao gladan lav na svoj plijen i prstima iupati dah ivota onom, koji u tom asu grljae njegovo najmilije na svijetu. Ali kao da mu na put stade neka tajna sila, koja mu aptae: " Ne stupaj naprijed, grenie! Ovo je raj, u kom se dva anela mole Bogu svome; ne buni im molitve, jer e se Bog gnjeviti! "

Njegovi ukoeni pogledi spazie njegovu jedinicu u zagrljaju mladog eha. A kao da mu je blijeda mjeseina ela potpuno tajnu da otkrije, obasjala je kroz prozor svojim laganim zrakom dvoje zagrljenijeh, te izgledahu sveti i velianstveni.

Kad se vrata rastvorie, ubavo se djevoje izvi iz zagrljaja mladieva; snaga je ae iznevjeriti. Ona drhtae kao prut, a strah joj ispi sa bijelog lica slatku rumen. Skupivi poljednju snagu, poleti ocu, klee mu pred noge, ruke die i sklopi ih, kao poboni kaluer na molitvi, te drui i zbunjeno ree: - Oe, blagoslovi i oprosti! Ako ti je mila srea tvoje jedinice, ako se tvoje roditeljsko srce stara za budunost svoga eteta, i ako ti je milo, da tvoja Koviljka zadovoljno proivi na ovom svijetu; ako si ikad, oe, ljubio; ako zna ta je ljubav, a ti, oe, blagoslovi ove dvije due, koje je Bog sjedinio. Smiluj se, oe, i ne grijei! Dopusti, da tvoja Koviljka pred oltarom prui ruku onom, koga voli. O, oe, on je tako dobar, tako poten i uzoran, da e ti biti kao sin! On e te ljubiti, kao to te ja ljubim. Spasi me, oe; spasi mene i sebe, jer je u ovoj naoj ljubavi Bog. uvaj se, oe, da tome Bogu ne zgrijei, jer je strana kazna njegova. Oe, blagoslovi!

Za cijelo je to vrijeme mladi eh stojao ukoen i blijed, a u njegovu se oku zasjale suze, koje je izazvao aneo molitvom svojom. Grudi su mu disale naglo; on je sluao glas, koji se za njega moli, koji za njega pred roditeljem svojim drhti i on skupi snagu, kroi i klee, pored svoga anela, pred zbunjenog oca, sklopi ruke i ponovi:

- Oe, blagoslovi!

Ko bi mogao misliti, da se odluna volja gazda-Sime moe poruiti i njegova ljutina rastopiti u blagu pitomost?! Ko je vjerovao da e njegov gnjev, to maloprije sijevae u oku, zamijeniti topla suza! Ko li je u snu snio, da e sa njegova ela minuti strani oblak!

Buru njegove srdbe utiala je rije njegova eda. Sunce ljubavi roditeljske vaskrse u njegovoj dui i rasvijetli je. Niz kotunjavo njegovo lice stadoe se roniti tople suze i on die svoje roditeljske ruke nad glavama dvoje dragih, oi k nebu uprije i jecajui zavapi:

-Oe, blagoslovi!

A blijeda mjeseina provirivae kroz prozor i gledae, kako na stareve grudi padoe dvije mlaane glave, a kroz tiinu blage i pitome noi kao da i slavuj u svojoj miloj pjesmici zborae:

- Oe, blagoslovi!

(Strailovo, 1894, br. 12)

POLJEDNJI POLJUBAC

I

- Ustajte, djeco! Zdravko! Borko! Milivoje! Milutine! Rastko! Spremajte se!

Od estitoga kneza do'o je glas i nalog, da se sve die, ko se dii moe i da ide na Kosovo ravno, a ko ne doe: u domu mu nita ne ostalo; u polju mu ne rodila enica bjelica; ne imao od srca poroda i sve mu prokleto bilo, ko ne doe na boj na Kosovo; - eto, tako poruuje na estiti knez Lazo svojijem vjernijem. Pa ne oklijevajte, djeco, spremajte se u ime boije. Stavite oklope i elenke. Uzmite ubojita koplja i pojaite konjice lagane. I ja bih s vama, djeco, ali rana, koju na Marici zadobih, ne da mi da kopljem vladati mogu. No fala Bogu, kad ste mi vi zdravi, da zdravom miicom branite Srbiju. Hajte, djeco, u ime Boga! - Ustajte, eda moja - upade u govor vojvode Dragutina njegova vjerna Borislava.

- Majka vas je rodila i odgojila, a za slobodu srpsku namijenila. Vukosavo, daj brai pomozi da se spreme. Otari im kalpake i elenke, nek' su mi djeca ista i svijetla pred estitijem knezom.

U mlaega pogovora nema.

Seja je brai pomogla i oni su se spremili.

Pred starim dvorom vojvode Dragutina stoji pet njegovih sinova na pet

brzijeh konja. Gojni konji uzdignuli glave, a griva im do kopite pada. Uima striu i nemirno kopaju prvijem nogama.

Rujni veernji zraci, kao slatki pozdrav sa zapada, stiu i arobno trepere na junakijem oklopima i elenkama.

Stari vojvoda i njegova Borislava gledaju diku svoju, a roditeljska ljubav izmamila im suze u oima.

Lijepa Vukosava nosi kondir i ide od brata do brata, pa im jo po jednu za sretnog puta toi.

- Zbogom, djeco draga, Bog neka vas uva i ne dao, da se ijedan sa

Kosova pod igom srama i nevjere povrati, nego bili dini i smjeli borci! To vam va babo veli.

- Zbogom eda moja. Majka vas je uvijek sa ponosom gledala, pa se nada vaa majka, da je i otsad nikakav prijekor nee zbog vas stii. Zbogom, djeco moja; uvajte obraz, a ivot neka Bog uva!

- Zbogom, brao mila, Zdravko, Borko, Milivoje, Milutine, Rastko, zbogom! Za vas e se seja moliti blagom Bogu, da vam bude u pomoi! I sa ubojnim kopljanicima krenue se lagani konjici. Rumena vee klonu i ugasi se, a brzi konjanici izgubie se daleko u pomrini. II

Sve se diglo to se dii moglo.

to je za bojnog koplja bilo, ustalo je na noge junake i krenulo se za

slobodu. Samo starci i starice ostale su na domu. Niti se vidi da kogod ore, niti kopa. Sva su sela mrtva i pusta. Po poljanama bogata krda pasu, ali se pjesma pastirke ne uje. Zabrinuta je i tuna. Nit' ale, nit' veselja, samo vidi, kako po koji crni gavran preleti onamo daleko, Kruevcu gradu...

III

No je.

Srebrna mjeseina obasjala, pa kao dan.

Plodno klasje enice bjelice pod gorskijem vjetriem leluja se i apue, a po koja prepelica, probuena tijem apatom, prhne i poleti po srebrnijem zracima mirne mjeseine.

Nikoga nigdje.

Sve spava i poiva, samo erka vojvode Dragutina, lijepa Vukosava, ne sklapa svoje crne vee.

Miris pitomih rua, to u njezinoj cvjetaju bai, moda ju je noas od sanka zavarao.

Tu, gdje se bezbroj cvjetova njiha i apue; tu, gdje je mnoge zvjezdane

noi sa draganom provela, stoji lijepa Vukosava, al' ne tako vesela kao prije.

Neka boanska tuga prelijeva se sjetno preko njezinog istog lica, a oi joj, isto vidi, neto ude i trae.

Pramenovi njezine raspletene kose trepere milo pod dodirom vjetrievog krila, to sa cvjetova lepra.

Pune djevojake grudi talasaju se i diu burno.

Ona je klekla i u tiini tihe noi njezina malena usta apuu tajno, - moli se. Moli se Bogu za srpski narod, da pobijedi i da se spase. Moli se za pet svojih brata, pet sjajnijeh dua, da se zdravo sa bojnog polja u njezin zagrljaj povrate pod vijencima lavorike. Moli se, da Bog spase svijetlu krunu Grbljanovia.

Ali u njezinoj blagoj molitvi zvijezde su ule jo jedno ime, za koga se ona tako toplo brine; ime, koje je njojzi tako sveto i milo, za koga bi dala sve na svijetu.

Ona se molila i za svog dragog Tvrtka

Njezina je dua daleko bludila, tamo, gdje se srpska vojska skupila, gdje su njezina lijepa braa i dragi joj Tvrtko.

Pri aptanju njezine molitve sve se bilo pritajilo, niti je vjetri dis'o, niti je slavuj pjevao, a rue su isto pritajile dah mirisa svoga. Sve je slualo slatku tajnu njezine due.

Ona se molila...

No najedanput iz njezine molitve trgoe je iza dbunova tajni koraci i dugi osjen, koji se njojzi primicae

Ona se tre, zabaci kosu, to joj se bijae prosula po mirisavijem njedrima i sa nejasnom zebnjom gledae naprijed.

- Vukosavo, jesi li tu? - zau se pritajeni muki glas.

- Vukosavo! - ponovo se zau, i pred mlado srpsko djevoje iskrsnu s vitim stasom lijepi mladi. Na glavi mu blista elenka, a u visinu die se ubojito koplje. Dugi crni perin trese se niz njegove iroke plei.

To bjee Tvrtko, sin vojvode Vukosavia.

Vukosava nepomina ostade; zbunjenom djevojetu jako je srce bilo, a dah joj zastade i jedva ote joj se glas:

- Tvrtko, za ime Boga, otkud ti sada? e su mi braa? ta je sa srpskom

vojskom i bojem? Zar je estit knez s Turcima primirje uinio, te se vrati, Tvrtko? - Vukosavo moja, nije to, nego ja bez tebe ni asa ne mogu biti. Eto, ja se krenuh sa ostalom braom i rekoh ti "zbogom!" No kako zaosmo onamo za daleke gore, ja ne mogah dalje ni koraka. Sve si mi ti u mislima i lijepo vidim, da me prati i zove sebi. Nikako srce da se smiri, isto hoe da mi probije prsa, pa eto lijepo ujem kako mi zbori: "Vrati se, vrati, Vukosava te zove". I ja mu posluah glas, Vukosavo, i ukradoh se od druine i evo me opet kod tebe... I njegova ruka die se i poleti, da obvije tanki djevojaki struk, ali Vukosava odskoi na stranu, otro ga pogleda pa mu ree:

- Ni koraka da mi pristupio nisi, stani da te pitam neto: Jesi li ti uo, ta je poruio na estiti knez Lazo:"ko ne doe na boj na Kosovo, u domu mu nita ne ostalo, niti mu rodila enica bjelica, i ne im'o od srca poroda i proklet bio, ko ne doe", jesi li uo ove rijei? Pa jesi li ti preda mnom, ili je samo sjenka moga Tvrtka?! Jesi li ti onaj, s kojim sam se ponosila i diila meu drugama svojim? Jesi li ti junaki sin vojvode Vukosavia? Ne! Odalje se od mene! Ti nisi Tvrtko moj; ti nisi za koplje; preslicu ti treba dati. Zar i smjelog vojvode Dragutina smije ljubiti onoga, koji se od brae krade i s bojnog polja bjei, da se mazi u zagrljaju drage. Ko za otadbinu nije kadar poginuti, nije kadar ni ljubiti. Bjei dalje od mene!...

K'o hladni kamen stajao je Tvrtko.

Vrui oganj stida palio je njegovo lice.

Njegova junaka prsa tresla su se, "ast ranjena ee hrabra prsa". Vukosavine rijei bile su grom, koji ga je porazio.

On duboko uzdahnu i skide kalpak i sa irokog ela otra znoj, koji ga bijae probio, pa pogleda Vukosavu i jedva joj ree:

- Zbogom! i krenu dalje i ode, a srebrna mjeseina pratila je poraenog junaka i zraila mu daleke pute.

Vukosava ostade gledajui za lijepijem Tvrtkom, a tuga kidala joj je nemirno srce. Ta ona bi ga tako grlila, ljubila bi ga po stotinu puta, al' ne moe. Domovina sad zahtijeva borbe a ne milovanja. I ponovo njezina dua molila se Bogu...

- Hajde i ti, hajde - najedanput prohuja glas neke tajne sile kroz srce Vukosavino.

- Hajde i ti onamo, kud ti Tvrtko ode; onamo, kud tvoje pet mile brae krenu. Hajde, krei se, Vukosavo, i tebe zove glas domovine, da njezinijem borcima bude u pomoi!

I njezine oi sinue goruijem plamenom i ona krenu, i kao da joj neka sveta misao dade novog ivota.

IV

Lijepa Gordana, seja Tvrtkova, spavala je mirno u maloj sobi. Kroz prozor provirio mjeseev sjaj i treperi na njezinijem gustijem kosama, to se bijahu prosule po njezinome podglavlju. Pred ikonom Sv. orija gorukalo je malo kandioce i kao da se i ono, zajedno sa molitvom koju Gordana u snu apuae,

molilo za spas srpskoga naroda. Vjerna seja neprestano je sanjala svoga Tvrtka, neprestano se razgovarala i ba kada ga ede da zagrli, jedan vreli poljubac tre je i ona uplaeno skoi, no kad u Vukosavin glas, njezino zajapreno lice obasja svjetlost prijateljskog osmjeha, ali u isto vrijeme sa zebnjom zapita je: - ta je, po Bogu sestro; to te dovede meni u to doba; da se nije togod starom vojvodi desilo?

- Nije nita, Gordano moja; ne boj se, mene drugo neto amo dovede. Eto, mila sestro, sve se die i poe na Kosovo. Mojih pet krasnih brata ode. Ode i tvoj Tvrtko... Sve ustade, da sa estitijem knezom brani ognjite nae. Pa i nama je Bog srca dao. Dao nam je snage i smjelosti; hajdemo, sestro, i mi, da pomognemo naoj brai, kad budu u nevolji; kad im dumansko koplje probije viteka prsa, da ih umivamo vodicom i napajamo vinom. O, hajde sestro, ako ljubavi ima!

I ona poleti i pade u zagrljaj vjerne joj drugarice.

- Slatka, Vukosavo moja, tebi nikad tvoja Gordana ne odbija nikakve elje. Ja sam spremna, gotova sam na sve, to hoe, pa hajdmo u ima Boga! V

Osvanuo je Vidov-dan.

Murat pao na polje, pa uhvatio i Lab i Sitnicu. Krvoedne azijatske ete

razapele atore; da iz neba kia poe, ne bi na zemlju pala, do li, pobro, na konja i junaka.

Sve se diglo na Srbina, da ga srui, da ga uniti.

I estiti knez Lazo stig'o je na Kosovo. Vojska mu je snana i odabrana, ali, pobro, Turaka je deset puta vie.

Ali se estiti knez nije pobojao. Sa prieenom vojskom on stupi

dumaninu na susret. Samo jedan oblak poinjao je na njegovom svetenikom elu; jedan oblak sumnje. Vukove rijei, da je Milo nevjernik, bacile su ga u brigu iako mu se Obili uvijek svijetio i ist pokazao. Ali e se vidjeti, ko je vjera, ko li je nevjera.

I zajaukae Kosovski vjetrovi.

Zazvizdae lagane strijele i prosue se.

Zazveae ubojita koplja i zarzae konji pod junacima. Srbi se bore, bore se, da pobijede.

Jure, kao slobodni lavovi, i prolamaju dumanska krila Potocima vrela krv stie se u hunu Sitnicu. Srbin ne ustupa, juri, pada, i die se dok mu srce bije. I duman strepi i malaksava.

Visoko vijori se krsta barjak i zlatnijem kitama bije iroka plea Boka Jugovia.

Srpska vojska klie, na dumanskijem leevima poigrava. I gledaj, duman ustupa, okree lea i bjei. Srbin pobjeuje!

Milo je rasporio Murata; vjeran ost'o Obili. Ali gdje je sree, tu je i nesree.

Ba kad Srbin ae da ovjekovjei slobodu svoju i satare ednog Azijata, a na srpskom nebu ciknu aneo srpski; ciknu, prosu suze i oajno zavapi:

- Nevjera! nevjera... Proklet bio, crni Vue, otsad pa do vijeka. Srpska vojska klonu i pade...

Pade i estiti knez, iva ga Azijati ugrabie.

Brankovi izdade, prodade domovinu, prodade srpsku slobodu...

Pogiboe srpske vojvode; popadalo jedno do drugoga devet Jugovia i sa njima stari Jue.

Milo, Kosani i Toplica, borili se, pa se umorili i pali pod dumanskim kopljima.

Sve, to je valjalo i vjerno bilo estitome knezu, ostade u leevima.

I pet hrabrijeh sinova vojvode Dragutina pali su i izlomili ubojita koplja, a Tvrtko krvav lei i dri poljednjom snagom desnice svoje divljega Azijata i davi ga. Iz grudi krv mu lopi; elenka se pod konjskijem kopitama razdrobila i lei pokraj njega u paradima.

Slava je pala; nevjera Srbina izdala.

Na svijetlom grobu Grbljanovia poigrao je krvavi polumjesec...

VI

Svreno je...

Krsta barjak posrnuo.

Junak do junaka pao da vjeito ivi.

Huna Sitnica zamutila je valove krvlju prolivenom za slobodu, koju nevjera pomrai.

Sve se utialo, samo crni gavranovi gau i vesele se krvavome piru. Kosovo polje tuno izgleda...

Meu gomilama leeva jo se uju poljednji uzdisaji srpskih ranjenika. Prte kosti i krguu zubi. Jo se nijesu sve muke svrile. Jo mnogo polu ugaenijeh srpskijeh oiju gleda na mutno nebo, to se nad Kosovom stere, i mole i itu da ih rijei muka. Ali je nebo zatvorilo dveri i Bog se smrznuo i Spasitelj je mrtav.

Al' nije samo nebo sa Bogovima.

Jo ima bogova, koji po zemlji hode; bogova po srcu i veliini due svoje; bogova, koji osjeaju bratske nevolje.

Eno, pobro, pogledaj tamo, pa vidi, ako vidjeti moe; pogledaj preko toga tunog Kosova polja; meu srpskijem leevima gledaj ona dva lijepa zemaljska boga. Gledaj kako bratskom ljubavlju prilaze ranjenicima; umivaju ih hlaanom vodicom, zalijevaju vinom i zalau hljebom bijelijem.

Vukosava i dobra Gordana dole i eno ih na krvavom razboju sa kondirima u ruci. Njihovo je lice sjetno i blijedo; plakale bi, al' se one osmjehuju, da osmjehom utiaju bratske bolove. One hode od junaka do junaka i pruaju im pomo, a kao da sa zebnjom njihovi pogledi nekoga trae. Al' ko je ono tamo, to se poljednjom snagom napire i die na krvavu desnicu? Gledaj kako mu izmuene oi zasijae svetim udeim plamenom. Sluaj kako nejasnim iznemoglim glasom zove:

- VU...ko...sa..vo..,vo..de..ma..lo..

I gledaj kako milo djevoje zadrhta, kako joj se zatresoe njedra!

- uje li, Gordano moja, taj glas? ini mi se, da je njegov... Jest, mog je Tvrtka glas... O divni junae moj! - I ona poleti i pade na krvave grudi dragana

svoga, a vjerna sestrica ciknu i suzama obli brata svoga... Krv se vema lopi.

Njegovo usijano elo rashladila je studenom vodicom Vukosava i Gordana. Zalile su ga rumenijem vinom, ali snaga pada i junak umire. Vukosava klekla, pa ga gleda, a sjajne suze padaju niz njezino lijepo lice. Ona ga gleda sveto i udno, a srce joj puca za divnijem sokolom. Ona ga sve vema obvija rukama i njezina mala usta spojie se sa blijedijem usnama izdiueg borca. I njemu bi lake; u slatkom i poljednjem poljupcu njegova dua dignu se i ode na nebo...

Crni gavranovi prelijeu i graku, a divlji vjetrovi hue i nad mrtvijem junakom mrse raspletene vlasi lijepe Vukosave...

Mostar, 20. novembra 1894.

(Lua, 1895, br. 3)

NA GROBU LJUBAVI - NOVELA -

Ima jedna tica mala, koja mi svakog proljea doleti na prozor, pa me svojim njenim cvrkutanjem izmami u gustu umicu i uz ubor bistrijeh potoia pria mi, ta je sve vidjela i doivila.

Ona je od vajkada i nema smrti. Ja volim ovu malu besmrtnu ticu,

pa evo da vam priam, ta mi je ona ovog proljea kazivala. Sluajte! Ili bolje, hajdemo onamo u gustu umicu, potraimo bistri potok, sjednimo pokraj njega na travu, ona e nam sama priati:

I

U pitomom primorju, a kod vedre Bistrice, gdje je Sveti Sava podigao visoke Deane, bilo je jedno srpsko seoce.

Izmeu vrbovijeh grana i cvjetajuih lip provirivahu kuice vrijednijeh ratara.

Ozgo, sa zelenog breuljka, u svjetlucanju duginijeh boj stizao je potok i gubio se u dolinama.

Mimo sve ostale kuice, izmeu lipovih i vrbovih grana, bijae se uznio lijepi dvorac kneza Belua.

Ja sam se esto odmarala na granama jedne lipe, to se dizala pred

kneevim dvorom, te sam mogla sve uti i vidjeti, ta se u njemu zbiva.

To vam je bila sretna i zadovoljna porodica. Mudri knez Belu znao je biti

domainom. On je sve u skladu sa svojijema radio i s njima u ljubavi dane

provodio. Svi su ga sluali i potovali, a bogme i sve selo ustajalo je ispred njega. ena mu je bila dobra i blaga. Svako siroe znalo je za dareljivu ruku dobre Smiljane.

Pokraj dvije vesele i lijepe eri, Mare i Ljubice, imao je stari Belu i jednog

sina ora. On vam bijae momak, da mu je trebalo para traiti. Odrastao, irok u pleima, a trk na nogama. Ispod orlovskog nosa pruala su se dva tanka crna pramena brkova. Kad bi osvanula nedjelja ili koji drugi sveani dani, te bi se svi iskupili oko seoske crkve, a veseli momci zametnuli kamena s ramena, je li se samo ore na biljegu stavio, svak je ustupio. ore jednom baci, pa svijem prebaci. Djevojke su za njim ludile i u pjesmi ga pripjevale. Otac ga je vie puta nagonio:

- Dela sine, to se ne eni, vrijeme ti je! Eto moe birati koju hoe!

No on se od tog uvijek ustezao; on je vie udio za bojevima i megdanima, i njegova se elja ispuni.

Jednog dana ba u razdanak, kad sam se nad mirnim seocem sa pjesmom dizala, stie jedan glasnik i javi starome Bjelui, da sve odabrane momke na oruje skuplja, jer valja vojevati, neprijatelj je navalio i po okolnijem selima rui crkve i oltare.

Na glas starine Belua sve se odma iskupilo. Vie od stotinu hrabrijeh

momaka, za jedan as, bilo je pred njegovijem dvorcem. I svog sina ora starac je blagoslovio i pruio mu ubojno oruje. Sve je bilo gotovo i naa vesela eta krenu. Uz put su nam se i druge ete pridruivale, te nas je bilo dovoljno da neprijatelja doekamo. Vazdan smo ili i u vee doosmo i zauzesmo najbolje klance, kuda e neprijatelj proi, kao to nas je glasnik izvijestio. Sunce je ve sjelo i spustila se proljetna no. Cvijee je spavalo i odmaralo se pod blagotvornom rosom. Nebo je bilo vedro, a mjeseina osvjetljavala je beskonanost, samo jedan oblaak bludio je i remetio treptanje zvijezda. Ali ovaj mali oblak kao da bijae predstraa drugijeh. Najedanput sa svake strane pojurie njemu bezbrojni oblaci. Od tihih vjetria stvorio se orkan. Drvlje se poe previjati i lomiti. Zaspalo se cvijee prenu i iste kapljice rose prosue se sa njegovijeh listia. Podmukla tutnjavina prohuja i pljusak udari. Svi se uznemirimo i svak je sebi zaklona traio, no naa straa doe i ree nam:

- Ne miite se, neprijatelj je tu!

Sve bjee spremno, svak se lati oruja i pomno oekivasmo, kad e se u

naijem klancima neprijatelj ukazati. I straa se prevarila nije, za nekoliko pa

usmo topot dumanskijeh konja. Oni su bili u naem klancu. Svi slono jurnemo i opkolimo ih.

Uz tutnjavu gromova gromko su se razlijegali junaki krici.

Za jedan as bila je gomila leeva. Sa potokom burne kie mijeala se

ljudska krv. Pod konjskim kopitama jeali su ranjenici; za rtvom padala je rtva. Mi smo bili sretni; neprijateljsko krilo pobjedismo i ono okrenu lea i poraeno izgubi se daleko u gustoj pomrini.

II

Svanulo se; sa vedrog neba padali su rumeni zraci na pokvaene ume. Tanke, bjeliaste magle dizale su se u jasno nebo. Zrak je mirisao svjeinom i mladou.

Sve je oko nas pjevalo, i mi smo pjevali i veselo se vraali sa krvavijeh klanaca.

Pred nama na laganom konjicu jezdio je ore. On je bio svijetao i

ponosan, jer se vraao kao junak i borac.

No tek to smo se nekoliko sahati udaljili od klanaca, kad iz jedne guste ume dousmo neki oajni isprekidani glas. Svi se zaustavismo, a ore sjae sa konja i uputi se umi. Mi svi poemo za njime. Glas se vie puta ponavljao i mi smo se sve dalje verali kroz gusto ipraje. Najedanput ore zavika:

- Ovamo brao! Spasavajmo rtvu!

Svi se oko njega iskupismo i pred naijem oima ukaza se uasan prizor: jedan divlji neprijatelj obavio rukama struk lijepe djevojke i s gladnom poudom nasrtae na nju. Ona se oajniki branila i noktima raupala mrko lice pohotljive zvijeri. Ruke mu je zubima izgloala i njegova krv bijae pokropila uprepaeno lice djevojke. No on je jednom za vazda svrio: im ga spazi ore, snanom rukom prihvati za crni dugi vrat i sjuri mu no u bezduna prsa. Blijedo djevoje klee pred vitekog ora; od radosti je plakala i ljubila mu noge. No ovaj uzoriti junak uze je za bijelu ruku, podie je i poljubi u ravno elo. - Ne boj se - ree joj - lijepa evojko, niko te vie ne smije dirnuti.! Pogani nasilnik svrio je. Otsada, ove i svuda, ja u biti tvoj zatitnik, vjera je tvrda! Dok je moja na ramenu glava, niko te vie ne smije ni pogledati krivo. Ona je ponovo plakala i kroz ruiasto sunce svete radosti gledala je spasitelja svog.

- No kai nam, evojko, ree joj ore - kako doe ovome zlikovcu u ruke? - Eto tamo - odgovori Ljiljana, tako se zvala ona, - za onom gorom, uvala sam bogato krdo moga oca. Bili smo podaleko od sela, kad najedanput ugledam gusti dim, e se u nebo die. Odmah sam ravo slutila, te potrim selu. Al' kad tamo: eca vrite a majke kukaju; nae male kue, sve do jedne, gore u krvavome plamenu.

ete divljijeh haramija robe i pustoe nam selo. to je bilo muke glave, sve je rtva njihovijeh noeva, a majke i eri zarobie i odvedoe ih sobom. Ja sam bjeala ni sama ne znajui kuda, a ova krvolona zvijer, to mi ae obraz ocrniti, nagne za mnom i stigne me. Otimala sam se i borila, no pod njegovom divljom snagom klonem i moradoh s njime kud on hoe. Kad me jutros uvede u ovo ipraje, tu mi ae da bude i od smrti gore, da mi tebe Bog u pomo ne posla. Nek' te on obilno za to nagradi!

Ona je sve to tuno i bolno priala, a mi je sluasmo sa saaljenjem i suzama.

Od nje se ore nikud odmicao nije.

Njegovi pogledi eljno su poivali na ljepoti njezinog lica. I ona se isto

preporodi. Blijedo lice sinu u svjeu djevojaku rumen, te divna Ljiljana izgledae jo divnija. Svi smo se radovali, to smo u naoj eti pridobili krasno blago, jedan nevini cvijet, koji je demon prelomiti eo.

S veselom pjesmom krenemo dalje. Junaki ore podie Ljiljanu i baci je za konjicu u sedlo. Vee se bliila i do naeg sela nije daleko bilo. Ja se od svoje druine rastavim i brzo doletim pred dvorac starog Belua i zapjevam. Oni su moju pjesmu razumjeli, ona im je bila vjesnik dobra i sree. III

Sunce je sjedalo i gubilo se za gorama. Po lisnatijem umama treperila je blaga veernja rumen, te svaka granica izgledae kao koralj. Sve je selo bilo u

nekoj sveanoj radosti: pred malenijem kuicama skupili se starci, majke i eri, te svi eljno iekivahu, kad e se borci pojaviti.

I prva zlaana zvijezda sinu na istom ljubiastom nebu, a naa vesela eta stie u svoje drago seoce sa pjesmom slave i pobjede. Sinovi lete majkama, a sestrice grle brata i ljube ga. Sve se veseli, sve se raduje. No svak je hitao pred dvorac kneza Belua i za as bijae se gotovo sve selo preda nj iskupilo. Njeno lice, blage i dobre oi lijepe Ljiljane prisvajae svaiji pogled. Svak se proturivao, da bude blie njojzi. Ljiljanu su svi sa ushienjem gledali, pa i stari Belu gledae je s ljubopitstvom, dok mu ore ne pristupi i ree, cjelivajui mu ruku:

- Babo, za slobodu roda svoga i zemlje svoje borio sam se s kivnijem

neprijateljima i svijetla lica stupam preda te. Za junatvo moje sami mi je Bog poslao najljepi lavor-vijenac i s njime me krunisao. Evo, babo, toga lavor-vijenca; blagoslovi, babo, i njega i mene!

Tad uze ore za ruku lijepu Ljiljanu i privede je starcu. Ona se smjerno pokloni i poljubi ga u desnicu, a on nju u elo. - Dobra Smiljana i vesela Mara i Ljubica svi je grljahu, a kad im ore ispria kako je Ljiljanu na'o, svi su plakali i hvalili Boga, to se sad u njihovom krugu nalazi.

- Ne boje se vie niega, edo moje - ree joj stari Belu - ti e u mome dvoru pokraj moje Mare i Ljubice biti moja trea erka a ljuba moga svijetlog ora. Djeco, neka ste sretni i blagosloveni bili!

Njih oboje pristupi i poljube starca u desnicu a on njih u elo.

Na licu dobre Smiljane svijetle se suze majine ljubavi, a svi koji su okolo stajali plakali su od radosti i estitali junakome oru. IV

Proteklo je nekoliko dana i osvanu dan svadbe. ora i Ljiljanu vjenao je stari popa Aleksije u maloj seoskoj crkvi.

Veselje je bilo bujno, sve je selo taj dan provelo u pjesmi i veselju. Momci su se bacali kamena s ramena i kuali snagu, a vesele djevojke igrale lako kolo te im uborile sitne parice nanizane pod grocem.

U dvoru kneza Belua razlijegali su se zvuci jasnijeh gusala, a od ruke do ruke iao je kondir i pilo se rumeno vino u zdravlje mladenaca. ore i Ljiljana bili su sretni i zadovoljni, nebeska ljubav spajala im je vjerna srca.

V

Kao isti planinski cvijet u dvoru kneza Belua mirisala je dua dobre

Ljiljane i svojom ednosti usreavala svoje ukuane. Ni jedna rava rije nije se krala sa njezinijeh usta. Svakog je njezin pogled obasjavao ljubavlju i mirom. U osvit rane zore sa mojom pjesmom pjevala je i ona. Prvi sunevi zraci zaticali su je sa preslicom u ruci. Kad se Mara i Ljubica udala ona je sama svravala sve poslove u kui a dobra Smiljana molila se Bogu za njezino zdravlje.

I godina dana proe a ore stee sina. Svi su se radovali, a najvie

Ljiljana. U osmjehu svoga eda ona je gledala sreu i ivot svoj. Ovaj nestani

malia bio je Ljiljani anelak, to joj je tako milo pjevao. No ovo anele zaeli se raja i jednog dana izvi se iz majinog zagrljaja i odleti nebu, da se vie ne povrati. U Ljiljaninom srcu ugasi se svaki pokoj i mir; ona je osjeala da joj se srce raskidalo i da nema jednog dijela koje bi ga u cjelini dralo. Ona svoje edo nije

mogla prealiti. Ovaj lijepi Ljiljan-cvijet poe gubiti svoju svjeu boju i gasiti se. Koralne usne poblijedie, a na licu usahnu onaj vjeni slatki osmijeh. Mesto vedre pjesme iz njezinijeh grudi dizalo se teko disanje. Ona je kaljucala. Vidio je ore, da mu ovi lijepi lavor-vijenac blijedi; teko ga je srce bolilo. Njezin promukli glas i naprezno disanje paralo ga je do dna due. Dobra Smiljana nije poputala; to god je bilo travarica i vidara sve je ona dozvala, da joj vide Ljiljaninu bolju. Ali zaman, za ovaj lijepi cvijet ni u jednoj gorskoj biljci ne bijae lijeka.

VI

Proljetni dani bijahu proli; etva se pobrala i svrila. Po polju i dolinama sve je utilo. Duboka jesen zavladala i guste magle zaklonile sunevu svjetlost. Sve je izgledalo kao puki siromah na samrtnikom odru i sve se spremalo na poinak i mir. I lijepa Ljiljana, kao da je odmora ela. Ona je legla, legla da se vjeito odmara. Jednog dana na maloj seoskoj crkvi tuno je zvono jealo. Ljiljanu su sahranili, a na njezinome grobu stajao je ore sruen i oboren, kao prebijena grana bez svoga cvijeta. U, nekad veselom, dvoru starog Belua postade oaj i tuga, sve je oplakivalo Ljiljanu svoju. Onaj gorostasni div ore klonuo. U njegovoj dui bila je pusto i tama. Na svakom koraku, na svakom mjestu, pred njim se javljala slika njegove Ljiljane. U gluho doba noi, on je lutao na seosko groblje i na malenoj humci, koja je pokrivala njegovo blago, on je provodio do zore. On je tu svoju Ljiljanu zvao a ona mu se ozgo iz zvjezdica odazivala. Samo na njezinom grobu on je bio utjeen i miran: osjeao je neki sveti miris i kao da ga Ljiljana miluje po licu. Jest, to je bila njezina dua, koja je sa malijem rajskijem vjetriem dolijeala i milovala svoga ora.

VII

Prola je zima.

Pod zlatom proljetnjeg sunca sve se budilo u novi ivot.

Na plaviastom nebu, ba kao sada, osmjehivala se svjeina i mladost. Na granicama nizali se zarueli pupoljci i razvijali svoja svilena njedra bisernoj rosi. Vjetri je nosio miris od ljubiica. I na grobu Ljiljaninom mirisao je struak plave ljubiice; on je iz njezinih njedara nik'o.

Nae mirno seoce bilo je pravi raj. Vrijedni ratar kopao je i orao. Na njegovom potenom licu poivala je vedra nada.

No ko je mogao misliti, da e moje drago seoce za as ostati pusto i

poharano?... to srea jednom rukom daje, drugom oduzimlje. Jednog dana, bila je nedjelja u maloj seoskoj crkvi orila se molitva sijedog pope Aleksije, a dobri seljani pobono su stajali i sluali. No tek to je stari popa dovrio polovinu slube boije, nae malo selo