Upload
srdjan-bajic
View
338
Download
17
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Pesme
Citation preview
Aleksandar Aleksandrovič Blok (16. novembar 1880. – 7. avgust 1921.) je bio ruski pesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma. Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pesništva kao i modernog lirskog izraza. U književnost ulazi simbolističkim Pesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898.-1904.) u kojima obrađuje mistično-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedorečenosti uspeva da izrazi nedefinisane težnje svoje generacije za nedostižnim idealom. Postepeno u njegovu poeziju počinje da se uvlači oštar smisao za životnu realnost i tematika se proširuje motivima iz gradskog života. Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pesnik napušta konačno i svoju društvenu izolaciju, priključuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica (1918.) daje grandioznu simboličnu viziju revolucije. Stilski, Blok u toj poemi obogaćuje rafiniranu tehniku svog simbolističnog izraza (muzikalnost i ritmička raznolikost stiha, metaforika i simbolika) smelim mešanjem različitih stilova i tehnika (ubacivanjem žargona, parola, satire i parodija, folklornih elemenata itd.), te postaje jedan od preteča moderne evropske poezije.
Anđeo čuvar
Danas si išla posve sama
Dvanaestorica
Devojka iz spoleta
Glas
Jesen pozna
Neznanka
Noć, ulica, fenjer, apoteka
Nepovratno si otišla u polja
Oni čitaju pesme
Pjesma faine
Poniženja
Snežno vino
Servus regianae
Svud smo. I nigdje
Sve umire na zemlji
Ti u polja, bez povratka, ode
Užasne su večeri hladne
Vračarica nabrana lika
_______________________________
Anđeo čuvar
Volim te, Čuvar, nevidljivi moj
Što si uvek sa mnom na zemlji toj.
Zato što mi sjajna ti nevesta bi,
I što mi oduze tajnu snova svi’.
Zato što nasa veza i tajni i noć,
I što si mi sestra, nevesta i moć.
Zato što dug život imaćemo mi,
O, čak – muž i žena što smo ja i ti!
I za vernost tvoju, moj okov i spas.
I kob naše porodice, što je iznad nas.
Zato što ne voliš to što volim ja.
O bednim što brinem i što me je stra’.
Što se ne slažemo u životu svom.
Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –
Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,
Što je ponižavao mene i rod moj!
Što strpa slobodne u ’apsane tma,
Što mom ognju nije verovo da sja.
Što mi novcem htede kupit život vas,
Pa da mu budem veran kao pas…
Zato što sam slab i što je već tu grob,
I što mi je svaki predak bio rob.
Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…
Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.
Što je čelik slio i ognjeva sto –
Nikad niko neće rastaviti to!
S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –
S tobom sad i ambis gledam crni taj.
I dvojnu zapovest sudbina nam sli:
Slobodne smo duše! Robovi smo zli!
Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.
Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?
Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?
Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!
Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?
_______________________________
Danas si išla posve sama
Danas si išla posve sama,
I ja ne vidjeh Tvojih čuda.
Na gorskom Tvome visu, tamo,
Zupčasta šuma bješe svuda.
I ta šuma krošanja zbitih,
I ti putovi gorski tmasti
Smetahu mi se s neznanim sliti
I plavetnilom tvojim cvasti.
Iz ciklusa ”Stihovi o divnoj dami”
U dokolici mladoj, u mekoti rasvita,
Duša je stremila uvis. Tamo Zvijezdu našla.
Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.
Večernja Zvijezda ćutljivo je čekala.
Neuzbuđena, na tamne stepenike
Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,
I lakom željom, sred mekote zorine,
Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.
Proticala je noć maglom snoviđenja.
Mladost je ropska u željama bezbrojnim.
Bliži se zora.
Sjenki više nema,
Ti, Jasna, pošla si stazama sunčevim.
_______________________________
Dvanaestorica
… I državnim idu krokom …
- Tko je tamo? Hajde van!
Crven barjak je visoko
Sprijeda vjetrom razigran …
Pred njima je – nanos hladni,
- U nanosu tko je – van!
To skitnički tek pas gladni
Za njima šepesa sam…
- Bocnut ću te bajonetom,
Bjež odavde, šugavi!
Stari svijete, kužno pseto,
Bježi – da ne udarim!
… Vuk se gladni dalje vuče,
Ceri zube – rep podaviv -
Pas ozebli – pas bez kuće …
- Hej, tko ide, daj se javi!
- Tko barjakom tamo maše?
- Gledaj samo, kakva tmina!
- Tko to žurnim trkom kaše,
Krijuć se za uglovima?
- Svejedno je, bit ćeš moj,
Bolje predaj nam se sam!
- Hej, ti druže, bit će zlo,
Izlazi da ne pucam!
Trah-tah-tah! – I samo eho
Po kućama zvoni plah …
A mećava dugim smijehom
Zavija kroz snježni prah . ..
Trah-tah-tah!
Trah-tah-tah……
I državnim krokom tako
Idu – pas ih slijedi tragom,
Sprijeda, s krvavim barjakom,
S vijavica nedoglediv,
Od taneta nepovrediv,
Nad mećavom hodom nježnim,
I bisernim prahom snježnim,
Na njem vijenac ruža čist -
Pred njima je – Isus Krist.
_______________________________
Devojka iz spoleta
Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, devojko, sastanka sreće -
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!
Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.
Zar da te povredim nežnošću grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže
Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!
Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!
U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.
_______________________________
Glas
Žarka zimska magla sjaji -
Krv na nebu – sve do ruba.
Idem tamo gde se gaji
Tajnodelotvorna ljubav.
Ti si – u snu. Kad te sretam,
Ja ne grlim tebe, pamti,
Ja sam – carica planeta,
Ne za tebe – zrak moj plamti.
Prevaren si nepoznatim:
Jer zbog svetih snova nikad
Bestelesni neće dati
Da im pronikneš do lika.
Udubi se, manje strastan,
U sopstvenog duha mrak:
I shvatićeš – lepša ja sam
Od tvog izmišljenog sna.
_______________________________
Jesen pozna
Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.
Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.
Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.
Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.
_______________________________
Neznanka
U večeri, nad restoranima,
Zagušljiv zrak je, vruć i suh,
Te pokličima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kužni duh.
Nad prahom, što u dalji jati se,
Gdje oko villa buja drač,
Pekare perec jedva zlati se
I razliježe se dječji plač.
I svako veče šeću s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mračnim Jamama,
Za brkljama, što sijeku put.
Vesala rašlše škripe jezerom
I svud se ori ženski cik,
A mjesecu, već na sve naviklom,
S nebesa glup se kesi lik.
I svako veče drug moj jedini
U čaši odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas piće sjedini
I rasprši nam nespokoj.
Duž stolova već čama počima;
Za konobare težak čas,
Kad pjanci se sa zečjim očima
Deru: In vino veritas!
I svako veče trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, što mutno sja.
I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati ćuh,
Do okna stigne među pjanima
I sjedne sama kao duh.
Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I šešir s perjem žalobnim.
Kroz veo tamni zurim noćima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al začarano sve je očima,
I obala, i beskraj plav.
Sve tajne mi se tad otkrivaju,
Čuvarom sunca bivam ja,
I vinom što ga svi uživaju
Napaja mi se duša sva.
I nojevo već pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Očiju njenih modri cvat.
U duši mi je blaga skrovište
A ključ imadem samo ja.
Sad znam, o pijano čudovište,
U vinu da je istina!
_______________________________
Noć, ulica, fenjer, apoteka
Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka-
Bit će sve isto. Izlaza nema.
Umrijet ćeš- i sve, k’o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.
_______________________________
Nepovratno si otišla u polja
Nepovratno si otišla u polja.
Na veki nek je sveto Ime Tvoje.
Opet su zalaska crvena koplja
Pruzila k meni oštrice svoje.
Samo Tvoje od zlata svirale
Tog crnog dana usnama ću taci.
Ako su molitve u nepovrat pale,
Da skrhan zaspim u polje ću zaći.
Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri-
No ja oči otvoriti neću.
U svetu sna daj mi da se smirim,
Da ljubim put obasjan i sreću …
O, iščupaj dušu punu more!
Sa svetima upokoji mene.
Ti što rukom svojom bez promene
Nepomično držiš kopno i more.
_______________________________
Oni čitaju pesme
Vidi: pomešah sve stranice
Kad ti u oku behar sinu.
Veliko krilo snežne ptice
Na um mi vejavicu rinu.
Čudan je bio govor maske!
Razumeš li ga? – Možda… Ko zna!
Ti znaš da su iz knjiga – skaske,
A da je život – samo proza.
Al su za mene nerazlučni
Od tebe – noć i rečne tmine,
I kolutovi dima lučni,
I plamenovi žive rime.
Ne budi ni ti stroga sa mnom,
Ne mami, ako znaš za boga,
Po sećanju ne džaraj tamnom
Drugčiji – onaj strašni – oganj.
_______________________________
Pjesma faine
Kad u te oko moje sije,
To usko oko, oko zmije,
I kad te Ijubim, mazim,
Ej, pazi, pazi! zmija sva sam!
Gle: samo na čas tvoja ja sam
I preko tebe gazim!
Dosadio si! Možeš poći?
Sa drugim bit ću ove noći,
Ti svoju ženu išti!
Otiđi, nek te tuge riješi,
I nek te Ijubi, nek te tješi,
Otiđi ; bič moj zviždi!
U vrt nek dođe tko od vas,
Moj uzak crn nek vidi stas!
Izgorjeti će, neka!
Ja proljeće sam sva i plam!
Ne prilazi mi i ti sam,
Kog Ijubim, koga čekam!
Tko sijed je, tko u cvijetu Ijeta,
Tko više zvonkih da moneta,
Uz poziv može ući!
Pod mladom, lijepom – starom, sijedom”
Nad vašom glupom glavom bijednom
Ti, biču moj, fijuči!
***
Strašno mi je da te sretnem
Ne sresti te – još strašnije
Svemu se čudim – pečate kletve
Nalazim na svemu čudnije
Po ulicama sjenke i lica
Je li to stvarnost ili san?
Došav do crkvenog stepenika
Da se okrenem – prosto me strah
Na ramena mi stavljaju ruke
Imena nestaju iz sjećanja
U ušima čujem zvuke
Nedavnih velikih sahrana
A tmurno nebo visoko visi
I pokrilo je i hram prerano
Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.
Nema te tu. Ti si – tamo
_______________________________
Poniženje
Usred grana crnih golotinjom
žuta zora za oknom u ledu.
(Osudjene na smrt giljotinom
u zoru će takvu da povedu).
Crven štof izlizanih fotelja
i zavese uprljane vazda…
U toj sobi, s čašom, sed veselja,
student, kockar, oficir i gazda…
Ni tih golih crteža žurnala
ne tače se ljudska ruka čila…
I nitkova ruka otežala
u prljavo zvonce je zvonila…
Gle! Mamuza zvek! – niz tepih stari,
i, vratima gušen, smeh iz grudi…
Zar je kuća ta – kuća ustvari?
Zar je tako sudjeno sred ljudi?
Zar današnji susret duša voli?
Što si bleda, ko krep kad se vije?
Zašto posred tvojih pleća goli’
hladni zorin plam ogromni bije?
Usne, s krvlju zakorelom, mali
ikonostas tvoj zlatni, i škrte
(o, zar smo to mi ljubavlju zvali?)
prepukle su ko bezumne crte…
U žutu zoru, zimsku, što se menja
tone krevet (sjajno!) sav od kova…
Još se teško diše od grljenja,
al’ ti pištiš i opet i snova…
Nije ves’o tvoj klik, grobni, strašni…
Gle! Opet zvek mamuza i sada…
Ko car zmijski, teški, sit i prašni,
s fotelja ti šlep na tepih pada…
Smela si! Još smelost nek te kali!
Nisam ti muž…ženik…ni drug lud!
Do juče, moj andjele: raspali
oštrom štiklom francuskom u grud!
_______________________________
Snežno vino
I opet te u vinu gledam,
Osećam strah pred tvojom slikom,
Tvoj osmeh opet blesnu čedan
U kosi teškoj, zmijolikoj.
Oboren tavnim mlazevima,
Uzdišem opet, bez ljubavi,
Nestali san o celovima,
O mećavi što tebe slavi.
Divnim se smehom smeješ meni,
U čaši viješ slično zmiji,
Nad tvojim krznom skupocenim
Čarlija vetrić golubiji.
Kako, kad živa kaplja pljusne,
Ne videt’ sebe u toj peni?
Ne setiti se tvoje usne
Na mojim nazad zabačenim?
_______________________________
Servus regianae
Ne zovi me. I bez poziva
doći ću do hrama.
Glava će moja da se savija
k tvojim nogama.
Slušaću tvoje naredbe klete,
poslušno čekati.
Loviti trenutke i susrete
i želju imati.
Tvojih strasti silom pokoren,
pod igom slab.
Nekad – sluga; nekad – voljen;
Ali vječno rab.
_______________________________
Svud smo. I nigdje
Svud smo. I nigdje. Kročiš,
i zimski te vjetar srijeće.
U crkvi, po danu i po noći,
pjeva i gasi nam svijeće.
I često se čini – u tami,
kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo već pjevali sami,
jos pjeva i hoda Neko.
Gledam taj vjetar, ko vezan:
shvatiću – to plaši mene.
I blijedim. Cekam. Al’ ne znam
na koga je red da krene.
Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.
I niko sad reći neće,
da jos neko ovdje poje,
i neko tu gasi svijeće.
_______________________________
Sve umire na zemlji
Sve umire na zemlji – majka, mladost,
žena iznevjeri i izda drug.
Ali ti traži sebi drugu radost,
gledaj u hladni, u polarni krug.
Uzmi svoj čun, i plovi sve do pola
kroz led – I tiho zaboravu daj
negdašnju ljubav, borbu, boljku bola…
zaboravi pun strasti stari kraj.
I svikni, drhtaj otegnutih zima
umornoj duši neka bude lak,
da bude ovdje ona već sve ima
kad otuda joj doleprša zrak.
_______________________________
Ti u polja, bez povratka, ode
Ti u polja, bez povratka, ode.
I nek sveto bude Ime Tvoje!
Uperivši u mene svoj bodež,
crven–koplja od zalaska stoje.
Frule zlatne ja ću samo Tvoje
na dan crni usnama se taći.
Ako molbe odzvoniše svoje –
Ja ću, snužden, u polju san naći.
Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri –
al’ ne meni oči da otkrivaš.
Nek me ovaj sanjivi svijet smiri,
Obasjanu stazu da cjelivam…
O, iščupaj dušu s rđom bora!
Upokoji sa svecima mene,
Ti – što držiš i kopno i mora
nježnim dlanom ruke prefinjene!
_______________________________
Užasne su večeri hladne
Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirijući sum
Nestvarnih koraka bez broja.
Ko sećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.
_______________________________
Vračarica nabrana lika
Vračarica nabrana lika
U trijemu mi gata tmurnom.
Zaveden od uličnog krika
Za promaklim licem sam jurno.
I trčo sam, lica sam gledo,
Na uglima zastajo trenom.
Stadoh pred škripećim redom
Kola, što vuko se lijeno.
K’o zmija se vuko uz kuće-
I ja ga ne mogoh premostit…
A odande pozivi zvuče,
I čuje se:-Ludo! Oprosti!
Dok besmrtna želja je muči,
To je možda poziv Nje same…
Kraj kuća se htjedoh provući
I onda se spustiše name.
-----------
Aleksandar Blok: Priča
G. Čulkovu
U prozorima što mokrom prašinom su zastrti,
Ko mrežom, nagnula se žena tamnog profila.
Breme večernjih spletki, umornih lica strtih
Tma sivih prolaznika revno je pronosila.
Svijetla i uporna, pred oknima izravno
Svakom je prolazniku svjetiljka bacala zar.
I u kišljivoj mreži – ni bijeloj, ni tavnoj –
Svako se sakrivao, niti mlad, niti star.
Bjehu ko priviđenja nežive prestonice –
Slučajno, nehotično, kad uđu u krug zrakā.
I čas nestanu leđa, a čas javi se lice,
Plašljivo i pokorno čami niskih oblaka.
I iznenadno resko – začu se proklinjanje,
Široku prugu kiše ko da je cijepalo:
Neko je, gole glave, a odijelo na njem
Crveno, podizao u zrak dijete malo.
Svijetla i uporna, zraka je stalna lila.
I, kći veselja noćnih, magnoveno ta žena
Sva pobješnjela, glavom od zid je udarila,
S krikom pomame, u noć pustiv čedo tog trena...
I skupiše se mokre čame te sive sjene.
Neko je ahao glasno, i uz klaćenje glave.
A ona – na leđima, ruke joj raširene,
Blatno-crvenog ruha, kadrme sred krvave.
No nekog pogledom su – uporno-smion bješe –
Na gornjim spratovima, tražile oči njene...
Našle su – i srele se u oknu, kraj zavjese,
S pogledom tamne, pune šarenih čipki, žene.
Sreli se i zamrli pogledi, uz krik nijem,
Trenutak trajao je... Ulica sva čekala...
Ali je za tren potom, roletna gore pala,
A dolje u očima sva snaga već umrije...
Umrije – i ponovo sred tankih mreža kišnih
Oštri su i neskladni glasovi bili. Uze
Neko na svoje ruke dijete koje vrišti
I, krsteći se, krišom utirao je suze...
A gore neizvjesna šutnja u svakom oknu.
Prazan u mreži kiše zavjes je gusto-bijel.
Neko je čedu brižno gladio mokru loknu.
I odlazio tiho. Ide, a suze lije.
< januar 1905>
***
Zasvagda si otišla u polja.
Da svjatitsja Imja Tvoje! K meni
Zalazak je uperio snőva
Sve oštrice kopalja rumenih.
Samo tvoje zlatne će svirale
U dan crni taći moje usne.
Ako sve su molbe odzvučale,
U polju ću, utučen, da usnem.
U zlatnoj ćeš porfiri minuti,
Al oči će zatvorene biti.
Daj, u snenom svijetu počinuti,
Obasjanu stazu poljubiti…
Zarđalu dušu meni sprži!
So svjatimi upokoj me sankom.
O, ti more i kopno što držiš
Nepomično svojom rukom tankom.
<15. april 1905>
* * *
Devojka pevaše u crkvenom horu
O svim što u tuđem kraju su sustali,
O svima lađama, nestalim u moru,
O svim što su radost zaboravu dali.
Glas što leti prema kupoli je tako
Pevao, zrak s belog ramena sjao je,
Iz mraka slušaše i gledaše svako
Pod tom zrakom kako belo ruho poje.
I svim se činilo: radost će da bude,
I da u uvali tihoj sve su lađe,
I da će se svetli život, za sve ljude
Od tuđine što su sustali, da nađe.
I glas beše sladak, tanka beše zraka,
I tek visoko se, kraj oltarskih vrátī,
Pričešćen tajnama, čuo plač dečaka
O tome da niko neće da se vrati.
MITING
Besjeda mu umna i reska,
Mutne su zjenice
Sipale pravo i bez bljeska
Slijepe iskrice.
Pogledi ozdo se uprli:
Mnogotisućne oči,
Nije ćutio da umrli
Čas će mu skoro doći.
Kretnje mu čvrste, glas strog ječi,
Ravnomjerno se brada
Njiše u taktu tih riječi
Po kojim prah popada.
I siv, nalik na noćne svode,
Svemu je među znao,
Lancima mučne je slobode
Uvjeren zveketao.
No nisu, dolje, poimali
Ni brojke ni imena,
Nikog znak duga i pečali
Ne žigosa. Tog trena,
Tiho gunđanje diže ruku,
Vatre su zadrhtale,
I šum se čuo, sličan zvuku
Onom od glavnje pale.
Ko da iz mraka svjetlo blisnu,
Ko da to biti mora
Mig… Svjetina se prenu.Vrisnu
Divlje zvižduk prodoran.
Mukli jauk prodre iz zveka
Polomljenih stakala,
Na ploče glava tog čovjeka
Razbijena je pala.
Ko u gomili njega ubi
Kamenom, ne znam, ali
Upamtio sam jasno stub i
Na njem mlaz krvi mali.
I još zviždanje vazduh reže,
I jošte krik ne gasne,
A on na vječni odmor leže
Kraj vrata sale glasne…
No kraj ulaza jedan, pače
Drugi plamičci bljesnu…
Zvonko kraj svoda obarače
Zapete kljocnule su.
Nazrije se pod slabim sjajem
Da čovjek je ležao,
I sa puškom na gotovs da je
Vojnik nad mrtvim stao.
Svaka se crta lica čini
Od crne brade bljeđa,
Svaki se vojnik, u tišini
Okupljen, u stroj ređa.
U tišini je nagloj bio
Krug lica tih pun sjaja,
Tiho je angel proletio
I radost bje bez kraja.
Stroge i mirne bjehu sve te
Pootvarane zjene,
Vitke blještave bajonete
Nad njima izdužene.
Ko da je onaj koga skriše
Cijevi – zjap im tmuo –
Dok slobodu u noći diše,
Bez straha predahnuo.
<10. oktobar 1905>
NEZNANKA
Izveče je, nad restoranima,
Zrak užareni divalj i gluh,
I dozivima vlada pjanima,
Zaraze pun, proljetni duh.
U dalji, gdje prah ulice stere,
Vile dosada gdje mori,
Jedva se zlati pekarski perec,
I djetinji se plač ori.
I svake večeri, za brkljama,
Malo cilinder naheriv,
Šeću kanalom, u društvu dama,
Osvjedočeni maheri.
Nad jezerom ćeš cik ženski, eno,
I škrip rašlji za vesla čut.
U nebesima, disk besmisleno
Krivi se, na sve naviknut.
I svaku večer, drug jedinstveni
U čaši mi je odražen,
Pićem je trpkim i tajanstvenim,
Ko ja, omamljen, i blažen.
A snene sluge, pored stolića
Susjednih, idu sve u kas,
I pjanci, s okom ko u kunića,
Viču: "In vino veritas!"
I u određen tren svako veče,
(Ili sam samo varan snom?)
Stas djevice se, svilom optečen,
Miče u oknu maglenom.
Sporo, prolazeć među pjanima,
Bez pratilaca uvijek,
Zračeći maglom i mirisima,
Kraj prozora bi sjela tek.
Blizina čudna me okovala,
Gledam za velom od tmine:
Začarana se javlja obala,
I začarane daljine.
Gluhe se tajne meni šapnuše,
Dato mi sunce, al čije,
Jer u sve kutke moje se duše
Oporo vino probije.
Peruške su se noja svijene
Zanjihale u mozgu mom,
A oči plave, i dna lišene,
Cvatu obalom dalekom.
U duši krijem rizinicu pravu,
Njen ključ jedini ja imam,
Pjana nemani, ti si u pravu.
Istina je u vinu, znam.
RUSIJA
Neobična si i u snima.
Odeždu ti ni taći nije.
Snen sam, iza sna – tajna ima,
Ti, u tajni, Rusijo, spiješ.
Rusijo, pâs te rijeka ovi,
Guštarama si okružena,
Pa još močvare i ždralovi,
I čarobnjaci mutnih zjena.
Tu narodi razni, od dola
Do dola, i sa kraja u kraj,
Noću narodna vode kola,
Uz zapaljenih sela odsjaj.
Po polju vrazi i čarobnice
Tu začaraju trave umah,
Smiju se vrazi i vještice,
Iz stubova snježnih kraj druma,
Tu sve do krova kuća uboga
Zametena je silovito,
I u snijegu, za dragog zloga,
Djeva sječivo brusi vito.
Tu sve puteve, sva raspuća,
Tušta štapova živih šara,
I zviždeći sred gola pruća,
Predanja vihor pjeva stara.
Iz drijemeža svog pročitah
Rodne zemlje bijedu sinju,
I parčadima njenih rita
Duše sakrivam golotinju.
Noćnu stazu ka seoskome
Groblju utabah, punu tuge,
I noćivah na groblju tome,
Pojući glasno pjesme duge.
Ne izmjerih, ne pojmih toga:
Kome sam pjesme posvetio,
U kog strasno vjerovah boga,
Kakvu sam djevu zavolio.
Živa je duša uljuljkana
Prostorima, Rusijo, tvojim,
I gle – još ti neokaljana
Prvobitna čistota stoji.
Snen sam, iza sna – tajna ima,
Rusija u toj tajni spije.
Neobična je i u snima.
Odežde joj se taći nije.
<24. septembar 1906>
***
Ti ode, a ja sred pustinje
Kolena u vruć pesak spustih.
Al otad niti reč gordinje
Ne može jezik da izusti.
Ne žaleć za tim što je bilo,
Veličinu ti pojmih čistu:
Da, Galilejom ti si milom
Meni, neuskrslome Hristu.
Neka te sada drugi mazi,
Glasinu divlju umnožava:
Sin čovečiji zalud traži
Gde da nasloni mu se glava.
<30. maj 1907>
PRIJATELJIMA
Ćutite, proklete strune!
A. Majkov
Jedan drugom potajno smo tuđi,
Puni mržnje, gluvi, zavidljivi.
Zar bi moglo, ne znajući drevnu
Mržnju, da se i radi i živi?
Šta ćeš! Ta svak od nas trudio se
Da otruje i svoj dom vlastiti,
Svi zidovi natopljeni zlobom,
Nemaš na što glavu nasloniti.
Šta ćeš! Vjeru izgubiv u sreću,
Umovi nam od smijeha šenuše,
I, pijani, s ulice gledamo
Kako naši domovi se ruše.
I životu i drugu nevjerni,
Riječi smo praznih rasipnici,
Šta ćeš! Mi put raščišćamo kojim
Daleki nam sinovi će ići.
Kad pod plotom, u koprivi, zemlja
Razloži nam nesrećnu kost zadnju,
Nekakav će pozni istoričar
Napisati uzvišenu radnju...
I samo će mučiti, prokletnik,
Đače, posve nedužno i milo,
Godinama rođenja i smrti
I odvratnih citata gomilom,
Tužan udes – tako zamršeno,
Mučno, prazno živjeti i biti,
I postati vlasništvo docenta,
Kritičare nove ispiliti.
U svjež treba zariti se korov
I zaborav u snu zauvijek!
Umuknite, vi proklete knjige!
Moja ruka pisala vas nije!
<4 jul. 1908>
***
O junaštvima, podvizima, slavi,
Nisam mislio na toj zemlji bola,
Kad tvoje lice, u prostoj opravi,
Ispred mene je sijalo sa stola.
Al dođe čas da nema te u domu,
Zavjetni prsten ja bacih u tmice.
Sudbinu svoju dala si drugomu,
I zaboravih prelijepo lice.
Let danā, poput prokletog roja,
Vino i strasti kinje dušu moju,
Ja te se sjetih ispred analoja,
Ja sam te zvao, kao mladost svoju.
Zvah te, ali se ti i ne osvrnu,
Plač moj ganuće u tebi ne nađe,
U plašt se modri zalosno ogrnu
I uz noć vlažnu iz kuće izađe.
Ne znam gdje svojoj našla si gordinji,
Ti nježna, mila, zaklon da se skrasi.
Ja spavam čvrsto, snivam plašt tvoj sinji,
U kojem u noć vlažnu otišla si ...
Ne sanjam više o nježnosti, slavi,
Mladost je prošla, život je minuo.
Tvoje sam lice, u prostoj opravi,
Vlastitom rukom sa stola skinuo.
<30.decembar 1908>
RAVENA
Sve stvari smrtne i od trena
U te su vječno pokopane.
Ti, kao čedo, spiš, Ravena,
Na rukama vječnosti sane.
Robovi više mozaike
Ne uvoze kroz rimska vrata.
Zidova hladnih bazilike –
Na njima gasne sva pozlata.
Poljupcima je sporih vlaga
Profinjen grubi svod grobnica
Ponad zelenih sarkofaga
Svetih monaha i carica.
Bezglasne tu su grobne sale,
Prag im je vlažan i pun sjene,
Da ne sprži crn pogled Gale
Blažene kamen kad se prene.
Zaboravljen je, strt, krvavi
Trag sukoba ratnih i hula,
Da strast prošlih ljeta ne slavi
Pjesmom Plakida vaskrsnula.
Daleko se povuklo more
I ruže nasip opkoliše
Teodorika da ne more
Sni o buri života više.
A kuće, pustoš vinograda,
I ljudi – sve grob sami to je!
Ko truba, s grobnih ploča sada
Mjed svečanog latinskog poje.
Tek kroz pažljivu, mirnu zjenu
Djevojaka ravenskih tuga
Za nepovratnim morem, u trenu,
Kao plašljiva mine pruga.
Tek ponad dolina, u noći,
Dante, s profilom sa orlovim,
Knjiži stoljeća što će doći
I meni pjeva Život Novi.
***
Sve mre na zemlji – i mladost i mati,
Izdaje žena i ostavlja drug.
Al ti se uči drugu slast kušati,
Motreć u hladni taj polarni krug.
Uzmi čun i plovi na sjeverni pol,
Obzidan ledom, i zaboravljaj
Staru ljubav, borbu, pogibiju, bol…
I zaboravi strasti bivši kraj.
I na drhtanje ispod hladnog neba
Umornu dušu ti privikavaj –
Da ovdje više ništa joj ne treba,
Kada odonud probije se sjaj.
<7. septembar 1909>
IGRE SMRTI
1.
Mrtvacu lako međ ljudima nije
Hiniti živog, punog strasti vruće!
Al treba da se u društvo uvuče
Zbog karijere zvek kosti da krije...
Spavaju živi. Ustaje iz groba
Mrtvac, i ode u sud, banku, senat ...
Što je noć bjelja, to je crnja zloba,
I pobjednički škripe pera snena.
Povazdan mrtvac radi nad zadatkom.
Uredovanje završi. I eno –
Šaptom golica, vrckajući zatkom,
Sluh senatoru pričom zapaprenom...
Već veče. Sitna kiša blato baca
Na ljude, kuće, i gluposti ine...
Na bezobrazluk nov nosi mrtvaca
Taksi što svaki čas zubima škrine.
Ka mnogoljudnoj, mnogostubnoj Sali
Žuri se mrtvac. Na njem – otmjen frak.
Gdje blagonaklon smiješak su mu dali
Žena–glupača i suprug–glupak.
Činovnička ga smori čama velja,
Al zvek kostiju glazbom je ublažen,
On čvrsto steže ruke prijatelja,
Prisiljen da živ, da živ se prikaže.
Samo kraj stuba susreće se zjenom
S prijateljicom mrtvom poput njega.
Po razgovoru svjetski-ustaljenom
Dođu riječi žića svagdašnjega.
«Umorna drugo, čudno mi u sali.
Umorna drugo, u grobu studenu.
Ponoć je već.» «Da, ali niste zvali
Na valcer NN. U vas zaljubljenu.»
A tamo NN traži okom strasno
Njega, burka se krv sred žila njenih...
Na licu joj je, djevičanski krasnom,
Žive ljubavi ushit besmisleni.
Šaptom razgovor prazan zapodjene,
Riječi što su za žive čar sušta,
Gleda ramena kako se rumene
Kako na rame glavicu mu spušta.
I ljuti otrov vično-svjetske zlosti,
Sa nezemaljskom zlošću sipa on.
Kako me voli! Koliko mudrosti»
I čuje čudni, nezemaljski zvon:
To kosti zvekeću o kosti.
<19. februar 1912>
2.
Noć ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleni zamućeni sjaj.
Živi makar još četvrt vijeka –
Sve će biti isto. Gdje je kraj?
Umreš – opet započneš iznova,
Sve prijašnji ponoviće smjer:
Noć, kanal pun ledenih valova,
Apoteka, ulica, fenjer.
<10. oktobar 1912>
***
Z. N. Hipius
Rođeni u doba najgluhije
Ne pamtimo si puteve, niti
Mi – djeca strašnih ljeta Rusije –
Išta možemo zaboraviti.
Godine kada sve u prah ode,
Bezumlje ili glas nade taje?
Od dana rata, dana slobode,
Krvavi odsjaj na licima je.
I nijemost – to huka uzbuna
Da se zavežu prisili usta
Srca, što nekad bijahu puna
Ushita, sada kobno su pusta.
Ponad smrtnoga odra, uz graju,
Neka nam jato vrana se vije, –
I Bože, Bože, nek ugledaju
Najdostojniji tvoje carstvije.
<8. septembar 1914>
DEMON
Pa krenimo, a za mnom gre se
Ko rob pokorni, vjerni: tebe
Pouzdano ću da uznesem
Na zablistali gorski greben.
Nad bezdnom ću te ja nositi
Što bezdanosću čuvstva prene,
Tvoj zaludni će užas biti –
Samo nadahnuće za mene.
Od vrtnje i od prašine ću
Što daždi etrom da te štitim
Mišcama, sjenkom krila, neću
U uzletu te ispustiti.
U gorju koje sja bijelo,
Sred livade neoskvrnute,
Ja čudnovato, svim tijelom
Božanski krasnim, pržiću te.
I znaš li kakvo su bescjenje
Izmišljotine čovjekove,
To tužno zemno sažaljenje
Što divljom strašću ti ga zoveš?
I, dok postaje veče tiše,
Omađijana posve mnome,
Zaželjećeš da letiš više
Po pustu nebu ognjenome,
Da, ti ćeš, dokle sa mnom jezdiš
Vinuti se u one kraje
Gdje zemlja nalik je zvijezdi
A kao zemlja zvijezda je.
Zanijemila od divljenja,
Svjetove ćeš da spaziš ine –
Nevjerovatna priviđenja,
Sve moje igre tvorevine.
Uz nemoć i uz strah, sve veći,
Šaptom ćeš da te pustim htjeti,
Ja ću, osmjehnut, i šireći
Polako krila, reći: leti!
Ispod smiješka božanskoga,
Prelazeći brzo u ništa,
Letjećeš poput drhtavoga
Kama u pustoš koja blista...
<9. jul 1916>
SKITI
Vas – milioni. Nas – tušta se jati.
Čik da se sukobite s nama!
Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati!
S kosim i žudnim očicama.
Za vas – stoljeća, za nas – jedva časak,
Štit drže naše ruke ropske
Između dviju zakrvljenih rasa –
Mongolske i evropske!
Vaš stari viganj, stoljećima, bije
Zaglušujući huk lavine,
Više od divlje bajke za vas nije –
Trus Lisabona i Mesine.
Već stoljećima, s okom put Istoka,
Vadeć i topeć nam bisere,
Vi se rugate, u čekanju roka
Topovi ždrijela da upere.
Evo – rok dođe. I zlo uzlijeće,
Uvreda svaki dan je više,
Vašem Pestumu ni jednome neće
Možda ni traga biti više!
Stari svijete! Dok te smrt ne sledi,
I dok se sladiš mukom jetkom,
Zaustavi se, premudar, ko Edip,
Pred Sfinksom s drevnom zagonetkom.
Sfinks je – Rusija. Kad klikće, kad zebe
I kada crna krv je plavi,
Gleda i gleda i gleda u tebe
I sa mržnjom i sa ljubavi.
Jeste, odavno, vi ljubili niste
Kao što naša krvca ljubi!
Na zemlji ima – to zaboraviste –
Ljubav što žeže i pogubi.
Mi sve volimo: hladnih brojki žar
I vidovnjaštva dar božanski,
Razumljiv nam je – i galski um oštar
I sumračni genij germanski…
Pamtimo sve: pariskih ulica had,
I Veneciju punu hlada,
I limunovih šuma daleki kâd,
I dimljenje kelnskih gromada.
Put nam – njen okus, boja – nije mrska,
Ni sparan smrtni njezin zapah…
I zar smo krivi kad vam skelet hrska
Od naših teških, nježnih šapa?
Mi navikosmo, grabeć za dizgine
Konje koje bijes propinje,
Krhati glomazne rtenjače njine,
Slamati otpor u robinje.
Dođite k nama! Iz rata užasnog
U miran zagrljaj! Odmah vraćaj
Mač u korice, dok ne bude kasno.
Drugovi! Postaćemo braća!
Ako ne – za nas to gubitak nije –
I mi znamo za vjerolomstvo!
Iz vijeka će kleti vas u vijek
Docnije bolesno potomstvo!
Po šumama ćemo se i gorama
Što pred ljupkom Evropom stoje
Razmaći široko, okrenuvši k vama
Azijatske gubice svoje!
Idite svi vi, idite na Ural!
Mi mjesto čistimo za borbe
Čeličnih sprava, gdje diše integral,
I divlje mongolske horde.
Al štit odsad nećemo vam biti,
Odsad nas u bitkama nije!
Uzanim ćemo očima zuriti
Kako samrtna bitka vrije.
Nećemo mrdnut – Hun svirepi kada
Stane da pretresa mrtvace,
Pali gradove, u crkve goni stada,
Peče meso bijelog brace.
Zadnji put – dođi sebi, stari svijete!
Na bratski pir rada i mira,
Na pir svijetli i bratski zove te –
Zadnji put – varvarska lira!
<12. januar 1918>
Aleksandar Blok je ruski pesnik. Detinjstvo Bloka je prošlo u Peterburgu i u posedu u okolini Moskve Šahmatovu. On je 1906. godine završio slovensko-rusko odelenje filološkog fakulteta Peterburškog univerziteta. Pesme je on počeo da piše od malih nogu, izdavao ih od 1903. godine. 1904. godine je objavljen zbornik Stihovi o Lepoj Gospi, u kojima je on liričar-simbolista.
Od 1903. godine u apstraktnu romantičarsku poeziju Bloka je ušla socijalna tema: antiljudski grad s njegovim robovskim radom, bedom.
Revolucija 1905.-1907. godine otkrila je pesniku, prema njegovim rečima, lice probuđenog života. Od tog vremena je tema Otadžbine stalno prisutna u poeziji Bloka. Njegovo stvaralaštvo postaje tragično i duboko, prožeto osećajem katastrofalnosti epohe, predosećajem oluje, koja će sve prečistiti (ciklus Na Kuljikovom polju, delovi ciklusa Slobodne misli, Jambovi). Revolucionarne predosećaje sadrži i nezavršena poema Odmazda (1920.-1921 godina). Uporno i snažno je izražena u stvaralaštvu Bloka mržnja prema miru bogatih, ružnim, neljudskim crtama života. Ljubavna lirika Bloka je romantična, ona sadrži pored oduševlenja i uživanja kobna i tragična načela. Zrela poezija Aloeksandra Bloka se oslobađa apstraktnih mističko-romantičarskih simbola, te stiče konkretnost, crte plastičnog prikazivanja (Italijanski stihovi, pesma Slavujev vrt i dr.) Mnoge ideje poezije Aleksandra Bloka su razvijene u njegovim dramskim komadima: Neznanka, Lakrdija i Kralj na trgu. 1903. godine je Blok oženio Ljubav Mendeljejevu, kćer velikog ruskog hemičara Dmitrija Medeljejeva, junakinju njegove prve knjige Stihovi o Lepoj Gospi.
1909. godine su se u porodici Bloka desila dva teška događaja: umiru dete i otac Bloka. Da bi došli sebi Blok i njegova žena idu u Italiju. Leti 1911. godine Blok ponovo ide u inostranstvo, ovog puta u Francusku. Aleksandar Aleksandrovič pruža negativnu ocenu francuskih običaja: Neotuđiva osobina Francuza (uglavnom Bretonaca) prljavština, pre svega fizička, a zatim i duševna. Prvu prljavštinu bolje da ne opisujem; ukratko, gadljiv čovek neće pristati da se preseli u Francusku. Leti 1913. godine Blok ponovo ide u Francusku. On piše: Biaric je pun sitne francuske buržoazije, čak su oči umorne od gledanja ružnih muškaraca i žena… Inače, može da se kaže da mi je dosadila Francuska, želim da se što pre vratim u kulturnu zemlju – Rusiju, gde ima manje buva, skoro nema Francuskinja, postoje jela (hleb i govedina), pića (čaj i voda), umivaonici (ovde su lavori, iz kojih je nemoguće prosuti svu vodu, blato ostaje na dnu)… Oduševljeno dočekavši svrgavanje carizma u februaru 1917. godine,
Aleksandar Blok je bio jedan od urednika stenodaktilografskog izveštaja Vanredne isledne komisije za poslove bivših carskih ministara.
Prvo je Socijalistička revolucija izazvala u Bloku zanos stvaralačkih snaga. U članku Inteligencija i revolucija (januar 1918. godine) on je pisao: Mi, Rusi, preživljavamo epohu, koja skoro nema premca po svojoj veličanstvenosti… Svim telom, svim srcem, svešću – slušajte Revoluciju. 1918. godine Blok je napisao poemu Dvanaestorica – o propasti starog sveta, njegovom sukobu u novim svetom. Poema Skiti (iste godine) posvećena je istorijskom misiji revolucionarne Rusije. Inače, kod njega se gomilao umor – Blok je opisivao svoje stanje iz tog perida rečima «mene su popili». Verovatno je s time povezano njegovo stvaralačko ćutanje – u jednom privatnom pismu je on pisao u januaru 1919. godine: U toku skoro godinu dana ne pripadam sebi, ne mogu da pišem stihove i mislim na stihove… Teški rad u sovjetskim ustanovama i život u gladnom i hladnom revolucionarnom Petrogradu konačno su potkopali zdravlje pesnika – Blok je oboleo od ozbiljnog kardio-vaskularnog obolenja, astme, psihičkih poremećaja, zimi 1920. godine je počeo skorbut. Blok se našao bolestan u ozbiljnoj materijalnoj situaciji,, te je 7. avgusta 1921. godine umro u svom stanu od zapalenja srčanih zalizaka. Pesnik je sahranjen na Volkovom groblju Sankt-Peterburga.