31

Alexandre Dumas

Dama s kamelijama

I.SMATRAM da se ne mogu stvarati likovi dok se jako dobro ne

proue ljudi, isto kao to jedan jezik moe govoriti samo ako seozbiljno naui.

Kako jo nisam u godinama kad se moe izmiljati, zadovoljit use pripovijedanjem.

Pozivam, dakle, itatelja da vjeruje u istinitost ove prie koje susva lica, osim glavne junakinje, jo uvijek iva.Uostalom, u Parizuima ljudi koji mogu potvrditi veinu injenica koje navodim ovdje,ako moje svjedoanstvo nije dovoljno. Ipak, udnim stjecajemokolnosti, jedino sam ja poznavao sve pojedinosti bez kojih bi bilonemogue stvoriti zanimljivu i potpunu priu.

Dakle, evo kako sam saznao te pojedinosti. - 12. oujka 1847.godine u ulici Laffite, proitao sam veliki uti oglas koji jenajavljivao rasprodaju pokustva i rijetkih skupocjenih predmeta. Toje bila posmrtna rasprodaja. Na oglasu nije bilo navedeno ime osobekoja je umrla, ali rasprodaja se trebala odrati u ulici d'Antin broj 9,16. oujka od dvanaest do pet popodne.

Izmeu ostalog, u oglasu je pisalo da se 13. i 14. oujka mogurazgledati stan i pokustvo.

Uvijek sam bio ljubitelj rijetkih predmeta. Odluih, dakle, da nepropustim tu priliku, pa ako i ne kupim nita, barem da vidim.

Sutradan pooh u ulicu d'Antin broj 9.

31

Iako je jo bilo prilino rano, u stanu je ve bilo posjetitelja, paak i posjetiteljica koje su, iako odjevene u velur i zaogrnutekamirom, s elegantnim koijama to su ekale ispred vrata, suenjem, pa ak i divljenjem, promatrale rasko koja se prostiralapred njihovim oima.

Kasnije sam shvatio to divljenje i uenje, jer kad sam i sampoeo razgledavati, lako sam ustanovio da se nalazim u odajamaneke kurtizane. Dakle, ako postoji neto to jedna otmjena dama elividjeti, a tu je bilo i dama iz visokog drutva, onda su to odaje ovihena kojih koije svakog dana blate njihove koije i koje poput njih ipokraj njih imaju rezervirane loe u Operi i Talijanskom kazalitu, ikoje u Parizu pokazuju izazovno obilje svoje ljepote, dragulja iskandala.

Ova, kod koje sam sa nalazio, bila je mrtva: i najkreposnije enemogle su dakle prodrijeti do njene sobe. Smrt je proistila zrak teblistave kloake, a uostalom, imale su i dobru ispriku, ako bi to bilopotrebno: dole su na rasprodaju ne znajui kome dolaze. Proitale suoglas i zaeljele vidjeti ono to je taj oglas obeavao te takounaprijed izabrati. Nita jednostavnije! To ih meutim nijespreavalo da usred te bajne raskoi potrae tragove ivota kurtizaneo kojoj su im, bez ikakve sumnje, pripovijedali tako udne prie.

Na alost, sve tajnovitosti su bile umrle zajedno s boginjom, pate dame, usprkos najboljoj volji, zatekoe samo ono to se mogloprodati poslije smrti, a nita od onoga to se prodavalo za vlasniinaivota.

Uostalom, imalo se to i kupiti. Namjetaj je bio predivan: odruina drva i u Boulleovu stilu, kineske i sevrske vaze, saskefigurice, saten, velur, ipke; svega je tu bilo.

Razgledavao sam stan i slijedio te otmjene radoznalke koje suprije mene stigle. Kad su ule u sobu prekrivenu perzijskimsagovima, i ja htjedoh ui, ali one gotovo odmah izaoeosmjehujui se kao da se stide te nove radoznalosti. U meni to izazvajo veu elju da uem u sobu. To je bila toaletna soba, ispunjena i

31

najbeznaajnijim sitnicama, u kojima je najvie dola do izraajarasipnost pokojnice.

Na velikom, uza zid prislonjenom stolu, irokom tri i dugom eststopa, blistale su same dragocjenosti uvenih zlatara Aucoca iOdiota. Bila je to prekrasna zbirka, i svi ti bezbrojni predmeti, takoneophodni toaleti ene kao to je bila ona kod koje smo se nalazili,bili su iskljuivo od srebra i zlata. Zbirka se meutim mogla sakupititek malo-pomalo, nije je upotpunila samo jedna ljubav.

Kako toaletna soba jedne kurtizane u meni nije izazvala strah,zabavljao sam se razgledavajui sve mogue sitnice te sam opazio dasav taj predivno izrezbareni pribor nosi razliite inicijale i razliitekrune.

Promatrao sam sve te stvari koje su predstavljale prodavanje tejadne ene, mislei usput kako joj je Bog bio milostiv ne dopustivida je stigne uobiajena kazna ve ju je pustio da umre u raskoi iljepoti, prije starosti, te prve smrti kurtizana.

Doista, ima li to tunije od starosti, poroka, naroito kod ene?Nema nikakva dostojanstva i ne pobuuje nikakvo zanimanje. Tovjeno kajanje, ne zbog loeg puta kojim se ilo, ve zbog pogrenihprorauna i loe potroenog novca, najalosnija je stvar koja se moesresti. Poznavao sam jednu, u mladosti raskalaenu enu kojoj je odcijele njezine prolosti, ostala jedino ki, gotovo isto tako lijepa kaoto je po rijeima suvremenika, bila i njena majka. To jadno dijetekojem je majka govorila: "Ti si moja ki", jedino zato da joj naredida je hrani u starosti kao to je ona nju hranila u djetinjstvu, to jadnobie zvalo se Louise. Pokoravala se svojoj majci bez ikakve volje,bez strasti, bez uitka, isto kao to bi se bavila nekim zanatom da jekome palo na pamet da je neemu poui.

Stalno promatranje razvrata, preranog razvrata, pothranjivanoneprestano boleljivou te djevojke, unitilo je u njoj svijest o dobrui zlu koju joj je Bog moda i dao, ali koju nitko nije ni pomisliorazviti u njoj.

Uvijek u se sjeati te djevojke koja je gotovo svakog dana uisto vrijeme prolazila bulevarima. Majka ju je bez prestanka pratila

31

isto tako briljivo kao to bi prava majka pratila pravu ker. Tadasam jo bio prilino mlad i spreman prihvatiti lak moral svogstoljea. Ipak se sjeam da je taj skandalozni nadzor izazivao u meniprezir i gaenje.

Tome jo dodajte da nikada jedno djevojako lice nije odavalotako nevin dojam, takav izraz melankoline patnje.

ovjek bi rekao: lice pomireno sa sudbinom.Jednog dana djevojino se lice razvedrilo. Usred toga razvrata

koji je majka planirala, grenici se priinilo da joj je Bog udijeliosreu. Napokon, zato bi je Bog, koji ju je stvorio nemonom,ostavio bez utjehe pod mukotrpnim teretom ivota? Jednog dana,dakle, ona primijeti da je trudna i ono edno to je jo bilo u njojzatreperi od radosti. udna utoita ima dua. Louise odjuri majci dajoj javi novost koja ju je toliko razveselila. Sramota je govoriti, te miovdje ne priamo iz zabave o nemoralu, ve pripovijedamo istinitdogaaj, koji bi moda bolje bilo preutjeti, kad ne bismo smatrali das vremena na vrijeme treba otkriti muenitvo tih bia koja ljudiosuuju i ne sasluavi ih, preziru i ne pokuavi ih shvatiti. Runoje, kaem, ali majka odgovori keri da ni one dvije nemaju previe,da za troje nee biti dovoljno, da su takva djeca suvina i da jetrudnoa izgubljeno vrijeme.

Sutradan jedna babica, koju emo spomenuti samo kao majinuprijateljicu, posjeti Louisu koja nekoliko dana ostade u krevetu izkojeg ustade jo bijeda i slabija nego prije.

Tri mjeseca kasnije saali se na nju jedan ovjek i pokua jeduevno i tjelesno izlijeiti. Ali posljednji udarac je bio suvie estokte Louise umre od posljedica pobaaja.

Majka jo ivi. Kako? Sam Bog zna.Tog sam se dogaaja sjetio dok sam promatrao srebrni pribor i

ini mi se da je u tom razmiljanju proteklo stanovito vrijeme, jersmo u stanu ostali samo ja i uvar koji je s vrata brino pazio daneto ne ukradem.

Pridoh tom estitom ovjeku u kojem sam izazvao tako ozbiljnuzabrinutost.

31

- Gospodine - rekoh mu - biste li mi mogli rei kako se zoveosoba koja je ovdje stanovala?

- Gospoica Marguerite Gautier. Poznavao sam tu djevojku, poimenu i iz vienja.

- Kako! - rekoh uvaru - zar je Marguerite Gautier, umrla?- Jest, gospodine.- Kada?- Prije tri tjedna, mislim.- A zato doputaju da se stan pregleda?- Vjerovnici su smatrali da to moe pospjeiti rasprodaju. Ljudi

mogu unaprijed vidjeti dojam to ga ostavljaju tkanine i namjetaj.Znate da to potie na kupovanje.

- Imala je dugova, dakle?- Oh! I te koliko, gospodine.- Ali rasprodaja e ih sigurno pokriti?- I premaiti.- A tko e dobiti taj viak?- Njezina obitelj.- Znai da ima obitelj?- ini se da ima.- Hvala, gospodine.uvar se tada uvjerio u moje potene namjere, pozdravio me i ja

izioh."Jadna djevojka!" mislio sam vraajui se kui, ''sigurno je

umrla tuno, jer u njenom svijetu prijatelje ima samo dok si zdrav."I protiv svoje volje saalio sam se na sudbinu Marguerite Gautier.

Moda e to izgledati smijeno mnogim ljudima, ali mojasamilost prema kurtizanama je bezgranina, ak se ne trudim otkritirazloge tog opratanja.

Jednog dana kad sam otiao u perfekturu podii putovnicu, ujednoj pokrajnoj ulici vidio sam djevojku koju su vodila dvapolicajca. Ne znam to je uinila ta djevojka, sve to mogu rei jestto, da je ronila gorke suze ljubei nekoliko mjeseci staro dijete od

31

kojega su je odvajali. Od toga dana nikad vie nisam mogao preziratienu na prvi pogled.

31

II.RASPRODAJA je zakazana esnaestog.Izmeu razgledavanja i prodaje ostavljen je dan razmaka kako bi

tapetari mogli skinuti sagove, zavjese, itd.Ba u to vrijeme vratio sam se s puta. Bilo je prilino razumljivo

to me o Margueritinoj smrti nisu obavijestili kao o jednoj od velikihnovosti koje prijatelji uvijek priopavaju onome tko se vraa uprijestolnicu novosti. Marguerite je bila lijepa, ali koliko god sebuno pripovijeda o neobinom ivotu tih ena, toliko se malo govorio njihovoj smrti. One su sunca koja zapadaju onako kako su se idigla, bez sjaja.

Kad umru mlade, za njihovu smrt u istom trenutku saznaju svinjihovi ljubavnici, jer u Parizu gotovo svi ljubavnici neke poznatekurtizane ive u prijateljstvu. Izmijene nekoliko sjeanja na nju, te seivot i jednih i drugih nastavi, a da dogaaj ne izazove ni jednu suzu.

Danas, kad imate dvadeset i pet godina, suze su neto takorijetko da ih ne moete pokloniti prvoj eni koja naie. Oplakuju sejedino roditelji koji plaaju da bi bili oplakani, i to razmjerno svojemulogu.

to se mene tie, iako se moj monogram nije nalazio ni najednoj od Margueritinih stvari, ono instinktivno pratanje, onapriroena samilost koju sam upravo priznao, prisilili su me da onjenoj smrti razmiljam due nego to je ona to moda zavrijedila.

Sjeao sam se da sam esto susretao Margueritu na Champs-Elysees, gdje je redovito svakog dana dolazila u maloj zatvorenojplavoj koiji, koju su vukla dva prekrasna mrkana, i da sam tadazapazio u njoj otmjenost rijetku kod takvih ena, otmjenost koju jejo vie isticala njezina, doista izuzetna ljepota.

Kad ta nesretna stvorenja iziu na ulicu, uvijek ih netko prati.Kako nijedan mukarac javno ne eli priznati ljubav koju nou

vodi s njima i kako se one plae samoe, sa sobom vode one manjesretne kokote kojih elegancija vie ne pobuuje zanimanje i kojima

31

se ovjek bez straha moe obratiti kad eli saznati kakvu pojedinost oeni koju prate.

S Margueritom nije bilo tako. Na Champs-Elysees uvijek jedolazila sama, u svojoj koiji u koju bi se zavukla to je vie mogla,zimi obavijena velikim velom od kamira, ljeti odjevena u vrlojednostavne haljine. Iako je tokom svoje omiljene etnje susretalamnoge poznate ljude, kad bi im se sluajno osmjehnula, samo su onimogli primijetiti taj osmijeh koji bi i nekoj vojvotkinji dobropristajao.

Nije etala od raskrija na ulazu u Champs-Elysees, kao to su toinile i ine njene drugarice. Njena dva konja brzo bi je odvezla uumu, gdje bi izila iz koije, hodala jedan sat, ponovo ulazila ukoiju i brzim kasom vraala se kui.

Sad su mi dolazile pred oi sve te okolnosti kojima sam vieputa bio svjedok i alio sam to je ta djevojka umrla, kao to se alipotpuno unitenje nekog lijepog djela.

Dakle, draesniju ljepotu od Margueritine nemogue je bilosresti.

Iako je bila gotovo pretjerano visoka i tanka, ona je taj prirodninedostatak savreno prikrivala nainom svog odijevanja. Njen veo odkamira koji je padao sve do zemlje, doputao je da se s obje stranevide volani svilene haljine, a iroki muf koji joj je skrivao ruke to ihje pritiskala na grudi bio je okruen tako vjeto rasporeenimnaborima da ni najprobirljivije oko nita nije moglo zamjeriti oblikulinija.

Njezina glava, pravo udo, bila je naroito ljupka. Sasvim mala,kao da ju je njena majka, kako bi rekao Musset, stvorila tako malu dabi je mogla to briljivije oblikovati.

U oval neizrecive ljupkosti postavite crne oi s obrvama takopravilnog luka da je izgledao kao naslikan. Zasjenite te oi dugimtrepavicama koje, kad se spuste, bacaju sjenku na rumenu bojuobraza. Povucite tanki, pravilni, prponi nos s pomalo rairenimnosnicama od arke udnje za ulnim ivotom. Ocrtajte pravilneusne koje se ljupko otvaraju pokazujui kao mlijeko bijele zube.

31

Obojite kou onim peludom koji prekriva jo netaknute breskve, paete ugledati cijelu tu armantnu glavu.

Kao ugljen crna kosa, moda kovrava, a moda i nakovrana,dijelila se na elu u dvije iroke trake i gubila iza glave otkrivajuikrajike uiju na kojima su blistali dijamanti od kojih je svaki biovrijedan etiri do pet tisua franaka.

Moramo priznati, iako to ne moemo shvatiti, da je, usprkostako strastvenom ivotu, Margueritino lice sauvalo djevianski, akdjetinji izraz koji je bio njeno bitno obiljeje.

Marguerite je posjedovala jedan divan portret koji je izradioVidal, jedini ovjek iji ju je kist mogao vjerno naslikati. Taj portretmi je nakon njezine smrti nekoliko dana bio na raspolaganju, a takoudesno joj je bio nalik da mi je posluio pri opisivanju za koje mipamenje moda ne bi bilo dostatno.

Neke pojedinosti iz ovog poglavlja doznao sam tek kasnije, aliih biljeim odmah da se ne bih morao vraati kad ponempripovijedati doivljaje te ene.

Marguerite je prisustvovala svim premijerama i provodila svesvoje veeri u kazalitu ili na plesu. Svaki put kad bi se prikazivaonovi komad mogli ste biti sigurni da ete je vidjeti, i to s tri stvari odkojih se nikad nije odvajala i koje su se uvijek nalazile na naslonunjezine loe u parteru; njezin dogled, vreica bombona i kiticakamelija.

Dvadeset pet dana u mjesecu kamelije su bile bijele, a pet danacrvene. Nitko nikad nije saznao razlog tog mijenjanja boje kojespominjem, iako ga ne mogu objasniti, a to su stalni posjetiteljikazalita koja je najee posjeivala, zapazili isto kao i ja.

Nikada Margueritu niste mogli vidjeti s nekim drugim cvijeemosim s kamelijama. Zato su je na kraju, kod njezine cvjearice,gospoe Barjon, prozvali Dama s kamelijama, i taj joj je nadimakostao.

Osim toga, kao i svi koji se u Parizu kreu u boljem drutvuznao sam da je Marguerite bila ljubavnica najotmjenijih mladia, daje o tome otvoreno govorila, te da su se i oni sami hvalili time, to

31

dokazuje da su njezini ljubavnici bili zadovoljni s njom kao i ona snjima.

Meutim, unazad tri godine otprilike, poslije jednog putovanja uBangeres, govorilo se da ivi samo s jednim starim i basnoslovnobogatim vojvodom, strancem, koji ju je na sve naine pokuavaootri od njezina biveg ivota, na to je ona, kako se ini, prilinodragovoljno pristala.

Evo to su mi o tome ispripovijedili.U proljee 1842. Marguerite je bila veoma slaba, toliko se

promijenila da su joj lijenici propisali kupke pa je otputovala uBagneres.

Tamo se meu bolesnicima nalazila i vojvodina ki, koja jetoliko nalikovala Margueriti da su ih mogli smatrati pravim sestrama.Samo, mlada vojvotkinja je imala tuberkulozu u posljednjoj fazi pa jeumrla ve nekoliko dana nakon Margueritina dolaska.

Jednog jutra vojvoda, koji je ostao u Bagneresu kao to se ostajena tlu u kome je pokopan jedan dio srca, na zavoju jedne staze opaziMargueritu.

Priinilo mu se da je ugledao sjenku svog djeteta, pristupio jojje, prihvatio za ruke, plaui zagrlio i ne upitavi je tko je, traio jedoputenje da je vida i voli u noj ivu sliku svoje mrtve keri.

Kako je Marguerite u Bagneresu bila sama sa svojom sobaricomi kako se nije plaila ogovaranja, udovoljila je vojvodinoj molbi.

U Bagneresu je bilo ljudi koji su je poznavali i oni obavijestievojvodu o pravom zanimanju gospoice Gautier. Starca je topogodilo, jer je tu prestajala sva slinost izmeu nje i njegove keri,ali bilo je prekasno. Mlada ena je postala prijeka potreba njegovasrca, njegov jedini razlog i opravdanje to jo ivi.

Nita joj nije predbacivao, nije imao nikakvo pravo na to, ali juje upitao osjea li se sposobnom da promijeni svoj nain ivotanudei joj kao zamjenu sve to bi mogla poeljeti. Ona obea.

Treba rei da je u to vrijeme Marguerite, po prirodi zanesenjak,bila bolesna. Prolost joj je izgledala kao jedan od najveih uzrokanjene bolesti, te se, potaknuta nekom vrstom praznovjerja, ponadala

31

da e joj Bog, u zamjenu za njeno kajanje i obraanje, ostavitizdravlje i ljepotu.

I doista, kupke, etnje, prirodni umor i san gotovo su je izlijeilipotkraj ljeta.

Vojvoda je otpratio Marguerite u Pariz gdje ju je i daljeposjeivao kao u Bagneresu.

Ta veza, kojoj nitko nije znao pravi korijen i pobudu, izazvaovdje veliko uzbuenje, jer se vojvoda, poznat po svojem velikombogatstvu, isticao sada i svojim rasipnitvom.

Zblienje starog vojvode i mlade ene pripisivalo se razvratu,koji je est u bogatih staraca. Pretpostavljalo se sve, osim onoga toje doista bilo.

Meutim, osjeaji tog oca prema Margueriti bili su tako isti dabi mu svaka druga osjeajna veza osim ovakve izgledala kaorodoskvrnue i nikad joj nije uputio rije koju i njegova ki ne bimogla uti.

Ne pada mi na pamet da od nae junakinje napravim neto toona nije bila. Rei u dakle da joj, dok je bila u Bagneresu, nije biloteko odrati obeanje koje je dala vojvodi i da ga je ona odrala; alikad se ve vratila u Pariz, djevojci koja je bila navikla na raskalaenivot, plesove, pa ak i na orgije, inilo se da e umrijeti od dosade usamoi koju su naruavale samo povremeni vojvodini posjeti, avatreni dah njezinog ranijeg ivota proimao joj je u isti mah i razumi srce.

Dodajte jo da se Marguerite vratila s puta ljepa nego ikad, dajoj je bilo dvadeset godina, te da je pritajena, ali ne i pobijeenabolest i dalje u njoj izazivala grozniave udnje koje su gotovouvijek posljedica plunih oboljenja.

Vojvodu je dakle veoma zaboljelo kad su mu prijatelji, koji subez prestanka vrebali u elji da otkriju neki skandal u vezi sdjevojkom s kojom se on izlagao sramoti - kako su govorili - dolikazati i posvjedoiti da ona, kad je sigurna da on nee doi, primaposjete koje se esto produuju sve do sutradan.

31

Kad ju je vojvoda upitao, Marguerite prizna sve, savjetujui mu,bez posljednjih misli, da se prestane zanimati za nju, jer ona nijedovoljno jaka da odri zadano obeanje, a vie ne eli primatidobroinstva od ovjeka kojeg obmanjuje.

Vojvoda se nije pojavljivao osam dana i to je bilo sve to jemogao napraviti. Osmog dana je doao preklinjui Margueritu da mudopusti da je i dalje posjeuje, obeavi joj da e je prihvatiti onakvukakva jest samo da je moe vidjeti. Zaklinjao se da joj, pa makarumro, nikad vie nita nee predbaciti.

Tako je to bilo tri mjeseca poslije Margueritina povratka, to jestu studenom ili prosincu 1842. godine.

31

III.ESNAESTOG, U jedan sat, naoh se u ulici d'Antin.Ve na kunim vratima uli su se povici sudskih drabovatelja.Stan je bio pun radoznala svijeta.Bile su tu sve slavne predstavnice elegantnog poroka. Njih su

kriom promatrale neke otmjene dame kojima je rasprodaja jojednom posluila kao izgovor da izbliza vide te ene s kojima seinae nikada ne bi mogle sresti i kojima su moda potajno zavidjelena njihovim lakim uicima.

Gospoda vojvotkinja de F... stajala je do gospoice A..., jedne odnajalosnijih primjera naih suvremenih kurtizana; gospoa markizade T... kolebala se da li da kupi komad namjetaja za koji se natjecalagospoa D..., najelegantnija i najpoznatija preljubnica naegvremena; vojvoda d'Y..., za kojega se u Madridu vjerovalo da seupropatava u Parizu, a u Parizu da se upropatava u Madridu, i kojiuza sve to ak ni svoje prihode nije troio, razgovarao je s gospoomM... jednom od naih najduhovitijih dama, koja s vremena na vrijemei napie ono to kae i potpie ono to napie, dok je istovremenoizmjenjivao povjerljive poglede s gospoom de N..., ljepoticom kojaje na Champs-Elysees etala gotovo uvijek obuena u ruiasto iliplavo, iju koiju su vukla dva velika vranca to joj ih je Tonyprodao za deset tisua franaka... koje mu je ona isplatila; i na kraju,gospoica ... koja je zahvaljujui svom talentu, imala dvostruko:vie od onoga to otmjene dame zarade svojim mirazom i trostrukovie od onih koje zarauju na ljubavi; dola je, usprkos studeni, da isama neto kupi, i nije spadala meu one koje su najmanjepromatrali.

Mogao bih nabrojiti jo mnogo inicijala ljudi, koji su se sreli usalonu i koji su bili jako iznenaeni to su se tu nali na okupu, alibojim se da bih zamorio itatelja. Rei u samo da su svi bili jakoveseli i da su mnoge ene koje su se tu nale poznavale pokojnicu, alisu se pravile kao da je se ne sjeaju.

31

Prostorijom se razlijegao glasan smijeh; drabovatelji su vikaliiz sveg grla; trgovci koji su zauzimali klupe ispred stolova na kojimasu se nalazili predmeti za rasprodaju, uzalud su pokuavali smiritimnotvo kako bi na miru mogli obaviti svoje poslove. Nikada jedanskup nije bio toliko arolik i buan.

Kad sam mislio da se nalazim ispred sobe u kojoj je izdahnulo tojadno bie iji su namjetaj prodavali da bi isplatili dugove, neujnosam se ugurao usred te alosne gomile. Budui da sam doao viepromatrati nego kupovati, gledao sam lica vjerovnika koja bi seuvijek razvedrila kad bi neki predmet postigao cijenu kojoj se nisunadali.

Poteni ljudi koji su pekulirali s prostituiranjem te ene, koji suna njoj dvostruko zaraivali, koji su je u posljednjim trenucima njenaivota mjenicama progonili i koji su poslije njezine smrti doli ubratiplodove svojih asnih rauna i kamate svojih bestidnih zajmova.

Kako su u pravu bili stari narodi odredivi istog boga i zatrgovce i za lopove!

Haljine, kamiri, dragocjenosti, prodavali su se nevjerojatnombrzinom. Nita mi od svega toga nije odgovaralo pa sam ekao.

Odjednom zauh povik:- Savreno uvezana knjiga, pozlaenih rubova, naslov: "Manon

Lescaut". Na prvoj stranici neto je napisano. Deset franaka.- Dvanaest - ree jedan glas nakon prilino duge utnje.- Petnaest - odgovorih ja.Zato? Ni sam ne znam. Valjda zbog onoga "neto je napisano".- Petnaest - ponovi drabovalac.- Trideset - ree prvi ponuditelj glasom koji kao da jeizazivao da netko ponudi vie.Zapoinjala je prava borba.- Trideset i pet - doviknuh istim tonom.- etrdeset.- Pedeset.- ezdeset.- Sto.

31

Priznajem da bih u potpunosti uspio da sam htio izazvati dojam,jer je nakon te ponude zavladala grobna tiina, a ljudi su me gledalikao da ele vidjeti tko je taj gospodin to tako odluno hoe dobitiknjigu.

inilo se da je ton mojih posljednjih rijei pokolebao protivnika.On napusti bitku, koja je sluila samo tome da deseterostruko platimvrijednost knjige, i naklonivi mi se, veoma uljudno, iako malokasno, izusti:

- Odustajem, gospodine.Kako nitko nije viknuo veu svotu, knjiga je pripala meni.Poto sam se bojao nove tvrdoglavosti koju bi moda podralo

moje samoljublje, ali od koje bi mom depu sigurno jako pozlilo,upisah svoje ime, naloih da knjigu spreme i izioh. Sigurno samizazvao veliku radoznalost meu svjedocima tog prizora, koji su sebez sumnje pitali zbog ega sam platio sto franaka knjigu koju samsvugdje mogao dobiti za deset ili najvie petnaest franaka.

Sat kasnije naredio sam da mi donesu knjigu.Na prvoj stranici, perom i lijepim rukopisom, bila je ispisana

posveta darovatelja, koja je sadravala samo ove rijei:Manon Margueriti PoniznoPotpis: Armand Duval.to bi trebalo znaiti to: Ponizno?Da li Manon priznaje Margueriti, po miljenju tog gospodina

Armanda Duvala, nadmonost u razvratu ili osjeajima?Drugo objanjenje bilo bi vjerojatnije, jer bi prvo predstavljalo

drsku iskrenost koju Marguerite ne bi dopustila sve da to darovalac imisli o njoj.

Ponovo izaoh i pozabavih se knjigom tek naveer kad sam sevratio i legao.

''Manon Lescaut" je doista dirljiva pria u kojoj mi je poznatasvaka pojedinost, a ipak, kad mi se ta knjiga nae pri ruci, uvijek meprivue, otvorim je i po stoti put ivim s junakinjom abbe Prevosta.Ta junakinja je tako stvarna da mi se ini kao da sam je poznavao. Uovim novim okolnostima usporedba izmeu nje i Marguerite izazvala

31

je u meni neoekivanu i jo veu privlanost prema knjizi, moje sepratanje jo vie ispunilo samilou, gotovo ljubavlju prema eniijem sam nasljedstvu mogao zahvaliti to djelo. Istina, Manon jeumrla u postelji, ali u naruju ovjeka koji ju je svom duom volio ikoji joj je, mrtvoj, iskopao grob, zalio ga svojim suzama i zakopao unjega svoje srce; dok je Marguerite, grenica kao i Manon, i koja semoda obratila kao i ona, umrla u raskonom sjaju, ako se moepovjerovati onome to sam vidio, okruena svojom prolou, ali ipustinjom osjeaja, okrutnijom, veom i nemilosrdnijom od pustinjeu kojoj je bila pokopana Manon.

Margueriti, kako sam doznao od nekih prijatelja koji su biliobavijeteni o posljednjim danima njezina ivota, doista nitko nijepruio utjehu u toku njene dvomjesene polagane i bolne agonije.

Zatim su moje misli odlutale s Marguerite i Manon na one kojesam poznavao i koje su pjevajui ile u susret gotovo uvijek jednakojsmrti.

Jadna stvorenja! Ako je grijeh voljeti ih, mnogo je manji grijehaliti ih. aliti slijepca koji nikad nije ugledao svjetlo dana, gluhogkoji nikad nije uo zvukove prirode, nijemog ija dua nikad nijemogla progovoriti, a zbog lanog stida ne elite sljepou srca,gluhou due, nijemost savjesti koja izbezumljuje jednu nesretnicu,spreava je da vidi dobro, da uje Boga i govori istim jezikomljubavi i vjere.

Hugo je stvorio "Marion Delorme", Musset "Bernerettu",Alexandre Dumas "Fernandu", mislioci i pjesnici svih vremenaprinosili su kurtizani rtvu svoje samilosti, a ponekad im je nekiveliki ovjek vraao ast svojom ljubavlju, pa ak i svojim imenom.Ovo naglaavam zato to su mnogi od onih koji e me itatiunaprijed spremni odbaciti ovu knjigu iz bojazni da e u njoj naisamo apologiju poroka i prostitucije, a pieva mladost sigurno jovie potie tu bojazan. Neka uvide svoju pogreku oni koji bi takomislili, i ako ih samo taj strah prijei, neka itaju dalje.

Ja jednostavno vjerujem u ovaj princip: eni koju odgoj nijepouio dobru, Bog gotovo uvijek prua dva puta koji je dobru

31

vraaju. Ti putevi su bol i ljubav. Oni su mukotrpni. One koje njimakrenu raskrvare noge, razderu ruke, ali u isto vrijeme na trnju putaostavljaju ostatke poroka i stiu na cilj u golotinji od koje se necrveni pred Gospodom.

Oni koji sretnu te hrabre putnice moraju ih podrati i svima reida su ih sreli, jer objavljujui to, pokazuju put.

Ne vrijedi samo na ulazu u ivot postaviti dva stupa od kojih ena jednom biti natpis: Put dobra, a na drugom upozorenje: Put zla irei onima koji naiu: Birajte! Treba poput Isusa pokazati putevekoji s ovog drugog puta vraaju na prvi one koji su podlegliiskuenju. A naroito poetak tih puteva ne smije biti suvie bolan iizgledati odvie neprohodan.

Kranstvo je tu da nam svojom divnom parabolom oizgubljenom sinu preporui blagost i opratanje. Isus je bio punljubavi prema tim duama to su ih ljudske strasti ranile, i kojih raneje volio previjati, crpei iz njih balzam koji ih je morao izlijeiti odsamih rana. Tako je govorio Magdaleni: "Mnogo e ti biti oprotenozato to si mnogo ljubila". Uzvieno oprotenje koje je moraloprobuditi uzvienu vjeru.

Zato bismo mi bili stroi od Krista? Zato bismo, potujuitvrdoglavo miljenje ovog svijeta, koji eli biti nemilosrdan kakobismo vjerovali da je jak, odbacili zajedno s njime due koje estokrvare iz rana kroz koje, kao nezdrava krv bolesnika, otjee zlonjihove prolosti i koje oekuju samo prijateljsku ruku da ih previje ivrati im ozdravljenje srca?

Obraam se svojoj generaciji, onima za koje Voltaireove teorije,sreom, vie ne postoje, onima koji, kao i ja, shvaaju da je prijepetnaest godina ovjeanstvo zahvatio jedan od najdivnijih zanosa.Zauvijek je postignuta svijest o dobru i zlu; vjera se obnavlja, vratilose potovanje svetinja, i ako svijet i ne postaje sasvim dobar, postajebarem bolji. Napori svih pametnih ljudi tee istom cilju, sve snanevolje ujedinjuje isto naelo: budimo dobri, budimo mladi, budimoprirodni. Zlo je samo tatina, ponosimo se dobrim, i nikako neoajavajmo. Ne prezirimo enu koja nije ni majka, ni sestra, ni

31

supruga. Ne umanjujmo potovanje prema obitelji, nepretpostavljajmo sebinost opratanju. Budui da se nebo vie radujeobraenju jednog grenika nego stotini pravednika koji nikada nisugrijeili, pokuajmo ga obradovati. Ono nam moe dvostrukouzvratiti. Ostavimo na naem putu milostinju oprotaja onima koje suzavele zemaljske elje, koji e moda spasiti boanska nada jer, kakokau dobre starice kad preporuuju neki svoj lijek - ako i nepomogne, nee nauditi.

Istina, mora izgledati da sam veoma odvaan kad te velikerezultate elim postii pomou beznaajne teme o kojoj govorim. Alija sam od onih koji vjeruju da je sve veliko sadrano u malom. Dijeteje maleno, ali nosi u sebi ovjeka; mozak je malen, ali skriva misao;oko je samo toka, ali obuhvaa beskraj.

31

IV.DVA DANA kasnije rasprodaja je bila potpuno zavrena.

Donijela je sto pedeset tisua franaka.Vjerovnici podijelie dvije treine, a obitelj, sestra i jedan neak

naslijedie ostalo.Ta sestra je zaueno blenula kad je zastupnik napisao da je

naslijedila pedeset tisua franaka.Prolo je bilo est ili sedam godina kako ta djevojka nije vidjela

svoju sestru otkad je ova jednog dana bez traga nestala, ne doznavini od nje ni od drugih ni najmanju pojedinost iz njezina ivota odtrenutka kad je iezla.

Ona je dakle bre bolje stigla u Pariz, a iznenaenje onih koji supoznavali Marguerite bilo je zaista veliko kad su ugledali njenujedinu nasljednicu, punanu i lijepu seosku djevojku koja sve do tadanije naputala svoje selo.

Njeno bogatstvo je iskrslo iznenada, a da ona uope nije znalaodakle potjee to neoekivano blago.

Kasnije su mi rekli da se vratila na selo veoma alosna zbogsmrti svoje sestre, to je ipak nadoknadila uloivi novac s etiri i polposto kamata.

Sve te okolnosti o kojima se prepriavalo u Parizu, tom izvoruskandala, poele su padati u zaborav i ja sam gotovo zaboravio dasam i sam sudjelovao u dogaajima, kad me jedan novi sluajupoznao s cijelim Margueritinim ivotom i tako dirljivimpojedinostima da zaeljeh napisati tu povijest, i evo, piem je.

Tri ili etiri dana nakon to je rasprodani namjetaj bio iznijet istan se ponovo izdavao, jednog jutra netko pozvoni na mojimvratima.

Moj sluga, ili bolje rei moj vratar koji mi je sluio kao sluga,poe otvoriti i donese mi jednu posjetnicu rekavi, da osoba koja juje predala, eli razgovarati sa mnom.

31

Bacih pogled na posjetnicu i proitah ove dvije rijei: ArmandDuval.

Pokuah se sjetiti gdje sam ve vidio to ime i na pamet mi padeprva stranica knjige "Manon Lescaut".

to bi od mene mogao eljeti ovjek koji je tu knjigu poklonioMargueriti? Naredih da se odmah uvede ovjek koji je ekao.

Ugledah visokog, bljedolikog i plavokosog mladia, obuenog uputno odijelo koje po svoj prilici nije svlaio ve nekoliko dana, akse nije potrudio da ga oetka po dolasku u Pariz, budui da je bilopuno praine.

Jako potresen, gospodin Duval nije se trudio da sakrije svojeuzbuenje, te mi sa suzama u oima i drhtavim glasom ree:

- Oprostite, molim vas, gospodine, to vas posjeujem ovakoobuen; mladi se ljudi meu sobom ne ustruavaju mnogo, a ja samtoliko elio da vas jo danas vidim da nisam ni stigao otii u hotel ukoji sam poslao svoje kovege ve sam dotrao ovamo bojei se davas neu zatei kod kue, iako je prilino rano.

Zamolih gospodina Duvala da sjedne pored pei, to on i uiniizvadivi iz depa rubac u koji na trenutak sakrije lice.

- Vi me morate shvatiti - nastavi zatim uzdahnuvi tuno - totrai nepoznati posjetilac, u ovo doba dana, ovako obuen i kojiovako plae. Pa doao sam, gospodine, da vas zamolim za jednuveliku uslugu.

- Govorite, gospodine, stojim vam na raspolaganju.- Bili ste prisutni na rasprodaji kod Marguerite Gautier?Kad je izgovorio to ime, uzbuenje koje je mladi na trenutak

bio svladao nadjaa ga i on rukom prekrije oi.- Sigurno vam izgledam vrlo smijeno - doda - oprostite mi,

molim vas, i vjerujte da nikada neu zaboraviti strpljenje kojim mesluate.

- Gospodine - odgovorih - ako usluga koju vam, ini mi se,mogu napraviti, moe malo smiriti bol koju osjeate, recite mi brzo oemu se radi i ja u biti sretan da uinim neto za vas.

31

Suosjeao sam s patnjom gospodina Duvala pa sam mu svakakoelio ugoditi. On tada ree:

- Vi ste kupili neto na rasprodaji Margueritinih stvari?Dok je to govorio, Armand se oito plaio da sam i ja poznavao

Margueritu kao to ju je i on poznavao.- Da, gospodine, jednu knjigu.- "Manon Lescaut"?- Da.- Imate li jo tu knjigu?- Nalazi se u mojoj spavaoj sobi.Kad je to uo, Armand Duval odahne kao da mu je pao kamen sa

srca i zahvali kao da sam mu napravio uslugu ve time to samsauvao tu knjigu.

Ja tada ustadoh, odoh u spavau sobu po knjigu i dadoh mu je.- Da, to je - ree promatrajui posvetu na prvoj stranici i listajui

knjigu - da, to je.I dvije krupne suze kanue na knjigu.- Gospodine - ree podigavi oi i ne pokuavajui sakriti da je

plakao i da je spreman opet zaplakati - je li vam mnogo stalo do teknjige?

- Zato, gospodine?- Zato to sam vas doao moliti da mi je ustupite.- Oprostite na mojoj radoznalosti - rekoh tada. - Vi ste je, dakle,

poklonili Margueriti Gautier?- Da, ja.- Knjiga je vaa, gospodine, uzmite je. Sretan sam to vam je

mogu vratiti.- Ali - nastavi gospodine Duval zbunjeno - trebam vam bar

vratiti novac koji ste za nju dali.- Dopustite mi da vam je poklonim. Cijena jedne knjige na

takvoj rasprodaji je prava sitnica i ne sjeam se dobro koliko sam jeplatio.

- Platili ste je sto franaka.- Istina je - sad ja odgovorih zbunjeno. - Kako to znate?

31

- Vrlo jednostavno. Nadao sam se da u navrijeme stii u Parizna rasprodaju, ali doao sam tek jutros. Svakako sam htio dobiti nekinjezin predmet pa sam otrao do ovrho-voditelja i zamolio ga zadoputenje da pregledam popis prodanih stvari i imena kupaca. Vidiosam da ste ovu knjigu kupili vi, pa sam odluio zamoliti vas da mi jeustupite, iako sam se, zbog cijene koju ste platili, bojao da i vas nevee neka uspomena na vlasnicu knjige.

Pourih se da ga razuvjerim.- Poznavao sam gospoicu samo iz vienja - odgovorih.- Njena smrti je na mene ostavila dojam koji na mladog ovjeka

uvijek ostavlja smrt lijepe ene koju je imao zadovoljstvo vidjeti.Htio sam kupiti neto na rasprodaji njezinih stvari pa sam senadmetao za ovu knjigu, ne znam zato, valjda iz zadovoljstva darazljutim gospodina koji je tvrdoglavo podizao cijenu kao da me elipotaknuti da je kupim. Ponavljam vam, dakle, gospodine, knjiga vamstoji na raspolaganju i jo jednom vas molim da je uzmete, ne da jedo

bijete od mene onako kako sam je ja dobio od drabovatelja, veda ona bude zalog naeg poznanstva i prisnije veze.

- Dobro, gospodine - ree Armand pruivi mi ruku i stisnuvimoju - uzimam je i bit u vam zahvalan cijelog ivota.

Obuzela me elja da pitam Armanda o Margueriti, jer suposveta, put tog mladia i njegova elja da dobije knjigu zagolicalimoju radoznalost. Ali, bojao sam se da u ispitujui svog posjetioca,izgledati kao da sam odbio novac samo za to da bih dobio pravo dase mijeam u njegove stvari.

On je kao da je pogaao moju elju, pa ree:- Jeste li proitali knjigu?- Da, itavu.- to ste pomislili o ona dva reda koja sam napisao?- Odmah sam shvatio da u vaim oima ta jadna djevojka kojoj

ste poklonili knjigu nije isto to i ostale ene, jer u tim rijeimanisam nalazio samo obini kompliment.

- Dobro ste mislili, gospodine. Ta djevojka je bila aneo.

31

Evo - ree mi tada - proitajte ovo pismo.I prui mi pismo koje je izgledalo mnogo puta itano. Otvorih

ga. Evo to je u njemu pisalo:Dragi moj Armande, primila sam vae pismo, ostali ste dobri i ja zahvaljujem Bogu.

Da, prijatelju moj, bolesnu sam, i to od bolesti koja nema milosti; alizanimanje koje jo uvijek rado pokazujete za mene mnogo ublaavamoje patnje. Vjerojatno neu poivjeti toliko da bih imala srei dastisnem ruku koja mi je napisala ovo dobro pismo to sam gamaloas dobila i kojega bi me rijei izlijeile, kad bi me bilo to jomoglo izlijeiti. Neu vas vidjeti, suvie brzo hrlim smrti, a stotinemilja rastavljaju vas od mene. Jadni prijatelju! Vaa nekadanjaMarguerite mnogo se izmijenila moda je bolje da je ne vidite vie,nego da je vidite ovakvu kakva je sada. Pitate me da li vam opratam.Oh, od svega srca, prijatelju, jer zlo koje ste mi nanijeli samo jedokaz ljubavi koju ste osjeali prema meni. Ve mjesec dana sam ukrevetu i toliko mi je stalo do vaeg potovanja da svaki dan piemdnevnik svog ivota, od trenutka kad smo se rastali do trenutka kadvie neu imati snage da piem.

Ako je zanimanje koje pokazujete za mene stvarno, Armande,kad se vratite, poite do Julie Duprat. Ona e vam predati tajdnevnik. U njemu ete nai razlog i opravdanje za ono to sedogodilo meu nama. Julie je tako dobra prema meni. estorazgovaramo o vama. Bila je kod mene kad je stiglo vae pismo iobje smo plakale itajui ga.

U sluaju da ne dobijem vijesti od vas, naloila sam joj da vampreda ove papire kad se vratite u Francusku. Ne zahvaljujte mi natome. Ovo svakidanje vraanje na jedine sretne trenutke mog ivotaza mene je pravo blago, i, ako vi u tom pisanju naete opravdanje zaprolost, ja u njemu nalazim neprestano olakanje.

Htjela bih vam ostaviti neto to e vas uvijek podsjeati namene, ali sve je popisano i nita mi vie ne pripada.

Shvaate li, prijatelju moj? Umirem i iz svoje spavae sobesluam korake uvara u salonu. Ovrhovoditelji su ga tamo postavili

31

da ne bi nestalo togod i da mi nita ne bi ostalo u sluaju da neumrem. Nadam se da e priekati s rasprodajom do moje smrti.

Oh! Kako su ljudi nemilosrdni! Ili, bolje rei, varam se: kako jeBog pravedan i neumoljiv.

Tako, dragi moj, doi ete na rasprodaju i kupit ete neto, jerkad bih stavila na stranu i najmanju sitnicu za vas, i kad bi to doznali,bili bi u stanju da vas optue za otuivanje popisanih stvari.

Kako je tuan ivot koji naputam! Kako bi Bog bio dobar kadbi dopustio da vas jo jednom vidim prije nego to umrem! Oprostitemi to vam ne piem yie, ali oni koji mi govore da e me izlijeitiiscrplju me putanjem krvi i moja ruka ne moe vie pisati.

Marguerite GautierI doista, posljednje rijei bile su jedva itljive.Vratih pismo Armandu koji ga je u mislima jo jednoj proitao

kao to sam ga ja proitao s papira, jer mi, uzevi ga, ree:- Tko bi ikada pomislio da je ovo napisala jedna kurtizana!I sav potresen uspomenama, neko vrijeme je promatra; rukopis

pisma koje na kraju prinese usnama.- I kad pomislim - nastavi onda - da je umrla, a da je nisam moga

vidjeti i da je nikad vie neu vidjeti. Kad pomislim da je uinila zamene ono to ni sestra uinila ne bi ne mogu oprostiti sebi to samdopustio da tako umre.

"Umrla! Umrla! Mislei na mene, piui i izgovaraju moje ime,jadna draga Marguerite!"

I prepustivi se svojim mislima i suzama Armand mi stisne rukui nastavi:

- Svi bi smatrali da sam vrlo djetinjast kad bi vidjeli kakooplakujem smrt jedne takve ene; ali ne bi znali kakvi sam joj bolnanio, kako sam bio okrutan, a kako je ona bila dobra i pomirena sasudbinom. Mislio sam da ja njoj moram oprostiti, a danas vidim dasam nedostojan oprotenja koje mi je udijelila. Oh! Deset godinaivota bih dao, samo da jedan sat mogu plakati pred njenim nogama.

Uvijek je teko utjeiti nekoga zbog boli koju ne poznajemo, paipak, ja sam osjetio ivu naklonost prema tom mladiu, tako iskreno

31

mi je povjerio svoju bol da pomislih da nee biti ravnoduan premamojim rijeima, pa rekoh:

- Zar nemate roake, prijatelje? Budite s njima i oni e vasutjeiti, jer ja vas mogu samo aliti.

- Istina je - odgovori on i krupnim koracima pone etati po sobi- dosaujem vam. Oprostite sasvim sam smetnuo s uma da je mojabol vama nevana i da u vam dosaivati neim to vas ne moe i netreba zanimati.

- Niste shvatili smisao mojih rijei; htio bih vam pomoi. Samo,ao mi je to nisam sposoban da vam olakam bol. Ako vas mojedrutvo i drutvo mojih prijatelja moe rastresti, ako sam vampotreban u bilo emu, elim da znate da e mi biti zadovoljstvo akovam mogu pomoi.

- Oprostite, oprostite - ree mi on - bol preuveliava uzbuenje.Dopustite mi da ostanem jo nekoliko minuta, da obriem suze, daljudi na ulici ne bi zurili u tog velikog djeaka kao u kakvo udo.Veoma ste me usreili dajui ni ovu knjigu. Nikada neu znati kakovam zahvaliti na tome.

- Tim to ete mi pokloniti malo prijateljstva, time to ete mikazati uzrok vae boli - rekoh Armandu. - ovjek se utjei priajuiono to ga boli.

- Imate pravo. Ali danas moram plakati, a i govorio bih vamnepovezano. Jednog dana sve u vam ispriati pa ete vidjeti to jerazlog da alim za jadnom djevojkom. A sada - doda, briui jojednom oi i gledajui se u ogledalo - recite mi da me ne smatratesuvie luckastim i dopustite mi da vas opet posjetim.

Pogled tog mladia bio je toliko dobar i blag da sam bio spremanzagrliti ga.

Oi su mu se ponovo poele magliti od suza. Opazio je da samto primijetio pa je odvratio pogled od mene.

- No, - rekoh mu - samo hrabro.- Zbogom! - odgovori mi tada.I uinivi krajnji napor da ne zaplae, vie izleti nego to izie iz

sobe.

31

Podigoh zavjesu na prozoru i ugledah ga kako se penje u koijuto je ekala ispred vrata. Ali tek to se smjestio brizne u pla isakrije lice maramicom.

31

V.PROLO je prilino dugo a da nita nisam uo o Armandu, ali

sam zato esto sluao o Margueriti.Ne znam jeste li primijetili da je dovoljno da ime jedne osobe,

koja vam je mogla postati nepoznata ili barem beznaajna, budesamo jednom izgovoreno pred vama, pa da se oko tog imena malopomalo skupe pojedinosti i da nakon toga sluate kako vam sviprijatelji govore o neemu o emu vam nikad prije nisu govorili.Tada otkrivate da vam je ta osoba bila gotovo bliska, opaate da jemnogo puta neprimjeeno prola kroz va ivot. U dogaajima kojevam pripovijedaju, nalazite stanovito podudaranje, stvarnu srodnost spojedinim dogaajima iz vaeg osobnog ivota. Sa mnom iMargueritom nije ba bilo tako, jer sam je viao, sretao, znao kakoizgleda, poznavao njezine navike. Meutim, poslije one rasprodaje,njeno mi je ime tako esto dopiralo do uiju, a u okolnostima kojesam ispriao u prolom poglavlju to ime je bilo povezano s takodubokom boli da je moje iznenaenje poraslo i povealo mojuradoznalost.

Zbog toga sam se prijateljima, s kojima inae nikad nisamrazgovarao o Margueriti, obraao samo rijeima:

- Jeste li poznavali neku Margueritu Gautier?- Damu s kamelijama?- Da.- Jako dobro!To "jako dobro!" ponekad bi bilo popraeno osmijehom koji nije

ostavljao mjesto sumnji u svoje znaenje.- Pa dobro, kakva je bila ta djevojka? - nastavio bih.- Dobra.- I to je sve?- Boe moj! Da, s vie duha i moda vie srca od ostalih.- I nita posebno ne znate o njoj?- Upropastila je Baruna de G...

31

- Samo to?- Bila je ljubavnica starog vojvode... - Je li mu doista bila ljubavnica? - Tako kau. U svakom sluaju, davao joj je mnogo novaca.Uvijek iste openite pojedinosti.Ta sam, meutim, radoznalo elio saznati neto o njezinoj vezi s

Armandom.Jednog dana sretoh jednog od onih koji stalno ive u

prijateljstvu s poznatim enama. Upitah ga:- Poznavali ste Margueritu Gautier?Odgovorio mi je: - Jako dobro.- Kakva je to bila djevojka?- Lijepa i dobra. Veoma me raalostila njezina smrt.- Je li imala ljubavnika imenom Armand Duval?- Jednog visokog, plavog mladia?- Da.- Jest, imala je.- Tko je taj Armand?- Mladi koji je s njom potroio i ono malo to je imao, mislim, i

koji ju je bio prisiljen napustiti. Kau da je bio lud za njom.- A ona?- Kau da je i ona njega jako voljela, ali na nain kako te ene

vole. Od njih ne treba traiti vie nego to mogu dati.- A to je bilo s Armandom?- Ne znam. Slabo smo ga poznavali. S Margueritom je proveo

pet ili est mjeseci, ali na selu. Kad se vratila, on je otiao.- I kasnije ga vie niste vidjeli?- Nikad vie.Ni ja vie nisam vidio Armanda. Na kraju sam se zapitao nije li

vijest o Margueritinoj smrti, preuveliala njegovu nekadanju ljubav,pa prema tome i bol. Govorio sam u sebi da je s pokojnicomzaboravio i obeanje da e me opet posjetiti.

31

Ta pretpostavka bila bi vjerojatna kad bi se radilo o nekomdrugom, ali u Armandovu oajanju bilo je znakova iskrenosti, te sam,prelazei iz jedne u drugu krajnost, pomiljao da se bol pretvorila ubolest i da zato nemam vijesti o njemu, jer je bolestan ili modamrtav.

Taj mladi me je zanimao, i protiv moje volje. Moda je u tomzanimanju za njega bilo i sebinosti. Moda sam u toj, patnjinasluivao dirljiv ljubavni doivljaj, a moda je, na kraju, elja dasaznam neto vie mnogo pridonijela mojoj, zabrinutosti zbogArmandove utnje.

Poto gospodin Duval nije dolazio k meni, odluih da japosjetim njega. Izgovor nije bilo teko pronai. Na alost, nisamznao njegovu adresu, a od onih koje sam pitao nita nisam saznao.

Otidoh u ulicu d'Antin. Moda Margueritin vratar zna gdjestanuje Armand. Vratar je bio novi, pa ni on nije znao Onda samtraio na kojem groblju je sahranjena gospoica Gautier. Bila jepokopana na groblju Montmartre.

Bio je travanj, vrijeme je bilo lijepo, grobovi sigurno vie nisuimali bolan i tuan izgled to im ga daje zima. Ve je bilo dovoljnotoplo da se ivi sjete mrtvih i da ih posjete. Pooh na groblje misleiu sebi: "Po samom izgledu Margueritina groba vidjet u traje li joArmandova bol, i saznati moda to se dogodilo s njime."

Uoh u uvarevu kuicu i upitah ga da li je 22. veljae ni grobljuMontmartre sahranjena neka ena po imenu Marguerite Gautier.

ovjek prelista debelu knjigu u kojoj su zapisana i brojevimaobiljeena imena svih koji ulaze u posljednje utoite, te mi odgovorida je 22. veljae uistinu sahranjena ena s tim imenom.

Zamolih ga da me netko povede na grob, jer se bez vodiaovjek ne moe snai u tom gradu mrtvih koji ima svoje ulice, kao igrad ivih. Nadzornik pozva jednog vrtlara i da de mu potrebneupute. Ovaj ga meutim prekine rijeima.

- Znam, znam... O! grob nije teko prepoznati - nastavi zatimovaj obraajui se meni.

- Zato? - upitah ga.

31

- Zato to je na njemu drugaije cvijee nego na ostalimgrobovima.

- Brinete li se vi o njemu?- Da, gospodine, i volio bih da se svi roaci brinu o pokojnicima

kao to se brine taj mladi koji mi je povjerio grob.Nakon nekoliko zavoja vrtlar se zaustavi i ree:- Stigli smo.Uistinu, pred mojim oima prostirala se gredica cvijea a koju

nikad ne bih rekao da je grob, da to nije potvrivao bijeli mramornispomenik na kojemu je bilo urezano ime.

Mramorni je spomenik bio postavljen uspravno, a zakupljenkomad zemlje koji je bio prekriven bijelim kamelijama, okruivala jeeljezna ograda.

- to kaete na to? - zapita me vrtlar.- Jako lijepo.- I naloeno mi je da zamijenim svaku kameliju koja uvene.- A tko vam je to naloio?- Jedan mladi koji je mnogo plakao kad je prvi put doao. Bez

sumnje, neki bivi ljubavnik pokojnice, jer ini se da je to bila lakaena. Kau da je bila vrlo lijepa. Je li ju je gospodin poznavao?

- Da.- Kao i onaj drugi - izusti vrtlar i lukavo se osmjehne.- Ne, nikad s njom nisam razgovarao.- A doli ste joj posjetiti grob. Doista lijepo od vas, jer oni koji

posjeuju ovu jadnu djevojku nee zakriti groblje.- Znai, nitko ne dolazi?- Nitko osim mladog gospodina koji je jednom doao.- Samo jednom?- Da, gospodine.- I od tada nije navratio?- Ne, ali e doi kad se vrati.- Na putu je, dakle?- Da.- A znate li gdje je?

31

- Mislim da je kod sestre pokojne gospoice Gautier.- to radi tamo?- Trai doputenje da pokojnicu pokopa na neko drugo mjesto.- Zato je ne bi ostavio ovdje?- Znate, gospodine, ljudi s mrtvacima svata rade. Mi to ovdje

svaki dan gledamo. Ovaj grob je zakupljen samo na pet godina, amladi eli zauvijek zakupiti jedan vei grob a to e biti prikladnije unovom dijelu groblja.

- A to vi nazivate novim dijelom?- Nove parcele koje se sada prodaju, tamo lijevo. Da se groblje

uvijek odravalo kao sada, ne bi mu bilo ravna na svijetu, ali mnogotoga treba jo napraviti pa da sve bude u redu. I onda, ljudi su takoudni.

- to time elite rei?- Hou rei da ima ljudi koju su ak i ovdje oholi. Evo, ova

gospoica Gautier je, oprostite na izrazu, ivjela pomalo raskalaeno.Sad je jadna gospoica mrtva i od nje je ostalo isto ono to i od onihkojima se nita ne moe predbaciti i ije grobove svaki danzalijevamo. Vidite, kad su roaci pokojnika koji su sahranjeni okonje doznali to je ona bila, palo im je na pamet da se usprotive to jesahranjena ovdje, govorei da bi za takve ene trebalo odreditiposebno zemljite, kao to to imaju i siromasi. Jeste li to ikad uli?Lijepo sam im odbrusio. Ti debeli rentijeri to samo etiri putagodinje posjeuju svoje pokojnike, to samo donose cvijee - ipogledajte kakvo cvijee! - i paze na svaki franak kad je u pitanjuodravanje groba onih koje toboe oplakuju, koji na njihovimgrobovima ispisuju suze to ih nikada nisu prolili i uz to jo pravepotekoe susjedima. Moete mi vjerovati, gospodine; ja nisampoznavao tu gospoicu, ne znam to je radila, a ipak je volim, volimtu jadnu malu, i brinem se o njoj, i sadim joj kamelije, i to ponajpravednijoj cijeni. Ona je moja najmilija pokojnica. Mi,gospodine, mi moramo voljeti mrtve, jer smo toliko zauzeti dagotovo nemamo vremena voljeti ita drugo.

31

Promatrao sam tog ovjeka, a poneki od mojih itatelja shvatite, i bez objanjenja, uzbuenje koje sam osjetio sluajui ga.

On to sigurno nije primijetio, jer je nastavio:- Kau da je bilo ljudi koji su se upropatavali zbog te djevojke i

da je imala ljubavnike koji su je oboavali. Eh, i kad promislim danijedan nikad nije doao da joj kupi barem jedan jedini cvijet, to jeneobino i alosno. Ova se ipak ne bi mogla poaliti, jer ima svojgrob, pa iako je se samo jedan ovjek sjea, on to radi i za sve ostale.Ali ima i takvih jadnica kao to je bila i ona, i njenih godina, kojebacaju u zajedniku raku, a meni se srce kida kad ujem kako tajadna tijela padaju u zemlju. I nitko se vie ne brine o njima kadumru? Na zanat nije ba uvijek veseo, naroito ako nam je ostalomalo srca. to ete!? To je jae od mene. Imam jednu ljepu kerkuod dvadeset godina i kad ovamo donesu neku pokojnicu njezine dobi,pa bila otmjena dama ili skitnica, pomislim na nju i ne mogu svladatiuzbuenje.

Ali ja vam sigurno dosaujem svojim priama, a vi niste doliovamo da njih sluate. Rekli su mi da vas odvedem na grobgospoice Gautier i ja sam vas doveo. Mogu li vas jo neim usluiti.

- Znate li adresu gospodina Armanda Duvala? - upitah ovjeka.- Da, stanuje u ulici N... tamo sam bar iao naplatiti sve cvijee

koje vidite ovdje.- Hvala, prijatelju.Pogledah jo jednom cvijeem iskieni grob. I protiv svoje volje,

zaeljeh zaviriti u njegovu dubinu i vidjeti to je zemlja uinila odlijepog stvorenja koje su u nju bacili. Zatim se udaljih, veoma tuan.

- eli li gospodin vidjeti gospodina Duvala? - nastavi vrtlarhodajui uza me.

- Da.- Siguran sam da se jo nije vratio, jer bih ga sigurno ve vidio

ovdje.- Uvjereni ste dakle da nije zaboravio Margueritu?- Ne samo da sam uvjeren u to, ve bih se okladio da je eli

prenijeti u drugi grob samo zato da je jo jednom vidi.

31

- Kako to?- Prva rije koju mi je rekao kad je doao na groblje bila je: "to

da napravim kako bih je jo jednom vidio?". To bi bilo mogue samokad bi je prenijeli u drugi grob, pa sam ga uputio to bi sve moraonapraviti da bi dobio doputenje. Za to, jer vi svakako znate da priprenoenju mrtvaca iz jednog groba u drugi, netko ih trebaprepoznati, a jedino obitelj moe dopustiti taj prijenos, kojemu moraprisustvovati policijski komesar. Gospodin Duval je i otiao sestrigospoice Gautier da bi dobio to doputenje, a kad se vrati, oito jeda e najprije nas posjetiti.

Bili smo stigli do vrata groblja. Ponovo zahvalih vrtlaru, stavihmu u ruku nekoliko novia i uputih se u ulicu koju mi je naznaio.

Armand se jo nije bio vratio.Ostavih mu pisamce u kojemu sam ga zamolio da me posjeti im

stigne ili da mi porui gdje bih ga mogao nai.Sutradan ujutro primih Duvalov odgovor u kojem me obavijestio

o svom povratku i zamolio da doem k njemu, dodavi da ne moeizii iz kue, jer je jako umoran.

31

VI.ARMANDA zatekoh u krevetu.Ugledavi me, prui mi svoju

vrelu ruku.- Imate groznicu - rekoh mu.- Nije to nita, umor od prebrzog putovanja, to je sve.- Dolazite od Margueritine sestre?- Da. Tko vam je rekao?- Znam. A jeste li postigli to ste htjeli?- Jesam. Ali tko vas je obavijestio o mojem putovanju icilju

puta?- Vrtlar na groblju.- Jeste li vidjeli grob?Jedva sam se usudio odgovoriti, jer mi je ton te reenice

pokazivao da je onaj koji ju je izgovorio, jo uvijek ovladanuzbuenjem kojemu sam bio svjedok, i da e jo dugo, svaki put kadga njegova misao ili neije rijei podsjete na tu bolnu zgodu touzbuenje nadjaati njegovu volju.

Zadovoljili se dakle time to mu odgovorih pokretom glave.- Je li se vrtlar dobro brinuo o grobu? - nastavi Armand.Dvije krupne suze kliznue niz lice bolesnika koji okren glavu

da bi ih sakrio. Napravih se kao da ih nisam vidio i pokuah skrenutirazgovor.

- Prola su ve tri tjedna otkako ste otili - rekoh mu.Armand prijee rukom preko oiju i odgovori: - Tono tri tjedna.- Dugo je trajalo putovanje.- Oh, nisam stalno putovao. Da petnaest dana nisam bio

bolestan, ve bih se davno bio vratio. Ali tek to sam stigao amodobio sam groznicu i morao sam ostati u krevetu.

- I ponovo ste krenuli na put, a jo ni ozdravili niste.- Umro bih, da sam jo osam dana ostao u tom selu.- Ali sad, kad ste se vratili, morate se lijeiti. Prijatelji e as doi

vidjeti, a ja prvi, ako mi dopustite.

31

- Za dva sata u ustati.- Kakva nepromiljenost!- Moram.- to tako hitno morate obaviti?- Moram otii policijskom komesaru.- Zato ne zamolite nekoga da umjesto vas obavi taj posao od

kojeg se moete jo vie razboljeti?- To je jedino to me moe izlijeiti. Moram je vidjeti.Otkako

sam doznao za njezinu smrt, a naroito to otkad sam joj vidio grob, javie ne spavam. Ne mogu zamisliti da je mrtva, ena koju samostavio tako mladu i tako lijepu. Moram se uvjeriti u to. Moramvidjeti to je Bog uinio s tim stvorenjem koje sam toliko volio. Imoda e odvratnost prizora zamijeniti oajanje sjeanja. Vi ete mepratiti, zar ne... ako vas suvie ne gnjavim?

- to vam je rekla njezina sestra?- Nita. Izgledala je vrlo zauena to jedan stranac eli kupiti

parcelu i urediti Margueritin grob, ali odmah mi je potpisalaovlatenje koje sam od nje traio.

Posluajte me, priekajte s prijenosom dok sasvim ne ozdravite.- Oh! Budite spokojni, bit u jak. Uostalom, poludio bih kad ne

bih to prije izvrio odluku ije ostvarenje je postalo potreba mojeboli. Kunem vam se da se neu smiriti dok opet ne vidim Margueritu.Moda je to ed groznice koja me pali, san mojih besanica,posljedica mojeg pretjeranog oduevljenja. Ali, i kad bih, kaogospodin de Rance, morao poi u trapiste nakon to je vidim, ipakbih je elio vidjeti.

- Razumijem - odgovorih Armandu - i stojim vam naraspolaganju. Jeste li vidjeli Julie Duprat?

- Da. Oh! Posjetio sam je istog dana kad sam se prvi put vratio.- Je li vam predala papire koje joj je Marguerite ostavila za vas?- Evo ih.Armand izvue jedan sveanj ispod jastuka i odmah ga vrati

natrag.

31

- Na pamet znam sve to sadre ti papiri - ree mi. - Ve tritjedna itam ih po deset puta dnevno. I vi ete ih proitati, ali kasnije,kad se smirim, kad vam budem mogao objasniti koliko srca i ljubaviotkriva ta ispovijest. Zasada traim od vas jednu uslugu.

- Kakvu?- eka li vas koija dolje? - Da.- Hoete li onda uzeti moj paso i otii na potu da pitate ima li

pisama za mene? Moj otac i sestre sigurno su mi pisali u Pariz, a jasam tako urno otputovao da se prije odlaska nisam stigao raspitati.Kad se vratite, zajedno emo otii da obavijestimo policijskogkomesara o sutranjoj ceremoniji.

Armand mi preda svoj paso i ja otidoh u ulicu Jean-JacquesRousseau. Bila su dva pisma na ime Duval, ja ih uzeh i vratih senatrag.Kad sam se vratio, Armand je ve bio potpuno obuen ispreman izii.

- Hvala - ree uzevi pisma. - Da - doda nakon to je pogledaoadrese - da, od oca i sestre. Sigurno nisu mogli shvatiti moju utnju.

- Poimo - ree mi - sutra u odgovoriti.Krenusmo policijskom komesaru, kojemu Armand preda

ovlatenje Margueritine sestre.Komesar mu u zamjenu dade pismenu poruku za nadzornika

groblja. Bi dogovoreno da e se prijenos obaviti sutradan ujutro udeset sati, da u ja doi po njega jedan sat ranije i da emo zajednokrenuti na groblje.

I ja sam bio uzbuen zbog sutranjeg prijenosa i, priznajem,cijelu no nisam zaspao. Ako mogu suditi po mislima koje su meobuzimale, za Armanda je to morala biti duga no.

Kad sam sutradan u devet sati doao k njemu, bio je strasnoblijed, ali izgledao je miran.Osmjehnuo se i pruio mi ruku.

Njegove svijee su dokraja bile izgorjele, i, prije nego to jeizaio, Armand je uzeo veliko pismo upueno ocu koje je bez sumnjesadravalo njegove none dojmove.

Pola sata kasnije stigosmo u Montmartre.

31

Komesar je iao polako u pravcu Margueritina groba. Komesarje iao prvi, a Armand i ja nekoliko koraka iza njega.

S vremena na vrijeme osjetio bih kako mojem prijatelju grevitodrhtiruka, kao da su ga odjednom proli trnci. Tada bih ga pogledao.On je shvaao moj pogled i osmjehivao mi se, ali otkad smo izili iznjegove kue nismo izmijenili ni jednu rije.

Neto ispred groba Armand se zaustavi da bi obrisao lice koje jebilo ovlaeno krupnim kapljicama znoja.Iskoristih taj predah daodahnem, jer je i meni srce estoko udaralo.

Gdje je izvor bolnom uitku koji ovjek nalazi u takvimprizorima? Kad smo stigli na grob, vrtlar je ve bio uklonio sve lonces cvijeem, eljezna ograda bila je skinuta, a dva grobara suotkopavala raku. Armand se naslonio na drvo i promatrao.Izgledaloje kao da mu se cijeli ivot naao pred oima.

Odjednom jedan pijuk udari u kamen.uvi to, Armand ustukne kao da ga je struja udarila, stisne mi

ruku tako snano da me je zaboljelo.Jedan grobar uzme iroku lopatui malo-pomalo izbaci zemlju iz rake. Zatim, kako je jo ostalokamenje kojim se prekriva lijes, on ga izbaci kamen po kamen.

Promatrao sam Armanda, jer sam se bojao da ga ne slomiuzbuenje koje se svakog trenutka oigledno poveavalo. Ali on jejo uvijek promatrao, iroko otvorenih oiju kao u ludilu, dok jesamo lagano podrhtavanje usana i obraza pokazivalo da ga je svladaoestoki ivani napad.

Za sebe mogu rei samo to da sam poalio to sam doao.Kad je lijes bio potpuno otkriven, komesar ree grobarima: -

Otvorite.Ljudi posluae kao da se radi o najjednostavnijoj stvari na

svijetu.Koveg je bio od hrastovine i oni poee otkrivati gornji dio koji

jesluio kao poklopac. Vijci su od vlage bili zarali, te otvaranjelijesa nije prolo bez napora. Kuni zadah se rairi usprkos mirisnimbiljkama koje su bile u njemu.

- Boe moj! Boe moj! - promrmlja Armand i jo vieproblijedi.

31

ak se i grobari povukoe.Veliki bijeli plat prekrivao je le ocrtavajui neke obrise. Plat

je na jednom kraju bio gotovo potpuno izjeden i pokazivao je jednostopalo pokojnice.

Umalo mi nije pozlilo, pa i sada, kad ovo piem, sjeanje na tajprizor jo je uvijek jednako jako.

- Pourimo - ree komesar.Tada jedan grobar prui ruku i pone odivati plat. Onda ga

prihvati za jedan kraj i naglo otkrije Margueritino lice.Strano je bilo vidjeti to, a grozno je i priati.Oi su bile samo dvije rupe, usana vie nije bilo, a bijeli zubi

stisnuti jedni uz druge. Duga crna i suha kosa bila je slijepljena nasljepooicama i pokrivala male zelene upljine obraza. Pa ipak, u tomlicu sam prepoznao bijelo, rumeno i veselo lice koje sam tako estoviao.

Armand nije mogao odvratiti pogled s tog lica, samo je priniorubac usnama i grizao ga.

Meni se inilo da mi eljezni obru stee glavu, oi su mi sezamaglile, u uima mi je zujalo, sve to sam mogao uiniti bilo je daotvorim boicu koju sam bio ponio za svaki sluaj i da vrstoudahnem miris soli koja se u njoj nalazila.

Usred tog zaprepatenja zauh kako komesar govori gospodinuDuvalu:

- Prepoznajete li je?- Da - muklo odgovori mladi.- Onda zatvorite i nosite - ree komesar.Grobari ponovno prebacie plat preko lica pokojnice, zatvorie

lijes, prihvatie ga svaki za svoj kraj i uputie se prema mjestu kojeim je bilo naznaeno.

Armand se nije micao. Oi su mu bile prikovane za praznu raku.Bio je blijed kao le koji smo maloas vidjeli... inilo se kao da seskamenio.

Shvatio sam to e se dogoditi kad se bol smanji nestankomprizora, pa ga prema tome nee vie podravati.

31

Pribliih se komesaru.- Je li gospodinova prisutnost jo uvijek potrebna? - rekoh

pokazujui na Armanda.- Ne - ree on - ak vam savjetujem da ga odvedete, jer mi se

ini da je bolestan.- Hajdemo - rekoh tada Armandu uhvativi ga za ruku.- to? - odvrati on pogledavi me kao da me nepoznaje.- Gotovo je - nastavih - morate otii, prijatelju, blijediste, hladno

vam je, skrit e vas ova uzbuenja.- Imate pravo, hajdemo - odgovori nesvjesno, ali ne uini ni

koraka. Tada ga uhvatih pod ruku i odvedoh. Dopustio je da ga vodim

poput djeteta, samo bi s vremena na vrijeme promrmljao: - Jeste lividjeli oi?

I osvrtao se kao da ga je dozivalo privienje tih oiju.Hod mu je postao isprekidan. inilo se da jedino u trzajima

moe napredovati. Zubi su mu cvokotali, ruke su mu bile hladne,estoko nervno uzbuenje zavladalo je cijelim njegovimbiem.Govorio sam mu, ali mi on nije odgovarao.Sve to je mogaouiniti bilo je da se prepusti da ga vodim.

Pred vratima groblja zatekosmo jednu koiju. U pravi as.Tekto je sjeo, drhtanje se pojaalo, dobio je pravi ivani napadaj. Odstraha da se ne uplaim, stezao mi je ruku i aputao:

- Nije mi nita, nije mi nita, htio bih plakati.Osjeao sam kako mu se grudi nadimaju, kako mu krv navire u

oi, ali suze nisu potekle.Dadoh mu da udahne iz boice koja je i meni pomogla. Kad smo

stigli njegovoj kui, samo je jo podrhtavao. Uz pomo sluge poloihga u krevet, naredih da se u sobi naloi vatra i pohitah svomelijeniku. Ispriah mu to se dogodilo. On dojuri.

Armand je bio crven, u bunilu, buncao je nerazgovijetne rijeiod kojih se jedino Margueritino ime moglo uti.

- Dakle? - rekoh lijeniku kad je pregledao bolesnika.

31

- Ni manje ni vie nego ivana groznica, a to je jo i srea, jermislim, neka mi Bog oprosti, da je mogao i poludjeti. Sreom, bolesttijela unitit e bolest due pa e za mjesec dana moda biti spaenod jedne i od druge.

31

VII.BOLESTI kao ona od koje je Armand patio ugodne su, jer

ubijaju na mjestu ili se vrlo brzo izlijee.Petnaest dana nakon dogaaja koje sam ispriao, Armand se ve

lijepo oporavljao i veoma smo se sprijateljili. Gotovo tijekom cijelebolesti nisam naputao njegovu sobu. Proljee nam je u izobiljudarovalo svoje cvijee, zelenilo, ptice, pjesme, a prozor mogprijatelja veselo je gledao na vrt iz kojeg su dopirali zdravi mirisi.

Lijenik je dopustio Armandu da ustane iz kreveta, pa smo estosjedili i razgovarali pokraj otvorenog prozora u vrijeme kad je suncenajtoplije, od podne do dva sata.

Veoma sam pazio da ne spomenem Margueritu bojei se jouvijek da njeno ime ne probudi tunu uspomenu uspavanu prividnimmirom bolesnika. Ali ba naprotiv, Armandu kao da je priinjalozadovoljstvo da pria o njoj, ne onako kao prije, sa suzama u oima,ve s blagim osmjehom koji me je smirivao u pogledu njegovaduevnog stanja.

Zapazio sam da je nakon posljednjeg posjeta groblju, nakonprizora koji je u njemu izazvao estoki napad, bolest u njemu smiriladuevnu bol i da se Margueritina smrt vie nije pojavljivala unekadanjem svjetlu. Nekakva utjeha za njega bila je i uvjerenje da jeMarguerite doista umrla, a da bi odagnao sumorne misli koje su seesto javljale, sav se Predavao uspomenama na sretne trenutke svojeveze s njom i inilo se da jedino te uspomene eli sauvati.

Tijelo je bilo isuvie iscrpljeno boleu, pa ak i samim lienjemgroznice, a da bi dopustilo duhu snano uzbuenje, a opa proljetnaradost koja je okruivala Armanda skretala mu je misli, i protivnjegove volje, veselijim uspomenama. Bez prestanka je tvrdoglavoodbijao da obavijesti obitelj Pogibelji u kojoj se nalazi, pa i kad jeve bio spaen, njegov otac jo nije doznao za njegovu bolest.

31

Jedne veeri ostali smo uz prozor due nego obino. Vrijeme jebilo prekrasno, a sunce je zalazilo u aurnom i zlatnom sjaju. Iakosmo bili u Parizu, zelenilo koje nas je okru. ivalo kao da nas jeodvajalo od svijeta, a um koija koje su prolazile tek ponekad bipomutilo na razgovor.

- Ba nekako u ovo doba godine i jedne veeri poput ove,upoznao sam Margueritu - ree mi Armand slijedei samo svojemisli, a ne ono to sam mu govorio.

Ja ne odgovorili nita.Tada se on okrenu meni i ree:- Ipak, moram vam ispriati tu priu. Vi ete o tome napisati

knjigu kojoj nee vjerovati, ali koju e moda zanimljivo biti pisati.- Ispripovjedit ete mi to kasnije, prijatelju moj - odgovorih - jo

niste dovoljno prizdravili.- Veera je topla, pojeo sam svoje pilee meso - ree

osmjehnuvi mi se - groznicu nemam, nikakva drugog poslanemamo, sve u vam ispriati.

- Kad ve toliko elite, sluam vas.- To je vrlo jednostavna pria - doda tada - i ja u vam je

ispriati onako kako su dogaaji tekli. Ako kasnije budete pisali otome, slobodno moete ispriati i drugaije.

Evo to mi je ispripovjedio, a ja sam moda u toj dirljivoj priiizmijenio tek poneku rije.

- Da - nastavi Armand, sputajui glavu u naslonja - da, bilo jeto jedne veeri kao to je ova. Dan sam proveo u prirodi s jednimprijateljem, Gastonom R... Navee smo se vratili u Pariz, pa kakonismo znali to da radimo, uli smo u kazalite Varietes.

Za vrijeme jedne pauze izili smo u hodnik gdje smo sreli visokuenu koju moj prijatelj pozdravi.

- Koga ste to pozdravili? - upitah ga.- Margueritu Gautier - odgovori on.- ini mi se da je jako izmijenila, jer je nisam prepoznao - rekoh

s uzbuenjem koje ete uskoro shvatiti.

31

- Bila je bolesna. Jadna djevojka, nee vie dugo. Sjeam se tihrijei kao da su mi juer kazane. Trebate znati, prijatelju, da je taena ve dvije godine, kad god bih je sreo, ostavljala na mene udandojam.

Problijedio bih, srce bi mi estoko poelo udarati, a da ni sam neznam zato. Imam prijatelja koji se bavi okultnim znanostima i kojibi to to sam osjeao nazvao afinitetom fluida. Ja jednostavno mislimda mi je bilo sueno da se zaljubim u Margueritu i da sam topredosjeao.

Prvi put sam je vidio na trgu Burze, na vratima trgovine Susse.Ugledao sam jednu otvorenu koiju iz koje je izila neka ena ubijelom. amor divljenja doekao ju je na ulazu u trgovinu. Ja sam,od trenutka kad je ula pa sve dok nije izila, ostao kao prikovan namjestu. Promatrao sam kroz izlog kako odabire ono to je htjelakupiti. Mogao sam ui, ali nisam se usudio. Nisam znao tko je taena pa sam se bojao da ne pogodi zbog ega sam uao u duan i dase zbog toga ne uvrijedi. Nisam meutim vjerovao da e mi se pruitiprilika da je ponovo vidim.

Bila je elegantno obuena. Nosila je haljinu od muslina, svuobrubljenu barunom, etvrtasti al od kamira koji je na krajevimabio izvezen zlatom i svilenim cvjetovima, firentinski eir, samojednu narukvicu od debelog zlatnog lanca, kakve su ba tada ulazile umodu. Ponovo se popela u koiju i otila. Jedan posluitelj stajao jena vratima duana i pogledom pratio koiju otmjene dame. Priohmu i zamolih ga da mi kae ime te ene.

- To je gospoica Marguerite Gautier - odgovori mi on. Ne usudih se zapitati ga za adresu, ve se udaljih. Sjeanje na to

privienje - jer to je doista bilo privienje - nije mi, kao tolika drugaprivienja, izlazilo iz glave, i posvuda sam traio tu bijelu ikraljevski lijepu enu.

Nekoliko dana poslije toga u Opera-comique prikazivala sejedna velika predstava. Pooh tamo. I prva osoba koju zapazih ujednoj loi na galeriji do pozornice bila je Margu-erite Gautier.

Mladi s kojim sam bio takoer ju je prepoznao i ree mi:

31

- Pogledajte onu lijepu djevojku.U tom trenutku Margueritin dogled bio je upravljen prema nama,

ona opazi mog prijatelja, nasmijei mu se i dade mu znak da jeposjeti.

- Idem je samo pozdraviti - ree mi on - i odmah se vraam.Ne mogoh se suzdrati, a da mu ne kaem:- Vi ste doista sretni!- Zato?- to idete k toj eni.- Da niste zaljubljeni u nju?- Ne - rekoh, porumenjevi, jer zaista nisam znao to da mislim o

tome - ali vrlo rado bih je upoznao.- Doite sa mnom, predstavit u vas.- Najprije je upitajte za doputenje.- Oh! Zaboga, pred njom se ne morate ustruavati. Doite.Njegove su me rijei zaboljele. Prestraio sam se spoznaje da

Marguerite ne zasluuje ono to sam osjeao prema njoj.U knjizi Alphonsea Karra "Am Rauchen" jedan ovjek cijelu

veer prati neku vrlo elegantnu enu u koju se na prvi pogledzaljubio, toliko je bila lijepa. Samo da bi poljubio ruku te ene on usebi osjea snagu da sve poduzme, volju da sve nadvlada, hrabrost dabilo to uini. A ipak, jedva se usuuje pogledti joj nogu koju otkrivada ne bi zaprljala suknju u dodiru s blatom. I dok on sanjari o onometo bi uinio da osvoji tu enu, ona ga zaustavlja na uglu neke ulice ipita eli li poi s njome.

On okree glavu, prelazi ulicu i vraa se kui sasvim tuan.Sjetio sam se te poruke i, ja koji sam htio patiti zbog te ene,

sada sam se bojao da me ne prihvati suvie brzo i da mi odmah nepokloni ljubav koju sam elio platiti dugim ekanjem ili nekomvelikom rtvom. Takvi smo mi mukarci. I doista je srea to mataomoguava ulima tu poeziju i to tjelesne udnje ine taj ustupaksnovima due.

Da su mi rekli: veeras ete imati tu enu, a sutra ete bitipogubljeni, pristao bih. Da su mi rekli: dajte deset zlatnika i bit ete

31

njezin ljubavnik, odbio bih i zaplakao kao dijete kad mu se pribuenju srue kule koje je u snu vidjelo.

Meutim, htio sam je upoznati. To je bio nain ak i jedini, dasaznam to u misliti o njoj.

Rekoh dakle prijatelju da mi je vano da mu ona dopusti da mepredstavi i krenuh hodnicima razmiljajui kako da se vladam prednjom.

Unaprijed sam pokuao nai rijei koje u joj kazati.Kakva li je uzviena djetinjarija ljubav!Trenutak kasnije moj prijatelj se vrati.- eka nas - ree mi.- Je li sama? - upitah ga.- S jo jednom enom.- Nema mukaraca?- Nema.- Hajdemo.Moj prijatelj se uputi prema izlazu iz kazalita.- Ej, pa ne ide se ovuda - rekoh mu.- Idemo kupiti bombona. Zamolila me je. Uosmo u jednu slastiarnicu u prolazu pokraj kazalita. Htio

sam kupiti cijeli duan, razgledavao sam ime bih sve moga napunitivreicu, kad prijatelj zatrai:

- Pola kilograma ueerenih groica.- Znate da to voli?- Nikada ne jede druge bombone, to je poznato.- Ah! - nastavi kad smo izili - znate li kakvoj eni vas

predstavljam? Nemojte zamiljati da je to neka vojvotkinja, ona jekurtizana, i to jedna od najveih, dragi moj. Ne ustruavajte se,dakle, i govorite sve to vam padne na pamet.

- U redu, u redu - promrmljah i podoh za njim govorei u sebi dau se izlijeiti od te strasti.

Kad sam uao u lou, Marguerite se grohotom smijala. Volio bihda je bila tuna.

31

Prijatelj me predstavi. Marguerite mi lagano kimne glavom iree:

- A moji bomboni?- Tu su.Dok ih je uzimala, ona me pogleda. Ja oborih pogled i

pocrvenih.Ona se nagne nad uho svoje susjede, neto joj tiho priapne i

obje prasnue u smijeh.Sigurno sam ja bio povod tog smijeha i moja zbunjenost se

udvostrui. U to vrijeme ljubavnica mi je bila jedna vrlo njena isentimentalna graanka iji su me osjeaji i romantina pismanasmijavali. Tada, zbog boli koju sam osjetio, shvatih bol koju samjoj morao nanijeti, i tih pet minuta volio sam kako nitko nikada nijevolio jednu enu.

Marguerite je jela svoje groice i vie nije obraala panju namene.

Prijatelj me ipak nije htio ostaviti u tom smijenom poloaju.- Marguerite - ree on - ne udite se to gospodin Duval nita ne

govori. Vi ga toliko zbunjujete da ne moe doi do rijei.- Ja bih prije rekla da vas je gospodin dopratio ovamo zato to

vam je bilo neugodno da doete sami.- Da je to istina, - odgovorih sada - onda ne bih molio Ernesta da

trai doputenje da me predstavi.- Moda je to bio samo nain da se odgodi kobni trenutak.Tko je god barem malo ivio sa enama kakva je bila

Marguerite, zna kakvo im zadovoljstvo priinjaju dosjetke na tuiraun i peckanje ljudi koje prvi put vide. To je bez sumnje osveta zaponienja koja moraju podnositi od onih koje svaki dan vide.

Da bi im odgovorio, ovjek u stanovitoj mjeri mora biti naviknutna njihovo drutvo, a ja to nisam bio. Pa i predodba koju samstvorio o Margueriti preuveliala je njenu alu. Nisam bioravnoduan prema niemu to je dolazilo od te ene. Zato ustadoh i snekom hladnoom u glasu koju nisam mogao potpuno sakriti,odgovorih:

31

- Ako tako mislite o meni, gospodo, ne preostaje mi drugo negovas zamoliti da mi oprostite zbog moje nametljivosti i da midopustite otii, uvjeravajui vas da se to vie nee ponoviti.

Nakon toga pozdravih i izioh.Tek to sam bio zatvorio vrata zauh kako i trei put prasnue u

smijeh. Vie bih volio da me je netko udario u tom trenutku.Vratih se u svoju lou.Doe i Ernest.- Kako ste nagli! - ree mi sjedajui. - One misle da ste ludi.- to je rekla Marguerite kad sam otiao?- Smijala se i uvjeravala me da nikad nije vidjela takvogudaka

poput vas. Ali ne smatrajte da ste pobijeeni. I ne ukazujte timdjevojkama ast shvaajui ih ozbiljno. One neznaju to je elegancijai uljudnost. To je isto kao da parfimirate pse. Njima to smrdi. Radijese valjaju u kaljui.

- Na kraju krajeva, nije vano - rekoh trudei se da svojimrijeima dam nehajan prizvuk. - Nikada vie neu vidjeti tu enu, paako mi se i sviala prije no to sam je upoznao, sad, kad sam jeupoznao, sve se izmijenilo.

- Kojeta! Nadam se da u vas jednog dana ugledati u njenoj loii da u uti kako govore da se upropaujete zbog nje. Uostalom,imate pravo, loe je odgojena, ali lijepo bi bilo imati je za ljubavnicu.

Na svu sreu, zastor se digne i moj prijatelj zauti. Ne bih vamznao kazati koja se predstava prikazivala. Znam samo to da sam svremena na vrijeme podizao pogled prema loi koju sam tako naglonapustio i da su se svaki as u noj smjenjivala lica novih posjetilaca.

Meutim, ipak nisam mogao prestati misliti na Margueritu.tovie, obuzimao me jedan drugi osjeaj. inilo mi se da moramzaboraviti to me je uvrijedila i uinila smijenim. Govorio sam sebida, makar potroio sve to imam, moram osvojiti tu enu i s pravomzauzeti mjesto koje sam tako brzo napustio.

Jo prije svretka predstave Marguerite i njena prijateljicanapustie lou.

I protiv svoje volje, napustih lou.

31

- Odlazite? - upita me Ernest.- Da.- Zato?Ba tog trenutka opazi da je i njihova loa prazna.- Idite, idite - ree mi - i dobra srea, ili radije, bolja srea.Ja izioh.Na stubama zauh utanje haljina i glasove. Sklonih se i vidjeh

kako prolaze dvije ene i dva mladia koji su ih pratili. Oni menenisu primijetili.

U trijemu kazalita enama pristupi jedan mali sluga.- Kai koijau neka nas eka pred vratima "Cafe Anglais - ree

Marguerite. - Do tamo emo pjeke.Nekoliko minuta kasnije, lutajui bulevarom, opazih na Prozoru

jedne velike prostorije tog restorana Margueritu ako naslonjena naogradu otkida latice kamelija iz svog buketa.

Jedan od one dvojice mladia nagnuo se preko njena ramena ineto joj je tiho govorio.

Ja uoh u "Maison d'Or", smjestih se u salon na prvom katu negubei iz vida prozor o kojemu je rije.

U jedan sat poslije ponoi Marguerite se s prijateljima popne usvoju koiju.

Pozvah kola i krenuh za njima.Koija se zaustavila u ulici d'Antin broj 9.Marguerite je izila i sama ula u kuu.Nema sumnje da je to bilo sluajno, ali zbog tog sluaja bio sam

sretan.Od tog dana esto sam sretao Margueritu na predstavama i na

Champs-Elysees. Ona uvijek jednako vesela, ja uvijek jednakouzbuen.

Onda proe petnaest dana a da je nigdje nisam vidio. Naoh se sGastonom i upitah ga to je s njom.

- Jadna djevojka, veoma je bolesna - odgovori mi on.- to joj je?

31

- Ima bolesna plua, a kako ivi ivotom koji je ne moeizlijeiti, sad je u krevetu i umire.

udno je ljudsko srce. Bio sam gotovo zadovoljan to jebolesna.

Svakog dana sam dolazio da se raspitam o bolesnici, ali nisamkazivao svoje ime i nisam ostavljao posjetnicu. Tako sam doznao dase oporavlja i da je otputovala u Bagneres.

Vrijeme je prolazilo. Dojmovi, ako ne i uspomene kao da sumalo-pomalo iezavali iz mog pamenja. Putovao sam. Prijateljstva,navike, poslovi potamnie misao na nju, i kad bih se sjetio togdoivljaja, gledao sam u njemu samo strast koja obuzima posvemladog ovjeka, strast kojoj se ubrzo i sam smije.

Uostalom, nisam samo svojom zaslugom izbrisao tu uspomenu,budui da sam Margueritu nakon njezinog odlaska izgubio iz vida i,kao to sam vam ve rekao, nisam je prepoznao kad je prola krajmene hodnikom kazalita Varietes.

Istina, bila je pod koprenom, ali pod bilo kakvim velom da jebila prije dvije godine, ne bih je morao vidjeti da bih je prepoznao.Osjetio bih je.

To ipak nije sprijeilo moje srce da snano zakuca kao samsaznao tko je proao; i dvije godine to je nisam vidio, i posljedicenae razdvojenosti rasplinue se na sam dodir njezine haljine.

31

VIII.MEUTIM, produi Armand nakon kratke stanke, iako sam

shvatio da sam jo uvijek zaljubljen, osjeao sam da sam jai negonekada, i u mojoj elji da ponovo sretnem Margueritu bilo je i voljeda joj pokaem da sam postao nadmoniji od nje. Kakve sve putove irazloge ne pronalazi srce da bi postiglo ono to eli!

I kako due nisam mogao ostati u hodniku vratih se da zauzmemsvoje mjesto u parteru bacivi usput letimian pogled po dvorani davidim u kojoj se loi nalazi.

Sjedila je u jednoj loi u parteru, do pozornice, sasvim sama.Promijenila se kao to sam vam rekao i na njenim usnama vie nisamopaao onaj ravnoduni smijeak. Vidjelo se da je patila i da jouvijek pati.

Iako je ve bio travanj, jo uvijek je bila obuena kao zimi i svaprekrivena velurom.

Gledao sam je tako uporno da je moj pogled privukao njezin.Nekoliko trenutaka me je promatrala, a onda je uzela dogled da boljevidi i sigurno je povjerovala da me je prepoznala, mada nije tonoznala tko sam, jer, kad je spustila dogled, oko usana joj se pojaviosmijeh, onaj ljupki enski pozdrav kojim je htjela odgovoriti napozdrav to ga je oekivala od mene.

Ali ja ne odgovorih na taj osmijeh, kao da sam elio pokazatisvoju nadmo pravei se da sam je zaboravio, dok se ona menesjeala.

Pomislila je da se prevarila i okrenula je glavu. Zastor se digne.Mnogo puta sam vidio Margueritu u kazalitu, ali nikad nisam

osjetio da je imalo zanima predstava.I mene je predstava vrlo malo zanimala, pa sam samo nju

Promatrao trudei se koliko god sam mogao da ona to ne primijeti.Tako sam vidio kako izmjenjuje poglede s osobom koja se

nalazila u loi nasuprot njenoj. Pogledah u tu lou i prepoznah enu skojom sam bio prilino dobar.

31

Ta ena je nekada bila kurtizana, zatim je pokuala igrati ukazalitu, ali nije uspjela pa se, raunajui na svoje veze s elegantnimenskim svijetom Pariza, poela baviti trgovinom i otvorila modnisalon.

Osjetio sam da bi mi mogla pomoi da sretnem Margueritu, teiskoristih trenutak kad je pogledala prema meni i pozdravih je rukomi oima.

Dogodi se ono to sam predvidio. Pozvala me u svoju lou.Prudence Duvernov, tako se naime zvala ta modistica, bila je

jedna od onih debelih ena etrdesetih godina s kojom niste trebalibiti veliki diplomat kako bi je naveli da kae ono to elite doznati,naroito ako je to tako jednostavno poput onoga to sam ja htio pitati.

Iskoristih trenutak kad je ponovo izmijenila pogled sMargueritom i upitah je:

- Koga to gledate?- Margueritu Gautier.- Poznajete je?- Da. Ja sam njena modistica, a i susjede smo.- Stanujete dakle u ulici d'Antin?- Broj 7. Prozor njezine toaletne sobe gleda na prozor moje.- Kau da je ljupka djevojka.- Vi je ne poznajete?- Ne, ali rado bih je upoznao.- Hoete li da joj kaem da doe u nau lou?- Ne, vie bih volio da me vi povedete k njoj.- Kui?- Da.- To je tee.- Zato?- Zato to je tienica jednog starog ljubomornog vojvode.- tienica, to je divno.- Da, tienica - nastavi Prudence. - Jadni bi stari doista bio na

mukama kad bi joj bio ljubavnik.

31

Prudence mi tada ispria kako je Marguerite upoznala vojvodu uBagneresu.

- Zato je dakle sama ovdje? - rekoh.- Da, zato.- A tko e je otpratiti? - On.- Znai, doi e po nju?- Za koji trenutak.- A tko e vas otpratiti?- Nitko.- Mogu li ja?- Ali vi ste s prijateljem, ini mi se.- Obojica emo vas otpratiti.- Tko je va prijatelj?- Jedan divan i veoma duhovit mladi. Bit e oaran to se moe

upoznati s vama.- Dobro. Poi emo svo troje poslije ovog ina, jer posljednji

poznajem.- Vrlo rado. Idem obavijestiti prijatelja.- Idite.- Ah! - klikne Prudence u trenutku kad sam htio izii. - Evo

vojvode. Ulazi u Margueritinu lou.Pogledah.Iza djevojke doista sjedne ovjek sedamdesetih godina i prui joj

vreicu iz koje ona osmjehnuvi se odmah izvadi jedan bombon,zatim je poloi na ogradu loe, klimnuvi pritom Prudenci kao daeli rei:

- Hoete li?- Ne - odmahnu Prudence.Marguerite ponovo uze vreicu i okrenuvi se pone razgovarati

s vojvodom.Pripovijedanje svih ovih pojedinosti nalik je na djetinjariju, ali

sve to je u vezi s tom djevojkom toliko je prisutno u mom sjeanjuda danas ne mogu prijei preko toga.

31

Sioh da obavijestim Gastona o onome to sam se dogovorio.On pristane.Digosmo se s naih mjesta i krenusmo u lou gospoe Prudence

Duvernov.Tek to smo otvorili vrata partera morali smo zastati kako bismo

propustili Margueritu i vojvodu koji su odlazili.Deset godina ivota bih bio dao da sam mogao biti na mjestu tog

starog dobriine.Kad su izili na ulicu, on je smjesti u dvopreg kojim je sam

upravljao i dva predivna konja odvezoe ih punim kasom.Mi uosmo u Prudencinu lou.

31

IX.Kad je in zavrio, siosmo i pozvasmo fijaker koji nas povede u

ulicu d'Antin broj 7. Na vratima kue Prudence nam ponudi dauemo i da nam pokae svoj salon koji jo nismo bili vidjeli, a kojimse, kako se inilo, veoma ponosila. Moete zamisliti kakvom samrevnou to prihvatio.

inilo mi se da se malo pomalo pribliavam Margueriti. Veomabrzo skrenuo sam razgovor na nju.

- Je li stari vojvoda kod vae susjede? - upitah Prudencu.- Ne, sigurno je sama.- Onda joj mora biti strano dosadno - doda Gaston.- Gotovo svaku veer provodimo zajedno ili me ona pozove kad

se vrati kui. Nikad ne ide u krevet prije dva sata ujutro. Ranije nemoe zaspati.

- Zato?- Jer ima bolesna plua i gotovo uvijek ima temperaturu.- Nema ljubavnika? - upitah ja.- Nikad nitko ne ostaje kod nje kad ja odlazim, ali ne mogu se

zakleti da nitko ne doe kad ja odem. esto naveer sretnem kod njenekog grofa de N... koji misli da e imati vie uspjeha ako je posjetiu jedanaest sati kad joj poalje onoliko dragulja koliko ona zaeli.Ali ona ga ne moe vidjeti ni na slici. Grijei, jer on je vrlo bogatmladi. Uzalud joj s vremena na vrijeme govorim: "Drago mojedijete, to je ovjek koji vam je potreban!" A ona, iako me obinoslua, okrene mi leda i odgovori da je previe glup. U redu, neka je iglup, ali za nju bi to bila dobra prilika, jer stari vojvoda svakog danamoe umrijeti. Starci su sebini. Obitelj mu bez prestanka predbacujenjegovu naklonost prema Magueriti. A to su ve dva razloga da jojnita ne ostavi. Ja je opominjem, a ona mi odgovara da e jo uvijekimati vremena uzeti grofa poslije vojvodine smrti.

- Ali ivjeti kako ona ivi nije ba uvijek ugodno - nastaviPrudence. - Meni to ne odgovara. Brzo bih ja otpravila staroga. Stari

31

je dosadan. Naziva je svojom kerkom, brine o njoj kao o djetetu,uvijek joj je za petama. Sigurna sam da neki njegov sluga lunja poulici pazei tko izlazi, a ko ulazi.

- Jadna Marguerite! - ree Gaston, sjedne za klavir te poenesvrati neki valcer. - Ja to nisam znao. Ipak, u posljednje vrijemeizgleda mi manje vesela.

- Pst! - ree Prudence oslukujui. Gaston prestade svirati. - Mislim da me zove. I mi osluhnusmo.Uistinu, jedan je glas dozivao Prudencu. - Hajdemo, gospodo, morate otii - ree nam gospoa.- Ah! Tako vi dakle shvaate gostoprimstvo - ree Gaston

smijui se. - Otii emo kad nam se svidi.- A zato moramo otii?- Idem k Margueriti.- Priekat emo vas ovdje.- To nije mogue.- Onda idemo s vama.- To jo manje.- Ja poznajem Margueritu - ree Gaston. - Mogu je posjetiti.- Ali Armand je ne poznaje.- Ja u ga predstaviti.- To je nemogue.Ponovo zausmo Margueritu kako doziva Prudencu. Ova potri

u toaletnu sobu. Gaston i ja poosmo za njom. Ona otvori prozor.Sakrili smo se tako da nas se izvana nije moglo vidjeti.- Ve deset minuta vas zovem - ree Marguente s prozora gotovo

zapovjednikim glasom.- to elite?- Hou da odmah doete.- Zato?- Jer je grof de N... jo uvije ovdje i jer mi grozno dosauje.- Ne mogu sada.- Tko vas spreava?

31

- Kod mene su dva mladia koji ne ele otii.- Recite im da morate izai.- Ve sam im rekla.- U redu! Nek' ostanu kod vas; kad vide da izlazite, otii e i oni.- Da, nakon to sve isprevru.- Ali to ele?- ele vas vidjeti.- Kako se zovu?- Jednoga poznajete. Gospodin Gaston R...- Ah, da, poznajem ga. A drugi?- Gospodin Armand Duval. Ne poznajete ga?- Ne. Ali ipak ih dovedite. Bolje bilo tko nego grof. ekam vas,

doite brzo.Marguerite zatvori prozor, a i Prudence svoj.Marguerite se na trenutak sjetila mog lica, ali ne i mog imena.

Drae bi mi bilo da se je sjeala neke loe uspomene, nego to to meje zaboravila.

- Znao sam - ree Gaston - da e biti oarana to nas vidi.- Oarana nije prava rije - odgovori mu Prudence uzimajui al

i eir. - Prima vas zato da bi otjerala grofa. Potrudite se da budeteugodniji od njega ili e se Marguerite, koliko je poznajem, posvaatisa mnom.

Siosmo za Prudencom.Ja sam drhtao. inilo mi se da e taj posjet imati velikog utjecaja

na moj ivot.Bio sam mnogo vie uzbuen nego one veeri kad sam joj bio

predstavljen u loi Opera-comique.Kad smo stigli pred vrata stana koji ste upoznali, srce mi je tako

snano lupalo da su mi sve misli ishlapjele iz glave.Zvuci klavir