Sveučilište u Zadru

Odjel za kroatistiku i slavistiku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Komparativna povijest južnoslavenskih književnosti

SMRT U MUZEJU MODRENE UMJETNOSTI

Mentorica: Studentica:

Doc. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić Ivana Caktaš

Sadržaj1.Uvod.............................................................................................................................................1

2. Stvaralaštvo Alme Lazarevske....................................................................................................2

3.Kako biste željeli umrijeti?...........................................................................................................3

4.Pozdrav iz opkoljenog grada........................................................................................................5

5.Tajna Kaspara Hausera.................................................................................................................7

6.Zaključak......................................................................................................................................9

7. Literatura....................................................................................................................................10

1.Uvod

U ovom seminarskom radu ću predstaviti zbirku priča Alme Lazarevske Smrt u muzeju

Moderne umjetnosti. Zbirka se sastoji od šest priča: Defna Pehfogl prelazi most između tamo i

ovamo, Pozdrav iz Opkoljenog grada, Tajna Kaspara Haisera, Žeđ na broj devet, Kako smo

ubili mornara i Smrt u muzeju Moderne umjetnosti. Seminarski rad ću započeti prikazom

stvaralaštva autorice Alme Lazarevske, naglasiti ću nužnost shvaćanja ratnog aspekta zbirke.

Analizirati ću tri priče iz zbirke te sintezom zaključiti seminarski rad.

1

2. Stvaralaštvo Alme Lazarevske

Alma Lazarevska, jedna nadasve interesantna i ekscentrična spisateljica podrijetlo vuče iz

Makedonije. Trenutno svoj život provodi u Sarajevu, gdje se obrazovala i u potpunosti iskazala

svoje književne afinitete. Ponosno ističe poziciju žene unutar književnosti, iskazuje ženska

opažanja detalja i određenu sentimentalnost koja prožima većinu njezinog stvaralaštva. Alma

piše prozu, prevođena je na više jezika, odlikuje se zbirkama eseja Sarajevski pasijans, romanom

U znaku ruže i pričama unutar zbirke Smrt u muzeju moderne umjetnosti.1 Posljednje Almino

objavljeno djelo jest Biljke su nešto drugo, objavljeno 2005. godine.2 Zbirka priča Smrt u muzeju

moderne umjetnosti je naročito značajna jer prikazuje ratno pismo iz ženskog aspekta koji je

suvremeno prikazan Alminim stilom. Prikazana su ratna stradavanja, ljubavna problematika

unutar takvog temporalnog okvira, prikaz djece, no naročito je specifičan minimalizam kojim

spisateljica sa minimum riječi postiže maksimalan efekt. Zbirka je tiskana 1996. godine

1 Dedović 1999: 2822 Kazaz 2009: 385

2

3. Kako biste željeli umrijeti?

Smrt u muzeju moderne umjetnosti je priča po kojoj je naslovljena sama zbirka. Posljednja je

priča unutar zbirke no jedna od značajnijih, uvodi čitatelja prvom rečenicom izravno u

problematiku koju autorica iznosi: Kako biste željeli umrijeti?3. Ovakvo retoričko pitanje postiže

snažan utjecaj kao sami uvod, tjera na promišljanje,ostavlja mogućnost brojnih odgovora i

percepcija, stvara slutnju o užasu rata, pridaje širok spektar efektivnosti sa minimumom riječi.

Autorica nadalje učestalo ponavlja to identično pitanje da bi ukazala njegovu važnost i

neizbježnost unutar teksta, važnost pitanja gradira svojim ponavljanjem. Gomilanjem pitanja

postiže veći impakt nego na samom početku, iskazuje time psihološku nit i tegobu uzrokovanom

prvotnim pitanjem, te prikazuje apsurdnost sociološkog tretiranja ratnih žrtava pri antitetičnosti

među pitanjima:

Ovakve je upitnike dobilo još devedeset osam stanovnika opkoljenog grada. Prije nego

stignu do pitanja Kako biste željeli umrijeti? Odgovaraju na pitanja : Šta je sreća? Čega se

bojite? Gdje biste željeli živjet?…4

Na ovaj citat se može gledati kao na balansirano nizanje pitanja koja dovode to psihičko

raspada, egzistencijalne krize i nastavljaju srž problematike čitave zbirke. Gdje krenuti nakon

rata? Alma kroz čitavu priču slika riječima, stvara vizualne slike, često koristi kontrast. Nadalje,

spisateljica prikazuje smrt u svojoj potpunoj formi i njezin doživljaj te same pojave prikazom

osmrtnice:

Osmrtnica je obavještavala da je mlada žena preminula u Rimu, nakon teške i kratke

bolesti. Pod ožalošćeni su upisana tri imena .5

Unutar ovog citata je naročito zanimljiva igra riječi koja je iskorištena pri opisu njenog

smrtnog uzroka kao teškim i kratkim. Ova igra riječi zapravo ima prošireno značenje te ukazuje

da rat djeluje brzo a podnosi se teško, upravo kao i smrti koje uzrokuje. Pritom smrt postaje

potpuno objektivizirana i smatrana nečim što se u tom periodu mora dogoditi, rutinom, stoga

nema niti ožalošćenih. Umrla djevojka unutar priče je bila mušterija kozmetičarke Kristine

3 Kazaz 2009: 1034 Kazaz 2009: 1035 Kazaz 2009: 109

3

Verček. Kristina Verček je lik koji se spominje unutar retrospekcije protagonistice, te na svojoj

simboličkoj razini je važna kao karakter priče. Glavni lik na čuveno pitanje izražava želju

umiranja kod Kristine Verček. Strujom sjećanja (unutrašnjim monologom) autorica će tokom

pripovijetke objasniti vezu između umiranja i diplomirane kozmetičarke Kristine Verček .6 Zbog

ugodnog osjećaja za vrijeme njenih tretmana, neodređenosti, mogućnosti različitih izbora, ona želi

umrijeti u Kristininoj ordinaciji, jer onda može biti unutra i van, pokrivena i otkrivena, ne vidi nikog

ali ljudi vide nju. Rečenicom koja se pojavljuje na početku priče ona u potpunosti izražava čemu baš

smrt kod već imenovane kozmetičarke:

Jer: vrijeme neumitno teče u salonu kamo odlaze one koje hoće dugo živjeti ali ne stariti…

umrijeti?7

Njezin odgovor se činio nesuvisao, astrapktan i neprimjeran jer ga ne bi bio razumljiv

drugima, onima koji ne poznaju Kristinu Verček i njezin salon. Stoga se konačan odgovor mijenja, te

se izražava misao sa željom sa smrću u snu. Tipičan odgovor, promijenjen zbog strane kolektiva te

prikaz potrebe za mirom i spokojem pri napuštanju ovozemaljskog života. San kao odgovor je još

jedan u nizu od prikaza Alminog minimalizma, koji u okviru dijaloga stvara dramatičnost. Kroz

čitavu priču se koristi sintagma opkoljen grad kao prikaz rata, ta ista sintagma se ujedno pojavljuje u

drugim pričama. Pri kraju priče je grad još uvijek opkoljen, a protagonistica provodi vrijeme s

mužem, umorna je, boluje od nesanice i zamišlja slike koje je odvlače od surove realnosti. Ona

postavlja mužu pitanje na koje ne dobije konkretan odgovor:

-Koliko bi težio pepeo kad bi se moje tijelo kremiralo?

-Imaš li lakše pitanje?8

Ovim pomalo nesuvislim pitanjem ukazuje na to da neka pitanja naprosto nemaju odgovor. Kao i

pitanje kojim počinje priča, neki odgovori čak ako i postoje nisu jednostavni. Ovim pitanjem ona

parodira prvotno upitano, te provlači smrt kao produkt rata kroz oba. Tematizira noć stvarajući

ugođaj i zaključuje priču činjenicom da njezin odgovor bdije u Muzeju moderne umjetnosti.

4. Pozdrav iz opkoljenog grada

6 Kobolt 2012: 97 Kazaz 2009: 1068 Kazaz 2009: 114

4

Priča Pozdrav iz opkoljenog grada je druga po redu unutar zbirke, naslov očito sugerira

ratnu tematiku. Priča se sastoji od mnogo motiv, među brojnim motivima jedan od njih je

razglednica. Naziv djela je stoga groteskne naravi, jer uzima riječ pozdrav kao pojam često

nalažen u razglednicama te sintagmu opkoljen grad koji simbolizira rat. Spajanjem pojmova

krajnji rezultat jest pozdrav iz rata, koji nosi ironijski aspekt. Priča započinje rečenicom: Trinaest

za deset!9. Rečenica se odnosi na dječaka iz Dubrovnika koji je prodavao razglednice.

Protagonistica i njezin muž zaziru od razglednica, bilo kakvog oblika sentimenta, jer svjesni su

da su to emocije koje brzo splasnu. Retrospekcija vezana uz dječaka ju unutarnjim monologom

vrača u još jednu retrospekciju vezanu za njezinog sina. Sin nije znao čitati, stoga mu ej majka

čitala Seviljsku lepezu. Na kraju tog djela umire dječak Pablo, te takav ishod budi problematiku

unutar protagonističinih misli, nije sigurna kako onostranu pojavu tumačiti djetetu:

Ali, ne piše li u nekom značajnom pedagoškom štivu da knjige djecu, između ostalog,

navikavaju na činjenicu smrti. Poduka blijedi kad se ispostavi da se na dječije navikavanje na

smrt jednako bolno mora navići i njegovi roditelj!10

Protagonistica na posljetku mijenja sam sadržaj knjige, ona improvizira te Pablo ne

umire. Stvara sretan kraj i pritom pokušava sakriti surovu realnost koju svijet pruža i ulijeva

nadu u mlado srce sina. Ona zapravo samo odgađa i bježi, jer je u suštini Pablo ipak mrtav, a

njezine riječi ne mogu to promijeniti već samo stvaraju prividnu iluziju. Čitava ta situacija je

podsjeća na još jednu anegdotu koja ju opet vraća u prošlost. Riječ je o djevojci koja se navodi

kao Otilija. Ona je bila drugačija od ljudi koje je dotad u životu upoznala, krupna, crvenokosa,

zanimljiva. Prisjeća se dana kada je Otilija odgovarala književnost, profesor joj je postavio

pitanje vezano za kraj djela Ana Karenjina. Točnije, upitao ju je o tragičnom ishodu Ane. Otilija

je promijenila kraj djela što je rezultiralo interesantnom izjavom:

Udala se za Vronskog. Da sam ja pisac svaka bi knjiga imala srećan kraj!11

Otilija je ubrzo nakon toga promijenila studij, uspjela se zaposliti i postala je majka, no otac je

bio nepoznat. Otilija T. i njezino dijete kasnije boluju od teške dijagnoze,a uz tu sintagmu se

9 Dedović 1999: 53 10 Dedović 1999: 5511 Dedović 1999: 58

5

spominje i opkoljen grad, stoga je moguće da je njezina bolest konotacija na sam rat. Time se

ukazuje da ratu ne mogu pobjeći ni oni najoptimističniji. Vrijeme beznađa u kojem nema mjesta

sretnom završetku. Tim se među pregrštu Alminih motiva, Otelija nalazi među krucijalnima.

Kasnije ju je protagonistica opet susrela, no njezina narav je bila drugačija nakon bolnice,

formalnija. Protagonistica i sama navodi kako se svijet ne može gledati iz perspektive bajke:

Ali, mimo pustih želja, grad je bio opkoljen i to, samo po sebi, nije slutilo srećan kraj. Po

gradu su padala usijane kugle. Od njih se ljudska tijela za tren pretvore u krvavu hrpicu mesa.

Najstrašnije, ali nažalost ne i najrjeđe, je kad nad tom hrpicom majka krikom doziva dijete.12

Naturalističnim prikazom hrpe i ekspresionističkim prikazom mentalne boli majke, Alma

kroz jednu rečenicu prikazuje realnost rata. Rat kao pojava na koju se nitko ne može naviknuti i

za koju nitko ne zna kako se nakon trauma vratiti u normalan život. Kako stvoriti sretan

završetak? Protagonistica nakon retrospekcija se vraća na sadašnjost, te prikazuje pakiranje

kufera sa mužem i sinom. U šetnji Sarajevom sa sinom su ugledali lokvu krvi te ju je sin

priupitao: Mama, je li ovoliko krvi isteklo i kad je Pablo poginuo?13 Tim pitanjem nam daje do

znanja da se od općih informacija ne može pobjeći, a iluzija ne traje vječno. Protagonistica

zaokupljena problematikom krvi je u žurbi da završi priču, želi ponuditi sretan kraj, smatrajući

da ju je Otilija zaslužila. Za kraj ona se prisjeća scene gdje Otilija prolazi sa sinom i drže

ružičasti balon. No to joj nije dovoljno za kraj, jer se preispituje, što nakon toga?

5. Tajna Kaspara Hausera

12 Dedović 1999: 6113 Dedović 1999: 67

6

Alma Lazarevska u ovu priču čitatelja uvodi rečenicom: Spavaća soba ide na sjevernu

stranu!14. Riječ je o izjavi arhitekta za kojeg protagonistica govori da u očima ima koncentrične

krugove. Zbunjena izjavom da spavaća soba mora biti na sjeveru, priča se nastavlja. Riječ je opet

o jednom u nizu od Alminih motiva koji gradira kroz priču i pridobiva pritom na značenju. Čitav

stan je opisan u gađenju, prikaz požutjelih novina, tragova kose, opušaka itd. Značaj smještenosti

sobe jest u tome što je nasuprot nje bolnica, također, u ranojutarnjim satima se uspije probiti

zraka sunca kroz prozor. Sljedeći motiv je Kaspar Hauser, prema kome pripovijest i dobiva naslov15.

Protagonistica nalazi papir na kojem piše Tajna Kaspara Hausera i pokušava dokučiti značenje. U

ovoj priči također nalazimo dječaka, a on uvodi novi motiv, motiv jajeta. On priupita protagonisticu:

Je li u kuhanom jajetu kuhano pile?16. Pitanje stvara konotacije vezane za smrt. Alma opet navodi

sintagmu opkoljen grad, prikazuje ratno stanje, dok je početna radnja bila predratna. Mjesto radnje se

premješta u bolnicu, na koju je pri početku gledao stan. U bolnici dolazi do prikaza sentimentalne

scene sa ranjenim mužem. Muž nije uspio dobiti antibiotike za svoje povrede. Protagonistica je ležala

uz njega, on je bio naslonjen na bok. Unutar te scene se pojavljuje zraka sunca, kao ona koju je

viđala unutar stana, dakle motiv se proširuje. Također, još je jedan u nizu od primjer Alminih potreba

isticanja detalja, pojedinosti koje mogu preokupirati misli, najmanje sitnice koje stvaraju značajan

ugođaj. Protagonistica dodiruje zraku sunca potom ranu. Predstavlja nadu, želju za oporavkom,

makar nadnaravnim. Naposljetku ona ga sasvim odgurne i probudi, dolazi do dijaloga:

-Šta to zaboga, radiš?

-Gledam da li te boli?

-I…boli li me?17

Uočava se njezina ljubav prema mužu i želja za njegovim oporavkom, njegovo retoričko pitanje

ukazuje na očitu bol. Dok je bila u stanu muž ju je gledao iz bolnice kako se oblači i pitao je li joj

bilo hladno. Ona ga je samo priupitala je li joj bilo hladno, ponavljanje konstrukcija kao u prijašnjem

dijalogu za stvaranje dodatnog efekta. Također se ponavljaju motivi kao što su čaj, koji se pije u

predratnom i ratnom dijelu priče, u ratnom dijelu koristi konstanto istu vrećicu čaja koja više ne

djeluje. Ponavlja i koncentrične krugove koji su navođeni pri početku djela. Kasper Hauser se

spominje pri završetku priče, prikaz scene gdje objektivizirani znanstvenici seciraju njegov mozak 14 Kazaz 2009: 11515 Kobolot 2012: 6 16 Kazaz 2009: 120 17 Kazaz 2009: 121

7

pokušavajući otkriti tajne koje se kriju iza njegovog imena. Znanstvenici nisu ništa pronašli te priča

završava rečenicom: Nije bilo ništa!18.

6. Zaključak

Zbirku Smrt u Muzeju Moderne umjetnosti je teško žanrovski svrstati jer je riječ o

atipičnoj literaturi južnoslavenske književnosti. Prisustvo defabularizacije, sentimentalnosti,

liričnosti, minimalizma, zanimljiva upotreba jezika, to su jedne od mnogih komponenata koji

18 Kazaz 2009: 122

8

čine Alminu poetiku posebnom. Dolazi do gotovo proustovskih asocijativnih motiva koji pridaju

osjetljivu i melankoličnu notu u teškim ratnim tematikama. Rat je glavna tema unutar priča, no

on je implicitno prikazan. Svakako uočava se razlika između ''muškog'' ratnog pisma, te načina

na kojeg Alma prikazuje iz ženske perspektive. Dolazi do zamršivanja mnogo motiva koji

ironijski prikazuju ratni model. Unutar zbirke se nalazi senzibilitet ženske psihologije koji se

uobičajeno zanemarivao u ratnoj prozi, naravno, postoje iznimke. Riječ je o ratnom užasu

prožetim zanimljivim stilom, atipičnom uporabom jezika, svojevrsnom sintaksom. Svojim

smirenim i jednostavnim ironijskim odgovorima ukazuje na nemoralnost i nedostatak

humanizma ratnog razdoblja. Ona ne govori izravno da je rat loš, no svojim slikama i izrazom

poziva čitatelje na razmišljanje. Svakako je jedna od rijetkih spisateljica koja je uspjela na

ovakav svojevrstan način afirmirati žensko ratno pismo.

7. Literatura

1. Dedović, D.; Evakuacija : izbor suvremene priče autora iz Bosne i Hercegovine, Feral

Tribune, Split 1999., str. 53-69.

9

2. Kazaz E.- Lovrenović I.; Rat i priče iz cijelog svijeta : antologija nove bosanskohercegovačke

pripovijetke, EPH Liber, Zagreb 2009., str. 103-123.

Izvor na internetu:

3. Kobolot, K., Smrt u Muzeju Moderne umjetnosti Alme Lazarevske- ili: Zašto se ratna

literatura ženskih autora (spisatlejica) ne recipira kao književnost o ratu. URL:

http://www.sveske.ba/bs/content/smrt-u-muzeju-moderne-umjetnosti-alme-lazarevske-

%E2%80%93-ili-zasto-se-ratna-literatura-zenskih-aut

10