(sic!) 63

podtemat

Sirenski sindrom

O zavodljivom pojuostrva koja prijete

Almir Kolar Kijevski

„Ponosan na jednu samo, meni poznatu vrlinu:šibanja sebe mnogorukom disciplinom”.

(Czeslaw Milosz,”Pred kraj XX vijeka”)

Da je sirenski karakter ili sirenski sindrom u aktuel-nom vremenu kroz koje smo prinu|eni da putujemonajdominantniji u habitusima, što institucija kao pre-dstavnika kolektiviteta, što pojedinaca ili pojedinki,kao, naizgled svjesnih jedinki, više je nego evidentno.Ponekad ih prepoznajemo tako što se odazivaju na imekoje im ne pripada, što se kriju iza pateti~nih formu-lacija ili krilatica, ili, u ve}ini, posu|enog, ali povjes-no potvr|enog znakovlja kojeg ni po sjenama najproz-ra~nijih slutnji, nisu dostojni. Ponekad po kolektivn-om šablonskom promišljanju, me|usobnom perfektnodotjeranom nadopunjavanju licemjernih ali ip-ak o~i-tih navala bijesa i ozloje|enosti. Uvijek u ~oporu, bezimalo individualnosti.

Kao što sam i slutio, fanati~no ne htiju}i da obz-nanim, prije svega, samome sebi, istinsku prirodu teslutnje: nisam nikoga sreo, jer, ispostavilo se, nisamni imao koga sresti. Naravno da ovu formulaciju iz-nosim kao svojevrsnu igru rije~ima i „zatvaranje je-dnog kruga” koji u interpretaciji zna~i, ~ak i kada jeteatralno-pokrovno pojmljeno: „sve sam vas sreo”, a os-je}aj gor~ine i one plemenite samotnosti ni najma-nje nije klonuo pred saznanjima poro|enim u tom~inu. Istini za volju, bespotrebno i naivno je bilo ipokušati, ali barem te ludosti, kroz skoro cijelu pos-ljednju deceniju, mi nije nikada nedostajalo; te na-sušne potrebe, i nadmenog htijenja za „hodo-~aš}em”. Od padinskih naseobina u krilu okolnihplanina, preko utihlih mjesta u unutrašnjosti, velik-ih, svjetloš}u umivenih gradova, do razme|a rural-nih, pija~nih, yeni-pazarskih, stanica iz isto~nog ilizapadnog susjedstva.

Vrijednost je, što se pri susretima, pri površnimpro`imanjima, ona pretpostavka o ljudskoj kvar-no-sti i rigidnoj ukalupljenosti egzaktno potvrdi ne os-tavljaju}i nedoumice o izgubljenosti potencijalnogsugovornika, kojoj, i uz najbolje htijenje, nije mogu-}e pomo}i da napravi korak u sebi i iskorak iz sebe.Vrijednost gor~ine kao zaslu`ena naknada, opori ho-norar lave`a sa dna, nakon otkrovenja poro|enogsusretom, jer }e jaz ili ponor koji nas dijeli ipak izno-va da potvrdi svoju nezaobilaznost i legitimitet iza-zova pred duhom, ~ija je, opet svrha da, u neku ru-ku, iznova natkriljuje taj ambis od ~ovjeka do ~ovje-

ka. Krivica pripada meni, u onoj mjeri u kojoj je ikrivica putnika u tome što putuje. Ako bismo pro-govorili poput Jaspersa, to bi otprilike zna~ilo da bitiljubitelj mudrosti zna~i biti na putu, ili, `eljeti spoznajuzna~i biti `igosan grijehom-krivnjom probu|enog,usudom budnog. Bez bojazni za gubitak edena, jerta epizoda je ve} povijesno odigrana više puta.

Poslu`imo li se metafori~ki, ili neudobno metafori-~ki, mitskom gra|om pri analizi ovog usuda: krivicaOdiseja je u njegovom htjenju za povratkom ku}i.Zato kod mitskog junaka ne postoji (i ako postoji,zanemariva je), srd`ba na ine zvjerinjake na tom pu-tovanju, na podmuklu Scilu, ~iji je danak ogoljenjabrojka i potmulu Haribdu, od ~ijeg, opet smrtnogzagrljaja mo`e da spasi samo predanost i utoplj-enost u vlastitu vrlinu neodustajanja. Niti je srd`baprisutna na, po kosi raznobojne Sirene-zvijeri (odcrne, purpurne, blještavo crvene, zlatne, pa u po-sljednje vrijeme i one umotane u, isto tako raznobo-jne marame ~ednosti) naizgled skladnog lika i glasa.Te mitske personifikacije hipokrizije koje neumornodozivaju pojem brodolomlja kada postanu svjesne(a to se konstantno opetuje) da baš u putnicima kojiprolaze, neo~ekivano, otkrivaju, nedoku~ivu imsuštinu slobode. Oslobo|enost ili slobodu odabraneplovidbe koja opet, sama po sebi, za krajnji svoj ciljima uvijek neko kopno – neke domovine, nekogkraljevstva. Posmatrano iz današnje perspektive umitu o naj~uvenijem putniku, ne radi se, nu`no, oslijepom prihvatanju sudbine, svih neda}a i kušnjikoje je ~ine tek voljom narciosidnih bogova, ili, on-ako kavafijevski re~eno: put ka Itaci ne bi imao vri-jednost, bez mu~nine i pogroma koji vrebaju, neostavljaju}i baš mnogo prostora za manevar.

Ne bez razloga ovdje navodim da izme|u svihizazova o kojima nas izvještava kazivanje o pome-nutom mitskom putniku, (od sedmogodišnjeg rop-stva kod nimfe Klipse, kiklopove pe}ine, jezive bra-tije Lestrigonaca, magije Kirke, silaska do strašnogkraljevstva smrti, pa do mu~nog puta izme|u Har-ibde i Scile) prolazak kraj ostrva Sirena jeste najs-likovitiji prikaz ukombinovanog testa izazova iprijetnje. Svakako, u pogledu da najdjelotvornijedoprinosi pomenutom kavafijevskom oboga}enju iistinskoj svrsi samog putovanja. Iz kojih razloga?

Mit nam, dakle, kazuje, da je Odisej, nakon po-vratka iz kraljevstva Hada, upozoren, ta~nije, posa-vjetovan kako da postupi pri prolasku uz obalufamoznog sirenskog ostrva. Od vjernih pratilaca jezatra`io da uši ispune voskom, a za sebe, da bude~vrsto privezan za brodski jarbol, te da bez obzira naeventualne zapovijedi i vapaje, ni u kojem slu~ajune bude oslobo|en dok u potpunosti ne mine kobnaprijetnja. Tako saputnici ne}e ~uti zavodljivi i pod-mukli poj zvjeradi skrivene iza perfektne mimikrije.Da ne bude zabune: saputnici }e uistinu biti akteri,ali tek kao nijemi prolaznici utopljeni u vješta~kutišinu, posve pasivne jedinke protoka, statisti, obo-galjeni i za sam ulazak u borbu s kušnjom – sa so-bom. I to je sasvim legitiman postupak, u jednom,doduše, drugom kontekstu, koji }e se kroz sve povi-

64

jesne pustolovine i u svim vremenima pojavljivati,ne kao iznimka ve} kao nepisano, op}e pravilo. Od-isej }e slušati, Odisej }e sebe darovati ili, ta~nije, se-be }e prisiliti da sluša vo|en, kako nam mit govori,savjetom blagonaklone ~arobnice Kirke – svojenesu|ene tamni~arke. Mo`emo li govoriti o neprav-di koju putnik u ovom slu~aju nanosi sam sebi, opritajenom mazohizmu ili je zna~aj tog iskušenjanešto prefinjeniji i pora|a ili treba da porodi mnogokvalitetnijim plodom.

No, na drugoj strani, šta znamo o sirenama, osimpar opštih uputa i stereotipnom predstavljanju, ta~-nije, dvjema vizurama predstavljanja: onoj izvornoji onoj koja je vremenom oblikovana u svijesti dana-šnjeg putnika. Mitologija nas obavještava da susirene polu-`ene, polu-ptice. Kombinacija ljudskog i`ivotinjskog, te da je njihov udes, prema nekim mi-tološkim izvorima, odre|ena kazna zbog nepošt-ivanja bogova i stanovite oholosti. Etim-ološko jezna~enje imena gr~. sirene = u`e, tj. poveziva~ice, iprema toj analogiji i zna~enje odoma}enog termina„sirena” odnosi se na upozoravaju}i zvuk kao izvo-rna povezanost mitskih sirena sa zlokobnom pje-smom. U drugoj vizuri, naša današnja, skoro op-}eprihva}ena asocijacija je `ena-riba, i ta evolucijskapromjena je posve pogodna za zapo~etu interpre-taciju. Tako poimaju}i je razumljivo da je svijetSirena, svijet vode, te beskrajna plovidba (besplodnaekskurzija) nije svrha one `udnje za slobodom. Svrhaje kopno, u mitskom slu~aju – kraljevstvo Itaka.Ozloje|enost zbog vlastite nemogu}nosti ili nemo}i

kod takvih kreatura pora|a to htjenje destruktiv-nosti i samodestruktivnosti. Barem ga time, logikommodernog Uliksa, mo`emo donekle opravdati.

Da je sirenski karakter ili sirenski sindrom u aktuel-nom vremenu kroz koje smo prinu|eni da putujemo,najdominantniji u habitusima, što institucija kaopredstavnika kolektiviteta, što pojedinaca ili poje-dinki, kao, naizgled svjesnih jedinki, više je negoevidentno. Ponekad ih prepoznajemo tako što seodazivaju na ime koje im ne pripada, što se kriju izapateti~nih formulacija ili krilatica, ili, u ve}ini, posu-|enog, ali povjesno potvr|enog znakovlja kojeg nipo sjenama najprozra~nijih slutnji, nisu dostojni.Ponekad po kolektivnom šablonskom promišljanju,me|usobnom perfektno dotjeranom nadopunjava-nju licemjernih ali ipak o~itih navala bijesa i ozlo-je|enosti. Uvijek u ~oporu, bez imalo individual-nosti. Uvijek pod plaštom la`i kao jedinog na~inasmiraja. Zato se i pri mojim skromnim dosadašnjim„putovanjima”, (kao i što }e, izvjesno, i u onima kojapredstoje), ~esto nametala problematika, pateti~noiskazano: ostrva koja prijete. Trebamo li, u tom kon-tekstu, sirene smatrati za nešto više od prepreke,nešto više od epizodnih strašila. Mo`da kao tipoveli~nosti, kao univerzalne tipove koji predstavljajuaktere u našem svakodnevnom bitisanju kroz svavremena i sve epohe „`ivotarenja smrtnika”. U mit-u, kao što znamo, one, (u aktuelnom kontekstu nakoji upu}ujem, sasvim slobodno mo`e stajati i oni,jer spolnost je samo poslu`ila u tehnici drevnog pr-ipovjeda~a; u onom kristalisanju efekta šoka), zavo-

FOTO: ALMEDIN ZUKI]

(sic!) 65

podtemat

dljivim pojem obe}avaju znanje i ~arobno otkroven-je tajni onima koji im se pribli`e; onima koji im priprvom susretu daruju zagrljaj. Neobuzdano bogat-stvo spoznaje tik nakon posjete ukletom ostrvu,ku`nom domu s prostirkom protkanom kostima naivnih.„Instant mudrost” ili „Kako do istine i potpune sre}eu par koraka.” Shodno tome, donekle sa sigurnoš}umo`emo formulisati da je njihov usud da svrhovi-tost vlastitog bitisanja pronalaze u stalnom pokuša-ju da putnike zavode i navode na podmuklu hridsunovrata; njihova je ukletost u praznini koja samona trenutak mo`e biti ispunjena kricima opijenihmornara. Ako, kao što smo naveli, iz današnje per-spektive pokušamo se poistovjetiti sa drevnim put-nikom, mo`emo li sebi dopustiti luksuz i kombino-vati sve mogu}nosti u manevrisanju metodom„alternativnog slijeda doga|aja”. Vratimo se opetdrevnom kazivanju. Nakon upozorenja svojih sa-putnika i podjele instrukcija u vezi postupanja priprolaska pored ostrva Sirena, more se iznenadaumirilo. Skoro bez daška vjetra. Razumljivo, taj ambi-jent ima funkciju u što jasnijem efektu podmuklogpoja. Šta bi mi mogli, s današnje ta~ke gledišta, o~-ekivati od „junaka” koji je definisan u našem,aktuelnom, zapadnom, vrijednosnom sustavu. Od id-ealnog, beskompromisnog heroja. Da je, po-misli}emo, s tim karakteristikama pojmljen Odisej,mogao i svoje uši zapušiti voskom, sko~iti u takosmireno more, doplivati do Sirenskog zvjerinjaka i po-kušati oštricom ma~a okon~ati jezive kliktaje. Da jemogao tim ~inom poštedjeti sve kasnije putnike, ihrabro rizikovati mogu}nost srd`be bogova, prkose}ii njihovim pravilima igre. Mogao je, doduše, donekleodbaciti savjet i barem za~epiti voskom uši, ali nije.Jer je bespotrebno. Prema samom mitskom pripov-jeda~u, Odisej je tra`io dozvolu da sluša sirene i tomu je, kao što znamo, savjetnica Kirka i dozvolila,naravno pod pomenutim uslovom vezivanja za jar-bol! Promislimo li malo dublje, s posve opravdanimrazlogom je priroda njegovih postupaka takva,kakva jeste. Ne zbog same logike kazivanja o pu-tešestviji, što se mo`e uzeti kao argument, ve} i zbogjedne druge, univerzalnije poruke i poduke. Ma~ jeu upotrebi tek po prispje}u u ita~ku palatu, u uzur-pirano kraljevstvo. Ma~ je upotrebljiv tek na ok-on~anju putovanja, na kopnu. Pobjeda, dakle, morabiti dvostruka da bi bila potpuna. Mora biti ustrojentj. pora`en i um i tijelo – jednim udarcem. Odisej je,da bi provjerio i potvrdio vlastitu ~istotu i superi-ornost, trebao posve mirno saslušati horsko suglasjelave`a, ve} dovoljno ka`njenih nesre}nica koje }emanifestacijom vlastite nemo}nosti da ispune`eljeni perfidni naum, (još jednom same sebi), veri-fikovati bo`ansku presudu. Dodatni trud putnikamo`e biti istrajnost u tome da ubijedi zvjerinjak daje zate~en tokom susreta te ga da što du`e ostavi uubje|enju kako je uspješna (njihova pre-lako pro-zreta) mimikrija. I ako u pojedinim etapama povrat-ka, zlurado mo`emo pomisliti da kod Odiseja posto-ji odre|eno kolebanje u odlukama, sigurno je da

izbora izme|u Penelope i ubogog sirenskog ~opora,nema, niti smije biti, ~ak ni u naznakama. S drugestrane, najve}a kazna polu-ljudskim i polu-`ivotin-jskim kreaturama je navedena kazna od besmrtnihbogova: vje~ita usamljenost u ~oporu i konstantnaisfrustiranost, uporno skrivana iza plasti~nih osmi-jeha, me|usobnih samoobmanjivanja i jalovih poet-skih performansa. Da li se trebalo o~ekivati da (iaktuelni) sirenski isprazni duh do`ivi katarzu? Danakon odre|ene dionice puta, u kojoj je putnik svjes-no dopustio jalovi lave`, nude}i, na neki na~in, timešansu koja se iz milosti nudi i takvim ka`njenicama,do|e do, makar naknadnog bu|enja svjesti, savjestii kajanja? Ne zbog Uliksa, koji ne pripada tom svije-tu, ve} zarad sebe. Nemogu}e!?. Na`alost, uistinuna`alost, kao i u drevnom kazivanju, tako i na mo-jim dosadašnjim putovanjima, ostaje da samo prov-jerimo i potvrdimo vlastitu ~istotu i ispravnoststavova, a sirenskoj krhkosti i nevinosti da guta onosjeme kojeg je dostojna. To je istinski ishod kratkeepizodne egzibicije i Odisej je beskrajno zahvalan (akako i ne bi) na ukazanoj mogu}nosti. Postojidoduše jedna dimenzija razo~aranosti, ne u etiku~opora koju i ne o~ekujemo, ve} inteligenciju kojaje, kada se ogoli, komi~na i treba ulo`iti poprili~annapor da se opravda njeno postojanje, makar i ufragmentima. Na koncu, ovom, kao i svakom put-niku nakon plodonosnog suo~enja ostaju tek dva,duboko utkana u svijest, osje}anja spram Sirena:duboko sa`aljenje i dostojanstveni prezir, nipoštomr`nja, ogor~enje ili nedoumica.

Uzgred da napomenem opštepoznatu ~injenicu,da se saga sa mitskim putnikom okon~ava tako štojedini pre`ivljava desetogodišnju putešestviju i samsti`e u domovinu. Sudbina putnika je uvijek sudbi-na individue, usud pojedinca naspram usuda kolik-tiveta. I, tek kada kazivanje posmatramo i sa te pozi-cije, pozicije izvjesne cjeline poente, analiza dobijana zna~aju specifi~nih usmjerenja referencije naklju~ne karike i njihove reinterpretacije u novomsvjetlu. „Ne udru`uj se ni s kim”, u duhu podukeKirke savjetova}e Kiš:, „pisac je sam”, kao i putnik.

Zbog toga, iznova se samoislje|uju}i, igra rij-e~ima koja „zatvara krug” u formulaciji „nikoganisam sreo” nije krug-om~a iz neke mrske, namet-nute presude ili smrtonosnog izazova za „putni-ka”; taj krug ili preciznije: taj obru~ je plameniobru~, jedan u nizu plamenih obru~a u svjesnobiranom `ivotnom cirkusu. Nešto što }e preispitativještinu, dosljednost i spremnost aktera. Kalje-njem ~elika doprinijeti njegovoj ~vrstini. Brojnost iopetovanje performansa sa ta~kom koja uklju~ujepomenutu formulaciju, krajnje je nezahvalnoprognozirati.

Prepoznavati i analizirati ja~inu, domet i priroduplamena sada spada u sekundarnu zada}u, nar-avno, nimalo zanemarljivu i prijeko potrebnu. Krozimenovanje i detaljno empirijsko obrazlaganje.

Dok, kona~no, izme|u dva putovanja, brod nepristane uz obalu.