Analiza pjesme: Banović Strahinja

Poznato je da u našoj narodnoj književnosti postoje pjesme izuzetne ljepote, toliko vrijedne da je i jedan svjetski književni velikan, kakav je bio Gete, učio srpski jezik, da bi ih čitao u originalu. Među takvim pjesmama nalazi se i epska pjesma Banović Strahinja, koju je ispjevao i Vuku Karadžiću u pero kazao Starac Milija. Po svojoj složenosti, kompozicijskoj cjelovitosti, svrsishodnosti motiva i njihovoj međusobnoj funkcionalnoj povezanosti, ona spada u remek - djela naše epike.

Mnogo naših pjesama u naslovu nosi ime kakvog epskog junaka, ali je malo onih koje su tako dosljedno tematski usredotočene na njegov lik kao što je to pjesma Banović Strahinja. Već prvi stih nam kazuje da je u središtu pozornosti narodnog pjevača osobnost, a ne događaj, sukob, osobina vrijedna uzdizanja i pohvale ... Sva događanja i sukobi koji slijede, podređeni su ličnosti junaka i imaju funkciju njegovog osvjetljavanja iz različitih kutova.

Uvod u pjesmu sličniji je pripovjednoj nego guslarskoj književnosti:

Netko bješe Strahiniću bane, bješe bane u malenoj Banjskoj, u malenoj Banjskoj kraj Kosova, da takoga ne ima sokola. Jednog jutra bane podranio ...

U skladu s početkom oblikuje se cjelovita struktura pjesme, kako na formalnom tako i na unutarnjem planu: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet, epilog, uključujući i dvije vrlo funkcionalne epizode, ili digresije (majčino pismo i sudbina starog derviša) sadrže motive koji se međusobno ogledaju jedni u drugima i tako postižu umjetnički efekt vrijedan poštovanja. Na temelju toga zaključujemo da se narodni pjevač nije jednostavno služio stereotipom guslarskog pjevanja, već na umjetnički način povezuje sloj svijeta djela sa slojem značenja i ideja koje proizlaze iz njega. I kada koristi takozvane "stajaće motive" ili epske stereotipe, on to čini svrsishodno, dajući im dublja umjetnička značenja i funkciju.

Već prva riječ "netko" pojačava našu pažnju i upućuje nas na namjeru pjevača da nam dokaže da njegov junak nije bilo tko, već nesvakidašnja, neponovljiva osobnost. On će tu namjeru dosljedno i uspješno i ostvariti.

Uvod ili ekspozicija pjesme sadrži u sebi nekoliko stereotipnih epskih motiva koji se gradacijski nižu jedan za drugim:

- Motiv opremanja junaka (bana) za put: U opisu brižnog pripremanja za putovanje oslikan je status junaka, njegova otmjenost, izgled, profinjenost odijevanja, ali i važnost putovanja koje mu predstoji.

- Motiv gozbe (čest u našoj epici): Dugim opisom banovog boravka i gozbe u Kruševcu predočen nam je ugled junaka, gostoprimstvo njegovih domaćina, ali i gospodstvo i raskoš srpskog plemića, čiji domovi i maniri nimalo ne zaostaju za europskim. Radnja se ovdje prilično zaustavlja (retardira), pa i sam pjevač ima potrebu da primijeti: pozadugo bane gostovao, pozadugo bane začamao. Čitajući pjesmu saznajemo svrhu tog predugog dvorenje i tetošenja predragog gosta, kojeg domaćini vole više "no svu zemlju našu carevinu"! Motiv gozbe ima i skrivenu, mnogo važniju svrhu - on je sredstvo karakterizacije obitelji Jugovića i ostale kruševačke vlastele, koje će pjevač predstaviti u pravom svjetlu, vještom uporabom kontrasta na početku zapleta pjesme.

- Motiv glasnika (uobičajeni motiv u narodnoj epici kojim se junaci obavještavaju o događajima kojima nisu nazočili): Pojavom glasnika okončava se uvod i banovo "čamanje" u tazbini.

Glasnik donosi pismo (još jedan stalni motiv u našoj narodnoj epici) čiji sadržaj će prouzročiti početak nove etape u razvoju radnje - zaplet.

Pismo koje glasnik donosi banu Strahinjiću predstavlja pjesmu za sebe. U ovoj epizodi, koja izlazi iz toka započete priče, detaljno se opisuju događaji u Banjskoj, mada su mogli biti sažeti u nekoliko informativnih rečenica. Ipak, kada bolje razmislimo, uočavamo višestruku funkciju ove digresije. Radnja ove epske pjesme događa se u predvečerje Kosovskog boja, Turci zaposjedaju srpski zemlje, a srpski vlastela se bezbrižno gosti u Kruševcu. Slika Banjske je u kontrastu sa slikom glavnog grada čiji je zadatak brinuti o svoj srpski zemlji.

Osim što pokreće radnju i, neosporno, kritizira stanje u državi, motiv pisma doprinosi i emocionalno - psihološkoj i moralnoj karakterizaciji glavnog junaka. Po njegovom držanju vidimo da je duboko pogođen vijestima. Ojađan je, osramoćen, s osjećajem krivnje što nije zaštitio majku i ženu koju voli. Povrijeđena su njegova osjećanja i njegova čast. Ali, ma koliko skrhan bolom u naoko beznadnoj situaciji, ban ne gubi odvažnost; on je dosljedan svemu što smo o njemu saznali s početka pjesme. On je odgovoran, častan, hrabar, mudar, domišljat, obrazovan (govori mnoge jezike), vičan vojnim vještinama, pa i lukav kada je to potrebno. O svemu tome saznajemo iz njegovog razgovora s tastom, dok uzaludno pokušava od njega izmoli pomoć, koju su mu neštedimice obećavali onda kada mu nije bila potrebna.

Zaplet započinje motivom izdaje. Jug Bogdan odbija pošalje devet Jugovića s banom Strahinjića na Kosovo (gdje mu se nalazi oteta kćer). U novom svjetlu, pažnja, razmetanje u ukazivanju počasti, obećanja, verbalna junačenja Jugovića i ostalih prestonih plemića, dobiva novo, sasvim suprotno značenje. Vidimo nedosljednost, licemjerje, kukavičluk kao i dvostuko poimanje roditeljstva i obveze prema muškoj i ženskoj djeci: - Ne dam đece vodit na Kosovo, makar šćeri nakad ne vidio. Štoviše, način na koji Jug Bogdan sagledava udes koji je zadesio nesretnu ljubu Strahinjina, uvredljiv je i sablažnjiv i utoliko neshvatljiviji što dolazi iz usta njenog oca. (Mada je u vrijeme o kojem pjesma govori bilo društveno prihvatljivo na takav način govoriti o ženi čija čast je ukaljana, ne može se poreći zapanjujuća neosjetljivost jednog plemića prema svojoj nemoćnoj kćeri koja nezasluženo strada.)

Slika s kojom je, izvan svih svojih očekivanja, suočen ban Strahinjić (pognute glave devet šurjaka, skrenuti pogledi pašenoga, tastom krutost i neumoljivost) u njemu izaziva ogorčenje i prigušeni bijes. Ali iu toj situaciji do izražaja dolazi njegov znak. Njegov temperament vrlo slikovito je dočaran zusti opremanjem i energičnim sedlanjem konja. Ponosan i razočaran u dojučerašnje prijatelje, neće više progovoriti ni riječi. Uputit će im samo pogled pun prijekora, ali neće uspjeti uhvatiti niti jedan pogled za uzvrat.

Kad pijahu vino i rakiju, svi se fale za dobre junake ... Al'da vidiš jada u nevolji! Banu jutros nema prijatelja.

Ovi stihovi dobiće svoju punu dimenziju u banovom susretu s čovjekom slične sudbine (turskim dervišem) koji će svojim iskazom upotpuniti njihov sadržaj i dati im univerzalno značenje. Na ovaj način narodni pjevač u priču uvodi još jedan tipski, ali vrlo vješto oblikovan iu kontekstu pjesme višestruko značajan motiv - motiv usamljenog viteza:

Viđe bane da mu druga nema, sam ode poljem kruševačkim.

Njegovu usamljenost i izdaju koju su mu ljudi počinili, narodni pjevač pojačava motivom jednog neobičnog prijatelja u nevolji. Uz njega je ostao jedino pas, hrt Karaman, koji će biti tu, da mu pomogne i kada mu život bude ugrožen. Pred nama je arhetipski prizor: junak, konj i pas u potrazi za pravdom.

Banovo tumaranje u potrazi za vinovnikom njegove iznenadne nesreće pjesnik će zaustaviti još jednom epizodom. Na prvi pogled to je priča o starom dervišu koga za bana vezuje davno učinjeno dobročinstvo; ipak, ona je mnogo više od toga.

Unatoč tome što je ban Strahinjić preobučen u tursko ruho, što vješto oponaša Turčina i tečno govori njegovim jezikom, derviš ga prepoznaje. (Njegova znamenja, konj, pas i junačka ljepota nadaleko su poznata.) Mada izražava bojazan da je ban došao po otkup koji mu duguje njegov nekadašnji zarobljenik (na čiju se sudbinu sažalio iu čija obećanja je velikodušno povjerovao) derviš mu istovremeno iskazuje izraze iskrenog poštovanja . Sve što će on o banu reći predstavlja neposrednu karakrerizaciju glavnog junaka kao velikodušnog, plemenitog i darežljivog čovjeka koji vjeruje ljudima i suosjeća u nevolji. Ipak, to nije jedina funkcija ove epizode.

Slika derviša, usamljenog, zapuštenog i uz to pijanog (što je protivno njegovoj vjeri i običajima) iza koje slijedi i priča o uzrocima takvog jadnog stanja u kome ga ban zatiče, predstavlja svojevrsno sredstvo usporedbe dva junaka. Kada govori o čovječnosti, pjesnik se ne rukovodi pripadnostima bilo koje vrste (što spada u očekivane stereotipe u narodnoj epici) već je promatra kao individualnu vrijednost. Narodni pjevač je vješto uspostavio sudbinsku paralelu između dvojice ljudi koje su izdali bližnji. Ban i derviš se nalaze na suprotnim stranama, pripadaju zaraćenim narodima, vjeruju različitim bogovima, ali im je sudbina podudarna. Uspostavljanje ove paralele cijeloj pjesmi daje univerzalni znak. Ljudi ne vole stradalnike gdje god da su. Okreću im leđa ili ih zaobilaze. Dok su utjecajni, ugledni i moćni, ljudi imaju sve, pa i prijatelje. Kada ih napusti sreća, napuštaju ih i ljudi. Stari derviš to jednostavno definira jednom jezgrovitom sentencom: - Nesta blaga nesta prijatelja. Ovaj stih je njihov "zajednički nazivnik".

Banović Strahinja je ostao sam i narodni pjesnik želi to ponovno naglasiti. Ima nečeg filozofskog u pjesničkoj slici kojom se potencira usamljenost čovjeka pod kapom nebeskom:

Ban udari, vodu prebrodio, i primi se na konju đoginu, primi s'bane uz Goleč planinu; on je ozdo, a sunašce ozgo, te obasja sve polje Kosovo i obasja svu carevu vojsku.

Podoban suncu u svojoj čistoći i čestitosti, usamljeni ban je suprotstavljen nesrazmernoj sili turske vojske, ali i općem sljepilu i samodovoljnosti klase kojoj pripada. Izgubio je sve, osim svoj osobni integritet. A da je to najvažnije što jedan čovjek može posjedovati svjedoče i riječi kojima mu derviš odaje priznanje i bodri ga da u svoju vrijednost ne posumnja:

Stahin-bane, ti sokole srpski, tvome đogu i tvome junaštvu svud su brodi đe gođ priđeš vodi.

Središni dio radnje ili kulminacija, kao i svi ostali stukturno elementi ove pjesme, građen je kao složena i višeznačna cjelina koja se razvija u gradacijski Komponovan prepletu emocija i događanja. Počinje slikom nježnosti i ljubavi pod čadorom Vlah-Alije, čime se postiže efekt izneverenog očekivanja. Oteta ljuba Strahinjina nije zlostavljena ropkinja koja pati i strada. Naprotiv, Vlah-Alija se prema njoj ophodi s ljubavlju i pažnjom. Slika usnulog čovjeka s glavom u krilu žene, osim što govori o njegovom osjećanju samouvjerenosti, sigurnosti i bezbrižnosti, ukazuje i na povjerenje u Strahinjina ljubu. U prvi mah, čitatelj će u pomenutom prizoru prepoznati samo još jedan motiv izdaje, ali nije sve tako jednostavno i jednostrano. Pred nama se otvara prostor za brojne analize i pronalaženje motivacije za tu izdaju.

Prepoznavši svoga muža u daljini, Strahinjina ljuba se nije obradovala. Umjesto toga, prožeo ju je samrtni strah. Ona ga ne očekuje kao spasioca već kao egzekutora. Zašto? Davno je prošlo vrijeme njenog čekanja i nadanja. - Pozadugo je bane začamao u Kruševcu, au tom kontekstu već odavno u njenim mislima odzvanjaju riječi njenog oca, koje nije čula, ali ih zna:

Strahin-bane, ti moj zete mili, Viđeh jutros da pameti nemaš ... Znaš li zete, ne znali te ljudi! - Al 'ako je jednu noć noćila, Jednu noćcu s njime pod čadorom, Ne može ti više mila biti: Bog j 'ubio, pa je to prokleto, Voli njemu nego tebe sine; Neka ide, vrag je odnesao! Boljom ću te oženiti ljubom ...!

To je običajno pravo. Teško i nepravedno prema ženama u svim patrijarhalnim kulturama, pa i našoj. Od žene, koja nema instrumente moći i fizičku snagu kojom bi se mogla suprotstaviti, očekuje se da životom braniti svoju čast i čast svoje obitelji. Sa stanovišta tog morala ona je imala samo jednu mogućnost: da umre. Ona je izabrala život i zato je kriva. Od muškarca se, kao što vidimo na primjeru njenog oca i braće, ne očekuje isto. Jedini koji, ne samo u ovoj pjesmi, nego u cijeloj našoj narodnoj epici, uviđa tu nepravilnost jeste ban Strahinjić. Ali njegova ljuba to ne zna. Zato se i obraća Vlah-Aliji riječima:

Nu se digni, glavu ne digao ... Eto k nama Strahinića bana, Sad će tvoju glavu ukinuti, Sad će mene oči izvaditi. (Kazna za žensko preljubništvo)

Iza tog neočekivanog uvoda slijedi očekivani, stalni motiv, koji se prirodno nadovezuje na tijek radnje - borba između bana Strahinjića i Vlah-Alije. Narodni pjevač razvija sliku borbe punu epskih stereotipi: - kavga se započinje vrijeđanjem; opisuje se oružje i posebnost njegove izrade; junaci se bore kopljima dok ih ne polome; potom u borbi isjeku sablje specijalno iskovane; bore se ljetni dan do podne; popada ih pjena bijela i krvava ...

Ali u toj stereotipnoj slici punoj pretjerivanja, pjevač se čuva pristranosti i nastoji biti objektivni promatrač. Mada se služi hiperbolama, koje su u opisima ove vrste uobičajeno stilsko sredstvo, pjevač ni u jednom trenutku ne zaboravlja da se pred njim nadmeću dva ravnopravna borca. On ne stoji na strani svoga junaka, ne pripisuje mu nadljudske moći i nesvakidašnje vještine, ne favorizira ga u odnosu na njegovog omraženog protivnika. Štoviše, njegov protivnik je lukav i vješt borac, u nekoliko navrata nadmoćniji i na domaku bobede. Ban u trenucima gubi snagu i koncentraciju i konj mu spašava glavu svojim vještim manevrima. Na nogama ga održava jedino upornost. Ipak, bijes koji ga je hranio jenjava, pa ban posustaje. U njegovoj iznemoglosti prepoznajemo i nalet malodušnosti i sumnje. Njegova ljuba stoji po strani i ban više nije siguran da cijeli ovaj njegov pothvat ima smisla. Zato svoju sudbinu stavlja njoj u ruke:

Ljubo moja, - tebe bog ubio! - koje jade gledaš na planini? No ti podbi 'jedan komat sablje, udri, ljubo mene ja Turčina; misli, ljubo, koga tebe drago.

Zašto ban stavlja svoju glavu na kocku? Možda time daje svojoj ljubi najveći zalog ljubavi koji jedan čovjek može dati ženi. A možda mu u mislima odzvanjaju tašto riječi o ženskom

nevjerstvu koje ga nagrizaju sumnjom:

Al'ako je jednu noć noćila, jednu noćcu s njime pod čadorom, ne može ti više mila biti: Bog j'ubio, pa je to prokleto, voli njemu nego tebe sine.

Što ako je njegova ljuba voljom pošla za Turčina, ako ga je iskreno ljubila ...? Hoće li ban moći boriti s ljubomorom i gnjevom gledajući je pored sebe i zamišljajući je u naručju Vlah-Alije?

Zato odlučuje da tu buduću agoniju presiječe odmah, njenom rukom. Iskušavajući ženinu ljubav i privrženost, nadao se da će dobiti potvrdu koju je tražio. Nije ni pretpostavljao da će u njenoj duši biti prostora za dilemu. Riječi Vlah-Alije, kojima je uvjerava da život poštedi njemu, a ne svom mužu, na različit način čuju Strahinja i njegova ljuba. Za njega i narodnog pjevača to su lukave riječi za lakovjerne žene, a za njegovu ljubu - realnost:

Dušo moja, Strahinjina ljubo! nemoj mene, no udri Strahin, nigda njemu mila biti ne ćeš, prijekorno biti do vijeka: Korica te jutrom i večerom, đe si bila sa mnom pod čadorom; mene biti mila do vijeka, odvest ću te Jedrenetu gradu, naredit tridest sluškinjica, nek ti drže skute i rukave, raniću te medom i šećerom, okititi tebe dukatima savrh glave do zelene trave; Udri sade Strahinića bana!

Njezin izbor (udariti upravo bana) djeluje kao šok i kao otrežnjenje. Vlah-Alija je nasrnuo na njegovu čast, ali ona je otišla korak dalje - nasrnula je na njegov život. U smrtnoj opasnosti sjetio se jedinog iskrenog i odanog bića koje ima na ovom svijetu - svog psa.

Prepade se Strahiniću bane, đe pogibe ludo i bezumno, a nešto se bane domislio, viknu bane iz bijela grla nekakoga hrta Karamana ...

Hrt će priteći u pomoć svome gospodaru, a mi ćemo biti u prilici da se uvjerimo iu iskrenost Turčinovih osjećaje prema Strahinjinoj ljubi, dok je nemoćan gleda kako se otima razbješnjelim psu iz čeljusti:

... A Turčinu oči ispadoše, koliko mu nešto žao bješe, te on gleda šta se čini š njome.

Ženin neočekivani postupak probudio je u klonulom Strahinjina tijelu ubilački, zvjerski nagon. Time je kulminacija radnje dovedena do krajnje točke - klimaksa. Ban je, poput zvijeri, zubima zaklao svoga suparnika. Sve izdaje, sav bol, bijes, očaj i osujećenost kulminirale su u ovom neljudskom činu.

Ono što pada u oči kada je riječ o građenju lika Strahinjina ljube, jeste uzdržanost narodnog pjevača. Nema riječi kritike, pogrde i osude. Ni u jednom trenutku on se ne služi izrazima koji su bili uobičajeni u ovakvim prilikama (kuja, guja i slično). On naprosto kaže: - Žensku stranu lasno prevariti. Po Banovim daljnjim postupcima zaključujemo da je i on sam tako razmišljao. Ali pred nama ostaje dilema i potreba da objasnimo ovo razmimoilaženje između dvoje supružnika. Zašto ga je iznevjerila nakon svega što je zbog nje pretrpio?

Između bana i njegove ljube stoji duboki nesporazum. Ban je naprosto podrazumijevao obostranu ljubav i odanost. Ona je, međutim, svoj način razmišljanja uklopila u stereotipe u okviru kojih je odgajana iu novonastaloj situaciji ne ostavlja mnogo prostora za delikatne analize supružničkih veza i uzajamnih osjećaja. Svoj život vjerojatno nije birala, kao ni sve žene njenog vremena, niti je mogla smatrati da njezin život za nekoga predstavlja toliku vrijednost. Ona čak ni ime nema, što znači da se cjelokupni njen identitet ostvaruje posredno, kroz ulogu nečije žene, kćeri, sestre. Kada je zarobljena i to je izgubila, jer nikoga nije bilo da taj njen identitet potvrdi. Između čega je trebalo da bira? Između povratka u dom, gdje je čeka nož kojim će je oslijepiti kao preljubnicu i izdajicu svoje vjere i roda, i života ovdje gdje su je na silu prisvojili, ali joj pružaju sve na što u domu već odavno ne može računati. Da li je mogla razmišljati o Strahinjina motivima, usred egzistencjalnog straha koji je preplavio njenu svijest?

Možda zbog toga što je razumio njene razloge, možda zbog nečeg što je tek planirao ostvariti ili čak, unatoč svemu, zbog bezrezervne ljubavi, ban ne ubija svoju ljubu nevjernicu. Završetak radnje se tako odgađa.

Dio kompozicije koji slijedi nazivomo peripetija. Funkcija peripetije je produžiti priču, unese novu dramatiku i neizvjesnost nakon vrhunca radnje, kada nam se učinilo da je konflikt razriješen. Ali, nije ban Strahinjić jedino s Vlah-Alijom u konfliktu. Štoviše, to što mu je on učinio nažao nema istu moralnu težinu, ma koliko ga skupo koštalo, kao ono što su mu učinili ljudi kojima je vjerovao. Zato ban odlazi u Kruševac po svoju ljudsku i moralnu satisfakciju.

Peripetija ima još jednu funkciju. Ona je stilsko ogledalo u kome će se ogledati Jugovići i ostala kruševačka gospoda. Njihova srdačnost i zagrljaji, kakve smo imali priliku promatrati i na početku pjesme, sada imaju sasvim novu konotaciju.

Viđe njega starac Jug Bogdane, a srete ga devet milih šura, ruke šire, u lice se ljube, za lako se upitaše zdravlje.

Nema stida, nema isprike, niti osjećaje krivnje; tazbina se ponaša kao da nema nikakvu odgovornost za sve što se njihovom milom zetu dogodilo.

Slika o njima se u potpunosti zaokružuje kada im ban Strahinjić priopći kako se prema njemu ponijela njihova kćerka i sestra. Junaci na riječima pohitaće da se pokažu i na dijelu; da nemoćnu i prestrašenu ženu, neimenovanu ljubu Strahinjina, isjeku svojim svijetlim oružjem i kazne je kako pristoji i kako običaj nalaže:

Planu Juže, kako oganj živi, viknu Juže đece devetoro: Povadite nože devetim, na komate kuju iskidajte. Silna đeca baba poslušaše, te na svoju sestru kidisaše.

Banovo razočaranje je time upotpunjeno. On prema ovakvoj rodbini može osjeća jedino zgađenost i prezir. U razrješenju radnje on to i pokazuje.

Rasplet ove pjesme je jedinstven u našoj narodnoj epici. Ban nije dopustio da se pogubi njegova nevjerna ljuba. Sa stanovišta narodne epike, ovakav postupak sasvim je neočekivan (u patrijarhalnom modelu ponašanja nema mjesta za praštanje ženskog nevjere i izdaje; žene su rastrzane "konjma na repove", oslepljivane, sakaćene). Sa aspekta same priče koja se pred nama odvija, njegov postupak je, međutim, sasvim logičan. Da je želio pogubi ljubu, učinio bi to sam, u afektu, kada je takav postupak bio potpuno opravdan. Zašto je onda dolazio u Kruševac? Da provjeri hoće li itko imati hrabrosti da mu pogleda u oči i da u potpunosti definira svoj budući odnos prema tazbini. Ali ne samo to. Došao je da ih kazni pred svijetom, onako kako su zaslužili. Bez grubih riječi i oružja. Da ih kazni sramotom. Eto obrazloženja zašto su se tako hitro Jugovići latili oružja, da ubiju Strahinjina ljubu - htjeli su njenom krvlju da operu svoju čast, svoj ugled, da sa sebe skinu bruku, ali i odgovornost za sve što se dogodilo. Ban je došao upravo zato da bi im to uskratio:

Al 'je ne da Strahiniću bane, šurevima riječ govoraše: Šure moje, devet Jugovića! što se, braćo, danas obruka? Na koga ste nože potrgnuli? Kad ste, braćo, vi taki junaci, kamo noži, kamo vaše sablje, te ne biste sa mnom na Kosovu. da činite s Turcima junaštvo, desite se mene u nevolji?

Poslednji stihovi ove pjesme, u kojima ban priopćava svoju konačnu odluku, kao i mnogi prethodni, mogu se tumačiti na različite načine.

Ne dam vašu sestru poharčiti, bez vas bih je mogao stopiti, al 'ću stopit' svu tazbinu moju, nemam s kime ladno piti vino; No sam ljubi mojoj poklonio.

Već u prvi mah, jasno nam je da iskaz bana Strahinjića ima dvojako značenje i težinu - on je istovremeno izraz velikodušnosti i osude (prema ženi je velikodušan, a tazbinu osuđuje). Ali, opet, njihov smisao se ne može tako pojednostaviti. Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje, da li je ban Strahinjić oprostio ili je samo poklonio život svojoj ženi (jer život se može pokloniti i bez oproštaja grijeha).

Položaj stihova i izbor riječi veoma utječu na smisao tog iskaza. Redoslijed stihova, kao i leksički izbor Starca Milije, sugerira nam da je riječ o oproštaju, uz pretpostavku da je pjevač načinio pogrešku: "no sam ljubi mojoj oprostio". Međutim, pošto je pjevačev leksički izbor takav da ostavlja nedoumicu, i redoslijed stihova pomalo narušava logiku i stvara dojam nedovršenosti, nameće se i drugačiji zaključak. Ako načinimo malu stilsku intervenciju i stihove rasporedimo onako kako logički slijede, nametnut će se i promjena spornoga stiha, a time i novo značenje:

Ne dam vašu sestru poharčiti, bez vas bih je mogao stopiti, No sam ljubi (mojoj) život poklonio; al 'ću stopit' svu tazbinu moju, nemam s kime ladno piti vino.

Kako god da tumačimo značenje ovih stihova nećemo doći do konačnog odgovora. Zašto nam je

onda potrebno da ga tražimo? Zato što od toga ovisi naša konačna predstava o neponovljivoj ličnosti bana Strahinjića. Ako je doista oprostio svojoj ženi, onda je pred nama primjer čovječnosti koji nadrasta sve manjkavosti i slabosti ljudske prirode, pa i vlastiti bol zbog učinjene nepravde. Ako joj je poklonio život, onda je pred nama uzor kršćanske vrline, čovjek koji kaznu za učinjenu nepravdu predaje u ruke Bogu, koji ne kažnjava, ali ne zaboravlja. U prvoj varijanti, kazna (koja ne podrazumijeva samo fizičko, nego i moguće psihičko, tiho kažnjavanje prikriveno od očiju javnosti) je isključena. U drugoj varijanti ona se ne podrazumijeva, ali se i ne isključuje.

Sve i da pronađemo odgovor na ova pitanja, ne možemo razriješiti brojne dileme koje iz toga proizlaze. Da li je, unatoč svemu, Strahinjina ljuba kažnjena? Ili je možda nezasluženo nagrađena? Jedno je izvjesno: Kakve god da su namjere i razmišljanja njenog muža, predstoji joj život pun tihe patnje, kajanja, krivnje i srama. Za nju će njegova nježnost biti veća kazna od prijekora i svaki zalogaj za njegovom trpezom težak kao šamar. Njezina kazna je u njoj samoj, kako god da promatra svoj udes.

Uloga epiloga u ovoj cjelovitoj epu stukturi može se priposati posljednjim stihovima. Iako je nedvosmisleno jasno da nam je predstavio nesvakidašnjeg junaka, narodni pjevač ima potrebu da to još jednom naglasiti, kao da želi da nas potakne na se njime pozabavimo i nakon čitanja pjesme:

Pomalo je takijeh junaka, ka 'što bješe Strahiniću bane.

Sa uvjerenjem da je narodni pjevač sasvim u pravu, zaista još dugo o njemu razmišljamo. I mada ničim ne možemo osporiti njegovu posebnost i njegovo junaštvo, pitamo se: Da li je ban Strahinjić, nakon svega, pobjednik ili gubitnik? - Pobijedio je Turčina, ali uvijek će ga mučiti misao da Vlah-Alija i dalje živi u sjećanju njegove žene. - Moralno je porazio svoje izdajnike, ali se neće osloboditi gorčine, ni praznine koju su za sobom ostavili dojučerašnji prijatelji. - Vratio je ženu koja mu po zakonu pripada, ali će uvijek sumnjati da mu pripada dušom. - Vraća se u Banjsku, ali ga tamo, umjesto doma, čeka zgarište.

Ako odgovor na ovo pitanje tražimo u stihovima starca Milije, nećemo ga naći, kao što ga nismo pronašli ni za neka prethodna pitanja i dileme. Ova pjesma ne daje odgovore. Ona postavlja pitanja i traži odgovore od nas. Njezina ljepota je upravo u toj otvorenosti u kojoj nema konačnih razrješenja. Zato i zaslužuje da joj se ponovno vraćamo. __________________________________

Premda sadrže više legendarnog nego povijesnog, Pretkosovski pjesme sačuvale su neka značajna obilježja vremena o kojem pjevaju, što pokazuje da je i ova, najstarija epoha narodne pjesme upamćena. EPSKE NARODNE PESME su vrsta narodnih pjesama u kojima je opjevan neki važandogađaj, povijesne ličnosti, junaci neobične snage i snalažljivosti, doživljaji iz njihovogživota, njihovi megdani s drugim junacima i slično. Srpski narodne epske pjesme sjedile na pjesme dugog stiha (bugarštice) i na pjesme kratkog stiha (deseteračke) .Epske pjesme su podijeljene u 9 ciklusa:

- Neistorijske ciklus - Pretkosovski ciklus - Kosovski ciklus - Ciklus Marka Kraljevića - Pokosovski ciklus - Hajdučki - Uskočki ciklus

- Ciklus pjesama o oslobodjenju Srbije - Ciklus pjesama o oslobođenju Crne Gore

Pretkosovski ciklus - pjesme ovog ciklusa pjevaju o dogadjajima i junacima preKosovskog boja. U najznačajnije sakupljače narodnih epskih pjesama kod nas spada VukKaradžić. Pjesme je sakupljao najviše od Filipa Višnjića i starca Milije. Pesmu Banović Strahinja, koja inače pripada Pretkosovski ciklusu, prikupio je od starca Milije. Postoji oko 20 varijanti ove pjesme, ali Vuk je ovu zapisao. Starac Milija je dao primjer kako se, od pjesme koja ima uobičajenu radnju, može ispevati veliko umjetničko djelo, koje sadrži epsku smirenost, uvjerljivost i neku vrstu vjerodostojnosti. Pjesma govori o duhovnoj veličini opraštanja kroz lik Banovića kao simbola - nositelja ovevrline. U pjesmi Banović Strahinja istaknute su posebno moralne, čak mnogo više nego fizičke osobine glavnog lika, po kome je ovo izuzetno djelo i dobilo naziv. Pjesma počinje pohvalom, i pohvalom se i završava, a kroz cijelu pjesmu se gradi lik Strahinjića Bana.

Netko bjese Strahinjiću Bane!

Ovim riječima počinje pjesma. Tematski, pjesma počinje u klasičnom epskom stilu. U prvom dijelu pjesme opisuje se život, običaji i društveni odnosi epskog svijeta, svetakulta junaštva: odlazak muža u tazbinu (bez žene), uzajamno spoljašnje poštovanje srpske gospode, odnos muškarca i žene u takvom svijetu (žena služi muža), gošćenje srpske vlastele. .. No, dalje piše:

... Pozadugo bane gostovao, pozadugo bane začamao, ponosi se bane u tazbini ...

Strahinja se na neki način pomalo gordo ponio. Zaboravio je na oprez, ostavio jesvoju dom bez zaštite, jer mu je bilo važnije da ispoštuje dotadasnje norme ponašanja, da posjeti svoju tazbinu i da s njima "pije rujno vino". Pri tom nije ni pomišljao na to da Turci dolaze, i sve postaje tragičnije u svjetlu činjenice da se radnja odigrava u predvečerje Kosovske bitke. Onda mu stiže pismo od majke u kom mu ona saopštava kakvo je pravo stanje u njegovoj zemlji: javlja da su mu dvori poharani, sluge pobijene, a da mu je žena oteta i da Vlah-Alija:

Ljubi tvoju ljubu pod čadorom, A ja, sine, kukam na garištu, A ti vino piješ u Kruševcu! Zlo ti vino napokonje bilo!

Tu sledi otrežnjenje, sledi sticanje svesti o ozbiljnosti situacije. Tu je prikazan kontrast u kom se ističe neshvatanje srpske vlastele jer oni "piju rujno vino" a Turci su došli na Kosovo, ali u rečima Jug-Bogdana najbolje prikazuju glavne nedostatke epskog sveta:

Volimo te, Strahiniću bane, no svu zemlju našu carevinu. Al' da vidiš jada na nevolji! Banu jutros nema prijatelja...

On, sada kao pravi tragični junak, koji mora da ide da se bori protiv Turaka da bi povratio izgubljeno, ostaje sam. Nekadašnje prijatelje zamenjuje pas. Hrt Karaman je jedini prijatelj čoveka koji se rastao od epskog sveta i kulta junaštva.

Banović Strahinja, preobučen u Turčina, polazi na Kosovo. Jedna od najlepših epizoda u srpkoj epskoj narodnoj poeziji je susret Bana sa usamljenim dervišom. Ova epizoda se javlja samo u varijanti pesme koju je Starac Milija ispevao Vuku i karakteristična je po tome što se u jednoj epskoj pesmi susreću dva ne epska, već tragična junaka. Derviš je, isto kao Strahinja, usamljenik u polju Kosovu kome su Turci, dok je bio u Banovoj tamnici, opljačkali sve kod kuće.

No bijaše jedan stari derviš, Bijela mu prošla pojas brada, Šnjime nema nitko pod čadorom, Bekrija je taj nesrećan derviš, Pije Turčin vino kondijerom, No sam lije, no sam čašu pije, Krvav derviš bješe do očiju. Derviš prepoznaje Strahinju.

Iako je u Banovoj tamnici proveo nekoliko godina, Strahinju pamti po dobru:

I ako sam bio u tamnici, Dosta si me vinom napojio, Bijelijem ljebom naranio, A često se sunca ogrijao, Puštio si mene veresijom.

Strahinja kasnije pronalazi Vlah-Aliju i započinje dvoboj dva velika junaka. Tokom borbe sa Vlah Alijom do izražaja dolazi negova srčanost i ogromna upornost koja upotpunjuje sliku njegove snage. Takođe, vidimoi koliko je veliko njegovo iskustvo i fizicka snaga kao posledica mnogih borbi koje su ostale iza njega. Banovo potpuno otrežnjenje - jer možda je tinjala vera u vernost ljubinu - nastaje onog trenutka kada ona, pred dilemom da li da pomogne Banu ili Vlah-Aliji, udara Strahinju mačem poglavi. Vlah-Alija je najbolji turski borac, ne sluša nikoga, čak ni turskog cara, radi kako mu se prohte, ceo mu se život sastoji od ubijanja, pića i žena. On je svojeglav i gord, au otetoj Strahinjinoj ženi je pronašao trenutni mir koji ni po koju cenu ne želi da izgubi.

Ipak, uporedo najbolju i najtajnovitiju stranu ovog lika predstavlja činjenica da jeposle izdaje, za razliku od svih likova opisanih u epskoj poeziji, oprostio svojoj ženi, koja je osim što je provela noć sa drugim muskarcem, i lakomisleno poverovala u obećanja i uveravanja Vlah Alije, držala stranu suprugovog protivnika u najkritičnijim trenutcima njihove borbe. Ovaj njegov gest samo jos više iskazuje dobrotu, plemenitost i čistoću njegove duše, koja ga prati tokom cele ove pesme. Ovde se razvija rasprava o tome zašto je oprostio svojoj ženi.

Sa jedne strane je Strahinja, junak koji je poznat po svojoj dobroti i pravičnosti. Sve do borbe sa Vlah-Alijom, imao je nadu da ga ljuba Anđelija jos uvek u stvari voli, mada, to se pokazalo kao netačno. Pa, zašto joj je onda oprostio? Najprihvatljivije objašnjenje bibilo to da je on, opraštajući joj, hteo da u njoj izazove osećaj krivice i kajanja, a da pritom sebe proslavi kao čoveka većeg morala od drugih ljudi (u ovom slucaju: prvo od njenog oca i braće koji su hteli da je ubiju. Devet Jugovića nije pošlo sa njim po sestru, ona je najverovatnije bila zapostavljana od strane porodice, pored tolikih sinova, i nije imala dobar odnos sa ocem, zato su svi prema njoj postupili i tako olako hteli da je ubiju. Verovatno su se stideli njenog namernog neverstva, nisu hteli da strahinji pokažu pravo lice porodice, da su je tako odgajili i da su u stvari svi dvolicni i da misle samo na sebe).

A, sa druge strane je ljuba Anđelija, čije postupke neki odobravaju a neki ne. Ona je izdala muža, i to je, čini se neoprostivo, ali, to se svodi na primitivno misljenje ljudi o superiornom položaju muškaraca u odnosu na žene, jer, niko se nije osim Banović Strahinje stavio u njen položaj. Što nas dovodi do zaključka da ju je on stvarno, istinski voleo, i da je hteo sve da joj oprosti, smatrajući da ju je on "bacio" u ruke Turcina.

Naime, na početku pesme stoji da on odlazi u tazbinu, ali ne vodi nju, kod njenog rođenog oca i braće. Ona ostaje da čuva kuću. Kada su Turci došli, spalili su i razrušili sve, a to Strahinja nije znao, i Vlah-Alija ju je odveo.

On ju je odveo na Kosovo polje, na kome je bila ogromna vojska. Možda se ona iuplašila, videla šta se sprema Srbiji, a Turčin joj je svašta obećavao, pa je prirodno htela za sebe sigurnost, ai da se na neki način osveti Strahinji i porodici sto nisu bili tu. Zato je i pokusala da ubije Strahinju dok su se borili njih dvojica, a možda i zato što je, manje verovatno po mom misljenju, bila stvarno zaljubljena u Turčina. Ali, šta se krije iza ovog gesta spašavanja njenog života? Da li je on to uradio samo zato što je tolika moralna velicina ili zato što bi za nju najgora kazna bila da ostane živa (Ona bi ostala omražena od strane svih)... ili oboje? A, njena izdaja sa druge strane, nije mogla biti veća: provela je noć i prihvatila turčina, i to jos neprijatelja. Kako je onda možemo pravdati?

Kako kaze Jug-Bogdan: Al' ako je jednu noc nocila, jednu noćcu s njime pod čadorom, ne može ti više mila biti.

Dilema se krije iu poslednjim stihovima: Nemam s kime ladno piti vino; no sam ljubi mojoj poklonio.

Da li je on nju toliko voleo, da joj je sve dao, hteo sve sa njom da deli, ili se toliko razočarao u druge ljude, da mu je samo ona ostala? Mislim da bi nastavak cele pesme bila epizoda u kojoj Anđelija oduzima sebi život. Čitaocima je stavljeno do znanja koliko su neki gestovi upečatljivi ukoliko su oni dobrii plemeniti.

Banović Strahinja je Djurađ Straćimirović Balšić. Tast mu nije bio Jug Bogdan,nego knez Lazar Hrebeljanović. Strahinja nije bio na Kosovu uz tasta Lazara, jer je već bio turski vazal. Žena mu je bila Jelena, treća Lazareva kći. Na Kosovu nije bio pomoć tastu jer nije smeo, kao tadašnji turski vazal, a žena ga nije prevarila, nego je još posle njegove smrti ostala da se bori oko desetak godina sa Mlečićima radi odbrane njegovih teritorija, tako da ostaje pitanje šta je narodni pevač hteo i ovom pesmom da kaže. Da, naravno, ne poklapaju se činjenice, ali istrgnuta iz konteksta istorije, priča je divna, pa recimo i aktuelna, a lik Strahinje fascinantan.

"Iskliznuće" epskog junaka iz njegovog epskog sveta, centralna je tema pesme Banović Strahinja. Banović Strahinja je, u stvari, tragičan junak, a ova pesma, za koju se kaže da je biser srpske epike, završava se:... Pomalo je takijeh junaka ka sto bješe Strahiniću bane. __________________________________

Banović Strahinja

Netko bješe Strahiniću bane, Bješe bane u malenoj Banjskoj, U malenoj Banjskoj kraj Kosova, Da takvoga ne ima sokola. Jedno jutro bane podranio,; Zove sluge ik sebe prizivlje: Sluge moje! hitro pohitajte, Sedlajte mi od megdana đoga, Okitite, što ljepše možete, Opašite, što tvrđe možete; Jel ja, đeco, mislim putovati: Hoću Banjsku ostaviti grada, Mislim đoga konja umoriti I u gosti, đeco, odlaziti U tazbinu u bila Kruševca,

K milu tast starcu Jug-Bogdanu, Ka šureva devet Jugovića; Tazbina me ta željkuje moja. Gospodara sluge poslušaše, Te sokola đoga osedlaše, Opremi se Strahiniću bane, Ud'ri na se dibu i kadifu, Ponositu čohu sajaliju, Što od vode čoha crvenija, A od sunca čoha rumenija; Okiti se jedan Srpski soko, Pa posjede đoga od megdana, Odmah pođe, u tazbinu dođe, U tazbinu u bila Kruševca, Ðe od skoro carstvo postanulo, A viđe ga starac Jug Bogdane, I viđe ga devet milih šura, Sokolova devet Jugovića, Mila zeta jedva dočekaše, u naruče zeta zagrliše, Vjerne sluge konja prifatiše Zeta vode na frenđiju kulu, Kod gotove sovre zasjedoše, Te gospodsku riječ besjeđaju; Navališe sluge i sluškinje, Neko dvori, neko vino služi.

Što bijaše rišćanske gospode, Posjedaše, te pijahu vino: Uvrh sovre stari Jug Bogdane, S desne strane uza ramo svoje; Sjede zeta Strahinića bana, i tu sjede devet Jugovića, Niza sovru ostala gospoda; Ko l' je mlađi, dvori gospodare. No bijaše to devet šurnjaja, No šurnjaje dvore uporedo, Dvore svekra silna Jug-Bogdana, I dvorahu svoje gospodare, A najviše zeta ponosita; A sluga im jedna vino služi, Služi vino jednom kupom zlatnom, Zlatna kupa devet bere litar'; Ja da vidiš druge đakonije, Ðakonije, mloge gospoštine! Kako, brate, đe je carevina.

Pozadugo bane gostovao, Pozadugo bane začamao, Ponosi se bane u tazbini. Gospoštine što je u Kruševcu, Dosadiše jutrom i večerom; Moleći se silnu Jug-Bogdanu: Gospodaru, silan Jug-Bogdane! Ljubimo ti svilenoga skuta

I desnicu tvoju bilu ruku, Nu potrudi čudo i gospodstvo, I povedi mila zeta tvoga, Nu dovedi Strahinića bana U dvorove iu kuće naše, Da mi neku poštu učinimo. Svakom Juže hatar navršuje. Doke tako izredili bili, Dugo bilo i vrijeme prođe, I zadugo bane začamao; No da vidiš jada iznenada! Jedno jutro, kad ogrija sunce, Mezil stiže i bijela knjiga Baš od Banjske od malena grada, Od njegove ostarele majke, Banu knjiga na koljen opade, Kad razgleda i prouči knjigu, Al' mu knjiga dosta grdno kaže, Knjiga kaže, đe ga kune majka: Ðe si, sine, Strahiniću bane? Zlo ti bilo u Kruševcu vino! Zlo ti vino, nesretna tazbina! Viđi knjigu, nečuvenih jada! Iz ubaha jedna pade sila, Turski, sine, od Jedrene care, A car pade u polje Kosovo, A car pade, dovede vezire, A vezire, nesretne većile. Što je zemlje te oblada care, Svu je Tursku silu podigao, U Kosovo polje iskupio, Pritiskao sve polje Kosovo, Uvatio vode obadvije: Pokraj Laba i vode Sitnice Sve Kosovo sila pritisnula. Kažu, sine, i pričaju ljudi: Od mramora do suva javora, Od javor, sine, do Sazlije, Do Sazlije na ćemer ćuprije, Od ćuprije, sine, do Zvečana, Od Zvečana kažu do Čečana, Od Čečana vrhu do planine; Turska sila pritisla Kosovo.

Pod broj, sine, na teftere kažu No u cara sto hiljada vojske Nikakvoga careva spahije, Što imaju po zemlji timare; I što jedu ljeba carevoga I što jašu konje od megdana, Što ne nose po mlogo oruža, Do po jednu o pojasu sablju; U Turčina, u Turskoga cara, Kažu, sine drugu vojsku silnu Ognjevite janjičare Turke,

Što Jedrene drže kuću bilu, Janjičara kažu sto hiljada; Kažu, sine, i govore ljudi; U Turčina treću vojsku silnu Nekakoga Tuku i Mandžuku, A što huče, a što grdno tuče. U Turčina vojske svakojake, U Turčina jednu kažu silu, Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju, Te ne sluša cara čestitoga, Za vezira nikad i ne misli, Za carevu svu ostalu vojsku A koliko marve po zemljici; Taku silu u Turčina kažu; On beza zla, sine, proći ne šće, Ne šće s carem, sine, na Kosovo, Okrenuo drumom lijevijem, Te na našu Banjsku udario, Te ti Banjsku, sine, ojadio I živijem ognjem popalio, I najdonji kamen rasturio, Staru majku tvoju ojadio, Sa konjem joj kosti izlomio, Vjernu tvoju ljubu zarobio, Odveo je u polje Kosovo, Ljubi tvoju ljubu pod čadorom, A ja, sine, kukam na garištu,; A ti vino piješ u Kruševcu! Zlo ti vino napokonje bilo! Ja kad bane knjigu proučio, Muka mu je i žao je bilo, U obraz je sjetno neveselo, Mrke brke nisko objesio, Mrki brci pali na ramena, U obraz se ljuto namrdio, Gotovo mu suze udariti. A viđe ga starac Jug Bogdane, Viđe zeta jutru na uranku, Planu Juže, kako oganj živi, Strahiniću zetu progovara; O moj zete, Bog mi s tobom bio! Što si, zete, jutros podranio? A u obraz sjetno neveselo? Od šta si se, zete, razdertio? Na koga si s', zete, ražljutio? Al' se šure tebe nasmijaše, U jegleni ružno govoriše?; Al' šurnjaje tebe ne dvoriše? Al' mahanu toj tazbini nađe? Kaži, zete, šta je i kako je? Planu bane, pa mu progovara: Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!; Ja sam s šuram' bio u lijepo, A šurnjaje gospodske gospođe Divno zbore, a divno me dvore,

Toj tazbini mojoj mane nema, No da vidiš, što sam neveseo: Stiže knjiga od malene Banjske, Baš od moje ostarjele majke; Kaže jade tastu na uranku, Kako su mu dvori poharani, Kako su mu sluge razagnate,; Kako li je majka pregažena, Kako li je ljuba zarobljena: No moj taste, stari Jug-Bogdan! I ako je moja danas ljuba, Ljuba moja, al' je šćera tvoja: Sramota je i mene i tebe; No moj taste, starac Jug-Bogdane! Misliš li me mrtva požaliti, Požali me dok sam u životu. Molim ti se i ljubim ti ruku, Da daš mene đece devetoro, Ðecu tvoju, a šureve moje, Da ja, taste, u Kosovo pođem, Da potražim dušmana moga, A careva grdna hainina, Koji mi je roblje zarobio; A nemoj se, taste, prepanuti, Ni za tvoju đecu ubrinuti; Ja ću đeci, mojim šurevima, Hoću njima ruho prom'jeniti, A u Tursko ruho oblačiti. Oko glave bijele kauke, A na pleći zelene dolame, A na noge meneviš čakšire, O pojasu sablje plemenite; Prizvat' sluge i kazaću junak, Neka sluge konje osedlaju, Osedlaju, tvrdo opasuju, Nek prigrću mrkim međedinam': Učiniću đecu janjičare; Ja ću đecu šure sjetovati, Kade sa mnom bidu kroz Kosovo, A kroz vojsku cara na Kosovu, Pred njima ću biti delibaša, Nek se stide i nek se prepanu, Nek se svoga boje starješine; Kogođ stane u carevoj vojsci, Kogođ stane s nama govoriti, Stane Turski, okrene Manovski, Ja s Turcima mogu progovorit', Mogu Turski, i mogu Manovski, I Arapski jezik razumijem, I na krpat sitno Arnautski; Provodiću đecu kroz Kosovo, Svu ću vojsku Tursku uvoditi, Dok ja nađem dušmanina moga, A Turčina silna Vlah-Aliju, Koji mi je roblje porobio;

Nek šurevi bidu u nevolji, El sam, taste, mogu poginuti, Kod šureva ne ću poginuti Jali rane lasno dopanuti. Kad to začu stari Jug Bogdane, Planu Juže, kako oganj živi, Strahinj-banu zetu progovara: Strahinj-bane, ti moj zete mili! Viđeh jutros, da pameti nemaš. Što mi đeci išteš devetoro, Da mi đecu vodiš u Kosovo, U Kosovo, da ih kolju Turci, Nemoj, zete, više progovarat', Ne dam đece vodit' u Kosovo, Makar šćeri nigda ne vidio.

Mio zete, deli Strahinj-bane! Rašta si se tako razdertio?; Znaš li, zete? ne znali te ljudi! Al' ak oje jednu noć noćila, Jednu noćcu šnjime pod čadorom, Ne može ti više mila biti, Bog j' ubio, pa je to prokleto, Voli njemu, nego tebe sine; Neka ide, vrat je odnesao! Boljom ću te oženiti ljubom, S tobom hoću ladno piti vino, Prijatelji biti do vijeka; A ne dam ti đecu u Kosovo Planu bane, kako oganj živi, U ijedu i toj muci ljutoj Ne šće viknut' ni prizvati slugu, Za seiza ni habera nema, No sad ode k đogu u ahare, Ja kako ga bane osedlao! Kako li ga tvrdo opasao! Pa zauzda đemom od čelika, Pred dvore ga vodi u avliju; K binjektašu bijelu kamenu, Pa se đogu fati na ramena Pogleduje devet svojih šura, A šurevi u zemljicu crnu.

Ban pogleda pašenoga svoga, Nekakoga mlada Nemanjića, A Nemanjić gleda u zemljicu, Kad pijahu vino i rakiju, Svi se fale za dobre junake, Fale s' zetu i Bogom se kunu: Volimo te, Strahiniću bane! No svu zemlju našu carevinu; Al' da vidiš jada na nevolji! Banu jutros nema prijatelja: Nije lasno u Kosovo poći.; Viđe bane, đe mu druga nema,

Sad otide poljem Kruševačkim. Ja kad bio niz široko polje, Obzire se ka Kruševcu b'jelu, Ne će li se šure prisjetiti, Ne će li se njim ražaliti; A kad viđe jutros na nevolji Ðe mu nema glavna prijatelja, Pade na um, pa se dosjetio Za njegova hrta Karamana, Koga voli nego dobra đoga, Te priviknu iz bijela grla, Ostalo je hrče u aharu; Začu glasa, hitro potrčalo dok u polju pristiže đogina, Pokraj đoga hrče poskakuje, A zlatan mu litar pozvekuje, Milo bilo, razgovori s' bane. Ode Bane na konju đoginu, Te prijeđe polja i planine, Ja kad dođe u polje Kosovo, Kad sagleda po Kosovu silu, Al' se bane malo prepanuo, Pa pomenu Boga istinoga, U ordiju Tursku ugazio. Ide bane po polju Kosovu, Ide bane na četiri strane, Traži bane silna Vlah-Aliju, Al' ne može bane da ga nađe; Spušta s' bane ka vodi Sitnici; Na jedno je čudo nagazio: Na obali do vode sitnice Jedan zelen tu bijaše čador, Širok čador polje pritisnuo, Na čadoru od zlata jabuka, Ona sija, kako jarko sunce, Pred čadorom pobijeno koplje, A za koplje vranac konjic svezan; Na glavi mu maha Stambolija, Bije nogom desnom i lijevom.

Kad to viđe Strahinjiću bane, Prohesapi i umom premisli, Baš je čador silna Vlah-Alije, Te đogina konja prigonjaše, Koplje junak skide sa ramena, Te čadoru vrata otvorio, A da vidi, ko je pod čadorom; Ne bijaše silan Vlah-Alija, No bijaše jedan stari derviš, Bijela mu prošla pojas brada, Šnjime nema nitko pod čadorom, Bekrija je taj nesrećan derviš, Pije Turčin vino kandijerom, No sam lije, no sam čašu pije, Krvav derviš bješe do očiju;

Kad ga viđe Strahiniću bane, Te mu selam Turska nazivaše, Pijan derviš okom razgledaše, pa mu mučnu riječ progovara: Da si zdravo! deli Strahin-bane; Od malene Banjske kraj Kosova. Planu bane, prepanu se ljuto, Te dervišu Turski odgovara: Bre! dervišu, nesretna ti majka! Rašta piješ! rašta se opijaš? Te u piću grdno progovaraš I Turčina zoveš kaurinom. Šta pominješ nekakoga bana? Ovo nije Strahiniću bane, No ja jesam carevi delija, Jedeci se carski pokidaše, U ordiju Tursku pobjegoše, Sve delije hitro potrčaše, Da jedeke caru pofatamo; Ako kažem caru, ja veziru, Koju si mi riječ besjedio, Hoćeš, stari jada dopanuti. Grohotom se derviš osmjenuo: Ti delijo, Strahiniću bane! Znaš li, bane, ne znali te jadi!; Da sam sade na Goleč-planini, Da te vidim u carevoj vojsci, Poznao bih tebe i đogina, I tvojega hrta Karamana, Koga voliš, nego dobra đoga. Znaš li, bane od malene Banjske! Poznajem ti čelo kako ti je, I pod čelom oči obadvije, I poznajem oba mrka brka. Znaš li bane? ne znalo te čudo! Kad zapadoh ropstva u vijeku, Panduri me tvoji uhitaše U Suhari vrhu na planini, U ruke me tvoje dodadoše, Ti me baci na dno od tamnice, Te robovah i tamnicu trplje, I začamah za devet godina, Devet prođe, a stiže deseta, A tebe se, bane, ražalilo, Te ti zovnu Rada tamničara, Tvoj tamničar na tamnička vrata, Izvede me k tebe u avliju. Znaš li, bane? znaš li Strahiniću? Kad zapita i mene upita: Ropče moje, zmijo od Turaka! Ðe propade u tamnici mojoj! Mož' li s', robe, junak otkupiti. Ti me pitaš, ja pravo kazujem: Mogao bih život otkupiti! Tek da mi se dvora dovatiti,

Očevine i pak postojbine; Imao sam nešto malo blaga, Mloge lave i mloge timare, Mogao bih otkup sastaviti; Al' mi, bane, vjerovti ne ćeš, Da me pustiš dvoru bijelome: Tvrda ću ti jamca ostaviti, Tvrda jamca, Boga istinoga, Drugog jamca Božu vjeru tvrdu, Kako ću ti otkup donijeti. I ti, bane, povjerova mene, I pušti me dvoru bijelome, Očevini i toj postojbini; A kad dođoh grdnoj postojbini, Tamo su me jadi zabušili: U dvorove, postojbinu moju, U dvorove kuga udarila, Pomorila i muško i žensko, Na odžaku niko ne ostao, No ti moji dvori propanuli, Propanuli, pa su opanuli, Iz duvara zovke proniknule; Što su bili lavi i timari, Pojagmili Turci na miraze; Kad ja viđeh dvore zatvorene: Nesta blaga, nesta prijatelja; Nešto mislih, pa na jedno smislih: Mezilskih se ja dofatih konja, Te otidoh gradu Jedrenetu, Odoh k caru i odoh k veziru, Viđe vezir, pa dokaza caru, Ja kakav sam junak za megdana; Ođede me carevi vezire, Ođede me i čador mi dade; Car mi dade od megdana vranca, I dade mi svijetlo oružje; Potpisa me carevi vezire, Da sam vojnik caru do vijeka. A ti, bane, danas k mene dođe, Da ti uzmeš tvoje dugovanje, A ja, bane, ni dinara nemam. Strahiniću, jada dopanuo! Ðe ti dođe, da pogineš ludo U Kosovu u vojsci carevoj! Viđe bane, poznade derviša, Od đogata konja osjedaše, Pak zagrli stariša derviša: Bogom brate! starišu dervišu! Na poklon ti moje dugovanje! Ja ne tražim, brate, ni dinara, Ni ja tražim tvoje dugovanje, No ja tražim silna Vlah-Aliju, Koji mi je dvore rasturio, Koji mi je ljubu zarobio; Kaži mene, starišu dervišu,

Kaži mene moga dušmanina? Bratimim te i jošte jedan put, Nemoj mene vojsci prokazati, Da me vojska Turska ne opkoli. No se derviš Bogom proklinjaše: Ti sokole, Strahiniću bane! Tvrđa mi je vjera od kamena, Da ćeš sade sablju povaditi, Da ćeš pola vojske pogubiti, Nevjere ti učiniti ne ću, Ni tvojega ljeba pogaziti: I ako sam bio u tamnici, Dosta si me vinom napojio, Bijelijem ljebom naranio, A često se sunca ogrijao, Puštio si mene veresijom; Ne izdadoh ni dodadoh tebe, Ne svjerovah, eli nemah otkud; Od mene se nemoj pobojati. A što pitaš i razbiraš bane, Za Turčina silna Vlah-Aliju, On je bijel čador razapeo Na Goleču visokoj planini; Tek ti hoću, bane, progovorit': Jaši đoga, bježi iz Kosova, El ćeš, bane, poginuti ludo: U sebe se pouzdati nemoj, Ni u ruku, ni u britkuj sablju, iu tvoje koplje otrovano, Turčinu ćeš na planinu doći, Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći: Kod oruža i kod konja tvoga Živa će te u ruke fatiti, Hoće tvoje salomiti ruke, Živu će ti oči izvaditi. Nasmija se Strahiniću bane: Bogom brate, starišu dervišu! Ne žali me, brate, od jednoga, Tek me vojsci Turskoj ne prokaži. A Turčin mu riječ progovara: Čuješ li me, deli Strahin-bane! Tvrđa mi je vjera od kamena, Da ćeš sade sablju povaditi, Da ćeš satrt' pola caru vojske, Nevjere ti učiniti ne ću, Ni Turcima prokazati tebe. Zbori bane, pa podrani otlen, Obraća se sa konja đogina: O moj brate, starišu dervišu! Pojiš konja jutrom i večerom, Pojiš konja na vodi Sitnici, Ne uvježbaj, i pravo mi kaži, Ðe su brodi na toj vodi ladnoj, Da ja moga konja ne uglibim? A derviš mu pravo progovara:

Strahin-bane, ti sokole Srpski! Tvome đogu i tvome junaštvu Svud su brodi, đegođ dođeš vodi. Ban udari, vodu prebrodio, I primi se na konju đoginu, Primi s' bane uz Goleč planinu, On je ozdo, a sunašce ozgo, Te ogrija sve polje Kosovo, I obasja svu carevu vojsku. Al' da vidiš silna Vlah-Alije! Svu noć ljubi Strahinovu ljubu Na planini Turčin pod čadorom; U Turčina grdan hadete bješe: Kail svaki zaspat' na uranku, Na uranku, kad ogr'jeva sunce; Oči sklop, te boravi sanak; Koliko je njemu mila bila Ta robinja ljuba Strahinova, Panuo joj glavom na krioce, Ona drži silna Vlah-Aliju, Pa čadoru otvorila vrta, Ona gleda u polje Kosovo, Te ti Tursku silu razgleduje, Pregleduje kaki su čadori, Pregleduje konje i junake; Za jad joj se oči otkinuše, Te poglednu niz Goleč planinu, Viđe okom konja i junaka.

Kako viđe i okom razgleda, Turčina je dlanom ošinula, Ošinu ga po desnom obrazu, Ošinu ga, pa mu progovara: Gospodare, silan Vlah-Alija! Nu se digni, glavu ne digao! Nu opasuj mukadem-pojasa, I pripasuj svijetlo oružje, Eto k nama Strahinića bana, Sad će tvoju glavu ukinuti, Sad će mene oči izvaditi. Planu Turčin, kako oganj živi, Planu Turčin i okom poglednu, Pa se Turčin grotom nasmijao: Duša moja, Strahinova ljubo! Čudno li te vlašče prepanulo! Od njega si džasa zadobila, Kad t' odvedem gradu Jedrenetu, Ban će ti se i onđe prizirat'; Ono nije Strahiniću bane, Već je ono carev delibaša, K mene ga je care opravio, Jal' je care, jal' Mehmed vezire, Da me care zove na predaju, Da ja vojsku caru ne rasturam: Prepali se carevi veziri,

Da im počem sablju ne udarim; No da možeš okom pogledati, Ti se, dušo, nemoj prepanuti, Kad potegnem moju britku sablju, Te ošinem car'va delibašu, Neka drugo već ne šilje k mene. Strahinova progovara ljuba: Gospodare, silan Vlah-Alija! Ta l' ne vidiš? ispale ti oči! Ono nije carevi delija, Moj gospodar Strahiniću bane, Ja poznajem čelo kako mu je I pod čelom oči obadvije, I njegova oba mrka brka, I pod njime puljata đogata, I žutoga hrta Karamina; Ne šali se glavom, gospodaru! Ja kad začu Ture Vlah-Alija, Kako li se Ture pridrnulo, Te poskoči na lagane noge, Opasuje mukadem-pojasa, A pinjale ostre za pojasa, I tu britku sablju pripasuje, A sva vrana konja pogleduje. U to doba bane pristasao, Mudar bane, pak je ištetio: Na jutru mu ne zva dobro jutro, Niti Turski selam nazivaše, No mu grdnu riječ progovara: A ti li si? jedan kopilane! Kopilane, carev hainine! Čije li si dvore poharao? Čije li si roblje porobio? Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu? ]Izlazi mi na megdan junački! Skoči Turčin ka' da se pridrnu, Jednom kroči, do konja dokroči, Drugom kroči, konja pojahao, Pritegnu mu obadva dizđena. Al' ne čeka Strahiniću bane, No na njega đoga nagonjaše, Pa na njega bojno koplje pušti; Udari se junak na junaka, Pruži ruke silan Vlah-Alija, U ruku mu koplje ufatio, Pa ti banu riječ progovara: Kopilane, Strahiniću bane! A šta li si, vlašče, premislio? Nije s' ovo babe Šumadijske, Da razgoniš i da nabrekuješ, No je ovo silan Vlah-Alija, Što s' ne boji cara ni vezira, Što j' u cara vojske državine, Čini mi se sva careva vojska, Kao mravi po zelenoj travi;

A ti, more! megdan da dijeliš! to mu reče, bojno koplje pušti, Od prve ga obraniti šćaše, Bog pomože Strahiniću banu, Ima đoga konja od megdana, Kako koplje na planini zviznu, Soko đogo pade na koljena, Iznad njega koplje preletilo, darilo o kamen studeni, Na troje se koplje salomilo: Do jabuke i do desne ruke.

Dok satrše ona koplja bojna, Potegoše perne buzdohane: Kad udara silan Vlah-Alija, Kad udara Strahinića bana, Iz sedla ga konju izgonjaše, A na uši đogu nagonjaše, bog pomaže Strahiniću banu, Ima đoga konja od megdana, Što ga danas u Srbina nema, U Srbina, niti u Turčina, Uzmahuje i glavom i snagom, Te u sedlo baca gospodara; Kad udara Strahiniću bane Mučnu alu silna Vlah-Aliju, Iz sedla ga maći ne mogaše, Tonu vrancu konju do koljena U zemljicu noge sve četiri. Buzdohane perne polomiše, Polomiše, i pera prosuše, Pa su britke sablje povadili, Da junački megdan podijele. No da vidiš Strahinića bana! Kažu ima sablju o pojasu: Kovala su sablju dva kovača, Dva kovača i tri pomagača, Od neđelje opet do neđelje, Od čelika sablju pretopili, U ostricu sablju ugodili; Turčin manu, a dočeka bane, Na sablju mu sablju dočekao, Po pola mu sablju presjekao; Viđe bane, pa se razradova, Ljuto savi i otud i otud, Eda bi mu glavu osjekao, Jal' Turčinu ruke obranio; Udari se junak na junaka, Ne da Turčin glavu ukinuti, Ne da svoje ruke ištetiti, No se brani s onom polovinom; Polovinu na vrat naturaše, I svojega vrata zaklonjaše, I banovu sablju oštrpkuje, Sve otkida po komat i komat.

Obadvije sablje isjekoše, Do balčaka sablje dogoniše, Pobaciše njine odlomčine, Od hitirijeh konja odskočiše, Za bila se grla dovatiše, Te se dvije ale poniješe; Na Goleču na ravnoj planini; Nosiše se ljetnji dan do podne, Dok Turčina pjene popanuše, Bijele su kako gorski snijeg, Strahinbana b'jele, pa krvave, Iskrvavi niz prsi haljine, Iskrvavi čizme obadvije. A kad banu muka dosadila: Ljubo moja, tebe Bog ubio! Koje jade gledaš na planini? No ti podbi jedan komat sablje, Udri, ljubo, mene, ja Turčina: Misli, ljubo, koga tebe drago. Ali Turčin ljuto progovara: Dušo moja, Strahinova ljubo! Nemoj mene, no udri Strahina, Nigda njemu mila biti ne ćeš, Prijekorna biti do vijeka: Koriće te jutrom i večerom, Će si bila sa mnom pod čadorom; Mene biti mila do vijeka, Odvešću te Jedrenetu gradu, Narediću trideset sluškinjica, Nek ti drže skute i rukave, Raniću te medom i šećerom, Okititi tebe dukatima Savrh glave do zelene trave; Udri sada Strahinića bana! Žensku stranu lasno prevariti: Lako skoči, ka' da se pomami, Ona nađe jedan komat sablje, Zavi komat u vezeni jagluk, Da joj bilu ruku ne obrani, Pa obleće i otud i otud, Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije; A ošinu gospodara svoga, Gospodara Strahinića bana, Povrh glave po čekrk-čelenci I po njeg'vu bijelu kauku, Pres'ječe mu zlatali čelenku, I pres'ječe bijela kauka, Malo rani glavu na junaku, Poli krvca niz junačko lice, Šćaše zalit' oči obadvije. Prepade se Strahiniću bane, Ðe pogibe ludo i bezumno, A nešto se bane domislio, Viknu bane iz bijela grla Nekakoga hrta Karamana,

Što je hrče na lov naučio, Viknu bane i opet priviknu, Skoči hrče i odmah dotrča, Te banovu ljubu dovatilo; Al' je ženska strana strašivica, Strašivica svak od paščadi, Baci komad u zelenu travu, Ljuto vrisnu, daleko se čuje, Žuta hrta za uši podbila, Te se šnjime kolje niz planinu, A Turčinu oči ispadoše, Koliko mu nešto žao bješe, Te on gleda, što se čini šnjome; Ali banu druga snaga dođe, Druga snaga i srce junačko, Te omanu tamo i ovamo, Dok Turčina s nogu ukinuo.

Koliko se bane uostrio, On ne traži ništa od oruža, No mu grlom bane zapinjaše, A pod grlo zubom dovatiše, Zakla njega kako vuče jagnje; Skoči bane, pa iz grla viknu, Te nabreknu onog hrta žuta, Doke svoju kurtalisa ljubu. Zape ljuba bježat' niz planinu, Ona šćaše bježat' u Turaka, Ne dade joj Strahiniću bane, Za desnu je ruku uhitio, Privede je k puljatu đogatu, Pa se đogu fati na ramena, Turi ljubu za se na đogina, Pa pobježe bane uprijeko, Uprijeko, ali poprijeko, Otkloni se od te sile Turske, Te dolazi u ravna Kruševca, U Kruševac, u tazbinu svoju. Viđe njega starac Jug Bogdane, A srete ga devet milih šura, Ruke šire, u lica se ljube, Za lako se upitaše zdravlje. A kad viđe stari Jug Bogdane Obranjena zeta i čelenku, Prosu suze niz gospodsko lice: Vesela ti naša carevina! Međer ima u cara Turaka, Međer ima silnijeh junaka, Koji zeta obraniše moga, Koga danas u daleko nema. Šurevi se njemu pripadoše. Nemoj mi se, taste, raskariti, Ni vi, moje šure, prepanuti; U cara se ne nađe junaka, Da dohaka mene i obrani;

Da vi kažem, ko me obranio, Od koga sam rane dopanuo: Kad dijelih megdan sa Turčinom, O moj taste, stari Jug-Bogdane! Onda mene ljuba obranila, Ljuba moja, mila šćera tvoja, Ne šće mene, pomože Turčinu. Planu Juže, kako oganj živi, Viknu Juže đece devetoro: Povadite nože devetore, Na komate kuju iskidajte. Silna đeca baba poslušaše, Te na svoju sestru kidisaše, Al' je ne da Strahiniću bane, Šurevima riječ govoraše: Šure moje, devet Jugovića! Što se, braćo, danas obrukaste? Na koga ste nože potrgnuli? Kad ste, braćo, vi taki junaci, Kamo noži, kamo vaše sablje, Te ne biste sa mnom na Kosovu Da činite s Turcima junaštvo, Desite se mene u nevolji? Ne dam vašu sestru poharčiti, Bez vas bih je mogao stopiti, Al' ću stopit' svu tazbinu moju, Nemam s kime ladno piti vino; No sam ljubi mojoj poklonio. Pomalo je takijeh junaka, Ka' što bješe Strahiniću bane.