Analiza protokola glasnog razmišljanja ili verbalnih protokola u teoriji prevođenja

Autor: Paul Kussmaul i Sonja Tirkkonen-Condit

1. CILJEVI I SVRHA ISTRAŽIVANJA GLASNOG RAZMIŠLJANJA

Analiza protokola glasnog razmišljanja ili TAP u teoriji prevođenja, započela je u Europi kasnih ´80-ih godina, kako bi se nadopunili dotad uglavnom deduktivni i normativni modeli prevoditeljskog procesa. Išlo se za razvijanjem empirijskih i induktivnih metoda. Prije toga prezentirani modeli obično su opisivali ono što bi se u idealnom slučaju trebalo dogoditi ili sa pedagoškim ciljem što bi se trebalo dogoditi u prevođenju. Znanstvenici kao što su Krings, Königs i Lörscher u Njemačkoj, Jaskelainen i Tirkkonen-Condid u Finskoj, koji su samo neki od njih, više nisu bili zadovoljni takvim stanjem stvari i počeli su se pitati što se zapravo događa kada se prevodi. Empirijsko istraživanje kao takvo u teoriji prevođenja uvijek je na neki način postojao. Kao recimo kritika prijevoda ili analiza pogrešaka (Error Analasys), no to je bilo samo po sebi orijentirano na produkt, dakle na sam prijevod, a ne na proces tj. ne na prevođenje. Kada se uspoređuju tekst izvor i tekst cilj, ili kada se analiziraju pogreške u prevođenju, u najboljem slučaju možemo spekulirati retrospektivno o tome što se dogodilo u glavi prevoditelja za vrijeme prijevodnog procesa. U slučajevima kao što su interferencije, te spekulacije su mogle biti sa većim stupnjem vjerojatnosti, no bilo je teško doći do drugih tipova dijagnoza. Npr. iz analize pogrešaka, moglo bi se zaključiti da je prevoditeljevo poznavanje stranog jezika bilo nedostatno, no kada se razgovaralo s prevoditeljem o toj tematici, došlo se do zaključka da je prevoditelj u principu imao problema izraziti se i u materinjem jeziku. Ono što je bilo potrebno je zapravo način kako doći do onoga što se događa u prevoditeljevoj glavi tj. kako doći do načina da imamo uvid u tzv. crnu kutiju. U polju psihologije, tu metodu razvili su dva istraživača: Claparede (1932. godina) i Tundsker (1935. godina) povezano sa introspekcijom (Börsch), 1986., a metodu su kasnije preuzeli Ericsson i Simon 1984., 1993. A tu su metodu na prevoditeljski proces primijenili gore navedeni znanstvenici. U think-aloud eksperimentima ili u protokolima glasnog razmišljanja, kako ih nazivamo, sudionici istraživanja se zamole da verbaliziraju, dakle izgovore sve ono što se odvija u njihovom mozgu, dok rješavaju zadatak, u našem slučaju dok prevode neki tekst. Te se izjave snime tonski, a mogu se snimiti i kao video, zatim se transkribiraju u protokole a koji se zatim analiziraju iz različitih aspekata. U prvim istraživanjima sudionici su bili studenti stranih jezika, a tekstovi koje su prevodili sadržavali su veliki broj različitih poteškoća i problema. Kasnije se koriste poluprofesionalni subjekti, odnosno sudionici kao što su napredni studenti u prevodilačkim školama ili institucijama ili čak profesionalci. Obično im se da prevodilački zadatak i odabiru se tekstovi koji se u stvarnosti zapravo i prevode. Metoda se koristila najčešće na način da to budu monološki protokoli tj. jedan subjekt govori na glas dok prevodi neki tekst. Budući da to i nije sasvim uobičajena i prirodna stvar koju bi prevoditelji radili, subjektima je data mogućnost u tzv. worm-up fazi, da se prilagode na takav način istraživanja (Krings, 1986.). Uz to, atmosfera u kojoj se odvija eksperiment, trebala bi biti bez ikakvog stresa i subjekti ne bi smjeli imati osjećaj da ih se kritizira radi eventualnih pogrešaka u prevođenju. Budući da je prevođenje kao takvo jezični proces, verbalizacija u principu na neki način čini dostupnom jezično strukturirane informacije koje se nalaze u kratkotrajnom pamćenju ili tzv. short term memory. Većina kritika protiv baze podataka TAP-a zapravo se odnosi na kognitivne procese gdje se neverbalni procesi trebaju zapravo verbalizirati npr. apstraktne zadaci rješavanje problema (Exon and Simon 1980, Krings 1986 B). Monološki protokoli još uvijek su najčešći i glavni način kako da dobivanja pristupa prevoditeljskom procesu.Umjetnost te situacije navela je neke istraživače (House 1988, Honih 1990,1991,Kusmaul 89A,89B) navela ih je na to da uvedu način istraživanja gdje subjekti razgovaraju jedni s drugim, dakle umjesto monološkog imamo dijaloške protokole

1

naime, zbog toga što je primjećena činjenica da monološki protokoli sadržavaju veliku količinu trivijalnih i nevažnih podataka i da proces odabira prijevoda u jeziku -cilju razmatranje različitih alternativa prijevoda i odlučivanja zapravo je puno toga ostalo neverbalizirano.(House 1988,str.89).Nasuprot tome kada se razgovara o paru i kada se eksperiment odvija u parovima,rješenje prevoditeljskih problema,rješenja su bila ;pregovaralo se,razgovaralo se,diskutiralo se o problemima u prevođenju I svi partneri su na neki način profitirali u smislu razrašnjenja svojih vlastitih misli ,a svaki sudionik je zapravo na neki način morao uobličiti svoje misli kako bi ih verbalizirao I prenio paru s kojim radi.House je zaključila da dijaloška situacija daje bolje podatke nego monološka ,a kasnije su eksperimenti utvrdili da kvaliteta podataka ovisi zapravo o tipu subjekata tj.sudionika , o prevoditeljskom nalogu , ali prije svega o prioritetima istraživača.Tako da neki podaci koji se mogu jednom istraživaču činiti slabima one zapravo mogu biti jako dobar izvor za istraživanje nekom drugom istraživaču.Sljedeći argument protiv monoloških protokola je da sa povećanjem kognetivnog napora, dakle kognetivnog opterećenja tj.kada su subjekti duboko u svom razmišljanju oni često prestanu verbalizirati i zapravo daju manje kompletne verbalizacije.

Korištenje Think Aloud Protokola ili TAP-a za istraživanje prevoditeljskog procesa: metodološki aspekti

Autorica: Silvija Bernardini, univerzitet u Bologni

Posljednjeg desetljeća TAP je postao glavni instrument u procesno orijentiranim translation studies ili teoriji prevođenja, no još uvijek postoje mnoga pitanja u svezi eksperimentalne validacije te istraživačke metodologije kada se primjenjuje na prevoditeljski proces. Teoretska opravdanja uvedena su iz psihologije i srodnih disciplina bez ispitivanja njihove primjenjivosti na ove nove eksperimentalne okolnosti, a validacija metode kao takve više se pretpostavlja nego što je dokazana. Ovaj rad istražuje glavne napretke kao i ograničenja sve većeg opsega literature koja se bavi TAP-om. Također ukazuje na potrebu da se ozbiljnije razmotri eksperimentalna teoretska i enviromentalna vrijednost ove metode. Teza je da je rizik koji je uključen u prihvaćanje ove ne sasvim definirane eksperimentalne metodologije u TAP-ovima u prošlosti bio podcijenjen, a da generalizirani nedostatak brige može dovesti do nepriznavanja ne samo rezultata postignutih u pojedinačnim projektima, nego i validacije pristupa kao takvog.

Uvod

Posljednjih godina u teoriji prevođenja dogodilo se premještanje interesa iz preskriptivnih pristupa prema deskriptivnim i znanstvenim pozicijama. Jedna od posljedica takvog premještanja interesa ili pomicanja interesa je povećanje broja empirijskih istraživanja u prevoditeljski proces. To je potaknuto vjerovanjem da ono što se događa u prevoditeljevoj glavi ili u mozgu dok on prevodi (nasuprot onome što istraživači smatraju da se možda događa) što je presudno za razumijevanje prijevoda kao komparativne analize završnog produkta tj. prevedenog teksta u relaciji prema tekstu izvoru. Zbog više razloga prevedeni tekst nam daje nepotpune i često neodgovarajuće uvide u prevoditeljski proces te skriva kako uspješne strategije, tako i probleme koji se pojavljuju. Budući da nije moguće direktno promatrati ljudski um na djelu, više puta se pokušavalo indirektno pristupiti onome što se događa u prevoditeljevoj glavi. Jedan od takvih pristupa je da se prevoditelje uključi u TAP studije. Ova metoda prikupljanja podataka koja je poznata kao “thinking

2

aloud” nije nova istraživačima koji rade u psihologiji i kognitivnoj znanosti, no što se tiče njenog korištenja u teoriji prevođenja primjenjuje se tek od nedavno a njene specifične implikacije još su premalo istražene a istraživačka metodologija koja se primjenjuje je dosta labava i neodređena.

Teorijska podloga: TAP u psihologiji i kognitivnoj znanosti

Teorijski okvir TAP eksperimenata uglavnom se nalazi u djelu Ericsson i Simon (1993.)(1984) U ovoj utjecajnoj knjizi ovi znanstvenici rade s modelom ljudske kognicije kao obradom informacije (information processing) prema tome modelu informacije su pohranjene u različitim skladištima, memorije sa različitim pristupom i različitim mogućnostima odnosno ograničenjima skladištenja: dok kratkotrajno pamćenje (short term memory - STM) je karakterizirano laganim pristupom i vrlo ograničenim prostorom skladištenja, dugoročno pamćenje (long term memory - LTM) karakterizira teži pristup i veća mogućnost spremanja, dakle veći kapacitet. Samo informacije koje su prisutne u kratkoročnom pamćenju ili kratkoročnoj memoriji ili kratkotrajnoj memoriji tj. informacije koje subjekt u istraživanju uzima u obzir ili koje on koristi (statična i svjesna stanja znanja) prije nego dinamični i nesvjesni kognitivni procesi, dakle samo se njima može direktno pristupiti i može se o njima izvještavati. To razlikovanje je od presudne važnosti jer kognitivni procesi za koje su ta stanja znanja (knowledge state in put and out put) kao informacije koje trenutno nisu uzimane u obzir ne može se njima izvještavati nego do njih mora jednostavno doći analitičar na temelju verbalizacije. Daljnja pretpostavka ovog modela je da za verbalno inkodirane informacije, verbalizacija ne interferira sa kognitivnim procesima, te da je jedini efekt glasnog razmišljanja da usporava performanse. Implikacije ovog modela su višestruke, a ovdje ćemo razmatrati samo one koji su relevantni za našu diskusiju. U prvom redu samo concurrentna tj. istovremena verbalizacija misli može sasvim reflektirati mentalna stanja subjekta koji provodi neki relativno duži zadatak (kojemu je potrebno više od 10 sekundi da bi se izvršio, prema Ericssonu i Simonu). Po završetku takvog dugačkog zadatka, jedan dio informacija seli se u dugoročno pamćenje ostavljajući iza sebe u kratkoročnom pamćenju samo “retrieval cues”. U takvim slučajevima post hoc verbalizacija je teška i nekompletna (Ericsson i Simon, 1993. 1984: XVI). K tome, isključivanje mogućnosti da subjekt interpretira svoje misaone procese ili čak da ih iznova generira umjesto da do njih dolazi ili da njima pristupa iz dugoročnog pamćenja u ovim se okolnostima mogu smatrati izuzetno problematičnima. Nadalje, kako bismo osigurali da izvještaji stvarno reflektiraju mentalna stanja bez da ih izobličuju, važno je da subjekt nema osjećaj da on sudjeluje u društvenoj interakciji. Iako je očito prirodnija situacija da konverzacija uključuje preradu misli kako bi one bile u skladu sa društveno uspostavljenim normama što je proces koji će znatno promijeniti informacije. Također treba izbjegavati interakciju između subjekta i eksperimentatora ili ona mora biti reducirana na minimum. Treća stvar, iskustvo i praksa mogu imati utjecaj na količinu procesiranja koje se provodi u kratkotrajnom pamćenju tako da manji broj mentalnih stanja će biti dostupan za verbalizaciju subjekta. Taj proces zovemo “automatizacija” koji Ericsson i Simon objašnjavaju na sljedeći način: “Prije nego što je došlo do situacije prenaučenosti, procesi se moraju interpretirati sa značajnim feed-backom iz intermedijarnih procesnih razina u kratkoročnom pamćenju. Prenaučenost kompilira te procese tako da se smanjuje broj testova koji se obavljaju, pa se toga u kratkoročno pamćenje sprema manji broj tih intermedijarnih faza (intermediat stages). Stoga su automatski procesi brži i učinkovitiji nego procesi koji su pod svjesnom kontrolom, međutim oni su manje fleksibilni i teže ih je po potrebi modificirati. Na kraju, ovaj model u obzir uzima efekte osobnosti i personal history, što je važnije nego podaci koji se prikupljaju u TAP-u. Količina relevantnih informacija koje se drže u dugotrajnom pamćenju ne može se kontrolirati kao što bi zahtijevala eksperimentalna situacija, niti nije moguće kontrolirati količinu znanja koje se izvješćuje s obzirom na date performanse. Drugim riječima, postoje individualne razlike u znanju i kapacitetu da se verbaliziraju misli što može imati znatan utjecaj na dobivene podatke. Jasno je da

3

je ovdje problem objekta istraživanja više nego metodologije. Individualne razlike postoje i istraživači ih ne bi trebali skrivati. No, bilo bi dobro pokušati limitirati efekte individualnih razlika koliko je to moguće i uzeti ih u obzir tijekom analize kako bi se dobili podaci koji su pouzdaniji i koji se mogu bolje generalizirati. Sažetak prezentiranog argumenta:

1) konkurentna verbalizacija ili Thinking aloud pruža podatke o mentalnim stanjima kod pojedinaca koji provode neki zadatak

2) iz tih stanja moguće je doći do informacija o relevantnim mentalnim procesima 3) pod ispravnim okolnostima (verbalno inkodirana informacija, bez društvenih interakcija,

bez interferencija, bez uputa o analiziranju misli) smatra se da verbalizacija nema utjecaja na mentalne procese i da pruža vjernu sliku mentalnih stanja koja se među njima događa

4) mogućnost generalizacije i relevantnost podataka koji se dobivaju kroz TAP teže je procijeniti i model kao takav ne može ih garantirati

TAP u teoriji prevođenja

PostignućaPromatrajući prevođenje uglavnom kao proces rješavanja problema (Problem solving process) neki su znanstvenici sugerirali da bi trebalo biti moguće istraživati ga pomoću TAP-a, te su provodili eksperimente kako bi provjerili i testirali tu hipotezu. Različiti interesi i pozadine tih eksperimenata rezultirali su u velikom broju pristupa koji će biti kratko i nesistematično prikazani. Većina ranih TAP studija provođena je sa onima koji uče strane jezike ili studentima prevođenja. To je bilo uglavnom zbog dostupnosti subjekata, a također zbog pedagoških razloga eksperimentatora. Također je postavljena hipoteza da verbalizacija koju provode profesionalci će biti manje informativna nego neprofesionalci budući da su kod njih proces ili procesiranje više automatizirani. Većina glavnih pitanja na početku ticala su se analize prevodilačkih strategija, a kasniji fokus interesa je attention unit (jedinice pozornosti), automatizam obrade i afektivni faktori.

StrategijeSam koncept strategije je u lingvistici izuzetno kontraverzan i većina istraživaća je jednostavno izbjegla terminološku diskusiju, te koristi taj izraz u prilično nedefiniranom, svakodnevnom značenju ili koriste definiciju koju je dao Lörsher, koji pak prilagođava definiciju koju su dali Versch i Casper 1983. Prema njima prevoditeljska strategija je “…a potentially conscious procedure for the solution of a problem which an individual is faced with when translating a text segment from one language into another" (Löscher, 1991: 1976). Löscher je 1986 i 1991. proveo dosta veliku TAP studiju u kojoj je sudjelovalo 48 njemačkih studenata engleskog jezika kao stranog jezika i producirali su 52 prijevoda iz engleskog ili na engleski ili na njemački. Transkripti su se analizirali i veliki broj prevoditeljskih strategija je prepoznat. Prema Losheru svaka strategija se formira iz sekvence glavnih elemenata koji mogu biti kombinirani na različite načine, a prevoditeljski proces kao takav je formiran iz serije strategija koje se mogu kombinirati na različite načine. Opći zaključci iz te studije su:

5) TAP pruža pouzdane i korisne podatke pod uvjetom da ih istraživač sistematski i metodološki na kontroliran način intrepretira

6) Usprkos individualnim razlikama i varijabilnosti prevoditeljskog procesa postoje regularnosti koje ukazuju na mogućnost izrade taksonomije prevoditeljskih strategija. Nisu pronađeni dokazi strategija koje su specifične samo za prevođenje, nego su to opće strategije obrade teksta koje su prilagođene specifičnom zadatku.

U eksperimentu o kojem izvješćuje Krings (1986) osam njemačkih studenata francuskog kao stranog jezika prevodilo je tekst na ili sa svojeg materinjeg jezika. Glavni fokus pozornosti ovdje je

4

identifikacija prevoditeljskih problema i prevoditeljskih strategija na osnovi TAP-a. što se toga tiče Krings nudi sljedeću listu indikatora problema:

- subjekti eksplicitno daju izjavu o problemu- korištenje referentnih knjiga- podcrtavanje dijelova teksta u jeziku izvoru- semantička analiza elemenata ili dijelova teksta u jeziku izvoru- fenomeni oklijevanja ili pojava oklijevanja u potrazi za potencijalnim ekvivalentima- potencijalni ekvivalenti koji se međusobno natječu - monitoring potencijalnih ekvivalenata - specifični prevoditeljski principi- modifikacija pisanog teksta na jeziku cilju- ocjena kvalitete prijevoda- paralingvističke ili nelingvističke karakteristike (Krings 1986: 267)

Što se tiče prevoditeljskih strategija koje koriste subjekti kada zastane automatizirano prevođenje, Krings sugerira da se oni mogu klasificirati kao strategije komprehencije (Inferencing and user reference works, Equivalent retrieval (interlingvalne i intralingvalne asocijacije), Equivalent monitoring (kao što je usporedba teksta izvora i teksta cilja), Decision making (odabir između dva ekvivalentna rješenja) i Reduction (npr. markiranih ili metaforičnih dijelova teksta)). Kompleksniju klasifikaciju strategija dala je Gerloff (1986: 252ff) koja u svojem metodološki orijentiranom radu o TAP studijama opisuje strategije obrade teksta kao “Any metalinguistic or metacognitive comments made or specific problem-solveing behaviours affected during the decoding and rendoring on a translation text”. Kategorije koje ona identificira su: identifikacija problema, jezična analiza, storage and retrieval, opće pretraživanje i odabir, text inferenceing and reasoning, kontekstualizacija teksta i task monitoring. U svojoj diskusiji o korištenju strategija leksičkog traženja, Mondhal i Jensen (1996) razlikuju strategiju produkcije i strategiju evaluacije, koje se dalje dijele u achievement strategies and reduction strategies (također o njima govori Chestermann, 1998). Seguinot (1996) opisuje svoju nekomparativnu studiju u koju su uključena dva profesionalna prevoditelja koji zajedno rade na istom zadatku. Pretpostavka u ovom slučaju je da je to njihova uobičajena situacija, dakle to su prevoditelji koji često rade zajedno u timu, te da će to povećati validaciju eksperimenta bez ograničenja dobivenih rezultata. Kao rezultat tih studije identificirana su četiri tipa prevoditeljskih strategija koje su tipične za profesionalne prevoditelje. To su: interpersonalne strategije (brainstorming, korekcija, fatička funkcija), strategije traženja (rječnici, znanje o jeziku, riječi), strategije inferencije (ponovno čitanje teksta izvora i teksta cilja, konzultiranje), te strategije monitoringa (ponovno čitanje jezika izvora i jezika cilja, konzultiranje, uspoređivanje jedinica). Prevoditeljski proces nadalje se opisuje kao iterativan, koji se odvija na nelinearnan način i operira na osnovi jedinice prevoditelja na razini rečenice koje su često prekidane pauzama i oklijevanjem. Niti jedna od ovih studija ne pokušava sistematično usporediti strategije između dvije grupe subjekata, no pronalaženje onog u čemu se razlikuju profesionalni od neprofesionalnih prevoditelja uvijek je bio glavni cilj istraživača u procesno orjentiranoj teoriji prevođenja. Način istraživanaj te tematike je usporedba performansi dviju grupa na istom zadatku. Istraživanje u ovom smjeru opisala je Löscher (1996) koja se nadograđuje na prethodne studije gore navedene. Uspoređuje strategije profesionalnih i neprofesionalnih prevoditelja tj. studenata stranih jezika. Ona ističe da iako se dvije grupe ne razlikuju kvalitativno u svojem korištenju prevoditeljskih strategija, one se razlikuju kvantitativno, tj. u distribuciji i frekvenciji korištenih strategija. Nadalje, mogu se otkriti razlike u orijentaciji pristupa (prema formi u slučaju neprofesionalaca i prema smislu u slučaju profesionalaca, te u veličini jedinice prevođenja, u količini monitoringa teksta cilja i na kraju pozornosti koja se pridodaje stilističkoj i tipološkoj adekvatnosti). Sve su one veće kod profesionalaca. U studiji o kojoj Segvinot izvješćuje (1991), dva slična teksta prevodili su studenti prevođenja na različitim razinama proficiencya tj. na početku i na kraju svojih tečajeva u specijaliziranom prevođenju. Glavni fokus istraživanja je bila strategija.

5

Autorica sugerira da izvorni govornici engleskog kao i bolji studenti (ona nažalost jasno ne razlikuje ove dvije kategorije), kad prevode na svoj materinji jezik pokazuju efikasniji monitoring i strategije revizije i rade na razini teksta dok se neizvorni govornici više oslanjaju na učene principe i procese na aleksičkoj razini. Nadograđujući se na Löscher-ovu definiciju Jääskelainen (1993) predlaže klasifikaciju prevoditeljskih strategija na način da razlikuju između globalnih i lokalnih strategija. Globalne se primjenjuju na cjelokupni zadatak npr. razmišljanje o stilu, o čitatelju ili o ciljnoj publici dok se lokalne odnose na specifične elemente npr. leksička potraga. Na osnovu te razlike ona tvrdi da globalne strategije češće koriste profesionalci i poluprofesionalci nego neprofesionalci u njenoj studiji. Kad naprave plan, profesionalci ga slijede sistematično kroz zadatak, dok ovi drugi rade na više nesustavan način.

Sažetak- velik broj TAP studija, naročito one rane, bave se prepoznavanjem i klasifikacijom

prevoditeljskih strategija i otkrivanjem razlika između profesionalaca i neprofesionalaca- veći broj klasifikacija je napravljen, koje koriste nazive kao globalno, lokalno, reduction

achievement, monitoring and reviseing search, comprehension equivalent retrieval, decizion making itd.

- nadalje, sugerira se da performanse profesionalaca se razlikuju od onih neprofesionalaca, kako u kvantiteti tako u kvaliteti, odnosno u orijentaciji prihvačenih strategija

Dalje slijedi razmatranje tri sljedeće tematike ili elemenata koji se istražuju pomoću TAP-ova. To su: 1) translation or attention units, odnosno jedinice prevođenja ili pozornosti2) automatizam3) afektivni faktor

Translation units ili jedinice prevođenjaJedinice prevođenja ili pozornosti definiraju se kao “…those instances in the translation process invigilate translators unmarked processing is interupted by shifting the focus of attention onto particular task relevant aspects” (Jääskelinen 1999: 173). Unmarked processing odnosi se na neproblematične dijelove protokola u kojem subjekt fluentno verbalizira dok čita ili piše. Mark processing počinje sa indikatorom problema i završava sa rješenjem problema ili indikacijom da se problem privremeno napušta. Unit of analysis coding opisuje Gerloff (1986) koja identificira sedam razina analize od morfema do diskursa. Prema većini istraživača dužina jedinice prevođenja indikator je proficiencya s time da profesionalni prevoditelji rade sa većim jedinicama (rečenice i diskurs, ili grupa) i lakše se kreću između različitih rezina jedinice. Potraga za izrazom ili kolokacijom može biti uključena u procesiranje kao cijele rečenice bez implikacije na jedinicu riječi ili fraze.

AutomatizamSmatra se da automatizam rezultira iz iskustva i znanja (Ericsson and Simon 1993, Toury 1988). Ne iznenađuje nas da su istraživači pokušali odrediti da li performanse profesionalaca su više automatizirane nego kod neprofesionalaca. Da bi to napravili analizirali su količinu markirane obrade kod profesionalaca i neprofesionalaca. Najizravnija hipoteza da profesionalci manje verbaliziraju nego neprofesionalci ne podupiru je Jääskolinen i Tirkkonen-Condid koje prave razliku između rutinskih I nerutinskih situacija. Također se došlo do rezultata da poluprofesionalci, kao što su npr. oni koji tek uče za prevoditelja, pokazuju ekstenzivnije procesiranje nego profesionalci i neprofesionalci. Razlog tome može biti da su oni svjesni problema, ali još nisu automatizirali potrebne strategije za rješavanje problema. Zaključak koji podupiru nalazi eksperimenta je da poluprofesionalci tj. studenti teorije prevođenja pokazuju ekstenzivnije procesiranje od profesionalaca i neprofesionalaca (Jääskelinen, 1997). Razlog tome može biti da su

6

svjesni problema koji su uključeni u prevođenje, no još uvijek nisu dovoljno automatizirali svoje strategije rješavanja problema. Također su profesionalci bolji u prepoznavanju potrebe da uključe neautomatski kontrolirane procese, npr. prepoznavanje problema, nego što su profesionalci. Automatski procesi kao što smo gore vidjeli su vrlo efikasni, ali nisu fleksibilni, tako da postoji opasnost da se problemi forsiraju u određenu strukturu jer se vjeruje da oni nude rješenje. Tipični primjer ovakve opasnosti bila bi npr. poteškoća koju imaju neprofesionalci prilikom overruling automatic lexical associations (Ivanova, 1998: str. 102) ili lažnih parova što su procesi koji zahtjevaju višu kontrolu.

Afektivni faktoriNjih su istraživali između ostalih Kussmaul (1991), Tirkkonen-Condit (1997), Laukkanen (1996), Tirkkonen-Condit i Laukkanen (1996) i Jääskelinen (1997). Ovi se istraživači slažu da afektivni faktori kao što su involviranje u zadatak, opuštena atmosfera i samopouzdanje pozitivno koreliraju sa uspješnim performansama. Daljnji uvid u prevoditeljski proces daju evaluacije i to sebe kao prevoditelja, zatim prevoditeljskog zadatka, teksta izvora, teksta cilja koje subjekti verbaliziraju. Prema Tirkkonen-Condit (1997: 83) postoji kvantitativna i kvalitativna razlika između profesionalaca i neprofesionalaca u tom smislu, zbog toga što se čini da svjesnost motivacije i racionalnost vlastite performanse raste sa prevoditeljskim iskustvom.

ZaključakKao što se može vidjeti iz gore navedene diskusije, postoje velike količine podataka o kognitivnim i afektivnim faktorima uključenim u prevoditeljski proces koji bi se mogli prikupiti pomoću TAP-a i oni favoriziraju empirijski pristup istraživanju prevođenja i naglašavaju ograničenja čisto spekulativnih modela. No, vrijednost klasifikacija i obzervacija dosad učinjenih čini se da je još uvijek ograničena. Najočitije ograničenje ovih istraživanja je činjenica da istraživači zapravo rade na anegdotski i nesistematski način u svojim studijama i izvještajima ne nudeći teorijska opravdanja za klasifikacije koje konstruiraju i daju malo informacija o metodama i nalazima svojih eksperimenata.

OgraničenjaNajveći nedostatak i problem u TAP istraživanju je nedostatak točno određene istraživačke paradigme što rezultira dosta labavim tretmanom metodoloških pitanja kao što su dizajn istraživanja, analiza podataka, izvještaji o istraživanju. U većini studija nalazimo vlastite kategorizacije u teorijskoj praznini. Većina istraživača izvješćuje o svojim istraživanjima sumativno, prezentira nalaze na anegdotski način, te ne daje nikakvu statističku analizu svojih podataka, a često puta čak niti podatke, tako da centralna teorijska pitanja ostaju neobjašnjena. Primjer je recimo diskusija rutinskih nasuprot nerutinskim zadacima što je središnja tema istraživanja od Laukkanen (1996: 257). Ovdje se rutinska situacija definira kao zadatak koji je poznat subjektu iz njegovog svakodnevnog posla, a nerutinska situacija se definira kao praktički svaki zadatak s kojim subjekt nije jako upoznat ili blizak. Čini se da je ta definicija inherentno ambivalentna budući da ne daje objašnjenje poznatosti, odnosno nepoznatosti. Također neznamo da li se ovdje radi o sadržaju ili o formi. Sljedeći problem je preveliko oslanjanje na dizajn studija između subjekata pa se tako kompariraju performanse profesionalaca s neprofesionalcima, što je vrlo kontraverzni dizajn. Čak i kad bismo na nekontroverzni način mogli utvrditi što uključuje profesionalizam, a što nemožemo, već se priklanjamo vanjskim mjerama kao što su godine iskustva i službene certifikacije što samo djelomično rješava problem. Čak i u tom slučaju morali bismo u obzir uzeti individualne razlike što se tiče mogućnosti i dispozicije verbalizacije, interes, involviranje u zadatak, varijabilni efekti eksperimentalnih uvjeta itd. Na kraju je važno napomenuti opći metodološki problem što se tiče TAP studija u teoriji prevođenja. Kao metoda prikupljanja podataka u kognitivnim znanostima TAP se prepoznaje kao validni samo ako su podaci prikupljani

7

pod vrlo rigoroznim eksperimentalnim uvjetima. Međutim, ti su eksperimentalni uvjeti u teoriji prevođenja često dosta opušteni.

TAP Kussmaul-Condid (2 dio)

U TAP-ovima veliko kognitivno opterećenje tj. zaustavljanje verbaliziranja očitava se u pauzama. S druge strane čini se da subjekti u istraživanju prestaju verbalizirati također kad malo razmišljaju tj. kad imaju malo kognitivno opterećenje, odnosno kada provode neke rutinske zadatke. Budući da je rješavanje problema (problem solving) često postalo rutina za profesionalne prevoditelje, protokoli koji se dobivaju od njih imaju manje verbalizacija (Jaskelinen i Tirkkonen-Condid, 1991, str.91). oni ne pričaju o prevođenju, oni jednostavno prevode, čak i bez pauza. Ukoliko razmatramo kognitivno opterećenje kao kvantitativni pojam, čini se da na svakom kraju skale, tj. malo verbalizacije i puno verbalizacije nema pristupa prevoditeljskom procesu. Važno bi bilo vidjeti točno koji djelovi prevoditeljskog procesa su manje verbalizirani kod profesionalnih prevoditelja i drugih kako bismo više mogli saznati o prirodi tog procesa. Dijaloški protokoli nam daju izlaz iz te dileme. To znači da se razmišljanje može na neki način vidjeti na temelju pitanja koje subjekti postavljaju, objašnjenja, argumentima za i protiv nekih prevoditeljskih rješenja, kritiziranjem i obranom svojih rješenja, tj. samom prirodom normalne komunikativne situacije. Hönih (1990. i 1991.) i Schmit (1994.) također navode da je to činjenica i u grupnim protokolima koje oni koriste. U mojem slučaju pokazalo se da dijaloški protokoli zapravo dobro oslikavaju misaone procese i to je jedan od razloga zašto sam se upravo za njih odlučila. Problemi koji se mogu pojaviti i na neki način izobličiti rezultate su da jedan subjekt može preuzeti voditeljsku ulogu zbog svojih karakteristika osobnosti i da neki drugi subjekti zbog razloga pristojnosti jednostavno svoje ideje ne iznose, pa je tako jednom eksperimentu zabilježeno da je jedan prevoditelj u paru rekao: u redu, neću se svađati s tobom, ti si dama. Stoga je važno pri analizi protokola voditi računa o tome da promatramo samo procese u kojima oba subjekta ravnopravno sudjeluju u pronalaženju rješenja. Jedan način minimaliziranja tih problema da izaberemo subjekte koji su na neki način podudarni, gdje nema nekakve psihološke ili društvene superiornosti i čak gdje su temperamenti slični. Naravno moramo biti svjesni činjenice da nemožemo kompletno kontrolirati sve varijable.Jedan također u mojem istraživanju,zato sam izabrala parove na način da se dobro poznaju I da su već na nekim projektima radili zajedno da su slične edukacijske pozadine I pokazalo se da je to dobro.U s već navedenom postoje I tzv.retrospektni intervjui,to su izvještaji o upravo provedenom prijevodu gdje se subjekte neposredno nakon završetka prevođenja pita o načinu na koji su rješavali prevodilačke probleme.Ta se metoda obično koristi u kombinaciji sa TAP-om.Neki istraživači propitkuju validnost,odnosno važenje ove metode iz razloga što iako je ovaj eksperiment jako blizak prevoditeljskom procesu on nikad zapravo nije dovoljno blizak I uvijek se nešto izostavi.Tako (Honih 1992.) smatra da se u protokolima mogu naći samo dobro organiziranje misli, a da se često kaotične mentalne aktivnosti zapravo nemogu pretvoriti u riječi I da se neki puta u tim intervjuima proizvode racionalizacije koje zapravo ne pokazuju ono što se događa.No,usprkos svemu u sadašnjem trenutku nemamo na raspolaganju bolju metodu,a elaborirani dizajn eksperimenta može pomoći da se ovi eventualni nedostaci na neki način otklone.Podaci iz TAP-a daju nam bogati materijal na kojemu se može testirati čitav niz hipoteza I istraživanja se mogu obavljati sa različitim ciljem.Međutim,osnovna je stvar da uvijek moramo barem otprilike znati što zapravo želimo u tom TAP-u naći. Konigs(1991) npr. spominje nekoliko tipova aktivnosti koje se mogu identificirati kao što su makro-planiranje, identifikacija problema, rješenje problema, asocijacije, korekcije, korištenje rječnika dok (Jaskelinen,1993) zanima fokus, pozornost prevoditelja koji obuhvaća problematično i ne problematično procesiranje. Osnovna je stvar da u svojoj potrazi za važnim informacijama ili podacima ne smijemo pomiješati kategorije. Npr. identifikacija problema fokus pozornosti, pauze, ispravki, korištenje rječnika možemo nazvati

8

površinskim fenomenima koji se više manje mogu jednostavno primjetiti, dok makro-planiranje, rješenje problema, asocijacije, kulturni transfer, nisu baš tako dostupni. Njih možemo nazvati skrivenim fenomenom. Oni se mogu promatrati, klasificirati tek nakon interpretacije i analize podataka. Ukoliko želimo opisati uspješne i neuspješne procese moramo također provesti evaluaciju, odnosno vrednovanje roditeljskih rješenja što je opet sljedeća analitička procedura. Ovakva pitanja se mogu odgovoriti samo ako imamo na raspolaganju drugačiji tip heroistike uz kategorije kao što su površinski i skriveni fenomeni trebamo i modele za interpretaciju tih fenomena ili pojava. Npr. da bismo objasnili određene asocijacije potrebni su nam pojmovi bottom up i top down procesiranje podataka, zatim scenes and frames kao što se koriste u psiholingvistici, te konvergentno i divergentno razmišljanje i fluentnost razmišljanja kao što se koriste u istraživanju kreativnosti (Guilford, 1975. godina, str. 40). TAP studije koje su dosad provedene nisu se eksplicitno držale nikakvih lingvističkih ili psiholingvističkih modela, nego su npr. kao što je u studijima u Finskoj hipoteze iz teorije prevođenja korištene kao početna točka za neki TAP istraživački projekt. Npr. Jaskelainen 1993. uzima pojam prevoditeljske strategije kao početnu točku i pokušava vidjeti je li se ona može servirati u uspješnom profesionalnom prevođenju. U nedavnim studijama mogu se vidjeti neki modeli. Lörsher (1992. a) koristi osnovnu razliku između sign i sence da bi objasnila profesionalno i neprofesionalno ponašanje pri čemu koristi i koncept interlanguage ili međujezik kao što se koristi u pedagogiji stranih jezika. Njega koristi i Königs, Kalina (1991.) koristi psiholingvistički pojam procesa komprehencije odnosno razumijevanja te botttom up i top down procese pri analizi konsekutivnog i simultanog prevođenja. Kirali (1999.) i Kussmaul (1989. a i b) koriste psiholingvističke pojmove bottom up, top down, scenes and frames za analizu TAP-ova profesionalaca i poluprofesionalaca.

THE THINK ALOUD METHODA practical guide to modelling cognitive processesMarten W. van Someren

Teorije kognitivnih procesa u rješavanju problema

Rješavanja problema znači odgovaranje na pitanje za koje nemamo direktni odgovor na raspolaganju. To može biti iz razloga što se ne može direktno pristupiti tom odgovoru, ne može se direktno prizvati iz memorije, nego se mora konstruirati iz informacija koje su dostupne u memoriji ili koje se mogu dobiti iz okoline. Druga mogućnost je da pronalaženje odgovora znači istraživanje mogućih odgovora od kojih niti jednog odmah ne prepoznajemo kao rješenje problema. U tom slučaju rješavanje problema znači da se nova informacija mora inferirati iz datoga/poznatoga i znanja u memoriji, da bi se prihvatio ili odbacio neki od mogućih odgovora. Većina procesa rješavanja problema uključuje kombinaciju te dvije vrste razmišljanja (reasoning). To su konstruiranje rješenja i konstruiranje opravdanja (justification) za ta rješenja. U ovim primjerama fokus našeg zanimanja je proces rješavanja problema, a ne rezultat tog procesa.

Istraživanje procesa rješavanja problema može se provoditi iz različitih razloga. Psihologiju mogu zanimati mehanizmi koji su vezani uz ljudsko razmišljanje, uzroci pogrešaka, vrste i porijeklo razlika u performansi među ljudima. Znanstvenici koji se bave edukacijom zanimaju se za teškoće koje studenti imaju kad rješavaju problem.

Proces verbalnog izvještavanja

Zasniva se na jednostavnom modelu ljudskog kognitivnog sustava. Dugoročno pamćenje je dio gdje je uskladišteno znanje trajno. Potrebno je vrijeme da bi se informacije pohranile, te da bi im se

9

ponovno pristupilo kako bi se mogle koristiti. Na drugom kraju kognitivnog sustava imamo senzorni ili osjetilni sustav koji transformira informacije iz okoline u internal oblik.

Radna memorija je vrsta memorije u kojoj su smještene informacije koje su trenutno aktivne. U tom modelu postoji pet procesa:

1. percepcija – informacije teku iz osjeta u radnu memoriju2. priziv/prisjećanje (retrieval) – informacije se prizivaju iz dugoročne u radnu memoriju; ono

još uvijek postoji u dugoročnoj memoriji, ali je aktivirano u radnu3. konstrukcija – nove informacije se konstruiraju iz drugih informacija u radnoj memoriji.4. storage (pohranjivanje) – pohranjuju se informacije iz radne u dugoročnu memoriju5. verbalizacija – informacije koje su aktivne u radnoj memoriji pretvaraju se u riječi i output

tog procesa je spoken protocol

Ovaj model ima nekoliko implikacija za značenje verbalnih izvještaja. Važno je napomenuti da se verbalizirati može samo sadržaj radne memorije. To znači da se sadržaj dugoročne memorije ne može verbalizirati, osim ako se na neki način ne prizove više nego koristi, a također se ne može verbalizirati kognitivna arhitektura, tzv. machinery, koja koristi znanje koje se kasnije verbalizira. O tim aspektima dostupne su nam samo indirektne informacije.

Protokol glasnog razmišljanja

Subjekte, tj. sudionike istraživanja zamoli se da razmišljaju na glas dok rješavaju neki problem, a taj se zahtjev ponavlja ukoliko je potrebno, da bi ga se potaklo da govori na glas. To znači da subjekt govori, tj. izgovara sve misli koje mu dolaze dok rješava neki zadatak. Za razliku od nekih drugih tehnika prikupljanja verbalnih podataka, nema nikakvih prekida, sugestija ili pitanja za vrijeme rješavanja zadatka. Eksperimenti su pokazali da za većinu glasno razmišljanje postaje rutina nakon nekoliko minuta. Budući da subjekti svjesni napor usmjeravaju prema rješavanju problema, nema puno mjesta reflektiranju o onome što zapravo rade. Kao što Ericsson i Simon (1993) naglašavaju, glasno razmišljanje ne miješa se sa zadatkom i sa performansom za vrijeme provođenja zadatka. Metoda glasnog razmišljanja je zapravo metoda koja ne ometa misaone procese. Subjekt rješava problem dok govori, i to se odvija skoro automatski. Subjekt ne interpretira svoje misli niti se od njega zahtijeva da ih iznosi u nekoj preddefiniranoj formi ili strukturiranoj tehnici. Mora se napomenuti da protokoli glasnog razmišljanja nisu nužno kompletni, zato što subjekt može verbalizirati samo jedan dio svojih misli. Strukturiranje informacija dobivenih protokolima je zadatak koji mora provesti istraživač.

TAP metoda

Izbjegava interpretacije subjekta i podrazumijeva samo jednostavne procese verbalizacije. Tretira verbalne protokole kao podatke i na taj način stvara objektivnu metodu. Dobiveni podaci otvoreni su svačijoj inspekciji i interpretaciji. Trenutno je tap metoda prihvaćena u okviru široke znanstvene zajednice u psihologiji, a također i u mnogim drugim disciplinama.

Problem behaviour graph and production rule systems

Think aloud method 1

Problem behaviour graph (PBG)

10

Newell i Simon (1972) formulirali su psihološku teoriju rješavanja problema, a jedna od osnovnih ideja te teorije je da se rješavanje problema odvija kroz niz koraka, a svaki od njih mijenja znanje koje osoba ima o problemu kojeg rješava. U početku rješavanja problema zadate su samo osnove problema, i to je tzv. inicijalno problemsko stanje ili Initial problem state. Nakon toga se primjenjuje znanje koje mijenja to inicijalno ili početno stanje. Općenito govoreći, dodaje se nešto na inicijalno stanje. Rješavanje problema je gotovo kada je rješenje poznato. Znanje koje se koristi da bi se promijenilo jedno stanje u drugo naziva se operator. Proces rješavanja možemo promatrati kao sekvenciju ili niz primjena operatora i stanja što počinje inicijalnim stanjem i završava sa ciljnim stanjem. Znanje koje se koristi u rješenju problema je djelomično zadano u upućivanju u problem ili u zadatku koji se treba koristiti, a za ostatak se koristi dodatno znanje koje su subjekti već prije prikupili ili kao u slučaju prevođenja može se koristiti znanje iz dostupnih izvora kao što su rječnici, Internet, a također u mojem slučaju u dijaloškom obliku i znanje koje ima drugi član prevoditeljskog para. Općenito govoreći može se primijeniti više operatora na inicijalno stanje, to znači da osoba koja rješava problem mora donijeti odluku koji će operator primijeniti na određeni problem. To je tzv. decision making process ili proces donošenja odluke. U modelu koji koriste Newell i Simon to je modelirano razlikujući između stvarnih operatora i “kontrolnog znanja” za odabir određenog operatora. Ovo posljednje, tj. kontrolno znanje za odabir, postaje fokus interesa se operatori su derivirani direktno iz uputa ili iz općeg znanja. Newell i Simon su uveli koncept “Problem Space” kako bi opisali karakteristike tog kontrolnog znanja u odnosu na operator. Problem Space ili prostor problema karakterizira sljedeće: 1. States ili stanja – ona se sastoje od znanja u određeno vrijeme o problemu kao što su rezultati

nekih dijelova procesa rješavanja problema. Postoje dvije posebne vrste stanja:- inicijalno stanje (Initial State) - stanje znanja na početku procesa rješavanja problema- Goal State ili ciljno stanje – stanje koje se treba postići kao što je rješenje problema ili u slučaju

prevođenja prijevod2. Operatori – operator je veza između dva stanja. Kada se operator primjeni na stanje producira

se novo stanje npr. u matematici kada se operator zbrajanja primijeni na stanje sa dva broja novo stanje sastoji se od prethodnog stanja + suma tih dva broja. Budući da se obično može koristiti više od jednog operatora na određeno stanje, inicijalno stanje i operatori zajedno definiraju graf. Stvarna staza rješavanja (Solution Path) je staza kroz taj graf.

Oblik modela kognitivnih procesaOpis kognitivnih procesa može biti u različitim oblicima. Najvažniji oblici su: dimenzionalni modeli, kategorički modeli i proceduralni modeli. Dimenzionalni model znači da se protokol statistički obrađuje na jednoj ili više dimenzija. Te dimenzije tiču se kognitivnih procesa npr. možemo definirati karakteristike kao što su trajanje, broj koraka u razmišljanju ili razina do koje se koriste podaci iz problema i možemo naći način da to mjerimo. Model na neki način za hipotezu ima različite tipove ljudi ili zadataka. Kategorijski model pridodaje kategorije kognitivnih procesa protokolu npr. to može biti provjerava primjenjivost formule prije nego što je koristi. Naravno, ne zahtijevaju sve dimenzije kognitivnih procesa glasno razmišljanje. Vrijeme rješenja mogu se mjeriti druge dimenzije ili kategorije iz produkta ili iz vidljivog ponašanja. Model kognitivnih procesa može se definirati u smislu karakteristika procesa bilo kao dimenzija ili kao kategorije, ali različit način je konstruiranje modela u obliku procedura. Proceduralni model opisuje sekvencu ili niz koraka.

Proceduralni modeli i objašnjavanje ljudskog ponašanjaProtokoli su podaci a cilj je konstruiranje psihološkog modela koji opisuje te podatke. Pitanje koje se često postavlja odnosi se na značenje proceduralnog modela. On će sadržavati elemente ili

11

podprocedure pravila produkcije itd. koji se mogu interpretirati kao deskriptori komponenti ljudskog uma. Naša pozicija je sljedeća:a) nije uvijek moguće iznijeti tvrdnje o značenju svakog aspekta modelab) vrlo je privlačno donositi hipoteze da komponente proceduralnog modela direktno

korespondiraju sa komponentama ljudskog uma, no međutim za to su potrebni dodatni dokazi. Postoje mnogi različiti proceduralni modeli koji zapravo opisuju protokole i dodatni psihološki problemi su potrebni da bi se odabrao ispravan.

Think aloud method 2

Po završetku eksperimenta protokoli se transkribiraju segmentiraju se i na njih se primjenjuje određena shema kodiranja budući da ih je teško analizirati direktno iz snimke. To se naročito odnosi na eksploratorno korištenje protokola.

Teorija verbalizacijeProceduralni psihološki model opisuje koji kognitivni proces će se pojaviti, a također u kojem će se redoslijedu pojaviti. Ipak često se događa da postoji razlika između modela i podataka iz protokola. To znači da model treba nadopuniti operacionalnim definicijama kategorija u obliku sheme kodiranja. Postoje određene kategorije u shemi kodiranja koje se odnose npr. na razgovor o nečemu što nije direktno povezano sa zadatkom npr. ne smijem zaboraviti nazvati nekoga zatim evolvacija zadatka ili situacije na metarazini (zahtjevnoj i teško je tako puno govoriti ili mrzim takve probleme, zatim komentari o sebi ,žedna sam, nije mi baš udobno I tako) nadalje pauze ili tihi periodi ponekad se dogodi da verbalizacija nakratko stane, a neki puta je važno da se dužim pauzama, da se one na neki način kodiraju. Aktivnosti npr. to mogu biti ako subjekt piše neku cedulju ili nešto radi s opremom, a također to mogu biti beznačajni komentari. Shema kodiranja zasniva se na psihološkom modelu i na našem znanju na načinu u kojem će se kognitivni proces verbalizirati. Naročito informacije koje se nalaze u radnoj memoriji kratko vrijeme koje je teško verbalizirati zbog kompleksnosti ili zbog svog neverbalnog karaktera možda se neće pojaviti u protokolu.

Zahtjevi za shemu kodiranjaGlavni zahtjev je da ona omogućuje objektivno kodiranje fragmenata protokola u smislu psihološkog modela. To se može dalje podijeliti u nekoliko specifičnih zahtjeva:1) kompletnost u smislu modela, shema mora sadržavati opise svih koraka u razmišljanju ili njihovih rezultata koji se pojavljuju u modelu i to pokrivanje je hipoteza koja se mora validirati. 2)segmenti ili epizode koji se ne mogu kodirati korespondiraju sa kognitivnim pod procesima koji nisu objašnjeni u modelu. 3)opravdanje-shema kodiranje mora biti opravdano modelom i teorijom verbalizacije, ne bi se smjeli uvoditi novi elementi 4)veličina grain-a ,ona mora korespondirati veličini segmenta ili mora biti moguće objektivno agregirati epizode koje korespondiraju s kategorijama u shemi kodiranja.

Procedure kodiranja

12

Kodirati znači pridodati nazive epizodama protokola prema shemi kodiranja. Rezultat primjene sheme kodiranja na protokol ili na sirove podatke bit će kodirani protokol. Segmenti ili epizode koji se ne mogu kodirati i sekvence koji nisu predviđene modelom, a koje se također pojavljuju protokolu su devijacije od modela.

AgregacijaTranskripcije segmentacija su standardne procedure koje se provode bez znanja o zadatku ili modelu. Međutim to se ne odnosi na agregaciju. Agregacija znači prikupljanje segmenata u grupe koje korespondiraju u veličini grain-a modelu. To je potrebno ako model ne može opisati protokole na veličini grain-a segmenta npr. model može sadržavati komponente koje nisu dalje elaborirane.-kodiranje, ukoliko je moguće najbolje je da to obavljaju nezavisni koderi.

13