1

„NAZOROVI DANI”

_______________________________________________

2

IMPRESUM

Organizacijski odbor „NAZOROVI DANI”, Postira - Brač Nakladnik

Osnovna škola VLADIMIRA NAZORA, Postira Web.stranica: www.nazor-postira.hr

Andrija Biličić Za nakladnika:

e-mail: ravnatelj@nazor-postira.hr

akademik Josip Bratulić Uredništvo:

Mirjana Ostoja, prof Andrija Biličić

Andrija Biličić Glavni urednik:

Mirjana Ostoja, prof. Lektorica:

Profil Internacional d.o.o. Zagreb Grafički dizajn i računalna obrada:

978 – 953 – 98931 – 4 – 7 ISBN:

500 komada Naklada:

Detalj mjesta Postira s pogledom na rodnu kuću Vladimira Nazora Na koricama:

Darko Cvitanić, 2008. Foto:

3

„NAZOROVI DANI”

ZBORNIK RADOVA 2003. – 2009. ___________________________________________

Uredili

ANDRIJA BILIČIĆ MIRJANA OSTOJA

Postira 2009.

4

PROSLOV

Lik i djelo Vladimira Nazora svijetli kao luč u prostoru hrvatske duhovne povijesti.

Nije potrebno zamarati se pojedinostima iz njegova životopisa, opterećivati nečim što

protječe s vremenom, već valja pristajati uz ono što prkosi vremenu. A to je Nazorova

pjesnička riječ, njegov monumentalni književni korpus, to su njegovi Hrvatski kraljevi, to su

oni stihovi, možda najljepši što su napisani, u slavu i čast hrvatskog jezika. Prateći

Nazorovo djelo pratimo na stanovit način i topografiju hrvatskog prostora, a s posebnom

pozornošću vraćamo se njegovoj insularnosti. Jer otok za Nazora nije samo zavičaj, mjesto

podrijetla, luka povratka u burama življenja. On je svojevrsni poetički topos. Na tom je

toposu sazdano suptilno tkanje stvarnog i imaginarnog, u kojem se prepliću niti životnog

iskustva, s nekim drugim zlatnim nitima što dolaze iz izvora pjesničke mašte, što stvarnost

nadograđuju i provode prema prostorima beskrajnog.

Primjereno je stoga da se upravo na otoku, na ishodištu Nazorova životnog,

književnog putovanja, ovdje na Braču, u njegovim Postirima, održavaju svake godine, u

bljesku proljeća „NAZOROVI DANI“. Dani što djelo pjesnika propituju i kroz najstrožu

razinu znanstvenog uvida i kroz odjek što ga to djelo nalazi u dušama i u svijesti

najmlađih. Lijepo je slušati, vrsne znanstvenike kako razglabaju o Nazorovu djelu, ali je

radosno slušati Nazorove stihove kako ih izgovaraju djeca iz udaljenih hrvatskih krajeva, a

posebice slušati one pjesmotvore mladih koji se oblikuju na izvornoj čakavštini i koji tako

svjedoče da korijeni ovog našeg identiteta neće biti sasječeni.

Uz Nazora, u znaku Nazora, zbog Nazora ali i zbog nas traje dakle ova dragocjena

manifestacija, čiji se radovi barem djelimice sažimaju u svesku što ga otvaraju ovi redci.

Prof. dr. sc. Petar Selem,

predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora

i predsjednik Nacionalnog odbora „NAZOROVI DANI“ - Zagreb

5

UVODNA RIJEČ Pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, na ovogodišnjim „ Nazorovim danima” obilježili smo 60 godina od smrti hrvatskog pjesnika, humaniste i državnika Vladimira Nazora.

U želji da dostojno obilježimo ovu godišnjicu, Organizacijski odbor „Nazorovi dani” Postira tiska ovu knjigu - Zbornik znanstvenih i stručnih radova koji su predstavljeni na „Nazorovim danima” od 2003. do 2009. godine. Ovaj Zbornik je nastavak Zbornika znanstvenih i stručnih radova od 1996. do 2002. godine.

Organizacijski odbor „NAZOROVI DANI” Postira i Uredništvo Zbornika zahvaljuje se prof.dr.sc. Petru Selemu, predsjedniku Nacionalnog odbora „Nazorovi dani” – Zagreb, koji je svojim osobnim zalaganjem i stručnim savjetima doprinio da se aktualizira i revalorizira bogato Nazorovo književno djelo.

Isto tako, Organizacijski odbor ”NAZOROVI DANI” Postira zahvaljuje se nakladničkoj kući Profil International d.o.o. Zagreb, a posebno direktoru gosp. Andriji Pećariću, na potpunom financiranju tiskanja ove knjige i tako omogućio da ona ugleda svjetlo dana i bude dostupna svim ljubiteljima Nazorovog književnog opusa.

Ovaj Zbornik posvećen je uspomeni nedavno preminulom prof. emeritusu Ivi Škariću, koji je bio jedan od utemeljitelja „Nazorovih dana”, te vrlo zaslužan član Nacionalnog odbora „Nazorovi dani” i promicatelj ideje Prosvjetno-kulturne manifestacije „NAZOROVI DANI”. Njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za sveukupnu znanost, njegova Postira i za cijeli otok Brač.

Postira, svibanj 2009.

Ravnatelj OŠ Vladimira Nazora, Postira i predsjednik Organizacijskog odbora ”Nazorovi dani” – Postira

Andrija Biličić

6

Dr. sc. Diana Stolac, red. prof.

HRVATSKI JEZIK U NASTAVI I ŠKOLI, DOMU, MEDIJIMA – U SVAKIDAŠNJICI

Sažetak

U članku se analizira ostvarivanje hrvatskoga jezika u javnoj i privatnoj komunikaciji. Naglašava se razlikovanje termina jezik i standardni jezik te interferiranje dijalektalnoga i standardnojezičnoga. Posebno se naglašavaju inojezični utjecaji na različitim jezičnim razinama. Izdvajaju se sms-poruke te u njihovu jeziku iščitavaju razna odstupanja od norme.

:

Ključne riječi

: hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik, funkcionalni stilovi, odstupanja od norme

Ne treba biti jezikoslovac da bi se zamijetila razlika između načina ostvarivanja jezika u različitim društvenim situacijama. I površnome je to slušatelju vidljivo, dapače - komentare o uporabi jezika "koja bode uši" često upravo nelingvisti šalju uredništvima novina ili emisija o jezičnoj kulturi (npr. višegodišnjoj dnevnoj radijskoj emisiji Govorimo hrvatski i sl.).

Čak i strancu koji korektno poznaje jezik biva jasno da pravila koja je učio o hrvatskome jeziku nisu u svakodnevnome govoru izvornih govornika sustavno primjenjivana. Naglašavanje riječi je drukčije, mnoge jezične konstrukcije ne prepoznaje, mnoge riječi nije čuo na nastavi...

Brojni su razlozi ovim razlikama. Za njihovo je objašnjavanje nužno poznavanje teorijskih pojmova jezik, standardni jezik, dijalekt i funkcionalni stil.

Krenimo redom. Razlučivanje pojmova jezik i standardni jezik jedno je od temeljnih pitanja suvremene

lingvistike. Jezik je apstraktni pojam, "apstraktni jezični sustav zajednički svim govornicima jednog

jezika" (Trask, 2005: 175), "apstraktni mentalni sustav pravila, načela i ograničenja koje dijele govornici" (Trask, 2005: 152). Jezik kao sustav podliježe lingvističkim zakonitostima (Silić, 2006: 23).

Standardni jezik je oblik jezika usvojen naobrazbom. Za našu je temu zanimljiva sljedeća definicija: "varijetet jezika koji govornici smatraju najprikladnijim u službenoj komunikaciji i školstvu" (Trask, 2005: 334). Jezik kao standard podliježe sociolingvističkim zakonitostima (Silić, 2006: 23). Hrvatski se standardni jezik može definirati kao "jezik hrvatske polifunkcionalne javne komunikacije" (Silić, 2006: 36). To znači da govornicima služi kao sredstvo javne komunikacije u svim područjima djelatnosti, od umjetničkoga do

7

znanstvenoga, od poslovnoga do novinarskoga područja, ne zaboravljajući ni svakodnevnu neslužbenu komunikaciju, razgovore.

U literaturi se uz termin standardni jezik rabi i književni jezik. Važno je razlikovati termin književni jezik u značenju standardnoga jezika od termina jezik književnoga djela koji pokriva značenje samo jednoga funkcionalnoga stila književnog jezika, onoga pisane književne baštine. O funkcionalnim će stilovima biti nešto više riječi dalje u tekstu.

Dijalektologija razlikuje termine narječje i dijalekt kao viši i niži rodni pojam. Hrvatski jezik ima tri narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko), a svako od narječja dijeli se na dijalekte koji se dalje dijele na skupine govora, dok se u bazi ove piramide nalaze mjesni govori. Razlikovanje ovih pojmova pomaže u razumijevanju interferencija o kojima će u primjerima iz sakupljene građe u ovome članku biti riječi.

Vratimo se spomenutome nazivu funkcionalni stil. Već smo utvrdili da je svaki govornik svjestan da rabi jezik u različitim funkcijama i da to čini na različite načine. Funkcionalni je stil funkcija jezika u pojedinome području uporabe jezika. Jezikoslovna se literatura ne slaže u popisu funkcionalnih stilova, ali se većina podjela može svesti na sljedećih pet funkcionalnih stilova: znanstveni, književno-umjetnički, administrativni, novinarski i razgovorni stil. Moramo ovdje reći da možemo očekivati u bliskoj budućnosti redefiniranje ovoga popisa stilova pod utjecajem razvoja novih tehnologija, posebice su to komunikacija internetom i mobilnim telefonima, ali i promjene obrazaca novinarskoga javljanja "uživo" ili promjene marketinških obrazaca u reklamnom diskursu i sl.

Zaokružimo uvodna razmatranja. Mnogo je toga u jeziku, a ne prihvaća ga standardni jezik. A mnogo je i onoga što prihvaćamo kao činjenice standardnoga jezika, a opet reagiramo

na njihovu uporabu. Dio je razlika vezan za ostvarivanje jezika u različitim funkcionalnim stilovima. Jedan

funkcionalni stil standardnoga jezika nešto prihvaća, a drugi stil toga istoga standardnoga jezika ne prihvaća. Pogreška u jednome ne mora automatski biti pogreška u drugome.

Može li se onda govoriti o jednome prihvatljivom ostvarivanju standardnoga jezika ili je problem ipak širi?

O tome je sažetu misao izvrsno izrekao Josip Silić: "Svaki je funkcionalni stil uzor sam sebi." Ili šire: "Uzorna upotreba jezika zavisi od funkcionalnog stila, što znači da ne postoji jedna jedinstvena, nego više oblika jedne te iste uzorne upotrebe jezika." Odnosno: "Svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti."1

Gdje je tu škola i nastava hrvatskoga jezika?

U školi se na nastavi rabi znanstveni stil standardnoga jezika kao objektivan, neindividualan i na logici temeljen neutralni stil, njime su pisani udžbenici, njime govore (ili bi trebali govoriti) nastavnici, njime govore (ili bi trebali govoriti) učenici. Na nastavi hrvatskoga jezika učenici upoznaju standardološka načela, usvajaju gramatiku, leksik i pravopis hrvatskoga jezika, upoznaju se s ortoepijom, uče normativno naglašavanje. Na nastavi hrvatskoga jezika proučava se i književno-umjetnički stil, upravo suprotnost objektivnome znanstvenom stilu – subjektivan, individualiziran, izraz autorske osobnosti, kreativnosti, mašte (pa i jezične)... Na nastavi hrvatskoga jezika uče se i značajke administrativnoga stila da bi se učenici lakše uključili u svijet poslovnoga komuniciranja.

A izvan nastave? U učionicama se, čim zazvoni zvono, prebacuje kod na razgovorni stil u kojem se kao važan dio čuje i dijalektalno. Njihov je razgovorni stil upio u sebe jezične 1 Josip Silić objavio je ciklus tekstova o funkcionalnim stilovima u Matičinu časopisu "Kolo" 1996. i 1997. godine (uvodni je članak ciklusa Funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika, Kolo, 1, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 244-247., a slijede članci posvećeni pojedinim funkcionalnim stilovima). Ovi su tekstovi prerađeni, obogaćeni primjerima i uključeni u autorovu knjigu Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (Disput, Zagreb, 2006.), uz nekoliko teorijskih tekstova. Navođenja u ovome članku iz te su knjige.

8

značajke koje nose iz doma, one koje uče u školi, one koje im nude mediji, pa i one koje nameće ulica. Zbog svoje razvojne dobi u kojoj se uspostavljaju i jezični modeli učenici su posebno osjetljivi na sve utjecaje, upijaju ih sve, ali biraju one koji odgovaraju njihovoj želji za generacijskim razlikovanjem. Stoga je govor mladih poseban podstil razgovornoga stila.

Opisano mijenjanje kodova u potpunosti je u skladu s polifunkcionalnosti standardnoga jezika.

Ali, mnogi govornici hrvatskoga jezika imaju problema u ovome prebacivanju kodova, u prilagođavanju zahtjevima konkretne govorne situacije. Iz sveukupnosti različitih utjecaja koji su unijeli zbrku, iz obrađene ćemo građe za ovaj rad izdvojiti sljedeće: zbog globalizacijskih procesa sve jače inojezične utjecaje na hrvatski jezik i slabljenje (nedostatak?) osnovne jezične kulture u suvremenomu elektroničkom dopisivanju.

Globalizacija je širom otvorila putove dijeljenju znanja, dostup informacijama sve je lakši, vremenske i prostorne udaljenosti gotovo da više ništa ne znače. Ali, na tu se "lakoću" plaća danak. Nigdje to službeno ne piše, ali jezik međunarodne komunikacije sve je više engleski, a za pojedina područja i samo engleski.

Poznavanje engleskoga jezika postaje pitanje uspona ili pada, prihvaćenosti u društvu ili ne.

Ne odnosi se to samo na komunikaciju na engleskom jeziku nego, na neki način, i na služenje engleskim riječima i frazama u svakodnevnom govorenju hrvatskim jezikom – u nekim je sredinama to pitanje prestiža. Premda, valja nam reći – ne kulturnoga, nego kvazikulturnoga prestiža jer je u velikome broju slučajeva riječ o pomodnosti. Jer, na žalost, mnogi ne razumiju što su to izrekli, koja značenja te riječi u engleskom jeziku imaju, a i kada se govori engleski, razina znanja engleskoga kao jezika međunarodne komunikacije sve je niža. Sve je to dakle porazno za neengleske jezične sustave, ali i za engleski jezik.

Elementi engleskoga jezika uvlače se u sve pore hrvatskoga jezika, kako u pisane oblike (od uporaba u elektroničkom dopisivanju kao što je e-pošta, preko brojnih javnih natpisa i naziva poduzeća do reklamnih poruka) tako i u govorene (posebice u govoru mladih), te u pisano-govorene (kao što su sms-poruke).

Pogledajmo neke primjere: red carpet, red room, stage, back stage…

U svijesti je urednika vijesti i "vijesti" iz svijeta poznatih, svijeta glumaca i pjevača, hrvatski prijevod crveni tepih ili crveni sag nedovoljno prepoznatljiv, ili nedovoljno zanimljiv, svejedno, pa je ostao "samo jedan" izbor – ostaviti engleski naziv red carpet.

Problem nastaje kada malo pogledamo što smo dobili: grafijski neprilagođen zapis (osim izvornoga c u carpet koje se izgovara k, nije u skladu ni s hrvatskim pravopisnim pravilima pa ga se piše izdvojeno – kurzivom ili pod navodnicima), a gramatički djelomično prilagođen: pridjev je morfološki neprilagođen (jer je nesklonjiv), dok je imenica prilagođena (sklanja se po tipu imenica muškoga roda a-sklonidbe za neživo), što rezultira i sintaktičkom neprilagođenošću.

Iz svega toga proizlaze novinski naslovi i rečenice: Zbivanja na red carpetu. Tjelohranitelji su je čuvali uzduž red carpeta. Nabavljene glamurozne kreacije za red carpet. Brojni celebrity na red carpetu.

Teorija jezika u kontaktu (usp. Filipović, 1986.) promišlja jezične dodire i uči nas koje se sve vrste prilagodbi provode na riječima koje iz jednoga jezika (iz jezika davaoca) dolaze u drugi (u jezik primalac).

Prva je pravopisna (grafijska i ortografijska) prilagodba – način zapisa riječi u jeziku davaocu prilagođava se načinu zapisa riječi u jeziku primaocu. Engleska se i hrvatska grafija uvelike razlikuju, a brzina prihvaćanja novih riječi ne osigurava uvijek ovu (premda prvu)

9

prilagodbu. Tako su u uporabu ušli već navedeni zapisi, ali i neki koji pripadaju znanstvenom stilu, kao npr. management, koji je ipak postupno zamijenjen prilagođenim likom menadžment, i sl.

Druga je faza prilagodbe transfonemizacija, što znači da se velika razlika između engleskoga i hrvatskoga fonološkoga sustava neutralizira, što rezultira time da se riječi engleskoga podrijetla izgovaraju u skladu s hrvatskim fonološkim sustavom (samoglasničkim, suglasničkim i naglasnim).

Ova se vrsta prilagodbe obično dobro provodi, što se vjerojatno može "zahvaliti" i inače poznatim teškoćama koje ima većina govornika hrvatskoga jezika u (početnom) učenju izgovora u engleskom.

S transmorfemizacijom je drukčije. Morfološke se oznake mijenjaju u one koje obilježavaju pojedine vrste riječi u hrvatskom jeziku, pa tako npr. imenice imaju gramatičke kategorije roda, broja i padeža, pridjevi imaju iste te kategorije, a mogu ulaziti i u komparaciju.

Pogledajmo sada neke primjere koji ipak pokazuju da sve nije baš tako: super čokolada, turbo brzo mršavljenje, mega hit... najhit, najkruh... Teensi...

Uz prvu skupinu primjera upozoravamo na nesklonjivost pridjeva, što nije značajka hrvatske gramatike. Naime, u sljedećim rečenicama vidimo da atribucija super, turbo, mega i slično ne slijedi hrvatsku morfologiju jer ovi pridjevi imaju okamenjeni, samo jedan lik (dakle pridjev je nesklonjiv):

Dobila sam super čokoladu. Daj mi malo te super čokolade.

S druge pak strane, imenice hit i kruh postale su, pod utjecajem drugih sustava, sustava opisnih pridjeva, dio komparacijskoga niza, što u hrvatskom jeziku nije uopće moguće:

najhit = 'najbolji hit'; najkruh = 'najbolji kruh'.

Na ovo valja posebno upozoriti jer je pojava uzela maha pa se, nakon što se početno za Dan kruha birao samo najkruh, danas biraju najučenici, najrazredi i najškole.

Posljednji izdvojeni primjer – Teensi – najbolje pokazuje nepoznavanje gramatičkoga sustava engleskoga jezika u kojem je -s oznaka za množinu, ali nije svima razvidan pa se dodaje i hrvatski morfem istoga gramatičkoga sadržaja: -i. Tako se nepotrebno udvajaju gramatičke informacije, na koju pojavu upozoravaju jezični savjetnici i u vezi s drugim stranim jezicima iz kojih posuđujemo, a da do kraja ne razumijemo, kao što su primjeri izvođenja superlativa od latinskih pridjeva koji su već superlativi, npr.:

najminimalniji (minimalan = 'najmanji'); najoptimalniji (optimalan = 'najbolji').

Stoga treba razmisliti prije uporabe ovakvih izričaja: Koncert će održati popularni Rolling Stonesi.

Ipak, valja reći da se problemi s udvajanjem značenja ne vezuju samo uz prihvaćanje stranih riječi, nego da na to nailazimo i u riječima iz primarnoga (hrvatskoga) sustava:

oko stotinjak; no međutim; mali cvjetić; nova prinova u obitelji...

Neprilagođenosti čitamo i na sintaktičkoj razini: Svi bi htjeli biti in. Ovo je nova specijalna 3 u 1 formula. Dođite na Motovun film festival.

10

U svim su primjerima grubo povrijeđeni sintagmatski odnosi i principi konstrukcije rečenice u hrvatskom jeziku.

U prvome je primjeru neprihvatljiva sintagma biti in (izravno prevedeno biti u pokazuje shemu glagol + prijedlog, što ne odgovara hrvatskoj sintaksi jer je prijedlogu mjesto uvijek uz imenicu).

U drugome primjeru sintagma 3 u 1 čita se "tri u jedan", pokazujući dosad potpuno nepoznat sintaktički odnos dvaju brojeva.

I dok su prva dva primjera rijetko u uporabi, i to samo u razgovornome stilu i reklamnome diskursu, treći nam se možda na prvi pogled ne čini problematičnim.

Ipak, najveći je problem upravo taj posljednji primjer. Atribucijski odnosi u hrvatskom jeziku raznovrsni su, a kada je riječ o posvojnim i relacijskim odnosima, podrazumijevaju slijed pridjev + imenica pa bi naš primjer trebao glasiti:

Motovunski filmski festival. Atribucijski odnosi u germanskim jezicima, a takav je i engleski, mogu biti iskazani

slijedom imenica + imenica, gdje je prva imenica atribut drugoj imenici i nesklonjiva je. Po tome su se modelu u hrvatskom jeziku još ranije pojavile sintagme tipa kupus salata, koje je pravopisno moguće riješiti i kao polusloženice (kupus-salata).

Ova je sintaktička konstrukcija prepoznata kao "uspješna" pa je tako raniji naziv Pulski filmski festival postao Pula film festival, a za njima je uslijedio nepregledan niz novih i novih sintagma ovoga tipa.

Ovaj niz primjera iz sakupljene građe pokazuje inojezične utjecaje na svim jezičnim razinama, a izrazita prevaga utjecaja engleskoga jezika nad drugim jezicima pokazuje kako se kulturološka globalizacijska slika svijeta odražava na jezik.

Dio globalizacijske slike svakako su i novi mediji, a za ovaj smo članak izdvojili rezultate iz šire analize sms-poruka.2

Sms-poruke nova su tekstna vrsta koje je funkcija brzo prenijeti informaciju, a koja zbog veze, cijene i veličine zapisa nameće korisniku kraćenje teksta na najnužniju informaciju. Osim brzine, dinamičnosti i kratkoće važna je značajka ovih poruka njihova efemernost. Naime, one su gotovo uvijek privremene. Informacija koju nose odnosi se nekad na sljedeće minute, nekad je samo potvrda ranije razmijenjenih informacija, a najviše primjera iz građe pokazuje dogovaranje o sljedećem susretu. Razmjenjivanje ovakvih poruka zbog upravo iznesenih zahtjeva pokazuje nepripremljene iskaze, što nužno prati niža razina komunikacije, a onda i određena odstupanja od norme.

Odstupanja od norme zamijećena su na svim razinama. Prvo se uočavaju otkloni u slovopisu i pravopisu:

Necu stici kuci prije vecere. Oces doc! Cestitam ti legendo. Stvarno si zakon.

I dok za slovopisna odstupanja nalazimo razloge u tehničkim ograničenjima jer svi mobilni aparati ne podržavaju hrvatske dijakritičke znakove, za pravopisna odstupanja ovakva opravdanja ne možemo naći. Najzamjetljivija su ova: neprimjenjivanje pravopisnih pravila o pisanju malih i velikih početnih slova, nepisanje interpunkcijskih znakova i priljubljivanje riječi i interpunkcijskih znakova mimo pravila, odnosno izbacivanje razmaka između znakova radi uštede na upotrijebljenim znakovima:

U 14 dolazim iz zagreba na zabicu i odmah nastavljam za pulu donesi mi index na bus. Kupi kruh mljeko jogurt Dogovori se s majom ko kupuje karte.Nemam vise od 50kn.Moram kupit pokaz.

2 Cjelovita je analiza bila predstavljena na znanstveno-stručnom skupu u Budimpešti 2003. godine: Diana Stolac i Anastazija Horvat-Vlastelić, Grafija SMS-poruka.

11

I ostale su jezične značajke često rezultat želje za kraćenjem poruke, a izdvaja je uporaba velikoga broja kratica koje poznaju samo pošiljatelj i primatelj pa pridonose i kodiranju, odnosno skrivanju teksta od tuđih očiju:

U 5 k. l. k. (= U pet sati kod lovranskog kafića.) Za 5 min u V (= Za pet minuta u Voloskom.)

Neke su zamjene (x = ks) već viđene i u drugim tipovima tekstova, dok je neke teže razumjeti ako ne znamo da se npr. W rabi umjesto niza vat, da neka ?!slova valja zamijeniti nazivi slova, i sl.:

Do kad imaš fax? zWi (= zvati) Dtektiv (= detektiv)

Poruka se može kratiti i uporabom emotikona koji se bilježe samo s nekoliko znakova, a prenose cijele rečenice:

Volim te jako :-) Volim te

Suprotno je tome redupliciranje interpunkcijskih znakova i emotikona, što je umnažanje znakova, ali pokazuje potrebu pošiljatelja poruke za slanjem afektivnih informacija, a to povremeno uključuje i neočekivane kombinacije znakova, kao u trećem primjeru, s ružom: ?!

Dorijan ti si No.1 !!!! DODJI DA IGRAMO SAH. NEDOSTAJE NAM KONJ ;))) ---

12

Literatura: Eugenija Barić i sur., Hrvatski jezični savjetnik, ur. Lana Hudeček–Milica Mihaljević–Luka Vukojević, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena i Školska knjiga, Zagreb, 1999. Rudolf Filipović, Teorija jezika u kontaktu, JAZU, Školska knjiga, Zagreb, 1986. Rudolf Filipović, Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku: porijeklo, razvoj, značenje, JAZU, Školska knjiga, Zagreb, 1990. Anđela Frančić–Lana Hudeček–Milica Mihaljević, Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005. Govorimo hrvatski : jezični savjeti, ur. Mihovil Dulčić, Hrvatski radio i Naprijed, Zagreb, 1997. Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Zbornik radova, ur. Marko Samardžija–Ivo Pranjković, Matica hrvatska, Zagreb, 2006. Nada Ivanetić, Uporabni tekstovi, Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2003. Jezična norma i varijeteti, Zbornik radova, ur. Lada Badurina–Boris Pritchard–Diana Stolac, HDPL, Zagreb–Rijeka, 1998. Jezik u društvenoj interakciji, Zbornik radova, ur. Diana Stolac–Nada Ivanetić–Boris Pritchard, HDPL, Zagreb–Rijeka, 2005. Jezik & mediji - Jedan jezik : više svjetova, Zbornik radova, ur. Jagoda Granić, HDPL, Zagreb–Split, 2006. Marina Kovačević–Lada Badurina, Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2001. Barbara Kryżan-Stanojević, "Joker-riječi" (JR) – pojava u suvremenome jeziku, Strani jezici, god. XXVII, br. 2, Zagreb, 1998., str. 80-85. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, ur. Marko Samardžija, Matica hrvatska, Zagreb, 1999. Nives Opačić, Hrvatski u zagradama – globalizacijske jezične stranputice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. Nives Opačić, Hrvatski jezični putokazi : od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007. Primijenjena lingvistika u Hrvatskoj – izazovi na početku XXI. stoljeća, Zbornik radova, ur. Diana Stolac–Nada Ivanetić–Boris Pritchard, HDPL, Zagreb–Rijeka, 2002. Josip Silić, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb, 2006. Diana Stolac, Podstil razgovornoga jezika – govor mladih, Hrvatski književni jezik (Zbornik radova sa znanstvenoga skupa), Hrvatska samouprava Budimpešte, Budimpešta, 2003., str. 191-199. Diana Stolac–Vesna Grahovac-Pražić, Hrvatski jezik i održivi razvoj, Cjeloživotno učenje za održivi razvoj (Zbornik radova, sv. 2); Rijeka, 2008., str. 175-181. Branko Tošović, Funkcionalni stilovi, Svjetlost, Sarajevo, 1988.

13

Dr. sc. Lucija Puljak

NAZOROVO DJELO U SUSRETU S MLAĐOM ŠKOLSKOM DJECOM

Govoreći o Nazoru i njegovu stvaralaštvu za najmlađe učenike, željela bih zapravo

govoriti o djeci i njihovim književnim potrebama, o piščevu daru da dječje potrebe prepozna

te o školi kao mjestu na kojem je moguće te potrebe zadovoljiti. U žarištu je moga zanimanja

ponajprije uspješno poučavanje, a potom djela koja poučavateljima pripomažu ostvariti taj

cilj.

Započela bih ovo kratko izlaganje jednom zanimljivom pojedinošću iz Nazorova

životopisa. To je poticaj koji je Nazora, mojega suotočanina i kolegu po profesiji, potaknuo

na pisanje za djecu. Evo doslovnoga navoda njegovih riječi:

“... najveći dio ovih malih radnji napisao sam da udovoljim potrebama naših jadnih

čitanaka za djecu osnovnih škola. Ali ima priličan broj pjesama i pričica što sam ih sastavljao

samo zato da ih moji maleni nećaci pročitaju u Car-Eminovu Mladom Hrvatu. Ima i koješta

što sam u duga ljetna poslijepodneva, pod borovima u parku Dječjeg doma u Crikvenici,

pripovijedao šarenu društvu zavodskih pitomaca i djece ferijalnih kolonija. Ima čak i nekoliko

stvari što sam ih prvi put kazao čobančićima, na koje sam nailazio šetajući po puteljcima oko

Kastva i na Vinodolskim pašnjacima, pa i djeci što su se ljeti katkad igrala ispod stabala pred

franjevačkom crkvom na Trsatu.” (prema Hrvojki Mihanović)

Dakle, iako kao učitelj nije imao izravnoga doticaja s mlađom djecom, niti je imao

roditeljskoga iskustva, Nazor je osluškivao i intuitivno spoznavao dječje književne potrebe.

Zadovoljiti ih – vrsnomu je piscu bio manji problem. I tako su nastale nezaboravne proze za

djecu: Bijeli jelen, Minji, Dupin, Albus-kralj, Halugica – nabrajam samo one koje imaju

provjereno izvrsnu recepciju kod najmlađih učenika.

Nazorove bajkovite proze osebujno spajaju konstitutivne odrednice bajke s

elementima pučke predaje. Proniknuvši u jedan i drugi narativni rod, bajkovite osobitosti

koristi kao zamašnjak mašti koja rađa množinom i dinamičnošću neobičnih događaja, a

osobitosti pučke predaje podaruju životnost i uvjerljivost likovima i događajima. Konačni

proizvod, žive i zanimljive pripovijesti lako pronalaze put do dječjega srca. To više što glavni

14

lik obično biva onakvim kakvim dijete ne uspijeva, a htjelo bi biti, pa potiče strastvenu

identifikaciju recipijenata. To je najpouzdaniji motiv za čitanje nekoga djela.

U Bijelom jelenu primjerice glavni je lik mala, nemoćna, nevoljna i nevoljena

guščarica Anka koja pronalazi prijatelje među životinjama, ne pronašavši ih u ljudskome

rodu. Nakon noći prospavane u jelenjem leglu počinje razumijevati životinjski govor, upravo

onako kako to sva djeca priželjkuju. I zato što je mala i nemoćna – a dobra, pod jelenovom je

zaštitom sve životinje prihvate kao prijatelja, uz uvjet da se odrekne svojega roda. No Anka to

ne mogaše učiniti. Štoviše, postavši spretna i obdarena čudesnim darom da govori sa

životinjama, dakle prevladavši svoju nemoć koja se pretvorila u posebnu moć, uz pomoć

šumskih prijatelja doznavaše komu je njezina pomoć najpotrebnija. Svojom dobrotom,

znanjem i pameću uspijevala je riješiti svaku teškoću. I tako je ljudi, a nisu je mogli vidjeti,

počeše smatrati dobrim šumskim duhom.

Zašto naglašavam te dijelove sadržaja?

Svako dijete priželjkuje preobrazbu iz nemoćnika, kakvim se doživljava, u moćnoga

pojedinca. Nazor udovoljava toj potrebi kroz poziv na identifikaciju s moćnim likom. Ali kao

nezaobilaznu poputbinu kroz taj proces nudi dobrotu i nesebičnost, osobine lika koje

recipijent također mora usvojiti. Pritom ispituje granice moralne poučljivosti koje priča može

izdržati. Anka, glavni lik spomenute priče, pokušava sve nepomirljivo na svijetu pomiriti: od

krvoločnih životinja učiniti biljojede, od okrutnih vladara – ljude dobra i milostiva srca. To

nije lako i često ne uspijeva. Međutim, okrutnu i nesmiljenu sudbinu nevoljnika, kakvim je i

sama bila, uspijeva preokrenuti u posljednji trenutak kad je svaka nada već izgubljena. Djeca

priželjkuju upravo takav rasplet događaja, još i više – život upravo takvim i zamišljaju, zato

strasno uživaju u ovoj prozi iako je pisana stilom i jezikom koji im na mnogim mjestima treba

protumačiti.

Nazor je spoznao dječje književne potrebe, njihove emotivne manjkove koje pričom

nastoji nadoknaditi. No iz svakoga ulomka navedenoga djela, i mnogih drugih njegovih djela

za djecu, izbija prenaglašena pouka o prirodi, o moralu ili o povijesti te donekle umanjuje

književnu ocjenu. Osvijestimo li, međutim, biografsku činjenicu da je Nazor učitelj po

profesiji, otupit ćemo oštricu svoje strogosti.

Prema onome što danas znamo o teoriji spoznavanja i poučavanja Nazor je bio

izvrstan učitelj. O njegovim tekstovima za djecu treba prosuđivati s jednoga drugog,

pedagoškog stajališta. Struktura i sadržaj svakoga teksta bitno ovisi o tome kome je

namijenjen i s kojom je namjerom pisan.

15

Moramo se zapitati je li bit Nazorove književne poruke namijenjene najmlađima

ponajprije estetska ili možda – spoznajna? On je bio učitelj prirodoslovlja, nastavnoga i

znanstvenoga područja koje je naizgled udaljeno od književnosti. No, teorija spoznavanja

pripomaže nam osvijestiti činjenicu da je svako pravo i trajno znanje, bez obzira na njegovu

prirodu, kontekstualizirano, uklopljeno u narativni iskaz. To znači da znanje zemljopisa,

povijesti i filozofije jednako kao znanje fizike, kemije,biologije itd. dopire do recipijenta u

obliku priče bliske čovjekovoj, ponajprije učenikovoj stvarnosti. Želimo li dakle da učenici

shvate ono o čemu ih poučavamo, znanstvenu činjenicu moramo dekontekstualizirati,

izdvojiti iz znanstvenoga konteksta i stvoriti za nju jedan nov, narativni kontekst.

Najjednostavnije rečeno – dobri učitelji moraju pričati priče. Ono što pisac ili pripovjedač čini

u narativnim prikazima nikad nije slučajno, niti je isključivo određeno uzrocima i

posljedicama. Motivirano je, prije svega, uvjerenjima, težnjama, vrijednostima i drugima

namjernim utjecajima uz pomoć kojih, i to kroz priču, primatelji moraju prizvati svoje

iskustvo i stvoriti sudove.

Interpretirajući Nazorovo djelo i govoreći o njemu kao učitelju, ne možemo ne

zamijetiti da je svoju pouku vrsno pretakao u narativni konstrukt. Problem je možda u tome

što je namjera i cilj njegovih tekstova za najmlađe nama, odraslim čitateljima, preizravna i

prejasna. Književna kritika promatra njegovo djelo jednostrano, kao estetsku činjenicu, i zato

mu zamjera preotvorenu didaktiziranost. No, ne zaboravimo da se mi odrasli značajno

razlikujemo od djece, po iskustvu i načinu razmišljanja, zato ni njihov odgovor na književni

poticaj nije sukladan našim odgovorima.

I ponad svega, osvrnimo se na Nazorovo djelo u pedagoškom obzorju, sa stajališta

didaktike ili pojedinih metodika.

Doživljavajući svijet kroz priču o njemu, ponešto gubimo, ali mnogo dobivamo. Sa

znanstvenoga stajališta uočavamo manjkavost priča jer one nisu realističan predmet znanosti.

S toga motrišta, priče je preporučljivo izbjegavati ili pretvarati u provjerljive podatke.

Hladnoća i nedvosmislenost provjerljivih podataka, međutim, suprotne su našemu, ponajprije

dječjem načinu spoznavanja. Ljudi žele udahnuti smisao svojemu iskustvu, a to zahtijeva

priču. Pričama su potrebne postavke predočene ljudskim kontaktima, pretpostavke o

odnosima među protagonistima, zaključci. Priče uključuju primatelja kao sustvaratelja kojemu

se smisao ne tumači, nego se on konstituira mentalnim naporom u primateljevoj svijesti.

O tome izravno govore psiholingvistika i psihologija obrazovanja danas, a njihove

spoznaje Nazor je intuitivno dosegnuo još početkom dvadesetoga stoljeća. Stoga nije

16

pretjerano reći da pedagozi njegova senzibiliteta nenadoknadivo nedostaju u našoj

suvremenosti.

Prečesto izričemo opravdane kritike na školski sustav koji se oslanja na zablude da se

znanje može prenijeti i zapamtiti. Nije to zabluda samo našega sustava obrazovanja. Učeći

učenike da je znanje reproduciranje poznatih odgovora, ograničavamo njihove mogućnosti

razmišljanja i zadovoljavamo se neprimjerenim nastavnim programima. Oni su utemeljeni na

pogrešnoj i za napredak jednoga društva štetnoj pretpostavci da su svi odgovori već nađeni.

Zato ne potičemo učenike da istražuju i stvaraju iako je stvaralaštvo djeci prirođen način

učenja.

Što očekujemo od učeničkoga stvaralaštva?

Stvarati znači pomou mašte povezivati poznate elemente u novu, izvornu cjelinu. Što

prije osvijestimo da je nemoguće, ili gotovo nemoguće, otkrivati nove elemente, svoja ćemo

očekivanja to brže usmjeriti prema neiscrpnom vrelu novih kombinacija. To je jedini mogući

put u budućnost, što se ljudskoga znanja i napretka tiče. Lakše ćemo prihvatiti ovu isključivu

tvrdnju prisjetimo li se da je sve ikada na svijetu napisano nastalo kombinacijom tridesetak

glasova i zapisano s manje od toliko slova. Da su sve ikada na svijetu naslikane slike nastale

kombiniranjem triju osnovnih boja, sva ikada stvorena glazba nastala je kombinacijom

desetak tonova. Sva svjetska baština sastoji se od ograničenoga broja elemenata koji

omogućuju neograničen broj kombinacija.

Uspješan školski sustav mora usmjeravati svoja nastojanja prema tome da učenike

nauči kombinirati i povezivati poznate elemente u nove cjeline, a ne pamtiti gotova rješenja.

Nemoguće je zapamtiti i zadržati u memoriji sva rješenja. Takvo je učenje skupo i nekorisno.

Uspješan školski sustav izravno nas uvodi u uspješno društvo. Učinimo korak prema

jednome i drugome. Nadam se da nam je na tome putu i Nazorovo djelo neobično

inspirativno.

17

Akademik Josip Bratulić

NAZOROVE HRVATSKE ČITANKE

Čitanka je zbornik sastavaka, „štiva“, koji je namijenjen ponajprije školskoj mladeži, ali i

odraslima. Sam je naziv nastao u razdoblju stvaranja domaće, hrvatske terminologije, te tako

svoje zbornike štiva nazivaju Antun Mažuranić i Adolfo Veber (Čitanka ilirska za gornje

gimnazije, Beč, 1856., Ilirska čitanka, Beč, 1858.) a zatim i drugi pisci školskih čitanaka.

Čitanka je redovito i antologija pa zato npr. jedna od prvih srpskih čitanaka, ona Jovana

Subotića, nastala kad i hrvatske čitanke XIX. nosi naziv Cvĕtnik srbske slovesnosti (I-II, Beč,

1853.). U srpsku slovesnost, tj. književnost, Jovan Subotić uvrstio je i tekstove hrvatske

književnosti, od Vinodolskoga zakona i Istarskoga razvoda do književnosti XIX. stoljeća, te je

primjerice cijeli spjev Smrt Smai-age Čengića Ivana Mažuranića tiskan u toj knjizi. Dok je

ilircima bilo stalo do kulturnoga zajedništva „ilirskih plemena“, ne odričući im narodnosni

identitet, srpskim je autorima bilo stalo do proširenja srpskoga imena na sve one koji su

govorili ili pisali štokavštinom i čakavštinom, a zatim i one koji su prihvatili književni jezik

na osnovi štokavskoga dijalekta, kao npr. Stanko Vraz. Subotićeva je knjiga tiskana

predvukovskim pravopisom.

Čitanka za osnovne škole ponajprije treba pomoći đacima da nauče lijepo čitati, ali i u

stjecanju i razvijanju estetskih i etičkih vrednota koje su u štivima. Čitanka ponajprije

obrazuje i odgaja mlade u književno-jezičnim znanjima, spoznajama i duhovnim

vrijednostima.

Prve naše tiskane čitanke bile su, dakle, priručnici za učenje čitanja i za utvrđivanje znanja o

vjeri, jeziku, domovini. U pisanom obliku đaci su stjecali važna i potrebna znanja, a uz

molitve u stihu i katekizamska znanja upućivani su u život i u ljudsku zrelost. Najstarije naše

čitanke jesu zapravo mali katekizmi, „psaltirići“ pomoću kojih su đaci od poznatoga, tj.

molitava koje su znali napamet, svladavali nepoznato, slova, i stizali do poznavanja

zapisanoga. Takva je čitanka prva hrvatska glagoljska početnica, ali to su jednako i

protestantske Table za dicu, na glagoljici i ćirilici. Za vrijeme prosvjetiteljstva sličnu ulogu

imaju razne ABC knjižice za narodne škole pod različitim imenima.

18

Uoči hrvatskoga preporoda javljaju se dva naziva za te čitanke: knjižica i štivenik. Ali već se

tada javlja i ime čitanka: Čitanka ili ćudoredne pripovesti (Varaždin, 1846.) i Čitanka za

pervi razred glavnih i građanskih škola (Trst, 1846.), Čitanka za pučke učionice u Hervatskoj

i Slavoniji (Zagreb, 1850.). Čitanke su tada bile, uz rijetke molitvenike, jedine knjige iz kojih

su učili čitati, ali i pročitano pamtiti i uređivati svoj jezik prema pisanim tekstovima. Poseban

je slučaj s molitvenikom Otče, budi volja tvoja Jurja Dobrile (Trst, 1854.) koji je u Istri u

XIX. st. bio i početnica i antologija hrvatskih tekstova.

Da bi se uspješno provodila borba protiv nepismenosti, za opće pučke škole („osnovne

škole“) izdavane su slovničke čitanke (obično za prva dva razreda) u kojima se uz

prepoznavanje slova i vještinu čitanja pozornost posvećivala jezičnom, gramatičkom i

pravopisnom obrazovanju učenika. Prve slovničke čitanke u Hrvatskoj sastavili su Ivan

Filipović i Matija Mesić, a one su bile u upotrebi sve do 1874. kad se počinju izdavati čitanke

za cjelokupnu obuku. Poslije se kao autori čitanki posebice ističu vrsni hrvatski pedagozi i

znanstvenici: Franjo Marković, Tadija Smičiklas, Tomo Maretić, Franjo Petračić, Mirko

Divković, Ivan Šarić i drugi.

Prve čitanke novijega pedagoškoga usmjerenja, koje su trebale pomoći općem obrazovanju na

temelju Školskoga zakona što ga je donijela vlada bana Ivana Mažuranića, sastavili su Ivan

Filipović, Skender Fabković, Ljudevit Modec i Tomislav Ivkanec. Na temelju takve čitanke, s

novim pedagoškim iskustvom, 1906. sastavio je, s većim brojem suradnika pedagog Stjepan

Basariček. Slične čitanke izdane su i za austrijski dio Austro-Ugarske Monarhije, za

Dalmaciju, a zatim i za Istru. Za Dalmaciju je tri čitanke sastavio Marcel Kušar.

Nakon što je Vladimir Nazor premješten iz Pazinske gimnazije u Učiteljsku školu u Kopru, a

zatim u Kastav, njemu je povjereno sastaviti i izdati Drugu, Treću i Četvrtu čitanku. Prva

čitanka za hrvatske opće pučke škole, tj. za početno čitanje, izašla je već 1891. Autori koji će

i poslije surađivati s Nazorom jesu: F. Baf, K. Přibil, R. Sršon. Ova je Prva čitanka bila u

upotrebi sve do raspada Monarhije. Novo, III. je izdanje izašlo u Pazinu 1919. Knjigu je

pregledao, tj. izbacio sve što bi moglo podsjećati na bivšu državnu zajednicu u kojoj se dotad

Istra nalazila – E. Cinbelli, no to sudbini knjige nije pomoglo jer ona zbog ratnih i poratnih

prilika, zatvaranja hrvatskih škola, protjerivanja hrvatskih učitelja iz škola ili njihova

odvođenja u zatočeništvo, nije ni stigla do hrvatskih učenika u Istri. Nešto se slično dogodilo

i 1945.kad je Božo Milanović u Trstu izdao hrvatsku početnicu za Istru na temelju starijih

predložaka, a partizanske su vlasti knjigu proglasile profašističkom, nenarodnom itd. Ipak –

19

kad su političari tražili Milanovićevu suradnju, on je zahtijevao da se knjiga otkupi za

istarske škole. Knjiga je otkupljena, ali zatim i uništena. Učili smo iz jedne skromne,

preskromne čitančice koja je nastala još u ratno vrijeme.

Čitanke za „gornje gimnazije“, tj. za više razrede gimnazije, od one kakvu je sastavio Antun

Mažuranić (Beč, 1856.), bile su prave antologije hrvatskih tekstova, koje su bile dobro

pomagalo i za filološke vježbe i za vježbe iz gramatike i književnosti. Prvi tekst u

Mažuranićevoj čitanci: Kronika hèrvatska, Zakon Vinodolski, Razvod Istrijanski, a zatim

autorska književnost: Marko Marulić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Petar

Zrinski, Andrija Kačić Miošić, Antun Kanižlić, Juraj Habdelić, Vid Došen – pa sve do Ignjata

Kristijanovića. Od srpskih pisaca Jovan Raić, Dositej Obradović, Milovan Vidaković, tj. oni

kojih su tekstovi bliski narodnom jeziku. Interesantno: nema Vuka St. Karadžića. U kasnijim

čitankama autori dijele gradivo u Hrvatskim čitankama na dva dijela: Učivo i Štivo. U Učivu

su podaci o piscima i pojavama, u Štivu su odabrani radovi. Takva je podjela naznačena samo

u kazalu koje se zove Gdje je što. Takva je npr. čitanka koju je – prema starijim izdanjima

Franje Petračića – sastavio Ferdo Ž. Miler. Na kraju su knjige i srpski pisci, od Jovana Raića

do Vojslava Ilijća (tako!).

Vladimir Nazor je po naredbi školskih vlasti u Beču sastavio Drugu čitanku za hrvatske opće

pučke škole – 2. i 3. školska godina (Beč, 1913.). Suradnici su bili K. Přibil i J. Ribarić. Građa

na 200 stranica raspoređena je u pet odjeljaka: I. Škola, II. Dom, III. Čovjek, IV. U prirodi, V.

Kako je nekada bilo. Naravno – budući da je to istarska čitanka, u njoj su i sadržaji, posebice

u V. dijelu, vezani za Istru: Epulonova kruna, Vuga (to je najmlađa sestra koja vodi Hrvate u

novu postojbinu, najstariji je brat Hrvat), Kastavski divovi, Divičin grad u Puli („Arena“),

Sveti Nikifor, biskup pićanski, Vojvoda Kombat iz Sv. Lovreča. Na kraju, prije Carevke, Lijepa

naša domovina.

Nazorova Treća čitanka, za 4. školsku godinu, izašla je 1913. Na njoj su zapisani kao

suradnici: F. Baf, J. Jakac, K. Přibil, R. Saršon, M. Tentor i N. Žic. Građa raspoređena u njoj i

opet je podijeljena u pet odjeljaka: I. Bog. Razum i srce, II.U prirodi, s pododjeljcima:

Životinje, Biljke, Rude, III. Kopnom i morem, IV. Naše nebo, V. Iz prošlih dana. Upravo je

ovaj dio najzanimljiviji: U gradištu (gradište, pretpovijesna gradina), Kralj Epulon, Ivan,

vojvoda istarski (iz Rižanskog pravorijeka), Perunov kip, U manastiru Sv. Gospe na Jezeru

(god. 1600.), Istra, čest Ilirije itd. Dvije su nepotpisane pjesme u tom odjeljku : obje su

Nazorove Propast Ogleja (godine 452.) i Frankopanova ženidba. U mom primjerku

20

Nazorovom rukom za novo izdanje – „U Vrbniku nad morem / sva zvona brujaju / Djevojke

kolo vode, Mladići pjevaju“ – ispravljeno je: „U Vrbniku nad morem / Veseo nasta čas /

Djevojke kolo vode / Čuje se zvona glas“. Nakon toga i štivo Knez Ivan Frankopan, s

poznatom narodnom pjesmom Aj, turne moj lepi / lepi ter prostrani! Kako sam te lepo, / Lepo

sagradio.U člančiću Krv nije voda priča je o kapetanu Lazariću i porazu francuske vojske

kod Berma 1813. I ovdje je na kraju knjige himna Carevka. Kao prilog, na kraju knjige, na

posebnom je listu tiskana lijepa geografska karta pod naslovom Primorje (Trst, Istra, Gorica-

Gradiška). Nazivi mjesta su svi na hrvatskom jeziku: Trst, Kopar, Rovinj, Pula. Na karti su,

naravno, i Krk, Cres i Lošinj.

Sasvim je drugačija bila sudbina Nazorove Četvrte čitanke za hrvatske opće pučke škole - 5. i

6. školska godina. Kao suradnici su potpisani Fr. Baf i R. Saršon. Knjiga je izašla u Beču

1918. Je li koji primjerak dospio u Istru, ili u Hrvatsku, nije poznato. U javnim ga

knjižnicama nema, a jedini poznati primjerak nalazi se u ostavštini Vladimira Nazora u

Akademijinu Institutu za književnost i teatrologiju, ali on je nepotpun, mnoge su stranice

izrezane jer su poslužile drugim Nazorovim čitankama. Srećom, sačuvano je kazalo, tj. Gdje

je što. Raspored građe je sljedeći: Dio I. Čovjek, s podnaslovom I. Razum i srce i odjeljcima

štiva: Bog i vjera, Domovina, jezik, hrabrost, sloboda, Rod, Bližnji, Radinost i marljivost itd.

Drugi podnaslov: Čovjek i njegovo zdravlje, treći Vrijedna kućanica, četvrti Valjan gospodar,

peti Čovjek i prirodne sile. Dio II. nosi naslov te se i bavi tematikom Dom i svijet, a dijeli se u

nekoliko krugova: u odjeljku Dom poimence Lijepa naša domovina, Iz naše prošlosti, Po

ostalim krajevima naše carevine, Upravljanje države, pod žezlom Habzburgovaca. U odjeljku

Svijet - Stari svijet (Europa, Na Balkanu, Arapi, Turci a zatim Novi i najnoviji svijet. Dio

III. Kroz svemir k Bogu. U Stvarnom kazalu posebice su pobrojena i označena Uzgojna štiva,

Prirodopis, Prirodoslovlje, Zemljopis, Povijest i konačno: Razno. Zbog rata, koji autor nije

mogao predvidjeti, kao ni njegov ishod, dodani su politički tekstovi, s posebnom paginacijom:

Proglas cesara Franje Josipa I., a zatim još šest sastavaka, među kojima je i Proglas našega

novog vladara cesara Karla I. i Odziv cesaru, pjesma koju je potpisao M. S.

Zasigurno bi za istarske đake, da je knjiga do njih stigla, bilo najzanimljivije štivo o hrvatskoj

domovini i štiva iz domaće povijesti: Naša pokrajina, Kraljevina Dalmacija, Bosna i

Hercegovina, Hrvatska i Slavonija, Šetnja po Zagrebu, U slavonskoj šumi, Grad Rijeka. Na

kraju ovaj odjeljak zaokružuje Mihanovićeva pjesma, ujedno i hrvatska himna – Lijepa naša

domovina. U odjeljku Iz naše prošlosti zanimljivo je Nazorovo vraćanje na priču o knezu

Hrvatu koji je bio rimski namjesnik i stolovao je u Krapini, a njegovi su sinovi Čeh, Leh i

21

Meh i kćerka Vilina. Dok su braća snovala urotu protiv Rimljana, sestra se zaljubila u

rimskoga namjesnika te je otkrila urotu, a braća su je za kaznu zazidala u toranj (kulu) koja se

i danas zoveVilinjin toranj. Znajući da se neće othrvati rimskoj premoći, braća krenuše na

sjever te utemeljiše tri nove slavenske države: Čeh Češku.Leh Poljsku, Meh Rusiju. Bliže su

povijesnoj zbilji tekstovi Propast Solina, Sabor na Duvanjskom polju, Posljednja bitka

vojvode Jakova. Taj odlomak dopunju i dvije pjesme: Seoba Hrvata i Petar Svačić. U štivu o

Habsburzima nekoliko je većih tema: Bitka na Muhačkom polju, Sabor u Cetinu, Ban Nikola

Zrinski, „Seljački kralj“ , a zatim tekstovi o Ljudevitu Gaju, Josipu Jurju Strossmajeru, ali i o

Viškom boju. Na kraju i Carevka.

Možda su Nazorove čitanke bile odlučne da se on, nakon općega razočaranja

jugoslavenskom politikom i terorom karađorđevićevske vladavine, pozove da sastavi nove

čitanke za škole u Hrvatskoj.

Suradnik Vladimiru Nazoru pri sastavljanju novih čitanaka za Hrvatsku (više joj nije naslov

Hrvatska čitanka!) bio je sveučilišni profesor, akademik Antun Barac. Prvo izdanje: Čitanka

iz hrvatskoga ili srpskoga jezika za II. razred srednjih škola. Tiskana je 1928., a nakladnik je

Profesorsko društvo, sekcija Zagreb. Slično i za III. razred, koja je izašla sljedeće godine.

Raspored građe: Kroz minule vjekove, Po razbojima života, U predjelima duše i duha. Za IV.

razred, 1930., štiva: Naš narod i njegov jezik, s tekstovima na ćirilici i latinici; pisci hrvatski,

te srpski i slovenski u hrvatskom prijevodu. Sljedeći odjeljak: Za mudrošću i ljepotom. I u

ovom odjeljku tekstovi su na oba pisma: hrvatski autori na ćirilici, srpski na latinici. Treći dio

ove čitanke za četvrti razred – Kroz zbilju života i pjesničke sne. Uz brojne druge tekstove,

ovdje su i Nazorova priča Anđeo u zvoniku, Budakova želja Viktora Cara Emina, Jablan Petra

Kočića. Te su Nazorove čitanke doživjele više izdanja, a jezik je nazvan hrvatskosrpski, npr.

u trećem izdanju iz 1934. U tom izdanju Nazorovo štivo Seoba Hrvata tiskano je ćirilicom, a

pjesma Ženidba Dušanova latinicom. Uz Carevu priču Mali od foguna u čitanci je štivo o

mladom Ivanu Meštroviću, ali i Nikoli Tesli. Uvršten je i Nazorov Ilja Muromec. U III. dijelu

– U carstvu priča – priča Regoč Ivane Brlić-Mažuranić, Snegulčica Otona Župančiča,

Božićna priča Ksavera Šandora Gjalskoga. Iako ove čitanke nemaju na naslovnici ime

hrvatsko, sadržaji, tekstovi i štiva slijede hrvatsku tradiciju čitanaka.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izašle su čitanke koje su još za Banovine sastavili profesori

srednjih škola: predvodio ih je Mate Ujević, uz suradnju Pavla Tijana, Vjekoslava Štefanića i

22

drugih. Naslovi čitanaka odražavaju politiku Hrvatske seljačke stranke: Prve brazde – čitanka

za I. I II. razred srednjih škola; Sjetva – hrvatska čitanka za III. i IV. razred srednjih škola;

Žetva – Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, koje je autor Ljubomir Maraković,

Plodovi srca i uma – Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, koju kao autor potpisuje

Mate Ujević. Čitanka Mihovila Kombola obrađuje hrvatsku stariju književnost, tj. književnost

do Narodnog preporoda. Sve one imaju tiskanu klauzulu na naslovnoj stranici: „Ova je knjiga

odobrena kao privremena školska knjiga odlukom Ministarstva narodne prosvjete...“. Knjiga

radosti – Hrvatska čitanka za III. razred srednjih škola Mate Ujevića (1943.) više nema te

klauzule. Iako na naslovnicama nema Nazorova imena, mnoge su čitanke za osnovne škole

slijedile raspored građe kakav je bio u prethodnim čitankama, pa tako i u Nazorovim.

Za Hrvate u Istri Nazorove čitanke imaju golemo značenje jer je on oživio povijesno sjećanje,

a mnoge je tekstove sastavio da bi hrvatski đaci zavoljeli i svoj zavičaj i svoju domovinu

Hrvatsku.

Josip Bratulić

23

Dr.sc. Nedjeljko Mihanović

NAZOROVA LIRIKA U SVIJETU TRANSCENDENCIJE

Dok se u prvoj fazi Nazorova pjesničkog stvaranja njegovo doživljavanje svijeta očitovalo u iskonskom, epskom, homerskom, dionizijskom osjećaju snage, zdravlja i izvorne prirode, dvadesetih godina rađa se u njegovoj svijesti nova inspiracija obuzetosti u imaginaciji zvjezdanog smisla transcendencije. Svoju apologiju „čiste“ umjetnosti, koju je započeo u zbirci Lirika (1910.), doveo je do intezivne duhovne esencije u knjizi Pjesme od četiri arhanđela (1927.). U pjesmi Turris eburnea nalazimo izravnu objavu sublimirane funkcije umjetničkog fenomena kao autonomnoga stvarateljskog čina duha. Već u Novim pjesmama (1913.) Nazora sve očitije napuštaju dionizijski zanosi, satirske strasti i mitologijsko-alegorijski prizori koji su utjecali na njegovu stvaralačku imaginaciju, a javljaju se intimni tonovi „unutarnjih ritmova“ (Intima, 1915.), sentimentalne nostalgične reminiscencije davnih dana (Niza od koralja, 1922.), da bi u posljednjoj fazi iskazivanja svojih skrovitih nadahnuća stupio na prag tajnovitog svijeta mistike ( Pjesme od četiri arhanđela, 1927.). U toj lirici suptilne esencije unutarnjega života Nazor nakon silovite subjektivnosti mladenačkih poganskih, ditirampskih uzbuđenja ulazi u tajanstvenu duhovnu smirenost u kojoj pronalazi magične odraze vlastite svjetlosti. Ta njegova duhovna smirenost u oštroj je suprotnosti prema njegovu gledanju svijeta u prvoj legendarno-mitološkoj fazi pjesničkoga doživljavanja svijeta. Polazi od Mita k Logosu, od panteističke ideje neprekidnog kretanja, razvoja i postojanja do egzistencijalnog straha pred ništavilom. To je aristotelovsko pročišćavanje dionizijskih zanosa i poganskih strasti. Smiruje se onaj borbeni duh koji se propinjao u svojim mladenačkim protuberancama naturalističke nejasne snage i u iskonskim strastima ekstatične poezije. Žive boje, ispunjene atmosferom iskonskih poganskih, herojskih, divovskih, mitskih, ditirampskih i dionizijskih mediteranskih slika, sve jače zasjenjuje magična lirska opojnost kršćanskih biblijskih i mističnih motiva. Poganizam i vitalizam nadvladani su spiritualizmom koji se uzdizao prema ezoteričnom, mističnom i tajanstvenom životu svemira. Mitološki se preobražava u spiritualno i imaginacijsko. Asiški je duh sve jače prodirao u Nazorovu lukrecijevsku i u rousseauovsku prirodu. Slika svijeta uzdignuta je do nadnaravnoga i Apsolutnoga. Dok su u mitološko-herojskim temama plastične slike bogova–junaka očitovale silovitu subjektivnost pjesnikovu, ovdje je stvaralački zamah postao kozmički tajnovit, subliman i eteričan. Izražaj teži prema tajanstvenom, beskrajnom, kozmičkom, prema religioznoj meditaciji; dobiva smireni ton misaone, tajanstvene produhovljenosti i istančane lirske introspekcije. Pojam ljepote bio je jedan od bitnih elemenata u Nazorovu modernističkom poimanju svijeta. I kada je u strahu pred potpunom samoćom pod zvijezdama spoznao da u zbiljskom svijetu apsolutne ljepote nema, obraća se svijetu transcendentalnosti. Prateći svojom sviješću protjecanje vremena prema Vječnosti, našao se na pragu transcendencije. Iz sublimirana unutarnjeg nemira proizlazi njegov planetarni pohod prema nadživljavanju prolaznosti i ništavila. Udaljuje se od svoga dotadanjega privlačnog panteističkog zanosa prirodom, da bi na temelju metafizičkog razmišljanja o posljednjim stvarima usmjerio sebe prema vertikalama nadstvarnog i vrhunaravnog svijeta stvarnosti. Da bismo shvatili motive te Nazorove mistično–astralne plovidbe, potrebno je spoznati koliko se trudio da se svojom ezoteričnom inspiracijom uzdigne iznad ljudskog iskustva i da

24

vlastitom svjetiljkom imaginacije osvijetli svoja poetska misaona priviđenja. Kao i za mnoge velike pjesnike, i za Nazora je zvjezdani smisao beskonačnoga svemirskog prostora predstavljao otvaranje čistih poetskih tajanstvenih pojava. Taj kozmički fluid vrhunaravnoga koeficijenta tajanstvenosti predstavljao je pjesnicima duhovnu hranu stoljećima. Poznati španjolski pjesnik i teoretičar književnosti Damaso Alonso kazao je: „Sva je poezija religiozna. Ako poezija nije religiozna, nije poezija. Sva poezija (izravno ili neizravno) traži Boga.“ Potrebno je stoga ući u magične poetske krugove što lebde u astralnim koprenama nadnaravnog i u mističnoj tajni života. Da bismo doživjeli fluorescentne bljeskove duha, potrebno je osjetiti ono poetsko nadahnuće koje nam govori o ljepoti Nazorove čiste duhovne vizije, obuzete eteričnom simbolikom vječnih tema. Takvu astralnu i vizionarnu spiralu smisla dao nam je pjesnik u svojoj metafizičkoj koncepciji svijeta u zbirci Pjesme o četiri arhanđela. Te ontološke preokupacije javljaju se u Nazora kao novo misaono i pjesničko obzorje, gdje s jednog višeg, šireg aspekta provodi preispitivanje dotadanjih vlastitih uspona duha. Protuslovlja života i pojave grijehom zamračena svijeta valorizira s vlastita misaonog horizonta koji se ukazuje njegovu duhu. Javlja se intimna drama pjesnika prožeta osjećajem elementarne čovječnosti i dubokim osjećajem smrti. Nametnula mu se potreba da preispita svoje filozofske refleksije i da ih usmjeri prema kozmičkoj vertikali i nevidljivom svijetu koji je naslućivao i koji je djelovao na njegovu savjest magično i tajnovito. Iz zemaljskoga prostora pjesnik iskoračuje na viši obzor s kojeg bi se otvorio svestraniji pogled na eshatološku tajnu života. To obraćanje astralnoj Vječnosti iskazuje Nazorovu težnju da prevlada ona brojna, nejasna i uznemirena pitanja o vječnim temama smrtnosti i prolaznosti „na vratima velike noći“ (Kranjčević) i o nadstvarnom promatranju nečega višeg u vrhunaravnoj koordinaciji metafizičkih pojmova i ideja. U Nazorovu unutarnjem trenju duha trajno je bio nazočan onaj filozofijski i ontološki: „Memento mori!“. Stoga je pokušavao otvoriti neke astralne prostore i stvoriti neki svoj imaginaran, tajanstveni svijet u kojem će izvojštiti pobjedu nad prolaznošću i smrtnošću. U tome njegovu razmišljanju o posljednjim stvarima jasno se očituje težnja da doplovi do kontinenta besmrtnosti, do podneblja u kojem nema prolaznosti i zaborava. I tu se tajanstvo eshatologije pojavljuje kao lirski zanos duha, kao metaforička simbolika, kao poezija i umjetnost. Iz Nazorova pjesničkog djela proizlazi misao da je umjetnost dojmljivija od stvarnosti. U umjetnosti se očituje najviši uspon duha i esencijalnost zbiljskog svijeta. Poeziju uzima kao eolsku harfu u preobrazbi svijeta. U beskrajnim krugovima imaginacije poezija se kao eksteritorijalna duhovna pojava iskazuje na višoj razini od egzaktnih, logičnih formula i matematičkih aksioma vezanih za spozajni proces ljudskog iskustva. Takva apologija umjetnosti dovela je Nazora u jednoj fazi književnog stvaranja (Pjesme o četiri arhanđela) do njegove gnoseološke i ontološke pozicije promatranja svijeta. Težnja da rasvijetli odnos duha i života odvodi ga prema tajnovitim dubinama transcendentalnosti i mističnosti. Nasuprot materijalističkom nihilizmu zalaže se za apoteozu umjetnosti i ljepote. Na naslovnoj stranici rukopisa Pjesme o četiri arhanđela on stavlja moto: „Materijalističkom vremenu u prkos!“. To je njegova estetistička faza kada fenomen umjetnosti promatra kao autonoman čin duha, kao kristalnu sferu unutarnjeg bitka svijeta koji nas okružuje. Umjetnost postaje najvišom vrijednošću u sveopćoj provizornosti materijalnog svijeta. To protejsko preobražavanje iskazano je na crti njegova najvišega estetičkog uspona svijesti i otkrivanja vlastite stvaralačke biti. Bila je to težnja da se približi izvorima najviših nadahnuća, da postigne ideal čiste poezije i ostvari umjetnost kao kozmičku bit sveukupne pojavnosti. Skrenuvši fokus svoga duhovnog promatranja prema astralnim prostorima beskonačnog i nadnaravnog, Nazor se našao u ozračju čiste imaginacije. U doba kada su rasprave protiv metafizike postale moda znanstvenog deklariranja, on se u lirskom oratoriju Pjesme o četiri

25

arhanđela predstavlja čitateljima kao lirski subjekt s religioznom ekspresijom koji u lirici eshatološke kontemplacije otkriva tajanstvene odraze transcendentalnih pojava. Helenistički prirodni svijet prelazi u kršćanski, tajanstveni i etički, a mitološko i dionizijsko shvaćanje života ustupa mjesto moralnom osjećaju vrline i kreposti. Zaokret prema religiozno-kršćanskoj koncepciji svijeta značio je premještanje težišta od panteističkog kulta prirode, od apolonskog nagona neobuzdanosti k transcendentalnom svijetu mistike.U tome tajanstvenom svijetu s kozmičkim alegorijskim idealima, koji u Nazora počinje već s njegovim bizarnim budnim sanjarenjem u priči Anđeo u zvoniku, očituju se duševni porivi prema zvjezdanom smislu svemirske misaone plovidbe. Nestaje njegova ranijeg svijeta antičke poganske mitologije, a rađa se osjećaj natprirodne i ezoterične kozmičnosti. Nema više poganskih osjećaja iskonskih strasti. Motivi kršćanske duhovnosti i izražajni sakralni rekviziti zastrli su eklektički poganski duh i alegorijsku dekoraciju retoričkog sjaja antičke ekspresije. Sve one oštre boje ditirampskog pejsaža ispunile su se čistoćom duha i mekanim sjenama mistike. Premda je Nazor u ekstatičnom svijetu dionizijskog raspoloženja nalazio više poetskih elemenata nego u tajanstvenim pojavama kršćanskog martirologa, svejedno je u spiritualizaciji svoga istinskoga misaonog uspona prema transcendenciji snažno oblikovao novu poetsku strukturu i u artikuliranju religioznog nadahnuća snažno stvorio novi senzibilitet. U tome svome usmjeravanju prema svemirskom žarištu Nazor je sam zapazio kako raniji njegovi nemiri i uzbuđenja postaju sve „nemoćniji i jaloviji“, a njegova „erotska faza“ sve više metafizička, pa zaključuje: „Nisam bez nekog dubljeg razloga sastavljao 1926., kad mi bijaše 50 godina, Pjesme o četiri arhanđela. U njima se moji mladenački i s prirodom često spojeni bogovi preobraziše, produhoviše i premjestiše u više krajeve; a dok se ja približavam k šezdesetoj, kao da oni sve jače odmiču u dubinu neba. Ne mogu ih slijediti, a i jedva ih čujem, dok izgubih zbog njih vezu što me spajala s tlom dračavim al' i čvrstim. Solsticije i ekvinocije još uvijek osjećam, ali nemiri što ih nose, sve su nemoćniji i jaloviji. U mojim proljetnim oblacima ne tutnje sada gromovi, i ne padaju iz njih kiše sadilice. I meni je kao da lebdim u praznini“ (Proljetni nemir). Tako se Nazorov antički duh transformira u kršćanski misticizam, a ranija mitološka, poganska, heroička, dionizijska svijest pretvara se u alegorijskoj transpoziciji u magičnim krugovima vlastite oduhovljene svjetlosti u religioznu, eteričnu koncepciju čiste duhovne spoznaje. Pjesnikov confiteor, urastao u svijet vjere, nalazi svoj smisao u nadzemaljskom obasjanju života i u meditaciji kojoj je krajni cilj Bog. Prozor njegova imaginacijskog sna otvoren je svemir u kojem se najviši usponi duha kreću zvjezdanim stazama. Tri su temeljna poticaja skrenula Nazorov promatrački duh na put religiozne opservacije. U prvom redu, to je potreba za novim motivima u kojima sferu svoga nadahnuća proširuje i osvježava. Zaokupljenost metafizičkom idejom, koja je odgojila filozofijsku misao antike, i magično ozračje tajanstvenog svijeta metafizike pružali su ekstenzivan prostor njegovoj mašti. Vizija kozmosa koja je nadahnjivala klasičnu Grčku, vizija stara koliko i samo čovječanstvo, promiješala je pjesnikovu maštu crtom kozmičkog kretanja na bljeskovit horizont, u tajanstven i beskrajan svijet svemira,u prekogrobne tajne u kojima se mogla bezgranično iživjeti poetska opservacija. Za Nazora je čin umjetničkoga pjesničkog stvaranja bio ono metafizičko čudo u kojem se primicao vrhuncu spoznaje izraženoj u orkestralnoj umjetničkoj ekspresiji. Tako je taj tajanstveni svijet u dubinama zvjezdanih prostora postao za nj neiscrpan izvor spoznaje transcendentalne metafizičke stvarnosti u kojoj mu se objavljuje odraz nadzemaljskoga, vrhunaravnog i vječnog. Za Nazora zvjezdano nebo nije kao u Papinija „Zlokoban zastor, na

26

kojemu svake noći čita osudu svoje bespomoćne ništavnosti“, već eshatološka vizija vječnoga života i nada u besmrtnost. Drugi poticaj koji je Nazora usmjeravao prema bljeskovitomu astralnom krugu transcendencije sadržan je u njegovu eshatološkom pitanju o smislu i perspektivama vlastita života. Osjećao je u sebi nemire koji se nisu mogli potisnuti ni objasniti. To su oni nemiri o kojima govori u svojim Večernjim bilješkama (Proljetni nemir), gdje se njegove dionizijske emotivne vibracije u kristaliziranom obliku preobražavaju u metafizičke. To je ono iskanje Nepoznatoga koje je evocirao već u prvoj kitici svoje mladenačke bilježnice što ju spominje u članku Dva sastanka. U području duhovnoga života Nazor osjeća praiskonsko nesuglasje tijela i duha. U unutarnjem dijalogu s vlastitom dušom osjeća prirođenu ideju da Bog postoji kao predsupstancijalna osnova cjelokupne zbiljnosti, kao stvarateljski uzrok, kao prvo počelo i posljednji cilj (Nevidljivi). Na tome putu spoznaje apsolutnoga Bitka on duboko u sebi osjeća onaj kantovski kauzalitet i kategorički imperativ o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama. Sluša u sebi glasove što ih je spoznao u susretu s Anđelom u zvoniku. Pronalazi toliko božanskih tragova koji ga upućuju na ontički apsolutni Bitak, na transcendentalnost. I osjeća da je čuvstvo u čovjeku onaj suvereni vladar kojega treba ponovno ustoličiti. U tome neomeđenom svijetu spoznaje i priviđenja izbija njegova vjera koja mu pomaže u prevladavanju vlastita stanja tjeskobe i u tome da se uzvisi iznad svega što je prolazno i smrtno. Bio je to bijeg od ništavila, oslobođenje od vremenitosti i uspon prema zenitu Apsolutnoga, prema beskonačnosti i vječnosti.Njegov raniji romantični idealizam pretvarao se u panteistički misticizam, poganska misao u kršćansku (Novi čovjek). Lirsko poniranje u područje onostranoga svijeta, uzdizanje duha u tajanstvene dubine transcendentne spoznaje, preispitivanje savjesti i obnova unutarnjeg čovjeka - doveli su Nazora na put koji vodi prema novim horizontima doživljavanja vjere i Boga. Doživljavajući u sebi smirenu spoznaju nadljudske svrhe i promplasmaj novih zvjezdanih zanosa, pokušava u vjeri naći rješenje za svoje razmišljanje o posljednjim stvarima i na svrhovitosti čovječeg života u interplanetarnom rasponu svemirskog života ( Novi čovjek). Taj transcendentalni crescendo produhovljenja prihvaća kao spiralu uzdizanja prema zvjezdanim perspektivama, gdje se na razini božanske zamisli afirmira ono što je uzvišeno, čisto, moralno i nadljudsko. Daljnji poticaj koji je Nazora usmjeravao prema otkrivanju vrijednosti duhovnog sklada spiritualnosti crpio je iz antropologijske orijentacije da je bezobzirno oteti životu njegove iluzije i sunovratiti čovjekov duh u ponore ništavila. A budući da objava umjetnosti teži prema beskonačnom, apsolutnom i misterioznom, smatrao je razornim čovjekove eterske uzlete duha lišiti mističnoga nadahnuća. Takva religiozna temperatura u kojoj je Nazor izgrađivao svoja lirska priviđenja i kontemplativne zanose držala je u to doba sve jačega socijalnog aktualiziranja književnosti samo rijetke duhove. Liberalno-ljevičarska kritika izražavala je razočaranje nad tim premještanjem težišta Nazorova dionizijskog duha prema unutarnjem religioznom dijalogu duše. Neki su ostali zaprepašteni (Milan Marjanović) što se mistička gotska sjena spušta na arkade panteona Nazorove poganske ditirambske raspjevanosti. Apriorna odbojnost prema svijetu kontemplacije i odsutnosti osjećaja za shvaćanje spiritualnosti u njezinu zvjezdanom smislu uvjetovali su to da je jedan dio književne kritike bezrazložno podcjenjivao taj dio Nazorova religioznog nadahnuća. Većina prosudbi iznosila je zaljučke da je djelo Pjesme o četiri arhanđela bez dinamičnoga stvaralačkog života i da je sve to dalek i apstraktan svijet antropozofske abrakadističke egzaltacije. Nazorov lirski oratorij Pjesme o četiri arhanđela bio je zbog svoje religiozne pjesničke svijesti apriorno u kritici prešućivan, premda se ta zbirka, nakon Lirike i Novih pjesama, ističe najvećim brojem antologijskih pjesama ( Geokrap 1.-2., Njezin san, Mistični brak, Štap, Jaram). S tom pojavom pomirenja pjesnikova poganskoga raspoloženja i apolonskog

27

svijeta na dionizijskoj osnovi sa zvjezdanim smislom mističnog zanosa mnogi su bili zaprepašteni, iako su se takvi duboki unutarnji glasovi javljali u svim razdobljima njegova pjesničkog stvaranja. Tek manji broj književnih prosudbi prihvaćao je tu sferu Nazorove transcendentne imaginacije. Antun Barac u toj je duhovnoj lirici dobro zapazio proširenje videokruga i sublimno razmicanje unutar međa Nazorove intimne lirike pa je istaknuo: „ Njegova Četiri arhanđela pokazala su, od koje je fine i zamršene pređe satkan unutarnji svijet, i u kakve se dubine duše i srca on znade zanijeti“ (Antun Barac: O sedamdesetogodišnjici Vladimira Nazora, Narodni list,br. 307, Zagreb, 1946.). Toj duhovnoj poeziji koju je nadahnjivao i rasplamsavao kršćanski duh vjere, marksistička je kritika ideološki poricala svaki umjetnički smisao. Sve pjesnikove vibracije duha koje je obasjavao sjaj tajanstvenosti, materijalističko tumačenje smatralo je dekadentnim srozavanjem njegova nadahnuća i stvaranja. I nakon Nazorove smrti javljali su se ideološko-materijalistički osporavatelji spiritualizma koji su političkom logikom i ideološkom intransigentnošću površno obilježavali umjetničku tajnu vrijednosti njegovih religioznih uspona duha. Sva ta osvjetljenja duševnih stanja promatrana su kao dekadentističko traženje novoga senzibiliteta u osjećajnoj praznini stvaralačkih nemira. Nije bilo spoznajnog ni estetičkog razumijevanja za to očitovanje pjesnikove savjesti. To je doba kada u nas dolazi do estetskog izobličenja cijeloga našega kritičkog pogleda na umjetničko stvaranje. Nazorovi motivi s domoljubnom i religioznom inspiracijom bili su kao „kontrarevolucionarne“ isprazne tlapnje omalovažavani ili prešućivani. Isticale su se uglavnom njegove alegorijske, praslavenske, heroičke, estradne, programske, didaktičke, neorealističke, borbene teme, o kojima se patetično govorilo i pisalo četrdeset godina. Potražimo li prve subjektivne duhovne zanose u Nazora, otkrit ćemo ih u njegovu ranom neobičnom, dječačkom priviđenju koje je doživio u zvoniku svojega rodnog mjesta, u Postirima. Taj se doživljaj poslije u zbirci Pjesme o četiri arhanđela razvio do snažnoga poetskog intenziteta lirske izražajnosti. To anđeosko priviđenje prati kao sjena mnoge njegove ekstatične kontemplacije, duhovne predodžbe i magične poetske slike. Ta naivna i auroralna opažanja razvila su se poslije u posebnu lirsku kozmogoniju misaonih i umjetničkih volumena. Taj čudesni postirski toranj simbolizira u sebi dva svijeta: ovozemaljski i nadnaravni, astralni. Te prve predodžbe sanjarskog djeteta govore nam o čudesnoj imaginaciji koja je neprestano obasjavala mnogobrojna mutna pitanja usred beskonačnih prostora svemirske tmine. Mogli bismo reći da sva ta duhovna i nebeska objavljenja u Pjesmama o četiri arhanđela proizlaze sa svojim zvjezdanim obrisima i svemirskim usponima iz toga prvobitnog doživljaja u zvoniku. Ta anđeoska patnja i duhovne spirale trajno će u svijesti i podsvijesti pokretati začaranom vidovitošću mnoge Nazorove spoznajne uspone duha, pune ovozemaljskih i nadnaravnih tajanstvenih doživljaja i simbola. Nazorovu poetsku transpoziciju u sferu mistične duhovnosti ne treba razmatrati odviše putem filozofske logike, nego pretežito u magičnim krugovima njegovih duševnih poriva i poetskih zanosa u ekspresiji tajanstvenih glasova koji su dolazili iz prekogrobne tajne transcendentno zamišljenog prostora u svemiru. Osjeća se u tim tajanstvenim doživljajima prisutnost Chateaubrianda, Foscola i Fogazzara, ali su mnogi titraji emotivnih nemira u toj lirici novi i u religioznoj ekspresiji osobni i izvorni ( Geokar 1-2., Via cruis…, Posljednja pomast, Brat mali, Nedostiživ san, Orgulje, Njezin san, Misli, Mistični brak, Novi svijet, Štap, Jaram, Dva mjeseca, Klepsidra, Trag). Tu se tajanstvena objava religiozne imaginacije pojavljuje izvan pomodnih tendencija kao metafizička spoznaja, kao metaforička simbolika, kao ekspresija i poezija.

28

29

Mr. sc. Darko Vlahović

PROMICANJE KULTURNIH SADRŽAJA

U TURISTIČKOJ PONUDI OTOKA BRAČA

Turizam i kultura prirodni su saveznici. Među njima postoje izražene veze i utjecaji jer kultura u najširem smislu uvjetuje i pospješuje razvoj turizma. Sredine s bogatom kulturnom baštinom i recentnim kulturnim sadržajima u pravilu imaju uspješniji turizam; raspoloživa kulturna dobra i kulturni turizam najsnažniji su činitelji afirmacije turističke destinacije. Zastupljenost kulturnih sadržaja i stupanj razvijenosti kulturne ponude određuje razvijenost konkretnoga turističkog odredišta.

U turističkom razvoju nužno je dakle omogućiti valorizaciju objektivne kulture i

poticati sferu razvoja subjektivne kulture. S tim u vezi nužno je uvidjeti kako je sredinama sa snažnim izvorima objektivne kulture (raznovrsnim kulturnim dobrima) svojstven miran, odmjeren i skladan razvoj turističke ponude. S takvim pristupom onemogućuje se prodor nekulture i degradacija prirodnog i kulturnog krajolika.

Kako turizam s razvijenim kulturnim funkcijama izravno i posredno ozbiljuje čovjeka kao individualno i socijalno biće, takav će turizam pridonijeti i oplemenjivanju duhovnih i tjelesnih čovjekovih sastavnica te proširenju i obogaćivanju spoznaja i ukupnih životnih iskustava.

Osnažiti brački kulturni (i turistički) identitet U turističkoj ponudi otoka Brača malo je pravih kulturnih sadržaja i programa. Ono

što se nudi najčešće ne odražava kulturnu tradiciju niti pridonosi obogaćivanju turističkoga života na otoku.

Brač se kao turistička destinacija u većoj mjeri može afirmirati ako osnaži orijentaciju

koja promiče kulturne sadržaje i zaštitu kulturnog identiteta otoka. Na tome planu potrebno je s više kulturne svijesti i konkretnoga znanja djelovati i razvijati suradnju između odgovarajućih subjekata (općine/grad, turističke zajednice, gospodarski turistički subjekti kao nositelji ponude) kako bi oni bili povezani zajedničkim programima i zajedničkom razvojnom vizijom.

Ohrabrujući su trendovi humanističkoga i kulturnoga turizma, koji se javljaju kao posljedica sve veće zainteresiranosti turista za doživljaje vezane uz izravne kulturne doticaje i ozračje kulturne raznolikosti. Vrijedni kulturni programi kreiraju se ponajprije na izvorima vlastite kulturne tradicije. Ti programi odražavaju u prvom redu obilježja lokalne i nacionalne kulture te općih univerzalnih vrijednosti, a nikako banalna oponašanja. Kulturnu bi produkciju stoga trebalo zasnovati na vlastitim ukorijenjenim vrijednostima. Istovremeno, ta bi produkcija trebala biti vođena inovacijama. – Tu postoji analogija s turističkim objektima koji se moraju uklopiti u prirodni ambijent da bi postali integralni dio pejsaža. Karakteristično je također istaknuti da u dobro profiliranim turističkim destinacijama kulturni menadžment zapravo proširuje područje aktivnoga djelovanja kulture, a kulturni izvori ostaju trajno u funkciji očuvanja i jačanja kulturnog i turističkog identiteta.

30

Brački kulturni identitet kao dugoročnu podlogu postojanja i djelovanja bračkog turizma mogli bismo definirati kao skup značajki koje otok i ljude na njemu čine onim što oni jesu, dakle on je posebnost koja ih u određenom smislu izdvaja od ostalih ljudi i sredina. Taj identitet proizlazi iz duhovnog, kulturnog, povijesnog i političkog razvitka. On također proizlazi iz obilježja teritorija i prirodnih uvjeta, iz prostornog i prometnog položaja te ostalih specifičnih uvjeta. Takav strateški pristup razvoju traži da razmislimo tko smo, što želimo, što možemo i što nudimo. Ukoliko sami jasno ne definiramo što ćemo biti, nužno će to određivati drugi.

Nazor i Bračko kulturno ljeto

U sklopu kulturnog obogaćivanja i jačanja vlastita identiteta, na Braču je neophodno

pristupiti inventarizaciji kulturnih dobara (utvrditi stanje »objektivne kulture«), koja bi obuhvaćala pojedine objekte kulture, folklornu baštinu, tradicijsko naslijeđe te kulturno i umjetničko blago sadržano u pojedinim objektima posebne arhitektonske ili ruralne vrijednosti i ljepote, kao i lokacije spomeničke, memorijalne ili legendarne važnosti.

Pritom svakako valja uzeti u obzir činjenicu da je veliki hrvatski književnik Vladimir

Nazor rođen na Braču, u Postirima, te da upravo njegova višeznačna književna riječ obuhvaća mitske, legendarne, domoljubne, ljubavne i mistične odrednice koje mogu usmjeriti nadahnuća i pružiti prijeko potrebnu poticajnu snagu za kulturnu identifikaciju otoka. Sentimentalne reminiscencije ovoga istaknutoga hrvatskog pjesnika, pripovjedača, romansijera, putopisca i esejista bogate su univerzalnim mitološko-legendarnim vizijama koje pogoduju usponu duha i kulturnog obogaćivanja. Nazora, pjesnika bračkoga podneblja, treba stoga predstaviti kao pisca refleksivne lirike i pjesničke dionizijske životne radosti, kao što ga valja prezentirati i u svjetlu povijesnih hrvatskih i, šire, slavenskih motiva, ali i promatrati kao inspirativno vrelo za poticaj novih literarnih, glazbenih i likovnih umjetničkih djela.

Cjelovitom prezentacijom lokalne kulturne baštine stvara se specifično mediteransko ozračje gdje živa prošlost progovara o budućnosti, potvrđujući da je kultura jedna od najvažnijih sastavnica našega života. U bračkim uvjetima, revitalizacija, zaštita i očuvanje autohtonoga bračkog krajobraza, kulture i svekolikog identiteta sve se više očituju kao uvjeti napretka i održavanja specifičnoga načina života.

Bračko kulturno ljeto – Brački ljetni kulturni dodiri (Odrednice)

Bračko kulturno ljeto, odnosno Brački ljetni kulturni dodiri (BLJKD) kulturna su

manifestacija koja na bračkim ljetnim pozornicama, trgovima, u crkvama i drugim atraktivnim prostorima ljeti okuplja brojne hrvatske umjetnike lokalnog i šireg značenja. Tu bi manifestaciju trebalo koncipirati kao »svjetlost podneblja i sjaj mora«, s autentičnom, istinskom interpretacijom života i njegova trajanja na bračkim prostorima. Namjera je obnoviti uspomene na nekadašnji Brač, ali ne propagirajući stari obrazac života, nego obogaćujući suvremenost koja ne poništava temeljnu povijesnu izvornost i vrijednost. S takvim pristupom u kreiranju BLJKD-a Brač postaje poželjna i poticajna turistička sredina.

S odgovarajućim literarno-scenskim, glazbenim, likovnim i drugim umjetničkim ostvarenjima izravno se pridonosi jačanju imidža otoka kao poželjne i prestižne turističke destinacije jer se sve veći broj turista zanima za kulturu i kulturnu baštinu otoka Brača. No, umjetnički i turistički sadržaji glazbenog i dramskog programa polučuju vrijedne i potpune

31

rezultate tek ako se Bračko kulturno ljeto specifičnim osobinama razlikuje od brojnih ljetnih priredbi što se organiziraju u drugim jadranskim sredinama. U program BLJKD-a moguće je uključiti kazališne predstave, koncerte, folklorne i klapske nastupe, kao i prigodne sajmove, te sportska i ostala događanja. Okvirne odrednice programa bile bi: 1. svečano otvorenje s vedrim akordima koji podsjećaju na radost sunca i života, vraćajući moralni osjećaj vrline i kreposti – otvorenje na Vidovoj gori (»Krov Jadrana«), sinonimu otoka Brača; 2. provođenje simboličke programske akcije »kameni krovovi«, usmjerene na očuvanje kamenih ambijenata, ruralnih objekata i vizualizaciju mjesnih trgova, starih kamenih kuća i uličica te prikladnih predjela i prirodnih ambijenata; 3. organiziranje srpanjskih i kolovoških priredaba s pastoralnim i maritimnim odrednicama; 4. organiziranje ljetnih glazbenih svečanosti (koncerti, folklorni nastupi, klape, glazbena škola); 5. svečano i tradicionalno obilježavanje mjesnih fiera te prigodni sajmovi, folklorne radionice, art-radionice; 6. specijalni kulturni programi (tjedan umjetničkih galerija, bračkoga muzeja, pustinje Blaca, izložbe, autorske večeri); 7. aktiviranje atraktivnih izletišta s odgovarajućim suvenirima i autohtonom gastronomskom ponudom.

Zaključne napomene

Kulturno-prosvjetna manifestacija Nazorovi dani redovito okuplja najeminentnije ljude iz hrvatske kulture. U nizu prigodnih skupova i sveobuhvatnih analiza oni su svestrano osvijetlili Nazora kao vedra pjesnika mediteranskoga nadahnuća čija riječ trajno živi. Rad okupljenih hrvatskih kulturnjaka i stručnjaka otvorio je nove vidike i optimistična očekivanja kako će velika i priznata Nazorova ostavština postati i široko poznata. Pohvalno je da su već pokrenute neke promidžbeno-informativne akcije (napravljen je zaštitni znak/maskota, kao i suveniri, kaseta i promidžbeno-liturgijski kalendar) te da je u nakladničkoj djelatnosti predviđeno nekoliko knjižica s odabranim Nazorovim novelama koje bi se prevele na strane jezike. Radi se i na tome da se dramatiziraju neki Nazorovi tekstovi. Suradnjom kulturnih i turističkih djelatnika nužno je što prije pokrenuti širu i djelotvorniju aktivnost kako bi se moglo pristupiti projektiranju konkretne kulturne ponude na razini otoka. Bračko kulturno ljeto u Nazorovu ozračju potaknut će stvaranje originalnih repertoarskih kreacija pa će se s realizacijom pojedinih programa omogućiti razvoj kulturnoga tržišta i dinamiziranje kulturnih događanja tijekom cijele turističke sezone. Osim toga, s kvantitativnim i kvalitativnim povećanjem kulturnih programa i uključivanjem novih kulturnih elemenata u razvoj ponude stvara se turizam koji će igrati veoma značajnu ulogu u općem kulturnom razvoju Brača.

Literatura

Alfier, Dragutin. «Turističke funkcije kulture i kulturne funkcije turizma», u: «Dubrovnik», XIII, 3/1970., str. 12-22. Hitrec, Tomislav, «Kulturni turizam: realnost i vizija u Europi i Hrvatskoj», u: Pančić-Kombol T. (ur.), Novi turizam u Hrvatskoj (Zbornik radova sa znanstvenog i stručnog skupa), Rijeka, 2002., str. 231-237.

32

Vlahović, Darko, Maritimna turistička Hrvatska, Split-Zagreb, Matica hrvatska, 2003., str. 207-230. Vlahović, Darko, Postira: Hrvatska u malom, Split, Ogranak Matice hrvatske Split, 2006., str. 118-138. Vlahović, Darko, Otok Brač Jadranska Arkadija, Zagreb, Netgen d.o.o., 2007.

33

Prof. dr. sc. Karol Visinko Odsjek za kroatistiku Filozofski fakultet u Rijeci

PRIČE VLADIMIRA NAZORA Interpretacija priče Anđeo u zvoniku

Sažetak

U tekstu se Vladimira Nazora utvrđuje kao školskoga pisca. Njegove se priče

ponajprije promatraju u kontekstu hrvatske književnosti, osobito hrvatske dječje književnosti. Autorica se bavi Pričama s otoka, s planina i iz grada te više pozornosti pridaje

Nazorovim pričama s otoka. U središtu je autoričina interpretacija Nazorove priče Anđeo u zvoniku kojom želi pokazati važnost te priče u svekolikom Nazorovu životu i stvaralaštvu.

Vladimir Nazor školski pisac

Poezija i proza Vladimira Nazora našla je svoje mjesto u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj nastavi književnosti pa je otud ovaj hrvatski književnik stekao naziv školskoga pisca. Međutim, metodička literatura upućuje samo na dio Nazorova stvaralaštva, dok su mnoga djela ovoga autora manje poznata ili čak nepoznata. Činjenica je da iz starijih nastavnih programa u nove nastavne programe, iz programa u program ulaze uglavnom ista djela istih autora, istraživanje bi trebalo pokazati događa li se to i na isti način. U tematskome broju metodičkoga časopisa prije trideset godina Dragutin Rosandić u svome je preglednome radu popisao i opisao metodičke pristupe stvaralaštvu Vladimira Nazora te je u zaključku istaknuo potrebu za suvremenom metodologijom kojom bi valjalo sustavno kritički procijeniti teorijsko i praktično naslijeđe u vezi s djelom toga autora, ali i svih ostalih tzv. školskih pisaca (D. Rosandić, 1978., str. 73-80.). Usporedi li se sadašnje stanje u nastavi književnosti s primjerima uzoraka nastavnih situacija, metodičkih postupaka iz ranije objavljenih metodičkih modela, konkretno na primjeru djela Vladimira Nazora - u središte pozornosti dolaze tradicionalni pristupi koji se temelje na izvantekstovnim odrednicama, kao što su životopis pisca, književni, povijesni i društveni kontekst piščeva života i djelovanja, ili pak prevladava tumačenje teksta u skladu sa zahtjevima znanstvene interpretacije. Iznimno je teško odrediti čime učitelj treba ili može u nastavnoj praksi postići veću motiviranost uopće za čitanje književnoga djela, potom za istraživačko čitanje, osobito djela koja se svojim tematsko-motivskim, idejnim i lingvostilističkim obilježjima katkad manje, katkad više sukobljuju s obzorjem očekivanja učenika, s njihovim razumijevanjem i doživljavanjem. Stoga je nužno svako čitanje takvih djela pojačati dodatnim mjerilima. U skladu s time bilo bi potrebno usporediti primjere metodičkih obradbi književnih tekstova školskih pisaca iz aktualnih čitanaka s primjerima iz čitanaka prethodnih razdoblja. Priče Vladimira Nazora u hrvatskoj književnosti i u nastavnim programima za osnovnu i srednju školu

U hrvatskoj dječjoj književnosti, osobito u području dječje priče, pojava Vladimira Nazora zaslužuje istaknuto mjesto. O tome se višekratno pisalo stavljajući Nazora uz bok

34

Ivane Brlić-Mažuranić u gradbi puta umjetnički vrijednih književnih tekstova (M. Crnković, 1979. i 1993.; Mihanović-Salopek, str. 107.).

Među Nazorovim se pričama izdvajaju one bajkovite koje su doživjele cjelovite interpretacije. Tako je temeljito interpretiran Nazorov Bijeli jelen, jedan od živućih lektirnih naslova u nižim razredima osnovne škole (D. i S. Težak, 1997., 57-63.; K. Visinko, 2005., str. 111-126.) te najvrjednija među Nazorovim realističnim Pričama s otoka - Voda (I. Frangeš, 1998., 227-242.), određena i kao antologijska pripovijetka u čitavoj hrvatskoj književnosti (D. Kečkemet, 2003., str. 135.). Zapažena je i davna interpretacija priče Prodika na moru (R. Travinić, 1960., str. 109-118.).

Zadržat ću se na realističnim Nazorovim pričama koje su Nastavnim programom (2006.) predviđene za sedmi razred osnovne škole3. U srednjoškolskoj se nastavi neznatno upoznaje Nazorovo pjesništvo4

.

Umjetnička vrijednost priča Vladimira Nazora U hrvatskoj književnoj kritici čitamo da priče Vladimira Nazora ulaze u njegovo najzrelije

stvaralaštvo. Tako Antun Barac, pišući o Nazorovim Pričama iz djetinjstva određuje Nazorov doprinos hrvatskoj književnosti: “ (...) kad bi na ovaj način samo nastavio svoju autobiografiju, značio bi taj posao dragocjen i jedinstven prilog našoj književnosti.“ (A. Barac, 1925., str. 29-30.) Šime Vučetić ističe egzistencijalni roman Šarko i Pr