Andrew Miller~Pročišćenje

8/18/2019 Andrew Miller~Pročišćenje

1/129


2/1292

Andrew Miller

Pročišćenje

Pure 2011.(nagrada Costa (nekada Whitbread))


3/1293

U sjećanje na mojega oca, doktora Keitha Millera te mojeprijatelje Patricka Warrena i Georgea Lachlana Browna.

PRVI DIO

Svanut će dan kada će sunce obasjavati samo slobodne ljude kojima jedini gospodar bit će vlastiti razum.

Markiz de Condorcet

1

Mlad čovjek, mlad ali ne posve mlad, sjedi u predsoblju nekog krila palače Versailles.Čeka. Već dugo čeka.

U sobi nema grijanja premda je treći tjedan listopada i hladno je kao na Svijećnicu. Nogei leđa počinju mu se kočiti — od studeni i trodnevnog putovanja po n joj, prvo s bratićemAndréom od Bellêmea do Nogenta pa putničkom kočijom prepunom ljudi hladnoćomištipanih lica u zimskim kaputima, s košarama u krilu i smotuljcima pod nogama od kojih suneki putovali sa psima, a jedan je pod kaputom nosio pijetla. Trideset sati do Pariza i Rue auxOurs gdje su se iskrcali na kamene ploče i konjski izmet motajući se pred prijevoznikovimuredom kao da još ne vjeruju vlastitim nogama. A onda jutros, kad je izašao iz konačišta koje

je platio u ulici — kojoj ono ulici? — rani polazak na unajmljenom kljusetu da bi stigao uVersailles radi ovoga, dana koji bi mogao biti najvažniji u njegovome životu ili puki

promašaj. Nije sam u prostoriji. Muškarac od četrdesetak godina sjedi mu sučelice u uskome

naslonjaču, kaputa zakopčana do brade, zatvorenih očiju, ruku prekriženih u krilu, s krupnim iočito prilično starim prstenom na jednome prstu. Povremeno uzdiše, ali izuzev toga ne ispuštani glasa.

Iza tog spavača i s njegove obje strane stoje zrcala koja se pružaju od parketa do paučinom opletenih štukatura na stropu. Palača je prepuna zrcala. Ako živiš ondje, jamačnone možeš izbjeći da se ne sretneš stotinu puta dnevno tako da svaki hodnik postaje izvoromtaštine i nesigurnosti. Zrcala pred njim, površina zamućenih od prašine (neki je dokoni prst unjoj nacrtao nabrekli ud i pokraj njega cvijet koji je možda bio ruža), odražavaju zelenkastosvjetlo kao da je cijela zgrada pod vodom, potopljena. A usred te ruševine sjedi njegov obris usmeđem, lica preslabo vidljiva u prljavome staklu da bi se nazrele njegove osobine ili

posebnosti. Blijedi oval na pogurenu tijelu, tijelu u smeđem odijelu, odijelu koje mu je

darovao otac, a iskrojio Gontaut, kojega ljudi rado nazivaju najboljim krojačem u Bellêmeu premda je zapravo jedini tamošnji krojač jer je Bellême jedno od onih mjesta u kojima sedobro odijelo prenosi s koljena na koljeno među drugim dragocjenostima kao što su mjedenigrijač kreveta, plug, drljača, orma. Malo mu je tijesno u ramenima, široko u bokovima,

predugo u rukavima, ali pošteno je izrađeno i na svoj način posve pristojno.Stegne si rukama bedra, stegne si kosti koljena, spusti ruku da otre nešto s čarape na

lijevome gležnju. Pazio je da budu što čišće, ali budući da je izašao još po mraku, na ulicekoje nije poznavao, gdje svjetiljke nisu gorjele u taj sat, tko zna u što je sve mogao ugaziti?Sastruže to nešto rubom palca. Blato? Nadajmo se. Nije ponjušio palac da provjeri.

Uto uđe neki mali pas. Šape mu se kližu po podu. Kratko ga pogleda krupnim,zasjenjenim očima pa priđe vazi, visokoj, pozlaćenoj amfori izloženoj ili zaboravljenoj u

jednom od zrcalnih kutova prostorije. Onjuši je, podigne nogu. Glas — postariji, ženski — tepanjem ga dozove s hodnika. Mimo otvorenih vrata prođe nečija sjena, a šuštanje svilenihskuta koji klize po podu podsjeća na prve kišne kapi. Psić istrči za njom, a njegova mokraćagmiže od vaze prema prekriženim petama usnulog čovjeka. Mlađi muškarac je gleda kako


4/1294

brodi po neravninama parketa, uočavajući kako je čak i pseća mokraća podložnanepromjenjivim fizikalnim zakonima...

Još je promatra (toga dana koji bi mogao biti najvažniji u njegovome životu ili čisti promašaj) kadli se vrata ministrova ureda otvore uz prasak koji podsjeća na slamanje pečatakakvi se stavljaju na vrata zaraženih kuća. Neki čovjek, sluga ili tajnik, uglat, žutook, dozovega jedva zamjetno podižući bradu. Mladić ustane. Stariji čovjek otvori oči. Nisu izmijenili niriječ i ne znaju jedan drugome ime nego su samo podijelili tri hladna sata jednog listopadskog

jutra. Stariji muškarac se nasmiješi. Nema rezigniranijeg ni elegantnijeg izraza na svijetu.Smiješak je to koji se pojavljuje poput cvijeta beskrajne, uzaludne čežnje. Mlađi muškarac mukimne pa brzo klisne kroz poluotvorena vrata ureda u strahu da bi mu se opet mogla zalupitipred nosom, naglo i zauvijek.

2

— Sveti Augustin — reče ministar držeći dvama prstima napola pojeden makron — poučava nas da je častima koje se ukazuju mrtvima prvenstveno svrha utjeha živih.Djelotvorna je samo molitva. Nevažno je gdje je truplo pokopano.

Ponovno se posvetio svojem makronu, umočio ga u bijelo vino i počeo sisati. Nekoliko

mrvica padne na hrpe papira na golemu radnom stolu. Sluga, stojeći iza gospodareve stolice,gleda mrvice sa svojevrsnom profesionalnom tugom, ali ne pokuša ih pomesti.

— Bio je Afrikanac — nastavi ministar. — Sveti Augustin. Mora da se nagledao lavova islonova. Jeste li vi ikada vidjeli slona?

— Nisam, gospodaru. — Ovdje imamo jednog. Negdje. Velika je to, sjetna životinja koja živi na burguncu. Dar

sijamskoga kralja. Kad je tek stigao, u doba djeda Njegova Veličanstva, svi psi u palačiskrivali su se punih mjesec dana. A onda su se navikli na nj, počeli lajati na njega, dražiti ga.Da ga nisu sakrili, možda bi ga i ubili. Njih pedeset to bi možda i uspjelo. — Baci pogled

preko stola na mladića pa zastane na trenutak kao da je pripovijest o slonu i psima bilaprispodoba. — Gdje sam stao? — upita.

— Na svetome Augustinu? — reče mladić.Ministar kimne. — Upravo je srednjovjekovna Crkva uvela običaj ukopa u crkvama kako

bi mrtvi, dakako, bili bliže svetačkim relikvijama. Kad bi se crkva napunila, počeli bipokapati oko zdanja. Honorije iz Autuna groblje naziva svetim počivalištem, krilom Crkve,ecclesiae gremium. Što mislite, u kojem su nas trenutku brojčano nadmašili?

— Tko, gospodaru? — Mrtvi. — Ne znam, gospodaru. — Rano, mislim. Rano. — Ministar dovrši makron. Sluga mu doda ubrus. Ministar obriše

prste, natakne naočale okruglih stakala i pročita rukom ispisan papir s vrha hrpe ispred sebe.U sobi je toplije negoli u predsoblju, ali tek mrvicu. Vatrica pucketa i povremeno ispusti

perjanicu dima u sobu. Osim radnoga stola, nema mnogo pokućstva. Mali kraljev portret. Još jedna slika koja očito prikazuje završne trenutke lova na vepra. Stol s vrčem i čašama. Teška porculanska noćna posuda pokraj kamina. Kišobran od nauljene svile oslonjen ispod prozora.Kroz prozor se, pak, ne vidi ništa osim nabranog sivog trbuha neba.

— Lestingois — reče ministar čitajući s papira. — Jeste li vi Jean-Marie Lestingois? — Nisam, gospodaru. — Niste? — Ministar vrati pogled na hrpu i izvuče drugi list papira. — Onda Baratte.

Jean-Baptiste Baratte? — Tako je, gospodaru. — Stara obitelj?

— Očeva obitelj živi u našem gradu, Bellêmeu, već nekoliko naraštaja. — A vaš otac je rukavičar? — Majstor rukavičar, gospodaru. A imamo i nešto zemlje. Malo više od četiri hektara. — Četiri? — Ministar si dopusti smiješak. Malo pudera s vlasulje pobijelilo mu je svilu


5/1295

na ramenima. Jean-Baptiste pomisli kako bi mu lice, da mu se nastavi u širinu, poprimiločetvrtast oblik, kao u sječiva sjekire. — Comte de S. kaže da ste marljiv, predan i uredančovjek. A usto vam je majka protestantkinja.

— Samo majka, gospodaru. Otac je...Ministar ga ušutka pokretom ruke. — Nije važno kako se vaši roditelji mole. Ne

razmatramo vas za mjesto kraljevskog kapelana. — Opet spusti pogled na papir. — Školovaliste se kod laičke braće u Nogentu nakon čega ste zahvaljujući grofovoj velikodušnosti upisali

Ecole Royale des Ponts et Chaussées. — Naposljetku, gospodaru, tako je. Imao sam čast da me poučava sam Ma ître Perronet. — Tko? — Veliki Perronet, gospodaru. — Poznajete geometriju, algebru. Hidrauliku. Ovdje stoji da ste izgradili most. — Mostić, gospodaru, na grofovu imanju. — Ukrasni? — Bio je... i to mu je bila jedna od namjena, gospodaru. — I imate iskustva u rudarstvu? — Proveo sam gotovo dvije godine u rudnicima nadomak Valenciennesa. Grofa zanima

rudarstvo.

— Njega štošta zanima, Baratte. Nijedan čovjek ne može svoju ženu nakititi dijamantimaako ga ništa ne zanima. — Ministar se možda našalio pa bi trebalo uzvratiti nečimdomišljatim, ali uljudnim, ali Jean-Baptiste ne razmišlja o grofovoj ženi i njezinimdraguljima, pa čak ni o grofovoj ljubavnici i njezinim draguljima, nego o rudarima uValenciennesu. Posebno je to siromaštvo, koje pod onim pokrovom od dima ne ublažavanikakva prirodna ljepota.

— I vi ste sami predmet njegova zanimanja, niste li? — Jesam, gospodaru. — Vaš otac izrađivao je rukavice za grofa? — Jest, gospodaru. — Možda i ja naručim jedne. — Moj otac je umro, gospodaru. — O? — Već nekoliko godina. — Od čega? — Od bolesti, gospodaru. Duge bolesti. — Onda ne sumnjam da želite osvjetlati uspomenu na njega. — Upravo tako, gospodaru. — Jeste li spremni služiti? — Jesam. — Imam nešto za vas, Baratte. Pothvat koji će, pristupite li mu s nužnim darom i

diskrecijom, osigurati nesmetan nastavak uspona. Učinit će vas slavnim. — Zahvalan sam vašem gospodstvu na povjerenju. — Nemojmo još govoriti o povjerenju. Jeste li upoznati s Grobljem nevinih? — Grobljem? — Nadomak tržnice u les Hallesu. — Čuo sam za njega, gospodaru. — Guta pariška trupla od pamtivijeka. Čak još od doba antike, kada se grad jedva

proširio s otoka. Tada je to vjerojatno bilo posve podnošljivo. Maleno zemljište oko kojega je bilo malo toga ili čak ništa. Ali grad je narastao. Grad ga je obgrlio. Izgrađenaje crkva. Okogroblja su niknule zidine. A oko zidova kuće, trgovine, krčme. Svi vidovi života. Groblje je

postalo proslavljeno, glasovito, hodočasničko odredište. Majka Crkva napunila je riznicu

naknadama za ukop. Visokima za ukop u samoj zgradi, nešto nižima za ukop u jednoj odarkada s vanjske strane. Zajedničke grobnice su, dakako, bile besplatne. Ne možeš naplatitičovjeku to što ćeš mu posmrtne ostatke baciti na hrpu ostalih kao krišku slanine. Kažu mi da

je tijekom jednog jedinog naleta kuge u les Innocents pokopano pedeset tisuća trupala u


6/1296

manje od mjesec dana. I tako se to nastavilo, truplo na truplo, a pogrebna kola stajala su uredu duž ulice Saint-Denis. Pokapalo se čak i noću, uz svjetlo baklji. Truplo na truplo. To sumeni nezamislive brojke. Golemo mnoštvo natrpano u komadić zemlje ne veći odkrumpirišta. Ali to očito nikome nije smetalo. Nitko se nije bunio, izražavao gađenje. Možda

je to čak djelovalo normalno. A onda su, negdje u prošlom naraštaju, počele pristizati pritužbe. Nekima koji su stanovali pokraj groblja njegova je blizina počela smetati. Hrana sekvarila. Svijeće su se gasile kao da ih stežu nevidljivi prsti. Ljudi su padali u nesvijest silazeći

ujutro stubama vlastite kuće. A osjetilo se i urušavanje ćudoređa, pogotovo među mladima.Mladići i djevojke dotada neokaljane časti... Osnovano je povjerenstvo kako bi istražilo to pitanje. Mnogo je velikih stručnjaka napisalo mnogo velikih riječi o toj temi. Iznošeni suprijedlozi, crtani planovi za nova, higijenska groblja koja bi se opet nalazila izvan grada. Aliprijedlozi su zanemareni, a planovi smotani i pohranjeni. Mrtvi su nastavili pristizati na pragles Innocents. I za njih se nekako našlo mjesta. I tako bi se to nastavilo, Baratte. U to netrebamo sumnjati. Nastavilo bi se do posljednje trublje da u proljeće prije pet godina kiša nije

bila neobično jaka. Urušio se podzemni zid koji dijeli groblje od podruma jedne od kuća štogledaju na nj. U podrum se presuo sadržaj zajedničke grobnice. Vjerojatno možete zamislitinespokoj koji je ispunio one koji stanuju iznad tog podruma, njihove susjede, susjede njihovihsusjeda, sve one koji, kada uvečer legnu u postelju, moraju zaspati s mišlju na groblje koje

pritišće zidove njihovih kuća poput halapljiva mora. Groblje više nije moglo zadržati svojemrtve. Ondje si mogao pokopati oca, a da već za mjesec dana ne znaš gdje mu je tijelo. Samkralj se uznemirio. Izdana je zapovijed o zatvaranju les Innocents. I crkve i groblja. Zatvorenisu bez oklijevanja, a vrata zaključana. I tako je, usprkos molbama Njegove Milosti, biskupa,ostalo do dana današnjega. Zatvoreno, prazno, tiho. Što vi mislite o tome?

— O čemu, gospodaru? — Možemo li dopustiti da to mjesto samo tako stoji? — Teško je reći, gospodaru. Valjda ne možemo. — Smrdi. — Da, gospodaru. — Ima dana kada mi se čini da dovde dopire njegov smrad. — Da, gospodaru. — Truje grad. Ostavimo li ga dugo ovakvog, možda više neće trovati samo mjesne

trgovce nego i samoga kralja. Kralja i njegove ministre. — Da, gospodaru. — Treba ga ukloniti. — Ukloniti? — Uništiti. Crkvu i groblje. To mjesto ponovno treba postati mirisno. Poslužite se

vatrom, sumporom. Poslužite se bilo čime samo da ga se riješite. — A... njegovi stanari, gospodaru? — Kakvi stanari? — Mrtvi? — I njih se treba riješiti. Sve do zadnje koščice. Taj zadatak traži čovjeka koji se ne boji

malo neugodnosti. Kojega neće zastrašiti lavež popova. Koji ne robuje praznovjerjima. — Praznovjerjima, gospodaru? — Zar mislite da se uz mjesto kao što je les Innocents ne vežu nikakve legende? Tvrdi se

čak i da u kosturnici obitava čudovište, stvor kojega je začeo vuk u one dane — bolje rečeno,noći — kada su vukovi zimi još zalazili u grad. Biste li se bojali takvoga stvorenja, Baratte?

— Samo kad bih vjerovao da postoji, gospodaru. — Skeptik ste, u to ne sumnjam. Voltaireov učenik. Koliko čujem, posebno je privlačan

mladićima vašeg staleža. — Ja sam... dakako, čuo sam za...

— Da, naravno. I ovdje ga čitaju. I više negoli biste pomislili. Kad je u pitanju bridak um,savršeni smo demokrati. A tako bogat čovjek kao što je Voltaire nije mogao biti posve loš. — Nije, gospodaru. — Dakle, ne plaše vas sjene?


7/1297

— Ne, gospodaru. — Vaš posao bit će istodobno delikatan i gadljiv. Iza vas će stajati autoritet ovoga ureda .

I njegov novac. Odgovarat ćete meni putem mojega pomoćnika, monsieura Lafossea. — Ministar baci pogled preko Jean-Baptisteova ramena. Jean-Baptiste se osvrne. Na stolcu izavrata sjedi muškarac. Jean-Baptiste stigne zamijetiti tek duge, bijele prste i duge udove ucrnome. I oči, naravno. Dva crna čavla zakucana u lubanju.

— Lafossea ćete izvještavati o svakoj pojedinosti. Ima urede u Parizu. Obilazit će vas na

radnome mjestu. — Da, gospodaru. — A vi ćete prirodu svojega zadatka zadržati za sebe što duže bude izvedivo. Ljudski

osjećaji su nepredvidljivi. Katkad im srcu priraste čak i mjesto kao što je les Innocents. — Gospodaru, kada mogu započeti s poslom?Ali ministar kao da je odjednom oglušio. Ministar je izgubio zanimanje za njega.

Preokreće papire tražeći svoju čašicu koju mu sluga, obišavši stol, gurne prema ispruženimprstima.

Laffose ustane sa stolca. Iz dubine kaputa izvuče smotan i zapečaćen list papira, a potom ikesu. Jedno i drugo pruži Jean-Baptisteu. Jean-Baptiste mu se nakloni, dublje se nakloniministru, zakorači natraške prema vratima, okrene se i izađe. Čovjeka koji je čekao s njim

više nema. Je li i on bio inženjer? Je li on bio taj Jean -Marie Lestingois kojega je ministarspomenuo? Da je žutooki sluga njega prvoga ugledao, bi li njega zadužili za uništenjegroblja?

Pokupi jahaći kaput koji je prebacio preko stolice. Na podu, pseća mokraća, istrošivšizalet, polako natapa drvo.

3

Cijeli hodnik ili dva, cijelo jedno krilo, uvjerenje da se vraća putem kojim je stigao.Prolazi mimo prozora dovoljno velikih da kroz njih projašeš na konju ili možda čak i slonu.Spušta se niza zavojita stubišta prolazeći pokraj divovskih, alegorijskih tapiserija koje

podrhtavaju na jesenskome propuhu i jamačno su iscrpile tucete žena jer je svaki detaljdetaljno razrađen, savršen do zadnjeg boda, sve do cvijeća podno Parnasa, francuskih poljskihcvjetova — maka, različka, kokotića, kamilice...

Palača je igra, ali njemu je dojadila. U nekim hodnicima mračno je kao da je večer, adrugi su osvijetljeni buketima svijeća s kojih kapa vosak. U njima zatječe skupine slugu, alikad ih pita za put, ignoriraju ga ili mu pokazuju u četiri različita smjera. Jedan vikne za njim:

— Slijedi vlastiti nos! — Ali njemu nos govori samo da je govno bogatih isto kao govnosiromašnih.

A posvuda, u svakome hodniku, nižu se vrata. Treba li proći kroz neka od njih? Je li tonačin da umakneš iz palače Versailles? A opet, na vrata u takvoj zgradi odnosi se isti bontonkao na svaka druga. Na neka smiješ pokucati, a na neka tek zastrugati noktom. Bratić Andréto mu je objasnio za vrijeme vožnje do Nogenta, bratić Andr é koji je odvjetnik i, premda trigodine mlađi od njega, već je stekao prepredenu upućenost, zavidno znanje o svijetu.

Zaustavi se pred vratima koja mu djeluju nekako pristupačnije od sus jednih. I zar okonogu ne osjeća vrtlog hladnoga zraka? Potraži ogrebotine na drvu, a kada ih ne pronađe, blago

pokuca. Nitko ne odgovori. Pritisne kvaku i uđe. Dva muškarca sjede za malim, okruglimstolom i kartaju. Imaju krupne, plave oči i srebrne haljetke. Kažu mu da su Poljaci i da su većmjesecima u palači te da su gotovo zaboravili zašto su uopće došli. — Poznajete li madamede M.? — upita ga jedan.

— Bojim se da ne.Uzdahnu i obojica okrenu po jednu kartu. Na drugome kraju prostorije, dvije mačke

iskušavaju kandže na svilenoj tapiseriji divana. Jean-Baptiste se nakloni i ispriča. Zar ne bimalo ostao na kartanju? Piket je jednako dobra razonoda kao svaka druga. On im odvrati datraži izlaz.

Izlaz? Pogledaju ga i nasmiju se.


8/1298

Ponovno se našavši na hodniku, zastane da pogleda ženu visoko začešljane, ljubičastekose koju su u vodoravnome položaju iznosili kroz jedna vrata. Okrene glavu i promotri gacrnim očima. Takvu osobu ne pitaš za put. Spusti se na donji kat kružnim, služinskimstubištem uskim poput vijka. Ondje na klupama dokoličare vojnici, a mladići u plavimodorama kunjaju sklupčani na stolovima, ispod stolova, na prozorskim klupama, gdje god su

pronašli mjesto za sebe. Prilazilo mu je desetak djevojaka koje gotovo ništa nisu vidjele odhrpa prljavoga rublja što su ih nosile. Kako ga ne bi pregazile, prođe kroz najbliža vrata (niti

ih zagrebavši niti pokucavši) i nađe se u prostranoj, širokoj, prozračnoj prostor iji u kojojstotinjak stabala raste u velikim teglama od terakote. Premda je sjevernjak, pravi sjevernjak,služeći comte de S. naučio je prepoznati stabla limuna. Zaštićena su od nadolazeće zimeslamom i vrećevinom. Zrak je mirisan, nježno zelen, a kroz niz lučnih prozora dopiru kosezrake sunca. Jedan od njih nasilu otvori i, iskoračivši na bačvu s vodom, iskoči u vanjskisvijet.

Iza njega, u palači, bezbrojne ure otkucavaju puni sat. Izvadi svoj džepni sat. I on je dar, baš kao odijelo, ali njega je dobio od Ma îtrea Perroneta povodom diplome. Na poklopcu jenaslikano masonsko svevideće oko premda on nijе mason a, koliko je znao, to nije bio niMaî tre Perronet. Kad kazaljke dodirnu brojku 2, sat mu nježno zadrhta na dlanu. Sklopi ga ispremi natrag u džep.

Ispred njega pruža se puteljak od svijetla šljunka koji vodi između zidova od ošišaneživice, previsokih da bi preko njih išta vidio. Slijedi taj puteljak jer nema drugoga vođ stva.Prođe mimo vodoskoka koji je već suh i pun jesenskoga lišća. Hladno mu je i odjednom gaobuzme umor. Navuče jahaći kaput. Stigne do račvanja. Kojim sad putem? Između puteljakanalazi se mala sjenica s polukružnom klupom iznad koje je kameni Kupid zamrljan lišajem,strelice uperene u osobu koja sjedne pod njega. Jean-Baptiste sjedne. Raskine pečat na papirukoji mu je dao Lafosse. Na njemu je zapisana adresa konačišta u kojem se ima smjestiti.Rastvori kesu i presu u dlan nekoliko teških novčića. Stotinu libara? Možda malo više. Dragomu je — pao mu je kamen sa srca — jer već mjesecima živi od skromne ušteđevine, dužan jemajci, bratiću Andréu. Istodobno uviđa da iznos nije laskav. Ima dojam da je točno izračunat.U skladu s trenutačno važećim cjenikom za njegovo novo zanimanje izvođača radova,

državnog plaćenika, razaratelja groblja...Groblje! Još to nije pravo niti pojmio. Groblje u središtu Pariza! Zloglasna kosturnica!

Sam Bog zna, što god da je očekivao putujući ovamo, kakav god pothvat zamišljao da će muponuditi — možda nekakve radove na samoj palači — o ovome doista nije mogao niti sanjati.Je li mogao odbiti? Ta mu mogućnost nije pala na pamet, a vjerojatno nije niti postojala. A štose tiče dvojbe je li iskapanje kostiju u skladu s njegovim položajem, njegovim dostojanstvomdiplomanta Ecole Royale des Pontes et Chaussées, jednostavno će morati pronaći načina da otome razmišlja... apstraktnije. Na kraju krajeva, on je ipak mladić od ideja, od ideala. Zacijelonije nemoguće taj posao doživjeti kao nešto vrijedno, ozbiljno. Nešto za boljitak sviju. Neštošto bi bilo po volji Enciklopedistima.

Ispred klupe okupilo se desetak vrapčića, nakostriješena perja da se zašt ite od studeni.Promatra kako skakuću po kamenju u nepravilnome ritmu. U jednom džepu kaputa — dovoljno dubokom da u nj spremi sve te vrapce — nosi nešto kruha što mu je preostao oddoručka koji je pojeo u tami, u sedlu. Odgrize komad, prožvače ga, pa otrg ne jedan kut ismrvi ga palcem i kažiprstom. Dok jedu, ptičice kao da mu plešu oko nogu.

4

U Rue de la Lingerie, sa stolice postavljenje zdesna prozoru salona na prvome katu,Emilie Monnard — koju svi poznaju kao Ziguette — nježno si siše donju usnu gledajući kakose večer spušta nad Rue Saint-Denis, Rue aux Fers, tržnicu les Halles. Tržnica je, naravno,

odavna raščišćena, a jestive otpatke raznijeli su oni koji od njih žive. Ono što je preostalo,zamrljana slama, riblje iznutrice, krvavocrveno perje, zeleni ostaci cvijeća dovezenoga s juga,sve će to do sutrašnjeg svitanja otpuhati vjetar, pomesti metle ili odnijeti prolivena voda.Cijeloga života promatra taj prizor i još joj nije dosadio, tržnicu i crkvu les Innocents s


9/1299

grobljem — koji su joj izravnije pred očima — premda se na tome groblju godinama ništanije dogodilo osim što bi kroz jedna dvorišna vrata povremeno prošli grobar i njegova unukaili stari svećenik s plavim naočalama na kojega su očito svi jednostavno zaboravili. Kako li jojsve to samo nedostaje. Povorke koje tromim korakom vijugaju od crkvenih vrata, ožalošćenikoji se oslanjaju jedni drugima o ramena, zvonjava, lijesovi koji se njišu, mrmljanje obrednihriječi i naposljetku — vrhunac svega — trenutak kada pokojnog muškarca, ženu ili dijetespuštaju u zemlju kao da je njime hrane. A kad bi se ostali razišli i groblje opustjelo, ona bi

još bila ondje, lica tik do prozora, motreći poput sestre ili anđela.S uzdahom vrati pogled na ulicu, na Rue aux Fers, gdje ugleda pekarovu ženu, madameDesproux, kako prolazi pokraj talijanskoga vodoskoka i zastaje da porazgovara s udovicomAries. Ondje, tamo pokraj križa na tržnici, stoji pijanac Merda. A ono je Boubon, košaraš,koji živi sam iza svoje trgovine u Rue Saint -Denis... A ondje, od križanja s R ue de laFromagerie, prilazi ona žena u crvenoj kabanici. Je li joj to Merda nešto dobacio? Zasigurnomu je olakšanje vrijeđati stvorenje bjednije čak i od njega, ali žena niti ne zastane niti seosvrne. I previše je navikla na takve kao što je Merda. Kako li je samo visoka! I kako li sesamo smiješno uspravno drži! Sada joj se obraća netko, neki muškarac, premda joj ne prilazi.Tko je on? Nije valjda Armand (bolje rečeno, vrlo je vjerojatno da je to baš Armand)? Alisada se rastaju i ubrzo oboje nestaju s vidika. Kad padne mrak, neki od tih muškaraca koji je

na dnevnome svjetlu draže ili vrijeđaju, potražit će je i dogovoriti sastanak u nekoj sobi. Ide lito tako? A jednom kad se nađu u sobi... Ah, zamišljala je ona to, vrlo potanko, a u privatnosti,pod sv jetlom vatre u svojoj spavaćoj sobi, katkad bi se čak i sva žarko zarumenjela od takvihmisli, tih grijeha mišlju koje bi trebala ispovjediti Père Poupartu u Saint-Eustache, a možda ibi kad Père Poupart ne bi izgledao kao oprljena svinja. Zašto u Parizu nema zgodnihsvećenika? Čovjek nema volje ništa ispovjediti ružnome muškarcu.

— Ima li koga zanimljivoga na ulici, mila? — upita njezina majka ušavši u sobu izanjezinih leđa sa svijećom u bucmastoj ruci.

— I ne baš. — Ne?Madame Monnard stane iza kćeri i pogladi djevojku po kosi pa si odsutno ovije oko prsta

njezinu voljenu gustoću. Na Rue aux Fers, užigač oslanja ljestve o uličnu svjetiljku sučelicecrkvi. Šutke promatraju njegov spretan uspon, pružanje dugačke svijeće u stakleni fenjer,

procvat žute svjetlosti, brz silazak. Kad su se madame i monsieur Monnard tek doselili u tukuću, u Rue aux Fers uopće nije bilo svjetiljaka, a na Saint-Denisu tek poneka. Pariz je tada

bio mračniji premda su svi na to bili navikli, ogluglali. — Bojim se — kaže madame — da se naš novi podstanar izgubio. Budući da dolazi sa

sela, čisto sumnjam da će se uspjeti snaći među tolikim ulicima. — Može pitati prolaznike — kaže Ziguette. — Valjda govori francuski. — Naravno da govori francuski — neuvjereno će madame. — Mislim da će biti vrlo nizak i kosmat — nagađa Ziguette.Majka se nasmije, prekrije rukom usta i sitne smeđe zube. — Kakve li ti samo bedastoće

padaju na pamet — kaže. — I jede samo jabuke i svinjske nožice — nastavi Ziguette koja je od najranijeg

djetinjstva bila sklona takvim uzletima mašte, katkad zabavnim, katkad uznemirujućim. — Iotire prste o bradu. Ovako.

Oponaša tu kretnju grebući prstima zrak ispod svoje lijepo oblikovane, ružičaste bradekadli u sobu uđe mlada služavka treskajući klompama.

— Nisi nikoga vidjela, je li, Marie? — pita madame. — Nisam — odgovori Marie zadržavajući se u polumraku pokraj vrata, mlada i kršna

tijela napeta kao da iščekuje nekakvu optužbu. — Tvoj otac obećao se danas ranije vratiti kući — kaže madame kćeri. — Bilo bi vrlo

nezgodno kada bismo ga same morale dočekati. Marie, monsieur Monnard nije poslaonikakvu poruku, je li?Djevojka odmahne glavom. Služila je kod njih već osamnaest mjeseci. Njezin otac bio je

štavilac kože iz prigradske četvrti Saint-Antoine i umro je od tifusa dok je ona još bila


10/12910

premalena da bi ga upamtila. Kao svi ostali u toj kući, i ona pati od noćnih mora.

Sumrak uzmakne pred prvim noćnim satom. Madame Monnard zapali još svijeća.Oprezno raspiri vatru. Lože na drva, a drvo je skupo. Mala klada, ni duža ni deblja od ljudskeruke, stoji 12 sua, a ako ti vatra gori cijeli dan potrošit ćeš ih dvadeset. Sjedne i uzme broj

Journal des Dames Modernes koji je nju i Ziguette prethodnoga dana toliko zabavio pa seopet vrati na crtež divljaka, plemenitih divljaka — velike gospode u svojim primitivnim

kraljevstvima — lica čudesno obojenih od brade do očiju plavim tetovažama, vrtlozima ispiralama koji podsjećaju na tlocrt formalnoga perivoja. Zamisli samo da im stigne takoobojen podstanar! Kakav bi li to samo bio hit! Veći čak i od glasovira (a kakav li je samo biouspjeh poželo to glazbalo kad su ga podigli s pomoću kolotura kao kravu spašenu izkamenoloma pa ga zanjihali kroz prozor pred očima pola susjedstva). Prava šteta što seuporno raštimava. To je sirotom Ziguettinu učitelju gotovo tjeralo suze na oči, premda semora priznati da je signor Bancolari bio od one gospode koja kao da su stalno na rubu plača.

U prizemlju se zalupe ulazna vrata. Propuh, pronašavši put uza stube, razigra plamičkesvijeća u salonu i za nekoliko trenutaka pojavi se monsieur Monnard. Još nosi radnu pregačuod kože, od kože potamnjele od uporabe i starosti, premda madame Monnard stvarno nerazumije zašto je uopće potrebno da nosi pregaču kad ima tri posve sposobna šegrta koji bi

mogli obaviti sve laštenje i oštrenje. No muž mora biti gospodar u vlastitoj kući.Pozdrave se. On pozdravi i kćer koja sada sjedi na klavirskoj klupici svirajući note koje bi

mogle, a i ne moraju, biti dio neke njoj poznate melodije. On skine vlasulju i žestoko se počeše po glavi.

— Još ni traga našem gostu? — upita. — Ziguette — reče madame Monnard — govori o njemu svakakve smiješne koještarije.

Misli da ne govori francuski zato što dolazi iz Normandije. — U Bretanji — reče monsieur Monnard — govore posve nerazumljivim jezikom. Kao

da su ga naučili od galebova. — Zašto uopće dolazi? — upita Ziguette. — Zar nije bio zadovoljan kod kuće? — Pretpostavljam — odgovori joj otac — da se kani obogatiti. Zar ne dolaze svi radi toga

u Pariz?Marie upita žele li da posluži juhu. Monsieura zanima kakva je juha danas na jelovniku. — Od kosti — kaže Marie. — Misli na kosti teletine koju smo jeli u utorak — objasni madame Monnard. — Kojima

smo dodale kojekakve ukusne stvari. — Kao što su svinjske nožice — kaže Ziguette na što njezina majka prasne u grohotan,

razdragan smijeh.

5

Jean-Baptiste stigne negdje između juhe i posluživanja malenoga gulaša, također spravljena od ostataka teletine od utorka. Nije kanio stići tako kasno ni po takvome mraku.

Njegovu prtljagu, velik, rebrast kovčeg (jedno rebro puklo je dok su ga skidali s krova kočije),nose on i divovski, nijemi dječak, neki rođak obitelji kod koje je prenoćio sinoć nadomak prijevoznika ureda.

— Pobojali smo se da ste se izgubili! — srdačno uzvikne monsieur Monnard s vrha prvoga stubišta. — Da ste zauvijek izgubljeni.

— Bio sam u Versaillesu, monsieur, a onda je konj ošepavio... — U Versaillesu! — ponovi monsieur Monnard gledajući kako se mladić uspinje prema

njemu pa ga uvede u nešto topliju sobu na katu. — Monsieur Babette danas je bio uVersaillesu.

— Baratte, monsieur. — A? — Ja sam Baratte. Ime, monsieur. Baratte.Posjeli su ga sučelice Ziguette. Povela se kratka rasprava o tome treba li gulaš poslati


11/12911

natrag u kuhinju dok novopridošlica ne pojede juhu. Hoće li juha još biti dovoljno topla? Želili monsieur Baratte uopće juhu?

— I, kako je danas u Versaillesu? — pita monsieur Monnard kao da je stalni gost uVersaillesu.

Jean-Baptiste pojede prvu žlicu mlačne juhe i ustanovi da umire od gladi. Da je bio sam,popio bi je ravno iz zdjele i odmah potom pronašao mjesto za spavanje. Ali ovako se mora

potruditi da se svidi domaćinima. Ti ljudi bit će mu najbliža okolina, bar neko vrijeme. Ne

želi da pomisle kako je dosadan ili nepristojan, neotesan provincijalac. Ne želi da pomislekako je išta od onoga što u trenucima slabosti i sam vjeruje da jest. Podigne pogled s dubokogtanjura. Kakva li velika, crvena usta ima ta djevojka! Mora da joj usne tako sjaje od masti iz

juhe. — Versailles je — kaže obraćajući se njezinome ocu — najneobičnije mjesto koje samikada vidio.

— Vrlo dobar odgovor — kaže madame Monnard odlučno kimnuvši. Naloži Marie dadotoči gostu vina. — Još jedan prut na vatru, Marie. Nikada u listopadu nisam doživjelaovakvu studen.

Dozna da Monnardi rado govore — posve je to drukčije govorenje od odmjerenijihritmova s kojima je odrastao u Bellêmeu. A rado i jedu — juhu, gulaš, pržene iverke, salatu

od cikle, sir, malo kolača. Koliko on vidi, sve je propisno skuhano, ali kao da je u pozadinisvakog okusa neka neobična okuženost, neka primjesa koja prema njegovome uvjerenju ne bismjela živjeti u hrani.

Nakon večere sjednu uz vatru. Za hladnih godišnjih doba ta soba istodobno služi kaosalon i blagovaonica, i to vrlo uspješno osim što kad god prelaziš preko sobe moraš maloskrenuti s puta da zaobiđeš glasovir. Monsieur Monnard nizom grimasa opušta mišiće lica.Ženske pripadnice obitelji prave se da šiju. Nešto zagrebe po vratima. U sobu pripuste mačka,mačka veličine onoga psića kojega je Jean-Baptiste gledao kako mokri po podu ispredministrova ureda, crnog mačora kojemu nedostaje zupčasti polumjesec s jednoga uha. Zovuga Ragoût. Nitko se ne sjeća zašto niti se mogu složiti o tome tko mu je nadjenuo ime. Priđeravno Jean-Baptisteu i ponjuši mu potplate.

— Kamo si se ti skitao, zloćko? — kaže madame Monnard podižući mačka u krilo, štonije bilo posve lako. — Ne odgovaram za njegov moral — kaže uz vedar smijeh pa doda: — Ragoût i Ziguette su nerazdvojni.

Jean-Baptiste baci pogled na djevojku. Učini mu se da gleda mačka s blagim gađenjem. — Mala gospoda koja vole sir — kaže monsieur Monnard — ne opstaju dugo u našoj

kući. — One koje ne sredi Ragoût — kaže madame Monnard — moj suprug sredi svojim

malim napravama. — Napravama? — pita Jean-Baptiste kojemu je ta riječ oduvijek bila uzbudljiva. — Izrađujem ih i prodajem u svojoj trgovini — započne monsieur Monnard. — Kavez,

opruga, vratašca... — Opiše rukom. — I životinjica je zatočena. Mišolovku poslije samo trebaubaciti u vjedro s vodom.

— Marie im prereže vrat — kaže Ziguette. — Sigurna sam da to ne radi — kaže njezina majka. Gostu kaže: — Moj muž posluje u

Rue des Trois Mores. — Bavite se prodajom mišolovki? — pita Jean-Baptiste. — Oštrica, monsieur, od običnih do otmjenih. Dovršavamo ih, oštrimo i laštimo. Naša

vrsnoća je na dobrome glasu. Père Poupart iz crkve Saint-Eustache reže meso jednim odmojih noževa.

— Kad zahladi — kaže Ziguette — ulaze štakori. U kuću. — Isto se događa kod mene — kaže Jean-Baptiste — kada je posebno hladno.

— U Normandiji? — pita madame Monnard kao da je iznenađena što su štakori pronašlito zabito mjesto. — Mora da vam nedostaje — kaže Ziguette. — Dom? — Na trenutak, svladan umorom, ugleda vrane koje poput crnih krpa uzlijeću s


12/12912

polja u suton i samotan toranj seoske crkvice. — Rekao bih da nemam ništa protiv boravkaondje kanio me nanese posao.

— Vrlo muževno — primijeti madame Monnard kopajući po mačkovu krznu. — A kakav vas je posao nanio ovamo? — pita Ziguette. Djeluje tako zgodno dok

postavlja to pitanje, tako smjelo u prljavobijeloj haljini, da je u iskušenju da joj kaže točno što je došao učiniti. Zapita se što im je rekao Lafosse, što im je napričao, ako im je išta uopćenapričao.

— Došao sam — kaže svjestan da ga sve troje odjednom pozorno slušaju — napravitiuviđaj u les Innocents. — Les Innocents? — ponovi madame Monnard nakon stanke tijekom koje se nije čulo

ništa izuzev predenja mačka i pucketanja vatre. — Inženjer sam — reče. — Nisu vam to rekli? — Tko bi nam rekao? — upita monsieur Monnard. — Oni koji su mi uredili ovdje smještaj. — Javili su nam samo da je gospodinu iz Normandije potreban stan. — I hrana — doda žena. — Dakako — potvrdi monsieur Monnard. — Doručak i večera.Ziguette kaže. — Jednom je kod nas odsjeo glazbenik.

— Prilično osebujan gospodin — kaže monsieur Monnard. — Riđokos — dometne madame.Ziguette otvori usta kao da će nešto reći, ali ih onda opet zatvori nakon stank e, nakon

četvrtinke oklijevanja. — Izabrali ste vrlo praktično zvanje — kaže madame uljudno se smiješeći. — Treba vam

čestitati. — Moj učitelj — kaže Jean-Baptiste — u Ecole des Ponts, bio je Maître Perronet.

Najveći inženjer u Francuskoj.Madame Monnard zaplješće mu prstima iznad mačkove glave.

— Jeste li ikada izgradili most? — upita Ziguette. — Jedan. U Normandiji. — A što je premostio? — Kut jezera. — Nikada ne bih rekla da jezera imaju kutove — primijeti Ziguette. — Trebali biste obavijestiti Marie, gospodine — kaže madame Monnard — je li vam

ujutro draža kava ili čokolada. — Glazbenik je radije pio čokoladu — kaže Ziguette. — Marie će vam napitak donijeti u sobu, ako želite — kaže madame. — I vodu za pranje.

Samo recite u koliko sati. — Nije još niti vidio sobu — kaže Ziguette. — Doista — kaže majka. — Stvarno nije. — Onda ću vam pomoći da ste uspnete stubištem s kovčegom — kaže monsieur

Monnard ustajući. — Pretežak je za jednu osobu, čak i za Marie.

Soba je bila smještena na začelju kuće, na katu ispod potkrovlja. Dva muškarca, blago pušući, nose kovčeg uz četiri kraka stubišta od predvorja. Marie hoda ispred njih sa svijećom.

— Mislim da ćete ovdje imati sve što vam je potrebno — kaže monsieur Monnard. — Da — kaže Jean-Baptiste prelazeći pogledom s uska kreveta na stol i stolicu, tronožac

s emajliranom olovnom posudom, uzak kamin i prozor zatvorenih kapaka iznad kreveta. — Ziguette spava na drugoj strani hodnika. Madame Monnard i ja spavamo u sobi na

donjem katu. Marie je, naravno, smještena u potkrovlju. Vaš prethodnik molio ju je da izuvaklompe dok hoda iznad njega. Bio je iznimno osjetljiv na buku.

— Želite li, monsieur, da vam unaprijed platim stanarinu? — Vrlo ste poslovni. Divim se tome u mladih ljudi. Dajte da vidimo. Šest libara tjedno,mislim. Svijeće i ogrjev nisu uključeni u cijenu.

Jean-Baptiste, napola se okrenuvši od glave kuće, istrese nekoliko novčića iz kese na stol


13/12913

pa izabere „pola luja“. — Za dva tjedna — kaže.Monsieur Monnard prihvati novčić, stegne ga palcem i kažiprstom pa ubaci u džep

prsluka. — Ovdje ste vrlo dobrodošli — reče s izrazom čovjeka koji je upravo prodaokomplet dobrih noževa svećeniku. — Svakako recite Marie što god vam zatreba.

Sekundu ili dvije stanar i služavka gledaju se oči u oči, a onda ona zapali napoladogorjelu svijeću na stolu svijećom ko ju je donijela odozdo.

— Ako se ujutro spustite sa svijećom — kaže mu — slobodno je ostavite na polici pokraj

ulaznih vrata. Ondje ćete pronaći i kresivo. — Gotovo neće morati niti izaći odavde — kaže mu monsieur Monnard pokazujućiglavom prozorske kapke — da obavite taj svoj uviđaj.

— Vidi se odavde? — Niste još imali prilike za šetnju četvrti? — Ne, monsieur. — E, na danjem svjetlu sve će vam biti jasnije.Uz malu bujicu kimanja i osmjeha, muškarci se rastanu. Monsieur Monnard i Marie izađu

iz sobe i zatvore za sobom vrata. Jean-Baptiste odjednom se nađe posve sam u stranoj kući, ugradu u kojem gotovo nikoga ne poznaje. Posegne preko kreveta prema kapcima pa ihrastvori na krutim šarkama, ali u staklu vidi samo sebe i plamen svijeće pa se opet nagne,

okrene ovalnu kvaku i blago gurne prozorski okvir. Sada ga više ništa ne dijeli od noćnoganeba, od crkve les Innocents, jer taj masivni, crni obris, jedva raspoznatljiv od istočnoga neba,mora biti les Innocents. A ispod nje, između crkve i ulice, prostire se crnina koja je jamačno

— jer što bi drugo mogla biti? — groblje. Kad bi se uspeo preko kreveta i skočio kroz prozor,našao bi se u njemu, na tom mjestu koje truje Pariz! Ako ništa drugo, onda truje Rue de laLingerie. Smrad koji se uvlači kroz otvoren prozor već je nanjušio u dahu Monnardovih, uokusu njihove hrane. Morat će se naviknuti na to, naviknuti se brzo ili otići, sjesti na putničkukočiju i vratiti se kući, dodvoravati se Comte de S., moljakati priliku da izgradi još jedanmost...

Zatvori prozor i zakloni ga kapcima. Svijeća na stolu neće još dugo potrajati. Razveže pojaseve na kovčegu, prekopa po njemu pa izvadi primjerak Histoire Naturelle Volume II.

Comtea de Buffona, izvuče dugo mjedeno ravnalo, kutijicu s pisaćim priborom i malu kutijicuod palisandrovine u kojoj je šestar. U vunenu majicu umotan je njegov bakrorez CanalettovaPogleda na most Rialto. Potraži neki čavao na zidu, pronađe jedan iznad praznoga kamina paobjesi o nj sliku i odmakne se da je promotri.

Sat odloži na stol pokraj Buffona, kesu stavi pod jastuk, vlasulju objesi o naslon stolice isvuče se u košulju i čarape koje će zadržati radi topline. Nema vode, ničega čime bi se oprao.Zavuče se pod pokrivače i kratko, nespokojno pomisli na glazbenika koji je ondje spavaoprije njega pa puhne u treperavu svijeću i ostane ležati u toliko mrklome mraku da mu predočima, posve zaslijepljenim, nastaju neobični oblici, neobične uobrazilje. Zatvori oči — tamas obje strane vjeđa! — i nakon stanke počne tiho mrmljati, ali ne molitvu nego katekizamsebstva.

— Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u Normandiji. Što si?Inženjer, školovan u Ecole de Ponts. U što vjeruješ? U moć razuma...

Navika je to koju je stekao u tjednima nakon očeve smrti i isprva je u njoj bilo neštoprkosno, gotovo pobjedonosno. On je bio živ, mlad i živ. Ecce homo! Ali poslije — moždakada je počeo raditi u rudnicima Valenciennesa — pitanja su postala prava pitanja, i to onačija sama jednostavnost izaziva trenutačnu zbunjenost, kratkotrajnu vrtoglavicu zbog koje jeta navika — postavljanje pitanja — postajala važnija no ikad. Trebao bi je se odreći, dakako.Djetinjasta je. Sam se pred sobom stidio, doživljavajući je gotovo kao porok. Ali sada,večeras, na ovome mjestu...

— Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u...

Netko ili nešto grebe po drvu vrata. Jean-Baptiste zadrži dah i sluša. Mačak upitnamorala? Zar je njegov prethodnik dopuštao toj životinji da spava u dnu kreveta? Pa, ni on ne bi imao ništa protiv, zapravo bi mu dobro došlo društvo, ali čim se uspravi u sjedeći položaj,grepkanje utihne. Ispod vrata bljesne svjetlo u prolazu. A onda više ništa.


14/12914

6

crkvi les Innocents, pariško jutarnje svjetlo pada kroz visoke prozore poput tanke, siveužadi, ali ne ometa znatno vječan suton koji u njoj vlada. Stupovi, posve ili gotovo crni,uzdižu se poput ostataka skamenjene šume, vrhova izgubljenih u nebnici od sjena. Usporednim kapelicama, u kojima pet godina nije zapaljena svijeća, nakupili su se visoki

nanosi tame. Sveci, Majke Božje, mali Spasitelji, brojne velike, drugorazredne slikemučeništva, grlice koje slijeću na uredno počešljane, pomalo talijanske glave, zaključaneškrinje sa zglobovima svetačkih prstiju ili iverjem svetoga drva, sve je to toliko pomnoskriveno kao da nikada nije niti postojalo.

Orgulje (tri manuala, četrdeset registara), njemačke proizvodnje, jako stare, smještene suu sjevernoj lađi koja se pruža duž Rue aux Fers koja ondje uvire u Rue Saint-Denis. Vratagalerije — dosežu tek trećinu visine običnih kućnih vrata — otvorena su i kroz njih se,najavljena kašljem i pročišćavanjem grla, pomoli muška glava. Čovjek zastane, baš kao paskoji oklijeva prije prelaska opasnog otvorenog prostora, pa se povuče natrag da bi je u idućemtrenutku zamijenio par dugih, bosih nogu, velika stražnjica u tijesnim hlačama pa trup i,naposljetku, opet ona raščupana glava.

Nema ljestvi — nekome su poslužile za ogrjev — pa spuzne, slije se s vrata kora doknožnim prstima ne dotakne vrh stuba sklepanih od misala, biblija napuklih korica,hagiografija (već je mnogo puta pred prijateljima izvalio slabu šalu o tome kako se prekoljestvi religije uspinje u nebo glazbe). Kad se spusti do kamenom popločana poda lađe — stojeći na grobnici nekoga baruna, barunove supruge i njihove pokojne djece — strese sa sebe

prašinu, ispljune čađu u rupčić, navuče kaput i smjesti se za sviraonik. Zapucketa zglobovima prstiju, na što neka svijetla ptica prestrašeno uzleti u potkrovlju. Čak i pod takvim svjetlom,uočljiv je bakren sjaj njegove kose. Izvuče povlačke registara. Trompette, tierce, cromorne,voix humaine. Na stalku za note ima Gigaultov Livre de Musique, a pokraj njega svezakClérambaultovih kantata, ali za čitanje nota trebale bi mu svijeće, a ne da mu ih se paliti. Imasvijeću u glavi i to je jedina svjetlost koja mu je potrebna pa zasvira Couperinov trio iz

pamćenja, kralježnice i vrata blago izvijenih unazad kao da su orgulje šesteropreg kojim on juri kroz središte les Hallesa, razbacujući na sve strane guske, kupus i starice.

Nema zvuka, ne čuje se ništa osim muklog kuckanja tipki i lupanja pedala. Nema zraka, aza Couperina mu uostalom zrak ne bi bio dovoljan — stare orgulje stvarno tome više nisudorasle. Za izvođenje drugih skladbi, manje zahtjevnih za iskrivljenu kovinu i staru kožu,povremeno plati sajmišnome nosaču, ili onome krupnome, nijemome dječaku koji se povlačipo Saint-Denisu, da pritišće mijeh. Tada les Innocents gotovo pomahnita i mjedeni orlovi,pohabani barjaci, milijuni kostiju u kripti, sve to na nekoliko minuta bude silom poguranoprema nečemu nalik na život. To je njegov posao — nema drugoga razloga za svirku: nedolaze vjernici, ne drži se misa, ne održavaju se vjenčanja, a još manje pogrebi. Ali dok godon svira i dok god je onom svećeniku, iznurenu starom Kristovu vojniku, dopušteno obilazititaj prostor, les Innocents ostaje za Crkvu predmetom zanimanja koji bi, kao svaki drugi, u bilokojem trenutku mogla trampiti za konkretnu dobit.

Skače s oktave na oktavu, bjesomučno izvodi modulacije, a bijeli bjelcati prsti plešu mupo tipkama u potjeri za Couperinovim ritmom kadli začuje — nemoguće! — otvaranje vratana sjevernome zidu. Svećenik se, kada uopće nekamo ide, za ulazak i izlazak služi drugimprolazima, ali ako to nije Père Colbert, tko je to?

Okrene se na klupi i zaškilji prema prolazu među klupama gdje, na otvorenim vratimakoja vode u Rue aux Fers, stoji neki muškarac. Muškarac, da, mladić, ali orguljaš, koji

poznaje gotovo sva lica u četvrti, njegovo ne prepoznaje. — Mogu li vam pomoći, monsieur?

Uljez zastane usred koraka. Okrene glavu tražeći izvor glasa. — Vidite li svirale? Hodajte prema njima. Uskoro ćete me ugledati. .. Još malo... Jošmalo... Eto! Biće od krvi i mesa baš kao vi. Ja sam Armand de Saint-Méard. Orguljaš u crkviles SaintsInnocents.

U


15/12915

— Orguljaš? Ovdje? — Ovdje su orgulje. Ovdje je orguljaš. U tome stvarno nema ništa čudna. — Nisam želio... — A vi, monsieur? Kome se imam čast obraćati? — Baratte. — Baratte? — Ja sam inženjer.

— A! Došli ste popraviti orgulje. — Popraviti ih? — Šepaju, glazbeničkim jezikom rečeno. Učinite što možete, ali... — Žalim, monsieur... Ne znam ništa o orguljama. — Ne? Ali to je jedina naprava koju ovdje imamo. Rekao bih da ste došli na pogrešno

mjesto da ne vidim ključ u vašoj ruci. Šalje vas biskup? — Biskup? Ne.Tko onda? Nakon kratka oklijevanja, Jean-Baptiste tiho izgovori ministrovo ime. — Znači napokon su nešto naumili s nama — kaže orguljaš. — Ovdje sam da obavim... — Pst!

Visoko iznad njih, na uskome triforiju, čuje se kako netko hoda vukući noge. Orguljaš povuče Jean-Baptistea u zaklon iza jednoga stupa. Čeka ju. Nakon nekoliko trenutaka, zvukzamre. — Père Colbert — šapne orguljaš. — Nije vjerojatno da bi srdačno dočekao inženjerakojega šalje ministar. Zapravo je malo vjerojatno da bi ikoga srdačno dočekao.

— Svećenik? — Star, ali još snažan kao vol. Bio je misionar u Kini prije negoli se ijedan od nas

dvojice rodio. Čuo sam da su ga ondje mučili. Nekako su mu ozlijedili oči. Sada mu svjetlost pričinja bol. Nosi tamne naočale. Sve gleda kroz mračnu prizmu. I ubojito je raspaljiv...

Jean-Baptiste kimne i, bacivši pogled na crvenu boju sugovornikove kose, upita: — Jesteli vi stanovali kod Monnardovih?

— Monnardovih? A odakle vi, monsieur, znate takvo što?

— Još govore o vama. — Vi ste sada ondje? U sobičku iznad groblja? — Da. — Ondje ste se ukonačili? — Da. — Vidi, vidi. Ha! Rekao bih da je sada ondje gore prilično hladno. — Jest. — Mali savjet. Kad legnete u krevet, pogledajte strop. Primijetit ćete malu... O, o.

Oprezno, prijatelju. Jeste li dobro?Dok je slušao bubnjanje vlastita srca, Jean-Baptisteu sine da od ulaska u crkvu zadržava

dah. Dopusti orguljašu da ga povede do klupice pred orguljama i čuje ga kako, kao da mu seobraća kroza zid, govori da je i on u početku slično trpio i da je mogao ući u crkvu samo

prekrivajući lice krpom natopljenom kolonjskom vodicom. — Čudio sam se svima koji mogu živjeti u krugu od pola dana jahanja od ovoga mjesta.

A opet, vidite, žive. Brojni poput pčelica. Naviknut ćete se. Pokušajte disati na usta. Okus jelakše izdržati nego smrad.

— Trebao bih pronaći Manettija — kaže Jean-Baptiste. — Grobara? Stvarno nešto spremate. Ali ne brinite. U Parizu nikoga nije lakše pronaći

nego Manettija. Hajde da vas izvedemo na zrak. Možete nam obojici kupiti čašu nekogokrepljujućeg napitka.

Oslanjajući se o orguljaševu ruku — jer mu stvarno nema druge — Jean-Baptiste vrati se

do vrata u sjevernome zidu. Nije za to mogao kriviti isključivo crkvu. Proveo je nespokojnunoć jer je cijela kuća bila nemirna kao da puše orkanski vjetar premda ga nije bilo. Učinilo muse da opet čuje grepkanje na vratima pa čak, u neko gluho doba noći, i na prozoru. A ranoujutro zatekao je Lafossea kako stoji u salonu Monnardovih s ključem les Innocents u ruci. A


16/12916

to lice nije baš utješan prizor...Kad se nađu na ulici, zatvorivši i zaključavši za sobom crkvena vrata, a Jean-Baptisteu se

učini da opet može vjerovati vlastitim nogama i vlastitoj snazi, skrenu nalijevo prema Rue dela Lingerie pa desno prema tržnici. Svakih desetak koraka, orguljaša netko pozdravi,uglavnom žene. Pri svakom susretu, oči im polete prema mladiću u njegovome društvu,novome prijatelju.

— Ondje — reče orguljaš pokazujući rukom — možete dobro i jeftino jesti. Tamo na

uglu pokrpat će vam odjeću, a da vam je ne ukradu. A ono je Gaudetov lokal. Dobar je brijač ipoznaje sve redom. A tamo... tamo je Rue de la Fromagerie kamo idete ako poželite udahnutinešto osim mirisa grobova. Samo naprijed. Napunite pluća.

Uđu u ulicu nalik na začepljenu venu, više uličicu nego ulicu, više jarak nego uličicu.Gornji katovi zgrada naginju se jedni prema drugima tako da među njima ostaje vidljiva tekuska pruga bijeloga neba. Na obje strane ulice, svaka druga kuća je trgovina i u svima seprodaje sir. Katkad jaja, katkad mlijeko i maslac, ali uvijek sir. Sir je u izlozima, sir je nastolovima i tačkama, sir je nagomilan na slami, sir visi s konopčića ili pluta u vjedrima srasolom. Sirevi su to koje treba rezati nožem dovoljno velikim za klanje bika, a ima i onihkoji se vade drvenim zaimačama. Crveni, zeleni, sivi, ružičasti, snježnobijeli. Jean-Baptistevećinu ne poznaje niti zna odakle dolaze, ali jedan smjesta prepozna i srce mu poskoči kao da

je ugledao neko drago staro lice iz rodnoga kraja. Pont-l'Evêque! Normanska trava!Normanski zrak!

— Želite li kušati? — pita ga djevojka, ali njegovo zanimanje već je privukla iduća tezgaza kojom žena u crvenoj kabanici kupuje mali kolut kozjega sira, korice uvaljane u pepeo.

— A ono je — kaže orguljaš naginjući se preko Jean-Baptisteova ramena — Austrijanka.Tako je zovu zbog sličnosti s našom ljubljenom kraljicom. A ne samo zbog plave kose. Ej,Héloïse! Upoznaj mojega prijatelja kojemu sam ime, nažalost, već zaboravio, ali došao je

bogtepitaj odakle da nam preokrene živote naglavce.Ona broji sitne novčiće za sir. Baci pogled prema njima, prvo na Armanda, onda na Jean-

Baptistea. Je li se zarumenio? Misli da joj se možda namrštio. Ona potom svrne pogled, pokupi kupljeno i udalji se kroz mnoštvo.

— Ovdašnje je žene preziru — kaže Armand — djelomice zato što je njihovi muževimogu kupiti na sat, ali uglavnom zato što se ne uklapa ovdje, ne pripada. Da posluje u PalaisRoyal nitko ne bi niti trepnuo. Pretpostavljam da ste vidjeli Palais?

— Čuo sam za njega. Nikada nisam... — Kakav li ste vi samo primjerak! Vi ste kao Montesquieuov Perzijanac. Pisat ću o vama

za novine. Tjednu kolumnu. — Krupnim koracima preuzme vođstvo i, dok prolaze ispodpotpornih stupova Saint-Eustachea, započne glasno, opušteno, improvizirano predavanje o

povijesti Palaisa, o tome kao je nekoć bio vrt kardinala Richelieua i kako ga je Duc d'Orléansdarovao svojem sinu koji ga je napunio kavanama, kazalištima i trgovinama te kako je uvijek krcato, neopisivo otmjeno i najveći bordel u Europi...

Još ga opisuje kada stignu do samoga zdanja, jednog od nekoliko ulaza, prolaza ništašireg od Rue de la Fromagerie, kroz kojega se probiju u vrevi do unutrašnjeg dvorišta sarkadama u kojem upravo završava marionetska predstava praćena grohotnim smijehom.Jean-Baptisteu se učini da lutke bludniče. Kad bolje pogleda, uvidi da mu se dobro učinilo.

— Ovamo nikada ne zalazi straža u ophodnji — kaže orguljaš. — Vojvoda im šalje maledarove pa si nalaze drugoga posla. Prosto lutkarstvo najnevinije je od svega.

Tko su ti ljudi? Zar nitko od njih nema posla, zanata? Njihove kretnje, kostimi, drekaupućuju na karneval, ali događaji nemaju očitog žarišta niti odaju dojam strukturiranosti. Svekao da se događa spontano, kao da svaki trenutak osmišljava sam sebe.

— Dođite — kaže mu orguljaš vukući Jean-Baptistea za lakat kaputa, povlačeći ga premavratima kavane na pola jedne od galerija. — Ovdje ćemo okušati sreću.

Unutra je jednaka gužva kao vani, ali orguljaš, dobro naciljanim pozdravom jednom odkonobara, ubrzo dobije stol i dvije pohabane stolice od pruća. Naruči kavu, zdjelu slatkogvrhnja i dvije čaše brendija. Klijentelu čine isključivo muškarci, uglavnom mladi. Svi govoreiz petnih žila. Povremeno netko nešto pročita iz novina ili kucne o prozor da privuče


17/12917

pozornost poznanika u prolazu, možda žene kojoj se želi osmjehnuti. Konobari — sitni,usredotočeni muškarci — navigiraju uskim, vijugavim puteljcima između naslona stolica.Kad im netko dovikne narudžbu, tek jedva zamjetnim kimom pokažu da su je primili. Dva psa

bace se jedan drugome za vrat pa dobiju batina od svojih gospodara i opet završe zatočeniispod stola. Jean-Baptiste svuče kaput (što je na takvome mjestu prilično teško). Već tjednimanije bio na tako toplome mjestu. Vruće je, zadimljeno, pomalo vlažno. Kad mu stigne brendi,iskapi ga iz čiste žeđi.

— Bolje? — upita ga orguljaš. I njegova je čaša prazna. Naruči još dva. — Možeš mezvati Armand — kaže. — Ali odluku prepuštam tebi.Sad kad sjede sučelice i sad kad mu je uistinu bolje, Jean-Baptiste u stanju je pobliže

promotriti tog Armanda, pogotovo zato što orguljaš ima nemirnu naviku pogledavanja mimonjega u druga lica u kavani. Ne nosi vlasulju niti pudra kosu: puder bi slabo pomogao takvojkosi. Njegova odjeća — djeluje skupo premda više izdaleka nego izbliza — nije skrojena ni u

jednom stilu koji bi Jean-Baptiste prepoznao. Hlače su mu prugaste i pripijene kao drugakoža. Prsluk je upola kraći od njegova, a kaput ima tako veliki suvratak da mu vrhovi gotovostrše šire od ramena. Oko vrata nosi rubac od zelena muslina, i to vrlo raskošan. Kad pije,mora ga spustiti s krupnih, gotovo ljubičastih usana.

— Nisi očekivao zateći orguljaša u crkvi — kaže Armand vrativši pogled na Jean-

Baptistea. — Ja sam zapravo dirigent. — Dugo radiš ondje? — Osamnaest mjeseci. — Znači da si zaposlen kad je crkva već zatvorena. — Zar je crkvu moguće zatvoriti kao pekaru? — Ako je tako naređeno, pretpostavljam da može. — Pretpostavljaš, je li? E, pa nema sumnje da imaš pravo. Mojega prethodnika dotukla je

cuga. Rekao bih da mu je situacija bila... uznemirujuća. — A tebi nije? — Kao što si možda i sam svjestan, do radnoga mjesta nije lako doći. — Ali nemaš za koga svirati.

Armand slegne ramenima i podigne drugi brendi. — Sviram za sebe, Pèrea Colberta,Boga. Sada i za tebe. Nije to zapravo tako loša publika.

Jean-Baptiste se naceri. Premda ga muči to što sjedi u kavani pijući brendi umjesto dautvrđuje stanje groblja, a tišti ga i to što jedva diše unutar crkve, nije mu žao što je pronašaoriđokosog glazbenika. Na kraju krajeva, možda dozna nešto korisno. Posao koji mu jedodijeljen neće se sastojati od jednostavnog iskapanja i odvoza kostiju. Toliko mu je već

postalo jasno. Morat će se baviti živima koliko i mrtvima. — Budem li uspio ostati pod biskupovim okriljem — reče Armand — možda jednoga

dana dobijem nešto bolje. Možda Saint-Eustache. — I odande biste ga mogli nanjušiti — primijeti Jean-Baptiste. — Groblje? Kao što rekoh. Navikneš se. Ali to zapravo znači da se nikada ne navikneš

nego oguglaš. Prilagodiš se. Reci, jesi li primijetio nešto kod Monnardovih? — Da su... pristojni ljudi? — O, da. Vrlo pristojni. Što još? — Da su razgovorljivi? — Mogao bi ih ušutkati samo tako da uvedeš porez na riječi. A to je nešto o čemu bi naši

gospodari trebali razmisliti. Ali hajde. Budi otvoren. Što još? — Njihov zadah? — Upravo tako. I vjerojatno si primijetio da moj nije ništa slađi. Ne, nema potrebe za

uljudnošću. To se dogodi svima koji provedu neko vrijeme u les Innocents. — Zar se tome imam radovati?

— Zar kaniš ostati tako dugo? — Ne znam koliko ću se zadržati. — Nerado govoriš o svojemu poslu. — Siguran sam da te ne bi zanimalo.


18/12918

— Ne? Ja slutim da bi me itekako zanimalo premda te sada neću kinjiti. Razgovarat ćemoo nečem drugom. O Ziguette Monnard, primjerice. Jesi li je dobro pogledao?

— Sjedio sam joj sučelice za objedom. — Nije te se dojmila? Ona je jedna od najzgodnijih djevojaka u četvrti. — Priznat ću da je zgodna. — Priznat ćeš, je li? Baš sjajno! Imaš možda neku kod kuće? Gdje god to bilo. — Bellême. Normandija.

— U Bellêmeu, onda. Ne, vidim da nemaš. E pa, pazi se, prijatelju. Zadržiš li se ovdje,sigurno će te pokušati oženiti njome. — Ziguette? — Zašto ne? Mladi inženjer. Ministrov povjerenik. — Nikada nisam tvrdio da sam mu povjerenik.Za susjednim stolom, muškarac s mrežom srebrnastih ožiljaka na vratu podigne pogled s

ploče za tavlu, pogleda mladiće pa polako spusti pogled natrag na igru. — A ti? — upita Jean-Baptiste. — Jesu li i tebe pokušali oženiti? — Glazbenici su manje poželjni ženici. Ljudima kao što su Monnardovi, glazbenici su

jedva što bolji od glumaca. — Njezin otac je vlasnik trgovine noževima. Mogu li si priuštiti da na glazbenike gledaju

svisoka? — Gledanje svisoka malo košta. I da, razmatrali su čak i mene. — Svidjela ti se? — Koliko bi mi se svidjelo društvo bilo koje privlačne žene. Ali sa Ziguette moraš biti

oprezan. — Kako to?Armand zagrabi grudu slatkoga vrhnja iz zdjelice pa obliže prste i obriše usta. — Ziguette

je odrasla u toj kući. Živi ondje cijeloga života. Udiše taj zrak. — A to je razlog za oprez? — Kada bi oženio Ziguette, oženio bi groblje — reče Armand. — A to nije samo stvar

zadaha. A mala Marie, s druge strane... — Služavka? — Ne govorim o braku, razumije se. — Ti? I Marie? — Sirotice iz prigradske četvrti Saint-Antoine vrlo su slobodoumne. Glava joj je možda

prazna kao Spasiteljeva grobnica, ali ona je modernija no što će to Monnardovi ikada biti.Možda je modernija čak i od tebe. Bez uvrede. Kako bilo, možda te se odlučim modernizirati.Taj mi je pothvat upravo pao na pamet.

— A ako smatram da mi ne treba pouka? — Od crkvenog orguljaša? Baš takve stavove moraš iskorijeniti ako od tebe želimo

napraviti čovjeka budućnosti. Pripadnika stranke budućnosti. — Takva stranka postoji? — Nema sastajališta, nema članarine, a opet je jednak o stvarna kao ti i ja. Stranka

budućnosti. Stranka prošlosti. Možda više nema mnogo vremena za premišljanje o tome načijoj si strani. Mislim da bi za početak trebao promijeniti način odijevanja. Je li ti smeđaposebno draga?

— Imaš prigovora na moje odijelo? — Nikakvih. Ako pripadaš stranci prošlosti. Upoznat ću te sa Charvetom. On će znati što

ti treba. Charvet je moderan čovjek. — A tko je Charvet? Pisac? — Krojač.Ojađen, zaintrigiran, pripit, Jean-Baptiste pokuša licem izraziti prijezir, ali orguljaš se već

vratio proučavanju drugih lica u kavani. Kad završi, reče: — Nadam se da ti neće biti teško platiti za ovo. A onda moramo pronaći mjesto za objed. Mladome prijateljstvu ništa ne moženauditi više od brendija na prazan želudac.


19/12919

* * *

Na galerijama, u dvorištu, guranje, vika, podizanje šešira, podizanje obrva, neumorna potjera za nečime, bilo čime, nastavlja se ne nagoviještajući da će ikada posustati. Je li tomoderno? A ti ljudi, pripadaju li oni stranci budućnosti ili prošlosti? Zar čovjek uvijek trebaznati kojoj strani pripada? Možeš li u to uopće biti siguran? Ili je to, misli si inženjer, više kao

pobožnost njegove majke — nekima je suđeno da budu spašeni, nekima da budu prokleti, a

nema pouzdanoga znaka koji bi pokazao što je kome suđeno?Probijaju se kroz vrevu (povremeno se moraju provlačiti postrance, povremeno zastajati,a katkad čak i malo uzmaknuti) kadli Armand opet ščepa Jean-Baptistea za kaput i uvuče gakroz vrata Salona 7. U predvorju, na stolcu za stolićem na kojem je samo limena posudica izvonce, sjedi žena u tijesnome stezniku.

— Moraš joj dati četiri sua — kaže Armand. Jean-Baptiste da joj četiri sua. Ona pozvonizvoncem. Pojavi se čovjek u vlasulji s ružičastom nijansom i rastvori ružičastu zavjesu. Očito

je da Armanda već dobro poznaje. Naklone se jedan drugome poput dvorana, premda je sve toobična lakrdija.

— Danas samo Zulimu — kaže Armand. — Kako želite — kaže čovjek.

— Ovaj gospodin — kaže Armand pokazujući palcem Jean-Baptistea — dolazi odnekudiz Normandije. Jednoga dana bit će najveći inženjer u Francuskoj.

— Dakako — mekim će glasom čovjek. Povede ih prigušeno osvijetljenim hodnikom.Teške zavjese sjedne strane vjerojatno skrivaju ulaze u sobe, ali zadnje zavjese u nizunesavjesno su navučene pa Jean-Baptiste, zastavši, na trenutak ugleda muškarca, diomuškarca, golu ruku i nogu vezane za kotač, lice obraslo gustom bradom, jedno sluđeno,razrogačeno, krupno oko. Tko bi to trebao biti? Damiens? Damiens kojega su pola danaubijali na trgu de Grève zato što je ogrebao kralja džepnim nožićem? Rastezali su ga nakoloturu, rezali, nalijevali mu olovo u rane, bičevali konje da mu istrgnu udove iz zglobovapremda to konji nisu bili u stanju — sirote, nevine životinje — dok krvnik nije prerezao nekemišiće umirućeg muškarca. Govorilo se da su tisuće ljudi toga dana gledale iz zgrada na

trgu... Na kraju hodnika čeka ih vodič. Podiže zavjesu. Jean-Baptiste se sagne i prođe ispod

njegove ruke. — Zulima je — započne čovjek — bila perzijska kraljevna koja je umrla kao Kleopatra

od ugriza guje. Bilo joj je tek sedamnaest godina i bila je nesretno zaljubljena. Njezinanevinost... — odmakne drugu, tanju zavjesu — i umijeće perzijskih svećenika savršeno jeočuvano više od dvije stotine godina.

Leži na podiju koji je napola odar, a napola divan. Uz noge joj gore dvije svijeće i jošdvije uz glavu. Tijelo joj je umotano u mrtvački pokrov, u dugačku tkaninu od nekogprozirnog materijala — tila, organce, tko zna. Seksipilna je. Savršena je. Mladići stoje prednjom i zure. Stariji muškarac čeka do njezinih nogu, glave pognute kao da moli.

— Podsjeća li te na koga? — šapne Armand. — Ne — kaže Jean-Baptiste, ali zna na koga orguljaš misli. U voštanome licu, jedrome

tijelu, uistinu je uočljiva sličnost sa Ziguette Monnard.

Iz Palaisa zapute se smjesta u svratište nadomak Boursea na jelo. Posjednu ih za veliki,zajednički stol i posluže im za deset sua ručak koji se sastoji od juhe od kruha i kuhanegovedine. U dubini sobe gori živahna vatrica. Piju vino, crno vino koje nije ni dobro ni loše.Piju i razgovaraju, a obrazi im rumene. Armand ne zna za sram ili nelagodu pa priznaje da suga roditelji napustili kao bebu ostavivši ga u okretnom ormariću u Hospital des Enfants -Trouvés1. Ondje su njegov dar zamijetili upravitelji koji su, pak, na njega ukazali

dobrotvorima, tim velikodušnim muškarcima i ženama što su među ušljivom djecom obrijanihglava koja su u tim dvoranama živjela i umirala rado tražili onog jednog kojeg bi se isplatilo

1 pariško sirotište.


20/12920

spasiti. — Na takvome mjestu ne opstaju mladenačke iluzije. Nemaš zabluda u pogledu pravoga

stanja svijeta. Sa sedam godina već si ciničan kao opat.Obojica se slože kako je gubitak iluzija nezaobilazna priprema za one koji se nadaju

uspjeti u svijetu. Pri trećoj boci, povjere jedan drugome da su ambiciozni, sumanutoambiciozni, i da s pomoću sreće i naporna rada kane umrijeti kao slavni ljudi.

— I bogati — dodaje Armand čupkajući si komad govedine između zuba. — Ne kanim

umrijeti slavan samo po siromaštvu.Jean-Baptiste govori o svojem nekadašnjem pokrovitelju, Comteu de S., o dvije godinekoje je proveo na Ecole des Ponts, o Maitreu Perronetu, o mostovima koje sanja izgraditi,zdanjima lakim poput misli koja će premostiti Seineu, Orneu, Loireu...

Vino i neslućene dubine osamljenosti naveli su ga na rječitost koja mu, trijeznome, udrugome ne bi djelovala lijepo ni iskreno. Malo, jako malo mu nedostaje da kaže Armandukojim je poslom došao u Pariz, jer zna da bi se to Armanda jamačno dojmilo, da bi uvidio onošto je uvidio i on sam (pod jarkocrvenom svjetlošću jeftinoga vina) — da bi raščišćavanjegroblja les Innocents doslovno, a ne samo metaforički, pomelo otrovni utjecaj prošlosti! I zar Armand tada ne bi morao priznati da on, Jean-Baptiste Baratte, inženjer, neosporno pripadastranci budućnosti, štoviše, njezinim pionirima? Ili bi bio prestrašen? Užasnut? Bijesan? U

kakvom je točno odnosu s biskupom taj Armand Saint-Méard? Što je Njegovoj Milosti točnorečeno o ministrovim planovima?

Vani se popišaju uza zid, zakopčaju i otplove dalje u ostatak poslijepodneva. Jošrazgovaraju, još naklapaju o politici, Parizu, neotuđivu dostojanstvu seljaštva (Ali ja znam sveo seljacima, želio bi reći Jean-Baptiste, u rodu sam s desecima njih), ali zapravo jedandrugoga više ne slušaju, a i Jean-Baptiste opet je gurnut nekamo — pod krovom se smjestaosjeti pijanije nego vani — i predstavljen nekom muškarcu, nekakvom uglađenom majmunu,za kojega se uspostavi da je Charvet, krojač.

Krojačnica, ako se takav prostor smije nazvati tako priprostim imenom, ukrašena jekićenim pokućstvom i uljanim slikama te nema ama baš ništa zajedničko s mirisnomradionicom u kojoj je Jean-Baptisteov otac šio rukavice. Nigdje nema ni traga ikakvome radu,

izuzev stola ispred prozora za kojim dva mladića sanjivo režu komade nekog materijala kojiblista i treperi poput izvorske vode.

Charvet ne časi ni časa. Nekoliko Armandovih riječi i Jean -Baptisteovo slijeganjeramenima sve su što mu je potrebno za početak. Kruži oko inženjera, dodiruje ga, navlači,odmiče se da bolje ocijeni dužinu noge, blagu zaobljenost ramena, vitak struk. Nije neugodno

biti u žarištu tako pozornog stručnog odmjeravanja. Jean-Baptiste nije niti primijetio da seArmand iskrao. Cijeli dan kao da je tekao nošen nekim vlastitim zamahom. Odavno mu se

prestao opirati. Razmišljat će poslije. — Vjerujem, monsieur — reče Charvet — vjerujem da ćemo s vama moći napraviti nešto

vrlo zanimljivo. Ako smijem tako reći, krasi vas figura neophodna za nove stilove. Niste odone zdepaste gospode čija tijela silom prilika više prikrivam nego odijevam. Vas, monsieur,možemo odjenuti. Da. U nešto što prirodno prati kretanje tijela. Ništa posve formalno,dakako, ali na neki svoj način savršeno dolično... Moramo ispričati priču, monsieur. Moramo

je ispričati jasno i lijepo. Neću vas odjenuti za 1785. nego za 1795. Cédric! Donesi gospodinučašu Lafittea. Donesi cijelu bocu. A sada, gospodine, ako biste mi učinili tu čast da pođete zamnom...

Dva sata poslije, Jean-Baptiste proučava sebe — nekoga — u velikome, savršenoulaštenome ovalnome zrcalu. Odjeven je u odijelo od svile boje pistacija sa svilenom

podstavom na zelene i kao šafran žute pruge. Prsluk, koji seže do vrha bedara, također je boje pistacija i ukrašen skromnim zlatovezom. Orukvice žaketa su male, ovratnik visok. Rubac — opet boje šafrana — gotovo je jednako velik kao Armandov. Charvet i Cedric dugo su vadili

pribadače koje drže među usnama, sjeckali, šili i dodirivali sa slobodom koju im dopuštanjihov zanat i koju dijele još samo osobni sluge, liječnici i krvnici. Njihov posao je pri kraju.Odmaknu se, pazeći da ne ostanu unutar dosega zrcala. Gledaju ga kako se gleda. Jean-Baptisteu je posve jasno da je puno prekasno za odbijanje, pa čak i za kritiziranje odijela.


21/12921

Time ne bi uvrijedio samo Chaveta već i samu budućnost. Nemoguće! Uzet će ga i platitikoliko god Charvet bude tražio. Pokazalo se da traži mnogo. Jean-Baptiste se crveni. Nematoliko kod sebe. Krojač širi ruke. Naravno, naravno. Može i sutra, nije kasno. Ali to nije sve.Je li mladi gospodin mladi gospodin intelektualnih sklonosti? Aha! Tako si je cijelo vrijememislio, ali nije želio ispasti drzak.

Odlebdi do pisaćeg stola od sjajne orahovine pa iz jedne ladice izvadi uokvirenu sličicu idonese je Jean-Baptisteu. — Voltaire — kaže i nasmiješi se portretu kao da bi mu, da je sam,

uputio nježne riječi. — Vidite li što ima na sebi? Ovu halju? To vam je kućni ogrtač.Intelektualci bez takvog odjevnog predmeta ne mogu živjeti. Imam jedan dovršen, od crvenogdamasta. Većini kupaca ne bih ga niti spominjao jer znam da me ne bi shvatili. Ali u vašemslučaju...

— Da — kaže Jean-Baptiste. — Da? — Uzet ću ga. — I, monsieur, morate nositi vlastitu kosu. Vlasulja će već za nekoliko godina posve

izaći iz mode. U međuvremenu, imam jednu sjajnu vlasulju sa svilenom podstavom, cijelu odljudske kose, koju iznajmljujem na tjedan...

— Uzet ću i nju — kaže Jean-Baptiste.

— Da zadržim vaše staro odijelo kao polog, monsieur? Imam manju radnju u Rue du Bacnamijenjenu mojim... konzervativnijim mušterijama. Možda bih je u vaše ime mogao prodationdje?

— Kako želite. — Kako vi želite, monsieur. — Onda da. — Slegne ramenima. — Da.Oslobodivši se Charveta i njegove krojačnice, inženjer prijeđe Place des Victories pa

skrene u Rue de la Feuillade premda tržnici i kući Monnardovih. Podigao se vjetar pa mu sadanosi prašinu u lice koja ga tjera na kihanje. Novo odijelo nije onako toplo kao staro. A novoodijelo nije ni dar pokojnoga oca. Zapakirani kućni ogrtač privija na grudi. Sa svakimkorakom smrad groblja postaje sve jači, ali usprkos tome, nekoliko je puta prisiljen nesigurno

zastati, zaškiljiti naprijed, osvrnuti se preko ramena, orijentirati se po nekim dvorišnimvratima, stupu, ogoljenom stablu, kamenom koritu. Je li ih već vidio? A onda se zatekne nakraju Rue de la Fromagerie. Kapci malih trgovina su zatvoreni, tačke počivaju na ručkama,

pločnik je mokar od prolivene vode. Na uglu kleči prosjak, ali izuzev njega ulica je posve pusta. Prosjak podigne pogled, spusti kukuljicu da pokaže rane, ali u hladnoći novih džepovaJean-Baptiste nema za njega sitniša. Razmijene riječi ispod glasa (isprika, kletva).

Večera s Monnardima. Vide li da je pio, da je cijeli dan proveo u opijanju? Možda ih jenjegova vanjština previše zaslijepila da bi to opazili. Čini se da svila boje pistacija izazivanešto što graniči sa zaprepaštenjem. Žene bi je rado dodirnule, ali se ne usuđuju. MonsieurMonnard djeluje zbunjeno. Zamišljeno se poteže za ušne resice kao da muze dva sićušnavimena.

Sjede za stolom. Jean-Baptiste nema apetita. Popije nekoliko čaša Monnardova vina, alinakon Lafittea kod Charveta, okusom ga previše podsjeća na ono što ug lavnom i jest, a to jevoda.

Nakon večere, madame ga pozove da ostane slušati kako Ziguette svira glasovir. — Kunem vam se, monsieur, da mi je potekla krv na nos dok sam gledala kako ga unose! Kakvoli se samo mnoštvo okupilo vani. Svi su klicali kad su ga zanjihali kroz prozor. Rekla sammužu, rekla sam mu: „Čovjek bi pomislio da smo na vješanju!“

Jean-Baptiste ostane u salonu, okupan vlastitim zelenkastim svjetlom, dok se Ziguette probija kroz njemu nepoznatu melodiju. Je li moguće da je glazbalo ugođeno? Je li moguće da

itko hotimice proizvodi takav zvuk? Odjevena je u duboko dekoltiranu haljinu od vune bojelimuna i proučava pokrete vlastitih ruku, usana napućenih od koncentracije, a jedna plavakovrčica pada joj na čelo i skakuće poput opruge kad god podigne glavu da zaškilji u note.Sjeti se Zulime, mrtve već dva stoljeća, i njezinih bradavica nalik na koštice breskve. Glazba


22/12922

prestane. Plješće s ostalima, nakon čega se očekuje da ostane na drugoj skladbi pa na trećoj.Madame Monnard ozareno ga pogledava i kima. Prije početka četvrte skladbe, Jean-Baptistenespretno ustane, objasni da se loše osjeća i zamoli da ga ispričaju.

— Ništa ozbiljno, nadam se? — upita madame.Uvjeri je da posrijedi nije ništa ozbiljno.

U njegovoj sobijednako je hladno kao prethodne večeri, odnosno stupanj ili dva hladnije

nego vani. Još nema drva za ogrjev. Obratit će se Marie kad bude prolazila na putu za potkrovlje i zamoliti je da nabavi drva, ali prema onome što je do tada vidio, sumnja da će ištapoduzeti. Je li to simptom njezina slobodarskoga duha? Nije siguran — premda se smjestapostidi te misli — koliko mu je stalo do modernosti ako ona znači da će mu kamin i lavor zapranje ostati prazni.

Razmota paket i prostre kućni ogrtač po krevetu, svuče žaket boje pistacija, brižno gasloži pa navuče ogrtač. Raskošan je. Svog ga prekrije. Pomisli kako bi prekrio i dvojicutakvih. Dobio je i kapu — dar monsieura Charveta — fes od istog crvenog materijala. Skinevlasulju i natakne kapu. U zrcalu, pod posve slabašnim svjetlom svijeće, izgleda kaovenecijanski senator. Ali istodobno i kao dijete koje se uvuklo u sobu roditelja i navukloočevu odjeću. Njegov otac, dakako, ni u ludilu ne bi imao takav odjevni predmet. Ne bi mu se

svidio i ne bi mu bilo nimalo drago što vidi najstarijega sina tako odjevena, štoviše, možda bise čak narugao, naljutio.

Jean-Baptiste okrene se od odraza prema bakrorezu mosta Rialto koji visi na čavlu iznadkamina. Ako kani nositi ovu stvar, mora je mentalno zaposjesti. Ne može se samo držati kaofilozof. Mora čitati, raditi, misliti. Zadigne skute ogrtača, kao što je vidio da žene čine u

blatnim ulicama, pa sjedne za stol, privuče svijeću i otvori svoj primjerak Buffonove Historie Naturelle Volume II. Mjesto na kojem je stao obilježio je slamkom svijetle slame. Namršti senad stranicom. Taksonomija riba. Dobro. Sjajno. Uspije pročitati cijeli odlomak prije negolimu riječi zaplivaju pred očima poput crnih, treperavih jata riba, ostavljajući za sobom tek ogoljele prizore iz dana koji je ostao za njim, tog sramo tnog, neoprostivog traćenja vremena inovca. Vidi unutrašnjost les Innocents, vidi Armanda koji poput velikog vražićka čuči na

orguljaškoj klupici, vidi njih dvojicu kako se skrivaju od svećenika, vidi onu ženu,Austrijanku, kako kupuje komadić sira i gleda ih, na trenutak ravno u njega, ta žena koja ne

pripada, koja se ne uklapa. A onda Palais, lutke koje se udaraju drvenim bokovima, voštanakraljevna. I Charvet sa smiješkom blistavim od pribadača...

Vrati slamku na mjesto, sklopi knjigu, okreće mjedeno ravnalo u rukama. Sam Bog znakamo li se Marie djenula. Porazgovarat će s njome ujutro. Više ne može čekati.

Izuje cipele i svuče hlače boje pistacija. Zanimljivo mu je i pomalo uznemirujuće što imaerekciju. To je jamačno neka neobična posljedica opijanja, onog sladostrasnog vina. Stegneud preko tkanine košulje. Je li tjelesni život pravi život? Je li um tek sablasno svjetlo, poputvatre svetog Ilije koju mornari vide kako nasred Atlantika oblijeće oko vršaka njihovih

jarbola? Uživa u toj maloj mudrosnici (u koju uopće ne vjeruje), držeći ud kao da je olovkakojom će je zabilježiti, kadli ga prene zvuk s hodnika, polako povlačenje kandži po drvetu,zvuk koji mu je sada već poznat. Čeka. Evo ga opet. Priđe vratima. Kad ih otvori, Ragoûtpodigne prema njemu one svoje žute, neprotumačive oči, oči koje kao da svijetle, poputodređenih cvjetova u sumrak. Čučne i pogladi životinji glavu, nagrizeno uho. — Dobro,

prijatelju. Ali da mi se nisi usudio zariti te svoje kandže u vrat usred noći.Utiša ga kretanje na drugome kraju neosvijetljena hodnika. Zaškilji u tom pravcu. To je

Ziguette Monnard. U spavaćici je. Kosa joj je raspuštena i raščetkana. — Mačak — kaže on. — Ragoût — kaže ona. — Da. — Jean-Baptiste ne može ustati jer mu je ud još krut. Bilo bi to očito čak i po tak o

slabome svjetlu. — Mora da je kasno — kaže. — Nadam se da ste zadovoljni ovdje — kaže ona. — Siguran sam da ću biti. — Jeste li započeli s radom?


23/12923

— Obavio sam... uvodne radnje.Ona kimne. — Onda laku noć, monsieur. — Laku noć, mademoiselle.Ona se okrene i klisne u svoju sobu. Jean-Baptiste ustane, protrlja leđa pa spusti pogled

na smiješnoga lutka koji mu se sada napokon počeo polako svijati među bedra. Ragoût u dnukreveta oblizuje šape. Jean-Baptiste strese kućni ogrtač s ramena, uredno ga prebaci prekonaslona stolice, ugasi svijeću pa napipa put među pomalo vlažne plahte. A onda...

— Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u Normandiji. Što si?Inženjer, školovan u Ecole de Ponts... Nije svake večeri jednako uvjerljivo.

7

Grobljem les Innocents prolazi djevojka. U jednoj ruci nosi kokoš koja visi s konopčićavezanog oko nogu, a u drugoj košaru od pruća u kojoj je povrće, nešto voća i crni kruh. Poobičaju, bila je među prvima na tržnici, krhke figure, guste, crvenkastosmeđe kose već dobro

poznate slugama koje čine većinu ranojutarnjih kupaca. Pred kojom god tezgom zastala, piljar je neće pokušati prevariti. Ne treba čak niti opipavati ili tresti plodove, njuškati i cjenkati se

kao pomoćne kuharice ispucanih prstiju ili koščate matrone iz skresanih kućanstava koje živetek korak ili dva iznad bijede. Nju poslužuju brzo i s poštovanjem. Katkad je pitaju zadjedovo zdravlje i njegove ukočene zglobove, ali nitko je dugo ne zadržava. Nije da im se nesviđa. Što ti se na Jeanne može ne sviđati? Ali dolazi s druge strane grobljanskih zidina, smjesta na koje većina ljudi u toj posljednjoj četvrti osamnaestoga stoljeća ne želi da ih se

podsjeća. Slatka je, zgodna, uljudna. Ali istodobno je mala riđokosa vjesnica smrti.Jutro je hladno i prelijepo vedro. Sjena nje i kokoši klizi po krutoj travi dok slijedi put —

put koji su utabala samo njezina stopala — od vrata koja vode na Rue aux Fers do grobarovekuće uz kut crkve. Tlo po kojem hoda mjestimice je neravno, a trava upada u plitka uleknućana mjestima gdje se grob urušio u sebe. Neki nepažljivi posjetitelj, koji ne poznaje put, mogao

bi upasti u neki od njih, upasti do struka ili ramena, pa čak i cijeli nestati. Ali Jeanne ne.

Zaustavi se pred propovjedničkim križem, tim stupom od kamena i željeza o koji su senekoć jamačno oslanjali muškarci sluđenih pogleda vatreno propovijedajući mnoštvu. U dnunjegovih stuba raste grmić mjesečnica čije komuške blistaju na suncu poput novca. Sagne seda ih ubere, odlomi im suhe stabljike i stavi ih u košaricu. U les Innocents ne raste baš više

puno bilja. Zemlja se iscrpila od posla premda joj je otac, kojije ondje grobar već pedesetgodina, pričao da je groblje, kada je on tek stigao, u proljeće izgledalo kao seoska livada, a uvrijeme njegova prethodnika svećenik i mještani pasli su ondje stoku i trava se kosila zasijeno.

Jeanne podigne kokoš. Čim se opet nađe naglavce, opet utone u obamrlost. Jeanne biraput koji je vodi tik izvan teške sjene crkve. Zastajkuje, osluškuje grad onkraj zidina, Pariz

posvećen jutarnjem poslu, čuje guske u oborima na tržnici, malu prodavačicu kozica koja pijevnim glasom oglašava robu, bebe koje plaču u dojiljinoj kući u Rue de la Ferronnerie...

Dok je bila mala — imala je devet godina kada je održan posljednji ukop — groblje se isamo glasalo. Kuckanje kamenoklesara, ritam lopata, zvonjava crkvenoga zvona. A sada — koliko buke mogu proizvesti djevojka i starac? — ondje vlada tišina ako je ne naruši neki

posjetitelj, netko tko bi nepozvan uskočio noću preko zidina. Jedne zimske zore prije godinudana, u kutu uz Rue de la Lingerie održanje dvoboj. Ona i djed iz kuće su posve jasno čulikratak zveket oružja i viku kojom je dvoboj okončan. Djed je izašao iz kuće tek kad se posverazdanilo. Ostavili su za sobom samo ugaženu travu i komad tkanine otrgnut s košulje, krvav.

A bilo je i ljubavnika: malo je toga što na tom polju nije vidjela. Baš je prošlogakolovoza, pod mutnom, žutom mjesečinom, gledala mladića — jednog od nosača, sudeći po

građi — s djevojkom lijepom poput vilinske kraljice i ništa starijom od nje same. Kad joj je tonešto činio, mijaukala je poput mačke. Nisu to učinili samo jednom nego tri ili četiri puta,zastajući samo da bi malo gledali mjesec ili pili iz boce koju su donijeli i koju je sutradan

pronašla oslonjenu o grobnicu Peyronovih koja im je poslužila kao postelja. U boci je bio još


24/12924

gutljaj vina pa ga je kušala, osjećajući kako joj klizi grlom, pa sakrila bocu u rupu ispodgrobnice.

Katkad — rijetko — vidi staroga svećenika s naočalama koji je u suton nalik na velikogšišmiša bez krila. Katkad vidi i onog riđokosog glazbenika koji zna izaći da se pomokri imahne joj kad god je primijeti. Rado bi proučila njegove ruke. Mora da su posebne jer samoposebne ruke mogu proizvesti takve zvukove, tu glazbu koja se jednom ili dvaput mjesečno

probije kroz crne crkvene zidove od čega njoj srce brže zakuca.

Stigavši pred kuću, podigne glavu kako bi joj jesensko sunce okupalo lice toplinom, azatim, okrijepljena, utješena njegovim dodirom, uđe. Djed je u kuhinji. Donese mu pticu ipodigne je kako bi mogao gurnuti prste u njezino perje. Zagunđa s odobravanjem pa pokaže

bradom prostoriju pokraj kuhinje, grobarev ured, okrečenu izbu s uskim, lučnim prozoromgdje je na policama koje se svijaju od težine naslagano tko zna koliko svezaka regi stara

prekrivenih prašinom, mišjim izmetom i suludim mramornim uzorcima od vlage. Za radnimstolom stoji neki muškarac i gleda jedan otvoren svezak. Zuri u njega, okrene stranicu,

pritisne krpu na usta, zatvori oči, duboko udahne pa gurne krpu natrag u džep kaputa. Kaputmu je raskopčan pa ispod njega vidi prugu odijela, zelenog poput srca salate.

Kokoš zakvoca pa se muškarac okrene prema kuhinji. Kimne joj, a kad ona ne odgovori,predstavi joj se: — Gledam registre — objasni.

— Vidim — kaže ona.On opet kimne i vrati se knjizi. — Možemo vas ponuditi vinom, monsieur — kaže ona. — A imamo i malo kave.On opet prekrije lice krpom i odmahne glavom. Krpa je natopljena mirisom koji je za nju

gotovo neugodno jak. Djed iznese kokoš. — Jeste li stranac? — upita ga. — Iz Normandije sam — odgovori on. Prati prstom uredno ispisan stupac. Ujesen 1610.

preminulo je sedam Flasellea, jedan za drugim. Sedam u samo mjesec dana. — Tako sam i mislila — kaže Jeanne. — Zašto? — Nikada vas prije nisam vidjela. — A poznaješ cijeli Pariz? — Cijelu četvrt — kaže ona. — Poznaješ li obitelj Flaselle? — Ne — kaže ona. — Ovdje nema Flasellea. — Nekoć ih je bilo — kaže on. Zatvori svezak i priđe joj. Izvana se začuje panično

kvocanje koje naglo prestane. — Ti si Jeanne? — upita je. — Da — odgovori ona cereći se melodiji njegova glasa. — Tvoj djed kaže da mi ti možeš pokazati groblje. Da znaš gdje su rake. — Rake? — Zajednički grobovi. — Posvuda su — kaže ona. — Ali možeš li mi ih pokazati?Ona slegne ramenima. — Ako želite.S

Documents

Andrew Miller~Pročišćenje