Sadraj z

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Enver Redi zc Bosna i Hercegovina u posljednjoj deceniji XX vijeka . . . . . . . . . . . . 7 Tomislav Iek s Povijest Bosne i Hercegovine izmedu dogadanja dugog i kratkog trajanja - prolaznosti i konstante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Ante Skegro Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine . . . . 21 s Pejo Cokovi c Cetvrt stoljea historiograje o crkvi bosanskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 c Nenad Moaanin c Staro i novo u osmanistikim istraivanjima povijesti c z Bosne i Hercegovine koncem XX stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 c Ramiza Smaji c Neki terminoloki problemi u izuavanju osmanskog s c perioda historije Bosne i Hercegovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Safet Bandovi z c Etniko-historiografski stereotipi i sintetike nacije . . . . . . . . . . . 67 c c Hatida Car-Drnda z Historijska literatura o vakuma - 1990-2001. godina . . . . . . . . . . . 97 Olga Zirojevi c Islamizacija na junoslovenskom prostoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 z

3

Vera Krinik-Buki zs c Paralele u konceptualizacijama bosanske nacije s kraja 19. i s kraja 20. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 c Behija Zlatar Osmanski izvori objavljeni u periodu 1990-2000. . . . . . . . . . . . . . . 155 Husnija Kamberovi c Nova istraivanja o strukturi begovskih zemljinih posjeda z s u BiH u vremenu austrougarske uprave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Senija Milii sc Problem istraivanja nauke u Bosni i Hercegovini poslije z 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 c Zijad Sehi Bosna i Hercegovina 1992-1995. u njemakim izvorima i c literaturi. Nacrt projekta istraivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 z Esad Kurtovi c Noviji radovi na prouavanju prolosti Konavala pod c s bosanskom vlau . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 sc c Zijad Sehi Bibliograja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 Enver Redi zc Opti osvrt i nekoliko napomena o tematici naunog skupa . . . 259 s c

4

PREDGOVOR

Prije nego to smo odluili i organizovali nauni skup Istorijska nauka s c c o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000., u Odboru za istorijske nauke ANUBiH vodili smo raspravu o temi skupa. Naime, smatrali smo da je zavrna decenija XX vijeka veoma znaajna u istoriji Bosne i Hercegovine, s c da je takorei neuporediva sa svim prethodnim tokovima i zbivanjima u c prolosti Bosne i Hercegovine. Zakljuili smo da uvodni referat na naunom s c c skupu bude posveen toj istorijskoj injenici. Istovremeno, naa panja bila c c s z je okrenuta pitanju ime se istorijska nauka bavila i kako se predstavila u c tom razdoblju. Obratili smo se istoriarima, saradnicima Odbora za istorijske nauke, i c pozvali ih da svojim prilozima uestvuju u realizaciji tematskog programa c naunog skupa. Pozivu se odazvalo 16 istoriara iz Bosne i Hercegovine, c c Hrvatske, Slovenije i SR Jugoslavije. Nauni skup je odran 30. oktobra c z 2001. godine. Do sredine maja 2002. godine dobili smo 16 autoriziranih referata i iscrpnu bibliograju (80 str.). Redakcioni odbor u sastavu: akademik Enver Redi, akademik Devad zc z Juzbai i prof. dr. Tomislav Iek pregledao je sve tekstove i odluio da svi sc s c budu objavljeni u Zborniku kao posebnom izdanju ANUBiH, jer smo se tako obavezali referentima autorima na zavretku Skupa. Ipak, pregledanjem s prispjelih referata, Redakcioni odbor je konstatovao njihovu neujednaenost, c kako s obzirom na temu skupa, tako i na elaboraciju. Izvjesni referati izlaze izvan tematskog okvira Naunog skupa, a neki su samo naznaili postavljec c nu temu. Odustajemo od ukazivanja na konkretne primjere, jer e itaoci c c Zbornika to i sami ustanoviti. Zahvaljujemo svim uesnicima Skupa, kako onima koji su autorizirali c svoja izlaganja, tako i onima koji iz odredenih razloga nisu dostavili svoje tekstove. Zahvaljujemo Predsjednitvu ANUBiH na odluci da se u Posebnom izs danju ANUBiH objavi Zbornik radova sa Naunog skupa Istorijska nauka o c Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. Redakcioni odbor

5

.

6

BOSNA I HERCEGOVINA U POSLJEDNJOJ DECENIJI XX VIJEKA

Enver Redi zc

Tema o kojoj u uvodno govoriti zasluuje cijelu biblioteku iscrpnih rasc z prava, studija i monograja kojima e se, sasvim izvjesno, baviti bosanska, c evropska i svjetska istorijska nauka u predstojeoj budunosti. Ona to zasc c luuje zbog toga to je u posljednjoj deceniji BiH bila vorite i ratni poligon z s c s protivrjeja u bosanskim, evropskim i svjetskim politikim odnosima. c c Ako se ja ipak opredjeljujem da danas govorim o toj temi, inim to stoga c to nalazim da je u ovom desetljeu istorijska nauka svojim ostvarenjima bila s c izraz njegove realnosti. Ipak, duan sam da kaem da sam pri tom ogranien onim neophodz z c nim sredstvima kojima e istorijska nauka u budunosti raspolagati. Dakle, c c govoriu o ovoj deceniji kao istoriar-svjedok. c c Nekoliko dogadjaja bitno je utjecalo na opte stanje u BiH na poetku s c ove decenije. Pad Berlinskog zida ubrzao je disoluciju Sovjetskog Saveza i raspad komunistikog sistema u istonoevropskim dravama. Proces je nac c z pokon zahvatio i SFRJ, komunistiku dravu koja nije pripadala sovjetskom c z bloku. Disolucija SFRJ imala je drutveno-politiki i nacionalni smjer. s c Predstojea decenija u BiH poela je viestranakim izborima u novemc c s c bru 1990., koji e donijeti novu politiku strukturu BiH u znaku programa i c c ciljeva nacionalnih stranaka. Pobjednici na parlamentarnim izborima, nacionalne stranke, ponaale su se na poetku kao koalicija, koja je medjusobno s c raspodijelila najvie dravne funkcije u SRBiH. Od vrha do najnieg stes z z pena, vlast je u zemlji bila podijeljena izmedju nacionalnih stranaka, koje su se odnosom prema BiH razlikovale programski, principijelno i akciono, konkretno. Disolucija SFRJ ubrzo je u zemlji donijela rat. Otpoela je dezintegracija c BiH, iji su pokretai bili nosioci srpskog velikodravlja kao i hrvatskog. JNA c c z se pokazala kao udarna snaga velikosprskog dravnog programa u znaku z devize: Svi Srbi u jednoj dravi. z Za razliku od susjednih republika, BiH nije stvorila svoje oruane snage. z Agresija JNA i srpskih paravojnih snaga poela je na BiH ratnim operacic jama i nasiljima 6. aprila 1992. Tako je bila okonana faza viestranakog c s c tronacionalnog parlamenta BiH. 7

U aprilu 1992. EU i SAD priznale su BiH, a u maju 1992. BiH je bila primljena u UN kao ravnopravan lan. c Druga etapa ispunjena je ostvarivanjem ratnog plana agresora osvajanjem teritorija metodom genocida, etnikog ienja, organizovanjem konc c sc clogora za duhovno teroriziranje i ziko unitavanje Muslimana i Hrvata, c s a silovanje ena i djevojaka, mahom muslimanskih, bilo je u funkciji dez mografskog jaanja srpskog potomostva. U jesen 1992. iz BiH je bilo oko c 2,000.000 izbjeglica, oko polovine b-h stanovnitva prema popisu iz 1991. s Broj poginulih penjao se na desetine hiljada. Zajedno sa Muslimanima, b-h Hrvati su na referendumu glasali za nezavisnost BiH, ali se u vrhu HDZ RH govorilo o Hrvatskoj u njenim etnikim c i povijesnim granicama. Poetkom jula 1992. HDZ u BiH je proglasio Hrc vatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Naoruanjem koje su dobili iz Hrvatske, z bosanski Hrvati formirali su vojne jedinice HVO. Jedinice Armije BiH, nastale preteno od muslimanskih dobrovoljaca i jedinica HVO, ostale su tokom z prve godine rata suzdrani saveznici. z U bosanskoj krizi intervenisala je Medjunarodna zajednica prijedlozima za obustavljanje ratnih sukoba zaraenih strana, kao i planovima za c rjeenje poloaja BiH. Intervencije Medjunarodne zajednice bile su motiviras z ne potrebom da se diplomatskim sredstvima suprotstavi tenjama agresora z da osvoji to vei dio teritorije BiH i zloinima nad muslimanskim stanovs c c nitvom u BiH. Pod kraj 1992. Srbi su pod kontrolom drali 70% teritorije s z BiH sa gradovima u kojima je srpsko stanovnitvo predstavljalo izrazitu mas njinu - Jajce, Brko, Viegrad, Zvornik, Odak, Bosanski Brod. UN kao i c s z pojedine lanice nisu bile spremne da preduzmu kljune mjere protiv Srbic c je da potuje ciljeve istaknute u Povelji UN i da se primora na usvajanje s zakljuaka Medjunarodne zajednice. c Iako su priznale BiH kao nezavisnu dravu, zapadne zemlje nisu nita z s predvidjele i preduzele za osiguranje cjelovitosti BiH. Svi mirovni planovi imali su za polazite etnicitet BiH, a zakljuci pregovora utvrdjivali su svaki s c put novi oblik etnike podjele BiH. Oven-Stoltenbergov mirovni plan de facto c je ozakonio etniku podjelu BiH. c U proljee 1993. otpoeli su oruani sukobi izmedju HVO i Muslimana, c c z da bi u ljeto hrvatsko-muslimanski rat dobio surove oblike do istrebljenja. Rue se i pale crkve i damije, unitavaju se naselja protivnika. Pripadnici s z s HVO vre pokolj Muslimana u Ahmiima, Muslimani ine pokolj Hrvata u s c c Uzdolu. U razliitom obliku i mogunostima praksa genocida nije strana c c nijednoj nacionalnoj vojnoj grupaciji. Diktatom Vaingtonskog sporazuma s obustavljen je ratni sukob izmedju Muslimana i Hrvata, koji je srpskom agresoru doao kao neoekivan poklon. s c Sve do 1994. Amerika je preputala Evropi da trai rjeenje bosanske s z s krize. Konano se u SAD-u poelo razmiljati da ne moe ostati po strani c c s z z c s s tako vanog podruja kao to je Balkan i Bosna. Javljalo se miljenje da 8

je BiH mikrokozmos svih pitanja koja su vana za ameriku strategiju. z c Izolacionizam je morao biti okonan. Direktno ukljuenje SAD u bosansko c c pitanje ubrzao je masovni genocid nad Muslimanima Srebrenice i pogibiju sarajevskih gradjana na pijaci od srpskih granata. Pod predsjednitvom s amerikog diplomate Riarda Holbruka otpoelo je u amerikoj bazi Dejton c c c c vienedjeljno traenje rjeenja bosanske krize. Konano su Miloevi, Tudjs z s c s c man i Izetbegovi, kao predstavnici Srbije, Hrvatske i BiH, pod imperativom c da se rat obustavi i diktatom SAD prihvatili osnove mira u BiH, denirane u Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji je pararan u Parizu 21.XI 1995. Druga etapa (1992-1995) okonana je Dejtonskim sporazumom, kojim c se BiH preuredjuje u dravu sa dva entiteta - Bonjako-hrvatske federacije z s c i Republike srpske. Entiteti raspolau sa irokom autonomijom i velikim z s kompetencijama, naroito u oblasti odbrane. c Zajednike institucije drave BiH ine Predsjednitvo BiH, Parlamenc z c s tarna skuptina i Ustavni sud. Federacija BiH imala je 51%, a Republika s srpska 49% teritorije BiH. Trea etapa (1995-2000) obiljeena je provodjenjem u praksi odredaba c z Dejtonskog sporazuma u uslovima antagoniziranih, ratnim ciljevima zatrovanih medjunacionalnih odnosa u okviru BiH i unutar entiteta. Dranje z medjunarodne zajednice bilo je protivrjeno - nosilo je obiljeje sporosti i c z povremene odlunosti. U Dejtonskom sporazumu sadrano je protivrjeje, c z c jer ne iskljuuje nijednu od imanentnih opcija: reintegraciju ili podjelu. Spoc razum uvaava praksu etnike podjele i uporedo opredjeljenje da se zatiti i z c s reintegrira predratna multietnika BiH. c U ovom razdoblju ratni ciljevi nacionalizama u BiH ostvaruju se mirnodopskim metodima i sredstvima, nejednakim mogunostima i razliitom c c snagom, ali uvijek u skladu sa njihovim ideologijama i ustaljenim motivima kojima se BiH mora podrediti. Pri tome, medjunarodna zajednica se ponaa s mahom kao posmatra i svjedok, a rjedje kao faktor koji je pozvan da djeluje c na pravcu razvoja civilnog demokratskog drutva odluno i konzistentno. s c Ratna praksa etnikog ienja nastavljena je i poslije rata. U RS nije c c sc prestalo teroriziranje i protjerivanje Muslimana, Hrvata i Roma. Hrvati u Sarajevu suoeni su sa praksom bonjake vlasti da se uklanjaju sa znaajnih c s c c politikih i privrednih funkcija i da ih vlasti ugroavaju u pravima na stan. c z U gradovima pod vlau HDZ 90% gradjana bonjake nacionalnosti lieno sc s c s je mogunosti zaposlenja a neki gradovi su nedostupni Bonjacima, koji su c s u njima zaviajno ivjeli prije rata. Vie oblika nasilja u funkciji etnikog c z s c c sc ienja bilo je u oba entiteta. Terorizam je predstavljao svakodnevnicu ivota u BiH. Teror se pokazuje kao specian rat i zamjena za oruanu z c z borbu na liniji kontinuiteta pretenzija na BiH. Povratak izbjeglica je mjerilo odnosa prema reintegraciji ili podjeli BiH. Od oko 2.000.000 izbjeglica do sada se nije vratilo u svoja mjesta ni polovina. 9

Negativnu sliku stanja u cijeloj BiH dopunjuje praksa segregacije, diskriminacije i vjerske netolerancije. U FBiH je bio uinjen pokuaj razvrstavanja c s djece u osnovnim kolama po nacionalnoj pripadnosti, ali je sprijeen pod s c pritiskom javnosti. Primjeri diskriminacije prema manjinskom stanovnitvu s javljaju se u podrujima pod vlau jednog od tri konstitutivna naroda. c sc Porazan je podatak Medjunarodne organizacije za imigracije da je u postdejtonskom petogoditu oko 100.000 dravljana BiH napustilo zemlju. U s z tome je znatan broj mladih strunjaka. c U Izvjetaju Helsinkog komiteta za ljudska prava u BiH za 2000. gos s dinu ocijenjeno je da BiH jo uvijek ne predstavlja stabilan dravno-pravni s z poredak. Na unutranjoj politikoj sceni nacionalne stranke inile su sve da s c c bi se ouvao trodjelni koncept BiH. c U zakljuku, uinio bih nekoliko konstatacija. U razdoblju 1990-2000. c c poloaj BiH odredila su bitno dva faktora: agresija i rat izazvan agresijom z (1992-1995) i Mirovni sporazum u Dejtonu u petogoditu (1995-2000). U cjes lokupnoj istoriji Bosne ova decenija nema paralele. Samo je u ovom periodu, u posljednjoj deceniji XX vijeka, BiH dola na ivicu propasti i nepovrata. s U svoje vrijeme istorijska nauka e o ovoj deceniji dati svoj objektivni sud. c Medjutim, neupitno je nae svjedoanstvo da istorija u ovom desetljeu nis c c je bila sklona Bosni, da se radilo o glavi Bosne, da se Bosna preputala s sudbini. Oko Bosne se pleo trnov vijenac a u Bosni se mrsio konopac - i vijenac i konopac da se usmrti ova dugovjena zemlja, koja je odbijala Luc dovika, prema Fatihu, Kajzeru i regentu-kralju bila stameno svoja, a jedino bila voljna da zavoli Tita koji je znao da prepozna njenu pravu kovinu. Da bi opstala, bitno je da sama Bosna shvati svoj poloaj. Nezavisno z od budueg dranja medjunarodne zajednice, opstanak Bosne primarno je u c z njenim rukama, u njenoj pameti i praksi. U svakom sluaju, Bosna duguje c istoriji zahvalnost za saznanja i plauzibilne pouke. Od Berlinskog kongresa (1878) do Dejtonskog sporazuma (1995) Medjunarodna zajednica pokazivala je interes da podjelom na sfere utjecaja odredjuje poloaj i ukida nezavisnost z malih drava. z Po istorijskoj tradiciji, naroito poslije Drugog svjetskog rata, u interc vencijama na kriznim podrujima, ona se dri prakse podjele kriznih teritoc z rija na istok-zapad ili sjever-jug. Ne postoje nagovjetaji da Medjunarodna s zajednica namjerava da napusti i revidira ovu praksu. Bosna je u ovom desetljeu rtva agresivnih velikodravnih nacionalizama, ali i sopstvene nec z z moi da formulira i slijedi imperativ optebosanskog interesa, da osigura i c s uvrsti dravnu samostalnost i nezavisnost. Kao nezavisna drava, Bosna je c z z moguna ako se u Srbiji i Hrvatskoj prevlada ideologija i politika nacionalnog c velikodravlja, ali i unutar Bosne medju Srbima i Hrvatima o nacionalnim z domovinama. Bonjaci su duni da se odreknu tenje za primatom, da je s z z BiH najprije njihova, a potom srpska i hrvatska. To su spoljne i unutranje s pretpostavke ije ostvarenje ima znaaj kategorikog imperativa za opstanak c c c i perspektive Bosne. 10

Istorijski procesi imaju svoj poetak i kraj. Tanka dejtonska vertikala c reintegracije Bosne osnovna je taka u teoriji i praksi egzistencije i budunosti c c Bosne. U posljednjem desetljeu XX vijeka BiH je vie nego ikada u svojoj c s povijesti bila u fokusu svjetske panje, to joj nije bilo na korist. z s Integracija Bosne u Evropsku zajednicu, izvan koje je u savremenoj evropskoj konstelaciji nemoguna nezavisna drava BiH, moe da ima prec z z sudan znaaj u procesu dravne reintegracije BiH. c z Bosna jest dugovjena pojava, jedna od najstarijih drava na prostoru c z koji je Istok Zapada a Zapad Istoka, ali njena starost nije znak i imperativ da joj je dolo vrijeme smrti, ve je dugovjenost dokaz njene istorijske kos c c rjenitosti, razloga i sposobnosti da svojom prirodom i egzistencijom svjedoi c razumijevanje zakonitosti istorije.

11

.

12

POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE IZMEDU DOGADANJA DUGOG I KRATKOG TRAJANJA - PROLAZNOSTI I KONSTANTE

Tomislav Iek s

Moje uee na ovom znanstvenom skupu izraz je dubokog potovanja c sc s prema osobnosti i ideji akademika Envera Redia da se isti odri. Podsjezc z tio bih neke od uesnika, posebno lanove Odbora za historijske nauke, da c c sam na jednoj od sjednica s poetka godine izrazio rezervu u pogledu svrsic shodnosti odravanja skupa koji e se baviti pitanjima historijske znanosti z c o BiH u periodu posljednjeg desetljea prolog stoljea (1990-2000.). Moj c s c stav i miljenje nekih (dr Karabegovia, npr.) bio je motiviran i temeljen s c na injenici da kratko nakon veoma uspjelog skupa uprilienog u studec c nom/novembru 1999.g., povodom obiljeavanja 40 obljetnice rada Instituta z za istoriju u Sarajevu pod istim naslovom, nije oportuno organizirati novi. Uesnici pripremnih sjednica (ukupno tri) oito su bili preokupirani slinom c c c dilemom. Na drugoj sjednici razmiljali su o skupu pod naslovom Istorijska s nauka u BiH (1990-2000). U sutini ovaj se naslov od institutskog razlikus je utoliko to je onaj bio posveen historiograji BiH, a ovaj istorijskoj s c nauci. Prvi je obuhvatao period do 1998., a ovaj do 2000.g. Ono to je s potrebno rei to je da se po nekim temama dodiruju, a po nekim dobrano i c razlikuju. Naslov ovog priloga proistekao je iz viekratnih dugih, ali zanimljivih i s poticajnih razgovora sa akademikom Rediem. Moje rezerve i ograde bile zc su utemeljene na uvjerenju da se (i tematski i sadrajno) radi o slinom z c znanstvenom skupu koji je organizirao Institut za istoriju u Sarajevu krajem 1999.g. i iji su rezultati objavljeni u Prilozima Instituta za istoriju br. c 29/2000. Bio je to pokuaj artikuliranja nekih reeksija o karakteristikama s rezultata historiografske produkcije u naslovom ogranienom vremenskom c dijapazonu. U asu dok piem ove redove u sjeanje mi dolazi knjiga Johna Reeda c s c (Dona Rida) Deset dana koji su potresli Europu, ali mi se njegovih deset z dana doimaju blijedo naspram ovih deset GODINA. Upravo tih deset godina su tako i toliko potresle nae prostore (ex-jugoslavenske, bosanskohercegos vake, posebno) da niti jedan segment ivota ili djelatnosti, jednostavno, c z 13

nakon raspada zajednike drave, nije ostao poteden negativnih reperkusic z s ja. Normalno i logino, historijska znanost, kao djelatnost koja se odvija u c s odredenom prostoru i vremenu, nije mogla da bude potedena svih kataklizminih posljedica zbivanja uoi, tijekom i nakon agresije, odnosno rata. c c Historiograja u BiH doivjela je, skoro, kompletan dekompozicijski kolaps z (organizaciono-institutski, kadrovski, pa i ideoloko-politiki) koji se posebno s c odrazio u produkciji koja je preferirarala svoju nacionalnu opciju na raun c svih ostalih. Svaki pristup na temu Historijska znanost o BiH u razdoblju 1990-2000.g. neophodno je, kao conditio sine qua non inkorporirati, bilo da se radi o analizama ili ocjenama, u kontekst pomenutih zbivanja. Bez obzira na taj, uvjetno govorei, imperativ, ma kakve vrste iskljuivost bila bi i te c c kako opasna. Posljedice agresije - rata po historijsku znanost, historiografsku produkciju u Bosni i Hercegovini su enormne, ali ni u kom sluaju se ne c smiju prenebregnuti ili potcjenjivati one do 1990.g., a niti one postdaytonske (od kraja 1995.g.). Iako e, s obzirom na karakter skupa, na prvi pogled zazvuati disharc c monino, elio bih markirati neke relevantne pojave koje su uticale na hisc z toriograju o Bosni i Hercegovini do 1992.g., na nain da su se one, to c s direktno to indirektno, bitno odrazile na njeno stanje od te godine. Na s primjer, neosporno je da su odredene institucije i pojedinci u njima (ili van njih) dugi niz godina na svojevrstan nain iz njima i drugima znanih razloc ga, opstruirali pisanje historije Bosne i Hercegovine. Posljedica tog odnosa je da su tenje npr. Akademije nauka Bosne i Hercegovine na tom planu z ostale, uprkos znaajnim istraivakim naporima, na razini pokuaja. Petoc z c s godite do Daytona, sa neponovljivim dogadanjima, presudno je utjecalo na s historiografsku produkciju na nain da su mu se akteri - autori morali apc s s solutno prilagodavati ne mogavi gotovo nita, ni objektivno ni subjektivno mijenjati! Dobar dio Priloga Instituta za istoriju Sarajevo br. 29/2000. bio je posveen upravo tim problemima pa se na njih ne bih osvrtao. Ali bih c neto dodao. Na tom skupu se moglo uti ta su upravo tijekom tog kvinkes c s nija i koju godinu vie uradili neki od povjesniara u Beogradu - ne misli se s c ni na autore, ni radove kojima su historijsku nauku pretvorili u instrument aktualne politike ili traenje promptnih odgovora na aktuelna zbivanja, koji z su manipulirajui izvorima i podacima iz kojih su najvei dio te produkcije c c nepovratno udaljili od postulata znanstvenih istraivanja. Fascinirajue su z c neke od knjiga napisane od strane historiografa srednje generacije pripadajuih tzv. drugom historiografskom krugu i u pogledu izbora obradivanih c tema, vremenskih dijapazona obrade, obima i naina rada. Napisani radovi c i navedeni primjeri nemaju namjeru da istiu sredinu ili odredene autore. c Naprotiv, navodimo ih samo kao paradigmu drugaijih uvjeta rada u isto c vrijeme, u geografski ne tako udaljenom okruenju. Svaki pogled na historiz ograju u BiH u istom vremenskom periodu, naspram navedenog sluaja, c djeluje kontrapunktno, bolje rei kontrarno. c 14

Za svaki originalni znanstveni rad, ergo i historiografski, pretpostavka je istraivanje primarnih, sekundarnih i inih izvora, publikacija, knjiga. U uvjez tima pukog preivljavanja (mislim na Sarajevo od proljea 1992.g.) problemi z c za sve koji su imali kakvih-takvih ambicija da intelektualno rade (bogami nije bilo lako ni pismo napisati!) bili su krajnje banalni. Apstrahirajui borc bu za preivljavanje svekolikih egzistencijalnih ugroenosti (zna se na ta se z z s misli) srea je bila imati na raspolaganju najrelevantniju literaturu. Pokojni c dr. B. Nilevi znao je rei da je mnoge dojueranje istraivae spaavala c c c s z c s injenica to su u svojim ladicama i okama imali poneto sakupljene neelac s s borirane izvorne grade iz doratnog vremena. Krajnje bizarno zvui podatak c da biblioteka Instituta za istoriju u Sarajevu nije imala (mislim da ni dan s danas nema!) npr. djela svojih suradnika. Malopredanji primjeri se nekome sa strane, pa i danas mogu uiniti nevanim, dapae zanemarujuim, ali c z c c realnu poziciju sarajevskih historiografa, koji su, nesumnjivo, paradigma historijske znanosti BiH tretiranog razdoblja, je nemogue ni kvantitativno ni c kvalitativno vrijednosno predstaviti i objanjavati bez akceptiranja takvih, s samo naizgled, bizarnosti! Smatram oportunim na ovom mjestu ukazati na jednu djelatnost iz ratnog opusa sarajevskih historiografa koja je, inae, uobiajena i ne bi je c c trebalo u normalnim uvjetima rada uope posebno isticati. No, zbog goc re pomenutih razloga izuzetna je kontinuiranost djelatnosti, pa ju je nuno z ne samo registrirati nego tretirati kao konstantu perioda. Ni u normalnim uvjetima nije bilo ni lako, niti jednostavno organizirati znanstveni skup. Uvodne napomene ovog priopenja to zorno ilustriraju. Od onog rujanskog c posveenog 500-toj obljetnici dolaska Jevreja u Sarajevo - Sefarad 92, onog c velebnog u Holiday Inn-u (Pola milenija Sarajeva - 19. do 21.3.1993.) na prvoj crti bojinice kada je podneseno oko 70-ak saopenja, onih pak, kos c je su organizirali Medunarodni centar za mir i Sarajevska zima i to svake godine, onog posavskog 1994.g. itd. Nisu to bili projekti sa velikim ambicijama, ali su svi njihovi materijali objavljeni i predstavljaju, bez obzira na neka neslaganja sa njihovim organiziranjem ili uracima, svojevrstan doprinos historijskoj znanosti Bosne i Hercegovine. No, tek predstoji ozbiljnije s valoriziranje uradenog. Odsustvo sustavne kritike je u ovom periodu jo naglaenije nego to je bilo ranije. Ovu prolaznost u historiografskoj znas s nosti prevladae, moda ili vjerovatno nove generacije mladih historiografa, c z ali pod pretpostavkom stvaranja mogunosti koje e se stei pojavom novih c c c asopisa iji je broj danas vie nego reduciran. c c s Ovdje i sada ograniio bih se na artikuliranje samo nekih karakterisc tinih reeksija koje mi se nameu nakon konsultiranja veeg dijela histoc c c riografske produkcije o BiH. Svako sueljavanje sa njom namee uoavanje c c c jednog paradoksa. Bez obzira da li se radi o domaim ili inozemnim autoc rima (ovi potonji su mnogobrojniji) konsultirana produkcija nesumnjivo, potvrduje iznimno veliki interes za prolost BiH. Paleta motiva tog interesa s 15

je zanimljiva i raznorodna. Preteito je uvjetovana dogadanjima vezanim z za mjesto i ulogu BiH u dogadanjima oko disolucije Jugoslavije, odnosno sudbine ovih naih prostora i naroda. Mnoga pitanja koja su se nametnula s traila su svoja povijesna obiljeja. Dio te produkcije bio je registriran, a z z dio predmetom analiza na institutskom savjetovanju, a dio e biti elaboriran c u okviru ovog znanstvenog skupa. Cjelokupna historiografska produkcija od devedesetih godina bila je u sjeni spoznaje da se u posljednju deceniju XX stoljea ulo bez napisane historije BiH, a ta je injenica, pored c s c ostalih, presudno potakla povjesniare, nae posebno, da neke periode, proc s cese ili dogadaje reinterpretiraju i revaloriziraju. Motivi za nove pristupe inspirirani su i osjeanjem potrebe za uravnoteeniji tretman nekih nezasc z lueno zapostavljenih, a za Bosnu i Hercegovinu ili neke od njenih naroda z znaajnijih tema. Vremenom je sazrelo i shvaanje o tome da je tektonic c ka ovih prostora kroz stoljea sama po sebi proizvela i previe zamki da bi c s ih i razvijenija historiograja od nae mogla do sada apsolvirati. Za nes ke su od izuzetnog znaaja postali oni dijelovi nae povijesti za koje nema c s pisanih spomenika ili dokumenata. Naglaeno zanimljive postale su neke s od tema iz kontroverznog srednjeg vijeka, osmanskog perioda, do apsurda trusnog perioda - smjena dravno i drutveno-politikih, toliko inkohez s c rentnih, politikih i gospodarskih sistema od kada je u uporabi sintagma c Bosna i Hercegovina. Konkretno se misli i na dogadanje dugog trajanja: period Austro-Ugarske, period Prvog svjetskog rata, prve zajednike drave c z - Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, zatim Drugog svjetskog rata, druge Jugoslavije i, posebno, posljednjih deset godina XX stoljea. I to sve u vric jeme kada su i ire i dalje od ove zemljice kakve nema na bliim i daljim s z prostorima zavreni procesi stvaranja drava i nacija, na kojima koegzistiraju s z etiri svjetske religije. Ovdje dolazimo do ponajvanije konstante bosanskoc z hercegovake povijesti - zakanjelost i neravnomjernost tih procesa. Teina c s z objanjenja bosanskohercegovake enigme u povijesnom kontinuitetu je izs c azov ne samo za povjesniare, knjievnike, publiciste, novinare, politiare c z c nego za sve zajedno, s tim da bi povjesniari bili ti koji bi mogli zbog svog c osnovnog pozvanja - traganje za povijesnom istinom ponajprije da dosegnu bit te enigme. Fundamentalna istraivanja profesora Adriana Hastingsa o z fenomenima involviranim u najdublje korijene proces ili meni, u duhu teorije kole analista, mnogo draeg i boljeg termina dogadanja dugog trajanja s z koji su obiljeavali, koji obiljeavaju i koji e obiljeavati egzistencijalno, poz z c z vijesno ove ire balkanske, junoslavenske, a posebno bh prostore - religije, s z etniciteta i nacionalizama (u pozitivnom smislu znaenja), mogu da prue c z najvei dio odgovora o naim sudbinama i usudima. Kako, zato i kada je c s s kod Slavena dolo do prevladavanja i usvajanja njemakog koncepta nacije s c utemeljenog na zasadama krvne povezanosti (ius sanguinis) ostae jo dosta c s vremena da se znanstveno promilja. Na drugim meridijanima i u slinim s c procesima prevladao je tzv. francusko-engleski teritorijalni koncept (ius so li). Posljedica je da su npr. u Svicarskoj svi Svicarci (a ima protestanata, 16

katolika i inih pripadnika raznih vjerskih zajednica i ateista, svakako). U SAD, zemlji razliitih rasa, vjera i drugih razlika svi su Amerikanci. U Franc cuskoj su tekli ne potoci katolike i hugenotske krvi pa su svi Francuzi itd. c Usprkos to bi svi vjerujui trebalo da se mole jednom Bogu, kako god s c se zvao, to nama u komunikaciji ne trebaju prevoditelji, ali kad i nevjes rujuim i svim smrtnicima ius sanguinis zamrai i um i oi onda c c c je, opet, svima takvima teko braniti sebe od sebe samih, a kamoli sebe s od drugih ili drugoga. I kada su oni najpozvaniji (intelektualci) trebalo da objasne svoje ili nae (kako vam drago) povijesno iskustvo onda se dobar s dio njih (nekima se po rejtingu i ugledu koji su uivali to nikako nije smjelo z desiti!) odazvao zovu krvi i tla i, naalost, pretvorio u branitelje svoje z c vjere i svoje nacije. Medu povjesniarima podosta je bilo onih koji su prestali biti sljedbenici muze Clio. Rezultanta tih rabota (dimenzije nisu nimalo irelevantne) je da sada evidentno egzistiraju tri (nacionalne) povijesti. Najalosnije i najtraginije je da se posljedice takvog stanja najnegativnije z c odraavaju npr. kroz djelatnost koja ostavlja najpogubnije negativne posz ljedice - u svim nivoima obrazovanja sa napomenom da ta spirala naroito c z pogada nie i srednje obrazovanje. Konkretni primjeri su nastavni programi, paralelni sistemi obrazovanja sa takvim nonsensima, kojima nema pandana nigdje na svijetu, da se u jednoj suverenoj dravi koriste udbenici drugih z z Drava, zatim primjeri (sreom ne tako brojni, ali ipak evidentni) aparthejda z c u kolskim uionicama uz manipuliranje sa zaista neprihvatljivim argumens c tima! Slika opeg stanja u ovom pogledu je dosta turobna, usprkos u zadnje c vrijeme stidljivim promjenama koje inicira Medunarodna zajednica i neke domae instance. c Unato svemu to su povjesniari uope (i strani i domai) uradili do c s c c c sada buduim generacijama historiografa ostaje zadatak traenja objanjenja c z s i odgovora na sijaset jo uvijek znanstveno, na moderan nain prostudiranih s c kompleksnih problema poput: pitanje bosanske dravnosti, odnosno njenog kontinuiteta; z onih koji proizlaze iz medijevalnog perioda Bosne, crkve bosanske, posebno; teorije o temeljnom narodu; karakteru viestoljetne vladavine Osmanlija, posebno procesa islamizacis je, austrougarskog perioda, nekih tema iz politike historije meduratnog c perioda (stranaki ivot nakon 1929.g. je necjelovito obraden), ravc z z c notee izmedu istraenosti historijske uloge jedine vladajue partije i z ostalih segmenata ivota i pitanja svih pitanja nacionalnog). z To tim vie i prije to je za nositelje biveg reima to, uvijek aktualno pis s s z tanje bilo jednom za svagda - rijeeno!! Ne umanjujui napore koji su injeni s c c posljednjih deset godina rezultati historiograje u BiH dobrim dijelom su ispod razine oekivanog, jer nisu nastali na zasadama moderne metodologije c na kojima se mora temeljiti suvremena historijska znanost. Kritiki izriaj c c 17

bilo ijih rezultata koji su produkt velikih napora je delikatan, pogotovo ako c se ti rezultati deniraju kao prolazni. Ako, pak, sud nije prebrz, ishitren i nedobronamjeran, onda je iskren, poticajan za razmiljanje. Takvim se doima s ocjena da je tendencija sluenje sopstvenoj naciji, pojave neoromantizz ma, nekritinosti u suvremenoj historijskoj znanosti, uklon ka politiziranju c historije. Oko takvih pojava u znanosti nema kompromisa iz jednostavnog razloga to se protive njenoj sutini. Takve sluajeve ovdje ne bi trebalo s s c navoditi u smislu ilustriranja jer se istiu samo tendencije koje su neosporne. c Razmiljanje na toj razini nuka me da uoim i istaknem da bi vraanje u s c c dalju ili daleku prolost npr. i do perioda odsustva pisanih dokumenata bilo s dobro da su motivi bili popunjavanje njenih neispisanih strana. En generale govorei, dolo je do vidljive prevage tzv. modernista (u loem smislu c s s te rijei) koji su dokaze za svoje apriorne, znanosti apsolutno neprispodobive c metode teorije, traili dokaze i otkria tamo gdje ih je bilo nemogue nai z c c c izuzimajui mogunosti raznih konstrukcija. Kod nekih historiografa dolo c c s je zbog zaudujueg nepoznavanja sutine istraivanih pojava do protezanja c c s z izuavanja ab ovo suvremenih pojava dugog trajanja u periode kada ih c apsolutno nije ni bilo! Primjera radi, procesa sazrijevanja nacionalne samobitnosti. Konkretno, kod svaka od tri najbrojnija naroda u BiH - pojmova Srba, Hrvata i Muslimana - Bonjaka. Neki su ih smjestili tamo gdje im nije s mjesto - u srednji vijek. U sluaju prva dva naroda pojam plemena iz c perioda doseljavanja identicirao se sa pojmom pripadanja modernoj naciji, koji je kod Hrvata, npr. (u BiH) aktualan vie s poetka XX st. nego s kraja s c XIX-og. Druga odlika modernista je da suvremene probleme (opet nacije, npr. kao fenomena modernog doba) tumae izletima u daleku prolost ne c s izlazei iz srednjeg vijeka. Da ne bi bilo nesporazuma i medu tradicionac listima ima onih kojima je karakteristika da tu pojavu tumae strogo se c drei svoga perioda. In ultima linea ni taj pristup ne bi doveo do pravih z c rezultata jer se radi, jednostavno, o pojavi dugog trajanja. Slijedea naglaena karakteristika historiografske produkcije o Bosni i c s Hercegovini u periodu od 1990.g. je da su njeni autori armirani strunjaci c raznih oblasti (politologije, sociologije, pravnih znanosti, publicistike...) iji c metodi istraivanja imaju vrlo malo ili nikakve veze sa metodom rada klaz sinih historiografa. Njihova djela nisu temeljena na postulatima historic ograje kao jedne od specinih drutvenih znanosti koja ima svoje metode c s istraivanja. Posljedica takvog pristupa je sluaj, primjera radi, da dva z c strunjaka razliitih prola (pravni historiar i politolog-sociolog) piui o c c c s c c c istom dogadaju koriste razliite podatke i da, logino, dolaze do dijametralnih stavova. Razlog je (za historiografe od struke - mada se i takvima mogu desiti iste stvari ukoliko su nekorektni u korienju izvora) banalan: sc nekritika uporaba izvora. Paradoksi takvih pristupa u pisanju radova iz c povijesti BiH, iji su autori i djela, ili inom izdavanja ili na promocijama u c c nekim sredinama, doekivani sa dosta euforije i obrnuto manje kritinosti, c c su u odsustvu primjene strogo znanstvenih historiografskih metoda. Istina, 18

objektivno tim i takvim obradivaima mnogo toga nije ilo na ruku u toku izc s vanredno tekih uvjeta rada, ali pomenute tekoe im ne bi mogle da poslue s s c z kao neka vrsta alibija za propuste i promaaje. Nije trebalo mnogo vremes na da se pojave prvi kritiki tonovi koji su, izuzimajui osobne iskljuivosti c c c ponekog kritizera (ne mislim kritiara), ukazivali na nekorektnosti, greke, c s evidentna zastranjenja, pa i neodrivost teorija i zakljuaka. Zanimljivo je z c da se kod jednog dijela autora pojavila naglaena doza hiperkritinosti koja s c je, pokatkad, ila do granica samoljublja, nekritinosti prema sopstvenom s c djelu, do negiranja u totalu, ak svega do sada na neku temu uradenog. Isc tina da zbog naglaenog doratnog pretjeranog ideologiziranja nae prolosti s s s ima, i te kako, potrebe za dezideologiziranjem povijesti, redeniranjem ne kih duboko uvrijeenih a oito pogrenih, pa time i neodrivih ocjena. Sto z c s z se tie ove najrecentnije produkcije, preciznije reeno jednog njenog dijela, c c uoavala se, a pokatkad nametala, potreba potovanja teorije distance. c s Poprilian broj autora (zvui uopeno i palijativno) nije uspio da prevlada c c c u sebi emotivni pristup povijesti, to sa znanou nema nikakvih dodirnih s sc taaka. Jedna iole ozbiljnija kritika analiza historiografske produkcije posc c ljednjeg desetljea mora da napravi rez koji bi odvojio onaj njen dio utemec ljen na metodologiji znanosti i one uz koji idu kvalikativi neoromantizma, ideologizacije povijesti, njenog stavljanja u slubu dnevne politike, jednom z rijeju, u produkciju koja nije u stanju da izdri, podjednako, znanstvenu c z kritiku a ni kritiku vremena. Oito je da i ovakva (necjelovita) prosudba dosega i dometa historic ografske produkcije u Bosni i Hercegovini, a dijelom i o Bosni i Hercegovini, namee zakljuak da u vremenu pred nama svi oni koji su na bilo koji c c nain involvirani u obradu prolosti treba da dobiju normalne uvjete rada c s (koji sada apsolutno nedostaju) kako bi bar veina pobrojanih nesklonosti c ispoljenih tijekom deset najteih godina postali prolost, otili u zaborav. z s s Budue generacije historiografa e, nadati se, svoja istraivanja povijesti c c z Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena temeljiti na zasadama modernih historiografskih metoda, ve poodavno prisutnih u razvijenijim kulturnim c sredinama koje e historijsku znanost u nas, i dosadanju i buduu, osloboc s c diti kako svih oblika tendenciozne subjektivnosti tako i objektivnih tekoa s c i zamki.

19

.

20

NEKOLIKO PITANJA IZ NAJSTARIJE POVIJESTI BOSNE I HERCEGOVINE

ili O NAJNOVIJIM KRIVOTVORINAMA U BOSNJACKOJ HISTORIOGRAFIJI

Ante Skegro

1) Poseni su preci Bonjaka odnosno Bosanaca s Teza o japodskim Posenima kao precima Bonjaka odnosno Bosanaca s susree se u nekoliko historiografskih djela produciranih u Sarajevu tijekom c posljednjeg desetljea prolog stoljea. Tako primjerice u publikaciji Poric s c jeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine moe se medu ostalim s z proitati i slijedee: Zahvaljujui grkom historiaru Apijanu iz I stoljea c c c c c c n. e., saznali smo da je u antiko doba u Bosni ivjelo jedno ilirsko pleme c z koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena graja od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bonjani, odnosno Bosanci. Ustvari, rije je o jeds c nom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2000 godina1) . Kad se medutim posegne za citiranim antikim autorom, onda stvari sasvim c drugaije stoje. Naime, Apijan Aleksandrijski u svom djelu Illyrika cap. 16 c svjedoei o Oktavijanovu pohodu protiv ilirsko-panonskih populacija od 35. c c do 33. g. pr. Kr. uz brojna druga spominje i japodsko pleme Posene. Apijan kae: z j j j 2) Kako nam se ne bi pripisala pristranost spram navedenog donosimo prijevod kojeg je jo 1863. g. sainio Ante Starevi (1823-1896.) s c c c poznatiji inae kao politiar, odnosno utemeljitelj Hrvatske stranke prava c c odnosno Ciste stranke prava. Stareviev prijevod citiranog Apijanovog tekc c sta glasi: Tako su onda stopram Japidci preko alpah Rimljanom podvreni. z Izmedju njih bie Posenci, koje, budu se po odlasku Oktaviana pobunite, s c s1) Dr. Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, ART 7, c s Sarajevo 1998., 31. 2) Appians Roman History (with an English Translation by Horace White), M.A., LL.D. in Four Volumes, London-Cambridge, Massachusetts 1962., vol. II, Cap IV, 21.

21

Marko Helvij, na njih poslan, gospodstvu rimskom povrati, te naelnike usc tanka poubijav, ostale pod vencem prodade 3) . Iz navedenog pasusa razvidno je da Apijan Posene spominje kao sastavnicu japodskog plemenskog saveza koji inae obitava s druge strane Alpa (kako se tad nazivao Velebit) kad se c gleda iz Apijanove rimske perspektive. Prema tome Poseni, koje bi autor publikacije Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine htio imati s rodonaelnicima Bonjaka odnosno Bosanaca, tijekom posljednjih decenija c s stare ere obitavali su na likim prostorima, dok je za japodski plemenski c savez utvrdeno da je nastanjavo prostore Like, Gorskog Kotara, Pounje te primorski prostor od Rijeke do Jablanca odnosno Karlobaga4) . Osim Apijana, ovo japodsko pleme ne spominje, na alost autora Porijekla i pripadnosti z c stanovnitva Bosne i Hercegovine, nijedno drugo vrelo5) . To znai da su s medu inima i Poseni s povijesne scene sili ili tijekom samog Oktavijanovog s pohoda protiv ilirsko-panonskih populacija (35-33. pr. Kr.) ili ubrzo nakon s toga. Traiti dakle tobonji kontinuitet izmedu japodskih Posena i Bonjaka z z odnosno Bosanaca ne samo da je suprotno Tacitovoj maksimi sine ira et studio, koje se svaki poklonik muze Klio mora drati, nego je i iracionalz no. S obzirom na injenicu da je autor Porijekla i pripadnosti stanovnitva c s Bosne i Hercegovine u stanju oivjeti ak cijelo jedno pleme nakon to je z c s ono s povjesne scene silo prije vie od dvije tisue godina, oito Tacitova s s c c maksima njemu ne znai ama ba nita. Potvrduje to i njegova konstrukcija c s s izreena u dva navrata u publikaciji koja se predstavlja kao historija Bosne c i Hercegovine6) , gdje stoji i slijedee: Prva akcija je bila usmjerena protiv c Japoda 35. godine. st. e. Borbe su bile veoma teke i vodile su se za svako s uporite, ali su Rimljani ipak uspjeli prodrijeti do njihovog glavnog grada s Metuluma (nepoznat poloaj). Poslije druge opsade i tekih okraja grad je z s s pao. U tekom boju rane je zadobio i sam Oktavijan. Osvaja je sve spalio s c i poruio. Da ne bi neprijatelju ivi pali u ruke, ene i djeca su poskakali u s z zRimska Iliria od Apiana Alexandrinskoga. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. VI., uredio Ivan Kukuljevi Sakcinski, Mletci 1863., str. 173, 21. c 4) Boris Oluji, Japodi od 5. do 1. stoljea prije Krista. Kultura u prostoru izmedu c c latenske kontinentale i jadranske civilizacije. (Doktorska disertacija). Filozofski fakultet, Zagreb 1999., pass.; Isti, Japod i Rim do sredine 1. stoljea prije Krista. Historijski zbornik c LII (1999.) 1-16; Isti, Ethnie, culture, identit probl`mes de lorigine des Iapodes et det e e Liburniens (ge du Bronze, age du Fer). LIllyrie mridionale et lEpire dans lAntiquit a e e e III. Actes du III e colloque international de Chantilly (16-19 Octobre 1996) runis par Pierre Cabanes. Tir part. Paris, 1998., 57-60; Isti, Japodi, Apijanovi plemeniti barbari. e Opuscula archaeologica 23-24 (1999-2000.) 59-64. 5) Gza Alfldy Andrs Mcsy, Bevlkerung und Gesellschaft der Rmischen Provinz e o a o o o Dalmatien. Akadmiai Kiad , Budapest 1965., 38; Dalmatia by J. J. Wilkes Lecturer in e o Roman History, University of Birmingham, Dalmatia, Routledge & Kegan Paul, London 1969., 155. 6) Iljas Hadibegovi, In memoriam prof. dr. Ibrahim Tepi (1947-1997). Prilozi Instiz c c tuta za istoriju u Sarajevu 28 (1999.) 311; Dr. Safet Halilovi, Predgovor uz drugo izdanje, c str. 11.3)

22

plamen zapaljenog grada a mukarci su se borili dok nisu svi izginuli. Slian s c otpor je pruilo i pleme Posena koji su stanovali u predjelu srednje Bosne, z ali su i oni bili savladani 7) . Prethodno je isti autor iste ove Posene bio locirao u zapadnu Bosnu8) . Oito su Poseni nakon vie od dva milenija usc s krsli i ponovno doli pod udar nasilja, ovog puta iz pera jednog nekritikog s c bonjakog povjesniara, koji im ni u grobovima ne da mira nego ih u skladu s c c sa samo njemu poznatim motivima najprije seli iz Like u zapadnu Bosnu, da bi ih odatle usadio u sredinju Bosnu. Za sada. U nekom novom ostvarenju s tko zna gdje e Poseni zavriti. c s 2) Bonjaci odnosno Bosanci su potomci Bassana odnosno Bosena s Kako autor publikacije Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hers cegovine ni sam nije siguran u ono to pie odnosno to stavlja u usta Apijanu s s s Aleksandrijskom, prisiljen je uputati se u fabriciranje novih proizvoljnosti. s Tako, primjerice, na narednoj stranici istog djela zakljuuje kako je u proc cesu slavenizacije od Bassania (je) nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bonjani. Iz tog s c naziva razvio se suvremeni oblik Bonjaci, odnosno Bosanci 9) . Oito i s sam svjestan da je u pitanju iskljuivo njegova vlastita konstrukcija, autor c ju nije ni pokuao potkrijepiti bilo kakvim argumentom. Stoga se ona bez s ikakve ograde moe nazvati grubim falsikatom kojim se u biti najvea teta z c s nanosi iskljuivo bonjakoj historiograji koja se od ovakvih pisanja ne disc s c tancira. Znai li to i u ovom sluaju da onaj tko uti da se i slae s ovim c c s z konstrukcijama, s kojima se jedino moe uporediti grubi falsikat kojeg je u z leksikografsku sintezu Ante Babia (1899-1974) o povijesti srednjovjekovne c Bosne10) nakon njegove smrti podmetnuo Marko Vego (1907-1985): Naziv Bosna esto se nalazi u srednjem vijeku u topograji i onomastici u Hrvatc skoj, Dalmaciji i Ugarskoj. Jedan predjel kod Vesprma u Ugarskoj nosi e ime Bosna 1082, a u knetvu Nitri u Slovakoj spominje se zemlja Basan s c 1130. i kmet Bosan 1138. Zena naelnika grada Zadra nosila je u XI st. c ime Bosna, kao i jedan monah u Biogradu na Moru 1103. Po logici slinoj c onoj publikacije Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine Ves go zakljuuje: Prema tome izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna cEnver Imamovi, Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici. Bosna i Herc cegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. (I izdanje), Sarajevo, novembar/studeni, 1994., str. 20; (II izdanje), Sarajevo, juli, 1998. g., str. 25. 8) Dr. Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, 31. c s 9) Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, 32. c s 10) Ante Babi, Srednjovjekovna bosanska drava. Enciklopedija Jugoslavije 2, Bosna c z Dio. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb MCMLVI, 38.7)

23

nakon seobe naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije 11) . Ovu je prozirnu Veginu krivotvorinu gotovo u cijelosti preuzeo i pisac monograje o Bonjacima koji zakljuuje: Stari su pisci smatrali da s c su Anti istovjetni Slavenima, a u izvorima iz IV st. spominje se neki antski vojvoda Bosa (autor ne precizira o kojim je autorima rije), ije bi se ime c c moglo dovesti u vezu sa rijeju Bosna. Tome bi u prilog ila injenica da c s c se Bosna u srednjovjekovnim izvorima srazmjerno esto spominje kao muko c s ime ili ensko lino ime ili kao toponim u Dalmaciji, Hrvatskoj, Ugarskoj i z c Slovakoj. Ime Bosna spominje se 1082. kao toponim za jedan lokalitet u c blizini Veszprma u Ugarskoj. Neto kasnije, 1130. i 1138. u Knetvu Nitri e s s u Slovakoj spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson. Zena nekog c zadarskog priora nosila je u XI st. ime Bosna, a pod istim imenom spominje se 1103. neki monah u Biogradu na Moru. Na osnovi toga moe se zakljuiti z c s da ime Bosna ipak nije ostalo od starijeg tudega naroda, kako se to jo 1880. tvrdilo u Rjeniku JAZU, nego da se, izgleda, neko vee slavensko plec c me Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije12) . Ovoj konstrukciji dakako ne treba komentara, iako se samo od sebe postavlja pitanje treba li se povijest Bonjaka temeljiti ba na ovako iskonsturiranim temeljima. s s 3) Bonjaci odnosno Bosanci su potomci Bathiata s Nisu samo gornje konstrukcije jedine proizvodljnosti koje su se tijekom posljednjeg desetljea pojavile u bonjakoj historiograji. U publikacic s c jiKorijeni Bosne i Bosanstva koju je inae sponzorirao iroki krug uglednih c s medunarodnih institucija13) spominjanom Apijanu Aleksandrijskom ali i suvremenim znanstvenicima podmee se u znakovito naslovljenom poglavlju c c Ilirski Bosanci i slijedee: Antiki dokumenti nam takoder saopavaju c c da je na podruju dananje Bosne ivjelo jedno pleme ije je ime odgovaralo c s z c imenu najvee bosanske rijeke. Rimski historiar Apijan iz II stoljea n. e. c c c (prije je Apijan kod ovog istog pisca bio iz I. st., op. A.S.) u svojoj knjizi o Iliriku navodi niz plemena koja su naseljavala ovaj prostor, a medu njima jedno pod imenom Bathiatai (u latinskoj transkripciji Bathiatae). Lingvisti su sloni u konstataciji da je taj naziv ekvivalentan nazivu rijeke Bathinus z11) Ante Babi i Redakcija, Srednjovjekovna bosanska drava. Enciklopedija Jugoslavije c z 2 Bje Crn. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1982, 167. 12) Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka. Bonjaka zajednica kulture, Sarajevo c s s c 1993., 24-25; ISTO, Sarajevo 1996. 13) Dr Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva. Izbor novinskih lanaka, predavanja c c sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga. (The Roots of Bosnia and Bosnianness). Realizirano uz pomo: UNESCO, European Cultural Foundation c (Amsterdam), Council of Europe, Communautes Europennes, The Swedish Association e of Publishers, Causes Communes Belgique u okviru projekta Festival Sarajevo, Sarajevo, svibanj 1995.

24

jer se i u nazivu plemena javlja dentalna aspirata th, to pokazuje da s s im je isti korijen. To potvrduje da dananji naziv rijeke Bosne kao i naziv naroda koji danas ivi na ovom prostoru (Bonjani, Bonjaci ili Bosanci), z s s potjee iz antikog, odnosno predslavenskog doba. Mada Apijan ne navodi c c poblie u kojem je dijelu dananje Bosne dotino pleme ivjelo, po miljenju z s c z s arheologa i historiara starog vijeka (pisac ove konstrukcije ne precizira o c kojim se arheolozima i povjesniarima radi) njega treba lokalizirati negdje c uz obale ove rijeke. Ponajprije u njenom gornjem toku, odnosno u dijelu nekadanje rimske provincije Dalmacije kroz koji je proticala rijeka Bosna, s a to je otprilike bilo od njenog izvora do visine dananjeg Vranduka. Takvu s lokalizaciju nalae i Apijanovo izlaganje, koji je na glavni i jedini izvor za z s c ovo pitanje14) . Apijan Aleksandrijski u kontekstu prie o Oktavijanovom ratnom pohodu protiv panonsko-ilirskog svijeta od 35. do 33. g. spominje i z plemena na prostoru izmedu Neretve i Drima. Apijan kae:

Ante Starevi prec c vodei ovaj Apijanov citat Batiate oito omakom preskae. Njegov prijevod c c s c ovog pasusa glasi: On (dakle Oktavijan, op. A.S.) ukroti prvim udarcem Oxiejce, Parteneatce, [Batiatce], Talantce, Kambejce, Cinambre, Meros c s mence, Perisejce. . .15) . Sva pobrojana plemena, kao to je ve naglaeno, obitavala su na jugoistonim prostorima rimske provincije Dalmacije, kamo c se, trebalo bi to biti jasno i autoru publikacije Korijeni Bosne i Bosanstva, podruje dananje Bosne nikako ne moe smjestiti16) . Nabrojana su u konc s z tekstu spominjanog Oktavijanovog vojnog pohoda protiv panonsko-ilirskih c populacija od 35. do 33. pr. Kr.17) . S obzirom na injenicu da ih, izuzev Apijana Aleksandrijskog, ne spominje niti jedno antiko odnosno bilo c koje drugo vrelo, na alost kontruktora Korijena Bosne i Bosanstva ni za z Bathiate se ne moe potvrditi preivljavanje nakon Oktavijanovog ratnog z z s pohoda18) odnosno dokazati kontinutet izmedu njih i Bonjaka odnosno Boc s sanaca. Batiatae se ne moe takoder locirati ni na podruje sredinje Bosne z gdje se razvila srednjovjekovna Bosna kako bi to on pod svaku cijenu elio. z Takvu lokaciju ovog sitnog ilirskog plemena, nasuprot eljama autora Koriz jena Bosne i Bosanstva, Apijan Aleksandrijski ne nalae ni na koji nain19) . z c Dakle ni Bathiati ne mogu niti povijesno niti zemljopisno biti preci Bonjaka s odnosno Bosanaca.Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, 24-25. c Rimska Iliria, str. 173, 16. 16) Dr. Enver Imamovi, Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici, I. izdanje, c str. 21; II. izdanje, str. 26. 17) Alfldy Mcsy, Bevlkerung und Gesellschaft, 35. o o o 18) Alfldy Mcsy, Bevlkerung und Gesellschaft, 38; Wilkes, Dalmatia, 155. o o o 19) Alfldy Mcsy, Bevlkerung und Gesellschaft, 168. o o o15) 14)

25

4) Bosna sa zvonika splitske katedrale Sv. Dujma Kako bi se pod svaku cijenu, u doslovnom smilslu rijei, dokazao tobonji c z antiki karakter Bosne i Bonjaka odnosno Bosanaca autor publikacije Koc s rijeni Bosne i Bosanstva posee i za rimskim natpisom sa zvonika splitske z katedrale Sv. Dujma predstavljajui ga kao rimski natpis u kojem se spoc s c minje rijeka Bosna pod nazivom Bathinus (Basina)20) to je dakako ista proizvoljnost. Inae, spomenik koji se predstavlja kao Spomen Bosne od pric je 1900 godina, a koji je inae preuzet iz knjige Ive Bojanovskog o rimskim c cestama u Dalmaciji21) , bio je podignut povodom gradnje magistralne ceste od Salone do Heduma. Sam natpis glasi ovako: / [C]aesar divi Augusti f(ilius) / [A]ugustus, imp(erator), pontif(ex) max(imus), / trib(unitia) potest(ate) XXI, [c]o(n)s(ulatu) III, / viam a Salonis ad He[dum c]astel(lum) / Daesitiatium, m[ilia pass]uum / CLVI munit, / et idem viam ad Ba[thinus u]men, / quod dividit Breu[cos ab Oseriat]ibus, / a Salonis mili[a pas]sum / CLVIII. Iz teksta ovog natpisa sasvim je jasno vidljivo da na njemu nema nikakva spomena Bosni, osim ako se pod Bosnom ne podrazumijeva Bathinus. No, taj pojam je na samom natpisu jasno deniran pojmom umen a koji se odnosi na rijeku, o emu neto nie, a nikako na Bosnu kao polic s z tiki subjekt kao to bi autor gornje konstrukcije elio pod svaku cijenu. Isti c s z autor u publikaciji Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine s ovaj isti natpis predstavio kao spomen Bosne od prije 1900 godina22) , te je temeljem toga zakljuio kako je znanost ve davno utvrdila da se Bosna c c u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to moe proitati na epiz c s grafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem (sic!),to se odnosi na c z rijeku Bosnu23) . Tako je ovom autoru samo jedna jedina reenica posluila kako bi u njoj plasirao ni manje ni vie nego est falsikata: 1) Ne radi se o s s spomenu Bosne od prije 1900 godina s obzirom na injenicu da ovaj natpis c na kojem se toboe nalazi Spomen Bosne potjee iz 18. a nikako iz 98. z c godine po Kr. kako ga autor predstavlja; 2) Nije poznato da je bilo koja znanost dokazala postojanje Bosne kao politikog subjekta u rimsko doba s c obzirom na injenicu da su tada bosansko-hercegovaki prostori bili sastavni c c dio rimskog Ilirika, odnosno provincij Dalmacije i Panonije; 3) Bosna se, u a skladu s tim, u rimsko doba nije mogla nazivati Bassaniom pa niti od prilike; 4) Bassania se ne moe pronai ni na kakvim spomenicima ukljuujui z c c c i epigrafske; 5) Ad Bassantem nije ablativni nego akuzativni oblik. Inae c ablativni oblik Ad Bassantem- a prezentiran je i u publikaciji KorijeniImamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, 24. c Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Djela ANUBiH, knj. XLVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo 1974. s 22) Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, 31. c s 23) Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, 31. c s21) 20)

26

Bosne i Bosanstva 24) (Sto li bi o ovakvom tumaenju latinske gramatike c rekli studenti starovjekovne povijesti sa Filozofskih fakulteta u Sarajevu i Tuzli?); 6) Putna stanica Ad Bassantem ne odnosi se na rijeku Bosnu nego na rimsku putnu stanicu poznatu sa Tabulae Peutingerianae a koja se inae c nalazila kod prijelaza preko rijeke Bosuta u Zupanji25) . Treba li ovomu bilo kakva komentara? 5) Bosna od Bathinus umen, Bassinus odnosno bosina Pisac sinteze o historiji Bonjaka na jednom se mjestu takoder pozabas vio porijeklom imena Bosna. Dobro je da se znanost bavi i imenima zemalja, pogotovo kad to rade lingvisti odnosno onomastiari. No, kad su u pitanju c pravnici onda je to neto sasvim drugo. Tako se u spomenutoj sintezi moe s z proitati i slijedee: Neki rimski izvori spominju u tom smislu Bathinus c c umen ili ilirski Bassinus, to bi opet znailo tekua voda. Ime Bosna s c c bi se, prema nekim piscima (ne kae se kojima, op. A.S.), moglo dovesti u z vezu sa rijetkom latinskom rijeju bosina, kojom se oznaava granica (limes c c ili termines). Rije je, kao takva, izgleda, bila sauvana u govoru Franaka, c c koji su u VIII st. na podruju Bosne bili graniari prema Bizantu. Po tome c c bi Bosanci bili isto to i graniari. Analiza: Najprije Bathinus umen. Kad s c ozbiljan povjesniar posee za ovim terminom onda bi trebao i objektivnosti c z radi svakako spomenuti da oko lokacije rijeke zvane Bathinus znanost jo s uvijek nije donijela denitivan sud, a o emu su inae ispisane brojne strac c c nice iz per vrlo uglednih lingvista26) . Za latinsku rije bosina, a kojom bi a trebala biti ekvivalent rijei limes odnosno termines, ne moe se unato svih c z c pokuaja ui u trag u bilo kojem leksikonu, odnosno rjeniku latinskog jezis c c ka pa ni onog kojim su govorili Franci. Dalje: Nigdje i nitko nije dokazao da su tijekom osmog stoljea na podruju suvremene Bosne Franci bili grac c niari spram Bizanta. Na podruju Bosne i Hercegovine dokazano je samo c c postojanje franakog oruja27) no nitko se nije do pojave monograje o poc z vijesti Bonjaka usudio izrei kvalikaciju da su to oruje koristili iskljuivo s c z c c Franci28) , odnosno Bosanci branei Bosnu od Bizanta.E. Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, 23-24. c Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba. Djela ANUBiH, knj. LXVI, c Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 6. Sarajevo 1988., 374. s 26) sc Balduin Saria, Bathinus umen. Zbornik naunih radova posveenih Ferdi Siiu, Zac c greb 1929., 137-142; B(alduin) Saria, Bathinus umen. Klio 23/1 (1930.) 92-97; B(alduin) Saria, Bathinus-Bosna. Klio 26/2-3 (1933.) 279-282; Nikola Vuli, Le euve Bathinus. c Bulletin de lAcadmie des lettres, Belgrade, 1 (1935.) 143-151; Milan Budimir, Flumen e nomine Bathinus. Glas Srpske akademije nauka, knj. 236, Beograd 1959., 57-64; Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Djela ANUBiH, knj. XLVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo 1974., 192-199. s 27) Mate Zekan, Karolinki i poslijekarolinki nalazi iz Bosne i Hercegovine. Livanjski s s kraj u povijesti. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Opinsko hrvatsko vijee s c c obrane, Split Livno 1994., 55-79. 28) Mladen Ani, Hrvatska u karolinko doba. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, cc s s Split 2001.25) 24)

27

6) Bosanska mornarica od Kotora do Zadra S obzirom na injenicu da se teko miri sa suvremenom geopolitikom c s c situacijom na jugoistoku Europe autor publikacije o bosanskoj vojsci29) takoz der posee za proizvoljnostima. Stoga je u ovom kao i u nekim drugim svojim ostvarenjima30) razvio priu o vihoru bosanske zastave sa zlatnim ljiljanic ma na ratnoj bosanskoj oti na Jadranu od Kotora do rijeke Zrmanje povi Zadra na elu s admiralom Mleaninom Nicolom Basejom31) . Ranis c c je je ve bio ustvrdio kako je Bosna postala pomorskom zemljom i vlastitom c otom jo od 10. stoljea32) , dakle kad je niti bilo nije. O kakvoj se bosans c skoj oti i Bosni kao pomorskoj sili radilo Marko Perojevi kae: Kao c z to se je Tvrtko bio obratio Dubrovanima za nadzornika bosanskih gradova i s c posada, isto se je tako pobrinuo i za svoju mornaricu obrativi se Mleanima, s c da dozvole svome gradaninu Nikoli Baseju, da stupi u njegovu slubu kao z admiral bosanske mornarice. I ako je to bilo protiv propisa, republika je udovoljila (3. oujka) Tvrtkovoj molbi, a kasnije mu prodala i jednu galiz c ju (podvukao A.S.).33) Sima Cirkovi o istom veli: U proe e 1383.

bosanski kra je preduzimao nove korake oko stvaraa svoje flote. U Veneciji je kupio jednu laku galiju (podvukao A.S), , i uzeo, a zatim poruqio da se izgrade jox dve (podvukao A.S) uz pristanak venecijanske vlade, jednog mletaqkog patricija za svog admirala. Stvarae pomorskih snaga i podizae Svetog Mihaila, jednog novog grada blizu danaxeg Opuzena, poznatog vixe pod imenom Brxtanik, pokazuje da je Bosna ve tada imala pod svojom punom kontrolom doi tok Ne retve (podvukao A.S).34) Tako je u glavi autora publikacije o bosanskojvojsci od samo jedne galije i narudbe jo dviju te donjeg toka rijeke Neretve z s zaplovila cijela jedna bosanska ota sa zlatnim ljiljanima na Jadranu od Kotora do Zadra. Zakljuak cDr Enver Imamovi, Historija bosanske vojske. Art 7, Sarajevo 1999. c Enver Imamovi, Bosansko primorje od najstarijih vremena do propasti samostalne c drave 1463. Neum i Bosansko Primorje, 14; Isti, Korijeni Bosne i Bosanstva, 319. z 31) Imamovi, Historija bosanske vojske, 41. c 32) Imamovi, Bosansko primorje, 14; Isti, Korijeni Bosne i Bosanstva, 319. c 33) Sime Ljubi, Listine IV, 194-195; Marko Perojevi, Kralj Stjepan Tvrtko I. Poviest c c hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 1942., 324. s 34) Sima irkovi . Istorija sredovekovne bosanske dr ave. Srpska kievna zadruga, Beograd 1964., 151.30) 29)

28

Ovo su samo neki najdrastiniji primjeri odstupanja pojedinih bonjac s c kih historika tijekom zadnje decenije prolog stoljea od pravila pisanja pos c vijesti a koja je postavio jo rimski povjesniar Publije Kornelije Tacit (o. s c 55-117), a kojih bi se inae trebali drati svi oni koji se povjesniarima nac z c zivaju. Potogovo bi se tih pravila trebali drati oni koji se kite najviim z s akademskim titulama, odnosno sveuilinim zvanjima. Naravno, slinih pric s c mjera ima i na drugim stranama, no to istinskim povjesniarima ne bi smio c biti motiv za gornje konstrukcije, osobito u djelima namijenjenim znanosti a pogotovo vojsci, odnosno ueniko-studenskoj omladini koja, to joj nitko ne c c bi smio uskratiti, bar u dananjem svijetu mora imati mogunost adekvatnog s c i istinitog obrazovanja. Uostalom, zar nas povijest, pogotovo ova naa tuna s z bosanska u kojoj niti jedna generacija nije uspjela odrasti u miru, niemu c nije nauila? c

29

.

30

CETVRT STOLJECA HISTORIOGRAFIJE O CRKVI BOSANSKOJ

s Pejo Cokovi c

Zahvaljujui zanimanju povjesniara za Crkvu bosansku, domaa je i c c c strana historiograja o tom pitanju u posljednjoj etvrtini XX stoljea zabic c ljeila vrijedne rezultate koji upotpunjuju nae znanje o bosanskim krstjaz s nima i njihovoj sljedbi. U prethodnom razdoblju, o kome je opirnije pisao s J. Sidak, u historiograji su ve bili utrti putovi kojima bi istraivai ubuc z c due trebali tragati u traenju odgovora na jo nerijeena pitanja. Sidak je, c z s s poput slubenog kroniara, pomno biljeio i ocjenjivao sve to se u njegovu z c z s irokom vidokrugu pojavljivalo u nas i vani, ali je njegovom smru 1986. gos c dine Crkva bosanska izgubila svog vjernog kritikog kroniara i izvjestitelja. c c Zahvaljujui tome, njegovo mjesto u prouavanju te iznimno sloene problec c z matike je viestruko vano, a njegovi rezultati nezaobilazni, jer je on - kako s z je primijetio S. Cirkovi - ne samo mnogo sam stvarao nego i pratio, biljeio c z i ocjenjivao sve ono to se o bosanskoj heterodoksiji pojavljivalo. Neki od s tih njegovih radova i kritikih prikaza stanja pitanja Crkve bosanske u histoc riograji sakupljeni su i potom objavljeni u posebnoj knjizi koja, osim svoje znanstvene vrijednosti i injenice da je postala lako dostupno dragocjeno poc magalo strunjacima u njihovu radu, vremenom pojavljivanja oznaava kraj c c jednog izvjetajnog razdoblja i poetak novog o kome u Sidakovu smislu jo s c s nije pisano, a kronoloki se podudara s posljednjom etvrtinom XX st. na s c koje smo se ovom prigodom kanili osvrnuti. Budui da je zanimanje istraivaa za ta pitanja iz srednjovjekovne boc z c sanske povijesti nastavljeno i u posljednjoj etvrtini XX st., a nesmanjenim c intenzitetom traje i danas, osjea se potreba da se javnost upozna s najc novijim dostignuima na tom polju, jer te injenice dovoljno su snane da c c z opravdaju takav pokuaj. Do poetka 1970-ih o pitanju Crkve bosanske u s c povijesnoj znanosti postignut je velik napredak prihvaanjem koncepcije F. c Rakog kao opeg okvira za dalje prouavanje svih onih pojedinanih pitac c c c nja oko kojih se miljenja jo uvijek razlikuju. Isto tako valja naglasiti da s s su povjesniari dotad uglavnom prihvatili tezu o evoluciji u uenju Crkve c c bosanske i njezinu postupnom pribliavanju pravovjernom kranstvu potz sc kraj XIV i na poetku XV st., koja se sve vie nametala kao jedino mogui c s c 31

nain da se taj nesklad to vie ublai. Tim kompromisnim stavom trebalo c s s z je ublaili esto nepomirljive zakljuke pojedinih istraivaa temeljene na z c c z c c raspoloivoj izvornoj gradi razliite provenijencije. Taj nesklad u karakteru z izvornih vijesti uoio je jo F. Raki, pa su njegove teze poslije snano utjec s c z cale na stavove istraivaa i razvoj historiograje o tim pitanjima. Iznijete z c napomene bile su potrebne radi boljeg razumijevanja znanstvenih rezultata s c koji su ponudeni naoj zainteresiranoj javnosti u posljednjoj etvrtini XX st. budui da oni oslikavaju stupanj znanstvenog objanjenja pitanja bosanske c s heterodoksije u naoj i stranoj historiograji. s Nakon silnih napora da se suprotnosti ublae i gledita priblie, dio isz s z c traivaa stao je naputati ponudeni okvir, koji je od 1954. prihvaao i J. z c s Sidak, te su tematiku Crkve bosanske poeli sve ee promatrati izvan njec c sc gova konteksta kome ona kao historiografski problem ponajprije pripada. Ma to danas mislili o pojmovima pravovjerje i krivovjerje, nepomirljivosti s sljedbenika jednog i pripadnika drugog uenja, uzajamnim osudama i kritic kama te naim simpatijama i antipatijama prema jednima i drugima, pojave s iz prolosti moraju se prosudivati po kriterijima vremena kome su pripadas le. Stoga i dananji odgovor mora ponajprije udovoljiti zahtjevu da naim s s suvremenicima prouavanu pojavu prikae to je mogue vjernije, odnosno c z s c onakvom kakvu su je doivljavali ljudi njezina doba. Napokon, treba rei z c da veina istraivaa koji su u posljednjih dvadeset i pet godina pisali o Crc z c kvi bosanskoj, zapravo je samo nastavila izvjetavati javnost o rezultatima s svojih najnovijih radova, uz napomenu da su i dalje uglavnom slijedili dotadanje prihvaene historiografske rezultate. Stoga, s punim razlogom treba s c istaknuti da njihov rad u ovom razdoblju, na kraju stoljea, ini okosnicu c c historiografskog stanja Crkve bosanske i prevladavajue miljenje s kojim i c s ubudue valja najozbiljnije raunati. Njihovi znanstveni rezultati osobito su c c snani prema onim miljenjima iji se autori vraaju starim rjeenjima, z s c c s koja su u povijesnoj znanosti ve bila nepovoljno ocijenjena i, nakon kric tikog razmatranja, odbaena, te za njihovim ponovnim aktualiziranjem nec c ma znanstveno opravdana razloga. Ukratko, s punim pravom bi se moglo rei da su postignuti rezultati solidna podloga za ve postavljeni i prihvaeni c c c okvir, koju je postavilo prouavanje Crkve bosanske u proteklom razdobc lju. Sukladno tome, u postignutim rjeenjima sadrane su i naznake glavnih s z smjernica koje pokazuju prema kojim se pojedinanim pitanjima pomicalo c zanimanje istraivaa. Zanemarimo li na trenutak glavninu istraivaa koz c z c ji nisu imali nekog posebnog razloga za korjenite promjene svojih ranijih stavova, smjer budueg rada je jasno odreden. Dosljednost u tom pogledu c opravdava i injenica da u meduvremenu nije otkrivena nova izvorna grada c koja bi sugerirala krupnije promjene u dananjem pristupu prouavanju Crs c kve bosanske u odnosu na onaj koji je kao ispravan ve prihvatila povijesna c znanost. U nastojanju da se javnosti prikau rezultati povijesne znanosti o bosanz skoj heterodoksiji u najirem smislu te rijei neophodno je utvrditi kriterije s c 32

po kojima e se odrediti to se od nastale strune literature odnosi na tu c s c c temu, a to je dodatno nadopunjuje. Valja, medutim, naglasiti da e se, s ma kako te granice usko ili iroko odredili, budui istraivai u svome radu s c z c morati nezaobilazno oslanjati i na onu literaturu kojoj ta pitanja nisu bila u sreditu zanimanja, nego su im pojedini autori pristupali u kontekstu s ireg izlaganja velikih tema koje se na razliite naine dovode u izravnu vezu s c c s Crkvom bosanskom i njezinim krstjanima. Broj takvih radova je iznimno velik, a njihovi znanstveni rezultati korisni i vrijedni. Ipak, ovdje treba upozoriti da naim prikazom nee i ne mogu biti obuhvaena sva ta djela, s c c jer ona u osnovi pripadaju drugim tematskim cjelinama. Historiografsku literaturu o Crkvi bosanskoj, koja je nastala u posljednjoj etvrtini XX st. c valja stoga pratiti na vie razina, odnosno razdijeliti je u vie smislenih cjes s lina, kako bi upozorenje na nju buduem itatelju pruilo to potpuniju i c c z s odredeniju predodbu dananjeg stanja tog pitanja u povijesnoj znanosti, z s te mu omoguilo to jednostavniji uvid i pomoglo da se lake snade medu c s s mnogobrojnim naslovima raznolikim po tematici i razliitim po znanstvenim c rezultatima. Osim nekoliko velikih radova u kojima je Crkva bosanska obradena monografski, a problem manje-vie obuhvaen cjelovito, povjesniare su ipak s c c mnogo vie zanimala pojedinana pitanja iz te problematike, pa su im se s c puno ee vraali. U namjeri da utvrdimo odredeni redoslijed po kome c sc c emo se osvrnuti na najnoviju historiografsku literaturu o naoj temi, ini c s c nam se potpuno opravdanim na prvom mjestu upozoriti na stanje izvora koji o tome svjedoe oima suvremenika. Po broju napisanih radova te razc c novrsnosti pitanja zanimljivih za prouavanje Crkve bosanske treba potom c istaknuti one radove iji autori prikazuju ope crkvene prilike u srednjovjec c kovnoj bosanskoj dravi, mada njihov preteit broj u sreditu zanimanja ima z z s Katoliku crkvu, odnosno njezine misionare u Bosni, pripadnike Dominikanc skog i Franjevakog reda iji je rad u izravnoj vezi s djelovanjem bosanskih c c krstjana kojima se po tadanjim kriterijima velikih pravovjernih crkava dos sljedno spoitavalo dualistiko krivovjerje. U tematsko-kronolokom slijedu c c s na samom poetku postavlja se pitanje pojave heterodoksije u srednjovjekovc noj bosanskoj dravi i postanka institucionalno izgradene sljedbe bosanskih z krstjana poznate iz domae izvorne grade pod imenom Crkva bosanska. U c tijesnoj vezi s tim pitanjima postavlja se i novo koje se odnosi na utvrdivanje ispravnog imena budui da u tom pogledu nije suglasna ni dostupna izvorc c c s na grada ni povjesniari koji se bosanskom heterodoksijom bave ve vie od z c s 135 godina. To pitanje zavrjeduje pozornost istraivaa i stoga to ono podrazumijeva i sugerira odgovor o vjerskoj i crkvenoj pripadnosti bosanskih krstjana nekom od poznatih srednjovjekovnih dualistikih pokreta. S tim c u vezi, valja upozoriti da ni dananji istraivai nisu u tom pogledu jedinss z c tveni, iako je do poetka devedesetih godina XX st. izvjesno da su nazivi c Crkva bosanska i (bosanski) krstjani opravdano stekli prednost pred drugim nazivima, osobito pred nazivom bogumili. Budui da je Crkva bosanska bila c 33

u institucionalnom pogledu potpuno izgradena sljedba te da je imala vlastito ustrojstvo, lanove i hijerarhiju, razumljivo je da su i ta pitanja takoder privc laila pozornost povjesniara kojima je domaa i dubrovaka izvorna grada c c c c omoguila da ga potpunije i pouzdanije prikau, ba kao i njezinu ulogu u c z s javnom i politikom ivotu srednjovjekovne bosanske drave i drutva. Ve c z z s c su davno povjesniari zapazili da zapadna izvorna grada govori o postojanju c veza izmedu zapadnih dualista, ponajprije katara s bosanskim krstjanima, pa je i o tome u ovom izvjetajnom razdoblju nastalo nekoliko radova. Najs manje uspjeha imali su istraivai u pogledu prouavanja uenja bosanskih z c c c krstjana i njihove sljedbe, iako je i to pitanje privlailo njihovu pozornost. c U vezi s tim, opreke suvremenih izvornih svjedoanstava su najo trije, pa c s su i sumnjive analogije najee. Osobito zanimanje znanstvenici su u c sc posljednjih dvadeset i pet godina posvetili prouavanju srednjovjekovne boc sanske kulturne batine, pa su u tom sklopu prouavali, kritiki obradivali i s c c izdavali rukopise nastale u krilu Crkve bosanske za potrebe njezinih krstjana i pojedinih uglednih laika. Pitanje nestanka Crkve bosanske takoder je pobudivalo veliko zanimanje znanstvenika koji su toj zanimljivoj temi pristupali s dva razliita aspekta, jedni su njezin nestanak promatrali u kontekstu c misionarskog djelovanja franjevaca u posljednja dva desetljea XV st. boc sanske dravne samostalnosti i Tomaeva progona krstjana 1459-60., a drugi z s u kontekstu islamizacije bosanskog drutva nakon uspostave turske vlasti, s pri emu se posljednjih godina poelo vraati ranije odbaenim tvrdnjama. c c c c Isto vrijedi i za dio literature nastale na temu steaka. c Stupanj istraenosti neke teme mjeri se u znanosti karakterom radova z koji su o njoj nastali. Gledano u tom smislu, prouavanje bosanskog krivoc vjerja u polovici 1970-ih rezultiralo je nastankom vie sinteza iji su autori s c pokuali uklopiti pojedinane rezultate u iri okvir institucionalno zvan Crks c s va bosanska. Sidaku su do objavljivanja njegovih studija 1975. bile poznate dvije, ona M. Loosa i F. Sanjeka te je stigao analizirati i ocijeniti njihove rezultate. Trea, ne manje znaajna monograja J. V. A. Finea, ostala je c c Sidaku nedostupna pa je, razumljivo, izostala i njezina ocjena. Sidaku je, dodue, Fineov rad na crkvenoj povijesti srednjovjekovne Bosne bio poznat s na temelju dva njegova ranije objavljena rada za koja suzdrano istie da z c su ulomci jedne vee cjeline, te da ne doputaju da se njegovo shvaanje o c s c Crkvi bosanskoj bolje upozna. Svoje znanstvene rezultate o bosanskom krivovjerju J. V. A. Fine je saeo u kraem radu koji je kao referat podnio na z c z s medunarodnom skupu odranom 1978. u Skopju. Batu gdje je Sidak stao s praenjem historiograje o tom pitanju morao bi zapoeti novi izvjetaj. c c s Na poetku ovog prikaza treba upozoriti na djela iji su autori cjelovitic c je obuhvatili problematiku Crkve bosanske i njezinih krstjana te su svojim djelima dali vaan doprinos daljem razvoju historiograje. Nakon sinteza z kojima je zavrio dotadanji pregled stanja ovog pitanja u domaoj i stranoj s s c historiograji i u novom, izvjetajnom etvrtstoljetnom razdoblju objavljeno s c 34

je vie monografskih publikacija i kraih studija u kojima je bosansko krivos c vjerje, institucionalizirano u Crkvi bosanskoj, cjelovitije prikazano. U tom nizu prvo se pojavilo francusko izdanje doktorske disertacije F. Sanjeka, koja se tek manjim izmjenama razlikuje od njezina hrvatskog izdanja iz 1975, pa u osnovi i dalje ostaje na snazi ocjena koju je o tome djelu svojedobno dao J. Sidak. Nakon toga, nastupa desetogodinje razdoblje u kome histos riograja nije dobila opsenije djelo u kome bi pitanje Crkve bosanske bilo z c cjelovitije monografski obradeno sve do pojave knjige D. Dragojlovia koja se pojavila nakon dugogodinjeg autorova prouavanja srednjovjekovnih s c dualistikih pokreta u Maloj Aziji i na Balkanu. Njegova opsena monograc z ja o Crkvi bosanskoj i njezinim krstjanima zamiljena je kao trei svezak s c njegova opirno zasnovanog djela o povijesti bogumilstva. Autor je u monos graji dao cjelovit prikaz podrijetla, crkvene organizacije, vjerskog uenja, c te djelovanja i stvaralatva bosanskih krstjana, koji su za njega bili izdanak s orijentalnog monatva mistine tendencije. Zbog metodolokog pristupa koji s c s zauzima u prouavanju, te iznimno sloene teme, istraivaki mu rezultati c z z c ne prate napore koje je uloio. Posljednji sveobuhvatan prikaz Crkve boz sanske dao je S. Jalimam koji je to svoje djelo prvi put objavio 1996. pod manje ambicioznim naslovom, a potom 1999. neto izmijenjeno i dopunjeno s pod drugim naslovom. Za autora su bosanski krstjani, koje on uporno naziva bogomilima, autentina i autohtona pojava u srednjovjekovnom bosanskom c drutvu. Osim to se autoru mora prigovoriti povrnost zbog koje mu ras s s dovi vrve tiskarskim pogrekama ni interpretacijski mu djelo ne pridonosi s razvoju povijesne znanosti, budui da bez valjana razloga i argumentacije c uglavnom ignorira pozitivne rezultate domae i strane historiograje, koje c je, barem po naslovima autora i njihovih priloga, brino prikupljao i desetak z godina ranije objavio u posebnom bibliografskom prilogu. Mada nisu tako opsene i po broju pojedinanih pitanja tako iscrpne z c kao spomenute monograje, za dalji razvoj historiograje o Crkvi bosanskoj mnogo su vanije studije J. Sidaka i S. Cirkovia u kojima su oba autoz c ra saeli rezultate svojih dugogodinjih prouavanja bosanskog krivovjerja. z s c Tek to je ocijenio stanje pitanja Crkve bosanske u historiograji do 1975. J. s Sidak je u posebnom radu jo jednom sintetizirao znanstvene rezultate svojih s dotadanjih istraivanja o toj temi, objavivi ga 1976. najprije u prijevodu s z s na francuski, a godinu dana poslije i njegov izvorni hrvatski tekst. Nakon Sidaka, svoje znanstvene rezultate u dva navrata iznio je i S. Cirkovi, koji c je u veoj sintezi iz 1987. promatrao Crkvu bosansku u kontekstu njezine c nazonosti i uloge u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i drutvu, te ponoc z s vo u studiji iz 1995. u kojoj snanije naglaava njezin dualistiki karakter z s c i poziciju zemaljske crkve. Za samu studiju autor istie da se oslanja na c njegov vei rad o Crkvi bosanskoj iz 1964. koji je kao referat proitan na c c z medunarodnom znanstvenom skupu, odranom 1963. u Rimu i Firenci. Za razliku od navedenih radova koji u sreditu pozornosti imaju pitanje bosans skog krivovjerja, krai pregled povijesti Crkve bosanske promatrane u irem c s 35

kontekstu narodnih pokreta iroko rasprostranjenih na evropskom prostoru s s od pojave popa Bogumila u Bugarskoj do djelovanja Jana Husa u Cekoj, dao je u svome poveem djelu M. Lambert. Opsean prikaz ustrojstva i uloc z ge Crkve bosanske u javnom i politikom ivotu srednjovjekovne bosanske c z s drave i drutva u XV st. dao je u doktorskoj disertaciji P. Cokovi, koju z s c je 1988. obranio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a saetak tih svojih z stavova i zakljuaka rezimirao je poslije u posebnoj studiji. c Mnogo vie radova nastalo je o pojedinanim pitanjima neophodnim za s c bolje razumijevanje cjelovitog problema bosanskog krivovjerja koje u domaoj i stranoj historiograji ve vie od 135 godina zaokuplja pozornost c c s povjesniara i djelatnika drugih usmjerenja koji na svoj nain pokuavaju c c s pridonijeti rjeenju velike zagonetke poznate kao Crkva bosanska. Neka od s pitanja koja su ranije dovodena u izravnu vezu s tom problematikom, danas vie nemaju takav tretman, ali istraivai se i dalje njima rado bave. s z c Stoga emo i mi ovdje upozoriti na radove koji svojim pristupom i temac tikom ne pripadaju iskljuivo Crkvi bosanskoj, ali nedvojbeno pridonose c njezinu boljem razumijevanju. Od velikih tema ini se razlonim na prc z vo mjesto postaviti onu koja u sreditu svog zanimanja ima crkvene prilike s u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Ta problematika je u posljednje vriz jeme podjednako pobudivala radoznalost i pozornost crkvenih i svjetovnih povjesniara koji su, s obzirom na specinosti svojeg poloaja, tim pitanjic c z ma interpretativno i po izboru tema pristupali razliito. Veina autora koji c c su se u proteklom razdoblju zanimali za crkvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi, gledala je na to pitanje kroz prizmu Katolike crkve, koz c ja je zauzimala sredinje mjesto u njihovim nastojanjima da prikau njezin s z poloaj i djelovanje u bosanskoj dravi i drutvu. Crkva bosanska u tim z z s radovima ima tek sporedno mjesto, ali osobito vano u konkurentskim nasz tupima dviju crkava, njihovih hijerarhija i sveenstva, za razumijevanje konc fesionalnih prilika u Bosni. S obzirom na temu ovog priloga, upozorili bismo ponajprije na one radove koji prouavanjem pojedinanih pitanja pridonose c c boljem rasvjetljavanju problema Crkve bosanske u cjelini, a njihovi su autori uglavnom armirani povjesniari koji se tim pitanjima ve dugo bave. Tu u c c prvom redu mislimo na najnovije radove S. M. Daje koji svoju pozornost z prvenstveno usmjerava prema konfesionalnim prilikama u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i Katolikoj crkvi ije je misionarsko djelovanje prvenstvez c c no okrenuto suzbijanju utjecaja Crkve bosanske i njezinih krstjana, koji su bili osobito prisutni u javnom ivotu u XIV i prvoj polovici XV stoljea, z c potom radove A. Komadine, B. Rupia i Sidaka, te napose F. Sanjeka, koji cc je u vie navrata pisao o crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni. S s tim u vezi, njegovu znanstvenu pozornost zaokupljalo je pitanje kranstva sc uope na srednjovjekovnom prostoru, potom djelovanje katolike bosanske c c biskupije u kontekstu djelovanja heterodoksnog kranstva institucionalizisc ranog u Crkvi bosanskoj, te djelovanje sljedbenika te crkve u polovici XV st. 36

Slijedea velika tema kojoj su se istraivai rado vraali i o njoj s razliic z c c c tim uspjehom pisali odnosi se na pitanje islamizacije bosanskog stanovnitva. s U vezi s tim sloenim povijesnim procesom u starijoj se historiograji mislilo z da su osobit udio u njemu imali bosanski krstjani zbog antagonizma prema Katolikoj crkvi i neprihvaanja njezina vjerskog uenja koje su u Bosni poc c c kuavali kroz dulje srednjovjekovno razdoblje nametnuti katoliki misionari. s c Gledite o masovnom prelasku sljedbenika Crkve bosanske na islam, histos riograja je bila odbacila nakon to su istraivai za takvo miljenje nali s z c s s uporite u turskoj izvornoj gradi. Tom pitanju studiozno se posvetio S. M. s Daja koji je nakon prouavanja znanstvenih rezultata o tom pitanju u poratz c noj historiograji i prouavanja dostupne izvorne grade, u posebnoj studiji c odbacio tezu o kontinuitetu izmedu bosanskog i muslimanskog plemstva kao i tvrdnju da su u islamizaciji bosanskog stanovnitva najveeg udjela imali s c bogumili ili pak kriptobogumili, istaknuvi da taj proces u cijelom svom s tijeku nije bio iskljuivo ni prisilan ni dragovoljan. c U nastojanju da ovim prikazom to cjelovitije obuhvatimo historiografs ske rezultate do kojih su istraivai doli u posljednjih etvrt stoljea, poz c s c c kuali smo njihove radove podijeliti u vie tematskih cjelina u okviru kojih je s s njihova pozornost preteito usmjerena prema sasvim odredenom pitanju, nez zaobilaznom u prouavanju sloene problematike Crkve bosanske i njezinih c z krstjana. Na poetku tog tematskog niza s punim opravdanjem treba navesti c pitanje koje se tie pojave krivovjerja u zemlji bana Kulina i postanka instic tucionalno izgradene Crkve bosanske. Zanimljivo je, medutim, istaknuti da bata pitanja u proteklom dvadesetpetogodinjem razdoblju nisu privlaila s s c pozornost povjesniara. Izostanak njihova zanimanja moe se dovesti u vec z zu s injenicom da dostupna izvorna grada, barem u pogledu kronologije, ne c nosi nikakve neizvjesnosti, jer sve to se o tome zna potjee iz doba vladavine s c bana Kulina. Mnogo je pak nejasnija situacija u pogledu utvrdivanja vremena nastanka Crkve bosanske kakvu poznaju izvori iz XIV i XV st. To pitanje s vie pozornosti pratio je S. Cirkovi koji je analizirao kronotaksu imena crs c kvenih dostojanstvenika zabiljeenih u Batalovu evandelju te, u usporedbi sa z slinim popisima katolikih i pravoslavnih prvosveenika, doao do zakljuka c c c s c da poetke institucionalno izgradene Crkve bosanske treba traiti najranije c z u sedamdesetim i osamdesetim godinama XIII stoljea. Svoju ranije iznijetu c tvrdnju o organskom izrastanju Crkve bosanske iz katolike ecclesiae bosc nensis, J. Sidak je u svome posljednjem radu o toj problematici kronoloki s precizirao godinama nakon 1247. i podvrgavanja Bosanske biskupije Kalokoj nadbiskupiji. Izjanjavanje o tom pitanju nisu mogli izbjei ni drugi c s c povjesniari koji su problematiku bosanskog krivovjerja pokuavali cjelovitic s je obuhvatiti i objasniti, ali svi pritom nisu bili jednako uspjeni. Iako je ve s c Sidak nepovoljno ocijenio Mandievo datiranje poetaka hereze u srednjovjec c kovnoj bosanskoj dravi negdje izmedu godine 1000. i 1018. za bugarske z vladavine u Bosni, na njegovu se argumentaciju u novije vrijeme poelo c zaboravljati, pa je S. Jalimam ustvrdio da prema svim pretpostavkama, 37

nastanak bogomilske vjere treba pratiti od [. . . ] vremena kraja XI i poetka c XII vijeka. Na odreden nain tim pitanjima pozabavio se S. H. Ali koji c c je u opsenom referatu podnijetom na znanstvenom skupu u Skopju 1978. z promatrao bosanske krstjane u kontekstu njihova podrijetla i odnosa prema manihejstvu. O crkvenim organizacijama poznatim kao ecclesia Dalmatiae i ecclesia Sclavoniae, te njihovoj vezi s podrujem srednjovjekovne bosanske c drave posebice je pisao D. Dragojlovi, koji se pitanjem podrijetla Crkve z c bosanske bavio i u posebnoj knjizi. O upotrebi razliitih imena kojima su suvremenici nazivali sljedbenic ke Crkve bosanske i opravdanosti upotrebe istih koje su prihvaali pojedic s ni istraivai u svojim radovima pisali su D. Dragojlovi, P. Cokovi, V. z c c c Geresdorfer i R. Joli. Iako su povjesniari ve ranije upozorili da je od c c c svih imena kojima su suvremenici u uem smislu nazivali sljedbenike Crkve z bosanske najopravdaniji naziv krstjani (bosanski krstjani), jer su tako dosljedno biljeeni u domaim ispravama ili pak onima nastalim u slavenskoj z c kancelariji u Dubrovniku, a namijenjenim bosanskim vladarima i velikaima, s istraivai koji su se i u posljednjih 25 godina bavili tim pitanjima zanemaz c rivali su to upozorenje te su i dalje u svojim radovima upotrebljavali nazive koji bez dodatne argumentacije i objanjenja ne bi mogli dobiti prednost s pred spomenutim domaim nazivom. c Ustrojstvom Crkve bosanske bavilo se vie istraivaa bilo da su to pitas z c nje promatrali u cjelini ili su pak svoju pozornost usmjeravali tek na pojedine stupnjeve hijerarhijske asti. Uz naelnu primjedbu da su tom pitanju odgoc c varajuu pozornost neizbjeno poklanjali autori sintetikih pregleda povijesc z c ti bosanskog krivovjerja i njegove institucionalno potpuno izgradene sljedbe, s ve smo spomenuli da se za tu problematiku posebice zanimao P. Cokovi c c koji se, osim u svojoj neobjavljenoj disertaciji, tim pitanjima vraao u vie c s navrata. U tom smislu najprije se javio radom o gostima u bosanskih krstjana, potom studijom o krstjaninu Vlatku Tumurliu i, napokon, saetim c z pregledom tog cjelovitog problema. Crkvenom hijerarhijom bosanskih krstjana u posebnom radu pozabavio se D. Dragojlovi, a o najpoznatijem c njihovu pripadniku, gostu Radinu Butkoviu, pisao je J. Sopta, kojega je c nepoznavanje stanja problema Crkve bosanske u historiograji odvelo u potpuno kriva razmiljanja. O pitanju uloge bosanskih krstjana i njihove crkve s u srednjovjekovnom bosanskom drutvu i dravi pisalo je vie autora od kos z s jih smo radove nekih ve spominjali u vezi s drugim pitanjima (S. Cirkovi, c c s P. Cokovi), te Z. Benkovi, koji je svoje zanimanje usmjerio na socijalnu c c i politiku stranu tog djelovanja. U uskoj vezi s tim pitanjima je i rad S. c Jalimama u kome autor govori o politikom poloaju bosanskih krstjana u c z srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i drutvu. z s Karakter izvorne grade odredivao je istraivaima podruje zanimanja, z c c izbor teme te potom snano utjecao na rezultate do kojih su dolazili u z 38

prouavanju te problematike. Oskudica domaih izvora upuivala je poc c c vjesniare na koritenje svjedoanstava koji su nastali u krilu drugih dualisc s c tikih crkva, najee u krugu junofrancuskih katara i lombardijskih patac c sc z rena. Prouavanjem tih izvora autori su uoavali postojanje stanovitih veza c c izmedu krivovjerja u Bosni i dualistikih sljedbenika u spomenutim sredinac ma, pa je tako nastalo vie radova. Svoju pozornost D. Basler je usmjerio s prema, u historiografskoj literaturi o Crkvi bosanskoj, dobro poznatoj epizodi iz izjave Jakova Becha u kojoj se tvrdi kako su lombardijski heretici kroz dulje vrijeme u XIV st. odlazili u Bosnu da se tamo temeljito upute u nauku koja je bolja od nauke Rimske crkve. Na iste podatke osvrnuo se i M. Loos, koji je spomenutu situaciju promatrao u kontekstu u kome je Bosna prikazana kao posljednje jako heretiko uporita u Evropi, na jednoj strani, c s i praktine potrebe institucionalno unitenih ostataka zapadnih dualista da c s se u dogmatskom smislu osposobe kod duhovnih autoriteta medu bosanskim krstjanima, odnosno - kako sm Jakov Bech svjedoi - da reenu nauku a c c potpuno i savreno naue od uitelja koji tamo stanuju. U novije vrijeme s c c na te podatke svratio je pozornost i S. Jalimam, koji je u svom radu ponovio tvrdnje D. Baslera o visokom uilitu u Bosni, iako su one u historiografskoj c s literaturi odbaene. Vezu izmedu junofrancuskih katara i bosanskih krc z stjana pronalazi i F. Sanjek koji uoava slinosti u postupku inicijacije kod c c jednih i drugih. Kratak pregled bosanskog krivovjerja i njegove sljedbe dao je R. Manselli promatrajui to pitanje u irem kontekstu crkvenih prilika na c s istonoevropskom prostoru. Nakon A. Solovjeva, podacima engleskog diploc mata Paula Ricauta vratio se kratkim radom M. Hadijahi, koji je pokuao z c s utvrditi vezu izmedu - kako sam kae - islamiziranih bogumila i hrvatskih z i slovenskih protestanata. Od posebne vanosti za prouavanje Crkve bosanske je poznavanje njeziz c c na vjerskog uenja, pa ne zauduje injenica da se tim pitanjima u posljednjih c c etvrt stoljea bavilo vie istraivaa. Posebno vaan prilog tim pitanjima c c s z c z dao je S. Cirkovi koji je na temelju glosa u Srekovievu evandelju analizirao c c c uenje Crkve bosanske. U vie radova tim pitanjima nakon 1975. vraao se c s c F. Sanjek koji se zanimao za stare obredne knjige, polemike spise, obredu i c stvaranju prema uenju bosanskih krstjana. O dualistikoj kozmologiji u boc c gumilskih krivovjeraca na Balkanu, medu koje je svrstao i bosanske krstjane, pisao je Z. Zlatar. Bez veeg uspjeha pitanjima eshatologije i kozmogonije u c bosanskih krstjana bavio se poslije i S. Jalimam, koji je uglavnom ponavljao ranija stajalita koja su o tome zauzimali poznati autori. s U tijesnoj povezanosti s uenjem Crkve bosanske stoji prouavanje rukoc c pisne batine nastale u njezinu krilu za praktine potrebe bosanskih krstjana s c i njihovih sljedbenika. Stoga ne iznenaduje veliko zanimanje znanstvenika za te rukopise i njihovo objavljivanje. Povjesniari knjievnost