A.pavlovicCehov - Novele

7/22/2019 A.pavlovicCehov - Novele

1/92

Anton Pavloviehov

NOVELE

Preveo Dervi Imamovi

SVIJET A. P. EHOVA

Anton Pavloviehov, sin sitnog trgovca i ljekar, zavrava u ruskoj knjievnosti epohu velikog realizma, kako ga je Lukanazvao,realizma koji poinje Gogoljevom a zavrava njegovom pripovijetkom, premda nje-govu sredinju i najduu vremensku dionicu uXIX stoljeu ispunjava uglavnom roman. Izbor pripovijetke kao pjesnike forme ne podlijee iskljuivo odredbama prirodeumjetnikovog dara, vepredstavlja i "soci-jalnu porudbinu" epohe podesnu da se u nju odlije savremeni ivot. U sluaju ehova to jeepoha kraja jednog vijeka ne samo kalendarski vei sa stanovita kretanja i razvitka drutvenih formi: dotrajalim, usitnjenim oblicima

jednog ivota i drutva, s njegovim isto tako sitnim reprezentantom - malim ovjekom, najvie je odgovarala, prostorno i vremenski,kratka pripovijetka s komikom kao obiljejem svijeta koji prolazi. I mada je ehov poznat kao tvorac sasvim nove pjesnike forme,lirske drame, lirske zato to je ono to se dogaa beznaajno, a drama je najdinaminiji umjetniki knjievni anr, mala epska forma ili

pripovijekta, ije se stilske karakteristike mogu iskazati kao lakonizam, komika i lirizam koji je Tolstoj odredio rijejuimpresionistiki, dominantno se pojavljuje u njegovom stva-ralatvu.

Svoj nain pisanja i pripovijetku kao anr ehov je doveo do savren-stva, to e Maksim Gorki hiperbolino ovako formulisati:"Poslije vas sve izgleda kao da je toljagom napisano." I zaista, poslije ehova ruska se knjevnost kree tokovima poezije u stihu jer

je poslije njega tuda vodio put, iako se tradicije realizma nee nikada sasvim ugasiti bez obzira na preobraaje koje e taj knjievnipravac doivjeti na poetku vijeka koji je nastupao. Zato u tvrdnji simbolista da je ehov njihov prethodnik, da je on ak u osnovisimbolista, ima djeliistine, mada ehov neosporno ostaje u okvirima poetike realizma.

U svekolikom ehovljevom stvaralatvu suvereno dominira tema "malog ovjeka", ali je ehov sasvim izmijenio odnos prema tommediju koji je bio stalan predmet oblikovanja socijalne knjievnosti XIX vijeka i argument za protest. Iz ehovljeve umjetnike

prakse Maksimu Gorkom nije teko bilo izvui pitanje i problem odgovornosti tog "malog ovjeka" za svoju vlastitu sudbinu i utvrditida u revolucionarnoj epohi koja dolazi Bamakini i Djevukini nee predstavljati vrijednost dostojnu umjetnikove panje. Slianzaokret ehov je napravio i u pogledu ocjene sela i seljaka liavajui ga idealizaicija koje je u svoje vrijeme, ne bez razloga, unosio u

pripovijetke Ivan Turgenjev. I ovakva umjetnika rjeenja bila su bliska Maksimu Gorkom.

U izboru koji se nudi itaocu dato je nekoliko uzoraka ehovljevog majstorstva u domenu kratke prie. Pa ipak, najmanje jednomnaruen je taj princip, a mjesto komike koja se u ehova uzdie u predjele grotesknog vienja svijeta zauzima nenadmani lirskiugoaj. Razumije se da je rijeo "Stepi". U tom smislu ovoj pripovijeci se pribliava veoma poetina "Katanka", jer se Jegorakinidoivljaji s putovanja po stepi kao i lutanje malog psa Katanke iskazuju kao imanentno lirski.uveni "Paviljon br. 6" blizak im jesamo brojem stranica, jer je to ivot, tanije, njegov umjetniki ekvivalenat, lien svake poetinosti predmeta, tragika beznaaosloboena svake patetike, slika tamnice koja prerasta u simbol svekolikog ivota. Tipom predmeta i stila "Paviljona br. 6" blii jekratkim pripovijetkama koje ulaze u izbor ("ovjek u futroli", "Kameleon", "Smrt inovnika"). Podui "Joni" predstavlja realizaciju,u ehova vepoznate teme, banalizacije provincijske i provincijalne inteligencije iji je ritam izraen hronikom, dok je "Duica",tanije, naslovna junakinja iz nje, svojevrsna varijanta Gogoljevog Hljestakova iz "Revizora", ili hljestakovtine, sa onomsposobnou junakinje da se poput Gogoljevog junaka ameboidno preobraava i prilagoava u doticaju sa svakom novom okolinom.

Pa ipak "Stepa" je izuzetna pripovijetka u ehovljevom pripovje-dakom opusu jer otkriva namjeru vee epske forme budui da ju jepisac, prema vlastitom svjedoenju ostavio namjerno nedovrenom. U beskraj stepskog prostora, kao okvir i pozadinu za sliku, utkanaje epskom postupnou koju markira sporo putovanje kolskog karavana i ista takva na-racija, jedna u sutini lirska tema - doivljajstepe i dogaaja u njoj djeaka Jegoruke. Lirika potie od onog, a priori lirskog, u literaturi poznatog i esto koritenog duhovnogdoticaja izmeu prirode i djeaka, starca i djeaka, nepoznatog svijeta i djeaka, vienje van svake serije koje su formalisti nazvalimoda s pravom "ouenje". U sjeanju ostaje silueta koije u beskraju prostora s tri ljudske glave u njoj kao tri crne take na bijelom

poprsju s djeijeg crtea, od kojih jedna manja pripada Jegoruki, a druge dvije dvojici inae karakterno suprotnih ljudi: dobrom ocuHristoforu i strogom, poslovnom, naizgled bezdunom ujaku Kuzmiovu. Drugu dionicu putovanja kao drugi sie ini povorkanatovarenih kola s Jegorukom i koijaima koje je pisac ponaosob okarakterisao. U ta dva siea ubaen je dramski motiv razbojnitvas koscima i trgovcima, motiv nokturna - susret sa zaljubljenim lovcem pri svjetlosti vatre to od sree ne moe da spava pa lutastepom, zatim isto tako lirski i zagonetnou isto tako pukinski kao i prethodni motiv "djeve to pjeva iza breuljka", i najzad, poredostalih, motiv susreta s Varlaamovom kojega svi u stepi trae, pa to traenje ima neku iskonsku, gotovo mistinu simbolinu du-binu.U odnosu na druge ehovljeve pripovjetke, "Stepa" ostavlja utisak nedovoljno naseljenog prostora, ali nam se ini da u tome i leinjena vrhunska, nenadmana poetinost, kojom je pisac zakoraio svojim putem u poetsko naslijee ruske klasike Tolstojevog tipa.

U stravinom "Paviljonu br. 6" realizam prelazi u realistiku sim-boliku totalitetom svoje obuhvatnosti. Jer ovdje nije u pitanju samokon-kretna sudbina Gromova i Ragina kao drutvenih tipova vesudbina dru-tva i ovjeka, pri emu duevna bolnica nosi znamenjeljudske tamnice, a njene reetke fungiraju kao mea koja razdvaja svijet tlaitelja i potla-enih. Svoju filozofiju "mirenja s blatom",


2/92

ideju koju e poslije ehova varirati u vie navrata, Maksim Gorki, dr. Ragin je platio tako to je postao pacijent bolnice-tamnice ukojoj je i sam radio. Mnogi kritiari se slau u tome da sluaj dr. Ragina kao ehovljevo rjeenje predstavlja kritiku Tolstojeve ideje"neprotivljenja zlu nasiljem". ehov ne tretira primjer dvojice luaka, veusamljenih ljudi, istina, preosjetljivih, koji iz objektivnihrazloga dospijevaju u duevnu bolnicu. Dodue, u sluaju dr. Ragina svemu prethodi porodina tragedija poslije koje dolazi bijeda.Jedna od magistralnih misli pripovijetke odnosi se na ovjekovu nezatienost u drutvu zasnovanom na nasilju. I kakve stilske razlike

proizlaze iz tipa stvarnosti realizovane u "Stepi" i one u "Paviljonu br. 6". Kakvu supstancijalnu gustinu i tvrdou forme u koju jeotisnut svijet bolnice-tamnice ispoljava njegova slika uporeena s oblicima pastelno razvedene njenosti u kojima je iskazana stepa. Unjemu, tj. "Paviljonu br. 6", ljudska tragika dobija oblik nakazne, groteskne stvarnosti iz koje je protjerana svaka ne-posredna,

konkretna ljepota. Jer u "Stepi" je, pored Varlaamova i Kuzmiova, koji i nije tako straan i bezduan ovjek kako ga esto u kriticiocjenjuju, naslikan jo i Jegoruka, otac Hristofor, Pantelej... A ovdje nema nikoga - najbolji ljudi su postali luaci.

Kao to je vereeno, u "Joniu" pisac biljei hroniku banalizacije intelektualca ljekara u provincijskom gradu. On postaje olienje iakter onoga ega se sam bojao - banalne svakodnevnice kojoj se sam nekad suprotstavljao. Granina linija poetka njenog trijumfa

poklapa se s tre-nutkom kad u pripovijeci, takorei, prestaje radnja, kad poinje univerzalni ehovski epilog - kraj suprotstavljanjaokolnostima. Tema banalizacije ruske inteligencije jedna je od centralnih u ehova. U "Joniu" se di-namiki sie o ljubavi s objestrane i porodici u kojoj se njeguje kakva-takva umjetnost izlijeva u kruti i tvrdokorni malograanski mehanicizam sticanja i ivljenja

po ustajalom redu i navikama. Od samog poetka pripovijetke paralelno s motivom ljubavi i "slavujeva vrta" zvui motiv banalizacijekoja se kao fatum nadnijela nad junacima - iz kuhinje dopire i ponavlja se miris prenog luka i zveka noeva. To su dvije mogunostikoje stoje pred junacima pripovijetke. Ali nakon neuspjeha u ljubavi ljekar Starev, poput junaka iz "futrole", oputa se i dospijeva ukoloteinu na kojoj se gubi vlastito lice do anonimnosti.

U dvije pripovijetke, "Smrt inovnika" i "ovjek u futroli", ehov je varirao slian tip stvarnosti ili ovjeka ija predmetnost ispoljavavisok stepen stilske tipoloke podudarnosti. U oba sluaja je ipak u pitanju slu-benika socijalna psihologija koju modelira donakazne jednolikosti i du-evnog siromatva apsolutistika drava i njene institucije. Obje pripovjetke su svojevrsne satirinehiperbole s dva iva pokojnika. "Futrola" je jedna od sredinjih i veoma uoljivih, glavnih ehovljevih tema, realizovana u jednoj

upeatljivoj cmo-bijeloj tehnici. U sutini, oba junaka se nadovezuju na tip "malog ovjeka" koji je ruska knjievnost u toku jednogvijeka veoma esto i rado varirala saosjeajui s njim, pri emu je Bjalikov socijalno opasniji jer raspolae "futrolom". Vesmo kazalida je u pogledu odnosa prema "malom ovjeku" ehov imao drukiji stav od pisaca-prethodnika. tavie, "mali ovjek" u njega

postaje aktivno drutveno zlo, to e Gorki razviti do eliminisanja teme o "malom ovjeku". U Dostojevskog se Djevukin sakriva daprikrije spoljanju bijedu, prnje u koje je obuen, u ehova je to "futrola" za psihu koja ne zavreuje zatitu.

Kao drutvena boljka i tip ponaanja, kameleonstvo je jedna od omi-ljenih ehovskih tema, izvor njegove nenadmane komike. Uponuenom izboru ono je varirano dva puta, i to u pripovijeci "Kameleon", u kojoj je pojava ist socijalni oblik, i u pripovijeci"Duica" prevashodno kao "stal-na" duevna, prirodna osobina junakinje koja se na prvi pogled doima kao dobrota, kao pozitivnaosobina. Duevna mimikrija je najtei oblik beskarakternosti, njena nulta taka, i zato kao psihika osobina veoma uoljiva.Dogmatinost "futrole" kao opne oko praznine i "dijalektinost" kameleonstva u istoj su zatitnoj funkciji neega to svojomkakvoom nije dostojno zatite tako da ona, zatita, postaje smijena, apsurdna, sa stano-vita humaniteta besmislena. U svojimminijaturamaehov uzima ek-stremne sluajeve pojave, onako kako je to Gogolj nekada inio, da bi apsurdnost takvih ljudskihnapora kao socijalnog ponaanja bile to uoljivije itaocu kome se on u svojim pripovijetkama veoma esto direktno obraa.

ehovljev pejza, moda sa izuzetkom "Stepe", veoma je krt i uglav-nom osloboen onoga to nazivamo antropomorfizmom. On jetu da pokae kako ivot ljudi na svijetu moe da bude lijep (Jermilov), u funkciji, dakle, pievog optimizma.

Malo je pisaca u svjetskoj knjievnosti koji su poput ehova umjeli da postave krupna ivotna pitanja u prostorima u okvirimaevropske knji-evnosti na prvom mjestu. Poslije njegove saetosti nije se u ruskoj knji-evnosti imalo kud nego - u stih i ona jekrenula tim putem, moda da raisti teren, da stvori poetsku rijeza novu, veliku pjesniku prozu poput one iz XIX vijeka, kao to jeto uinila Pukinova i Ljermontovljeva poezija na poetku tog vijeka.

Nazif Kusturica

KATANKA

I

NEOZBILJNO PONAANJE


3/92

Mlada, ria kuca - mjeanac jazavara i psa pokuara - njuke vrlo sline lisiijoj, trala je gore-dolje po trotoaru i za-brinuto zirkalana sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plaui, podizala as jednu, as drugu ozeblu apu i pokuavala da shvati kako se to moglodogoditi da zaluta.

Odlino se sjeala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar.

Dan je poeo time to je njen gospodar, stolar Luka Aleksandri, navukao kapu na glavu, pod miku uzeo nekakvu drvenu stvarzavijenu u crvenu maramu i viknuo:

- Katanka, hajdemo!

uvi svoje ime, mjeanac jazavara i psa pokuara iziao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potraoza gospodarom. Muterije Luke Aleksandria su ivjele uasno daleko, tako da je on, prije nego to bi stigao do svakog od njih, moraoda nekoliko puta navraa u krmu i da se potkre-pljuje. Katanka se sjeala da se tim putem ponaala krajnje nepristojno. Od radostito ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone to su ih konji vukli, utravala u dvorita i

jurila za psima. Stolar ju je svaki as gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je ak srdito epao za njeno lisiijeuho, prodrmusao je i procijedio:

- Crk-la da-bog-da, gaduro jedna!

Kada je obiao muterije, Luka Aleksandrije navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je poao poznaniku knjigovescu, odknjigovesca u krmu, iz krme kumu itd. Kratko reeno, kada je Katanka dospjela na nepoznati trotoar, vese smrkavalo i stolar je

bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunao:

- Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u pakluemo da gorimo...

Ilije prelazio na dobroduni ton, dozivao Katanku i govorio joj:

- Ti si, Katanka, sitna ivotinjica i nita vie. Spram ovje-ka ti si isto to tesar spram stolara...

Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatretala muzika. Kada se Katanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ideitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je ila na ivce, ona se uznemirila i poela da zavija. Na njeno velikoiznenaenje, umjesto da se uplai, zakreti i pone da psuje, stolar se iroko nasmijeio, stao mirno i salutirao svo-jom ruurdom.Videi da je njen gospodar ne grdi, Katanka je poela jo jae da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar.

Kada je dola sebi, muzika vie nije svirala i puka vie nije bilo. Potrala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospo-dara, aliavaj! stolara tamo vie nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, jo jednom je pretrala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao...Katanka je poela da njuka trotoar nadajui se da e gospodara nai po mirisu njegovog traga, ali prije toga je proao neki nitkov unovim gumenim kaljaama i sad su se svi tanani mirisi mijeali sa otrim smradom kauuka, tako da se nita nije moglo razabrati.

Katanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nae gospodara, a u to vrijeme poelo je i da se smrkava. S obje strane uliceupalili su se fenjeri i na kunim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjskalea i koijake kape, i to se vie smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Katanke su neprekidno gore-dolje prolazilenepoznate muterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (itavo ovjeanstvo Katanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela:na svoje domaine i njihove mute-rije; meu jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge jeona sama imala pravo da hvata za noge.) Te muterije su sada nekud urile i na nju nisu obraale nikakvu panju.

Kada se vesasvim smrklo, Katanku je obuzelo oajanje i uas. Ona se uurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umo-rila selutajui itav dan sa Lukom Aleksandriem, ui i ape su joj ozeble, a uz to jo bila je i strano gladna. itavog dana samo joj sedvaput posreilo da neto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od kroba i u jednoj krmi pored tezge je nala koicu odkobasice - i to je bilo sve. Da je bila ovjek, sigurno bi vepomislila:

"Ne, tako se ne moe ivjeti! Morau se ubiti!"

II

TAJANSTVENI NEZNANAC


4/92

Ali Katanka ni o emu nije mislila i samo je plakala. Kad joj je vemehki paperjasti snijeg sasvim prekrio lea i glavu i ona, odiznemoglosti utonula u teki drijeme, najednom je kapija kljocnula, kripnula i udarila je u slabinu. Katanka je skoila.

Iz otvorenih vrata je iziao nekakav ovjek koji je pripadao grupi muterija. Postoje Katanka zacviljela i nala mu se pod nogama, onnije mogao a da je ne primijeti. Nagnuo se nad nju i upitao je:

- Kuco, odakle ti ovdje? Jesam te udario? O, jadnice, jad-nice... Ali, ne ljuti se... Oprosti mi.

Katanka je pogledala neznanca kroz snjene pahuljice na trepavicama, i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljukastogovjeuljka, obrijanog bucmastog lica, u cilindru i raskopa-noj bundi.

- to cvili? - nastavio je zbacujui joj prstom snijeg sa lea. - Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah, jadni psiu! ta emosada da radimo?

Osjetivi u glasu neznanca toplotu i saosjeanje, Katanka mu je liznula ruku i zacviljela jo runije.

- Kako si draga, smijena! - rekao je neznanac. - Kao prava lisica! Ali ta, nema druge, hajde sa mnom! Moda e i ti za netovaljati... No, fjut! - On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao znaiti samo jedno: "Hajdemo!"

I Katanka je pola.

Nije prolo ni pola sata, a ona je vesjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i, nagnuvi glavu ustranu, umiljato i ra-doznalo gledalaneznanca kako sjedi za stolom i veera. On je jeo i bacao joj komadie hrane. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira, zatimkomadimesa, pola piroke, kokoijih kosti, a ona je to, onako gladna, sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. I to je vie

jela, sve je gladnija bila.

- E, slabo tebe hrane tvoji domaini! - govorio je neznanac gledajui s kakvom je pohlepom Katanka gutala nesavakane zalogaje. - Ikako si samo mrava! Sama kost i koa...

Katanka je pojela mnogo, ali se nije najela, jelo ju je samo oamutilo. Poslije veere je legla nasred sobe, opruila noge i, osjeajui uitavom tijelu neku prijatnu malaksalost, poela je da pomahuje repom. I dok je njen novi gospodar, zavaljen u naslonjai, puiocigaru, ona je mahala repom i rjeavala pitanje: gdje je bolje - kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokustvo bijedno iruno; osim fotelja, otomana, lampe i ilima, nema nita vie i soba izgleda prazna. Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari; onima sto, strug, itavu gomilu stru-gotine, strugae, dlijeta, testere, kafez sa tiglicom, korito... Kod neznanca nema nikakvih mirisa, akod stolara je uvijek magla i divno miriu tutkalo, lak i strugotine. Ali neznanac ima jednu znaajnu prednost - on daje mnogo da se

jede i, treba mu priznati, sve dok je Katanka sjedila pored stola i njeno gledala u njega, nijednom je nije udario, nijednom zalupaonogama i nijednom se nije proderao: "Mar napolje, prokletinjo!"

Kada je njen novi gospodar popuio cigaru, iziao je iz sobe i za asak se vratio drei u rukama mali madrac.

- Hej, ti kuco, doi ovamo! - rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. - Lezi tu. Spavaj!

Zatim je on ugasio lampu i iziao. Katanka se razbakarila na madracu i sklopila oi. Sa ulice se zauo lave i ona je htjela da nanjega odgovori, ali ju je najednom i sasvim neoekivano obuzela tuga. Sjetila se Luke Aleksandria, njegovog sina Feuke i prijatnogmjestaca pod strugom. Sjetila se kako se za dugih zimskih veeri, kad bi stolar strugao ili naglas itao novine, Feuka obino s njomigrao... Za zadnje ape ju je izvlaio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred oima zelenjelo i da su je svizglobovi boljeli. Primoravao ju je da hoda na zadnjim apama, pravio od nje zvono, to jest tako je vukao za rep da je ona skiala ilajala, davao joj da mre burmut. Naroito joj je bila muna njegova sljedea majstorija: on bi na udicu privezao komadimesa idavao ga Katanki, a kada bi ga ona progutala, on ga je uz gromki smijeh izvlaio iz njenog stomaka. I to su uspomene postajale

jasnije, Katanka je sve runije cviljela.

Ali uskoro su umor i toplota nadjaali njenu tugu... Poela je tonuti u san. U njenoj uobrazilji su poeli trkarati psi; protrala je irundava stara pudlica, koju je danas vidjela na ulici, s mrenom na oima i upercima dlake oko njuke. Feuka je sa dlijetom u ruci

potrao za pudlicom. Zatim je najednom i sam obrastao u upavu dlaku, veselo zalajao i naao se pored Katanke. Katanka i on su sedobroduno onjuili i potrali na ulicu...

III

NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO

Kada se Katanka probudila, veje bilo svanulo i spolja se ula buka kakva se samo danju uje. U sobi nije bilo ni ive due.Katanka se protegla, zijevnula i, ljuta i mrzovoljna, pro-etala po sobi. Onjuila je sve uglove i namjetaj, zavirila je i u predsoblje i


5/92

nije nala nita zanimljivo. Osim vrata koja su vodila u predsoblje, bila su jo jedna vrata. Porazmislivi malo, ona je objema apamazagrebala po njima, otvorila ih i ula u susjednu sobu. Tu je u krevetu, pokrivena vunenim ebetom, spavala muterija u kojoj je ona

prepoznala jueranjeg neznanca.

- Rrrr... - zareala je Katanka, ali kada se sjetila sinonje veere, zamahala je repom i poela da njui.

Onjuila je odjeu i izme neznanca i zakljuila da miriu na konja. Iz spavae sobe vodila su nekud jo jedna, takoer zatvorena,vrata. Katanka je zagrebala i po tim vratima, uprla u njih grudima, otvorila ih i odmah osjetila udan i vrlo sumnjiv miris.

Predosjeajui neprijatan susret, reei i zirkajui oko se-be, Katanka je ula u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula.Ugledala je neto neoekivano i strano. Sagnuvi do zemlje iju i glavu, rairenih krila i itei, pravo na nju se ustremio sivi gusak.Malo dalje od njega na malom madracu je leao bijeli maak. Ugledavi Katanku, on je skoio, u luk izvio lea, izdigao rep,nakostrijeio se pa i on zaitao. Katanka se ozbiljno uplaila, ali kako nije htjela da pokae svoj strah, grom-ko je zalajala i jurnulana maka... Maak je jo vie izvio lea, zaitao i apom udario Katanku po glavi. Katanka je odskoi-la, sjela na sve etiri ape i,

primiui maku njuku, zalajala gromko i prodorno. U to vrijeme gusak joj je priao s lea i utinuo je tako da je Katanka od bolaskoila i bacila se na guska.

- ta je to? - zauo se buran i ljutit glas, i u sobu je uao neznanac u kunom kaputu i sa cigarom u zubima. - ta to znai? Na mjesto!

Priao je maku, kvrcnuo ga po izvijenim leima i rekao:

- Fjodore Timofejiu, ta to znai? Poeli ste da se tuete? Eh, ti, stari mangupe! Lezi!

Obrativi se gusku, viknuo je:

- Ivane Ivaniu, na mjesto!

Maak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oi. Su-dei po izrazu njegove njuke i brkova, i sam je bio nezadovoljan to jeplanuo i upustio se u tuu. Katanka je poela da uvrijeeno piti, a gusak je istegao iju i zakantao o neem brzo, vatreno i kretavo,ali sasvim nerazumljivo.

- Dobro, dobro! - rekao je gospodar i zijevnuo. - Treba ivjeti mirno i slono. - On je pogladio Katanku i nastavio: - A ti, riuo, neboj se... To je dobro drutvo, nee ti nita krivo uiniti. Priekaj, a kako emo te zvati? Ne moe se bez imena, brale.

Neznanac se malo zamislio i rekao:

- Evo kako... ti e biti - Tetka... Razumije? Tetka!

I ponovivi nekoliko puta rije"Tetka", on je iziao. Katan-ka je sjela i stala da posmatra. Maak je nepomino sjedio na svommadracu i pravio se da spava. Gusak je, isteui iju i tapkajui na mjesta, nastavljao da o neemu govori brzo i va-treno. Po svoj

prilici, to je bio veoma pametan gusak; poslije svake dugake tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i inilo se da se oduevljavaovlastitim govorom... Posluavi ga malo i odgovorivi mu: "Rrrr...", Katanka je poela da njui okove. U jednom uglu stajalo jemalo korito u kome je ugledala namoen graak i raskvaene korice raanog hljeba. Probala je graak - bio je neukusan, probala jekore - i poela da jede. Gusak se nije nimalo uvrijedio to nepoznat pas jede njegovu hranu. Na-protiv, poeo je da govori jo vatrenijei, da bi izrazio svoje povjerenje, i sam je priao koritacu i pojeo nekoliko zrna graka.

IV

UDO GOLEMO

Samo malo kasnije neznanac je ponovo uao i donio nekakvu udnu stvar slinu kapiji i slovu H. Na poprenoj gredici toga drvenog

grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pitolj; sa klatna u zvonu i okidaa pitolja visile su uzice. Neznanac je to H stavionasred sobe, dugo je neto razvezivao i zavezivao, zatim je pogledao u guska i rekao:

- Ivane Ivaniu, izvolite!

Gusak mu je priao i zaustavio se u stavu oekivanja.

- No - rekao mu je neznanac - ponimo od poetka. Prije svega, pokloni se i napravi reverans! Brzo!

Ivan Ivanije istegao iju, zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu.

- Tako, lafina si... Sada umri!


6/92

Gusak je legao na lea i ispruio noge. Obavivi jo nekoliko slinih lakih majstorija, neznanac se najednom uhvatio za glavu,napravio uasnuto lice i povikao:

- Upomo! Poar! Gorimo!

Ivan Ivanije dotrao do slova H, kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono.

Neznanac je bio veoma zadovoljan. Pogladio je guska po vratu i rekao:

- Sila si, Ivane Ivaniu! A sada pokai da si zlatar i da trguje zlatom i briljantima. Zamisli sada da dolazi u svoju radnju i zatie unjoj lopove. Kako bi ti postupio u tom sluaju?

Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu, povukao je i odmah je odjeknuo zagluni pucanj. Katanki se jako dopala zvonjava, a pucnjemse toliko oduevila da je zalajala i poela da tri oko slova H.

- Tetka, na mjesto! - Viknuo je neznanac. - Tiina. Posao Ivana Ivania nije bio zavren tim pucnjem. itav sat poslije toga neznanacga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao biem, a gusak je morao da skae preko prepona i kroz obru, da se propinje, to jest dasjedne na rep i mae nogama. Katanka oiju nije skidala sa Ivana Ivania, pitala je od oduev-ljenja i nekoliko puta je glasno lajui

potrala za njim. Zamorivi i guska i sebe, neznanac je obrisao znoj sa ela i doviknuo:

- Marija, pozovider ovamo Havronju Ivanovnu!

Samo trenutak kasnije zaulo se groktanje... Katanka je zareala, pravila se kuranom, ali za svaki sluaj je prila blie novomgospodaru. Otvorila su se vrata, i u sobu je zavirila neka starica i rekavi neto, pustila je unutra crnu i veoma runu svinju. Ne

obraajui uope panju na Katankino reanje, svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. inilo se da joj je bilo veoma prijatnoto vidi svoga gospodara, maka i Ivana Ivania. A kada je prila maku i lahko ga gurnula njukom u trbuh, a zatim poela da netogovori sa guskom, u njenim pokretima, u glasu i u podrhtavanju repia osjealo se mnogo dobrodunosti. Katanka je odmah shvatilada je uzaludno reati i lajati na takve tipove.

Neznanac je sklonio slovo H i viknuo:

- Fjodore Timofejiu, izvolite!

Maak se podigao, lijeno se protegao i nerado, kao da ini neku uslugu, priao svinji.

- Hajde, ponimo od egipatske piramide - poeo je gospo-dar.

On im je neto dugo objanjavao, a onda je komandovao: "Jedan... dva... tri!" Kod rijei "tri" Ivan Ivanije uzmahnuo krilima i skoiosvinji na lea... A kada se on, balansirajui krilima i vratom, ustalio na ekinjastim leima, i Fjodor Timofejise, mlitavo i lijeno, ikao da prezire i otvoreno nipodatava svoju vjetinu, popeo svinji na lea, a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje ape.Sada je bilo stvoreno to to je neznanac nazivao "egipatska piramida". Katanka je zapitala od divljenja, ali je u tom trenutku starimaak zijevnuo, izgubio ravnoteu i pao sa guska. Ivan Ivanise zaklatio i isto tako pao. Neznanac je vikao, mahao rukama, a onda jeopet neto objanjavao. Poto se jo itav sat baktao sa piramidom, neumorni gospodar je poeo uiti Ivana Ivania da jae na maku,zatim je maka uio da pui itd.

Obuka se zavrila time to je neznanac obrisao znoj sa ela i iziao, Fjodor Timofejigadljivo frknuo, legao na madrac i sklopio oi,Ivan Ivanise uputio prema koritu, a svinju je starica odvela. Zahvaljujui mnotvu novih utisaka, Katanki je dan proao gotovoneprimijetno, a uvee se zajedno sa svojim dueiem nala u sobiku sa prljavim tapetama i tamo prenoila zajedno sa FjodoromTimofejiem i guskom.

V

TALENAT! TALENAT!

Proao je mjesec dana.

Katanka se venavikla na to da je svako vee hrane ukus-nom hranom i da je zovu Tetka. Navikla se i na neznanca i svoje novesustanare. ivot je tekao kao po loju.

Svi su dani poinjali jednako. Obino se prvi budio Ivan Ivanii odmah prilazio Tetki ili maku, izvijao iju i poinjao da govorineto vatreno i ubjedljivo, ali, kao i ranije, sasvim nerazumljivo. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugake monologe. Prvih


7/92

dana poznanstva Katanka je mislila da on mno-go govori zato to je pametan, ali nije prolo dugo i ona je prema njemu izgubilasvako potovanje. Kada joj je prilazio sa svojim dugakim govorima, ona vie nije mahala repom i odnosila se prema njemu kaodosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr"...

Meutim, Fjodor Timofejije bio gospodin druge vrste. Kad bi se probudio, on nije putao ni glasa, nije se micao i ak ni oi nijeotvarao. On bi najradije da se i ne budi, jer, kako je izgledalo, nije on osobito volio ivot. Njega nita nije interesovalo, prema svemuse odnosio ravnoduno i nemarno, sve je prezirao, pa ak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem.

im bi se probudila, Katanka bi poinjala da hoda po so-bama i da njui uglove. Samo njoj i maku je bilo dozvoljeno da hodaju poitavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorai iz sobice sa prljavim tapetama, a Havronja Ivanovna je ivjela negdje udvoritu u nekoj upici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke. Gospodar se budio kasno i, poto bi popio aj, odmah bi poeo sasvojim majstorijama. Svakog dana je u sobu unosio slovo H, bi, obrue i svakog dana se vjebalo gotovo jedno te isto. Obuka jetrajala tri-etiri sata, tako da je Fjodor Timofejiponekad kao pijan teturao od umora, Ivan Iva-nije otvarao kljun i teko disao, agospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obrie znoj sa ela.

Obuka i jelo inili su dane veoma zanimljivim, a veeri su dosadno prolazile. Uvee je gospodin obino nekud odlazio i sa sobomvodio guska i maka. Kada bi tako ostala sama, Tetka bi legla na svoj madrac i poinjala da tui... Tuga joj se prikradala nekakoneprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrina sobu. Poinjalo je time to je Katanka gubila svaku volju da laje, jede, tri posobama i ak da gleda, zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike, ni psi, ni ljudi, prilike simpatine imile, ali neshvatljive. Kad bi se te prilike pojavile, Tetka bi mahala repom, jer joj se inilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela... Akad bi vetonula u san, ona je osjeala da te prilike miriu na tutkalo, strugotinu i lak. Kada se Katanka vesasvim navikla na noviivot i kada se od mravog i koatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa, jednog dana pred poetak obuke gospodar ju je

pogladio i rekao:

- Tetka, vrijeme je da se posla prihvatimo. Dosta je bilo besposliarenja. Ja hou da od tebe artistkinju napravim... Hoe li da bude

artistkinja?

I on je poeo da je ui raznim vjetinama. Prvog dana je uila da hoda i da stoji na zadnjim apama, to joj se neobino dopadalo.Drugog dana je trebala da skae na zadnjim apama i da hvata eer koji je uitelj drao visoko nad njenom glavom. Sljedeih danaona je igrala, trala u krugu, skiala uz muziku, zvonila i pucala, a za mjesec dana ona je vemogla sa uspjehom da zamjenjujeFjodora Timofejia u "egipatskoj piramidi". Ona je vrlo rado uila i bila je zadovoljna svojim uspjesima; tranje u krugu sa isplaenim

jezikom, skakanje kroz obrui jahanje na starom Fjodoru Timofejiu za nju su predstavljali najvee uivanje. Svaku uspjelumajstoriju ona bi propratila zvonkim i oduevljenim lajanjem, a uitelj joj se divio i oduevljeno trljao ruke.

- Talenat! Talenat! - govorio je on. - Nesumnjiv talenat! Ti e sigurno imati uspjeha!

I Tetka se tako navikla na rije"talenat" da bi svaki put, kad bi njen gospodar izgovorio tu rije, skoila i pogledala kao da je to bilonjeno ime.

VI

NEMIRNA NO

Tetka je sanjala psei san, kao da za njom juri pazikua sa metlom u ruci, i probudila se od straha.

U sobici je bilo tiho, mrano i veoma zaguljivo. Ujedale su je buhe. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka, a sada ju je obuzimalaneka jeza i htjela je da laje. U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo, a samo malo kasnije u svojoj upici je zagroktala svinja, iopet se sve utialo. Kad misli na jelo, na dui je nekako lake, i Tetka je poela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiuukrala kokoiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi izmeu ormara i zida, gdje ima vrlo mnogo pauine i pra-ine. Ne bi bilo loe otiisada i pogledati je li ta noga tamo. Lahko je mogue da ju je gospodar naao i pojeo. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe - takav

je propis. Tetka je sklopila oi da to prije zaspi poto je iz iskustva znala - to prije zaspi, prije e svanuti. Ali najednom je sasvimnedaleko od nje od-jeknuo straan krik od koga se ona stresla i skoila na sve etiri noge. To je kriknuo Ivan Ivani, ali njegov kriknije bio brbljiv i nametljiv kao obino, nego nekako divlji, prodoran i neprirodan, slian kripanju kapije kad se otvara. Nita nerazabirui u mraku i nita ne shvatajui, Tetku je obuzeo jo vei strah i ona je zareala:

- Rrrr...

Prolo je vevremena koliko je potrebno da se ogloe dobra kost, a krik se nije ponavljao. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala.Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prolo-godinje dlake na bedrima i slabinama; oni su iz velikog vedra halapljivo jeli

pomije, od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris; s vremena na vrijeme oni su po-gledali u Tetku, kezili zubei reali: "A tebi ne damo!" Ali iz kue je istrao seljak u bundi i potjerao ih biem; tada je Tetka prila vedru i poela da jede, ali im

je seljak zamakao za kapiju, oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik.


8/92

- K-he! K-he-he! - urlao je Ivan Ivani.

Tetka se probudila, skoila i, ne silazei sa madraca, poela da zavija. Njoj se veinilo da to ne krijeti Ivan Ivaninego nekituinac. I opet je neto u upici zagroktala svinja.

Najzad se zaulo struganje papua po podu i u sobici je uao gospodar u kunom kaputu i sa svijeom u ruci. Treperava svjetlost jezaigrala po prljavim tapetama i rasprila mrak. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog. Ivan Ivanije sjedio na podu i

nije spavao. Krila su mu bila rairena i kljun otvoren, izgledao je kao da se veoma umorio i oednio. Ni stari Fjodor Timofejinijespavao. Sigurno je i njega probudio onaj krik.

- Ivane Ivaniu, ta je to stobom? - pitao je gospodar guska. - Zato krijeti? Jesi li bolestan?

Gusak je utio. Gospodar ga je pogladio po vratu, pomilovao po leima i rekao:

- udak si ti! Sam ne spava i drugima ne da da spavaju. Kada je gospodar iziao i odnio sa sobom svijeu, opet je nastao mrak. Tetkije bilo strano. Gusak sad nije krijetao, ali njoj se opet inilo da u mraku stoji neko tu. Ali najstranije je bilo to to toga tuinca nijemogla ujesti poto je bio nevidljiv i bezoblian. Zbog neega je mislila da se te noi bezuslovno mora dogoditi neko zlo. I FjodorTimofejije bio uznemiren. Tetka je ula kako se vrti na svom madracu, zijeva i trese glavom. Negdje napolju je neko lupao u kapiju,i u upici je zagrok-tala svinja. Tetka je zapitala, ispruila prednje ape i na njih poloila glavu. Njoj se inilo da u lupanju na kapiji,u graktanju svinje, koja nije spavala, u mraku i u tiini ima neeg isto tako tunog i stranog kao i u kretanju Ivana Ivania. Svi su biliuzbueni i uznemireni. Ali zato? Ko je bio taj nevidljivi tuinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. To joj je zaitavo vrijeme poznanstva prvi put priao Fjodor Timofeji. ta mu je trebalo? Tetka mu je liznula apu i, ne pitajui ga zato jedoao, poela je da zavija tiho i razliitim glasovima.

- K-he! - zakretao je Ivan Ivani. - K-he-he!

Opet su se otvorila vrata i uao je gospodar sa svijeom. Gusak je sjedio u preanjem poloaju, sa otvorenim kljunom i rairenihkrila. Oi su mu bile zatvorene.

- Ivane Ivaniu! - zovnuo ga je gospodar.

Gusak se nije ni pomakao. Gospodar je sjeo na pod pored njega, trenutak ga je utke posmatrao a onda je rekao:

- Ivane Ivaniu! ta je to? Umire, ta li? Ah, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio! - uzviknuo je i uhvatio se za glavu. - Znam od egaje to! To je od toga to je danas na tebe nagazio konj! Boe moj, Boe moj!

Tetka nije razumjela o emu govori njihov gospodar, ali je po njegovom licu vidjela da i on oekuje neto uasno. Ispruila je njukuprema tamnom prozoru kroz koji je, kako joj se inilo, gledao neki tuinac i poela da zavija.

- On umire, Tetka! - rekao je gospodar i pljesnuo rukama. - Da, da, umire! U sobu vam je dola smrt. ta da radimo?

Blijed, uzbuen, uzdiui i vrtei glavom, gospodar se vratio u svoju spavau sobu. Tetka se uasno osjeala u mraku, i pola je zanjim. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio:

- Boe moj, ta da se radi?

Tetka je hodala pored njegovih nogu i, ne shvatajui zato je tako tuna i zato su svi tako uznemireni, nastojala je da to shvati i pratilaje svaki njegov pokret. Fjodor Timofeji, koji je rijetko naputao svoj madrac, takoer je uao u gospodarevu spavau sobu i poeo dase vrzma oko njegovih nogu. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teke misli i podozrivo je zagledao pod krevet.

Gospodar je uzeo zdjelicu, nalio u nju vode iz umivaonika i opet poao gusku.

- Pij, Ivane Ivaniu! - rekao je njeno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. - Pij, drukane!

Ali Ivan Ivaniniti se micao niti je oi otvarao. Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu, ali gusaknije pio, samo je jo vie rairio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici.

- Ne, nita se tu vie ne moe uiniti! - uzdahnuo je gospo-dar. - Sve je gotovo. Izgubljen je Ivan Ivani!

Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kie. Ne shvatajui o emu se radi, Tetka iFjodor Timofejisu se pripili uz njega i sa uasom gladali svog guska.

- Jadni Ivane Ivaniu! - govorio je gospodar i tuno uzdi-sao. - A ja sam matao da te na proljee povedem u ljetnikovac i da sa tobometam po zelenoj travici. Mila ivotinjo, dragi moj drue, tebe vie nema! Kako u sad ja bez tebe?

Tetki se inilo da e se i s njom dogoditi to isto, to jest da e, eto tako, ko zna zato, zatvoriti oi, otegnuti ape i iskeziti zube. I svi eje sa uasom gledati. Oigledno, iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejia. Nikada jo stari maak nije bio tako natmuren imraan kao sada.


9/92

Poelo je da svie i u sobi vie nije bilo onog nevidljivog tuinca koga se Tetka toliko bojala. A kada je vesasvim sva-nulo, doao jepazikua, uzeo guska za noge i odnio nekuda, a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance.

Tetka je pola u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokoiju nogu, ona je bila na svome mjestu, u praini ipauini. Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plae. Ona tu noicu nije ak ni onjuila, vese popela na divan, sjela i tihim,tankim glasom poela da cvili:

- Ski-ski-ski...

VII

NEUSPJELO ISTUPANJE

Jedne divne veeri gospodar je uao u sobicu sa prljavim tapetama i, trljajui ruke, rekao:

- E-e...

Jo neto je htio da kae, ali nije rekao i iziao je. Tetka, koja je za vrijeme obuke izuila njegovo lice i intonaciju, dos-jetila se da jeuzbuen, zabrinut i, izgleda, ljut. Malo kasnije se vratio i rekao:

- Danas u povesti Tetku i Fjodora Timofejia. Ti e, Tetka, u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivania. Vrag bi gaznao! Nita nije gotovo, naueno, proba je malo bilo! Osramotiemo se, doivjeemo neuspjeh!

Zatim je ponovo iziao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. Priao je maku, uzeo ga za prednje ape, podigao ga i stavio na grudi podbundu, a Fjodor Timofejije bio tako ravnoduan da se nije potrudio ni oi da otvori. Oevidno, njemu je bilo sasvim svejedno - da lilei ili ga diu na noge, da li lei na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima...

- Tetka, hajdemo! - rekao je gospodar.

Ne shvatajui nita i maui repom, Tetka je pola za njim. Nekoliko minuta kasnije Tetka je vesjedila u saonicama poredgospodarevih nogu i sluala kako on, skupljajui se od hladnoe, guna:

- Osramotiemo se! Doivjeemo neuspjeh!

Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i udnom kuom slinoj prevrnutoj zdjeli za supu. Dugaki prilaz toj kui sa trojastaklena vrata osvjetljavalo je itavo tuce jarkih fenjera. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmaliispred tog prilaza. Bilo je mnogo ljudi, esto su ulazu prilazili i konji, ali psi se nisu vidjeli.

Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu, sebi na grudi, gdje se nalazio i Fjodor Timofeji. Tamo je bilo tamno izaguljivo, ali je bilo toplo. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre - to je maak, uznemiren hladnim i grubim apamasusjetke, otvorio oi. Tetka je liznula njegovo uho i, elei da se smjesti to bolje, nemirno se pokretala, zgnjeila ga pod sobomhladnim apama i sluajno izvirila iz bunde. Me-utim, odmah je srdito zareala i uvukla se pod bundu. Uinilo joj se da je vidjelaogromnu, slabo osvijetljenu sobu, punu raznih nemani; iza pregrada i reetaka, koje su se protezale du obje strane te ogromne sobe,izvirivale su strane glave: konjske, rogate, dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su

joj trale iz usta.

Maak je pitavo zamaukao pod Tetkinim apama, ali se u tom trenutku otvorila bunda, gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofejijezajedno sa Tetkom skoio na pod. Bili su veu maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. Tu, osim stoia sa ogledalom, amlice i krpakoje su visile po uglovima, nije bilo nikakvog drugog namjetaja, a umjesto lampe ili svijee gorjela je jarka lepezasta vatrica,

privrena za cjevicu zabijenu u zid. Fjodor Timofejije olizao svoje krzno koje mu je Tetka izguva-la, zavukao se pod amlicu i

legao. Gospodar je, jo uvijek uzbuen i trljajui ruke, poeo da se skida... Svukao se kao to se obino svlaio kod kue kad sespremao da legne pod vuneno ebe, to jest svukao je sve osim rublja, zatim je sjeo na amlicu i, gledajui u ogledalo, poeo na sebipraviti neobine stvari. Prvo je stavio na glavu periku sa dva uperka koji su liili na rogove, zatim je gusto namazao lice neimbijelim, a preko te bijele boje je nacrtao obrve, brkove, usne i narumenio se. Time se to nije zavrilo. Iaravi lice i vrat, poeo je daoblai nekakvo udno, niemu slino, odijelo, kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kuama ni na ulici. Obukao je nevjerovatno iroke

pantalone, saivene od cica sa krupnim cvjetovima, kakav se upotrebljava u palanakim kuama za zavjese i tapeciranje namjetaja, akoje se zakopavaju pod samim pazuhom, jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetloutog. Utonuvi u te pantalone,gospodar je obukao jo cicanu, do brade zakopanu bluzu sa velikim zupastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na le-ima,raznobojne arape i zelene cipele...

Tetki se zaarenjelo i u oima i u dui. Bjelolika, vreasta prilika mirisala je na gospodara, i glas joj je bio poznat, gospo-darev, ali jebilo trenutaka kada su Tetku muile sumnje i tada je ona bila spremna da bjei od te arene prilike i da laje. Novo mjesto, lepezasto


10/92

svjetlo, miris, gospodareva metamorfoza - sve je to kod nje izazivalo neodreeni strah i predosjeanje da e se neminovno sresti snekim strailom kao to je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. A tu jo negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i

povremeno se ula nerazumljiva rika. Samo jedno je na nju djelovalo umirujue, a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejia. On jesasvim mirno drijemao pod amlicom i nije otvarao oi ak ni onda kada se amlica pokretala.

Nekakav ovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao:

- Sada nastupa mis Arabela. Poslije nje - vi.

Gospodar nije nita odgovorio, samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da eka. Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da jebio uzbuen i Tetka je ula kako drhtavo die.

- Mister or, izvolite! - viknuo je neko iza vrata.

Gospodar je ustao, tri puta se prekrstio, a onda je ispod amlice uzeo maka i stavio ga u kofer.

- Hajde, Tetka! - rekao je tiho.

Nita ne shvatajui, Tetka je prila njegovim rukama; on ju je poljubio u glavu i poloio pored Fjodora Timofejia. Zatim je zavladaomrak... Tetka je tupkala po maku, grebla zidove kofera, od uasa nije mogla ni glasa da pusti, a kofer se kao na talasima ljuljao i

podrhtavao...

- Evo i mene! - gromko je uzviknuo gospodar. - Evo i mene!

Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o neto tvrdo i da je prestao da se ljulja. Najednom se zaula gromoglasna rika:

po nekome su udarali i taj neko, najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa, rikao je i smijao se tako gromko da su se treslebravice na koferu. Kao odgovor na tu riku zauo se gospodarev prodoran i piskav smijeh, kakvim se on nikada kod kue nije smijao.

- Ha! - kriknuo je nastojei da nadglasa riku. - Potovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila minasljedstvo! U koferu je neto jako teko - po svoj prilici: zlato... Ha-a! I najednom - milion! Odmah emo da otvorimo i da vidimo...

Na koferu je kljocnula brava. Jarka svjetlost je udarila Tetki u oi; ona je iskoila iz kofera i, zagluena rikom, brzo, u galopu jepoela da tri oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto.

- Ha! - povikao je gospodar. - ika Fjodor Timofeji! Draga Tetkica! Mili moji roaci, avo da vas nosi!

On se potrbuke ispruio po pijesku, uhvatio maka i Tetku i poeo da ih grli. A tetka je, dok ju je on grlio, letimice osmotrila taj novisvijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom velianstvenou. Na trenutak ona se ukoila od izne-naenja i divljenja,a onda se oslobodila iz gospodarevog zagr-ljaja i, od oamuujueg utiska, kao igra je poela da se vrti u mjestu. Novi svijet je biovelik i pun jarke svjetlosti; ma kuda da pogleda, svuda, od poda to tavanice, vidjela su se samo lica, lica, lica i nita vie.

- Tetkice, molim vas, sjedite! - viknuo je gospodar. Sjeajui se ta to znai, Tetka je skoila na stolicu i sjela.

Pogledala je gospodara. Njegove oi, kao i uvijek, bile su ozbilj-ne i njene, ali njegovo lice, a osobito usta i zube, unakazio je iroki iukoeni osmijeh. On se kikotao, skakao, trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi. Tetka je povjerovalau njegovu veselost i, najednom, osjetivi cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica, ona je podigla svoju lisiju njuku iradosno zaciala.

- Vi, Tetkice, sjedite malo - rekao je gospodar - a ja i striko emo otplesati kamarinsku.

U oekivanju kada e mu biti naraeno da izvodi gluposti, Fjodor Timofejije stao i ravnoduno bacao poglede oko sebe. Plesao jemlitavo, nemarno i mrzovoljno, i vidjelo se po nje-govim pokretima, po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu, i jarkusvjetlost, i gospodara i sebe... im je otplesao svoju porciju, zijevnuo je i sjeo.

- E, Tetkice - rekao je gospodar - prvo emo da popjevamo, a onda emo da popleemo. Vai?

Izvukao je iz depa frulu i poeo da svira. Tetka, koja nije podnosila muziku, nemirno se uzvrtjela na stolici i poela da zavija. Sa svihstrana su odjeknuli graja i pljesak. Gospodar se poklonio i, kad se opet sve umirilo, nastavio je da svira... Za vrijeme izvoenja jedne

vrlo visoke note, negdje pri vrhu, neko u publici je glasno uzviknuo:

- Tata! - odjeknuo je djeji glas. - Pa, to je Katanka!

- I jest Katanka! - potvrdio je pripit i kretav tanki glas.

- Katanka! Feuka, bog me ubio ako nije. Katanka! Fjui!

Neko je sa galerije zviznuo, i dva glasa - jedan djeji, drugi - mukaraki, glasno pozvae:

- Katanka! Katanka!


11/92

Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali. Dva lica: jedno dlakavo, pijano i nasmijeeno, drugo - bucmasto, rumeno iuplaeno, bljesnula su pred njenim oima kao to je maloas bljesnula jarka svjetlost... Sjetila se, pala je sa stolice, stresla se na

pijesku, a onda je skoila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. Odjeknula je zagluna graja pomijeana sa zviducima iprodornim djejim krikom:

- Katanka! Katanka!

Tetka je skoila preko ograde, a onda preko neijeg ramena i nala se u loi; da bi dospjela na sljedei red loa, trebalo je da preskoi

visoki zid. Tetka je skoila, ali nije doskoila i skliznula je niza zid. Onda je prelazila s ruke na ruku, lizala je neke ruke i lica i penjalase sve vie dok najzad nije stigla na galeriju...

Pola sata kasnije Katanka je veila ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak. Luka Aleksandrise klatio i, poueniskustvom, nastojao je da se dri podalje od jarka.

- U bezdanu grenom lee u utrobi mojoj... - gunao je. - A ti, Katanka, ti si udnovata. Ti si spram ovjeka isto to je tesar spramstolara.

Pored njega je koraao Feuka s oevim kaketom na glavi. Katanka im je gledala u lea i inilo joj se da veodavno ide za njima iraduje se to se njen ivot ni na trenutak nije prekidao.

Sjeala se sobice sa prljavim tapetama, guska, Fjodora Timofejia, ukusnog jela, obuke, cirkusa, ali sve joj je to sada izgledalo kaoneki dugotrajan, zapleten i teak san...

STEPA

HISTORIJA JEDNOG PUTOVANJA

I

Iz sreskog grada N., Z. gubernije, ranog julskog jutra su krenula i zatutnjala potanskim drumom izanala lahka kola bez opruga,jedna od onih pretpotopnih kola kojima se sada u Rusiji voze samo trgovaki pomonici, trgovci stokom i slabije stojei svetenici.Ona su kloparala i kripala pri najmanjem potresu, a pozadi privezana kofa im je sumorno odgovarala, i vesamo po tim zvucima i

bijednim komadiima koe koji su visili na oli-njalom kou moglo se vidjeti koliko su ta kola stara i spremna za staro gvoe.

U kolima su sjedila dva n-ska mjetanina: trgovac Ivan IvaniKuzmiov, obrijan, s naoalima, u slamnatom eiru, vie slianinovniku nego trgovcu i otac Hristofor Sirijski, iguman n-ske Nikolajevske crkve, mali stariduge kose, u sivom kaftanu od prtenog

platna i cilindru irokog oboda, sa vezenim are-nim pojasom. Prvi je o neemu usredsreeno razmiljao i od-mahivao glavom daotjera drijeme; ona obina poslovna suhoparnost koja se vidjela na njegovom licu borila se s dobrodunou ovjeka koji se maloasoprostio sa rodbinom i dobro gucnuo. Drugi je vlanim sitnim oima sa divljenjem gledao Boiji svijet i smijeio se tako iroko da jeizgledalo da taj njegov osmijeh zahvata ak i obod na cilindru; lice mu je bilo crveno i izgledalo je kao ozeblo. Obojica, i Kuzmiov iotac Hristofor, poli su da prodaju vunu. Opratajui se maloas s ukuanima, oni su se najeli kolaa sa pavlakom i, mada je bilo rano

jutro, oni su vebili gucnuli... Obojica su bili odlino raspoloeni.

Osim ove dvojice opisanih i koijaa Deniske, koji je neu-morno ibao dva ivahna dorata, u kolima je jo jedan putnik -devetogodinji djeak, lica preplanula i mokra od suza. To je bio Jegoruka, sestriKuzmiova. Uz doputenje strica i sa

bla-goslovom oca Hristofora, on je iao da se upie u gimnaziju. Njegova majka, Olga Ivanovna, udova kolekog sekretara iKuz-miova roena sestra, koja je voljela obrazovane ljude i ple-menito drutvo, zamolila je svoga brata koji je iao da prodaje vunuda povede Jegoruku i da ga upie u gimnaziju, pa je sada djeak, ne shvatajui kuda i zato putuje, sjedio na sjeditu pored koijaaDeniske, drao se za njegov lakat da ne padne i poskaki-vao je kao ajnik na pei. Od brze vonje njegova crvena koulja se kaomjehur nadimala na leima a novi koijaki eir s pauno-vim perom svaki as se sputao na potiljak. On se osjeao krajnje nesretan ihtio je da plae.

Kada su kola prolazila pored tamnice, Jegoruka je bacio pogled na straare koji su odmjerenim korakom hodali du vi-sokog bijelogzida, na male prozore sa reetkama, na krst koji je blistao na krovu i sjetio se kako je prije sedmicu dana, kad se slavila KazanskaBogorodica, iao sa majkom u tamniku crkvu na crkvenu slavu; a jo ranije, na Uskrs, dolazio je u tamnicu sa kuharicom Ludmilom iDeniskom i donosio uskrnje kolae, jaja, piroge i peenu govedinu; zatvorenici su se zahvalji-vali i krstili se, a jedan je Jegoruki

poklonio olovna dugmeta za manete koja je sam izradio.


12/92

Djeak je promatrao poznata mu mjesta, a mrska kola su jurila pored njih i ostavljala sve iza sebe. Poslije tamnice su promakle crne iaave kovanice, a za njima zanimljivo zeleno groblje okrueno kamenom ogradom; iza ograde su veselo virili bijeli krstovi ispomenici utonuli u zelenilo vinjevih stabala koji izdaleka izgledaju kao bijele mrlje. Jegoruka se sjetio kako se u vrijeme beharanjate bijele mrlje gube u moru vinjevog behara; a kada vinje zriju, onda su bijeli krstovi i spomenici iarani kao krv purpurnim

piknjicama. S one strane ograde, pod tim vinja-ma, danju i nou su spavali Jegorukin otac i baka Zinaida Danilovna. Kada je bakaumrla, stavili su je u dugaki uski sanduk, a oi su joj pokrili sa dva petparca jer nikako nisu htjele da se zatvore. Sve do smrti ona je

bila ivahna i sa pijace je donosila mehke evreke posute makom, a sada spava, spava...

Poslije groblja poele su se dimiti ciglane. Gusti i crni veliki kovitlaci dima kuljali su ispod niskih dugakih krovova od trske i tromose dizali prema nebu. A nebo iznad ciglana i groblja bilo je tamno. Velike sjenke od pramenja dima puzile su poljem i preko druma.Pored onih dugakih krovova u dimu su se kretali ljudi i konji pokriveni crvenom prainom...

Poslije ciglana zavravao se grad i poinjalo je polje. Je-goruka je posljednji put pogledao grad, a onda se licem priljubio uz Deniskinlakat i gorko zaplakao...

- Eh, jo se nisi naplakao, cmizdro jedan! - rekao je Kuz-miov. - Opet si se, mazo, raspekmezio! Ako nee da ide, a ti ostani. Nikote silom ne goni!

- Nita, nita, bratac Jegore, nita... - zabrzao je otac Hris-tofor. - Nita, bratac... Bogu se moli... Ide da trai dobro a ne zlo... Uenjeje, kako se kae, svjetlost, a neznanje je - mrak... I zaista je tako.

- Hoe da se vrati? - pitao ga je Kuzmiov.

- Ho... hou... - odgovorio je Jegoruka jecajui.

- Pa i vrati se. I tako uzalud ide, to bi ti bilo - u havanu vodu tui.

- Nita, nita, bratac... - nastavio je otac Hristofor. - Samo se ti Bogu moli... I Lomonosov je isto ovako s ribarima otiao, ali od njegaje postao ovjek poznat po itavoj Evropi. Obra-zovanje primljeno s vjerom donosi Bogu ugodne plodove. Kako je reeno u molitvi?U slavu Tvorca, na utjehu naim roditeljima, na dobro crkvi i otadbini... Tako ti je to...

- Razne koristi bivaju... - ree Kuzmiov pripaljujui jefti-nu cigaru. - Poneko po dvadeset godina ui pa nikakve koristi.

- Biva i tako.

- Nekome nauka koristi, a nekome samo zbrku u glavi pravi. Sestra je ena nerazumna, gleda da sve bude plemenito, hoe da odJegorke postane uen ovjek, a ne shvata da bih ja mogao u svom poslu Jegorku za itav ivot usreiti. Hou da kaem - kad bi svi

postali ueni i plemeniti, onda ne bi imao ko da trguje i da ito sije. Svi bi od gladi poumirali.

- A ako bi svi trgovali i ito sijali, onda se niko ne bi ni kolovao.

I, uvjereni da su obojica rekli neto uvjerljivo i vano, i Kuzmiov i otac Hristofor napravie ozbiljan izraz lica i istovre-menokaljucnue. Deniska, koji je sluao njihov razgovor i nita nije razumio, otrese glavom, pridie se i oinu oba dorata. Nastala jeutnja.

Meutim, pred oima putnika vese pruala iroka i bes-krajna ravnica presjeena lancem breuljaka. Tiskajui se i iz-virujui jedaniza drugoga, ti breuljci se stapaju u izvienje koje se prua desno od druma pa do samog horizonta i nestaje u ljubiastoj daljini; vozise, vozi, a nikako da vidi gdje ona poinje i gdje se zavrava... Sunce je veizilo iza grada i mirno, bez urbe, poelo svoj posao.Prvo je negdje daleko napri-jed, gdje se nebo sliva sa zemljom, pored breuljia i vjetre-njae, koja izdaleka lii na ovjeuljka tomae rukama, po zemlji poela da se prua iroka svjetlouta traka; minutu kasnije ista takva traka je sinula neto blie, protegla seudesno i obuhva-tila breuljke; neto toplo dotaklo se Jegorukinih lea, traka svjetlosti, koja se prikrala straga promakla je preko kolai konja, pojurilo ususret drugim trakama i najednom je itava ta iroka stepa zbacila sa sebe jutarnju polusjenu, nasmijeila se i rosomzablistala.

Ponjevena ra, korov, mljeika i divlja konoplja - sve je potamnjelo od ege, sve je rie i poluivo, a sada, umiveno rosom i zalivenosuncem, oivljavalo je da bi ponovo procvjetalo. Iznad druma su sa veselim glasovima letjeli gnjurci, u travi su se dozivale tekunice,negdje daleko su kukali vivci. Uplaeno od kola, jato jarebica je prhnulo i sa svojim mekim "trrr" polet-jelo prema breuljcima.

Zrikavci, cvrci, skakavci i rovci otpo-eli su u travi svoju kretavu i monotonu muziku.

Ali nije prolo dugo i rosa se je isparila, vazduh je zamro i prevarena stepa je opet dobila svoj sumorni julski izgled. Trava se povila,ivot je zamro. Potamnjeli breuljci, sivkastozeleni a u daljini ljubiasti, sa svojim kao sjenke spokojnim tonovima, ravnica sazamagljenim vidikom i nebo iznad njih, koje u stepi, gdje nema uma i visokih planina, izgleda strano visoko i pro-zirno - sve je tosada izgledalo beskonano i kao ukoeno od tuge...

Sparno je i sumorno! Kola jure, a Jegoruka vidi svejedno te isto - nebo, ravnicu, breuljke... Muzika u travi se stiala. Gnjurci suodletjeli, a ni jarebice se vie ne vide. Nad uvehlom travom besciljno krue poljske vrane; sve su one sline jedna drugoj i ine stepu

jo jednolinijom.


13/92

Nad samom zemljom leti jastreb, lagahno mae krilima i najednom zastaje u vazduhu kao da se zamislio o ami ivota, a onda stresakrilima i kao strijela juri iznad stepe, i neshvatljivo je zato to juri i ta mu treba. A u daljini vjetrenjaa mae svojim krilima...

Kao radi promjene u korovu promakne bijela lubanja ili neki oblutak; na trenutak se pojavi ogromna siva stijena ili sasuena vrba saplavkastom vranom na gornjoj grani, preko druma pretri tekunica pa opet promiu burjan, breuljci, gaci...

Ali, eto, hvala Bogu, u susret dolaze kola sa snopovima. Na samom vrhu lei djevojka. Ona je sanjiva, premorena od ege, ali podieglavu i gleda na putnike. Deniska blenuo u nju, a dorati proteu njuke ka snopovima i kola se sa kripom eu jedna o dragu, pa

bodljikavo klasje kao metla prolazi preko cilindra oca Hristofora.

- Na ljude ide, debeljuo! - vie Deniska. - Kako ti se faca nadula kao da te bumbar ujeo!

Djevojka se sanjivo nasmijei i, pokrenuvi usnama, opet lee... Na breuljku se pojavljuje usamljen jablan; ko ga je posa-dio i zatoe on ovdje, Bog bi znao. Teko je odvojiti pogled od njegovog vitkog stasa i zelene odjee. Da li je sretan taj ljepotan? Ljeti ega,zimi studen i meave, u jesen strane noi kad vidi samo mrak i ne uje nita osim razuzdanog vjetra to srdito zavija, i ono najgore- itav ivot sam, sam... Iza tog jablana, kao svjetlouti pokriva, od vrha breuljka do samoga druma protegle se trake zrele penice.

Na bruljku je ito vepokoeno i sloeno u stogove, a u podnoju ga tek kose. est kosaca stoje naporedo i mau kosama, a koseveselo svjetlucaju i u taktu sve zajedno proizvode zvuk: "Vi, vi!" Po pokretima ena koje veu snopove, po licima kosaca i po

blijesku kosa vidi se da ega pee i gui. Crni pas isplaenog jezika tri od kosaca prema kolima, vjerovatno sa namjerom da zalaje, alise zaustavlja na pola puta i ravnoduno gleda u Denisku, koji mu prijeti biem: vruina je i za lajanje! Jedna ena se uspravila i,uhvativi se objema rukama za izmuena lea, pogledom prati crvenu Je-gorukinu koulju. Da li joj se crvena boja dopala ili semoda sjetila svoje djece, tek ona dugo nepokretno stoji i gleda za kolima...

Ali eto proli su i penicu. Opet se prua sprena ravnica, opaljeni breuljci, vrelo nebo, opet jasreb leti nad zemljom. Opet u daljinivjetrenjaa mae svojim krilima i jo lii na ovjeuljka koji mae rakama. ovjeku je vedosadilo da gleda u nju, ini mu se da

nikada nee do nje stii i da ona bjei od kola.

Otac Hristofor i Kuzmiov su utjeli. Deniska je ibao dorate i podvikivao, a Jegoruka vie nije plakao nego je ravnoduno gledaoustranu. Umorile su ga ega i stepska dosada. Njemu se ini da vedugo putuje i poskakuje i da ga sunce veodavno pee u lea.

Nisu proli jo ni desetak vrsta, a on je vemislio: "Vrijeme bi bilo da se odmorimo!" Sa strievog lica postepeno je nestaladobroudnost i ostala je samo poslovna hladnoa, a obrijanom i mravom licu, osobito kada su na njemu naoali, kad su nos isljepoonice pokriveni prainom, ta hladnoa je pridavala neki neumoljivi inkvizitorski izraz. A otac Hristofor nije prestajao da sadivljenjem gleda svijet Boji i da se smijei. On je utke razmiljao o neem dobrom i radosnom, i srdani i dobroduni osmijeh nijesilazio s njegovog lica. inilo se da je od ege i ona njegova srdana i radosna misao zastala u njego-vom mozgu...

- ta veli, Deniska, hoemo li danas stii komora? - pitao je Kuzmiov.

Deniska pogleda u nebo, pridie se, oinu konje i tek onda odgovori:

- Ako Bog da, do noi emo stii.

Zauo se pasiji lave. est ogromnih stepskih ovarskih pasa najednom je, kao iz zasjede, iskoilo i sa bijesnim laveom jurnuloprema kolima. Svi oni, neobino ljuti, upavih paukolikih glava, oiju krvavih od ljutine, okraie kola i, ljubomorno gu-rajui jedandrugoga, poee da laju muklim laveom. Oni su strasno mrzili sve i inilo se da su spremni da u komade iskidaju i konje, i kola iljude... Deniska, koji je volio da drai i iba, obradovao se toj prilici i, pridavi svom licu zluradi izraz, nagnuo se i biem oinuo psa.Psi su jo jae zalajali, a konji jo jae pojurili, i Jegoruka, koji se jedva drao na sjeditu, vidjevi oi i zube pasa, shvatio je da bi gaoni trenutno na komadie rastrgali kada bi pao s kola, ali on nije osjeao strah, gledao je pse isto tako zlurado kao i Deniska i bilo mu

je ao to i on nema u rukama bi.

Kola su pristigla stado ovaca.

- Stoj! - viknuo je Kuzmiov. - Zaustavi! Stani... Deniska se ukruti itavim tijelom i zaustavi dorate. Kola su stala.

- Hodi ovamo! - doviknu Kuzmiov obaninu. - Skloni te pse, prokleti bili!

Stari obanin, poderan i bos, u ubari, s prljavom torbom na bedru i kukom na dugakom tapu - prava figura iz Starog zavjeta -umirio je pse i, skinuvi ubaru, priao je kolima. Ista takva starozavjetna figura je nepokretno stajala na drugom kraju stada iravnoduno gledala putnike.

- ije je to stado? - pitao je Kuzmiov.

- Varlamova! - glasno je odgovorio starac.

- Varlamova! - ponovio je oban sa drugog kraja stada.

- A je li Varlamov sinoovuda proao?

- Nije... Jest njihov pomonik, on jest...

- Tjeraj!


14/92

Kola su krenula dalje a obani sa svojim ljutim psima su ostali pozadi. Jegoruka je preko volje gledao naprijed u ljubi-astu daljinu injemu se veinilo da se vjetrenjaa maui krilima primie kolima. Ona je postajala sve vea i vea, sasvim je narasla i vesu sevidjela njena dva krila. Jedno krilo je bilo staro, zakrpljeno, a drugo je bilo tek nedavno napravljeno od novog drveta i blistalo ja nasuncu.

Kola su ila pravo naprijed, a vjetrenjaa je nekako odlazila ulijevo. Oni se voze, voze, a ona sve dalje odlazi ulijevo, ali se ne gubi izvida.

- Dobru je vjetrenjau Boltva sagradio svome sinu! - rekao je Deniska.

- A neto se ne vidi njegov sala.

- On je tamo, iza jaruge.

Uskoro se pojavio i Boltvin sala, ali vjetrenjaa nije od-lazila, nije zaostajala, gledala je svojim blistavim krilom i ma-hala. Kakvaarobnica!

Oko podne kola su skrenula sa druma udesno, prola jo malo polahko i zaustavila se. Jegoruka je uo tiho, prijatno uborenje iosjetio je da se nekakav drukiji vazduh, kao hladovit barun, dotakao njegovog lica. Iz breuljka koji je priroda sastavila odogromnog nakaznog kamenja kroz cijev od trubeljke koju je neki nepoznati dobrotvor stavio, tankim mlazom je tekla voda. Ona je

padala na zemlju i, onako prozirna, vesela, blistajui na suncu i tiho uborei, kao da je uvjerena da je snaan i buran potok, brzo jetekla nekud ulijevo. Nedaleko od breuljka mali potok se pretvarao u baricu; vreli sunani zraci i uareno tlo upijali su ga pohlepno ioduzimali mu svu snagu; ali malo dalje on se, vjerovatno, stapao s drugim istim takvim potokom i sto-tinjak koraka dalje od breuljkadu njegovog toka se zelenjela gusta i bujna aa iz koje su, im su se kola pribliila, s krikom izletjele tri ljuke.

Putnici su se razmjestili pored potoka da se odmore i nahrane konje. Kuzmiov, otac Hristofor i Jegoruka sjeli su u bijednu sjenkukoju su ostavljala kola i ispregnuti konji, sjeli su na pros-trto ebe i poeli da jedu. Ona dobra i radosna misao koja je od vruinezastala u glavi oca Hristofora nastojala je da izae poslije toga kad se napio vode i pojeo jedno peeno jaje. On je s nje-nou

pogledao u Jegoruku i, povakavi jo malo, poeo je:

- Ja sam ti, bratac, uio. Od malih nogu meni je Bog dao smisao i razumijevanje tako da sam ja drukiji nego drugi; dok sam jo biotakav kao ti, zahvaljujui svome shvatanju, sluio sam na radost svojim roditeljima i nastavnicima. Nije mi bilo jo ni petnaest godina,a ja sam vegovorio i pisao pjesme na latinskom kao na ruskom. Sjeam se, nosio sam ezlo vladike Hristofora. Sjeam se kao sada,

bilo je to jednom poslije liturgije na imendan blagoestivoga cara Aleksandra Pavlovia Blagoslovenog, on je skidao odedu u oltaru,pogledao me njeno i upitao: "Puer bone, quama ppellaris?" (Dobri, djeae, kako se zove? lat.) A ja mu odgovaram:"Christophorus sum."(Hristofor lat.) A on: "Ergo connominati sumus", to jest, mi smo, dakle, imenjaci... Onda me opet pita nalatinskom: "iji si ti?" A ja mu odgovaram isto na latinskom da sam sin akona Sirijskog iz sela Lebedinsko. Videi takvu moju

brzinu i jasnost u odgovorima, vladika me je blagoslovio i rekao: "Pii ocu da ga neu zaboraviti a i tebe u imati u vidu." Protojereji isvetenici koji su se nalazili u oltaru, sluajui taj razgovor na la-tinskom, takoer su se mnogo iznenadili i svaki me je pohvalio iizrazio svoje zadovoljstvo. Jo sam bio golobrad, a ja sam ti, bratac, veitao i latinski i grki i francuski, poznavao filozofiju,matematiku, graansku historiju i sve nauke. Bog mi je dao zadivljujue pamenje. Deavalo se da neto proitam jednom-dvaput i dato naizust zapamtim. Moji nastavnici i dobrotvori su se divili i smatrali da u postati veoma uen ovjek, crkveni luonoa. I ja samnamjeravao da idem u Kijev da nastavim uenje, ali mi roditelji nisu odobrili. "Ti - govorio je otac - ti hoe itav ivot da ui, a kademo mi tebe doekati?" Slu-ajui te njegove rijei, bacio sam uenje i poeo da sluim. Naravno, nisam postao uenjak, ali se nisamni o roditelje ogri-jeio, umirio sam ih po stare dane i sahranio sa poastima. Pos-lunost je vanija i od posta i molitve!

- Mora da ste vi vesve nauke zaboravili! - rekao je Kuzmiov.

- Kako da ne zaboravim! Bogu hvala, prekoraio sam vesedamdesetu! Iz filozofije i retorike jo neto pamtim, ali jezike imatematiku sam potpuno zaboravio.

Otac Hristofor je zamirio, porazmislio i rekao poluglasno:

- ta je to bie? Bie je samonikla stvar kojoj ne treba nita za njeno postojanje.

On je odmahnuo glavom i nasmijao se od raznjeenosti.

- Duhovna hrana! - rekao je. - Zaista, materija hrani tijelo, a duhovna hrana duu!

- Nauke su nauke - uzdahnuo je Kuzmiov - ali, eto, ako ne stignemo Varlamova, bie nama nauka.

- ovjek nije igla, nai emo ga. Ovdje se on negdje vrti. Iznad ae su proletjele tri poznate ljuke i u njihovom pitanju se uo nemiri razdraenost to su ih otjerali sa potoka. Konji su staloeno vakali i frkali. Deniska je poslovao oko njih i nastojao da pokae

potpunu ravnodunost prema krastavcima, pirogu i jajima koje su jele gazde i sav se predao ubijanju konj-skih muha koje su se lijepileza konjske trbuhe i lea. Isputajui iz grla nekakav osobit pakosno-pobjedniki zvuk, on je udarao po svojim rtvama, a kad bi

promaio, ljutito bi frknuo i pogle-dom pratio tog sretnika to je izbjegao smrt.

- Deniska, gdje si ti? Hodi jedi! - rekao je Kuzmiov uzdi-ui duboko i time stavljajui na znanje da se on venajeo.


15/92

Deniska je kolebljivo priao ebetu i odabrao sebi pet krup-nih i utih krastavaca, takozvanih "utki" (on nije imao obraza da izaberemanje i sveije krastavce), uzeo je dva peena jajeta, crna i napuknuta, zatim je, neodluno, kao da se plaio da e ga udariti poispruenoj ruci, rukom dotakao komad piroga.

- Uzmi, uzmi! - ohrabrio ga je Kuzmiov.

Deniska je odluno uzeo komad piroga i, otiavi daleko ustranu, sjeo je na zemlju okrenuvi lea kolima. Odmah se zaulo takoglasno vakanje da su se ak i konji okrenuli i sumnjivo pogledali na Deniska.

Kada se najeo, Kuzmiov je iz kola izvadio vreicu sa ne-kom sadrinom i rekao Jegoruki:

- Ja u da spavam, a ti pazi da mi neko ne izvue ovu vreu ispod glave.

Otac Hristofor je skinuo mantiju, pojas i kaftan, i Jegoruka je zinuo od uda kada ga je pogledao. On nije mogao ni zamisliti dasvetenici nose pantalone, a otac Hristofor je nosio prave pantalone, uvuene u izme, i kratki platneni kaputi. Posmatrajui ga,Jegoruka je zakljuio da, u toj odjei koja nimalo ne dolikuje njegovom zvanju, sa svojom dugakom kosom i bradom, on strano liina Robinzona Krusoa. Kad su se skinuli, otac Hristofor i Kuzmiov legli su u sjenku ispod kola, okrenuli se jedan prema drugom izatvorili oi. I Deniska je prestao da vae, na pripeci se ispruio na lea pa i on zatvorio oi.

- Pazi da neko konje ne bi odveo! - rekao je Jegoruki i odmah zaspao.

Nastala je tiina.ulo se samo kako fru i vau konji i kako hru spavai; negdje podaleko je plakao vivak i ponekad se uli krici onetri ljuke koje su doletjele da vide jesu li veotili ti nezvani gosti; njeno rumorei uborio je potoi, ali ti zvui nisu remetili tiinu,nisu budili uspavani vazduh, naprotiv - itavu prirodu su vukli u drijeme.

Zadiui se od ege koja se osobito osjeala sada poslije jela, Jegoruka je potrao prema ai i odatle razgledao okolinu. Vidio je sveisto to je vidio i prije podne: ravnicu, breuljke, nebo, ljubiastu daljinu; samo su sada breuljci bili neto blie i nije bilo vjetrenjae,ona je ostala daleko pozadi. Iza kamenitog breuljka, gdje je proticao potok, dizao se drugi obliji i iri; uz njega se priljubilo malonaselje od pet-est domainstava. Pored kua se nisu vidjeli ni ljudi, ni drvee, ni sjenke kao da se naselje uguilo u vrelom vazduhu itako se sasuilo. Od dosade Jegoruka je uhvatio zrikavca, u aci ga prinio uhu i dugo sluao kako svira na svojoj violini. Kad mu jedosadila ta muzika, potrao je za skupinom utih leptirova koji su letjeli u pravcu ae na vodopoj pa nije ni primijetio kako se opetnaao pored kola. Stric i otac Hristofor su vrsto spavali; oni trebaju da spavaju dva-tri sata, sve dok se konji ne odmore... Kako dautue to dosadno vrijeme i kuda da se skloni od ege? To je bilo sloeno pitanje... Mahinalno je podmetnuo usta pod mlaz koji je curioiz cijevi; u ustima je osjetio svjeinu i zamirisalo je na trubeljiku; prvo je pio s uivanjem, zatim nasilu i sve dotle dok mu jakahladnoa iz usta nije prostrujala po itavom tijelu i dok mu voda nije potekla po koulji. Zatim je priao kolima i poeo posmatratispavae. Strievo lice jo uvijek je izraavalo onu poslovnu bezosjeajnost. Fanatian u svom poslu, Kuzmiov je uvijek, ak i u snu, ikad se molio u crkvi i kad su pjevali "Ie heruvimi", mislio na svoje poslove i ni na trenutak ih nije mogao zaboraviti, pa je,vjerovatno i sada sanjao bale sa vunom, teretna kola, cijene, Varlamova... A otac Hristofor, blag, lakomislen, spreman za smijeh,ovjek u ijem ivotu nije bilo sluaja koji bi mu kao udav mogao stegnuti duu. U mnogobrojnim poslovima kojih se on prihvatao usvom ivotu njega nije privlaio toliko sam posao koliko susreti i optenje s ljudima koje nosi sa sobom svaki posao. Tako i na ovom

putovanju njega nisu toliko interesovali vuna, Varlamov i cijene koliko dugo putovanje, razgovori na tom putovanju, spavanje podkolima i jelo u neuobiajeno vri-jeme... Sudei po izrazu njegovog lica, on je i sada po svoj prilici sanjao preosveenog Hristofora,razgovor na latinskom, svoju popadiju, utipke s pavlakom i sve to to Kuzmiov nije mogao sanjati.

Dok je Jegoruka posmatrao njihova lica, neoekivano se zaulo tiho pjevanje. Negdje ne tako blizu pjevala je neka ena, ali gdje,zapravo, i na kojoj strani, teko je bilo odrediti. Ta pjesma, tiha, otegnuta i tuna koja je liila na jadikovku i koja se jedva ula,dopirala je as s desne, as s lijeve strane, as odozgo, as ispod zemlje, tano kao da je nad stepom letio neki nevidljivi duh i pjevao.Jegoruka se osvrtao i nikako nije mogao da shvati odakle dopire ta udna pjesma, a kada je zatim bolje posluao, njemu se uinilo dato pjeva trava. Tom svojom pjes-mom ona je onako poluiva, vena ivici smrti, bez rijei, ali tuno i iskreno uvjeravala nekoga danita nije skrivila i da ju je sunce bezrazlono spalilo; ona je uvjeravala da strano eli da ivi, da je jo mlada i da bi i lijepa bila danije ege i sue; nije bila kriva, ali ona je ipak nekoga molila za oprotenje i zaklinjala se da sa neizdrivim bolom, tugom i jadom alisamu sebe...

Jegoruka je malo sluao i njemu se poelo initi da je od te otegnute i tune pjesme vazduh postao jo zaguljiviji, vreliji inepokretniji... Da bi zagluio tu pjesmu, on je, pjevuei i nastojei da udara nogama, potrao prema ai. Odatle je po-gledao na svestrane i naao ko je pjevao. Pored posljednje kue u naselju stajala je ena u kratkoj donjoj suknji; bila je dugonoga i trkljasta kaoaplja i neto je sijala; ispod njenog sita niz breuljak se lijeno sputala bijela praina. Sada mu je bilo jasno da je to ona pjevala. Nadva-tri metra od nje nepokretno je stajao gologlav malian samo u koulji. Kao da je bio zaaran pjesmom, on je stajao nepomino i

gledao nekud dolje, vjerovatno, u Jegorukinu crvenu koulju.

Pjesma je utihla. Jegoruka je lijeno poao prema kolima i opet se iz dokolice poeo zabavljati mlazom vode.

I ponovo se zaula otegnuta pjesma. Pjevala je ona ista trkljasta ena u naselju iza breuljka. Jegoruku je opet obuzela ona njegovadosada. Ostavio je cijev i pogledao gore. To to je ugledao bilo je tako neoekivano da se malo i uplaio. Iznad njegove glave na

jednoj od glomaznih stijena stajao je na tankim noicama malian u kouljici, bucmast, sa napuhanim trbuhom, onaj isti to jemaloprije stajao pored one ene. S tupim uenjem i pomalo sa strahom, kao da pred sobom vidi duhove s onoga svijeta, on jenetremice i otvorenih usta buljio u Jegorukinu koulju i kola. Privlaila ga je i mamila crvena boja koulje, a kola i ljudi koji suspavali pod njima budili su njegovu ra-doznalost; moda on ni sam nije primijetio kako su ga prijatna crvena boja i radoznalostdovukli iz naselja i vjerovatno on se sada i sam udio svojoj smjelosti. Jegoruka je dugo gledao njega a on Jegoruku. Obojica suutjeli i osjeali neku nelagod-nost. Poslije due utnje Jegoruka ga je upitao:


16/92

- Kako ti je ime?

Obrazi nepoznatog maliana jo vie su se napuhali, on se leima prislonio na kamen, izbuljio oi, pokrenuo usnama i odgo-voriodubokim promuklim glasom:

- Tit.

Djeaci vie nisu rekli ni rijei jedan drugom. Poutjevi jo malo i ne skidajui oiju sa Jegoruke, tajanstveni Tit je digao jednunogu, petom opipao oslonac i popeo se na kamen; odatle se, uzmiui i netremice gledajui u Jegoruku, kao da se bojao da ga onstraga ne udari, popeo na sljedei kamen i tako se penjao sve dok se nije sasvim izgubio iza kue.

Isprativi ga pogledom, Jegoruka je rukama obuhvatio ko-ljena i oborio glavu... Vreli sunevi zraci pekli su mu potiljak, vrat i lea.Tuna pjesma je as zamirala, as se opet ula u nepokretnom i zaguljivom vazduhu, potok je jednolino uborio, konji su vakali, avrijeme se u beskonanost otezalo kao da se i ono ukoilo i zaustavilo. inilo se da je od jutra vesto godina prolo... Moda je Boghtio da Jegoruka, kola i konji zamru u tom vazduhu i da se kao i ti breuljci skamene i zauvijek ostanu na istom mjestu?

Jegoruka je podigao glavu i umornim oima pogledao is-pred sebe; ljubiasti vidik, koji je sve do sada bio nepokretan, zanjihao se izajedno s nebom poletio nekuda jo dalje... On je povukao za sobom mrku travu i au, i Jegoruka je neobinom brzinom pojurio zatim nestajuim vidikom. Nekakva sila ne-ujno ga je vukla nekuda, a za njim su jurile ega i ona enjiva pjesma. Jegoruka je spustioglavu i zatvorio oi...

Prvi se probudio Deniska. Neto ge je ujelo jer je skoio, brzo poeao rame i progunao:

- avo te odnio, prokletinjo jedna!

Zatim je priao potoku, napio se vode i dugo se umivao. Njegovo frkanje i pljutanje vode razbudili su Jegoruku. Djeak je pogledaonjegovo mokro lice, koje je, onako prekriveno kaplj-cama i krupnim pjegama, liilo na mermer i upita ga:

- Hoemo li skoro krenuti?

Deniska je pogledao koliko je visoko sunce i odgovorio:

- Po svoj prilici, brzo.

On se obrisao krajem koulje i, napravivii vrlo ozbiljan izraz lica, poeo je da skae na jednoj nozi.

- Hajde, ko e prije do ae! - rekao je Jegoruki. Jegoruku je bila obuzela klonulost zbog ege i polusna, ali je ipak potrao za njim.Deniska je imao veoko dvadeset go-dina, radio je kao koija i namjeravao je da se eni, ali je jo uvijek bio djetinjast. Strano jevolio da puta zmajeve, da ganja golubove, da se igra piljaka, da se utrkuje i uvijek ukljuuje u djeije igre i svae. Trebalo je samo dagazde odu ili pou na spavanje pa da se on prihvati neega kao to je skakanje na jednoj nozi ili bacanje kamiaka. Svaki odrastaoovjek kada bi vidio njegovo iskreno oduevljenje s kojim se on zabavljao u djeijem drutvu teko se mogao uzdrati da ne kae:"Kakav zvekan!" Ali djeca nisu vidjeli nita neobino u tome kada bi veliki koija upao u njihove igre: neka se igra, samo neka se netue! Isto tako mali psi ne vide nita neobino u tome kada u njihovo drutvo upadne neki veliki dobroudni pas i pone da se igra snjima.

Deniska je prestigao Jegoruku i, oevidno, bio je time veo-ma zadovoljan. On je namignuo Jegoruki i, da bi pokazao da moeskakati na jednoj nozi koliko god hoe, pozvao je Je-goruku da skau zajedno do druma i nazad do kola bez odmora. Jegoruka je toodbio jer se jako zapuhao i umorio.

Najednom je Deniska napravio tako ozbiljan izraz lica kakav nije imao ak ni onda kada bi ga Kuzmiov grdio ili zamahnuo tapomna njega; oslukujui neto, on je lagahno kleknuo a na licu mu se pojavila strogost i strah kao kod ljudi kada uju neku jeres. Uperivi

pogled u jednu taku, lagahno je podigao aku, odjednom potrbuke pao na zemlju i lupio akom po travi.

- Evo ga! - promrmljao je zadovoljno i, dignuvi se, Jegorukinim oima je prinio velikog zrikavca.

Mislei da je to prijatno zrikavcu, Jegoruka i Deniska su ga pogladili prstima po irokim zelenim leima i opipali njegove brie.Zatim je Deniska uhvatio ugojenu muhu koja se nasisala krvi i ponudio je zrikavcu. Zrikavac je veoma ravnoduno, kao da ve

odavno poznaje Denisku, poeo da mie svojim, kao titnik, eljustima i pojeo muhi trbuh. Pustili su zrikavca, i on je zasvjetlucaorumenom postavom svojih krila i, spustivi se u travu, odmah poeo da zrie svoju pjesmu. Pustili su i muhu; ona je rairila krila i,onako bez trbuha, poletjela prema konjima.

Ispod kola se zauo dubok uzdah. To se probudio Kuzmiov. On je brzo podigao glavu, zabrinuto pogledao u daljinu, i po tomepogledu koji je ravnoduno promakao pored Jegoruke i Deniske, vidjelo se da on odmah misli na vunu i Varlamova.

- Oe Hristofore, ustajte, vrijeme je! - poeo je uzbueno. - Dosta je spavanja, i tako smo veitavu stvar prespavali! Deniska, uprei!

Otac Hristofor se probudio sa onim istim osmijehom sa kojim je i zaspao. Lice mu se od spavanja smeuralo i naboralo i inilo se dase napola smanjilo. Kada se umio i obukao, on iz depa lagahno izvue zamrljani psaltir i, okrenuvi se licem is-toku, poe da apuemolitvu i da se krsti.


17/92

- Oe Hristofore! - ree ukorno Kuzmiov. - Vrijeme je da se kree, konji su vespremni, a vi, bogami...

- Odmah, odmah... - progunao je otac Hristofor. - Ka-rizme moram itati... Danas ih jo nisam itao.

- Moe se i kasnije s karizmima.

- Ivane Ivaniu, ja svaki dan moram... Ne moe tako.

- Bog vam ne bi zamjerio.

itavo etvrt sata otac Hristofor je stajao nepomino okrenut licem prema istoku i micao usnama, a Kuzmiov ga je gotovo samrnjom gledao i nestrpljivo slijegao ramenima. Naroito ga je ljutilo to to je otac Hristofor poslije svake "slave" uvlaio u sebevazduh, brzo se krstio i, da bi i druge natjerao da se krste, triput glasno izgovarao:

- Aliluja, aliluja, aliluja, slava ti, Boe!

Najzad se otac Hristofor nasmijeio, pogledao prema nebu i, stavljajui psaltir u dep, rekao:

- Fini! (Zavrio sam!)

Koji trenutak kasnije kola su vekrenula. inilo se da su ila nazad a ne naprijed, jer su putnici vidjeli sve isto to su i prije podnegledali. Breuljci su se i dalje gubili u ljubiastoj daljini i nije im se vidio kraj; promicali su burjan, kamenje, ponjevene njive, a nadstepom su letjeli oni isti gaci i jastreb sa dostojanstveno rairenim krilima. Vazduh je postajao sve nepokretniji od ege i tiine, a

priroda je u svoj utnji u mrtvilo tonula... Nije bilo ni vjetra, ni bodrog, svjeeg zvuka, ni oblaka.

Ali eto, najzad, kada je vesunce poelo da blii zapadu, stepa, breuljci i vazduh nisu vie mogli izdrati, onako izmu-eni, pokualisu da zbace sa sebe jaram. Iza breuljaka se ne-oekivano pojavio pepeljastosivi kudravi oblak. On je pogledao na stepu kao da je htioda kae: spreman sam - i namrtio se. Najednom kao da se u ustajalom vazduhu neto prekinulo, silno je puhnuo vjetar i sa umom ifijukom poeo da se kovitla stepom. Odmah su i trava i prologodinji burjan poeli da gun-aju, na drumu se uskovitlala praina i

pojurila stepom vukui za sobom slamu, viline konjice i perje i, kao zavitlani stub, podigla se k nebu i zamaglila sunce. Uzdu ipoprijeko, spotiui se i poskakajui, stepom su pojurili vjetrovalji, a jedan od njih je dospio u sredinu vihora, zavitlao se i kao pticapoletio prema nebu, a onda se pretvorio u crnu taku i nestao iz vida. Za njim je poletio drugi, a onda trei, i Jegoruka je vidio kakosu se dva vjetrovalja sudarila u plavoj visini i uhvatili se ukotac kao u dvoboju.

Pored samog druma prhnula je droplja. Onako obasjana sun-cem, sa krilima i repom u pokretu, liila je na mamac za ribe ili na leptirau ribnjaku ija se krila, kad lepra nad vodom, stapaju sa briima i ini se da mu ti brii rastu i sprijeda, i pozadi i sa strana...Treperei u vazduhu kao insekt i poigrava-jui svojim arenilom, droplja se okomito podigla visoko uvis, a zatim je, vjerovatnouplaena oblakom praine, poletjela ustranu i dugo se jo vidjelo kako mae krilima...

A evo, uznemiren vihorom i ne shvatajui o emu se radi, iz trave je izletio prdavac. On je poletio niz vjetar a ne uz vjetar kao ostaleptice; zato mu se perje nadiglo, napuhao se do veliine kokoi i izgledao je veoma impozantno i zastraujue. Samo su gaci, koji suivot preivjeli u stepi i venavikli na stepske uzbune, mirno letjeli nad travom ili su ravnoduno, ne obraajui panju ni na ta,kljucali svojim debelim kljunovima po tvrdoj zemlji.

Za breuljcima je potmulo odjeknuo grom; puhnuo je hladan vazduh. Deniska je veselo zviznuo i oinuo konje. Otac Hristofor iKuzmiov, pridravajui svoje eire, uperili su poglede na breuljke... Dobro bi bilo da pljusne kia!

inilo se da je bio potreban samo jo jedan mali napor, jedan pokuaj i stepa bi pobijedila. Ali je nevidljiva snaga pritiska postepenookovala i vjetar i vazduh i staloila prainu, i opet je nastupila tiina kao da se nita nije ni desilo. Oblak je nestao, oprljeni breuljci suse natmurili, vazduh se pokorno utiao i samo su jo uznemireni vivci negdje plakali i alili se na svoju sudbinu...

Uskoro se zatim spustilo vee.

III

U veernjem sumraku pojavila se velika prizemna zgrada sa zahralim limenim krovom i tamnim prozorima. To je bilo svratiste iakouz njega nije bilo nikakvog dvorita i mada se nalazilo usred stepe i bilo sasvim neograeno. Malo dalje od njega crnio se neki bijednivinjik ograen plotom, a pod pro-zorima, oborivi svoje teke glave, stajali su dremljivi suncokreti. U vinjiku se ula egrtaljka

postavljena tamo da bi svojim klepe-tanjem plaila zeeve. Inae se oko te zgrade nije ulo ni vidjelo nita osim stepe.

Tek to su se kola zaustavila kraj doksata sa nastrenicom, u kui su se zauli radosni glasovi - jedan muki, drugi enski - zakripalasu vrata na arkama i pored kola se u tren oka nala visoka mrava figura koja je mahala rukama i peevima kaputa. To je bio vlasniksvratita Mojsej Mojsei, postariji ovjek vrlo blijeda lica i kao tu crne, lijepe brade. Na njemu je bio iznoen crn redengot koji se na


18/92

njegovim uskim ramenima klatio kao na vjealici i mahao peevima kao krilima svaki put kada bi Mojsej Mojseiod radosti ili strahapljesnuo rukama. Osim redengota na njemu su jo bile iroke bijele pantalone izvuene preko i-zama i somotski prsluk sa riimcvjetovima poput ogromnih stjenica.

Kada je poznao putnike, Mojsej Mojseije prvo zamro od bujice osjeanja, zatim je pljesnuo rukama i poeo da stenje. Njegovredengot je mahnuo svojim peevima, lea su mu se savila u luk a blijedo lice je iskrivio takav osmijeh kao da je za njega bilo nesamo prijatno da vidi ta kola nego i bolno i slatko.

- Ah, Boe moj, Boe moj! - progovorio je tankim, ras-pjevanim glasom daui i vrpoljei se i svojim pokretima ome-tajui putnikeda izau iz kola. - Ah, kakav je to za mene danas sretan dan! Ah, ta sada da radim! Ivane Ivaniu! Oe Hristofore! Ah, ubio me Bog,kakav to lijep gospodiisjedi kod koijaa! Ah, Boe moj, pa ta ja to stojim i ne zovem goste u odaju? Izvolite, molim lijepo...izvolite samo! Dajte mi sve vae stva-ri... Ah, Boe moj!

Poslujui oko kola i pomaui putnicima da izau, Mojsej Mojseise najednom okrenuo i povikao tako izbezumljenim i priguenimglasom kao da je tonuo i zvao upomo:

- Solomone! Solomone!

- Solomone! Solomone! - ponovio je u kui enski glas. Vrata su zakripala na arkama i na pragu se pojavio omalen mlad Jevrej, ri,sa velikim ptiijim nosom i sa elom usred tvrde kovrdave kose; obuen je bio u kratak veoma iznoen kaput sa okruglim peevima ikratkim rukavima i u kratke triko pantalone, zbog ega je i sam izgledao kratak i kus kao oerupana ptica. To je bio Solomon, bratMojseja Mojseia. On je utke, bez pozdrava, samo s nekim udnim osmijehom, priao kolima.

- Stigli su Ivan Ivanii otac Hristofor! - rekao mu je Mojsej Mojseitakvim tonom kao da se bojao da mu on nee vjerovati. - Ah, ah,udna stvar, doli su nam takvi dobri ljudi! Hajde, Solomone, uzimaj stvari! Izvolite, dragi gosti!

Samo malo kasnije Kuzmiov, otac Hristofor i Jegoruka vesu sjedili u praznoj, mranoj i velikoj sobi za starim hras-tovim stolom.Taj sto je bio gotovo potpuno usamljen jer u toj velikoj sobi, osim njega, iroke sofe sa poderanom muemom i tri stolice, nije bilonikakvog drugog namjetaja. A i te stolice ne bi svak nazvao stolicama. To je bilo neto to je samo liilo na namjetaj sa dotrajalommuemom, te stolice su imale nepri-rodno izvijene naslone i zato su strano liile na djeije sanjke. Teko je bilo shvatiti kakvu jeudobnost imao u vidu neznani stolar kada je tako nemilosrdno savijao te naslone; nametala se misao da tu nije krivica do stolara negoda je to neki namjernik-delija, u elji da se pohvali svojom snagom, savio te naslone, a zatim poeo da ih popravlja pa ih jo viesavio. Soba je izgledala mrana. Zidovi su bili sivi, tavanica i grede poaavjele, na podu su bile pukotine i zjapile su rupe nepoznatog

porijekla (inilo se da ih je svojom potpeticom probio onaj isti delija) i izgledalo je da bi ta soba ostala mrana i onda kada bi u njojobjesili desetak lampi. Ni na zidovima ni na prozorima nije bilo nieg to bi liilo na neki ukras. Zapravo, na jednom zidu u sivomdrvenom okviru visila su nekakva pravila sa dvo-glavim orlom, a na drugom, u istom takvom okviru, nekakva gravira sa natpisom:"Ravnodunost ljudi." Prema emu su ljudi bili ravnoduni - nije se moglo razumjeti jer je gravira bila veoma potamnjela od vremena imuhama obilno zagaena. U sobi je zaudaralo na neto ustajalo i kiselo.

Kada je Mojsej Mojseiuveo goste u sobu, on se i dalje klanjao, pljeskao rukama, pokretao ramenima i radosno uzviki-vao - on jesmatrao da je to sve potrebno radi toga da bi izgledao neobino utiv i ljubazan.

- Kad su ovuda prola naa teretna kola? - pitao ga je Kuzmiov.

- Jedna partija je prola jutros, a druga, Ivane Ivaniu, od-marala se u ruanicu i predvee otila.

- Aha... A je li Varlamov prolazio?

- Nije, Ivane Ivaniu. Juer ujutro je proao njegov poslo-voa Grigorije Jegori; i, kako je govorio, sada je na salau kod molokana.(Religiozna sekta.)

- Odlino. Znai, sad emo mi stii komoru, a onda emo kod molokana.

- Bog s vama, Ivane Ivaniu! - uasnuo se Mojsej Mojseipljesnuvi rukama. - Kuda ete u no? Prvo nazdravlje ve

Documents

A.pavlovicCehov - Novele