Apoksiomen (grč. ἀποξυόμενος, apoxyómenos: "onaj koji se struže") jedna je od konvencionalnih poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s (nauljenog) tijela skidali malim srpolikim instrumentom koji su Grci zvali ksistra (ξύστρα), a Rimljani strigil (strigilis); kipovi apoksiomena hvataju mladiće u takvim trenucima. Najpoznatijeg antičkog apoksiomena oblikovao je u bronci Lisip iz Sikiona, dvorski kipar Aleksandra Velikog, oko 330. pne. Original je izgubljen. Sačuvana je antička mramorna kopija, danas u rimskom Museo Pio-Clementino, otkrivena 1849. u Trasteveru.

Za hrvatsku kulturu motiv apoksiomena osobito je zanimljiv zbog nedavno kod Lošinja otkrivenog, odlično sačuvanog i umjetnički iznimnog antičkog kipa, tzv. Hrvatskog Apoksiomena.

Nalazak i izlaganje[uredi VE | uredi]

Kip je 1996. pronašao belgijski turist René Wouters, kraj otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene, na dubini od oko 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavljen 1998. Ronioci Specijalne policije i stručnjaci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru izronili su kip 27. travnja 1999. [1]

Nakon dugogodišnje desalinizacije i brižne restauracije, kip je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od 18. svibnja do 17. rujna 2006.; od listopada 2006. do 30. siječnja 2007. nalazio se na gostovanju u Italiji, u Firenzi (Palazzo Medici Riccardi), gdje ga je vidjelo oko 80.000 posjetitelja, "uvelike povećavši broj posjeta" palači.[2] Barem dvije naredne godine kip će se nalaziti u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Krajem veljače 2007. premijer Ivo Sanader založio se da Apoksiomen bude smješten u Malom Lošinju, no konačnu odluku o tome prepustio je struci (Vijeću za kulturna dobra). Muzejsko vijeće jednoglasno je odlučilo u listopadu 2007., da Apoksiomen bude smješten u Palači Kvarner u Malom Lošinju. Odluku je podržalo Ministarstvo kulture. Do konačnog preseljenja na Lošinj, Apoksiomen će biti u Arheološkom muzeju u Zagrebu. [3]

Hrvatski se Apoksiomen razlikuje od Lizipova prvenstveno po tome što drži ruke u visini boka, a ne podlaktice. Smatra se da lošinjska kopija potječe iz II. ili I. st. pr. Kr. (tako tvrde povjesničari umjetnosti Nenad Cambi, iz Splita, i Vincenzo Saladino, iz Firence). Kip sličnog tipa nađen je 1896. u Efezu (Turska; sada je u Beču, Kunsthistorisches Museum). Veći broj fragmentarnih nalaza upravo ovog tipa upućuje na njegovu popularnost u antici; možda je vatikanski Apoksiomen ustvari varijacija na Lizipovu temu. Povjesničari umjetnosti o

interpretacijama Apoksiomena raspravljat će na ovogodišnjem skupu koji planiraju Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod.[5]

Zagonetka[uredi VE | uredi]

Apoksiomen se u moru kod Lošinja nije našao odmah nakon izrade (dokazuju to i nalazi unutar kipa), već - prema radio-karbonskom datiranju organskog materijala - između 20. pr. Kr. i 110. po Kr. Početkom II. st. po Kr. Apoksiomen je već bio antikvitet, i lako je moguće da je putovao u veći grad, poput tadašnje Akvileje, Ravene ili Pule.

Opsežna podvodna pretraga (pomoću metalnih i drugih detektora) na području od 10.000 kvadratnih metara oko mjesta nalaza, te pretraga 50.000 kvadratnih metara podmorja pomoću robotske sonde nije otkrila tragove antičkog brodoloma; nađeni su samo dio rimskog olovnog sidra, pet ulomaka amfore iz II. st. po Kr, te podnožje našeg kipa. Zato moramo pretpostaviti da je Apoksiomen izbačen s rimskog trgovačkog broda tijekom oluje. Kakva je nužda pomorce primorala da žrtvuju dragocjeni teret, ostaje zagonetka.

Restauracija[uredi VE | uredi]

Lošinjski je Apoksiomen izronjen prepun morskih organizama (školjaka itd.) priraslih uz stijenke. Za uklanjanje inkrustacije nisu se koristila kemijska sredstva. Konzervatorski radovi, prvi takve vrste u nas, provodili su se isključivo mehanički, preciznim ručnim alatima i povremeno uz pomoć stroja.

Kako je kip imao niz napuknuća te veće oštećenje na bedrenom dijelu desne noge, sanirani su svi spojevi. Izrađena je i posebna konstrukcija koja iznutra podupire cijelu figuru.

Nađeno je i originalno Apoksiomenovo brončano postolje, ukrašeno ornamentom kvadrata i svastika.

Apoksiomen je 2007. godine, dobio nagradu Europa Nostra, nagradu EU za zaštitu baštine.

S obzirom na svoju vodeću ulogu u istraživanju dupina u Jadranu, istraživači Instituta Plavi svijet pružili su stručno znanje i pomoć u pokretanju novog istraživanja, a kolege iz Italije rad će nastaviti tijekom ljeta. Početak istraživanja bio je više nego uspješan, jer smo opazili su izuzetno rijetkog, albino dobrog dupina. Iako smo o njegovoj prisutnosti u sjevernom Jadranu bili prethodno obaviješteni, nismo imali dobre fotografije niti opažanja temeljem kojih bi detaljnije utvrdili o čemu se zapravo radi.

Prema nama dostupnim podacima, ovo je prvi ikad zabilježeni albino dobri dupin u Jadranskom i Sredozemnom moru!

Morske kornjačeMorske kornjače jedne su od najstarijih organizama koji žive na Zemlji. Plivaju oceanima već 150 milijuna godina, još od doba dinosaura. Jedne su od najatraktivnijih, ali i najosjetljivijih morskih kralješnjaka. Ljudi su ih godinama ugrožavali koristeći njihova jaja i meso za hranu,

a oklop za izradu nakita. Njihov opstanak na Zemlji danas je ozbiljno ugrožen zbog zagađenja, devastacija plaža na kojima se gnijezde, ribarstva i turizma. Sve vrste morskih kornjača su ugrožene na globalnoj razini, a neke od njih imaju status i kritično ugroženih.

Od davnina morske kornjače imaju bitnu ulogu u mnogim kulturama. Zbog dugovječnosti i tajanstvenosti često su bile simbol mudrosti.  

Rasprostranjene su u suptropskim i tropskim morima, iako neke vrste žive i oko Aljaske i poluotoka Newfoundland na sjeveru i Čilea i Argentine na jugu.

Iako nemaju vidljive uške, morske kornjače imaju uši, samo su njihovi bubnjći presvučeni kožom. Najbolje čuju niske frekvencije. Njuh je najbolje razvijeno osjetilo morskih kornjača, njime mogu čak nanjušiti plažu na kojoj su se izlegle, kada na nju ponovno dođu na gniježđenje. U vodi vide dobro, ali su na kopnu kratkovidne.

 

Zašto su morske kornjače važne?

Kornjače su bitne za ekosustav jer ga, svojim djelovanjem u njemu, održavaju u ravnoteži. Najbolji primjer toga je zelena želva, koja se hrani morskom travom i algama te na taj način omogućava optimalne uvjete na razvitak te bitne ekološke zajednice i svih životinjskih vrsta koje žive u njoj. Nazivamo ih još i "krovnim vrstama" (eng. umbrella species), što znači da njihovom zaštitom štitimo i njihovo stanište, a samim time i druge vrste koje žive u tom staništu, a manje su karizmatične od morskih kornjača. S obzirom da je stanište morskih kornjača jako veliko, tako štitimo i veliki broj drugih morskih organizama. Još jedna važna uloga morskih kornjača je ona kao bioturbatora u okolišu. Što to znači? Morske kornjače tijekom hranjenja na dnu miješaju zemljane i vodene naslage, čime potiču vraćanje nutrijenata iz sedimenta morskog dna u stupac morske vode, čime se ona dodatno obogaćuje. Da nema bioturbacije, istaloženi materijal bi nestao iz morskog kemijskog sustava.

Dobri dupini naseljavaju gotovo sva mora i oceane svijeta. Nema ih samo u polarnim područjima. S obzirom na raznolikost uvjeta okoliša na toliko velikom području rasprostranjenosti, oni se mogu značajno međusobno razlikovati. Tako najveći dupini u nekim populacijama mogu biti dugi i do 4 metra i težiti preko 300 kilograma, kao npr. u nekim područjima Atlantskog oceana. Istovremeno, dobri dupini u Jadranu rijetko su duži od 3 metra. Populacije se međusobno razlikuju i po drugim obilježjima – npr. po obojenosti, iako svi imaju sličan glavni uzorak – tamna leđa, svjetlije bokove i gotovo bijeli trbuh, zatim po dužini „kljuna“ tj. rostralnog dijela glave u kojem se nalaze zubi itd.

S obzirom na stanište i način života razlikujemo dva tipa dobrih dupina – oceanski ili pučinski tip (obično veći i jače građe) i obalni tip (žive u blizini obale i manji su). Njihova veličina također ovisi i o području u kojem žive – u hladnijim vodama dupini su krupniji i imaju veće naslage masti s obzirom da im je potrebna dobra izolacija koja će spriječiti gubitak topline.

Za razliku od nekih drugih vrsta dobri dupini imaju relativno mali broj čunjastih zuba, a svi zubi u čeljusti dupina su jednaki – oni nemaju kutnjake, očnjake ili sjekutiće. Njihovi zubi su čunjastog oblika, na vrhovima zašiljeni. S obzirom da svoj plijen ne

žvaču već im je najvažnije da ga mogu čvrsto uhvatiti (jer ribe su klizave zar ne!) onda su im baš takvi zubi najpraktičniji. Dobri dupini imaju u gornjoj čeljusti između 40 i 52 zuba, a u donjoj od 36 do 48 zuba.