SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................................2

2. POJAM ARBITRAŽE.........................................................................................................3

3. ODLIKE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA........................................3

4. PRAVNA PRIRODA ARBITRAŽE...................................................................................5

5. VRSTE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA..........................................6

5.1. USTANOVE SLIČNE ARBITRAŽAMA.......................................................................8

6. IZVORI NORMI.................................................................................................................9

6.1. INSTITUCIONALNA PRAVILA NEDRŽAVNOG PORIJEKLA..............................11

6.2. DRŽAVNE PROCESNE NORME................................................................................11

6.3. MEĐUNARODNI SPORAZUMI.................................................................................12

6.4. PRAVILNICI STALNIH ARBITRAŽA.......................................................................12

7. POSTUPAK PREM MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM ARBITRAŽAMA.............13

8. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA OD STRANE MEĐUNARODNIH

TRGOVINSKIH ARBITRAŽA...............................................................................................14

9. PRAVNA SPREDSTVA PROTIV MEĐUNARODNE ARBITRAŽNE ODLUKE.......14

10. MEĐUNARODNA TRGOVAČKA KOMORA...........................................................15

11. ZAKLJUČAK................................................................................................................16

12. LITERATURA..............................................................................................................18

1

1. UVOD

Rješavanje sporova putem arbitraža je poznato od davnina, čiji korijeni se mogu pronaći u

najstarijim društvima sa rodovskim uređenjem, u kojima je vođa plemena određivao delegate

koji će u njegovo ime rješavati sporove između pojedinih članova društva. Neke od prvih

arbitražnih sudova srećemo već u antičko doba kod Grka. Razvojem zanatstva i trgovine u

srednjem stoljeću, arbitraža poćinje služiti za rješavanje trgovinskih sporova. To su bili neki

od početaka razvoja arbitraže, danas, razvojem međunarodnih odnosa, a posebno

međunarodne razmjene robe, dovelo je do široke primjene trgovinskih arbitraža, ne samo za

rješavanje trgovinskih, već i međudržavnih sporova.

Tema ovog seminarskog rada jeste međunarodna trgovinska arbitraža. Prije svega, kako bi

mogli uči u sam meritum ove teme, nastojala sam definirati arbitražu, iako ne postoji

jedinstvena definicija ovog pojma. U nastavku je riječ odlikama međunarodnih trgovinskih

arbitraža, zatim o pravnoj prirodi arbitraže, koje su to vrste međunarodne trgovinske arbitraže,

te je nadalje riječ o izvorima normi koje se odnose na međunarodne trgovinske arbitraže.

Potom se prelazi na postupak pred međunarodnim trgovinskim arbitražama, što je veoma

kompleksno pitanje. Još jedno važno pitanje sigurno jeste i primjena materijalnog prava od

strane međunarodnih trgovinskih arbitraža, te je u nastavku riječ o pravnim sredstvima protiv

arbitražnih odluka i na samom kraju je spomenuta Međunarodna trgovačka komora.

2

2. POJAM ARBITRAŽE

U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven pojam arbitraže, što zavisi od različitog pristupa

definisanja. Prema tome, možemo reči da arbitraža u funkcionalnom smislu predstavlja

poseban metod, odnosno tehniku koju koriste arbitri koje su stranke u sporu imenovale i dale

ovlaštenje da riješe sporna pitanja, a svoja ovlaštenja zasnivaju na privatnom sporazumu, a ne

iz vlasti države. Govorimo li u organizacionom smislu o arbitraži, to podrazumjeva ustanove

koje su osnovane od privatnih profesionalnih organizacija i lica, sa ciljem da rješavaju

posebne sporove za koje je odgovorna njihova nadležnost.

Shodno navedenom ističem definiciju da je „arbitraža tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno

od (jedne ili više) osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, komu stranke

sporazumno i dobrovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke o sporu, a zakon tu odluku

izjednačava s pravomoćnom sudskom odlukom“1.

Kada je riječ o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, pri tome ističem definiciju M. Jezdić, koji

smatra da „pod spoljnotrgovinsim arbitražama treba razumjeti one ustanove koje su osnovane

od privatnih profesionalnih organizacija ili lica ili od organizacija polujavog karaktera u cilju

raspravljanja onih sporova iz spoljnotrgovinskog prometa za koje je ugovorena njihova

nadležnost“2.

Iz gore navedenih definicija jasno je da autori pristupaju definisanju pojma ukazivanjem na

organizaciono-institucionalni i funkcionalni aspekt arbitraže. S druge strane, pojedini autori

nisu se opredjelili na davanje jedne sažete definicije arbitraže, smatrajući da se njena suština

ne može razumjeti bez navođenja svih njenih bitnih elemenata, odnosno komponenti.

3. ODLIKE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA

Važno je istaći da arbitraža nije nastala nakon pojave državnog pravosuđa, već ona postoji

paralelno sa sudovima; ima određene prednosti kao i nedostatke u odnosu na državno

pravosuđe. Arbitraža se može, u rješavanju sporova u međunarodnoj trgovini, više prilagoditi 1 Sesar, M., 1991., Arbitražni postupak, doktorska disertacija, Pravni fakultet Ljubljana, Ljubljana, str. 7. 2 https://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&cad=rja&uact=8&ved=0CDIQFjAE&url=http%3A%2F%2Fwww.singipedia.com%2Fattachment.php%3Fattachmentid%3D1216%26d%3D1283499988&ei=ThJOVf61FMTOygPSlYGoDA&usg=AFQjCNGLHbLNwzfVyWk8G-l4py8kKMnF4w&sig2=q_LItxcjJCNct_7YV_CaEg&bvm=bv.92885102,d.bGQ, (pristupljeno: 11.05. 2015. u 17:02)

3

osobenostima pojedinih slučajeva, nego što je to slučaj kod sudova čija se organizaciona

struktura i pravila postupanja postavljaju čvrsto, unaprijed, za neograničen broj veoma

različitih slučajeva. Pored toga, postupak pred arbitražom je mnogo fleksibilniji, manje je

formalan, postoji mogućnost iznalaženja kompromisnog rješenja, i mnogo je brži.

Ovakav način rješavanja sporova je posebno pogodan ako se ima u vidu struktura interesa koji

se vezuju za arbitražno odlučivanje. Opšti interesi društva postoje, ali su oni u velikoj mjeri

manjeg značaja kod arbitraže nego kod redovnih sudova. Sporovi kod kojih bi snažno bio

zastupljen interes društva se zapravo i ne mogu rješavati pred arbitražom. Arbitraže mogu da

odlučuju samo u sporovima u kojima bi volja samih stranaka mogla da zamijeni presudu ako

bi se stranke poravnale. Prema tome, arbitraže ne mogu da odlučuju o onim stvarima u kojima

se moraju primijeniti imperativne norme bez obzira na volju stranaka, gdje je neposredno i

intenzivno zainteresovao društvo kao cjelina. Iz toga proizilazi da spoljnotrgovinske arbitraže

nikako ne bi mogle da oplučuju, na primjer, o uvoznim ili izvoznim dozvolama, carinama ili

drugim pitanjima državne regulative vanjske trgovine, ali mogu da odlučuju o međusobnim

pravima i obavezama stranaka.3

Tradicionalno se smatra da su predmet arbitraža u poređenju sa sudskim rješavanjem sporova

slijedeće:4

elastični procesni okviri koji u mnogome mogu da oblikuju same stranke;

brzina;

niži troškovi;

neutralnost ( umjesto da sudi sud države jednog ili drugog parničara, odlučuje institucija

koja ne pripada ni jednoj ni drugoj državi, a arbitri – ili makar predsjednik vijeća – po

pravilu je iz treće zemlje);

zbog velikog uspjeha i široke prihvaćenosti Njujorške konvencije o priznanju i izvršenju

stranih arbitražnih odluka iz 1958.5 godine, veće su šanse da se van zemlje donošenja

prizna i izvrši arbitražna nego sudska odluka.

Arbitražno odlučivanje ima i svojih negativnih strana. S obzirom da stranke same stvaraju

mehanizam odlučivanja i s obzirom da od njih samih zavisi način odlučivanja, povećana je

3 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 562.4 Ibid., str. 563.5 Op.a: Ova konvencija se primenjuje na priznanje i izvršenje arbitražnih odluka u sporovima između fizičkih ili pravnih lica donetih na teritoriji neke druge države, a ne one u kojoj se traži priznanje i izvršenje odluka Ona se isto tako primenjuje na arbitražne odluke koje se ne smatraju kao domaće odluke u državi u kojoj se traži njihovo priznanje ili izvršenje.

4

mogućnost zlupotrebe, kao što je nametanje nepravičnih rješenja ekonomski slabijoj ili

neopreznoj strani. Ovo se potencira time što je arbitražno odlučivanje jednostepeno.

Prvostepena odluka je u isto vrijeme i konačna, eventualne greške se ispraviti povodom

žalbe.6

4. PRAVNA PRIRODA ARBITRAŽE

Da bi se razumjela suština međunarodne trgovinske arbitraže neophodno je sagledati značajne

razlike u shvaćanjima o njenoj pravnoj prirodi. O ovom pitanju se vodila duga rasprava, koja

ni danas nema jedinstven stav, ali se izdvajaju dva dominantna shvatanja koja su suštinski

različita.

Prvi stav je jurisdikcioni (jurisdikciona teorija), koji je straiji i dugo vremena je bio

dominantniji u uporednom pravu. Pristalice ove teorije smatraju da arbitraža ima sudsku

prirodu, te da je njen smisao u arbitri

ranju – suđenju. Arbitraža je sud kao i svaki drugi, koji mora biti neutralan u odnosu na

stranke i mora se držati određenih pravila postupka. Arbitar se u procesu arbitriranja ponaša

kao sudija državnog suda, a krajnji ishod arbitražnog postupka je donošenje arbitražne odluke,

koja je po dejstvu izjednačena sa sudskom odlukom. Takvo njeno dejstvo je predviđeno

zakonom, i na to ne mogu uticati stranke svojom voljom, koje su zaključile arbitražni

sporazum. Dakle, arbitraža se shvata kao pravosudni organ, s tim što nije državni, već privatni

sud. Iako arbitri crpe svoja ovlaštenja da rješavaju spor iz sporazuma ugovornih strana, oni to

nikada ne bi mogli raditi da zakon to ne dozvoljava. Iz ovoga slijedi da je arbitražni sporazum

procesne prirode, za razliku od osnovnog ugovora koji je materijalne prirode. Arbitražni

sporazum ima nezavisnu pravnu sudbinu od osnovnog ugovora i pravno mjerodavno za

arbitražni sporazum može biti različito od prava mjerodavnoga za osnovni ugovor.7

S druge strane, grupa autora smatra da arbitraža ima ugovornu, a ne pravosudnu prirodu i

njihova mišljenja su grupisana pod ugovornu teoriju. Arbitraža, je po njihovom mišljenju,

ugovorni odnos između stranaka, koji je rezultat njihovih autonomnih volja i svi elementi

arbitraže i arbitražnog postupka kreiraju se voljom ugovornih strana. Arbitražni sporazum se,

bez obzira kada je sačinjen, da li to bilo za vrijeme ili nakon zaključenja osnovnog ugovora,

odnosno prije ili poslije pojavljivanja spora, tretira kao sastavni dio osnovnog ugovora i za

6 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 563.7 Jovičić, K., 2008., Međunarodna trgovinska arbitraža, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 108.

5

njega je mjerodavno pravo koje je mjerodavno za ugovor o osnovnom poslu. Prema ovoj

teoriji arbitražna odluka nema dejstvo sudske odluke i ne može se prinudno izvršiti, već

stranke trebaju dobrovoljno da izvrše arbitražnu odluku, koja ih obavezuje kao bilo koja

obaveza na koju su pristale nekim ugovorom. Ovo shvatanje za posljedicu ima da stranka,

koja je dobila spor, a u slučaju da druga stranka, koja je izgubila spor, ne izvrši dobrovoljno

arbitražnu odluku, može pred nadležnim sudom tužiti je za neizvršenje ugovora, a ne za

prinudno izvršenje arbitražne odluke. Druga mogućnost koja stoji na raspolaganju stranci koja

je dobila spor je da, ako je tako zakonom predviđeno, od strane državnog suda zatraži

priznavanje arbitražne odluke po postupku kao da je riječ o stranoj sudskoj odluci, kako bi

takva arbitražna odluka stekla svojstvo izvršnosti.8

Pored navedenih teorija, u pravnoj nauci postoji i mješoviti koncept o pravnoj prirodi

trgovinskie arbitraže, koji nastoji da pomiri navedene, različite koncepte. Postojanje ovih

različitih koncepata, o pravnoj prirodi arbitraže, ima značaj u tome što nam pomaže da bolje

razumijemo suštinu ovog instituta.

5. VRSTE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA

Postoje dvije osnovne vrste međunarodnih trgovinskih arbitraža, a to su ad hoc arbitraže i

stalne, odnosno institucionalne arbitraže.

Ad hoc arbitraže stvaraju stranke radi rješavanja određenog spora, odnosno kako bi se riješio

jedan slučaj, pri čemu stranke najčešće imenuju jednog ili trojicu arbitara. Arbitri mogu biti

poznati pravnici, stručnjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za određena pitanja (naročito ako

se radi o sporu oko kvaliteta robe). Arbitri se sastaju na mjestu koje određuju stranke i na

način na koji su stranke dogovorile će se voditi postupak, u slučaju da stranke ne odrede

mjesto i način vođenja postupka taj odabir mogu izvršiti arbitri. Prema tome vidimo da volja

stranaka ima veliki uticaj na proceduralna pravila, ali i tehničke dijelove, kao što je, na

primjer, vođenje zapisnika. Ova vrsta arbitraže, ad hoc, ima privremeni karakter. Njena

funkcija ograničena je na rješavanje konkretnog spora i prestaje presuđivanjem tog spora. U

praksi preovlađuje ova vrsta arbitraža, što i nije iznenađujuće ako imamo u vidu prednosti ove

vrste arbitraže, a to je da se prilagođava okolnostima konkretnog slučaja i postojanje

mogućnosti stranaka pri izboru postupka koji im više odgovara, a što kao konačan rezultat

može da bude ključni faktor za uspjeh arbitraže. Naravno, postoje i određeni nedostaci, kao

8 Jovičić, K., 2008., Međunarodna trgovinska arbitraža, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 109.

6

što su spornost zbog odsustva unaprijed određene forme i eventualna nedovoljna

kvalifikovanost i neiskustvo arbitara.

S druge strane, stalne (institucionalne) arbitraže su one koje se su formirane na neodređeno

vrijeme i radi rješavanja neodređenog broja sporova. One imaju svoju stalnu organizacionu

strukturu, tehničke uslove i pravila postupanja. Mogu se pojaviti u dva oblika: zajedno sa

prigodnom arbitražom ili samostalno kao stalni sud. U prvom slučaju unaprijed se određuje

mogući sastav arbitražnog suda, ali se za svaki konkretan spor obrazuje ad hoc arbitraža.

Tipičan primjer te vrste je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Hagu ustanovljen na prvoj

haškoj konferenciji 1899. godine. On nije stalni sud u pravom smislu te riječi, već predstavlja

unaprijed sastavljen spisak ličnosti koje mogu biti birani za arbitre.9 Ovaj oblik se pojavljuje u

novije vrijeme, to je tendencija da se institucionalizira ad hoc arbitraža. To se postiže na taj

način što ugledna udruženja i organizacije, kao što su ekonomske komisije UZ za Evropu,

odnosno za Aziju i Daleki Istok, Međunarodna trgovinska komora, ILA (Svjetsko udruženje

za međunarodno pravo) i UNCITRAL, formulišu model pravila o ustrojstvu i pravilima

postupka arbitraže, koja stoje na raspolaganju strankama.10 Drugi oblik, arbitraže u obliku

stalnog suda, postojale bi ukoliko se izvrši izbor sudija koji će stalno zasjedati i rješavati sve

sporove koji se pred njih iznesu.

Nadležnost stalnih arbitraža se takođe uspostavlja voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraža,

jer bez sporazuma stranaka ni stalne arbitraže nemaju nikakvu pravnu nadležnost. Mada,

organizaciono one postoje i prije i poslije donošenja odluke, kojim im stranke daju ovlaštenje

da vode njihov spor. Moglo bi se reči da postoje kao servis kojem se stranke mogu obratiti

ako one to žele.

Institucionalne arbitraže najčešće organizuju privredne komore. Olakšica kod ove vrste

arbitraža jeste u tome što su stranke i arbitri oslobođeni pravno – organizacionih i tehničkih

poslova. O korespondenciji i dostavljanju pisama vodi brigu administracija arbitraže, a arbitri

postupaju prema pravilniku arbitražne ustanove.11 To je ujedno i prednost ove vrste arbitraže,

jer na ovakav način se smanjuje mogućnost zloupotreba koje su moguće onda kada je čitava

organizacija i određivanje načina postupanja neposredna volja stranaka.

Pored navedenog stalne arbitraže možemo podijeliti na zatvorene i otvorene. Zatvorene su one

arbitraže koje rješavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana javlja članica organizacije,

9 Ćirić, J., 2009., Srpsko pravo i međunarodne sudske institucije, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 127.10 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 564.11 Ibid., str. 564.

7

udruženje koje je osnovalo institucionalnu arbitražu. Stalne arbitraže najčešće osnivaju

trgovačka udruženja, banke, berze, privredne komore. Ako su te arbitraže zatvorene, to znači

da jedna od stranaka u sporu mora da bude članica dotičnog trgovačkog udruženja, banke,

berze, privredne komore.12 Suprotno od zatvorenih, otvorene su one koje takav uslov ne

postavljaju i većina poznatih arbitraža je otvorenog tipa među kojima su: Arbitraža

Međunarodne trgovinske komore u Parizu, Londonski međunarodni arbitražni sud,

Međunarodna arbitraža pri Ciriškoj trgovinskoj komori, itd.

Prema tome da li je arbitraža sastavljenja od jednog ili više arbitara, razlikuje se inokosna i

kolegijalna arbitraža. Spor u prvom slučaju rješava pojedinac, dok se u drugom slučaju taj

zadatak povjerava kolektivnom tijelu. Kolegijalnu arbitraže predstavljaju sudovi sastavljeni

od tri ili pet arbitara. Tročlani sud obrazuje se tako što svaka strana u sporu imenuje po jednog

arbitra, najčešće svog državljanina, dok trećeg, neutralnog arbitra strane biraju sporazumno i

njemu se povjerava funkcija predsjednika, koji učestvuje u radu arbitraže tokom cijelog

postupka. Odluka se donosi većinom glasova. Kod konstituisanja petočlanog suda primjenjuju

se tri modela. Prema prvom, svaka strana u poru imenuje po dva arbitra, od kojih smo jedan

može biti njen državljanin. Tako izabrani arbitri zajednički biraju petog člana koji ima položaj

predsjednika. Kod drugog modela karakteristično je da sporne strane određuju po jednog

arbitra, a preostalu trojicu, uključujući predsjedavajućeg, biraju zajednički. Prema trećem

rješenju u arbitražni sud ex officio ulaze arbitri koje su strane prethodno stavile na listu, dok

predsjednika i još dva arbitra sa te liste imenuje neutralno tijelo.13

5.1. USTANOVE SLIČNE ARBITRAŽAMA

Pored spoljnotrgovinskih arbitraža u pravnom smislu te riječi, česta je pojava u međunarodnoj

praksi da stranke iznose sporna pitanja pred ustanovu ili ad hoc tijelo koje je samo slično

arbitraži. Ove ustanove, odnosno ova tijela donose mišljenje, stavove i prijedloge za

rješavanje sporova. Ova mišljenja, kao i stavovi mogu biti veoma autoritativna, ali po pravilu,

nisu podobna da se pretvore u izvršni naslov. Ova vrsta, kvazi-arbitraže, prepoznatljive su u

engleskom pravu kao valuation ili certification, u Njemačkoj Schiessgutachten, l'expertise-

arbitrage u Švajcarskoj, expertise u Francuskoj i u Italiji perzia contrattuale. U svim ovim

12 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 564. i 565.13 Ćirić, J., 2009., Srpsko pravo i međunarodne sudske institucije, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 131.

8

navedenim tijelima u prvom planu su stručnjaci koji ocjenjuju iznesene probleme, a što je u

pravilu pitanje tehničke prirode.14

Pored gore navedenih postoje i arbitražne ustanove koje donose odluke za prinudno izvršenje,

ali čija je djelatnost ograničena na razmatranje određenog tehničkog pitanja. Primjer takve

arbitraže je Arbitražni sud za pamuk u Avru, u Francusjkoj, čija je aktivnost ograničena na

ispitivanje kvaliteta pamuka. Pri tome se vodi postupak u kome nema nikakvog kontakta

između stranaka i arbitara, gdje stranke, kao ni arbitri, ne znaju ni imena jedni drugih. Ovakav

postupak je doživio dosta kritika, baš iz tog razloga što stranke nemaju nikakav kontakt sa

arbitrima, a opet takvim postupanjem se teži ka neprisrasnosti.

6. IZVORI NORMI

Međunarodna trgovinska arbitraže često se definiše kao tvorevina stranaka, što i jeste u dobroj

mjeri tačno, međutim ta tvorevina može da bude efikasna samo u okvirima nekog pravnog

sistema. U suprotnom, bi izvršenje odluke zavisilo od volje stranaka. Izvori prava koji

regulišu međunarodnu trgovinsku arbitražu su različiti, jedni su međunarodni, dok su drugi

unutrašnji, neki od njih su obavezni, dok drugi imaju fakultativni karakter, neke je stvorila

država, ali neke druge su stvorile i organizacije. Pored navedenih svakako postoje i one koje

su stvorile same stranke. Stranačka autonomija je svakako differentia specifica arbitražnog

rješavanja sporova. Stranke imaju slobodu da odrede ko, gdje i na koji način će im riješiti

spor. Mehanizam odlučivanja je veoma širok, međutim, ipak postoje neke granice

uspostavljene nacionalnim zakonodavstvima i međunarodnim sporazumima.

Odnos pojedinih izvora normi je veoma složen. S jedne strane nagodbe samih stranaka i

institucionalna pravila ne mogu biti u suprotnosti sa imperativnim normama nacionalnih prava

i međunarodnih sporazuma. Sa druge strane, u skladu sa principom da je arbitražno rješavanje

sporova izbor i kreacija stranaka, neće ostati valjana odluka koja se donosi na način koji se

kosi sa dogovorom stranaka.15

Ako bismo sve izvore međunarodnog trgovinske arbitraže pobrojali po uobičajnoj hijerarhiji

izvora prava, lista bi izgledala ovako:16

a) međunarodni ugovori (multilateralni i bilateralni);

14 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 565.15 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 569.16 Jovičić, K., 2008., Međunarodna trgovinska arbitraža, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 115.

9

b) nacionalni zakoni;

c) pravilnici stalnih arbitraža;

d) autonomno pravo međunarodne trgovine;

e) arbitražni sporazum;

f) arbitražna praksa;

g) doktrina arbitražnog prava.

Ponovno je neophodno napomenuti da je u oblasti trgovinskih odnosa autonomija volje

ugovornih stranaka na prvom mjestu i to je vladajući princip, pa prema tome su imperativne

norme u ovoj oblasti svedene na minimum. Stranke slobodno određuju ne samo da li će stupiti

u određeni ugovorni odnos, već i materijalno pravo koje će se primjenjivati u tom odnosu,

organ pred kojim će se raspravljati spor koji iz njega eventualno nastane, kao i pravila

procedure koja će primjeniti u postupku rješavanja takvog spora. Izbor stranaka, u tom smislu,

ima samo jedno ograničenje, a to je javni poredak zemlje po čijem pravu se to pitanje postavi.

Sporazum o arbitraži definisan je kao sporazum kojim stranke povjeravaju arbitraži rješavanje

svojih budućih ili već nastalih sporova iz određenih pravnih odnosa, iz čega proizilazi da

stranke arbitražu mogu ugovoriti u bilo kojem trenutku.

Na međunarodnom autonomnom pravu zahvaljujući ONU-a i raznim drugim stučnim i

profesionalnim udruženjima donijeta su pravila, zakoni, kao i drugi izvori koji svojim

rješenjima opredjeljuju nacionalna zakonodavstva da ih primjenjuju i u nacionalnim režimima

međunarodne trgovinske arbitraže. Na taj način dolazi do unifikacije pravila u međunarodnim

trgovinskim odnosima u vezi sa arbitražnim načinom rješavanja međunarodnih trgovinskih

sporova.

6.1. INSTITUCIONALNA PRAVILA NEDRŽAVNOG PORIJEKLA

Stranke gotovo nikada same ne formulišu čitav niz proceduralnih okvira odlučivanja, već se

one po pravilu oslanjaju na već postojeće izgrađene modele – modele koje će koristiti u

samom sporu, a koji se najčešće nalaze u pravilniku neke institucionalne arbitraže. To su mali

procesni kodeksi prilagođeni fleksibilnom načinu arbitražnog odlučivanja. Poseban značaj

imaju Arbitražna pravila UNCITRALA iz 1976. godine, koja predstavljaju otvoreni model i

koje stranke primjenjuju ako ih prihvate. Ova pravila nisu previše detaljna i ostavljaju dosta

10

prostora strankama, da se same dogovore o nekim pitanjima kao što je način izbora arbitra, o

jeziku postupka, kao i drugim detaljima.

6.2. DRŽAVNE PROCESNE NORME

Državne procesne norme postavljaju određene granice stranačkoj i institucionalnoj

samoregulativi, a pored toga pokrivaju i neka pitanja do kojih samoregulativa ne dostiže.

Kada je riječ o granicama, prije svega se misli na minimalne procesne garancije kao što su

nagodbe stranaka ili institucionalna pravila koja ne bi poštovala princip jednakosti stranka ili

princip prava odbrane, što bi kao rezultat ima da ne bi moglo doći do valjane arbitražne

odluke.17

Pored navedenog, državne procesne norme su nezaobilazne kada je riječ o priznanju i

izvršenju stranih odluka, o poništenju domaćih odluka, ili na primjer kod imenovanja arbitara

(u slučaju kada mehanizam stvoren ili izabran od strane stranaka ne bi dao rezultat).18

Nacionalni propisi uređuju uslove koji moraju biti ispunjeni kako bi se strana arbitražna

odluka priznala i izvršila u domaćoj zemlji.

Posmatrajući strukturu nacionalnih zakona kao izvora prava međunarodne trgovineske

arbitraže, možemo primijetiti da se nacionalni zakoni, u suštini odnose na propise u vezi

organizacije i postupka za ad hoc arbitraže, s obzirom da su institucionalne propisane

sopstvenim pravilima.

6.3. MEĐUNARODNI SPORAZUMI

Za međunarodne sporazume i konvencije mogli bismo reči da su imali presudnu ulogu u

uspostavljanju i razvoju arbitražnog prava. Pored toga, međunarodne trgovinske arbitraže ne

bi bile uspješne bez međunarodnih sporazuma koji obezbjeđuju da se arbitražni postupak i

njeni rezultati, tj. odluke, priznaju i van granica određene zemlje. Konvencijska rješenja su

postala standard i doprinijela su harmonizaciji arbitražnog prava na svjetskom nivou.

Postoje brojni sporazumi i konvencije iz ove oblasti, ali ako bih se smjela usuditi da izdvojim

jednu najznačajniju to je sigurno Njujorška konvencija o priznavanju i izvršenju stranih

17 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 568.18 Ibid., str. 568.

11

odluka iz 1958. godine, koja je prihvaćena u 15519 zemalja. Ova konvencija je prvi

multilateralni ugovor u kom su se primijenila pravila o pismenoj formi arbitražnog ugovora u

'mekšoj' formi, koja su se kasnije i proširila. Konvencija se ne protivi ni mogućnosti da se da

se pozivom na druge međunarodne sporazume prizna valjanost i takvog ugovora o arbitraži.

Postoji i niz drugih značajnih konvencija kao što su: Varšavska konvencija o rješavanju

sporova među državama i državljana drugih država iz 1965. godine, Evropska konvencija o

međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961. godine, UNCITRAL Model zakon iz 1985.

godine i Arbitražna pravila UNCITRAL-a iz 1976. godine20, kao i niz drugih konvencija.

6.4. PRAVILNICI STALNIH ARBITRAŽA

Pravilnici koje donose stalne međunarodne trgovinske arbitraže, po pravilu, detaljno regulišu

sva pitanja od značaja za jedan arbitražni postupak, počev od organizacije i nadležnosti

arbitraže, preko konstituisanja arbitražnog tribunala i prava postupka, sve do arbitražne

odluke i troškova arbitraže. Ovi pravilnici su prihvatljivi za stranke u najvećoj mjeri zbog toga

što pravila koja su u njima sadržana počivaju na običajima i opšteprihvaćenim principima

arbitražnog prava, pravnim standardima, uslovima poslovanja i drugim ustaljenim i

racionalnim postupcima poslovnih ljudi u međunarodnom trgovinskom prometu.21

Neki od važniji pravilnika sigurno jesu: pravilnik arbitražnog suda Međunarodne trgovinske

komore u Parizu, pravilnik o mirenju u Arbitražnom sudu Trgovinske komore u Cirihu,

pravilnik Međunarodnog arbitražnog suda u Londonu, itd.

7. POSTUPAK PREM MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM ARBITRAŽAMA

O postupku pred međunarodnim trgovinskim arbitražama je veoma teško govoriti, jer na

postupak bitno utiču same stranke, ili arbitri, pored toga ne postoje jedinstvena pravila

postupanja arbitraža unutar jedne države. Posebno teško bi bilo izvesti neke zaključke o

postupku ad hoc arbitraža, koje nemaju unaprijed formiranu procedurnu 'zaleđinu'.22

19 http://www.uncitral.org/uncitral/en/uncitral_texts/arbitration/NYConvention_status.html, (pristupljeno: 12. 05. 2015. u 18:23)20 Op.a: Arbitražna pravila UNCITRALA je usvojila Komisija UN za međunarodno trgovinsko pravo 15. decembra 1976. godine.21 Jovičić, K., 2008., Međunarodna trgovinska arbitraža, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 117.22 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 576.

12

Institucionalne arbitraže vode postupak na osnovu svojih pravila, tek ako ista nemaju rješenje

za neko konkretno pitanje, dolazi u obzir primjena nekih drugih normi, čiju primjenu

predviđaju pravilnici institucionalnih arbitraža i to uglavnom na tri načina:23

supsidijarne procesne norme koje mogu da određuju same stranke;

može se prepustiti arbitrima da odrede pravila postupka;

mogu se primijeniti i pravila parničnog postupka jedne države – obično države u kojoj se

vodi arbitražni postupak.

Jedan od specifičnosti u arbitražnom postupku je izbor arbitra koje obično biraju stranke. Ako

je riječ o tri arbitra, što je najčešće, svaka strana u sporu imenuje po jednog arbitra, najčešće

svog državljanina, dok trećeg, neutralnog arbitra strane biraju sporazumno i njemu se

povjerava funkcija predsjednika. U slučaju da se dva arbitra određena od stranaka ne mogu

dogovoriti oko izbora trećeg arbitra, institucionalne arbitraže rješenja za takve i slične

probleme pronalaze u svojim pravilnicima. Međutim, situacija je teža ako je u pitanju ad hoc

arbitraža. Kod ad hoc arbitraža rješenje se traži konkstituisanjem tzv. organa imenovanja koji

bi zaista mogao da imenuje arbitre i na taj način da omogući da valjani arbitražni sporazum

ipak dejstvuje. Kao moguće pomoćno rješenje predstavlja i imenovanje arbitara od strane

suda.

Nakon što je konstituisana, arbitraža vodi postupak prevashodno prema pravilniku koji su

izabrale stranke (samim izborom institucionalne arbitraže ili nna drugi način). Relevantne su i

konkretne instrukcije stranaka, te minimalne garancije koje postavljaju zemlje arbitraže (lex

arbitri).24

8. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA OD STRANE MEĐUNARODNIH

TRGOVINSKIH ARBITRAŽA

Određivanje mjerodavnih materijalnih prava na osnovu kojih međunarodne trgovinske

arbitraže rješavaju sporove spada među veoma složene probleme. Dileme postoje oko

različitih koncipiranja autonomije volje i pluraliteta tačaka vezivanja, čija primjena dolazi u

obzir u odsustvu autonomije volje. Ipak, za rješavanje polazi se od jedne čvrste polazne tačke,

a to su kolizione norme lex fori, zakona zemlje suda.25

23Ibid., str. 576.24 Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum, Novi Sad, str. 578.25 Ibid., str. 580.

13

Najznačajnijih tipova rješavanja problema određivanja mjerodavnoga pravila, možemo reći da

ima pet. Prvi način rješavanja problemapolazi od kolizionih normi jednog nacionalnog

zakonodavstva, a to je obično države u kojoj se arbitraža zasjeda, te se primjenjuje

materijalno pravo one države na koju te kolizione norme upućuju. Karakteristika drugog tipa

rješavanja su nenacionalne kolizione norme kao polazna tačka, kolizione norme koje nisu

uzete iz međunarodnog prava određene države. Treći tip karakteriše rješenje spora na bazi

opštih principa – pravičnosti. Četvrti tip rješenja jeste odlučivanje putem oslona na

autonomno pravo međunarodne trgovine. U značajnom broju odluka arbitri koriste

istovremeno više metoda u obrazlaganju meritornog rješenja i to uglavnom u slučajevima

kada razne norme opravdavaju isti rezultat, te se smatra da pozivanje na više autoritete može

da utiče na međunarodni ugled odluke. Ovo bi ujedno bio i peti tip rješavanja problema pri

određivanju mjerodavnoga prava.

9. PRAVNA SPREDSTVA PROTIV MEĐUNARODNE ARBITRAŽNE ODLUKE

Arbitražna presuda konačno rješava spor i od trenutka objavljivanja postaje izvršna. U tom

smislu Haška konvencija iz 1907. godine predviđa da je presuda konačna i bez prava na žalbu.

Isto pravilo sadrži Statut Međunarodnog suda pravde, kao i drugi arbitražni pravilnici i

sporazumi.26

Konačni karakter presude proizilazi iz činjenice da međunarodne arbitraže nemaju više

instance pred kojom bi se mogla pobijati donijeta presuda. Međunarodna arbitraža zasniva se

na punoj nezavisnisti organa koji odlučuju i odsustvu kontrole višeg suda nad njihovim

odlukama. Donoseći presudu kojom rješava spor, arbitražni sud u isto vrijeme odlučuje u

prvom i posljednjem predmetu.27

Pravna sredstva kojima se stranke mogu koristiti protiv arbitražne odluke u pojedinim

zakonodavstvima su brojna, ipak postoje tri osnovna pravna sistema, i to žalba višoj

arbitražnoj instanci, tužba za poništaj i neka slična pravna sredstva protiv domaće arbitražne

odluke i kontrola strane arbitražne odluke u postupku njenog priznavanja i izvršenja.

26 Ćirić, J., 2009., Srpsko pravo i međunarodne sudske institucije, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 142.27 Ćirić, J., 2009., Srpsko pravo i međunarodne sudske institucije, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 143.

14

10. MEĐUNARODNA TRGOVAČKA KOMORA

Međunarodna trgovačka komora (ICC) je svjetska poslovna organizacija, tijelo ovlašteno

govoriti u ime poduzeća iz svih sektora u svim dijelovima svijeta.28 Temeljna misija ICC jeste

promovirati vanjsku trgovinu i ulaganja, te pomoći privrednim društvima da se nose s

izazovima i okolnostima globalizacije. Imajući u vidu to da članice ICC-a, privredna društva i

udruge, i same sudjeluju u međunarodnom poslovanju, ICC ima neprijeporan autoritet u

stvaranju pravila koja se primjenjuju u vanjskoj trgovini. Iako je primjena tih pravila

dobrovoljna, svakodnevno se poštuju u međunarodnom poslovnom okruženju. ICC obavlja i

temeljne usluge, ponajprije one koje se odnose na Međunarodno arbitražno sudstvo ICC,

vodeće svjetske arbitražne ustanove. Druga se usluga odnosi na Svjetski savez komora,

svjetsku mrežu trgovačkih komora ICC, koja njeguje međusobno djelovanje i razmjenu

najboljih praksa komora.29

11. ZAKLJUČAK

U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven pojam arbitraže, što zavisi od različitog pristupa

definisanja, ali za arbitražu možemo reći da je to tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno od

(jedne ili više) osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, komu stranke sporazumno i

dobrovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke o sporu, a zakon tu odluku izjednačava s

pravosnažnom sudskom odlukom. Govorimo li o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži, pod

spoljnotrgovinsim arbitražama treba razumjeti one ustanove koje su osnovane od privatnih

profesionalnih organizacija ili lica ili od organizacija polujavog karaktera u cilju raspravljanja

onih sporova iz spoljnotrgovinskog prometa za koje je ugovorena njihova nadležnost.

Ugovaranje međunarodnih trgvinskih arbitraža i određivanje jednog posebnog i cjelovitog

mehanizma za rješavanje sporova, ima određene prednosti, kao i određene nedostatke.

Prednosti sigurno jesu u tome što stranke same određuju pravila po kojima će se suditi u

nekom konkretnom sporu, tj. kod arbitražnog rješavanja sporova volja stranaka je na prvom

28 Anon, 2011., Arbitražna pravila Međunarodne trgovinske komore, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, str. 49.29 Ibid., str. 49.

15

mjestu. Ipak, koliko to ima svojih prednosti, postoje i nedostaci koji se mogu pojaviti, kao što

je, na primjer, da jača stranka utiče na konačan ishod presude.

Postoje dvije osnovne vrste međunarodnih trgovinskih arbitraža, i to: stalne (institucionalne) i

ad hoc, privremene arbitraže koje se formiraju za rješavanje određenog spora i donošenjem

odluke one prestaju s radom.

Izvori prava koji regulišu međunarodnu trgovinsku arbitražu su različiti, jedni su

međunarodni, dok su drugi unutrašnji, neki od njih su obavezni, dok drugi imaju fakultativni

karakter, neke je stvorila država, ali neke druge su stvorile i organizacije. Pregled izvora prava

međunarodne trgovinske arbitraže pokazuje nam to da je autonomija volje ugovornih stranaka

na prvom mjestu i to je vladajući princip, pa prema tome su imperativne norme u ovoj oblasti

svedene na minimum, ali su i neophodne imajući u vidu da je međunarodna trgovinska

arbitraža tvorevina koja može da bude efikasna samo u okvirima nekog pravnog sistema.

O postupku pred međunarodnim trgovinskim arbitražama je veoma teško govoriti, jer na

postupak bitno utiču same stranke, ili arbitri, pored toga ne postoje jedinstvena pravila

postupanja arbitraža unutar jedne države. Posebno teško bi bilo izvesti neke zaključke o

postupku ad hoc arbitraža, koje nemaju unaprijed formiranu procedurnu 'zaleđinu'. Još jedan

složen problem jeste i određivanje mjerodavnih materijalnih prava na osnovu kojih

međunarodne trgovinske arbitraže rješavaju sporove.

Postoje tri osnovna sistema kao pravna sredstva kojima se stranke mogu koristiti protiv

arbitražne odluke, i to: žalba višoj arbitražnoj instanci, tužba za poništaj i neka slična pravna

sredstva protiv domaće arbitražne odluke i kontrola strane arbitražne odluke u postupku

njenog priznavanja i izvršenja.

16

12. LITERATURA

Anon, 2011., Arbitražna pravila Međunarodne trgovinske komore, Hrvatska gospodarska

komora, Zagreb;

Ćirić, J., 2009., Srpsko pravo i međunarodne sudske institucije, Institut za uporedno

pravo, Beograd;

http://www.uncitral.org/uncitral/en/uncitral_texts/arbitration/NYConvention_status.html,

(pristupljeno: 12. 05. 2015. u 18:23);

https://www.google.ba/url?

sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&cad=rja&uact=8&ved=0CDIQFjAE&url=h

ttp%3A%2F%2Fwww.singipedia.com%2Fattachment.php%3Fattachmentid

%3D1216%26d

%3D1283499988&ei=ThJOVf61FMTOygPSlYGoDA&usg=AFQjCNGLHbLNwzfVyW

k8G-l4py8kKMnF4w&sig2=q_LItxcjJCNct_7YV_CaEg&bvm=bv.92885102,d.bGQ,

(pristupljeno: 11.05. 2015. u 17:02);

17

Jovičić, K., 2008., Međunarodna trgovinska arbitraža, Institut za uporedno pravo,

Beograd;

Sesar, M., 1991., Arbitražni postupak, doktorska disertacija, Pravni fakultet Ljubljana,

Ljubljana;

Varadi, T., Bordaš, B., et. al., 2001., Međunarodno privatno pravo, peto izdanje, Forum,

Novi Sad.

18