Prijevod Željko Bujas

Likovna oprema Josip Vaništa

Glavni urednik Slavko Goldstein

ARTHUR KOESTLER

POMRAČENJE O PODNE

Naslov njemačkog originala

SONNENFINSTERNIS

Naslov engleskog kritičkog izdanja

DARKNESS AT NOON

Distribucija Izdavačko-knjižarsko poduzeće

M L A D O S T Zagreb, Ilica 30

Tisak: Ognjen Prica — Zagreb

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

I knjige imaju svoju vlastitu sudbinu, ponekad nezavisnu od autorove volje, punu neočekivanih obrata, kao što je to slučaj sa znamenitim Koestlerovim roma­nom što ga čitalac upravo drži u rukama. Pojavivši se 1940. godine u Engleskoj kao sasvim neposredan i aktualan odjek na poznate Moskovske procese, Po­mračenje o podne u prvim godinama svog života u javnosti nije postiglo gotovo ništa od onog učinka što mu ga je autor namijenio. Knjiga je bila gotovo neza­pažena: manje od četiri tisuće prodanih primjeraka na cijelom engleskom jezičnom području u prvih godinu dana. Doduše, londonski su kritičari hvalili autora, u »New Statesmanu« čak je bilo napisano da se radi » ...o jednoj od malobrojnih knjiga našeg vremena koje će preživjeti naše vrijeme« — ali pohvale su uglavnom bile upućene majstorskoj tehnici psihološkog trilera, koja autoru sasvim sigurno nije bila najvažnija kom­ponenta njegova djela. Suštinske vrijednosti ove knji­ge počele su se shvaćati i cijeniti tek desetak godina kasnije, a danas bismo mogli reći da su iz godine u godinu cijenjene sve više, pa se ovaj davni kritički sud iz »New Statesmana« očito potvrđuje u mnogo širim razmjerima i Pomračenje o podne sve pouzdanije ulazi u najuži izbor klasičnih djela našega vremena. Knjiga je do danas prevedena na brojne svjetske je­zike, prodavana u mnogo milijuna primjeraka, obra­đivana i prerađivana za kazalište, film i televiziju, uključivana u najelitnije biblioteke svjetskih klasika (na primjer, upravo nedavno, u novu »Heronovu« biblioteku »Knjige koje su oblikovale misao čovje­čanstva«), podsjećajući nas ovim velikim ali uspore­nim uspjehom na Proustovu izreku da zaista original­

nim umjetničkim djelima treba mnogo vremena da budu sasvim shvaćena.

Faktografska tema ove knjige danas više nije ak­tualna. Procese po uzoru na poznate Moskovske, taj najnakazniji izdanak staljinističkih deformacija, danas možemo smatrati prošlošću. Bilo je, doduše, nekoliko monstruoznih poslijeratnih repriza u Budimpešti (Rajk), u Sofiji (Kostov) i u Pragu (Slanski i drugi), ali odonda, a osobito poslije XX. Kongresa KP SSSR i Hruščovljeva tajnog referata, ponižavajuća samoop- tuživanja i samopljuvanja političkih okrivljenika ubr­zano nestaju iz sudskih dvorana Istočne Europe. Očito poslije Staljinove smrti više nikome nije bilo stalo da zbog trenutnih političkih razmimoilaženja na najruž­niji način blati svu prošlost starih revolucionera: na­pokon se shvatilo da se time ne kompromitira samo revolucionarova ličnost, već i njegovo djelo, cijeli pokret kojem je pripadao.

Sa Staljinovom smrću relativno su brzo počele odu­mirati još neke krajnje brutalnosti tadašnjeg sistema upravljanja na kojima je građena fabula Koestlerove knjige. Ne želimo time reći da je posvuda već odumro staljinistički koncept mišljenja i vlasti kao takav, ali masovni teror s deportacijama u konclogore očito više nije dominantna metoda za provođenje političkih i privrednih mjera, niti se metak u zatiljak smatra naj­pogodnijim sredstvom za raspravu sa suprotstavljenim mišljenjima. I s toga aspekta, dakle, fabulistička potka Pomračenja o podne ostaje u domenu historije koja nas više ne uzbuđuje neposrednim aktualnim prizvu­cima, već umjetničkom dramatikom izraza. Ali kako svako pravo umjetničko djelo sadrži mnoge vrijed­nosne aspekte, s raznim mogućnostima interpretacije, tako nam i ovaj roman ostavlja mogućnost da ga vred­nujemo i kao potresno vjerodostojno historijsko svje­dočanstvo.

U zaglavlju romana Koesller nam kaže: »Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su uvjetovale njihove postupke su stvarne.« Prije dvadeset i više godina ova se bilješka mogla primiti s priličnom dozom nevjerice: zar je zaista moguće da su Kamenjev,

Zinovjev, Pjatakov, Rikov, Tomski, a posebno Buharin i Radek prema kojima je Koestler direktno oblikovao svog Nikolaja Salmanoviča Rubašova, zar je zaista moguće da su svi oni na takav način i s takvim razlozi­ma pristali da pred sudom i svjetskom javnošću, gotovo pred historijom, tako ružno i ponižavajuće lažu protiv samih sebe, svoje revolucionarne prošlosti i svojeg životnog djela? Zašto? U ime kakve logike, sasvim ne­poznate historiji sudstva i prije i poslije tih mučnih epizoda, donekle slične jedino logici Svete inkvizicije?

Danas više nema mjesta za sumnju u Koestlerove »povijesne okolnosti«, jer su one naknadno dokazane vrlo vjerodostojnom dokumentacijom. Posebno knjiga jednog od protagonista s praških procesa Artura Lon­dona Priznanje (»Prosveta« Beograd) djeluje poput neke uvjerljive dokumentarističke razrade Koestlero- vih romansijerskih pretpostavki. Brojne druge, u nas također poznate knjige, jednako argumetirano i auten­tično govore o širim okolnostima Moskovskih procesa i potvrđuju atmosferu Pomračenja o podne: Tajni referat N. S. Hruščova (»Stvarnost« Zagreb), Zavera ćutanja Aleksandra Weissberga-Cybulskog (»Rad« Beograd), nekoliko knjiga A. Solženjicina (»Otokar Keršovani« Rijeka), te napokon nedavno nagrađena potresna ispovijed Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru (»Globus« Zagreb). Sva ta djela govore nam o razdob­lju Staljinovih čistki mnogo više i razrađenije od Koe- stlerova romana, ali njemu ipak ostaje zadovoljština da je prvi naslutio dublju psihološku istinu tih mučnih do­gađaja i da ih je iznio u kondenziranom umjetničkom obliku koji je svojom snagom dosad ostao nenadmašen.

Ako Koestler igdje griješi prema povijesti, onda je to samo u rijetkim aluzijama iz kojih bi se moglo shvatiti da on 1940. godine osim staljinizma nije vidio druge putove za ostvarenje socijalističkih ideala. U takvim ga je pretpostavkama demantirao povijesni raz­voj, među ostalima i razvoj jugoslavenskog socijaliz­ma, što je vjerojatno shvatio i sam Koestler kad jc početkom i sredinom pedesetih godina prilično pro­mijenio neke osnovne orijentacije u svojoj esejistici i publicistici.

Ali već smo na početku rekli da povijesna kompo­nenta, makoliko bila autentična i potresna, nije ni je­dina ni najvažnija vrijednost Pomračenja o podne. »Rubašovljeva nas sudbina zanima i, vjerujem, nastavit će zanimati ljude i onda kad strahote Velike čistke budu već sasvim zaboravljene, ali ne toliko kao poseban slučaj stvoren u nenormalnoj političkoj situaciji, već kao sudbina koju do stanovite mjere s Rubašovom dijeli svaki pojedini pripadnik modernog društva« — zaključuje engleski publicist Goronwy Rees u predgo­voru jednom od novijih izdanja Pomračenja o podne i time vjerojatno otkriva samu bit velikog uspjeha ove knjige i njene trajne vrijednosti.

U reminiscencijama Rubašova, u njegovim dijalo­zima s Ivanovim i Gletkinom, majstorskom tehnikom psihološkog trilera uzbudljivo se isprepliću ključne društvene i etičke dileme što potresaju suvremenog misaonog čovjeka, ma gdje on živio i ma kojoj politi­čkoj konstelaciji pripadao:

pojedinac pod pritiskom općega, smisao i besmisao životnih ciljeva, žrtava, uspjeha

i patnji,ideali i njihovo ostvarenje,i napokon, pitanje kojem se Koestler najčešće na­

vraća i koje gotovo da u sebi sažima sva prethodna: u kojoj je mjeri opravdano tretirati ljudsko biće kao sredstvo, a ne kao cilj?

Kao u svakom dobrom romanu, pisac nam ne daje nikakve pouzdane odgovore, svjestan da na takva vječna pitanja definitivnih odgovora i ne može biti, jer je i čar samog postojanja sadržana u vječitom i uvijek obnovljenom pitanju. Poneki čitalac možda će se čak moći identificirati s brutalnom Gletkinovom logikom ili sa cinizmom Ivanova, a svatko će sigurno naći iden­tifikaciju bar s nekom od brojnih dilema mnogostrane Rubašovljeve ličnosti. I svatko će u tim dilemama tra­žiti svoje odgovore, nikad konačne, uvijek ponovo nove, na što ga podstiču nova životna iskustva, a po­maže mu ova nadasve zanimljiva knjiga.

* * *

Ime Arthura Koestlera poznato je našoj javnosti po mnogim feljtonima, esejima, odlomcima iz knjiga i člancima koji su objavljivani u podlistku naših dnevnih i tjednih novina, te u časopisima. Prije dvadesetak godina u zagrebačkom je »Naprijedu« objavljen i odlo­mak iz Pomračenja o podne — zaključno poglavlje romana. Ipak, ovo je prvi put da našoj čitalačkoj pu­blici predstavljamo Arthura Koestlera tako cjelovito, kompletnom knjigom, pa nam je dužnost da i o njemu osobno kažemo nekoliko riječi.

Rođen u židovskoj obitelji 1905. godine u Budim­pešti, Koestler se uglavnom Školovao u Beču, Smatran »čudom od djeteta«, već je u desetoj godini govorio madžarski, njemački, francuski i engleski, ispoljavaju- ći pored toga izraziti talent za matematiku i šah. U mladosti je pripadao židovskom cionističkom pokretu, radikalnoj frakciji »revizionista«, što ga je 1926. godine odvelo u tadašnju Palestinu. Kroz tri godine palestin­skih lutanja i desetak godina kasnije kao emigrant u Francuskoj Koestler je temeljito iskusio nezaposlenost, neimaštinu, beskućništvo, čak i glad. Osobno razo­čaran nekim aspektima židovskog života u tadašnjoj Palestini, Koestler se 1929. godine vraća u Europu, prima posao kao dopisnik i kasnije urednik novinsko- -izdavačkog koncerna »Ullstein« u Berlinu i vrlo brzo postiže briljantne novinarske uspjehe. Godine 1932. pristupa Komunističkoj partiji Njemačke, dobrovoljno se radi potreba Partije odriče već ostvarene zavidne karijere i postaje partijski publicista i agitator, član Agit-propa Kominterne za Zapadnu Europu, kasnije sa specijalnom misijom u španjolskom građanskom ratu. Uhapšen od Francove policije i osuđen na smrt, provodi tri mjeseca »na bijelom hljebu« u zatvoru u SeviJli, odakle potječu njegova iskustva iz predvorja smrti, tako uvjerljivo reproducirana kroz Rubašova u Pomračenje o podne. Nastojanjem brojnih utjecaj­nih prijatelja zamijenjen za neke frankističke zaroblje­nike, Koestler se vraća u Pariz. Ali, to je već vrijeme velikih Moskovskih procesa u kojima stradavaju i neki osobni Koestlerovi znanci. Nagrižen sumnjama, Koes­tler se distancira od partijskog rada, počinje pisati

svoje Pomračenje o podne, te sasvim razočaran zbog pakta između Staljina i Hitlera godine 1939. definitiv­no se povlači iz politike. Odonda živi u Velikoj Britaniji kao profesionalni pisac. Ispočetka zaokupljen politi­čkim temama koje tretira u obliku romana, eseja i autobiografskih zapisa, Koestler ih se s vremenom sve više oslobađa, pa posljednjih petnaestak godina posve­ćuje problemima teoretske psihologije, vječitim dile­mama između duhovnog i biološkog u čovjeku, proble­mima odnosa između umjetničkog i naučnog stvara­nja, teoriji stvaralačkog čina.

Glavna su Koestlerova djela:romani Noćni razbojnici (iz židovskog života u

Palestini), Gladijatori (historijski roman o pobuni rimskih robova pod vodstvom Spartaka) Doba čež­nje (futuristički roman o Parizu uoči zamišljenog budućeg rata),

autobiografske knjige Španjolski testament, Streli­ca u prazno i Nevidljivo pismo,

zbirke eseja Yogi i komesar i Obećanja i ostvarenja, te teoretsko-esejističke knjige Čin stvaranja i Duh

ili stroj?Ali najvažnije i najvrijednije Koestlerovo djelo

bilo je i ostaje Pomračenje o podne, taj jedinstveni psihološki roman uzbudljiv poput kriminalne priče, koji na relativno malom broju stranica u sebi tako majstorski sažima sav svestrani interes ovog zani­mljivog autora — od psihologije do politike, od publi­cistike do hermetističke literature, od intimne auto­biografske minijature do široke povijesne freske, od trenutno aktualnog do beskonačno vječnog.

IZDAVAČ

POMRAČENJE O PODNE

»Tko uvede diktaturu a ne usmrti Bra­ta, ili osnuje republiku a ne smakne Bra­tove sinove, vladat će samo kratko vri­jeme.«

Machiavelli Discorsi

»čovječe, čovječe, bez imalo samilosti ne može se živjeti...«

Dostojevski: Zločin i kazna

Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su uvjetovale njihove postupke su stvarne. Život glavnog lika N. S. Rubašova objedinjuje u sebi živote ljudi koji su bili žrtve takozvanih Moskovskih pro­cesa. Nekoliko njih pisac je osobno poznavao. Ova je knjiga posvećena uspomeni na njih.

Pariz. Studeni 1938. - travanj 1940.

i

P R V O S A S L U Š A N J E

»Nitko ne može vladati bez krivnje.«

St. Just

Vrata ćelije zalupiše se za Rubašovom i brava škljocnu.

On ostade nekoliko trenutaka naslonjen na vrata i zapali cigaretu. Na ležaj u zdesna nalazila su se dva pri­lično čista pokrivača, a slamarica kao da je bila svježe napunjena. Umivaonik s lijeve strane nije imao čepa za odvod, ali slavina nije curila. Kibla do umivaonika bila je upravo dezinficirana i nije zaudarala. Zidovi su s obje strane bili od opeke koja je onemogućavala do- kucavanje, ali mjesta kuda su prolazile cijevi za grija­nje i odvodna cijev bila su zagipsana i imala dobar odjek; osim toga, i sama je cijev za grijanje izgleda do­bro prenosila zvuk. Dno prozora bilo je u visini glave; moglo se gledati dolje u dvorište a da se čovjek nije morao vješati rukama o prozorske rešetke. Dotle je sve bilo u redu.

Zijevnuo je, skinuo jaknu, smotao je i položio na slamaricu umjesto jastuka. Pogleda kroz prozor na dvorište. Snijeg se žućkasto ljeskao pod dvostrukom svjetlošću mjeseca i električne rasvjete. Oko čitavog dvorišta, duž zidova, bila je raščišćena staza za dnevnu šetnju zatvorenika. Još bijaše mrak; uprkos svjetilj­kama zvijezde su blistale jasnim sjajem u mraznoj no­ći. Kruništem vanjskog zida, nasuprot Rubašovljevoj ćeliji, vojnik s puškom »na rame« odbrojavao je svoju stotinu koraka amo-tamo, udarajući čvrsto nogom pri svakom koraku kao na paradi. Rubašovu nije bilo ja­

3

1.

sno da li on to čini zbog propisa ili hladnoće. S vreme­na na vrijeme odbljeskivalo je žuto svjetlo električne rasvjete na oštrici bajuneta.

Stojeći kraj prozora, Rubašov se izuo. Ugasio je cigaretu, odložio opušak na pod kraj podnožja ležaja i ostao sjedeći nekoliko minuta na slamarici. Zatim je još jednom otišao do prozora. Dvorište je bilo pusto; stražar se upravo okretao; nad mitraljeskim tornjem ugledao je dio Mliječne staze. Rubašov se opruži na ležaju i omota gornjim pokrivačem. Bilo je pet sati, a vjerojatno tu nije u zimi trebalo ustajati do sedam. Bio je vrlo pospan i razmislivši, zaključi da nije naro­čito vjerojatno da će ga izvesti na saslušanje prije tri- četiri dana. Skinuvši cvikere, odloži ih na kameni pod pored opuška, osmjehnu se i sklopi oči. Uvijen u topli pokrivač osjećao se sigurnim; prvi put nakon nekoliko mjeseci nije se bojao svojih snova.

Kad je koju minutu poslije toga ključar ugasio svjetlo vanjskim prekidačem i pogledao u ćeliju kroz kontrolno okno na vratima, Rubašov, bivši narodni ko­mesar, spavao je leđima okrenut zidu, glave položene na ispruženu lijevu ruku koja je stršila preko ruba le­žaja; samo je šaka s prstima mlitavo visila na njenom kraju i trzala se u snu.

2.

Sat prije toga, kad su dva službenika Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, koji su došli da ga uhapse, zabubnjala na Rubašovljeva vrata, Rubašov je upravo sanjao da ga hapse.

Udaranje u vrata postalo je glasnije i Rubašov se upinjao da se probudi. Bio se već uvježbao odaginjati more, jer se san o njegovom prvom hapšenju već go­dinama povremeno vraćao, odvijajući se pravilno po­put satnog mehanizma. Snažnim naporom volje po­

4

nekad bi uspijevao zaustaviti taj mehanizam i otrgnuti se snu vlastitim naporom, ali ovog puta nije uspio; protekli su ga tjedni iscrpili, znojio se i teško disao u snu; satni mehanizam je tiho brujao: san se odvijao.

Sanjao je, kao i uvijek, da čuje udaranje u vrata, i da trojica ljudi, koji su došli da ga uhapse, čekaju pred njima. Vidio ih je kroz zatvorena vrata kako stoje pred stanom i udaraju šakama o drvo vrata. Imali su na sebi potpuno nove uniforme, skladnu odo­ru pretorijanaca njemačke Diktature; na kapama i rukavima nosili su svoje oznake: križ s agresivnim ku­kama na svakom kraku; u slobodnoj ruci držali su glomazne pištolje; remenje na njima mirisalo je po svježoj koži. Sad su se odjednom nalazili u njegovoj sobi, uz njegovu postelju. Dvojica bijahu visoki seoski momci debelih usana i ribljih očiju; treći je bio nizak i debeo. Stajali su uz krevet držeći pištolje i uspuhano dišući ravno u njega. Vladala je potpuna tišina i čulo se samo astmatično disanje onog niskog i debelog. Tada je netko u stanu iznad Rubašova pustio vodu i ona se, jednolično šumeći, obrušila niz cijevi u zi­dovima.

Satni se mehanizam odvio gotovo do kraja. Lu­panje u Rubašovljeva vrata postalo je glasnije; dvo­jica pred vratima stana, koji su došli da ga uhapse, lupali su naizmjenično u vrata i hukali u ozeble ruke. Ali Rubašov se nije mogao probuditi, premda je znao da sada neizbježno slijedi naročito mučan prizor: ona trojica i dalje stoje uz krevet, a on se muči da navuče kućni ogrtač. Rukav je, međutim, izvrnut i on ne može provući ruku. Uzalud se napreže dok ga napokon ne svlada neka oduzetost: ne može se maknuti, iako sve ovisi o tome da li će na vrijeme provući ruku kroz rukav. Ta mučna odrvenjelost traje nekoliko časaka, za koje vrijeme Rubašov stenje i osjeća hladnu oro- šenost na sljepočicama, a lupanje u vrata prodire mu u san poput bubnjeva iz daljine; ruka mu se pod ja­stukom grozničavo trza, nastojeći da nađe otvor ru­kava kućnog ogrtača; i tada — poput teškog malja

5

konačno ga oslobađa prvi udarac kundakom pištolja iza uha.

Na taj dobro poznati oćut prvog udarca — od ko­jeg je potjecala Rubašovljeva nagluhost — ponavljan i nanovo doživljavan stotinu puta, on se obično budio. Još bi neko vrijeme drhtao, a ruka pritisnuta jastu­kom i dalje bi se upinjala da pogodi u rukav kućnog ogrtača; zatim je, dole se još ne bi sasvim razbudio, u pravilu predstojala još posljednja i najgora faza. Bio je to osjećaj dvojnosti nalik omaglici, kao da je to buđenje pravi san, a da on zapravo i dalje leži na vlažnom kamenom podu tamne ćelije, s kiblom kraj nogu i vrčem s vodom uz nekoliko sačuvanih okrajaka kruha pored glave.

I ovog je puta nekoliko trenutaka potrajala ta oša- mućenost, neizvjesnost da li će pipajući rukom do­taknuti kiblu ili prekidač svjetiljke na noćnom orma­riću. Tada se magla rasprši i bijesnu svjetlost; Ruba­šov duboko uzdahnu nekoliko puta i poput nedavnog bolesnika, skrstivši ruke na prsima, uživao je u div­nom osjećaju slobode i sigurnosti. Plahtom je obrisao čelo i ćelu na zatiljku, žmimuvši s već probuđenom ironijom, u pravcu slike u boji Vrhovnog, vođe Partije, obješene na zidu iznad kreveta — i na zidovima svih soba do njegove, iznad njegove i ispod njegove; na svim zidovima kuće, grada, čitave beskrajno prostrane zemlje za koju se borio i trpio, a koja ga je sada opet prigrlila u svoje moćno, zaštitničko krilo. Sad se već bio sasvim razbudio — ali lupanje u vrata nije pre- stajalo.

3.

Dvojica koja su došla da uhapse Rubašova stajala su pred vratima stana na mračnom stubištu i dogo­varali se što da čine. Pazikuća Vasilij, koji ih je doveo dizalom, stajao je na njegovim otvorenim vratima dah-

6

čuci od straha. Bio je to suhonjav starac; iznad po­deranog ovratnika šinjela, što ga je prebacio preko noćne košulje, vidio se široki crveni ožiljak koji je ostavljao dojam skrofuloznosti. To je bila posljedica rane od metka na vratu, zadobivene u Građanskom ratu koji je čitav proveo boreći se u Rubašovljevu partizanskom puku. Kasnije je Rubašov dobio pre- komandu za inozemstvo, i Vasilii bi čuo za njega tek povremeno, iz novina koje mu je kćerka navečer či­tala. Na njegovu molbu čitala mu je govore koje je Rubašov držao na kongresima Partije; bili su dugi i ne baš lako razumljivi, a Vasiliju nije nikako dokraja uspijevalo da u njima osjeti zvuk glasa niskog bra­datog partizanskog komandira Rubašova, koji je znao tako sočne psovke da bi se sigurno i Kazanska Bogo­rodica razdragano nasmiješila da ih čuje. U pola tih govora pazikuća bi obično zaspao, ali se uvijek budio kad bi kćerka, svečano povisivši glas, došla do za­vršnih rečenica i pljeska. Svaku od tih svečanih za­vršnica: »Živjela Internacionala!«, »Živjela svjetska Revolucija!«, »Živio Vrhovni!«, Vasilij bi popratio s usrdnim »Amen«, izgovorenim šaptom da kćerka ne bi čula; zatim bi skinuo jaknu, prekrižio se potajno i s osjećajem krivnje, te legao. I nad njegovom poste­ljom visila je slika Vrhovnog u boji, a uz nju foto­grafija Rubašova kao partizanskog komandira. Kad bi našli tu fotografiju, i njega bi po svoj prilici odveli.

Na stubištu je bilo hladno, mračno i vrlo tiho. Mlađi od dvojice iz Komesarijata predloži da se puca pištoljem u bravu na vratima i tako je razbije. Vasilij se osloni na vrata dizala; nije imao vremena da se pošteno obrije, a ruke su mu toliko drhtale da nije bio u stanju zavezati uzice na cipelama. Stariji od dvojice bio je protiv pucanja; hapšenje je trebalo iz­vesti što neprimjetni je. Obojica su hukala u prste uko­čene od studeni i iznova počela lupati šakama u vrata; mlađi je udarao kundakom pištolja. Nekoliko katova niže zakriješta neka žena. — Vikni joj da zaveže — reče mlađi Vasiliju. — Tišina! — poviknu Vasilij. — Vlast je tu'. — žena smjesta utihnu. Mlađi sada započe

\

7

udarati čizmama u vrata. Odjekivalo je po čitavom stubištu; konačno se vrata razvališe.

Sva su trojica stajala uz Rubašovljev krevet, mladi i stari službenik u svojim uniformama, mladi držeći pištolj, stari ukočeno, kao pred pretpostavljenim; Va- silij je stajao nekoliko koraka iza njih naslonjen na zid. Rubašov je još otirao znoj s čela i zatiljka pogle­davajući ih kratkovidno i mamurno. — Građanine Ru- bašove Nikolaju Salmanoviču, uhapšeni ste u ime za­kona! — reče mlađi. Rubašov popipa pod jastukom, izvuče cviker i pridignu se na laktove. Sada, s nataknu- tim cvikerom, oči su mu ponovo poprimile onaj izraz koji su Vasilij i stariji službenik poznavali s fotogra­fija i reprodukcija u boji iz vremena Revolucije. Sta­riji se ukoči još više a mlađi, koji je već odrastao pod novim vođama, pristupi korak bliže krevetu — sva su trojica znala da će sada reći ili učiniti nešto grubo kako bi prikrio nesigurnost.

— Sklonite pištolj, druže — reče Rubašov mladiću.— Što hoćete od mene?

— Ćuli ste da ste uhapšeni — odgovori mladić. — Obucite se bez puno pričanja.

— Imate li nalog za hapšenje? — upita Rubašov.Stariji službenik izvadi spis iz torbe, pruži ga Ru-

bašovu i ponovo se službeno ukruti.Rubašov pažljivo pročita spis. — No dobro — reče

— od toga čovjek nije nikada mnogo pametniji. Vrag vas odnio!

— Obucite se i požurite! — reče mladić. Opažalo se da njegova grubost nije više svjestan čin nego mu je u prirodi. Krasno smo pokoljenje stvorili, pomisli Rubašov. Prisjetio se propagandnih plakata na kojima se omladina uvijek prikazivala nasmijanih lica. Osje­tio je dubok umor. — Dodajte mi kućni kaput umjesto što mašete s tim svojim pištoljem — reče mladiću. Ovaj pocrveni ali ne odgovori ništa. Stariji službenik pruži Rubašovu kućni kaput. Rubašov ugura ruku u rukav. — Ovog puta barem ide — reče uz iskrivljeni osmijeh. Ostala trojica nisu ga razumjela i ne rekoše ništa. Promatrali su ga nijemo dok je polako ustajao

8

iz kreveta i skupljao zgužvanu odjeću. Kuća je nakon one kratkotrajne ženske vike opet zanijemila, ali osje­ćali su da svi stanari leže budni i susprežu dah.

Tada začuše kako je netko na gornjim katovima pustio vodu i kako ona uz ravnomjeran šum otječe cijevima.

4.

Dole, pred kućnim vratima stajao je auto kojim su dvojica službenika došla. Bila su to nova američka kola. Bio je još mrak i vozač je ostavio upaljena pre­dnja svjetla; ulica je spavala ili se pretvarala da spava. Ušli su u kola: prvi mladić, za njim Rubašov, zatim stariji službenik. Vozač, isto tako u uniformi, pokrenu kola. Odmah iza ugla prestajao je asfalt. Još su bili u središtu grada; posvuda naokolo dizale su se velike moderne zgrade, osmerokatnice i deveterokatnice, ali ulični kolnik bio je nalik na seoske putove od zaleđe­nog blata s malo snježne prašine u pukotinama. Vozač je polagano vozio a automobil s vrlo dobrim amorti­zerima škripao je i stenjao poput volovskih kola.

— Vozi brže! — naredi vozaču mladić koji nije podnosio šutnju u kolima.

Vozač slegnu ramenima ne osvrnuvši se. Kad je Rubašov ulazio u auto, bio mu je uputio pogled bez zanimanja i naklonosti. Rubašov je jednom doživio nesretan slučaj; čovjek za upravljačem kola hitne po­moći koji je došao po njega bio ga je isto tako po­gledao. Spora vožnja mrtvim ulicama uz poskakivanje kola i drhtave kružnice svjetlosti farova pred vozilom bila je mučna. — Koliko još imamo? — upita Rubašov ne pogledavši pratioce. Skoro je dodao: do bolnice i operacione dvorane. — Dobrih pol sata — odgovori stariji od dvojice. Rubašov iščeprka cigarete iz džepa, stavi jednu u usta i automatski ponudi kutiju onima do sebe. Momak osorno odbije, stariji uze dvije ciga­

9

rete i doda jednu vozaču. Vozač dotaknu obod na kapi i pripali svima pridržavajući upravljač jednom rukom. Rubašovu laknu oko srca; u isti se mah i naljuti na sebe. Pravi čas da čovjek postane sentimentalan, po­misli. Ali nije odolio iskušenju da govori i probudi malo ljudske topline oko sebe. — Šteta za ovako dobra kola — reče. — Stoje cijelu hrpu deviza a za pola godine na našim cestama odu k vragu.

— Tu ste sasvim u pravu. Ceste su nam još uvijek vrlo loše — odvrati stariji službenik. Po zvuku glasa Rubašov primijeti da je stariji shvatio njegovu bespo­moćnost. Osjeti se kao pseto kome su dobacili kost pa odluči da više ne govori. Ali odjednom, nasrtljivo, oglasi se mlađi. — Jesu li možda ceste u kapitali­stičkim zemljama bolje?

Rubašov se morao osmjehnuti. — Jeste li kada bili vani? — upita.

— I bez toga znam kako je tamo — odgovori mla­dić. — Nema potrebe da mi pričate priče.

— Za koga vi mene zapravo držite? — upita vrlo mimo Rubašov. Nije se, međutim, mogao uzdržati a da ne doda — Vi biste zaista morali malo proučiti po­vijest naše Partije. — Mladić nije ništa odgovorio zu- reći ravno pred sebe. Vozaču se već treći put ugušio zabrektali motor te ga je psujući ponovo palio. Vozili su se poskakujući kroz predgrađa; po izgledu bijednih drvenih straćara tu se nije ništa promijenilo. Nad nji­hovim naherenim obrisima lebdio je mjesec, blijed i hladan.

5.

U svim hodnicima novog oglednog zatvora bile su upaljene žarulje. Njihova je žućkasta svjetlost ležala beživotno na željeznim galerijama, na golim, vapnom obijeljenim zidovima, na vratima ćelija s imenima za­tvorenika i na crnim otvorima »kontrolki« na vratima.

10

Rubašovu je bila toliko poznata ta blijeda svjetlost bez odbljesaka i oštri odjeci njihovih koraka po kamenim pločama poda, da se nekoliko trenutaka poigravao s iluzijom da sve to opet sanja. Pokušao je uvjeriti sa­mog sebe da doista vjeruje u to. Ako ti uspije da uvjeriš sebe da samo sanjaš, onda će to zaista biti samo san, mislio je.

Tako snažno je to poželio da mu se gotovo zavrtjelo u glavi; odmah zatim stegao ga je u grlu oštar osjećaj stida. To se sve mora pristojno progutati do kraja, po­misli. Pa makar se čovjek i ugušio pri zadnjem zalogaju. Već su, međutim, bili došli do ćelije 404. Nad kontrol- kom je visila kartonska četvorina na kojoj je pisalo njegovo ime, Nikolaj Salmanovič Rubašov. No, ti su već sve lijepo pripremili, pomisli Rubašov; pogled na svoje ime na kartonu potresao ga je. Htio je još zatražiti od ključara dodatni pokrivač zbog svog reumatizma, ali vrata ćelije već su se uz zveket zalupila za njim.

6.

Ključar je u redovitim razmacima provirivao u Ru- bašovljevu ćeliju kroz kontrolku, ali Rubašov je mirno ležao na svom ležaju; samo mu se povremeno trzala opuštena šaka. Pored ležaja, na kamenim pločama poda nalazio se njegov cviker i jedan opušak.

Oko sedam sati izjutra — dva sata pošto je doveden u ćeliju — probudio je Rubašova zvuk trube. Prospa­vavši ta dva sata bez snova, Rubašov je osjećao da mu je glava sasvim bistra. Truba se oglasila triput, jedna­kim treštavim slijedom tonova u molu. Zvukovi trube još su dugo podrhtavali, zamirali; zatim nastupi nepri­jateljska tišina.

Nije se još bilo sasvim razdanilo; obrisi limene kib­le i umivaonika bili su još mekani u polumraku. Reše­tke na prozoru ocrtavale su se kao crna mreža pred mutnim prozorskim staklom. U gornjem lijevom leutu

11

prozora staklo je bilo razbijeno i zalijepljeno novin­skim papirom. Rubašov prisjede na ležaju, prignu se da dohvati cviker i opušak s poda uz podnožje ležaja i opet prileže. Namjesti cvikere na nos i raspali žar na opušku. Ništa nije prekidalo tišinu. U obijeljenim ćeli­jama saća sada su vjerojatno zatvorenici počeli istovre­meno ustajati s ležaja brzajući i tapkajući po kame­nom podu, ali u ćelijama odjela samica nije se čulo ni­šta — samo koraci koji su povremeno odjekivali hod­nikom. Rubašov je znao da se nalazi u samici i da će tu ostati sve dok ne bude strijeljan. Provlačio je prste kroz kratku šiljastu bradu, pušio i mirno ležao.

Dakle strijeljat će te, pomisli Rubašov. Žmirkajući je promatrao kako mu se miče palac na nozi koja je stršila u vis na drugom kraju pokrivača. Bilo mu je toplo; osjećao se sigurno i vrlo umorno. Nije imao ni­šta protiv toga da se odmah iz tog drijemeža preseli u smrt, samo kad bi mu dopustili da ostane ležati pod toplim pokrivačem. — Dakle, strijeljat će me — rekao je sam sebi. Micao je polako nožnim prstima u čarapi i prisjetio se jednog stiha u kojem su se Kristova stopa­la uspoređivala s bijelim srndaćem u trnovu grmu. Protrljao je cviker o rukav uobičajenom kretnjom, dobro poznatom njegovom osoblju. Pod toplim po­krivačem osjećao je gotovo nepomućenu sreću i bo­jao se samo jednoga — ustajanja i prinudnog kre­tanja. — Dakle, likvidirat će me — reče poluglasno samom sebi i zapali još jednu cigaretu, premda su mu ostale još svega tri. Prve cigarete na prazan že­ludac ponekad su kod njega izazivale lagan osjećaj opijenosti, a već je i tako bio u onom osebujnom stanju uzbuđenosti koje je dobro poznavao iz rani­jih bliskih susreta sa smrću. Istovremeno je znao da je to stanje za osudu i, s određenog stajališta, nedo­pustivo; ali trenutačno nije osjećao sklonost da us­voji to stajalište. Umjesto toga je promatrao igru no­žnih prstiju pod čarapom i smiješio se iza cvikera. Obli ga topao val naklonosti prema vlastitom tijelu koje inače nije volio, a njegovo predstojeće uništenje ispuni ga užitkom samosažaljenja. — Stara garda je

12

mrtva — reče sebi. — Mi smo zadnji. Likvidirat će nas — govorio je sebi. — Dođi, smrti milostiva. — Pokušao se sjetiti napjeva te stare protestantske pjes­me, ali prisjećao se samo riječi. — Stara garda je mrtva— ponovio je i nastojao se sjetiti njihovih lica; to mu je uspjelo samo za nekolicinu. Od prvog predsje­dnika Internacionale, smaknutog kao izdajnika, usp­jelo mu je dozvati u sjećanje tek komadić kariranog prsluka nad trbuščićem. Nikad nije nosio narameni­ce, uvijek kožne pojaseve. Prvi predsjednik revoluci­onarne države, isto tako pogubljen, grizao je nokte u časovima opasnosti. •— Povijest će vas opravdati — pomisli Rubašov bez naročitog uvjerenja. Što zna po­vijest o grizenju noktiju? Rubašov je pušio i razmi­šljao o mrtvima i o poniženjima koja su prethodila njihovoj smrti. Unatoč svemu, nije se još uvijek mo­gao prisiliti da mrzi Vrhovnog. Često je gledao sliku u boji Vrhovnog nad svojim krevetom i nastojao da ga zamrzi. Prišivali su mu, među sobom, mnoge na dimke, ali konačno se zadržao »Vrhovni«. Groza koja je zračila iz Vrhovnog bila je prvenstveno u moguć­nosti da je on u pravu — u tome što su svi koje je pogubio morali dopustiti, čak i s kuglom u zatiljku, da postoji mogućnost da je on u pravu. Sigurnosti nije bilo, samo pozivanje na onu podrugljivu proro­čicu koju nazivaju Povijest, a koja je izricala svoj sud tek onda kad bi se čeljusti postavljača pitanja već odavna pretvorile u prah. Dođi, smrti milostiva...

Rubašov je osjećao da ga promatraju kroz kon- trolku. Ne pogledavši, znao je da nečija zjenica priti­snuta o okno pilji u ćeliju; čas zatim zaista je zaškri- pao ključ u teškoj bravi na vratima. Potrajalo je neko vrijeme dok je brava otpustila. Ključar, starčić u pa­pučama, ostao je na vratima.

■— Zašto niste ustali? — upita.— Bolestan sam — odvrati Rubašov.— Što vam je? Doktoru ne možete prije sutra.— Boli me zub — odgovori Rubašov.— Znači zub — odvrati ključar, okrenu se vuku­

ći noge i zalupi vratima.

13

Sad bar mogu dalje mirno ležati, pomisli Ruba­šov, ali ga to nije više veselilo. Ustajala toplina pokri­vača postade mu tegobna pa ga zbaci sa sebe. Poku­šao je ponovo promatrati nožne prste, ali mu je to bilo dosadno. Obje su čarape imale rupu na peti. Po­želi da zakrpa rupe, ali pomisao da bi morao poku­cati na vrata i zatražiti od ključara iglu i konac, od­vrati ga od toga; vjerojatno bi mu i onako uskratili iglu. Odjednom osjeti mahnitu želju za novinama: bila je tako snažna da je osjetio miris tiskarskog cr­nila i čuo šuštanje stranica koje su se okretale. Mo­žda je u toku noći izbila neka revolucija, ubijen neki državni glavar, neki Amerikanac otkrio da se neutra­lizira sila teža. O njegovom hapšenju nije još u novi­nama moglo biti ništa; u zemlji će se to još neko vri­jeme tajiti, vani će se o tome brzo doznati i nastat će senzacija; objavljivat će deset godina stare foto­grafije iz arhiva klišea i nadrljati strašne gluposti o njemu i Vrhovnom. Prošla ga je želja za novinama, ali jednako požudno poželi da dozna što se sada od­vija u mozgu Vrhovnog. Vidio ga je kako sjedi za svojim radnim stolom, oslonjen na laktove, težak i odbojan, i nešto diktira stenograflcinji. Drugi su ljudi pri diktiranju hodali gore dole, otpuhivali kolutove dima ili se igrali s ravnalom. Vrhovni se nije micao, niti se s nečim igrao, ni otpuhivao kolutove dima. Rubašov najednom opazi da sam već pet minuta hoda amo tamo po ćeliji; bio je ustao s ležaja potpuno ne­svjestan toga. Usto ga je opet zarobio i njegov stari ritual da nikako ne smije nagaziti na rub kamenih ploča na podu, a njihov je raspored znao već napa­met. Pritom mu se misli nisu ni načas prestale baviti Vrhovnim — Vrhovnim koji se, sjedeći za svojim ra­dnim stolom i nepomično diktirajući, postupno pre­obrazio u vlastitu reprodukciju u boji, u dobro po­znatu kolor reprodukciju koja je visila nad svim po­steljama i komodama čitave zemlje, i neprekidno, dan i noć, promatrala ljude svojim zamrzlim pogledom.

Rubašov je koračao po ćeliji gore dole, od vrata do prozora i natrag, između ležaja, umivaonika i ki­

14

ble, Šest i pol koraka amo šest i pol koraka tamo. Pred vratima se okretao desno, pred prozorom lijevo — bila je to stara ćelijska navika: ako se smjer okreta­nja nije mijenjao, čovjeka bi brzo uhvatila vrtoglavi­ca. Što se odigravalo u mozgu Vrhovnog? Koračajući gore dole, zamišljao je presjek kroz taj mozak, ure­dno oslikan sivom vodenom bojom na listu papira pričvršćenom risaćim čavlićima na dasku za crtanje. Vijuge sive moždane tvari klobučale su se poput cri­jeva, preplitale kao mišićave zmije, pretapale se i gu­bile poput spiralnih maglica na astronomskim karta­ma. što se odvijalo u tim nabreklim sivim vijugama?0 dalekim je spiralnim maglicama sve bilo poznato, ali0 tome ništa. Stoga je povijest najvjerojatnije i bila više nagađanje o zbivanjima nego znanost. Možda će se jednom kasnije povijest naučavati pomoću statističkih privrednih tabela dopunjenih takvim anatomskim pre­sjecima. Nastavnik će ispisati na ploču životne uvjete širokih slojeva određenog naroda, u određenom razdo­blju, u obliku algebarske formule — Ovdje, građani, vidite objektivne činioce koji su uvjetovali povijesni proces. — Zatim će štapom pokazati sivi magleni krajo­braz između drugog i trećeg režnja u mozgu Vrhovnog1 dodati — A ovdje vidite subjektivni odraz tih činilaca. To je, u drugoj četvrtini 20. stoljeća, dovelo do pobjede načela moći u Evropi. — Dokle god se to ne postigne politika će biti krvavi diletantizam, obično praznovje­rje i crna magija.

Rubašov začu s hodnika korake nekolicine ljudi koji su se ritmički približavali. Prva pomisao bila mu je: sad počinje batinanje. Zastao je nasred ćelije oslušku­jući isturene čeljusti. Koraci se zaustaviše pred jednom ćelijom: začu se tiha zapovijed, zazveckaše ključevi. Za­tim tišina.

Rubašov je stajao ukrućen između ležaja i kible, za­državao dah i očekivao prvi krik. Sjećao se: taj prvi krik, u kojem je još prevladavala zaprepaštenost nad tjelesnim bolom, bio je obično najgori; ono što je slijedilo bilo je već podnošljivije, čovjek bi se na to na­učio i nakon nekog vremena moglo se čak, prema zvu­

15

ku i ritmu krikova, stvarati zaključke o vrsti mučenja. Potkraj se većina podjednako ponašala, bez obzira na razlike u temperamentu i glasu: krikovi bi slabili, pre­lazeći u slabačko jecanje i krkljanje što je značilo da je batinanje prestalo. Ubrzo zatim obično bi se vrata ćeli­je zalupila uz štropot, svežanj ključeva bi ponovo zazve- ckao, i začuo bi se prvi krik slijedećeg, često i prije nego bi ga ščepali, već pri samom pogledu na batinašku ophodnju na vratima ćelije.

Rubašov je nepomično stajao nasred svoje ćelije i očekivao prvi krik. Protrljavši cviker o rukav, rekao je samom sebi da neće ni sada vikati što god se s njim dogodilo. Tu je rečenicu ponavljao u sebi nijemo i je­dnolično kao što se moli krunica. Stajao je i osluškivao; krika još nije bilo. Čuo je samo prigušenu, golu šutnju zatvorskih hodnika. Tada začu tihi zveket, nečiji glas nešto promrmlja, zalupiše se vrata ćelije. Koraci složno krenuše prema slijedećem.

Rubašov priđe oknu na vratima i pogleda van na hodnik. Skupina se zaustavila preko puta, nešto po stra­ni od njegove ćelije, pred brojem 407. Nosili su doru­čak. Skupina se sastojala od starog ključara, dva de­žurna zatvorenika koji su teglili kotlić s vrućom vodom za čaj, još jednoga koji je nosio košaru narezanog cr­nog kruha, i dvojice u uniformama s pripasanim pišto­ljima. To nisu bili batinaši; dijelio se doručak.

Broj 407 upravo je primao kruh. Rubašov ga nije vi­dio; broj 407 je vjerojatno stajao u propisnom sta^u u svojoj ćeliji, jedan korak od vrata; Rubašov mu je vi­dio samo ruke do laktova. Bile su gole i vrlo mršave; stršile su iz okvira vrata u hodnik kao dva usporedna vodoravna štapa. Dlanovi nevidljivog broja 407 bili su okrenuti na gore i lako zaobljeni poput plitice. Primivši kruh, ruke su se sklopile i povukle natrag u nevidljivost ćelije. Vrata pred brojem 407 zalupiše se.

Rubašov napusti okno i nastavi koračanje po ćeliji. Prestao je trljali cviker o rukav, odloživši ga na njego­vo mjesto, i udisao duboko i s užitkom. Zviždukao je i čekao na doručak. Preostao je samo lagani osjećaj nevoljkosti; one tanke podlaktice i dlanovi zaobljeni u

16

pliticu nejasno su ga podsjećale na nešto što nije mo­gao odrediti. Nije znao što je to; ali obrisi onih ispru­ženih ruku, pa čak i sjene na njima, bili su mu poznati— poznati, a ipak nestali iz sjećanja kao odlomci neke melodije ili miris jedne uličice lučkog grada...

7.

Doručkaši već su otključali niz vrata i zalupili njima, ali njegova još nisu. Rubašov se vrati oknu da vidi kad će konačno doći; veselio se vrućem čaju. Kotlić se pušio, a na površini su plivale tanke limunove kriške. Skinuo je cviker i prislonio oko na otvor. Njegovo je vidno polje obuhvaćalo četiri ćelije nasuprot: brojeve 401 do 407. Nad ćelijama se poput balkona protezala uska željezna galerija; iza nje bile su opet ćelije, one na drugom katu. Povorka s doručkom upravo se vraćala hodnikom zdesna; očito su najprije obavljali ćelije ne­parnog niza, zatim one s parnim brojem. Sada su sta­jali pred brojem 408. Rubašov ponovo ugleda kotlić ko­ji se pušio i dežurnog s košarom kruha u kojoj je sada bilo svega nekoliko kriški. Vrata pred brojem 406 od­mah su se zalupila; ćelija je bila prazna. Povorka se približi, prođe mimo njegovih vrata i zastade pred brojem 402.

Rubašov započe udarati šakom o vrata. Opazi da su dežurni koji su nosili kotlić izmijenili poglede i usmje­rili ih u pravcu njegove ćelije. Ključar se zaposlio sa svežnjem ključeva pred vratima broja 402 i pretvarao se da ništa ne čuje. Obojica uniformiranih stajala su okrenuta leđima Rubašovljevom oknu. Sada su doda­vali kruh kroz otvorena vrata broja 402; povorka je tre­bala da se udalji svakog časa. Rubašov zabubnja još že­šće o vrata. Izuje cipelu i poče njome lupati u vrata.

Krupniji od dvojice uniformiranih polako se osvr­nu, baci ukočen i bezizražajan pogled na Rubašovljeva vrata i okrenu se natrag. Ključar zalupi vratima broja

17

402. Dežurni s kotlićem stajali su neodlučno. Uniformi­rani koji se bio osvrnuo reče nešto starom ključaru koji slegnu ramenima i zveckajući svežnjem ključeva krenu vukući noge prema Rubašovljevim vratima. De­žurni s kotlićem pođoše za njim; dežurni s kruhom ostade na mjestu rekavši nešto broju 402 kroz kon- trolku.

Rubašov odstupi jedan korak od vrata čekajući da se otvore. Napetost u njemu najednom splasnu; posta­de mu svejedno da li će dobiti čaj ili ne. Uostalom, na povratku se s čaja u kotliću nije više dizala para, a li­munove kriške na preostatku blijeđožute tekućine dje- lavale su uvelo i kao da su se stisle.

Ključ se okrenu u njegovim vratima, zatim se na kontrolki pojavi upiljena zjenica i ponovo nestade. Vra­ta se naglo rastvoriše. Rubašov je bio sjeo na ležaj i obuo cipelu. Ključar pridrža vrata onom krupnome u uniformi koji koraknu u ćeliju. Imao je okruglu, glatko izbrijanu lubanju i bezizražajne oči. Kruta oficirska uniforma škriputala je na njemu kao i čizme; Rubašovu se učini da osjeća miris kože njegovog revolverskog opasača. Stao je uz kiblu i ogledao se po ćeliji, koja postade tijesna zbog njegove prisutnosti.

— Niste pospremili ćeliju — obrati se mimo Ru­bašovu. — Vi znate da je to propis.

— Zašto sam preskočen pri podjeli doručka? — upita Rubašov jednako mirno i pogleda uniformiranog čovjeka kroz cviker.

— Ako želite raspravljati sa mnom, morat ćete naj­prije ustati — odvrati oficir.

— Nemam ni najmanje volje ni namjere da s vama raspravljam — odvrati Rubašov i zabavi se vezanjem cipele.

— Onda nemojte drugi put lupati o vrata, inače ćemo morati protiv Vas primijeniti redovite disciplin­ske mjere — reče oficir. Još se jednom pažljivo ogleda po ćeliji. — Zatvorenik nema krpu za pranje poda —■ obrati se ključaru. Ovaj reče nešto dežurnom za kruh koji trčećim korakom nestade u hodniku. Dvojica pre­

18

ostalih dežurnih stajala su na otvorenim vratima i ra­doznalo razgledali ćeliju. Drugi uniformirani okrenuo im se leđima, stojeći na hodniku raširenih nogu i s rukama na leđima.

— Uhapšenik nema ni porcije — doda Rubašov, još uvijek zaposlen vezivanjem cipele. — Vjerojatno mi že­lite olakšati trud oko štrajka glađu. Divim se vašim novim metodama.

— Varate se — reče oficir pogledavši ga bezizražaj­no. Imao je široki ožiljak na glatko izbrijanoj lubanji, a u zapučku je nosio traku odlikovanja iz Revolucije. Ipak je bio u Građanskom ratu, pomisli Rubašov. Ali to je davno prošlo i više ne znači ništa.

— Varate se. Preskočeni ste pri doručku jer ste se prijavili kao bolestan.

— Zubi — javi se stari ključar koji je stajao oslo­njen na vrata. Još je bio u papučama, uniforma mu je bila zgužvana i uprljana mrljama od jela.

— Kako vas volja — reče Rubašov. Na vrhu jezika bio mu je oštar odgovor; htio je pitati da li se u zadnja dostignuća režima ubraja to što bolesnike liječe uskra­ćivanjem obroka, ali je rekao samo — Kako vas volja.— Bilo mu je svega dosta.

Dežurni za kruh dotrča zadihan i mašući prljavom krpom. Ključar mu uze krpu iz ruke i baci je u kut pored kible.

— Imate još nekih želja? — upita oficir bez ironije.— Pustite me na miru s tom vašom komedijom —

odgovori Rubašov. Oficir se okrenu da pođe, ključar zazveketa svežnjem ključeva. Rubašov ode do svog prozora okrenuvši im leđa. Kad su se vrata zalupila, sjeti se Rubašov najvažnijeg i jednim se skokom nađe na vratima ćelije. — Papira i olovku —- viknu što je glasnije mogao kroz kontrolku. Brzo skinu cviker i pri­ljubi oko na otvor da vidi hoće li se okrenuti. Bio je povikao vrlo glasno, ali povorka je odmicala hodni­kom kao da nije ništa čula. Posljednje što je od nje vidio bila su leđa oficira s golom glavom i širokim opa- sačem s pištoljem zataknutim u kožni tok.

19

8.

Rubašov se vrati hodanju po ćeliji: šest i pol ko­raka do prozora, šest i pol koraka natrag. Protekla scena bila ga je uzrujala; ponavljao je u mislima njene pojedinosti trljajući cviker o rukav. Trudio se da za­drži mržnju koju je prije nekoliko trenutaka osjetio prema oficiru s brazgotinom, zadajući sebi riječ da će time izgraditi stanovitu moralnu prekaljenost za pred­stojeću borbu. Umjesto toga, ponovo je pokleknuo pred poznatim i fatalnim porivom da se zamisli u pro­tivnikovoj koži i da gleda nedavni prizor njegovim oči­ma. Tu je dakle on, Rubašov, sjedio na ležaju, nizak, šiljate bradice i bahat, obuvajući, s očitom izazovnom namjerom, cipelu na prljavu čarapu. Svakako, taj je Rubašov imao zasluga i slavnu prošlost, ah jedno je bilo vidjeti ga na kongresnoj govornici, a drugo na sla- marici u ćeliji. I to bi trebao da bude onaj legendarni Rubašov?, mislio je Rubašov u ime oficira bezizražaj­nih očiju. Diže dreku zbog svog doručka kao neki đačić i ništa se ne stidi. Ćelija nepospremljena. Rupa u ča­rapi. Prgavi intelektualac. Kovao je urotu protiv dr­žave i poretka; da li radi novca ili »načela«, svejedno je. Nismo mi dizali Revoluciju za zanovijetala. On je doduše pomagao pri njenom dizanju; tada je bio pravi čovjek, ali sada je star i misli da on jedini ima pravo; zreo je za likvidaciju. A možda je to bio već i onda. U Revoluciji je bilo mnogo mjehura od sapunice koji su se kasnije rasprsli. Da još bar malo drži do sebe, počistio bi ćeliju.

Rubašov razmisli načas ne bi Ii zaista trebalo da opere pod. Postajao je neodlučno nasred ćelije, zatim opet nataknu cviker i stade uz prozor.

Na dvorištu se bilo razdanilo. Dan je bio svjetlosiv s primjesom žućkastog, a ipak ne sasvim neprijazan; u zraku se osjećalo da će opet snijeg. Moglo je biti oko osam sati izjutra; tek su protekla tri sata otkako je stupio u tu ćeliju. Zidovi koji su zatvarali dvorište bili su nalik kasamskim zidovima; na svakom se pro-

20

zoru nalazila željezna rešetka, a ćelije iza rešetaka bile su odviše mračne da bi se vidjela njihova unutrašnjost; nije se čak ni vidjelo da li netko stoji tik uz svoj pro­zor i poput njega gleda snijeg na dvorištu. Bio je to lijep, tek primrznuo snijeg; sigurno je škripao kad se po njemu hodalo. S obje strane ugažene staze, što je vodila oko čitavog dvorišta na deset koračaja od zida, ležao je snijeg poput visokog grudobrana. Kruništem zida nasuprot hodao je amo tamo vojnik na straži. Jednom je, okrećući se, pljunuo u velikom luku na snijeg u dvorištu; zatim se nagmio preko kruništa da vidi kamo je pljuvačka pala i smrzla se.

Stara bolest, pomisli Rubašov. Revolucionari ne smiju misliti mozgom drugih ljudi.

Ili možda ipak smiju? Ili možda upravo oni i moraju?

Kako da čovjek promijeni svijet kad istovremeno misli mozgom svih tih ljudi?

Kako inače da ih čovjek promijeni?Kako da onaj tko shvaća i oprašta još nađe neki

razlog da djeluje?Gdje to ne bi mogao naći nijedan razlog?Strijeljat će me, pomisli Rubašov. Moji ih razlozi

neće zanimati. Prisloni čelo uz prozorsko staklo. Dvo­rište je ležalo bijelo i tiho.

Prostajao je tako neko vrijeme osjećajući prohlad­no staklo čelom i ne misleći ni na što. Tek postupno postade svjestan da je već poduže vrijeme prisutan u ćeliji tih ali uporan zvuk kuckanja.

Osvrnu se, posluša. Kuckanje je bilo tako tiho da isprva nije mogao razabrati od kojeg zida dolazi. Dok je prisluškivao, kuckanje prestade. On sam pokuca, najprije na zid sa strane kible, prema broju 406, ali ne dobi odgovor. Pokuša s drugim zidom koji ga je dijelio od broja 402, na strani ležaja. Tu je dobio od­govor. Rubašov se udobno smjesti na ležaj odakle je mogao držati na oku kontrolku, srce mu zakuca, osmjehnu se: prvi je dodir uvijek bio vrlo uzbudljiv.

Sada je broj 402 pravilno kucao: tri otkucaja s kratkim razmacima, zatim stanka, zatim opet tri ot­kucaja, onda ponovo stanica pa opet tri otkucaja. Ru-

21

bašov ponovi sav taj slijed znakova da bi dao na zna­nje da čuje. Napeto je iščekivao da utvrdi da li onaj drugi zna »kvadratnu abecedu«, inače je predstojalo dugo natezanje dok je onaj drugi ne bude naučio od njega. Zid je bio debeo i loše je prenosio zvuk; bio je prisiljen da sasvim priljubi glavu uz njega da bi dobro čuo, a usto je neprestano morao promatrati kontrol- ku. Broj 402 je očito imao veliku praksu; otkucavao je jasno i bez žurbe, vjerojatno s nekim tvrdim pred­metom, olovkom ili nečim sličnim. Budući da nije imao prakse, Rubašov je, pamteći brojeve, nastojao zamisliti pred sobom kvadrat slova s dvadeset i pet kocki — pet vodoravnih polja s po pet slova u sva­kom. Broj 402 otkuca najprije četiri puta, dakle če­tvrti red: P do U; zatim ponovo četiri puta, dakle če­tvrto slovo reda: T. Zatim stanka, pa tri otkucaja: treći red, K do 0. Onda jedan otkucaj: dakle prvo slovo reda, K. Zatim tri, pa pet otkucaja: treći red, peto slovo, O. Kraj.

— Tko?Praktičan čovjek, pomisli Rubašov, hoće odmah da

zna s kime ima posla. Revolucionarna etiketa doku- cavanja zahtijevala je zapravo da se počne s nekom političkom lozinkom, da se zatim prenesu vijesti, onda govori o jelu i pušenju; mnogo kasnije, često nakon nekoliko dana, čovjek se eventualno predstavljao. Ru- bašovljevo dotadašnje iskustvo bilo je, doduše, ogra­ničeno samo na zemlje u kojima je revolucionarna stranka bila progonjena, a nije sama progonila. Stoga su se članovi stranke, radi konspiracije, poznavali sa­mo po imenu bez prezimena — a i ta su tako često mijenjali da je ime gubilo svako značenje. Ovdje je očito bilo drukčije. Rubašov je oklijevao da li da na­vede svoje ime. Broj 402 postao je nestrpljiv; ponovo je otkucao:

— Tko?Uostalom, zašto ne?, pomisli Rubašov. Otkuca svoje

puno ime i prezime:— Nikolaj Salmanovič Rubašov — i počeka da vidi

kakvo će biti djelovanje.

22

Dugo se nije događalo ništa. Rubašov se osmjehnu; biio mu je jasno koliko je taj podatak mogao zapre­pastiti susjeda. Pričeka cijelu minutu, pa još jednu; konačno slegnu ramenima i ustade s ležaja. Vrati se svojoj šetnji po ćeliji, ali bi pri svakom okretu zastao i osluhnuo okrenut zidu. Zid je šutio. On protrlja cvi­ker o rukav, krenu sporo i umorno do vrata i pogleda kroz okno na hodnik.

Hodnik je bio prazan; električne žarulje bacale su svoje mrtvo, odstajalo svjetlo; nije se čuo ni glasak. Zašto je broj 402 zanijemio?

Vjerojatno od straha. Valjda se bojao da se ne kompromitira zbog Rubašova. Možda je broj 402 neki apolitični liječnik ili inženjer koji se trese od straha pri pomisli na opasnog susjeda. Sigurno neki nepo­litički, inače ne bi prvi upitao ime. Valjda umiješan u nekakvu pripovijest o sabotaži; sjedi već dosta du­go, usavršio se u kucanju, a razdire ga želja da dokaže svoju nevinost. Još izgleda, naivno vjeruje da njegova subjektivna krivica ili nedužnost nešto znače, a nema pojma o višim interesima o kojima se zapravo radi. Najvjerojatnije sada sjedi na ležaju i piše vlastima stoti podnesak koji one neće pročitati, ili stoto pismo ženi koje ona neće primiti. Pustio je iz očaja bradu, crnu puškinsku bradu; prestao se umivati i odao se grizenju noktiju ili potajnim erotskim nastranostima. Nema ničega goreg u zatvoru od svijesti o vlastitoj nevinosti; ona spriječava privikavanje na sredinu i potkopava moral... Odjednom se ponovo začulo ku­canje.

Rubašov žurno prisjede na ležaj; ali dva su prva slova već promakla. Sada je broj 402 kucao brzo i manje jasno: očito je bio vrlo uzbuđen:

— ... avo vam budi.»Pravo Vam budi...«To je iznenađivalo. Broj 402 bio je konformist.

Mrzio je opozicione krivovjerce, kao što je i red; vje­rovao je da se povijest kreće tračnicama po nepogre­šivom voznom redu i s nepogrešivim skretničarem — Vrhovnim. Vjerovao je da je njegovo hapšenje poslje­

23

dica nesporazuma, i da su sve vanjsko i unutamje- političke katastrofe posljednjih godina, od Kine do Španjolske, od gladi do istrebljivanja Stare Garde, sa­mo manja iskakanja iz tračnica ili plodovi vražje ra­bote Rubašova i njegovih prijatelja opozicionara. Puškinska brada broja 402 sada se rasplinula; imao je glatko izbrijano, fanatično lice, a ćelija mu je bila pedantno uredna i pospremljena po svim propisima poput vojničke sobe. Nije imalo nikakvog smisla spo­riti s njim jer takve se nije moglo ničemu naučiti. Ali još je manje imalo smisla odreći se jedine, a možda i posljednje, veze ...

— Tko? — otkuca Rubašov, vrlo jasno i polako.Odgovor je stigao iskidano i neujednačeno:— Ne tiče vas se.— Kako hoćete — razvučeno otkuca Rubašov i

ustade s ležaja da nastavi koračanje po ćeliji, jer je smatrao razgovor završenim. Međutim kucanje se od­mah nastavi, ovog puta vrlo glasno, upravo zvonko, a istovremeno podrugljivo — broj 402 je očito skinuo cipelu da bi osigurao svojim riječima što snažniji dojam:

— Živjelo nj. v. car!A, tu smo, pomisli Rubašov. Još dakle ima pravih,

nepatvorenih kontrarevolucionara — a mi smo mislili da se oni javljaju još samo u govorima Vrhovnog, kao žrtveni jarci zbog neuspjeha. Tu, međutim, sjedi jedan stvarni kontrarevolucionar; izlika od krvi i mesa za Vrhovnog; i urliče, kao što se i priliči: živio Car!

— Amen — otkuca Rubašov i osmjehnu se. Odgo­vor stignu odmah, još glasnije ako je to bilo moguće:

— Svinjo!Rubašova je to zabavljalo. Skinuo je cviker i ot­

kucao metalnim okvirom, da bi promijenio ton, oteg­nuto i otmjeno:

— Ne razumijem sasvim.Broj 402 kao da je pomahnitao. — Pset... — ođ-

bubnjao je, ali O je izostalo. Umjesto toga — bijes ga je izgleda naglo prošao — on otkuca:

— Zašto su vas zatvorili?

24

Kakva dirljiva naivnost... Lice broja 402 prošlo je preobrazbu. Sad je to bilo lice carističkog oficira, privlačnih crta i glupo. Možda je nosio i monokl.

Rubašov ponovo otkuca cvikerom:— Politička razmimoilaženja.Kratka stanka. Broj 402 se očito naprezao da se

prisjeti nekog ironičnog odgovora. Taj je uskoro i stigao:

— Bravo. Vukovi proždiru jedan drugoga!Rubašov ne odgovori. Njegova je potreba za dru-

štvenošću bila zadovoljena; ponovo se vratio svojoj šetnji. Ali oficir iz 402 postao je izgleda razgovorljiv. Kucao je:

— Rubašov...To se već gotovo moglo nazvati prisnošću.— Da? — odgovori Rubašov.Broj 402 kao da je oklijevao; onda uslijedi oduža

rečenica:— Kad ste zadnji put spavali s nekom ženskom?— Broj 402 je nesumnjivo nosio monokl; po svoj

prilici kucao je njime, a ogoljelo oko nervozno se tr- zalo. Rubašov nije osjećao odbojnost. Taj se čovjek bar prikazivao onakvim kakav je bio, a to je svakako bilo simpatičnije od parola koje je isprva otkucavao. Rubašov malo razmisli pa pokuca:

— Prije tri tjedna.Odgovor je bio trenutačan:— Pričajte mi.To je već bilo malo previše. Prva Rubašovljeva po­

buda bila je da prekine razgovor; ali, razmislivši, uvidje da bi mu taj čovjek mogao biti vrlo koristan— iz njega se moglo svašta izvući, i preko njega dobiti veza s brojem 400 i daljim ćelijama. Susjedna ćelija s lijeve strane bila je očito prazna; tu se lanac preki­dao. Rubašov požali što nije imao nikakve prakse iz konverzacije oficirskih kasina. Pade mu na pamet sta­ra šansona iz predratnih godina, koju je kao student čuo u nekom kabaretu gdje su damice u crnim čara­pama plesale francuski kankan; uzdahnuo je i otkucao cvikerom:

— Grudi kao jabučice...

25

Nadao se da je pogodio pravi ton. Izgleda da je bilo tako, jer je broj 402 navaljivao:

— Dalje. Pojedinosti.Sad je već sigurno nervozno cupkao brčiće. Ne­

sumnjivo je imao tanke brčiće zasukanih krajeva. Ne­ka ga vrag odnese; bio je jedina veza i čovjek je morao ostati u dobrim odnosima s njim. O čemu se razgo­varalo u oficirskim kasinima? O ženama i konjima.., Rubašov protrlja cviker o rukav i savjesno otkuca:

— Bedra kao u divlje ždrebice ...Zastao je iscrpljen. Uz najbolju volju nije se mo­

gao ničeg boljega sjetiti. Ali broj 402 bio je neobično zadovoljan:

— Vražji momak! — otkucao je oduševljeno.Sigurno je grohotao, ali ništa se nije čulo; pljeskao

se po bedrima i sukao brk, ali ništa se nije vidjelo. Apstraktna opscenost nijemog zida ostavila je mučan dojam na Rubašova.

— Dalje — navaljivao je broj 402.— Nije išlo. — Gotovo — razdraženo otkuca Ru­

bašov i smjesta požali. Čovjek nije smio uvrijediti broj 402. On se, međutim, nije lako vrijeđao. Uporno je kuckao svojim monoklom:

— Dalje. Molim, molim...Rubašov se već bio toliko vratio u praksu da nije

više morao svjesno brojati otkucaje, nego ih je ne­posredno pretvarao u slušne osjete. Činilo mu se kao da osjeća ton kojim je broj 402 moljakao daljnju erot­sku građu. Moljakanje se ponavljalo:

— Molim, molim ...Broj 402 bio je vjerojatno još mlad i trpio je prave

muke. Sigurno je neprestano čupkao brčiće, vratio mo­nokl na oko i osluškivao zapiljivši se u obijeljeni zid.

— Dalje. Molim, molim ...... i piljio dalje u nijemi zid, na kojem su mrlje

vlage malo pomalo poprimale obrise žene s grudima poput jabučica i bedrima kao u ždrebice.

— Pričajte mi još. Molim, molim.Možda je kleknuo na ležaj i spojio dlanove — kao

zatvorenik na drugoj strani hodnika kad je primao obrok kruha.

26

A tada odjednom Rubašov postade svjestan na što ga podsjeća ta gesta od maločas, ti spojeni i Iako, poput plitice, zaobljeni dlanovi nevidljivog primatelja kruha. Pieta . . .

9.

Pieta. — Galerija slika jednog srednjonjemačkog grada, jednog ponedjeljka poslije podne. U galeriji nije bilo nikoga osim Rubašova i mladića radi susreta zbog kojeg je Rubašov i doputovao; razgovarali su na okrugloj plišanoj sofi usred prazne dvorane, zidova ovješenih tonama teškog ženskog mesa flamanskih slikara. Bilo je to 1933, prvih mjeseci terora, nedugo prije Rubašovljeva hapšenja. Pokret je bio razbijen a na njegove je pripadnike vođena hajka kao na divljač; uhvaćene su premlaćivali nasmrt. Partija nije više po­stojala kao politička organizacija, nego tek kao hrpa krvavog mesa s tisuću ruku i nogu. I kao što mrtva­cima i dalje rastu kosa i nokti, tako su se micale po­jedine stanice, mišići, dijelovi udova mrtve Partije. Posvuda su u zemlji živjele male skupine ljudi koji su preživjeli katastrofu i dalje djelovali u konspira­tivnoj ilegalnosti. Sastajali su se u podrumima, šuma­ma, po kolodvorima, muzejima i sportskim dvorana­ma. Neprestano su mijenjali prenoćišta, ime, dnevni raspored kretanja. Poznavali su se samo po imenu bez prezimena i nisu se pitali za adrese. Jedan su dru­gome polagali život u ruke, i nisu nikada do kraja vjerovali jedni drugima. Tiskali su letke u kojima su nastojali uvjeriti same sebe i druge da su još živi. Šuljali su se noću uličicama predgrađa i ispisivali stare parole po zidovima kao dokaz da još postoje. Penjali su se u praskozorje na tvorničke dimnjake i vješali stare zastave da bi dokazali da još postoje. Leci su dospijevali pred oči tek ponekog pojedinca koji bi ih brzo odbacio, jer bi se stresao od jeze na tu poruku

27

mrtvaca; parole na zidovima gasnule su na prvi pijev pijetlova, a zastave bi skidali s dimnjaka; ali uvijek bi se iznova pojavljivale. U čitavoj su zemlji naime po­stojale malobrojne skupine ljudi koji su se nazivali »mrtvaci na dopustu«, i koji su ulagali preostale dane života u to da dokažu da u njima još ima života.

Međusobnih veza nisu imali; živčane su niti Partije bile raskidane i svaka je skupina postojala za sebe. Malo pomalo one su ponovo počele pružati pipke. Iz inozemstva su dolazili ugledni trgovački putnici, kre­ćući se s lažnim putnicama i putnim kovčezima dvo­strukih stranica; bili su to kuriri. U pravilu su ih hva­tah, podvrgavah mučenju i skidali im glave; na nji­hova mjesta dolazili su drugi. Partija je i dalje bila mrtva; nije mogla disati ni micati se, ali kosa i nokti i dalje su joj rasli, a centrala iz inozemstva puštala je galvansku struju u njeno ukočeno truplo, Što je izazivalo grčevite trzaje u udovima.

Pieta... Rubašov zaboravi na broj 402 i vrati se svojoj šetnji po ćeliji, šest i pol koraka amo i tamo; ponovo je bio na okrugloj plišanoj sofi u praznoj ga­leriji slika gdje se osjećao miris prašine i laštila za parket. Dovezao se ravno s kolodvora do ugovorenog sastajališta, nekoliko minuta prerano. Bio je prilično siguran da je ostao nezapažen. Njegov kovčeg, s uzor­cima noviteta zubarske opreme jedne nizozemske tvrtke, ležao je u garderobi. Sjedio je na okrugloj sofi presvučenoj plišem, promatrao kroz cviker gromade mlohavog mesa po zidovima i čekao.

Mladić, čije je ime bilo Richard i koji je tada vodio partijsku grupu u gradu, zakasnio je nekoliko minuta. To mu je bilo prvi put što vidi Rubašova, a i Rubašov nije njega vidio prije toga. Već je bio prošao kroz dvije prazne dvorane kad je ugledao Rubašova na okrugloj sofi. Rubašovu je na koljenu ležala knjiga »Jadi mladog Werthera« u popularnom džepnom iz­danju. Opazivši knjigu, mladić se neupadljivo ogleda i sjednu na sofu do Rubašova. Bio je ponešto povučen i sjedio je odmaknut za dobar lakat od Rubašova na rubu sofe, s kapom u krilu. Po zanimanju je bio bra­var, a na sebi je imao crno praznično odijelo, jer je

28

znao da bi u kombinezonu u muzeju upadao u oči. -— Kao prvo — rekao je — moram se ispričati zbog zakašnjenja.

— Dobro — odvrati Rubašov — a sada da naj­prije prođemo vaše ljude. Imaš li kod sebe popis?

Mladić, po imenu Richard, odmahnu glavom.— Nikakvog popisa nemam kod sebe — odgovori

on. — Sve imam u glavi — adrese i sve drugo.— Dobro — reče Rubašov — ali ako te uhvate,

onda su sve veze prekinute.— Ne, ne — odgovori Richard. — Imajući to u

vidu, dao sam popis Anni. To mi je, naime, žena.Zastao je, progutao slinu, a jabučica u grlu mu

zaigra; prvi put pogledao je ravno u Rubašova. Ru­bašov primijeti da su mu upaljene oči; očne jabučice bile su prošarane krvnim žilicama i lagano izbočene; brada i obrazi nad crnim ovratnikom prazničnog odi­jela bili su neobrijani. — Znaš, Anni su sinoć uhapsili— dodao je i pogledao Rubašova; a Rubašov je u nje­govim očima pročitao tupu i nerazumnu nadu da će on, kurir Centrale, učiniti čudo i pomoći mu.

— Tako? — odvrati Rubašov protrljavši cviker o rukav. — Onda je, dakle, policija dobila cijeli popis.

— To ne — odgovori Richard. — Znaš, moja Šo- gorica je bila u stanu kad su došli po Anni, pa joj je Anni još uspjela neprimjetno dodati popis. Kod nje je to sigurno. Ona je, naime, udata za policajca, ali drži našu stranu.

— Aha — odvrati Rubašov. — A gdje si ti bio kad su ti hapsili ženu?

—• Bilo je to ovako — odgovori Richard. — Ja, znaš, već tri mjeseca ne spavam u svom stanu. Imam dobrog prijatelja koji je kino-operater i kome mogu doći u kabinu, a kad predstave svrše mogu prespavati u operaterskoj kabini. Znaš, u kabinu se ulazi ravno s ulice, preko požarnih ljestvi. Imam i besplatno kino, koliko me volja — prekinuo se i progutao slinu. — A moj prijatelj uvijek daje Anni besplatne ulaznice pa ona, kad su ugašena svjetla pogleda prema operator- slcoj kabini. Istinabog, ne može me vidjeti, ali ja sam

29

joj, znaš, par puta sasvim jasno vidio lice kad bi plat­no bilo jako osvijetljeno ...

Ušutio je. Točno nasuprot Richarda visio je jedan »Sudnji dan«; anđeli s uvojcima i jedrim stražnjicama ulijetali su trubeći u olujni oblak. Lijevo od Richarda visio je crtež perom jednog njemačkog majstora; Ru­bašov je vidio samo njegov djelić — ostalo su zakla­njali plišani naslon sofe i Richardov zatiljak — mr­šave Marijine ruke, sljubljenih dlanova poput plitice, i malo praznog neba s vodoravnim potezima perom. Više se nije vidjelo, jer se Richardova glava dok je govorio nepomično ukrutila nad lako pognutom crven­kastom šijom.

— Aha — reče Rubašov. — Koliko ti godina ima žena?

— Sedamnaest godina — odgovori Richard.— Tako. A koliko imaš ti godina?— Devetnaest — odgovori Richard-— Djece vjerojatno nemate, je li? — upita Ruba­

šov ispruživši malo vrat, ali ipak nije vidio ostatak crteža.

— Prvo je na putu — odgovori Richard sjedeći ne­pomično, kao od olova izliven.

Rubašov ušuti neko vrijeme, zatim sasluša spisak članova od Richarda. Sastojao se od tridesetak imena. Postavio je više pitanja i zapisao nekoliko adresa u knjigu narudžbi zubarskih potrepština nizozemske tvrtke, u prazna mjesta dugog popisa mjesnih zubara, dentista i uglednih građana iz telefonskog imenika. Kad su to završili reče Richard:

— Sada bih ti, druže, dao kratki izvještaj o našem radu.

— Dobro — odgovori Rubašov — slušam.Richard otpoče s izvještajem. Sjedio je lagano

pognut, pola metra udaljen od Rubašova, na uskoj plišanoj sofi, s velikim crvenim šakama na koljenima prazničnog odijela, ne promijenivši držanje ni jednog jedinog časa. Govorio je o zastavama na dimnjacima,o natpisima na zidovima, o lecima ostavljenim po tvor­ničkim zahodima, suho i činjenično poput knjigovođe. Njemu nasuprot letjeli su anđeli ususret oluji trubeći

30

fanfare; za njegovim potiljkom pružala je nevidljiva Marija mršave ruke; posvuda sa zidova buljile su u njih goleme grudi, bedra i bokovi...

»Grudi kao jabučice«, sjeti se Rubašov. Zastao je na trećoj crnoj kamenoj ploči poda do ćelijskog pro­zora, i osluhnuo da li broj 402 još kuca. Ništa se nije čulo. Rubašov priđe oknu pogledavši na broj 407 pre­ko puta odakle su se bile pružile ruke da prime kruh. Vidio je sivo oličena vrata ćelije i mali crni otvor kontrolke. Hodnik je kao i uvijek bio električno osvi­jetljen, te tako pust i nijem da nije mogao vjerovati da iza tih vrata žive ljudi...

Dok je Richard podnosio izvještaj, Rubašov ga nije prekidao. Od trideset muškaraca i žena koje je Ri­chard bio okupio nakon katastrofe preostalo je još sedamnaestero. Dvoje, jedan tvornički radnik i nje­gova djevojka, skočili su s prozora kad su došli po njih. Jedan je dezertirao, izgubio se iz grada, otputo­vao, jednostavno nestao. Dvojica stoje pod sumnjom da su policijski špijuni, ali ne zna se sa sigurnošću da Ii je tako. Tri su istupila iz Partije iz protesta protiv politike Centrale; dva od njih osnovala su novu opo­zicionu grupu, treći se pridružio Umjerenima. Petoro ih je uhapšeno; među njima Anni, sinoć; za dva od tih zna se da više nisu na životu. Ostalo ih je dakle sedam­naest koji dalje bacaju letke i pišu po zidovima.

Richard je izvještavao vrlo podrobno, da bi Ruba­šov mogao shvatiti sve osobne odnose; jer oni su bili od posebne važnosti; on međutim nije znao da je Cen­trala imala svog povjerenika u njegovoj grupi i da je, zahvaljujući tom povjereniku, Rubašov već bio upo­znat s većinom činjenica. On isto tako nije znao da je taj povjerenik onaj isti kino-operater u čijoj je kabini spavao, a niti to da taj već duže vremena podržava intimne odnose s Anni koju su protekle noći uhapsili. Sve to Richard nije znao. Rubašov je međutim znao. Pokret je doduše ležao u ruševinama, ali je njegov oba­vještajni i nadzorni aparat još radio. Bilo je to možda jedino što je još radilo, a na čelu toga stajao je u to vrijeme Rubašov. Ni to nije znao mladi Richard bi- voljeg vrata u prazničnom odijelu. On je znao jedino

31

to da su odveli Anni i da se mora nastaviti s izradom letaka i ispisivanjem zidova, kao i to da se Rubašovu, koji je došao iz Centrale, treba vjerovati kao ocu, ali se to ne smije pokazati niti ispoljiti ikakvu slabost; jer onaj tko je mekan i osjećajan ne može ispunjavati zadatke i mora se odbaciti. Odbaciti iz Pokreta, u osamljenost, u ništavilo,

... Izvan ćelije, po hodniku, približavali su se ko­raci. Rubašov priđe vratima, skide cviker, prisloni oko na kontrolku. Dva stražara s kožnim revolverskim opa- sačima vodili su hodnikom seoskog momka; za njim je išao stari ključar sa svežnjem ključeva. Momku sa sela jedno je oko bilo nateklo i imao je okrvavljenu gornju usnu; prolazeći, obrisao je rukavom nos koji je krvario; lice mu je bilo tupo i bezizi-ažajno. Dalje u dnu hodnika, izvan Rubašovljeva vidokruga, otvorila su se i uz štropot zalupila ćelijska vrata. Zatim su se stražari i ključar sami vratili hodnikom.

Rubašov je šetao ćeli jom. Vidio je sebe kako sjedi na okrugloj plišanoj sofi pored Richarda; ponovo je čuo šutnju koja je nastupila pošto je mladić završio izvještaj. Nije se micao, sjedeći s rukama na koljeni­ma i čekajući. Sjedio je poput nekoga tko se ispo­vjedio, pa sada čeka na ispovjednikov sud. Duže vre­mena Rubašov nije rekao ništa. Zatim upita:

— Dobro. Jesi li gotov?Mladić kimnu glavom; jabučica na grlu pokrenu

mu se gore pa naniže.— U tvom izvještaju ima nejasnoća — započe Ru­

bašov. — Nekoliko si puta spominjao letke koje ste sami izradili. Nama su oni poznati i njihov je sadržaj izazvao oštru kritiku. U njima ima formulacija koje su za Partiju politički neprihvatljive.

Mladi Richard preplašeno ga pogleda; obli ga crve­nilo. Rubašov opazi sasvim jasno kako mu se zažarila koža nad jagodicama, a mreža krvnih žilica u lako izbuljenim, upaljenim očima gušće razgranala.

— S druge strane — nastavi Rubašov — mi smo vam u nekoliko navrata poslali gotov tiskani materijal za raspačavanje, i u njemu primjerke službenog par­

32

tijskog glasila na tankom papira. Vi ste primili te pošiljke.

Richard kimnu glavom. Zažarenost mu se nije po­vlačila s lica.

— Ali vi niste raspačali naše materijale i oni se uopće ne spominju u tvom izvještaju; umjesto toga, širili ste materijale koje ste sami izradili — bez nad­zora i odobrenja Partije.

— Ali to smo m-morali —- jedva protisnu Richard. Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker; tek sada je primijetio da mladić na mahove muca. Zanimljivo, po­misli, to je treći slučaj u dva tjedna. Imamo vrlo de­fektan ljudski materijal. Razlog su ili prilike pod ko­jima moramo djelovati — ili sam Pokret stimulira selekciju defektnih.

— T-ti to, d-druže, moraš ipak shvatiti — odvrati Richard sve uzbuđenije. — T-ton vaše p-propagande bio je pogrešan, j-jer ...

— Tiho govori — prekide ga najednom oštro Ru­bašov. — I ne okreći glavu prema vratima.

Visoki mladić u uniformi crne tjelesne garde Dik­tature ušao je u dvoranu u društvu svoje djevojke. Djevojka je imala plavu kosu; on joj je obujmio ši­roke bokove, a njena je ruka ležala njemu na ramenu. Nisu se osvrtali na Rubašova i njegovog subesjedni- ka, a zastali su pred anđelima s fanfarama okrenuvši leđa sofi.

— Nastavi — reče Rubašov mirnim, prigušenim glasom, izvadivši automatskim pokretom tabakeru iz džepa. Tada se sjeti da se u Muzeju ne smije pušiti pa vrati tabakeru u džep. Mladić je sjedio kao oduzet strujnim udarom, buljeći u ono dvoje. — Nastavi — poluglasno ponovi Rubašov. — Mucaš li još od dje­tinjstva? Odgovori mi i ne gledaj tamo.

— S-samo k-koji put — izusti Richard velikim na­porom.

Ono dvoje pomaknu se dalje niz red slika. Zasta- doše pred aktom gojazne žene koja se odmarala na somotnom ležaj u i gledala u promatrača. Muškarac promrmlja nešto očito šaljivo, jer djevojka zakikota i potajno se ogleda na dvije prilike na sofi. Krenuše da-

33

lje prema jednoj mrtvoj prirodi s ustrijeljenim faza­nima i voćem.

— N-ne bi li bilo bolje da izađemo? — upita Ri­chard.

— Ne — odvrati Rubašov. Bojao se da će se mla­dić, ako ustanu, napadno ponašati u svom uzbuđenju.— Brzo će otići. Mi tu sjedimo u polumraku i ne vidi nas se jasno. Udahni nekoliko puta polako i duboko, to pomaže.

Djevojka opet zakikota; par se polako kretao pre­ma izlazu. U prolazu okrenuše oboje glave prema Ru- bašovu i Richardu. Već su bili na samom izlazu, ali djevojka pokaza prstom crtež Pieta; zaustaviše se pred slikom. — S-smeta li j-jako kad m-mucam? — tiho upita Richard gledajući u pod pred sobom.

— Čovjek se mora svladavati — suho odgovori Ru­bašov. Nije mogao dopustiti da se sada stvori nikakva prisnost.

— Bit će b-bolje za k-koji čas — odgovori Richard, a jabučica na grlu grčevito je zaigrala. — Anni mi se uvijek s-smijala zbog toga.

Sve dok se ono dvoje nalazilo u dvorani, Rubašov nije mogao usmjeravati razgovor. Leda uniformiranog čovjeka prikovala su ga uz Richarda. Zajednička ugro­ženost malo je pomogla mladiću da prevlada svoju po- vučenost; čak se nešto primakao Rubašovu na sofi.

— Ipak me je v-voljela b-bez obzira na to — na­stavio je šapćući, obuzet drugom, tišom vrstom uzbu­đenja. — N-nikad nisam bio načistu s njom. Nije htje­la ovo dijete, ali nije htjela ni p-pobaciti. M-možda joj sada neće n-ništa, jer je u drugom stanju. Već se to sasvim j-jasno vidi. M-misliš li da oni t-tuku i t-trud- nice?

Pokazao je bradom prema leđima muškarca u uni­formi. Taj se čas uniformirani najednom osvrnu pre­ma Richardu. Pogledi im se na trenutak sretoše. Mu­škarac tiho reče nešto djevojci; i ona se osvrnu. Ru­bašov opet posegnu za tabakerom, ali je ovog puta ispusti još u džepu. Djevojka reče nešto povukavši uniformiranog muškarca za sobom. Par se polako uda­lji iz dvorane; muškarac kao da je oklijevao. Još se

34

jednom začuo djevojčin kikot izvan dvorane, a zatim njihovi koraci koji su se udaljavali.

Richard okrenu glavu i zagleda se za njima. Njegov je pokret omogućio Rubašovu da po prvi put vidi na crtežu tanke Marijine ruke do lakta. Bile su to mršave ruke male djevojčice, i bestežinski su se uzdizale pre­ma stupu križa.

Rubašov pogleda na sat. Mladić se, a da to ni sam nije primijetio, ponovo malo odmaknuo od njega na sofi. — Moramo zaključiti — reče Rubašov. — Ako sam te, druže, dobro shvatio, ti kažeš da namjerno nisi širio naše materijale, jer se nisi slagao sa sadr­žajem. Ni mi se nismo slagali sa sadržajem tvojih le­taka. Tebi je, druže, valjda jasno da to nužno povlači određene konsekvence.

Richard okrenu upaljene oči prema njemu. Zatim opet obori glavu. — Znaš i sam da su ti materijali bili puni gluposti — odgovori on tiho i bezbojno. Najed­nom nije više mucao.

— Ništa ja o tome ne znam — suho odvrati Ru- bašov.

— Vi ste pisali kao da se ništa nije dogodilo — nastavi mladić istim umornim, pospanim glasom. —- Oni su zdrobili Partiju, a vi ste samo nizali fraze o nesalomljivoj volji za pobjedom: iste laži kao u ratu. Kome god smo to pokazali samo bi pljunuo. Pa znaš to sve i sam.

Rubašov je promatrao mladića koji je sada sjedio nagnut sasvim napred, oslonivši se laktovima na ko­ljena i podbočivši bradu crvenim šakama. Odgovorio je suho:

— Već mi drugi put pripisuješ mišljenje koje ne dijelim. Moram te moliti da prestaneš s tim.

Richard polako okrenu glavu prema njemu i po­gleda ga ispitivački i zapanjeno svojim upaljenim oči­ma. Rubašov nastavi:

— Partija prolazi kroz teška iskušenja. Druge re­volucionarne partije prošle su kroz još teža. Tu je presudna njihova nesalomljiva volja. Onaj tko sada postane mekan i sentimentalan ne spada u naše re­dove. Tko širi paničarstvo ide protivniku na ruku. Što

35

on pritom misli, ne mijenja na stvari. Svojim drža­njem on se pretvara u štetočinu Pokreta, i prema nje­mu će se kao takvom postupati.

Richard je i dalje sjedio podbočivši šakama bra­du, ali lica okrenutog Rubašovu.

— Ja sam dakle štetočina Pokreta — reče. — Ja idem protivniku na ruku. Možda sam čak za to i pla­ćen. Vjerojatno i Anni.

— U vašim lecima — nastavi Rubašov istim suhim glasom — čije autorstvo priznaješ, česte su ovakve postavke: mi smo pretrpjeli poraz, Partiju je zadesila katastrofa, mi moramo otpočeti iznova i našu politiku iz temelja mijenjati. To je defetizam. To demoralizira i izjeda borbenu moć Pokreta.

— Ja znam samo jedno — odvrati Richard — da se ljudima mora reći istina, jer je oni i bez toga znaju. Smiješno je podmetati im laži.

— Kongres partijskog vodstva — nastavljao je Ru­bašov — utvrdio je u svojoj rezoluciji da Partija nije pretrpjela poraz, nego je izvršila privremeno povla­čenje, kao i to da nema nikakve osnove da se mijenja njena dotadašnja politika.

— Ali to su gluposti.— Ako tako nastaviš morat ćemo prekinuti ovaj

razgovor.Richard načas umuknu. U dvorani se počelo mra­

čiti; obrisi anđela i ženskih tijela na zidovima omek­šaše još više i postadoše još nejasniji.

— Oprosti — javi se Richard. — Htio sam reći ovo: vodstvo Partije griješi. Vi govorite o »strateškom povlačenju«, a više od polovice našeg Članstva poubi­jano je, dok su ostali sretni što su uopće živi i u go­milama prelaze na drugu stranu ... ovakva cjepidla­čenja kojima se vi tamo vani bavite, to ovdje nitko ne shvaća ...

Crte Richardova lica počele su i same bivati ne­jasne u polumraku. Načas je zastao ali je zatim dodao:

— A Anni, i ona je valjda sinoć izvršila »strateško povlačenje«. Shvati zaboga, pa mi svi ovdje živimo kao u džungli...

36

Rubašov počeka da li će Richard još nešto teći, ali on je šutio. Mrak se spuštao sve brže. Rubašov skinu cviker i protrlja ga o rukav.

— Partija ne može griješiti — reče Rubašov. — Ti i ja, mi možemo pogriješiti, ali Partija ne. Partija je, druže, više nego ti i ja i tisuće kao ti i ja. Partija je utjelovljenje revolucionarne ideje u povijesti. Povijest ne poznaje kolebanja i obzire. Ona se neumoljivo i ne­pogrešivo valja prema svome odredištu. Na svakom za­voju ona taloži nanos i mulj i leševe utopljenika. Ali — ona zna svoj put. Povijest se ne vara. Onome tko nema te bezuvjetne vjere u Partiju, nema mjesta u njezinim redovima.

Richard je šutio podbočivši glavu o šake i okre- nuvši nepomično lice Rubašovu. Budući da nije ništa odvratio, Rubašov nastavi:

— Sprečavao si širenje naših materijala; gušio si glas Partije. Raspačavao si letke u kojima je svaka riječ bila kriva i štetna. Pisao si: »Ostatke revolucio­narnog Pokreta treba okupiti i ujediniti sve snage koje se protive tiraniji; moramo zaboraviti stare među­sobne sukobe i zajednički početi borbu iznova.« To je nepravilno. Za Partiju ne postoji udruživanje s Umje­renima. Upravo su Umjereni u svoj svojoj dobrona­mjernosti bezbroj puta izdali Pokret; oni će to učiniti i sljedeći put, i ponovo nakon toga. Tko god se upušta u kompromise s njima — postaje grobar Revolucije. Ti pišeš »Kad kuća gori, svi moraju gasiti; budemo li se dalje prepirali oko doktrina, ostat će od nas samo pepeo.« To je nepravilno. Mi se protiv vatre borimo vodom; drugi uljem. Kao prvo, prije nego udružimo gasioce, mora se, dakle, utvrditi koji je način ispra­van: vodom ili uljem. Tako se ne može voditi politika. Očajanjem i strastima nikakva se politika ne može voditi. Kurs Partije je vrlo oštro omeđen, kao ravna i uska planinska staza. I najmanji krivi korak, udesno ili ulijevo, vodi u provaliju. Zrak je rijedak; kome se zavrti u glavi izgubljen je.

Mrak je već toliko bio gust da Rubašov nije više vidio ruke na crtežu. Zazvonilo je dvaput, prodorno i dugo; za četvrt sata Muzej se zatvara. Rubašov po-

37

gleda na sat; još je preostalo da kaže presudnu riječ,i tada je skinuo cijelu stvar s vrata. Richard je i dalje nepokretno sjedio uz njega, podbočivši se laktovima0 koljena.

— Da, na to ti ne mogu ništa odgovoriti — oglasi se konačno, a glas mu je ponovo bio bezbojan i vrlo umoran. — To što kažeš bit će da je točno. I ono o planinskoj stazi je lijepo rečeno. Ali ja znam samo to da smo mi izgubili. Oni koji su još preostali bježe od nas. Možda je, druže, previše hladno na našoj planin­skoj stazi. Druga strana — oni su svojima dobro pod­grijali. Oni imaju glazbu i zastave, i svi sjede oko toplog ognjišta. Možda su zato i pobijedili. A mi ćemo svi skrhati vrat.

Rubašov je šutio. Htio je čuti da li mladić ima još nešto dodati prije nego on sam izrekne presudu. Pre­sudu to nije moglo ni u čemu izmijeniti; ali on je ipak pričekao.

Teški Richardov lik sve se više rasplinjavao u po­lumraku. Bio se još malo odmakao od njega na okru-- gloj sofi, tako da je sada bio okrenut Rubašovu polo­vicom leđa; sjedio je pogrbljen ukopavši lice gotovo potpuno u ruke. Rubašov je sjedio ukočen i uspravan na sofi i čekao. Osjećao je laki tupi bol u gornjoj če­ljusti, vjerojatno je to bio onaj pokvareni očnjak. Po­slije nekog vremena začu Richardov glas:

— Što će se sada dogoditi sa mnom?Rubašov opipa jezikom zub koji ga je bolio. Osjeti

potrebu da to mjesto dodirne prstom prije nego izreče presudu, ali zabrani to sebi. Mirno odgovori:

— Richard, moram ti prenijeti odluku rukovod­stva da si isključen iz Partije.

Richard se ne pomaknu. Rubašov opet počeka neko vrijeme prije nego je ustao. Richard ostade sjediti. Samo je pridigao glavu, upravio pogled prema njemu1 upitao:

— Jesi li zato došao amo?— Uglavnom — odgovori Rubašov. Htio je da ode,

ali je i dalje stajao tamo, pred Richardom koji je sjedio na sofi i čekao.

38

— Što će sada biti sa mnom? — upita Richard. Rubašov je šutio. Nakon nekog vremena Richard reče:

— Sad valjda ne mogu više ni stanovati kod druga u projekcionoj kabini?

Poslije kraćeg oklijevanja odgovori Rubašov:— Bolje ne.Odmah se naljuti na sebe zato što je to rekao, i

nije bio siguran da li je Richard shvatio značenje tih riječi. Spusti pogled prema liku na sofi:

— Bolje je da iziđemo iz zgrade odvojeno. Zbogom.Richard uspravi trup iz pogrbljenog položaja, ali

ostade sjediti. Rubašov jedva razabra upaljene, malo izbuljene oči u polumračnoj dvorani, a ipak se upravo ta slika nejasne prilike na sofi trajno urezala u nje­govo sjećanje.

Izišao je iz dvorane i odmjerenim koracima, pod kojima je parket pretjerano glasno škripao, prošao kroz susjednu, jednako pustu i polumračnu dvoranu. Tek kad je došao do izlaza, sjeti se da je zaboravio pogledati sliku Pietk; sad je dakle poznavao samo is­ječak spojenih dlanova i podlaktice tankih ruku.

Zaustavio se na platou širokog stubišta. Zub ga je nešto jače bolio; vani je bilo prohladno pa je čvršće umotao vrat izblijedjelim sivim vunenim šalom. Ulične svjetiljke već su gorjele na prostranom tihom trgu pred Muzejom; u to doba rijetko je tko prolazio tuda; uski provincijski tramvaj dolazio je ulicom s drvore­dom brijestova. Rubašov se ogleda za nekim taksijem.

Na samom dnu stubišta Richard ga sustignu. Bio je posve bez daha i vjerojatno je potrčao za njim u posljednji čas. Rubašov se ne zaustavi; nije ni ubrzao ni usporio korak a ni osvrnuo se. Richard je bio za pol glave viši od njega i znatno krupniji, ali se držao pogrbljeno; sav se nekako umanjio prema Rubasovui prilagodio svoje korake njegovima. Nakon nekoliko koraka upitao je:

— Je li ono mišljeno kao opomena, kad sam te malo prije pitao da Ii mogu i dalje dolaziti na spa­vanje kod onog druga, a ti si odgovorio »Bolje ne«?

Rubašov ugleda taksi koji je dolazio kroz drvored brijestova s upaljenim prednjim svijetlima. Zaustavio

39

se na rubu pločnika i čekao da se taksi približi. Ri­chard je stajao pored njega. — Ja ti više nemam što reći, Richard — odgovorio je. Domahnuo je taksistu.

— Druže, rukovodstvo me valjda neće odati p-po-Jiciji... — promuca Richard. Taksi je usporavao, bio je još samo dvadesetak koraka udaljen od njih. Ri­chard je pogrbljen stajao pred Rubašovom, uhvativši ga za rukav zimskog kaputa i govoreći mu ravno u lice, tako da je niži Rubašov osjetio na čelu njegov dah i malo raspršene sline. -• v

— Ja ipak nisam n-neprijatelj P-partije — govorio je Richard. — Rukovodstvo me n-nc bi smjelo p-po- slati pod nož. Druže ...

Taksi se zaustavio uz sam pločnik; vozač je morao čuti zadnju riječ. Razmislivši brzo, Rubašov zaključi da nije imalo smisla otpraviti ga: sto koraka dalje stajao je dežurni policajac. Vozač, starčić u kožnoj jakni, pogleda ih bezizražajnim očima.

— Na kolodvor — reče Rubašov i uđe u taksi. Vo­zač pružni desnu ruku iza sebe i zalupi vratima. Ri­chard je stajao na rubu pločnika držeći kapu u ruci; u grlu mu je poigravala jabučica. Taksi krenu; do po­licajca; mimo policajca. Rubašov se, zbog policajca, nije htio osvrnuti; znao je međutim da Richard i dalje stoji na rubu pločnika i gleda za crvenim stražnjim svjetlima taksija.

Vozili su se nekoliko minuta živim ulicama. U toku vožnje taksist se nekoliko puta osvrnuo na Rubašova kao da se želi uvjeriti da ovaj još sjedi u kolima; Ru­bašov je preslabo poznavao grad da bi znao da li se zaista voze u pravcu kolodvora. Ulice su opet opustje­le; na kraju jedne aleje pojavila se masivna zgrada s velikim osvijetljenim satom; zaustaviše se pred ko­lodvorom.

Rubašov izađe; taksiji u tom gradu još nisu imali taksimetra. — Koliko plaćam? — upita.

— Ništa — odvrati vozač. Lice mu ie bilo staro i izbrazdano borama; izvukao je prljavi crveni rupčić iz džepa kožne jakne i svečano se useknuo.

Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker. Bio je siguran da to lice nije još nigdje vidio. Vozač gurnu

40

rupčić u džep. — Za ljude kao vi, gospodine, uvijek je besplatno — dodao je i zabavio se oko ručne kočnice, ali još nije odlazio. Odjednom pruži Rubašovu ruku. Bila je to staračka ruka s debelim žilama i crnih nok­tiju. — Sretan put, gospodine — reče i zbunjeno se osmjehnu Rubašovu. — Ako vašem kolegi, koji je bio s vama, bude bilo što trebalo, moje je mjesto pred Muzejom. Možete mu poštom poslati moj broj, go­spodine.

Rubašov opazi, desno od sebe, jednog nosača koji se bio naslonio na stup i gledao u njihovom pravcu. Hitno spusti vozaču novac u ispruženu ruku i bez po­zdrava uđe u kolodvorsku zgradu.

Morao je čekati jedan sat na odlazak vlaka. U ko­lodvorskom restoranu popio je lošu kavu; zub ga je mučio. U vlaku je zadrijemao od umora i sanjao da mora bježati pred lokomotivom. U lokomotivi su sje­dili Richard i taksist; htjeli su ga pregaziti, jer im nije platio vožnju. Štropot kotača bivao je sve bliži, a nje­mu su se noge oduzimale. Probudio se s osjećajem mučnine i hladnim znojem na čelu; ljudi u kupeu gle­dali su ga iznenađeno. Vani je bila noć, vlak je vozio mračnom neprijateljskom zemljom; stvar s Richar- dom morala se još do kraja srediti; zub ga je bolio. Tjedan dana nakon toga bio je uhapšen.

10.

Rubašov se nasloni čelom na prozor i pogleda dolje na dvorište. Osjećao je umor u nogama i laku vrto­glavicu od duge šetnje po ćeliji. Pogleda koliko je sati: četvrt do podne! Gotovo četiri sata proveo je nepre­kidno šećući po ćeliji, od časa kad se sjetio na crtež Pieta. To ga nije začudilo; dosta je dobro poznavao fantazije što ih izazivlje zatvor, opijenost do koje do­vode obijeljeni zidovi. Sjetio se kako mu je jedan mla­di drug, frizerski pomoćnik po zanatu, jednom pričao da je u drugoj, najtežoj, godini samice znao do sedam

41

sati provesti u fantaziranju otvorenih očiju; tom je prilikom u svojoj ćeliji, koja je mjerila svega pet ko­raka u dužinu, prehodao dvadeset i osam. kilometara i dobio mjehure na tabanima, a da toga uopće nije bio svjestan ...

Ovog puta, međutim, to je došlo malo prebrzo; taj ga je porok spopao već prvog dana, dok je prije mo­ralo proći nekoliko tjedana prije nego bi počelo. Neo­bično je bilo i to što je mislio na prošlost; kronični maštaoci u svojim ćelijama gotovo su uvijek maštali o budućnosti — a o prošlosti samo onako kako je mogla proteći, nikada onako kako je doista protekla. Rubašov je razmišljao kakva mu druga iznenađenja sprema njegov misaoni aparat. Znao je iz iskustva da svako suočavanje sa smrću mijenja mehanizam mišlje­nja, oslobađajući u njemu najneobičnije reakcije — poput kretanja kompasa primaknutog magnetskom polu.

Nebo je i dalje bilo bremenito snijegom; dole u dvorištu dva su čovjeka obavljala dnevnu šetnju po raskrčenoj stazi. Jedan je od njih pogledavao prema Rubašovljevu prozoru; bilo je to ili slučajno ili se njegovo hapšenje već pročulo. Bio je mršav, žućkastog lica i imao je zečju usnu. Nosio je tanki kišni ogrtač koji je, zebući, stezao oko ramena. Drugi je bio stariji, zaogrnut pokrivačem s ležaja da se tako obrani od hladnoće. Za vrijeme šetnje nisu razgovarali jedan s drugim, a nakon deset minuta poveo ih je stražar, s pendrekom i revolverom u futroli, natrag u zgradu. Vrata na kojima ih je stražar čekao bila su točno na­suprot Rubašovljevu prozoru; prije nego što su se vrata zatvorila za čovjekom sa zečjom usnom, on je još jednom pogledao gore u pravcu Rubašova. Nikako nije mogao vidjeti Rubašova, čiji je prozor odozdo iz dvorišta sigurno izgledao sasvim mračan; ipak, nje­gove su se oči zadržavale na prozoru kao da nešto traže. Ja te vidim, a ne poznam te; ti me, međutim, ne vidiš a ipak me očito poznaš, mislio je Rubašov. Sjedne na ležaj, skinu cviker i otkuca broju 402:

— Na šetnji. Tko?

42

Pomisli da je broj 402 vjerojatno uvrijeđen i da neće odgovoriti. Ali oficir s monoklom kao da nije bio zlopamtilo; odmah je otkucao odgovor:

— Politički.Rubašov se iznenadi; smatrao je mršavog sa zečjom

usnom kriminalcem.— Od vaših? — ponovo upita.— Ne, od vaših — otkuca broj 402, osmjehujući

se po svoj prilici s nekim zadovoljstvom. Nastavak je odjekivao oštrije; sad je valjda opet kucao monoklom:

— Zečja usta moj susjed. Na broju 400. Jučer mučen.

Rubašov se ne oglasi nekoliko trenutaka, protr- ljavši cviker o rukav premda se njime poslužio samo za kucanje. Htio je isprva pitati »zašto?«, ali umjesto toga otkuca:

— Kako?Broj 402 suho otkuca:— Parna kupelj. Ovdje ne tuku.Rubašova su u onoj drugoj zemlji nekoliko puta

tukli, ali o ovoj metodi znao je samo po čuvenju. Znao je da je svaki poznati fizički bol podnosiv; ako čovjek unaprijed točno zna što će mu se dogoditi, pretrpjet će to kao kirurški zahvat — na primjer vađenje zuba. Strašno je samo Nepoznato, koje ne pruža nikakvog mjerila za ocjenu vlastite otpornosti, i koje ne omo­gućuje da se predvidi kako će čovjek reagirati. A naj­gore od svega je strah da se tada ne učini ili kaže nešto što se kasnije više neće moći popraviti.

— Zašto? — upita Rubašov.— Politička razmimoilaženja — ironično otkuca

broj 402.Rubašov vrati cviker na nos i pipajući potraži ta-

bakeru u džepu. Imao je još samo dvije cigarete. Za­tim otkuca:

— A kako je s vama?— Hvala. Izvrsno. — odgovori broj 402 i zamuknu.Rubašov slegnu ramenima, zapali predzadnju ciga­

retu i vrati se šetnji po ćeliji. Začudo, očekivanje ono­

43

ga što je predstojalo gotovo ga je radovalo. Osjećao je kako se raspršuje plitka sjeta, glava mu se razbistruje, a živci kao da se zatežu. Hladnom vodom iz umivao­nika umio je lice, ruke i prsa, isprao usta i obrisao se rupčićem. Odzviždao je nekoliko taktova pjesme to- readora iz poznate opere i morao se osmjehnuti nad samim sobom — oduvijek je bio bez trunka sluha. Prisjeti se da mu je netko rekao prije nekoliko da­na: — Da je Vrhovni muzikalan, odavna bi našao neku izliku da te da strijeljati. — Naći će je on i bez toga — odgovorio je Rubašov, ali ne vjerujući ozbiljno u to.

Zapalio je zadnju cigaretu i bistre glave otpočeo razgrađivati svoju taktiku. Pritom je osjećao istu onu mirnu i radosnu svijest o moći, koja bi ga prožimala u studentskim danima pred nekim posebno teškim is­pitom. Dozivao je u pamet sve pojedinosti koje su mu bile poznate o temi »Parna kupelj«. Podrobno je za­mišljao situaciju, pokušavao realno analizirati tjelesne oćute koje je trebalo očekivati, da bi ih tako lišio stravičnosti. Od presudne je važnosti bilo ne dopustiti da čovjeka zateknu nespremna. Sad je sa sigurnošću osjećao da im to neće uspjeti, kao što nije uspjelo ni onima tamo preko; znao je da neće reći ništa neopo­zivo; samo je nestrpljivo želio da to što prije počne.

Sjetio se sna od malo prije: Richarda i starog vo­zača koji su ga gonili, smatrajući da ih je prevario.

Platit ću ja vožnju, pomislio je uz nervozan osmijeh.

Posljednja je cigareta bila dopušena; već ga je počela peći uz nokat pa ju je brzo ispustio. Htio ju je ugasiti cipelom, ali se predomislio, prignuo se, podi­gao opušak koji se žario i polako ga ugasio, utisku- jući ga u kožu sudlanice, između plavkastih zmijolikih žila. Razvukao je to na više od pola minute, proma­trajući pritom sekundnu kazaljku na satu. Bio je za­dovoljan sobom: u toku tih trideset sekundi ruka mu se nije ni jednom trgnula. Nakon toga nastavi šetati ćelijom.

Oko, koje ga je već nekoliko minuta promatralo kroz kontrolku, povuče se.

44

11.

Uskoro zatim povorka s ručkom opet je prošla hodnikom; Rubašovljevu ćeliju iznova su preskočili. Nije prišao oknu da se ne ponizi. Zato nije doznao što je bilo za ručak; ali zamirisalo je čak do u ćeliju, i to dobro.

Osjetio je žestoku potrebu za cigaretom. Cigarete je svakako morao nabaviti da bi se mogao koncen­trirati; bile su važnije od jela. Pričekao je oko pol sata nakon podjele jela i tada počeo lupati u vrata. Prošlo je još četvrt sata, dok se stari ključar nije dovukao smucajući nogama. — Što hoćete? — neprijazno je upitao.

— Da mi se donesu cigarete iz kantine — odvrati Rubašov.

— Imate li zatvorske bonove?— Novac su mi oduzeli kad sam došao u zatvor.— Onda morate pričekati dok vam ga ne promi­

jene u zatvorske bonove.— Kako dugo to traje u vašoj uzornoj ustanovi?

— upita Rubašov.— Možete podnijeti pismenu žalbu — odgovori

starac.— Dobro znate da nemam ni papira ni olovke.— Pribor za pisanje možete kupiti ako imate no­

vaca.Rubašov točno osjeti kako u njemu raste bijes:

snažan pritisak u grudima, gušenje u vratu, udaranje žila na licu. Svlada se. Starac opazi kako Rubašovlje- ve zjenico oštro bljesnuše kroz cviker; to ga podsjeti na kolor reprodukcije Rubašova u uniformi koje su se prije viđale posvuda; osmjehnu se pakosno i od­stupi pol koraka.

— Govno jedno —- polako i razgovjetno reče Ru­bašov, okrenu mu leđa i vrati se prozoru.

— Prijavit ću vas da ste me opsovali — reče mu starčev glas u leđa, zatim se zalupiše vrata.

45

Rubašov protrlja cviker o rukav i pričeka da mu se disanje smiri. Morao je bezuvjetno imati cigarete — to je bila neotklonjiva pretpostavka da se istraje u borbi. Prisili sebe da pričeka deset minuta, zatim ot­kuca broju 402:

— Imate duhana?Na odgovor je trebalo malo počekati, a onda je

došao, precizan i razvučen:— Ne za tebe.Rubašov se polako vrati prozoru. Jasno je pred so­

bom vidio mladog oficira s brčićima; stavio je monokl na oko i glupo se osmjehujući buljio u zid koji ih je dijelio; oko iza leće bilo je staklasto, a rub zavrnutog kapka crvenkast. O čemu li taj misli? Sigurno nešto kao: No, tebi sam pokazao. I vjerojatno: Huljo, ko­liko si naših dao strijeljati? Rubašov pogleda obijeljeni zid; osjeti da onaj drugi stoji iza tog zida, licem okre­nut prema njemu; učini mu se da čuje njegovo uzru­jano teško disanje. Da, koliko sam tvojih zapravo dao strijeljati? Zaista se nije mogao točno sjetiti: bilo je to tako davno, za vrijeme Građanskog rata; možda nekih sedamdeset do sto ljudi. Što onda? To je bilo u redu, to nije na istoj razini kao slučaj s Richardom i danas bi to ponovo učinio. I kad bi unaprijed znao da će Revolucija konačno podići u sedlo jednog Vrhov­nog? I onda.

S tobom, pomisli Rubašov i pogleda obijeljeni zid iza kojeg je stajao onaj drugi — vjerojatno je u me­đuvremenu zapalio cigaretu i otpuhivao dim prema zidu — s tobom ja nemam da sredim nikakvih raču­na. Tebi nisam ostao dužan ni za kakvu vožnju. Između vas i nas nema zajedničkih mjerila i zajedničkog je­zika ... što još sada hoćeš?

Broj 402 počeo je, naime, opet kucati. Rubašov se približi zidu — šaljem vam duhan — čuo je. Odmah zatim začu, manje jasno, kako broj 402 udara u vrata svoje ćelije da dozove ključara.

Rubašov je osluškivao zadržavajući dah; nakon ne­koliko minuta čuo je kako se starac približava stru- žući nogama. Nije otvorio vrata broja 402 nego je upitao kroz okno:

46

— Što hoćete?Nijedna riječ odgovora nije doprla do Rubašova,

iako bi rado bio čuo glas broja 402. Zatim starac reče glasno, tako da i Rubašov čuje:

— Nije dopušteno. To je protiv propisa.Opet Rubašov nije čuo odgovor. Nakon toga starac

je rekao:— Prijavit ću da ste me opsovali. — Njegovi ko­

raci zastrugaše po kamenim pločama poda i zamriješe na hodniku.

Neko vrijeme vladala je tišina. Tada broj 402 po­kuca:

— Loše vam se piše.Rubašov ne odgovori. Šetao je ćelijom. Osjećao je

želju za cigaretom poput svrbeža u suhoj sluzokoži ždrijela i čeone šupljine. Mislio je o broju 402. Ipak bih to opet učinio, reče samom sebi, znajući da je to istina. To je bilo nužno i pravilno. A nisam li možda, unatoč tome, i tebi dužan za vožnju? Mora li čovjek platiti i za djela koja su bila nužna i pravilna?

Pritisak u čelu postade snažniji; nemirno se us- hodao po ćeliji i počeo micati usnama pri razmišljanju.

Mora li se platiti za pravedna djela? Postoji li i neko drugo mjerilo osim razumskog? A mjeren tim drugim mjerilom, ne prima li možda onaj tko je u pravu na sebe najtežu krivicu? Upravo on, upravo čo­vjek koji je u pravu — jer ostali i nisu znali što čine? ...

Rubašov zastade na trećoj crnoj ploči poda od prozora.

Što je to sada? Dašak vjerskog ludila? Postade svjestan toga da već nekoliko minuta poluglasno raz­govara sam sa sobom. I dok se još promatrao, neovi­sno o svojoj volji, usne mu se pokrenuše i izgovoriše:

— Ja ću platiti.Prvi put od hapšenja Rubašov osjeti strah. Meha­

nički posegnu za cigaretama, ali ih više nije imao.Tada ponovo začu tiho kuckanje u zidu nad leža-

jem. Broj 402 imao je poruku za njega:— Zečja usna vas pozdravlja.

47

Vidio je žuto lice podignuto prema njegovom pro­zoru; poruka ga se nelagodno dojmila. Pokuca:

— Kako se zove?Broj 402 odvrati:— Neće da kaže. Ali pozdravlja vas.

12.

U toku popodneva Rubašov se počeo osjećati još lošije. Tresla ga je lagana groznica. I zub ga je iznova zabolio — desni gornji kutnjak, uz_koji je prolazio orbitalis, očni živac. Još od hapšenja nije dobio ništa za jelo, ali nije osjećao glad. Nastojao je sabrano raz­mišljati, ali zimica što ga je potresala i nadraženost grla od želje za duhanom neprestano su kovitlali nje­govim mislima oko dva pola: očajničke potrebe za ci­garetom i riječi »Ja ću platiti«.

Uspomene se sklopiše nad njim poput staklenog zvona: u ušima mu je tiho zujalo i šumilo. Lica i gla­sovi izranjali su i tonuli; kad ih je htio zaustaviti, osjetio je bol. Sva njegova prošlost bila je izranjena i ispuštala je gnoj pri svakom dodiru. Prošlost — to je bio Pokret, Partija; i sadašnjost i budućnost pripadali su Partiji; bili su nedjeljivo isprepleteni s njenom sud­binom; ali prošlost je bila istovjetna s Partijom. A ta je prošlost najednom dovedena u pitanje. Vruće, di- šuće tijelo Partije učini mu se prekriveno čirevima, gnojnim čirevima, krvavim stigmama iz kojih su str- šali zarđali čavli. Kada i gdje je ikada u povijesti bilo tako manjkavih svetaca? Kada je jedna dobra stvar bila lošije zastupljena? Ako Partija utjelovljuje po­vijesno htijenje, onda je i sama povijest manjkava.

Rubašov pogleda mrlje vlage na zidovima ćelije. Strgnu vuneni pokrivač s ležaja i umota se njime oko ramena; ubrzao je šetnju po ćeliji usitnivši i ubrzavši korake i naglo se okrećući pred vratima i prozorom, ali jeza od zimice i dalje mu je prolazila leđima. Zu­janje se u ušima nastavljalo, a povremeno bi se pri­

48

miješali tihi i nejasni glasovi; nije mogao razlikovati da li dolaze s hodnika ili mu se pričinjaju. To je zbog orbitalisa, reče samom sebi; to dolazi od slomljenog ostatka korijena kutnjaka. Sutra ću to reći liječniku, ali prije toga ima još mnogo posla. Mora se pronaći uzrok manjkavosti u Partiji. Naša su sva načela bila ispravna, ali svi naši rezultati pogrešni. Ovo je bo­lesno stoljeće. Uočili smo bolest i njezinu strukturu mikroskopski oštro, ali tamo gdje smo primijenili nož nastao je samo novi čir. Naše je htijenje bilo nesalo- mivo i čisto, i ljudi bi nas trebali voljeti. Ali oni nas mrze. Što je to u nama što izazivlje mržnju?

Donijeli smo vam istinu, a ona je u našim ustima zvučala poput laži. Donosimo vam slobodu, a ona u našim rukama izgleda kao bič. Donosimo vam živi ži­vot, a gdje naša riječ odzvanja presahnjuje drveće i širi se šuštaj suhog lišća. Nagoviještamo vam čudesnu budućnost, a naši nagovještaji zvuče kao bljutavo mu­canje i odjekuje poput grubog laveža.

.,. Pred očima mu se pojavi slika, velika fotogra­fija u drvenom okviru:' »Delegati Prvog kongresa Par­tije«. Sjedili su oko dugog drvenog stola, oslonjeni na laktove ili s rukama u krilu, i gledali bradato i ozbilj­no u objektiv. Nad svakom je glavom bio nacrtan kru­žić s brojem, a pod slikom su stajala sva imena. Samo je Stari, koji je sjedio na predsjedničkom mjestu, lu­kavo i podsmješljivo žmirkao svojim kosim tatarskim očima. Rubašov mu je sjedio zdesna, s cvikerom na nosu. Vrhovni je sjedio negdje pri dnu stola, četvero- uglat i zdepast. Bili su nalik na godišnju skupštinu udruženja javnih bilježnika iz pokrajine, a pripremali su najveću revoluciju u povijesti čovječanstva. U to su doba bili šaka ljudi u Evropi, duhovna elita i elita djela, novost u povijesti: filozofi koji djeluju. Pozna­vali su zatvore u gradovima Evrope kao trgovački put­nici hotele. Sanjali su o moći radi dokidanja moći; o vladanju nad ljudima zato da bi ih odvikli da se njima vlada. Sve su se njihove misli pretvarale u djela, a svi njihovi snovi ispunjavali su se. Gdje su oni? Njihovi su mozgovi izmijenili sudbinu svijeta; a zatim je svako

49

od njih dobio obrok olova. Jedni u čelo, drugi u za­tiljak. Preostala su još dvojica-trojica, raspršeni po svijetu, istrošeni. I on sam. I Vrhovni...

Osjećao je jaku studen. Čeznuo je za cigaretom. Opet se vidio u starom belgijskom lučkom gradu, u pratnji malog, veselog Lowyja, koji je bio malo grbavi pušio mornarsku lulu. Udisao je miris luke: mješa­vinu trule morske trave, ožujskog vjetra i nafte; čuo je odbijanje glazbene ure s tornja stare zgrade grad­ske straže; vidio je visoke, uske izbojke s prozorima nad uličicama, o čije su rešetke lučke drolje cijelog dana vješale rublje da se suši. Bilo je to dvije godine poslije slučaja s Richardom, kratko vrijeme nakon što je Rubašov pušten iz zatvora. Nisu mu mogli ništa do­kazati. Šutio je dok su ga batinali, šutio kad su mu izbijali zube, oštećivali sluh, slomili cviker. Šutio je i nijekao, hladnokrvno i promišljeno lažući. Mjerio je svoju ćeliju koracima ili puzao po kamenim pločama poda u samici, bojeći se i razrađujući svoju obranu, a kad bi ga dozivali svijesti hladnom vodom, potra­žio bi opipom cigarete i dalje odricao. Tada ga još nije čudila mržnja onih koji su ga mučili, i nije raz­mišljao o tome zašto izazivlje toliku mržnju kod njih. Čitav sudski aparat Diktature škripao je zubima, ali nisu mu mogli ništa dokazati. Nakon što je pušten iz zatvora po njega je došao avion i prevezao ga ovamo — u zemlju koja je bila njegova domovina i domovina Revolucije. Priređena su velika primanja, zborovi na kojima je masa klicala i vojne svečanosti.

Godinama ga nije bilo u domovini pa je zatekao mnoge promjene. Vrhovni se više puta pokazivao s njim na javnim skupovima. Polovica bradatih ljudi sa stare fotografije nije više bila na životu. Imena im se nisu smjela spomenuti; njihova se uspomena smjela zazvati samo uz kletve. Iznimku je predstavljao samo Stari s kosim očima, nekadašnji vođa, koji je na vrije­me umro. Odavali su mu počast kao Bogu Ocu, a Vrhovnom kao Sinu; pritom se posvuda šuškalo da je Vrhovni krivotvorio oporuku Staroga da osigura naslje­đe. Preostali bradonje s fotografije nisu se mogli pre­

50

poznati. Svi su bili glatko izbrijani, istrošeni, razoča­rani, puni cinične melankolije. S vremena na vrijeme pružio bi Vrhovni ruku i istrgnuo novu žrtvu između njih. Tada bi se drugi udarali u grudi da je sve odjeki­valo, kaj ali se za svoje grijehe i jednoglasno očitovali vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga sada dogmatski okamenjenog naučavan ja. Poslije tjedan dana, dok još nije mogao hodati bez štaka, Rubašov je zamolio da mu se povjeri nova misija u inozemstvu. — Vama se izgleda žuri — rekao mu je Vrhovni, gledajući ga kroz kolutove dima. Obojica su se već dvadeset godina nala­zila u rukovodstvu Partije, a još uvijek su jedan dru­gome govorili »Vi«. Nad glavom Vrhovnog visila je slika Staroga; uz nju je prije stajala fotografija s označenim brojkama iznad glava, ali nje nije više bilo. Razgovor je bio hladan i potrajao je svega nekoliko minuta, ali pri opraštanju Vrhovni mu je posebno snažno stisnuo ruku. Rubašov je dugo razbijao glavu zbog tog stiska ruke, i zbog pogleda posebno pronicave ironije kojim ga je Vrhovni promatrao kroz kolutove dima. Inače, Vrhovni je imao dobro oblikovane, muške ruke. Ruba­šov je nakon toga odhramao iz sobe na štakama. Vrho­vni ga nije otpratio do vrata. Sutradan je otputovao u Belgiju.

Na brodu se nešto oporavio i razmislio o svom zadatku. Pri dolasku dočekao ga je mali Lowy s mor­narskom lulom. Bio je mjesni vođa partijske sekcije lučkih radnika i od samog se početka svidio Rubašovu. Ponosno je poveo Rubašova kroz dokove i krivudave ulice, kao da je sve to sam izgradio. U svakoj krčmi imao je poznanike — lučke radnike, mornare i drolje; posvuda su ga pozivali na jedan konjak, a on je svima odzdravljao prinoseći lulu uhu. Čak je i prometnik na tržnici povjerljivo namignuo malom Lowyju, a drugovi mornari sa stranih brodova, koji su govorili drugim jezicima, udarali su ga čvrsto ali nježno po iskrivljenom ramenu. Rubašov je sve to promatrao pomalo začuđen. Ne, mali Lowy nije izazivao mržnju. Organizacija lučkih radnika u tom gradu bila je jedna od najbolje organi­ziranih sekcija Partije na svijetu.

51

Navečer su Rubašov, mali Lowy i nekolicina drugih sjedili u jednoj lučkoj gostionici. Jedan od njih bio je neki Paul, organizacioni sekretar sekcije, nekadašnji kečer, ćelav, kozičava lica i velikih klempavih ušiju. Nosio je crnu mornarsku maju pod jaknom a na glavi crni polucilindar. Mogao je micati ušima i tako podizati i spuštati crni polucilindar. Bio je tu i neki Bili, bivši mornar drugog razreda, koji je napisao roman iz mor­narskog života, bio godinu dana slavan a zatim opet brzo zaboravljen; sad je pisao članke za partijske listo­ve, pio i povremeno, poput mnogih nekadašnjih pomo­raca, zapadao u raniji homoseksualni porok, što je bilo predmetom dobroćudnih anegdota. Drugi su bili lučki radnici, ljudine vrlo otporne na piće. Stalno bi prido­lazili novi ljudi, sjedali ili stali uz stol, plaćali jednu rundu i otumarali dalje. Debeli gostioničar sjedao bi za stol čim bi ugrabio koji slobodni trenutak. Gostioni­čar je svirao usnu harmoniku. Dosta se pilo.

Rubašova je mali Lowy predstavljao kao »druga od Tamo Preko«, bez drugih komentai'a. Mali Lowy bio je jedini koji je znao njegov identitet. Primjetivši. da Rubašov nije razgovorljiv, ili ne želi mnogo govoriti, nisu ga ispitivali, a ono što bi se zapitali odnosilo se na prilike »Tamo Preko«, na nadnice, seljačko pitanje, razvoj industrije. Sva su pitanja odavala podrobno po­znavanje činjenica koje je iznenađivalo, jednako kao i istovremena potpuna neupućenost u opći položaj i političku atmosferu »Tamo Preko«. Raspitivali su seo razvoju proizvodnje u lakoj metalnoj industriji, zna­tiželjno poput djece koja žele znati kako su veliki gro­zdovi grožđa u obećanoj zemlji. Jedan stari lučki rad­nik, koji je stajao neko vrijeme uz šank ne naručivši ništa dok ga mali Lowy nije pozvao na jednu čašu, rekao je Rubašovu pošto se s njim rukovao — Izgledaš mi skoro isto kao stari Rubašov. — To su mi već mnogi rekli — odgovorio je Rubašov. — Taj Rubašov, to je čovjek i pol — rekao je stari i ispio čašu. Još nije bilo proteklo ni deset dana otkako se Rubašov nalazio na slobodi, a ni četrnaest dana otkako je doznao, da će ostati na životu. Gostioničar je svirao na usnoj harmo­

52

nici. Rubašov je zapalio cigaretu i naručio jednu rundu za sve. Nazdravili su Rubašovu i nazdravili su onima »Tamo preko«, a organizacioni sekretar Paul micao je ušima, dižući i spuštajući svoj crni polucilindar.

Kasnije su Rubašov i mali Lowy još neko vrijeme proveli zajedno u nekoj lučkoj kavani. Gazda je spustio rolete i podigao stolice na stolove; zaspao je oslonjen na šank, a mali Lowy je pričao Rubašovu o svom životu. Rubašov to nije tražio od njega, i odmah je naslutio komplikacije za sutrašnji dan. To nije mogao spriječiti: svi bi drugovi osjetili potrebu da mu ispričaju svoj život. Zapravo je već htio otići, ali je najednom osjetio veliku zamorenost'—• ipak je precijenio svoje sile — pa je ostao sjediti.

Pokazalo se da mali Lowy nije uopće tamošnji, iako je govorio jezik kao da se tu rodio i svi su ga poznavali. Bio je naprotiv iz jednog grada na jugu Njemačke; izučio je stolarski zanat, svirao gitaru i izlagao o darvi­nizmu na nedjeljnim izletima Saveza revolucionarne omladine. Za vrijeme nemirnih mjeseci neposredno pred izbijanje Diktature, kad je Partiji bilo potrebno oružje a nije ga imala, izvršen je u tom gradu drsko smioni pothvat: jednog nedjeljnog popodneva iznijeto je iz policijske stanice u najživljoj gradskoj četvrti pe­deset pušaka, dvadeset revolvera i dva puškomitraljeza s municijom u otpremničkim kolima. Ljudi iz kola pokazali su nekakav papir, a imali su sa sobom i dva lažna policajca u uniformi kao navodne sprovodnike prijevoza. Oružje je kasnije pronađeno u drugom gradu prilikom premetačine nekog člana Partije. Slučaj nije nikada dokraja razjašnjen, ali dan nakon toga mali Lowy se izgubio iz grada. Partija mu je obećala putnicu i isprave, ali organizacija je podbacila; naime, drug »odozgo«, koji je trebao donijeti isprave i novac za put, nije se pojavio na ugovorenom mjestu.

— Tako je to uvijek kod nas — dodao je filozofski mali Lowy. Rubašov se napravio kao da nije čuo tu primjedbu.

On se ipak probio i prebacio preko granice. Kako je za njim izdana potjernica, a njegova je slika s iskriv­

53

ljenim ramenom visila u svim policijskim stanicama, njegova su lutanja potrajala nekoliko mjeseci. Kad se bio uputio na sastanak s drugom »odozgo« imao je novaca točno za tri dana. — Uvijek sam vjerovao da samo u knjigama ljudi glođu koru drveća — primjetio je. — Mlade platane su najukusnije. — Pod dojmom uspomena ustao je i uzeo dvije suhe kobasice sa šanka. Sjetivši se zatvorskih juha i štrajkova glađu, Rubašov mu se pridružio u jelu.

Unatoč svemu, mali Lowy se prebacio preko francu­ske granice, našavši čak i nešto prigodnog posla. Naža­lost, poslije nekoliko dana bio je uhapšen jer nije imao putnice, i naređeno mu je da ode u neku drugu zemlju.— Mogli su mi jednako tako narediti da se popnem na Mjesec — primjetio je. Obratio se Partiji za pomoć. Ali tamošnja organizacija nije ga poznavala, pa mu je odgovoreno da se moraju najprije raspitati o njemu u njegovoj zemlji. Odlutao je dalje. Poslije nekoliko dana opet su ga uhapsili i osudili na tri mjeseca zatvora. To je odsjedio, održavši svome ćelijskom kolegi, jednom skitnici, niz predavanja o rezolucijama posljednjeg kon­gresa Partije. Za uzvrat ovaj ga je uputio u tajnu kako se može zaraditi loveći mačke i prodajući njihovu kožu. Po isteku ta tri mjeseca žandari su ga doveli noću u jednu šumu na belgijskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju francuskih cigareta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pol sata bit ćeš u Belgiji. Ako te još jedanput uhvatimo kod nas, razbit ćemo ti gubicu.

Nekoliko tjedana tumarao je mali Lowy Belgijom. Obratio se Partiji, ali je dobio isti odgovor kao u Fran­cuskoj. Kako mu je bilo dosta platana, pokušao je s lovom na mačja krzna. Hvatati mačke bilo je relativno lako, a za jedno krzno, ako je bilo mlado i bez šuge, moglo se kupiti pol hljeba i kutija duhana za lulu. Između hvatanja i prodaje nalazio se, međutim, jedan mučan zahvat. Najbrže je išlo kad bi se mačka uhvatila jednom rukom iza ušiju, drugom za rep i slomila joj se kičma preko koljena. U nekoliko prvih navrata čovje­ku bi se pri tom smučilo, a kasnije bi se priviknuo. Nažalost, poslije nekoliko tjedana ponovo su ga uhap­

54

sili jer nije imao isprave. Slijedio je, kao što je red, izgon, novo hapšenje, zatvor. Onda su ga jedne noći dva belgijska žandara povela u neku šumu na francuskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju belgijskih ciga­reta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pola sata bit ćeš u Francuskoj. Ako te još jedanput uhvatimo kod nas, razbit ćemo-ti gubicu.

U toku iduće godine mali Lowy je ukupno još triput prokrijumčaren preko granice protuzakonitim naporima bilo francuskih bilo belgijskih vlasti. Pritom je doznao da se ta igra već godinama tjera s nekoliko stotina takvih kao on. Uporno se obraćao Partiji, jer mu je cijelo vrijeme glavna briga bila da ne izgubi dodir s Pokretom. — Nisi nam upućen od tvoje organi­zacije — govorila mu je Partija. — Moramo čekati odgovor na naš upit. Ako si član drži se partijske disci­pline. — U međuvremenu se mali Lowy mogao i dalje baviti svojim mačkama i podnositi da ga bacaju amo tamo preko granice. U međuvremenu je u njegovoj domovini izbila Diktatura. Protekla je još jedna godina i mali Lowy, ponešto indisponiran zbog svojih tuma- ranja, počeo je pljuvati krv i sanjati o mačkama. Patio je od opsesije da sve ima zadah po mačkama: jelo, lula, drolje koje su ponekad iz samilosti dopuštale da spava s njima. — Još nije došao odgovor na naš upit — govo­rila je Partija. Pošto je protekla još jedna godina, ustanovilo se da su svi drugovi, koji su mogli dati podatke o prošlosti malog Lowyja, ili ubijeni ili zatvo­reni ili nestali. — Tu se ništa ne može — rekla je Par­tija. — Jednostavno nisi smio otputovati bez prethodne službene obavijesti. Možda si ti otputovao i bez ikakvog partijskog odobrenja. Otkud da mi to znamo? Ima cijeli čopor policijskih uhoda i provokatora koji se žele ušuljati u naše redove. Partija mora biti budna.

— Zašto mi to pričaš? — upitao je Rubašov. Poža­lio je što nije prije otišao. Mali Lowy natoči sebi pivo na šanku i pozdravi dotaknuvši uho lulom. — Jer je to poučno — odgovorio je. — Zato što je to samo jedan primjer. Mogao bi ti ispričati stotine drugih. Tako već godinama satiru najbolje od nas. A Partija je sasvim

55

okoštala, okamenila. Partija ima kostobolju i proširene vene na svim udovima. Tako se ne može dizati Revo­lucija ...

A ja bi tebi mogao ispričati još više, pomislio je Rubašov, ali nije rekao ništa. Inače, pripovijest malog Lowyja došla je do neočekivano sretnog završetka. Dok je izdržavao jednu od svojih bezbrojnih osuda na zat­vor, dobio je ćelavog Paula za sustanara u ćeliji. Paul je već tada bio lučki radnik, a sjedio je zato što se u neredima za vrijeme jednog štrajka sjetio svoje kečer- ske prošlosti i primijenio na jednog policajca »dvostru­ki nelson«. Taj se zahvat izvodio tako da se protivnika obuhvatilo odostraga ispod pazuha, a zatim su se sklo­pile ruke na njegovom potiljku i potiskivala mu se glava naniže dok pršljenovi ne bi zaškripati. Na ringu bi time uvijek požnjeo burno odobravanje, ali u klasnoj borbi je, kao što je on sa žaljenjem ustanovio, dvostru­ki nelson bio zabranjen. Mali Lowy i ćelavi Paul sprija­teljili su se. Pokazalo se da je Paul organizacioni ruko­vodilac lučke sekcije Partije; kad su izašli, pribavio je malom Lowy ju isprave i našao mu posao, sredivši i njegov odnos prema Partiji. Mali Lowy je, dakle, opet izlagao lučkim radnicima o darvinizmu i posljednjem kongresu Partije kao da se ništa nije dogodilo. Bio je sretan i zaboravio je svoje mačke i svoj bijes na partij­ske birokrate. Za pola godine postao je politički ruko­vodilac sekcije. Sve je dobro što se dobro svrši.

I Rubašov poželi tada od svega srca, ma koliko se star i umoran osjećao, da sve dobro svrši. Ali znao je zašto su ga amo poslali; a postojala je samo jedna jedi­na vrlina revolucionara koju nije nikad usvojio: nije mogao zavarati samog sebe. Mirno je promatrao malog Lowyja kroz svoj cviker; i dok je mali Lowy, ne shva­ćajući smisao tog pogleda, pozdravljao svojom lulom uz osmijeh i zbunivši se malo, Rubašov je mislio o mačkama. Primjetio je s gađenjem da mu živci nisu u redu i da je možda previše popio, jer se nije mogao otresti lude misli da mora ščepati malog Lowyja za uši i noge i slomiti mu iskrivljenu kičmu preko svojih koljena. Osjetio je mučninu i ustao. Mali Lowy ga je

56

otpratio do kuće; primjetio je da je Rubašov odjednom postao potišten pa je s poštovanjem ušutio. Tjedan dana nakon toga mali Lowy se objesio.

Između te večeri i smrti malog Lowyja ležao je niz radnih i nedramatičnih sastanaka. Činjenice su bile jednostavne.

Prije dvije godine Partija je pozvala radnike cijelog svijeta na borbu protiv novouvedene Diktature u srcu Evrope, na politički i privredni bojkot Države Tiranije. Nikakvi proizvodi koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje nisu se smjeli kupovati, nijedan transport za njenu moćnu ratnu industriju nije smio proći. Partij­ske sekcije s oduševljenjem su primile tu direktivu. Lučki radnici u maloj luci odbili su da krcaju terete koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje ili bili njoj namijenjeni. Drugi sindikati solidarizirali su se s njima. Borba za provođenje štrajka bila je ozbiljna i teška; došlo je do sukoba s policijom, bilo je ranjenih i mrt­vih. Ishod borbe bio je još neizvjestan kad je flotila od pet staromodnih, crnih, neobičnih teretnih brodova uplovila u luku. Brodovi su nosili imena velikih vođa Revolucije ispisana stranim slovima kakvim su se slu­žili »Tamo Preko«. Na krmi se vijala zastava Revolucije. Lučki radnici štrajkači oduševljeno su ih dočekali. Po­čelo je iskrcavanje. Potrajalo je nekoliko sati dok se nije otkrilo da se teret sastoji od određenih, u Evropi rijetkih plemenitih rudača, i to namijenjenih tranzitu za ratnu industriju Države Tiranije.

U lučkoj sekciji Partije došlo je do oštrih sukoba koji su se ubrzo zatim proširili na partijsku organiza­ciju čitave zemlje. Reakcionarni tisak napao je taj slu­čaj s porugom i podsmijehom. Policija, koja se dotada služila odredima štrajkolomaca, ostala je po strani prepustivši lučkim radnicima da sami odluče da li će istovarivati teret crne, neobične flote ili ne. Rukovod­stvo Partije je naredilo da se štrajk prekine i tovar iskrca. Ono je iznijelo objektivna objašnjenja i lukave razloge za postupke Domovine Revolucije i njenog vo­đe, ali to je rijetko koga uvjerilo. Sekcija se podvojila; većina starih članova napustila ju je; mjesecima na­

57

kon toga rukovodstvo je održavalo privid djelovanja s preostatkom članstva. Malo po malo, zahvaljujući sve jačoj privrednoj krizi u zemlji, stigle su prinove i orga­nizacija je ponovo ojačala.

Prošle su dvije godine. Jedna druga, južna diktator­ska država, u savezu s Glavnim Neprijateljem, otpo­čela je pljačkaški i osvajački rat u Africi. Ponovo je Partija pozvala na bojkot. Odaziv je bio utoliko snaž­niji što su ovog puta i same vlade u gotovo svim ze­mljama zaključile da napadaču i narušitelju mira ne isporučuju nikakve sirovine za vođenje rata. Bez siro­vina, a posebno bez nafte, napadač će biti potpuno onemogućen. Tako su stajale stvari kad se crna neo­bična flotila opet pokrenula. Najveći brod nosio je ime onog čovjeka, koji je jedini za vrijeme Svjetskog rata podigao glas protiv rata i bio zato ubijen; s jar­bola flotile vijorile su zastave Revolucije, a u spremi­štima se nalazila nafta za napadača. Bili su udaljeni još jedan dan puta od luke, a mali Lowy i njegovi pri­jatelji nisu još ništa znali o njihovom dolasku. Ru­bašov je imao zadatak da ih na to pripremi. Prvog dana nije još ništa rekao, samo je ispitivao teren. Ujutro drugog dana, u dvorani Partijskog doma zapo­čela je diskusija.

Dvorana je bila oveća, gola, neuredna i namještena s onim pomanjkanjem topline, što čini sličnima sve partijske prostorije u svim gradovima svijeta. Djelo­mičan je uzrok bilo pomanjkanje sredstava, ali je važ­nije od toga bila puritanska, životu protivna tradicija. Zidovi su bili oblijepljeni starim izbornim plakatima, parolama i tipkanim obavijestima. U jednom je kutu stajao prašni šapirograf, u drugom gomila stare odje­će za podjelu obiteljima štrajkača, a uz to naslagane požutjele brošure i leci. Dugi je stol bio načinjen od dvije usporedne daske položene preko nogara. Prozori su bili umrljani bojom kao kod novogradnje. Nad sto­lom je sa stropa visila žarulja na žici bez naslona, a uz nju muholovka od ljepljive trake. Za stolom su sjedili grbavi Lowy, ćelavi Paul, redaktor Bili i još trojica.

58

Rubašov je govorio prilično dugo. Ambijent mu je bio poznat; zahvaljujući njegovoj uobičajenoj rugobi, osjećao se kao u domovini. U toj sredini, ispravnost i svrsishodnost njegove misije zasjale su u punom svijetlu, i nije shvaćao zašto je prethodne večeri, u bučnoj lučkoj krčmi, osjetio takvu nelagodnost. Izla­gao je stvarno stanje stvari, objektivno, obzirno i ne bez topline, ne spominjući još praktični cilj svog do­laska. Svjetski bojkot napadača pretrpio je zapravo neuspjeh zbog licemjerja i gramzljivosti evropskih vlada. Neke od njih samo su se formalno pridržavale zaključaka o bojkotu, druge ni formalno. Napadaču je trebala nafta. Dotada je Zemlja Revolucije pokrivala znatan dio njegovih potreba. Ako bi ona sada obu­stavila isporuke, druge bi zemlje pohlepno uskočile u nastalu prazninu — one su i onako vrebale na priliku da istisnu Zemlju Revolucije iz svjetskog tržišta. Ta­kve romantične geste samo bi nanijele štetu izgradnji »Tamo Preko«, a time i revolucionarnom pokretu na cijelom svijetu. Jasno je dakle kakav zaključak treba izvući.

Paul i tri lučka radnika kimnuli su glavom. Oni su sporo mislili; to što im je »drug od Tamo Preko« objasnio činilo im se u redu: bilo je to teoretsko izla­ganje koje se njih nije neposredno ništa ticalo. Na što je on zapravo ciljao nisu shvaćali; nitko od njih nije mislio na crnu flotilu što se bližila njihovoj luci. Je­dino su mali Lowy i redaktor suhonjava i iskrivljena lica hitro izmijenili pogled.

Rubašov je to primjetio. Zaključio je nešto suh- Ijim glasom, bez topline — To je zapravo sve što sam vam načelno imao reći. Tamo Preko očekuje se da ćete provesti zaključke Centra i politički manje zrelim dru­govima objasniti sve strane problema, ukoliko kod njih iskrsnu sumnje. Toliko zasada.

Došlo je do stanke. Rubašov je odložio cviker i pri­palio. Mali Lowy je ležerno rekao:

— Zahvaljujemo izlagaču. Tko želi riječ?Nitko se nije javio. Poslije kraće šutnje, teško se

izražavajući, oglasio se jedan od lučkih radnika:

59

— Tu se nema što puno govoriti. Drugovi Tamo Preko sigurno znaju što rade. Mi ovdje moramo na­ravno i dalje raditi na bojkotu. Na nas se možete oslo­niti. Ovuda neće proći nikakav teret za one svinje.

Oba druga lučka radnika kimnula su glavom. Će­lavi Paul je potvrdio — Ovuda neće —. Borbeno se nacerio i za šalu je promiješao ušima.

U prvi je mah Rubašov pomislio da se sukobio s opozicionom zavjerom, shvativši tek postupno da ga oni zaista nisu razumjeli. Pogledao je malog Lowyja ne bi li on pokušao ukloniti nesporazum. Ali mali Lowy nije dizao pogled i šutio je. Odjednom je re­daktor upitao uz nervoznu grimasu:

— Mora li se ta transakcija baš opet odigrati u našoj luci?

Lučki radnici začuđeno su ga pogledali; nisu shva­ćali što misli s »transakcijom«; crna flota sa zastava­ma, koja se približavala njihovoj obali obavijena ma­glom i dimom, bila je dalje nego ikad od njihovih misli. Ali Rubašov se pripremio na to pitanje; odgo­vorio je:

— Geografski i politički to je najpovoljnije. Odav­de teret produžuje zemaljskim putem kao tranzitna roba. Mi, doduše, nemamo razloga da bilo što skri­vamo, ali je bolje izbjegavati senzaciju iz koje bi reakcionarna demagogija mogla izbiti politički kapital.

Redaktor je opet izmijenio pogled s malim Lowy- jem. Lučki radnici gledali su Rubašova ne shvaćajući; vidjelo se kako u svojim glavama sporo premeću nje­gove riječi. Odjednom je Paul upitao hrapavim, izmi­jenjenim glasom:

— O čemu je ovdje zapravo riječ?Svi su ga pogledali. Vrat mu je pocrvenio i zagle­

dao se izbuljenih očiju u Rubašova. Mali Lowy je uz- držano odgovorio:

— Tek sada to primjećuješ?Rubašov je pogledao jednoga pa drugoga i mirno

rekao:

60

— Zaboravio sam vas obavijestiti o pojedinostima. Dolazak pet teretnih brodova Komesarijata vanjske tr­govine očekuje se sutra, ukoliko vremenske prilike budu povoljne.

I sada je potrajalo nekoliko trenutaka dok svi nisu shvatili. Nitko nije rekao ni riječi. Tada je ćelavi Paul ustao, tresnuo šeširom o pod i napustio prostoriju. Dva lučka radnika okrenula su glavu i gledala za njim. Nitko nije ništa rekao. Tada se mali Lowy nakašljao i kazao:

— Izlagač nam je objasnio i razloge za ovo. Ako oni Tamo Preko ne isporuče, isporučit će drugi... Tko želi riječ?

Javio se lučki radnik koji je maločas govorio i rekao:

— Znamo mi tu pjesmu. Kod štrajka ih se uvijek nađe koji kažu: ako ja ne uzmem posao, otet će mi ga netko drugi. Toga smo se naslušali. Tako govore štraj- kolomci.

Opet je zavladala šutnja. Čulo se izvana kako je Paul zalupio uličnim vratima. Tada se oglasio Rubašov:

— Drugovi, interesi izgradnje Tamo Preko stoje iznad svih drugih interesa. Sentimentalnošću nećemo ništa postići. Razmislite dobro o tome.

Lučki radnik je isturio bradu i odgovorio:— Već smo dobro razmislili. Dosta smo čuli o tom.

Vi Tamo Preko morali biste pružiti primjer svima. Či­tav svijet gleda na vas. Vi govorite o solidarnosti i žrtvama i disciplini, a u stvarnosti služite se svojim brodovima da razbijete štrajk.

Tada je mali Lowy najednom digao glavu; bio je blijed, pozdravio je lulom u pravcu Rubašova i rekao tiho i vrlo brzo:

— Ono što je drug upravo rekao i moje je mišlje­nje. Želi li još neko riječ? Zatvaram sastanak.

Rubašov je otšepao na štakama iz prostorije. Do­gađaji su išli svojim propisanim i neizbježnim tokom. Dok je staromodna Hot ii a uplovljavala u luku izmije­nio je Rubašov nekoliko brzojava s mjerodavnim usta­

61

novama Tamo Preko. Tri dana nakon toga smijenjeno je rukovodstvo Lučke sekcije zaključkom nadležne ustanove, njegovi članovi isključeni iz Partije, a mali Lowy osuđen u službenom partijskom glasilu kao pro­vokator. Tri dana kasnije mali Lowy se objesio.

13.

Noću je bilo još gore. Sve do zore Rubašov nije mogao zaspati. Zimica ga je tresla u redovitim razma­cima, u zubu je tuklo. Imao je osjećaj da ga cijela asocijativna mreža u mozgu boli i da je upaljena; ipak se nije mogao odrvati bolnoj prisili da neprestano do- zivlje prizore i obnavlja glasove. Mislio je na mladog Richarda u crnom prazničnom odijelu, upaljenih oči­ju. »Druže, rukovodstvo me ne bi smjelo poslati pod nož ...« Pomislio je na malog, grbavog Lowyja: »Tko još želi riječ?« Ah, bilo ih je još mnogo koji su se javljali za riječ. Pokret nije poznavao obzira; nepoko­lebljivo se valjao prema svome cilju, izbacujući leševe utopljenika na zavojima svog korita. Jer njegov se put sastojao od mnogo zavoja — to je zahtijevao za­kon Pokreta. A tko nije mogao slijediti njegov krivu- dav tok, morao je biti izbačen na obalu — to je tražio zakon. Pokret nisu zanimali razlozi pojedinaca. Njega nije zanimao moral pojedinca; bilo mu je svejedno što se odvija u glavi i srcu jedinke. Pokret je poznavao samo jedan prekršaj: skrenuti s kursa, i samo jednu kaznu: smrt. Smrt u Pokretu nije imala ničeg tajan­stvenog, ničeg uzvišenog; ona je bila logična poslje­dica političkih razmimoilaženja.

Tek prvih jutarnjih sati Rubašov je iscrpljen za­spao na svom ležaju. Opet ga je probudio glas trube koji je najavljivao početak novog dana; nedugo zatim poveo ga je stari ključar, u pratnji dva stražara, na liječnički pregled.

Rubašov se nadao da će u prolazu moći pročitati imena s kartona na vratima Zečje Usne i broja 402, ali

62

poveli su ga u obratnom smjeru; ćelija desno od nje­ga, broj 406, bila je prazna. Bila je među posljednjim ćelijama na tom kraju hodnika; sam odjel samica od­vajala su teška betonska vrata koja je stari dugo i važno otključavao. Sada su prošli dugom galerijom, naprijed Rubašov sa starim, iza njih ona dvojica u uniformi. Ovdje je na svim kartonima na vratima će­lija bilo po nekoliko imena; iz svih ćelija čuli su se razni zvukovi — razgovor, smijeh, čak i pjevanje; Ru­bašovu odmah postade jasno da se nalaze u odjelu za kriminalce. Prošli su mimo brijačnice; vrata su sta­jala otvorena — upravo se brijao zatvorenik s oštrim ptičjim licem čestog zatvorskog gosta, a dvojicu selja­ka su šišali. Svi su radoznalo okrenuli glave kad je Rubašov prošao s pratnjom. Došli su do vrata na ko­jima se nalazio crveni križ. Stari pokuca s poštova­njem; on i Rubašov uđoše a oba stražara ostadoše da čekaju pred vratima.

Ambulanta je bila mala i neprozračena; mirisalo je po karbolu i duhanu. Jedno vedro i dvije posude bile su do ruba pune vate i prljavih zavoja. Liječnik je sjedio za stolom okrenut leđima, čitao novine i žvakao kruh s maslacem. Novine su bile raširene na gomili instrumenata, pinceta i šprica. Okrenuo se tek kad je stari zatvorio vrata za sobom. Bio je ćelav i imao je neobično malu, bijelim paperjem obraslu glavu koja je Rubašova podsjetila na noja.

— Kaže da ga boli zub — reče starac.— Zub? — ponovi liječnik pogledavši mimo Ru­

bašova. — Pokaži! Zini!Rubašov ga odmjeri kroz cviker. — Upozoravam

vas — reče — da sam pod istražnim pritvorom i imam pravo na uljudan postupak.

Liječnik se obrati ključaru:—- Tko je ova ptica?Starac izgovori Rubašovljevo ime.Rubašov osjeti kako se pogled nojevih očiju za­

držao na njemu jedan trenutak. Tada liječnik reče:—• Obraz je otečen. Otvorite usta.Toga časa Rubašova nije bolio zub. Otvorio je usta.

63

■— Na gornjoj lijevoj strani više uopće nemate zu­ba — reče liječnik, popipavši prstom Rubašova po ustima. Rubašov je odjednom problijedio i morao se osloniti ramenom na zid.

— A, tu je — reče liječnik. -— Korijen gornjeg kut­njaka se slomio i ostao unutra.

Rubašov udahnu duboko nekoliko puta. Bol je si­jevao od čeljusti mimo oka do potiljka. Osjećao je pojedine naviraje krvi kako kljucaju u pravilnim raz­macima. Liječnik je u međuvremenu opet sjeo i ra­širio novine.

•— Ako hoćete mogu vam izvući korijen — rekao je i odgrizao zalogaj kruha s maslacem. — Sredstva za anesteziju ovdje nemamo. Operacija traje, već pre­ma tome, od pola sata do jednog sata.

Rubašov je čuo liječnikov glas kao kroz maglu. Na­slonio se na zid dišući duboko i redovito. — Zahva­ljujem — reče s mukom — ne sada. Sjeti se na Zečju usnu i »parnu kupelj« i smiješnu gestu kad je jučer ugasio cigaretu utisnuvši je u kožu sudlanice. Bit će loše, pomisli.

Okrenu se vratima, stavljajući oprezno nogu pred nogu i nastojeći da ne izgubi ravnotežu. Kad se opet našao na hodniku, učinilo mu se da na licu jednog od dvojice uniformiranih pratilaca prepoznaje Richardo- ve crte. Na povratku u ćeliju osjećao je kao da ka­mene ploče poda propadaju pod njegovim nogama. Osloni se trenutak-dva na rame starog ključara koji se odmah izmaknu. — Bez komedije! — reče stari.

Rubašovu je uspjelo da se svlada još do svoje ćelije. Kad su se vrata za njim zalupila, pobljuvao se u kiblu, srušio na ležaj i istog časa zaspao.

U podne pri podjeli juhe Rubašova nisu više pre­skočili; otada je redovito primao svoje obroke. Zubo­bolja je popustila, zadržavši se u granicama podnošlji­vog. Rubašov se nadao da se granulom oko korijena sam otvorio. Opet se vratio hodanju po ćeliji; zabranio je sebi da mašta o prošlosti i pripremao svoju obranu.

Tri dana nakon toga odveden je na prvo saslušanje.

64

14.

Bilo je jedanaest sati ujutro kad su došli po njega. Po mrzovoljno-svečanom izrazu ključarevog lica Ru­bašov je odmah naslutio kamo ide. Bio je spokojan — u njemu je zavladala ista ona vedra bezvjetrina koja se uvijek javljala kao dar milosti, još za studentskih dana, u posljednjim minutama pred težak ispit, i ka­snije u trenucima neposredno prije predstojeće opas­nosti.

Prošli su istim putem kao i prije tri dana kada su išli liječniku. Betonska su se vrata opet otvorila i za­tvorila štropoćući. Čudno je to, pomisli Rubašov, kako se brzo čovjek privikne na intenzivnu sredinu; bilo mu je kao da već godinama udiše zrak tih hodnika, kao da se tu slegla atmosfera svih zatvora što ih je upoznao u životu. Prošli su pored brijačnice i vrata ambulante; bila su zatvorena, a pred njima su čekala tri zatvorenika pod nadzorom ključara.

Dalje od ambulante počimalo je za Rubašova novo područje. Prošli su mimo zavojitih stepenica koje su vodile u dubinu — do skladišta, kaznenih samica ili nečeg drugog? Rubašov pokuša naći odgovor na to sa zanimanjem stručnjaka. Prešli su preko uskog dvo­rišta na koje se nije otvarao nijedan prozor. Bio je to slijep, polumračan usjek, ali nad njim se nadvilo otvo­reno nebo. S druge strane dvorišta hodnici su bili ne­što svjetliji, a vrata ne više betonska, nego od jefti­nog, oličenog drva s mjedenim kvakama; zaposleni službenici prolazili su pred njima, iza jednih vrata čula se glazba iz radija, iza drugih se tipkalo; bili su u upravnom krilu.

Zaustaviše se pred zadnjim vratima na kraju hod­nika; starac pokuca. Unutra je netko telefonirao; mi­ran glas doviknu — Samo čas! — i nastavi strpljivo, uz razmake govoriti u slušalicu »da« i »svakako«. Ru­bašovu se učini da poznaje taj glas, ali se nije mogao sjetiti odakle. Bio je to ugodan muški glas, malo hra­pav; sasvim sigurno ga je već negdje čuo. — Naprijed!

65

— reče glas; starac otvori vrata i zatvori ih odmah za Rubašovom. Rubašov ugleda pisaći stol; za njim je sjedio njegov kolega sa sveučilišta i kasnije koman­dant bataljona Ivanov; pogledao ga je s osmijehom spuštajući slušalicu. — Opet se vidimo — reče Ivanov.

Rubašov je još stajao na vratima. — Dopusti mi da se priberem od iznenađenja — odgovori.

— Sjedi — reče Ivanov uz ljubazan pokret rukom. Ustao je nadmašujući Rubašova za pol glave. Proma­trao je Rubašova netremice i smiješeći se. Obojica su sjeli — Ivanov za stol, Rubašov ispred njega. Dugo su se i bez ustručavanja gledali —- Ivanov sa svojim go­tovo nježnim smiješkom, Rubašov iščekujući i na oprezu. Pogled mu kliznu prema Ivanovljevoj desnoj nozi pod stolom. — To je u redu — odgovori Ivanov.— Proteza s automatskim zglobovima, kromirana, ne- rđajuća; mogu plivati, jahati, voziti auto i plesati. — Hoćeš cigaretu?

Pružio je Rubašovu svoju drvenu tabakeru.Rubašov pogleda cigarete i sjeti se posjeta Ivanovu

u vojnoj bolnici nakon Što su ovome amputirali nogu. Ivanov je tražio od njega da mu pribavi veronala, i u raspravljanju koje je potrajalo čitavo poslijepodne nastojao je dokazati pravo revolucionara na samo­ubojstvo. Rubašov je konačno izborio za sebe vrijeme da razmisli, ali je iste noći prebačen na drugi odsjek fronte i opet se, načas, vidio s Ivanovom tek niz go­dina poslije toga. — Promatrao je cigarete u drvenoj tabakeri. Bile su smotane rukom od rahlog, svijetlog engleskog duhana.

— Je li ovo još neslužbena predigra ili su nepri­jateljstva već počela? —- upita Rubašov. — U drugom slučaju ja naime odbijam. Poznata ti je etiketa.

— Glupost — reče Ivanov.— Onda glupost — odvrati Rubašov i zapali jednu

Ivanovljevu cigaretu. Pušio je duboko uvlačeći dim, trudeći se, da se njegovo uživanje ne primijeti. — A kako je s reumom u ramenu? — upita.

— Hvala, dobro — odgovori Ivanov. — A kako je tvoja opeklina?

66

Nasmiješio se i nevino pokazao na Rubašovljevu lijevu ruku. Na sudlanici, među plavkastim žilama, gdje je on prije tri dana ugasio cigaretu utiskivanjem, nalazila se opeklina veličine bakrenog novčića. Obo­jica su načas promatrala Rubašovljevu ruku koja mu je ležala u krdu. Otkud to on zna?, pomisli Rubašov. Dao je da me špijuniraju. Osjeti se više posramljen nego ljut, potegnu posljednji duboki dim i odbaci ci­garetu. — Što se mene tiče, neslužbeni dio je završen— reče.

Ivanov je otpuhivao kolutove dima i promatrao ga uz svoj nepromijenjeni nježni osmijeh. — Ne pravi komedije.

— Ukoliko me sve ne vara — uzvrati Rubašov — vi pravite komedije. Jesam li ja dao da tebe uhapseili vi mene?

— Mi tebe — reče Ivanov. Ugasio je cigaretu u pepeljari, zapalio novu i pružio tabakeru Rubašovu koji se ne pomaknu. — Odi k vragu — reče Ivanov. — Sjećaš li se onog s veronalom? — Nagnuo se i otpuh­nuo dim iz svoje cigarete Rubašovu u lice.

— Ja neću da budeš strijeljan — rekao je polako. Opet se zavali na naslon stolice. — Odi k vragu — ponovi i opet se nasmiješi.

— Dirljivo od tebe — reče Rubašov. — Zašto, za­pravo, hoćete da me strijeljate?

Ivanov pričeka nekoliko trenutaka. Pušio je i šarao olovkom po upijaču. Kao da je tražio točne riječi.

— Rubašove — rekao je konačno — želio bih ti ukazati na nešto. Već si nekoliko puta rekao »vi« — to jest država i Partija za razliku od »ja« — to jest, Ni- kolaj Salmanovič Rubašov. Za javnost je, naravno, po­trebno suđenje i pravna opravdanja. Za mene, a i za tebe, dragi moj, trebalo bi biti dovoljno ono što sam upravo rekao.

Rubašov razmisli o tome; bio je pomalo zatečen. Nekoliko trenutaka osjećao je kao da iz Ivanova go­vori njegov vlastiti glas; kao da je Ivanov udario glaz­benom viljuškom od čega su njegove misli same od sebe zatitrale istim titrajima. Sve što je polovicu sto­ljeća svog svjesnog postojanja vjerovao, propovijedao

67

i usvojio kao jedinu vodilju svog djelovanja prelilo se preko njega poput vala. Nije postojalo nikakvo »Ja« izvan partijskog »Mi«; pojedinac je ništa, Partija je sve; grana koja se odlomi od stabla mora uvenuti... Rubašov protrlja cviker o rukav. Ivanov je sjedio i pušio, zavaljen na stolici više se nije smiješio. Na­jednom Rubašovljev pogled zape o pravokutnu mrlju na zidu, svjetliju od ostale površine papirnih tapeta. Odmah se dosjeti da je tu visjela fotografija s brada­tim glavama i imenima označenim brojem — Ivanov je pratio njegov pogled ne promijenivši izraz lica.

— Tvoj argument — odgovori Rubašov — pomalo je anakroničan. Kao Što si potpuno ispravno primi­jetio, prije smo uvijek govorili u množini i izbjegavali prvo lice jednine kad god je to bilo moguće. Ja sam se odvikao tog načina govora; ti ga se i dalje držiš. Ali tko je taj »Mi« u čije ime ti danas govoriš? To bi se vjerojatno moralo iznova definirati. To je odlučno.

— Potpuno se slažem — reče Ivanov. — Drago mi je da smo tako brzo došli do srži stvari. Drugim rije­čima: tvoje je uvjerenje da »Mi« — to jest Partija, dr­žavni aparat i mase iza toga — više ne utjelovljuju interese Revolucije.

— Mase bi bilo bolje da ostaviš po strani.— Otkad osjećaš takav uzvišeni prezir za plebs? —

upita Ivanov. — Je li i to u skladu s gramatičkim pri­jelazom na prvo lice jednine?

Nagnuo se nad pisaći stol i pogledao Rubašova s dobrohotnim podsmijehom. Njegova je glava sada za- krila svijetlu mrlju na zidu i Rubašov se odjednom prisjeti prizora u galeriji slika, gdje se Richardova glava utisnula između njega i sljubljenih dlanova na crtežu Pieta. Istog časa, nevjerojatno žestoko, sijevnu bol iz čeljusti prema čelu i ušima. Rubašov zatvori na trenutak oči. Sada plaćam, pomisli, a već idućeg časa nije znao da li je to rekao naglas.

— Kako to misliš? — upita Ivanovljev glas. Za- zvučao mu je blizu uha, podsmješljivo i malo izne­nađeno.

Bol je popustio; zamijenila ga je tiha, spokojna jasnoća. — Ostavi mase po strani — mirno ponovi

68

Rubašov. — Ti ne znaš ništa o masama. Ni ja više, po svoj prilici. Prije, dok je još postojalo veliko »Mi« — tada smo ih poznavali kao nitko dotada. Bili smo pro­drli u njihove dubine, djelovali smo u bezimenom pra- stijenju same povijesti...

Uzeo je, sasvim nesvijesno, cigaretu iz Ivanovljeve tabakere koja je još uvijek ležala otvorena na stolu. Ivanov se nagnu preko stola i pripali mu.

— Tada — nastavi Rubašov — nas su zvali parti­jom puka; jer smo djelovali u prastijenju povijesti, dok su ostali plužili samo po površini. Što su oni znali0 povijesti? Površinsko komešanje, sitni virovi i plju­sak valova. Razmatrali su mijene oblika a nisu ih znali objasniti. Mi smo se, međutim, bili spustili u dubine, u bezobličnu, bezimenu masu koja je u svim vremeni­ma predstavljala tvar povijesti; i mi smo prvi istražili zakone njenog gibanja, zakon njene inercije, polaganih pomaka u njenom molekularnom ustroju, njezinih iz­nenadnih provala. To je bila velika spoznaja sadržana u našem naučavanju. Jakobinci su bili moralisti, mi empiričari. Mi smo se ukopali u pramulj povijesti i tamo našli zakon njezinog ustroja. Znali smo više o čovječanstvu od ikog među ljudima, stoga nam je uspjela njihova najveća Revolucija. A sad ste vi sve to opet zatrpali...

Ivanov je sjedio zavaljen ispruživši protezu i slušao šarajući po upijaču. — Tjeraj dalje — rekao je — za­nima me na što ciljaš. — Rubašov je pušio s užitkom1 duboko uvlačeći dim. Osjećao je kako mu nikotin, nakon dugog prekida, izazivlje laganu vrtoglavicu.

— Kao što vidiš, nosim glavu na jeziku — odgo­vorio je i smiješeći se podigao pogled prema svijetloj mrlji na zidu, na mjestu gdje je prije visila fotografija. Ovog puta Ivanov nije slijedio njegov pogled. — Uo­stalom — reče Rubašov — jedan više ne čini nikakvu razliku. Sve je zatrpano, ljudi, spoznaje, nade. Vi ste ubili »Mi«, iskorijenili ga. Ti smatraš da mase još uvi­jek stoje iza vas? To isto smatra i nekoliko drugih uzurpatora u Evropi. Diktatori se pozivlju na mase kao vojni kapelani u ratu na Kristove rane ...

69

Uzeo je novu cigaretu i sam je pripalio, jer se ovog puta Ivanov nije pomaknuo.

— Oprosti na sentimentalnom izražavanju — na­stavio je — čovjek konačno nema svaki dan priliku da nosi glavu na jeziku pred starim drugom. Vjeruješ Ii zaista da narod i danas stoji iza vas? Mase vas nose, nijemo i pomirivši se sa zlom, kao što u drugim ze­mljama nose druge, ali vi više ne pratite titraje u nji­hovim dubinama. Mase su opet zanijemile i oglušile, postale velika ušutjela nepoznanica povijesti, ravno­dušna poput mora koje nosi brodove. Svaki prolazni bljesak može se odraziti na njegovoj površini, ali pod tim je šutnja i tama. Davno tome uzburkali smo ga do dna, ali to je prošlo ... Drugim riječima — načas se prekinuo i vratio cviker na nos — onda smo krojili povijest a danas vi krojite politiku. U tom je sva razlika.

Ivanov je sjedio zavaljen i puštao kolutove dima.— Oprosti — rekao je — razlika mi nije sasvim

jasna. Bi li bio tako dobar da mi to objasniš?— Rado —- odvrati Rubašov. — Neki ie matema­

tičar jednom rekao da je algebra znanost lijenih — ne izračunava se iks nego se njime operira kao da će biti izračunat. Taj su iks u našem slučaju bezimene mase, narod. Baviti se politikom znači operirati tim iksom, ne brinući se oko njegove prirode. Stvarati povijest znači spoznati što on predstavlja u jednadžbi.

— Zgodno? — primijeti Ivanov. — Samo nažalost malo apstraktno. Nego da se vratimo opipljivijim stva­rima: ti dakle smatraš da »mi«, naime partija i država, više ne zastupamo interese Revolucije, masa — ili, ako hoćeš, povijesti.

— Sada si dobro shvatio — odgovori Rubašov na­smiješivši se. Ivanov ne uzvrati osmijeh.

— Otkad se kod tebe razvilo to mišlienje? — upita.— Dosta postupno; u toku posljednjih godina —

odgovori Rubašov.— Ne možeš li to malo točnije odrediti? Godina?

Dvije godine? Tri godine?

70

— To je glupo postavljanje pitanja — odvrati Ru­bašov. — Koliko si imao godina kad si odrastao? Se­damnaest? Šesnaest i pol? Devetnaest?

— Ti si onaj koji se pravi da je glup — reče Iva­nov. — Svaka etapa duševnog razvoja vezana je na određene doživljaje. Ako baš hoćeš da znaš: ja sam odrastao sa sedamnaest godina, kad sam prvi put po­slan u progonstvo.

— Onda si bio sjajan momak — reče Rubašov. — Nije važno. — Opet je pogledao na svijetlu mrlju na zidu i bacio cigaretu.

— Ponavljam svoje pitanje — reče Ivanov nag­nuvši se malo prema naprijed — otkada pripadaš orga­niziranoj Opoziciji?

Telefon zazvoni. Brzom kretnjom Ivanov podiže slušalicu i reče — Zauzet sam. — Spustio je slušalicu ne čekajući odgovor. Opet se zavalio na stolicu ispru­žene noge i nijemo čekajući Rubašovljevo objašnjenje.

— Ti dobro znaš kao i ja — odgovori Rubašov — da nisam nikada pripadao nekoj organiziranoj opo­zicionoj grupi.

— Kako hoćeš — odvrati Ivanov. — Dovodiš nas oboje u neugodan položaj, da moram prema tebi za­uzeti ulogu birokrata — pruži ruku u ladicu i izvuče svežanj spisa.

— Počnimo sa 1933. — nastavi, raširivši pred so­bom spise. — Izbijanje Diktature i razbijanje naše Partije u Njemačkoj — u zemlji gdje je izgledalo da je ona najbliža pobjedi. Po nalogu Rukovodstva tebe ilegalno šalju tamo da provedeš čistku i reorganizaciju kadra...

Rubašov se zavalio na stolici i slušao. Mislio je na Richarda i aleju u sumraku pred muzejom gdje je zaustavio taksi.

— ... Tri mjeseca nakon toga: hapšenje. Dvije go­dine zatvora. Primjerno držanje, ništa ne priznaješ, ništa ti se ne može dokazati. Puštanje na slobodu i trijumfalan povratak ...

Ivanov se načas zaustavi, dobaci Rubašovu kratki pogled i nastavi:

71

— Ukazane su ti najveće počasti. Onda se nismo sreli; bio si vjerojatno previše zauzet... Ja ti to, uz­gred govoreći, nisam zamjerio. Konačno, nisi mogao obići sve svoje nekadašnje prijatelje. Uostalom, vidio sam te onda na dva mitinga, gore na tribini. Još si hodao na štalcama i izgledao si vrlo iscrpljeno. Bilo bi logično da si otišao nekoliko mjeseca na oporavak u sanatorij, a zatim preuzeo neku funkciju u državnom aparatu — nakon što si četiri godine proveo na duž­nostima u inozemstvu. Umjesto toga, već za tjedan dana zatražio si novu dužnost izvan zemlje...

Najednom se nagnuo nad stol približivši svoje lice Rubašovljevom:

— Zašto ...? — upita, i glas mu prvi put oštro zazvoni. — Vjerojatno se nisi ovdje ugodno osjećao? Za vrijeme tvoje odsutnosti došlo je do nekih pro­mjena u zemlji, s kojima se očito nisi slagao?

Pričekao je da vidi hoće li Rubašov nešto reći; ali Rubašov je mirno sjedio na svojoj stolici, trljao cviker0 rukav i nije ništa odgovorio.

— Bilo je to kratko vrijeme nakon što je prva skupina Opozicije predvedena i likvidirana. Ti si među njima imao bliske prijatelje. Kad je javnost saznala kako je duboko bila pala Opozicija, došlo je u čitavoj zemlji do izljeva ogorčenja. Ti si šutio. Za osam dana otputovao si u inozemstvo iako još nisi mogao hodati bez štaka ...

Rubašovu se učini kao da opet osjeća strujanje lučkih mirisa u malom gradu na moru — morske trave1 nafte. Ćelavi Paul je micao ušima, mali Lowy je po­zdravljao lulom ... objesio se o gredu u svom pot­krovlju. Ruševna kuća podrhtavala je svaki put kad bi prošao teretnjak; Rubašovu su pričali da se mali Lowy polako vrtio oko svoje osovine kad su ga ujutro našli, tako da su isprva mislili da se još miče.

— Obavivši uspješno tu misiju, imenovan si ruko­vodiocem našeg trgovačkog izaslanstva u B. I ovog je puta službeno sve u redu. Novi trgovački ugovor sa B. je definitivan uspjeh. Prema vani tvoja djelatnost i nadalje ostaje uzorna i besprijekorna. Ali šest mjeseci nakon što si preuzeo tu dužnost oba tvoja najuža su­

72

radnika, jedan od njih tvoja tajnica Arlova, morala su biti opozvana pod sumnjom opoziciono-lconspira- tivne djelatnosti. Sumnja se potvrđuje istragom. Od tebe se očekuje da ih javno osudiš. Ti šutiš ... Nakon daljnjih šest mjeseci tebe samog opozivlju. Pripreme za drugi proces protiv Opozicije su u toku. Tvoje se ime u više navrata spominje na preslušanjima; Arlova se pozivlje na tebe da dokažeš njezinu nevinost. Ako bi i dalje šutio, to bi bilo ravno priznanju. Ti to znaš, a ipak se ustežeš da daš javnu izjavu, sve dok ti Ruko­vodstvo ne postavlja ultimatum. Tek tada, jer se radio tvojoj glavi, izvolijevaš dati izjavu o lojalnosti koja odmah uništava Arlovu. Njezina ti je sudbina poznata.

Rubašov je šutio i ustanovio da ga je zub opet počeo boljeti. Njezina mu je sudbina bila poznata. I Richardova, i malog Lowyja. I svoja vlastita. Pogledao je svijetlu mrlju na zidu, jedini trag što ga je fotogra­fija muškaraca s glavama označenim brojkama ostavila za sobom. I njihova je sudbina bila poznata. Povijest je bila krenula tokom koji je konačno obećavao pro­mjenu prema nečem osmišljenijem; sad je tome bio kraj. Čemu još to pričanje, ta cijela predstava? Ako išta u čovjeku može preživjeti uništenje, onda debela Arlova lebdi još uvijek negdje u velikom ništavilu, sne­bivajući se još uvijek svojim dobrim kravljim očima zbog druga Rubašova, koji je bio njezin idol i koji ju je poslao u smrt,.. zub ga je sve žešće bolio.

— Da ti pročitam tvoju ondašnju izjavu? — upita Ivanov.

— Ne, hvala — odgovori Rubašov, primjećujući da mu glas promuklo zvuči.

— Kao što se sjećaš, tvoja izjava, koja bi se mogla nazvati i pokajnicom, završavaia je oštrom osudom Opozicije i tvrdnjom o bezuvjetnoj vjeri u politiku Ru­kovodstva i osobu Vrhovnog.

— Prekini to — muklo reče Rubašov. — Ti znaš kako takve izjave nastaju. Ako ne znaš, utoliko bolje za tebe. Prekini ovu predstavu.

-— Skoro smo gotovi — odvrati Ivanov. — Još nas samo dvije godine dijele od današnjice. Te dvije godine radio si kao rukovodilac državnog aluminijskog trusta.

73

Prije godinu dana, prigodom trećeg procesa protiv Opo­zicije, glavnooptuženi opet u više navrata spominju tvoje ime u pomalo nejasnom kontekstu. Ništa se kon­kretno ne dokazuje, ali nepovjerenje prema tebi raste u redovima Partije. Ti daješ novu izjavu u kojoj se još odanije izjašnjavaš u prilog politici Rukovodstva i svaku Opoziciju još oštrije osuđuješ kao zločinačku djelatnost... To je bilo prije šest mjeseci. A danas pri- znaješ da već godinama smatraš politiku Rukovodstva pogrešnom i štetnom ...

Prekinuo se, dublje zavalio na stolici i pomaknuo protezu u udobniji položaj.

— Tvoje ranije izjave lojalnosti — nastavi Ivanov— bile su, dakle, samo sredstva za određeni cilj. Molim te da imaš na umu da ja ne moraliziram. Obojica smo odrasli u istoj tradiciji i jednako gledamo na to. Ti si bio uvjeren da je naša politika pogrešna, a tvoja isprav­na. Da si ti to onda izjavio otvoreno, bio bi isključen iz Partije, a time i onemogućen da dalje djeluješ u smislu svojih shvaćanja. Morao si se dakle riješiti balasta da bi mogao dalje djelovati, prvenstveno konspirativno, za ideje, koje su po tvom mišljenju bile jedine objek­tivno ispravne. Na tvom mjestu i ja bih naravno isto tako postupio. Dovde je sve u redu.

— A što dalje? — upita Rubašov.Ivanov se opet dobrohotno smiješio kao i prije.— Meni nije jasno — reče Ivanov — kako ti danas

otvoreno priznaješ da si godinama bio uvjeren da mi kaljamo Revoluciju, a u istom dahu odričeš da si pri­padao organiziranoj Opoziciji i sudjelovao u zavjere­ničkoj djelatnosti protiv nas. Zar zaista želiš da ti vje­rujem da si sjedio skrštenih ruku i gledao kako mi, po tvom uvjerenju, vodimo u propast zemlju i Partiju.

Rubašov slegnu ramenima. — Možda sam bio pre- star i istrošen ... Uostalom, vjeruj što hoćeš.

Ivanov se opet nagnu nad stol. Sada je govorio tiho i vrlo sugestivno:

— Zar zaista želiš da ti vjerujem da si žrtvovao Arlovu i odrekao se onih tamo — mahnuo je bradom prema svijetloj mrlji na zidu — samo zato da spasiš glavu?

74

Rubašov je šutio. Proteklo je dosta vremena. Iva- novljeva glava prilazila je sve bliže preko stola. — Ja te ne shvaćam — rekao je. — Prije pola sata držao si najvatrenije optužbene govore protiv nas — samo dje­lić tih govora, koje si mi održao od svoje volje, bio bi dovoljan da budeš likvidiran. A ti sada odričeš jednu tako iogičnu konsekvencu kao što je pripadnost nekoj opozicionoj grupi... Usto mi, naravno, imamo u ruci sve dokaze.

— Dobro — reče Rubašov — ako imate sve dokaze, što će ti onda još moje priznanje? Uostalom, o čemu imate dokaze?

— Među ostalim — polako je govorio Ivanov — dokaze o planiranom atentatu na Vrhovnog.

Opet je proteklo nekoliko trenutaka. Rubašov na- taknu cviker.

— Dopusti mi — reče mirno — da ja sada tebe nešto upitam. Vjeruješ li i sam u tu glupost, ili se samo pretvaraš?

U uglovima Ivanovljevih očiju zaigrao je prijašnji gotovo nježni osmijeh:

— Pa rekao sam ti da imamo dokaze. Točnije: pri­znanja. Još točnije: priznanje čovjeka koji je po tvom nalogu trebao izvršiti atentat.

— Čestitam — odvrati Rubašov. — Kako se on zove?

Ivanov se nasmiješi:— Indiskretno pitanje.— Mogu li pročitati priznanje ili biti suočen s tim

čovjekom?Ivanov se spokojno smiješio. Opet je, prijateljski

podsmješljivo, puhnuo Rubašovu dim svoje cigarete u lice. Rubašovu je to bilo neprijatno, ali nije povukao glavu.

— Sjećaš li se onoga s veronalom? — polako upita Ivanov. — Još sam te na početku to pitao. Sad su uloge izmijenjene: danas si ti onaj koji hoće da se strmoglavi u ponor. Ali ne s mojom pomoći, dragi moj. Ti si me onda uvjeravao da je samoubojstvo ma­lograđanska romantika. Ja ću se pobrinuti da ono tebi ne uspije. Jer onda ćemo konačno izravnati račune.

75

Rubašov je šutio. Glava mu se sada bila sasvim razbistrila; razmišljao je da li Ivanov laže ili je iskren— ali istovremeno osjeti želju, poput tjelesnog poriva, da prstima dodirne svijetlu mrlju na zidu. Živci, po­misli. Opsesije. Uvijek stati na crnu ploču na podu, mrmljati besmislene riječi, trljati cviker o rukav — eto, upravo to opet činim ...

— Zanima me — reče naglas — kako zamišljaš tu akciju spasavanja. Tvoj dosadašnji način saslušavanja ide, rekao bih, upravo za obratnim ciljem.

Ivanovljev se osmijeh razvuče i zasja. — Budalo stara — reče i preko stola uhvati Rubašova za dugme na jakni da ga privuče bliže sebi. — Pa morao sam te najprije pustiti da jedanput eksplodiraš — inače bi mi eksplodirao na krivom mjestu. Pa zar nisi primi­jetio da nema zapisničara? — Uzeo je cigaretu iz ta- bakere i utisnuo ie Rubašovu u usta, ne ispuštajući dugme na njegovoj jakni.

— Ponašaš se kao dojenče. Kao romantično do- jenče — doda. — Sad ćemo izmisliti jedan zgodan za­pisnik i onda je za danas dosta.

Rubašovu konačno pođe za rukom da se oslobodi Ivanovijevog zahvata. Promatrao ga je kroz cviker. — A što bi trebalo stajati u zapisniku? — upita.

Ivanov mu se spokojno i prijateljski nasmiješi. — U zapisniku bi trebalo stajati — odgovori — da pri- znaješ da si od te i te godine pripadao toj i toj opo­zicionoj grupi, ali da odlučno odričeš da si organizirao odnosno planirao atentat; da si se naprotiv povukao iz grupe kad si doznao o zločinačko-terorističkim pla­novima Opozicije.

Prvi put od početka dijaloga osmjehnu se sada i Rubašov.

— Ako je to bila svrha čitavog ovog razgovora — reče — onda možemo odmah prekinuti.

— Čekaj da kažem do kraja — odvrati Ivanov bez imalo nestrpljenja. — Znao sam odmah da ćeš se us­protiviti. Razmotrimo najprije moralno-sentimentalnu stranu ove stvari. Onim što priznaješ ne ukopavaš ni­koga. Kao prvo, cijelo društvo je već davno prije tebe

76

pohapšeno, dijelom već i fizički likvidirano; to znaš i sam. Od preostalih možemo dobiti sasvim drukčija priznanja nego ove trice i kučine — svako priznanje koje zaželimo... Pretpostavljam da me razumiješ i da te je moja otvorenost uvjerila ...

— Drugim riječima, ti i sam ne vjeruješ u priču o atentatu — reče Rubašov. — Zašto me onda ne suočiš s tim tajanstvenim iks ipsilonom koji je navodno sve to priznao?

— Razmisli malo — odgovori Ivanov. — Stavi se na moje mjesto — konačno, položaj bi sasvim lijepo mogao biti i obrnut — pa sam daj odgovor.

Rubašov načas razmisli. — Tebi su za rješavanje mog slučaja dane vrlo određene upute odozgo — reče.

Ivanov se nasmiješi. — To je malo preoštro rečeno. Stvar stoji tako da još nije odlučeno da li da te stave u kategoriju A ili S. Tebi su poznate te oznake?

Rubašov kimnu glavom; te su mu oznake bile po­znate.

— Počinješ me, dakle, shvaćati — nastavi Ivanov.— A znači »administrativni«, S — »sudski« slučaj.

Velika većina političkih slučajeva — to jest onih s ko­jima se ne bi ništa postiglo u javnosti — rješava se administrativno. Ako dospiješ u kategoriju A, nećeš više biti u mojoj nadležnosti. Suđenje pred Admini­strativnim kolegijem je tajno i, kao što znaš, po dosta hitnom postupku. Za suočavanja i slične stvari nema prilike. Sjeti se ... — Polako je naveo tri, četiri imena i bacio letimičan pogled na svijetlu mrlju na zidu. Kad se opet okrenuo Rubašovu, ovaj po prvi put zamijeti neki bolan izraz na njegovom licu, neku laku ukoče­nost pogleda, kao da ne gleda njega nego zuri u jednu točku negdje iza njega.

Ivanov još jednom ponovi, nešto tiše, imena nji­hovih nekadašnjih prijatelja. — Ja sam ih poznavao jednako dobro kao i ti — nastavio je. — Samo, moraš mi ljubazno priznati pravo da budem jednako tako uvjeren da biste vi upropastili Revoluciju, kao što si ti uvjeren u obratno. To je bitno; iz toga se metode izvlače logičkim izvođenjem. Ne možemo sebi dopu-

77

štiti upuštanje u pravne finese i juristička zabadanja. Jesi li ti tako radio u svoje vrijeme?

Rubašov ne odgovori ništa.— Sve se svodi na to — nastavi Ivanov — da te

stave u kategoriju S, to jest javno suđenje; i na to da ja dalje vodim istragu. Ti znaš s kojeg se stajališta vrši izbor slučajeva koji će ići na javno suđenje. Ja moram biti u stanju predočiti onima gore nešto što opravdava primjenu javnog suđenja na tvoj slučaj. Za to mi je potreban zapisnik s djelomičnim priznanjem. Ako budeš izigravao heroja i ustrajao kod toga da osta­viš dojam da se kod tebe ne može ništa postići, bit ćeš likvidiran na osnovu iskaza onog iks ipsilona. Ako daš djelomično priznanje, dobiva se osnova za temeljitu istragu. Ja ću onda izboriti suočenje, oborit ćemo naj­teže navode optužnice i priznati krivicu unutar paž­ljivo zacrtanih granica. Sa manje od dvadeset godina nećemo se i onako izvući; to dakle znači dvije, tri go­dine; nakon toga amnestija; i za pet godina opet si u javnom životu. — Sada, molim te, mirno razmisli o stvari prije nego odgovoriš.

— Već sam razmislio — odvrati Rubašov. — Odbi­jam tvoj prijedlog. Čisto logički možda si u pravu. Ali meni je dosta te logike. Ja sam umoran i ne želim se dalje igrati. Molim te, neka me sada odvedu natrag u moju ćeliju.

— Kako hoćeš — reče Ivanov. — Ja nisam ni oče­kivao da ćeš odmah pristati. Ovakvi razgovori obično imaju usporeno djelovanje. Imaš četrnaest dana vre­mena. Zatraži da te predvedu meni nakon što raz­misliš, ili mi pošalji svoju pismenu izjavu. Ja, naime, ne sumnjam u to da ćeš mi je poslati.

Rubašov ustade; istog časa ustade i Ivanov; opet je nadvisivao Rubašova za pola glave. Pritisnuo je dugme zvonca pored svog stola. Dok su nijemo čekali da Ru­bašova odvedu, Ivanov reče:

— Napisao si u svom posljednjem članku, prije par mjeseci, da će naredno desetljeće odlučiti o sudbini svijeta u našoj povijesnoj epohi. A zar ne želiš da bu­deš prisutan tom odlučivanju?

78

Ironično se osmjehnuo gledajući prema nižem Ru­bašovu. Hodnikom su se približavali koraci; vrata se otvoriše. Dva stražara uđoše i pozdraviše. Rubašov bez riječi prođe između njih i uputi se natrag u svoju će­liju. Hodnici su bili mrtvi, iz nekih ćelija čulo se pri­gušeno hrkanje koje je zvučalo poput stenjanja; po cijeloj je zgradi gorjelo žućkasto, odstajalo električno svjetlo.

79

DRUGO SASLUŠANJE

Bude li Crkvi ugrožena opstojnost, ona se i od zakonah ćudoređa razrešuje. Svrha jedinstva daje svetost svim sred- stvam, lukavstvu, prevari, nasilju, zlato- trošnji, tamnici i smrti. Jer poredak je zajednosti radi, a osobnosti je ugnuti se općem boljitku.«

Dietrich von Nieheim, bi­skup verdenski: De schi- smate libri III, A. D. 1411.

1.

Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova petog dana nakon hapšenja

» ... Za koga se pokaže da je bio u pravu u konač­nom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U me­đuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da će nam Povijest podijeliti oprost.

Priča se da Vrhovni stalno drži Machiavellijeva »Vladara« na noćnom ormariću. I s pravom: jer otada nije rečeno ništa bitno novog o pravilima političke eti­ke. Mi smo bili prvi koji smo zamijenili liberalnu etiku devetnaestog stoljeća, etiku Fer Pleja, revolucionarnom etikom dvadesetog stoljeća. 1 tu smo imali pravo: Revo­lucija koja se provodi prema pravilima teniske igre besmisao je. U predasima povijesti mogu se upotre­bljavati relativno fer političke metode; na njenim pre­kretnicama moguće je jedino staro pravilo da cilj opravdava sredstva. Mi smo uveli neomakijavelizam u ovo stoljeće; drugi, kontrarevolucionarne diktature, grube su kopije. Mi smo bili neomakijavelisti u ime Sveopćeg Razuma — u tom je bila naša veličina; drugi, u ime nacionalne romantike —■ utom je bio njihov ana­kronizam. Zato će nama u završnici povijest podijeliti oprost; njima neće...

83

Ali u ovom času mi mislimo i djelujemo na kredit. Budući da smo odbacili sve konvencije i pravila teni­skog morala, naša jedina smjernica je smjernica logi­čne konsekvence. Mi smo pod strašnom prisilom da domislimo svoje misli do njihove konačne konsekvence i da djelujemo s jednakom konačnošću. Mi jedrimo bez balasta; zato je svaki i najmanji zaokret kormila pita­nje života i smrti.

Nedavno je naš vodeći agrokemičar B. strijeljan s trideset svojih suradnika jer je zastupao mišljenje da su umjetna dušična gnojiva bolja od potaše. Vrhovni je bio za potašu; zato je trebalo B. i onu tridesetoricu likvidirali kao sabotere. U nacionalno centraliziranoj poljoprivredi izbor između dušičnih gnojiva i potaše od goleme je važnosti; on može odlučiti ishod idućeg rata. Ako se pokaže da je Vrhovni bio u pravu, povijest će mu podijeliti oprost a smaknuće 31 čovjeka bit će obična sitnica. Ako se pokaže da nije bio u pravu...

Sve ovisi samo o tome: tko ima objektivno pravo. Ali teniski se moralisti uzbuđuju zbog sasvim drugog problema: da li je, naime B. postupao subjektivno u najboljoj namjeri zagovarajući dušična gnojiva. Ukoli­ko to nije učinio bez zadnjih namjera, onda mora pre­ma njihovoj etici biti strijeljan, čak ako bi se naknadno i pokazalo da su dušična gnojiva značila ispravan izbor. Ako je postupao u dobroj namjeri, treba ga osloboditi i time mu omogućiti da i dalje propagira dušična gno­jiva pa makar i zemlja zato propala...

Sve je to naravno potpuna besmislica. Za nas ne postoji pitanje subjektivne dobre namjere. Tko ima krivo, mora platiti; tko je u pravu, oslobađa se. To je zakon povijesnih kredita; to je naš zakon. Povijest nas je poučila da se njoj češće bolje služi laži nego istinom; jer Čovjek je lijen i treba ga svaki put četrdeset godina voditi kroz pustinju prije nego dosegne idući, viši stu­panj razvoja. Treba ga tjerati kroz pustinju prijetnjama i mamljenjem, izmišljenim strahovima i izmišljenim utjehama, da ne bi prerano zasjeo da se odmori i zaba­vi obožavanjem zlatnog teleta.

84

Mi smo izučili povijest temeljitije od drugih. Ono čime se razlikujemo od svih ostalih je naša logička dosljednost. Mi znamo da povijest ne nagrađuje kre­post a prekršaj ostavlja nekažnjen; ali i to da svaki promašaj ima posljedice i osvećuje se sve do desetog koljena. Stoga smo usmjerili svoje snage na to da izbje­gavamo greške i uklanjamo ih u zametku. Još nikad u povijesti nije bilo okupljeno toliko moći nad budućno­šću čovječanstva u tako malo ruku kao ovdje. Svaka pogrešna ideja koja se pretvori u djelo predstavlja ovdje zločin izvršen nad budućim pokoljenjima. Zato kažnjavamo pogrešne ideje onako kako ostali kažnja­vaju zločin; smrću. Smatraju nas ludima, jer svaku misao domišljamo do kraja i do kraja je provodimo u djelo. Uspoređivali su nas sa Svetom Inkvizicijom, jer smo kao i inkvizitori bili neprestano svijesni bremena odgovornosti za nadindividualnu budućnost. Bili smo utoliko nalik velikim inkvizitorima što smo progonili klicu zla ne samo u djelima nego i u mislima naših bližnjih. Nismo dopuštali pojedincu nikakvu privatnu sferu, čak ni unutar njegove lubanje. Živjeli smo pod prisilom da sve logički domislimo. Naš je um bio pod tako visokim naponom da je i najmanje trenje dovodilo do smrtonosnih kratkih spojeva. Zato smo se i mo­rali uzajamno sažeći.

Bio sam jedan od njih. Mislio sam i djelovao onako kako sam morao; uništavao sam ljude koji su mi bili bliski, a davao moć onima koje nisam volio. Povijest me je postavila na moje mjesto; iskoristio sam kredit koji mi je otvorila; ako sam bio u pravu, nemam se za što kajati; ako nisam bio u pravu platit ću.

Ali kako se može u sadašnjosti odlučiti kome će budućnost dati za pravo? Mi vršimo službu proroka bez njihovog dara. Umjesto viđenja služimo se logi­čkim izvođenjem; ali mada svi polazimo od istih pre­misa, svako je od nas došao do drukčijih rezultata. Dokaz je pobijao dokaz i konačno smo se ipak morali uteći vjeri — slijepoj vjeri u ispravnost vlastitog rezo- niranja. To je presudan moment. Bacili smo sav balast u more; jedno jedino sidro nas drži: vjera u samog

85

sebe. Geometrija je čisto utjelovljenje čovjekovog razu­ma; ali Euklidovi se aksiomi ne mogu dokazati. Onome tko u njih ne vjeruje rusi se pred očima čitava zgrada.

Vrhovni vjeruje u samog sebe, žilavom, sporom, mračnom, nepokolebivom vjerom. On ima najčvršći sidreni lanac od svih. Moj se ovih posljednjih godina osjetno izlizao od trenja...

Činjenica je da ja više ne vjerujem u vlastitu nepo­grešivost. Zato sam propao...«

2.

Dan nakon prvog saslušanja sjedio je istražni sudac Ivanov s kolegom Gletkinom poslije večere u kantini zatvorskih službenika. Ivanov je bio umoran; podigao je nogu s protezom na susjednu stolicu i raskopčao ovratnik uniforme. Nalio je sebi jeftinog vina koje se točilo u kantini, čudeći se u sebi Gletkinu koji je uspra­vno sjedio na stolici, u krutoj uniformi što je škripala, pri svakom pokretu ne odloživši ni načas revolverski opasač iako je morao biti jednako umoran kao i Ivanav. Gletkin ispi čašu; napadni ožiljak na njegovoj glatko obrijanoj glavi zarumeni se. Osim njih dvojice, tu su bila još samo trojica oficira za udaljenim stolom; dvojica su igrala šah, treći je pratio igru.

— Što je s Rubašovom? — upita Gletkin.— Prilično je iscrpljen — odgovori Ivanov. — Ali

još je uvijek onaj isti stari logičar. Zato će kapitulirati.— To ne vjerujem — reče Gletkin.— Hoće, hoće — odvrati Ivanov. — Ako sve logično

do kraja razmisli, kapitulirat će. Zato sad sve ovisi o tome da se on ostavi na miru i da se isključi sve što bi ga ometalo. Odobrio sam mu papir, olovku i cigarete, da bi brže razmišljao.

— Smatram to pogrešnim — reče Gletkin.— Ti ga ne trpiš; pred par dana imao si sukob s

njim.Gletkin pomisli na prizor kad je Rubašov sjeo na

ležaj i u njegovoj prisutnosti navukao cipelu na rupavu

86

čarapu. — To nije važno — reče. — Osoba nije važna. Ja smatram metodu krivom. Tako se on ne može slomiti.

— Ako Rubašov kapitulira — odvrati Ivanov — on to neće učiniti zbog kukavičluka nego zbog logike. Gru­bom metodom se kod njega neće ništa postići. On je iz takve građe koja postaje sve kruća što se više udara ponjoj.

— To su samo priče — odgovori Gletkin. — Ljudi koji su dorasli svakom fizičkom pritisku nema. Ja nisam još ni jednog vidio. Iskustvo nas uči da je otpor­nost čovječjeg živčanog sistema prirodno ograničena.

— Tebi, dakle, ne bi volio pasti u šake — reče Iva­nov smiješeći se, ali uz tračak nelagodnosti, — Uosta­lom, ti si živi protudokaz svoje teorije.

Njegov smiješkom popraćeni pogled kliznu po ožilj­ku na Gletkinovoj lubanji. Povijest tog ožiljka bila je opće poznata. Kad je Gletkin u toku Građanskog rata pao drugoj strani u ruke, privezali su mu na obrijanu glavu zapaljen stijenj svijeće da bi iz njega izvukli neki podatak. Kad su njegovi poslije nekoliko sati ponovo osvojili taj položaj, našli su ga bez svijesti. Stijenj je bio dogorio do kraja; Gletkin nije ništa rekao.

On pogleda Ivanova svojim bezizražajnim očima. — I to su samo priče — reče. — Ja se nisam slomio, jer sam izgubio svijest. Da sam još samo minutu ostao pri svijesti, bio bih progovorio. To je pitanje konstitucije.

Ispio je čašu odmjerenom kretnjom; kad ju je vra­tio na stol, zaškripale su mu manšcte. — Kad sam se onda osvijestio, bio sam isprva uvjeren da sam progo­vorio, sve dok oba podoficira, koja su bila oslobođena zajedno sa mnom, nisu potvrdila obratno. Nato sam dobio odlikovanje. To je pitanje konstitucije; sve dru­go su priče.

I Ivanov ispi čašu. Već je bio prilično popio tog jef­tinog vina. Slegnu ramenima.

— Otkad imaš tu svoju čuvenu teoriju o konstitu­ciji? Konačno, prvih godina tih metoda još nije bilo. Onda smo još bili puni iluzija. Ukidanje teorije o kažnjavanju i odmazdi; sanatoriji s cvjetnim nasadima za asocijalne elemente. Sve prazna slama.

87

— Ne vjerujem — odvrati Gletkin. — Ti si cinik. Za sto godina imat ćemo sve to. Samo se treba do tog probiti. Što brže, to bolje. Iluzija je jedino bila vjero­vati da je to vrijeme već došlo. Kad su me premjestili amo, i ja sam živio u toj zabludi. Većina nas, cijeli apa­rat, do samog vrha. Htjeli smo odmah početi s cvjetnim nasadima. To je bilo krivo. Za sto godina moći ćemo apelirati na razum i kolektivni osjećaj zatvorenika. Danas se još uvijek moramo držati njegove konstitu­cije i, kad je to potrebno, moralno i fizički ga lomiti.

Ivanov se upita da li Gletkin govori u pijanstvu. Ali po njegovom mirnom i bezizražajnom pogledu vidio je da Gletkin nije pijan. Ivanov mu se nasmiješi malo ne­određeno. — Jednom riječju, ja sam cinik a ti si moralist.

Gletkin ne reče ništa. Sjedio je ukočeno na stolici, u svojoj uštirkanoj uniformi; njegov revolverski opasač mirisao je po svježoj koži.

— Pred više godina — oglasi se Gletkin nakon ne­kog vremena — predveden mi je na saslušanje neki seljačič. Bilo je to u provinciji, još u vrijeme »teorije cvjetnih nasada« kako ti to kažeš. Saslušanje se odvi­jalo vrlo džentlmenski. Taj je seljak bio zakopao svoje žito u zemlju; bilo je to na početku kolektivizacije zemlje. Strogo sam se držao propisane etikete. Prija­teljski sam mu razložio da nam je žito potrebno za prehranu sve većeg gradskog stanovništva i za izvoz, da bismo izgradili industriju; zato treba da mi kaže gdje je sakrio žito. Kad su ga uvodili u moju sobu bio je uvukao glavu u ramena, jer je očekivao batine. Po­znao sam ja taj soj; i sam sam sa sela. Kad sam ga, umjesto da ga mlatnem, oslovio sa »Vi« i »građanine«, pomislio je da sam slabouman. Vidio sam mu to po očima. Govorio sam mu pola sata. Nije otvorio usta i kopao je na smjenu po nosu i ušima. Govorio sam dalje, iako sam vidio da je to sve za njega prvoklasni vic i da me uopće ne sluša. Njegove uši nisu primale argumente. Bile su začepljene ušnom masti nakuplje­nom kroz mnoga stoljeća patrijarhalno-feudalne zatu-

88

pljenosti. Ja sam se strogo držao etikete; nijednom mi nije palo na pamet da postoje i druge metode ...

— U to sam vrijeme imao dnevno dvadeset do tri­deset takvih slučajeva. Moji kolege isto tako. Revolu­ciji je prijetila opasnost da propadne zbog tih ugojenih seljačića. Radnici su bili neishranjeni; u čitavim okru- zima siromašnog seljaštva harao je pjegavac; nismo imali deviza za izgradnju vojne industrije i očekivali smo napad svakog mjeseca. Dvijesto milijuna u zlatu ležalo je u vunenim čarapama tih tipova, a pola je žetve ležalo zakopano u zemlji. A na saslušanju smo im govorili »građanine« i »Vi«, dok su oni zirkali na nas svojim tupo-lukavim očima, kraljevski se zabavljali i kopali nos.

— Treće saslušanje tog mog seljačića odigralo se u dva sata noću; prije toga radio sam osamnaest sati bez prekida. Probudili su ga; bio je pijan od sna i prepla­šen i odao se. Otada sam svoje slučajeve pretežno pozi­vao na saslušanje noću... Jednom se prilikom neka žena potužila da su je pustili da cijelu noć čeka na nogama pred mojom sobom. Noge su joj se tresle i bila je fizički gotova; usred saslušanja zaspala je. Pro­budio sam je; govorila je dalje mumljajući, omamljena od sna, ne znajući pravo što govori, a onda je opet za­spala. Ponovo sam je probudio i priznala je sve i potpi­sala zapisnik ne pročitavši ga, samo da bi je ostavio da spava. Muž joj je bio sakrio dva puškomitraljeza na sjeniku i nagovorio seljake u svom selu da spale žito, jer mu se u snu javio Antikrist. Razlog što je ta žena morala prostajati cijelu noć bio je nemar mog naredni­ka; otada sam stalno išao na ruku takvom nemaru; uporni su slučajevi morali ponekad prostajati i do 48 sati na jednom mjestu; nakon toga ušne bi masti nesta­lo i s njima se moglo govoriti...

Oba šahista u drugom kutu dvorane srušiše figure i započeše novu igru. Onaj treći za njihovim stolom bio je zaspao. Ivanov je promatrao Gletkina; ovaj je govorio ravnodušno i bezizražajno kao uvijek.

— Kolege su došli do istog iskustva. To je bila jedina mogućnost da se postignu rezultati. Pridržavali

89

smo se etikete: nijednog zatvorenika nismo ni prstom dirnuli. Ali nije se spriječavalo da vide kako druge zatvorenike strijeljaju. To ima dijelom psihičko, dije­lom fizičko djelovanje. Zatvorski red predviđa, iz raz­loga higijene, tuširanje i kupanje u kadi. To što slavina za toplu vodu ponekad uopće nije funkcionirala, a pone­kad i predobro, treba pripisati teškoćama izgradnje; temperaturu kupaonica određivalo je zatvorsko osoblje. To su bili stari drugovi; njima nije trebalo davati upute, oni su shvaćali o čemu se radi: jednostavno o biti ili ne biti Revolucije ...

— Sad bi već bilo dosta — reče Ivanov.— Pitao si me kako sam došao do svoje teorije o

konstituciji i ja ti objašnjavam — odvrati Gletkin.— Važno je uvijek pred očima imati neumoljivu

logiku razvoja, inače čovjek postane cinik kao t i . . . Kasno je i ja sad moram ići.

Ivanov iskapi čašu i popravi položaj proteze na dru­goj stolici; opet je osjećao reumatične bolove u batrlj- ku. Ljutilo ga je što je započeo taj razgovor.

Gietkin je platio. Kad je konobar kantine otišao, on upita spremajući se da ustane:

— Što je, dakle s Rubašovom?— Rekao sam ti svoje mišljenje. Neka ga ostave na

miru.Gletkin ustade. Čizme su mu zaškripale. Stajao je

pred stolicom na kojoj je ležala Ivanovljeva noga. — Ne sumnjam u njegove prošle zasluge — reče — ali danas je on postao jednako štetan kao nekada onaj moj debeli seljak; samo opasniji.

Ivanov pogleda odozdo u Gletkinove bezizražajneoči.

— Dao sam mu četrnaest dana vremena da razmisli. Do isteka tog roka nitko ga ne smije dirati.

Ivanov je govorio službenim tonom. Gletkin mu je bio podređen. On je salutirao i napustio dvoranu škri- pavim koracima.

Ivanov ostade sjediti. Popio je još jednu čašu, zapa­lio cigaretu i otpuhivao dimove pred sebe. Poslije nekog vremena ustao je i odšepao do one dvojice oficira da prati igru.

90

3.

Od prvog saslušanja Rubašovljeve su se životne pri­like iznenađujuće poboljšale. Već drugog jutra donio mu je stari ključar papira, olovku, sapun i rupčić. Isto­vremeno mu je uručio zatvoreničke bonove u visini gotovine u trenutku hapšenja, objasnivši mu da odsada ima pravo naručiti cigarete ili duhan i dodatnu hranu iz kantine.

Rubašov naruči cigarete i nešto živežnih namirnica. Starac je bio jednako mrzovoljan i škrt na riječima kao i prije, ali se odmah stružući nogama vrati s naru­čenim stvarima. Rubašov pomisli načas da zatraži liječ­nika izvana, na što je formalno imao pravo kao zatvo­renik pod istragom, ali je zatim zaboravio na to. Zub ga nije bolio i, umivši se i pojevši nešto, osjetio se opet tjelesno svjež.

Dvorište je očišćeno od snijega i šetnje zatvorenika po skupinama opet su počele. Očito su bile prekinute zbog snijega; samo Zečju Usnu i njegovog pratioca izvodili su, možda po posebnom liječničkom naređenju, svakog dana na šetnju od deset minuta; a Zečja Usna bi svaki put, izlazeći na dvorište i odlazeći s njega pogle­dao gore prema Rubašovljevu prozoru; ta je gesta bila tako precizna da je isključivala svaku sumnju.

Ako Rubašov nije radio na svojim bilješkama ili šetao gore dole po ćeliji, stajao bi uz prozor, prislonivši čelo na prozorsko staklo, i promatrao zatvorenike kako šeću. To se odvijalo u skupinama od dvanaest osoba koje su u parovima koračale dvorištem u krug na ra­zmaku od deset koraka. Nasred dvorišta stajala su četi­ri stražara, koja su pazila na to da zatvorenici ne razgo­varaju; bili su poput osovine vrtuljka koji se polako i ravnomjerno okretao, točno dvadeset minuta; zatim bi zatvorenike dva po dva odvodili u zgradu kroz vrata zdesna, a kroz lijeva vrata u dvorište bi ulazila gotovo istovremeno nova skupina, i vrtuljak bi iznova otpočeo svoje jednolično kruženje do nove smjene.

Prvih je dana Rubašov tražio poznata lica ali nije našao nijedno. To ga je umirilo; sada nije htio nikakve

91

veze s vanjskim svijetom, koja bi ga mogla udaljiti od njegovog zadatka. Njegov je zadatak bio domisliti sve do kraja i raščistiti s prošlošću i budućnošću, s živim i mrtvima. Od roka koji mu je Ivanov postavio preosta- jalo je još deset dana.

Svoje je misli mogao usredotočiti samo onda ako ih je zapisivao; ali pisanje ga je iscrpljivalo, mogao se na to prisiliti najviše jedan do dva sata dnevno. Pre­ostalo vrijeme njegov je mozak radio za svoj račun.

Rubašov je uvijek vjerovao da je dosta dobro pozna­vao samog sebe; nemajući nikakvih moralnih predrasu­da, nije imao nikakvih iluzija o pojavi zvanoj »prvo lice jednine«, pa je bez srama i uzbuđenja prihvaćao porive koje ljudi nerado izražavaju riječima. Sada, sto­jeći oslonjen čelom na prozor, ili zaustavljajući se na­jednom na trećoj do prozora crnoj ploči poda, otkri­vao bi iznenađujuće stvari. Otkrio je da su oni procesi koje krivo nazivaju »monolog« zapravo dijalozi po­sebne vrste; utoliko, naime, što jedan od sudionika dijaloga ostaje nijem, a drugi ga, uprkos gramatičkim pravilima, oslovljava s »ja« umjesto »ti«, da bi mu se uvukao u povjerenje i ispitao njegove namjere; me­đutim, taj koga oslovljavaju i dalje samo šuti i uklanja se promatranju, pa i samom određivanju u vremenu i prostoru.

Sada se, međutim, Rubašovu činilo da je taj inače nijemi sugovornik progovorio, neoslovljen i bez vidlji­vog razloga; njegov je glas zvučao Rubašovu potpuno strano i on ga je slušao s iskrenim čuđenjem, ustano­vivši da mu se usne miču. Te pojave nisu imale ničeg mističnog ni tajanstvenog, bile su sasvim opipljive prirode; i tako se Rubašov svojini opažanjima postupno uvjerio da u onom prvom licu jednine postoji sasvim opipljiva komponenta koja je, prošutjevši sve te godi­ne, sada progovorila.

Ovo je otkriće zaokupilo Rubašova mnogo snažnije od pojedinosti razgovora s Ivanovom. Smatrao je ri­ješenim da ne prihvati Ivanovljeve prijedloge i da ne igra dalje igru; prema tome, preostajalo mu je još samo ograničeno vrijeme da živi, i to je uvjerenje činilo stvarnu osnovu njegovih razmišljanja.

92

Na onu budalastu pripovijest o atentatu na Vrhov­nog nije više uopće mislio; daleko ga je više zanimala ličnost samog Ivanova. Ivanov je rekao da su njihove uloge mogle sasvim lako biti obrnute; tu je nesumnji­vo bio u pravu. On sam i Ivanov bili su dvojnici po svom razvoju; nisu potjecali iz istog jajeta, ali su se odhranili na pupčanoj vrpci istih uvjerenja; ista, in­tenzivna sredina Partije u odlučnim je godinama pre- kalila i oblikovala njihov karakter; imali su isti moral i istu filozofiju, mislili su istim pojmovima. Njihove bi se uloge mogle lako zamijeniti. Onda bi on, Rubašov, sjedio za pisaćim stolom a Ivanov ispred stola; i on bi s tog mjesta vjerojatno upotrijebio iste argumente koje je upotrijebio Ivanov; pravila igre bila su čvrsta i dopuštala su varijante samo u pojedinostima.

Stara prinuda, da misli kroz mozak drugoga, opet je zavladala Rubašovom; sjedio je na Ivanovljevom mjestu i vidio je, kroz Ivanovljeve oči, sebe kako sjedi nasuprot kao optuženi — kao što su nekada Richard i mali Lo\vy sjedili njemu nasuprot. Vidio je tog de- gradiranog Rubašova, sjenu nekadašnjeg pukovskog druga, i shvatio mješavinu nježnosti i prezira s kojom se Ivanov odnosio prema njemu. U toku saslušanja on se nekoliko puta zapitao da li je Ivanovljeva uloga is­krena ili dvolična; da li mu on postavlja klopke ili mu zaista želi pokazati izlaz. Sada, poistovjetivši se s Iva­novom, shvatio je da je Ivanov bio iskren — jednako toliko, mnogo ili malo, koliko je on sam, Rubašov, bio iskren prema Richardu ili malom Lowy ju ...

I ova su razmišljanja bila oblik monologa, ali mo­nologa po običnim i davno upoznatim stazama. Vodio se između ravnopravnih sugovornika; onaj novootkri- veni stvarni naslovnik monologa nije se upuštao u njega, i njegovo se postojanje ograničilo na gramatičku apstrakciju. Neposrednim pitanjima i logičkim mozga­njima nije se uopće mogao navesti da govori; do nje­govih je izjava dolazilo bez vidnog povoda, a bile su munjevite i, što je bilo neobično, uvijek popraćene že­stokim napadima bola iz bolesnog zuba. Njegov pre- dodžbeni svijet kao da se sastojao od najraznorodnijih sastavnih dijelova: sljubljenih ruku s crteža Pieta, ma­

93

čaka malog Ldwyja, napjeva pjesme »Dođi, smrti mi­lostiva« ili određenih riječi što ih je Arlova izgovorila u određenoj prilici. Tvarna su očitovanja tog svijeta bila jednako nepovezana; na primjer: potreba da pro­trlja naočale o rukav, pobuda da dotakne svijetlu mr­lju na zidu u Ivanovljevoj sobi, nesavladivo micanje usnama koje su mrmljale riječi poput »ja ću platiti«, i stanje omame zbog maštanja o proteklim epizodama njegovog života.

Na svojim šetnjama po ćeliji Rubašov se vrlo te­meljito pozabavio tim novootkrivenim bićem; izbjega­vajući, kao što je bilo uobičajeno u Pokretu, da naglasi prvo lice jednine, on ga je okrstio »gramatička fikcija«. Vjerojatno mu je preostajalo samo nekoliko tjedana života, pa je zato osjećao neodoljivu potrebu da to raščisti prije isteka tog roka, da to domisli do kraja. Ali činilo se da krug postojanja »gramatičke fikcije« počinje upravo tamo gdje je prestajalo »domišljanje do kraja«. Očito je značajka tog bića bilo da izmiče do­hvatu sustavnog mišljenja, da bi ga onda neočekivano, iz zasjede, zaskočilo maštanjem i zuboboljom. Tako je Rubašov proveo sedmi dan zatvora, treći nakon sa­slušanja, gotovo posve u oživljavanju jednog prote­klog razdoblja svog života, naime svojih odnosa sa strijeljanom Arlovom.

Točan trenutak u kojem je, unatoč svojoj odluci, kliznuo u maštanje nije se mogao naknadno utvrditi, kao što se ne može točno odrediti ni trenutak u kojem čovjek zaspi. Ujutro tog sedmog dana radio je na svo­jim bilješkama, tada je valjda ustao da protegne noge, i tek kad je ključ zazvečao u vratima ćelije primijetio je da je već podne i da već satima bez prekida šeće ćelijom. Bio se čak ogrnuo pokrivačem, jer ga je — vjerojatno jednako dugo — tresla zimica u ritmičkim razmacima, a kucanje je u zubu osjećao čak do sljepo- očica. Rastreseno je žlicom izgrabio iz porcije ono što su mu u nju nalili dežurni i nastavio koračati ćelijom. Ključar koji ga je povremeno promatrao kroz kon- trolku primijetio je da je Rubašov skupio ramena od zime i da miče usnama. Sjećanje je bilo tako snažno da je više nalikovalo ponovnom preživljavanju tadaš-

94

njega; Rubašov je udisao zrak svojeg nekadašnjeg ka­bineta u trgovinskom izaslanstvu, zasićen posebnim, poznatim mirisom skladnog, krupnog i tromog tijela Arlove; vidio je luk njenog prignutog vrata, kad bi pri diktiranju nagnula gornji dio tijela nad stenograf- ski blok, prateći, u stankama između rečenica, svojim okruglim očima njegovo kretanje po prostoriji. Uvijek je nosila bijele bluze s vezenim cvjetićima na visokom, zatvorenom ovratniku, kakve su nek.id nosile i Ru- bašovljeve sestre kod kuće, i uvijek iste, jeftine naušni­ce koje su puni obrazi malo razmicali kad bi se nag­nula nad blok. Sa svojim tromim, pasivnim držanjem bila je kao stvorena za diktiranje i djelovala je neo­bično umirujuće na Rubašovljeve živce kad je bio pre­moren. Stupio je na svoju novu dužnost vođe trgovin­skog izaslanstva u B. neposredno nakon događaja s malim Lowyjem i naglavce se bacio na posao; bio je zahvalan Rukovodstvu što mu je povjerilo taj činov­nički posao. Vrlo se rijetko događalo da su vodeći ljudi Internacionale prelazili u državni diplomatski aparat. Vrhovni je valjda imao posebne namjere s njim, jer su inače obje hijerarhije bile oštro odijeljene, nisu smjele imati nikakvog dodira, pa čak su često i provodile su­protnu politiku; tek gledano s visine sfera oko Vrhov­nog te su se prividne opreke razrješavale i povezanost je postajala jasna.

Rubašovu je trebalo neko vrijeme dok se nije pri- vikao na novi način života; zabavljalo ga je što sada ima diplomatski pasoš, koji čak nije bio lažan i glasio je na njegovo pravo ime; što je, u večernjem odijelu, morao sudjelovati na primanjima; što su policajci pred njim stajali u stavu mirno i što su nenapadno odjeveni ljudi s crnim polucilindrima, koje je katkad primjećivao kako ga prate, to činili iz nježne brige za njegovu sigurnost.

Atmosfera u prostorijama trgovinskog izaslanstva, koje je bilo pridijeljeno ambasadi, isprva ga je malo odbijala. Shvaćao je da se u buržujskom svijetu mora reprezentirati i igrati njihovu igru, ali je smatrao da se tu malo predobro igra, tako da se još jedva moglo razlikovati što je igra a što nije. Kad ga je prvi tajnik

95

ambasade upozorio na neke potrebne izmjene u nje­govoj odjeći i osobnom načinu života — prvi je tajnik prije Revolucije krivotvorio novac po nalogu Partije— to nije učinjeno drugarski i kroz šalu, nego tako naglašenim, obzirno-taktičnim tonom, da je scena bila mučna i razdražila je Rubašova. Njegovo se osoblje sastojalo od dvanaest ljudi, koji su svi zauzimali točno određeni položaj; bili su tu prvi i drugi pomoćnik, prvi i drugi knjigovođa, sekretarice i pomoćne sekretarice. Rubašov je imao osjećaj da cijelo to društvo vidi u njemu neku mješavinu narodnog heroja i harambaše. Odnosili su se prema njemu s pretjeranim poštova­njem i obzirno-nadmoćnom strpljivošću. Kad ga je taj­nik ambasade trebao izvijestiti o nekom spisu, on se vidno trudio da se izražava što je moguće jednostav­nije, kao kad se nešto objašnjava djeci ili urođenicima. Još mu je najmanje išla na živce njegova osobna taj­nica, Arlova. Nije samo shvaćao zašto ona uz svoje zgodne jednostavne bluze i suknje nosi smiješno ši- ljate cipele s visokom petom.

Potrajalo je gotovo mjesec dana dok joj se Ruba­šov nije obratio prvim neslužbenim riječima. Bio je umoran od diktiranja i hodanja po sobi i najednom je primijetio kako je tiho u sobi. — A zašto vi nikad ništa ne kažete, građanko Arlova? — upitao ju je i spustio se u udobni naslonjač za svojim pisaćim sto­lom. — Ako hoćete — odgovorila je ona svojim pospa­nim glasom — ponovit ću uvijek zadnju riječ u re­čenici.

Dan za danom sjedila je na stolici pred pisaćim stolom u svojoj vezenoj bluzi, s teškim lijepo obliko­vanim grudima nadnijeta nad stenografskim blokom, nagnute glave i s naušnicama koje su razmicali obrazi. Jedino što je smetalo bile su lakirane cipele s šiljastim petama, ali nikad nije prebacivala nogu preko noge kao što je radila većina žena koje je Rubašov poznavao. Kako je on diktirajući uvijek hodao amo-tamo, obično bi je vidio odostrag ili iz poluprofila, tako da mu se u pamćenje najbolje usjekao luk njenog pognutog vrata. Na vratu nije imala malja niti ga je brijala; koža je na njemu bila bijela, lako zategnuta nad kra-

96

lješcima; ispod toga bili su vezeni cvjetovi na bijelom rubu bluze.

Rubašov nije u mladosti imao posla s mnogo žena; skoro uvijek s drugaricama, i skoro uvijek bi veza počela time što su tako dugo diskutirali, bilo u nje­govoj ili njenoj sobi, da je za gosta bilo prekasno da pođe kući.

Nakon onog neuspjelog pokušaja da se povede raz­govor, proteklo je daljnjih četrnaest dana. Ispočetka je Arlova zaista uvijek ponavljala svojim pospanim glasom zadnju riječ diktirane rečenice, zatim je pre­stala s tim i kad bi Rubašov zastao u diktiranju u kabinetu bi opet zavladala tišina i prostorija bi bila zasićena posebnim, sestrinskim mirisom njenog tijela. Jednog popodneva, iznenadivši samog sebe, zaustavio se Rubašov iza njene stolice, položio joj lako ruke na ramena i upitao je, a da mu glas nije zvučao promuklo, da li bi htjela navečer izaći s njim. Ona se nije trgnula, ramena su joj ostala nepomična pod njegovim dodi­rom, nijemo je kimnula glavom ne okrenuvši je uopće. Rubašov nije imao smisla za frivolne šale, ali se nije mogao uzdržati da joj kasnije, te iste noći, ne kaže — do kraja su jedno drugome govorili »Vi« — Vi i sada kao da primate diktat. — Obris njenih bujnih toplih grudi tako se prisno ocrtavao u polumraku spavaće sobe kao da je oduvijek tamo pripadala. Samo su naušnice sada ležale ravno na jastuku. Oči su joj imale isti izraz kao i uvi jek, kad je kao odgovor izrekla riječi koje su se u Rubašovljevom sjećanju zadržale jednako neizbrisivo kao miris morske trave u luci i sljubljene ruke Pieta:

— Sa mnom ćete moći uvijek raditi što hoćete.— A zašto to? — upitao je Rubašov iznenađen i

osjećajući laku tjeskobu.Više mu nije odgovorila. Vjerojatno je već zaspala.

U snu je disala jednako nečujno kao budna; Rubašov nije nikada primijetio da ona uopće diše. Isto tako nije je nikada dotada vidio zatvorenih očiju. Zato mu se njeno lice učini stranim; zatvorenih očiju bilo je mnogo izražajnije. Strane su mu bile i tamne sjene

97

oko njenih pazuha, i to da je bradu, inače priklonjenu grudima, držala visoko podignutu u snu, kao mrtvac. Ali laki, sestrinski miris njenog tijela bio mu je poznat i u snu.

Sutradan, i svih dana nakon toga, ona je opet sje­dila u svojoj bluzi pred njegovim stolom, nagnuta pre­ma naprijed; naredne noći, i svih sljedećih noći, bje- lacale su se njene krupne grudi na tamnoj pozadini zavjesa spavaće sobe. Rubašov je danju i noću živio u krugu mirisa njenog krupnog, tromog tijela. Njeno po­našanje za vrijeme rada ostalo je neizmijenjeno, njen glas i izraz njenih očiju bili su kao i ranije, u njima nikad nije bilo nikakve aluzije. Ponekad, kad bi se umorio od diktiranja, Rubašov bi zastao iza njene sto­lice, oslonivši se rukama o njena ramena; on je šutio, a njena se topla ramena pod bluzom nisu micala; tada bi se on sjetio formulacije koju je tražio, nastavio bi hodati po sobi i diktirao dalje.

Ponekad bi dodavao sarkastične komentare onome što je diktirao; ona bi tada prestala pisati i čekala je s olovkom u ruci da on završi; ali nikad se nije nasmi­ješila njegovim sarkazmima i Rubašov nije nikada do­znao što je pritom mislila. Jedan jedini put, prilikom jedne naročito smjele Rubašovljeve političke dosjetke koja se odnosila na neke navike Vrhovnog, ona je na­jednom rekla svojim pospanim glasom: — Tako nešto ne biste smjeli reći pred drugim ljudima. Trebali biste uopće biti malo oprezniji... — Ali s vremena na vri­jeme, osobito kad bi došle direktive i okružnice »odo­zgo«, osjećao je ipak potrebu da glasno izrazi svoja krivovjerna gledišta.

Bilo je to vrijeme priprema drugog velikog procesa protiv Opozicije. Zrak u ambasadi bio se neobično raz; rijedio; fotografije i portreti nestajali su sa zidova preko noći; godinama su tamo visili, nitko ih nije gle­dao, ali sada su svijetle mrlje upadale u oči. Namje­štenici su samo službeno govorili jedan s drugim, s biranom, uzdržanom uljudnošću. Za stolom u kantini ambasade, kad je razgovor bio neizbježan, služili su se službeno-papirnatim frazama koje su u familijarnoj atmosferi ispadale groteskno i pomalo nelagodno; bilo

98

je kao da se, dodajući jedni drugima soljenke i posude sa senfom, dovikuju krilaticama iz uvodnika. Osobito se često događalo da bi netko protestirao protiv na­vodne krive interpretacije onoga što je upravo rekao, i uz žurne povike — Ja to nisam rekao! — ili — Nisam to mislio — pozivao susjede za svjedoke. Na Ruba­šova je sve to ostavljalo dojam neobične i svečane lut­karske predstave, s marijonetama koje su se kretale na žici i podijeljenih uloga kazivale dogovoreni tekst. Samo na Arlovoj, s njenom tromošću i šutljivošću, nisu se primjećivale nikakve promjene.

Ne samo portreti na zidovima nego i redovi knjiga u knjižnici ambasade prorijedili su. se. Do nestajanja određenih knjiga i brošura s polica dolazilo je neupad­ljivo, obično dan nakon što bi stigla nova okružnica odozgo. O tome je Rubašov pri diktiranju iznosio sar­kastične komentare koje je Arlova šutke primala. S polica su nestala gotovo sva djela o vanjskoj trgovinii deviznim pitanjima — njihov je pisac, narodni ko­mesar za financije, upravo bio uhapšen; skoro svi slični stručni referati sa starih kongresa Partije; ve­ćina knjiga i priručnika o povijesti Revolucije i pret­hodnog razdoblja; sva pravna i filozofska djela živućih pisaca; brošure o populacionoj politici i kontracep­ciji; priručnici o ustrojstvu Narodne armije; raspraveo sindikalnim pitanjima i pravu na štrajk u narodnoj državi; općenito, gotovo sva istraživanja o državno- teoretskim problemima, ukoliko su bila starija od dvi­je godine; i, konačno, čak i dotad izašli svesci enciklo­pedije Akademije znanosti, s time da je najavljeno novo popravljeno izdanje.

Dolazile su i nove knjige: klasici nauke o društvu izlazili su s novim opaskama i komentarima, stara po­vijesna djela zamjenjivala su se novima, stare memoare umrlih vođa Revolucije smjenjivah su novi memoari tih istih pokojnika. Jednom je prilikom u šali Rubašov spomenuo Arlovoj da sada vjerojatno ne preostaje drugo nego da se isto tako tiskaju i nova popravljena izdanja starih godišta dnevnih novina.

Među ostalim, nekoliko tjedana prije toga, jedna je okružnica »odozgo« naredila da se imenuje knjižni­

99

čar koji bi snosio političku odgovornost za sastav am- basadine knjižnice. Za knjižničara su imenovali Arlo- vu. Rubašov je tada promrmljao nešto o »dječjem vrtiću«, smatrajući isprva sve to budalaštinom — do one večeri kada je u toku službenog tjednog sastanka partijske ćelije ambasade Arlova oštro napadnuta s nekoliko strana. Tri, četiri govornika, među njima i sekretar, ustala su jedan za drugim, žaleći se da se u knjižnici ne mogu naći najvažniji, direlctivni govori Vrhovnog, dok je ona naprotiv još uvijek puna opo­zicionih djela, i da su se posebno knjige političkih lič­nosti već razotkrivenih i iskorijenjenih kao špijuni, izdajice i agenti stranih sila još nedavno mogle vidjeti napadno izložene na policama, tako da je jedva mo­guće isključiti sumnju o svojevrsnoj svjesnoj demon­straciji. — Diskutanti su govorili bez uzbuđenja i re­sko objektivno, služeći se točno određenim frazama; Činilo se kao da su jedni drugima davali »štihvort« za unaprijed utvrđeni tekst. Svaki je od njih završavao zaključkom da je prvenstvena dužnost Partije da bude budna, da nepoštedno osudi nepravilnosti i da onaj tko zanemari tu dužnost postaje i sam sukrivac šte­točina. — Arlova je, kad su od nje zatražili da se iz­jasni, rekla na svoj uobičajeni, spokojni način da joj ni na kraj pameti nije bila nikakva zla namjera i da se pridržavala svih direktiva u okružnicama; ali dok je govorila svojim dubokim, malo muklim glasom nije dugo skidala pogled s Rubašova, što inače nije činila u prisutnosti drugih. Sastanak je završio zaključkom da se Arlovu kazni »ozbiljnom opomenom«.

Rubašov, koji je i predobro poznavao metode što su se u posljednje vrijeme primjenjivale u Pokretu, bio je uznemiren. Naslućivao je da se sprema nešto protiv Arlove i po prvi put u toku svog političkog života osje­tio se bespomoćnim, jer nije bilo ničeg opipljivog pro­tiv čega se mogao boriti.

Zrak u ambasadi postao je još teži. Rubašov je prekinuo svoje osobne komentare pri diktiranju, osje­ćajući zbog toga neku čudnu krivnju. U njegovim od­nosima s Arlovom nije se na izgled ništa promijenilo, ali onaj čudni osjećaj krivnje, izazvan isključivo time

100

što više nije mogao praviti duhovite primjedbe pri điktiranju, uzrokovao je i to da više nije zastajao iza njene stolice da joj se rukama osloni na ramena, kao što je prije činio. Nakon tjedan dana Arlova nije jedne večeri došla u njegovu sobu, isto tako ni večer nakon toga. Protekla su tri dana prije nego se Rubašov od­lučio da je upita za razlog. Svojim pospanim glasom odgovorila je nešto o tom da se ne osjeća dobro, a Rubašov nije pokušao da izvuče neki drugi odgovor. Otada nije više uopće dolazila, uz jednu jedinu iznimku.

Bilo je to tri tjedna poslije onog večernjeg sastan­ka; četrnaest dana nakon što mu je prestala dolaziti. Njeno se ponašanje nije gotovo ni u čemu razlikovalo od prijašnjeg, ali Rubašov je cijelu večer osjećao da ona čeka da on kaže nešto presudno. On, međutim, nije rekao ništa presudno; rekao je samo da mu je drago da se vratila i da je zatrpan poslom i umoran, što je doista bio. U toku noći nekoliko je puta primijetio da ona ne spava, zureći svojim okruglim očima u mrak. Nije se mogao osloboditi mučnog osjećaja krivnje, a počela ga je opet mučiti i zubobolja. To je bilo po­sljednji put što mu je došla.

Idućeg jutra, još prije nego se Arlova pojavila u njegovom kabinetu radi diktata, tajnik poslanstva je ispričao Rubašovu, koji je trebalo da bude povjerljiv, ali je odavao točnu formulaciju svake rečenice, da je brat Arlove s ženom uhapšen »tamo preko« prije tje­dan dana. Brat Arlove bio je oženjen inozemkom; obo­je je optuženo da su s dotičnom stranom silom odr­žavali veleizdajničke odnose, i to po nalogu unutrašnje Opozicije.

Za nekoliko minuta došla je Arlova na diktat. Kaoi obično sjedila je na stolici pred pisaćim stolom, u svojoj vezenoj bluzi, šutke, priklonivši gornji dio ti­jela. Rubašov je hodao amo tamo iza njenih leđa, ima­jući čitavo vrijeme pred očima njen prignuti vrat, s lako zategnutom kožom preko kralježaka. Nije mogao odvojiti oči od tog komadićka kože i osjećao je pri­tom tako oštru nelagodnost da se pretvarala u pravu mučninu. Iz glave mu nikako nije izlazila pomisao da »tamo preko« strijeljaju osuđenike metkom u zatiljak.

101

Na idućem večernjem sastanku partijske ćelije Ar­lova je, na prijedlog tajnika ambasade, bez obrazlo­ženja i rasprave smijenjena s dužnosti knjižničara zbog »političke nepouzdanosti«. Rubašov koji je patio od gotovo nepodnosive zubobolje, bio se ispričao i nije prisustvovao sastanku. Nekoliko dana nakon toga Ar­lova je, s još jednim namještenikom, pozvana natrag u zemlju. Njeni prijašnji kolege nisu joj nikad spo­minjali ime; u toku mjeseci koje je Rubašov nakon toga proveo u ambasadi, dok i njega samog nisu po­zvali natrag, zadržao se sestrinski miris njenog bujnog, tromog tijela na tapetama njegovog kabineta ne ne- stajuči nikad s njih.

4.

USAJTE PREZRENI NA SVIJETU ...

Od jutra desetog dana Rubašovljeva zatvora otku­cavao je njegov novi susjed s lijeva, stanovnik ćelije broj 406, u razmacima neprestano isti stih, s uvijek istom greškom. — Usajte umjesto ustajte. Ruba­šov je nekoliko puta pokušavao zapodjeti razgovor s njim. Dok je Rubašov kucao, Novi je šutio i slušao; ali umjesto odgovora slijedili bi tada samo nizovi nepo­vezanih slova, a na kraju uvijek isti osakaćeni stih:

Usajte prezreni na svijetu.Novog su doveli prethodne noći. Rubašov se do­

duše probudio, ali je čuo samo prigušene zvukove i zatvaranje vrata ćelije 406. Ujutro, odmah nakon tru­be, počeo je broj 406 otkucavati usajte prezreni na svijetu. Kucao je brzo i okretno, s gotovo virtuoznom tehnikom, tako da su ta pravopisna greška i nesuvislost njegovih drugih poruka morale imati ne tehnički nego psihički razlog. Novi je po svoj prilici bio duševno poremećen.

Poslije doručka opet se javio na razgovor mladi oficir is 402. Između Rubašova i broja 402 razvilo se

102

stanovito prijateljstvo. Oficir s monoklom i ufitilje- nim brčićima mora da se užasno dosađivao, jer je bio zahvalan Rubašovu za svaku mrvicu razgovora. Pet šest puta na dan pokucao bi i pokorno umoljavao Rubašova:

— Molim vas porazgovarajte sa mnom ...Rubašov je rijetko bio raspoložen za to; osim toga

nije ni pravo znao o čemu da s njim porazgovori. Obično je 402 otkucavao viceve iz nekadašnjih oficir­skih kasina. Kad bi otkucao poantu, nastupala bi muč­na tišina. Bili su to naftalinski vicevi patrijarh alno- -djedovske prostote; otkucavši ih do kraja, 402 je vje­rojatno očekivao grohotan smijeh i beznadno bi bu­ljio u nijemi obijeljeni zid. Iz samilosti i uljudnosti Rubašov bi ponekad, što je glasnije mogao, otkucao cvikerom ha — ha kao zamjenu za smijeh. Tada bi se broj 402 sasvim raspojasao; oponašao bi provalu veselosti tako da je šakama i cipelama udarao o zid ha — ha — ha — ha! Povremeno bi se prekidao da provjeri da li se Rubašov pridružio. Ako bi Rubašov šutio, predbacivao bi mu — niste se smijali sa mnom... — Ako bi Rubašov, da ima mira, nekoliko puta otkucao ha — ha, 402 bi mu nakon toga odvratio— krasno smo se zabavili.

Ponekad bi psovao Rubašova. Tu i tamo, kad ne bi dobio odgovor, otkucavao je cijele vojničke pjesme, s mnoštvom kitica. Događalo se da bi Rubašov, pri svojem lutanju po ćeliji, usred nekog maštanja ili u toku dugog i intenzivnog razmišljanja, najednom po­čeo pjevušiti pripjev neke stare koračnice čije je otku­caje njegovo uho nesvijesno primilo.

Unatoč tome, 402 je bio i koristan. Sjedio je već više od dvije godine, odlično je poznavao zatvorske prilike, bio je u vezi s nekoliko susjeda, doznavao je sva naklapanja i uopće znao je, izgleda, sve što se do­gađalo u zgradi.

Kad se ujutro nakon dovođenja Novog oficir opet javio »da porazgovore«, upitao ga je Rubašov da li zna tko je novi susjed s broja 406. Na to je 402 odgo­vorio:

— Rip van Winkle.

103

Broj 402 se volio zagonetno izražavati, da bi učinio razgovor napetijim. Rubašov pročeprka među odlom­cima svog školskog obrazovanja; prisjeti se stare pri­če o seljaku koji je prespavao dvadeset i pet godinai nije se više snalazio u izmijenjenom svijetu.

— Je li izgubio pamćenje? — upita Rubašov.Broj 402, očito udobrovoljen postignutim dojmom,

saopćio mu je sada sve što je znao o tom slučaju. Broj 406 bio je nekada docent sociologije u jednoj državici na jugoistoku Evrope, koji je potkraj rata, dakle prije dvadesetak godina, sudjelovao u revolucionarnom us­tanku kakvi su u to vrijeme izbijali na raznim stra­nama Evrope. Došlo je do proglašenja Komune, čije je romantično postojanje potrajalo jedva koji tjedan, da bi zatim doživjelo uobičajeni krvavi kraj. Vođe revo­lucije bili su diletanti, ali njeno gušenje obavljeno je stručnim metodama; broj 406, kome je Komuna po­dijelila zvučni naslov »Državnog sekretara za narodno prosvjećivanje«, osuđen je na smrt vješanjem. Godinu dana je čekao na smaknuće, a zatim mu je kazna pre­tvorena u doživotni zatvor. Odsjedio je dvadeset go­dina.

Odsjedio je dvadeset godina, pretežno u samici, bez veze s vanjskim svijetom i bez novina. Bio je zabo­ravljen; izvršenje kazne u toj državici na jugoistoku Evrope još je uvijek imalo ponešto patrijarhalne zna­čajke. Prije mjesec dana najednom je amnestiran.

Odmah po puštanju na slobodu doputovao je ova­mo prvim vlakom — Rip van Winkle koji se nakon dvadeset godina sna i tame ponovo našao na zemlji. Ali, kao Što je 402 ironično primijetio, jadniku nije pošlo za rukom da se snađe na svijetu uopće, a naro­čito ti »Domovini Revolucije«, jer je već nakon četr­naest dana po dolasku bio uhapšen. Sad je opet sjedio, ovog puta u zemlji svojih snova. Možda je nakon dva­deset godina šutnje postao previše govorljiv. Možda je pričao ljudima kakve je sve predodžbe izgradio o životu ovdje, sanjareći danima i noćima u svojoj samici. Možda se raspitivao za adrese starih prijatelja, heroja iz ljeta gospodnjega 1917, ne znajući da su sve to bili izdajice i špijuni. Možda je položio vijenac na krivi

104

grob, ili je poželio da posjeti cijenjenog susjeda, druga Rubašova. Sad po svoj prilici razbija glavu što je bilo bolje: dvadeset godina snova na slamarici u kaznenoj samici, ili dva tjedna stvarnosti na svjetlu dana. Možda više i nije sasvim pri zdravoj pameti. To je dakle pri­povijest o Rip van Winklu...

Neko vrijeme nakon što je 402 otkucao svoj dugi izvještaj, Rip van Winkle se opet oglasio: pet-šest puta ponovio je svoj osakaćeni stih usajte prezreni na svijetu a zatim zanijemio. Rubašov se opet spusti na ležaj i sklopi oči. »Gramatička fikcija« se ponovo javila; sad se nije izražavala riječima, već samo neod­ređenim osjećajem muke; iskazan riječima, taj je osje­ćaj značio otprilike: i za to moraš platiti, i za to si mi odgovoran — jer ti si djelovao dok je on sanjao.

Istog popodneva odveli su Rubašova u brijačnicu na brijanje.

Sada su u pratnji bili samo stari ključar i jedan vojnik straže; starac je vukao noge dva koraka ispred njega, vojnik je išao dva koraka iza. Put je vodio po­red broja 406, ali vani još nije stajao karton s imenom. U brijačnici se ovog puta nalazio samo jedan od dvo­jice zatvorenika koji su tu radili; očito se pazilo da Rubašov ne dođe u dodir s previše ljudi.

Sjeo je na brijačku stolicu; prostorija je uglavnom bila čista, imala je čak i ogledalo. Rubašov skinu cvi­ker i načas se pogleda u ogledalu; na svom licu nije primijetio nikakve promjene osim zaraslih obraza.

Brijač je radio šutke, brzo i precizno. Vrata bri­jačnice ostala su otvorena; ključar je otišao vukući noge a stražar je naslonjen na dovratnik nadzirao pro­ceduru. Mlaka sapunica na licu ispuni Rubašova osje­ćajem lagodnosti; osjetio je letimičnu napast da po­žali za životnim ugodnostima. Bio bi rado malo pro- brbljao s brijačem, ali ga je stari ključar već pri od­lasku iz ćelije obavijestio da je to zabranjeno, a Ru­bašov nije želio da priredi neugodnosti brijaču, čije mu se široko, otvoreno lice sviđalo — po fizionomiji Rubašov bi ga prije smatrao bravarom ili elektroteh- ničarem. Pošto je sapunanje bilo završeno upitao ga

105

je brijač nakon prvih poteza britvom da li ga grebe, završivši pitanje nagovorom »građanine Rubašov«.

Bile su to prve riječi izgovorene po ulasku u bri­jačnicu i unatoč neutralnom tonu on osjeti njihovo posebno značenje. Tada opet zavlada šutnja; stražar na vratima zapalio je cigaretu, a brijač je brzim pre­ciznim kretnjama podrezivao Rubašovljevu bradicu i Sišao ga. Dok je bio nagnut nad njim, brijač ga časkom pogleda u oči; istog trenutka on gurnu dva prsta Ru­bašovu pod ovratnik; kao da želi škarama bolje do­hvatiti vlasi na vratu; kad je povukao prste, Rubašov osjeti kako ga presavijeni papirić grebe po šiji. Usko­ro zatim procedura je bila gotova pa su ključari i stra­žar odveli Rubašova natrag u ćeliju. Sjeo je na ležaji prikovavši pogled na kontrolku, da se osigura da ga ne promatraju, izvuče smotuljak iz ovratnika, izravna ga i pročita. Na ceduljici je bila samo jedna rečenica, očito napisana na brzinu:

»Svi su se sami popljuvali — ali ti umri i šuti«.Rubašov baci ceduljicu u kiblu i vrati se svojoj

šetnji po ćeliji. Bila je to prva vijest koja je doprla do njega izvana. Tamo preko, u Neprijateljskoj Zemlji, češće je u zatvoru dobivao prokrijumčarene poruke; u njima se od njega tražilo da digne svoj glas, tako da poziv na pobunu zaori iz sudnice po cijelom svijetu, ima li u povijesti i takvih časova kad se revolucionaru nalaže da šuti? Ima li u povijesti prekretnica koje od njega zahtijevaju samo jedno, kada je samo jedno ispravno: umrijeti i šutiti?

Rubašovljeve misli prekinuo je 402 koji je počeo kucati čim se Rubašov vratio u ćeliju; 402 nije mogao izdržati od znatiželje i htio je saznati kamo su vodili Rubašova.

— Brijaču — objasni mu Rubašov.— Već sam se bojao najgoreg — suosjećajno otku­

ca 402.— Poslije vas — odvrati Rubašov.Kao i uvijek 402 je bio zahvalna publika.— Ha — ha — prokomentirao je. — Vražji ste

momci, nema šta.

106

Začudo, taj jeftini kompliment ispunio je Ruba­šova izvjesnim zadovoljstvom. Zavidio je broju 402, čija je kasta raspolagala neumoljivim kodeksom časti za življenje i umiranje. Toga se čovjek mogao čvrsto uhvatiti. Ali za ljude slične Rubašovu nije postojao nikakav priručnik; oni su sve morali sami domisliti.

Čak ni za umiranje nije postojala etiketa. Što je bilo časnije: umrijeti šuteći, ili se javno sam poplju- vati, da bi čovjek mogao dalje djelovati? On je žrtvo­vao Arlovu, jer je njegov vlastiti život bio objektivno vredniji za Revoluciju. To je bio presudni argument kojim su ga njegovi prijatelji tada uvjerili: da je duž­nost da se čovjek sačuva za kasnije važnija od za­kona, građanskog morala. Za ljude poput njega, koji su već jednom sišli među prastijenje i iskopali povijesti novo korito, nije postojala druga dužnost osim da tu ostanu i budu spremni. »Sa mnom možete činiti što hoćete«, rekla je Arlova. On je s njom učinio sve što je htio — pa zar da prema sebi bude obzirniji? »Na­redno desetljeće odlučit će o sudbini naše epohe«, ci­tirao ga je Ivanov; i zar da se čovjek unaprijed izvlači zbog osobne gadljivosti, zbog osobnog umora, zbog osobne taštine, da bi se romantičnom gestom povukao iz svega? A što ako Vrhovni možda ipak ima pravo? Stravično je to, kad je riječ o Vrhovnom, da je mo­guće da je on u pravu — da se tu, u blatu i krvi i laži, ipak i unatoč svemu polaže veličanstveni temelj bu­dućnosti. Povijest, ta graditeljica bez morala, gotovo uvijek miješa svoj malter od laži, krvi i balege ...

Umri i šuti — i to je lako reći... Rubašov najed­nom zastade na trećoj crnoj ploči poda od prozora: zatekao se kako je riječi »umri i šuti« nekoliko puta glasno ponovio tonom ironične osude, kao da želi pod­vući njihovu'potpunu besmislenost.

I tek sada postade svijestan toga da njegova odluka da odbije Ivanovljevu ponudu nije uopće tako čvrsta kao što je vjerovao. Sada, gledano unatrag, čak mu se učini spornim da je uopće ikada vjerovao da će odbiti tu ponudu i šutke sići s pozornice ...

107

5.

Poboljšanje Rubašovljevih materijalnih životnih uvjeta trajalo je i dalje. Prije podne jedanaestog dana zatvora prvi put je izveden na šetnju u dvorište.

Stari je ključar došao po njega odmah poslije do­ručka u pratnji onog istog stražara koji je prisustvo­vao odlasku u brijačnicu. Ključar je mrzovoljno oba­vijestio Rubašova da mu je od danas odobreno da iz »zdravstvenih obzira« iziđe svakog dana na dvadeset minuta šetnje po dvorištu. Određen je u »prvu turu« koja počinje odmah poslije doručka. Zatim je odver- glao propise: svaki razgovor sa susjedom ili drugim zatvorenicima za vrijeme šetnje zabranjen je; isto tako davanje znakova, izmjenjivanje pismenih saopćenja i izlazak iz reda; svako nepoštivanje propisa kaznit će se smjesta oduzimanjem prava na šetnju, a ozbiljno kršenje povlači disciplinske kazne do četiri tjedna kaz­nene samice. Nakon toga starac zalupi vrata Rubašo- vljeve ćelije izvana i oni utroje krenuše hodnikom. Poslije nekoliko koraka ključar se opet zaustavi i ot­ključa vrata broja 406.

Rubašov, koji je ostao stajati uz podoficira podalje od vrata, ugleda unutrašnjost susjedne ćelije i noge Rip van Winkla koji je ležao na svom ležaju. Nosio je visoke crne cipele na kopčanje i istrošene karirane hlače, kojima su sa dna nogavica visile rese, ali su ostavljale dojam brižljive očetkanosti. Ključar odver- gla svoje propise, karirane hlače kliznuše malo okli­jevajući s ležaja i na vratima se, trepćući očima, po­javi starčić. Lice mu je bilo obraslo sijedim dlakama; uz hlače je nosio crni prsluk s metalnim lancem za sat i crnu suknenu jaknu. Zastao je na vratima, pro­matrajući Rubašova s ozbiljnom radoznalošću; tada mu kratko i prijateljski kimnu glavom i sva četvorica krenuše dalje. Rubašov je očekivao da će se pred njim pojaviti neka poremećena osoba, ali je sada promije­nio mišljenje. Unatoč stalnom nervoznom trzanju obr­va, što je moglo biti zbog godina provedenih u kazne­noj samici, Rip van Winklove oči bile su jasne i gotovo

108

dječji prijazne. Hodao je malo teško ali kratkim, od­lučnim koracima, i s vremena na vrijeme hitro pogle­davao Rubašova. Siđoše niz jedno stubište; starac se odjednom spotaknu i bio bi po svoj prilici pao da ga stražar nije na vrijeme uhvatio za ruku. Rip van Win­kle promrmlja nekoliko riječi koje Rubašov nije ra­zumio jer su bile predho izgovorene, ali su sigurno trebale da izražavaju uljudno zahvaljivanje; stražar se glupo osmjehnuo. Zatim su kroz vrata od rešetaka stu­pili na dvorište gdje su se već nalazili drugi šetači postrojeni u parove. Sa sredine dvorišta, gdje su sta­jali stražari nadzornici, odjeknula su dva kratka zviž­duka i vrtuljak se polako uputi.

Nebo je bilo vedro, »eobične blijedoplave boje a zrak prožet kristalnom reskošću snijega. Rubašov*nije ponio svoj pokrivač pa je zebao; Rip van Winkle se umotao u siv, istrošen pokrivač koji mu je ključar pružio pri izlasku na dvorište. Šutke je hodao svojim čvrstim koračićima pored Rubašova, žmirkajući po­vremeno prema svijetlom plavetnilu nad njihovim gla­vama; sivi ga je pokrivač umatao do koljena poput zvona. Rubašov izračuna koji prozor pripada njegovoj vlastitoj ćeliji; bio je mračan i prljav kao i svi drugi prozori i ništa se iza njega nije vidjelo. Neko je vri­jeme promatrao prozor broja 402, ali je isto tako vidio samo slijepo, rešetkama prekrito prozorsko sta­klo. Broj 402 nisu izgleda izvodili na šetnju, niti na brijanje ili saslušanja; Rubašov nije nijednom čuo da ga izvode iz ćelije.

Šutke, sporo išli su dvorištem u krug. Rip van Winklove usne zarasle u sijedu dlaku jedva su se pri­mjetno micale; nešto je mrmljao sebi u bradu što Rubašov isprva nije razabirao; tada je vidio da starac ispod glasa i neprekidno pjevuši napjev Internacionale. Rip van Winkle sasvim sigurno nije bio lud, ali je u toku sedam tisuća dana i noći svog tamnovanja vje­rojatno postao malo osebujan. Rubašov ga je proma­trao iskosa i nastojao zamisliti Što je to značilo biti dva desetljeća odrezan od svijeta. Pred dvadeset go­dina automobili su bili rijetki i neobičnih oblika, nije bilo radija, a imena današnjih državnih glavara bila su

109

nepoznata. Nitko nije ni naslućivao nove masovne po­krete i velike političke preokrete; kao ni krivudave to­kove i zbunjujuće etape kroz koje je morala proći Država Revolucije — tada se vjerovalo da vrata u uto­piju stoje otvorena i da smo na pragu blještave bu­dućnosti čovječanstva...

Rubašov je morao priznati samom sebi da ni uz krajnji napor svoje mašte nije mogao zamisliti du­ševno stanje svog susjeda, unatoč svojoj izvježbanosti u vještini mišljenja tuđim mozgom. Kod Ivanova, kod Vrhovnog, čak i kod oficira s monoklom uspijevalo mu je to bez napora; kod Rip van Winkla ne. Proma­trao ga j© sa strane; starac je upravo bio okrenuo glavu prema njemu i nasmiješio mu se, pridržavajući objema rukama sivi pokrivač oko ramena; hodao je brzim koračićima uz njega i jedva čujno pjevušio na­pjev Internacionale.

Kad su ih odveli natrag u zgradu, starac se još jednom osvrnuo na vratima svoje ćelije i kimnuo Ru­bašovu; oči mu zatreptaše uz najednom promijenjen izraz, pun straha i beznadnosti; Rubašovu se učini kao da mu je starac htio nešto doviknuti, ali ključar je već zalupio vratima ćelije. Cim su Rubašova zatvorili u njegovu ćeliju, odmah je prišao zidu koji ga je di­jelio od broja 406; ali Rip van Winkle je šutio ne od­govarajući na njegovo kucanje. Zato je 402, koji ga je vidio s prozora, htio da čuje sve, pa i najsitnije poje­dinosti o šetnji; pucao je od znatiželje, i Rubašov ga je morao obavijestiti kako je mirisao zrak, da li je bilo hladno ili samo svježe, da li se na hodniku sreo s drugim zatvorenicima i da li je možda ipak uspio iz­mijeniti nekoliko riječi s Rip van Winklom. Rubašov je strpljivo odgovarao na sva pitanja; osjetio se po­vlaštenim u usporedbi s 402 koga nisu nikad izvodili na šetnju, sažalio mu se i gotovo je osjetio grižnju savjesti.

Narednog dana i dan za tim Rubašova su izveli na šetnju, uvijek u isti sat nakon podjele doručka; Rip van Winkle i dalje mu je bio par u vrtuljku. Polako su jedan uz drugoga koračali u krug, obojica umotani u

110

pokrivače i šuteći — Rubašov zaronio u misli, pogle­davajući s vremena na vrijeme pažljivo kroz cviker na druge zatvorenike i prozore na zgradi; starac, sve obrasliji sijedim dlakama i uz svoj dječje blagi smi­ješak, pjevušeći svoju vječnu pjesmu.

Sve do treće zajedničke šetnje nisu izmijenili niti jednu riječ, premda je Rubašov i sam vidio da stražari ne shvaćaju suviše ozbiljno zabranu razgovora i da drugi parovi u vrtuljku gotovo neprestano razgova­raju; pritom, dakako, nisu okretali glave jedan prema drugome, gledali su ukočeno pred sebe i razgovarali zatvorskom, Rubašovu poznatom tehnikom, gotovo ne pokrećući usne.

Trećeg dana ponio je Rubašov sa sobom blok za bilješke i olovku; blok mu je virio iz desnog vanjskog džepa jakne. Poslije desetak minuta starčev je pogled slučajno zapeo za njega; oči su mu zasjale. Potajno je pogledao stražare koji su stajali nasred vrtuljka, ži­vahno razgovarajući i ne zanimajući se izgleda za za- tvorenike; tada je hitrom kretnjom izvukao iz Ru- bašovljeva džepa blok i olovku i počeo nešto pisati pod zaštitom svog zvonolikog pokrivača. Brzo je to završio, otrgnuo list i gurnuo ga Rubašovu u ruku, zadržavši međutim blok i pišući dalje. Utvrdivši da stražari uopće ne haju za njih, Rubašov baci pogled na list. Na njemu nije ništa pisalo nego se nalazio samo jedan crtež — iznenađujuće precizna zemljopisna kar­ta zemlje u kojoj su se nalazili, s naznakom najvažnijih gradova, gora i rijeka i sa zastavom u sredini koja je nosila službeno znamenje Revolucije, veliko i jasno.

Nakon pola kruga, 406 je otrgnuo novi list i gurnuo ga Rubašovu u šaku. Na njemu je opet bio isti crtež, potpuno jednako označena karta Domovine Revolu­cije. Broj 406 ga pogleda, očekujući dojam sa smiješ­kom. Rubašov se malo zbuni pod njegovim pogledom i promrmlja nešto što je trebalo izražavati priznanje. Starac kimnu glavom i namignu mu.

— Mogu to i zatvorenih očiju — reče. Rubašov potvrdi glavom. — Ne vjerujete mi — odvrati starac smiješeći se — ali ja sam to vježbao dvadeset godina.

111

Bacio je hitro pogled prema stražarima, zatvorio oči i započeo, ne mijenjajući korak, crtati novi list pod svojim zvonom od pokrivača. Čvrsto je stisnuo oči i ukočeno podigao bradu pokrivenu prosijedim če­kinjama kao slijepci u hodu. Rubašov se zabrinuto osvrnuo na stražare nadzornike; bojao se da se starac >ne spotakne ili ne ispadne iz reda. Ali nakon pola kruga crtež je bio gotov, nešto drhtaviji od drugih, ali jednako točan; jedino je znak na zastavi nasred zemlje ispao nešto prevelik.

— Vjerujete li mi sada? — prošaputa 406 uz sretan osmijeh. Rubašov kimnu glavom. Odmah zatim starče­vo se lice smrači; Rubašov opet prepozna izraz straha koji je obuzimao starca svaki put prije zatvaranja u ćeliju.

— Ništa to ne vrijedi — prišapnu Rubašovu. — Ja sigurno neću nikada vidjeti tu zemlju. Stavili su me na krivi vlak.

— Kako to? — upita Rubašov.Rip van Winkle nasmiješi mu se blago i tužno. — Pri

odlasku doveli su me na krivi kolodvor — odgovori — i mislili su da nisam ništa primijetio. Nemojte nikome reći da to znam — prošapta i lukavo namignu na stražare.

Rubašov potvrdi glavom. Odmah zatim odjeknuo je zvižduk kojim se označavao kraj šetnje.

Prolazeći kroz ulazna vrata imali su još jedan tre­nutak bez nadzora. Oči broja 406 ponovo su gledale bistro i prijateljski:

— Vama se možda isto dogodilo? — upitao je Ruba­šova suosjećajno.

Rubašov kimnu glavom.— Ne smije se izgubiti nada — kad tad dospjet

ćemo tamo ... — reče Rip van Winkle, pokazavši na zgužvanu kartu u Rubašovljevoj ruci.

Nakon toga gurnu olovku i blok Rubašovu natrag u džep. Već na stubištu ponovo je pjevušio za sebe svoju vječnu pjesmu.

112

6.

Tri dana prije isteka roka što ga je Ivanov odredio Rubašovu se pri podjeli večere učinilo da nešto neobi­čno lebdi u zraku. Nije mogao objasniti taj osjećaj; podjela večere prošla je mehanički kao i uvijek, sjetna melodija povečerja razlegla se točno u propisano vri­jeme; Rubašovu se ipak činilo da u zraku ima neke napetosti. Možda ga je jedan od dežurnih raznosača obroka pogledao drukčije nego inače .— za nijansu značajnije; možda je glas starog ključara imao poseban prizvuk. Rubašov nije bio siguran, ali nije bio u stanju da radi; osjećao je živčanu napetost, kao što reuma- tičari osjećaju da se priprema oluja.

Poslije mirozova provirio je na hodnik; žarulje koje nisu dobivale dovoljno struje i gorjele Su samo s pola snage — osim što su bile prekrivene upljuvcima muha— bacale su kao i uvijek blijedu svijetlost na kamene ploče poda, a tišina na hodniku kao da je toga dana bila još potpunija i beznadnija nego inače. Rubašov prilegnu na ležaj, ustade opet, prisili se da napiše neko­liko redaka, ugasi cigaretu i pripali novu. Pogleda dole u dvorište; ojužilo je, snijeg je omekšao i uprljao se, bilo je oblačno; po kruništu zida nasuprot vojnik na straži s puškom i bajunetom odbrojavao je svojih sto koračaja. Još je jednom virnuo kroz kontrolku na hod­nik: tišina, pustoš i svijetlost žarulja.

Protiv svog običaja i unatoč kasnom satu, Rubašov započe razgovor s 402. — Spavate li — pokuca.

Neko vrijeme nije se čulo ništa i Rubašov počeka, osjećajući razočaranost koje se nije sramio. Tada stiže odgovor — tiše i sporije nego što je bio običaj broja 402:

— Ne. Osjećate li i vi?— Da li osjećam što? — upita Rubašov. Disanje

mu oteža; spustio se na ležaj i kucao cvikerom.Opet je 402 oklijevao neko vrijeme. Zatim otkuca

— tako prigušeno da je zvučalo kao da želi govoriti naročito blagim glasom:

113

— Bolje vam je da spavate.Riibašov je nepomično ležao na svom ležaju i bilo

ga je stid što je 402 najednom mogao govoriti s njime tako pokroviteljski. Ležao je nauznak u tami, proma­trajući cviker koji je napola podignutom rukom držao uza zid. Vani na hodniku vladala je tako duboka tišina, da mu se činilo da mu šumi u ušima.

Odjednom pokuca opet na zidu:— Čudno — da ste to odmah osjetili...— Osjetio što? Govorite! — pokuca Rubašov i

prisjednu na ležaju.Kao da se 402 premišljao ... Nakon kraćeg oklije­

vanja otkucao je:— Noćas se uklanjaju politička razmimoilaženja...Rubašov je shvatio. Sjedio je naslonjen na zid, u

mraku, i čekao hoće li još što čuti. Ali 402 nije ništa više rekao. Poslije nekog vremena pokuca Rubašov:

— Smaknuća?— Da — lakonski odvrati 402.— Kako znate? — upita Rubašov.— Od Zečje Usne.— Koji sat?— Ne znam. — Zatim, nakon stanke — Uskoro.— Znate imena? — upita Rubašov.— Ne — odgovori 402. Ali nakon ponovne stanke

doda:— Vaše društvo. Politička razmimoilaženja.Rubašov opet prilegnu i počeka. Poslije nekog vre­

mena nataknu cviker, a zatim je i dalje nepomično ležao sklopivši ruke pod glavom. Izvana se nije čulo ništa. Svaki pokret u zgradi bio je zamro, zaleđen u tami.

Rubašov nije još nikad prisustvovao smaknuću — osim za dlaku, vlastitom; ali to je bilo davno, još za vrijeme Građanskog rata. Nije mogao sasvim zamisliti kako se to isto odigrava u redovitim okolnostima, kao normalna rutina. Znao je otprilike da se strijeljanja vrše noću, u podrumima, i da prijestupnika usmrćuju hicem u zatiljak; ali koje su pojedinosti toga, to nije

114

znao. Smrt u Pokretu nije bila nimalo tajanstvena, nije imala ničeg romantičnog. Bila je logična posljedica, činilac s kojim se računalo i koji je imao prilično apstraktne značajke. A i govorilo se o smrti rijetko, i skoro se nikad nisu upotrebljavale riječi »strijeljanje« ili »smaknuće«; uobičajeni je izraz bio »fizička likvida­cija«. Izraz »fizička likvidacija« je opet izazivao samo jednu jedinu stvarnu predodžbu: prestanak političkog djelovanja. Sam čin umiranja bio je tehnička pojedi­nost koja nije mogla pobuditi zanimanje; smrt kao činilac logične jednadžbe izgubila je svaku prisno-tje- lesnu značajku.

Rubašov je gledao kroz cviker u tamu. Je li postupak već u toku ili tek predstoji? Bio se izuo i skinuo čarape; gola stopala na drugom kraju pokrivača stršala su bjelasajući u mraku. Muk je bivao sve neprirodniji. To nije bila odsutnost zvukova koja je djelovala umi- rujuće; bila je to tišina koja je progutala i ugušila sve zvukove, nategnuta i vibrantna poput razapete kože. Rubašov pogleda gola stopala i pomigolji nožnim prsti­ma. Bilo je to groteskno i sablasno, kao da su bjelasava stopala živjela vlastitim životom. Snažnije nego ikada prije postao je svjestan vlastitog tijela, osjećajući mlaki dodir pokrivača po nogama i pritisak sklopljenih dla­nova pod zatiljkom. Gdje se odigravalo fizičko likvidi­ranje? Imao je nejasnu predodžbu da se to odigrava dole, ispod stubišta koje počinje kraj brijačnice i vodi naniže. Osjetio je miris Gletkinova kožnog opasača i čuo kako mu škripi uniforma. Što on kaže žrtvi prije toga? »Okrenite se licem prema zidu«? Ili joj govori »ti«? Ili kaže: »Ne bojte se, neće boljeti«? Možda puca bez upozorenja, dok još hodaju, odostrag — ali žrtva se sigurno neprestano osvrće. Možda sakrije pištolj u rukav, kao zubar kliješta? Možda su i drugi prisutni? Da li bulje? Pada Ii žrtva prema naprijed ili na leđa? Uzvikne li nešto? Možda se mora još jedanput pucati u nju da se do tuče.

Rubašov je pušio i promatrao prste na nogama. Bilo je tako tiho da je na cigareti koja je izgarala čuo pucketanje papira. Duboko je potegnuo dim. Glupost,

115

reče sebi. Glupost, zabavna literatura, jeftina fantazija. Zapravo nije nikada vjerovao u tehničku realnost »fizi­čke likvidacije«. Smrt je apstrakcija — osobito vlastita. Vjerojatno je sad već sve gotovo, a što je gotovo nema realnosti. Bilo je mračno i tiho, a i 402 nije više kucao.

Poželio je da netko vani krikne da bi razbio tu ne­prirodnu tišinu. Uvukao je zrak i primijetio da već dugo u nosnicama ima miris Arlove. I cigarete su mirisale na nju; u torbi je nosila kožnu tabakeru i sve su cigarete iz te tabakere imale miris pudera i njenog tijela. Još je uvijek vladala tišina. Samo je ležaj lagano škripao kad bi se Rubašov pomaknuo.

Upravo je htio ustati i zapaliti još jednu cigaretu kad se sa zida uz njega začulo kucanje.

— Dolaze — glasila je poruka.Rubašov osluhnu. Čuo je samo svoje bilo kako tuče

u žilama i ništa drugo. Čekao je. Tišina je postala još napetija, zagonetnija. On skinu cviker i pokuca:

— Ništa ne čujem...Dosta dugo 402 nije odgovarao. Najednom je poku­

cao, glasno i oštro:— Broj 380. Šalji dalje.Rubašov se brzo uspravi. Shvatio je: tu su poruku

prenijeli susjedi broja 380 kucanjem kroz jedanaest će­lija. Stanovnici ćelija 382 do 402 stvorili su, u muku i tami, zvučnu štafetu. Bili su bespomoćni, zatvoreni me­đu svoja četiri zida; to je bio njihov način solidarnosti. Rubašov skoči s ležaja, potaplca bos do drugog zida, stade uz kiblu i otkuca broju 406:

— Pažnja. Broj 380 ide sada na strijeljanje. Šalji dalje.

Osluhnuo je; kibla je zaudarala; njena isparenja istisnula su miris Arlove. Nije bilo odgovora. Rubašov žurno otapka natrag k ležaju. Ovog puta nije pokucao cvikerom nego golim člancima:

— Tko je 380?Opet nije bilo odgovora. Rubašov shvati da se 402,

kao i on sam maločas, kreće poput njihala između zidova svoje ćelije. U jedanaest ćelija, lijevo od njega,

116

stanovnici su jednako bešumno, bosi, žurili od zida do zida. Sad se 402 vratio svome zidu i javio:

— Čitaju mu presudu. Šalji dalje.Rubašov ponovi svoje ranije pitanje:— Tko je 380?Ali 402 je već nestao. Bilo je besmisleno kucati

Rip van Winklu, ali Rubašov svejedno otkuca na zid do kible predavši tako poruku; pokretao ga je nejasan osjećaj dužnosti, osjećaj da se lanac ne smije prekinuti. Blizina kible tjerala ga je na povraćanje. Pohita bosim nogama ležaju i pričeka. Izvana se još uvijek nije čuo ni glasak. Samo sa zida je opet doprlo:

— Viče u pomoć.— Viče u pomoć — otkuca Rubašov prema broju

406. Osluhnu. Nije se Čulo ništa. Rubašov se bojao da će morati povratiti kad se idući put približi kibli.

— Vođe ga. Viče i otimlje se. Šalji dalje — kucao je 402.

— Kako se zove? — hitro otkuca Rubašov, još prije nego je 402 dokraja završio poruku. Ovog puta je dobio odgovor:

— Bogrov. Opozicionar. Šalji dalje.Rubašovu najednom otežaše noge. Dok se žurio bo­

sim nogama prema zidu s kiblom, osjećao je da mu koljena klecaju. Naslonio se na zid i otkucao slaboum- nom starcu s druge strane:

— Mihael Bogrov, bivši mornar s oklopnjače Po­temkin, zapovjednik istočne flote, nosilac prvog revo­lucionarnog odlikovanja. Vode ga na strijeljanje.

Obrisao je znoj s čela, načas povratio u kiblu i dovršio poruku:

— Šalji dalje.Nije mu dokraja uspjelo dozvati u sjećanje Bogrov-

ljevo lice, ali je vidio obrise njegovog divovskog stasa, nezgrapno obješene ruke, sunčane pjege na širokom, plosnatom licu s malo prćastim nosom. Nakon 1905, u izgnanstvu, stanovali su u istoj sobi i Rubašov ga je tada naučio čitati, pisati i osnove povijesnog gledanja; otad mu je Bogrov, gdje god se Rubašov nalazio, točno

117

svakih šest mjeseci slao rukom napisano pismo, koje je uvijek završavalo istim riječima:

»Tvoj do groba vjerni drug Bogrov«.— Prolaze — pokuca 402 žurno i tako glasno da

je Rubašov, koji je još stajao pored kible naslonjen glavom na zid, čuo to preko cijele ćelije... — Stati na okno. Bubnjati. Šalji dalje.

Rubašov se ukruti. Otkuca poruku broju 406 — Stati na okno. Bubnjati. Šalji dalje. — Otapka kroz mrak do vrata ćelije i počeka. Na hodniku su tmurno svijetlile žarulje, kao i uvijek. Nije se čulo ništa, kao 3 uvijek. j

Za nekoliko trenutaka zakucalo je na njegovu zidu— sada. — Niz hodnik se, muklo i tiho, razlijegalo prigušeno bubnjanje. Nije se udaralo ni tuklo; ljudi u svojim ćelijama, od 380 do 402, koji su stvorili zvučni lanac a sada stajali iza vrata ćelija obrazujući špalir, proizvodili su vrlo vjerno zvuk prigušenog bubnjanja koji vjetar donosi iz daljine. Rubašov je stajao, priti­snuvši oko na kontrolku i uključio se u zbor tako da je objema rukama brzo i ritmički udarao u betonska vrata. Na njegovo iznenađenje mukli se val prenio i nadesno na broj 406 i dalje; Rip van Winkle mora da je, dakle ipak shvatio; i on je bubnjao. Slijeva, još uvijek podalje, s onu stranu granice svog vidokruga, istodobno je začuo štropot željeznih vrata što su se razmicala klizeći po svom žlijebu. Bubnanje slijeva ne­što se pojačalo; Rubašov je znao da su otvorili željezna vrata koja su odvajala krilo samica od običnih ćelija. Zazveckao je svežanj ključeva, sada su ponovo zatvarali željezna vrata, odmah se zatim jasno i sve bliže čuo zvuk povlačenja i pomicanja po kamenom podu. Bub­njanje slijeva muklo se razlijegalo, bez prekida i sve snažnije. Rubašovljevo vidno polje, ograničeno ćelijama401 do 407, još bijaše prazno. Povlačenje, pomicanje i neka škripa po kamenim pločama poda brzo se pribli­žavalo, sada je čuo i stenjanje i tiho jecanje poput dječjeg plača. Koraci se ubrzaše; bubnjanje slijeva ne­što se utiša a zdesna postade glasnije.

Rubašov je bubnjao. Izgubio je osjećaj vremena i sadašnjosti, čuo je samo mukli tam-tam prašumskih

118

bubnjeva; možda su to majmuni stajali za vratima ka­veza, udarali se u grudi i bubnjali; Rubašov se pripio okom uz kontrolku, ljuljajući se ritmički na vršcima prstiju dok je bubnjao. Kao i prije, vidio je samo odsta­jalo žućkasto svjetlo žarulja na hodniku; ništa se drugo nije vidjelo osim betonskih vrata od broja 401 do 407, ah bubnjanje postade još glasnije a ona škripa i jecanje začuše se još bliže. Najednom u njegovo vidno polje uđoše polumračni likovi: eto ih. Rubašov prestade bu­bnjati i zapilji se. Čas zatim već su promakli.

Što je vidio u tih nekoliko trenutaka, Rubašov nije točno znao — ni dok je to doživljavao niti kasnije. Dvije slabo osvijetljene pojave prošle su mimo, dva čovjeka u uniformi krupna i nejasna, vukući trećeg među sobom uhvativši ga pod pazuhom. Lik u sredini visio je u njihovim rukama mlitavo opušten, ali u isti mah ukočen poput lutke, otegnut, lica okrenuta podu, uleknuta hrpta. Noge su se vukle po podu; cipele, čije su kapice strugale po kamenim pločama, pro­izvodile su onaj škriputavi zvuk što ga je Rubašov izdaleka čuo. Sa lica okrenutog kamenom podu, razja­pljenih usta, visili su čuperci prosijedih dlaka; bilo je orošeno znojem; iz usta je niz bradu curio tanak mlaz sline. Pošto su ga odvukli iz Rubašovljevog vidokruga, i dalje desno hodnikom, stenjanje i jecanje se malo pomalo izgubilo; dopiralo je još samo poput daleke jeke koju su tvorila tri vapeća, otegnuta samoglasnika: u — a — o. Ali prije nego su na kraju hodnika, nasu­prot brijačnice, skrenuli iza ugla, Bogrov dvaput zaurla i sada je Rubašov čuo ne samo samoglasnike nego i cijelu riječ: bilo je to njegovo ime, čuo ga je jasno: Ru — ba — šov!

Zatim, u jednom času, opet zavlada tišina. Izvan ćelija gorjele su žarulje, kao i uvijek; hodnik je bio pust, kao i uvijek. Samo sa zida prema broju 406 čulo se kucanje — usajte prezreni na svijetu...U

Rubašov je opet bio na svom ležaju a da nije znao kako je tamo dospio. Još su mu u ušima odjekivali bubnjevi, ali tišina je sada bila prava — prazna i lišena

119

napetosti. Broj 402 vjerojatno je već zaspao. Bogrov, ili ono Što je ostalo od njega, nije vjerojatno više bio među živima.

»Rubašov — Rubašov!« Taj posljednji krik sa svim nijansama i prijevojima glasa neizbrisivo mu se urezao u slušno pamćenje. Vidna je slika bila manje oštra. Još i sad mu je bilo teško poistovjetiti s Bogrovom onu pojavu nalik na voštanu lutku, mokra lica i krutih nogu što su se vukle po podu, koju su za onih nekoliko trenutaka provukli kroz njegov vidokrug. Tek se kasni­je sjetio sijedih dlaka. Što su prije toga učinili s Bogro­vom? Što su učinili s nekadašnjim mornarom, kasnijim zapovjednikom flote, da mu izvuku iz grla takve dječje jecaje? Je li i Arlova tako jecala kad su je vukli hodnikom?

Rubašov prisjede na ležaju, naslonivši čelo na zid iza kojega je spavao 402; bojao se da će morati ponovo povraćati. Nikad prije nije zamišljao smrt Arlove uz takve pojedinosti. Bio je to dotada apstraktan proces; ostavio je za sobom osjećaj oštre nelagodnosti, ali on još nije posumnjao u logičku ispravnost vlastitog po­stupka, u svoje pravo sa stanovišta revolucionarnog morala. Sada, uz mučninu koja mu je potresala utro­bom, od koje se njihao ležaj a hladan znoj izbijao na čelo, njegov mu se prijašnji način mišljenja pričini kao duševna bolest. Bogrovljevi jecaji, koji su bili i jecaji Arlove, rušili su sada svaku logičku jednadžbu. Dotada je Arlova bila činilac te jednadžbe, relativno beznačajan u usporedbi s onim što je bilo na kocki.

Ali jednadžba nije više stajala. Predodžba o tome kako se noge Arlove u cipelama s visokom petom vuku po hodniku razbila je matematičku ravnotežu. Bezna­čajan činilac narastao je do Neizmjernog i Apsolutnog; Bogrovljevi jecaji neljudski zvuk glasa koji je izvikivao njegovo ime, mukli zvuk bubnjanja šumili su mu u ušima; prigušili su slabašan tanki glas logičke jedna­džbe, prekrili ga kao što huka valova koji se razbijaju guši zvuk utopljenikovog krkljanja.

Iscrpljen, Rubašov je sjedeći zaspao, oslonivši gla­vu na zid i sa cvikerom pred sklopljenim očima.

120

7.

Zastenjao je u snu. Vrati se san o njegovom prvom hapšenju. Ruka koja mu je mlitavo visjela s ležaja trzala se tražeći otvor rukava na kućnom ogrtaču; če­kao je da ga oslobodi udarac kundakom pištolja, ali on nije uslijedio.

Umjesto toga probudio se, jer je netko upalio svje­tlo u njegovoj ćeliji. Neka je prilika stajala uz ležaj i gledala ga odozgo. Rubašov je odspavao jedva četvrt sata, ali mu je poslije onog sna trebalo nekoliko minu­ta da dođe sasvim k sebi. Žmirkao je od jakog svjetla, a svijest mu se mučno probijala kroz uobičajene pret­postavke, kao da mora obaviti neki naređeni ritual. Nalazio se u ćeliji; ali ne u Neprijateljskoj zemlji — to je samo sanjao. Bio je, dakle, slobodan — ali slika Vrhovnog u boji nestala je sa zida, a tamo se preko nalazila kibla. Osim toga, Ivanov je stajao uz ležaj i otpuhivao mu dim cigarete u lice. Zar je i to sanjao? Ne, Ivanov je bio stvaran, kibla je bila stvarna. Nalazio se u domovini, ali domovina se pretvorila u Neprija­teljsku Zemlju; a Ivanov, koji mu je nekada bio prija­telj, sada je isto tako bio neprijatelj; a ni jecanje Arlove nije bio san. Ali ne, nisu to Arlovu nego Bogrova odvu­kli mimo kao voštanu lutku; druga Bogrova, do groba vjernog, i on je izvikivao njegovo ime, Rubašovljevo ime; ni to nije sanjao. Arlova je, međutim, rekla: »Sa mnom možete činiti što hoćete ...«

— Je li ti slabo? — upita Ivanov.Žmirkajući, zaslijepljen svjetlošću, Rubašov podig­

nu pogled prema njemu. — Dodaj mi kućni ogrtač — reče.

Ivanov ga je promatrao. Desna polovica Rubašovlje- va lica bila je otečena. — Hočeš konjaka? — upita Ivanov. Ne čekajući odgovor, odšepao je do kontrolke i viknuo nešto u hodnik. Žmirkajući, Rubašov ga je pratio očima. Ošamućenost ga nije nikako ostavljala. Bio je budan, ali je gledao, slušao i mislio kroz koprenu magle.

— Jesu li i tebe uhapsili? — zapita.

121

— Ne — odgovori Ivanov svojim mirnim glasom.— Došao sam te posjetiti. Mislim da imaš groznicu.— Daj mi cigaretu — reče Rubašov. Povukao je

nekoliko dubokih dimova i pogled mu se razbistrio. Opet se opružio na ležaju, pušeći i gledajući u strop. Vrata ćelije otvoriše se i ključar unese bocu konjaka i čašu. Ovog puta to nije bio onaj starac, nego mršavi uniformirani mladić s naočalima u čeličnom okviru. Vojnički je pozdravio Ivanova, uručio mu bocu s ča­šom i zatvorio za sobom vrata ćelije. Na hodniku odje- knuše njegovi koraci.

Ivanov sjednu na rub ležaja i natoči čašu. — Pij — reče. Rubašov iskapi čašu. Razišla mu se magla u glavi; osobe i događaji — prvo i drugo hapšenje, Arlova, Bogrov, Ivanov — središe se u vremenu i prostoru.

— Imaš li bolove? — upita Ivanov.— Ne — odgovori Rubašov. Još jedino nije shvaćao

što Ivanov hoće u njegovoj ćeliji.— Obraz ti je otekao. Vjerojatno imaš i malu

groznicu.Rubašov ustade s ležaja, pogleda kroz kontrolku na

hodnik koji je ležao pust i prazan i prošeta nekoliko puta ćelijom amo tamo. Nakon toga zaustavi se pred Ivanovom koji je sjedio na ležaju, spokojno otpuhujući kolutove dima.

— Što tražiš u mojoj ćeliji? — upita Rubašov.— Došao sam da porazgovaram s tobom — odgo­

vori Ivanov. — Lezi i popij još jedan konjak.Rubašov ga ironično pogleda kroz cviker. — Dosad

sam — odvrati — bio sklon pretpostavci da imaš po­štene namjere. Od noćas znam da si svinja. Iziđi iz ćelije.

Ivanov se ne pomaknu. — Budi ljubazan pa obra­zloži svoju tvrdnju — reče.

Rubašov se nasloni na zid prema broju 406, spusti­vši pogled prema Ivanovu. Ivanov je dalje mirno pušio.

— Točka jedan — otpoče Rubašov — znao si za moje prijateljstvo s Bogrovom. Zato si se postarao da Bogrova — odnosno ono što ste od njega učinili — provedu mimo moje ćelije kao zastrašujući primjer.

122

Da budeš sasvim siguran da mi ne izmakne ta predsta­va, potajno se pušta u opticaj obavijest o predstoje­ćem smaknuću Bogrova, uz pretpostavku da će mi to moji susjedi najaviti kucanjem, što se zaista i događa. Kao dodatna finesa režije, Bogrova, u trenutku kad polazi na svoj posljednji put, obavještavaju da sam i ja ovdje — kao druga pretpostavka da će ga taj zadnji šok navesti da mi se glasno javi; do čega isto dolazi. Svrha je čitavog tog manevra da se mene omekša. U kritičnom se času tada pojavljuje spasilac u liku druga Ivanova s bocom konjaka pod rukom. Dirljiva pomir­ba, padamo jedan drugome u zagrljaj, izmjenjujemo sentimentalne uspomene iz rata i usput potpisujemo zapisnik s mojim priznanjem. Nakon čega zatvorenik zaspe kao janje, a drug Ivanov na vršcima prstiju napu­šta ćeliju s potpisanim zapisnikom u džepu, i za neko­liko dana slijedi blistavo unapređenje ... A. sada, molim te, odlazi.

Ivanov se ne pomaknu. Odbijao je dimove i smiješio se, otkrivajući zlatne zube. — Zar zbilja misliš da su moje metode tako primitivne? — upita. — Točnije re­čeno, zar zbilja misliš da sam tako loš psiholog?

Rubašov slegnu ramenima. — Tvoji mi se trikovi gade. Ne mogu te izbaciti iz ćelije. Ako u tebi ima još i trunka časti, ostavi me sad na miru. Ti ne možeš zamisliti koliko mi se vi svi gadite.

Ivanov dohvati čašu, natoči je i iskapi jednim gutlja­jem. —Evo moj prijedlog — reče. •— Sad me pusti da govorim pet minuta a da me ne prekidaš, i slušaj trijezno što imam da kažem. Ako nakon tih pet minuta još uvijek budeš htio da odem, ja ću otići.

— Slušam — reče Rubašov. Stajao je nasuprot Iva­nova naslonivši se na zid i pogledao na sat.

— Kao prvo •— započe Ivanov — da ti razbijem svaku moguću sumnju ili iluzije: Bogrov je stvarno strijeljan. Kao drugo, on je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru i na kraju je nekoliko dana mučen. Ako ovu moju obavijest ponoviš u toku javnog procesa, ili otku­caš svojim susjedima, sa mnom je gotovo. O razlozima zašto se tako postupilo s Bogrovom govorit ćemo ka­

123

snije. Kao treće, on je namjerno sproveden mimo tvoje ćelije i namjerno obaviješten o tvojoj prisutnosti ovdje. Kao četvrto, taj svinjski trik, da se poslužim tvojim izrazom, nisam izveo ja nego moj kolega Gletkin, bez mojeg znanja i protiv mojih, izričitih naređenja.

Zastao je. Rubašov je stajao naslonjen na zid i šutio.

— Ja tu grešku ne bih nikada počinio — nastavi Ivanov — ne zato da poštedim tvoje osjećaje, nego zato što se takve metode protive mojoj taktici i mojem poznavanju tvoje psihologije. Ti si u posljednje vrijeme pokazao znakove humanitarnih skrupula i sličnih senti­mentalnosti. Osim toga, još nisi probavio onu stvar s Arlovom. Zbog toga bi scena s Bogrovom samo poja­čala tvoju depresiju i moralističke sklonosti ■— to je jasno kao dvaput dva; jedino je takav psihološki ma- mlaz kao Gletkin mogao učiniti takvu grešku. Već deset dana probija mi Gletkin uši tražeći da na tebe primije­nimo čvrste metode. On te ne trpi zato što si mu, prvo, pokazao rupe na svojim čarapama, i drugo jer je nau­čen da ima posla sa seljacima... Toliko da se razjasni slučaj Bogrov. Konjak sam dao da donesu zato što nisi bio sasvim pri sebi kad sam ušao amo. Meni nije u interesu da te opijem. Nije mi u interesu da te izložim moralnim šokovima. Sve bi te to samo još dublje otje­ralo u tvoju moralnu egzaltaciju. Ti si meni potreban trijezan i logičan. Moj je jedini interes da logično do­misliš svoj slučaj. A kada sve razmisliš dokraja — onda, i samo onda, kapitulirat ćeš ...

Rubašov slegnu ramenima, ali prije nego je mogao nešto reći upade mu Ivanov u riječ:

— Znam da si uvjeren da nećeš kapitulirati. Odgo­vori mi samo na jedno pitanje: ako bi se uvjerio u logičku nužnost i objektivnu ispravnost svoje kapitu­lacije — da li bi to onda učinio?

Rubašov je šutio. Nejasno je osjećao da je razgovor skrenuo u pravcu koji nije smio dopustiti. Prvotnih je pet minuta prošlo a Ivanova nije izbacio. Već je samo to, učinilo mu se, izdaja prema Bogrovu — i Arlovoj i Richardu i malom Lowyju.

124

— Pusti me na miru — odvrati. — To nema nikak­vog smisla. — Najednom primijeti da već duže vremena hodamo amo-tamo po ćeliji pred Ivanovom.

Ivanov je nepomično sjedio na ležaju. — Vidim po tvom tonu — reče — da si uvidio svoju zabludu u pogledu moje uloge u slučaju Bogrova. Zašto onda ostaješ pri tome da ja odem? Zašto ne odgovaraš na moje pitanje? — nagnuo se malo naprijed i ironično pogledao Rubašova u lice. Tada reče polako i naglaša­vajući svaku riječ — Jer me se bojiš. Jer je način na koji ja mislim i diskutiram i tvoj način, i ti se bojiš odjeka u vlastitoj glavi. Malo je trebalo pa da mi đo- vikneš: bježi od mene, Sotono!

Rubašov ne odgovori. Koračao je amo-tamo pod prozorom, pred Ivanovljenim očima. Osjećao se bespo­moćnim i nesposobnim da se služi jasnim argumentima. Njegov osjećaj krivnje, što ga je Ivanov nazvao mo­ralnom egzaltacijom, nije se mogao izraziti logičkim formulama — on je ležao u području »gramatičke fikci­je«. S druge strane, međutim, morao je samom sebi priznati da je svaka rečenica koju je Ivanov izgovarao zaista izazivala odjek u njemu. Osjećao je da se nikako nije smio upustiti u tu diskusiju. Pričini mu se kao da se nalazi na kosoj plohi niz koju čovjek nezaustavljivo klizi.

— Apage, Satanas! — ponovi Ivanov i natoči sebi još jednu čašu. — U prošlo je vrijeme napast bila tje­lesne prirode. Danas ona poprima lik čistog razuma. Vrednote se mijenjaju. Rado bih napisao crkveno pri­kazanje u kome se Bog i Vrag bore za dušu Svetog Rubašova. Sveti Rubašov se nakon grešnog životnog puta obratio Bogu — Bogu s dvostrukim podvoljkom industrijskog liberalizma i dobrotvornih juha Armije spasa. Sotona je naprotiv mršav, asketa i fanatičan sljedbenik logike. On čita Machiavellija, Ignacija Lo- yolu, Marxa i Hegela; njegova hladnoća i nemilosrdnost prema čovječanstvu potječu iz neke vrste matemati­čkog milosrđa. On je proklet da uvijek čini ono što mu je najodvratnije: da bude koljač, da bi se prestalo s klanjem; da žrtvuje jagnjad, da bi se jagnjad prestala

125

žrtvovati; da šiba ljude knutom, da se nauče jednom oduprijeti biču; da se odriče savjesti u ime više savje­sti; i da požnje mržnju čovječanstva, iako voli čovje­čanstvo, apstraktnom i geometrijskom ljubavlju. Apa- ge, Satanas! Drug Rubašov bi radije bio mučenik. Uvo­dničari liberalne štampe, koji su ga mrzili čitav njegov život, sada će ga nakon smrti proglasiti svecem. On je otkrio svoju savjest, a od savjesti čovjek postaje jed­nako neuporabiv za Revoluciju kao i od podvoljka. Sav­jest je bacil koji proždire mozak dok od sive moždane tvari ne ostane ništa. Sotona je potučen i povlači se— ali sačuvaj bože da bi on Škripao zubima ili bijesno rigao vatru. On sliježe ramenima; mršav je i asketa; vidio je mnoge kako su klonuli i otpuzali iz njegovih redova uz pompozne isprike ...

Ivanov zastade i opet natoči sebi čašu. Rubašov je koračao amo-tamo. Poslije nekog vremena upita:

— Zašto ste smaknuli Bogrova?— Zašto? Zbog podmorničkog pitanja -— odgovori

Ivanov. — Radi se o starom sporu, o problemu tonaže čijeg se početka vjerojatno sjećaš:

— Bogrov je zagovarao gradnju podmornica velike tonaže s velikim radijusom djelovanja. Za isti se novac može izgraditi triput veći broj malih podmornica. Obje su strane navele dobre tehničke argumente. Tehničari su po običaju digli veliku halabuku tehničkim crtežima i algebarskim formulama; ali stvarni je problem ležao na sasvim drugoj razini. Velike podmornice znače na­padački rat i Svjetsku Revoluciju. Male podmornice znače zaštitu obala, to jest obrambenu politiku i odga­đanje Svjetske Revolucije. Ovo drugo je stanovište Vrhovnog i Partije.

— Bogrov je imao mnogo pristaša u admiralitetu i među oficirima Stare Garde. Nije bilo dovoljno mak­nuti ga s puta; trebalo ga je osim toga i diskreditirati. Skovali smo planove za proces na kojem se trebalo razotkriti velikotonaše kao sabotere i izdajice. Već smo bili dotjerali stanovit broj malih inženjera dotle, da su bili spremni da javno priznaju sve što budemo htjeli. Ali Bogrov nije htio surađivati. Do samog kraja dekla­

126

mirao je o velikoj tonaži i Svjetskoj Revoluciji. Bio je dvadeset godina zaostao za vremenom. Nije shvaćao da je konjunktura protiv nas, da Evropa prolazi razdoblje reakcije, da se nalazimo na dnu vala i treba da čekamo dok nas drugi val opet visoko ne podigne. Na javnom suđenju on bi samo izazvao zbrku u glavama mase. Nije nam ništa drugo preostalo nego da ga administra­tivno likvidiramo. Zar ti ne bi učinio isto na našem mjestu?

Rubašov ne odgovori. Prekinu hodanje i opet se nasloni na zid prema broju 406, pored kible. Okružio ga je oblak smrada koji je izazivao mučninu. Skinuo je cviker i pogledao Ivanova crvenim upaljenim očima progonjene životinje.

— Ti ga nisi čuo kako cvili — reče.Ivanov pripali novu cigaretu opuškom stare; val

smrada dospijevao je i do njega.— Ne — odgovori. — Nisam ga čuo. Ali čuo sam i

vidio slične stvari. Što slijedi iz toga?Rubašov ušuti. Nije imalo smisla pokušavati obja­

sniti. Jecanje i potmulo bubnjanje opet mu se poput jeke javilo u ušima. Bilo je beznadno objašnjavati to— kao i zaobljenost grudi Arlove s toplim oštrim vršci- ma. Sve se to nije moglo izraziti riječima. Kako je glasila poruka na brijačevoj ceduljici? »Umri i šuti«.

— Što slijedi iz toga? — ponovi Ivanov. Ispružio je nogu i čekao. Kako nije bilo odgovora, on nastavi:

— Kad bih imao i trunak sažaljenja za tebe, ostavio bih te sada samog. Ali ja nemam ni trunka sažaljenja. Ja pijem; jedno vrijeme živio sam, kao što znaš, od veronala; ali porok sažaljenja uspio sam dosad izbjeći. Uzmi i najmanju dozu i gotov si. Tebi je poznata naša patološka narodna sklonost — oplakivanje čovječan­stva i samog sebe. Naši su se najveći pisci upropastili tim opijem. Do četrdesete, pedesete bili su revolucio­nari — onda su se prepuštali sažaljenju, a svijet ih je proglašavao svecima. Ti, izgleda, težiš za istim i vjeru­ješ da je to kod tebe individualni proces, nešto čega još nije bilo... — Govorio je glasnije puhnuvši pred sebe oblak dima. — Čuvaj se zanosa — reče. — Svaka

127

boca alkohola sadrži izmjerljivu količinu zanosa. Naža­lost, samo malo njih, osobito među našim sunarodnja­cima, primjećuje da su zanosi poniznosti i patnje jedna­ko jeftini kao i kemijski izazvana opijenost. Kad sam se ja probudio iz narkoze i otkrio da mi tijelo prestaje kod lijevog koljena, doživio sam jednu vrst apsolutnog zanosa očajanja. Sjećaš li se predavanja koje si mi onda održao? -— Natočio je sebi još jednu čašu i ispraz­nio je.

— Sve se svodi — nastavi — na slijedeće: Mi nema­mo prava gledati na svijet kao na nekakav metafizički bordel čuvstva. To je prva zapovijed za nas. Sažaljenje, savjest, gađenje, očaj, kajanje i pokora za nas su opaki poroci. Sjesti i hipnotizirano promatrati vlastiti pupak ili, ponizno zavrnuvši očima, ponuditi zatiljak Gletki- novom pištolju — kakvog li zamaranog rješenja! Naj­veća je opasnost za ljude poput nas: odreći se sile, pokajati se i sklopiti mir s vlastitim Ja. Većina velikih revolucionara podleglo je toj napasti, od Spartaka pre­ko Dantona do Dostojevskog; to je klasičan oblik izdaje ideje. Božje su napasti bile uvijek opasnije za čovje­čanstvo od Sotoninih napasti. Sve dok svijetom vlada kaos Bog je anakronizam, a svaki kompromis s vlasti­tom savješću dezerterstvo. Ako ti prokleti unutarnji glas progovori, začepi uši prstima ...

Dohvatio je bocu iza svojih leđa i napunio novu čašu. Rubašov opazi da je boca već poluprazna. I tebi ne bi škodilo malo utjehe, pomisli.

— Najveći prestupnici pred povijesti — nastavi Ivanov — nisu oni tipa Nerona ili Fouchea, nego tipa Gandija i Tolstoja. Gandijev unutarnji glas je djelotvor­nije spriječio oslobođenje Indije od engleskih topova. Prodati se za trideset srebrnjaka je pošten posao; pro­dati se vlastitoj savjesti znači izdati čovječanstvo. Po­vijest je apriorno amoralna; ona nema savjesti. Htjeti povijesno djelovati u stilu nedjeljnih propovijedi, zna­či ostaviti sve po starom; ti to znaš jednako dobro kao i ja. Tebi je poznat golemi ulog s kojim igramo, a ti mi dolaziš i trabunjaš o tome kako je Bogrov jecao...

Ispio je čašu i dodao:

128

— ... ili o grižnji savjesti zbog tvoje debele Arlove.Rubašov je iz starog iskustva znao da Ivanov može

dobro potegnuti; na njegovom se ponašanju nije ništa primjećivalo, jedino je možda govorio nešto naglaše­nije nego prije. Tebi je, izgleda, zaista potrebna utjeha, ponovo pomisli Rubašov, i to možda više nego meni. Prisjeo je na tronožac nasuprot Ivanovu i slušao. Sve to nije mu bilo ništa novo; isto je gledište branio go­dinama, istim ili sličnim riječima. Razlika je bila jedino u tome da je onda te intimne procese, o kojima je Ivanov tako precizno govorio, poznavao samo teoretski; ali sada je vlastitim tijelom iskusio »gramatičku fikci­ju« kao fizičku realnost. Ali, je li iracionalno sad najed­nom postalo prihvatljivo samo zato što ga je on, Ruba­šov, osobno upoznao? Zar je bilo manje potrebno boriti se protiv »mistične opijenosti«, samo zato što ju je on sam okusio? Kad je prije godinu dana poslao Arlovu u smrt, zar su njegove sposobnosti predočavanja bile toliko nerazvijene, da nije mogao slikovito zamisliti pojedinosti njenog smaknuća? Da li bi danas drukčije postupio, samo zato što se u međuvremenu upoznao s tim pojedinostima? Žrtvovanje Richarda, Arlove i ma­log Lowyja bilo je ili ispravno ili neispravno. Ali kakve veze ima Richardovo zamuckivanje, oblik grudi Arlove i zvuk Bogrovljevog jecanja s objektivnom ispravnošću ili neispravnošću same te mjere?

Rubašov se vrati svojoj šetnji po ćeliji. Osjećao je da je sve što je doživio od hapšenja tek predigra; da su ga njegova mozganja dovela u bezizlazni položaj— na prag onoga što je Ivanov nazvao »metafizičkim bordelom« — i da mora čitavo razmišljanje otpočeti iznova. Ali koliko mu je vremena preostajalo za to? Zastao je, uzeo čašu Ivanovu iz ruke i ispio je. Ivanov ga je promatrao.

— Tako mi se više sviđaš — reče Ivanov nasmiješiv­ši se časkom. — Monolozi u obliku dijaloga su korisna ustanova. Nadam se da sam uvjerljivo odigrao ulogu zavodnika. Živa šteta što druga strana nije zastupljena. Ali upravo je to tipično za nju — ne upuštati se nikad u logičke diskusije, nego vršiti prepad na svoje žrtve u

129

trenucima kad su bespomoćno usamljene, i to uvijek pod okriljem rafinirane režije: iz gorućih trnovitih grmova, na primjer, ili s vrhunaca zastrtih oblacima. Posebno se rado žrtva posjećuje u snu. Moraš priznati da su metode velikih moralista nepoštene i teatralne ...

Rubašov nije više slušao. Koračao je amo-tamo i razmišljao da ii bi Arlovu, kad bi još bila živa, danas ponovo poslao u smrt. Taj ga je problem neodoljivo privlačio; kao da se u njemu nalazio odgovor na sva pitanja ... Zastao je pre1 Ivanovom i upitao ga:

— Sjećaš Ji se RaskoJjnikova?Ivanov mu se ironično osmjehnu, — Predviđao sam

da ćemo se prije ili kasnije naći kod Dostojevskog. »Zločin i kazna« ... ti si na najboljem putu da podje- tinjiš i poseniliš .. .

— Čekaj malo, čekaj malo — odvrati Rubašov, kre­ćući se ćelijom u sve većem uzbuđenju. — Dosad su sve bile samo riječi, ali sada se približavamo srži stvari. Koliko se sjećam, problem je u tome da li student Raskoljnjikov ima pravo da ubije staru lihvarku. On je mlad i nadaren; on ima, takoreći, neunovčen ček na život u džepu; ona je stara i potpuno nepotrebna svijetu. Ali jednadžba ipak ne stoji. Kao prvo, okolnosti dovode do toga da on mora počiniti još jedno umorstvo •— to je nepredvidiva i nelogična mrlja koja pada na toliko naizgled jednostavne i logične postupke. Kao drugo, međutim, jednadžba i bez toga ne stoji, jer Raskoljnjikov otkriva da dvaput dva nije četiri ako su matematičke veličine ljudi.

— Tako dakle — reče Ivanov. — Ako želiš čuti moje mišljenje: svaki i posljednji primjerak te proklete knji­ge trebalo bi spaliti. Razmisli jedan čas kamo bi nas odvela ta maglovita humanitarna politika kad bismo je doslovno shvatili; kad bismo se zbilja držali postavke da je pojedinac neprikosnoven, i da nam nije dopušteno upravljati ljudskim životima prema matematičkim pravilima. To bi značilo da zapovjedniku bataljona nije dopušteno žrtvovati jednu patrolu da bi spasio puk; da nama nije dopušteno žrtvovati budale kao što je Bogrov, i da se umjesto toga moramo pomiriti s

130

tim da će za dvije godine nečija flota do temelja razoriti naše luke...

Rubašov mahnu glavom.— Tvoji se primjeri odnose na rat, to jest na izni­

mno stanje.— Od izuma parnog stroja — odvrati Ivanov —

svijet se nalazi u trajnom iznimnom stanju; ratovi i revolucije su samo vidljivi odraz toga. Neovisno od svega toga, tvoj je Raskoljnikov, naravno, budala i prestupnik; ali ne možda zato što slijedi logiku i ubija staricu, nego zato što to čini iz vlastitog interesa. Na­čelo da cilj opravdava sredstvo jest i ostaje jedina maksima političke etike; sve je drugo sentimentalno trabunjanje, od kojeg ne ostaje ništa kad ga čovjek pokuša uhvatiti u šaku... Da je Raskoljnikov ubio staricu po naređenju Partije — na primjer radi osniva­nja štrajkaškog fonda ili ilegalne tiskare — onda bi jednadžba stajala, i roman s tako postavljenim proble­mom koji zavodi u bludnju ostao bi nenapisan, na veliku korist čovječanstva.

Rubašov nije odgovorio. Još ga je uvijek neodoljivo privlačio problem da li bi danas, nakon svega što je proživio posljednjih mjeseci i godina, ponovo poslao Arlovu u smrt. Nije bio u stanju odgovoriti na to pita­nje. Logički je Ivanov imao pravo u svemu što je go­vorio; a nevidljiva druga strana je šutjela, odajući svo­ju prisutnost još samo muklim osjećajem nelagodnosti. I tu je Ivanov bio u pravu: takvim se držanjem »nevid­ljivi protivnik«, koji nikad ne izlazi na otvorenu borbu i vrši prepade samo na bespomoćne žrtve, pokazuje u vrlo sumnjivom svjetlu.

— Ne trpim ideološke nejasnoće — nastavljavao je Ivanov. — U osnovi postoje samo dvije moguće teorije morala, a one se ponašaju kao dva suprotna pola. Jedna je kršćansko-humanistička, a proglašava pojedinca nepovredljivim i tvrdi da su matematička pravila neprimjenjiva na ljudske jedinke. Druga polazi s temeljnog načela da kolektivni cilj opravdava sva sredstva, i ne samo da dopušta nego i nalaže da se pojedinac u svakom pogledu podloži, a ako je nužno

131

i žrtvuje, zajednici kao pokusni kunić, kao žrtveno ja­nje i na bilo koji drugi potreban način. Prvo shvaćanje možemo nazvati antivivisekcijskim moralom, drugo provivisekcijskim. Smušenjaci i diletanti stalno poku­šavaju spojiti ta dva shvaćanja na bilo koji način; u praksi je to nemoguće. Tko god nosi teret moći i odgovornosti, prvom prilikom kad je potrebno donijeti praktičnu odluku otkriva da mora birati; a logika do­gađaja neumoljivo ga tjera onoj drugoj alternativi. Možeš li mi navesti jednu jedinu zemlju koja je, od uvođenja kršćanstva kao državne vjere, provodila do­ista kršćansku politiku? Ne postoji ni jedan primjer. U slučaju nužde — a politika je neprestana nužda — vladari su se uvi jek mogli pozvati na posebne okolnosti, koje su zahtijevale posebne mjere. Otkad postoje naro­di i klase, oni žive u kroničnom stanju obrambene nuž­de, koja ih prisiljava da odgode praktičnu primjenu humanističkih ideala za bolja vremena.

Rubašov pogleda kroz prozor. Otopljeni snijeg bio se iznova smrznuo, a kristali u neravnoj kori ljeskali su se žućkastobijelo. Nasuprot, kruništem zida koračao je gore dole stražar s puškom »na rame«. Nebo je bilo vedro; bio je mlađak; nad mitraljeskim tornjem vidio se dio mliječne staze.

Rubašov slegnu ramenima. — Slažem se — reče — da su humanizam i politika, poštivanje pojedinca i društveni napredak nespojivi. Slažem se da je Gandi propast za Indiju i da krepost pri izboru sredstava dovodi do političke nemoći. U negativnom, mi se slaže­mo. Ali razmisli kamo nas je dovela druga metoda ...

— No — upita Ivanov — kamo?Rubašov protrlja cviker o rukav i pogleda ga kratko­

vidnim očima. — Kakvu svinjariju — reče — kakvu svinjariju smo učinili iz našeg zlatnog doba.

Ivanov se osmjehnu — Slažem se — odvrati vedro.— Ali sjeti se braće Grahka i Saint-Justa i Pariške ko­mune. Veliki revolucioneri prošlosti bili su moraliza­torski diletanti. Bili su puni poštenih namjera i propali su zbog svog diletantizma. Mi smo, naprotiv, dosljedni.

132

— Da — odgovori Rubašov. — Tako dosljedni da smo u interesu pravedne podjele zemlje pustili da nam za samo jednu godinu skapa od gladi pet milijuna seljaka i članova njihovih obitelji. Tako dosljedni da smo, da bi oslobodili čovječanstvo okova najamnog rada, poslali desetak milijuna ljudi na prisilni rad na Arktik i u sibirske prašume — pod okolnostima ravnim onima robova na galijama Starog vijeka. Tako doslje­dni da za rješavanje razmimoilaženja poznajemo samo jedan argument, smrt — bilo da se radilo o podmorni­cama, umjetnom gnojivu ili liniji Partije u Indokini. Naši inženjeri rade neprestano svjesni toga da ih jedan krivi proračun može odvesti na robiju ili stratište; viši činovnici naše državne uprave uništavaju svoje podređene, jer znaju da će ih za najmanju grešku po­zvati na odgovornost i njih same uništiti; naši književ­nici rješavaju rasprave o pitanjima stila prijavama tajnoj policiji, jer ekspresionisti smatraju naturaliste kontrarevolucionarima i obratno. Mi smo toliko doslje­dni u interesu budućnh pokoljenja, da smo današnjima nametnuli takvu oskudicu da je prosječno trajanje ži­vota skraćeno za četvrtinu; tako dosljedni da smo u interesu obrane zemlje donijeli takve iznimne odredbe i prelazne zakone koji se u svakoj točki neposredno kose s ciljevima Revolucije. Životni standard masa niži je nego je bio prije Revolucije; radni uvjeti su teži, stega nečovječnija, a eksploatacija kroz normu gora nego kod kulija u kapitalističkim kolonijama; starosnu granicu za smrtnu kaznu snizili smo na 12 godina, naše seksualno zakonodavstvo malograđanskije je od engle­skog, naš kult ličnosti bizantinskiji od onoga pod kon- trarevolucionarnim diktaturama. Naš tisak i naše škole njeguju šovinizam, militarizam, dogmatičnost, konfor­mizam i ignorantstvo. Proizvoljna vlast u rukama našeg rukovodstva neograničena je i besprimjerna u povije­sti; sloboda Štampe, mišljenja i kretanja tako je teme­ljito odstranjena kao da nikad nije postojala Deklara­cija o pravima čovjeka. Mi imamo najgigantskiji poli­cijski aparat što je ikada u povijesti izgrađen, koji je uzdigao međusobno uhodarenje do nacionalne institu­

133

cije, a tjelesno i duševno mučenje razradio do znanstve­nog sustava. Narodne mase stenju, a mi ih bičem tjera­mo prema teoretskoj sreći u budućnosti koja je samo nama vidljiva. Zato što su sile ovog pokoljenja iscrplje­ne; istrošene su u Revoluciji; jer je ovo pokoljenje izažeto dokraja, i od njega je preostala samo tupa, apatična masa žrtvenog mesa koje stenje. To su poslje­dice naše dosljednosti. Ti to zoveš vivisekcijskim mo­ralom. Meni se ponekad čini kao da su eksperimenta- tori zderali kožu s tijela žrtve, tako da ona stoji pred nama ogoljenog tkiva, mišića i živaca ...

— Dobro, i što dalje? — upita Ivanov. Izgledao je svjež i raspoložen. — Zar ne vidiš koliko je to sve veličanstveno? Je li ikada bilo nečeg veličanstvenijeg u povijesti? Mi deremo čovječanstvu staru kožu s tijela i ušivamo ga u novu. To nije posao za ljude slabih živaca; ali bilo je vrijeme kad je to tebe oduševljavalo. Što se to s tobom dogodilo da si se pretvorio u cmi­zdravu usidjelicu?

Rubašov htjede odgovoriti: Čuo sam Bogrova kako izvikuje moje ime — ali je znao da takav odgovor ne bi imao smisla. Zato je umjesto toga rekao:

— Da ostanemo kod naše slike: ja vidim oguljeno tjelo ovog pokoljenja, ali ne vidim ni traga novoj koži. Mi smo svi bili uvjereni da se s poviješću mogu vršiti pokusi kao u fizičkom laboratoriju. Razlika je u tom da se u laboratoriju jedan pokus može izvršiti tisuću puta, ali u povijesti samo jedanput. Dantonu i Saint- Justu mogla se samo jedanput odrubiti glava; a ukoli­ko se naknadno ustanovi da su velike podmornice ipak bile ispravno gledanje — drug Bogrov se time neće vratiti u život.

— I što slijedi iz toga? — upita Ivanov. — Zar da se zavalimo u naslonjač i vrtimo palcima, zato što se posljedice nekog postupka ne mogu nikada potpuno predvidjeti, pa je stoga svaka djelatnost zla? Mi jamči­mo svojom glavom za svaki naš postupak — to je sve što se od nas može očekivati. Na suprotnoj strani nema­ju toliko skrupula. Svaki stari generalski kenjac može vršiti pokuse s tisućama živih tijela; jedino što pritom

134

riskira je da ga umirove. Reakcija i kontrarevolucija ne poznaju ni skrupula ni etičkih problema. Zar ti misliš da jedan Sulla, Galliffet i Kolčak čitaju Raskoljnikova? Čudaci kao ti uspijevaju samo u vrtovima Revolucije. Drugima je lakše ...

Pogledao je na sat. Na prozor ćelije navuklo se prlja­vo sivilo; novinski list na razbijenom staklu nadimao se i šuštao na jutarnjem vjetru; stražar na kruništu neprekidno je prevaljivao svoju stotinu koraka amo i tamo.

— Za čovjeka tvoje prošlosti — nastavi Ivanov — ta iznenadna odbojnost prema pokusima pomalo je naivna. Iz godine u godinu milijuni besmisleno umiru kao žrtve epidemija i prirodnih katastrofa. A mi bismo trebali prezati pred tim da žrtvujemo koju stotinu naj- osmišljenijem pokusu povijesti? A da ne govorimo o legijama onih koji postaju žrtve neishranjenosti i tu­berkuloze u ugljenokopima i rudnicima žive, na rižinim poljima i plantažama pamuka. Nikog briga za njih, ni­tko ne tare glavu; ali ako mi tu pomlatimo par tisuća objektivno štetnih ljudi, humanistima po cijelom svije­tu iziđe pjena na usta. Da, mi smo parazitski dio selja­štva likvidirali ili ostavili da umre od gladi. Bila je to kirurška operacija koja se morala obaviti jednom za svagda; ali u dobrim starim vremenima prije Revolu­cije isto toliko ljudi je skapavalo od gladi u sušnim godinama, samo što je njihova smrt bila bez smisla i svrhe. Žrtve poplava Žute Rijeke u Kini isto ponekad broje na stotine tisuća. Priroda je širokogrudna u svo­jim besmislenim pokusima s čovječanstvom. A ti se usuđuješ uskratiti čovječanstvu pravo da vrši pokuse sa samim sobom?

Zastao je; Rubašov je šutio. Ivanov nastavi:— Jesi li ikad pročitao neku antivivisekcijsku ras­

pravu? To je potresno štivo od kojeg se srce para; kad čovjek čita kako neki jadni džukac, kome su izrezali jetra, tiho cvili i liže ruku svog mučitelja, smuči mu se kao i tebi noćas. Ali kad bismo se ravnali po tim ljudima, danas ne bismo imali serum protiv kolere, tifusa ili difterije ...

135

Ispraznio je bocu do kraja, zijevnuo, protegnuo se i ustao. Odšepao je do prozora gdje je stajao Rubašov i pogledao van.

— Skoro je svanulo — reče. —- Ne budi lud, Ruba­šov. Sve što sam ti noćas ispričao spada u naše naj- osnovnije ideje, koje su tebi jednako dobro poznate kao i meni. Ti si bio u stanju živčane depresije, ali sada je to prošlo! — Stajao je uz Rubašova na prozoru, zagrlio ga oko ramena, a glas mu je bio gotovo nježan.— Hajde, ispavaj se, stari ratnice; rok ističe sutra i obojici će nam trebati bistra glava da ispečemo tvoje priznanje. Ne sliježi ramenima — i sam si već napola uvjeren da ćeš potpisati. Ako to još uvijek odričeš, onda si moralna kukavica. Moralni kukavičluk učinio je od mnogih mučenike.

Rubašov pogleda kroz prozor na svitanje. Stražar se upravo okretao. Nad mitraljeskim tornjem nebo je bilo blijedoplavo s primjesom crvenkastog. — Razmi­slit ću — reče Rubašov nakon nekog vremena.

Kad su se zatvorila vrata za njegovim posjetiocem, Rubašov je znao da se već napola predao. Bacio se na ležaj iscrpljen ali ipak s nekim čudnim olakšanjem. Osjećao se prazno i isisano, a u isto vrijeme kao da je s njega skinuo breme. Bogrovljev povik u pomoć još mu je uvijek odjekivao u ušima, ali je izgubio na oštri­ni. Tko to može nazvati izdajom ako umjesto mrtvih čovjek podržava žive?

Dok je Rubašov spavao duboko i bez snova — i zubobolja je popustila — Ivanov je, vraćajući se u svo­ju sobu, navratio Gletkinu. Gletkin je u punoj unifor­mi sjedio za svojim stolom prekritim svežnjevima spi­sa. Već je godinama imao običaj da tri-četiri puta tjedno radi čitavu noć. Kad je Ivanov ušao u sobu, Gletkin ustade vojnički se ukrutivši.

— Sve u redu — reče Ivanov. — Sutra će potpisati. Ali sam se morao oznojiti da popravim tvoju glupost.

Gletkin ne odgovori. Stajao je ukrućen pred svojim stolom. Ivanov, koji se sjetio kako se oštro otresao na Gletkina prije odlaska u Rubašovljevu ćeliju a znao je

136

da Gletkin ne zaboravlja poniženje tako brzo, slegnu ramenima i otpuhnu dim Gletkinu u lice. — Ne budi lud — reče. — Svi vi još patite od ličnih osjećaja. Na njegovom mjestu ti bi bio još tvrdoglaviji.

— Ja imam kičmu; on je nema — odvrati Gletkin.— Ti si idiot — reče Ivanov. — Za taj odgovor

trebalo bi te strijeljati još prije njega.Odšepa do vrata i zalupi ih za sobom.Gletkin sjede natrag za svoj stol. Nije vjerovao u

Ivanovljev uspjeh, a u isto vrijeme ga se bojao. Ivanov- ljeva zadnja rečenica zvučala je kao prijetnja. Gletkin nije kod Ivanova nikad znao da li govori u šali ili ozbilj­no. Možda on to ni sam nije znao — takvi su bili svi ti cinični intelektualci...

Gletkin slegnu ramenima, popravi kruti ovratnik i škripave manšete i vrati se svojoj hrpi spisa.

137

T R E Ć E S A S L U Š A N J E

»Riječi moraju ponekad služiti tome da se prikriju činjenice. To se međutim treba dogoditi tako da to nitko ne opazi, ili, ako to netko opazi, onda isprike mo­raju biti spremne da se upotrijebe istog časa.«

Machiavelli: Upute Raffaelu Girolamiju

»Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Sto je više od toga, od Zloga dolazi.«

Mt 5, 37

1.

Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova, dvadesetog dana nakon hapšenja

» ... Vladimir Bogrov je ispao iz ljuljačke. Prije sto i pedeset godina, na dan osvajanja Bastilje, nakon dugog mirovanja evropska se ljuljačka ponovo pokrenula. Oduševljeno se otisnula od tiranije; naizgled nezausta­vljivim zamahom podigla se prema plavom nebu slo­bode. Njen je uspon potrajao sto godina, uznoseći je sve više i više u liberalno-demokratske sfere. Ali, gle, malo po malo izgubila je zamah i približila se najvišoj točki i prekretnici svoje staze; zatim je, nakon trenutka nepokretnosti, otpočelo sve većom brzinom njeno po­vratno kretanje. Istim zamahom kao pri usponu ljulja­čka je ponijela svoje putnike od slobode natrag prema tiraniji. Onaj tko je zurio u plavo nebo, umjesto da se čvrsto drži, dobio je vrtoglavicu i ispao.

Tko ne želi da dobije vrtoglavicu, mora pokušati utvrditi zakone gibanja ljuljačke. Mi se, izgleda, nalazi­mo u amplitudnom povijesnom razdoblju, u kojem se njihalo giblje od apsolutizma do demokracije, a od demokracije natrag do apsolutne diktature.

Mjera osobne slobode što je neki narod ostvari i sačuva ovisi o stupnju njegove političke zrelosti. Ali maločas spomenuto gibanje njihala pokazuje, reklo bi se, da se proces političkog sazrijevanja masa ne kreće

141

krivuljom stalnog porasta, kao što je slučaj s razvojem pojedinca, nego se pokorava složenijim zakonima.

Zrelost masa izražava se njihovom sposobnošću da spoznaju vlastite interese. To opet pretpostavlja stano­vito shvaćanje procesa proizvodnje i raspodjele dobara. Prema tome, sposobnost naroda da upravlja samim sobom srazmjerna je stupnju njegovog shvaćanja us­trojstva i djelovanja cjelokupnog društvenog organi­zma.

Međutim, svaki tehnički napredak dovodi do daljnje složenosti privrednog ustrojstva, do pojave novih čini­laca i procesa koje mase isprva ne mogu shvatiti. Svaki nagli napredak tehnike izmiče za jedan korak stupnju duhovnog razvoja masa, i time dovodi do opadanja razine političke zrelosti. Ponekad je potrebno jedno de­setljeće, ponekad više pokoljenja dok se razina shva­ćanja masa postupno ne prilagodi izmijenjenoj stvar­nosti, dok narod ponovo ne postigne istu mjeru sposob­nosti samoupravljanja, koju je već posjedovao na ranijem stupnju civilizacije. Prema tome, politička zrelost masa ne može se izraziti apsolutnim brojkama nego samo relativno, to jest razmjerno stanju tehničke civilizacije doličnog razdoblja.

Čim se razina svijesti masa izjednači s objektivnim stanjem stvari, neizbježno slijedi uvođenje demokracije mirnim sredstvima ili silom. To se stanje ravnoteže zadržava do slijedećeg skoka tehničkog napretka — kao na primjer do mehaniziranog tkalačkog stana — što opet vraća mase u stanje relativne nezrelosti i omogu­ćuje, ili čak čini nužnim, osnivanje nekog apsolutnog oblika vladavine.

Taj se proces može usporediti s podizanjem broda kroz višestepenu ustavu. Kad brod uplovi u prvu komo­ru, nalazi se na relativno niskoj razini u usporedbi sa zidovima ustave; zatim se pomalo diže dok voda ne dosegne najvišu razinu komore. Ali ta je opijenost vi­sinom iluzorna; vrata slijedeće ustave otvaraju se i Či­tav proces izravnavanja sporim penjanjem otpočinje iznova. Stijene komora u ustavi predstavljaju objektiv­ni stupanj svladavanja prirodnih sila, stupanj razvoja

142

tehničke civilizacije; razina vode u komorama izražava relativnu političku zrelost masa. Očito je besmisleno izražavati ovo drugo vrijednošću apsolutne nadmorske visine; za proces je jedino važna relativna razina vode u pojedinoj komori.

Izum parnog stroja uvodi razdoblje burnog objek­tivnog napretka i, kao posljedica toga, jednako burno političko nazadovanje. Povijesno gledano, industrijsko je doba još mlado, a raskorak između njegovog neobi­čno složenog privrednog ustrojstva i shvaćanja masa još je golem. Time se objašnjava činjenica što je rela­tivna politička zrelost masa u prvoj polovici 20. stolje­ća niža od, recimo, one 200 godina prije naše ere ili one potkraj feudalne epohe.

Zabluda socijalističkih teorija ležala je u pretpo­stavci da svijest masa, te prema tome i klasna svijest, rastu u postojanoj krivulji. Odatle naša bespomoćnost pred posljednjim zamahom njihala, ideološkim samo- sakaćenjem masa. Vjerovali smo da će prilagođivanje masovne svijesti izmijenjenim odnosima biti relativno jednostavan proces, izmjeriv godinama; dok nas povi­jest uči da bi stoljeća bila mnogo prikladnija kao mjera. Evropski narodi nisu još ni izdaleka duhovno probavili posljedice parnog stroja. Kapitalizam će propasti prije nego ga mase shvate.

Što se tiče Domovine Revolucije, i tamo su mase podložne istim zakonima mišljenja. One su uplovile u slijedeću, višu komoru ustave, ali su još uvijek na naj­nižoj razini vode nove komore. Novi im je privredni sustav još neshvatljiviji od staroga. Zamorno i bolno uspinjanje počinje ispočetka. Bit će vjerojatno potreb­no nekoliko pokoljenja dok narod ne shvati novo stanje stvari, što ga je sam ostvario u Revoluciji.

Dotada je, međutim, demokratski oblik vladavine nemoguć, a stupanj osobne slobode koja se može pru­žiti narodu još je niži nego u drugim zemljama. Dotada ne preostaje našem rukovodstvu ništa drugo nego đa upravlja u zrakopraznom prostoru. Mjereno klasično- -liberalnim mjerilima, to nisu ugodni izgledi. A ipak su grozote, laži i poniženja koje upadaju u oči samo simboli upravo opisanih zakona razvoja. Teško ludi i

143

esteti koji pitaju samo »kako?« a ne »zašto?«. I teško Opoziciji u razdobljima relativne nezrelosti masa kao što je ovo.

U razdobljima zrelosti dužnost je i svrha Opozicije da se obraća masama. U razdobljima duhovne nezrelo­sti samo se demagozi pozivlju na »urođenu narodnu moć rasuđivanja«. U takvim razdobljima Opozicija ima samo dvije mogućnosti: preoteti vlast pretorijanskim državnim udarom, s time da se ne može. osloniti na mase — ili se u nijemom očajanju baciti s ljuljačke: prema onom »umri i šuti«.

Postoji i treća mogućnost, koja nije ništa manje do­sljedna a u našoj zemlji uzdignuta do sustava: moguć­nost da čovjek potisne svoja uvjerenja i odrekne ih se, ukoliko ih nije moguće provesti u djelo. Budući da je jedino moralno mjerilo koje priznajemo mjerilo dru­štvene nužnosti, očito je časnije javno se odreći svojih uvjerenja, i time dobiti dopuštenje da dalje služimo Partiji, nego se donkihotski boriti za izgubljenu stvar.

Pitanja osobnog ponosa; predrasude kakve drugdje postoje protiv određenih oblika samoponiženja; osobne osjećaje kao što su umor, odvratnost i sram — treba iščupati u korijenu...

2.

Rubašov je počeo pisati svoja razmatranja o ljuljač­ki neposredno nakon prvog znaka trubom ujutro posli­je Bogrovljevog smaknuća i Ivanovljeve posjete. Kad su mu donijeli zajutrak, popio je samo gutljaj kave pustivši drugo da se ohladi. Njegov rukopis, koji je posljednjih dana postao mlitav i nejasan, opet je popri­mio Čvrste i disciplinirane crte; slova su se smanjila, a otvorene petlje uzmakle pred oštrim kutevima. Čitajući svoje bilješke, i sam je primijetio razliku.

Oko jedanaest sati ujutro izveden je kao obično na šetnju pa je morao prekinuti. Na dvorištu mu kao par u vrtuljku nije dodijeljen stari Rip van Winkle, nego neki mršavi seljak u opancima od lika. Rip van Winkla

144

nije se vidjelo nigdje na dvorištu, i Rubašov se nakna­dno prisjeti da za doručkom nije čuo uobičajeni usaj- te prezreni na svijetu! Starca su po svoj prilici nekamo otpremili, bog zna kamo; bijednu lanjsku muhu, koja je na neki čudan način i beskorisno poživjela duže od odmjerenog vijeka, jedino zato da se opet pojavi u krivo vrijeme, nekoliko puta proleti i konačno se negdje u kutu raspadne u prah.

Seljak je neko vrijeme šutke kaskao uz Rubašova i gledao ga sa strane. Nakon prvog kruga nekoliko se puta nakašlja a poslije još jednog kruga rekao:

— Ja sam iz D-ske pokrajine. Jesi li kad bio tamo, Vaše blagorođe?

Rubašov zanijeka. To je bila zabačena pokrajina na istoku, o kojoj je imao tek nejasne predodžbe.

— Da, daleko je do nas — reče seljak. — Treba ja­hati na devi da dođeš do nas. Jesi li i ti politički. Vaše blagorođe?

Rubašov potvrdi. S oba seljakova opanka potplati su bili napola otpali; hodao je bosim nogama po tvrdo utabanom snijegu. Vrat mu je bio tanak, a glava nepre­stano kimala dok je govorio, kao da odgovara na neku litaniju.

—’ I ja sam politički — reče on — to jest, reakcija. Izlazi da sva reakcija mora dobiti deset godina pro­gonstva. Misliš li ti, Vaše blagorođe, da će me prognati na deset godina?

Kimnuo je glavom i plašljivo poškiljio prema ču­varima koji su stajali na okupu usred kruga i toptali nogama, ne osvrćući se na zatvorenike.

— Što si napravio? — upita Rubašov.— Mene su razotkrili kao reakciju kad su boli djecu

— odgovori seljak. — Vlast nam svake godine šalje neku komisiju. Prije dvije godine poslao nam novine da čitamo i slike vlasti da gledamo. Lani poslao vršali- cu i četkice, one za zube. A ove godine šalju ti nama staklene cjevčice, a na njima igle da se bodu dječica. Došla i jedna žena u muškim hlačama; i hoće da bode

145

svu dječicu, redom. Kako ti dođe do naše kuće a ja i žena navučemo zasun na vrata i razotkrijemo ti se mi kao reakcija. Kasnije smo onda svi skupa spalili novi­ne i slike, a vršalicu razbili, a onda prođe mjesec dana i sve nas pokupiše.

Rubašov promrmlja nešto i zamisli se o nastavku svoje rasprave o samoupravljanju. Prisjeti se da je je­dnom pročitao neku knjigu o urođenicima Nove Gvi­neje koji su se intelektualno nalazili na istoj razini s tim seljacima, a ipak su živjeli u potpunom društvenom skladu, s neočekivano visoko razvijenim demokratskim institucijama. Očito su postigli najvišu razinu vode na svom niskom stupnju...

Seljak do Rubašova shvati njegovu šutnju kao znak neodobravanja i povuče se još više u sebe. Prsti na nogama poplavili su mu od hladnoće; uzdisao je s vremena na vrijeme i kaskao uz Rubašova pomirivši se sa sudbinom.

Čim se Rubašov vratio u ćeliju, nastavio je sa svo­jom raspravom. Osjećao je da je sa »zakonom relativne zrelosti« otkrio nešto značajno, pisao je u stanju kraj­nje napetosti. Kad su mu donijeli ručak već je bio gotov. Ispraznio je zdjelu i zadovoljno se ispružio na ležaju.

Odspavao je otprilike jedan sat, mirno i bez snova, i probudio se osvježen. Broj 402 kucao je već dosta dugo; očito se osjećao zanemaren. Raspitao se o Ruba- šovljevom novom susjedu u vrtuljku kog je vidio s prozora, ali Rubašov ga je prekinuo. Osmjehnuo se samom sebi i pokucao cvikerom:

— Ja kapituliram.Radoznalo je očekivao djelovanje.Dugo nije bilo odgovora; primivši tu poruku broj

402 očito je zanijemio. Tek poslije čitave minute stigao je odgovor:

— Prije bih visio nego to.Rubašov se osmjehnu. Zatim pokuca:— Svatko na svoj način.

146

Očekivao je provalu bijesa od 402. Umjesto toga njegovo kucanje imalo je mukli, takoreći rezignirani, zvuk:

— Bio sam sklon da vas smatram iznimkom. Zar nemate više ni trunke časti?

Rubašov se opružio na ležaju s cvikerom u ruci. Njime je ovladavala smirenost. Otkucao je:

— Naša su shvaćanja časti različita.Broj 402 pokuca brzo i precizno:— Čast je za svoja uvjerenja živjeti i umrijeti.Rubašov odgovori jednako brzo:— Čast je biti koristan bez taštine.Odgovor broja 402 odjeknuo je sada glasnije i oštri­

je:— Čast je moral — ne korisnost.— Što je moral? — ležerno upita Rubašov ra-

zvlačeći slova. Što je mirnije kucao to je bješnje odje­kivao odgovor kroz zid.

— Nešto što ljudi kao vi neće nikada razumjeti — odgovori 402.

Rubašov slegnu ramenima:— Mi smo zamijenili moral razumom — otkucao je

u odgovor.Broj 402 nije više odgovarao.Prije večere Rubašov je još jedanput pročitao ru­

kopis. Unio je nekoliko ispravaka, napisavši zatim či­tavi tekst u obliku pisma koje je naslovio na državnog tužioca Republike. Podvukao je zadnje rečenice koje su se odnosile na alternative opozicionoj djelatnosti, i zaključio dokument slijedećim odlomkom:

»Niže potpisani, N. S. Rubašov, prijašnji član Cen­tralnog Komiteta Partije, prijašnji narodni komesar, bivši zapovjednik 2. divizije Revolucionarne vojske, nosilac Revolucionarnog Ordena za neustrašivo držanje pred neprijateljima naroda, odlučio je, u vezi s gore navedenim razlozima, da se potpuno i neopozivo odre­kne svog opozicionog stava i da se javno pokaje za svoje zablude.«

147

3.

Rubašov je već tri dana čekao na to da ga predvedu Ivanovu. Najprije je mislio da će to uslijediti odmah pošto preda dokumenat sa svojom kapitulacijom sta­rom ključaru; osim toga, bio je to dan kad je isticao rok što ga je Ivanov odredio. Izgledalo je, međutim, da njegov slučaj nije više tako hitan. Možda je Ivanov još zaokupljen proučavanjem njegove »teorije relativne zrelosti«; još je vjerojatnije bilo da je već proslijedio dokument višim instancama.

Rubašov se smješkao pri pomisli na zaprepaštenost koju je to moralo izazvati među »teoretičarima« Cen­tralnog Komiteta. Prije Revolucije, pa još i kratko vri­jeme poslije nje, dok je stari Vođa bio živ, nije bilo razlike između »teoretičara« i »političara«. Taktika koju je trebalo slijediti u svakoj pojedinoj situaciji izvodila se u javnoj diskusiji neposredno iz revolucio­narne teorije; strateški pokreti za vrijeme Građanskog rata, rekvizicije žetve, podjela zemlje, uvođenje novog novca, reorganizacija poduzeća i općenito svaka uprav­na mjera predstavljali su primjenu revolucionarne filo­zofije. Svaki pojedini od ljudi s glavama označenim brojkom na staroj fotografiji što je nekada krasila Iva- novijevu sobu, znao je više o filozofiji prava, nacional­noj privredi i teoriji države nego šefovi svih evropskih katedara zajedno. Diskusije na partijskim kongresima usred Građanskog rata kretale su se na razini koju nikad dotada u povijesti nije doseglo neko politički tijelo; one su se čitale kao rasprave u stručnim časopisi­ma — s tom razlikom da je o ishodu tih diskusija ovisio život i blagostanje milijuna i budućnost Revolucije.

Sad je, dakle, Stara Garda bila istrošena; po logici povijesti slijedilo je da su sa stabilnošću režima vođe morali postajati sve krući, kako bi spriječili da se gole­me dinamične sile oslobođene Revolucijom ne okrenu protiv nje same i iznutra ne dignu nju samu u zrak. Vrijeme filozofskih kongresa prošlo je u nepovrat; umjesto starih fotografija postojala je svijetla mrlja

148

na Ivanovljevim tapetama; filozofska piromanija povu­kla se pred razdobljem ugledne jalovosti. Revolucionar­na se teorija okoštala u kult dogme, s pojednostavlje­nim, lako shvatljivim katekizmom i s Vrhovnim kao Visokim Svećenikom koji je služio filozofsku misu. Njegovi su govori i članci sve do stilskih pojedinosti, pokazivali značajke nepogrešivog katekizma; bili su raščlanjeni na pitanja i odgovore, što su sa zadivljuju­ćom dosljednošću gotovo karikirano pojednostavljivale činjenice i probleme. Vrhovni je sigurno nagonski pri­mjenjivao »zakon relativne zrelosti masa« ... Diletanti tiranije prisiljavali su svoje potčinjene da djeluju po naređenju; Vrhovni ih je naučio da misle po naređenju.

Rubašova je zabavljala pomisao o tome što bi da­našnji teoretičari Partije mogli reći o njegovom pismu. Uz postojeće okolnosti, ono što je napisao bilo je naj­žešće krivovjerje; tu su se kritizirali Crkveni Oci revo­lucionarne teorije, čija je riječ bila sveta i neopoziva; iznošene su činjenice na koje se nije smjelo ni aludira­ti; pa čak je i nepovrediva ličnost Vrhovnog postavljena objektivno u povijesni kontekst. Teoretičari su se si­gurno previjali kao guje u trnju — bili su navikli da svojom jedinom funkcijom smatraju garnjiranje sko­kova i skretanja Vrhovnog kao filozofskih otkrivenja.

Vrhovni je svojim teoretičarima ponekad priređivao rijetke psine. Prije nekog vremena zatražio je od ure­dništva službenog privrednog glasila Partije da izrade analizu američke privredne krize. Članovi uredništva nekoliko su se mjeseci znojili nad zadatkom, izdavši konačno izvanredan broj glasila, u kome se — oslanja­jući se na teze Vrhovnog što ih je iznio u svom poslje­dnjem kongresnom govoru — na gotovo tristo tiskanih stranica dokazivalo da je američka konjunktura privi­dna konjuktura, a da se Amerika zapravo nalazi u naj­dubljoj krizi, koja se može prevladati samo pobjedom Revolucije. Istog dana kad se pojavio taj izvanredni broj, Vrhovni je primio nekog američkog novinara te između dva dima svoje lule, zapanjio i njega i cijeli svijet lakonskom rečenicom:

149

— Kriza je u Americi prošla i privreda se sasvim oporavila.

Članovi uredništva, očekujući brzi gubitak položaja i vjerojatno hapšenje, napisali su iste noći izjave u kojima su priznali vlastitu »zločinačku djelatnost u smislu širenja kontrarevolucionarnih teorija i analiza koje zavode u bludnju«, ističući svoju skrušenost i spremnost da se javno pokaju. Samo je Isakovič — nekadašnji Rubašovljev prijatelj i jedini član redakcije koji je pripadao Staroj Gardi — odabrao alternativu da se ubije iz pištolja. Među upućenim se kasnije šap- talo da je Vrhovni izazvao cijelu tu aferu samo zato da uništi Isakoviča, prema kome je odavna gajio nepovje­renje.

Bijedna komedija, pomisli Rubašov; ali u osnovi cijelo to opsjenarenje s »revolucionarnom filozofijom« služi samo tome da se učvrsti diktatura, koja je ipak povijesna nužnost, ma kako turobna bila kao pojava. Utoliko gore za one koji su tu komediju ozbiljno shva­ćali, koji su samo vidjeli zbivanja na pozornici, a ne i kazališnu mašineriju iza nje. Nekad se revolucionarna politika odlučivala na javnim kongresima; danas se odluke donose iza kulisa; ali i to je samo logična poslje­dica zakona relativne zrelosti masa ...

Rubašov poželi s čežnjom rad u tihoj knjižnici sa zelenim stolnim svjetiljkama, kako bi mogao povijesno dokumentirati svoju novootkrivenu teoriju. Najproi- zvodnija razdoblja za razvoj revolucionarne filozofije bila su oduvijek razdoblja emigracije, stvaralačke stan­ke između vremenskih razmaka praktičnog djelovanja. Koračao je gore'dole po svojoj ćeliji, maštajući o tome kako će obje predstojeće godine svoje političke nemilo­sti provesti u svojevrsnom unutarnjem izgnanstvu; nje­govo javno kajanje donijet će mu valjda potreban pre­dah. Vanjska forma kapitulacije nije bila važna; od njega će moći dobiti koliko im drago mea cut pa i izjava vjerovanja u nepogrešivost Vrhovnog. Sve je to bilo samo pitanje etikete — bizantinski obred koji se razvio iz nužde da se masama utuvi svaka postavka u vulgari­ziranom obliku i s beskrajnim ponavljanjem; sve što se

150

prikazivalo kao ispravno, moralo je blistati kao zlato; sve što se predočavalo kao krivo, moralo se crtati naj­crnjim bojama; političke izjave morale su biti našarane kao licitarska srca na sajmu.

Sve su to stvari o kojima 402 nema pojma, pomisli Rubašov. Njegov uski pojam časti potječe iz drugog doba. Što je moral? Određeni oblik društvene konven­cije koji vuče porijeklo od pravila igre viteških turni­ra. Promjena u obliku društva donijela je sa sobom promijenjeno shvaćanje časti: služiti Ideji bez taštine i do posljednje konzekvence ...

Bolje mrtav nego bez časti, izjavio je 402 i sigurno zatim zasukao brkove. To je bio klasičan izraz osobne taštine. Broj 402 je otkucavao svoje riječi monoklom; on, Rubašov, otkucavao ih je cvikerom; u tom je ležala sva razlika. Jedino što ga je sada zanimalo, bilo je da mu dopuste da mirno sjedi u nekoj knjižnici i razradi svoje nove ideje. Rad na tom potrajat će više godina, a rezultat će biti debela knjižurina; ali ona će pružiti prvi stvarni ključ za razumijevanje povijesti demokrat­skih ustanova, i razjasniti zagonetna gibanja u psiholo­giji masa na načelu njihala, pred kojima je zakazala ortodoksna teorija klasne borbe.

Rubašov je uzbuđeno šetao po ćeliji, smješkajući se samom sebi. Sve mu je bilo svejedno, samo da mu dopuste da razvije svoju novu teoriju. Zubobolja je nestala; bio je ispunjen poduzetnošću i nervoznom ne- strpljivošću. Već su protekla dva dana od noćnog raz­govora s Ivanovom i odašiljanja njegove izjave, a još se uvijek nije ništa događalo. Vrijeme, koje je u oba prva te|jina zatvora tako brzo proletjelo, počelo se sada vući. Sati su se raspadali na minute, minute na sekunde. Radio je u grozničavim naletima, ali je nepre­stano zapinjao jer mu je nedostajala povijesna doku­mentacija. Po čitavih četvrt sata prostajao bi na oknu na vratima, u nadi da će ugledati ključara koji će ga odvesti Ivanovu. Ali hodnik je, ako i uvijek, ležao pust pod žućkastom svjetljošću žarulja.

Na mahove se čak nadao da će se najednom pojaviti sam Ivanov, i da će tu u ćeliji obaviti glupe formalnosti

151

oko njegovog priznanja; tako će sve to biti mnogo ugodnije. Tada ne bi imao nikakvog prigovora ni na bocu konjaka. Predočavao je sebi taj razgovor u poje­dinostima: kako će zajedno skalupiti najpompoznije fraze »priznanja«, i cinične dosjetke koje će Ivanov praviti tom prilikom. Rubašov se osmjehivao, koračaju­ći amo-tamo po ćeliji i pogledavajući na sat svakih deset minuta. Zar nije Ivanov obećao one noći da će sutradan poslati po njega?

Njegovo je nestrpljenje poraslo i postalo grozničavo; treće noći nakon razgovora s Ivanovom nije mogao zaspati. Ležao je u tami na svom ležaju, osluškujući mukle zvukove u zgradi, prevrćući se s jedne strane na drugu i čeznući po prvi put od hapšenja za prisutnošću toplog ženskog tijela. Pokušao je duboko disati da bi lakše zaspao, ali se sve više razdraživao. Borio se protiv želje da porazgovori s 402, koji se nakon diskusije o tome »što je moral?« nije više javljao.

Oko ponoći, pošto je već odležao tri sata budan, buljeći u novinski list na razbijenom prozorskom oknu, nije se više mogao obuzdavati i pokucao je prstom o zid. Željno je očekivao odgovor; zid je ostajao nijem. Ponovo je pokucao i čekao; i osjećao kako u njemu navire i pali ga stid. Broj 402 i dalje nije odgovarao, iako je sigurno još ležao budan s druge strane zida i ubijao vrijeme prežvakavanjem nekadašnjih pustolovi­na; jednom ranijom prilikom priznao je Rubašovu da nikad ne može zaspati prije jedan sat ujutro, i da se vratio porocima dječaštva.

Rubašov je ležao na leđima i buljio u mrak. Slamari- ca pod njim bila je tanka i tvrdo uvaljena. Pokrivač je bio pretopao, istjerujući mu znoj iz svih pora, ali kad bi ga zbacio zebao bi. Popušio je sedmu, osmu cigaretu za redom; opušci su ležali na kamenom podu oko ležaja. Bio je zamro svaki i najtiši zvuk; vrijeme je stalo; rasplinulo se u bezobličnoj tami.

Rubašov sklopi oči i zamisli da Arlova leži uz njega, a poznata oblina njenih grudi diže se bjelasajući u tmini. Zaboravio je da su i nju odvukli hodnikom kao Bogrova; tišina je postala tako snažna da mu je od nje šumilo u ušima. Što je radilo dvije tisuće ljudi koji

152

su ležali zazidani u ćelijama ove cementne košnice? Tišina se nadimala od njihovog nečujnog disanja, nji­hovih nevidljivih snova, hripaja njihovih strahova i požuda. Kad bi se povijest mogla izraziti brojkama, kolika je bila ukupna težina dvije tisuće mora, pritisak dvijetisućestruke nemoćne požude? Sada mu se pričini da doista osjeća sestrinski miris Arlove; njegovo tijelo pod pokrivačem oblio je znoj. Otisnuo se za nabreknu- ćcm svoje požude i njenim iznenadnim mlohavljenjem; istog trenutka naglim trzajem otvoriše se vrata ćelije i svjetlost s hodnika ubode ga u oči.

Dva uniformirana stražara s revolverskim opasači- ma, koje nije prije vidio, stupiše u ćeliju. Jedan od njih priđe ležaju. Bio je krupan, brutalna lica i gruba glasa, koji je Rubašovu pretjerano glasno odjekivao u ušima. Naredio je Rubašovu da pođe za njim, ne rekavši mu kamo.

Rubašov potraži cviker pod pokrivačem, nataknu ga i podiže se s ležaja. Osjećao je olovni umor, hodajući hodnikom uz tog uniformiranog diva što ga je nadvisio za cijelu glavu. Drugi je stražar slijedio u razmaku od tri koraka iza njega. Rubašov pogleda na sat; bilo je dva ujutro; dakle ipak je malo odspavao. Išli su putem koji vodi mimo brijačnice — istim putem kojim je Bogrov išao. Drugi je stražar i dalje hodao tri koraka iza njih. Poput svrbeža u zatiljku Rubašova je bockala želja da se osvrne na njega, ali se svladao. Konačno, pomisli, ne mogu me samo tako ucmekati bez ikakvih formalnosti, ali nije bio sasvim uvjeren. Tog časa ta ga pomisao nije naročito uzbuđivala; želio je samo da se brzo svrši. Pokušao je ustanoviti da li osjeća strah ili ne; ali jedino čega je bio svjestan bila je fizička nela­godnost u zatiljku, izazvana naprezanjem da se ne osvrne na čovjeka iza sebe.

Kad su nakon brijačnice skrenuli iza ugla, ugledao je usko stubište koje je vodilo u podrum. Rubašov je promatrao diva pored sebe da vidi da li će taj usporiti korake. Još nije osjećao strah, samo radoznalost i nela­godnost; ali kad su ostavili za sobom stubište za po­drum, primijetio je na svoje iznenađenje da mu koljena

153

drhte tako da se morao svladavati. U isto vrijeme zate- če sebe kako mehanički trlja cviker o rukav; bio ga je izgleda skinuo kad su se približavali stubištu, a da to nije opazio. Sve je to prevara, pomisli. Gore se čovjek još može zavaravati, ali dole niže, od želuca dalje, čovje­ku je sve jasno. Ako me sada budu mučili potpisat ću im sve što hoće od mene; sutra to onda mogu još uvijek povući... Tek poslije nekoliko koraka sjetio se opet »zakona relativne zrelosti«, i toga da je već i onako zaključio da će kapitulirati i potpisom potvrditi svoju pokornost. Osjeti veliko olakšanje, ali se u isto vrijeme začuđeno upita, kako je to bilo moguće da je idući hodnikom tako potpuno zaboravio odluku posljednjih dana. Div se zaustavi, otvori vrata i stupi na stranu. Pred Rubašovom se otvorila soba slična Ivanovljevoj, ali osvijetljena neugodno oštrom svjetlošću koja ga je zasljepljivala. Nasuprot vrata, za pisaćim stolom, sjedio je Gletkin.

Vrata se za Rubašovom zatvoriše uz škljocaj brave i Gletkin podiže pogled s hrpe spisa. — Sjednite — reče suhim bezbojnim glasom, koga se Rubašov sjećao od onog prvog sukoba u ćeliji. Sjetio se i širokog ožiljka na Gletkinovoj lubanji. Gletkinovo je lice ležalo u sjeni, budući da se jedini izvor svjetlosti u sobi, visoka metal­na stajaća svjetiljka, nalazila iza njegovog naslonjača. Blještava bijela svjetlost, koju je isijavala prejaka ža­rulja, zaslijepila je Rubašova tako da je prošlo nekoliko trenutaka dok nije otkrio prisutnost treće osobe u prostoriji — stenografkinja koja je sjedila iza parava­na za malim stolom, leđima okrenuta sobi.

Rubašov sjede nasuprot Gletkina pred stol, na jedi­nu stolicu koju je vidio. Stolica je bila neudobna, uska i bez oslona za ruke.

— Naređeno mi je da Vas saslušam u odsutnosti komesara Ivanova — reče Gletkin. Rubašova je svjet­lost lampe bolno tukla u oči; ali kad je otklonio glavu, djelovanje je svjetla na očne uglove bilo jednako neu­godno. Osim toga, činilo mu se besmislenim okretati glavu na stranu dok je govorio.

154

— Radije bih da me sasluša Ivanov — reče Ruba­šov.

— Izbor istražnih sudaca je stvar vlasti — odvrati Gletkin. — Vi imate pravo davati izjave ili ih uskraćiva­ti. U vašem bi slučaju uskrata izjave značila da povlači­te raniju izjavu da ste spremni na pismeno priznanje, a time bi se automatski završila istraga. Meni je nare­đeno da, u tom slučaju, proslijedim vaše spise nadlež- nam vlastima, koje će donijeti presudu administrativ­nim putem.

Rubašov hitro razmisli. S Ivanovom nešto očito nije u redu. Iznenada poslan na dopust, uklonjen s po­ložaja ili uhapšen. Možda zato jer se netko sjetio nje­govog prijašnjeg prijateljstva s Rubašovom; možda za­to što je prečesto zbijao dosjetke i bio intelektualno nadmoćan, i zato što se njegova odanost Vrhovnom zasnivala na logičkim razmatranjima a ne na slijepoj vjeri. Ivanov je bio previše pametan; pripadao je Sta­roj Gardi; nova škola — to je bio Gletkin i njegove metode...

Idi u miru, Ivanove. Rubašov nije imao vremena za sažaljenje; trebalo je brzo misliti, a svjetlo ga je u tome smetalo. Skinuo je cviker žmirkajući; znao je da bez cvikera djeluje golo i bespomoćno, i da Gletkinove bezizražajne oči zapažaju svaku crtu na njegovom licu. Ako sada bude šutio, izgubljen je; sada se više ne može natrag. Gletkin je odvratno stvorenje ali predstavlja novo pokoljenje; staro se pokoljenje mora nagoditi s njima ili biti uništeno; drugog izbora nema. Rubašov se odjednom osjeti star; taj mu je osjećaj bio dotada nepoznat. Dotada nije pripisivao nikakve važnosti či­njenici da je prevalio pedesetu. Nataknuo je cviker i pokušao pogledati Gletkinu ravno u oči, ali od jarkog svjetla zasuzile su mu oči pa ga je opet skinuo.

— Spreman sam da dam izjavu — rekao je, poku­šavajući obuzdati uzbuđenost u glasu. — Ali samo pod uvjetom da prestanete s tim vašim trikovima. Maknite ovu istražnu lampu i ostavite metode te vrste za pres­tupnike i kontrarevolucionare.

— Nije vaše da postavljate bilo kakve uvjete — odvrati Gletkin svojim odmjerenim glasom. — Ja ne-

155

mam razloga da radi vas mijenjam osvjetljenje u svojoj sobi. Vi izgleda, niste, svjesni svog položaja; oso­bito ne činjenice da se i sami nalazite pod optužbom zbog kontrarevolucionarne djelatnosti, i da ste to dva­put priznali javnim izjavama u toku posljednjih godi­na. Varate se ako mislite da ćete i ovog puta proći tako jeftino.

Svinjo, pomisli Rubašov. Svinjo uniformirana. Po­crvenio je znajući da je to Gletkin primijetio. Koliko bi godina mogao imati taj Gletkin? Trideset i šest, naj­više trideset i sedam. Sudjelovao je u Građanskom ratu kao zeleno momče, a izbijanje Revolucije dočekao je kao običan dječak. To je pokoljenje koje je počelo mi­sliti tek nakon velike bujice. Ono nema tradicije ni us­pomena koje ga povezuju sa starim, potonulim svije­tom. To je pokoljenje koje je došlo na svijet bez pupko­vine ... A ipak je pravo na njegovoj strani. Treba pre- rezati pupkovinu, odreći se i posljednje spone što vezu­je čovjeka s taštim poimanjem časti, s licemjernim predodžbama o moralu Starog Svijeta. Čast znači služi­ti bez taštine, ne štedeći sebe, i do posljednje konze- kvence.

Njegov se bijes stiša. Držao je cviker u ruci i okre­nuo lice prema Gletkinu. Pošto je morao držati oči zatvorene, osjetio se još bespomoćnijim nego prije, ali sada nije više mislio o tom. Iza spuštenih kapaka osjećao je crvenkasto treperenje. Nikada ranije nije ga obuzeo tako snažan osjećaj samoće.

— Spreman sam učiniti sve da bih mogao poslužiti Partiji — reče Rubašov. Glas mu je odjeknuo jasno, iz njega je nestalo promuklosti, govorio je zatvorenih očiju. — Molim vas da mi kažete pojedinosti optužbe protiv mene. To dosad još nije učinjeno.

Čuo je više nego vidio svojim žmirkavim očima da je nešto poput trzaja prošlo krutim Gletkinovim likom. Njegove su uškrobljene manšete zaškripale o naslone za ruke na stolici, udahnuo je nešto dublje, načas kao da mu je čitavo tijelo olabavilo. Rubašov nasluti da je tog trenutka Gletkin doživio najveći trijumf svog živo­ta. Ubrojiti jednog Rubašova u svoju lovinu značilo je početak velike karijere, a tek čas prije za Gletkina je

156

još sve visilo o niti — sa sudbinom Ivanova kao zastra­šujućim primjerom pred očima. Rubašov odjednom shvati da on ima nad Gletkinom jednaku moć kao i Gletkin nad njim. Držim te za vrat, momče, pomisli uz podrugljivu grimasu; mi držimo jedan drugog za vrat, i kad bih se bacio s ljuljačke povukao bih i tebe za sobom. Načas se proigravao s tom pomisli, dok je Gletkin, kome se vratilo njegovo kruto držanje, listao po spisima; tada svlada iskušenje i sklopi oči koje su ga boljele. Treba vatrom istjerati i posljednje tragove taštine iz tijela — a nije li samoubojstvo prikriven oblik taštine. Taj Gletkin, naravno, vjeruje da su njegovi grubi trikovi, a ne Ivanovljevi argumenti, uzrokovali kapitulaciju Rubašova; vjerojatno je Gletkin uvjerio u to i svoje nadležne, pridonijevši time Ivanovljevu pa­du. Svinjo, pomisli Rubašov, ali ovog puta bez ljutnje. Ti uniformirana dosljedna životinjo koju smo mi stvo­rili — ti barbaru novog doba što sada počinje. Ti ne razumiješ o čemu se tu radi; ali kad bi shvaćao, bio bi nam beskoristan... Opazio je da je svjetlost lampe postala za još jedan stupanj biješ ta vija — Rubašov je znao da postoji neki uređaj kojim se snaga tih refle­ktorskih svjetiljaka pojačava odnosno slabi u toku unakrsnog preslušavanja. Bio je prisiljen okrenuti gla­vu sasvim na stranu i obrisati suze iz očiju. Životinjo jedna, pomisli opet. Ali sada nam upravo i treba poko­ljenje životinja kao ti,..

Gletkin je počeo čitati optužnicu. Njegov je jednoli­čni glas razdraživao više nego ikada; Rubašov je slušao okrenute glave. On je shvaćao svoje »priznanje« kao formalnost — besmislenu, ali potrebnu komediju čiji će krivudavi smisao razumjeti samo upućeni; ali tekst što ga je Gletkin sada čitao nadmašio je svojom besmi- slenošću i njegova najgora očekivanja. Zar je Gletkin zaista vjerovao da je on, Rubašov, kovao te djetinjaste zavjere? Da on već godinama ne teži ni za čim drugim nego da razori zgradu čije je temelje postavio sam sa Starom Gardom? A sama Stara Garda, ljudi glava ozna­čenih brojkama, junaci Gletkinovih dječačkih godina— zar je Gletkin doista vjerovao da su oni svi najednom postali žrtve neke zaraze, koja ih je preko noći pretvo­

157

rila u potkupljive i pokvarene ličnosti, opsjednute jedi­nom željom da unište Revoluciju, svoje vlastito djelo? I to metodama koje kao da su ti majstori političke tak­tike uzeli iz nekog jeftinog kriminalnog romana?

Gletkin je čitao ravnomjerno, ne naglašavajući ništa, bezbojnim, bezizražajnim glasom čovjeka koji je nau­čio abecedu tek kao odrasla osoba. Upravo je bio-kod navodnih pregovora s predstavnikom jedne strane sile, što ih je Rubašov — stajalo je u optužnici — vodio za vrijeme svog boravka u B., u svrhu nasilnog ponovnog uvođenja starog režima. Navedeno je ime stranog di­plomate, kao i vrijeme i mjesto njihovog sastanka. Ru­bašov je sada pažljivije slušao. U njegovom sjećanju najednom oživi jedan beznačajan događaj, što ga je tada bio odmah zaboravio i na koji nije nikada više pomislio. Hitro je izračunao približan datum; izgleda da se poklapalo. To je, dakle, bilo ono iz čega je trebalo isplesti uže za njega? Osmjehnuo se i rupčićem obri­sao suzne oči...

Gletkin je čitao dalje, kruto, ubitačno jednolično. Je li zaista vjerovao u ono što čita? Zar nije bio sam svjestan groteskne besmislenosti teksta? Sad se nalazio kod razdoblja Rubašovljeve djelatnosti na čelu alumi­nijskog trusta. Čitao je statistike koje su otkrivale za­panjujuću dezorganizaciju u toj na brzinu razvijenoj industrijskoj grani; broj nesreća pri radu, aviona koji su se srušili zbog neispravnog materijala. Sve je to bila posljedica njegove, Rubašovljeve, paklenske sabo­taže. Riječ »paklenski« doista se ponavljala u tekstu, usred tehničkih stručnih izraza i stupaca s brojkama, Rubašov načas pomisli da je Gletkin poludio; ta smjesa logike i besmisla podsjećala je na metodično bezumlje šizofreničara. Ali optužnicu nije sastavio Gletkin; on ju je samo čitao — i činilo se da vjeruje u nju, ili je bar smatra mogućom ...

Rubašov okrenu glavu prema stenograf kinji u nje­nom polumračnom kutu. Bila je sitna, mršava i nosila je naočale. Ravnodušno je oštrila olovku i još nijednom dotada nije okrenula glavu prema njemu. Očito, i ona je smatrala sasvim uvjerljivima monstruoznosti koje

158

je Gletkin čitao. Bila je još mlada, oko dvadeset pet, dvadeset šest godina; i ona je odrasla nakon velike bujice. Što je značilo ime Rubašov tom pokoljenju novih neandertalaca? On tu sjedi pod mlazom vrućeg reflektorskog svjetla, nemoćan da drži suzne oči otvo­rene, a oni mu čitaju svojim bezbojnim glasovima i gledaju ga svojim bezbojnim očima, objektivno, ravno­dušno, kao da leži na stolu za seciranje.

Gletkin je došao do posljednjeg navoda optužbe. U njemu se nalazila kruna svega: planirani atentat na Vrhovnog. Tajanstveni XY, koga je Ivanov spomenuo u toku prvog saslušanja, opet je uskrsnuo. Uspostavilo se da je to zamjenik direktora državnog restorana, iz kojeg je Vrhovni povremeno naručivao hladni obrok za ručak. Taj hladni obrok bio je brižno njegovan propa­gandni potez o Spartanskim životnim navikama Vrho­vnog; i upravo pomoću tog popularnog hladnog obroka, po navodima optužnice, planirao je XY, na Rubašovljev poticaj, prijevremeni kraj Vrhovnog. Rubašov se smje­škao zatvorenih očiju; kad ih je otvorio, Gletkin je bio završio s čitanjem i promatrao ga je. Proteklo je neko­liko trenutaka u šutnji; tada se Gletkin oglasi istim bezbojnim glasom, više kao tvrdnja nego pitanje:

— Čuli ste optužbu i priznajete se krivim.Rubašov pokuša pogledati Gletkina u lice. To je

bilo nemoguće i ponovo je morao zatvoriti oči. Na vrhu jezika imao je zajedljiv odgovor; umjesto toga rekao je sljedeće, tako tiho da je mršava stenografkinja mo­rala ispružiti vrat da čuje:

— Priznajem se krivim što nisam uvidio fatalnu nužnost koja uvjetuje politiku našeg Rukovodstva, te sam zato zauzeo opoziciona stajališta. Priznajem se krivim što sam slijedio sentimentalne pobude i tako dospio u protivurječnost s povjesnom nužnošću. Otvo­rio sam uši stenjanju žrtvovanih, postavši tako gluh za argumente koji su dokazivali nužnost njihovog žrtvo­vanja. Priznajem se krivim što sam pitanju krivnje i nedužnosti pridao veću vrijednost nego pitanju korisno­sti i štetnosti. Konačno, priznajem se krivim što sam pojam čovjeka postavio iznad pojma čovječanstva ...

159

Rubašov zastade i pogleda žmirkajući u pravcu gdje je sjedila stenografkinja. Upravo je završila sa zapisi­vanjem njegovih posljednjih riječi; učini mu se da na njenom šiljatom profilu primjećuje ironičan osmijeh.

— Svjestan sam toga — nastavi Rubašov — da bi moja zabluda, pretvorena u praktičnu politiku, pred­stavljala smrtnu opasnost za Revoluciju. Na kritičnim prekretnicama povijesti svaka opozicija nosi u sebi kli­cu rascjepa Partije, a s time i klicu građanskog rata. Humanistička slabost i liberalna demokratičnost u raz­dobljima nezrelosti masa znače samoubojstvo Revolu­cije. Unatoč tome, moj je opozicioni stav protekao iz težnje upravo prema tim, naizgled tako poželjnim, a u stvarnosti tako pogubnim metodama. Iz težnje pre­ma liberalizaciji diktature; prema široj demokratskoj bazi masa, ukidanju terora, ublažavanju krutosti par­tijske strukture. Priznajem da su ta traženja u današ­njem položaju objektivno štetna i stoga nose kontra- revolucionarno obilježje ...

Ponovo je zastao; grlo mu se osušilo i glas promuk­nuo. Bilo je tako tiho da je čuo kako škripi olovka stenografkinje; podigao je malo glavu zatvorenih očiju i nastavio:

— U tom smislu, i samo u tom smislu, imate me pravo smatrati kontrarevolucionarom. S besmislenim prijestupima koje optužba navodi ja nemam nikakve veze.

— Jeste li svršili? — upita Gletkin.Glas mu je zazvučao tako brutalno da ga je Rubašov

iznenađeno pogledao. Gletkinov jarko osvijetljen obris ocrtavao se u uobičajenom korektnom stavu za pisaćim stolom. Rubašov je odavna tražio jednostavnu formulu za Gletkina. Ona je glasila: »korektna brutalnost«.

— To što kažete nije ništa novo — suho nastavi Gletkin. — U oba vaša ranija priznanja (prvo prije dvi­je godine, drugo prije dvanaest mjeseci) već ste javno izjavili da je vaš stav bio »objektivno kontrarevolu- cionaran i u suprotnosti s interesima naroda«. Oba ste puta skrušeno zamolili Partiju za oproštenje i zakleli se na odanost politici Rukovodstva. Sada se nadate da ćete i treći put moći odigrati istu igru s nama. Vaša je

160

izjava od maločas pijesak u oči. Vi priznajete svoj »opozicioni stav«, ali odričete djelatnost koja logično proizlazi iz takvog stava. Već sam vam rekao da ovog puta nećete tako jeftino proći.

Gletkin se prekinuo jednako naglo kao što je i počeo. U tišini koja je nastupila Rubašov je čuo tiho zujanje struje u lampi. Istog časa svjetlost se pojača za još jedan stupanj.

— Izjave koje sam tada dao — tiho odgovori Ruba­šov — služile su taktičnoj svrsi. Vi znate jednako do­bro kao i ja da je cijeli niz opozicionera bio prisiljen da se iskupljuju sličnim izjavama da bi mogli ostati u Partiji. Ali ovog puta ja mislim drukčije...

— To jest, ovog puta mislite pošteno? — upita Gletkin. Pitanje je došlo brzo, a njegov je korektni glas bio bez ironije.

— Da — tiho reče Rubašov.— A onda ste lagali?— Nazovite to tako ako hoćete — odvrati Rubašov.— Da spasite glavu?— Da mi se dopusti da dalje djelujem.— Bez glave se ne može djelovati; dakle, da spasite

glavu.— Kako hoćete.U kratkim stankama između bubnjarske vatre Glet-

kinovih pitanja i vlastitih odgovora, Rubašov je čuo samo škripanje olovke na stenografskom bloku i zuja­nje lampe. Iz nje su se izlijevali slapovi bijele svjetlo­sti i stalna vrućina koja je prisiljavala Rubašova da bri­še znoj s čela. Trudio se da drži suzne oči otvorene, ali razmaci u kojima mu je to uspijevalo bili su sve kraći; osjećao je sve jaču pospanost i kad je Gletkin, ispalivši svoje posljednje pitanje, zašutio, osjeti Ruba­šov, uz neku ravnodušnu znatiželju, kako mu glava postaje sve teža i teža i konačno se polako spušta sve dok nije bradom dotakao prsa. Kad se trgnuo od slje­dećeg Gletkinovog pitanja, činilo mu se kao da je bio zaspao na neodređeno vrijeme.

161

— Ponavljam — zvučao je Gletkinov glas. — Vaše su prijašnje izjave kajanja imale za svrhu da zavedu Partiju u bludnju, a vama da spasu glavu.

—-To sam već priznao — odgovori Rubašov.— A vaše javno odricanje od svoje tajnice imalo je

istu svrhu?Rubašov potvrdi glavom. Pritisak u njegovim očnim

jabučicama prenosio se kao strujanje na sve živce de­sne strane lica. Osjeti da je opet počelo muklo kucanje u zubu.

— Vama je poznato da se građanka Arlova nepre­stano pozivala na vas kao svjedoka u svoju obranu.

— Bio sam obaviješten — odgovori Rubašov. Ku­canje u zubu pojačalo se.

— Poznato je isto tako da je javna izjava što ste je tada dali, a koju ste malo prije označili kao neisti­nitu, bila presudna za donošenje smrtne osude protiv Arlove?

— Bio sam obaviješten.Rubašovu se činilo da mu se desna strana lica stegla

u grč. Glava mu je postajala sve tuplja i teža; morao se naprezati da mu opet ne padne na prsa. Ali Gletkinov glas neumoljivo je svrdlao sve dublje u njegovom mozgu:

— Moguće je, dakle, da je građanka Arlova bila nevina?

— Sasvim je moguće — odvrati Rubašov posljed­njim ostatkom ironije, koji mu je ležao na jeziku poput okusa krvi i žući.

— ... A ipak je smaknuta zbog vaše neistinite izja­ve koju ste dali da spasite glavu.

— Pa moglo bi tako biti — reče Rubašov. Huljo jedna, pomisli s mlitavim, nemoćnim bijesom. Naravno, sve što kaže gola je istina. Želio bih znati tko je veća hulja od nas dvojice. Ali on me je uhvatio za grlo i ne mogu se braniti, a nije dopušteno baciti se s ljuljačke. Kad bi me bar pustio da spavam! Ako me još dugo bude mučio, povući ću sve i uskratit ću izjavu — a onda je gotovo i sa mnom i s njim.

162

— ... I nakon svega toga vi još očekujete da se s vama obzirno postupa — nastavljao je Gletkin istim tonom brutalne korektnosti. — Vi se usuđujete odri­cati svoju prestupničku djelatnost i tražite da vam vjerujemo?

Rubašov odusta od napora da drži glavu uspravno. Gletkin, naravno, ima pravo da mu ne vjeruje. Pa već se i sam počeo gubiti u labirintu sračunatih laži i dijalektičkih stranputica, u umjetnom polumraku iz­među privida i stvarnosti. Čovjek vjeruje da je lukaviji i da će zavarati druge, a zavara samog sebe. Konačna istina izmiče uvijek za jedan korak; vidljiva ostaje sa­mo predzadnja laž s kojom se namjeravalo poslužiti konačnoj istini. A na kakva to sve bijedna krivljenja i groteskno poskakivanje primorava čovjeka! Kako mo­že Gletkina uvjeriti u to da ovog puta zaista pošteno misli, da je došao do zadnje postaje svog puta? Zar se uvijek mora uvjeravati, govoriti, navoditi dokaze — kad čovjek ima samo jednu želju, spavati i ugasiti se? ..

— Ja ne tražim ništa drugo — odvrati Rubašov, je­dva okrenuvši glavu u smjeru odakle je dolazio Gle- tkinov glas — nego da još posljednji put dokažem svoju odanost Partiji.

— Za vas postoji samo jedna mogućnost dokaziva­nja — čuo se Gletkinov glas — puno priznanje. Mi smo se dovoljno naslušali o vašem »opozicionom stavu« io vašim uzvišenim pobudama. Umjesto toga nama tre­ba puno javno priznanje onih zločinačkih djelatnosti koje su bile logična posljedica tog vašeg stava. Jedini način na koji još možete poslužiti Partiji je to da posta­nete primjer za opomenu — tako da pokažete masama na vlastitoj osobi u kakav ponor izopačenosti neizbje­žno vodi otpor liniji Partije.

Rubašov pomisli na hladni obrok Vrhovnog. U upa­ljenim mišićima lica snažno mu je tuklo, ah bol nije više oštar, nije palio; sada je pristizavao kao tupi, omamljujući udarci maljem. Mislio je na hladni obrok Vrhovnog, a mišići na licu grčili su mu se u grimasu.

— Ne mogu priznati djelo koje nisam počinio — reče.

163

— Ne — čuo se Gletkinov glas. — Ne, to sigurno ne možete — a Rubašovu se učini da je prvi put osjetio nešto poput podrugljivosti u Gletkinovu glasu.

Od tog časa Rubašovljevo sjećanje na dalji tok sa­slušanja faifo je prilično maglovito. Nakon rečenice »Ne, to sigurno ne možete«, koja mu se zadržala u uhu zbog posebne intonacije, protezala se praznina neodređene dužine. Kasnije mu se činilo da je opet zaspao, a sjećao se čak i jednog neobično ugodnog sna. Nije mo­gao potrajati duže od nekoliko trenutaka — nepovezan, iz vremena izdvojen niz svjetlih slika krajobraza, po­znati drvored topola s obje strane puta što je vodio očevom domu, i neki posebni bijeli oblaci koje je vidio jednom kao dječak ležeći u travi.

Sljedeće čega se sjećao bila je prisutnost trećeg čovjeka u sobi, i Gletkinova glasa koji je tutnjao odne­kud odozgo, iza njegove glave — Gletkin je vjerojatno ustao i nagnuo se nad stol prema njemu.

— Molim vas da s punom pažnjom, pratite tok saslušanja ... Prepoznajete li ovu osobu?

Rubašov klimnu glavom. Odmah je prepoznao Zečju Usnu, premda sada nije nosio kišni ogrtač, u koji se umotavao za vrijeme šetnji na dvorištu, skupljajući ramena od hladnoće. Poznati niz brojeva bijesnu u Rubašovljevom sjećanju: 5-5; 1-5; 1-3; 2-5; 1-1 ... »Zečja Usna vas pozdravlja«. Kojom prilikom mu je 402 poslao tu obavijest?

— Kada i gdje ste ga upoznali?Rubašov je s mukom progovorio; onaj okus žuči

nikako nije silazio s jezika.— Vidio sam ga više puta s mog prozora dok je

šetao u dvorištu.— A ranijih godina niste se sreli s njim?Zečja Usna je stajao pored vrata, nekoliko koraka

iza Rubašovljeve stolice; svjetlost reflektora padala je ravno na njega. Njegovo inače žućkasto lice bilo je bijelo kao kreda, nos šiljat, rascijepljena gornja usna s crvenim mesnatim rubom drhtala je nad ogoljelim desnima. Ruke su mu mlitavo visile gotovo do koljena; Rubašovu, koji je sada sjedio leđima okrenutim lampi,

164

on se pričini kao lik duha na pozornici pred jarkim svjetlima lampe. Novi niz brojeva iskoči u Rubašovlje- vom sjećanju: 2-5; 4-5; 1-3 ... »jučer su ga mučili«. U istom času izroni mu u glavi nejasna sjena jednog sjećanja — da je već jednom sreo živi izvornik te po- drtine, davno prije nego što je stupio u ćeliju 404.

— Ne sjećam se točno — oklijevajući je odgovorio na Gletkinovo pitanje. — Sada kad ga vidim iz blizine, čini mi se kao da sam ga negdje sreo.

Još prije nego što je dovršio rečenicu, Rubašov osje­ti da bi bilo bolje da je uopće nije izgovorio. Usrdno je želio da ga Gletkin ostavi nekoliko minuta na miru da pribere misli. Gletkinov način izbacivanja pitanja u brzom neprekinutom nizu podsjećao ga je na grabe- žljivicu koja tvrdim kljunom čupa meso žrtvi.

— Gdje ste se posljednji put sreli s ovom osobom? Oštrina vašeg pamćenja nekad je bila poslovična u Partiji.

Rubašov je Šutio. Naprezao je pamćenje, ali nije mogao nikamo smjestiti tu pojavu drhtavih usana pod reflektorskom svjetlošću. Zečja Usna stajao je nepomi­čno. Obliznuo je crveni debeli rub rascjepa na gornjoj usni; pogled mu je lutao od Rubašova do Gletkina i natrag.

Stenografkinja je prestala pisati; čulo se samo je­dnolično zujanje lampe i škripanje Gletkinovih man- šeta; on se nagnuo i, oslonivši se laktovima na naslone stolice, postavio sljedeće pitanje:

— Vi, dakle uskraćujete odgovor?— Ja se ne sjećam — odvrati Rubašov.— Dobro — odgovori Gletkin. Nagnuo se još više

iz stolice, kao da želi prijetećom težinom svog tijela djelovati na Zečju Usnu.

— Hoćete li malo pomoći pamćenju građanina Ru­bašova? Kad ste se zadnji put sreli s njim?

Lice Zečje Usne problijedi još više, ako je to bilo moguće. Njegove se oči zadržaše nekoliko trenutaka na stenografkinji, čiju prisutnost kao da je tek sada otkrio, ali odmah zatim odlutaše dalje po sobi, kao da bježe i traže sklonište. Ponovo je obliznuo debeli rub

165

rascijepljene usne; zatim žurno i u jednom dahu izgo­vori:

— Građanin Rubašov poticao me je da fizički uni­štim vođu Partije podmetanjem otrova.

U prvom času Rubašov osjeti samo iznenađenje zbog mekog, gotovo melodioznog glasa koji je neočekivano zazvučao iz te podrtine. Taj glas kao da je bio jedino na njemu što je ostalo čitavo; sablasno je odudarao od njegove pojave. Smisao njegovih riječi postade Ruba­šovu jasan tek poslije nekoliko trenutaka. On je očeki­vao nešto slično otkad se Zečja Usna pojavio i osjećao je opasnost; sad je, međutim, više od bilo čega drugog bio svjestan grotesknosti optužbe. Trenutak nakon toga ponovo je čuo Gletkinov glas — sada mu je dopirao s leđa, jer je Rubašov sjedio okrenut Zečjoj Usni. Glet­kinov je glas zvučao razdraženo:

— To vas još nisam pitao. Pitao sam vas gdje ste posljednji put sreli građanina Rubašova.

Greška, pomisli Rubašov. Gletkin nije smio nagla­siti da odgovor ne ide uz pitanje. Ja to ne bih bio primijetio. Učini mu se da mu se sada glava sasvim razbistrila, da je u stanju grozničave pozornosti. Tražio je usporedbu. Ovaj je svjedok kao vergl u koji je zabu­nom umetnut krivi valjak... Sljedeći odgovor Zečje Usne zvučao je još melodioznije:

— Upoznao sam se s građaninom Rubašovom po­slije jednog primanja u trgovinskom izaslanstvu u B. Tom prilikom poticao me je na moju terorističku za­vjeru protiv života vođe Partije.

Dok je to govorio, njegov se unezvereni pogled okliznuo o Rubašova i zadržao na njemu. Rubašov na­mjesti cviker i dočeka njegov pogled s živom znatiže­ljom. Ali u mladićevom pogledu nije pročitao nikakve molbe za oproštenje, samo bratsko povjerenje i nijemi prigovor izmučenog stvora. Rubašov je prvi odvratio pogled.

Iza leđa mu je odjekivao Gletkinov glas, obuzdan i brutalan:

— Možete li se sjetiti datuma susreta?

166

— Sjećam se točno — odgovori Zečja Usna svojim neprirodno zvonkim glasom. — Bilo je to poslije pri­manja na dvadesetu obljetnicu Revolucije.

Njegov se pogled, gol i nezaštićen, još uvijek nije odvojio od Rubašovljevih očiju, kao da tamo leži po­sljednja očajnička pomoć i nada. Jedno sjećanje izroni u Rubašovu, isprva maglovito zatim jasnije. Sad je konačno znao tko je Zečja Usna. Ali njegovo otkriće nije izazvalo u njemu nikakvo uzbuđenje nego samo bolno čuđenje. Okrenuo je glavu Gletkinu i mirno rekao žmirkajući:

— Datum je točan. Nisam odmah prepoznao sina profesora Kieffera, jer sam se samo jedanput sreo s njim — prije nego vam je pao u ruke. Možete sebi čestitati na uspješnom radu.

— Vi, dakle, priznajete da ste ga poznavali i da ste ga sreli u spomenuto vrijeme i na spomenutom mjestu.

— Pa to sam vam već rekao — umorno odgovori Rubašov. Grozničava pozornost je nestala, a muklo uda­ranje u njegovoj glavi opet se javilo. — Da ste mi odmah rekli da je to sin mog nesretnog prijatelja Kieffera, bio bih ga prije prepoznao.

— U optužnici on se navodi punim imenom — od­vrati Gletkin.

— Kad sam mislio na Kieffera, mislio sam, kao svi, prvenstveno na njegov pseudonim — odgovori Rubašov.

— Ta pojedinost nije bitna — reče Gletkin. Ponovo se čitavim tijelom nagnuo prema Zečjoj Usni, kao da ga želi zgnječiti svojom težinom preko prostora koji ih je razdvajao. — Nastavite s iskazom. Recite nam kako je došlo do tog susreta.

Opet greška, pomisli Rubašov unatoč svojoj pospa- nosti. Ta je pojedinost i te kako bitna. Da sam ja tog čovjeka zaista poticao na taj idiotski atentat, ja bih ga se morao sjetili kod prvih aluzija na njega u optužnici, bilo da se njegovo ime spomenulo ili ne. Ali bio je odviše umoran da bi se upuštao u duga raspravljanja; osim toga, tada bi opet morao okrenuti lice svjetiljki. Ovako je bar mogao ostati leđima okrenut Gletkinu.

167

Dok se razmatrao njegov identitet, Zečja Usna je stajao na reflektorskoj svjetlosti oborene glave i drhta­ve gornje usne. Rubašov je mislio na svog starog prija­telja i suborca Kieffera, velikog historičara Revolucije. Na čuvenoj fotografiji kongresnog zasjedanja, na kojoj su svi sudionici imali brade i brojkama označene kru­gove oko glava kao svetačke aureole, on je sjedio s lijeva Starom Vođi. Bio je stručni savjetnik Staroga u pitanjima povijesti; osim toga njegov šahovski partneri možda jedini osobni prijatelj. Nakon smrti Staroga, zadužili su Kieffera, koji ga je najprisnije poznavao, da napiše njegov životopis. Deset je godina radio na tom životopisu koji nije nikada objavljen. U toku tih deset godina službena verzija događaja za vrijeme Revolu­cije pretrpjela je duboke promjene; uloge glavnih akte­ra morale su se revidirati, a sve vrijednosti prevredno- vati; ali stari je Kieffer bio tvrda tikva koji nije ništa shvaćao o unutarnjoj dijalektici novog režima pod Vrhovnim,..

— Moj otac i ja — čuo se neprirodno zvonki glas. Zečje Usne — vraćajući se s međunarodnog etnološkog kongresa, na koji sam ga pratio, skrenuli smo preko B., jer je mom ocu bilo jako stalo do toga da posjeti svog starog prijatelja, građanina Rubašova ...

Rubašov je slušao s neobičnom mješavinom znati­želje i potresenosti. Iskaz je dotle bio istinit; stari je Kieffer bio došao da ga posjeti, tjeran potrebom da mu se izjada i upita ga za savjet. Večer koju su proveli zajedno bila je možda posljednja svijetla točka u star­čevom životu.

— Mogli smo ostati samo jedan dan — nastavljao je Zečja Usna, upivši se pogledom u Rubašovljevo lice, kao da tamo traži snagu i ohrabrenje. — Bila je upravo obljetnica Revolucije; zato se tako točno sjećam datu­ma. Građanin Rubašov bio je cijelog dana zauzet slu­žbenim primanjima, pa se mogao vidjeti s mojim ocem samo par minuta. Ali navečer, pošto je primanje u poslanstvu završeno, pozvao je mog oca u svoju sobu, a otac mi je dopustio da pođem s njim. Građanin Ru­bašov bio je jako umoran i imao je na sebi kućni ogrtač,

168

ali nas je primio vrlo srdačno. Spremio je za nas vino, konjak i kolače i pozdravio je oca, nakon što ga je zagrlio, riječima »Oproštajna večera posljednjih Mohi-kanaca« ___

Iza Rubašovljevih leđa Gletkinov je glas prekinuo:— Jeste Ii odmah uočili Rubašovljevu namjeru da

vas učini prijemljivim pomoću alkohola?Rubašovu se učini da je sjena osmijeha preletjela

preko crta ispijenog lica Zečje Usne; prvi put primije­tio je daleku sličnost s mladićem koga je upoznao one večeri. Ali to je potrajalo samo trenutak. Zečja Usna zatrepta očima i obliznu rascijepljenu usnu:

— Učinilo mi se sumnjivim, ali nisam odmah mo­gao prezreti njegove planove.

Bijedniče, pomisli Rubašov, što su to učinili iz tebe?— Nastavite — zatutnja Gletkinov glas.Potrajalo je nekoliko trenutaka, dok se Zečja Usna

nije opet pribrao nakon prekida. Za to vrijeme čulo se kako stenografkinja oštri olovku.

— Rubašov i moj otac izmjenjivali su uspomene. Nisu se bili vidjeli više godina. Govorili su o vremenu prije Revolucije, o osobama starije generacije, čija sam imena znao samo po čuven ju, i o Građanskom ratu. Često su se služili aluzijama koje nisam mogao slije­diti, i smijali se zbog uspomena koje nisam razumio.

— Da li se mnogo pilo? — upita Gletkin.Zečja Usna bespomoćno zatrepta očima na svjetlo­

sti. Rubašov opazi da se lagano njiše govoreći, kao da se s mukom održava na nogama.

— Mislim da su prilično popili — nastavi Zečja Usna. — Nikad tih posljednjih godina nisam vidio oca tako dobro raspoloženog.

— A to je bilo svega — odjekivao je Gletkinov glas— tri mjeseca prije nego što je otkrivena kontrarevo- lucionarna djelatnost vašeg oca, koja je tri mjeseca kasnije dovela do njegovog smaknuća?

Zečja usna se obliznu, tupo zagleda u svjetlo i ušuti. Rubašov se, slijedeći iznenadni poziv, osvrnuo na Gle- tkina, ali je zaslijepljen morao zatvoriti oči i polako je okrenuo glava natrag. Stenografkinja je škripala olov­

169

kom po papiru a zatim prestala. Tada se opet javio Gletkinov glas:

— Da li ste u vrijeme tog susreta već bili upućeni u kontrarevolucionarnu djelatnost svog oca?

Zečja Usna pređe jezikom preko usana.— Da — odgovori.— I bilo vam je poznato da Rubašov dijeli mišlje­

nje vašeg oca?— Da.— Ograničite se na bitne točke razgovora, a presko­

čite nebitne pojedinosti.Zečja Usna sklopi ruke iza leđa i nasloni se rame­

nima na zid.— Nakon nekog vremena razgovor između mog oca

i Rubašova prešao je na današnjicu. Prezirno su se izražavali o sadašnjem stanju stvari u Partiji i o meto­dama Rukovodstva. Moj otac i Rubašov stalno su spo­minjali Vođu Partije kao Vrhovnog. Rubašov je rekao da je, otkad je Vrhovni sjeo na Partiju svojom širokom stražnjicom, zrak pod njom postao nepodnošljiv. To je razlog, rekao je, zašto su mu draže misije u inozemstvu.

Gletkin se obrati Rubašovu:— To je bilo kratko vrijeme prije prve izjave oda­

nosti Vođi Partije?Rubašov se napola osvrnu prema pisaćem stolu. —

Bit će da je tako.Gletkin se ponovo obrati Zečjoj Usni:— Da li je u toku razgovora spomenuta Rubašovlje-

va namjera da dade takvu izjavu?— Da. Moj je otac zbog toga predbacivao Rubašovu

i rekao da ga je Rubašov jako razočarao. Rubašov se smijao i nazvao mog oca starom ludom i donkihotom. Rekao je da je glavno najduže izdržati i čekati na povo­ljan čas.

— Što je mislio s izrazom »čekati na povoljan čas«?Mladićev se pogled iznova oklijevajući uspeo prema

Rubašovljevu licu; oči su mu imale izgubljen i gotovo nježan izraz. Rubašovu pade na um besmislena pomisao da će se Zečja Usna sada otisnuti od zida, prići mu i

170

poljubiti ga u čelo. Osmjehnuo se na tu pomisao i isto­vremeno čuo kako zvonki glas kaže:

— Mislio je na čas kada će Vođa Partije biti uklo­njen sa svog položaja.

Gletkin, kome Rubašovljev osmijeh nije izmaknuo, suho primijeti:

— Sjećanje na to vas kao da zabavlja?— Možda — odgovori Rubašov i zaklopi oči.Gletkin povuče jednu manšetu i nastavi saslušavati

Zečju Usnu.— Rubašov je, dakle, govorio o času u kojem će

Vođa Partije biti uklonjen sa svog položaja. Kako je trebalo doći do tog događaja?

— Moj otac je smatrao da će se prije ili poslije pre­liti čaša i da će ga Partija smijeniti s položaja ili prisili­ti da se zahvali; a zadatak Opozicije je da širi tu ideju.

— A Rubašov?— Rubašov se smijao mom ocu i ponovio da je on

luda i donkihot. Zatim nam je izjavio da Vrhovni nije nikakva slučajna pojava nego utjelovljenje stanovitog ljudskog stremljenja — naime apsolutne vjere u vlasti­tu nepogrešivost, što je izvor snage za njegovu potpunu beskrupuloznost. Zato se on nikad neće odreći vlasti svojom voljom i na to se može prisliti samo silom. Od Partije se isto tako ne treba ničemu nadati, jer Vrhovni drži sve konce u rukama, a učinio je partijsku birokra­ciju svojim sukrivcima, koji znaju da s njime stoje ili padaju.

Unatoč pospanosti, Rubašovu je upalo u oči kako je mladić točno upamtio njegove riječi. I sam se više nije sjećao pojedinosti tog razgovora, ali nije sumnjao u to da je iskaz Zečje Usne točan. S nanovo probuđe­nim zanimanjem promatrao je mladog Kieffera kroz cviker.

— Rubašov je, dakle, naglašavao nužnost primjene sile protiv Vrhovnog — to jest, protiv Vođe Partije?

Zečja Usna potvrdi glavom.— A njegovi argumenti, pojačani obilnim uživa­

njem alkohola, ostavili su na vas snažan dojam?Mladi Kieffer nije odmah odgovorio. Zatim je rekao,

nešto tiše nego prije:

171

— Ja nisam ništa pio. Ali sve što je rekao ostavilo je na mene snažan dojam.

Rubašov obori glavu. Odjednom se u njemu pojavi­la sumnja koja ga je prožela snažno poput tjelesnog bola i natjerala da zaboravi na sve drugo. Zar je mogu­će da je taj nesretni mladić zaista izvukao zaključke iz njegova, Rubašovljeva, toka misli, i da sada stoji pred njim na reflektorskom mlazu kao utjelovljena posljedica njegove vlastite logike?

Gletkin ga ne pusti da izvede misao do kraja. Zare­žao je:

— ... A nadovezujući se na tu teoretsku pripremu došlo je i neposredno poticanje na atentat?

Zečja Usna je šutio. Žmirkao je gledajući u svje­tlost.

Gletkin počeka nekoliko trenutaka na odgovor. I Rubašov nehotice podignu glavu. Proteklo je nekoliko sekundi za vrijeme kojih se čulo samo zujanje svjetilj­ke; tada se začu Gletkinov glas, još Icorektniji i bezboj- niji nego prije:

— Želite li da se vašem pamćenju pomogne?Tu je rečenicu izgovorio naglašeno ležerno, ali

Zečja Usna se trgnu i skupi kao pod udarcem biča. Obliznu usne, a oči mu zaiskriše golim životinjskim strahom. Zatim promuklim glasom reče:

—- Poticaj nije uslijedio iste večeri nego tek sutra ujutro, u razgovoru u četiri oka između građanina Rubašova i mene.

Rubašov se osmjehnu. Odlaganje fiktivnog razgovo­ra na drugo sljedeće jutro bila je očito finesa Gletkino- ve režije; da bi stari Kieffer zadovoljno sjedio, dok su mu sina verbovali za umorstvo trovanjem, djelovalo je odviše nevjerojatno čak i za neandertalsku psiholo­giju ... Rubašov zaboravi šok koji je upravo doživio; osvrnu se na Gletkina i upita ga trepćući očima na svjetlosti:

— Pretpostavljam da mi kao optuženom pripada pravo da postavljam pitanja svjedoku optužbe?

— Pitajte — reče Gletkin,

172

Rubašov se okrenu mladiću. — Koliko se sjećam— reče, promatrajući ga kroz cviker — vi ste, kad ste me onda posjetili s ocem, bili upravo završili studij?

Bilo je to prvi put da se neposredno obratio Zečjoj Usni, na čijem se licu odmah pojavi izraz povjerenja punog nade. Kimnuo je potvrdno.

— To je, dakle, točno — reče Rubašov. — Ako se dalje dobro sjećam, vi ste se tada trebali namjestiti u institutu za povijesna istraživanja kojega je direktor bio vaš otac. Je li do tog došlo?

— Da — odgovori Zečja Usna, dodajući nakon krat­kog oklijevanja — tu sam radio dok oca nisu uhapsili.

— Razumijem — reče Rubašov. — Taj je događaj onemogućio vaše daljnje ostajanje na institutu, pa ste se morali negdje drugdje okrenuti za kruhom... — zastao je, osvrnuo se na Gletkina i nastavio:

... — što je dokaz da u vrijeme mog razgovora s ovim mladićem ni on ni ja nismo mogli predvidjeti njegovo buduće namještenje u restoranu, pa je navodno poticanje na umorstvo trovanjem logički nemoguće.

Olovka stenografkinje najednom je stala. Rubašov je znao, ne pogledavši u tom pravcu, da je ona prestala voditi zapisnik i da njeno šiljato mišje lice upitno pro­matra Gletkina. I Zečja Usna zurio je u Gletkina, obli­zujući gornju usnu; ali iz njegovih očiju nije se čitalo olakšanje, samo zaprepaštenje i strah. Rubašovljevo trenutačno čuvstvo slavodobitnosti nestade; obuze ga neobičan osjećaj da je prekinuo glatki tok svečanog obreda. Gletkinov glas doista odjeknu još hladnije i korektnije nego prije:

— Želite li postaviti još koje pitanje?— To je zasad dosta — odgovori Rubašov.— Nitko nije tvrdio da su vaše upute ograničavale

ubojicu na upotrebu otrova — mirno reče Gletkin. — Vi ste dah upute za ubojstvo; izbor sredstva prepustili ste svom oruđu. — Obratio se Zečjoj Usni -— Je li tako?

— Da — odgovori Zečja Usna, a u glasu mu se osjećalo neko olakšanje.

Rubašov se sjeti da je optužba govorila izričito o »poticanju na umorstvo trovanjem«; ali najednom osjeti ravnodušnost prema svemu što se tu odvijalo.

173

Da li je mladić zaista pokušao taj ludi atentant ili samo kovao neke takve planove, da li mu je čitavo priznanje umjetno utuvljeno u glavu ili samo njegov dio, sve se to sada učini Rubašovu kao obično pravno nadmudri­vanje; to nije nimalo utjecalo na njegovu krivicu. Pre­sudno je bilo to da je ovaj bijedni ljudski lik predstav­ljao utjelovljenje njegove vlastite logike. Uloge su se najednom izmijenile: ne Gletkin nego on, Rubašov, pokušao je cjepidlačenjem zamutiti jasno činjenično stanje. Optužba, koja mu se dotada činila tako besmi­slenom, samo je ugradila — premda nezgrapno i nes­pretno — odsutne karike u potpuno logičan lanac.

Samo u jednoj jedinoj točki Rubašovu se tičinilo da mu je nanijeta nepravda. Bio je, međutim, previše iscrpljen da to pokuša zaodjeti riječima.

— Imate li još pitanja? — upita Gletkin. Rubašov odmahnu glavom.

— Onda sam s vama završio — reče Gletkin Zečjoj Usni. Pritisnuo je na zvonce; ušao je stražar i stavio mladom Kiefferu lisičine na ruke. Prije nego što su ga odveli, na pragu, Zečja Usna još jednom okrenu glavu prema Rubašovu, isto onako kao što je činio na kraju šetnje u dvorištu. Rubašov osjeti njegov pogled kao teret; skinuo je cviker protrljao ga o rukav i skrenuo očima.

Kad su Zečju Usnu odveli, skoro mu je zaviđao. Gletkinov glas zazvoni mu u ušima, nepogrešiv, preci­zan i pun brutalne svježine:

— Priznajete li sada da Kiefferov iskaz u bitnim točkama odgovara činjenicama?

Rubašov se sada morao opet okrenuti lampi. Zujalo mu je u ušima, a svjetlo je plamtjelo vruće i crveno kroz tanku kožu njegovih kapaka. Ipak mu nije izmakao izraz »u bitnim točkama«. To je trebalo omogućiti Glet- kinu da premosti praznine u optužnici i da »poticanje na umorstvo trovanjem« promijeni jednostavno u »poticanje na umorstvo«.

— U bitnim točkama, priznajem — odgovori Ruba­šov.

Gletkin se primjetno lecnu, a čak se i stenografkinja pomakla na svojoj stolici. Rubašov postade svjestan da

174

je tek sada izgovorio presudne riječi i zapečatio svoje priznanje. Kako su ti neandertalci mogli ikada shvatiti kakvim je pojmovima o krivnji on sudio vlastite pos­tupke, kakvim je mjerilima mjerio ono što je zvao istinom?

— Smeta li vas svjetlo? — iznenada upita Gletkin.Rubašov se osmjehnu. Taj Gletkin plaća smjesta.

Takva je psihologija neandertalca. A ipak, kad se za- sljepljući bljesak lampe ublažio za jedan stupanj. Ru­bašov osjeti olakšanje koje je graničilo sa zahvalnošću.

Sada je, iako uz žmirkanje, mogao opet gledati Gletkinu u lice. Širok crveni ožiljak na glatko obrija­noj lubanji ponovo se vidio.

— ... izuzimajući jednu točku koju smatramo bi­tnom — doda Rubašov.

— To jest? — upita Gletkin, iznova ukrućen i korek­tan.

Sad on naravno misli na moj navodni drugi susret s mladićem, koji se nije nikada održao, pomisli Ruba­šov. To je ono što je za njega važno: stavljati točke na »i« — pa makar točke ispadale više nalik na packe. Ali, gledano s njegovog stajališta, možda ima i pravo ...

— Točka na koju mislim — rekao je naglas — je sljedeća: istina je da sam na osnovi svojih tadašnjih uvjerenja govorio o nužnosti upotrebe sile. Ali pod time sam shvaćao političku masovnu akciju a ne indi­vidualni terorizam.

— Vi ste, dakle, davali prednost građanskom ratu?— reče Gletkin.

— Ne, rekao sam: masovna akcija.— ... koja bi, kao što točno znate, dovela neizbjež­

no do građanskog rata. Je li to ta razlika na koju pola­žete toliku vrijednost? — odvrati Gletkin.

Rubašov ne odgovori ništa. To je doista bio moment koji mu se još maločas činio toliko važnim — sad mu je i to bilo svejedno. U samoj stvari, ako bi Opozicija mogla ukloniti partijsku birokraciju i njen golemi apa­rat samo po cijenu građanskog rata — koliko je onda takav put bolji od doze mišomora u hladnom obroku za Vrhovnog, čiji bi nestanak vjerojatno doveo do br­žeg i manje krvavog sloma režima? Koliko je političko

175

umorstvo manje časno od političkog masovnog poko­lja? Onaj nesretni mladić očito ga je krivo shvatio onom prilikom — ali nije li njegovo krivo shvaćanje u osnovi logički dosljednije od njegova, Rubašovljeva, ponaša­nja u toku ovih posljednjih godina?

»Tko želi oboriti diktaturu, mora prihvatiti građan­ski rat kao sredstvo. Tko preza pred građanskim ratom, mora se odreći opozicije i prihvatiti diktaturu.«

U tim jasnim rečenicama, koje je sam napisao prije gotovo jednog pokoljenja u polemici s Umjerenjacima, bila je njegova vlastita smrtna osuda. Nije se više mo­gao navlačiti s Gletkinom oko pojedinosti. Svijest o svom potpunom porazu ispunila ga je nekim olakša­njem; obaveza da nastavi borbu i teret odgovornosti skinuti su s njega; prijašnja se pospanost vratila. Bub­njanje u glavi sada je odjekivalo kao iz velike daljine, a nekoliko trenutaka činilo mu se da nasuprot, za sto­lom, ne sjedi Gletkin nego sam Vrhovni, i gleda ga onom istom ironijom punom neobičnog razumijeva­nja kao onda kada su se rukovali na oproštaju. U nje­govom sjećanju izroni natpis što ga je jednom pročitao na vratima groblja u Errancisu, gdje su ležali St. Just, Robespierre i njihovih šesnaest drugova odrubljenih glava. Sastojao se od jedne jedine riječi:

Dormir — spavati.Od tog je časa Rubašovljevo sjećanje postalo opet

maglovito. Možda je po drugi put zaspao — na nekoliko minuta ili trenutaka; ali ovog se puta nije sjećao da je sanjao. Vjerojatno ga je Gletkin probudio kad mu je pružio zapisnik na potpis. Gletkin mu je pružio i svoje nalivpero, koje je zadržalo Gletkinovu tjelesnu toplinu, što je osjetio s lakim gađenjem. Stenografkinja je pre­stala pisati; u sobi je zavladala tišina. I lampa nije više zujala, a bacala je normalnu, dapače malo blijedu svjetlost, jer je pred prozorom počelo svitati.

Rubašov je potpisao.Osjećaj olakšanja i slobode od odgovornosti trajao

je i dalje, premda je zaboravio razlog za to; ošamućen od pospanosti pročitao je zapisnik, u kome je priznao da je poticao mladog Michaela Kieffera na to da umori

176

Vođu Partije. Nekoliko trenutaka osjećao je da se sve to temelji na grotesknom nesporazumu; došao je načas u iskušenje da prekriži svoj potpis i razdere spis; tada mu se vrati svijest o stvarnosti, on protrlja cviker o rukav i pruži Gletkinu spis preko stola.

Nakon toga se sjećao da je opet išao hodnikom uz uniformiranog diva koji ga je neizmjerno dugo prije toga bio doveo do Gletkinove sobe. Brijačnica i po- drumsko stubište promakli su u polusnu; sjetio se straha koji ga je bio obuzeo na obratnom putu, zamislio se načas nad samim sobom i neodređeno osmjehnuo za sebe. Zatim je čuo kako je za njim škljocnula brava ćelijskih vrata, i opružio se na ležaju s osjećajem fizi­čkog blaženstva; ugledao je sivu svjetlost praskozorja u prozorskom okviru, s poznatim listom novina umje­sto jednog okna, i odmah utonuo u san.

Kad su se vrata ćelije ponovo otvorila, nije se još bilo sasvim razdanilo; odspavao je jedva jedan sat. Pomislio je isprva da mu donose doručak; ali vani je umjesto starog ključara stajao onaj div u uniformi. Rubašov shvati da se mora vratiti Gletkinu i da se unakrsno preslušavanje nastavlja.

Protrljao je hladnom vodom čelo i zatiljak nad umivaonikom, namjestio cviker i iznova krenuo hodni­kom, mimo brijačnice i podrumskog stubišta; u hodu je lagano posrtao a da to nije ni primijetio.

4.

Otada je maglena zavjesa preko Rubašovljevog sjećanja postala još gušća. Kasnije se prisjećao samo pojedinih odlomaka razgovora s Gletkinom; razgovora koji se s kratkim prekidom od sat-dva protegao na nekoliko dana i noći. Čak nije mogao reći koliko je bilo tih dana i noći; vjerojatno je to potrajalo više od tjedan dana. Rubašov je u prošlosti čuo za tu metodu potpunog fizičkog slamanja optuženog, pri čemu su se u unakrsnom preslušavanju smjenjivala dva do tri

177

istražna suca. Ali Gletkinova se metoda razlikovala u tome što nije nikada uzeo zamjenu, izlažući sebe jedna­kim naporima kao i Rubašova. Na taj je način lišavao Rubašova njegovog posljednjeg utočišta: patosa zlosta­vljane osobe, moralne nadmoći žrtve.

Nakon četrdeset osam sati Rubašov nije više mogao razlikovati dan i noć. Kad bi ga nakon jednog sata spavanja onaj div prodrmao i probudio, nije mogao zaključiti da li je siva svjetlost na prozoru značila sumrak ili praskozorje. Hodnik s brijačnicom, podrum­skim stubištem i rešetkastim vratima u svako su vrije­me ležali pod istom blijedom svjetlošću žarulja. Ako se za vrijeme preslušavanja prozor malo po malo rasvjet­ljavao, dok Gletkin ne bi konačno ugasio svoj reflektor, Rubašov je znao da je dan. Ako bi postajalo sve tamnije a Gletkin bi upalio lampu, onda je bila večer.

Kad bi Rubašov ogladnio u toku saslušanja, Gletkin bi naredio da mu donesu čaj i sendviče. Ali rijetko je osjećao potrebu za jelom; to jest, dobivao je napade vučje gladi, ali kad bi kruh stajao pred njim smučilo bi mu se. Gletkin nije nikada jeo u njegovoj prisutnosti, a Rubašov je zbog nečega osjećao poniženjem da ga zamoli za jelo. Sve što je imalo veze s tjelesnim funkci­jama postalo je poniženje za Rubašova u prisutnosti Gletkina, koji nije nikada pokazivao znakove umora, nije nikada zijevao, nikada pušio, a činilo se da niti jede niti pije, sjedeći uvijek za stolom s istim, nepro­mjenljivim držanjem, korektan, u svojoj uštirkanoj uniformi i sa svojim škripavim manšetama. Najgore je poniženje za Rubašova bilo kad je morao zamoliti da ode na stranu. Gletkin bi naredio da ga dežurni stražar, obično onaj div, otprati do zahoda, a taj bi ga tamo pričekao pred vratima. Jednom je Rubašov zaspao iza zatvorenih vrata. Otada je zahodska vrata morao osta­vljati otvorena.

Njegovo se stanje za vrijeme saslušanja kolebalo između bezvoljnosti i neprirodne budnosti popraćene zastakljenim očima. Samo jedanput izgubio je svijest. Često se osjećao na rubu nesvijesti, ali osjećaj ponosa uvijek bi ga u posljednjem trenutku trgnuo natrag.

178

Tada bi pripalio cigaretu, žmirkao i saslušanje bi se nastavljalo.

Povremeno se i sam čudio kako to može izdržati. Znao je, međutim, da laičko gledanje na otpornost čovječje konstitucije postavlja daleko preuske granice, da ono ne uzimlje u obzir zapanjujuću prilagodljivost organizma. Bio je čuo o slučajevima kada su zatvorenici lišavani sna petnaest do dvadeset noći uzastopce i iz­držali to.

Na kraju prvog saslušanja s Gletkinom, kad je pot­pisao zapisnik, vjerovao je da je sada sve gotovo. Kod drugog saslušanja postalo mu je jasno da sve tek zapra­vo počinje. Optužnica se sastojala od sedam navoda, a on je dotada priznao tek prvi. Vjerovao je da je ispio čašu poniženja do posljednje kapi. Sada je morao isku­siti da nemoć ima isto toliko stupnjeva koliko i moć, da poraz može poprimiti jednako vrtoglave razmjere kao i pobjeda; i da je njihov ponor bez dna. A Gletkin ga je prisiljavao da se prečku po prečku spušta niz ljestvicu.

Mogao je, naravno, sve to sebi olakšati. Trebao je samo sve skupa potpisati ili sve skupa zanijekati — i imao bi mir. Jedan poseban, složeni osjećaj dužnosti sprečavao ga je da popusti pred tim iskušenjem. Ruba- šovljev je život bio toliko ispunjen jednom apsolutnom idejom da je pojam iskušenja poznavao samo teoret­ski. Sad ga je iskušenje pratilo danima i noćima što su se slili u jedno, za vrijeme njegovog teturavog pro- laženja hodnikom, pod bijelom svjetlošću Gletkinova reflektora: iskušenje koje se sastojalo od jedne jedine riječi, natpisa s groblja poraženih: spavati.

Bilo mu se teško oduprijeti, jer je to iskušenje bilo tiho i mirno, bezbojno i bestjelesno. Bilo je nijemo; nije se služilo nikakvim argumentima. Argumenti su svi bili na Gletkinovoj strani; iskušenje je samo pona­vljalo riječi s brijačeve poruke: »Umri i šuti«.

Na mahove, u trenucima bezvoljnosti, koji su se izmjenjivali s onom staklastom budnošću, micale su se Rubašovljeve usne, ali Gletkin nije ništa čuo. Tada bi se Gletkin nakašljao i popravio manšete; a Rubašov

179

bi protrljao cviker o rukav, kimnuvši glavom za sebe pospano i iznenađeno; bio je naime pobrkao iskušava- telja s onim nijemim partnerom, za koga je već mislio đa ga je zaboravio, a koji je imao najmanje razloga da bude u toj prostoriji: bio je samo gramatička fikcija ...

— Vi, dakle, odričete da ste u ime Opozicije prego­varali s predstavnicima jedne strane sile, da biste njihovom pomoću oborili sadašnji režim? Vi. odričete da ste bili spremni platiti neposrednu ili posrednu podršku vašim planovima teritorijalnim ustupcima, to jest žrtvovanjem određenih pokrajina naše zemlje?

Da, Rubašov je to odrekao; a Gletkin mu je ponovio dan i sat njegovog razgovora s dotičnim stranim diplo­matom — i Rubašov se nanovo prisjetio one letimične epizode, što mu je bljesnula u sjećanju kad mu je Glet­kin čitao optužnicu. Pogledao je pospano i zbunjeno Gletkina i shvatio da je besmisleno da mu pokuša objasniti to što se tada odigralo. Bilo je to nakon diplomatskog ručka u ambasadi u B. Rubašov je sje­dio do korpulentnog gospodina von Z., drugog savjet­nika poslanstva one iste države u kojoj su Rubašovu nekoliko mjeseci prije toga izbili zube — i vodio vrlo zanimljiv razgovor s njim o posebnoj rijetkoj pasmini zamoraca koja se uzgajala na posjedu gospodina von Z. kao i na imanju Rubašovljeva oca; po svoj vjeroja­tnosti u svoje su vrijeme Rubašovljev otac i otac gospo- dina von Z. izmjenjivali primjerke te pasmine.

— A što je bilo sa zamorcima vašeg gospodina oca?— upitao je gospodin von Z.

— Poklali su ih i pojeli za vrijeme Revolucije — odgovorio je Rubašov.

— Od naših sada prave zamjenu za mast — turobno je primijetio gospodin von Z. Nije skrivao prezir prema novom režimu u svojoj zemlji, koji ga dotada još nije smijenio vjerojatno zahvaljujući slučaju.

— Vi i ja smo u istom položaju — ležerno je rekao ispijajući čašicu likera. — Mi smo obojica preživjeli svoje vrijeme. S uzgojem zamoraca je gotovo; mi živi­mo u plebejskom stoljeću.

180

— Ne zaboravite da ja stojim na strani plebejaca— odvratio je Rubašov sa smiješkom.

— Nisam tako mislio — rekao je nato gospodin von Z. — Ako se radi o tom, onda se i ja slažem s progra­mom našeg čovječuljka s crnim brčićima — kad samo ne bi toliko kreštao. Na koncu konca čovjeka uvijek razapinju samo u ime njegove vlastite vjere. — Sjedili su još neko vrijeme zajedno i pili kavu; kod druge šalice primijetio je gospodin von Z. — Ukoliko budete opet provodili revoluciju u vašoj zemlji i smijenili svog Šefa, gospodine Rubašov, onda ovog puta bolje pripa­zite na svoje zamorce.

— Vjerojatnost za to je vrlo mala — odvratio je Rubašov i dodao nakon stanke —... iako bi se reklo da u krugu vaših prijatelja računaju s takvom mogu­ćnošću?

— Svakako — odgovorio je gospodin von Z. u istom konverzacionom tonu. — Po onome što se čulo za vrije­me vašeg posljednjeg monstre-procesa, u vašoj se zem­lji vjerojatno odigravaju neobične stvari.

— U tom slučaju, u krugu vaših prijatelja vjerojat­no postoje određene predodžbe o stavu koji biste zau­zeli u slučaju takvog vrlo nevjerojatnog događaja?

Našto je gospodin von Z. dao vrlo precizan odgovor, gotovo kao da je očekivao takvo pitanje. — Gledati i ostati pasivan. Ali to bi imalo svoju cijenu.

Stajali su jedan pored drugoga uz stol, držeći šalice s kavom. — A bit će da je cijena već i utvrđena? — upitao je Rubašov, osjećajući da njegov laki ton zvuči malo namješteno.

— Svakako — odgovorio je gospodin von Z., spo­menuvši ime određene žitorodne pokrajine nastanjene jednom nacionalnom manjinom. Nakon toga su se oprostili...

Već godinama Rubašov nije pomišljao na taj razgo­vor — bar ne svjesno. Obično ćaskanje za stolom, uz kavu i konjak — kako se Gletkinu mogla objasniti potpuna bezazlenost toga? Rubašov žmirkajući pogleda Gletkina koji mu je sjedio nasuprot, ukrućeno i bezi­zražajno kao i uvijek. Ne, njemu se nije moglo doći sa

181

zamorcima. Taj Gletkin nije znao ništa o zamorcima. On nije nikada pio s ljudima kova gospodina von Z. Rubašov se sjeti kako je Gletkin zapinjao pri čitanju i kako je često krivo naglašavao riječi. Bio je proleter­skog porijekla i naučio je čitati i pisati tek kao odra­stao. On ne bi nikada shvatio da razgovor koje je otpo­čeo sa zamorcima može završiti bog zna s čime.

— Vi, dakle, priznajete da je taj razgovor vođen? — upita Gletkin.

— Bio je potpuno bezlazen — umorno odgovori Rubašov, svjestan toga da ga je Gletkin potisnuo još jednu prečku niže na ljestvici.

— Jednako bezazlen kao i vaše Čisto teoretske ras­prave s mladim Kiefferom o nužnosti nasilnog uklanja­nja Vođe?

Rubašov protrlja cviker o rukav. Je li taj razgovor doista bio tako bezlazen kako se on nastojao u to uvje­riti? Nema sumnje, on nije ni »pregovarao« ni sklopio nikakvu pogodbu; a ležerni gospodin von Z. nije za to ni imao nikakvih službenih ovlaštenja. U najboljem slučaju, sve se moglo svesti na ono što se diplomatskim jezikom nazivlje »ispitivanjem terena«. Ali takva je vrsta ispitivanja bila u skladu s logikom njegovih tada­šnjih ideja; osim toga, poklapa se i sa stanovitim tradi­cijama Partije. Zar nije Stari neposredno pred Revolu­ciju iskoristio pomoć generalštaba te iste zemlje da bi se vratio iz progonstva i poveo Revoluciju pobjedi? I nije li on kasnije, prilikom prvog mirovnog ugovora, odstupio neka područja kao plaću protivniku da bi ostao pasivan? »Stari žrtvuje prostor da bi dobio na vremenu« primijetio je tada jedan Rubašovljev prija­telj šaljivdžija. Zaboravljeni »bezazleni« razgovor tako se precizno uključivao u logički lanac, da je Rubašov već imao muke da ga gleda drukčije nego Gletkinovim očima. Onog istog Gletkina, koji je sporo i teško čitao, čiji je mozak jednako sporo i teško radio, a ipak je izvodio tako jednostavne, opipljive zaključke — možda upravo zato jer nije znao ništa o zamorcima... Kako je uostalom Gletkin doznao za taj razgovor? Ili je netko morao prisluškivati razgovor, što je s obzirom

182

na okolnosti, bilo malo vjerojatno; ili je ležerni gospo­din von Z. odigrao ulogu provokatora — bog zna zbog kakvih složenih razloga. Rubašovu su postavili stupicu— grubu stupicu, koja je odgovarala primitivnom men­talitetu Gletkina i Vrhovnog; a on, Rubašov, odmah je upao u nju ...

— Budući da ste tako točno obaviješteni o mom razgovoru s gospodinom von Z. — reče Rubašov — mora vam biti poznato i to da on nije imao nikakvih posljedica.

— Svakako da nije — odvrati Gletkin — zahvalju­jući okolnosti što smo vas na vrijeme uhapsili, i razbili Opoziciju u čitavoj zemlji. Do posljedica vaše pokušane izdaje došlo bi samo onda da smo mi ostali skrštenih ruku.

Što je mogao odgovoriti na to? Da do nikakvih ozbiljnih posljedica nije došlo već i samo zato što je on, Rubašov, bio prestar i istrošen da bi mogao tako dosljedno djelovati kao što je zahtijevala partijska tradicija, i kako bi Gletkin na njegovom mjestu bio djelovao? Da je sva djelatnost takozvane Opozicije bila samo senilno naklapanje, jer je čitava Stara Garda bila jednako istrošena kao i on sam? Istrošena od godina ilegalne borbe, trula od vlage zatvorskih zidova između kojihje provela polovicu svoje mladosti; duševno sasu- šena od trajne napetosti da se obuzda fizički strah; o čemu se nikada nije govorilo, a što je čovjek morao sam svladavati — godinama, desecima godina. Izjedeni godinama izgnanstva, oštrom lužinom frakcionaških su­koba u Partiji, beskrupuloznošću kojom su ti sukobi vođeni; istrošeni beskrajnim porazima i demoralizaci­jom konačne pobjede? Je li trebalo da odgovori da organizirane Opozicije diktaturi Vrhovnog nikad u stvarnosti nije bilo; da je sve bilo samo naklapanje, nemoćna igra vatrom, jer je ovo pokoljenje Stare Garde dalo sve od sebe, jer su iz njega istisnute i posljednje kapi, i posljednje duševne kalorije; i da je njima, poput mrtvih na groblju u Erranciju, preostala još samo jedna nada: spavati i čekati dok potomstvo ne donese ocjenu o njima.

183

Što se moglo odgovoriti ovom bešćutnom neander­talcu? Da ima u svemu pravo, ali je upao u samo jednu zabludu: što vjeruje da njemu nasuprot još uvijek sjedi onaj stari Rubašov, dok se radi samo o njegovoj sjeni? Da se sve konačno svodi na to da se on kazni, ali ne za ono što je učinio nego za ono što je propustio učiniti? — Čovjeka uvijek razapinju samo u ime njegove vlastite vjere -— rekao je ležerni gospodin von Z.

Prije nego što je Rubašov potpisao zapisnik i bio odveden natrag u svoju ćeliju, da se obeznani na ležaju dok mučenje ne počne iznova, uputio je jedno pitanje Gletkinu. Ono nije imalo nikakve veze s predmetomo kome je bila riječ, ali Rubašov je znao da je Gletkin u času potpisivanja novog zapisnika uvijek postajao nešto pristupačniji — Gletkin je plaćao smjesta. Pita­nje koje je Rubašov postavio odnosilo se na Ivanovlje- vu sudbinu.

— Građanin Ivanov je uhapšen — reče Gletkin.— Može li se doznati razlog? — upita Rubašov.—- Građanin Ivanov nemarno je vodio istragu oko

vašeg slučaja, a u jednom privatnom razgovoru izrazio je ciničnu sumnju u održivost optužnice.

— Možda nije vjerovao u nju — odvrati Rubašov.— Možda je imao predobro mišljenje o meni.

— U tom slučaju — odgovori Gletkin — bila mu je dužnost da obustavi postupak i upozna nadležne vlasti sa svojim uvjerenjem o vašoj nevinosti.

Da li mu se Gletkin podrugivao? Zurio je pred sebe korektno i bezizražajno kao uvijek.

Slijedeći put kad je Rubašov stajao nagnut nad zapisnikom svojih iskaza, s Gletkinovim toplim naliv­perom u ruci — stenografkinja je već bila izišla iz sobe— on upita:

— Mogu li vam postaviti još jedno pitanje?Izgovarajući to, promatrao je široku brazgotinu na

Gletkovljevoj lubanji.— Rečeno mi je da ste vi pristalica stanovitih dra­

stičnih metoda saslušavanja, takozvane grube metode. Zašto niste protiv mene nikad primijenili neposredna fizička sredstva?

184

— Mislite fizičko mučenje — ravnodušno reče Glet­kin. — Kao što vam je poznato, mučenje je zabranjeno u našem krivičnom zakoniku.

Načas se prekinuo. Rubašov je upravo završio pot­pisivanje zapisnika.

— Osim toga — nastavi Gletkin — ima poseban tip optuženika koji pod pritiskom priznaju, ali to onda opozovu na javnom suđenju. Vi pripadate tom žilavom tipu. Politička korist od vašeg javnog priznanja bit će u njegovoj dobrovoljnosti.

To je bilo prvi put da je Gletkin spomenuo javno suđenje. Ali vraćajući se hodnikom, hodajući kratkim, umornim koracima uz stražara — diva, Rubašova nisu zaokupljali ti izgledi za budućnost nego riječi »Vi pri­padate tom žilavom tipu«. Koliko god se tome opirao, ta ga je pohvala ispunjavala ugodnim zadovoljstvom.

Postajem senilan i djetinjast, pomisli, rušeći se na ležaj u ćeliji. Ali taj ugodni osjećaj nije ga napuštao sve dok nije utonuo u san.

Svaki put kad bi Rubašov, nakon upornih debata, potpisao neko novo priznanje i bacio se na svoj ležaj iscrpljen a ipak na neki neobičan način zadovoljan, svjestan toga da će ga za jedan, najviše dva sata iznova probuditi — svaki put Rubašov je želio samo jedno: da ga Gletkin samo jedan jedini put pusti da se ispava i dođe k sebi. Znao je da mu se ta želja neće ispuniti prije nego što se borba dovede do gorkog kraja, i posta­vi i posljednja točka na posljednje »i« — a znao je da će svaka otpočeta borba uvijek završiti novim porazom, i da u konačan ishod nije bilo sumnje. Zašto se i dalje mučio i dopuštao da ga muče, umjesto da odustane od izgubljene bitke pa da ga više nitko ne budi? Pojam smrti odavna je za njega bio izgubio svoj metafizički značaj, poprimivši toplo, zavodničko tjelesno značenje— značenje sna. Unatoč svemu, neki neobičan, iskri­vljen osjećaj dužnosti silio ga je da ostane budan i dovede do kraja izgubljenu bitku — pa makar to bila i puka borba s vjetrenjačama. Dalje se boriti, sve do onog časa kad će ga Gletkin natjerati da se spusti i s posljednje prečke na ljest vama, i kad će se pred nje-

185

govim upaljenim očima i posljednja packa optužnice pretvoriti u logičnu točku na »i«. Morao je tim putem ići do ki'aja. Tek onda kad otvorenih očiju bude stupio u tminu, izborit će pravo da spava i da ga više nitko ne budi.

I u Gletkinu je u toku tog neprekinutog lanca dana i noći došlo do stanovite promjene. Nije to bilo ništa upadljivo, ali nije izmaklo Rubašovljevim grozničavo budnim očima. Gletkin je do kraja sjedio ukrućen, ne­pomična lica i škripavih manšeta u sjeni reflektora iza svog pisaćeg stola; ali malo pomalo gubila se brutal­nost iz njegovog glasa, kao što je stupanj po stupanj ublažavao zasljepljujuću svjetlost sve dok osvjetljenje nije postalo gotovo normalno. Nikad se nije nasmiješio, i Rubašov se pitao da li se neandertalci uopće mogu smiješiti; a ni glas mu nije imao potrebne gipkosti za izražavanje osjećajnih nijansi. Ali kad je nakon jednog višesatnog razgovora Rubašov ostao bez cigarete, Glet­kin, koji sam nije pušio, izvadio je kutiju cigareta iz džepa i pružio je Rubašovu preko stola.

U jednome je Rubašovu čak uspjelo odnijeti djelo­mičnu pobjedu: bio je to navod optužnice koji se odno­sio na njegovu navodnu sabotažu u aluminijskom trus­tu. U odnosu na ukupan zbroj djela koje je već priznao to je bilo relativno nevažno, ali Rubašov se branio jednako žilavo kao kod odlučnih navoda optužnice. Gotovo Čitavu noć prosjedili su jedan nasuprot dru­gome. Rubašov je pobijao točku po točku dokaznog materijala i tendenciozno tumačenje statistika prozvod- nje; od iscrpljenosti promuklim glasom navodio je brojke i datume, koji su mu kao čudom dolazili u pravi čas u otupjelu glavu, i u toku tih sati Gletkinu nije uspjelo pronaći početnu kariku za svoj logički lanac. Zapravo već od njihovog drugog razgovora počeo se naime, između njih stvarati prešutan sporazum: ako bi Gletkinu uspjelo dokazati da je određeni navod optužbe u osnovi točan — pa makar se radilo samo o formalno-logičnom značaju te osnove — onda mu je pripadalo pravo da slobodno umeće podatke koji su nedostajali; da stavlja točke na »i«, kako je to Rubašov nazivao. Dokazivanje namjere, pa i samo dokažijiva

186

sklonost za namjeru bili su dovoljni. Oni su se, i sami to ne primjećujući, navikli na ta pravila igre, pa nakon nekog vremena nisu više obojica razlikovali djela koja je Rubašov stvarno počinio, i ona koje je samo mogao počiniti kao logičnu posljedicu svojih stavova; razlika između privida i stvarnosti, realnosti i logičke apstrak­cije za njih je postupno iščezavala. Tu i tamo, kad bi se magleni pokrov koji ga je prekrio trenutačno rastvorio, Rubašov bi načas postajao svjestan tih mijena, i tada mu se pričinjalo kao da se budi iz čudne opijenosti; ali što se ticalo Gletkina, za njega kao da ta razlika doista i nije postojala.

Pred jutro, pošto Rubašov još uvijek nije popuštao u pitanju sabotaže u aluminijskom trustu, Gletkinov glas poprimi prizvuk uzrujanosti, upravo kao i onda na početku kad je Zečja Usna dao krivi odgovor. Poja­čao je za jedan stupanj svjetlost reflektora, što već dugo nije činio, ali kad je vidio Rubašovljev ironični osmijeh, vratio ju je na prvotnu jačinu. Postavio je čitav niz drugih pitanja, koja su isto tako ostalo bezu­spješna, i napokon zaključio:

— Vi dakle ostajete pri svom odricanju optužbe da ste u povjerenoj vam industrijskoj grani vršili sa­botažu i štetočinstvo — ili samo i planirali takva djela?

Rubašov kimnu glavom, pospano znatiželjan što će sada slijediti. Gletkin se obrati stenografkinji:

— Pišite: istražni sudac preporučuje da se odustane od ovog navoda optužnice zbog pomanjkanja dokaza.

Rubašov hitro pripali cigaretu da prikrije osjećaj djetinjastog likovanja. Prvi put izvojštio je pobjedu nad Gletkinom. Doduše, to je bila tek bijedna, djelo­mična pobjeda u okviru izgubljene bitke, ali unatoč sve­mu pobjeda; a toliko je već mjeseci, toliko godina prošlo otkad je posljednji put doživio taj osjećaj ... Gletkin preuze zapisnik saslušanja od stenografkinje, poslavši je iz sobe, u skladu s ritualom koji se u poslje­dnje vrijeme razvio među njima.

Kad su ostali sami i Rubašov je ustao da potpiše zapisnik, reče Gletkin, pružajući mu svoje nalivpero:

— Iskustvo nas uči da je industrijska sabotaža najdjelotvornije sredstvo Opozicije, u svrhu stvaranja

187

teškoća rukovodstvu i izazivanja nezadovoljstva među radništvom. Zašto tako uporno tvrdite da se niste slu­žili tom djelotvornom metodom — ili planirali da se njom poslužite?

— Jer je to tehnički besmisleno — odvrati Rubašov— i zato što je to neprestano trabunjanje o saboterima, tim današnjim baucima za seljake, izazvalo pravu po­šast denuncijacija koja mi se gadi.

Odavno nedoživljen osjećaj slavodobnosti uzroko­vao je da se Rubašov osjećao svježijim i da je govorio glasnije nego obično.

— Ako ste uvjereni da je sabotaža izmišljotina, kakvo je onda vaše mišljenje o pravim uzrocima neza­dovoljavajućeg stanja naše industrije?

— Niske plaće, nemilosrdno gonjenje i barbarske disciplinske metode — odgovori Rubašov. — Poznato mi je više slučajeva u mom trustu da su radnici, zbog nekakvog beznačajnog propusta izazvanog premoreno- šću bili strijeljani kao saboteri. Radnici koji su zakas­nili dvije minute na posao otpušteni su, a u knjižici im je udaren žig koji im je onemogućavao da se zaposle bilo gdje drugdje.

Gletkin je promatrao Rubašova svojim uobičajenim bezizražajnim pogledom i upitao ga svojim uobičaje­nim bezizražajnim glasom:

— Je li vama netko kao dječaku poklonio sat? — Rubašov ga zapanjeno pogleda. Najupadljivija osobina neandertalskog karaktera bila je potpuna odsutnost humora, točnije rečeno, frivolnosti.

— Zar nećete odgovoriti na moje pitanje?— Svakako — odgovori Rubašov čudeći se sve više.— Koliko ste godina imali kad su vam poklonili

sat?— Ne sjećam se točno. Nekih osam, devet godina.— Ja sam imao šesnaest godina — odvrati Gletkin

svojim uobičajenim korektnim glasom — kad sam doznao da se sat dijeli na minute. Kad bi neki seljak iz mog sela morao otputovati u grad, otišao bi o izla­sku sunca na željezničku postaju i legao u čekaonicu da spava dok ne dođe vlak, što je obično bilo oko podneva; ali koji put bi došao tek navečer ili drugog

188

jutra. To su ti seljaci koji sada rade u našim tvornica­ma. U mom selu, na primjer, danas stoji najveća tvor­nica čeličnih šina na svijetu. Prve godine poslužioci visokih peći imali su običaj da prilegnu između praž­njenja peći, dok ih nisu počeli strijeljati. U svim ostalim zemljama seljaci su imali sto do dvjesto godina vreme­na da se naviknu na industrijsku preciznost i na ruko­vanje strojevima. U našoj su zemlji imali samo deset godina vremena. Kad ih ne bismo otpuštali i strijeljali za svaku sitnicu, došlo bi do zastoja u cijeloj našoj zemlji; seljaci bi legli da spavaju u tvorničkim dvori­štima, dok trava ne bi izrasla iz tvorničkih dimnjaka, i dok sve ne bi postalo kao i prije.

— Lani — nastavi Gletkin — nas je posjetila jedna delegacija žena iz Manchestera u Engleskoj. Vodili su ih posvuda, a poslije su pisale novinske članke u kojima se s negodovanjem govorilo da tekstilni radnici u Man- chesteru ne bi nikada dopustili da se s njima tako postupa. Ja sam čitao da je tekstilna industrija u Manchesteru stara preko dvjesto godina. Čitao sam i kako se tamo postupalo s radnicima u početnim razdo­bljima razvoja te industrije. Vi ste, građanine Rubašov, maločas upotrijebili iste argumente kao i ona delega­cija žena iz Manchestera. Vi ste, naravno, bolje upućeni od onih žena. Stoga bi se čovjek trebao čuditi što upo­trebljavate iste argumente. Ali vi imate nešto zajedni­čko s njima: vama su kao djetetu poklonili sat...

Rubašov pogleda Gletkina s novim zanimanjem. Što je to? Zar je neandertalac ispuzao iz svoje rupe? Ali Gletkin je sjedio ukočeno za stolom, a lice mu je bilo bezizražajno kao uvijek.

— Vi možda u mnogome imate pravo — reče konač­no Rubašov. — Ali sami ste me pitali za moje mišljenjeo tome. Zašto izmišljati krivce da se objasne teškoće čije ste stvarne uzroke upravo opisali tako uvjerljivo?

— Iskustvo nas uči — odgovori Gletkin — da se za teške i složene procese masama treba pružiti jeđno- stava i opipljiva objašnjenja. Koliko mi je poznata povijest, vidim da čovječanstvo nije nikada moglo biti bez nekoga na koga se svaljuje krivica. Ja smatram da su službeni krivci u svim razdobljima bili neophodna

189

institucija; vaš prijatelj Ivanov objasnio mi je da ta institucija ima porijeklo u religiji. Ako me pamćenje ne vara, objasnio mi je da su još stari Zidovi svome Bogu svake godine prinosili na žrtvu jarca na kojeg bi svalili sve svoje grijehe. — Gletkin zastade i popravi manšete. — Osim toga, u povijesti ima i primjera do­brovoljnog preuzimanja uloge tog žrtvenog jarca. U istoj dobi kad su vama poklonili sat, mene je učio seoski pop da je Isus Krist nazivao sebe janjetom koje uzimlje na sebe sve grijehe. Nikad nisam mogao shvatiti od kakve je to bilo koristi za čovječanstvo, kad bi netko izjavio da sebe prinosi njemu na žrtvu. Izgleda, međutim, da se to masama činilo sasvim prirodno za ove dvije tisuće godina.

Rubašov pogleda Gletkina, Na što cilja? U kakav je to labirint neandertalac zalutao?

— Kako bilo da bilo — reče Rubašov — bilo bi više u skladu s našim idejama kad bismo narodu rekli isti­nu, umjesto da punimo svijet saboterima i paklenskim stvorovima.

— Ako biste ljudima u mom selu — odvrati Glet­kin — rekli da su, unatoč Revolucije i unatoč novim tvornicama, još uvijek lijeni i zaostali, time ne biste kod njih ništa postigli. Ali ako im se kaže da su heroji rada, bolji od Amerikanaca, a da sve zlo dolazi samo od paklenskih stvorova i sabotera, onda ste postigli bar nešto. Istina je ono što čovječanstvu koristi; laž je ono što mu škodi. U pregledu povijesti koji je izdala Partija za potrebe nastave na večernjim tečajevima za odrasle, naglašava se da je kršćanstvo u svojim prvim stoljećima predstavljalo objektivan napredak za čovje­čanstvo. Da li je Isus Krist govorio istinu ili lagao kad je tvrdio da je sin Boga i jedne djevice, to nije zanimlo nijednog razumnog čovjeka. Mi imamo isto pravo da se poslužimo korisnim simbolima koje seljaci doslovno primaju...

— Vaš način argumentiranja — reče Rubašov — podsjeća me ponekad na Ivanovljev način.

— Građanin Ivanov je kao i vi pripadao staroj inte­ligenciji. U razgovorima s njim moglo se steći nešto od onog poznavnja povijesti što je čovjeku manjkalo

190

zbog nedovoljnog školskog obrazovanja. Razlika je u tome što se ja trudim da svoje tako stečeno znanje iskoristim u službi Partiji, dok je građanin Ivanov bio cinik.

— Bio ...? — upita Rubašov, skinuvši cviker.— Građanin Ivanov — reče Gletkin, gledajući ga

bezizražajnim očima — strijeljan je prošle noći na osnovi administrativne odluke.

Poslije tog razgovora Gletkin je pustio Rubašova da spava puna dva sata. Na povratku u ćeliju Rubašov se čudio što obavijest o Ivanovljevoj smrti nije za njega ostavila dublji dojam. Jedino njeno djelovanje bilo je da je nestao osjećaj bodrosti zbog one male pobjede, pa je opet bio umoran i pospan. Bio je izgleda došao u stanje koje je isključivalo bilo kakve dublje promjene raspoloženja. U svakom slučaju, onaj tašti osjećaj sla- vodobnosti već i prije vijesti o Ivanovljevoj smrti po­vukao se pred čuvstvom posramljenosti. Gletkinova je ličnost zadobila takvu moć nad njim da su se čak i njegovi trijumfi pretvarali u poraze. Masivan i bezizra­žajan, on je predstavljao brutalno utjelovljenje države koja je zahvaljivala svoje postojanje Rubašovima i Iva­novima. Krv njihove krvi koja se osamostalila i postala bešćutnom. Nije li se sam Gletkin priznao duhovnim nasljednikom Ivanova i stare inteligencije? Rubašov je ponavljao sebi po stoti put da su Gletkin i novi neandertalci samo dovršitelji djela što su ga započela pokoljenja glava označenih brojkama. To što je ista teorija u njihovim ustima zvučala tako nečovječno, bilo je tako reći samo iz klimatskih razloga. Kad je Ivanov upotrebljavao iste argumente u njegovom se glasu ipak osjećao prizvuk sjećanja na prošli, potoplje­ni svijet. Čovjek se može odreći svog djetinjstva, ali ga ne može izbrisati. Ivanov je vukao svoju prošlost sa sobom do kraja; otuda prizvuk frivolne melankolije u svemu što je govorio; to je bio razlog zbog kojeg ga je Gletkin nazivao cinikom. Gletkini nisu trebali da izbri­šu ništa; nisu trebali da izbrišu svoju prošlost, jer je nisu ni imali. Rađali su se bez pupkovine, bez frivolno- sti, bez melankolije.

191

5.

Odlomak iz dnevnika N. S. Rubašova

... Kakvim pravom gledamo mi koji silazimo s pozornice tako svisoka na Gletkine? Mora da je medu majmunima zavladao opći smijeh kad se neandertalac prvi put pojavio na Zemlji. Visokocivilizirani majmuni gracioznim su se njihajima kretali s grane na granu; neandertalac je bio zdepast i zalijepio se za tlo. Maj­muni su, siti i zadovoljni, provodili život u rafinira­nim igrama; trijebili su buhe i prepuštali se filozof­skim razmatranjima; neandertalac ja turobno klipsao svijetom i udarao toljagom oko sebe. Majmuni su ga podsmješljivo promatrali iz svojih krošanja i nabacivali se orasimo na njega. Ponekad ih je obuzimalo panika; oni su jeli voće i nježno bilje s finim manirama; nean­dertalac je proždirao sirovo meso i ubijao životinje i druge neandertalce. Obarao je stabla koja su oduvijek tu stajala, pomicao stijene s njihovog vječnog mjesta, ogriješio se o svaki zakon i svaku predaju prašume. Bio je zdepast, okrutan, bez životinjskog dostojanstva— sa stanovišta visokociviliziranih majmuna, zaostatak iz barbarskih razdoblja povijesti. Posljednje preživjele čimpanze još uvijek prezirno dižu nos kad vide čovje­ka . . .

6.

Poslije pet-Šest dana dogodilo se nešto neočekivano: Rubašov se onesvijestio za vrijeme saslušanja. Već su bili dospjeli do zavi'šnog dijela optužnice, do pitanjao motivima Rubašovljevih postupaka. Optužnica je utvrđivala motiv jednostavno kao »kontrarevolucionar- ni stav«, spominjući samo usput, kao da je to samo po sebi jasno, da je on stajao i u službi jedne neprija­teljske strane sile. Rubašov je poveo svoju posljednju borbu protiv te formulacije. Diskusija je već trajala od

192

praskozorja do kasnog jutra kad je Rubašov u jednom sasvim nedramatičnom trenutku spuznuo postrance sa stolice i ostao nepomično ležati na podu.

Kad se nekoliko minuta nako toga osvijestio, ugle­dao je nad sobom paperjastu lubanju zatvorskog lije­čnika, koji ga je iz boce polijevao vodom po licu i trljao mu sljepoočice. Rubašov osjeti doktorov dah koji je mirisao po mentol bombonima i kruhu s mašću pa povrati. Liječnik se izviče na njega svojim kreštavim glasom; zatim posavjetova da bi ga trebalo izvesti nekoliko minuta na svježi zrak. Gletkin je promatrao tu scenu bezizražajnim očima. On pozvoni i naredi da očiste sag. Zatim naredi da Rubašova odvedu natrag u ćeliju. Nekoliko minuta poslije toga dođe stari ključar da ga izvede na dvorište.

Za vrijeme prvog kruga šetnje Rubašova je potpuno opila oštrina svježeg zraka. Otkrio je da ima pluća koja su upijala kisik kao što grlo upija sladak osvježujući napitak. Sunce je sjalo blijedo i jasno; već je bilo jedanaest sati, vrijeme kada je prije redovito izlazio na šetnju — prije neizmjerno dugog vremena, na dru­gom kraju prozora dana i noći što su se stopili u jedno. Kako je bio lud što nije nikada dokraja znao cijeniti ovu blagodat! Zašto čovjek ne može samo živjeti i disa­ti, lutati po snijegu i osjećati blijedu toplinu sunca na licu? Stresti moru Gletkinove sobe, zasljepljujuće re­flektorske svjetlosti, čitavu tu sablasnu inscenaciju — i živjeti kao što drugi ljudi žive?

Pošto je to bilo uobičajeno vrijeme za šetnju, pono­vo je za para u vrtuljku dobio onog mršavog seljaka u Iikovim opancima. Seljak je promatrao iskosa kako Rubašov ulazi klimavim korakom i staje mu uz bok, nakašljao se nekoliko puta i, bacivši strašljiv pogled na stranu prema stražarima, rekao:

— Dugo te nisam vidio, gospodine. Izgledaš mi bole­stan, kao da nećeš još dugo. Znači, bit će skoro rata.

Rubašov ne odgovori. Borio se protiv iskušenja da gume ruku u snijeg i umijesi grudu od hladne, bijele tvari. Vrtuljak se polako okretao dvorištem. Dvadeset koraka pred njim toptao je između niskih sniježnih

193

zidova najbliži par — dva podjednaka muškarca u sivim kaputima, s oblačićima pare pred ustima.

— Skoro će sjetva — govorio je seljak. — Kad okopni snijeg mi ti tjeramo ovce u brda. Tri dana puta ima dok se ispnu. Prije su sva sela iz našeg okruga izgonila ovce na put istog dana. Počelo bi o izlasku sunca: posvud ovce, po svim poljima i stazama; cijelo bi selo izlazilo s ovcama prvi dan puta. Žene bi ponijele košare s dinjama i vinom, a noću se slavio oproštaj s ovcama. Ti možda u cijelom svom životu, gospodine, nisi vidio toliko ovaca; a onda čopori pasa i prašina, pa lavež i blejanje ... Sveta Bogorodice, kakvo je to bilo veselje...

Rubašov je držao lice okrenuto suncu; bilo je još blijedo, ali već je od njega zrak poprimio neku mlaku mekoću. Visoko iznad mitraljeskog tornja ptice su kružile i klizile zrakom.

Seljak je nastavljao svoju žalopojku:— Na ovakav dan ko danas, kad u zraku ćutiš da

snijeg kopni, mene ti ufati. Nećemo ti nas dvojica više dugo, gospodine. Zgazilo nas, jer smo nazadni, i zato da se staro vrijeme, kad smo svi bili zadovoljni, više ne bi vratilo ...

— Jesi li ti zbilja bio tako zadovoljan u staro vrije­me? — upita ga Rubašov. Ali seljak samo promrmlja nešto nerazumljivo, dok mu je jabučica zaigrala pod tankom kožom grla. Rubašov ga je promatrao postran­ce. Nakon nekog vremena upita ga:

— Sjećaš se gdje kaže u Svetom Pismu kako se narod okupio u pustinji i digao poviku — Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat da se nasitimo mesa?

Seljak kimnu glavom usrdno i ne shvaćajući. Nakon toga odveli su ih natrag u zgradu.

Djelovanje svježeg zraka se izgubilo, a vratila se olovna pospanost, vrtoglavica i mučnina. Ulazeći u zgradu, Rubašov se prignu, zgrabi šaku snijega i istrlja njime sljepoočice i upaljene oči.

Nisu ga, kao što se nadao, odveli natrag u ćeliju nego ravno u Gletkinovu sobu. Gletkin je sjedio za stolom u istom položaju u kojem ga je Rubašov ostavio

194

— koliko je vremena proteklo otada? Po Gletkinovom izgledu, on kao se nije ni maknuo za Rubašovljeva odsutnosti. Zavjese su bile navučene, lampa upaljena; u toj je sobi vrijeme stajalo kao u gnjiloj bari. Sjedaju­ći nasuprot Gletkina, Rubašovljev je pogled pao na vlažnu mrlju na sagu. Sjetio se da mu je pozlilo. Prema tome, nije moglo biti više od jednog sata otkad je izišao iz sobe.

— Pretpostavljam da se sada bolje osjećate — reče Gletkin. — Stali smo kod zaključnog pitanja o motivu vaše kontrarevolucionarne djelatnosti.

Pogledao je, malo iznenađen, Rubašovljevu desnu šaku u kojoj se još uvijek nalazila grudica snijega. Rubašov mu poprati pogled; zatim se osmjehnu i pri­bliži šaku svjetiljki. Obojica su nijemo promatrala kako se grudica otapa na toplini iz žarulje.

— Pitanje motiva je posljednje — reče Gletkin. — Kad potpišete taj zapisnik, ja i vi smo gotovi.

Iz reflektora bijesnu jače svjetlo kakvo već dugo nije osjetio. Rubašov je opet morao žmiriti.

— ... I onda ćete se moći odmoriti — doda Gletkin.Rubašov prijeđe rukom po sljepoočicama, ali svježi­

na od snijega bila je nestala. Riječ »odmoriti se«, kojom je Gletkin završio rečenicu, lebdjela je i dalje u tišini. Odmoriti se i spavati. Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat da se nasitimo mesa... Žmirkajući kroz cviker, oštro je pogledao Gletkina.

•— Vama su moji motivi poznati jednako dobro kaoi meni — odgovorio je. — Vi znate da ja nisam niti djelovao zbog »kontrarevolucionarnog« stava, niti bio u službi neke strane sile. Što sam mislio i što sam činio, diktiralo mi je moje uvjerenje i moja savjest.

Gletkin izvuče jedan dosije. Prolistavši spise, izvu­če jedan list i pročita svojim bezbojnim glasom:

— ... »Za nas ne postoji pitanje subjektivne dobre namjere. Tko ima krivo, mora platiti; tko je u pravu, oslobađa se. To je naš zakon« ... To ste napisali u dnevnik kratko vrijeme nakon hapšenja.

Rubašov osjeti dobro poznato titranje svjetla iza kapaka. Rečenice koje je on smislio i napisao poprimile

195

su u Gletkinovim ustima neki osebujan, goli zvuk — kao da je neko intimno priznanje, namijenjeno samo svećenikovom uhu, snimljeno na gramofonsku ploču, i sada dopiralo do njega preko stola kao gramofonsko kriještanje.

Gletkin je izvadio još jedan list iz dosijea, ali je pročitao iz njega samo jednu rečenicu, ne skidajući pogleda s Rubašova:

— »Ćast znači služiti bez taštine, i do posljednje konzekvence.«

Rubašov pokuša da mu uzvrati pogled.— Ne uviđam — odvrati — kakve bi koristi Partija

trebala imati od toga da se njeni vodeći članovi vuku po blatu. Ja sam potpisao sve što ste od mene htjeli. Priznao sam se krivim zbog vođenja pogrešne i objek­tivno štetne politike. Zar vam to nije dovoljno?

Namjestio je cviker, zažmirio bespomoćno mimo svjetiljke i dodao umorno i promuklo:

— Konačno, ime N. S. Rubašov je samo dio povije­sti Partije. Tko ga vuče po blatu, prlja povijest Revolu­cije.

Gletkin prolista spise:— I na to vam mogu odgovoriti citatom iz vaših

vlastitih zapisa. Vi ste napisali: »Masama treba utuvlji­vati u glavu svaku postavku pomoću vulgarizacije i pojednostavljenja. Ono što se prikazuje ispravnim mo­ra blistati kao zlato, ono što se prikazuje pogrešnim treba oslikati crnim bojama. Za masovnu potrošnju politički procesi moraju se oslikati šareno kao licitar­ska srca na sajmu«.

Rubašov je šutio. Zatim reče:— To su, dakle, vaše namjere. Ja bih u vašem ka­

zalištu lutaka trebao odigrati ulogu Vraga, uz urlike, pljuvanje i kešenje zuba — i to još dobrovoljno. Dan- ton i njegovi prijatelji bili su bar od toga pošteđeni.

Gletkin zaklopi dosije. Nagnuo se naprijed, čitavim tijelom kao onda pred Zečjom Usnom.

— Vaš javni iskaz na suđenju bit će posljednje što možete učiniti u službi Partiji.

Rubašov je šutio. Držeći oči zatvorene, zabacio se na stolici pred mlazom reflektorske svjetlosti kao

196

umorni spavač na suncu; ali od Gletkinova glasa nije se moglo pobjeći:

— Vaš Danton i Odbor narodnog spasa — govorio je glas — bili su obična dječja igra u uspoređenju s onim što je kod nas na kocki. Ja sam čitao knjige o tom: ti su ljudi nosili napudrane perike i držali govo­rancije o svojoj ličnoj časti. Njima je bilo jedino važno da umru s plemenitom gestom, bez obzira na to da li je ta gesta bila korisna ili štetna.

Rubašov je šutio. U ušima mu je šumilo i zujalo; Gletkinov je glas bio povrh njega; pritiskao ga je oda­svud; nemilosrdno je bubnjao u njegovoj bolnoj luba- nji. '

■— Vi znate što je ovdje na kocki — nastavljao je Gletkin. — Prvi put u povijesti jedna revolucija nije samo prigrabila vlast, nego je i pokušala zadržati. Mi smo pretvorili svoju zemlju u bastion novog doba. On pokriva šestinu Zemlje, a svojim zidovima obuhvaća desetinu njezinog stanovništva.

Gletkinov je glas sada tutnjao Rubašovu s leđa. Bio je ustao i koračao je amo-tamo po sobi što nijednom ranije nije učinio. Njegove su čizme škripale pri svakom koraku, njegova je uštirkana uniforma pucketala, a osjetio se kiselkast zadah znoja i kože.

— Poslije uspjeha Revolucije u našoj zemlji, vjero­vali smo da će preostali dio svijeta slijediti naš pri­mjer. Umjesto toga, došao je val reakcije koji je zapri­jetio da i nas odnese. U Partiji su postojale dvije struje. Jedna se sastojala od avanturista koji su htjeli staviti na kocku sve što smo postigli, radi širenja Revolucije izvan zemlje. Vi ste pripadali tim ljudima. Mi smo spoznali opasnost od takve struje i likvidirali smo je.

Rubašov htjede podići glavu i nešto odgovoriti. Glet- kinovi su mu koraci odjekivali u unutrašnjosti lubanje. Bio je preumoran. Opustio se na stolici i držao oči zatvorene.

— Vođa Partije — nastavljao je Gletkinov glas — gledao je dalje u budućnost i imao je uporniju taktiku. Spoznao je da je najvažnije izdržati razdoblje među­narodne reakcije i sačuvati bastion. Shvatio je da će potrajati deset, možda dvadeset, možda pedeset godi­

197

na dok svijet ne sazrije za novi revolucionarni val. Dotada postoji za nas samo jedna dužnost: održati se.

Jedna rečenica iskrsnu u Rubašovljevom sjećanju: »Vrhovna je dužnost revolucionera sačuvati vlastiti život«. Tko je to rekao? On sam. Ivanov? Bilo je to ono isto načelo u ime kojega je žrtvovao Arlovu. I do čega je ono dovelo?

— ... održati se — odjekivao je Gletkinov glas. — Bedem se mora držati, po svaku cijenu i uz svaku žrtvu. Vođa Partije je spoznao to načelo s jedinstve­nom oštrinom i potom ga dosljedno provodio. Politika Internacionale morala se podrediti našoj nacionalnoj politici. Tko nije shvaćao tu nužnost morao je biti uništen. Čitave garniture naših najboljih funkcionara u Evropi morale su se fizički likvidirati. Mi nismo prezali pred tim da razorimo vlastite organizacije u inozemstvu kad je to služilo interesu Bastiona. Ni pred suradnjom s policijom reakcionarnih zemalja, da bismo ugušili revolucionarne pokrete koji su izbijali u nepo­voljno vrijeme za nas. Nismo uzmicali pred tim da izdamo svoje prijatelje a sklapamo kompromise s našim neprijateljem da bismo održali Bastion. To je bio zadatak što nam ga je povjerila povijest, kao pred­stavnicima njene prve uspješne Revolucije. Kratkovi­dni, estete, moralisti nisu to shvaćali. Ali Vođa Partije je shvaćao da sve ovisi o jednom: biti dužeg daha.

Gletkin prekinu s hodanjem po sobi. Zastao je iza Rubašovljeve stolice. Brazgotina na glatko obrijanoj lubanji blistala je znojnim sjajem. Bio se zadihao; obrisao je lubanju rupčićem i kao da se zbunio zbog tog narušavanja svoje uobičajene uzdržanosti. Ponovo je sjeo za pisaći stol i popravio manšete. Ublažio je svjetlost i nastavio svojim običnim bezbojnim glasom:

— Linija Partije bila je jasno zacrtana. Njezina se taktika ravnala prema načelu da svrha opravdava sred­stva — sva sredstva, bez iznimke. U duhu tog načela državni tužilac će tražiti vašu glavu, građanine Ruba­šov.

— Vaša je frakcija, građanine Rubašov, potučena i uništena. Vi ste išli za cijepanjem Partije, iako ste znali da cijepanje Partije znači građanski rat. Vi ste

198

znali za nezadovoljstvo među seljacima, koji se još nisu naučili da shvaćaju smisao nametnutih žrtava. U slučaju rata, od kojeg nas možda dijeli samo nekoliko mjeseci, takva strujanja mogu dovesti do katastrofe. Otuda apsolutna nužnost za Partiju da bude jedinstve­na. Ona mora biti kao odlivena u jednom komadu, mo­nolitna, prožeta slijepom disciplinom i apsolutnim po­vjerenjem. Vi i vaši prijatelji, građanine Rubašov, iza­zvali ste napuklinu u tijelu Partije. Ako je vaše kajanje iskreno, morate nam pomoći da tu napuklinu zaliječi­mo. Već sam vam rekao da je to posljednja žrtva koju Partija od vas traži.

— Vaš je zadatak jednostavan. Vi ste ga i sami sebi postavili: pozlatiti ono što je ispravno, a obojiti crnim ono što je pogrešno. Pogrešno — to je politika Opozi­cije. Vaš je zadatak stoga prikazati Opoziciju tako da izazivlje prezir; predočiti masama da je Opozicija zlo­čin, a svaki opozicionar zločinac. To je jednostavan jezik koji mase razumiju. Ako počnete govoriti o slože­nim pobudama, samo ćete izazvati zbunjenost. Vaš je zadatak, građanine Rubašov, da izbjegnete izazivanje suosjećanja i sažaljenja. Suosjećanje i sažaljenje prema Opoziciji opasni su za našu zemlju.

— Druže Rubašove, nadam se da razumijete zadatak koji vam Partija postavlja.

Bilo je to prvi put otkako su se sreli da je Gletkin oslovio Rubašov s »druže«. Rubašov naglo podiže glavu. Osjeti kako u njemu navire val topline protiv kojeg je bio nemoćan. Donja mu je čeljust podrhtavala dok je namještao cviker.

— Razumijem.— Pazite — nastavi Gletkin — Partija vam ne obe­

ćava nikakvu nagradu. Mnoge smo uhapŠenike privolje­li na suradnju fizičkim pritiskom. Druge time što smo im pružili mogućnost da spasu svoje glave ili glave članova svojih obitelji, koji su bili u našim rukama kao taoci. Vama, druže Rubašov, ne predlažemo nikakvu nagodbu i ne obećavamo nikakvu nagradu.

— Razumijem — ponovi Rubašov.Gletkin potraži među spisima.

199

— U vašem dnevniku ima jedno mjesto koje me se dojmilo — nastavio je. — Vi ste napisali: »Mislio sam i djelovao onako kako sam morao... Ako sam bio u pravu, nemam se za Što kajati; ako nisam bio u pravu, platit ću«.

Digao je pogled sa spisa i uperio ga Rubašovu pravo u lice.

— Vi niste bili u pravu i vi ćete platiti, druže Rubašove. Partija vam obećava samo jedno: nakon konačne pobjede, onda kad se time neće više moći nanijeti nikakva šteta, bit će objavljena građa naših tajnih arhiva. Tada će svijet doznati što se dogodilo iza kulisa ovog kazališta lutaka, kako ste ga vi nazvali; pozadinu predstave koju smo morali odigrati prema udžbeniku povijesti...

Oklijevao je nekoliko trenutaka, popravio manšete i završio malo zbunjeno, dok mu se brazgotina na luba­nji zacrvenjela:

—i I tada će se vama i nekim vašim prijateljima iz starijeg pokoljenja pružiti suosjećanje i sažaljenje koje vam danas moramo uskratiti.

Dok je govorio, gurnuo je Rubašovu preko stola gotovi zapisnik i položio svoje nalivpero na stol. Ruba­šov ustade i reče s iskrivljenim osmijehom:

— Uvijek sam se pitao kako to izgleda kad nean- dertalac postane sentimentalan. Sada znam.

— Ne razumijem — reče Gletkin koji je i sam ustao.

Rubašov potpisa zapisnik u kojem je priznao da je počinio svoje prijestupe zbog kontrarevolucionamog stava i u službi jedne strane sile. Kad je uspravio glavu, pogled mu je pao na portre Vrhovnog na zidu, prepo- znavši ponovo onaj izraz pronicave ironije s kojom se Vrhovni oprostio od njega prije više godina — onog melenkoličnog cinizma koji je zračio na čovječanstvo s njegove posvudašnje slike.

— To što vi ne shvaćate, nije važno — reče Rubašov.— Ima stvari koje je shvatilo jedino ono starije poko­ljenje Ivanova, Rubašova i Kieffera. Sve je to sada prošlost.

200

— Izdat ću upute da vas do suđenja više ne uzne­miruju — reče Gletkin nakon kratke stanke, ponovo ukrućen i korektan. Rubašovljev ga je osmijeh razdra- živao. — Imate li još neku posebnu želju?

— Da spavam — odgovori Rubašov.Stajao je na otvorenim vratima pored divovskog

stražara, malen, postariji i beznačajan, sa svojim cvike­rom i kozjom bradom.

— Izdat ću upute da vas ne smetaju u spavanju— rekao je Gletkin.

Kad su se vrata zatvorila za Rubašovom, Gletkin se vrati svom stolu. Nekoliko trenutaka sjedio je nepo­mično. Tada pozvoni svojoj tajnici.

Ona sjednu na svoje uobičajeno mjesto u kutu.— Čestitam vam na uspjehu, druže Gletkin — reče

mu.Gletkin ublaži svjetlost lampe na normalno.— Ovo — reče, pokazavši očima lampu — uz ne-

spavanje i fizičku iscrpljenost. Sve je pitanje konstitu­cije.

201

GRAMATIČKA FIKCIJA

»Svrhu ne pokazuj, ako nećeš i puta Jer put se i svrha tako prepliću na zemlji, Da se jedno s drugim sveudilj mijenja, Te drugi put i drugoj svrsi vodi.«

Ferdinand Lassale: Franz von Sickingen

1.

»Na pitanje da li se osjeća krivim optuženi Rubašov odgovorio je jasnim 'Da'. Na slijedeće pitanje javnog tužioca, da li je optuženi stajao u službi kontrarevolu­cije, odgovorio je nešto tišim glasom isto tako 'Da'...«

Kći vratara Vasilija čitala je sporo, naglašavajući odvojeno svaki slog. Raširivši novine po stolu, pratila je prstom redak koji je čitala, povremeno popravlja­jući rubac na glavi.

» ... Upitan da li želi odvjetnika za obranu, optu­ženi izjavljuje da se odriče tog prava. Sud zatim pre­lazi na čitanje optužnice ...«

Vratar Vasilij je ležao na krevetu, licem okrenut zidu. Vera Vasiljevna nikad nije sa sigurnošću znala da li starac sluša ili spava. S vremena na vrijeme nešto bi promrmljao za sebe. Ona se naučila da se ne obazire na to mrmljanje, a postala joj je navika da mu svaku večer »iz odgojnih razloga« pročita novine— čak i onda kad je nakon rada u tvornici morala ići na sastanak svoje partijske ćelije, pa bi kasno došla kući.

» ... U zaključku optužnice utvrđuje se da je krivi­ca optuženog Rubašova dokazana u svim navodima optužnice na osnovi dokaznog materijala i vlastitog priznanja u toku istražnog postupka. Na pitanje pre- sjednika suda da li ima prigovora na vođenje prelimi­narne istrage, optuženi odgovara niječno i dodaje da

205

je priznao dobrovoljno, iskreno se kajući zbog svojih kontrarevolucionarnih djela ...«

Vratar Vasilij nije se micao. Nad krevetom, ravno nad njegovom glavom, visila je reprodukcija u boji, portret Vrhovnog. Pored nje stršao je iz zida zarđali čavao: donedavna je tu visila fotografija Rubašova kao partizanskog komandanta. Vasilijeva ruka automatski potraži rupu u madracu, u kojoj je ranije skrivao svo­ju bibliju pred kćerkom; ali kratko vrijeme nakon Rubašovljeva hapšenja, kći je našla umaštenu knjigu i bacila je iz odgojnih razloga.

» ... Na zahtjev državnog tužioca optuženi Ruba­šov sada prelazi na opis svog razvojnog puta od pro­tivnika partijske linije do kontrarevolucionara i izdaj­nika Domovine. Uz napetu pažnju slušalaca, optuženi započinje svoj iskaz ovako: »Građanine suče, objasnit ću što me je navelo da kapituliram pred istražnim sucem i vama, predstavnikom pravde u našoj zemlji. Moj će vam slučaj pokazati kako i najmanje skretanje s partijske linije mora neizbježno završiti u kontra- revolucionarnom banditizmu. Nužni ishod naše kon- trarevolucionarne borbe bio je taj da smo sve dublje tonuli u kaljužu. Opisat ću vam svoj slučaj, da posluži kao opomena onima koji se još kolebaju u ovom odlu­čnom času, i gaje skrivene sumnje u rukovodstvo Par­tije i ispravnost partijske linije. Osramoćen, zgažen u prah, na pragu smrti, opisat ću vam žalostan životni put jednog izdajice, da bi to poslužilo kao upozorenje i zastrašujući primjer milijunskim masama naše Do­movine ...«

Prevmuvši se, vratar Vasilij je zarinuo lice u kre­vet. Pred očima mu je stajao lik bradatog partizan­skog vođe Rubašova, koji je u najopasnijim trenuci­ma znao tako krasno psovati da bi i Bogu i ljudima zaigralo srce. »Zgažen u prah, na pragu smrti...« Va­silij zastenja. Biblije više nije bilo, ali on je znao mno­ga mjesta napamet.

» ... Ovdje je državni tužilac prekinuo iskaz optu­ženog nizom pitanja u vezi s građankom Arlovom, Rubašovljevom prijašnjom tajnicom, koja je pod optužbom izdajničke djelatnosti osuđena na smrt i

206

smaknuta. Iz odgovora optuženog Rubašova proizlazi da je on, stjeran u kut budnošću Partije, svalio od­govornost za vlastite prijestupe na Arlovu, da bi spa­sio glavu i uzmogao nastaviti svojom sramotnom dje­latnošću. N.S. Rubašov priznaje ovaj čudovišni zločin s besramnom i ciničnom otvorenošću. Na primjedbu građanina javnog tužioca: 'Vi, izgleda, nemate nika­kvog moralnog osjećaja', optuženi odgovara uz sarka­stični osmijeh: 'Izgleda da nemam.’ Njegovo izazovno ponašanje izazivlje u više navrata spontane izljeve ogor­čenja i prezira slušalaca, koje je, međutim, građanin predsjednik suda brzo utišao. Samo jednom prilikom te provale revolucionarnog osjećaja pravde zamijenio je val veselosti — kada je, naime, optuženi prekinuo opis svojih prijestupa zahtjevom da se suđenje pre­kine na nekoliko minuta zato što pati od 'nepodno­šljive zubobolje’. Značajno je za korektnost našeg revo­lucionarnog sudskog postupka da je predsjednik suda odmah udovoljio tom traženju i, prezirno slegnuvši ramenima, prekinuo suđenje na pet minuta.«

Vratar Vasilij je ležao nauznak i mislio na vrijeme kad su Rubašova po izbavljenju od onih stranaca tri­jumfalno vodili po skupovima, i kako je on, oslonjen na štake, stajao na tribini pod crvenim zastavama i smiješeći se trljao cviker o rukav, a klicanju i gromo­glasnom odobravanju nije bilo kraja.

'A vojnici ga ođvedoše u dvoranu zvanu Pretorij i skupiŠe na nj cijelu četu. I odjenuše ga u skrlet, udarahu ga trskom po glavi i pljuvahu ga; i pregiba- jući koljena, klanjahu mu se.'

— Što to mrmljaš u bradu? — upita kći.— Ja to samo tako — odvrati stari Vasilij i okrenu

se zidu. Pipajući potraži rupu u madracu, ali tamo nije bilo ničega. Ni na čavlu iznad njegove glave nije više bilo ničega. Kad mu je kći skinula Rubašovljevu fotografiju sa zida i bacila je u kantu za smeće, nije se usudio opirati — bio je prestar da ga zadesi ta sra­mota da dospije u zatvor.

Kći je prekinula čitanje i metnula na stol primus da pristavi čaj. Zadah petroleja proširi se portirnicom.

207

— Jesi li slušao dok sam ti čitala? — upita kći.Vasilij joj poslušno okrenu lice. — Sve sam čuo

— odgovori.— Eto vidiš — reče Vera Vasiljevna, pumpajući

petrolej u šištavom primusu. — I sam kaže da je izda­jica. Da nije istina, ne bi to sam rekao. Na sastanku u našoj tvornici sastavili smo rezoluciju koju smo svi morali potpisati.

— Puno se ti u to razumiješ — uzdahnu Vasilij.Vera Vasiljevna dobaci mu hitar pogled pred ko­

jim on ponovo okrenu glavu zidu. Svaki put kad bi ga pogledala tim naročitim pogledom, Vasilij bi se podsjetio na to da on smeta Veri Vasiljevnoj koja je htjela imati portirnicu samo za sebe. Prije tri tjedna registrirala se na rajonu s jednim mladim mehaniča- rem iz svoje tvornice, ali ni on ni ona nisu imali stana; mehaničar je živio u jednoj sobi s još dvojicom kole­ga, a danas je često znalo potrajati godinama dok bi čovjeku stambena uprava dodijelila jednu sobu.

Primus se konačno zapalio. Vera Vasiljevna prista­vi vodu za Čaj.

— Sekretar naše partijske ćelije pročitao nam je rezoluciju. U njoj piše da mi zahtijevamo da se izdajni­ci bez milosti istrijebe. Tko pokaže samilost pred nji­ma, i sam je izdajnik i treba ga prijaviti — rekla je namjerno ravnodušnim glasom. — Radnici moraju biti budni. Svakome od nas dana je kopija rezolucije da skupljamo potpise za nju.

Vera Vasiljevna izvadi zgužvan list papira iz bluzei izgladi ga na stolu. Vasilij je opet ležao na leđima; rđa vi čavao stršao mu je nad glavom iz zida. Zaškiljio je prema listu papira koji je ležao rastvoren uz pri­mus. Onda je brzo okrenuo glavu.

'Reče Isus: Zaista, zaista ti kažem, Petre, noćas prije nego pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti..

Voda u kotliću zašumi. Na licu starog Vasili ja pojavi se lukav izraz:

— A moraju li potpisati i oni koji su se borili u Građanskom ratu?

208

Kći s šarenim rupcem na glavi stajala je nagnuta nad kotlićem. — Nitko ne mora — odgovorila je s istim onim naročitim pogledom kao i prije. — U tvor­nici, naravno, svi znaju da je on stanovao u ovoj kući. Sekretar naše ćelije pitao me je nakon sastanka da li ste vas dvojica biii dokraja prijatelji i da li ste često razgovarali.

Stari Vasilij naglo prisjednu na ležaju. Od tog na­pora spopao ga je napad kašlja i žile nabrekoše na njegovom tankom skrofuloznom vratu.

Kći postavi dvije čaše na stol i istrese nešto čajne prašine iz papirnate vrećice. — Što to opet mrmljaš?— upita.

— Daj mi amo taj prokleti papir — odvrati stari Vasilij.

Kći mu ga pruži. — Da ti ga pročitam, da točno znaš što tu piše?

— Ne — odgovori stari Vasilij potpisujući se. — Neću da znam. Daj mi sada čaj.

Kći mu pruži čašu. Vasilijeve su se usne micale; mrmljao je nešto za sebe srčući blijedožutu tekućinu.

Kad su popili čaj, kći nastavi čitati naglas iz novi­na. Saslušavanje optuženih Rubašova i Kieffera pri­bližavalo se kraju. Razmatranje zamišljenog umorstva Vođe Partije izazvalo je buru negodovanja među slu- šaocima; nekoliko su se puta čuli povici 'strijeljajte bijesne pse!’ Na zaključno pitanje državnog tužioca0 razlozima svojeg djelovanja optuženi Rubašov, koji je počeo pokazivati znakove sloma, odgovorio je umor­nim, sporim glasom:

— Mogu reći samo to da smo se mi, Opozicija, po­stavivši jednom sebi za cilj odstranjivanje rukovodstva Domovine Revolucije, služili sredstvima koja su se či­nila primjerna tom cilju, a koja su bila jednako podla1 niska kao i cilj.

Vera Vasiljevna ođgumu stolicu. — To je odvratno— reče. — Kako taj puže; čovjeku se gadi.

Odgurnula je novine i počela glasno spremati pri­mus i čaše. Vasilij ju je gledao. Vrući čaj ulio mu je hrabrost. Prisjeo je na krevetu.

209

— Nemoj samo umišljati da ti nešto od toga razu­miješ — reče. — Bog sam zna što je njemu bilo na umu kad je to rekao. Partija je sve vas naučila da budete lukavi, a kad čovjek bude previše lukav, onda više u njemu nema poštenja. Samo ti sliježi ramenima — nastavio je Ijutito — tako je to na svijetu, da su se luka­vost i poštenje zaratili, pa tko se za jedno odluči mora se drugog odreći. Nije dobro za čovjeka da previše mu­druje. Zato je pisano: »Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.«

Zavalio se na madrac i okrenuo glavu na stranu da ne mora gledati izraz na kćerkinom licu. Odavna joj već nije tako smjelo protuslovio. Bog zna do čega bi to moglo dovesti, ako sebi uvrti u glavu da hoće portimi- cu za sebe i svog muža. Čovjek mora ipak biti i pomalo lukav u ovom životu — inače pod stare dane dospije u zatvor, ili mora spavati pod mostom na zimi. Tu se, eto, jasno vidi: ili je čovjek pametan ili pošten; zajedno to dvoje ne ide.

— Sad ću ti pročitati do kraja — najavi mu kći.»Državni tužilac bio je završio s unakrsnim preslu­

šavanjem Rubašova. Nakon toga još jednom je preslu­šan optuženi Kieffer, koji je ponovio sve pojedinosti svog prethodnog iskaza o pokušaju umorstva... Na pitanje predsjednika suda da li se želi poslužiti svojim pravom da postavlja pitanja optuženom Kieffera, optu­ženi Rubašov odgovara da se odriče tog prava. Time je završen dokazni postupak i sud se povukao. Po na­stavku zasjedanja građanin državni tužilac započinje svoj pledoaje . . . «

Stari Vasilij nije slušao državnog tužioca. Okrenuo se zidu i zaspao. Kasnije nije znao kako dugo je spavao, koliko je puta kći dolijevala ulja u svjetiljku, koliko je put njen kažiprst došao do dna stranice i pomakao se prema vrhu na početak novog stupca. Probudio se tek kad je državni tužilac u zaključku zatražio smrtnu kaznu. Možda je kći pri kraju malo povisila glas, ili je možda zastala u čitanju; u svakom slučaju, Vasilij je bio ponovo budan kad je dospjela do posljednje masno otisnute rečenice iz govora državnog tužioca:

210

— Tražim smrt strijeljanjem za oba ova bijesna psa.

Zatim je optuženima dana riječ za zaključnu izjavu.» ... Optuženi Kieffer obraća se sucima i moli ih

da mu, obzirom na mladost, poštede život. On ponovo priznaje niskost svog zločina i pokušava svaliti svu odgovornost na podstrekača Rubašova. Pritom zapada u uzbuđeno mucanje, koje dovodi do smijeha među gle­daocima, ali predsjednik suda to brzo stišava. Zatim uzima riječ optuženi Rubašov . . . «

Tu je novinski izvjestitelj živim bojama opisao kako je optuženi Rubašov »pohlepno očima prelazio po lici­ma gledalaca i ne naišavši ni na jedan sažalni pogled, oborio glavu.«

Rubašovljeva zaključna izjava bila je kratka. Ona je učvrstila nepovoljan dojam što ga je ostavilo njego­vo opće ponašanje na sudu.

»Druže predsjedniče suda«, izjavio je optuženi Ru­bašov, »ja ovdje govorim možda posljednji put u svom životu. Opozicija je razbijena i uništena. Ako se danas upitam: 'Za što umireš?' suočavam se s apsolutnim ništavilom, i nema ničega za što bi bilo vrijedno umri­jeti, ako bi čovjek umro ne pokajavši se i ne pomirivši se s Partijom i Pokretom. Ja stoga, na pragu svog po­sljednjeg časa, prigibam koljena pred našom zemljom, pred masama, pred cijelim narodom. Ovaj politički cirkus, ova parada diskusija i urota završeni su. Mi smo bili politički mrtvi davno prije nego što je građa­nin državni tužilac zatražio naše glave. Jao pobijeđeni­ma koje povijest zgazi u prašinu. Imam samo jedno opravdanje pred vama, građanine suče: to, da sebi ni­sam ništa olakšao. Taština i posljednji ostaci ponosa šaptali su mi: Umri i šuti, ne reci ništa, umri s pleme­nitom gestom, s dirljivim labuđim pjevom na usnama; daj srcu oduška i dobaci izazov optuživačima. To bi starom revolucionaru poput mene bilo lakše, ali nadvla­dao sam iskušenje. Time je moj zadatak izvršen. Ja sam platio; moj je račun s poviješću izravnan. Moliti vas za milost, bilo bi izrugivanje. Nemam više ništa da kažem.«

211

» ... Poslije kratkog savjetovanja predsjednik suda je pročitao osudu. Vijeće Vrhovnog revolucionarnog suda osuđuje optužene po svakom navodu optužnice na najtežu kaznu: smrt strijeljanjem i zapljenu čitave osobne imovine.«

Stari Vasilij je zurio u zarđali čavao iznad glave. Promrmljao je:

— Neka bude volja Tvoja. Amen. — I okrenuo se zidu.

2.

Sad je, dakle, bilo sve gotovo. Rubašov je znao da će nakon ponoći prestati postojati.

Hodao je po ćeliji u koju se vratio iz bučne sudske zgrade — Šest i pol koraka do prozora, šest i pol kora­ka natrag. Kad bi zastao osluškujući, na trećoj crnoj ploči poda do prozora, strujala mu je ususret tišina, između obijeljenih zidova kao iz dubine bunara. Još uvijek nije shvaćao zašto je sve tako utihlo, unutra i izvana. Ali znao je da tu tišinu ne može ništa više narušiti.

Gledajući unatrag, nikako se nije mogao sjetiti toč­nog trenutka kad se taj blaženi mir spustio na njega. Moralo je to biti za vrijeme sudskog postupka, prije početka njegove zaključne izjave. Vjerovao je da je spa­lio i zadnje ostatke sebičnosti i taštine u svojoj svijesti; ali u onom času kad su njegove oči prešle licima gleda­laca u sudskoj dvorani, susrevši samo ravnodušnost i porugu, u tom času posljednji put shrvala ga je žudnja za jednom dobačenom kosti sažaljenja; mrznuo je i poželio da se zgrije vlastitim riječima. Spopalo ga je iskušenje da govori o svojoj prošlosti, da se još samo jednom propne i jednim trzajem raskine mrežu kojom su ga opleli Ivanov i Gletkin; da dovikne svojim optu- živačima kao Danton: »Položili ste ruke na moj cijeli život. Želim samo da on ustane pred vama i ospori vašu

212

vlast...« 0, znao je on Dantonov govor pred revolu­cionarnim sudom. Mogao ga je ponoviti od riječi do riječi. Kao dječak naučio ga je napamet: »Vi hoćete da ugušite Republiku u krvi. Kako će se još dugo stope slobode pretvarati u rake? Tiranija slobodno kroči; zderala je veo s lica, visoko nosi glavu; ona stupa preko naših mrtvih tijela.«

Te su ga riječi zapekle na jeziku, ali to je iskušenje potrajalo samo trenutak; nakon toga, kad je započeo sa svojom zaključnom izjavom, na njega se spustilo zvono šutnje. Spoznao je da je prekasno.

Prekasno da se vrati istim putem, da još jednom kroči u rake vlastitih stopa. Riječi nisu mogle razvrgnu­ti ništa što se već odigralo.

Prekasno za sve njih. Kad je došao čas njihovog posljednjeg pojavljivanja pred očima javnosti, nije­dnom od njih nije uspjelo pretvoriti optuženičku klupu u pučku tribinu, nitko od njih nije razotkrio istinu pred licem svijeta i bacio optužbu natrag u lice svojim suci­ma kao Danton.

Neke su, kao Zečju Usnu, prisilili na šutnju golim fizičkim strahom; druge nadom da će spasiti glavu; treće zato što su htjeli da bar žene i sinove izbave iz kandži raznih Gletkina. Najbolji su od njih šutjeli zato da bi još jednom, posljednji put, mogli biti od koristi Partiji, time što su preuzimali ulogu žrtvenog jarca — a k tome je i svatko od najboljih imao na duši jednu Arlovu. Bili su pretijesno vezani s vlastitom prošlošću, uhvaćeni u mrežu koju su sami ispleli vlaknima svoje izvitoperene logike i izvitoperene etike; bili su svi krivi, mada ne za djela za koja su se optuživali. Za njih nije bilo povratka. Njihovo silaženje s pozornice odvijalo se uz strogo poštivanje vlastitih neobičnih pravila igre. Javnost nije od njih očekivala nikakve labuđe pjesme. Oni su se pridržavali uputa režije, a uloga im je bila da zavijaju poput vukova u n o ć i . . .

Sad je, dakle, sve prošlo. Više nije imao ništa sa svim tim. Platio je, i njegov je račun izravnan. Bio je čovjek koji je izgubio svoju sjenu, oslobođen svih veza. Svaku je misao domislio i proveo do kraja; sati koji su

213

mu još preostajali pripadali su nijemom partneru čije je područje počimalo tamo gdje je prestajalo domišlja­nje do kraja. Okrstio ga je »gramatička fikcija«, da bi suzbio onaj osjećaj posramljenosti koji je Partija ulila svojim članovima prema svemu što se odnosilo na prvo lice jednine. Rubašov zastade uza zid prema broju 406. Ta je ćelija nakon nestanka Rip van Winkla ostala prazna. Skinuo je cviker, potajno se ogledao i pokucao:

2 — 5; 1 — 1 ...Osluhnuo je osjećajući djetinjastu postiđenost, a

zatim ponovo pokucao:2 — 5; 1 — 1 . . .Osluhnuo je pa opet otkucao isto. Zid je ostao nijem.

Nikada dotada nije svjesno otkucao riječ »ja«. Možda i nikada uopće. Osluškivao je. Zvuk kucanja zamro je bez jeke.

Nastavio je koračati ćelijom. Otkad se na njega spu­stilo zvono šutnje, bio je zaokupljen nekim pitanjima na koje je želio naći ogdovor prije nego što bude pre­kasno. Bila su to prilično naivna pitanja; odnosila su se na smisao patnje ili, točnije, na razliku između svrsishodne i besmislene patnje. Svrsishodna je, očito, samo ona patnja koja je neizbježna, to jest koja ima korijen u biološkoj fatalnosti. Međutim, one vrste pat­nje koje su društvenog porijekla, mogle su se, očito, izbjeći, te su prema tome besmislene. Jedini cilj Revo­lucije je dokidanje besmislene patnje. Pokazalo se, međutim, da je dokidanje te druge vrste patnje moguće samo po cijenu privremenog golemog povećanja ukup­ne količine prve vrste patnje. Pitanje stoga glasi: je li takva operacija opravdana? Ona to očito jest, kod po­zivanja na jedno apstraktno čovječanstvo; ali primije­njeno na ljude u jednini, na slijed brojeva 2—5; 1—1, na stvarno biće od mesa i krvi i kosti i kože, to je načelo dovodilo samo sebe do besmisla. Kao dječak vjerovao je da će u radu za Partiju naći odgovor na sva pitanja te vrste. Taj je rad potrajao četrdeset go­dina, a već na početku zaboravio je pitanje radi kojega se i posvetio tom radu. Sada je, eto, prošlo tih četrde­set godina i on se vratio izvornom dječačkom postav­

214

ljanju pitanja. Partija je uzela sve što je mogao dati, a ostala mu je dužna odgovore na sva pitanja. A to je vrijedilo i za nijemog partnera čiji je magični naziv otkucao na zid prazne ćelije. I on je ostajao nijem na sva neposredna pitanja, koliko god bila hitna i očajni­čka.

A ipak bilo je načina da mu se čovjek približi. Po­nekad bi se neočekivano javio na neku melodiju, ili na samu uspomenu na neki napjev, ili na spojene dlanove s crteža Pieta, ili pojedine prizore iz djetinjstva. Bilo je glazbenih viljušaka koje su dovodile nijemog partne­ra u stanje ustreptalosti, koje su mistici nazivali eksta­zom, a sveci kontemplacijom; najveći i najtrezveniji od suvremenih psihologa priznao je postojanje tog sta­nja i nazvao ga »oceanskim oćutom«. I doista, kad bi takvo stanje nastupilo, rastapalo bi se Ja poput zrnca soli u moru, dok se u isto vrijeme činilo kao da je bes­krajno more obuhvaćeno u jednom zrncu soli, koje se više nije moglo smjestiti u vremenu i prostoru. Bilo je to stanje u kojem je mišljenje gubilo svoj smjer i poči- malo kružiti oko samog sebe kao magnetska igla na magnetskom polu; dok se konačno ne bi odijelilo od osovine da slobodno krene prostorom poput snopa svjetlosnih mlazova u noći; i dok se na kraju ne bi pričinilo da su misli i osjećaji, pa i sama bol i radost, tek pruge u spektru tog snopa mlazova što se lomio u prizmi svijesti.

Rubašov je hodao ćelijom. Ranije bi posramljeno zabranio sebi takva djetinjasta mozganja. Sada se više nije sramio. U smrti metafizika postaje stvarnošću. Zastao je pred prozorom i naslonio se čelom na staklo. Nad mitraljeskim tornjem vidjela se plava pruga. Bila je blijeda i podsjećala ga je na ono posebno plavetnilo koje je kao dječak vidio nad sobom, kad bi ležao u travi u očevom vrtu i gledao grane topola kako se laga­no miču na pozadini neba. Bila je, izgleda, dovoljna i samo takva plava pruga da izazove »oceanski očut«. Čitao je da, prema najnovijim astrofizičkim otkrićima, opseg svemira nije beskonačan — svemir je neograni­čen, ali konačan i samodovoljan, nalik na površinu kugle. To nije nikad shvatio; sada je osjećao snažnu

215

potrebu da shvati. Sad se i sjetio gdje je čitao o tome; nakon prvog hapšenja u Njemačkoj, drugovi su mu prokrijumčarili u ćeliju ilegalno tiskani partijski list; na vrhu prve strane, s naslovom preko tri stupca, nala­zio se opis štrajka u jednoj predionici; na dnu, u po­sljednjem stupcu, kao tekst za popunjavanje prostora, stajala je sitnim slovima otisnuta vijest o otkriću da svemir nije beskonačan, a stranica je bila poderana i manjkala je polovica teksta. Nikad nije doznao što je pisaio na otrgnutoj polovici.

Rubašov je stajao uz prozor i kucao cvikerom u prazan zid. Kao dječak htio je zapravo studirati astro­nomiju, a eto četrdeset je godina radio nešto sasvim drugo. Zašto ga državni tužilac nije pitao: »Optuženi Rubašove, a što je s beskonačnošću?« Ne bi mu mogao odgovoriti — i u tome, da, u tome je bio jedini izvor njegove krivnje. Zar je moglo biti veće?

Kad je pročitao tu novinsku vijest, još onda, sam u ćeliji, dok su ga još boljeli zglobovi od posljednjeg mučenja, zapao je u osebujno egzaltirano stanje — »oceanski oćut« bio ga je povukao u svoj vrtlog. Poslije ga je bilo stid toga. Partija je to prezirala. Nazivala je to malograđanskom mistikom, zatvaranjem u toranj od bjelokosti. Nazivala je to »odvraćanjem od zadatka«, »dezerterstvom s fronte klasne borbe«. »Oceanski oćut« bio je kontrarevolucionaran.

Jer u borbi se mora stajati na zemlji objema noga­ma. Partija uči kako se to radi. »Beskonačno« je poli­tički sumnjiva kvantiteta; »ja« je sumnjiva kvaliteta. Partija ne priznaje njegovo postojanje. Definicija po­jedinca glasi: mnoštvo od jednog milijuna, podijeljeno s milijun.

Partija osporava slobodnu volju pojedinca — a isto­vremeno zahtijeva od njega da se svojom slobodnom voljom žrtvuje. Osporava mu sposobnost da bira izme­đu dviju mogućnosti — istovremeno zahtijevajući da neprestano pogađa pravi put. Odriče mu moć da razli­kuje između dobrog i zla — a u isto vrijeme patetično govori o krivnji i izdaji. Pojedinac stoji pod znakom ekonomskog fataliteta, kao kotačić satnog mehanizma k o j i se, pokrenut u pradavna vremena, vrti bez mogu­

216

ćnosti da se zaustavi ili da bilo što utiče na njega — a Partija zahtijeva da taj kotačić ustane protiv cijelog mehanizma i promijeni svoj hod. Negdje se u tom računu mora kriti greška. Jednadžba ne izlazi.

Četrdeset se godina borio protiv ekonomske fatal­nosti. To je bilo središnje zlo čovječanstva, rak koji mu je proždirao utrobu. To je bila točka gdje je morao zarezati kirurški nož; preostali tok liječenja slijedit će sam od sebe. Svaka druga metoda bila je diletanti­zam, romantično šarlatanstvo. Bolesnik na smrt ne može se izliječiti blagorječivim nagovorom. Jedino je rješenje operacioni stol i trijezna kirurška procjena. Ali kamo god se zarezalo nožem, novi je čir izrastao na mjestu staroga; i opet jednadžba nije izlazila.

Četrdeset je godina živio strogo se držeći redovnič­kih zavjeta Partije. Pridržavao se pravila logičkog ra­čuna. Kiselinom razuma ispalio je ostatke starog ne­logičnog moralnog osjećaja iz svijesti. Odhrvavao se napastima nijemog partnera i borio se protiv »ocean­skog oćuta« svim svojim silama. A kamo ga je to dove­lo? Nedvojbeno istinite premise dovele su do potpuno besmislenih ishoda; neoborivi logički izvodi Ivanova i Gletkina doveli su ga pravo u sablasnu arenu javnog suđenja. Možda je za čovjeka štetno da sve domisli do kraja.

Rubašov je zurio kroz prozorsku rešetku na plavu prugu iznad mitraljeskog tornja. Kad se sada osvrtao na svoju prošlost, činilo mu se kao da je svih tih četr­deset godina bilo jedna bjesomučna jurnjava — amok čistog razuma. Možda je za čovjeka štetno da se oslo­bodi svih okova, da otpusti kočnice svih »nemoj« i »ne smiješ«, i da potpuno neometano pojuri cilju.

Plava pruga dobila je laku primjesu crvenog, večer je bila blizu; oko tornja kružilo je jato tamnih ptica udarajući polako spokojno krilima. Ne, jednadžba ne izlazi. Nije dovoljno usmjeriti pogled čovječanstva na jedan cilj i dati mu nož u ruku; čovječanstvu škodi vršenje pokusa pomoću noža. Možda kasnije. Danas je ono još premlado i sirovo. Kako je ono samo bjesnjeloi sjeklo oko sebe na velikom oglednom polju, Domo-

217

vini Revolucije, Bastionu Slobode! Gletkin je opravda­vao sve što se događalo načelom da se Bastion mora očuvati. Ali kako taj Bastion izgleda iznutra? Ne, ne može se graditi raj s čelikom i cementom. Bastion će se sačuvati, ali on ne može više dati nikakvu poruku, ne može više pružiti primjer svijetu. Režim Vrhovnog je uprljao ideju socijalne države isto kao što su pape u Srednjem vijeku učinile s idejom Kristovog kraljev­stva na Zemlji. Zastava Revolucije vije se na pola ko­plja.

Rubašov je lutao ćelijom. Bilo je tiho i već gotovo mrak. Sad više nije mogao biti daleko čas kad će doći po njega. Negdje u jednadžbi postojala je greška, ili dapače u čitavom matematičkom sustavu mišljenja. Odavno je to naslućivao, od epizode s Richardom i crtežom Pieta, ali nije se prije usudio da to sebi potpu­no prizna. Možda je Revolucija prerano došla, kao poba­čen plod sa stravično izobličenim udovima. Možda je sve bilo gruba greška u vremenskom proračunu. Zar nije i zimska civilizacija već u prvom stoljeću prije naše ere bila naizgled pred slomom, na samrti, trula do srži; nisu li i tada najbolji pojedinci vjerovali da je vrijeme zrelo za veliki prevrat; a nije li ipak taj svijet na umoru potrajao još pet stoljeća? Povijest ima sporo bilo; čovjek računa na pokoljenja. Možda je naše doba tek drugi dan stvaranja svijeta. Kako je ipak privlačno živjeti i razrađivati teoriju relativne zrelosti masa! ...

U ćeliji je bilo tiho. Rubašov je čuo samo šum svo­jih koraka po kamenim pločama poda. Šest i pol kora­ka do vrata, na koja će doći da ga povedu; šest i pol koraka do prozora, za kojim se spuštala noć. Još maloi bit će sve gotovo. Ali kad se pitao: Za što ti sada umi- reš?, nije nalazio odgovora.

Sustav ima grešku; možda ona leži u postavci koju je dotada smatrao neoborivom, u čije je ime žrtvovao % druge i bio sam žrtvovan: u postavci da cilj opravdava sredstvo. Upravo ta je postavka pomorila veliko brat­stvo revolucionara i natjerala ih sve u amok. Kako je ono bio napisao u dnevnik? »Odbacili smo sve konven-

218

cije; naša jedina smjernica je smjernica logične kon- zekvence; mi jedrimo bez etičkog balasta.«

Možda u tom leži bit zla. Možda je za ljude štetno jedriti bez balasta. I možda je sam razum nedovoljan kompas, koji vodi tako zaobilaznim, krivudavim pu­tem da se cilj konačno izgubi u magli.

Možda sada dolazi doba velike pomrčine.Možda će tek kasnije, mnogo kasnije, nastati novi

Pokret — s novim zastavama, ispunjen novim duhom koji će poznavati oboje: ekonomsku fatalnost i »ocean­ski oćut«. Možda će članovi nove Partije nositi redov­ničku mantiju, a njihov će nauk biti da jedino čistoća sredstava posvećuje cilj. Možda će naučavati da je krivo ono načelo koje kaže da je čovjek kvocijent iz jednog milijuna podijeljenog jednim milijunom, i umjesto to­ga uvest će novu vrstu aritmetike koja će se zasnivati na množenju: iz pretapanja jednog milijuna pojedinaca u novo jedinstvo, sad ne više amorfnu masu, koja će razvijati vlastitu svijest, novu ličnost, s milijunski umnogostručenim »oceanskim oćutom« u neograniče­nom ali ipak konačnom prostoru.

Rubašov prekinu svoje tumaranje i osluhnu. Prigu­šeno bubnjanje bližilo se hodnikom.

3.

Bubnjanje je zvučalo kao da ga je vjetar donio iz daleka. Bilo je još daleko, približavalo se. Rubašov se nije micao. Noge ga više nisu slušale; osjećao je kako se polako i do kraja napijaju zemljinom silom težom. Ustuknuo je natraške tri koraka prema prozoru, ne skidajući oči s okna na vratima. Duboko je disao i pri­palio cigaretu. Sa zida uz ležaj doprlo je kucanje:

— Odvode Zečju Usnu. Šalje vam pozdrave.Težina mu je nestala iz nogu. Prišao je vratima i

počeo brzo i ritmički bubnjati dlanovima o kovinu. Prenositi obavijest ćeliji 406 nije više imalo smisla.

219

Bila je prazna; tu se lanac prekidao. Bubnjao je pri- pivši se okom na okno.

Na hodniku su kao i uvijek blijedo sijale žarulje. Vidio je kao i uvijek željezna vrata ćelija 401 do 407. Bubnjanje je postalo glasnije. Približavali su se koraci, sporo i stružući po kamenim pločama poda, što se ja­sno čulo. Odjednom se Zečja Usna stvori u vidnom po­lju okna. Stajao je, a usne su mu drhtale kao onda kad je stajao na reflektorskom mlazu u Gletkinovoj sobi; okovane ruke visile su mu na leđima u čudno iskrivlje­nom položaju. Nije mogao vidjeti Rubašovljevo oko iza kontrolke pa je gledao prema vratima slijepim zjenicama koje su tražile, kao da iza tih vrata leži posljednja nada u spas. Odjeknula je zapovijed i Zečja Usna se poslušno okrenu i pođe. Iza njega koračao je onaj uniformirani div opasan pištoljem. Jedan za dru­gim nestadoše iz Rubašovljeva vidnog polja.

Bubnjanje je utihnulo; sad je opet zavladala tišina. Sa zida uz ležaj doprlo je kucanje:

— Sasvim se dobro držao ...Od dana kad je Rubašov obavijestio broj 402 o svo­

joj kapitulaciji oni nisu više razgovarali. Broj 402 je kucao dalje:

— Imate još oko deset minuta. Kako se osjećate?Rubašov shvati da je broj 402 poveo razgovor da

mu olakša čekanje. Bio mu je za to zahvalan. Sjeo je na ležaj i otkucao odgovor:

— Volio bih da je već gotovo ...— Vi ćete se hrabro držati — kucao je 402.— Mi svi znamo da ste vraški momak . . . malo je

zastao, a onda je brzo ponovio posljednje riječi — vraški momak ... očito se trudio da razgovor ne zapne.— Sjećate li se: »Grudi kao jabučice«. Ha — ha! Vraški momak...

Rubašov je osluškivao šumove s hodnika. Nije se ništa čulo. Broj 402 kao da je pogodio njegove misli, jer je odmah nastavio:

— Nemojte slušati. Ja ću vam na vrijeme javiti kad budu dolazili ■.. čime biste se bavili kad bi vas pomi­lovati?

220

Rubašov razmisli. Zatim otkuca:— Studirao astronomiju.— Ha — ha, javi se 402. — Možda i ja. Kažu na

drugim zvijezdama možda isto ima ljudi. Dopustite jedan savjet.

— Molim — začuđeno odgovori Rubašov.— Ali ne zamjerite. Stručni vojnički savjet. Ispra­

znite mjehur. Uvijek bolje u ovakvim slučajevima. Duh je snažan ali tijelo slabo. Ha — ha!

Rubašov se nasmiješi i poslušno pođe do kible. Za­tim sjede opet na ležaj i otkuca:

— Hvala. Odlična ideja. A kakvi su vaši izgledi?Broj 402 je šutio nekoliko trenutaka. Tada otkuca,

nešto sporije nego prije:— Još osamnaest godina. Nepunih. Samo 6530 da­

na . . . Zastao je. Zatim je dodao:— Zavidim vam. — A zatim, poslije ponovne stan­

ke — zamislite još 6530 noći bez žena.Rubašov ne odgovori ništa. Zatim otkuca:— Možete čitati, učiti...— Nisam ja za to — odgovori 402. A zatim glasno

i brzo — dolaze...Prekinuo se, ali za nekoliko trenutaka je dodao:— Šteta. Baš smo tako ugodno razgovarali...Rubašov ustade s ležaja. Razmisli jedan trenutak i

otkuca:— Bili ste prijazni prema meni. Hvala.Ključ zazveketa u bravi. Vrata se naglo otvoriše.

Vani je stajao uniformirani div i neki civil. Civil oslovi Rubašova imenom i mehanički pročita neki spis. Dok su mu savi jali ruke na leđima i stavljali lisičine, čuo je žurno kucanje broja 402:

— Zavidim vam. Zavidim vam. Zbogom.Vani na hodniku bubnjanje je opet počelo. Pratilo

ih je sve do brijačnice. Rubašov je znao da ga iza svakih betonskih vrata promatra jedno oko kroz kontrolku, ali nije okretao glavu ni lijevo ni desno. Lisičine su mu žuljale zglavke; stražar-div ih je prejako pritegnuo i nategnuvši mu zglobove kad mu je savijao ruke iza leđa; osjećao je bolove u rukama.

221

Pojavilo se podrumsko stubište. Rubašov uspori korak. Civil zastade pred stubištem. Bio je nizak i imao je malo izbuljene oči. Upitao je:

— Imate li još neku želju?— Ne — odgovori Rubašov i počne silaziti stepeni­

cama. Civil ostade na vrbu stubišta, gledajući za njim izbuljenim očima.

Stubište je bilo usko i loše osvijetljeno. Rubašov je morao pripaziti da se ne spotakne, jer se nije mogao uhvatiti za ogradu. Bubnjanje je zanijemilo. Čuo je stra- žara tri koraka za sobom na stubištu.

Stubište se okretalo u spirali. Rubašov se nagnu da bi bolje vidio; cviker mu kliznu s nosa i pade dvije stepenice niže, otkotrlja se uz zvuk razbijenog stakla još niz dvije stepenice i ostade ležati na dnu stubišta. Rubašov zakrzma jedan trenutak; zatim, opipavajući stepenice nogama, siđe do dna stepeništa. Čuo je da se čovjek za njim sagnuo i spremio razbijeni cviker u džep, ali se ne osvrnu.

Sad je bio gotovo slijep, ali imao je opet čvrsto tlo pod nogama. Prihvatio ga je dugi hodnik; zidovi hodni­ka bili su nejasni i nije mu mogao vidjeti kraj. Stražar je stalno bio udaljen tri koraka za njim. Rubašov je osjećao njegov pogled na zatiljku, ali nije se osvrtao. Pažljivo je stavljao nogu pred nogu.

Činilo mu se kao da već nekoliko minuta lutaju tim hodnikom. Još se uvijek nije ništa dogodilo. Po svoj prilici će čuti kad stražar izvuče pištolj. Dakle još ima vremena, dotada je siguran. Ili će taj iza njega postupa­ti kao zubar koji drži instrumente skrivene u rukavu, dok se naginje nad pacijenta? Rubašov pokuša misliti na nešto drugo, ali je morao usredotočiti čitavu pažnju na to da se svlada da se ne osvrne.

Čudno je to da ga je zub prestao boljeti onog časa kad se za vrijeme suđenja na njega spustila ona blažena tišina. Možda se baš u tom času otvorilo zagnojeno mjesto. Što im je ono rekao: »Ja prigibam koljena pred našom zemljom, pred masama, pred cijelim naro­dom . . . « A što dalje? Što će se dogoditi s tim masama, s tim narodom? Već četrdeset godina tjeraju ga kroz

222

pustinju prijetnjama i vabljenjem, izmišljenim straho­vima i izmišljenim obećanjima. Ali gdje je Obećana zemlja?

Postoji li zaista takav cilj za ovo čovječanstvo što luta? To je pitanje na koje bi još tako rado htio doznati odgovor prije nego bude prekasno. Ni Mojsiju nije bilo dopušteno da stupi u Zemlju obećanja. Ali bar ju je smio vidjeti s vrha brda, kako se prostire pod njego­vim nogama. Tako se lako umire, vlastitim očima uvje­ren u postojanje cilja. Njega, Nikolaja Salmanoviča Rubašova, nitko nije poveo na vrh brda; i kamo god su njegove oči gledale nije vidio ništa osim pustinje i noćne tame.

Tupi udarac prasnu mu o lubanju. Dugo ga je oče­kivao a ipak je bio zatečen. Začudi se osjećajući kako mu koljena popuštaju a tijelo opisuje poluspiralu. Ka­ko teatralno, pomisli padajući, a pritom ne osjećam ništa. Ležao je zgrčen na tlu, s obrazom na hladnom kamenu. Oko njega se smračilo, more ga je ponijelo njišući ga na svojoj tamnoj površini. Sjećanja su se provlačila kroz njega poput pramenova magle nad vo­dom.

Izvana je netko kucao na ulaznim vratima; sanjao je da dolaze da ga uhapse; ali u kojoj se zemlji nalazi?

Mučio se da pogodi rukom u rukav kućnog ogrtača. Ali čija to slika u bojama visi nad njegovim krevetomi gleda ga odozgo?

Je li to Vrhovni ili onaj drugi — onaj s ironičnim smiješkom ili onaj ukočena pogleda?

Neka nejasna prilika nagnula se nad njim; osjeti miris svježe kože revolverskog opasača; ali čije oznake nosi taj lik našivene na rukavima i epoletama — i u čije je ime podigao tamnu cijev pištolja?

Drugi udarac ošinu ga gromom po uhu. Tada sve utihnu. More ga je ponovo opkolilo, i šum mora. Jedan ga val podignu polako uvis. Došao je iz daleka i spokoj­no nastavio put, kao da je Vječnost slegnula ramenima.

223

L I B E RZagreb, Đure Salaja 3

Za izdavača Slavko Goldstein

Tehnički urednik Katica Zorzut

Korektor Vera Ivin

Naklada: 5.000 primjeraka

Br. MK 25

Tiskanje dovršeno 20. rujna 1972.