Ashabi i Ucenjaci

Ashabi i učenjaci 1 od 219

Šejhul-Islam MUHAMMED IBN ABDU-L-VEHAB

Šejhovo rodjenje i uzrast

Šejhul-Islam, Muhammad bin Abdul Wahab se rodio 1115 godine po Hidžri u gradu Uyainah, 70 km sjeveroyapadno od Rijada, u Zemlji dvaju Harema. Pripadao je visoko obrazovanoj i poštovanoj porodici; njgov otac šejh Abdul Wahab bin Sulejman, jebio poštovani šejh poznat po pravednosti, nasljedstvo njegovog oca Sulejmana bin Alija, reisa uleme i vrlo sposobnog u predavanjima, jeziku i hutbama.

Školovanje

Šejhul-Islam je stekao svoje prvo školovaje od svoga oca. Bio je izrazito inteligentan, pa je postao hafiz u svojoj 10 godini. Izučavao je knjige tefsira, hadisa i fikha. Osim toga, veoma je volio da izučava djela uleme ranijih generacija, naročito djela Šejhul-Islama ibn Tejmije kao injegovog učenika ibn Qajima. Bio je dobar poznavaoc svih njihovih djela.

Kad je postao punoljetan, otišao je da obavi hadž, i da se podučava kod uleme iz Mekke. Zatim je nastavio za Medinu, gdje takođe sreće poznatu ulemu toga vremena, i gdje stiče znaje kod prije svega dva šejha: Abdullaha bin Ibrahima bin Saida an Nedždija i Muhammada Hajat Sindija. Nakon toga odlazi za Irak i Basru gdje stiče još znanja.

Stanje u Nedždu

U to vrijeme , stanovništvo Nedžda je bilo zapalo u mušrička djela i predislamske obrede. Stjenje, kaburi , pećine, zli duhovi i luđaci su se smatrali svetcima. Bezosnovne priče i bajke su bile zamjenile Kuran i Hadis. "Ulema" koja je bila zainteresovana za dunjalučke koristi je još više zavodila stanovništvo.Društvo je bilo pod kontrolom magičara i lažnih proroka. Niko se nije usuđivao da im se suprotstavi. Ni Mekka ni Medina kao ni Jemen nisu bile pošteđene ovog džahilijeta i širka.

Početak Dawe

Šejh je bio žestoko potrešen stanjem stanovništva. Još više ga je bolilo što niko nije bio spreman da povede narod iz ovoga mraka na pravi put. Bilo je očito da takvo djelo vodi u direktan sukob sa ovim nasilnicima, jer su si oni pribavljali dunjalučke koristi od ovakvih djela. To je značilo da se treba spremiti za sve oblike torture i otpora koje ce sebični dunjalučari pružiti. Ali Šejh je bio odlučan da povede džihad protiv džehla i širka.

Njegova dawa je počela pozivanje naroda u tewhid i upućivanjem prema Kuranu i Sunetu. Pozivao je ulemu da se strogo drži Kurana i Suneta. Žestoko se borio protiv slijepog slijeđenja bilo koga ili bilo koje alima, ako su im se pogledi razlikovali od Kurana I Suneta.

Šejh je bio hrabar i pun želje za radom. Držao je dersove, rezgovarao sa ulemom i pozivao ih da mu pomognu u borbi protiv širka. Mnoga ulema Mekke, Medina i Jemena mu se odazvala i podržala ga. Ali bilo je i mnogih sebičnih "alima" koji su ga kritikovali i držali se daleko od njegovog poziva.


Mnogo puta su se takvi digli protiv šejha, ali je on i nakon toga nastavljao svoju dawu. Putujući kroz Zabir, Ahsa, Huraimala, stigao je u Ujainu.

Dolazak u Ujaina

U to vrijem, Ujenomje vlado Osman bin Hamid bin Mamar. On je bio obradovan šejhovim dolaskom, i obećao mu svaku vrstu pomoći u njegovoj dawi. Ovdje je šejhova dawa doživjela veliki uspjeh, a on samje postao čuven i omiljen među narodom., pa su mu ljudi počeli se odazivati i dolaziti sa svih strana. Uz pomoć emira ove pokrajine, šejh je uspio da očisti ovo područje od raznih "svetih" kamenja i drugih oblika širka. Popularnost šejha je bila velika. Jedne prilike je čak došla jedna žena i priznala da je počinila blud, pa je tražila da bude kažnjena. Šejh je prvo provjerio, da li je ona mentalno zdrava, da li ovo čini dobre volje ili je na to prisiljena. Kad se sve ovo istražilo i vidjelo da je to njena lična želja, šejh je presudio o radžmu (kamenovanju- šerijatskoj kazni za zina).

Napuštanje Ujaine i prelazak u Dariju

Kad je emir Ahse i njene okoline, Suleiman bin Uraiar, saznao za popularnost šejha među narodom, pobojao se za svoju vlast i odlučio da ga uništi. Tako je on zaprijetio emiru Osmanu, kod kojeg se šejh nalazio, i naredio mu da ubije šejha. Emir Osman je bio puno slabije moći od Suleimana, pa je on upoznao šejha sa novonastalom situacijom i predložio mu da učini hidžru u Dariju.

Stanovništvo u Dariji je dobro poznavalo šejha i njegovu dawu. Emir tamo je bio Muhamed bin Saud, koji kad je čuo za dolazak šejha na njegovo područje, otišao i lično ga posjetio. Muhamed bin Saud je bio iz pobožne porodice i sam je bio zainteresovan za islam. Njemu se svidjelo šejhovo pozivanje u tewhid, njegova borba za Kuran i Sunet.

Pristanak na širenje dawe

Šejh im je objasnio kako susul savs i njegovi ashabi činili dawu i džihad na Allahovom putu, izdržavali sve nevolje i činili sve šta su mogli ulažući sve napore. Šejh je upoznao emira sa svim ovim i uvjerio ih da im Allah garantuje Svoje zadovoljstvo na Ahiretu i pobjedu na ovom svijetu, ukoliko se budu iskreno predali borbi na Njegovom putu. Ibn Saud je pristao na ovo i obečao svoju pomoć.

Darija, centar dawe

To je postalo vrijeme kad se šejh osječao da se nalazi u okruženju koje ga podržava, i koje je više odgovaralo njegovoj dawi. On je u tome vidio zlatnu šansu da uči mase. Na njegovim dersovima bili su prisutni svi emir i njegova porodica kao i beduini iz okolnih mjesta. Šejh je držao dersove tewhida, Kuran, hadis, fikh kao i arapski jezik.

Darija je tad doživjela procvat, jer su se ljudi iz okolnih mijesta počeli doseljavati tražeći znanje. Kao što mu je popularnost rasla kod naroda, tako je rasla i mržnja fasika prema njemu, pa su počeli širiti lažnu propagandu, potvarajući šejha za sve i svašta. Šejhova istrajnost i iskrenost je učinila da se jedan dio njegovih protivnika okrenu i postanu njegovi saveznici.

Šejh je takođe pozivao pored dawe, i u džihad. Delegacije sa cijelog Arapskog poluostrva su mu dolazile, davale obečanje da će širiti tewhid u svojim pokrajinama i naredjivati dobro i zabranjivati zlo.


Emir Ujeine ga je pozvao da ponovo dođe kod njih i nastavi svoju dawu,ali je šejh odlučio da ostane gdje se nalazi. Mnoge delegacije su poslate i u zemlje Šama da uče ljude čistome islamu.

Odgovor vladarima

Kao što je pozivao običan narod, tako je šejh pozivao vladare da se okrenu od širka i vrate islamu. Poslao je pisma vlastima i ulemi u Nedždu, Rijadu, Khardžu, Qaemu, Hajelu, Wašimu, Sudeiru, Ahsi, Mekki, Medini, kao i Siriji, Jemenu, Indiji, Iraku.Mnoga ulema ovih zemalja mu se odazvala. Oni su nastavili borbu za čisti islam u svojm mjestima, inspirisani šejhovim djelm.

Smrt

Šejh je cijeli svoj život posvetio islamskoj dawi i džihadu sa krajnjom iskrenošću. Šejh je preselio u Zul Kadetu 1206 godine po hidžri(1792).

Resultat dawe

Resultat njegove dawe, džihada i krajnjeg napora u periodiu od 50 godina na Allahovom putu, bio je da je cijela pokrajina Nedžd vraćena u Islam. Napušteni su svi oblici širka i narod se vratio u Islam. Napušteno je slijepo slijeđenje predaka i tradicija i uspostavljen je šerijat. Uspostavljena je institucija koja je naređivala dobro a zabranjivala zlo. Mir je zavladao ovim područjem, kako u gradovima tako i u pustinji. Nakon preselenja šejha ra, njegovi sinovi i učenici su nastavili širenje dawe i džihada na Allahovom putu. Među njegovom djecom, najaktivniji su bili šejhovi: AbdAllah bin Muhammad, Husein bin Muhmad, Ali bin Muhammad i Ibrahim bin Muhammad; među unucima šejhovi: AbdurRahman bin Hasan, Ali bin Husein, Suleiman bin AbdAllah

Neka od šejhovih djela

Kitabu Tewhid

Kitabu Kabair

Kešf a Šubuhat

Muhtasar siratu Resul

Masail Džahilija

Usul Iman

Fadail Kuran

Fadail Islam

Madžmuatu Hadis

Muhtasar insaf we šer Kabair

Usulu Selasa

Adabi mashi ila salat


AHMED B. HANBELpriredio: dr. Šefik Kurdić

Ahmed b. Hanbel bio je velikan hadiske i šerijatskopravne znanosti. Njegov Musned, sa blizu 40.000 hadisa, jedno je od najznačajnijih i najkorisnijih hadiskih djela.Čvrstina njegove vjere, snaga argumenata koje je koristio i intelektualna profinjenost, učinili su ga neprobojnim zidom za novotarije koje su u to vrijeme nadirale, dok su ga iskušenja, koja su kulminirala zatvaranjem u tamnicu, učinile paradigmatičnim za generacije koje dolaze!Puno mu je ime Ebu Abdullah Ahmed b. Muhammed b . Hanbel b. Hilal b. Esed b. Idris b. Abdullah b. Hajjan b. Abdullah b. Enes b. Avf b. Kasit b. Mazin b. Šejban b. Zuhel b. Sa'lebe b. Ukabe b. Sa'b b. Ali b. Bekr b. Vaif ez-Zuheli eš-Šejbani el-Mervezi el-Bagdadi. Ahmedov otac je pred njegovo rođenje preselio iz Merva u Horasanu u Bagdad. U to vrijeme njegova majka je bila trudna i odmah po dolasku u Bagdad rodila je Ahmeda 164. god. po Hidžri.Inače, njegovo porijeklo se spaja sa porijeklom Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s, kod Nizara b. Ma'da b. Adnana i seže do Isma'ila, a.s! On je poznat u narodu kao Ahmed b. Hanbel, iako mu Hanbel nije otac, nego djed! To je zbog toga što mu je otac Muhammed bio obični vojnik, dok mu je djed bio daleko poznatiji, naime, bio je gradonačelnik Šerhasa u Horasanu za vrijeme emevijske vladavine.

Djetinjstvo i obrazovanje

Otac mu je umro kada je on bio sasvim mali. Neki tvrde da je Ahmed imao tada samo tri, a njegov otac trideset godina. Svu brigu o njemu je preuzela majka.Ahmed je još kao dijete naučio arapski jezik i Kur'an napamet. Ebu Jusuf, poznati hanefijski pravnik i Ebu Hanifin učenik, bio je prvi učitelj od koga Ahmed počinje saznavati. To priznaje sam Ahmed kada kaže: Prvi od koga sam bilježio hadis bio je Ebu Jusuf! Zna se da je jedan od njegovih prvih učitelja bio i Hušejm b. Bešir kod koga je Ahmed pune četiri godine slušao hadis i to od 179. do 183. god. Tada je Ahmed, kako tvrdi Ibn Kesir, imao 16 godina! Prvo njegovo putovanje u potrazi za hadisom van rodnog Bagdada bilo je 183. godine kada odlazi u Kufu, a tri godine kasnije odlazi u Basru. Nakon toga odlazi u Mekku, 187. godine kada sluša Sufjana b. Ujejnu. Te godine Ahmed prvi puta obavlja i hadž. Iza toga putuje u Jemen (197. godine.) gdje u San'i sluša čuvenog Abdurrezzaka. Sa njim putuje i Jahja b. Me'in, njegov savremenik, inače, veliki muhaddis i kritičar hadisa. Nedostatak materijalnih sredstava ga je spriječio da otputuje u Rejj i sluša poznatog učenjaka Džerira b. Abdu-l-Hamida. Za to mu je trebalo 50 dirhema, što on, zbog skromnog materijalnog stanja, nije mogao sebi priuštiti! Inače, djetinjstvo je proveo živeći skromno, jer mu otac, osim male, skromne kuće ništa drugo nije ostavio. Zato je od malih nogu bio primoran zarađivati za život, baveći se krojačkim zanatom, tkanjem i prodajom odjeće, pisarskim zanatom, čak i prenošenjem tereta, ali je uvijek strogo vodio računa da svaki novčić zaradi na dozvoljen način!


Učitelji

Ahmed b. Hanbel od petnaeste, a prema nekim izvorima, od šesnaeste godine obilazi hadiske stručnjake i od njih uči hadis i hadiske znanosti. Tako je obišao brojne islamske naučne centre i slušao brojne učitelje. Izdvojićemo samo neke: Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Kadi, poznati učenik Ebu Hanife, Hušejm b. Bešir el-Vasiti, Abdurrahman b. Mehdi, Sufjan b. Ujejne, Sulejman b. Harb, Ebu Bekr b. Ajjaš, Abdurrezzak b. Hemmam es-San'ani, Ebu Davud et-Tajalisi, Ebu Bekr b. ebi Šejbe, Muhammed b. Idris eš-Šafi'i, Jahja b. Se'id el-Kattan, Veki' b. el-Džerrah, Džerir b. Abdu-l-Hamid, Ishak b. Rahevejh, Abdullah b. Numejr, Bišr b. el-Mufeddal, Isma'il b. Ulejje i dr. Puno je vremena proveo obilazeći učitelje i crpeći zavidno znanje kojim su oni raspolagali. Otuda se oženio veoma kasno, kako i sam priznaje: Oženio sam se nakon četrdesete godine! Ibnu-l-Dževzi tvrdi: Dva puta je obišao dunjaluk dok nije sakupio Musned! Kolika je bila Ahmedova želja da što više iskoristi svoje učitelje najbolje pokazuje njegova praksa nakon jacija-namaza. Otpratio bi svoga poznatog učitelja Veki' b. el-Džerraha do njegove kuće, pitajući ga za hadise i citirajući ih, kako bi ih on preslušao, a onda bi se zadržao pred njegovom kućom, koristeći njegovo znanje, do kasno u noć!

Učenici

Imam Ahmed bio je učenik, takoreći, čitavog života. Hadis je istraživao i nakon što je proglašen imamom i nakon što je postao jedan od najvećih autoriteta u hadisu. Primjećen je i u svojim poznim godinama kako sa sobom nosi tintarnicu, bilježeći hadise i drugo, a na njihovu začuđenost, odgovarao bi: Me'a-l-mahbere ile-l-makbere!/Sa tintarnicom do kabura! Time je htio kazati da će saznavati i kontinuirano se usavršavati sve do smrti!Imam Ahmed, iako je rano postao autoritet u hadisu, nije htio pokretati samostalna predavanja prije 40. godine života! Neki autori smatraju da to nije htio činiti iz respekta prema učiteljima koji su još bili živi, a drugi da to nije htio činiti iz respekta prema Poslaniku islama, s.a.v.s, koji je Objavu primio upravo u 40. godini i tek nakon toga je počeo sa pozivanjem u vjeru! Kada je napunio 40 godina počeo je držati javna predavanja u glavnoj bagdadskoj džamiji, a posebna predavanja je držao u svojoj kući.Hasan b. Isma'il bilježi od svog oca, da je rekao: Ahmedovim predavanjima u džamiji prisustvovalo je oko 5.000 osoba. Od tog broja 500 ih je bilježilo hadise, a ostali su učili od njega ponašanje, slušali savjete i imali druge koristi. Od Ahmeda nisu učile samo mlađe generacije. Od njega su učili i hadis saznavali i brojni njegovi učitelji, koje je Ahmed u toj oblasti vremenom prevazišao. Od njegovih učitelja, hadis su od njega prenosili sljedeći: Veki' b. el.Džerrah, Abdurrahman b. Mehdi, Muhammed b. Idris eš-Šafi'i, Ma'ruf el-Kerhi, Kutejbe b. Se'id, Ali b. el-Medini, Abdurrezzak b. Hemmam es-San'ani i brojni drugi. Od njegovih učenika spomenućemo samo neke: Buhari, Muslim, Ebu Davud, Ebu Zur'a er-Razi, Ebu Hatim er-Razi, Osman b. Se'id ed-Darimi, Jahja b. Adem, Jezid b. Harun, Jahja b. Me'in, Zijad b. Ejjub, Bekijj b. Mahled, Hanbel b. Ishak, Muhammed b. Refi', Davud b. Amr, te njegovi sinovi Abdullah i Salih i stotine drugih. Posljednji koji je od njega učio i prenosio hadis bio je Ebu-l-Kasim el-Begavi.


Djela

Ahmed je napisao dobar broj djela. Navešćemo nazive većine djela koja spominju islamski izvori:1.- Musned,2.- Kitabu-s-sunne,3.- Kitabu-t-tefsir,4.- Kitabu-z-zuhd,5.- Kitabu-s-salat,6.- Kitabu-l-menasiki-l-kebir, 7.- Kitabu-l-menasiki-s-sagir,8.- Kitabu-t-tarih, 9.- Kitabu-n-nasihi ve-l-mensuh,10.- Kitabu-l-mukaddemi ve-l-mu'ehhari fi Kitabillahi te'ala,11.- Kitabu fadaili-s-sahabe,12.- Kitabu-l-ileli ve-r-ridžali, 13.- Kitabu-l-ešribe,14.- Kitabu-l-mesail,15.- Risala fi-l-Kur'an,16.- Risala fi-r-reddi ale-l-džehmijje.

Musned

Najveće i najznačajnije Ahmedovo djelo je, svakako, Musned, koji je počeo sakupljati još od 180. godine i utrošio na njega većinu životnog vijeka. Inače, ovo je jedno od najznačajnijih i najkorisnijih hadiskih djela uopće!

Broj hadisa

Ahmedov Musned, zavisno od izvora koji se koristi, sadrži između 30.000 i 40.000 hadisa. Prof. Ahmed Muhammed Šakir smatra da u njemu nema manje od 35.000, ali da ne prelazi cifru od 40.000 hadisa! Većina islamskih izvora navodi da njegov Musned bez ponovljenih hadisa dostiže brojku od 30.000, a sa ponovljenim 40.000! Ibnu-l-Džezeri citira Ebu Bekra b. Malika koji je ustvrdio da u njegovom Musnedu nedostaje samo 30-40 hadisa od ravnih 40.000! Ovaj broj hadisa Ahmed je izabrao iz mnoštva od 750.000 hadisa kako i sam kaže: Ovo djelo sam sakupio i sastavio od 750.000 hadisa! Ko se od muslimana bude razilazio u vezi sa Poslanikovim, s.a.v.s, hadisima, neka se vrati na ovo djelo, pa ko ga ne nađe u ovom djelu, onda mu taj hadis ne može poslužiti kao argument! Svom sinu Abdullahu je oporučio: Pridržavaj se mog Musneda! On će biti putokaz ljudima!

Klasifikacija hadisa u Musnedu

Ovo djelo je klasificirano na temelju musneda ashaba. On je poredao musnede ashaba prema prioritetima. Tako je spomenuo musnede prve četverice halifa, a onda musnede preostale šesterice ashaba kojima je zagarantiran Džennet, a iza toga je nastavio redati musnede ashaba shodno njihovoj vrijednosti, onih koji su Hidžru prvi učinili, području u kojem su živjeli ili se doselili, plemenima odakle potiču i sl. Treba spomenuti da je imam Ahmed u musnedu jednog ashaba citirao sve hadise


koje on prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, ne osvrćući se na tematiku koju hadis tretira, tako da onaj koji traži određeni hadis mora pročitati sve hadise koje taj ashab prenosi ako želi pronaći taj hadis. Šejh Ahmed b. Abdurrahman el-Benna es-Sa'ati je pokušao olakšati istraživačima pronalaženje hadisa iz ove Zbirke, tako što je kompletan Musned klasificirao prema tematici i podijelio ih na poglavlja i nazvao ga El-Fethu-r-rebbani fi tertibi Musned el-Imam Ahmed.

Broj ashaba

Različite su verzije u pogledu broja ashaba čiji su musnedi spomenuti u ovom Ahmedovom djelu. Tako Ibnu-l-Džezeri spominje 690 ashaba i 96 žena-ashaba. Dr. Mahmud et-Tahan tvrdi da Musned sadrži 904 musneda ashaba. Ti musnedi sadrže od jednog do nekoliko stotina hadisa. Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani je sačinio spisak ashaba spomenutih u Musnedu i pored svakog od njih naveo je tom i stranicu gdje se spominju njihovi musnedi. Ukupno je naveo 915 imena. To izuzetno olakšava pronalaženje hadisa u ovoj zbirci. Ovaj spisak je štampan na početku Ahmedovog Musneda!

Broj Ahmedovih učitelja

Ukupan broj učitelja od kojih Ahmed prenosi hadise u svom Musnedu iznosi 283! Uz to treba dodati i 173 učitelja njegovog sina Abdullaha koji su spomenuti u ovom Musnedu.

Stepen autentičnosti hadisa

Hadiski učenjaci su se razišli u pogledu stepena autentičnosti hadisa u Musnedu. Jedni, među kojima je i Ebu Musa el-Medini, tvrde da su svi hadisi u ovoj zbirci autentični i da su, prema tome, dokaz u vjeri! Drugi tvrde da Musned sadrži i autentične i slabe, ali i apokrifne hadise. Tako Ibnu-l-Dževzi smatra da u njemu ima 15, a Hafiz el-Iraki 9 apokrifnih hadisa! Hafiz ibn Kesir navodi da su hadisi u ovoj zbirci o vrijednosti Merva i Askelana apokrifni, podržavajući stav da u ovom djelu ima i takvih hadisa! Treća grupacija islamskih učenjaka, među kojima su Ez-Zehebi, Ibn Hadžer, Ibn Tejmijje i Es-Sujuti, zauzimaju središnji stav u ovom pogledu. Oni smatraju da u Musnedu ima i vjerodostojnih i slabih predaja. Međutim, ove slabe predaje su bliske hasen/dobrim predajama. Imam Es-Sujuti tvrdi: Sve što se nalazi u Ahmedovom Musnedu može se prihvatiti! Čak i njegove da'if-predaje su bliske hasen-predajama! Ibn Hadžer el-Askalani je na optužbe Ibnu-l-Dževzija i el-Irakija napisao djelo El-Kavlu-l-musedded, fi-z-zebbi an Musned Ahmed u kojem je argumentirano iznio stav o neutemeljenosti optužbi na ovog genija, priznajući da su, doista, neki hadisi izuzetno slabi, ali oni ne tretiraju temelje islama, već se odnose na poticaje na dobro i odvraćanje od lošeg, što inače hadiski stručnjaci toleriraju! Ibn Hadžer tvrdi da se u čitavom Musnedu nalazi samo tri do četiri isuviše slabe predaje! Treba napomenuti da je imam Ahmed, nakon sakupljanja ove zbirke, imao namjeru dobro je analizirati i izbaciti iz nje svaku iole lošiju predaju. Međutim, smrt ga je u tome pretekla! Vjerovatno je i to razlog što pojedini hadiski stručnjaci kritikuju neke predaje u ovoj zbirci. S druge, pak, strane, zna se da su njegov sin Abdullah i Ebu Bekr el-Kati'i uvrstili i svoje predaje u njegov Musned, koje nisu imale, vjerovatno, jako utemeljenje, pa je i to bilo razlogom ovakve ocjene od strane pojedinih


islamskih autora. Ibn Tejmijje je energično zastupao mišljenje da Ahmed uopće nije prenosio hadise od ravija koji su poznati po laži, već je samo nekada uvažavao neke predaje od onih koji su ocijenjeni slabim zbog loše memorije!On tvrdi da su hadisi Ahmedovog Musneda jači od hadisa Ebu Davudovog Sunena! Da bismo razumjeli komleksnost ovog kapitalnog djela pomoći će nam Ahmed el-Benna koji u uvodu Ahmedovog Musneda kaže: *Iščitavajući hadise u Musnedu ustanovio sam da se mogu podijeliti u šest kaategorija:1.- Hadisi koje prenosi Ahmedov sin Abdullah, koje je direktno čuo od svog oca i oni predstavljaju većinu ovog djela. Ta kategorija hadisa se prepoznaje po konstrukciji: HADDESENA ABDULLAH; HADDESENI EBI.2.- Hadisi koje je Abdullah čuo od oca i negog drugog. Taj broj je mali.3.- Hadisi koje Abdullah prenosi od drugih, a ne od svog oca. To se naziva ZEVAIDU ABDULLAH. Po broju predaja dolaze odmah nakon prve kategorije.4.- Hadisi koje je Abdullah čitao ili izlagao svome ocu. Njih nema puno.5.- Hadisi koje Abdullah nije čuo od svog oca, niti mu ih je čitao ili izlagao, već ih je našao u njegovom Musnedu i prepoznao ih po njegovom rukopisu. Takvih hadisa je, takođe, malo.6.- Hadisi koje je Hafiz el-Kati'i prenio od drugih a ne od Abdullaha i njegovog oca.Ovakvih hadisa je najmanje u ovom Musnedu. To se prepoznaje po specifičnoj konstrukciji u kojoj se kaže: HADDESENA FULAN, bez spominjanja Abdullaha i njegovog oca Ahmeda. To je ZEVAIDU-L-KATI'I.

Djela nastala u vezi sa Musnedom

Vremenom su nastala značajna djela u vezi sa Ahmedovim Musnedom, od komentara, preko skaraćenih verzija ovog djela, pa sve do djela koja tretiraju prenosioce hadisa u ovom djelu. Spomenimo neke:A) Komentari: Komentar šejha Ebu-l-Hasana es-Sindija (umro 1138.god. po H.) i Bulugu-l-emani min esrari-l-fethi-r-rabbani od Ahmeda el-Bena'a es-Sa'atija (umro 1371.god. po H.).B) Djela u vezi sa Musnedom: Hasaisu-l-Musned od Ebu Musa el-Medinija (umro 581.god.), El-Mas'adu-l-Ahmed od Ibnu-l-Džezerija (833.), El-Kavlu-l-musedded fi-z-zebbi an Musned Ahmed, od Ibn Hadžera (852.), Zejlu-l-kavli-l-musedded od Muhammeda Sibgatullaha el-Medarisija.C) Djela u vezi sa klasifikacijom hadisa u Musnedu: Tertibu-l-Musned od Ebu Bekra el-Muhibba (789.), Tertibu-l-Musned od Ibn Zurejka (803.), Tertibu-l-Musned od Ibn Zeknuna (837.).D) Djela u vezi sa prenosiocima u Musnedu: Tertibu esmai-s-sahabellezine ahredže hadisehum Ahmed b. Hanbel fi-l-Musned, od Ibn Asakira (571.), El-Ikmalu fi zikri men lehu rivaje fi Musned el-Imam Ahmed mine-r-ridžali, od el-Husejnija (765.), El-Maksadu-l-Ahmed fi ridžali Musned Ahmed, od Ibnu-l-Džezerija (833.), Et-Tarihu-l-edžved, bi evhami men džeme'a ridžale-l-Musned, od Ibn Hadžera (852.), Fehresu-l-a'lami fi Musned b. Hanbel, izdanje Orijentalnog instituta iz Berlina, 1906. god.

Njegov opis i vrline


Imam Ahmed je bio tamnije puti, korpulentan, oblačio je, uglavnom, bijelu odjeću. Knio je kosu i bradu. Vrlo malo je jeo. Imao je izuzetno dobru memoriju. Bio je vrlo ozbiljan. U svom prisustvu nije dozvoljavao neozbiljnost i šalu. Ko bi primijetio Ahmeda u svojoj blizini uozbiljio bi svoj govor. Fetve je izdavao samo kada su isključivo tražene od njega. Samo u krajnjoj nuždi je koristio svoje mišljenje. Često se moglo čuti da na postavljena pitanja odgovara sa: Ne znam! Skromnost je bila njegova prepoznatljiva crta. Posebno je bio skroman prema slabim, siromašnim i nemoćnim. Nijedan siromašan čovjek se nije prijatnije i dostojanstvenije osjećao ni u jednom društvu, kako ističe Ebu Bekr el-Meruzi, kao što se osjećao kada bi sjedio sa Ahmedom, koji im je ukazivao posebnu počast. Njegovu skromnost najbolje nam je dočarao Jahja b. Me'in koji priznaje: Nisam sreo nikoga poput Ahmeda! Družili smo se pedeset godina a da nikada nije istakao niti se pohvalio sa dobrim osobinama i brojnim kvalitetima koje je imao! Strogo je vodio računa o hrani koju je jeo. Prenosi se slučaj, koji prenosi Ibn Kesir, a u kojem se spominje da Ahmed u jednom periodu nije imao ništa od hrane u svojoj kući, tako da nije ništa jeo tri dana. Porodica je uspjela od Saliha, njegovog sina, dobaviti malo brašna i napraviti nešto hrane. Nakon što su mu servirali hranu, Ahmed ih je upitao odakle im hrana? Odgovorili su da su je dobili od Saliha. Ahmed je ustao i odbio jesti tu hranu, samo zato što je uzeta od Saliha koji, kako Ahmed reče, uzima nagrade i novac od halife el-Mutevekkila ale-l-lah!Jednom prilikom je halifa priredio veliku gozbu na koju je pozvao i imama Ahmeda. Ahmed tom prilikom nije uzeo nijedan zalogaj, plašeći se da to halifa nije na dozovoljen način stekao!Koliko se Ahmed bojao harama najbolje će nam potvrditi treći slučaj koji navodi Ibn Kesir. Naime, halifa el-Me'mun je jednom prilikom dijelio veliku količinu zlatnika muhaddisima. Svi su tu hediju primili! Jedini je Ahmed odbio! Otuda je Ahmed bio izrazito siromašan. Ebu Muhammed Abdullah b. Abdurrahman tvrdi da je Ahmed bio strpljiv u siromaštvu punih 70 godina! Njegova preokupacija bio je ahiret. Ebu Davud es-Sidžistani tvrdi: Druženja i sijela kod Ahmeda su bila ahiretska. Na njima nije bilo spomena dunjaluku. Nikada nisam primijetio da je na njima Ahmed spomenuo dunjaluk! Pored ostalih osobina karakteristična je bila i njegova darežljivost. Harun el-Mustemili je jednom prilikom sreo Ahmeda i potužio mu se da je ostao bez sredstava za život. Ahmed mu je dao pet dirhema rekavši: To je sve što imam! Njegov odnos prema ibadetu bio je paradigmatičan za generacije koje dolaze poslije njega. Puno je vremena provodio u ibadetu. Njegov sin Abdullah prenosi: Moj otac je svakodnevno klanjao po 300 rekjata nafile-namaza! Nakon torture u zatvoru, obzirom da je fizički oslabio, klanjao je po 150 rejkata, a tada je gotovo imao 80 godina! Svaki sedam dana je završavao učenje kompletnog Kur'ana! Nakon jacije-namaza je kratko spavao, a onda bi ustajao i u ibadetu provodio sve do sabah-namaza! Uz to je, kako navodi Ibrahim b. Hani, izrazito puno postio. Imama Ahmeda je, uz brojne divne vrline, krasila i hrabrost.To najbolje primjećujemo kod pitanja da li je Kur'an stvoren. Stav ortodoksne ehlisunnetske uleme bio je da je Kur'an oduvijek i da nije stvoren. Imam Ahmed je energično zastupao taj stav. Budući da je tadašnji halifa Me'mun zagovarao mu'tezilijsko učenje, tražio je da se Ahmed privede. Dok je Ahmed privođen, Me'mun je umro, pa je na vlast došao Mu'tesim, koji je bio istomišljenik prethodnog halife, te je Ahmeda strpao u tamnicu u kojoj je proveo 28 mjeseci i to od 218-220. god. Pušten je na slobodu kada je na vlast došao drugi Me'munov sin, Vasik Billah. Tada je došlo i do promjene ideološkog učenja na dvoru, pa je od tada Imam Ahmed uživao izuzetan


respekt!Kasnije su Ahmedu zabranili pristup ljudima i održavanje kružoka, tako da je to iskušenje trajalo punih 14 godina! Kakve li sličnosti sa brojnim islamskim učenjacima u današnje vrijeme?!Otuda su brojni autori upoređivali Ahmedovo iskušenje sa iskušenjem Ebu Bekra r.a. koje je imao sa otpadnicima od vjere, smatrajući da je Ebu Bekr, r.a, bio u prednosti jer je imao istomišljenike i pomagače, dok je Ahmed u ovom slučaju bio usamljen, pa je, prema tome, njegovo iskušenje bilo još veće! Ovo Ahmedovo iskušenje na najeklatantniji način nam govori kako učenjaci treba da zastupaju istinu i kako ih na tom putu ne mogu spriječiti male dunjalučke mrvice koje im prospu aktualne vlasti!!!Koliko je Ahmed bio omiljen kod muslimana toga vremena zbog svojih plemenitih osobina i izuzetnih vrlina najilustrativnije dočarava Hafiz ez-Zehebi, koji citira dvojicu Ahmedovih savremenika. Jedan od njih kaže: Kod nas u Horasanu smatraju da Ahmed gotovo ne pripada ljudskoj vrsti. Skloniji su da vjeruju da je on od meleka!!! Drugi primjećuje: Kod nas smatraju da Ahmedov pogled odgovara ibadetu godinu dana!!!

Drugi o njemu

Imam Ahmed je bio genije o kojem se u islamskoj literaturi mogu pronaći samo riječi pohvale i posebnog respekta. Gotovo da nema autora koji mu ne priznaje vanrednu učenost, nadprosječnu memoriju i, nadasve, visoke etičke kvalitete, kao rijetko kojem islamskom učenjaku!Ibrahim el-Harbi,fasciniran njegovom učenošću, kaže: Kao da je Allah u Ahmedu b. Hanbelu sintetizirao znanje i prvih i kasnijih generacija! Veki' b. el-Džerrah i Hafs b.Gijas priznaju: U Kufu nije ušao sličan ovom mladiću! tj. Ahmedu b. Hanbelu. Jahja b. Se'id el-Kattan, poznati hadiski stručnjak, kaže: Meni nije došao sličan Ahmedu!, a drugom prilikom veli: On je jedan od najvećih naučnika ovog ummeta! Bilježi se, takođe, od njega da je priznao: Niko mi iz Bagdada nije došao draži od Ahmeda b. Hanbela! Ibn ebi Hatim prenosi da je njegov otac bio upitan o Ahmedu i da je odgovorio da je on imam i hudždže/dokaz, argument!, a Imam Nesai ističe ada je bio povjerljiv u hadisu, pouzdan i da je bio jedan od velikih imama! Ebu Davud, autor poznatog Sunena, priznaje: Sreo sam dvije stotine učenjaka, ali nisam vidio sličnoga Ahmed b. Hanbelu! Ebu Zur'a er-Razi, poznati hadiski ekspert, slično kaže: Moje oči nisu vidjele osobe slične Ahmedu b. Hanbelu! Na drugom mjestu ističe: Nisam vidio nikog doraslog Ahmedu u naučnim disciplinama! Abdullah b. el-Hurejbi kaže: On je bio najvredniji u svom vremenu! Jahja b. Adem veli: On je naš predvodnik! Abdurrezzak es-San'ani, poznati autor hadiske zbirke, kaže: Nisam sreo većeg šerijatskog pravnika, niti pobožnijeg čovjeka od njega! Imam Šafija priznaje: Kada sam napustio Bagdad, iza sebe nisam ostavio većeg pravnika, većeg znalca, boljeg zahida i pobožnijeg čovjeka od Ahmeda b. Hanbela! Iako je Imam Šafija bio njegov učitelj, ipak je priznavao Ahmedu vođstvo kada je u pitanju hadis. Jednom prilikom mu se obratio riječima: Ebu Abdullah, ti si veći ekspert u vjerodostojnijim predajama od nas, pa kada nađeš autentičnu predaju obavijesti me, kako bi se oslonio na nju! Otuda Ebu Ubejd tvrdi: Nisam vidio nijednu osobu da bolje poznaje sunnet od


njega! Njegovo pamćenje hadisa bilo je poslovično. Ebu Zur'a er-Razi, čuveni hadiski kritičar, tvrdi da je Ahmed poznavao nevjerovatnih milion hadisa! Koliko je bilo povjerenje u njegovu stručnost u oblasti hadisa najbolje potvrđuje izjava Amra b. en-Nakida koji kaže: Ako se samo Ahmed suglasi sa mojim hadisom, onda me uopće ne interesira što će mi drugi oponirati! Imam Ahmed je svojim otporom mu'tezilizmu sačuvao brojne ljude od zablude. Otuda Ali b. el-Medini, poznati hadiski stručnjak, tvrdi da niko, nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.s, nije učinio za islam koliko Ahmed b. Hanbel! Značajno je navesti mišljenje Ibn Hibbana i Hilala b. el.Ala'a, koji smatraju da je Ahmed tada popustio – kada je u pitanju pritisak mu'tezilija da je Kur'an stvoren – mnogi ljudi bi otišli u kufur! Imam Ahmed je bio odlučan borac za odbacivanje novotarija koje su se tih godina kalemile na vjeru. Otuda Kutejbe ističe: Da nije bilo Ahmeda, mnogo toga bi se pridodalo vjeri! On je imam čitavog dunjaluka!

Smrt

Ahmed b. Hanbel umro je u Bagdadu 241. god. u 77. godini života. Njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj ljudi. U brojnim izvorima se navodi da mu je dženazu-namaz klanjalo između 800.000 i 1.300.000 muškaraca i 60.000 žena!!! El-Hellal bilježi predaju od Abdu-l-Vehhaba el-Verraka koji je rekao: Nismo čuli za veći skup ni u džahilijjetu niti u islamu od dženaze Ahmedu b. Hanbelu! Na toj dženazi je bilo oko milion muškaraca i 60.000 žena! Ljudi su tom prilikom otvarali vrata svojih domova, nudeći one koji nemaju abdest, da uđu u kuću i uzmu abdest za tu dženazu! Koliko je Ahmed bio omiljen u narodu najbolje će nam ilustrirati izjava Ebu-l-Hasana et-Temimija, koju prenosi od svog oca a on od djeda, koji je prisustvovao toj dženazi, a nakon namaza je osjetio potrebu da se približi njegovom kaburu. Tek osmi dan, nakon dženaze, uspio se približiti njegovom kaburu zbog ogromne gužve i velikog broja ljudi koji su svakodnevno dolazili na njegov kabur! Još jedan nevjerovatan podatak vezan je za njegovu dženazu. Naime, nakon dženaze i veličanstvenog skupa kakav se ne pamti do tada, brojni autori spominju predaju Ibn ebi Hatima, da je tom prilikom, prešlo na islam 10.000, a u drugoj predaji 20.000 židova, kršćana i vatropoklonika!!! I na kraju ćemo spomenuti još jednu zanimljivost u vezi sa ovim velikana islamske misli. Ebu-l-Hasan b. ez-Zaguni kaže: Kada je, u blizini Ahmedovog kabura, pravljen kabur za Ebu Dža'fera b. ebi Musa'a , ukazala se njegova unutrašnjost! Ahmedovi ćefini bili su ispravni a njegovo tijelo nije se promijenilo! To je bilo 230 godina nakon Ahmedove smrti!!! Nije ni čudo: Bio je to Ahmed b. Hanbel! Allah mu se smilovao i nagradio ga Džennetom!


ALUSI

Odrastao u porodici koja je cijenila znanje, vrlo rano se zainteresovao za razne naučne discipline, naročito islamske. Sa svega trinaest godina počeo je podučavati druge i pisati djela! Godinama je bio bagdadski muftija. Plijenio je pažnju svih koji su cijenili znanje i učenost, pa i samoga sultana. Kao plod zavjere, jedno vrijeme bio je smijenjen sa položaja i izolovan od svijeta. Alusi je autor brojnih dijela, među kojima je najpoznatiji tefsir, koji se ubraja među istaknute komentare Kur'ana racionalnoga smjera. Njegov tefsir je svojevrsna enciklopedija do tada napisane tefsirske građe, s tim što je u tom djelu u znatnoj mjeri dao i vlastiti doprinos. Štampan je više puta a i danas se njime mnogi koriste.Djelo po kojem je Alusi najpoznatiji jeste njegov čuveni tefsir: RUHUL-ME'ANI FI TEFSIRIL-KUR'ANIL-AZIMI VES-SEB'IL-MESANI. Ubraja se među najistaknutije dozvoljene racionalne komentare Kur'ana. Naime, iako se u njemu navodi popriličan broj stavova islamskih učenjaka iz prvih generacija – što je odlika tradicionalnoga tefsira – ipak preovladava slobodno tumačenje Kur'ana i iznošenje vlastitih stavova, pa ga zato islamski učenjaci svrstavaju u racionalne tefsire. Jedan je od dužih tefsira, budući da je štampan, uglavnom, u petnaest tomova, s tim što su u svakom tomu protumačena po dva kur'anska džuza. Govoreći o Alusijevom tefsiru dr. Zehebi, između ostalog, kaže: 'Djelo istaknutoga učenjaka Alusija 'Ruhul-me'ani' jeste vrijedna tefsirska enciklopedija koja obuhvata većinu stavova prethodnih mufessira, uz slobodnu kritiku i davanje prednosti određenim mišljenjima, koje se oslanja na izuzetnu nadarenost i talenat. I pored toga što Alusi zalazi u razne naučne discipline, te iako u tome zna biti preopširan – tako da ponekad skoro da izađe iz okvira tefsira – on ipak ima određenu mjeru u svemu što izlaže, što svjedoči o njegovoj izvanrednoj upućenosti u razne naučne discipline.'

Povod i način pisanja tefsira

U uvodu u svoj tefsir Alusi ukazuje na okolnosti koje su prethodile i na sam povod pisanju tefsira. Na samome početku on hvali vrijednost raznih naučnih disciplina, te ističe da se razuman čovjek treba maksimalno posvetiti njihovome izučavanju, te da u tome treba provoditi i dane i noći. Zatim ističe posebnu vrijednost islamskih znanosti, te među njima, kao najvredniju, izdvaja tefsir, jer se njime otkriva i pojašnjava ono što Allah hoće kazati ljudima kroz Kur'an. Nakon toga, Alusi navodi da je još od svoga dječaštva imao veliku želju za izučavanjem Kur'ana i pronicanjem u njegova značenja, zbog čega sa svojim vršnjacima nije učestvovao u igri i razonodi, nego je danonoćno istraživao kur'anska značenja i iščitavao tefsirska djela. To ga je toliko okupiralo da je vrlo malo dolazio u kontakt sa ljudima a spavao bi samo mali dio noći. Rezultat toga bio je – kako sam navodi - da je prije nego što je navršio dvadeset godina otkrio mnoga kur'anska značenja, riješio mnoga do tada neriješena pitanja, te došao do saznanja koja nije mogao naći ni u jednom prethodnom tefsiru. Više puta je razmišljao da počne sa pisanjem tefsira gdje bi izložio ta zapažanja i otkrića, ali je iz svoje skromnosti odustajao od toga, bojeći se da li će na pravi način protumačiti Allahovu, dž.š, riječ. Nastavljajući govor na tu temu, on kaže: 'Tako se dešavalo sve do jedne noći uoči petka, u mjesecu ša'banu, 1252. godine po Hidžri, kada sam usnio san za koji smatram da nije isprazan i da nije plod mašte. U tome snu Uzvišeni Allah mi je naredio da smotam nebesa i Zemlju i da ih sastavim,


nakon što su bila rastavljena. Zatim sam jednu ruku podigao iznad nebesa a drugu spustio ispod vode... i onda sam se probudio. Taj me se san jako dojmio, pa sam počeo tragati za njegovim značenjem, sve dok u jednoj knjizi nisam našao da se tim snom upućuje na pisanje tefsira. Tada sam se prestao kolebati i počeo sam, moleći Uzvišenoga Allaha za pomoć, (...) sa pisanjem tefsira, šesnaeste noći mjeseca ša'bana iste godine, a to je bila trideset četvrta godina moga života.' Alusi ističe da je to bilo u vrijeme vladavine sultana Mahmuda-hana, sina sultana Abdul-Hamida-hana, te o njemu izriče visoke ocjene i izuzetne pohvale. Kada je bio pri kraju pisanja tefsira, razmišljao je kako da ga nazove, ali nije uspio doći do odgovarajućeg imena kojim bi sam bio zadovoljan. Zato je taj problem iznio pred Ali Rida-pašu, istaknutoga vezira, koji mu je odmah, bez puno razmišljanja, predložio naziv: RUHUL-ME'ANI FI TEFSIRIL-KUR'ANIL-AZIMI VES-SEB'IL-MESANI, što u prijevodu na naš jezik znači: DUH ZNAČENJA U TEFSIRU VELIČANSTVENOGA KUR'ANA I SEDAM AJETA KOJI SE PONAVLJAJU (FATIHE). Alusiju se dopao taj naziv, pa je odmah pristao da se tako zove njegovo djelo. Na kraju tefsira on navodi da ga je uspio dovršiti pred kraj rebi'ul-ahira 1267. hidžretske godine, što znači da ga je pisao petnaest godina. To, istovremeno, govori o ozbiljnosti s kojom je prilazio pisanju tefsira, jer nije htio da ga piše na brzinu, nego je preferirao duže ali kvalitetnije pisanje. Alusijevi biografi navode interesantan podatak o tome kako je provodio vrijeme: Danju bi izdavao fetve i podučavao, prvi dio noći bi provodio u druženju sa onima koji su se željeli okoristiti njegovim znanjem a tefsir bi pisao u zadnjem dijelu noći. Ono što bi napisao, ujutro je davao studentima koji su stanovali u njegovoj kući, da to lijepo i čitko prepišu. Posebno je interesantno da bi za prepisivanje onoga što bi on napisao za par sahata, studentima trebalo i do deset sahata vremena!

Odnos prema drugim tefsirima

'Alusi je uložio veliki trud i uradio ono što je u njegovoj moći, tako da je njegovo djelo postalo enciklopedija i tradicionalnih i racionalnih stavova, kako prvih generacija islamskih učenjaka tako i onih iz kasnijih generacija, i to krajnje povjerljivo i pouzdano, navodeći tako siže svih do tada napisanih tefsira. Tako npr. Alusi navodi citate iz tefsira: Ibn Atijje, Ebu Hajjana, Ebus-Su'uda, Bejdavija, Fahruddina Razija, iz Keššafa, te iz drugih priznatih tefsirskih djela. (...) Naročito nakon citata iz tefsira Ebus-Su'uda, Bejdavija i Razija, on se postavlja kao pravedni sudija među njima, postajući tako njihov precizni kritičar. Postupajući tako, on u slučaju mnogih pitanja zauzima drugačiji stav u odnosu na Ebus-Su'uda, Bejdavija, Ebu Hajjana, ili nekog drugog mufessira. U mnogim pitanjima on komentariše ili opovrgava Razijeve stavove, naročito u rješavanju fikhskih mes'ela, nastojeći dokazati ispravnost stavova hanefijskoga mezheba. Uz to, kada navede nečiji stav za koji smatra da je ispravan, on navodi dodatne dokaze za njegovu ispravnost i daje mu prednost u odnosu na ostale stavove.'

Odnos prema pripadnicima različitih frakcija

Jedna od bitnih Alusijevih odlika jeste pripadnost ehlisunnetskome pravcu i kritikovanje stavova koji nisu u skladu sa njim. 'Alusi pripada selefijskome pravcu i ehli-sunnetskome vjerovanju. Zato u svome tefsiru on često kritikuje stavove mu'tezilija, šiija i drugih frakcija, koje se ne slažu sa ehlisunnetskim pravcem.' Tako npr. tumačeći riječi Uzvišenog: 'Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.' , on opširno izlaže stav ehli-


sunnija, prema kojem Allah zaista pečati srca i uši određenih ljudi, te kritikuje stav mu'tezilija – među kojima i Zamahšerija – prema kojem se ta radnja ne smije pripisati Allahu, nego to Njegovom odredbom izvrši neko drugi, npr. šejtan. Drugi primjer za to imamo pri tumačenju riječi Uzvišenog: 'Ali kad oni kakvu robu trgovačku ili veselje ugledaju, pohrle mu i tebe ostave sama da stojiš. Reci: 'Ono što je u Allaha bolje je i od veselja i od trgovine'. – A Allah najbolju opskrbu daje.' Ovdje se radi o slučaju kada je u periodu neimaštine i gladi jedan broj ashaba napustio klanjanje džuma-namaza radi trgovačke karavane koja je upravo bila pristigla. Tumačeći taj ajet, Alusi ukazuje na kritiku šiija prema ashabima, jer tvrde da su skoro svi ashabi napustili džuma-namaz, te da su tako dali prednost trgovini i zabavi, tj. ovosvjetskim stvarima nad ibadetom – i to sa Poslanikom, s.a.v.s, - tj. nad ahiretskim stvarima! Imajući u vidu da oni taj slučaj uzimaju kao opravdanje za stav da je većina ashaba nepovjerljiva i da se od njih ne mogu čak ni hadisi prihvatati, te znajući opasnost takvih riječi, on opširno odgovara na taj njihov prigovor. Između ostalog, on ukazuje na to da se taj slučaj desio u početku boravka muslimana u Medini, tj. u periodu kada su još propisivani mnogi propisi i kada su ih mnogi tek usvajali u svojoj praksi. Pored toga, taj se događaj desio u periodu suše i gladi, pa su ljudi pohrlili da riješe probleme egzistencijalne naravi. Zato im Uzvišeni nije odredio nikakvu kaznu, nego ih je tim ajetom samo ukorio i ukazao im na to kako trebaju postupati. Zatim Alusi izlaže kritici stav da se tako nešto desilo nekoliko puta, ukazujući na slabost predaje u kojoj se to navodi. Na kraju, on ističe da je velika greška i potpuno neznanje optužiti sve ashabe zbog događaja koji se desio manjem broju njih, i to u ranom periodu njihovoga prihvatanja islamskih propisa, nakon čega su oni učinili nebrojene ibadete! Uz to, on tvrdi da bi mogao pobiti sve dokaze šiija ali mu to ograničenost prostora ne dozvoljava.

Tumačenje fikhskih ajeta

Kao muftija i istaknuti poznavalac šerijatskoga prava, Alusi je poprilično opširno tumačio ajete sa fikhskom tematikom. Kada bi došao do tih ajeta, on bi navodio stavove svih relevantnih mezheba, zajedno sa njihovim dokazima, što zauzima poprilično mjesta u njegovome tefsiru. U većini slučajeva navodio je stavove hanefijskoga pravca kao najispravnije, te bi za njih navodio najviše dokaza. Nakon navođenja drugih pravaca, često je znao reći: 'A stav našega mezheba je...', pa bi onda navodio stav hanefijskoga mezheba. Ponekada je znao samo navesti stavove i dokaze različitih pravaca, bez preferiranja ijednoga od njih, a ponekada je preferirao i stav nekog drugog mezheba, mimo hanefijskog. Takav slučaj imamo npr. U slučaju tumačenja riječi Uzvišenog: 'Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja...' , gdje on navodi stavove svih mezheba a onda ističe da je o tome pitanju najjači stav šafijskoga mezheba.

Odnos prema israilijjatima

Jedna od izrazitih karakteristika Alusijeva tefsira jeste kritički stav u vezi sa navođenjem israilijjata, naročito onih za koje nema potvrde u Kur'anu i sunnetu. 'Kod Alusija smo primijetili da on žestoko kritikuje israilijjate i neistinite predaje, koje su mnogi mufessiri navodili u svojim tefsirima, pretpostavljajući da su vjerodostojne. Ponekada ih čak i sa podrugljivošću kritikuje.' Npr. pri tumačenju riječi Uzvišenog: 'Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih – a između njih bili smo postavili dvanaest starješina...' , on navodi predaju koju je preuzeo od Begavija u


kojoj se govori o čovjeku po imenu Avdž ibn Ank. Predaja je puna čudnih i nevjerovatnih stvari u vezi sa tim čovjekom, među kojima su i podaci da je bio visok preko tri hiljade lakata, da je živio preko tri hiljade godina, itd. Zatim on navodi stav Ibn Kesira, koji kaže da ta predaja nema nikakva osnova i da je izmišljena od strane ehli-kitabija, te stav Ibnul-Kajjima, koji ističe da vjerodostojni dokazi potvrđuju da je ta predaja lažna. Nakon toga, on kaže: 'Ne čudi odvažnost onih koji su izmislili tu predaju i slagali na Uzvišenoga Allaha – jer su to uradili otpadnici ehli-kitabija – nego čudi postupak onih koji su tu predaju naveli u svome tefsiru a nisu ukazali na njenu neispravnost!...' Drugi takav primjer imamo u tumačenju 38. ajeta sure Hud, u kojem se govori o Nuhovoj, a.s, lađi. On na tome mjestu navodi više predaja koje govore o vrsti drveta od kojeg je lađa bila napravljena, te o njenoj dužini i visini, a onda ukazuje na to da su to sve israilijjati za koje nema potvrde, te da se oni ne mogu uzimati kao dokaz.

Odnos prema prirodnim i znanostima arapskoga jezika

Alusi je bio zaljubljenik i u prirodne znanosti, pa je stoga dosta prostora u svome tefsiru posvećivao i njima. Navodio je citate prethodnih mufessira i filozofa koji su pisali na te teme, pa bi ih onda komentarisao, krikitujući jedne a potvrđujući druge, dodajući ono što je imao reći u vezi s tim temama. I tu je bio poprilično opširan, tako da mu neki islamski učenjaci prigovaraju zbog toga. Primjer za to imamo u slučaju tumačenja 38-40. ajeta sure Jasin, u kojima se govori o kretanju Sunca i Mjeseca. Jedna od bitnih karakteristika Alusijeva tefsira jeste i poklanjanje velike pažnje tumačenju Kur'ana kroz gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. I u toj oblasti on je bio izvanredan stručnjak, pa je temeljito prilazio analizi riječi i jezičkih konstrukcija u Kur'anu, što je vidljivo na gotovo svakoj stranici njegovoga tefsira. Neki mu zbog toga prigovaraju, govoreći da je to činio preopširno, te da je zbog toga zamalo izašao iz oblasti tefsira i postao više jezičar nego mufessir. Pri odabiru značenja određene riječi podosta se služio i predislamskom poezijom.

Ostale karakteristike njegovoga tefsira

Alusi poklanja dužnu pažnju i kiraetima, tj. raznim načinima čitanja pojedinih riječi u Kur'anu, s tim što se ne ograničava uvijek samo na vjerodostojne (mutevatir) kiraete, nego ponekad navodi i one koji su manje vjerodostojni (šazz). Pored toga, on često navodi i vezu između ajeta u pojedinoj suri, kao i vezu između samih sura (el-munasebe). Zatim, kada dođe do ajeta koji ima povod objave on redovno navodi šta je bio povod da se taj ajet – ili više njih – objavi.Nakon što bi iscrpio uobičajene metode tumačenja kur'anskoga teksta, Alusi se znao koristiti i metodama aluzivnoga tefsira (et-tefsirul-išari), kako bi otkrio što više značenja na koja ukazuju kur'anske riječi. Aluzivni tefsir predstavlja pokušaj izvlačenja dodatnih značenja i objašnjenja iz kur'anskoga teksta na osnovu aluzije, tj. onoga na šta taj tekst indirektno ukazuje. Zbog te karakteristike neki učenjaci njegov tefsir ubrajaju u 'aluzivne tefsire', međutim, većina učenjaka ga ubraja u dozvoljene racionalne tefsire, jer aluzivni aspekt njegovoga tefsira nije dominantan, nego zauzima sporedno mjesto u ukupnom djelu. Dakle, Alusijev tefsir jedan je od istaknutih racionalnih tefsira. Poprilično je obiman, ali je zato u njemu sadržan siže svih ranije napisanih tefsira, kako tradicionalnih,


tako i racionalnih. Uz navođenje brojnih citata, Alusi u znatnoj mjeri daje i vlastiti doprinos, što kritičkom analizom navedenih citata, što iznošenjem vlastitih stavova i saznanja o određenoj temi. Njegov tefsir je naišao na dobar prijem islamskih učenjaka, tako da je više puta štampan a i danas se dosta koristi. Treba ukazati na činjenicu da su se tim djelom u znatnoj mjeri koristili i učenjaci s naših prostora, među kojima je i čuveni Mehmed-ef. Handžić.

Period iskušenja

Kako to nerijetko biva, Alusijeva izvanredna učenost i uspjeh u životu izazvali su zavist ljudi bolesnih umova, pa su tražili načina kako da mu srozaju ugled i da ga uklone sa položaja na kojem je bio. Za tu nakanu iskoristili su dolazak novoga namjesnika Bagdada, koji se zvao Muhammed Nedžib-paša. Uspjeli su da ocrne Alusija izmišljajući neistine i predstavljajući ga u najgorem liku, tako što su, između ostalog, ustvrdili da on sarađuje sa francuskim konzulom u Bagdadu, te da pripada krutoj selefijskoj školi. Kao rezultat toga, namjesnik ga je smijenio s položaja muftije, zabranio mu da podučava u bilo kojoj instituciji, oduzeo mu nadzor nad vakufskim dobrima i zabranio mu kretanje, što je bio jedan vid kućnoga pritvora. Nakon toga njegovi poštovaoci i prijatelji sve manje su ga posjećivali a pošto su mu prihodi bili ukinuti, bio je došao u stanje potpunoga siromaštva. U takvoj izolaciji i teškom stanju proveo je oko godinu i po dana, pa je bio prisiljen zaputiti se u Istanbul, da bi se požalio samome sultanu. U to vrijeme bio je dovršio i svoj tefsir, pa ga je ponio da bi ga lično pokazao sultanu. To je bilo u mjesecu rebi'ul-ahiru 1267. hidžretske godine, kada mu je bilo pedeset godina. U Istanbulu je prvo došao do tadašnjeg šejhul-islama, Muhammeda Arifa Hakema, koji ga je lijepo primio i napisao mu preporuku za susret sa sultanom, u kojoj je ukazao i na njegovo trenutno stanje. Sultan Abdul-Medžid ga je primio, upoznao se sa njegovim stanjem i stekao uvid u njegov tefsir, pa mu je odredio stalnu plaću i iskazao divljenje njegovome tefsiru. Nakon što je dvadeset i jedan mjesec proveo na sultanovom dvoru, vratio se ponovo u Bagdad, gdje je nedugo nakon toga i umro.


AMR IBN UTBA

Jednog dana Utba ibn Ferkad, namjesnik Masbezana, sjedio je s grupom odanih prijatelja. Najednom mu naumpade sinovo ponašanje. Razgovor započe s Abdulah ibn Rebiom, pitajući:- Ništa mi ne veliš u vezi sa svojim mladim rođakom, mojim sinom?!Abdulah će na to:- A o čemu, namjesniče?Amr dometnu:- Volio bih da mi ti to kažeš.Abdulah pita:- A čime mu misliš pomoći?Tad će Amr:- Želio bih da mi pomaže u namjesništvu, a on se zarekao da će se trajno, svim snagama, dušom i tijelom, posvetiti odricanju, bdijenju tokom noći, jahanju i odlascima u vojne pohode.Tad se umiješa Muadid Idžli:- Namjesniče, tvoj sin je zaokupljen uzvišenijim stvarima. Pusti ga, nek radi kako je krenuo. Mi bismo bili spremni pomoći ti u svemu što bi želio učiniti za njegovo dobro, da on, ne dao Allah, s dangubama i skitnicama trati vrijeme u dokolici i besmislicama. Međutim, on se posvetio Uzvišenom Allahu i mi se tu nemamo šta miješati.I namjesnik je, Allah ga ojačao, bio zapravo spreman podržati sina na putu kojim je krenuo, a ne nagovarati nekoga ko bi ga od toga odvraćao. Prikrivajući šta uistinu osjeća, upita:- A šta da činim s namjesništvom, Muadide? Ko će mi u tome pomagati?Muadid odgovori:- Namjesniče, ti si očigledno sinu namijenio namjesništvo, da te u njemu odmijeni. Ali, on je sasvim daleko od toga. Tvoj sin se vinuo u uznositije namjesništvo i blagodarniju čast, živeći u jednoj uzvišenijoj stvarnosti, gdje opticaj nema ništa od onog sa čim i kako mi živimo. U svakom slučaju, ja se nadam da ga to neće spriječiti da jednog dana bude spreman preuzeti namjesništvo i ispuniti ti želju.Tad Amr dodade:- Od njega, zbilja, nikakve koristi. Stalno nekud izlazi, previše odsustvuje i prečesto ide u vojne pohode. Kad je s nama u kući, čudnovato se ponaša: ne jede šta i mi jedemo, ne spava kako se spava i ne traži ništa od onoga šta svi mi tražimo. Želio bih da se dozove pameti, da živi kao sav normalan svijet, ali, Allah mu se smilovao, ništa od toga. Srce mi se kida kad ga vidim kako nestaje, kako kopni. Jučer sam mu dao podosta para da poboljša svoje prilike, ali, kao da sam u njegovoj koži, uvjeren sam da ih je uzeo samo iz obzira i sažaljenja prema meni, kako odbijanje ne bi potaklo neželjeno reagovanje.Tad se odnekud pojavi Amr. Utba u tren prekide jadikovku. Abdulah ibn Rebia se prvi snađe, upita Amra:- Vjerovatno si štošta čuo šta smo o tebi razgovarali?Amr odgovori:- Ništa nisam čuo, ali, siguran sam da bih pogodio po čemu ste me spominjali.Abdulah će na to:- Slušaj oca, Amre?Amr, snuždivši se, ušutje. U glavi mu, istovremeno, sijevnu pomisao na očevu ljubav i vlastitu čežnju za Allahom (dž.š). Svi prisutni bijahu ganuti njegovom


šutnjom. Prekidajući nastali tajac, oglasi se Muadid Idžli, riječima:- Pusti ti njih, Amre. Hajde priđi i sjedni.Amr ponizno priđe ocu. Veli mu:- Babo, ja sam samo rob. Radim na tome da se oslobodim. Pusti me da radim na svome oslobađanju.Utba bi ganut sinovom poniznošću, toliko da gotovo zaplaka. Veli mu:- Sinak, ja te volim dvojako: ljubavlju u ime Uzvišenog Allaha i ljubavlju roditelja prema svome djetetu. Slobodno radi po određenju svog Nalogodavca.Tad Amr dometnu:Babo, dao si mi novca u visini skoro sedamdeset hiljada. Ako me za njih pitaš, evo ih, uzmi. Ako ih nećeš, pusti da ih potrišim kako sam ja nanijetio.Utba mu odgovori:- Slobodno ih potroši.Takav je, dakle, bio Amr ibn Utba, dijete jedne namjesničke porodice, jedan od nekadašnjih mladića muslimana čiji primjer danas navodimo kao savršen uzor svekolikoj muslimanskoj omladini. On se bio sav posvetio Uzvišenom Allahu.Zgodilo mu se bilo da jednom prilikom u povratku s puta predvodi grupu prijatelja, među kojima su bili i Ibrahim ibn Alkama, Mesruk i Muadid. Stigli su do podnožja brda nadomak Masbezana, sjedišta očevog mu namjesništva. Da je u Amrovoj poziciji bila kakva osoba sitne duše, valjalo bi zamisliti kako bi se usturila pred saputnicima. Znajući da ugled, povlašćenost i predšasništva koja će vidjeti u očima njegovih saputnika će podići njegov ugled i potaklo ih da mu iskazuju poslušnost i posebnu pažnju. Kakvim je posebnim govorom govorio, kakvu je posebnu odjeću oblačio i posebna jela jeo da bi se iznad njih uzdigao i tako indirektno ukazao svojim drugovima gdje dolaze??Pustimo sada pitanje, kako bi se u njegovoj poziciji ponijele sitne duše, već vidimo kako se ponijela ta grandiozna duša, koja se bila vinula u sfere gdje ne žive obični ljudi, ta duša koju nisu mogla ushititi ovozemaljska znamenja niti je obradovati tričavi ljudski snovi. Amr se saputnicima obratio riječima: 'Ako odsjednemo tamo u naselju, namjesnik bi dao da nam se pripravi izobilno jelo, ali nije isključena ni mogućnost da bi ono nekom možda i prisjelo. Ako se slažete, mogli bismo predahnuti i pod krošnjom ovog drveta. Tako bismo malo vremena iskoristili za podnevni odmor, a i za jelo bi se našao neki zalogaj'.Postupili su po njegovom prijedlogu.Taj mladić bio je dostigao razboritost kojom je prevazišao svoga oca. Razboritosti ima dvije vrste: jedno je logičko rasuđivanje, na temelju kojeg se raspoznaju vidljive vrijednosti materijalnih stvari, a sasvim drugo je imaginacija, na temelju koje intuicija raspoznaje istinske vrijednosti i njihova stvarna značenja. Prvu vrstu razboritosti dijete stiče u procesu odrastanja, kad postaje zrela ličnost, a drugu vrstu, u iznimnim slučajevima, omladina može dostići i prije nekih odraslih osoba, s tim što nju, u nekim slučajevima, neki odrasli ljudi nikad ne dostignu, ostajući trajno na razini djeteta.To su činjenice kroz koje nam Amr ibn Utba izlaže svoj bespogovorni životopis i besprijekorno raspoznavnje veličina istinskih vrijednosti. On je bio dostigao razinu razboritosti na kojoj, njegovim očima gledano, nisu imala nikakvu draž izobilna jela i napici sa sofara i iz magaza u očevoj kući. Njegovo srce se razgaljivalo povjetarcem koji stiže iz Allahovih (dž.š) galaksija. Za njega nikakvu vrijednost nije imalo izobilje koje je mogao naći u očevom domu, već je stremio u više sfere, u kojima se želio izlagati Allahovim (dž.š) povjetarcima, tijelom i dušom, jutrom i u predvečerje. Tako se njegovo tijelo ispunjavalo radošću i užitkom, a duša se popunjavala prosvijetljenošću i mudrošću.


Od ovozemaljskih blagodati zadovoljavao se samo dvjema pogačicama dnevno, da njima utoli napola prazan želudac. I te dvije pogačice bile su dovoljne njemu koji je širio krila da poleti u Allahove (dž.š) galsksije, odlazeći prema preporukama Poslanika (s.a.v.s) upućenim onima koji su zaokupljeni višim stremljenjima: 'Neprestano, glađu, kucajte na džennetska vrata', govorio je. Abdulhamid ibn Lahik u vezi s tim tvrdi: 'Amru ibn Utbi su, odista, bile dovoljne dvije pogačice dnevno. Jednom bi za sehur zapostio, a drugom u akšam iftario'. On nije, kao ostali, mario za mirisnom posteljom, udobnim foteljama i mehkim jastucima. Koristio je samo iskrzanu hasuru, na kojoj bi se znao sahatak-dva opružiti, kad bi osjetio fizičku iscrpljenost od učenja i ibadeta.U duši su mu često znale odzvanjati riječi koje je čuo iz usta svog prijatelja Muadida Idžlija: 'Da nije podnevne pripeke, dužine zimskih noći i u njima naslađivanja učenjem Allahove (dž.š) Knjige, bio bih obična lijenčina'. Blago bi zadrhtao taj privrženik kad bi se podsjeti na te riječi. Tad bi osjetio poj slavuja iz gnijezda svijenih u dubini duše, a on bi im se pridružio učeći Allahovu (dž.š) Knjigu, dok mu se oči ne bi ispunile suzama. Neizbrojive su noći u kojima je, unatoč čarima njihovog smiraja, znao zanesen učiti, plakati i upućivati dovu, ne mareći za privlačnosti usnule noći koje zovu poput nevjeste, braneći se toplinom mjesta na kojem Allaha, dž.š, zikir čini, premda ga snenost ne bi ostavljala na miru ni dok odlazi u Allahove (dž.š) galaksije, sve dok mu se ne bi osmijehnuli sabahski zraci s dalekog horizonta.Njegova sestra kaziva: 'Jedne noći, dok je bio su svojoj sobi u kojoj ibadeti, čula sam mu glas i malo obratila pažnju. Bio je otvorio suru Ha mim - Gafir. Kad je stigao do ajeta 'I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i prepriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti', tu se zaustavio. Ponavljao je taj ajet sve dok pred zoru nije izašao da s društvom sačeka vrijeme sabah-namaza. Neki njegovi prijatelji navode: 'Kad smo odlazili u pohode na neprijatelja, nismo morali ni noćnu stražu postavljati, koliko je Amr ibn Utba klanjao i ibadetio'.To su, dakle, bile sofre za kojima je vrijeme provodio, na sebi svojstven način se provodio i veselio Amr. To su, zapravo, one podnevne pripeke, dužine zimskih noći i naslađivanje učenjem Allahove (dž.š.) Knjige, jer on nije mario za životom u kojem se robuje novcu i lijepom odijevanju. U nekom sloju svoje duše Amr je znano predosjetiti iskušenja i šejtanovo zavođenje. Pred svim tim bi se branio mislima o Uzvišenom Allahu, sve dok ne bi vratio samopouzdanje i oboružao se čvrstom voljom. Od privlačnosti novca se štitio razmišljanjem o Allahovoj (dž.š) veličini, želju za jelom i pićem je odagnavao pomislima o podnevnoj pripeci, a potrebu za mehkom posteljom je suzbijao naslađivanjem u učenju Kur'ana. Nakon toga, bilo je preostalo još pitanje naslijeđene časti i liderstva, a kako se to može najdjelotvornije neutralisati?! Huvejt ibn Rafi' u vezi s tim navodi: 'Abr ibn Utba je znao izjahivanje s prijateljima uslovljavati njihovim pristanskom da im on bude stražar i konjevodac'. Kad se sve to uzme u obzir, opravdano je pitati, je li išta bilo pri tom mladiću oko čega se šejtan mogao zaigravati?Sam o sebi je kazivao: 'Molio sam Allaha (dž.š) da me opskrbi trima stvarima. Dvije želje su mi već ispunjene, a obistinjenje treće još čekam. Iskao sam da me Uzvišeni Allah učini neovisnim od ovozemaljskih dobara, pa sad i ne marim šta ću i kako steći. Iskao sam da me učini ustrajnim u redovnom izvršavanju namaza, pa mi je i to Allah dž.š) uslišao. Molio sam Uzvišenog Allaha i da postanem šehid, a uslišenje te dove, evo, još željno iščekujem'.Ovo su, dakle, bile preokupacije koje su ispunjavale dušu tog mladića. To su bili ciljevi koje je on sebi bio zacrtao. Sve ih je, Allahovom (dž.š) milošću, bio ostvario,


osim šehadeta koji je ostao kao krajnji cilj i centralna osovina s kojom rotiraju sve njegove misli, nakane i želje, kako na javi tako i u snovima. Kad iskren vjernik upućuje dovu Uzvišenom Allahu, zapravo i nema ništa prikladnije i njemu vrednije nego da mu se iznesena želja i ispuni. Ovaj mladić bio je sin prinčevskog roda, a u svom razmišljanju je našao mjesta za ideju o šehadetu. I ne samo to, već je njeno obistinjenje čežnjivo i nestrpljivo iščekivao, tim više što mu dova već stanovito vrijeme nije uslišana. Pred jedan vojni pohod kupio je konja za cijelih četiri hiljade, kao da se za šehadet želio posebno lijepo uparaditi. Po običaju, cijena konju koji je pripadao šehidu na prodaji je znala osjetno porasti. Kad je do njega stiglo govorkanje da je četiri hiljade i previše platiti za jednoga konja, komentarisao je: 'Samo jedan njegov skok u potjeri za Allahovim (dž.š) dušmanima vredniji je od tih četiri hiljade.Jednom prilikom je s drugovima bio izjahao ogrnut dobrim i naočitim džubetom. Treba zamisliti kako su mu se oglasili slavuji iz gnijezda svijenih u njegovom srcu! U tome trenu je poželio da se okiti najuzvišenijim znamenjem kojim se čovjek može okititi, mimo znamenja Allahovog (dž.š) poslanstva. Okrenuo se drugovima i rekao im, prelazeći prstom po nekim mjestima na džubetu: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Kad iskreni vjernici izgovaraju svoje istinite želje, odgovor na to može čuti samo onaj ko je uspio shvatiti Allahovu (dž.š) veličinu. Skrivena poruka tog odgovora je ogledalo na kojem se zrcali ispunjenje svga što je u Allahovoj (dž.š) neograničenoj moći. Iskreni, kad izgovaraju svoje dove, izgovaraju ih iskreno, s čvrstom nadom da će biti obistinjene, ne mareći mnogo za rok ispunjenja.Jednom prilikom, jedan mladić, ashab, došao je Allahovom (dž.š) Poslaniku (s.a.v.s) i rekao mu: - Allahov Poslaniče, ti si odredio moj udio u ratnom plijenu. Ja ga, međutim, nisam prihvatio, jer islam nisam prihvatio radi toga niti ratujem za to. Ja sam islam prihvatio i ratujem, ne bi li me strijela pogodila u vrat, u grlo (prstom je dodirivao grlo), da poginem i da me Allah (dž.š) uvede u Džennet.Poslanik (s.a.v.s) mu je odgovorio:- Ako to iskreno veliš, Allah će ti obistiniti želju.Za svega nekoliko dana, na jednom poprištu, nakon samo nekoloko okršaja, pred Poslanika (s.a.v.s) donesen je jedan poginuli mladić, sa strijelom zabodenom posred grla. Kad ga je Poslanik (s.a.v.s) ugledao, upitao je:- Je li to onaj?Odgovoreno mu je:- Da, Allahov Poslaniče.U tome su ashabi uspjeli prepoznati smisao ispunjenja iskrenih želja iskrenih vjernika.Istovjetno je, kako vidimo, i mladić o kojem je ovom prilikom riječ, naš Amr, prstom prelazio po nekim mjestima na svome džubetu, izgovarajući: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Svakako Amre, krv će ti uskoro biti prolivena. Odgovor će ti dati Allahovo (dž.š) određenje, da se obistini tvoja plemenita želja!Amr sa saborcima izjaha, baš u svome lijepom džubetu. Dočeka ih mirisna oaza, sva osmijehnuta, milujući ih blagim povjetarcem i čistim zrakom. Tek što nogom stupiše u oazu, Amr se blago uznemiri. Srcem mu zakola nekav umilan osjećaj. Čini mu se da na mjestu oaze vidi džennetske bašče ispunjene čarobnim mirisom. Krenu iz njega izliv čežnje. Povika: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!Prenosilac ove predaje kaziva: 'Tako mi Allaha, tek što se prolomio povik 'naprijed


Allahovi konjanici', svi smo podboli konje. Amrov otac je vidio kad je Amr pojurio. Uzvikivao je: 'Moram paziti na Amra'. Dao se u potragu za njim. Našao ga je tek nakon što je bio ranjen'.Allahovim (dž.š) određenjem, bio je zadobio naizgled bezazlenu ranu, kakva uglavnom nije smrtonosna. Kad je otac vidio krv, kako je poprskala mjesta koja je Amr, tako skoro, prstom pokazivao, rekao je: 'Tako mi Allaha, jeste da si sasvim mlad, ali u Allahovoj milosti je da blagodari i mlade'. Kad je nastupilo predvečerje, Allah je blagodarnom učinio tu malu ranu. Mladić je postao šehid. Čista duša se uzdigla svome Gospodaru, a bezgrješno tijelo je ukopano zajedno s bijelim džubetom, poprskanim nevinom krvlju, u istoj oazi u kojoj je Amr uzviknuo: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'!Uzvišeni Allah ga Svojom milošću obasuo.

(Iz djela Ma’a al-’arifin)


DŽELALUDDIN ES-SUJUTI

Od rane mladosti Sujuti je briljirao u svim znanostima koje je izučavao. Posebno se istakao u: historiji, arapskome jeziku i svim islamskim znanostima, naročito u hadisu i hadiskim disciplinama u kojima je, u svoje vrijeme, bio neprikosnoveni stručnjak. Pravi je primjer klasičnoga islamskog enciklopediste, koji je pisao stručna djela iz raznih oblasti. Vjerovatno nijedan čovjek na Zemlji nije napisao toliki broj djela kao on, jer je autor najmanje 600 kvalitetnih naučnih djela. Napisao je jedan duži tefsir, pa ga je skratio i tako dobio drugi, učestvovao je u pisanju trećeg tefsira, a počeo je i sa pisanjem najvećeg tefsira ikada napisanog. Bio je istaknuti tradicionalista, šafijskoga mezheba, a ponekad je svojim fetvama izlazio iz okvira toga mezheba.Njegovo puno ime je: Abdurrahman ibn Ebu Bekr ibn Muhammed ibn Sabikuddin el-Hudajri Dželaluddin es-Sujuti 1 Ebul-Fadl. 2 Rođen je početkom redžeba 849/1445. godine 3 u Kairu. 4 Dio imena Sujuti ukazuje na to da mu je porijeklo iz Asjuta, grada koji neki učenjaci nazivaju Sujut, pa shodno tome i ovog velikana nazivaju Sujuti ili Asjuti. Ipak, može se reći da je poznatiji kao Sujuti. Ime Dželaluddin (Veličina Vjere) je, u stvari, počasni nadimak, kojim ga je nazvao njegov otac, 5 što su kasniji učenjaci prihvatili zbog njegovih ogromnih zasluga u islamskih znanostima, tako da je poznatiji po tome imenu, nego po stvarnom: Abdurrahman. Ime Ebul-Fadl je kun'ja (ime koje se kod Arapa dobije najčešće po najstarijem muškom djetetu), a Sujutija je tako nazvao njegov učitelj Izzuddin Ahmed ibn Ibrahim el-Kinani. 6 Sujuti je odrastao u Kairu, kao jetim, jer mu je otac umro kada je imao svega pet godina. 7 Još iz vremena dječaštva pokazivao je izrazitu želju za izučavanjem raznih naučnih disciplina, pa je radi toga poduzimao putovanja u razne krajeve tadašnjega islamskog svijeta, prije svega u Šam, Hidžaz, Jemen, zemlje Magreba, pa čak i Indiju. 8 Vrlo rano je počeo pisati djela i podučavati druge ljude, a od četrdesete godine života povlači se u samoću i piše brojna djela, sve do kraja života. 9 Neki bogataši i ljudi na visokim položajima, pa čak i sam sultan, slali su mu skupocijene nagrade i poklone, ali ih je on odbijao! 10 Umro je u svome stanu u kairskoj četvrti, na adi Nila, koja se zove: Revdatul-Mikjas, uoči petka, devetnaestoga džumadel-ula, 911/1505. godine. 11

Društveno-političke prilike u kojima je živio

Sujuti je živio u vrijeme vladavine Mameluka-Čerkeza, koji su preuzeli vlast nad Egiptom od Mameluka-Turaka i vladali Egiptom u periodu: 784-923/1382-1517. godine. 12 Oni su upravljali Egiptom i bili njegovi stvarni vladari a samo formalno su priznavali abasijske halife, koji su se, nakon pada Bagdada, preselili u Egipat. 13 Godine 923/1517. Javuz sultan Selim, osmanlijski vladar osvaja Egipat, nakon čega Egipat postade osmanlijskom pokrajinom. 14 Vladavina Mameluka-Čerkeza prostorima Egipta bila je karakteristična po političkim nemirima i previranjima, te čestim smjenama vladara. Dovoljan pokazatelj za to je činjenica da su se, u periodu njihove vladavine, smijenila 22 vladara, i to većinom nasilno. 15 Pored toga, zabilježeno je npr. da su se samo u jednoj godini na prijestolju smijenila trojica sultana! Prvi relativno mirniji period njihove vladavine bio je za vrijeme sultana Zahira Hakmaka, (vladao 842-857. h. godine) za čijeg vremena je rođen i Sujuti. 16 Drugi period u kojem je, donekle, bilo mirno stanje i došlo do napretka na raznim poljima bio je za vrijeme sultana Kajt-beja, koji je vladao najduže od svih


mamelučkih sultana: 872-901. h. godine, tj. dvadeset devet godina. 17 On je bio pobožan vladar i pomagao je razvoj naučnih centara, tako da je period njegove vladavine išao na ruku i samome Sujutiji. 18 Poučen iskustvom sa nekim prethodnim vladarima, Sujuti je bio oprezan, nije im se približavao i nije dolazio u kontakt sa njima, osim u izuzetnim slučajevima. Neki od njih su mu upućivali zvanične pozive, ali se on na njih nije odazivao. Isto tako, kada bi mu neki od njih slali određene poklone, on bi ih vraćao i odgovarao da mu je Allah dao dovoljno, tako da nema potrebe za tim poklonima. Tako je jednom prilikom sultan Kansuh Guri poslao Sujutiji poklon. U sastva poklona bio je i jedan evnuh i hiljadu zlatnika. On je uzeo evnuha i oslobodio ga, dok je zlatnike vratio, rekavši sultanovom čovjeku: 'Nemojte mi nikako donositi poklone, jer mi je Uzvišeni Allah dao da budem neovisan od toga!' Isti sultan je više puta tražio od Sujutija da mu dođe, ali se on nije odazvao. 19 Za vrijeme vladavine njegovoga sina, sultana Tuman-beja, Sujuti je preživaljavao teške trenutke, jer mu je sultan činio veliku nepravdu, tako da ga je čak htio i ubiti! Zato se Sujuti, za vrijeme njegove vladavine, morao kriti (905-906. god.). 20 Pored političke, i ekonomska situacija za vrijeme vladavine Mameluka-Čerkeza bila je vrlo nestabilna i nesređena. Položaj vladara i većinu svih ostalih važnih položaja u državi zauzimali su Čerkezi, dok su manje važni položaji i poslovi najobičnijih radnika i zemljoradnika pripadali: Arapima, Turcima i pripadnicima drugih vjera: jevrejima i kršćanima. 21 U takvoj situaciji ekonomsko stanje bilo je vrlo slabo i nerijetko su se javljali glad i neimaština. Historičari tako nekoliko puta bilježe pojavu pogoršanja ekonomskoga stanja i enormnog povećanja cijena, što je imalo utjecaja čak i na opadanje broja stanovnika, putem prodaje u roblje u druge zemlje! U isto vrijeme, bila je očita sve veća razlika između običnog naroda vladajućeg sloja ljudi, koji su se već tada poprilično bili odali raskoši i raznim uživanjima. 22 To je, donekle, bio razlog povlačenju, samoizolaciji nekih ljudi od ostaloga svijeta, što je u određenoj mjeri išlo na ruku jačanju sufijskih redova. Uz to, treba reći da je odnos prema vjeri ipak zauzimao vidno mjesto, što svjedoče brojne džamije tada izgrađene, za koje čuveni Kalkašendi kaže da 'su toliko brojne da se ne mogu prebrojati niti istražiti, te da svaka ima imama i da se u njoj klanja.' 23 Za razliku od političke i ekonomske situacije, stanje na planu obrazovanja potpuno drugačije. Neki mamelučki sultani bili su dobro obrazovani, pa su cijenili nauku, otvarali razne škole i naučno-obrazovne centre, pomagali učenjake, dopuštali i poticali dolazak učenjaka iz raznih krajeva islamskoga svijeta, te su i sami lično, nerijetko, pozivali istaknute učenjake na dvor radi naučnih rasprava. 24 Uz mnoge škole i džamije osnivane su i biblioteke sa velikim brojem knjiga, kroz koje su prolazili brojni islamski učenjaci. U to vrijeme živjeli su brojni velikani islamskih znanosti, kao što su npr. Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Subki, Makrizi, koji su napisali na stotine djela iz raznih naučnih disciplina. Sam Sujuti, govoreći o razlogu procvata znanosti u Egiptu, ukazuje na činjenicu prihvatanja abasijskih halifa u Egiptu, te ističe da je to najvjerovatniji razlog povećanja značaja Egipta, čvršćeg prihvaćanja ehlisunnetskoga učenja, smanjenja novotarija i povećanja broja učenih i pobožnih ljudi. 25

Sujutijeva učenost

Normalno je da je takva pogodna intelektualna klima odgovarala razvoju naučnih


disciplina, te da je pogodovala onima koji su se nauci posvetili. Među njima je, svakako, bio ne samo Dželaluddin es-Sujuti, nego i njegov otac. Ocu mu je bilo ime: Ebu Bekr ibn Fahruddin Usman el-Hudajri es-Sujuti. I on je učio pred istaknutim učenjacima i može se uvrstiti među njih. Napisao je više djela iz raznih oblasti, držao je katedru fikha a izvjesno vrijeme bio je i kadija u Asjutu. Umro je 855. h. godine, kada mu je bilo četrdeset i osam godina. 26 Za rođenje Sujutija i knjige njegovoga oca vezana je jedna anegdota: Jednom prilikom njegov otac zatražio je od svoje žene da mu donese jednu knjigu, što je ona i pokušala, ali su je u njihovoj porodičnoj biblioteci snašli porođajni bolovi, tako da je Sujutija rodila među knjigama! Zato su ga njegovi u porodici imali običaj zvati: 'Sin knjiga' (Ibnul-kutub). 27 Sam Sujuti se od najranije mladosti opredijelio za izučavanje nauke, što pokazuje i podatak da je sa svega osam godina naučio Kur'an napamet, tj. da je postao hafiz, te da je već u tome dobu počeo učiti napamet određena djela iz raznih islamskih znanosti. 28 Tako je npr. vrlo brzo naučio napamet fikhsko djelo UMDETUL-AHKAM od Ibn Kudame, komentar istoga djela od Ibn Dekika, MINHADŽ od Nevevija, gramatičko djelo ELFIJJU od Ibn Malika, usulsko djelo MINHADŽ od Bejdavija, itd. Zatim je iz svega toga prošao određene testove i dobio pohvale i svjedočanstva od istaknutih učenjaka, kao što su: Bulkini, Eš-Šeref el-Menavi, El-Izz el-Hanbeli, El-Aksaraji i dr. 29 Nakon toga, on je nastavio izučavati razne znanosti pred istaknutim učenjacima, zadržavajući se kod nekih duži niz godina. Na primjer, pred šejhom Muhjuddinom el-Kafidžijem proveo je čitavih četrnaest godina u izučavanju: tefsira, akaida, arapskoga jezika sa svim njegovim disciplinama itd. Posebno se istakao u slijedećim znanostima: tefsiru, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i njegovim disciplinama, te historiji. Matematici nije pridavao puno pažnje, jer, kako sam kaže, to mu je bila najteža znanost. Pored toga, ni logiku nije htio posebno izučavati, jer je – kako to sam navodi – nakon što je pročitao jedno djelo iz logike, čuo da Ibnus-Salah tu znanost smatra zabranjenom, pa je odustao od bavljenja njome, ali mu je zato Allah dao sklonost za hadis, koji je 'najdragocjenija znanost'. 30 Do koje mjere je Sujuti stigao u mnogim znanostima, prije svega u hadisu, svjedoči i priznanje mnogih islamskih učenjaka da mu u njegovo vrijeme nije bilo ravnog! Tako npr. Ibnul-Imad el-Hanbeli za njega kaže: 'Sujuti je, u svoje vrijeme, bio najveći poznavalac hadisa i hadiskih disciplina: prenosilaca hadisa, rijetkih hadiskih predaja, teksta i lanca prenosilaca, te izvlačenja šerijatskih propisa iz hadisa.' 31 Sam Sujuti napisao je da je znao napamet dvije stotine hiljada hadisa, te 'da sam došao i do većeg broja hadisa, i njih bih naučio!' 32 Ukazujući na njegovu učenost, posebno na planu hadiske nauke, Handžić kaže da 'ga smatraju jednim od posljednjih sposobnih hafiza hadisa.' 33 On je klasični primjer izuzetno nadarenog i svestrano obrazovanog islamskoga učenjaka, tj. pravoga enciklopediste, ne samo u islamskim, nego i u nekim drugim znanostima.Pošto je Sujuti u određenim znanostima još kao mladić dostigao zavidan stepen, počeo je dobijati diplome i dozvole za podučavanje drugih, tako da je i sa tim poslom počeo poprilično rano. Tako npr. već početkom 866. godine, tj. kada nije imao ni punih sedamnaest godina, dobio je dozvolu za podučavanje arapskoga jezika! Godine 870, dakle, sa dvadeset i jednom godinom života, dobio je dozvolu da podučava i ostalim znanostima, tako da je već od te godine počeo podučavati hadiske znanosti u Šejhuni, što je bila visoka čast i što su mogli obavljati samo najistaknutiji među muhaddisima! Ubrzo nakon početka njegovih dersova mnogi su počeli dolaziti da ga slušaju: i početnici u tim znanostima, kao i oni koji su već niz godina držali predavanja iz hadiskih znanosti! 34 Slijedeće godine, tj. 871, nekoliko učenjaka mu je dalo dozvolu da može samostalno izdavati fetve, što je on i činio,


sve do pred kraj svoga života. Za to vrijeme izdao je veliki broj fetvi, a dio njih sam Sujuti sabrao je u nekoliko tomova. 35 On je bio šafijskoga mezheba i držao ga se skoro u potpunosti cijeloga svoga života. Međutim, budući da je bio izvanredan stručnjak u svim islamskim znanostima, te da je zasigurno dostigao stepen 'apsolutnog idžtihada' - kada se više nije morao vezati za određeni mezheb – on je pred kraj života u jednom manjem broju fikskih pitanja donio vlastite fetve – izlazeći iz okvira šafijskoga mezheba, ali je naišao na osudu mnogih drugih islamskih učenjaka. 36 Posebno se u osudama isticao njegov savremenik, čuveni učenjak Sehavi, koji je bio izvanredan stručnjak u hadiskim znanostima. Međutim, činjenica je da se on bez opravdanoga razloga okomio na Sujutija, pa su na njegove optužbe – kao i optužbe drugih - odgovarali neki Sujutijevi učenici, te drugi islamski učenjaci. 37Vjerovatno su takvi napadi donekle utjecali na osamljivanje u zadnjoj trećini života, iako, naravno, glavni razlog treba tražiti u nestabilnosti i neredu na političkome planu, te neslaganju sa načinom vladanja od strane većine tadašnjih sultana. Time je, između ostalog, učenjacima kasnijih generacija dao primjer kako se islamske znanosti moraju izučavati u ime Allaha, dž.š, a ne radi nekakvih dunjalučkih interesa, podvrgavajući ih kratkovidim političkim potezima pojedinih nepromišljenih vladara. Interesantno je da je on napisao i jedno zasebno djelo o pokuđenosti približavanju vladarima! Govoreći o razlozima Sujutijevog povlačenja od ljudi, Handžić kaže: 'Mnogi su ga njegovi savremenici mrzili i kritikovali, jedno iz zavisti, a drugo što je tvrdio da je on samostalan mudžtehid koji slijedi argumente, a slijepo ne oponaša nikoga od učenjaka. Umro je u Kairu, povučen od ostalog svijeta, 911. godine.' 38 O teškom stanju i o zavidnosti koja je vladala kod mnogih u njegovo vrijeme, sam Sujuti kaže: 'Živim u vremenu u kojem je Allah ispunio ljudska srca zavidnošću i u kojem preovlađuje zloba kod ljudi do te mjere da ona kola njihovim srcima kao što krv kola njihovim tijelima. (...) Ljubav prema položaju ljude je zaslijepila i zaglušila, pa su zapostavili i zaboravili na šerijatsko znanje a pohrlili su za filozofijom i predali se njenome izučavanju, želeći na taj način da uznapreduju – međutim, Allah će takve samo unazaditi!' 39Neki kao razlog njegovome izolovanju od svijeta vide i utjecaj tesavvufa na njega, budući da je bio sufija i da je jedno vrijeme bio šejh sufizma u Hanikahu Bajbersa, tadašnjem najvećem kairskom hanikahu. Na to ga je mjesto imenovao abasijski halifa el-Mutevekkil alellah Abdul-Aziz, 891. godine i tu je dužnost obnašao do 905. godine. Jedan nemio događaj desio mu se u tome hanikahu, 903. godine: nakon što je tamošnjim sufijama uskratio njihova materijalna primanja radi lošeg ponašanja, oni su se digli protiv njega, istukli ga i bacili u fontanu hanikaha, te skoro da su ga ubili! 40 Nakon vladavine Tuman-beja, 906. godine sultan Guri mu je nudio da ponovo prihvati vođenje toga hanikaha, ali je Sujuti to odbio. Zatim mu je ponudio da vodi njegovu školu, ali je i to odbio. 41Kao vrstan poznavalac islamskih znanosti, Sujuti je u raznim institucijama podučavao mlade talente tim znanostima. Između ostalog, zabilježeno je da je on zvanično podučavao hadis u Šejhuna hanikahu od 877. godine, te da je u džamiji Ibn Tuluna izdavao fetve i također podučavao hadis. Navodi se da mu je halifa el-Mutevekkil alellah htio dodijeliti položaj glavnoga kadije u Egiptu, ali je nakon negodovanja drugih kadija ipak odustao od te namjere. 42

Sujutijevi šejhovi i profesori

Sujuti je poznat i po tome što je učio pred izuzetno velikim brojem profesora i učenjaka. Njegovi biografi ističu da je sticao znanje pred većinom tadašnjih


učenjaka u islamskome svijetu, te da njihov broj iznosi čak oko tri stotine! Doduše, Sujutijev učenik i biograf Davudi poimence navodi samo pedeset i jednog učenjaka, ali ostali biografi kažu da se radi samo o onima sa kojima je on proveo duži period zajedno. Jer, prema onom što je zabilježeno od Sujutija, samo u nekim disciplinama imao je oko sto pedeset profesora, dok njegov učenik Ša'rani u djelu ET-TABEKATUS-SUGRA bilježi Sujutijevu izjavu da je znanje sticao pred šest stotina učenjaka! 43 Želeći da zapiše njihova imena i da iznese o njima osnovne podatke napisao je čak pet djela: 1) HATIBU LEJL VE DŽARIFU SEJL, 2) ZADUL-MESIR FIL-FIHRISTIS-SAGIR, 3) FIHRISTUL-MERVIJJATI, 4) EL-MUNTEKA, 5) EL-MENDŽEM FIL-MU'DŽEM. 44Najistaknutiji i oni od kojih se Sujuti najviše okoristio bili su:1- Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani (umro 852. h. godine). Bio je jedan od velikana među islamskim učenjacima u raznim disciplinama, pogotovo u oblasti hadisa. Autor je brojnih djela, među kojima je i komentar Buharijeve zbirke hadisa. Iako ga je Sujuti viđao u svojoj ranoj mladosti, idući kod njega uz svoga oca, ipak je El-Askalani na njega izvršio veliki utjecaj i Sujuti se mnogo koristio njegovim djelima. Navodi se da je Sujuti 869. godine, obavljajući hadždž, pio vodu zemzem i činio dovu da u fikhu dostigne stepen Siradžuddina el-Bulkinija a u hadisu hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija. 452. Šemsuddin Muhammed ibn Musa ibn Mahmud es-Sirami (u. 871. god.). Bio je ugledni hanefijski učenjak, istaknut u više islamskih disciplina. Sujuti je pred njim čitao djela i studirao: fikh, usuli-fikh, hadis, arapski jezik, akaid, itd. 463. Salih ibn Umer Alemuddin el-Bulkini (u. 868. god.), istaknuti šafijski učenjak, bio je dobro upućen u više islamskih znanosti. Autor je brojnih djela. Sujuti je pred njim najviše izučavao fikh i on mu je dao diplomu da može druge podučavati iz oblasti fikha. 474. Jahja ibn Sa'duddin Šerefuddin el-Menavi (u. 871. god.). Bio je istaknuti islamski učenjak u raznim disciplinama. Napisao je brojna djela. Posebno se istakao u fikhu, pa je izvjesno vrijeme podučavao šafijski fikh a bio je i vrhovni kadija za cijeli Egipat. Sujuti je od njega učio sve do njegove smrti. 48 Pred njim je najviše naučio iz oblasti fikha i tefsira. 495. Ebul-Abbas Tekijjuddin Ahmed ibn Muhammed eš-Šumunni (u. 872. god.). Bio je istaknuti stručnjak u hadisu, tefsiru i gramatici arapskoga jezika. Napisao je brojna djela. Jedan je od učenjaka od kojih je Sujuti ponajviše naučio hadis, tefsir i gramatiku. Kontinuirano je pred njim učio pune četiri godine. 506. Muhjuddin ebu Abdillah Muhammed ibn Sulejman er-Rumi el-Kafidži (u. 879. god.). Bio je, svojevremeno najistaknutiji hanefijski učenjak u Egiptu. Napisao je brojna djela. Sujuti je pred njim učio četrnaest godina, najviše tefsir, fikh i usuli-fikh, te gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. On je bio prijatelj još sa Sujutijevim ocem. Zajedno su predavali u Šejhuna medresi. Poznanstvo Sujutija i Kafidžija produbilo se kada je i sam Sujuti poslije počeo podučavati u istoj medresi. Govoreći o njegovoj velikoj pomoći i samilosti koju je prema njemu pokazao, Sujuti kaže da ga je smatrao drugim ocem, nakon očeve smrti. Također je za njega rekao: 'Četrnaest godina sam bio uz njega, ali svaki put kada bih došao do njega on bi me upoznao sa nekim interesantnim temama i činjenicama koje nikada prije nisam čuo!' 517. Abdulkadir ibn ebil-Kasim el-Ensari el-Mekki (u. 880. god.). Bio je istaknuti malikijski učenjak, živio je u Mekki, gdje je neko vrijeme radio kao kadija. Posebno se istakao u: fikhu, usuli-fikhu, gramatici, tefsiru i hadisu. Napisao je brojna djela. Sujuti ističe da se u Mekki od svih učenjaka on prema njemu najpravednije ponio, te da je u Mekki samo pred njim učio. 52


Sujutijevi učenici

Imajući u vidu Sujutijevu izuzetnu nadarenost i učenost, iako se skoro u potpunosti povukao iz javnoga života od svoje četrdesete godine, ipak je iza sebe ostavio veliki broj učenika. Tome u prilog idu i činjenice da je vrlo rano počeo podučavati, te da su mu dolazili učenici željni znanja iz raznih krajeva tadašnjega islamskog svijeta. Od njegovih učenika slijedeći bi se mogli izdvojiti kao najistaknutiji i najpoznatiji:1. Hafiz Šemsuddin Muhammed ibn Ali ibn Ahmed ed-Davudi (umro 945. god.). Bio je stručnjak u više islamskih znanosti a posebno se istakao u hadisu, tako da je u svoje vrijeme smatran najvećim stručnjakom hadisa. Napisao je brojna djela, među kojima je opširna biografija njegovoga šejha, tj. Sujutija. 53 Od svih Sujutijevih učenika on je bio najviše sa njim u kontaktu. Mnoga njegova djela prepisao je svojom rukom a trudio se i da svoja djela piše po metodu svoga učitelja. 542. Hafiz Muhammed ibn Jusuf eš-Šami es-Salihi ed-Dimeški (u. 942. god.). Rođen je u Damasku, pa se poslije nastanio u Kairu. Autor je brojnih djela. 553. Muhammed ibn Ali ibn Ali ibn Ahmed ed-Dimeški, Ibn Tulun (u. 953. god.), čuveni islamski učenjak, hanefijskoga mezheba. 56 Pored toga što je svojom rukom prepisao brojna Sujutijeva djela, on je napisao i nekoliko komentara na neka njegova djela. 574. Abdulkadir ibn Muhammed ibn Ahmed eš-Šazili (u. 935. god.), istaknuti šafijski učenjak. Između ostalog, napisao je i biografiju svoga šejha, Dželaluddina Sujutija. 585. Šemsuddin Muhammed ibn Abdurrahman el-Alkami (u. 961. god.). Istakao se u raznim znanostima a napisao je više djela, među kojima su i komentari nekih Sujutijevih djela. Sujuti mu je dao diplomu da može izdavati fetve i druge podučavati, pa je imao svoju halku učenika koje je podučavao na čuvenome Azharu. 596. Ebu Muhammed Ahmed ibn Ijas (umro oko 930. god.). Istakao se u više znanosti, a naročito u historiji. Bio je istaknuti egipatski učenjak hanefijskoga mezheba. 60Iz popisa Sujutijevih profesora i učenika lahko se može uočiti da mezhebi u to vrijeme nisu bili prepreka za stjecanje znanja, te da su ljudi birali najučenije i najsposobnije islamske učenjake da bi pred njima učili, bez obzira na to kojem su mezhebu pripadali. Ta tolerantnost među pripadnicima različitih mezheba krasila je, a i danas krasi, one koji su svjesni šta su mezhebi i koji u ime Allaha nastoje steći islamsko obrazovanje. Problemi i sukobi među sljedbenicima različitih mezheba znali su se javljati kao rezultat neznanja, ili pak kao rezultat slijepe pristrasnosti i glorificiranju samo svoga mezheba.


EBU ABDULLAH HAKIM EN-NEJSABURI

priredio: dr. Sefik Kurdic

Bio je jedan od pouzdanih hafiza hadisa, izvanredan poznavalaca prenosilaca hadisa i izuzetan hadiski kritičar. Želio je da u svom najpoznatijem djelu (El-Mustedrek) sabere sve autentične hadise koji nisu spomenuti u vjerodostojnim zbirkama najvećih hadiskih autoriteta, Buharije i Muslima.Ime mu je Muhammed b. Abdullah b. Muhammed b. Hamduvejh b. Nu'ajm b. el-Hakem ebu Abdullah el-Hakim, poznat kao Ibn el-Bejji', ed-Dabbi et-Tahmani en-Nejsaburi eš-Šafi'i. 1Rođen je u Nejsaburu, 321. god. po Hidžri, odnosno, 933. god. po rođenju Isa, a.s. 2

Sticanje znanja

Imam Hakim en-Nejsaburi zanimao se za brojne islamske znanosti, posebice za hadis. Na izučavanje hadisa i hadiskih znanosti posebno su ga podsticali otac i tetak, koji su mu omogućili da hadis počne slušati već 330. godine, kada je imao tek devet godina! 3 Već sa trinaest godina, dakle, 334. god. sluša poznatog hadiskog autoriteta hafiza Ibn Hibbana i bilježi od njega brojne predaje! 4On 341. god. putuje u potrazi za hadisom u Irak, a zatim u Horasan i brojne druge znanstvene centre tog vremena. 5 Kada je navršio dvadeset godina Hakim , uz hadis, intenzivno uči i sluša šerijatsko pravo i kiraete. Iz oblasti šerijatskog prava najviše uči od poznatog šafi'ijskog pravnika Ebu Sehla Muhammeda b. Sulejmana es-Su'lukija, Ebu-l-Velida Hasana b. Muhammeda i poznatog iračkog pravnika Ebu Alija b. ebi Hurejre el-Fekiha. 6Kiraete uči pred Muhammedom b. ebi Mensurom es-Sarramom, Ebu Alijem b. ebi Nekkarom, poznatim stručnjakom za kiraete iz Bagdada i Ebu Isa el-Bekkarom, poznatim stručnjakom u toj oblasti iz Kufe. 7Znatan broj autora potcrtava da je Hakim ukupno slušao preko 2.000 učitelja. U rodnom Nejsaburu slušao je oko 1.000, a ostale je slušao u drugim znanstvenim centrima, obilazeći ih tokom svog plodonosnog života! 8Nad ovim podatkom treba da zastane svaki razuman čovjek! Kako je mali gradić Nejsabur mogao da u to vrijeme ima 1.000 učenjaka koje je imam Hakim imao priliku slušati i od njih apsorbirati veliko znanje. Svi su, da usput kažemo, stručnjaci u hadiskoj znanosti, uglavnom, hafizi hadisa, ali i stručnjaci iz tefsira, kiraeta, šerijatskog prava i brojnih drugih oblasti! Ovaj podatak na najeklatantniji način pokazuje impozantnu naučnu svijest tadašnjih generacija muslimana!!!Od tog, doista, impozantnog broja njegovih učitelja, ovom prilikom ćemo izdvojiti samo neke: Njegov otac Abdullah en-Nejsaburi,Hafiz ebu-l-Hasan ed-Darekutni, Muhammed b. Ali el-Muzekkir, Muhammed b. Ja'kub el-Esamm, Muhammed b. Ja'kub b. el-Ahrem eš-Šejbani, Muhammed b. Abdullah b. Ahmed el-Asbehani es-Saffar, Ali b. Abdullah el-Hakimi, Isma'il b. Muhammed er-Razi, Ebu Dža'fer Muhammed b. Muhammed el-Bagdadi el-Džemmal, Ebu Hamid Ahmed b. Ali b. Hasnuvejh, Hasan b. Ja'kub el-Buhari, Kasim b. Kasim es-Sejjari, Ebu Bekr Ahmed b. Ishak es-Sibgi, 9 Ahmed b. Muhammed b. Abdus el-Anezi, Isma'il b. Muhammed eš-Ša'rani, Ebu-l-Ali Husejn b. Ali en-Nejsaburi, Hadžib b. Ahmed et-Tusi, Ebu Bekr en-


Nedždžad, Husejn b. Hasan et-Tusi, Ali b. Muhammed b. Muhammed eš-Šejbani, Muhammed b. Hatim b. Huzejme el-Kešši, Abdurrahman b. Hamdan el-Džellab, i dr. 10

Učenici

Budući da je Hakim en-Nejsaburi učio, kako je već navedeno, od 2.000 učitelja, razumljivo je da je stekao zavidno znanje, koje je prenosio na mlađe generacije. Zanimljivo je spomenuti da od njega nisu učile samo mlađe, nego i starije generacije učenjaka. Zna se da je bio omiljen i kod starijih učenjaka u Nejsaburu i drugim centrima. Tako se prenosi, recimo, da su od njega prenosili hadis i dosta toga saznali i njegovi učitelji: Imam ed-Darekutni, Ebu Ishak el-Muzekki, Ahmed b. ebi Osman el-Hiri i dr. 11Od brojnih učenika koji su najviše naučili i koji su se najviše isticali nakon njega, izdvojićemo sljedeće: Imam ed-Darekutni, koga smo već spomenuli, Hafiz Ebu Bekr el-Bejheki, Ebu-l-Feth b. ebi-l-Fevaris, Ebu-l-'Ala' el-Vasiti, Muhammed b. Ahmed b. Ja'kub, Ebu Zerr el-Herevi, Ebu Ja'la el-Halili, Ebu-l-Kasim el-Kušejri, Ebu Salih el-Mu'ezzin, Ez-Zekijj Abdlulhamid el-Behiri, Osaman b. Muhammed el-Džemhi, 12 Mu'emmil b. Muhammed b. Abdulvahid, Ebu-l-Fadl Muhammed b. Ubejdullah es-Sarram, Ebu Bekr Ahmed b. Ali b. Halef eš-Širazi i drugi. 13

Djela

Njegov spisateljski opus bio je, doista, velik! Pisao je djela iz raznih oblasti, ali većina njegovih radova tretira hadis i hadiske znanosti. Ibn Asakir navodi impozantan podatak da je imam Hakim napisao 1.500 džuz'ova/dijelova! 14Spomenućemo neka njegova djela:1.- El-Mustedreku ale-s-sahihajni, 152.- Ma'rifetu ulumi-l-hadis: 16 Značajno je spomenuti da je to jedno od prvih djela napisanih u oblasti hadiskih znanosti i hadiske terminologije. Nastalo je odmah nakon Er-Ramehurmuzijevog djela El-Muhaddisu-l-fasil i jedno je od pionirskih djela u ovoj oblasti. To djelo ostalo je izvor za osnove hadiske znanosti sve do današnjeg dana. Štampano je više puta do sada. Rukopisi tog djela čuvaju se danas u poznatim bibliotekama u Londonu, Istanbulu (tri rukopisa), Damasku, Halepu i u Kairu (dva rukopisa). 173.- El-Erbe'un: 18 U tom djelu Hakim je sakupio 40 hadisa, kao što je bio običaj brojnih muhaddisa.4.- Kitabu-l-ilel: 19 Imam Hakimovo djelo u kome je iznio skrivene mahane u hadisu i, na taj način, omogućio budućim generacijama da lakše otkriju slabu predaju i odvoje da'if od sahih-hadisa.5.- Kitabu-l-iklil: 20 Djelo koje je štampano dva puta: u Halepu (1352. god. po Hidžri) i u Londonu (1953. god.), ali pod nazivom El-Medhalu ila ma'rifeti-l-iklil. 216.- Teradžimu-š-šujuh, 227.- Fevaidu-š-šujuh, 238.- Ridžalu-l-Buhari ve Muslim, 249.- Tesmijjetu men ahredžehum el-Buhari ve Muslim, 2510.- El-Medhal: 26 Tom skraćenom verzijom, uglavnom, operiraju svi autori. Jedino se izdvajaju El-Huli, naziv knjige: El-Medhalu ila ilmi-s-sahih 27 i dr. Ekrem el-Umeri, naziv: El-Medhalu ila ma'rifeti-s-sahihajni. 28 Najvjerovatnije se radi o istom djelu koje navode i ostali autori.11.- El-Kuna ve-l-elkab, 29


12.- Kitabu-l-emali, 3013.- Emalu-l-ašijjat, 3114.- Muzekki-l-ahbar, 3215.- Kitabu-d-du'afa', 3316.- Kitabu-t-tefsir, 3417.- Avali Malik, 3518.- Menakibu-š-Šafi'i, a u nekim izvorima: Fadailu-š-Šafi'i, 3619.- Tarihu Najsabur. 37

El-Mustedrek

To je njegovo najznačajnije djelo. Nastalo je kao plod njegove želje da prikupi u jednoj zbirci hadise koji svojim kriterijima dostižu stepen autentičnosti hadisa koji su našli mjesto u Buharijinoj i Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa, kada je u pitanju lanac prenosilaca. Djelo se u gotovo svim izvorima spominje kao El-Mustedrek ale-s-sahihajni. Neki autori, kao što čini Abdulhakk ed-Dihlevi, spominju ga pod imenom Sahih Hakima en-Nejsaburija. 38Treba napomenuti da Buharija i Muslim nisu sve autentične predaje uvrstili u svoje sahihe. Zna se da je, recimo, Buhari znao napamet preko 100.000 vjerodostojnih hadisa, ali je u svoj Sahih uvrstio svega nekoliko hiljada vjerodostojnih predaja! 39 Postoje i brojne druge autentične predaje koje nisu uvrštene u te dvije najvjerodostojnije zbirke. Tako su Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim uložili mnogo truda da sačine zbirke u kojima će spomenuti vjerodostojne predaje koje nisu spomenula dvojica spomenutih hadiskih stručnjaka.Hakim je u slijedio praksu Buharije i Muslima, pa je El-Mustedrek klasificirao, kao i oni, po poglavljima, na temelju šerijatskopravnih pitanja. Analizirajući to djelo dolazi se do zaključka da je Hakim uvrstio tri vrste hadisa:1. Vjerodostojne hadise na temeljima uvjeta koje su tražili Buhari i Muslim, ili samo jedan od njih, ali ih ni jedan nije uvrstio u svoje autentične zbirke.2. Vjerodostojne hadise na temeljima Hakimove ocjene: sahihatu-l-isnadi/autentičnog lanca prenosilaca.3. Hadisi koji nisu vjerodostojne predaje, ali ih Hakim navodi da ukaže na njihovu slabost. 40Djelo je nastalo, kako navodi sam Hakim u uvodu u El-Mustedrek, na prijedlog nekolicine učenjaka koji su od njega tražili da sastavi zbirku hadisa autentičnog sadržaja koji će svojim kriterijima biti ravni ili slični kriterijima najvećih muhaddisa Buharije i Muslima. Hakim se odvažio na taj korak i tako je nastalo ovo značajno djelo. 41El-Mustedrek je ocijenjen kao značajan doprinos hadisu i hadiskoj znanosti. Međutim, prema hadiskim kritičarima, to djelo ima i vjerodostojnih, i dobrih i slabih predaja. čak se spominje da u njemu ima i apokrifnih predaja. Tako hafiz Ez-Zehebi spominje brojku od 100, 42 a Ibnu-l-Dževzi brojku od 60 apokrifnih predaja. 43Neki u svojim kritikama tog djela toliko pretjeruju, poput Ebu Se'ida el-Malinija, koji ističe da u El-Mustedreku nema ni jednog hadisa koji odgovara kriterijima Buharije i Muslima. 44 Međutim, analiza hafiza Zehebija pokazuje drugačije. On se ne slaže sa Ebu Se'idovom konstatacijom, već napominje da je to neutemeljeno pretjerivanje. Polovina El-Mustedreka sačinjavaju predaje koje odgovaraju kriterijima Buharije i Muslima, ili predaje koje odgovaraju kriterijima jednog od njih. Četvrtina zbirke su vjerodostojne predaje na temelju Hakimovih kriterija, dok se za jednu četvrtinu ovog djela može naglasiti da sadrži slabe predaje, u kojima postoji neka slabost, ili,


čak, u nekima i određena vrsta apokrifnosti! 45Hafiz Zehebi toliko je analizirao ovo djelo, da je, nakon toga, sačinio njegovu skraćenu verziju, koja je poznata pod imenom Telhisu-l-Mustedrek, 46 u kojoj se složio sa većinom Hakimovih ocjena odabrabih hadisa, a u nekim slučajevima mu je oponirao. 47Postoji više skraćenih verzija tog djela. Između ostalih, priredili su ih Sujuti, Burhanuddin el-Halebi i dr. 48Ibnu-s-Salah pravi određeni kompromis kada je u pitanju ocjena hadisa u Hakimovom El-Mustedreku. On smatra da Hakim nema toliko precizne i izoštrene kriterije poput Buharije i Muslima, već se većina njegovih predaja može definirati kao hasen-predaje, iako se može primijetiti da u zbirci ima i sahih, ali i da'if-predaja. 49Pojedini autori preferiraju to djelo u odnosu na sahihe Ibn Huzejme i Ibn Hibbana. Međutim, većina muhaddisa, ipak, smatra da je Ibn Huzejmin i Ibn Hibbanov Sahih utemeljeniji od Hakimovog El-Mustedreka, smatrajući da su njegovi kriteriji bili za nijansu blaži od kriterija te dvojice hadiskih velikana. 50Na pitanje otkuda slabe, pa čak i apokrifne predaja u tom djelu, najbolje je odgovorio hafiz Ibn Hadžer, opravdavajući Hakima, tvrdeći da je on, nakon završetka tog djela, vrlo brzo umro i nije bio u prilici da ga dobro pročisti i preradi što je, inače, bio običaj svih učenjaka. 51

Hakimov doprinos hadiskoj znanosti

Hakim je jedan od nazaobilaznih islamskih učenjaka kada su u pitanju hadis i hadiska terminologija. Njegove definicije brojnih hadiskih termina i pojmova učinile su da bude i ostane izvor brojnim učenjacima koji su na tome gradili i definirali svoje stavove u toj oblasti. 52Izuzetno dobro je poznavao prenosioce hadisa, a njegov kritički osvrt na njih veoma je primijetan u njegovim djelima. Činjenica da njegove ocjene o pojedinim ravijama citiraju brojni islamski, posebice hadiski stručnjaci, dovoljno potvrđuje njegovu utemeljenost u toj oblasti. 53Definicija ashaba i tabi'ina i njihova klasifikacija bile su paradigmatične sve do današnjeg dana, što se eksplicite nazire u citiranju Hakimovih definicija i klasifikacija od strane učenjaka u svim vremenima. 54Dovoljno je naglasiti da je on u svom djelu Ma'rifetu ulumi-l-hadisi među prvim autorima definirao brojne hadiske termine, obuhvatajući sve ono što će potonji autori samo prepisivati, donekle preinačavati i donekle proširivati. Očito je da mu je ljubav spram sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s, bila podsticaj da napiše jedno od najznačajnijih i najvrednijih djela uopće u oblasti teorije hadisa i hadiske terminologije. Ta namjera jasno se primjećuje u samome uvodu djela, kada autor priznaje da ga je počeo pisati nakon što je primijetio tendenciju sve većeg širenja bid'ata, te sve slabije poznavanje sunneta od strane većine ljudi! 55

Drugi o Hakimu

Imama Hakima izuzetno su respektirali islamski učenjaci. Tako Abdu-l-Gafir b. Isma'il kaže: Hakim je bio predvodnik muhaddisa u svom vremenu. On je, doista, bio izvanredan poznavalac hadisa! 56


Es-Sulemi ističe da je upitao Darekutnija, Hakimovog učenika a kasnije velikog hafiza hadisa, šta misli, ko je bolje memorije i pamćenja: Ibn Mende ili Hakim en-Nejsaburi, na što je on odgovorio: Hakim je bolje memorije! 57Koliko je Hakim bio cijenjen od strane islamskih učenjaka najbolje pokazuje primjer koji spominje Ebu Hazim, koji kaže: Boravio sam kod Ebu Abdullaha el-Usmija skoro tri godine. Ne znam nikog od naših učitelja ko je precizniji i temeljitiji od njega! Međutim, kada bi naišao na komplikovano pitanje koje je bilo teško riješiti i na koje se moglo dvojako odgovoriti, tražio je od mene da pišem Hakimu en-Nejsaburiju, pa ono što bi Hakim odgovorio, on bi uvažio! 58Hafiz Zehebi spominje da su Hakima najveći imami njegovog vremena, poput Ebu Sehla es-Su'lukija, Ibn Furika i ostali, toliko uvažavali, ističući njegove kvalitete i smatrajući ga vrednijim od sebe! 59Ebu-l-Fadl b. Tahir kaže: Upitao sam hafiza Mekke Sa'da b. Alija ez-Zedžanija, a nisam sreo učenjaka sličnog njemu: Ko je bolje memorije i većeg pamćenja od četverice hafiza hadisa koji su bili savremenici: Darekutni u Bagdadu, Abdulganijj b. Se'id u Egiptu, Ebu Abdullah b. Mende u Asbehanu ili Ebu Abdullah Hakim u Nejsaburu? On je šutio, ali nakon mog insistiaranja, odgovorio je: Darekutni je najbolje poznavao skrivene mahane u hadisu, Abdulganijj je najbolje poznavao porijeklo prenosilaca hadisa, Ibn Mende je najviše poznavao hadis a Hakim je najljepše pisao iz ove oblasti! 60Nije se čuditi što je Hakim najljepše pisao u tom domenu, ako imamo na umu njegove riječi do kojih dolazimo posredstvom Ebu Hazima Omera b. Ahmeda el-Abdubija, koji kaže da je predvodnik muhaddisa u svom vremenu, priznao: Pio sam zemzem-vodu, moleći Allaha Uzvišenog da mi podari mogućnost lijepog pisanja! 61Iščitavajaću islamsku literaturu rijetko se može naći neka optužba na račun tog velikana. Jedna od zamjerki dolazi od Ebu Isma'ila Abdullaha b. Muhammeda el-Herevija koji ga optužuje da je bio pristrasan kada je u pitanju ehli-bejt i da je podobro inklinirao ši'izmu! čak ga optužuje da je bio rafidija! On upozorava: Hakim je pouzdan u hadisu, iako je bio podmukli rafidija!!! 62Međutim, hafiz Ez-Zehebi smatra da je to ekstreman stav i da Hakim nije bio rafidija, nego je samo, donekle, naginjao ši'izmu i podržavao neke njihove stavove. 63On, takođe, smatra da neki Hakimovi spisi o vrijednosti Fatime, r.a, ne upućuju na njegov ši'izam, jer o njoj, kao kćerci Poslanika islama, s.a.v.s, ima niz predaja koje je dužan da uvažava svaki musliman, muhaddis pogotovo! 64 Treba naglasiti da na isti način Hakim navodi i vrijednosti i vrline i ostalih ashaba, koji ne spadaju u ehli-bejt, kao što su, recimo, Talha, Zubejr, Abdullah b. Amr b. el-As, r.a, i dr.Raspravljajući o toj optužbi na račun imama Hakima, Ibnu-s-Subki ističe, uz pouzdanost i preciznost u hadisu, da je najbolji argument da Hakim nije bio ši'ija, u tome što su njegovi najveći učitelji sa kojima se puno družio i od njih najviše naučio, poput Ebu Bekra b. Ishaka ed-Dabbija, Ebu Bekra b. Fureka i Ebu Sehla es-Su'lukija, bili najveći zagovornici ehlisunnetskog pravca. Uz to, kao argument koji pobija tvrdnje nekih autora o njegovoj vezanosti za ši'izam, on navodi poznatog hafiza hadisa Ibn Asakira koji ga ubraja u učenjake eš'arijskog pravca! 65Na kraju, na temelju svega što je o njemu navedeno u islamskoj literaturi, može se zaključiti, kako to čini i dr. S. M. Husejn ,66 da je Hakim bio jedan od vanrednih imama, pouzdan hafiz u hadisu, učenjak koji je poznavao široki spektar načnih disciplina, sa čijim nespornim naučnim kvalitetima se složila islamska ulema, Uz to, bio je jedan od najvećih islamskih učenjaka preko kojih je Allah, dž. š, sačuvao Svoju vjeru!


Smrt

Svi autori se slažu da je Hakim umro u Nejsaburu, 405. god. po Hidžri, odnosno 1014. god. po rođenju Isaa, a.s. 67 Neki autori napominju da je umro nakon kupanja u hamamu. Kada je izišao iz hamama, samo je, kako navode, rekao: ah! i ispustio dušu! 68Ibn Kesir tvrdi da aje u času smrti Hakim imao 84 godine. 69Hasan b. Eš'as el-Kureši, kaže u predaji koju bilježi hafiz Zehebi, da je Hakima sanjao poslije njegove smrti. Bio je lijep, jahao je na konju i govorio: Spas! Hasan ga je u snu pitao: Hakime, zbog čega si spasen? On je odgovorio: Zbog pisanja i bilježenja hadisa! 70


EBU BEKR EL-DŽESSAS

Džessas je, u svoje vrijeme, bio najistaknujtiji islamski pravnik hanefijskoga mezheba. Pored fikha, naročito se istakao u tefsiru, akaidu i arapskom jeziku. U Bagdad su mnogi dolazili kako bi od njega nešto naučili. Njegov tefsir jedan je od najistaknutijh fikhskih tefsira, pogotovo tefsira hanefijskoga mezheba, čiji je Džessas bio pripadnik.

Njegovo puno ime je: Ahmed ibn Ali er-Razi ebu Bekr el-Džessas. U stvari, El-Džessas mu je nadimak, ali je po njemu poznatiji nego po vlastitom imenu. Rođen je 305/917. godine, prema jednima u Bagdadu , a prema drugima u Rejju. Temeljitije analize njegove biografije ukazuju da je rođen u Rejju, te da se u Bagdad preselio kada je imao dvadeset godina, odnosno 325. hidžretske godine. Naime, stanovnik Rejja naziva se Razi, što je nadimak nekoliko islamskih učenjaka, kao i samoga Džessasa. Pored toga, u nekoliko njegovih biografija navodi se da je u Bagdad došao 325. godine. Istakao se u više naučnih disciplina i autor je brojnih djela. Bio je izuzetno skroman, pobožan i principijelan. Dva puta mu je nuđeno da se prihvati sudstva, ali to nije prihvatio - bojeći se pritisaka onih koji su bili na visokim položajima – iako je i tada bilo učenjaka koji bi jedva dočekali da im se ponudi takav položaj. Naime, abasijski halifa Muti' (946-974) tražio je najučenijeg i najsposobnijeg islamskog pravnika da preuzme upravljanje sudstvom na nivou države, pa su mu učenjaci predložili Džessasa. Znajući kakvo je stanje u tadašnjoj državi, Džessas je to oba puta odbio, dajući tako i ostalim islamskim učenjacima primjer kako se Allahovi propisi ne smiju podvrgavati i potčinjavati interesima grupe ljudi, organizacije, pa ni države. Naprotiv, principi islama treba da budu iznad svega ostalog i bilo koji učenjak, a pogotovu kadija (šerijatski pravnik), mora biti neovisan ako hoće da sudi po Allahovim zakonima. U tome mu je sigurno dobar primjer bio i njegov učitelj i šejh Ebul-Hasan El-Kerhi, koji je, također, sličnu ponudu odbio i zahtijevao od svojih učenika da takvo šta ne prihvataju. Interesantno je da su ga u toj odluci podržali iskreni islamski učenjaci, koji su bili svjesni stanja u tadašnjem društvu. Četvrto stoljeće po hidžri karakteristično je po slabljenju abasijskoga hilafeta, pojavi nereda i raznih vrsta potresa, te otcjepljenju pojedinih dijelova hilafeta. Stanje se pogoršalo do te mjere da je centralna vlast imala utjecaja samo nad Bagdadom i njegovom okolinom, dok su svi ostali dijelovi hilafeta samo formalno priznavali halifu, a u stvari su djelovali potpuno samostalno. U to vrijeme prisutne su bile i razmirice i sukobi na nacionalnoj ili mezhebskoj osnovi, što je dodatno destabiliziralo društvo. Kada se to sve uzme u obzir, postaje još jasnije zašto Džessas nije prihvatio visoku funkciju koja mu je bila nuđena.Dio života proveo je u Ehvazu i Nisapuru, ali je, uglavnom, živio u prijestonici hilafeta, Bagdadu, gdje je i umro, 370/980. godine.

Džessas kao učenjak

Iako su političke i društvene prilike bile tako teške, ipak je četvrto stoljeće po Hidžri poznato po pravom procvatu, uobličenju i konačnom formiranju svih islamskih


naučnih disciplina. To stoljeće dalo je veliki broj stručnjaka u svim islamskim znanostima, što je, svakako, pomoglo i u obrazovanju i formiranju Džessasa kao učenjaka koji se istakao u više naučnih disciplina. On se obrazovao pred najistaknutim učenjacima toga vremena, kao što su: · Ebul-Hasan el-Kerhi, koji je svojevremeno bio najistaknutiji hanefijski pravnik – on mu je bio glavni šejh i učitelj i od njega je najviše naučio, · Ebu Sehl ez-Zudžadži, koji se posebno istakao u disciplinama arapskoga jezika, · Ebu Umer Gulam Sa'leb, koji je bio stručnjak u hadiskim disciplinama, · Ebul-Kasim Sulejman ibn Ahmed et-Taberani – čuveni muhaddis i autor dobro poznatih hadiskih zbirki,· Ebul-Abbas el-Esamm en-Nejsaburi – istaknuti učenjak u hadiskim disciplinama, · Abdul-Baki ibn Kani' el-Kadi - istakao se u više disciplina, naročito u hadisu,· Da'ledže ibn Ahmed - istakao se u više disciplina, naročito u fikhu i hadisu, · Abdullah ibn Džafer ibn Ahmed ibn Faris – naročito se istakao u disciplinama arapskoga jezika, · Ebu Ali el-Farisi – čuveni učenjak u disciplinama arapskoga jezika,· Muhammed ibn Abdullah el-Hakim en-Nejsaburi – čuveni historičar i muhaddis, autor čuvenoga Mustedreka, i drugi.Brzo je napredovao u izučavanju različitih naučnih disciplina, tako da se za njega kao učenjaka čulo još dok je bio veoma mlad. Istakao se u svim tradicionalnim islamskim znanostima: akaidu, hadisu, arapskom jeziku, a posebno fikhu i tefsiru. U skoro svim Džessasovim biografijama ističe se podatak da je, u svoje vrijeme, bio najučeniji hanefijski pravnik i najveći autoritet u hanefijskome fikhu. čuveni Hatib el-Bagdadi kao njegove osnovne karakteristike navodi: '...prvak u hanefijskome fikhu u svoje vrijeme, bio je čuven po skromnosti i pobožnosti.' Zbog učenosti, mnogi su dolazili do njega u Bagdad, kako bi neko vrijeme proveli sa njim i stekli određeno znanje, pogotovu iz oblasti hanefijskoga fikha. Mnogi za njega tvrde da je bio mudžtehid, tj. ta je mogao samostalno izvlačiti šerijatske propise iz kur'anskog i hadiskog teksta, a samo pojedini izuzeci mu ne priznaju taj nivo. Njegovi biografi navode poprilično dug spisak istaknutih učenika koji su učili pred njim, kao šejhom i učiteljem. Od njih zavređuju da se posebno spomenu:· Muhammed ibn Jahja ibn Mehdi el-Džurdžani – čuveni pravnik hanefijskoga mezheba,· Ebu Bekr Ahmed ibn Musa el-Huvarizmi – istakao se u tefsiru, hadisu i historiji,· Ahmed ibn Muhammed ibn Umer – posebno se istakao u hadisu,· Ebu Dža'fer Muhammed ibn Ahmed en-Nesefi – istaknuti stručnjak u fikhu i kadija,· Muhammed ibn Ahmed ibn Ahmed ez-Za'ferani – posebno se istakao u fikhu,· Muhammed ibn Ahmed ibnut-Tajjib el-Kemari - posebno se istakao u fikhu, i mnogi drugi.Džessas je autor brojnih djela, od kojih su najpoznatija:· Ahkamul-Kur'an – njegov tefsir,· Kitabu usulil-fikh – djelo iz oblasti osnova šerijatskoga prava,· Šerhu muhtesaril-Kerhi - komentar djela njegovoga šejha u oblasti hanefijskoga fikha, · Šerhu muhtesarit-Tahavi – komentar Tahavijevog fikhskog djela,· Šerhul-džami'il-kebir - komentar Šejbanijevog fikhskog djela, · Šerhul-džami'is-sagir – komentar drugog Šejbanijevog fikhskog djela,· Muhtesaru ihtilafil-fukaha' – siže Tahavijevog fikhskog djela, · Šerhul-esmail-husna,· Dževabat - odgovori na pitanja koja su mu upućivana, itd.Iz naziva vidi se da je dosta djela napisano u obliku komentara na ranije napisana


djela iz oblasti hanefijskoga fikha. Međutim, treba istaći da to ukazuje na Džessasovu izuzetnu stručnost u fikhu, jer se pisati komentare postojećih djela mogu usuditi samo oni koji izuzetno dobro poznaju tematiku i ono što je autor htio da kaže. Kroz komentare on je obradio skoro sva glavna djela hanefijskoga mezheba, od vremena Ebu Hanife pa do svog vremena. S dozvolom svoga šejha Kerhija, Džessas je otputovao u Nisapur, kako bi jedno vrijeme učio od svoga drugog učitelja Hakima Nejsaburija. Dok je boravio u Nisapuru, šejh Kerhi je umro, 340. hidžretske godine, pa se Džessas vratio 344. godine u Bagdad, kako bi preuzeo katedru i ulogu koju je imao Kerhi. Sama činjenica da to mjesto nije moglo biti dodijeljeno nekom drugom, govori o njegovoj učenosti i poštivanju od strane ostalih islamskih učenjaka.

Džessasov tefsir

Naziv njegovoga tefsira Ahkamul-Kur'an (Kur'anski propisi) ukazuje na to da je u tefsiru posebna pažnja obraćena na ajete sa fikhskom tematikom, odnosno na ajete iz kojih se mogu izvući šerijatski propisi. Takva vrsta tefsira zove se fikhski tefsir, ili tumačenje ajeta koji u sebi sadrže propise (tefsiru ajatil-ahkam). Sva četiri mezheba imaju svoje fikhske tefsire, odnosno, iz svih mezheba pojavili su se određeni učenjaci, koji su te ajete tumačili shodno stavovima dotičnoga mezheba. Doduše, ima i tefsira koji su nezavisni u odnosu na mezhebe, pa mufessiri, u takvim slučajevima, tumače ajete koji u sebi sadrže propise onako kako smatraju da je najispravnije, bez obzira na to sa kojim će se to mezhebom slagati. Pošto je Džessas bio hanefijskoga mezheba i pošto zastupa stavove tog mezheba, njegov tefsir spada u fikhske tefsire hanefijskoga mezheba. Smatra se jednim od najvažnijih fikhskih tefsira, pogotovo za sljedbenike hanefijskoga mezheba, jer ga on, kroz ovo djelo, brani i populariše. On tumači skoro sve kur'anske sure, shodno njihovom redoslijedu, ali obuhvata samo ajete koji su u vezi sa fikhskim propisima. U većini slučajeva ajete tumači kroz poglavlja, tako što iz samih ajeta izvuče temu i po njoj nazove poglavlje u kojem tumači dotične ajete. Vrlo rijetko se desi da u okviru jednoga poglavlja obradi više ajeta, a daleko češće se u jednom poglavlju obradi samo jedan ajet, ili jedan ajet protumači u nekoliko poglavlja, shodno veličini i tematici samoga ajeta. Međutim, on ne navodi samo propise koji se direktno mogu izvući iz ajeta koje tumači, nego se upušta u fikhske rasprave, navodeći opširno dokaze pojedinih učenjaka. Zato dolazi u situaciju da, u nekim slučajevima, navodi i propise koji samo indirektno, izdaleka imaju vezu sa dotičnim ajetima, ili nemaju skoro nikakve veze sa njima. Tako npr. prilikom tumačenja riječi Uzvišenog: 'A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći...' on, između ostalog, navodi i pitanje kada neko kaže da će osloboditi roba koji ga obraduje viješću o rođenju djeteta, pa ga njih više obavijesti o tome. Upravo zato njegov tefsir je poprilično opširan i do sada je štampan u tri toma. Zbog toga što opširno navodi stavove raznih mezheba i odgovara na njih, neki učenjaci mu prigovaraju da to djelo više liči na neko fikhsko djelo, nego na tefsir. Ono što mnogi učenjaci prigovaraju Džessasu jeste da je on, iako navodi i stavove drugih mezheba, očito pristrasan svome mezhebu, pokušavajući uvijek da dokaže da je mišljenje hanefijskoga mezheba najispravnije. Tako npr. dr.Zehebi, ukazujući na to, kaže: 'Autor je – Allah mu se smilovao i oprostio mu – jako pristrasan hanefijskome mezhebu, zbog čega u svome tefsiru nategnuto tumači neke ajete – kako bi išli u prilog njegovome mezhebu, ili kako barem ne bi mogli služiti kao dokaz učenjacima drugih mezheba. Onaj ko se služi tim tefsirom osjeća duh


pristrasnosti hanefijskome mezhebu na mnogim mjestima. (...) Tako npr. kada tumači drugi ajet sure En-Nisa': 'I siročadi imanja njihova uručite, hrđavo za dobro ne podmećite...', te šesti ajet iste sure: 'I provjeravajte siročad dok ne stasaju za brak; pa ako ocijenite da su zreli, uručite im imetke njihove...', očito je da iz ta dva ajeta pokušava izvući dokaz za mezheb Ebu Hanife, po kojem je dužnost predati siročetu njegov imetak kada napuni dvadeset i pet godina, makar se kod njega i ne osjetila zrelost.' Pored toga, on u slučaju nekih pitanja, braneći vlastiti mezheb, zna negativno govoriti o učenjacima drugih mezheba, pogotovu o Šafiji. Iz tumačenja pojedinih ajeta također se može zaključiti da je donekle bio pod utjecajem akaidske škole mu'tezilija. Tako npr. pri tumačenju ajeta o sihru, on govori da je sihr opčinjavanje, nagovor šejtana i ogovoranje – a ne stvarnost sama po sebi (hakika) – te poriče vjerodostojnost hadisa koji navodi Buhari a u kojem stoji da je sihr bio napravljen i samome Poslaniku, s.a.v.s. Pored toga, tumačeći 103. ajet sure El-En'am, on ga povezuje sa 22. i 23. ajetom sure El-Kijame, zaključujući da neće biti moguće viđenje Allaha ni na drugome svijetu, što je dobro poznat stav mu'tezilija. Zbog tih karakteristika, neki su Džessasa ubrojali u mu'tezile. Međutim, ako se to pitanje temeljito promotri, onda se dođe do zaključka da za to nema osnova. Nakon takve analize, može se doći do zaključka da je on, samo u vezi s pitanjem viđenja Allaha na ahiretu, bio pod utjecajem mu'tezilija, a da u svemu ostalom ostaje zaslužan i istaknuti ehlisunnetski učenjak. U više slučajeva, u mnogim svojim djelima, on je sasvim jasno zastupao stavove ehli-sunneta a kontrirao mišljenjima mu'tezilija. Na samome početku svoga tefsira Džessas ukazuje na to da je već prije napisao uvod u tefsir, u kojem je dao osnovne naznake iz oblasti akaida i osnovna pravila na osnovu kojih se izvlače šerijatski propisi iz ajeta i hadisa, te da se to sve mora dobro poznavati ako se želi tumačiti Kur'an, odnosno izvlačiti iz njega šerijatske propise. Time on aludira na svoje djelo Kitabu usulil-fikh, koje je, ipak, ostalo zasebno djelo i nije štampano zajedno sa njegovim tefsirom. Zatim, nakon dove upućene Allahu za uputu u toku pisanja toga djela, on počinje sa tumačenjem Bismille. Odmah na početku on ukazuje na šta će usmjeriti svoju pažnju prilikom njenoga tumačenja:1. Neizrečeno značenje Fatihe, koje se podrazumijeva,2. Da li je Bismilla na početku Kur'ana njen sastavni dio?3. Da li je ona sastavni dio Fatihe? 4. Da li je sastavni dio ostalih sura na čijim počecima se nalazi?5. Da li je ona sama kompletan ajet?6. O njenom učenju u namazu.7. O njenom ponavljanju na početku svake sure u namazu,8. O njenom učenju naglas, i9. O njenim brojnim značenjima i koristima.I iz navedenog se vidi da je on opširno i temeljito prilazio tumačenju svakoga ajeta. Iako stoje primjedbe koje su mu upućivali određeni islamski učenjaci, ipak je njegov tefsir izuzetno vrijedan i nezaobilazan kada su u pitanju fikhski tefsiri. To se može vidjeti i iz toga što mu to priznanje odaju i oni koji su pripadnici drugih mezheba i koji mu upućuju određene kritike. Za njega se, također, može reći da je jedan od prvih mufessira koji je pisao na naučno utemeljen i precizan način, shodno pravilima usuli-fikha, koje je sam iznio u uvodu u svoj tefsir, odnosno u djelu Kitabu usulil-fikh. Iz samih navoda u tefsiru i ukazivanja na svoja druga, već napisana djela, može se zaključiti da je tefsir Ahkamul-Kur'an njegovo zadnje ili jedno od njegovih zadnjih djela. Poznato je da u surama El-Bekare i En-Nisa' postoji najviše ajeta koji govore o


fikhskim propisima, pa zato i u njegovome tefsiru tumačenje tih sura zauzima dosta mjesta. Tako on, u prvom tomu svoga tefsira, tumači samo sure El-Fatiha i El-Bekare. U drugom tomu on tumači sure Alu Imran, En-Nisa' i El-Maide, a u trećem tomu tumači sve ostale sure za koje je smatrao da se iz njih mogu izvući šerijatski propisi. Što se tiče najkraćih sura, odnosno sura u posljednjem, tridesetom, džuzu Kur'ana, on tumači slijedeće sure: El-Inšikak, El-A'la, El-Beled, Ed-Duha, El-Inširah, El-Kadr, El-Bejjine, El-Ma'un, El-Kevser, El-Kafirun, En-Nasr, Tebbet i El-Felek. Interesantno je primijetiti da ne tumači suru En-Nas, iako je ona bliska po značenju suri El-Felek i iako se njih dvije zajedno navode u hadisima kao mu'avvizetani, tj. sure koje se uče kao zaštita od šejtana, sihra i svake vrste zla.


EBU BEKR ES-SIDIK r.a.

PRVI KOJI JE POVJEROVAO I NIKAD NIJE POSUMNJAO

Sam Poslanik, a.s., je rekao: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo

Islam, odmah ga je prihvatio"

Puno ime mu je Abdullah bin Osman bin Amir bin Amr bin K'ab bin S'ad bin Tejjim bin Murre. Otac mu je imao nadimak Ebu Kuhafe. Stoga je Ebu Bekr r.a. poznat i kao Ibn Ebi Kuhafe. Bio je r.a. pripadnik plemena Kurejš, porodice Tejm ibn Murre, koja je u mušričkom društvu imala ulogu u rješavanju problema oko krvarine. Kada je zašao u muževno doba Ebu Bekr, r.a., je postao poglavar svoga plemena. Ibn Hišam ga opisuje: "Ebu Bekr, r.a., je bio omiljen čovjek u svom narodu. Ljubazan i jedinstven. Najbolje je poznavao rodoslov Kurejšija i tome je podučavao druge, a znao je i ostale stvari u vezi sa Kurejšijama, bile dobre ili loše. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegovog naroda su mu dolazili i bili prisni s njim iz više razloga: zbog njegovog znanja, zbog njegovog poštenog trgovanja i da bi uživali u njegovom društvu."

Ebu Bekr, r.a., se bavio trgovinom odjeće i platna, i Allah, dž.š., mu je podario veliki bereket u toj trgovini.

EBU BEKR, r.a., KAO ASHAB - PRIJATELJ POSLANIKA, s.a.v.s.

Svi historičari se slažu da je on, r.a., bio prvi zreo čovjek koji je povjerovao u Poslanstvo, i koji je počeo slijediti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sam Poslanik, a.s., je rekao o njegovom primanju Islama, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Husej et-Tejmij: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio". Ebu Bekr, r.a., je prvi Poslanikov, s.a.v.s., daija. Njegovom da'vom su u Islam ušli mnogobrojni ashabi, među kojima su najpoznatiji: Osman ibn Affan, Abdurahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah. Nadimak Es-Siddik (Istinoljubljivi) mu je dao sam Poslanik, s.a.v.s., kada se desio slučaj Israa, te su mnogi posumnjali u Poslanika, a Ebu Bekr je to odlučno potvrdio. I zaista, taj nadimak nam najbolje predstavlja lik Ebu Bekra r.a. On je sav svoj život, imetak i samoga sebe posvetio u širenju Istine. Tako nije žalio imetka kupujući robove muslimane od mušrika, samo s ciljem da bi ih oslobodio.

Nikada nije bila potreba za novcem, a da Ebu Bekr, r.a., ne bi pohitao ka Poslaniku, s.a.v.s., noseći mu od svoga imetka ono što je imao. Sebi i svojoj porodici bi ostavljao Allaha i Njegova Poslanika. Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ničiji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra." Tada je Ebu Bekr, r.a., rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, o Allahov


Poslaniče!" Ebu Bekr je stalno bio uz Poslanika, s.a.v.s. S njim je i hidžru učinio. Njegova porodica ih je pomagala na ovome putu. Učestvovao je u svim bitkama kao mudžahid na Allahovom putu. U Medini je Poslanik, s.a.v.s., iz poštovanja prema Ebu Bekru, r.a., zaprosio njegovu kćerku Aišu, i tako je Ebu Bekr, r.a., dobio najboljeg zeta od svih ljudi svijeta.

Poslanikov halifa

Početkom rebiul-evela 11. godine po hidžri Poslanik, s.a.v.s., se razboli. U ponedjeljak, ujutro, 12. rebiul-evela izađe iz Aišine sobe i ljudima održa vaz u mesdžidu. Odredio je Ebu Bekra, r.a., za imama ljudima u namazu, a Usamu ibn Zejda za vođu mudžahida u ratu protiv Bizantijaca. Poslanik, s.a.v.s., se vratio u svoju sobu i ubrzo zatim preselio ka Allahovoj, dž.š., milosti. Među ashabima je počela panika. Nisu mogli shvatiti da je Poslanik, s.a.v.s., umro… Na Ahiret je preselio njihov drug, Allahovo odabrano stvorenje, Njegov posljednji Poslanik ljudskom rodu, Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s. U tom teškom trenutku, Ebu Bekr je otišao da se uvjeri u stanje Poslanika. Otkrio je njegovo plemenito lice i zaplakao. Ljubio je Poslanikovo lice, govoreći: "Divno li je tvoje lice, dok si bio živ. A njegova ljepota je i sada." Zatim je izašao pred ljude i rekao: "O ljudi, ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio, a ko obožava Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire". Proučio je ajet:: "Muhammed je Allahov Poslanik. A i prije njega je bilo poslanika. Pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se vi stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi." Nakon toga ljudi su shvatili da je Poslanik zaista umro. Uputiše se ka Sekifi Beni Seide i tamo počeše raspravljati o tome ko će biti halifa (Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik u stvarima muslimana). Jednoglasno odlučiše da je najzaslužniji da to bude Ebu Bekr, r.a., Poslanikov najbliži prijatelj i najbolji poznavalac sunneta. U ovom potezu, ashaba r.a., da su raspravljali o halifi prije nego su ukopali Poslanika s.a.v.s. vidimo veliku važnost institucije HALIFE. Jer muslimani uvijek moraju imati jasno definisano i jako vođstvo da bi uspjeli! Allahova mudrost je bila da nije preko Poslanika, s.a.v.s., direktno naredio ko će taj čovjek biti, nego je to prepušteno ashabima i dogovoru među njima. U samom ovom postupku jasno vidimo da institucija vođstva u Islamu nikako nije nasljedna sa oca na sina, nego je izbornog karaktera. Mnogi vide u Poslanikovom, s.a.v.s., izboru Ebu Bekra da ga zamjenjuje u mihrabu jasan dokaz da je on najpodobniji za hilafet, jer kada ga je odabrao u vjerskim poslovima da predvodi ljude, onda je preče da bude njihov predvodnik i u ovosvjetskim. Ebu Bekr, r.a., tada održa svoju čuvenu hutbu (prigodan govor) koja glasi: "O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji među vama. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite a ako budem griješio, spriječite me u tome. Istina je emanet. Laž je obmana i prevara. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab sve dok od njega ne uzmem ono što Allah dž.š. zahtijeva. Nijedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen. Niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao."


U samom početku ove hutbe vidimo veliku skromnost Ebu Bekra, r.a. Po vjerovanju ehli-sunneta Ebu Bekr je najbolji čovjek poslije Poslanika, s.a.v.s. Ovo potvrđuju mnogobrojni Poslanikovi hadisi. Također, Ebu Bekr, r.a., odmah na početku svoje "vlasti" postavlja jasne temelje po kojim će se on a i ostali vladati. Nema tu prostora ni za kakva obećanja, lične prezentacije, samohvalisanje ili nešto slično što mi danas posmatramo svakodnevno.

Nakon smrti posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Arapi se razjediniše, a istinski muslimani ostadoše jedno tijelo, onako kako ih je naučio njihov Učitelj. Ova razjedinjenost se ogledala u ostavljanju Islama i vraćanju šejtanovim stopama, odbijanju vjerskih dužnosti, pojavi lažnih poslanika i sl. Ebu Bekr, r.a., ovo shvati kao opasnost po muslimane te posla na otpadnike 11 vojski, koje želješe sam predvoditi, ali ga istaknuti ashabi, naročito Alija, r.a., odvratiše od toga. Tada halifa, r.a., napisa pismo murtedima: " U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Ebu Bekra, namjesnika Allahovog Poslanika, a.s., svima do kojih dođe ovo moje pismo, bili oni u Islamu ili se odmetnuli. Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vraćaju u zabludu i slijepilo. Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon što su je bili prihvatili, pokušavajući prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naređenja, da bi udovoljili šejtanu…" I zaista, Allahovom odredbom, mir i stabilnost se ubrzo vratiše na Arabijski poluotok. S obzirom da je borba protiv otpadnika od vjere odnijela mnogo života, od kojih su mnogi životi hafiza, Ebu Bekr r.a. je naredio da se osnoju rigorozne komisije koje će sakupiti Kur'an u jednu zbirku (Mushaf). Do tada Kur'an nije bio u Mushafu, nego je bio ispisan na listovima, i raznim materijalima po kojim se u to vrijeme pisalo. Sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku (Mushaf) se ubraja u najveće poslove koje je uradio Ebu Bekr, r.a., za ovaj ummet …

Osvajanje Iraka i Šama

Nakon što se stabilnost ponovo uspostavila, Ebu Bekr pođe razmišljati o slanju mudžahida ka Iraku kako bi ljude izveli iz robovanja ljudima u robovanje Allahu, Stvoritelju ljudi i kako bi dostavili Allahovu Poslanicu. Za ovu dužnost odabra dvojicu uglednih vojskovođa: Halida ibn Velida i Ijjada ibn Ganema r.a. Njih dvojica su neumoljivo kršili stanice kufra i nasilja gdje god bi ih našli šireći istinu o Istini i pozivajući ljude da je prihvate. I zaista, ne prođe mnogo vremena, i muslimani zavladaše velikim dijelom sadašnjeg Iraka, slamajući snagu tadašnje Perzije. Nakon ovoga Ebu Bekr, r.a., sazva Savjetodavno vijeće (Medžlisu šura) i obavjesti ih o stanju Hilafeta te predloži oslobađanje Šama. Savjetodavno vijeće mu dade podršku, što se najbolje ogleda u riječima Alije, r.a.: "Držim te blagoslovljenim čovjekom i tvoj moral je blagoslovljen. Pa ako kreneš na njih ili pošalješ vojsku, s Allahovom pomoći ćeš pobijediti". Zatim odredi četvoricu vođa za četri vojske koje posla ka Šamu. U pripremi im održa govor i da im glavne smjernice: "Preporučujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjerite, i ne budite kukavice! Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštećivati ih, nemojte uništavati drveće koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…" Allahovom voljom, mudžahidi su, poštujući ove jasne


naredbe, i slijedeći svoga Poslanika, s.a.v.s., postigli čistu pobjedu nad nevjernicima protiv kojih su poslati…

U samom toku ovih borbi i pred veliku bitku na Jermuku, halifa se razboli. Tokom cijele bolesti (oko 15 dana) je razmišljao o stanju muslimana. Zovnuo je svoga pisara i rekao da zapiše slijedeći tekst: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu Bekra ibn Ebi Kuhafe u zadnjim trenucima njegovoga života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu Ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki grješnik će se uvjeriti i svaki lažac će istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn Hattaba, r.a., pa ga slušajte i pokoravaj te mu se, ako bude pravedan. To je moje mišljenje i znanje o njemu, a budućnost ne poznajem. Nasilnici će sigurno znati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost!" Pozvao je Omera, r.a., i između ostalog mu rekao: "Savjetujem ti bogobojaznost. Zaista kod Allaha imaju stvari dana koje ne prima noću, kao i stvari noći koje ne prima danju. I Allah ne prima nafile (dobrovoljni ibadeti) dok se ne ispune fardi (stvari koje je On naredio)… Ako se budeš držao ovih savjeta, ne dozvoli sebi da ti išta odsutno bude draže od smrti, koja će ti sigurno doći! A ako ih ne prihvatiš, onda će ti najmrže odsutno biti smrt, od koje se ne možeš zaštiti!"

Njegove posljednje riječi su bile: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih!"

Pa, smilovao se Allah ovome velikanu Islama! O njemu je Alija r.a. rekao: "Allah ti se smilovao Ebu Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio Islam, najčistijeg vjerovanja i najjačeg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najviše si čuvao Poslanika, a.s., čuvao si Islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najsličniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog Islama, Poslanika i svih muslimana…" A Omer, r.a., ga je opisao žaleći za njim: "O nasljedniče Allahova Poslanika, zadužio si narod poslije sebe teškoćom i odredio im tegobu. Teško je stići i prašinu za tobom, a kamoli tebe dostići!" Aiša r.a. je rekla:"Allah ti osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresovan za dunjaluk, okrećući se od njega, a za ahiretom si žudio, žureći njemu…"

VRLINE EBU BEKRA, r.a.

Koliko li je knjiga napisano o Ebu Bekru! Koliko li je pokušaja ostalo bezuspješno da se u potpunosti opiše ličnost ovog velikana ummeta! I zaista kako opisati čovjeka čiji je iman veći od imana ummeta? O Gospodaru, ja svjedočim da ljudi poput Ebu Bekra više ne hodaju zemljom. I svjedočim da oni koji govore protiv njega, r.a., da oni govore protiv Poslanika, s.a.v.s., protiv Kur'ana i protiv Islama. Oni govore protiv muslimana. Pa molim te Gospodaru naš da najvećim dobrom nagradiš čovjeka koji je pomagao Tvoga Poslanika više od svih ljudi, koji je bio sebebom da se jedinstvo vrati među muslimane. Sakupio je Kur'an i sačuvao ga od svih promjena. Gospodaru naš podari Ebu Bekru, r.a., blizinu u Džennetu sa njemu najdražim Tvojim stvorenjem, njegovim prijateljem, Tvojim miljenikom - Muhammedom, s.a.v.s.!


HADISI O EBU BEKRU, r.a.

Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ebu Bekr je moj najpovjerljiviji prijatelj i pomagač." (muttefekun alejh)

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme svoje bolesti rekao: "Pozovi mi Ebu Bekra, svoga oca da mu ostavim oporuku, jer se bojim da neko ne poželi vlast, a Allah i vjernici ne žele drugog halifu do Ebu Bekra." (muttefekun alejh)

Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da ga je Poslanik, s.a.v.s., poslao u bitku na Zatu - Selasil, pa mu je otišao prije pohoda i upitao ga: "Koja ti je osoba najdraža?” - “Aiša” - odgovorio je. "A od muškaraca?" "Njen otac", pa sam upitao: "A zatim?" "Omer" - reče Poslanik. Nastavio je da nabraja i nakon Omera. Ušutio sam od straha da me ne spomene zadnjega."

Ibn Omer, r.a., je rekao: "U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., nikoga nismo uspoređivali sa Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i nismo pravili razliku između ostalih ashaba. U drugom rivajetu stoji: “Nakon Poslanika s.a.v.s. najbolji u ummetu je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, Allah im se smilovao." (Buhari)

Od Ebu Seida el-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:"Zaista će stanovnici Dženneta gledati stanovnike "Ilijina", Ebu Bekr i Omer su od njih, i Allah ih je obasuo blagodatima." (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madždže)

Od Hanife, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Poslanik s.a.v.s.:"Ja ne znam koliko ću još ostati sa vama. Pa zaputite se za dvojicom poslije mene: Ebu Bekrom i Omerom." (Tirmizi)


EBU BEKR IBN HUZEJME

priredio: dr. Šefik Kurdić

Ibn Huzejm bio je jedan od velikih hafiza hadisa. On nastavlja školu svojih učitelja: Buharije i Muslima. Njegov Sahih ubraja se među najkorisnija hadiska djela i zauzima treću poziciju među zbirkama nazvanim sahih, odmah nakon Buharijinog i Muslimovog Sahiha!Puno ime mu je Ebu Bekr Muhammed b. Ishak b. Huzejme b. el-Mugire b. Salih b. Bekr es-Sulemi en-Nejsaburi eš-Šafi'i. Pojedini izvori umjesto Ebu Bekr navode kun'ju Ebu Abdullah. Očito je da se radi o zamjeni kun'je od poznatog hadiskog stručnjaka sa istim imenom i imenom oca Muhammeda b. Ishaka el-Mahzumija, koji je umro 236. god. po Hidžri, a nosio je kun'ju Ebu Abdullah. El-Kettani ne preferira ni prvu ni drugu kun'ju, nego smatra da je nazivan i Ebu Bekr i Ebu Abdullah!

Rođenje i obrazovanje:

Ibn Huzejme rođen je 223. god. u Nejsaburu. Početno znanje stekao je u rodnom mjestu. Od najranijeg djetinjstva saznaje temelje hadisa i hadiske znanosti od poznatih nejsaburskih hadiskih stručnjaka Ishaka b. Rahevejha (umro 238. god. po H.), Muhammeda b. Humejda er-Razija (umro 230. god. po H.) i drugih.5Nakon Nejsabura i apsorbiranja solidnog znanja iz hadiske oblasti, Ibn Huzejme kreće u potrazi za znanjem, i u druge islamske naučne centre toga vremena. Otac mu je uvjetovao odlazak u druge centre tražeći da nauči Kur'an napamet i da ga u cijelosti može proučiti na namazu! Tako je Ibn Huzejme veoma rano naučio Kur'an napamet i tek onda dobio dozvolu da otputuje u Merv6 Iz Merva odlazi u Rejj, zatim u Bagdad, onda u Šam, Basru, Kufu, Džeziru, Hidžaz, Egipat, Vasit i druge centre.7U tim naučnim centrima Ibn Huzejme slušao je hadis ali i fikh i druge znanosti i tako postao kako primjećuje hafiz Ez-Zehebi, primjer izuzetnog znanja i izvanredne naučne utemeljenosti8UčiteljiHafiz Ibn Huzejme imao je stotine učitelja od kojih je slušao i saznavao godinama, tražeći znanje u brojnim islamskim centrima. U svom djelu Kitabu-t-tevhid, dakle, ne računajući Sahih i druga djela, spominje svojih 135 učitelja!9Najpoznatiji su bili Buhari, Muslim, Ishak b. Rahevejh, Muhammed b. Humejd er-Razi, Muhammed b. Jahja ez-Zuheli,Bundar Muhammed b. Beššar el-Abdi, Ebu Musa Muhammed b. el-Musenna, Mahmud b. Gajlan, Ali b. Hudžr, Nasr b. 'Ali, Junus b. Abdu-l-E'ala, Ahmed b. Meni', Ebu Kurejb, Ahmed b. Ibrahim ed-Devreki, Ebu Se'id el-Ešedždž, Hasan b. Muhammed ez-Za'ferani, Harun b. Ishak el-Hemedani, Bišr b. Mu'az i drugi.10

Učenici

Izuzetno Ibn Huzejmino znanje, posebno iz hadisa, vrijedno su bilježili, pamtili i dalje prenosili njegovi brojni učenici. U islamskim izvorima ističu se njegovi sljedeći učenici: Ahmed b. el-Mubarek el-Mustemilli, Ibrahim b. ebi Talib, Ebu 'Ali en-Nejsaburi, Ebu Hamid b. eš-Šerki, Ebu Hatim el-Busti, Ishak b. Sa'd en-Nesevi, Jahja


b. Muhammed b. Sa'id, Ebu Ahmed b. 'Adijj, Ebu Bekr Ahmed b. Mehran el-Mukri', Abdullah b. Ahmed b. Dža'fer eš-Šejbani, Halil b. Ahmed es-Sidžzi, Ahmed b. Muhammed es-Sunduki, Ahmed b. Husejn el-Mervani i brojni drugi.11Posljednji je od njega hadis prenosio njegov unuk Ebu Tahir Muhammed b. el-Fadl b. Muhammed b. Ishak b. Huzejme,u Nejsaburu.12Zanimljivo je napomenuti da su, iz respekta prema ovom velikanu, i neki njegovi učitelji od njega prenosili hadise i na taj način, u neku ruku, postali njegovi učenici. U tu grupu ubrajaju se: Buhari, Muslim i Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem.13

Djela

Ibn Huzejm bio je veoma plodan pisac. Napisao je veliki broj djela i spisa. Hakim en-Nejsaburi spominje da je napisao preko 140 različitih djela, izuzimajući određena pitanja/mesail koja obuhvataju dodatnih 100 manjih djela.14Njegovo najpoznatije djelo, svakako, je Sahih o kome će kasnije biti više riječi. Pored Sahiha napisao je:1.- Kitabu-t-tevhidi ve isbati sifati-r-Rabbi, azze ve dželle.15 Zanimljivo je da je to djelo iz oblasti akaidske znanosti, ali se Ibn Huzejme u njemu poslužio metodologijom muhaddisa svaki tekst popratio senedom i tako uspio sačuvati praksu svojih prethodnika.2.- Še'nu-d-du'ai ve tefsiri-l-ed'ijjeti-l-me'sure.16Što se tiče drugih djela, nažalost nisu sačuvana. Zub vremena ih je potpuno uništio. Za pojedina djela saznajemo izravno od samog autora iz njegove knjige Kitabu-t-tevhid, gdje spominje:- Kitabu me'ani-l-Kur'an,17- El-Musnedu fi-l-fikhi.18Očito je da se ovo drugo djelo naziva nekada i Kitabu-l-kebir.19Inače, ovaj impozantan broj od 140 djela, za koje Hakim tvrdi da ih je napisao, vjerovatno je manji, ako se uzme u obzir da je Ibn Huzejme znatan broj manjih djela ili dijelova ukomponirao u svoje kapitalno djelo Kitabu-l-kebir.20

Sahih

Sahih je njegovo najznačajnije i najpoznatije djelo. To je, ustvari, skraćeni naziv njegovog djela: Muhtesaru-l-muhtesari mine-l-musnedi-s-sahihi 'an Resulillahi, sallellahu 'alejhi ve sellem.21Sam naziv nas upućuje da je ovaj Sahih svojevrsni rezime njegovog većeg djela Kitabu-l-kebir koji je on, očito, skratio i učinio preciznijim i autentičnijim.22 Neki smatraju da je ovo djelo, ustvari, rezultat onoga što je diktirao učenicima, što su oni marljivo i pažljivo bilježili.23Uvjetovao je da se u Sahih unesu vjerodostojni hadisi, čiji lanac prenosilaca je spojen i koje prenose pouzdani prenosioci od pouzdanih prenosilaca, te da nema prekida seneda, niti bilo kakvog nedostatka u prenošenju!24Treba napomenuti da njegov Sahih nije autentičan kao Buharijn ili Muslimov, naprosto jer ni njegovi kriteriji nisu toliko precizni kao Buharijni ili Muslimovi. Jedan od razloga je i što Ibn Huzejme nije pravio razliku između sahih i hasen-predaja, već je i hasen-predaje uvrštavao kao autentične!25Dakle, ako se ocjenjuje autentičnost hadisa u ovoj zbirci, treba konstatovati da se u


njoj nalaze i sahih, i hasen, i da'if-predaje. čak i sam autor neke predaje u svom Sahihu ocjenjuje kao slabe, što eksplicite upućuje na zaključak da kriteriji pri uvrštavanju hadisa u ovo djelo nisu ni izbliza jednaki kriterijima Buharije i Muslima. Jedna od prepoznatljivih crta ovog Sahiha je u tome što se Ibn Huzejme potrudio da približi i pojasni hadise koji naizgled oponiraju jedan drugom.25 U toj oblasti bio je inače, veliki stručnjak!Od ostalih karakteristika, može se napomenuti da Sahih obiluje dugim naslovima određenih poglavlja, što posebno pogoduje islamskim pravnicima da iz tih naziva poglavlja iznjedre brojne šerijatskopravne zaključke!Sahih je štampan u obradi i valorizaciji velikog islamskog učenjaka dr. Muhammeda Mustafe el-E'azamija, uz asistenciju poznatog muhaddisa šejha Muhammeda Nasira el-Albanija.Ako kompariramo ovo djelo sa Ibn Hibbanovim Sahihom, doći ćemo do saznanja da se njegov Sahih preferira nad Ibn Hibbanovim, kako napominje Imam Sujuti, zbog preciznijeg i studioznijeg ispitivanja predaja i jačih kriterija koje je Ibn Huzejme upotrebljavao pri sabiranju ove zbirke!27Što se tiče hadiskih zbirki koje su nazvane imenom Sahih, imam Es-Sehavi, tvrdi da je, nakon Buharijinog i Muslimovog najautentičniji Ibn Huzejmin, pa onda Sahih Ibn Hibbana!28čuveni Hatib el-Bagdadi smatra da odmah nakon Buharijnog i Muslimovog Sahiha dolaze Suneni Ebu Davuda, Nesaije i Tirmizije i Sahih Ibn Huzejme, koji je, kako precizira Hatib el-Bagdadi, uvjetovao, u svom djelu, navođenje samo onih predaja čiji je sened spojen, uz to da su ih prenijeli pouzdani prenosioci od Vjerovjesnika, s.a.v.s.29Za Ibn Kesira Ibn Huzejmin Sahih je puno bolji od Mustedreka Imama Hakima en-Nejsaburija, zbog toga što je Ibn Huzejme uvjetovao autentičnost pri uvrštavanju hadisa u ovu zbirku!30Ibnu-l-Mulekkin preferira Ibn Huzejmin nad Ibn Hibbanovim Sahihom, tvrdeći, da je Ibn Hibban, uglavnom, preuzeo brojne hadise od njegovog učitelja Ibn Huzejme i njegovog Sahiha!31Imam Sujuti i još neki autori smatraju ovu zbirku jednom od najvrednijih hadiskih djela, tvrdeći da ona dolazi odmah nakon Muslimovog Sahiha!32Navedeno je sasvim dovoljno da se ilustrira vrijednost Ibn Huzejminog Sahiha.

Ibn Huzejmine vrline

Brojne su vrline krasile ovog islamskog velikana.Njegov zuhd i bogobojaznost bile su crte koje su uljepšavale njegove ionako visoke moralne kvalitete. Ibn Huzejme ne bi počeo pisati ni jedno svoje djelo, dok ne bi klanjao istiharu!33Kada je jednom upitan odakle mu to zavidno znanje, odgovorio je da je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s, rekao da voda Zemzem koristi za ono za što se pije, pa on nikada nije pio tu vodu a da Allaha nije zamolio da mu podari korisno znanje!34Koliko je bio skroman i koliko dunjalučkim uživanjima nije pridavao važnost, najbolje će nam ilustrirati činjenica da je imao samo dvije košulje, pa je jednu oblačio dok mu je druga bila na čišćenju i obratno!35Njegova darežljivost bila je poslovična. Za njega se tvrdi da je toliko dijelio i sadaku nesebično udjeljivao da košulju koju bi dobio ili je kupio ne bi obukao više od jedanput, već bi je odmah poklanjao siromašnima!36Njegov unuk Muhammed b. el-Fadl tvrdi da je njegov djed toliko udjeljivao, pogotovo ljudima željnim znanja i onima koji znanje dijele, da bi dijelio ne znajući


koliko im daje!37Imam Hakim prenosi da je Ibn Huzejme jednom napravio takvu gozbu da je pozvao veliki broj i siromašnih i bogatih, a toliki broj je samo vladar pozivao!38Uz ostale osobine, treba istaknuti njegovu hrabrost i odvažnost. Nije se plašio vladara i vlasti! Tako Ebu Bekr b. Balevejh, prenosi od njega sljedeće kazivanje: Kada sam bio u posjeti kod emira Isma'ila b. Ahmeda, emir je citirao hadis koji prenosi njegov otac a u kome se nalazi jedna slabost u senedu, na što sam ja reagirao i ukazao na taj nedostatak. Kada sam izašao od njega, obratio mi se Ebu Zerr el-Kadi i priznao mi: Znali smo za tu grešku evo već 20 godina, ali niko nije imao petlje da mu to kaže i upozori ga na to! Ibn Huzejme je odgovorio: Ja sebi ne dozvoljavam da čujem neki hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se nalazi neka greška, nedostatak ili falsifikat a da ne upozorim na to!39Očito je da su sve spomenute osobine utjecale da se njegove dove kod Onoga koji dove prima uslišavaju. To će nam najbolje ilustrirati slučaj koji navode neki islamski izvori. Naime, kada su jednom sa ibn Huzejmom u Egiptu boravila još trojica velikih islamskih učenjaka: Muhammed b. Harun et-Taberi, Muhammed b. Nasr el-Meruzi i Muhammed b. Alevijeh el-Vezzan, ponestalo im je hrane i sredstava koja su ponijeli sa sobom, tako da tri dana i tri noći nisu ništa jeli, niti su imali sredstava da nabave nešto hrane. Došli su do zaključka da moraju nekoga moliti da im nešto dadne od hrane. Svaki od njih se stidio pokucati na vrata i od nekoga tražiti nešto za jelo. Tada je Ibn Huzejme ustao i klanjao dva rekjata, na sedždi moleći da im Allah kakav izlaz omogući iz takve neugodne situacije. Dok je on bio na sedždi jedan čovjek je pokucao na vrata, držeći u ruci svijeću i tražeći dozvolu da uđe u sobu u kojoj su njih četverica boravili. Bio je to službenik Ahmeda b. Tuluna, namjesnika Egipta.Zavukao je ruku u džep i izvadio neki listić, pogledao u njega, a onda upitao: Ko je od vas Muhammed b. Nasr el-Meruzi? Odgovorili su: To je ovaj! Tada je službenik izvadio kesu sa 50 zlatnika, dao mu je, rekavši: Namjesnik Ahmed b. Tulun te selami i poručuje ti da ovo trošiš a kada ti nestane, dostaviće ti još ovoliko! Onda je upitao i za ostalu trojicu učenjaka, dok je Ibn Huzejme još bio na sedždi, i dao im svima po 50 zlatnika, sa selamima i istim porukama od namjesnika! Međutim, oni su odbili to primiti, dok ne dobiju objašnjenje zbog čega im namjesnik upućuje ta sredstva!Službenik im je pojasnio da je namjesnik zaspao na podnevnom odmoru tzv. kajluli, pa mu je u snu rečeno: Ahmede, kako ćeš se sutra opravdati pred Allahom kada pred Njega staneš i kada te bude upitao o četiri učenjaka koji su tri dana bili gladni bez hrane?! Namjesnik se uplašen probudio iz sna, odmah je napisao imena četverice učenjaka i dao službeniku zlatnike da ih preda njima. Od podnevnog odmora do noći službenik je ispitivao mjesto odsjedanja ovih učenjaka, kako bi im predao ta sredstva!40

Ibn Huzejmino mjesto među učenjacima

Ibn Huzejme zauzima veoma visoko mjesto u naučnim krugovima, posebno u hadiskoj i šerijatskopravnoj oblasti. Doduše, njegovo ime u hadiskoj znanosti je poznatije nego u šerijatskopravnoj! Zbog memorije,po čemu je bio poznat i precizne utemeljenosti u hadiskoj znanosti prozvan je hafizom hadisa i imamom imama!To se najbolje može uočiti iz u izjava brojnih učenjaka, među kojima su bili i njegovi učitelji i učenici. Svi su isticali njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti, ali i njegovu umješnost u rješavanju šerijatskopravnih pitanja!Kada je Abdurrahman b. ebi Hatim, autor poznatog djela El-Džerhu ve-t-ta'dilu upitan o Ibn Huzejmi, odgovorio je: Teško vama! On može da pita o nama a ne mi o


njemu! On je imam koji se slijedi!41Rebi' b. Sulejman, poznati šerijatski pravnik, pred kojim je Ibn Huzejme učio fikhske znanosti, priznaje svojim učenicima: Znate li vi ko je Ibn Huzejme?! To je osoba od koje smo mi više naučili nego što je on od nas!42Ibn ebi Hatim ocjenjuje Ibn Huzejmu kao pouzdanog i iskrenog stručnjaka u hadiskim znanostima.43Slično ocjenjuje i imam Darekutni kada kaže: Ibn Huzejme bio je bez premca, pouzdani imam!44Hafiz ez-Zehebi ističe da je Ibn Huzejme bio izuzetan hadiski stručnjak i izvanredan poznavalac prenosilaca hadisa. Bio je imam, hafiz hadisa i argument u toj oblasti, a uz to i šerijatski pravnik!45Ebu Hatim Muhammed b. Hibban priznaje: Na Zemlji nisam sreo osobu koja ljepše vlada sunnetom i bolje pamti autentične predaje od Ibn Huzejme. čini se da je kompletan sunnet pred njegovim očima!46čuveni hafiz Ibn Kesir ističe brojne vrline ovog velikana, nazvavši ga predvodnikom učenjaka, morem znanja, učenjakom koji je mnogo pisao i sakupljao a za njagov Sahih tvrdi da je jedno od najkorisnijih i najvrednijih djela uopće. Uz to, navodi da je Ibn Huzejme jedan od mudžtehida u islamu!47Ibn Huzejme imao je izuzetnu memoriju. Sve hadise koje je zabilježio usput je i zapamtio! Tako je čuveni hadiski učenjak Ibn Rahevejh, obraćajući se Ibn Huzejmi, rekao: Ja znam 70.000 hadisa, a koliko ih ti znaš napamet? Odgovorio je: Sinko moj, nikada nisam ni jedan hadis zapisao a da ga nisam odmah i zapamtio!!!48Hafiz Ebu 'Ali Hasan b. Muhammed navodi: Nisam sreo sličnog Ibn Huzejmi! On je pamtio fikhska pravila proistekla iz hadisa, baš kao što dobar učač pamti poglavlje iz Kur'ana!49Ibn Huzejmin anganžman na planu hadisa bilo je izuzetno velik. Njegov doprinos u tom pogledu najbolje je dočarao El-Mu'abbir koji je izjavio: To je bio čovjek koji je oživio sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!50Naš najveći muhaddis h. Mehmed ef. Handžić za njega kaže da je bio imam imama, da se posebno istakao braneći ehli-s-sunnetski pravac i da je tražio da se ne te'vili kako se ne bi udaljavalo od jezičkog značenja islamskih izvora.51Dovoljno je navesti izjavu Ebu Osmana, koju citira hafiz Ez-Zehebi, i utvrditi mjesto ovog velikana u očima islamskih učenjaka. U njoj se kaže: Allah, doista, otklanja nesreće od stanovnika ovoga grada, zahvaljujući Ibn Huzejmi i njegovom mjestu kod Allaha!52Iz naprijed izloženog da se uočiti da je Ibn Huzejme bio jedan od velikana islamske misli i izvor, u hadisu i fikhu, generacijama koje su ga slijedile.

Smrt

Imam Ibn Huzejme je, kako navode svi izvori, umro 311. god. po Hidžri.53 Živio je 89 godina.54Ukopan je, kako navodi Ibnu-l-Dževzi, u jednoj sobi svoje kuće, koja će kasnije postati njegov kaburistan.55


EBU DAWUD ES-SIDŽISTANI

priredio: Dr Šefik Kurdić

Ebu Dawud es-Sidžistani je jedan od najznačajnijih muhaddisa u historiji. Uz temeljito poznavanje hadisa i hadiskih znanosti, bio je, takođe, jedan od velikih šerijatskih pravnika. Njegov “Sunen” pretstavlja, po većini učenjaka, nakon Buharijine i Muslimove, najvažniju zbirku hadisa, u kojoj je, iz pola miliona hadisa koje je poznavao, izabrao i uvrstio 4.800 klasificirajući ih prema šerijatsko-pravnim pitanjima.Puno mu je ime Sulejman b. el-Eš,as b. Ishak b. Bešir b. Šeddad b. Jahja b. Imran Ebu Dawud el-Ezdi es-Sidžistani. On je porijeklom iz Sidžistana, poznatog područja u Afganistanu. Neki smatraju da on porijeklo vodi iz sela Sidžistana ili Sidžistane, koja se nalazi u blizine Basre, u Iraku, što kategorički demantira Hafiz ez-Zehebi. Kroz literaturu on je poznat kao: Ebu Dawud es-Sidžistani.Rođen je 202.god. po Hidžri, odnosno 817.god. po Isa a.s. rođenju.

Putovanje u potrazi za hadisom

Ebu Dawud je prvo iskoristio hadiski potencijal u svom mjestu, a nakon toga se uputio prema drugim islamskim naučnim centrima toga vremena: Horasanu, Šamu, Iraku, Egiptu, Hidžazu, Džeziri i dr. Više puta je boravio u Bagdadu u potrazi za hadisom a prvi puta je to učinio, kako navodi Hafiz ez-Zehebi, kada je imao 18 godina. Nakon izvjesnog vremena provedenog po raznim islamskim naučnim centrima, on se smjestio u Basri, ispunivši želju abbasijskom halifi el-Wasiku, koji aga je molio da to učini. U ovom gradu je ostao do kraja života.

Učitelji

Ebu Dawud je obilazeći velike islamske centre slušao veliki broj učitelja, od njih puno naučio i zabilježio veliki broj hadisa. Tako je, između ostalih, slušao:- u Mekki: el-Ka’nebija i Sulejmana b. Harba,- u Basri: Muslima b. Ibrahima i Ebu-l-Welida Et-Tajalisija,- u Kufi: Hasana b. er-Rebi’a el-Buranija i Ahmeda b. Junusa el-Jerbu’ija.- u Halepu: Ebu Tewbe b. er-Rebi’a b. Nafi’a,- u Hirranu: Ebu Dža’fera en-Nufejlija i Ahmeda b.ebi Šu’ajba, - u Homsu: Hajweta b. Šurejha i Jezida b. Abdurabbih,- u Damasku: Safwana b. Saliha i Hišama b. Ammara,- u Horasanu: Ishak b. Rahewejha,- u Bagdadu: Ahmed b. Hanbela, - u Belhu: Kutejbu b. Se’ida i- u Egiptu: Ahmed b. Saliha i mnoge druge. Uz naprijed nabrojane slušao je i poznate hadiske kapacitete, kao što su: Jahja b. Me’in, Ali b. el-Medini, Ibrahim b. Beššar er-Remadi, Se’id b. Mensur, Muhammed b. es-Sabah ed-Dulabi i dr.

Učenici


Ebu Dawud je odgojio brojnu generaciju muhaddisa. Od njega su hadis slušali veliki hadiski stručnjaci, poput, Ebu Isaa et-Tirmizija i Ebu Abdurrahmana en-Nesaija, takođe, autora poznatih “Sunena”. Od ostalih učenika najpoznatiji su: njegov sin Abdullah b. Sulejman b. el-Eš,as, Ahmed b. Muhammed b. Harun el-Hallal, Ali b. Husejn b. el-Abd, Muhammed b. Muhalled ed-Dewri, Isma’il b. Muhammed es-Saffar i Ahmed b. Selman en-Nedždžar, koji je, ujedno, posljednji koji je od njega prenosio hadise, kako ističe Hafiz Ibn Kesir.

Djela

Ebu Dawud je ostavio iza sebe brojna djela iz oblasti islamskih a napose hadiskih disciplina. Jedan broj autora navodi dvanaest, a drugi sedamnaest djela. Uz “Sunen” kao najpoznatije djelo, o kojem će uskoro biti više govora, spomenućemo njegova najpoznatija djela:1. - Kitabu-l-merasil,2. - Kitabu-n-nasih,3. - Kitabu-l-kader,4. - Kitabu-z-zuhd,5. - Kitabun fi-r-ridžali.

Njegov “Sunen”

“Sunen” je njegovo najznačajnije djelo. On je, kako i sam kaže, iz pola miliona hadisa koje je zabilježio od Allahovog Poslanika (s.a.w.s.), izabrao 4.800 hodisa i uvrstio ih u ovu svoju zbirku. Međutim, u stavljanju brojeva pored svakog hadisa koje je izvršio šejh Muhammed Muhjuddin Abdulhamid-broj hadisa dostiže cifru od 5.274. Razlika u broju hadisa je, vjerovatno, u tome što Ebu Dawud nije u prethodnu cifru uračunao 600 mursel-predaja i neke predaje koje se više puta ponavljaju u njegovoj zbirci. Njegov “Sunen” se ubraja među šest najpoznatijih hadiskih zbirki, nazvanih “el-Kutubu-s-sitte”. U njemu autor, uglavnom, navodi hadise koji tretiraju šerijatsko-pravna pitanja, što nije slučaj sa ostalim hadiskim zbirkama nazvanih “Sunen”. Većina hadiskih stručnjaka ovaj “Sunen” preferiraju u odnosu na druge “Sunene” i svrstavaju ga odmah nakon “Sahiha” Imama Buharija i Imama Muslima. Inače, njegov “Sunen” sadrži 35 kitaba/knjiga i 1.871 bab/poglavlje.Nakon završetka ove zbirke Ebu Dawud je daje čuvenom Ahmedu b. Hanbelu na jednu vrstu recenzije, koji je, nakon detaljnog analiziranja, izuzetno pohvaljuje i smatra izvanredno vrijednom. Ebu Dawud radeći na ovoj zbirci dugo vremena, izdvajajući hadise u njoj iz mnoštva hadisa koje je zabilježio ili zapamtio, primjećuje:“Četiri su hadisa čovjeku dovoljna za njegovu vjeru:1. - “Djela se vrednuju prema namjerama”. 2. - “U dobra islamska djela jednog čovjeka spada da se kloni onoga što ga se ne tiče”. 3. - “Vjernik neće dostići stepen pravog vjernika sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi”. 4. - “Halal je jasan i haram je jasan a između njih stoje sumnjive stvari...”


Karakteristike “Sunena”

Brojne su specifičnosti koje karakteriziraju ovo vrijedno djelo. Navešćemo, u najkraćim crtama, one najvažnije:1.- Imam Ebu Dawud uvrštava u ovu svoju zbirku vjerodostojne predaje ili predaje koje su slične njima.2.- Ukoliko navede hadis koji ima poprilično slab lanac prenosilaca, on to obavezno naglasi i pojasni.3.- On navodi slabu predaju samo onda kada za određeno pitanje ili tematiku ne nađe jaču predaju, obzirom da on, kako navodi Ibn Mende, i slabu predaju preferira u opdnosu na mišljenja ljudi.4.- Tekstu hadisa koji tretira fikhska pitanja daleko više obraća pažnju nego senedu/lancu prenosilaca. Primjećujući to, el-Hattabi, kaže: “On je u ovoj zbirci sakupio one hadise koji su temelji znanja i šerijatsko-pravnih propisa. Nije poznato da ga je u tome iko pretekao, niti je, nakon njega, neko tako nešto uradio!” Imam Newewi, sagledavajući njegovo pretežiranje fikskih pitanja kroz hadise, rekao je: “Čovjeku koji se zanima za fikhska pitanja neophodan je Sunen Ebu Dawuda. Većinu hadisa koji tretiraju fikhska pitanja koja su potrebna islamskom pravniku ovdje će ih s lahkoćom pronaći!” 5.- Ni u jednom poglavlju ove svoje zbirke ne spominje mnogo hadisa. Izabire samo one neophodne na temelju kojih se može pronaći argument za dotični ššerijatsko-pravni propis.6.- Ne ponavlja hadise u istom poglavlju, izuzev ako donosi hadis sa daleko dužim tekstom ili ukoliko taj hadis sadrži bitne promjene u odnosu na već spomenuti.7.- Isuviše duge hadise pokušava skratiti, tako što navodi najbitniji dio vezan za argumentiranje nekog šerijatsko-pravnog pitanja.8.- Ako nije spomneo prilikom citiranja hadisa neki nedostatak ili slabost koju u sebi sadrži, onda ga, ocjenjujući ga, upotrebljava termin “salih”. Ibnu-s-Salah, Newewi i dr. smatraju da je taj termin sličan Tirmizijinom terminu “hasen”/dobar, a drugi istraživači smatraju da taj njegov termin “salih” ima općenitije značenje i da označava i vjerodostojnu/sahih i dobru/hasen-predaju. 9.- On u svom “Sunenu” ne navodi mišljenja ashaba i tabi’ina kojima jača neko šerijatsko-pravno pitanje, već to čini sa hadisima, navodeći i upoređujući i tako jača neki fikhski propis.10.-U ovoj zbirci naveo je dosta mursel-predaja. To je, ustvari, predaja u čijem senedu nije spomenuto ime ashaba, već tabi’in izravno prenosi od Poslanika (s.a.w.s.). Ebu Hanife i Malik su mursel koristili kao argumente u dokazivanju šerijatsko-pravnih pitanja. Očito je, da je i Imam Ebu Dawud bio identičnog stava.11.-Jedan od uvjeta koje je on uvažavao u uvrštavanju hadisa jeste da nije htio prihvatati predaje onih prenosilaca za koje se utvrdilo da njihove predaje odbacuju hadiski kritičari.

Komentari “Sunena”

Brojni su komentari na ovaj “Sunen”, kao što su, uostalom, brojni komentari i na sve ostale poznate hadiske zbirke. Navešćemo neke:1.- “Me’alimu-s-sunen” od Imama El-Hattabija (umro 388.god. po H.),2.- “El-Addu-l-mewdud” od Hafiza El-Munzirija (656.god.),3.- Komentar Kutbuddina El-Jemenija Eš-Šafi’ija (752.god.),4.- Komentar od El-Belkinija (805.god.),


5.- Komentar od El-Ajnija (855.god.),6.- “Mirkatu-s-su’ud” od Imama Sujutija (911.god.),7.- “Fethu-l-wedud” od Es-Sindija (1138.god.),8.- “Awnu-l-ma’bud” od Azimabadija Ed-Dijanewija,9.- “Gajetu-l-maksud” od Azimabadija,10.-”Bezlu-l-medžhud” od Halila Ahmeda Es-Seharenfurija (1346.god.),i11.-”El-Menhelu-l-azbi-l-mewrud” od Mahmuda Es-Subkija.

Skraćene verzije “Sunena”

Poznate skraćene verzije ove poznate zbirke su:1.- “El-Mudžteba” od Hafiza El-Munzirija (umro 656.god.),2.- “El-Muhtesaru” od Muhammeda b. Hasana El-Belhija (VII st.),3.- “Tehzibu Sunen Ebi Dawud” od Ibn Kajjima El-Džewzijje (751.god.)

Mjesto Ebu Dawuda i njegovog “Sunena” među učenjacima

Ebu Dawud i njegov “Sunen” zauzimaju veoma visok položaj među islamskim učenjacima. Brojni autori su se veoma pohvalno izrazili o ovom velikanu hadiske misli. Njegova zaokupljenost dvjema islamskim znanostima - hadisom i fikhom - koje je on kroz ovu svoju zbirku jasno artikulirao, donijela mu je glas, kako ističe Ibn Hibban, velikog imama u vjeri, hadisu i šerijatskom pravu i čovjeka koji će postati prepoznatljiv po velikom pamćenju, preciznosti i utemeljenosti u šerijatskim disciplinama. Njegovu utemeljenost u fikhskim disciplinama najbolje je ilustrirao Imam El-Gazali kada je rekao: “Za mudžtehida je dovoljno iz oblasti hadisa poznavanje Sunena Ebu Dawuda!” Imam El-Hattabi kaže: “U hadiskoj znanosti ništa nije nepisano kao njegov Sunen. On je ljepše klasificiran i sa više fikhske koristi od Sahiha Buharije i Muslima!” Slično tome razmišlja i Ebu Isma’il el-Herewi kada kaže: “Sunen Ebu Dawuda je, po mom mišljenju, korisniji od Sahiha Buharije i Muslima, zato što se njima mogu koristiti samo stručnjaci, a koristi Sunena su dostupni svakom čovjeku!” Muhammed b. Mahled kaže: “Od momenta kada je Ebu Dawud napisao svoju zbirku hadisa i pročitao je ljudima, ona je muhaddisima postala kao Mushaf koji su slijedili i nisu mu oponirali, a uz to su mu priznali izuzetnu memoriju i vođstvo u njegovom vremenu!” Hafiz Ibn Mende ga uvrštava među četvericu najzaslužnijih za razvrstavanje hadisa i čišćenje istih od podvala i laži, rekavši: “Četverica ljudi su jasno razdvojili autentične od loših i ispravne od pogrešnih predaja. To su: Buhari, Muslim, Ebu Dawud i Nesai!” Ebu Abdullah el-Hakim, poznati hadiski stručnjak i hafiz u hadisu, kaže: “Ebu Dawud je, bez sumnje, predvodnik hadiskih stručnjaka u svom vremenu!” Hafiz Musa b. Harun, zadivljen njegovom učenošću i bogobojaznošću, ističe: “Ebu Dawud je na dunjaluku stvoren za hadis a na Ahiretu za džennet!” Na drugom mjestu ovaj isti učenjak kaže: “Nisam sreo vrednijeg čovjeka od Ebu Dawuda!” Njegovu preciznost, utemeljenost i znalačku dominaciju hadiskim znanostima, najbolje su izrazili Ebu Bekr Es-Sagani i Ibrahim El-Harbi, kada su primjetili: “Ebu Dawudu je hadis bio savitljiv (dostupan), kao što se Dawudu a.s. savijalo željezo!” Koliko je Ebu Dawud bio respektiran u svoje vrijeme najbolje će nam potvrditi primjer Sehl b. Abdullaha Et-Tusterija, koji je, fasciniran njegovim poznavanjem


hadisa, rekao: “Pokaži mi svoj jezik kojim izgovaraš hadise Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) da ga poljubim!” Vrijedniost njegovog “Sunena” u očima islamskih učenjaka najbolje će nam izraziti Ibnu-l-A’rabi riječima: “Kada čovjek ne bi posjedovao ništa - izuzev Mushafa i Ebu Dawudovog “Sunena” - ne bi mu trebalo ništa više u pravcu sticanja znanja!” Hafiz Ez-Zehebi kaže: “Imam Ebu Dawud je, uz svoje vođstvo u hadisu i hadiskim znanostima, bio i jedan od najvećih šerijatskih pravnika/fakiha što jasno potvrđuje ova njegova zbirka. Bio je jedan od darovitih drugova Imama Ahmeda, sa kojim se dugo družio i pitao ga o najtananijim pitanjima šerijatskog prava. Inače je pripadao pravcu selefija u slijeđenju Sunneta!”

Ibadet i pobožnost Ebu Dawuda

Analizirajući njegovu biografiju nalazimo i primjere njegovog duhovnog angažmana i posebne pobožnosti. Tako Ibn Kesir navodi da je bio na najvećem stupnju pobožnosti i ibadeta i da je umnogome ličio na Ahmeda b. Hanbela. Muhammed b. Sa’d Ez-Zuhri kaže: “Ebu Dawud je bio vrlo vrijedan i izuzetno pobožan!” Ebu Hatim Er-Razi, istaknuti hafiz i kritičar hadisa, kaže: “Bio je pouzdan i pravi autoritet u hadisu. Nisam vidio čovjeka sa većom skrušenošću od njega!” Zbog njegove duhovne suptilnosti i čežnje za duhovnim vrednotama, mnogi su učenjaci skloni da kažu, kao što je rekao Amr b. Ali el-Bahili, da je: “Ebu Dawud bio takav čovjek kome je Allah uslišavao dove!!!”

Smrt

Svi se autori slažu da je ovaj velikan hadiske misli umro u mjesecu šewwalu 275.god. po Hidžri, odnosno 889.god. po Isa a.s. rođenju. Umro je u 73. god. života u Basri u kojoj je i proveo najveći dio svoga vijeka. Ukopan je uz kabur čuvenog Sufjana Es-Sewrija.


EBU HANIFE


Ebu Hanife bio je islamski genije. Superiorna inteligencija, suptilna pobožnost i poslovična strpljivost svrstavaju ga u najveće umove koje je iznjedrila islamska povijest. Ljubav prema znanju, napose rješavanju šerijatsko-pravnih enigmi, učiniće ga nezaobilaznim izvorom u islamskim naučnim krugovima i s pravom će biti prozvan El-Imamu-l-a'zam/najveći imam. Ebu Hanifin doprinos hadiskoj znanosti bio je veoma značajan. Međutim, u islamskoj literaturi nalazimo na kontradiktorne stavove kada je u pitanju njegov doprinos ovoj značajnoj islamskoj disciplini. Zato ćemo u ovom radu, uz podatke o njegovoj biografiji, jasno potctrati i njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti.Puno ime mu je Nu'man b. Sabit b. Zuta b. Mah et-Tejmi el-Kufi. Izuzetno je postao poznat po nadimku Ebu Hanife. Takođe je prozvan El-Imamu-l-A'zam/najveći imam, ili kako ga El-Kettani naziva Imamu-l-eimme/Imam imama, Hafiz Ez-Zehebi nazvao ga je Fekihu-l-milleti/Pravnik vjere, a šejh El-Kasimi Fekihu-l-ummeti/Pravnik ummeta.

Rođenje i porijeklo

Ebu Hanife rođen je 80. god. po Hidžri. To je, naime, godina rođenja koju spominju gotovo svi autori koji su pisali o ovom islamskom geniju. Doduše, u nekim djelima se kao moguća navode 61. god. po Hidžri, 63. god. a u nekim, opet, 70. god. po Hidžri. Međutim, gotovo svi preferiraju 80. god. kao godinu njegovog rođenja. Rođen je u Kufi, u današnjem Iraku. Bio je perzijskog porijekla. Historičari navode da je Ebu Hanifin djed prihvatio islam. Njegov unuk Isma'il tvrdi da je Ebu Hanifin otac Sabit otišao Aliji, r.a, dok je još bio dijete, pa je, tom prilikom, Alija, r.a, molio Allaha, dž.š, za bereket njemu i njegovom potomstvu. Pa se nada Isma'il da se dova Alije, r.a, uslišala! Inače, postoje različita mišljenja o porijeklu Ebu Hanifinog oca Sabita. Neki smatraju da je porijeklom iz Nesaa, odakle je Imam En-Nesai, drugi iz Tirmiza, odakle je imam Et-Tirmizi, a treći tvrde da je iz Enbara.

Obrazovanje i učitelji

Ebu Hanife živi u veoma bremenitom vremenu, punom političkih i drugih nesuglasica. Živio je u vremenu halife Abdul-Melika, kada je u Iraku namjesnik bio Hadždžadž b. Jusuf, poznat po represijama. Međutim, dolaskom pravednog vladara Omera b. Abdulaziza situacija se uveliko mijenja, pa se takvom promjenom uveliko otvaraju vrata svestranijem obrazovanju ovog nadarenog mladića. Kufa, mjesto u kome je rođen ovaj velikan postala je u vrijeme Ebu Hanife jedan od najvećih i najpoznatijih islamskih naučnih centara. Ako se zna da je grad utemeljen tek 17. god. po Hidžri onda se, doista, zadivljujuće doima da je grad za samo stotinjak godina postojanja postao jedan od najjačih islamskih centara toga vremena. Kako i ne bi kada se bilježi da je samo u ovom gradu stanovalo i boravilo oko 1.500 ashaba. Čak su dvadeset četverica učesnika Bedra posjetila Kufu a neki su je uzeli za mjesto stanovanja. Za vrijeme hilafeta Alije, r.a, ovaj grad postao je


prijestonica islamske države. Bilježi se da u Kufi praktično nije bilo ni jednog muhaddisa od koga Ebu Hanife nije bilježio hadis. Među njegove učitelje, samo iz oblasti hadisa koje je slušao u rodnoj Kufi, Ebu-l-Mehasin eš-Šafi'i, spominje devedeset tri. Spomenimo samo neke: Eš-Ša'bi, Amr b. Murre, Mensur b. Ma'mer, El-A'meš, Alkame i dr. Samo Eš-Ša'bi, koji je i prvi probudio Ebu Hanifin interes za izučavanje hadiskih disciplina, sreo je pet stotina ashaba, a od velikog broja njih prenosi i hadise. Katade, jedan od Ebu Hanifinih učitelja, bio je jedan od dvojice najpoznatijih učenika čuvenog ashaba Enesa b. Malika, r.a. Učitelj od koga je Ebu Hanife najviše naučio u rodnoj Kufi i čovjek koji je najviše utjecao na ovog velikana islamske misli bio je, nesumnjivo, Hammad b. Ebi Sulejman, o kojem se Ebu Hanife, u mnogim prigodama, na najljepši način izražavao i za njega dove upućivao! Nakon što je slušao predavanja u Kufi, a potom u Basri, Ebu Hanife, u namjeri da upotpuni svoj znanstveni opus, odlazi u Mekku i Medinu i tamo nalazi brojne učitelje u hadisu i fikhu i sluša njihova predavanja. Veliki broj priznatih hadiskih autoriteta osnovali su kružoke iz navedenih oblasti u Mekki i Medini, koji su postali svojevrsne škole hadisa i hadiskih znanosti. Najveća i najuglednija škola takve vrste u Mekki bila je škola Ata' b. Ebi Rebaha, čovjeka koji je sreo oko dvije stotine ashaba. Čak su i sami ashabi priznali njegovu učenost. Tako je Abdullah b. Omer, r.a, poznati i učeni ashab, imao običaj kazati: 'Zašto ljudi dolaze meni kada je tu Ata' b. Ebi Rebah'?! Slično je izrekao i Abdullah b. Abbas, r.a, kako bilježe drugi izvori. Od ostalih muhaddisa u Mekki Ebu Hanife sluša predavanja Ikrime, koji je bio učenik Abdullaha b. Abbasa, r.a. Hafiz Ez-Zehebi tvrdi da je Ata' bio učitelj od koga se Ebu Hanife najviše okoristio. U Medini Ebu Hanife uči od dvojice istaknutih tabi'ina Sulejmana i Salima. Sulejman je bio sluga Mejmune, r.a, časne supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s, a Salim je bio sin Abdullaha, a unuk Omera b. el-Hattaba, r.a. Od njih Ebu Hanife prenosi brojne hadise.Nakon početnih saznanja i vezanosti za ova dva sveta mjesta i brojne učitelje koje je u njima sreo, Ebu Hanife će često koristiti odlaske na hadž kao metodu susreta sa svojim učiteljima, kako bi se što više družio s njima, učio od njih i razmjenjivao mišljenja. Zna se, kako navode brojni autori, da je Ebu Hanife 55 puta obavio hadž! Nije, onda, ni čudo što je sreo toliki broj učitelja i od njih crpio znanje! Neki navode da je broj njegovih učitelja dosezao cifru od 4.000!!! Spomenimo neke od brojnih učitelja: Meharib b. Desar, Semmak b. Harb ez-Zuheli, čovjek koji je sreo 80 ashaba i od koga prenose svi autori poznatih šest zbirki hadisa/El-Kutubi-s-sitte, Seleme b. Kuhajl, Ali b. el-Akmer, Se'id b. Mesruk, Atijje b. Sa'd el-Kufi, Musa b. ebi Aiša iz Kufe; Ebu Sufjan Sa'di, Abdulkerim b. Umejje, Katade, Šeddad b. Abdurrahman i dr. iz Basre; Amr b. Dinar, Ismai'il b.Abdulmelik, Haris b. Abdurrahman i dr. iz Mekke; Nafi' mevla Abdullah b. Omer, Jahja b. Se'id, Hišam b. Urve, Abdurrahman b. Hurmuz El-A'redž, Muhammed El-Munkedir, Abdullah b. Omer b. Hafs, Šejban b. Abdullah b. Dinar i dr. iz Medine; Mekhul iz Šama; Ata' b. Ebi Muslim iz Horasana; Rebi'a iz Rejja i brojni drugi. Samo Ebu-l-Mehasin eš-Šafi'i spominje 319 učitelja od kojih je Ebu Hanife učio! Najduže se zadržao, kako tvrde brojni autori, uz Hammada b. Ebi Sulejmana, velikog pravnika Kufe, pred kojim je redovno slušao predavanja punih 18 godina! Ebu Hanife zadržao se nekoliko godina u Hidžazu, na kraju vladavine Umejevića i početka vladavine Abbasovića, raspravljajući sa najvećim autoritetima iz druge generacije muslimana – tabi'inima. On je, kao i svaki drugi musliman, izuzetno volio i respektirao časnu porodicu


Muhammeda, s.a.v.s, pa je, otuda, sa velikim zadovoljstvom slušao predavanja i razmjenjivao mišljenja sa imamima iz ove časne porodice. Tako je Ebu Hanife jedno vrijeme slušao predavanja imama Muhammeda Bakira, unuka Husejna, r.a, i njegovog brata imama Zejda, uz koga je proveo pune dvije godine slušajući predavanja u Hidžazu, nakon čega je izjavio: 'Nisam vidio većeg fakiha, ni znanijeg, ni bržeg u odgovoru, niti argumentovanijeg u nastupu od Imama Zejda b.Alija b. Husejna b. Alija b. Ebi Taliba'! Uz njih je Ebu Hanife slušao Abdullaha b. Hasana b. Hasana b. Alija b. Ebi Taliba i imama Dža'fera b. Muhammeda es-Sadika, sina Muhammeda Bakira, koji je umro 148. god. po Hidžri, dakle, samo dvije godine prije Ebu Hanife. Mnogi autori tvrde da Abdullah nije bio na stepenu njegovog učitelja, već da je Ebu Hanife s njim razmjenjivao mišljenja i da su se međusobno dopunjavali u fikhskim i hadiskim pitanjima. U svakom slučaju, Ebu Hanife je, družeći se sa imamima iz časne porodice Allahovog Poslanika, s.a.v.s, dosta naučio, saznao i prihvatio. Uz to, saosjećao je u njihovim patnjama uzrokovanih ponašanjem tadašnjih vladara.Ako, dakle, analiziramo njegovo angažirano putovanje u potrazi za znanjem, u Basru – deset puta, u Medinu – više desetina puta, zatim njegov boravak u Mekki od šest godina, kako navodi dr. Mustafa es-Siba'i, i to u periodu od 130 do 136. god. po Hidžri, onda se s pravom, može konstatovati da je ovaj velikan, doista, imao priliku apsorbirati ogromno znanje iz hadisa, fikha i dr. islamskih disciplina od poznatih autoriteta toga vremena!

Ebu Hanifin kružok i njegovi učenici

Ebu Hanife, iz poštovanja prema svome uvaženom profesoru Hammad b. Ebi Sulejmanu, sve do njegove smrti nije organizirao zasebna predavanja niti je predvodio naučne kružoke prepoznatljive za to vrijeme. To je učinio 120. god., nakon smrti svoga profesora, dakle, kada je Ebu Hanife napunio 40 godina života. Inače, u velikoj kufskoj džamiji bilo je više organiziranih kružoka iz raznih islamskih disciplina. Tako su čuveni El-A'meš Sulejman b. Mihran (umro 148.god. po H.), Mis'ar b. Kidam, zvani El-Mushaf, zbog svoje izuzetne memorije (umro 152.god.), Sufjan Es-Sevri (umro 161.god.), Šu'be b. Ajjaš el-Ezdi (umro 193. god.), Asim b. Ebi-n-Nudžud i dr. imali redovne kružoke i predavanja iz tefsira, hadisa, fikha, kiraeta, arapskog jezika i dr. disciplina. Međutim, Ebu Hanifina predavanja u toj džamiji su bila daleko najposjećenija. Ona su, naime, odisala posebnom atmosferom, u kojoj su, uz izlaganje ovog imama, posebno dolazile do izražaja sklonosti i kvaliteti samih učenika, kroz pitanja, sugestije, prijedloge i rasprave. Svako predavanje i obrađivanje neke tematske cjeline bilo je svojevrsna naučna rasprava!Imam Ebu Hanife nikada nije donosio gotovo rješenje niti konačak zaključak dok nije kolsultirao sve članove kružoka, koji su, iako mladi, bili izuzetno inteligentni i nadareni. U njegovom kružoku raspravljalo je, uz ostale, 40 eksperata iz različitih islamskih disciplina. Nakon konsultacija sa svakim članom Ebu Hanife bi naložio jednom od svojih učenika, to bi obično bio Ebu Jusuf, da zapiše rješenje do kojeg se došlo timskim radom.Njegov kružok u velikoj kufskoj džamiji bio je, bez sumnje, svojevrsna akademija islamskih znanosti, ili, da tako kažemo, institut za islamska istraživanja, u kojem je Ebu Hanifa samo inicirao rasprave i upućivao na pitanja koja će se razmatrati!


Budući da je u toj svojevrsnoj akademiji islamskih znanosti bilo vrsnih predstavnika iz svih islamskih disciplina, onda ne treba čuditi što su ta šerijatsko-pravna pitanja bila tako kvalitetno rješavana!Hatib El-Bagdadi prenosi sa senedom od Ibn Kerame, koji kaže da su jednom prilikom sjedili kod Veki'a b. El-Džerraha, velikog islamskog učenjaka, kada je jedan od prisutnih konstatirao da je u nekom pitanju Ebu Hanife pogriješio! Veki' je, tada, primijetio: 'Kako je mogao pogriješiti Ebu Hanife u čijem su prisustvu bili Ebu Jusuf, Zufer i Muhammed sa svojom analogijom i idžtihadom; Jahja b. Zekerijja b. Ebi Zaide, Hafs b. Gijas, Hibban, Mendel b. Ali, sa svojim pamćenjem hadisa i ogromnom stručnošću i preciznošću u ovoj disciplini; Kasim b. Ma'n sa izuzetnim poznavanjem arapskog i drugih jezika, Davud b. Nusajr et-Tai i Fudajl b. Ijad sa svojim zuhdom i duhovnom prefinjenošću?! U čije, kružoku budu navedeni znalci, on ne može praviti greške, a ako ih i napravi – oni će ga ispraviti'!!! Imam Et-Tahavi bilježi predaju od Esed b. Furata, velikog islamskog učenjaka i mudžahida (svoj plemeniti život položio je prilikom fetha Sicilije), koji ističe: 'Ebu Hanife imao je 40 učenika – učenjaka koji su bilježili njegove knjige. Među prvu desetoricu spadaju: Ebu Jusuf, Zufer, Davud Et-Tai, Esed b. Amr, Jusuf b. Halid es-Semti i Jahja b. Zekerijja b. Ebi Zaide, koji je te knjige i rasprave bilježio punih 30 godina'! Ovi primjeri na najbolji način govore o dalekovidosti ovog islamskogh genija. On je pokazao da je preteča suvremenih pedagoških metoda, kada je za rješavanje brojnih šerijatsko-pravnih normi koristio timove eksperata iz različitih oblasti, što se, tek u posljednje vrijeme, prakticira u naučnim krugovima. Otuda nije ni čudo što je Ebu Hanife bio oštro kritikovan od onih koji nisu mogli izići iz logike individualnog razmišljanja i donošenja zaključaka i preusmjeriti se na timski način rada, kako ga je demonstrirao ovaj veliki Imam!Značajno bi bilo spomenuti da je Ebu Hanifin kružok, kada bi boravio u svetim mjestima – naglasili smo da je čak 55 puta obavio hadždž, bio u Haremi-šerifu ili Revdai-mutahheri, gdje je na naučnom nivou raspravljao sa najvećim islamskim autoritetima., Pouzdano se zna da je, boraveći u Medini, raspravljao sa imamom Malikom i razmijenio mišljenja u vezi sa različitom problematikom. Ebu Hanife je ostavio ogroman broj učenika. Nije bilo ni jednog dijela islamskog svijeta, izuzev Španije, koji nije preko učenika bio zastupljen njegovim predavanjima.. Spomenimo samo neke mjesta iz kojih su dolazili njegovi učenici: Mekka, Medina, Damask, Basra, Vasit, Mosul, Alžir, Remla, Misir, Jemen, Hemedan, Rejj, Taberistan, Gruzija, Nejsabur, Nisa, Buhara, Semerkand, San'a, Tirmiz, Havarizm, Medain i dr. Od izuzetno velikog broja njegovih učenika, koji će ubrzo preplaviti islamske centre širom Hilafeta i postati nosioci islamske misli, spomenućemo samo neke: Abdullah b. el-Mubarek, Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Ensari, Zufer b. Huzejl, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, Veki' b. El-Džerrah el-Kufi, Abdullah b. Jezid el-Mukri, Abdulkerim b. Muhammed el-Džurdžani, Kasim b. Ma'n, Jezid b.Harun, Ebu Ishak el-Fezari, Ebu Sa'd es-Sagani, Hafs b. Gijas, Hasan b. Zijad, Fudajl b. Ijad, Davud et-Tai, Isa b. Junus, Abdurrezzak, Haridže b. Mus'ab, Mus'ab b. el-Mikdam, Hammad sin Ebu Hanifin i brojni drugi. Značajno je spomenuti da je Ebu Hanife, budući da je raspolagao velikim bogatstvom, stipendirao svoje učenike. Prioritet nad imovinom imali su njegovi učenici, pa tek onda njegova porodica. Kako je njegov kružok sastavljen od eksperata iz svih islamskih znanosti, predstavljao neku vrstu istraživačkog centra, tako je i on sam, sa svojim materijalnim dobrima, predstavljao ministarstvo za prosvjetu ili univerzitet koji se


brine o pomoći i stipendijama za studente. Takav nesebičan odnos spram studenata je, na neki način, naslijedio od svog učitelja Hammad b. Ebi Sulejmana, a on, opet, od svog učitelja Ibrahima en-Nehaija, jednog od najpoznatijih i najučenijih tabi'ina. To saznajemo na temelju izjave njegovog najpoznatijeg učenika Ebu Jusufa, koji kaže: 'Ebu Hanife je izdržavao i mene i moju porodicu punih 20 godina!, a kada bih mu rekao: Nisam sreo nikoga darežljivijeg od tebe!, odgovarao bi: To kažeš zato što nisi upoznao moga učitelja Hammada'! Njegova izuzetna ljubav i pažnja spram svojih učenika bila je paradigmatična. Oni su ga, takođe, izuzetno voljeli i mnogo respektirali. Njegova izjava na najbolji način će nam ilustrirati ljubav i pažnju i prema učiteljima i prema učenicima. On, na jednom mjestu, kaže: 'Nisam nikada klanjao namaz, otkako je umro moj učitelj Hammad, a da nisam zamolio Allaha Plemenitog za oprost njegovih grijeha i to zajedno sa dovom Allahu Plemenitom za oprost grijeha mojim roditeljima! Takođe, nikada nisam klanjao a da nisam zatražio oprosta od Allaha Milostivog za grijehe onima od kojih sam nešto naučio i onima koje sam ja nešto naučio'!

Ebu Hanifino znanje i inteligencija ostali su paradigmatični sve do danas. To najbolje ilustriraju riječi Alije b. Asima, koji kaže: Ebu Hanifina inteligencija bi prevagnula ako bi se mjerila sa inteligencijom ostalih stanovnika Zemlje! Konstatacija Jezida b. Haruna slična je prethodnoj. On kaže: Sreo sam mnoge učenjake, ali od Ebu Hanife nisam vidio inteligentnijeg, vrednijeg i pobožnijeg! Šeddad b. Hakim veli: Nisam vidio znanijeg od Ebu Hanife! Otuda poznati islamski učenjak Abdullah b. el-Mubarek priznaje: Da me Allah nije pomogao sa Ebu Hanifom i Sufjanom es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi! Hudžr b. Abdu-l-Džebbar prenosi da je jednom prilikom Kasim b. Ma'n upitan: Želiš li biti Ebu Hanifin učenik, obzirom da nijedan naučni kružok nije jači niti korisniji od njegovog? Kasim ga je zamolio da ga odvede Ebu Hanifi. Kada se u to uvjerio, postao je njegov učenik, a kasnije je govorio: Nisam sreo nikoga poput njega! Ebu Hanife bio je islamski genije. Superiorna inteligencija, suptilna pobožnost i poslovična strpljivost svrstavaju ga u najveće umove koje je iznjedrila islamska povijest. Ljubav prema znanju, napose rješavanju šerijatsko-pravnih enigmi, učiniće ga nezaobilaznim izvorom u islamskim naučnim krugovima i s pravom će biti prozvan El-Imamu-l-a'zam/Najveći imam. Ebu Hanifin doprinos hadiskoj znanosti bio je veoma značajan. Međutim, u islamskoj literaturi nailazimo na kontradiktorne stavove kada je u pitanju njegov doprinos ovoj značajnoj islamskoj disciplini. Zato ćemo u ovom radu, uz neophodne podatke iz njegove biografije, potcrtati i njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti.Ebu Hanife živio je sedamdeset godina u pokornosti Allahu kroz učenje, poučavanje drugih, namaz, post, širokogrudost, darežljivost i brojne druge moralne vrednote koje su ga krasile za njegova plodna života. Ovom prilikom spomenućemo samo neke vrline kojima je bio obasut:Nije, onda, čudo kada je imam Malik na upit imama Šafije: Da li si sreo Ebu Hanifu?, odgovorio: Vidio sam čovjeka koji je imao tako jake argumente da, kada bi htio nekoga ubijediti da je najobičniji stub od čistoga zlata, on bi to, doista, mogao učiniti! Prethodna izreka čini nan se sasvim bliskom predaji po kojoj Ebu Hanife nikada u diskusiji i dijalogu nije bio nadmašen niti pobijeđen!Tajna njegovog poslovičnog znanja, možemo slobodno reći, krije se u činjenici koju spominje Rebi' b. Junus, koji kaže: “Ebu Hanife je jednoga dana ušao kod halife El-Mensura kod koga je već sjedio Isa b. Musa, koji se obratio halifi: Ovo je danas najveći učenjak na svijetu! Halifa ga je upitao: Nu'mane, od koga si uzimao znanje?


On je odgovorio: Uzimao sam od Omerovih, r.a, učenika a oni od njega, od Alijinih, r.a, učenika a oni od njega, od učenika Abdullaha b. Abbasa, r.a, a oni od njega, a zar je na Zemlji za vrijeme Abdullaha b. Abbasa. r.a, bilo znanijeg od njega?! Tada je halifa priznao da ga je uvjerio u utemeljenost svoga znanja! “ Koliko je Ebu Hanife bio respektiran i od strane uleme svoga vremena, najbolje ilustrira sljedeći događaj. Kada jeEbu Hanife došao na jedan naučni skup, Sufjan es-Sevri ustao je, zagrlio ga i smjestio ga ispred sebe, što su osudili Abdullah b. Idris i Ebu Bekr b. Ajjaš. Kada je skup završen, oni su iznenađeni pitali Sufjana kako je mogao on, kao predstavnik hadiske škole, ukazati takvu počast jednom predstavniku racionalne škole/Ehlu-r-re'j, koju predstavlja Ebu Hanife?! On im je odgovorio: Zašto me kritikujete zbog toga?! Ebu Hanife je čovjek sa velikim naučnim dignitetom! Ako pred njim ne bih ustao radi njegovog znanja, ustao bih, onda, radi njegovih godina! Ako ne bih ustao zato što je stariji, ustao bih radi njegovog fikha! A ako ne bih ustao ni radi njegovog fikha, onda bih ustao radi njegove pobožnosti!!! Ibn Ajjaš je, nakon toga, izjavio: Sufjan mi je ovim zatvorio usta, tako da mu na to ništa nisam imao reći! Ne čudi onda što je Ibn Ajjaš, nakon što je upoznao Ebu Hanifine kvalitete, izjavio: Ebu Hanife je najvredniji čovjek svoga vremena! Očito je da je Ebu Hanife svoj izuzetno veliki znanstveni opus ostvario metodom duge šutnje i stalnog meditiranja, kao što primjećuje Šerik en-Neha'i: Ebu Hanife je puno šutio, konstantno razmišljao i vrlo malo govorio sa ljudima! O Ebu Hanifinom znanju najbolje se izrazio Ibn Džurejdž kada je, pogođen viješću o njegovoj smrti, izjavio: Koje je znanje sa njim otišlo?!

Fikh – islamsko pravo

Ebu Hanife predstavlja, bez sumnje, jednog od najvećih islamskih pravnika koje je povijest iznjedrila. On je najstariji od četverice najpoznatijih fakiha. Svi oni učili su od njega. Nije, onda, čudo što je imam Šafija izjavio: Ljudima je neophodan Ebu Hanifin fikh! On je zajedno sa svojim učenicima, koji će kasnije i sami postati islamski autoriteti u raznim islamskim disciplinama, razmatrao i riješio 1.270.000 šerijatsko-pravnih pitanja. Abdullah b. el-Mubarek kaže: Sreo sam najpobožnijeg, najbogobojaznijeg, najznanijeg i u fikhu najjačeg čovjeka: najpobožniji čovjek je Abdulaziz b. Ebi Davud, najbogobojazniji je Fudajl b. Ijad, najznaniji je Sufjan es-Sevri, a u šerijatskom pravu najjači je Ebu Hanife! U toj oblasti nisam sreo sličnog njemu! Jednom prilikom Abdullah b. el-Mubarek bio je upitan: Ko je veći islamski pravnik fakih (Malik ili Ebu Hanife)? Odgovorio je: Ebu Hanife! Mulejh b. Veki'a kaže da je čuo svoga oca kako ističe: Nisam sreo većeg fakiha od Ebu Hanife. Takođe, nisam sreo nikoga da ljepše klanja od njega! Sličnu konstataciju bilježi i Harun b. Se'id od Imama Šafije: Nisam našao nikog jačeg u fikhu od Ebu Hanife! Nadr b. Šumjel primjećuje: Ljudi su spavali u fikhu, dok ih nije probudio Ebu Hanife! Ibn Kesir navodi izuzetne pohvale na račun ovog genija, koje su izgovorila ta dvojica islamskih velikana: Sufjan es-Sevri i Abdullaha b. el-Mubarek. Oni tvrde: Ebu Hanife bio je najveći pravnik na Zemlji u svoje vrijeme! Hafs b. Gijas interesantno zaključuje: Ebu Hanifin fikh tanahniji je i prefinjeniji od poezije! Njemu mahanu samo neznalica može naći! Jahja b. Se'id el-Kattan, poznati hadiski ekspert, izjavljuje: Ne možemo Allahu lagati! Ništa ljepše nismo čuli od Ebu Hanifinog mišljenja i promišljanja. Najveći dio


njegovog promišljanja mi smo usvojili! Mu'ammer kaže: Ne poznajem čovjeka da ljepše obrazlaže fikh, da ga bolje poznaje i da se bolje snalazi u analogiji od Ebu Hanife! Mišljenje slično prethodno iskazanim imao je i Ibn Ebi Dža'fer er-Razi, koji je rekao: Nisam sreo većeg fakiha, niti pobožnijeg čovjeka od Ebu Hanife! Poznati islamski pravnik Mis'ar b. Kidam, priznaje: Samo sam dvojici ljudi u Kufi zavidio: Ebu Hanifi zbog njegovog fikha i Hasanu b. Salihu zbog njegovog zuhda/odricanja od ovoga svijeta! Sufjan b. Ujejne, poznati islamski učenjak, kaže: Dvije stvari prevazilaze okvire i granice Kufe, osvjetljavajući svjetske horizonte. To su: Hamzin kiraet i Ebu Hanifin fikh! Hasan b. Ali veli: Čuo sam kada je jedan čovjek upitao Jezid b. Haruna: Halide, ko je najveći fakih kojeg si sreo? Odgovorio je: Ebu Hanife! Ibn Mubarek zaključuje: Ako iko ima pravo da kaže svoje mišljenje, onda najveće pravo na to ima Ebu Hanife! Muhammed b. Bišr kaže: Bio sam kod Sufjana es-Sevrija koji me je upitao: Odakle dolaziš? Odgovorio sam: Dolazim od Ebu Hanife! On mi reče: Došao si od najvećeg fakiha na Zemlji!

Pobožnost

Ebu Hanifina pobožnost i bogobojaznost ispunila je brojne stranice u islamskoj literaturi. Po tome je bio prepoznatljiv u svom vremenu. Abdullah b. el-Mubarek kaže: Kada sam stigao u Kufu, pitao sam za najpobožnijeg čovjeka, pa su mi odgovorili da je to Ebu Hanife! Identična predaja bilježi se i od Hasana b. Muhammeda el-Lejsija. Islamski učenjaci sa krajnjim respektom govore o toj njegovoj pobožnosti, koja se danju manifestirala kroz namaz, post znanje, saznavanje, predavanja i dr, a noću kroz dobrovoljni namaz, dove popraćene skrušenošću i plačom, učenje Kur’ana i duboko razmišljanje o kur’anskim ajetima i brojnim fikhskim pitanjima i neriješenim enigmama. Otuda je njegovo lice svijetlilo nurom imana, kao što primjećuje veliki islamski učenjak Jahja b. Se'id el-Kattan, koji veli: Sjedili smo sa Ebu Hanifom i slušali ga. Kada bih uputio pogled ka Ebu Hanifi, na njegovom licu vidio sam, tako mi Allaha, da se boji Allaha! Iščitavajući islamsku literaturu istraživač će primijetiti da se brojne izreke islamskih učenjaka o vrlinama ovog velikana graniče sa gotovo nemogućim. U početku sam mislio da se radi o mezhebskoj pristrasnosti. Međutim, kada se konsultiraju djela najvećih islamskih učenjaka koji ne pripadaju hanefijskom mezhebu, kao što su Hatib el-Bagdadi, Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer el-Askalani, sve hafizi u hadisu, dolazi se do zaključka da je Ebu Hanife, doista, bio osoba izuzetnih vrlina i kvaliteta, koje uvažavaju i ističu i pripadnici drugih mezheba!O ovom segmentu njegovog života, za ovu priliku, izdvojićemo samo nekoliko rečenica koje će biti sasvim dovoljne da onima koji ga uvažavaju potvrde lijepo mišljenje o njemu, a skepticima da rasprši sumnje koje su vremenom, iz neznanja ili zavisti, nataložene!Sufjan b. Ujejne kaže: Allah se smilovao Ebu Hanifi. Puno je klanjao. Na drugom mjestu, veli: U naše doba u Mekku nije ušla osoba sa više namaza od Ebu Hanife! Jahja b. Ejjub ez-Zahid kaže: Ebu Hanife uopće noću nije spavao! Zbog njegovog dugog, mirnog i skrušenog stajanja u namazu, prozvan je, kako bilježi Ebu Asim en-Nebil, stubom/veted.


Hafs b. Abdurrahman veli: Ebu Hanife je oživljavao noć tako što bi proučio kompletan Kur'an na jednom rekjatu! To je radio punih trideset godina! Ovu konstataciju u sličnoj verziji prenosi i Zafir b. Sulejman. Esed b. Omer ističe: Ebu Hanife klanjao je sabah-namaz sa jacijskim abdestom četrdeset godina! Gotovo svaku noć bi proučio cijeli Kur'an na jednom rekjatu! Toliko bi plakao noću da bi ga susjedi sažaljevali! Bilježi se da je proučio kompletan Kur'an sedam hiljada puta na mjestu gdje će umrijeti! Hafiz Ibn Kesir navodi da to nije učinio sedam hiljada već sedamdeset hiljada puta!!! Ebu-l-Džuvejrija konstatira: Družio sam se sa Hammadom b. Ebi Sulejmanom, Muharib b. Desarom, Alkamom b. Mersadom, Avn b. Abdullahom i Ebu Hanifom. Nisam primijetio da iko od njih ljepše provodi noć u ibadetu od Ebu Hanife! Družio sam se sa njim mjesecima i nisam primijetio da je ikada tokom noći zaspao! Uz veliku skrušenost za vrijeme namaza, što je bila prepoznatljiva karakteristika ovog velikana, Ebu Hanife je, kako navodi Ebu Jahja el-Hemmani, uljepšavao svoju odjeću, češljao bradu i namirisavao se, ukazujući time počast namazu kroz koji se manifestira direktni kontakt sa Gospodarom svjetova! Kada je ovahj velikan umro, zatraženo je od Ebu Amareta da ga okupa, što je on i učinio, a nakon gusula, u prisustvu Ebu Hanifinog sina Hammada, koji i prenosi njegove riječi, rekao sljedeće: Allah ti se smilovao i oprostio ti! Postio si trideset godina i nisi zaspao u toku noći četrdeset godina! Očito je da se se radi o Davudovom, a.s. postu, kada se jedan dan jede a drugi posti. Kada je u pitanju spavanje koje je neophodno za zdravlje i život svake osobe, treba naglasiti da se u islamu prakticira tzv. kajlula/odmor i spavanje između podne i ikindije-namaza. Očito je da je taj odmor bio sasvim dovoljan Ebu Hanifi da noć provede u intenzivnom ibadetu!On je, iako to nama nemoguće izgleda, znao, kako tvrdi Jahja b. Nasr, proučiti u toku mubarek-ramazana šezdeset puta kompletan Kur'an!!! Ahmed b. Junus prenosi da je čuo Zaidu koji kaže: Klanjao sam jaciju-namaz zajedno sa Ebu Hanifom u njegovoj džamiji. Želio sam, nakon namaza, ostati sa njim kako bih ga upitao za neka šerijatsko-pravna rješenja. Kada su se ljudi razišli, on je počeo klanjati nafilu-namaz i kada je došao do ajeta: (… pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao) , čekao sam dok završi namaz. Međutim, on je ponavljao ovaj ajet sve dok mujezin nije zaučio ezan za sabah-namaz. Jezid b. Kumejt tvrdi da se Ebu Hanife izuzetno puno sjećao svoga Gospodara. Bojazan od Allaha bila je njegova prepoznatljiva crta. Tako je, jednom prilikom, tvrdi on, jaciju-namaz predvodio Ali b. Husejn, mujezin, koji je na jednom rekjatu učio suru Ez-Zilzal. Za njim je klanjao Ebu Hanife. Nakon namaza, narod se razišao a Ebu Hanife je sjedio na mjestu gdje je klanjao namaz razmišljajući, duboko dišući i uzdišući! Izišao sam polahko iz džamije da me ne primijeti i da ga ne ometam, ostavivši svjetiljku/lampu u kojoj je preostalo još samo malo gasa. Kada sam došao na sabah-namaz, svjetiljka se bila ugasila a Ebu Hanife, stojeći u mraku obraćao se Allahu Milostivom: O Ti koji nagrađuješ i za najmanji atom dobra i koji kažnjavaš i za najmanji atom zla, spasi Nu'mana, Svoga roba, od vatre i onoga što njoj približava i uvedi ga u prostranstvo Svoje milosti! Kasim b. Me'in veli: Ebu Hanife je čitavu noć, klanjajući noćni-namaz, ponavljao ajet: (Međutim, Smak svijeta im je rok, a Smak svijeta je užasniji i gorči,) plačući i skrušeno moleći! Mali broj osoba, kako navode islamski izvori, imao je čast i sreću proučiti cijeli Kur'an u unutrašnjosti Kjabe. Među počašćenima bio je i Ebu Hanife. Haridže b. Mus'ab kaže: Četverica imama proučili su kompletan Kur'an u Kjabi. To su: Osman


b. Affan, Temim ed-Dari, Se'id b. Džubejr i Ebu Hanife! Kada bi se našao u Mekki, najveći dio svog vremena provodio je uz Kjabu, a posebno u tavafu. Tako Ebu Muti' bilježi: Kada sam bio u Mekki, kad god sam u toku noći prišao Kjabi, zatekao sam Ebu Hanifu i Sufjana es-Sevrija kako tavaf čine! ZuhdEbu Hanife je brojnim primjerima pokazao da je više težio ahiretu nego dunjaluku i time jasno potvrdio da je na najbolji način definirao i jedan i drugi svijet. Nije, onda, čudno što je s lahkoćom odbijao dunjalučke funkcije i položaje. Naime, ni po koju cijenu nije ih htio prihvatati, shvatajući njihovu zavodljivost i iskušenje pred kojim se može podleći i izgubiti vječnost. Otuda je Ebu Hanife odbio biti kadija Kufe, a kasnije,na nagovor halife El-Mensura i vrhovni kadija u Bagdadu, zbog čega je bio bičevan i zatvoren. Većina historičara slaže se da je umro u zatvoru, upravo zbog toga što je odbio primiti ponuđeni položaj bagadskog kadije. Dajući prednost ahiretu nad dunjalukom odbio je tu čast i funkciju, jer je sudstvo blisko vladarima, a sudije će biti proživljavane u društvu vladara. No,on je želio ostati u skupini uleme, koja će biti proživljavana u društvu vjerovjesnika. Ebu Hanife biće, kako primjećuje dr. Mustafa eš-Šek'a, u pročelju takve skupine!!! Er-Rebi' b. Asim kaže: Jezid b. Omer b. Hubejre tražio je od mene da mu dovedem Ebu Hanifu kako bi ga postavio nadzornikom nad Bejtu-l-malom/državnom blagajnom, što je on odbio i za to dobio dvadeset udaraca bičem! Imam El-Gazali, citirajući ovaj primjer, napominje: Pogledaj kako je bježao od položaja, pa i po cijenu kažnjavanja! Izabrao je dunjalučku kaznu u odnosu na ahiretsku! Jednom prilikom Eu Hanife spomenut je u prisustvu čuvenog Abdullaha b. el-Mubareka, koji je, tada kazao: Vi spominjete čovjeka kome je ponuđen dunjaluk sa svim svojim ljepotama, pa ga je on ostavio! Ebu Hanife je, čuvajući se dunjalučkog zavođenja, čak odbijao primati i hedije! Halifa El-Mensur mu je jedanput poslao hediju u iznosu od 10.000 dirhema i jednu mladu djevojku/džariju, što je Ebu Hanife odbio. S jedne strane, plašeći se da to ne bi utjecalo na njegove fetve i šerijatsko-pravna rješenja, a s druge strane, smatrao je da je novac vladara došao na haram način. Ebu Hanife je, kao malo ko u njegovo vrijeme, bio poznat po tome što se čuvao sumnjivog novca i nesigurne zarade. Jednom prilikom Ebu Hanife je, na doista mudar i dosjetljiv način, riješio spor između halife El-Mensura i njegove supruge.Ona mu je zato poslala bogatu hediju, koju je on vratio uz komentar: Poselamite suprugu halife El-Mensura i recite da sam ja to riješio u ime Allaha Uzvišenog, braneći svoju vjeru. Nisam to činio da bih se nekome približio ili udvorio!!! U savjetima svome učeniku Ebu Jusufu on približavanje vlastima uspoređuje sa vatrom i savjetuje mu: ...Ophodi se sa njima kao s vatrom: koristi se, ako već moraš, onoliko koliko ti je neophodno, a onda se udalji!

Druge Ebu Hanifine vrline

Nemoguće je navesti sve vrline ovog velikana, onako kako ih bilježe islamski izvori. Ne zna se koja je,od vrlina koje mu se pripisuju, bila blistavija: da li njegova učenost, oštroumnost, memorija, pobožnost, darežljivost, blagost ili duhovna suptilnost. Da bismo znali vrednovati Ebu Hanifin karakter i visokomoralne kvalitete dovoljno je navesti jednu njegovu, danas inače veoma rijetku osobinu, izbjegavanje ogovaranja. Po toj osobini, između ostalog, bio je poznat veliki imam.Jednom prilikom obratio mu se neki čovjek, govoreći: Čuo sam da ljudi iza vaših leđa govore o vama veoma ružne stvari, međutim, ja nikada nisam čuo da ste vi o nekome, iza njegovih leđa, bilo šta ružno rekli! Odgovorio je samo: To je Allahova


milost, koju On podari onome koga voli! Nije ogovarao čak ni svoje neprijatelje. Hatib el-Bagdadi navodi predaju u kojoj spominje da se Abdullah b. el-Mubarek obratio Sufjanu es-Sevriju: Ebu Abdullahu, koliko je Ebu Hanife daleko od ogovaranja! Nikada ga nisam čuo da ogovara čak ni neprijatelja!!! Sufjan mu je odgovorio: Tako mi Allaha, on je toliko pametan da tim činom nije htio uništiti svoja dobra djela! Zadovoljimo se, ovom prilikom, spominjenjem samo nekih karakteristika ovog vrsnog islamskog znalca!

Brojne optužbe i sumnje iznesene su na račun ovog islamskog genija, počev od optužbi da je veoma slabo poznavao hadis do toga da je preferirao analogiju u odnosu na hadis!!! Ovaj tekst je pokušaj da se odgovori koliko su navedene optužbe utemeljene i tačne i o čemu se, zapravo, radi!

Malo je u islamskoj prošlosti umova koji su imali briljantnu memoriju, izrazitu inteligenciju i prefinjenu duhovnost kao što je bio slučaj sa imamom Ebu Hanifom. Uz to, vrlo malo je ljudi na koje je upućeno toliko strelica mržnje i zavisti, kao u slučaju ovog velikana! Odgovor na pitanje šta je do toga dovelo, teško je naći. Ovim tekstom, a na temelju relevantne islamske literature i oslanjanjem na najveće umove hadiske znanosti, pokušaće se odgonetnuti zašto je uspostavljen takav odnos spram ovog velikana i ima li, doista, utemeljenja u optužbama koje su upućene na njegovu adresu?!Optužbe na račun Ebu HanifeIntencija ovog teksta nije braniti Ebu Hanifu, nego istinu! U brojnim optužbama krije se mnoštvo nelogičnosti koje će i čitaoci nedvojbeno primijetiti. Spomenućemo neke:Ebu Hanifu optužuju da uopće nije ušao u Medinu!!! Hatib el-Bagdadi citira Muhammeda b. Meslemeta koji prenosi predaju u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao da Dedždžal i kuga neće ući u Medinu!, a da je Ebu Hanife jedan od Dedždžala, pa, prema tome, nije ušao u Medinu! Zna se, međutim, na temelju brojnih islamskih djela, da je Ebu Hanife 55 puta obavio hadž i da je, tom prilikom, nebrojeno puta boravio u Medini i sa imamom Malikom raspravljao u Poslanikovoj (s.a.v.s.) džamiji o raznim šerijatskopravnim pitanjima! Tako Ibn Ebi Seleme kaže: Vidio sam Ebu Hanifu i Malika u Poslanikovoj, s.a.v.s, džamiji kako, nakon jacije-namaza, raspravljaju o nekim šerijatskopravnim pitanjima! Imam Kevseri zaključuje da je jedan od dedždžala upravo onaj koji govori o ovom velikanu sa takvim neznanjem, mržnjom i glupošću! Hatib el-Bagdadi citira imama Malika, kome se pripisuje da je rekao: Nije rođena u islamu osoba štetnija za muslimane od Ebu Hanife! Smatra da je Malik mislio na analogiju i logiku koju je koristio Ebu Hanife. Međutim, kako bi to mogao reći imam Malik kada se tom metodom i on to koristio?! Upotreba racija, analogije i logike nije zabranjena. Naprotiv! Zar ijedna ideologija više podstiče na upotrebu tih Allahovih blagodati od islama! Štetnom se smatra samo ako nije utemeljena na Kur'anu i sunnetu. Kako je to mogao rećii Malik, koga je Lejs b. Sa'd vidio oznojenog i primijetio: Vidim te oznojenog? On je odgovorio: Oznojio me je Ebu Hanife. On je, doista, fakih! Zar bi to rekao imam Malik koji je preuzeo i složio se sa Ebu Hanifom u 60.000 fikhskih pitanja, kako bilježi Imam Et-Tahavi sa senedom od Abdulaziza Ed-Deraverdija.? To bilježi i Mes'ud b. Šejbe! Zar bi to rekao imam Malik koji se okoristio spisima i znanjem koji su preko njegovih učenika stigli od Ebu Hanife, kako


bilježi Ebu-l-Abbas b. Ebi-l-Avvam, i onaj koji je od Ebu Hanife puno naučio kada bi on, posjećujući Poslanikovu, s.a.v.s, džamiju, raspravljao do dugo u noć, kako navodi El-Havarizmi i dr. Ako analiziramo sened koji navodi Hatib, citirajući Malikovu predaju, ustvrdićemo sljedeće: U senedu se nalazi Abdullah b. Dža'fer, koji prenosi predaje koje uopće nije čuo. Zatim, Hasan b. es-Sabah, kojeg je Nesai ocijenjeo kao slabog prenosioca, pa Ishak b. Ibrahim el-Hanini, koga Ibnu-l-Dževzi ubraja među slabe a imam Buhari smatra da se njegove predaje moraju provjeriti! Hatib navodi i drugu predaju u kojoj, navodno, imam Malik kaže: Ebu Hanifino zavođenje štetnije je za ovaj ummet od Iblisovog!!! U lancu prenosilaca ove predaje pojavljuju se Ibn Zurejk, Ibn Sulem i El-Ebbar, koji su veoma nepouzdani! Habiba b. Zurejka, Malikovog pisara, Ebu Davud je ocijenio kao najvećeg lažljivca! Hafiz Ibn Adijj kaže da su svi hadisi koje Ibn Zurejk prenosi patvoreni. Ahmed tvrdi da nije pouzdan, a Ibn Hibban kaže da pouzdanim prenosiocima potura patvorene predaje! Hatib, takođe, navodi predaju koju stavlja u usta Sufjanu b. Ujejni da je rekao: Ništa gore u islam nije ušlo od Ebu Hanifinog poturanja! Zna se, međutim, kako ističe Ebu Nu'ajm el-Asbehani, sa lancem prenosilaca od Ishaka b. Behlula, da je Sufjan b. Ujejne izjavio: Moje oči sličnog Ebu Hanifi nisu vidjele! On napominje da je Sufjan b. Ujejne vidio i Šafiju, i Ahmeda, i Malika, i Evza'ija i Sufjana es-Sewrija. Dajući Ebu Hanifi prednost nad njima, on jasno potcrtava njegove kvalitete! To, potvrđuju i riječi Ishaka b. Ebi Israila, koji navodi kako je Ebu Hanife bio spomenut u negativnom kontekstu u prisustvu Sufjana b. Ujejne, koji je odmah reagovao, rekavši: Kako ćete tako govoriti o njemu?! Ebu Hanife bio je čovjek sa najviše namaza, najvećeg povjerenja i najljepšeg častoljublja! Hafiz Ibn Abdu-l-Berr prenosi više predaja o tome kako je Sufjan b. Ujejne hvalio ovog velikana. Dokle seže mržnja i mezhebski fanatizam spram Ebu Hanife, i ne samo njega, najilustrativnije kazuje izjava koja se pripisuje Šeriku: Bolje je da svakom kvartu bude prodavnica alkohola nego da u njemu bude neki od Ebu Hanifinih pristalica! Takvih i sličnih predaja prepun je tekst o Ebu Hanifi u Tarihu Bagdadu, poznatom djelu Hatiba el-Bagdadija. Doduše, on navodi i veliki broj pohvala i izuzetno visokih ocjena o ovom geniju.Međutim, primjetno je da se Hatib el-Bagdadi uopće nije trudio, iako je bio hafiz hadisa, da provjeri spomenute navode, nego ih je navodio onako kako ih je čuo. Otuda se, s pravom, pita veliki muhaddis Muhammed Zahid b. Hasan El-Kevseri, kako je hafiz hadisa, kakav je bio Hatib, sebi dozvolio da uvrštava u svoje poznato djelo takve predaje koje u sebi sadrže slabost i apokrifnost, kao što je slučaj sa predajama koje devalviraju Ebu Hanifinu osobenost i njegove neopsorne kvalitete! Analizirajući Tarihu Bagdad Hatiba el-Bagdadija, El-Kamilu fi du'afai-r-ridžal Ibn Adijja i dr. djela i komparirajući ih sa kasnije napisanim, dolazi se do logičkog zaključka da su starija djela prepuna kontradiktornih izjava o ovom velikanu, dok se takvo šta ne može sresti u djelima hadiskih velikana i hafiza hadisa kao što su Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Es-Sujuti i drugi, koji su postavili jake filtere za mezhebske fanatike i apokrifne predaje. Otuda kod njih nema ovakvih podvala, zlobe i mržnje spram ovog Imama i njegovih istomišljenika. Ta činjenica na najbolji način pokazuje, kako navodi Hafiz ez-Zehebi, citirajući El-Hurejbija, da je veliki broj lažnih predaja nastao kao rezultat zavisti ili totalnog neznanja! Čudno je, međutim, što se i do današnjeg dana razvukla ta magla mržnje, neznanja, fanatizma i zavisti! Očito je da više pažnje treba usmjeriti na činjenice, a ne na baruštinu u kojoj je izmiješan mezhebski fanatizam, površno znanje i zlobna zavist!


Primjetno je da i danas, i pored filtera koje su poodavno postavili hadiski stručnjaci kakvi su bili Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Es-Sujuti i drugi, ima onih koje guši dim tog fanatizma!!!Koliko god su mržnja i zavist bili prepoznatljiva crta u rušenju velikih islamskih autoriteta koji ne pripadaju istom mezhebu, tako i veličanje njihovih ličnosti nije imalo granica, niti mu je bilo kraja! Primjer takve vrste slijepe fanatičnosti i nesmotrene zaslijepljenosti nalazimo u izmišljanju hadisa kako bi se svoj imam istakao i naglasila njegova vrijednost. Pogledajmo predaju Ebu Hurejrinu, r.a, predaju po kojoj je, navodno, Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: U mome ummetu pojavit će se čovjek po imenu Nu'man, čiji će nadimak biti. On će biti svjetlo moga ummeta! Hatib el-Bagdadi je taj hadis ocijenio kao mevdu'/apokrifan! Srećom pa su islamski učenjaci uspostavili veoma precizne kriterije uz pomoć kojih se tačno može ustvrditi koja predaja se može a koja ne može koristiti. Da nije tako, bilo bi mnoštvo patvorenih predaja za i protiv Ebu Hanife, kao što je slučaj i sa fanatičnim pripadnicima različitih mezheba, od čega nije imuno ni naše društvo!

Da li je Ebu Hanife, doista, malo poznavao hadis?

U nekim islamskim izvorima iznosi se optužba da je Ebu Hanife veoma malo poznavao hadis. Tako Hatib el-Bagdadi citira predaju Ebu Bekra b. Ebi Davuda u kojoj se kaže: Ukupan broj hadisa koji se prenose od Ebu Hanife je 150! U polovini od ovog broja, on je pogriješio! Ili citiranje Ali b. el-Medinija da je Ebu Hanife prenio samo 50 hadisa i u njima pogriješio! Dotle ide cinizam spram ovog velikana da mu Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi potura da ukupan broj autentičnih hadisa koje prenosi Ebu Hanife ne prelazi 17 !!! Međutim, zahvaljujući brojnim istraživačima, došlo se do otkrića da takve izjave koje devalviraju njegovo poznavanja ove važne islamske discipline nisu tačne, već su, zbog raznih mezhebskih ili drugih interesa, patvorene i izmišljene!Tako dr. Mustafa es-Siba'i tvrdi da se lažno potura imamu Šafiji da je imao negativan odnos spram Ebu Hanife. Ako bi izjavio nešto loše o njemu, kako mu se imputira, zašto bi onda tako lijepo i afirmativno rekao: Ljudima je, doista, neophodan Ebu Hanifin fikh! Analizirajući argumente za i protiv ovoga imama, može se doći do sljedećih zaključaka:1. Ebu Hanife je poznavao dosta hadisa. Međutim, obzirom na njegovu izuzetno veliku strogost u prihvatanju predaja i njegovih veoma zahtjevnih i preciznih kriterija za primanje hadisa, mali broj hadisa prenosio je drugima i koristio je samo predaje koje su, dosita, bile provjerene i sigurne!2. On nije mogao izbjeći upotrebu hadisa pri rješavanju 1.270.000 šerijatskopravnih rješenja.3. Za razliku od brojnih muhaddisa, Ebu Hanife koristi se i mursel-predajama u donošenju šerijatskopravnih rješenja!4. Koristeći se kur’anskim ajetima i brojnim hadisima Ebu Hanife je donosio svoje zaključke. On je, kao malo ko, koristio blagodati intelektualnih sposobnosti koje mu je Allah podario. To i jeste, uostalom, vrlina pametnih! Allah je ljudima i podario pamet da se njom koriste. Otuda je imam Malik, govoreći o Ebu Hanifinom logičkom zaključivanju i superiornosti prilikom diskutiranja,rekao: Da je htio ubijediti onoga s kim raspravlja da je obični stup od zlata, mogao je to učiniti! 5.- Normalno je bilo očekivati zavist od onih učenjaka toga vremena, koji su u mnogim elementima bili ispod ovog velikana i koji su, očito je, osjetili njegovu superiornost u odnosu na njih. Ne čudi onda Ebu Hanifina konstatacija pri


spominjanju jednog velikog učenjaka iz njegovog vremena: Ibn Ebi Lejla je činio i dozvolio da mi se čine takve stvari, koje ja ne bih dozvolio da se čine životinji! 6. Do kontraverznih stavova, kada je u pitanju ovaj imam, dolazilo je zbog neznanja ili zavisti. Najilustrativniji primjer za to je El-Evza'i. Naime, on je, pod utjecajem neprovjerenih vijesti o Ebu Hanifi, donosio sasvim negativne zaključke o njemu, iako se nikada s njim nije sreo. Jednom prilikom upitao je čuvenog Abdullaha b. el-Mubareka, Ebu Hanifinog učenika: Ko je čovjek iz Kufe, zvani Ebu Hanife, koji uvodi novotarije/bid'ate? Abdullah b. el-Mubarek mu nije direktno odgovorio, već mu je navodio precizna i utemeljena šerijatskopravna rješenja, našto ga je on upitao: Ko je autor tako savršenih fetvi? Odgovorio je: To je učenjak koga sam sreo u Iraku! El-Evza'i mu je tada rekao: On je izvrstan učenjak! Idi i druži se s njim što više! Tada mu je Ibn el-Mubarek priznao: To je Ebu Hanife! Nakon izvjesnog vremena u Mekki su se sreli El-Evza'i i Ebu Hanife i raspravljali o pitanjima koja je spominjao Ibn el-Mubarek, nakon čega je El-Evza'i priznao Ibn el-Mubareku: Ogovarao sam čovjeka obilnog znanja i izuzetne inteligencije. Molim Allaha da mi oprosti! Bio sam u očitoj zabludi! Obavezno slijedi tog čovjeka, jer je ovo u što sam se uvjerio kod njega, suprotno onome što sam čuo! 7. Imam Ebu Hanife zadobio je titulu mudžtehida od onih koji se slažu sa njegovim promišljanjem, ali i onih koji imaju drugačije stavove. Poznato je da je jedan od uvjeta za ispravnost idžtihada da se mudžtehid služi hadisima ahkama/hadisima koji tretiraju propise, a njih ima na hiljade! Kako je, dakle, moguće da se jedan od stupova idžtihada baš kod ovog imama ne uvaži?!8. Ko temeljito analizira Ebu Hanifin mezheb ustvrdiće da se ogroman broj njegovih šerijatskopravnih zaključaka temelji na autentičnim hadisima. Ako se osvrnemo na Murteda ez-Zubejrijevo djelo El-Iqdu-l-dževahiri-l-menife, fi edilleti Ebi Hanife, u kojem je autor sakupio hadise iz Ebu Hanifinih musneda koji se slažu sa predajama šest najpoznatijih hadiskih zbirki/El-Kutubu-s-sitte, uočićemo da je taj broj, doista, veliki i da je neozbiljno i neutemeljeno tvrditi kako se Ebu Hanife služio samo sa 17, 50 ili 150 hadisa i da je, čak i u tako malom broju griješio i nije ih utemeljeno prenosio! 9. Ebu Hanife je slušao hadis i druge znanosti od 4.000 šejhova! Da je od svakog učitelja zapamtio samo po jedan hadis, bilo bi to 4.000 hadisa! Otuda se sasvim racionalnom doima izjava Jahja b. Nasra koji kaže: Ušao sam u Ebu Hanifinu kuću koja je bila prepuna spisa/papira! Upitao sam ga: Šta je ovo? Odgovorio je: Ovo su hadisi! Ja prenosim samo manji dio onih od kojih se ima koristi! 10. Razlika između Ebu Hanife i drugih muhaddisa je u tome što on nije pisao hadise i pravio hadiske zbirke, kao što su činili Malik i Ahmed, nego je taj posao prepustio svojim učenicima. Tako se navodi da su njegovi učenici, slušajući ga, sačinili značajan broj musneda.

Najpoznatije hadiske zbirke nastale na taj način su:- Kitabu-l-asar, Ebu Jusufa,- Kitabu-l-asari-lmerfu'a, Muhammeda b. Hasana eš-Šejbanija,- Kitabu-l-asari-l-merfu'ati we-l-mewkufe, istog sakupljača,- Musned, Hasana b. Zijada el-Lu'lu'ija,- Musned, Hammada, Ebu Hanifinog sina.Ostali poznati autori koji su bilježili njegove musnede bili su: El-Vehbi, El-Harisi El-Buhari, Ibnu-l-Muzaffer, Muhammed b. Dža'fer el-Adl, Ebu Nu'ajm El-Asbehani, Ebu Bekr Muhammed b. Abdu-l-Baki el-Ensari, Ibn Ibi-l-Avvam El-Sa'di, Ibn Husrev el-Belhi, Ebu-l-Muejjid Muhammed b. Mahmud El-Havarizmi i Ibn Ukde.Uz spomenutih 17 navedenih Ebu Hanifinih musneda, spominju se još tri,


Darekutnijev, te Ibn Šahinov i Hatib el-Bagdadijev, što čini ukupno 2o Ebu Hanifinih musneda. Ebu-l-Muejjid el-Havarizmi (umro 665. god. po Hidžri) u svojoj obimnoj knjizi, koja sadrži 800 stranica i zove se Džami'u-l-mesanid, a koju je klasificirao shodno fikhskim pitanjima, izostavivši iz nje senede kojji se ponavljaju, kaže: Čuo sam u Šamu neke neznalice kako umanjuju i devalviraju vrijednost Ebu Hanife, pripisujući mu vrlo slabo poznavanje hadisa, smatrajući da nema svoj musned kao što ima imam Šafija, ili muwetta', kakav je sačinio imam Malik. To me je iniciralo da prikupim 15 Ebu Hanifinih musneda koje su sakupili istaknuti hadiski stručnjaci! Poznati šamski muhaddis Šemsuddin b. Tulun u djelu El-Fehrestu-l-evsatu i poznati misirski hafiz hadisa, Muhammed b. Jusuf es-Salihani, u svojoj knjizi Ukudu-l-džiman ističu da su slušali i bilježili hadise koje prenosi Ebu Hanife. Tako Es-Salihani kaže: Ebu Hanife je bio jedan od velikih hafiza hadisa i da nije bilo njegove izuzetne zainteresiranosti za hadis ne bi bio u mogućnosti da riješi brojna šerijatskopravna pitanja! Značajno je napomenuti da Ebu Hanifin musned, koji je sakupio Ibn Ukde, kako navodi Bedr el-Ajni u djelu Et-Tarihu-l-kebiru obuhvata više od 1.000 hadisa, u kojima se Ebu Hanife pojavljuje kao ravija! Imam Sujuti tvrdi da je Ibn Ukde bio pouzdani i veliki hafiz hadisa i da ga samo fanatici i suviše pristrasne osobe smatraju slabim! Treba spomenuti i to da Ebu Hanifin učenik Zufer, u svom djelu El-Asar, spominje veliki broj hadisa koje izravno bilježi od Ebu Hanife! Mislim da navedeni podaci sasvim dovoljno kazuju o o tome koliko je ovaj velikan uistinu poznavao hadis i hadiske predaje. Dvadeset Ebu Hanifinih musneda najbolja su potvrda za to! Pada, dakle, u vodu Ibn Haldunova optužba da je posredstvom ovog imama došlo samo 17 autentičnih predaja.Analizirajući takve optužbe, dr. Mustafa Es-Siba'i, smatra da je Ibn Haldun došao do ovakvog zaključka na temelju Malikovog Muvetta'a, koji prenosi Muhammed, Ebu Hanifin učenik, koji je ovom djelu pridodao i 13 hadisa koje prenosi Ebu Hanife i 4 hadisa koje od Ebu Hanife prenosi Ebu Jusuf, najpoznatiji Ebu Hanifin učenik, što skupa iznosi 17 predaja! Brojni autori su u ove i slične greške pali zahvaljujući pretpostavci da se u Kufi veoma slabo poznavao hadis, budući da to nije bio centar hadisa i muhaddisa. Međutim, očito je da se zaboravlja da je Kufa, upravo u Ebu Hanifino vrijeme, bila veliki islamski naučni centar, kao i to da je Ebu Hanife puno putovao i u druge naučne centre toga vremena i da je, na taj način, saznao za znatan broj hadiskih predaja!S druge strane, utemeljenjem Kufe, 17. god. po Hidžri, ovaj grad postat će stjecište poznatih ashaba. Zna se da je Omer, r.a, poslao u Kufu Abdullaha b. Mes'uda, r.a, koji je bio poznati poznavalac velikog broja predaja koje su navedene u brojnim hadiskim zbirkama. Inače, on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi 848 hadisa. Uz to, zna se da je Ibn Mes'ud, r.a, ubrajan među najučenije ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s! Kada se još spomene da je ovaj veliki ashab umro u Kufi, 32. god. po Hidžri, onda to uveliko dopunjuje sliku o mogućnosti njegovog djelovanja u tom mjestu i ostavljanja jačeg utjecaja i velikog traga na učenjake koji su tu kasnije živjeli!Ali b. Ebi Talib, r.a, bio je fasciniran uspjehom Abdullaha b. Mes'uda, r.a, rekavši za Kufu: Ovo mjesto je napunjeno znanjem/hadisom i fikhom! Tako će u Kufi od njega i njegovih učenika stasati 4.000 stručnjaka raznih profila koji će biti svjetiljke tog mjesta! Dolaskom Alije, r.a, u Kufu još više se rasplamsao žar za izučavanjem raznih islamskih disciplina. Kada se u obzir uzme i činjenica da se u Kufi nastanilo


1.500 ashaba, onda više nema mjesta skepsi u vezi s tim da li je taj grad bio centar hadisa i drugih islamskih disciplina!

Da li je Ebu Hanife preferirao analogiju u odnosu na hadis?

Najbolji odgovor na to pitanje pronaći ćemo u predaji koju sa senedom od Ebu Jusufa bilježi Ibn Ebi-l-Avvam, u kojoj se navodi da je pri rješavanju svakog šerijatskopravnog pitanja Ebu Hanife tražio od pripadnika svog naučnog kružoka da iznesu sve hadise koji tretiraju to pitanje, pa bi, tek onda, nakon navođenja tih predaja, donosili konačne zaključke! Ibn Abdu-l-Berr navodi Ebu Hanifinu predaju u kojoj on jasno potcrtava svoj stav u vezi s tim pitanjuem,gdje govori o neutemeljenosti optužbe koja se navodi u nekim izvorima. Ebu Hanife kaže: Allah prokleo onoga ko oponira Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, s kojim nas je Allah počastio i spasio nas! Zna se da je koristio, kako je i sam izjavljivao, analogiju i svoje mišljenje samo u krajnjoj nuždi, kada za to nije imao provjerenih i sigurnih predaja! Čak Ibn Kajjim el-Dževzijje tvrdi da pripadnici hanefijskog mezheba smatraju da je i slab hadis preči od analogije i njihovog mišljenja! Kako je, onda, došlo do optužbe da je Ebu Hanife preferirao svoje mišljenje u odnosu na hadis?!Kao odgovor na to može se reći:1. Da su pogledi i kriteriji, kada je u pitanju autentičnost ili slabost prenosilaca hadisa, različiti. Ebu Hanife bolje je poznavao svoje šejhove od kritičara hadisa koji su živjeli i djelovali u vremenima nakon njega.2.- Mudžtehid, katkada, drugačije gleda na hadis od hadiskih stručnjaka. Tako El-Lejs b. Sa'd ubraja 70 hadisa koje je Malik u svom Muvettau spomenuo, a ne oslanja se na njih u rješavanju šerijatskopravnih pitanja! To pitanje najbolje pojašnjava Ebu Hanife kada kaže: Primjer onoga koji traži hadis, a nije dobar fakih, je primjer farmaceuta, koji spravlja lijekove a ne zna za koje bolesti se koriste, sve dok ne dođe ljekar koji to odredi. Takođe, muhaddis ne zna pravu intenciju hadisa dok ne dođe fakih! Ibn Abdu-l-Berr bilježi predaju Ubejdullaha b. Amra koji kaže: Bio sam u društvu sa El-A'mešom, kada mu je došao jedan čovjek, postavivši mu pitanje iz šerijatskopravne oblasti na koje mu on nije mogao odgovoriti. Taj čovjek bio je Ebu Hanife! El-A'meš ga je upitao: Nu'mane, reci nam kakvo je rješenje tog pitanja? On je odgovorio, a onda ga je El-A'meš upitao: Otkuda ti to? Ebu Hanife mu odgovori: To je na temelju hadisa, koji si nam ti pričao! Tada je El-A'meš konstatirao: Mi muhaddisi smo kao famaceuti, a vi fakihi ste kao ljekari! 3. Objektivno sagledavajući vrijeme u kome je živio Ebu Hanife i njegove aktivnosti na polju hadisa, mora se priznati da, doista, neki hadisi nisu došli do njega. To ne treba da čudi ako znamo da ni svi ashabi koji su živjeli sa Poslanikom, s.a.v.s, nisu znali sve hadise,niti su ih sve od njega prenosili. U nekim predjelima islamske države prenošen je i prakticiran određeni hadis, a u drugima nije, zavisno od ashaba koji prenosi dotični hadis. Nema nijednog ashaba koji je memorirao i prenosio sve hadise od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!Tako se pouzdano zna da je bio nepoznat hadis o džizji za vatropoklonike ili hadis o kamati za Omera, r.a, sve dok ga o tome nije kasnije obavijestio Abdurrahman b. Avf, niti mu je bio poznat hadis o traženju dozvole za ulazak u kuću, dok ga sa njim nije, nakon smrti, izvijestio Ebu Musa el-Eš'ari, r.a. Takođe, on i Abdullah b. Mes'ud, r.a, nisu znali za hadis o tejemmumu, dok ih o tome nisu obavijestili Ammar, r.a, i drugi ashabi. Aiša, Abdullah b. Omer i Ebu Hurejre, r.a, iako prenose najviše hadisa


od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, nisu znali hadis o meshu, dok ih o tome, nakon Vjerovjesnikove, s.a.v.s, smrti nisu upoznali Alija i Huzejfe, r.a. Hadis o zabrani privremenog braka bio je nepoznat Abdullahu b. Abbasu, r.a, dok ga o tome nisu upoznali ostali ashabi! Takvih primjera prepuna je islamska literatura. Da li se zbog toga sumnjalo u ashabe?! Naprotiv!!! Da li su zbog toga nazvani nepoznavaocima hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s?! Naprotiv!!! Kako, onda, i po kojoj logici, optuživati Ebu Hanifu ako nije poznavao sve hadise Vjerovjesnika, s.a.v.s?!!!4.- Ebu Hanifini kriteriji pri primanju i prenošenju hadisa bili su, doista, rigorozni. Ovom prilikom spomenut ćemo samo neke:A/ Da ne oponiraju Kur'anu. Ako su predaje oponirale jasnom tekstu Kur'ana, on je takve predaje ostavljao i nije ih uopće koristio.B/ Da ne oponiraju općepoznatom sunnetu.C/ Da ne oponiraju sličnom hadisu.D/ Da ravija ne postupa suprotno hadisu koji prenosiE/ Da niko od prethodnih stručnjaka u hadisu nije kritikovao taj hadis.F/ Da hifz/memorija prenosioca hadisa bude konstantna od momenta kada je hadis čuo do momenta predaje hadisa drugomeG/ Da se predaja u odnosu na druge ne karakterizira po bilo kakvim dodacima, bilo u lancu prenosilaca ili tekstu hadisa! Obzirom da se drugi muhaddisi ili fakihi nisu složili sa svim ovim strogim kriterijima i da su bili blaži u prihvatanju i prenošenju predaja, oni su prenijeli i zabilježili veći broj hadisa, što uopće ne znači da Ebu Hanife nije poznavao te predaje! Bitno je to znati kako se ne bi padalo u greške u koje padaju oni koji to ne znaju, već bez argumenata ili sa vidljivom pristrasnošću, napadaju ovog vanrednog imama!Zanimljivo je analizirati neka šerijatskopravna rješenja do kojih je došao Ebu Hanife. Za znatan broj tih rješenja mnogi,neupućeni u široku lepezu Ebu Hanifinog poznavanja hadiskih znanosti, smatraju da ih je donosio iz svoje glave, a ne na temelju sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!Uzmimo za primjer samo dizanje ruku u namazu. Po hanefijskom mezhebu to se čini samo jedanput i to prilikom stupanja u namaz, tzv. iftitahi-tekbir. Na čemu Ebu Hanife temelji taj svoj stav: na analogiji ili na hadisu? Pogledajmo:Kada se jednom prilikom Ebu Hanife sastao sa poznatim El-Evza'ijem, on ga je upitao: Zašto vi ne dižete ruke prije odlaska na rukju i nakon dizanja sa rukjua?! Ebu Hanife mu je odgovorio: Zato što o tome nema nijedne autentične predaje od Vjerovjesnika, s.a.v.s.! El-Evza'i je odmah reagovao: Kako nema kada je meni Zuhri prenio od Salima, on od svog oca, a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, da je on dizao ruke kada je stupao u namaz, prije odlaska na rukju i prilikom vraćanja sa rukjua! Ebu Hanife mu je na to odgovorio: Meni je prenio Hammad, od Ibrahima, on od Alkame i El-Esveda,a njih dvojica od Abdullaha b. Mes'uda, r.a, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, dizao ruke samo pri stupanju u namaz i da to više nije činio do završetka namaza! El-Evza'i tada reče: Ja tebi prenosim od Zuhrija, on od Salima a on od Ibn Omera, r.a, a ti meni kažeš: Prenio mi je Hammad od Ibrahima ?! Tada mu Ebu Hanife reče: Hammad je bolji fakih od Zuhrija, Ibrahim od Salima, a Alkame nije ispod Ibn Omera, s tom razlikom što je Ibn Omer ashab! El-Esved je vrlo vrijedan i pouzdan! A Abdullah je Abdullah! (Misleći na Abdullaha b. Mes'uda, r.a.). Nakon te argumentacije El-Evza'i je ušutio! Spomenuti primjer nije iznesen da bi se oponiralo stavu onih koji smatraju da u namazu treba više puta dizati ruke! Naprotiv! To je učinjeno samo za to da skepticima učini dostupnim Ebu Hanifino poznavanje hadisa i oslanjanje na sunnet


Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako im se ne bi poturale podvale rasute po kojekakvim izvorima.

Neznanje, zavist i mržnja često su bili uzrok da se veliki doprinos islamskih učenjaka prikrije ili da se to pokušava to učiniti. Kada je u pitanju Ebu Hanife, te njegovo zanimanje, znanje i doprinos ovoj izuzetno važnoj islamskoj oblasti, to se posebno može uočiti. Sreća pa je u svakom vremenu bilo onih koji su, svojom objektivnošću i naučnom utemeljenošću, skidali veo zaborava ili oblake mržnje sa istinskih islamskih učenjaka. Ovaj tekst pokušaj je da se svijetlim zrakama činjenica rastjera magla zaborava sa ovog genija.

Ebu Hanifino zanimanje za hadis i hadiske znanosti

Još u mladosti se Ebu Hanife počeo interesovati za za hadis i hadiske znanosti. Veliki muhaddisi i hadiski kritičari spominju njegovo zanimanje za hadis i putovanje u potrazi za novim hadisima. Tako poznati hafiz hadisa Ez-Zehebi tvrdi da je Ebu Hanife pokazao izuzetnu pažnju spram hadiskih predaja i da je, u potrazi za njima, puno putovao.(1)Na drugom mjestu kaže: Ebu Hanife je, zaista, uložio dosta truda u potrazi za hadisom, a to se posebno primjećivalo nakon 100. god. po Hidžri!(2)Dakle, posebnu angažiranost u ovoj oblasti iskazao je poslije dvadesete godine života!U drugom djelu hafiz Ez-Zehebi kaže da je Ebu Hanifin najveći učitelj u hadisu bio Ata' b. Ebi Rebah, koga je Ebu Hanife slušao u Mekki!(3)Potrebno je istaći da je Ata b.Ebi Rebah el-Kureši (umro 114. ili 115.god. po H.) bio jedan od najvećih imama i fakiha među tabi'inima. Ibn Sa'd za njega kaže da je bio pouzdan u hadisu i da je izuzetno dobro poznavao tu oblast. Ibn Abbas, r.a, nakon što je bio upitan za neku fetvu, začuđeno je zapitao: Mekkelije, što se sakupljate oko mene a među vama je Ata'?! (4 )Veliki muhaddis Husejn b. Ali es-Sajmiri, učitelj Hatiba el-Bagdadija, citira Harisa b. Abdurrahmana koji je rekao: Prisustvovali smo halkama Ata'a b. Ebi Rebaha poredani jedni iza drugih. Kada bi došao Ebu Hanife, Ata' je tražio od nas da proširimo naš krug, a onda bi ga pozvao u svoju blizinu i pokazao mu mjesto u pročelju halke!(5)Iz ovog primjera jasno se da primijetiti da je Ebu Hanife bio najcjenjeniji učenik poznatog Ata'a!Imam Abdu-l-Vehhab eš-Ša'rani navodi da je Ebu Hanife saznavao hadise preko svog učitelja Ata'a, a Ata', obzirom da je bio učenik Ibn Abbasa, r.a., saznavao je hadise od njega. (6)Koliko se Ebu Hanife angažirao na prikupljanju i proučavanju hadisa najbolje svjedoči primjer Mis'ar b. Kidama, pouzdanog hafiza hadisa iz Iraka, koji, prisjećajući se, kaže: Izučavali smo hadis zajedno sa Ebu Hanifom pa nas je nadmašio! Natjecali smo se u zuhdu, pa nas je prevazišao! Rješavali smo šerijatsko-pravna pitanja, pa je on dostigao ono što već znate! (7)Kolika je bila njegova želja za saznavanjem hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s, najbolje svjedoči predaja koju sa lancem prenosilaca bilježi Ibn Abdu-l-Berr, u kojoj Ebu Hanife kaže: Kada sam 93. god. po Hidžri sa ocem otišao na hadž imao sam 16 godina. Tom prilikom sam vidio jednog starca oko kojeg su se ljudi okupili. Upitao sam oca: Ko je onaj starac? Odgovorio je: To je Abdullah b. El-Haris b. Džuz', jedan od Poslanikovih, s.a.v.s, ashaba! Upitao sam ga ponovo: Šta bi se od njega moglo iskoristiti? Rekao mi je: Hadisi koje je čuo od Vjerovjesnika, s.a.v.s.! Zamolio sam ga


da mu se približimo kako bih nešto čuo. Kada sam mu se približio, čuo sam kako navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Ko razumije vjeru, Allah će zadovoljiti njegove potrebe i opskrbiće ga odakle se ni ne nada! (8)

Ebu Hanifin odnos prema sunnetu

Ebu Hanife je, nakon Kur'ana, svoje fikhske stavove temeljio na drugom izvoru šerijatskog prava – sunnetu! Otkuda, onda, u nekim islamskim izvorima zaključci da je Ebu Hanife preferirao analogiju u odnosu na sunnet?! To pitanje zahtijeva opsežne analize koje su već sačinili brojni islamski učenjaci, među njima šejh Muhammed Ebu Zehre, dr. Mustafa Es-Siba'i, Muhammed Ebu Zehv i dr.Takva optužba bila je prisutna još za njegova života. Sam Ebu Hanife o tome kaže: Lažu, tako mi Allaha! Potvaraju nas svi oni koji kažu da preferiramo analogiju nad sunnetom! Zar je potrebno pribjegavati analogiji nakon jasnog teksta hadisa?! (9)On je pribjegavao analogiji samo kada nije imao teksta hadisa i to kada je bio u krajnjoj nuždi, kako i sam tvrdi: Mi smo se služili analogijom samo u krajnjoj nuždi i to ako nismo mogli naći nikakav dokaz u Kur'anu, sunnetu i praksi ashaba! (10) Poznata je i njegova izjava u kojoj naglašava da sve što je došlo autentičnom predajom od Vjerovjesnika, s.a.v.s, drage volje je uvažavao i u tome zuopće nije bilo razilaženja. Ono što je došlo od ashaba, izabirali su, a ono što je došlo nakon te generacije, uvažavali su ili odbacivali, jer su i oni ljudi, skloni i pogoditi i pogriješiti! (11) Tako je Ebu Hanife, na primjedbu Ebu Dža'fera el-Mensura da daje prednost svojim zaključcima nad sunnetom Allahovog poslanika, s.a.v.s, odgovarao da to nije istina, već je činjenica da on preferira Allahovu Knjigu, sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s, a zatim mišljenje Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, a onda i ostalih ashaba! Međutim, u generacijama nakon njih, kada dođe do razilaženja, tek tada je koristio analogiju, jer, kako napominje, između Allaha i Njegovih robova nema rodbinskih niti drugih veza, pa, prema tome, što su generacije nakon ashaba preče ili bliže Allahu od nas! (12) Očito je da su napadi na Ebu Hanifu nastali zbog toga što je on uvjetovao strožije kriterije u primanju i prenošenju hadisa, posebno u adaletu /pravednosti i dabtu /preciznosti i to daleko više nego što su uvjetovali ostali muhaddisi i islamski pravnici.S druge, pak, strane, Ebu Hanife je smatrao da je jači hadis koji prenosi ravija koji je muhaddis ali i fakih u isto vrijeme, nego onaj hadis koji prenosi samo muhaddis, jer je fakih osoba koja dobro poznaje vjeru i šerijatskopravne propise, pa je, otuda, smatrao da su muhaddisi kao apotekari a fakihi kao ljekari! (13) Inače, učenjaci iz Iraka postavili su stroge kriterije u prihvatanju predaja, pa su više voljeli utvrditi da neku predaju sigurno prenosi ashab ili tabi'in, nego da kažu da je došla od Vjerovjesnika, s.a.v.s, ako, doista, nisu sigurni u to! Otuda je izgledalo da Ebu Hanife ne uvažava brojne hadise i da preferira svoje mišljenje. Međutim, razlog je jedino u opreznosti da se na neutemeljenoj predaji ne donose šerijatskopravni zaključci! (14) Muhammed Ebu Zehv tvrdi da je apsolutna laž optužba na račun Ebu Hanife da je preferirao svoje mišljenje u odnosu na hadis! On tvrdi da je svoje stavove temeljio na mišljenjima ashaba, ako bi nedostajali autentični hadisi koji tretiraju određenu šerijatskopravnu oblast. čak je uvažavao i temeljio svoje stavove na mursel-predajama, dok su brojni islamski pravnici to odbacivali! (15) Inače, poznata je praksa velikih imama da svoje fikhske zaključke nisu temeljili na


nesigurnim predajama. Tako se bilježi da Imam Malik oponira na 70 mjesta sunnetu koji nije autentičan, a svoje stavove temelji na analogiji, pa, i pored toga, nije optužen da preferiara svoje mišljenje nad sunnetom! (16)

Ebu Hanifin ugled u hadiskoj znanosti

Većina učenjaka u svojim djelima potvrđuje imamet ovog genija u hadisu i hadiskoj znanosti. Tako Ebu Davud es-Sidžistani, poznati autor Sunena, jedne od šest najpoznatijih hadiskih zbirki, tvrdi: Allah se smilovao Maliku, Šafiji i Ebu Hanifi koji su bili imami u hadisu! (17) Hafiz ez-Zehebi u svom Mizanu-l-i'tidalu, u kojem je kritikovao brojne muahaddise zbog nekon nedostataka: nepreciznosti, slabosti, laži i sl., u uvodu ovog djela napominje da u njemu nije kritikovao, niti je spomenuo imena čuvenih imama, koji se stoljećima slijede zbog njihove iskrenosti, utemeljenosti i učenosti, kao što su Ebu Hanife, Šafija i Buhari, a ako ih i spomene, kako napominje, onda je to u pozitivnom kontekstu! Međutim, i pored toga, neko je u izdanju Daru-l-fikra ubacio da se na Ebu Hanifu Ez-Zehebi kritički osvrće, što oponira upravo onome što je sam Ez-Zehebi naveo u uvodu ove svoje knjige! (18)Očito je da je neko iz pristranosti i mezhebske zaslijepljenosti ubacio tekst koji uopće nije napisao hafiz Ez-Zehebi! Može se slobodno konstatirati da ta osoba iz svoje fanatičnosti i zaslijepljene mržnje nije uspjela primijetiti da je hafiz Ez-Zehebi već u uvodu ovog svog značajnog djela eksplicite napomenuo da se neće kritički osvrtati na čuvene imame kakvi su Ebu Hanife, Šafija i Buhari! (19) Iz tog postupka vidi se da mržnja očiju nema, a i kada ima oči – vida nema!!!Ebu Hanifino izuzetno poznavanje hadiske discipline El-Džerhu ve-t-ta'dilu /o povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa, jasno raspoznaje čuveni hafiz u hadisu imam El-Bejheki, koji uvažavajući njegovu ocjenu o nepovredivosti i autentičnosti Ata b. Ebi Rebaha i povredivosti i slabosti Džabira El-Džu'fija, priznaje Ebu Hanifi posebnost u ovoj hadiskoj oblasti! (20) Imam Ez-Zehebi, kada spominje Džabira b. Jezida el-Džu'fija el-Kufija, jednog od ši'ijskih muhaddisa, uz ostale, takođe uvažava Ebu Hanifinu kritiku ovog muhaddisa, za koga je Ebu Hanife ustvrdio od njega nije vidio većeg lašca. (21)Tu Ebu Hanifinu ocjenu uvažava i imam Tirmizi, iznosi je i slaže se s njim! (22)Hakim En-Nejsaburi u svom poznatom djelu Ma'rifetu ulumi-l-hadisi, u poglavlju koje tretira poznate i pouzdane imame u hadisu iz generacije tabi'ina i etba'i-t-tabi'ina, između ostalih, navodi i Ebu Hanifu, što eksplicite govori o njegovoj izuzetnoj poziciji kao imamu u hadisu, među najvećim autoritetima hadiske znanosti. (23)Ibn Tejmijje sa velikim respektom govori o Ebu Hanifi (24) nazivajući ga jednim od najpoznatijih imama, napominjući da je znaniji i veći fakih od Tahavija i sličnih!( 25) Na drugom mjestu Ibn Tejmijje spominje da su četverica velikih imama bili imami i u hadisu, i u tefsiru, i u tesavvufu i u fikhu! (26)Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, takođe, sa izuzetnim respektom, upoređuje Ebu Hanifu sa Šafijom, Ahmedom, Malikom, Ebu Jusufom, Buharijom i dr. (207)Dakle, svi navedeni velikani hadiske i, uopće, islamske znanosti, kao što su Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki, Ibn Abdu-l-Berr, Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjim i brojni drugi, složili su se da je Ebu Hanife bio jedan od poznatih imama i u hadisu, čije su mišljenje i ocjena bili izvor kasnijim generacijama za oblast povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa, u slučaju skrivenih mahana u hadisu, u ocjeni teksta hadisa i drugim segmentima ove znanosti!Veliki broj hadiskih stručnjaka, i u prošlosti i u novije vrijeme, priznaju mu


preciznost, memoriju i utemeljenost prilikom prenošenja hadisa. Tako Abdullah b. Davud el-Hurejbi zaključuje: Muslimani u svojim namazima treba da uče dove za Ebu Hanifu, zbog njegove brige, čuvanja i doprinosa sunnetu i fikhu! (28)Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje zaključuje: Učenjaci kao što su Se'id b. Musejjeb, Urve b. Zubejr, Hasan el-Basri, Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan, Malik, Šafi', Ahmed, Ibn Džerir et-Taberi i dr. danonoćno su tražili znanje i ništa drugo ih nije zaokupljalo. Oni su nekada preferirali stav jednog, a nekada drugog ashaba, onako kako su smatrali na temeljima šerijata! (29)Ibn Tejmijje, spominjući islamske učenjake koji su bili predvodnici u brojnim islamskim disciplinama, svaki put navodi i Ebu Hanifu kao jednog od nezaobilaznih islamskih autoriteta koji je bio i ostao izvor i inspiracija generacijama muslimana poslije njega!(30)Njegovo izuzetno poznavanje hadisa jasno potcrtava Imam es-Serhasi, kada kaže: Ebu Hanife bio je najveći poznavalac hadisa u svoje vrijeme! Međutim, zbog njegovog rigoroznog kriterija u pogledu preciznosti ravija i prevelike opreznosti da se slabe predaje ne pomiješaju sa autentičnim, malo je prenosio hadis! (31)Otuda, kako tvrdi imam Alauddin el-Kasani, hadisu koji je Ebu Hanife, na temelju svojih kriterija, proglasio autentičnim, niko nakon njega nije uspio naći mahanu i nedostatak! (32)Imam Šemsuddin es-Salihi eš-Šafi'i tvrdi da Ebu Hanife spada u najveće hafize hadisa! On zaključuje da je on prvi izvlačio šerijatskopravna rješenja iz hadisa, i sa čuđenjem se pita: Kako bi mogao izvući toliko zaključaka i riješiti toliko šerijatsko-pravnih pitanja da nije dužnu pažnju posvetio hadisu!? (33)Imam El-Adžluni tvrdi da je Ebu Hanife bio najveći znalac Kur'ana i sunneta, jer se, naprosto, o šerijatskopravnim rješenjima ne može ni raspravljati bez decidnog poznavanja ova dva fundamentalna izvora islama! On je u svoje djelo Igdu-l-dževheri-s-semin, koje sadrži 40 hadisa iz najpoznatijih hadiskih zbirki, uvrstio, između ostalih, i hadis iz Ebu Hanifinog Musneda, priznavši tako da ga smatra stručnjakom i u oblasti hadiskih znanosti! (34)Njegovu izuzetnu nadarenost kao kritičara hadisa u poznatoj hadiskoj disciplini povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa/*Ilmu-l-džerhi ve-t-ta'dili*, ističu hafiz Abdul-Kadir el-Kureši, Imam Tirmizi, Hafiz Bejheki, Es-Sehavi, Ibn Hibban, Ibn Adijj, Ibn Abdu-l-Berr, Ibn Hazm, Hakim en-Nejasuburi, Ez-Zehebi, Ebu Hajjan el-Endelusi, Ibn Kesir i brojni drugi. (35)Brojni muhaddisi su vremenom pokušali skinuti etiketu sa Ebu Hanife, kao nedovoljno upućenog u hadisku znanost, što mu je od strane neznalica, zavidnika i mezhebskih fanatika nalijepljena. Tako su hafizi hadisa: El-Mizzi, Ez-Zehebi, Et-Turkmani, Ebu-l-Mehasin el-Husejni eEt-Tarabulsi, Ibn Kesir, En-Nevevi, Es-Sem'ani i dr. potrošili puno vremena da dokažu da ovaj genije nije ništa manji stručnjak u hadisu, nego što je npr. bio u fikhu! (36) Svi oni slažu se da je bio izuzetno strog u prenošenju hadisa, oslanjajući se na konstataciju Jahja b. Me'ina, koji je rekao: Ebu Hanife bio je pouzdan u hadisu! On je prenosio samo onaj hadis koji je precizno zapamtio a nije prenosio one u koje nije siguran! (37)Nakon pročišćavanja brojnih tekstova koji negativno tretiraju ovog učenjaka, mali broj autora kasnijih generacija navodi optužbe na njegov račun. Jedan od rijetkih koji ga optužuju za slabost je šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani. Kada on citira hadis: Kada se pojavi zvijezda /Surejja, podigne se nesreća sa stanovnika svakog područja! (38) Taj hadis prenosi Ebu Hanifin učenik Muhammed b. Hasan, od Ebu Hanife, on od Ata' b. Ebi Rebaha, a on od Ebu Hurejre, r.a, merfu'-predajom. Inače, posredstvom Ebu Hanife ovaj hadis bilježe Es-Sekafi u El-Fevaidu, Taberani u El-Mu'džemu-l-evsatu i El-Mu'džemu-s-sagiru i Ebu Nu'ajm u Ahbaru Asbehan. (39)


Šejh El-Albani tvrdi da su sve ravije citiranog hadisa pouzdane, izuzev Ebu Hanife, koji se, uprkos utemeljenosti u fikhu, smatra slabim u pogledu pamćenja. On navodi da to smatraju Buhari, Muslim, Nesai, Ibn Adijj i drugi, pa zbog toga Ibn Hadžer u Takribu-t-tehzibu, spominjući Ebu Hanifinu biografiju ističe samo da je bio poznati fakih! (40)Međutim, Ibn Hadžer nigdje ne optužuje Ebu Hanifu za lošu memoriju, niti za neku drugu slabost u hadisu, pa se, otuda, šejh Muhammed Abdu-r-Rešid en-Nu'mani pita: Kako je muhaddis, kakav je bio šejh El-Albani, zaključiti iz Ibn Hadžerovih riječi: poznati fakih, da je slab prenosilac hadisa???!!! (41)Šejh En-Nu'mani dalje se pita: Kako ga je Jahja b. Me'in, jedan od najvećih hadiskih kritičara svih vremena, mogao nazvati pouzdanim (42) a šejh El-Albani slabim???!!!Očito je da su neki hadiski kritičari opovrgli svoju prethodnu ocjenu o nekom prenosiocu. Tako Nesai u svom djelu o slabim prenosiocima kaže: Ebu Hanife nije jak u hadisu! (43) Međutim, očito je, da je vremenom Nesai promijenio svoju ocjenu, što jasno potvrđuje hadis koji navodi u Es-Sunenu-l-kubra, a čiji sened smatra slabim zbog Asima b. Omera, jednog od prenlosilaca ovog hadisa. Iako se u ovom rivajetu spominje i Ebu Hanife, kao prenosilac ovog hadisa, Nesai ga ne uvrštava u red slabih prenosilaca, što jasno upućuje na promijenjen stav spram Ebu Hanife! (44)Otuda, šejh En-Nu'mani ne može shvatiti pretjerivanje pojedine uleme u napadima na ovog genija. (45) To, takođe, nije mogao shvatiti ni veliki hafiz hadisa Ibn Abdu-l-Berr, koji je konstatirao: Pretjerali su muhaddisi u kritici Ebu Hanife i prešli su svaku mjeru u tom pogledu! (46) Slično konstatira i Jahja b. Me'in, savremenik Ahmeda b. Hanbela, kada kaže: Doista su neki od nas pretjerali u kritici Ebu Hanife i učenjaka iz njegovog mezheba! (47)Otuda šejhu En-Nu'maniju ne preostaje ništa drugo, nego da zaključi ustima El-Hurejbija, jednog od poznatih muhaddisa, da je negativan stav spram Ebu Hanife rezultat neznanja ili zavisti!!! (48)

Ebu Hanifina smrt

Ebu Hanife umro je kao šehid,pošto je otrovan! To tvrde Ez-Zehebi i brojni drugi autori. (49)Naime, halifa El-Mensur pribojavao se Ebu Hanifinog djelovanja čak i iz zatvora, gdje ga je strpao još 146. god. po Hidžri, pa je odlučio otrovati ga, kako bi ga se riješio, 150. god. po H. (50)Postoje razilaženja u pogledu godine njegove smrti. Neki navode 150, neki 151, a neki 153. Godinu po Hidžri. Najveći broj autora slaže se da je, prema dostupnim podacima, umro 150. god. po Hidžri i da je bio napunio 70 godina života. (51) Na vijest o smrti ljudi su u grupama pristizali na njegovu dženazu. Prvu dženazu mu je klanjalo 50.000 ljudi! (52) Nakon toga, još pet puta mu je klanjana dženaza, kako tvrdi Ibn Kesir, zbog ogromne gužve i velikog broja ljudi koji su stalno pristizali. (53) čak postoje predaje da mu je dženaza klanjana narednih dvadeset dana! (54)Ebu Hanife je – Allah mu se smilovao - ukopan u Bagdau, što navode brojni autori.(55)

Bilješke:

1 Vidi: Sijeru a’lami-n-nubela’, 6/392.2 Isti izvor, 6/396.3 Duvelu-l-islam, 1/79. (Izdanje: Daru-l-me’arifi-n-nizamijje, Hajderabad, Indija, 1337.god. po H.)


4 El-Kasimi, Fadlu-l-mubin, str.253.5 En-Nu’mani, cit. djelo, str. 18.6 Vidi o tome: Eš-Ša’rani, El-Mizanu-l-kubra, str. 83 (Izdanje, Hajderabad, Indija, 1394. god. po H.)7 Ez-Zehebi, Menakibu Ebi Hanife, str. 27. (egipatsko izdanje).8 Ibn Abdu-l-Berr, Džami’u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 1/45. (Izdanje: Daru-l-kitabi-ilmijji, Bejrut, bez godine izdanja).9 Ebu Zehre, cit. djelo, str. 273.10 Isto djelo i stranica.11 Cit. djelo, str. 274.12 Isto djelo i strana. Uporedi: Eš-Ša’rani, El-mizanu-l-kubra, 1/52.13 Vidi: Ibn Abdu-l-Berr, cit. djelo, 2/131; dr. M. Es-Siba’I, cit. djelo, str. 421 i Ebu Zehre, spomenuto djelo, str. 283. 14 Vidi o tome detaljnu analizu koju je sačinio Imam Ebu Zehre u spomenutoj knjizi, str.272-303.15 Vidi šire: El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 285-286.16 Pogledaj zanimljive zaključke: El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 286.17 Ibn Abdu-l-Berr, cit. djelo, 2/163.18 Uporedi: Mizanu-l-I’tidal, 4/265.19 Uporedi ovu činjenicu u istom djelu: 1/ 2-3.20 Vidi: El-Bejheki, Delailu-n-nubuvve, 1/43-46. (Bejrutsko izdanje, 1405. god. po H.).21 Provjeri: Mizanu-l-I’tidal, 1/380.22 Tirmizi, Kitabu-l-ilel, 5/696. (Štampana zajedno sa njegovim Sunenom).23 Vidi: Ma’rifetu ulumi-l-hadisi, str. 240-249.24 Minhadžu-s-sunneti-n-nebevijje, 4/194-195.25 Ebu Dža’fer Et-Tahavi bio je hafiz hadisa i jedan od najvećih pravnika hanefijske pravne škole. Umro je 321. god. po Hidžri.26 Minhadžu-s-sunneti-n-nbebevijje, 1/172-173.27 Provjeri: I’lamu-l-muvekki’in, 1/35.28 En-Nnu’mani, Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife fi-l-hadisi, str. 32.29 Ibn Tejmijje, spomenuto djelo, 3/142. Uporedi: Prethodni izvor, str. 47-48.30 Uporedi: Minhadžu-s-sunne, 1/167-168; 1/172-173 i 1/215-216.31 Es-Serhasi, Usulu-l-fikh, 1/350. (Izdanje: Daru-l-kitabi-l-arebi, 1372. god. po H.). Uporedi, takođe: En-Nu’mani, cit. djelo, str. 57.32 El-Kasani, Beda’i-sana’i fi tertibi-š-šera’i, 2/97. (Egipatsko izdanje, 1327. god. po H.). Uporedi: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 58..33 Vidi: En-Nu’mani, cit. djelo, str. 66.34 Vidi: Ikdu-l-dževheri-s-semin, fi erbe’ine hadisen, min ehadisi sejjidi-l-murselin, str. 4-6. (egipatsko izdanje, 1322. god. po Hidžri).35 Pogledaj: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 66-67.36 Vidi o tome opširniju studiju: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 87-116.37 Vidi: cit. djelo, str. 88.38 Hadis bilježi Imam Muhammed b. Hasan u Kitabu-l-asaru, str. 159.39 El-Albani, Silsiletu-l-ehadisi-d-da’ife, 1/572.40 Vidi: cit. izvor i strana.41 Vidi, En-Nu’mani, cit. izvor, str. 119-122.42 Ibn Hadžer, Tehzibu-t-tehzib, 4/229.43 Ed-Du’afa’ ve-l-metrukin, str. 226. (Izdanje: Daru-l-kalem, Bejrut, 1985. godine).44 Provjeri: Es-Sunenu-l-kubra, poglavlje: Men veka’a ala behimetin, 4/322-323.45 Vidi, En-Nu’mani, isti izvor, str. 128.46 Džami’u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/148.


47 En-Nu’mani, str. 131-132.48 Isti izvor, str. 123.49 Uporedi: Sijeru a’lami-n-nubela’, 6/403. 50 Vidi o tome: Shibli Nu’mani, str. 56 i El-Kasimi, Fadlu-l-mubin, str. 250.51 Uporedi: Tarihu Bagdad, 13/452-453; Sijeru a’lami-n-nubela’, 6/403; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116.52 Shibli Nu’mani, str. 57.53 El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116.54 Shibli Nu’mani, str.57.55 Sijeru a’lami-n-nubela’, 6/403; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116 i Ebu Zehre, cit. djelo, str. 53.


EBU HATIM IBN HIBBAN EL-BUSTI


Ibn Hibban bio je pouzdan hafiz hadisa, veliki hadiski kritičar i izuzetan stručnjak u svim hadiskim disciplinama. Uz hadis, bio je ekspert i u medicini, astronomiji, arapskom jeziku i još nekim oblastima.Njegov Sahih sa 7.495 hadisa u vrhu je ljestvice hadiskih zbirki!

Puno ime mu je Ebu Hatim Muhammed b. Hibban b. Ahmed b. Hibban b. Mu'az b. Ma'bed b. Se'id b. Sehid b. Hedijje b. Murre b. Sa'd b. Jezid b. Murre b. Zejd b. Abdullah b. Darim b. Malik b. Hanzala b. Zejd b. Menat b. Temim b. Murr b. Udd b. Tabiha b. Iljas b. Mudar b. Nizar b. Me'add b. Adnan et-Temimi el-Busti ed-Darimi es-Sidžistani. Et-Temimi nazvan je zbog pripadnosti plemenu Temim, el-Busti po gradu Bustu, gdje je rođen a es-Sidžistani po pokrajini Sidžistanu koji se nalazi u današnjem Afganistanu.

Rođenje

Ibn Hibban je rođen u gradu Bustu, u istočnom Sidžistanu, koji je poznat po mnoštvu rijeka i prelijepih zelenih bašči. Rođen je u današnjem Afganistanu, ali se porijeklom veže za arapsko pleme Temim, tako da neki autori smatraju da se neko od njegovih predaka borio kao mudžahid sa velikim islamskim vojskovođom Muhammedom b. Kasimom es-Sekafijem, pa ga je Sidžistan fascinirao svojom ljepotom, te je odlučio ostati u tom području. Njegov rodni grad Bust pao je u ruke muslimana još daleke 43. god. po Hidžri, kada ga je oslobodio Abdurrahman b. Semure, iste godine kada je oslobodio i Kabul, današnji glavni grad Afganistana. Zanimljivo je da je u malom broju izvora spomenuta godina rođenja ovog islamskog znalca. čak i oni koji to spominju, nisu sigurni i precizni. Tako hafiz Ez-Zehebi, jedan od rijetkih koji to spominje, navodi da je rođen dvjestosedamdeset i neke godine!


Ibn Hibban puno je putovao u potrazi za hadisom. Očito je da je njegova porodica bila bogata, pa je sebi mogao priuštiti da putuje, u potrazi za znanjem, od jednog do drugog naučnog centra. Navodi se da je hadis učio pred više od 2.000 učitelja, što je, doista, impozantna brojka, koja na najbolji način upućuje na njegov entuzijazam i veliku želju u saznavanju i bilježenju hadisa.čuveni Jakut spominje 43 pokrajine koje je Ibn Hibban obišao u potrazi za znanjem, ne računajući gradove i naselja. To jasno govori da je Ibn Hibban obišao čitav poznati islamski svijet, koji je tada obuhvatao milione kvadratnih kilometara! Kada se uzme u obzir način njegovog putovanja: pješice, na konju, devi i slično, onda se može pretpostaviti koliko mu je trebalo vremena, strpljenja i samoprijegora, da to sve realizira. Ovakvi svijetli primjeri iz islamske prošlosti treba da budu najbolji podsticaj zaljubljenicima u znanje, da ne dozvole da bude bilo kakav kutak na zemljinoj površini koji im može ponuditi mudrost a da ga oni ne posjete! Ibn Hibban


i brojni drugi hadiski velikani najbolji su nam primjer u tome!U njegovim biografskim podacima ne navodi se decidno da li je njegov odlazak na izučavanje hadisa bio potaknut voljom roditelja ili rodbine, ili, pak, njegovom ličnom. Hafiz Ez-Zehebi ističe da je Ibn Hibbanovo izučavanje bilo posebno izraženo oko 300. god. po Hidžri, što znači da je tada imao preko 20 godina i, vjerovatno, je to, onda, bio njegov lični poticaj a ne nagovor bilo kojeg člana njegove porodice. Ibn Hibban, nakon Sidžistana, obilazi brojne druge islamske naučne centre, kao što su: Herat, Merv, Sendž, Sugd, Šaš, Buhara, Nesa, Nejsabur, Džurdžan, Kerdž, Asker, Mukrem, Ehvaz, Basra, Bagdad, Kufa, Mosul, Rikka, Tarsus, Homs, Damask, Bejrut, Sajda, Remla, Jerusalem, Egipat i dr.

Učitelji

Već je spomenuto da je na tom svom istraživačkom pohodu od Šaša (Taškenta), najistočnijeg, do Aleksandrije, najzapadnijeg naučnog centra gdje se mogao utemeljeno hadis izučavati, slušao preko 2.000 učitelja! U ovom radu spomenućemo samo one učitelje od kojih Ibn Hibban prenosi najviše hadisa u svojim djelima a koji su bili hafizi i imamu u hadiskim disciplinama a, uz to su, od strane hadiskih kritičara, ocijenjeni kao iskreni i pozdani! Uz ime njegovog učitelja spomenućemo i broj hadisa koje Ibn Hibban od njega prenosi:1.- Ebu Ja'la el-Mevsili, autor poznatog Musneda, 1.174 hadisa,2.- Hasan b. Sufjan en-Nesevi, autor Musneda, 815 hadisa,3.- Ebu Halifa Fadl b. Hubab el-Džumehi el-Basri, 732 hadisa,4.- Ebu-l-Abbas el-Lahmi el-Askalani, 464 hadisa,5.- Ebu Muhammed Abdullah b. Muhammed el-Ezdi, autor brojnih djela, 463 hadisa,6.- Ebu Hafs Omer b. Muhammed el-Hemedani, autor Musneda i Sahiha, 357 hadisa, 7.- Abdullah b. Muhammed el-Makdisi el-Firjabi, 313 hadisa,8.- Ebu Bekr Muhammed b. Ishak b. Huzejme, autor čuvenog Sahiha, 301 hadis, 9.- Ebu Bekr Omer b. Se'id et-Tai, 281 hadis, 10.-Ebu Ishak Imran b. Musa el-Džurdžani es-Sihtijani, autor Musneda, 232 hadisa, 11.-Muhammed b. Ishak el-Horasani en-Nejsaburi, autor Musneda, 173 hadisa,12.-Ebu Arube Husejn b. Muhammed el-Harrani el-Džezeri, autor Et-Tabekata, 167 hadisa,13.-Husejn b. Idris el-Herevi, 136 hadisa, 14.-Muhammed b. Abdurrahman es-Sami el-Herevi, 112 hadisa,15.-Ebu Dža'fer Muhammed b. Ahmed en-Nesevi er-Rejjani, 99 hadisa,16.-Ebu-l-Husejn Muhammed b. Abdullah er-Razi, 91 hadis,17.-Ebu 'Ali Husejn b. Abdullah er-Rekki, 90 hadisa,18.-Ebu Dža'fer Ahmed b. Jahja et-Tusteri, 75 hadisa,19.-Abdan Abdullah b. Ahmed el-Ehvazi, 73 hadisa,20.-Ebu Abdullah Ahmed b. Hasan el-Bagdadi, 70 hadisa, 21.-Ishak b. Ibrahim b. Isma'il el-Busti, 69 hadisa. Što se tiče ostalih učitelja, od njih Ibn Hibban prenosi od jednog do šezdeset hadisa.Osim hadiskih znanosti, Ibn Hibban je temeljito izučavao i fikh i fikhske znanosti. Toliko se upustio u tu znanost da je vrlo brzo postao jedan od najvećih šafi'ijskih pravnika u toj oblasti. Budući da je postigao zavidno znanje u toj oblasti, duži period bio je kadija u Semerkandu, Nesau i drugim gradovima. Najveći uticaj u oblasti šerijatskopravne znanosti izvršio je na njega Ibn Huzejme, od koga je i naučio izvoditi šerijatskopravne propise i zaključke.


Uz ove znanosti, Ibn Hibban je dostigao vrhunac i u arapskom jeziku, ilmu-l-kelamu, medicini i astronomiji.

Učenici

Veliki broj učenika dolazio je ovom velikanu i od njega učio. On je 337. god. u Nejsaburu izgradio hanikah za te potrebe, u kome su njegovi učenici učili hadis i gdje su čitana njegova brojna djela. Između ogromnog broja učenika koji su ga slušali i učili razne znanosti, istaknućemo samo one koji su kasnije postali izuzetni učenjaci i veliki hafizi hadisa:1.- Ebu Abdullah el-Hakim en-Nejsaburi, poznati autor El-Mustedreka,2.- Ebu Abdullah b. Mendeh el-Abdi el-Asbehani, autor Ma'rifetu-s-sahabe, Et-Tevhid, El-Kuna i drugih djela,3.- Ebu-l-Hasan Ali b. Omer ed-Darekutni, autor poznatog Sunena,4.- Ebu Ali Mensur b. Abdullah ez-Zuheli el-Herevi, hafiz hadisa, poznat po izuzetno brojnim putovanjima u potrazi za hadisom,5.- Ebu Omer Muhammed b. Ahmed en-Nukati, autor brojnih djela,6.- Ebu-l-Hasan Muhammed b. Ahmed ez-Zevzeni, poznati muhaddis, koji je od Ibn Hibbana prenosio njegov Et-Tekasim. Zanimljivo je napomenuti da je Ibn Hibban svoju biblioteku uvakufio za svoje studente. Osim toga, on je izgradio, za njihove potrebe, i školu i dom za stanovanje. U tom domu su stanovali siromašni studenti. Ova škola bila je, dakle, preteča prvoj stručnoj hadiskoj školi, koju je izgradio Nuruddin ez-Zenki i pretekla ju je za čitava dva i po stoljeća!

Djela

Ibn Hibbanov spisateljski angažman bio je izuzetno veliki. Ono što karakterizira njegov spisateljski opus, nije samo pretakanje i prenošenje predaja, već se u njegovim djelima osjeća jaka misao, racionalna suptilnost i istančano zaključivanje pri rješavanju određenih šerijatskopravnih pitanja. Koliki je Ibn Hibbanov doprinos hadiskoj znanosti najbolje će potvrditi njegov učenik Hakim en-Najsaburi, poznati hadiski učenjak, koji ističe, da toliki spisateljski opus poput Ibn Hibbanovog u domenu hadisa niko prije nije postigao! Iz široke lepeze njegovih djela, izdvajamo:1.- Es-Sahih, o kome će kasnije biti više govora.2.- Kitabu-s-sikat, u kojem je Ibn Hibban spomenuo one osobe na čije se predaje u hadiskoj znanosti može osloniti. 3.- Kitabu ma'rifeti-l-medžruhine mine-l-muhaddisine ve-d-du'afai ve-l-metrukine. Pod ovim imenom je djelo štampano, iako ga sam Ibn Hibban u uvodu svog djela Es-Sikat spominje pod nazivom Ed-Du'afau li-l-'ilel. Inače, u ovom djelu Ibn Hibban spominje prenosioce hadisa koji su imali neki nedostatak, pa su od hadiskih kritičara bili ocijenjeni kao nedovoljno pouzdani! 4.- Kitabu mešahiri ulemai-l-emsari, u kojem Ibn Hibban spominje 1.602 biografije najpoznatijih učenjaka iz Mekke, Medine, Basre, Kufe, Bagdada, Vasita, Horasana, Šama, Egipta i Jemena. Ovo djelo je klasificirao prema generacijama ashaba, zatim tabi'ina a onda etba'i-t-tabi'ina. 5.- Kitabu revdati-l-'ukalai ve nuzheti-l-fudalai, koje tretira moralne vrline, osobine i vrijednosti. Od ostalih djela koja su ostala u rukopisu, spomenućemo:6.- Kitabu-s-sahabe,


7.- Kitabu-t-tabi'in,8.- Kitabu etba'i-t-tabi'in.9.- Šu'abu-l-iman,10.- Ilelu-l-evhami ashabi-t-tevarihi,11.- Ilelu hadisi-z-Zuhri ,12.- Ilelu hadisi Malik,13.- Ilelu ma esnede Ebu Hanife,14.- Garaibu-l-ahbar,15.- Ma agrebe-l-kufijjune ani-l-basrijjine,16.- El-Džem'u bejne-l-ahbari-l-mutedadde,17.- Vasfu-l-ulumi ve enva'uha,18.- El-Faslu bejne-n-nekkale,19.- Ma inferede fihi Ehlu Mekka mine-s-sunen,20.- Ma inferede fihi Ehlu-l-Medine mine-s-sunen. Zanimljivo je napomenuti da Mahmud Ibrahim Zajd u svom uvodu na Ibn Hibbanov Kitabu-l-medžruhin spominje preko 40 njegovih djela, a naš najveći muhaddis h. Mehmed ef. Handžić navodi da je napisao stotine djela, koja su, uglavnom, vremenom propala i uništena!

Njegov Sahih

U brojnim izvorima ovo, inače njegovo najpoznatije djelo naziva se Et-Tekasimu ve-l-enva'u. Međutim, potpuni naziv ovog djela je: El-Musnedu-s-sahihu 'ale-t-tekasimi ve-l-enva'i min gajri vudžudi kat'in fi senediha ve la subuti džerhin fi nakiliha. Inače, u širim krugovima djelo je poznatije pod nazivom Sahih Ibn Hibbana.To je djelo koje u kategoriji hadiskih zbirki koje se nazivaju sahih dolazi zajedno sa Ibn Huzejminim Sahihom, kako tvrdi imam Es-Sehavi, odmah nakon Buharijinog i Muslimovog Sahiha! Neki tvrde da je ovaj Sahih, iako se ne ubraja u El-Kutubi-s-sitte/Šest napoznatijih hadiskih zbirki, autentičniji od Ibn Madžinog Sunena! Hadiski stručnjaci smatraju da su hadisi u ovome, kao i u Ibn Huzejminom Sahihu autentični. Međutim, Ibn Hadžer el-Askalani sa dozom skeptičnosti gleda na Ibn Hibbanov i Ibn Huzejmin Sahih, kada je u pitanju autentičnost, iz prostog razloga što njih dvojica, kako on smatra, nisu pravili distinkciju između hasen i sahih-predaja, pa im hasen ulaze u sahih-predaje! Međutim, kada ovo djelo kompariramo sa Hakimovim Mustedrekom, naprimjer, onda primjećujemo da islamski učenjaci preferiraju Ibn Hibbanov Sahih! To čine, između ostalih, El-Hazimi, Ibn Kesir i Sujuti. Ibn Kesir napominje da su Ibn Hibbanov i Ibn Huzejmin Sahih daleko bolji od Hakimovog Mustedreka i po tome što im je tekst/metn hadisa i lanac prenosilaca/sened autentičniji i čistiji! Inače, Ibn Hibban je, da bi uvrstio hadis u svoj Sahih, uvjetovao svakom raviji/prenosiocu da mora ispuniti pet elemenata! Ti uvjeti, kako ih on navodi u uvodu Sahiha, su sljedeći: 1.- Da je ravija bogobojazan i pokoran Allahu,2.- Da je iskren u hadisu i poznat po toj vrlini,3.- Da je u potpunosti shvatio ono što prenosi,4.- Da poznaje sva značenja (fikhska) onoga što prenosi, i 5.- Da je prenošenje oslobođeno svake vrste obmane/tedlis. Jedna od karakteristika ovog značajnog djela koje u sebi sadrži 7.495 hadisa leži u njegovoj komPliciranosti. Naime, Ibn Hibban, na sebi svojstven način, nepoznat kod ranijih hadiskih stručnjaka, klasificira hadise u ovom djelu. On to ne čini, kako su činili njegovi prethodnici, autori sahiha, sunena i drugih zbirki, na temelju musneda,


šerijatskopravnih poglavlja i sl.On ovu svoju zbirku dijeli na pet cjelina i to sljedećim redoslijedom:1.- Naredbe, koje sadrže 110 poglavlja,2.- Zabrane, koje sadrže, takođe, 110 poglavlja,3.- Predaje, koje sadrže 80 poglavlja, 4.- Dopuštene stvari, koje sadrže 50 poglavlja, i5.- Postupci Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji sadrže, takođe, 50 poglavlja. Sam autor u uvodu Sahiha navodi razloge zbog čega je redoslijed navođenja hadisa u ovom djelu postavio tako teškim i zamršenim. On naglašava da je to učinio namjerno, kako bi primorao ljude da vode što više računa o pamćenju i hifzu hadisa! Ako bi pronalazak hadisa bio jednostavan i do njih se moglo lahko doći, došlo bi, neosporno je, do zapostavljanja ove bitne komponente u hadisu tj. hifza! Budući da je pronalaženje hadisa u ovoj zbirci veoma otežano, neki hadiski stručnjaci su se potrudili da nam olakšaju taj posao. Tako je Emir Alauddin Ali b. Belban el-Farisi (umro 739. god. po Hidžri) klasificirao kompletan Ibn Hibbanov Sahih shodno fikhskim poglavljima i cjelinama i, na taj način, olakšao istraživačima pristup tom djelu. Uz Ibn Belbana el-Farisija, slična djela priredili su i hafiz Mugletaj b. Kulejdž (umro 762. god.) i Muhammed b. Abdurrahman b. Muhammed, poznatiji kao Ibn Zurejk (umro 803. god.). Hafiz Nuruddin Ali b. ebi Bekr el-Hejsemi (umro 807. god.) je u djelu Mevaridu-z-zem'an ila zevaidi Ibn Hibban izostavio sve predaje koje se nalaze u Sahihu Buharije i Muslima, a ostavio samo one predaje koje ova dva velikana ne spominju! El-Hejsemi je hadise u ovom djelu klasificirao prema fikhskim pitanjima, sa navedenim senedima, kako bi olakšao pronalaženje hadisa! Hafiz Zejnuddin el-Iraki (umro 806.god.) je u djelu Atrafu Sahih Ibn Hibban klasificirao hadise iz ovog djela shodno početnim dijelovima hadisa, u čemu ga je slijedio i Ibn Hadžer el-Askalani u svom poznatom djelu Ithafu-l-mehere, bi-l-fevaidi-l-mubtekere, min atrafi-l-ašere. Postoje i skraćene verzije ovog djela. Najpoznatiji rezime ovog Sahiha sačinio je Hafiz Siradžuddin Ebu Ali b. el-Mulekkin (umro 804. god.).

Drugi o Ibn Hibbanu

Ibn Hibban bio je briljantan islamski učenjak. Učeći pred više od 2.000 učitelja stekao je široko i zavidno znanje. Brojni autori spominju njegove neosporne kvalitete. Međutim neki iznose i velike optužbe na račun ovog velikana, koje idu dotle da ga čak proglašavaju otpadnikom od vjere! Zbog te optužbe umalo da nije i glavu izgubio, pa je, zbog toga, bio primoran da napusti Semerkand i tako sačuva živu glavu!Očito je da, u svakom vremenu, učeni ljudi imaju iskušenja iste vrste: zavist i zlobu onih koji manje znaju od njih! To jasno zaključujemo iz riječi poznatog hadiskog stručnjaka Hakima en-Nejsaburija, koji je rekao: Ibn Hibban bio je briljantan učenjak u brojnim znanostima, pa su mu zbog toga puno zavidjeli! Ibnu-s-Sem'ani i Ibn Hadžer za njega kažu da je bio imam svog vremena, a Hatib el-Bagdadi da je bio pouzdan, izuzetno pronicljiv i da je autor brojnih djela! Hakim en-Nejsaburi imao je veoma visoko mišljenje o ovom učenjaku. Brojni izvori citiraju njegove riječi o Ibn Hibbanu, u kojima kaže: Ibn Hibban bio je rezervoar znanja iz oblasti šerijatskog prava, jezika, hadisa i retorike. On je bio jedan od


najpametnijih ljudi! Imam el-Hazimi tvrdi da je Ibn Hibban utemeljeniji i većih intelektualnih mogućnosti od čuvenog Hakima en-Nejsaburija! Jakut el-Hamevi o njemu veli: Ibn Hibban je izuzetno dobro poznavao hadis, puno je putovao u potrazi za hadisom i slušao je ogroman broj učitelja. Uz to je bio izuzetno veliki znalac i teksta hadisa i njegovog seneda. Uradio je u hadiskoj znanosti ono što drugima nije pošlo za rukom! Bio je, doista, uplovio duboko u brojne znanosti! Ebu Sa'd el-Idrisi ističe da je Ibn Hibban bio jedan od velikih pravnika ove vjere, hafiz hadisa i veliki znalac u domenu medicine, astronomije i drugih znanosti! Naš Mehmed-ef. Handžić, takođe, ističe ove Ibn Hibbanove vrline, naglasivši, da on nije bio samo učenjak i hafiz hadisa, nego da je bio pravi učenjak u punom smislu te riječi. Uz hadis, primjećuje Handžić, isticao se u fikhu, znanostima arapskog jezika, medicini, astronomiji i ostalim tada poznatim znanostima!

Smrt

Ibn Hibban umro je, kako ističu svi izvori, 354. god. po Hidžri, u rodnom Bustu, u Sidžistanu. Ukopan je u blizini svoje kuće, a po nekim autorima, ukopan je u svojoj kući, koja će postati škola za njegove učenike, mjesto stanovanja siromašnim učenicima i biblioteka koju je uvakufio onima koji su žedni znanja!


EBU ZERR EL-GIFARI RADIJALLAHU ANHU"Zemlja nije nosila i nebo nije pružalo hlad iskrenijem čovjeku od Ebu Zerra." (Allahov

Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem)

U dolini Veddan koja spaja Mekku sa vanjskim svijetom smjestilo se pleme Gifar. To pleme je živjelo od onog najminimalnijeg što su mu ostavljale kurejšijske karavane koje su odlazile u trgovinu u Siriju ili se vraćale iz Sirije. Nekad je pleme bilo primorano i da napada ove karavane, ako im one nisu davale ono što bi ih zadovoljilo. Džundub ibn Džunade, poznatiji kao Ebu Zerr, je bio jedan od sinova ovog plemena, ali se on od ostalih isticao čistoćom srca, bistrim umom i dubokom pronicljivošću. Najteže mu je padalo to što njegov narod obožava kipove mimo jednog Boga - Allaha. Osuđivao je pokvarenost i zabludjelost koja je vladala među Arapima. Stalno je išćekivao pojavu novog Vjerovjesnika koji bi ljudima vratio razum i smirio im srca, te ih izveo iz tmine na svjetlo. Do Ebu Zerra, koji tada još živješe u pustinji, dopriješe vijesti o novom Vjerovjesniku koji se pojavio u Mekki. On reče svom bratu Enisu:-Idi u Mekku i raspitaj se o tom čovjeku koji tvrdi da je Vjerovjesnik i da mu dolazi Objava sa nebesa. Zapamti nešto od njegovog govora, pa ćeš mi to ispričati. Enis ode u Mekku i sastade se sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada se vrati u pustinju, Ebu Zerr radijallahu anhu ga dočeka s nestrpljenjem i zapita šta je saznao o novom Vjerovjesniku. Ovaj reče: - Allaha mi, sreo sam čovjeka koji poziva lijepom ponašanju, a govori riječi koje nisu nikakvi stihovi. A šta ljudi govore o njemu? - upita Ebu Zerr radijallahu anhu. - Govore da je vračar, mađioničar i pjesnik. - Boga mi, nisi mi moju žeđ ugasio, niti si moju potrebu zadovoljio. Nego, bi li se ti postarao za moju porodicu, a da ja odem i vidim o čemu se to radi? - Bih, ali dobro se čuvaj stanovnika Mekke - odgovori Enis. Ebu Zerr radijallahu anhu se opremi za put, ponese sa sobom malu posudu za vodu i uputi se u pravcu Mekke, kako bi se susreo sa Vjerovjesnikom i nešto više o njemu saznao. On stiže u Mekku strahujući od njenih stanovnika, jer je čuo kako su Kurejšije ljute zbog svojih idola, i kako su spremni da se osvete svakom ko bi samo pomislio da slijedi Muhammeda sallallahu alejhi ve selem. Zbog toga nikog nije htio pitati za Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, jer nije mogao znati da li bi taj upitani bio njegov sljedbenik ili neprijatelj. Kada nastupi noć on se pruži u Hramu (Kabi) da tu prenoći. Pokraj njega naiđe Ali ibn Ebi Talib radijallahu anhu, pa vidjevši da je on stranac reče mu: - Hajde kod nas, čovječe! On ode i prenoći tu noć kod Alija radijallahu anhu, a ujutro uze svoj prtljag i posudu s vodom, pa se vrati u Hram, a da jedan drugog ništa ne upitaše. Ebu Zerr radijallahu anhu provede i drugi dan, a da se ne upozna sa Vjerovjesnikom. Kada se smrknu on opet leže u Hramu, a Ali radijallahu anhu ponovo naiđe, pa mu reče: - Pa zar čovjek još nije saznao za svoje boravište? Onda ga povede sa sobom, pa on i drugu noć prenoći kod njega i opet jedan drugog ne zapita ništa. Treće noći, Ali radijallahu anhu reče svome gostu: - Hoćeš li mi reći šta te je dovelo u Mekku? Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Ako mi daš obećanje da ćeš me uputiti na ono što tražim, reći ću ti. Ali radijallahu anhu mu dade obećanje koje je tražio, pa Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Došao sam u Mekku iz dalekih krajeva iz želje da se susretnem sa novim Vjerovjesnikom i da čujem šta govori. Lice Alija radijallahu anhu se ozari srećom dok je govorio: - Bogami, on je uistinu Allahov Poslanik! - pa mu ispriča još mnogo toga o njemu. Ujutro kada ustanemo, slijedi


me kud god budem išao; ako ja primijetim nešto sumnjivo, onda ću zastati. A kada produžim, slijedi me dok god ne udeš tamo gdje ja uđem. Te noći Ebu Zerr radijallahu anhu nikako nije mogao zaspati iz žudnje da što prije vidi Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem i čuje nešto od onoga što mu se objavljuje.

A ujutro Ali radijallahu anhu krenu sa svojim gostom kući časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Zerr radijallahu anhu ga je neupadljivo slijedio dok je on išao ne osvrčuči se nikuda, sve dok ne uđoše kod Vjerovjesnika. Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Es-Selamu alejke ja Resulullah! (neka je na tebe spas i mir, o Allahov Poslaniče!) Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem odgovori: -'Ve alejke selamullahi ve rahmetuhu ve berekatuhu - (I na tebe neka je Allahov spas, milost i bereket!) Ebu Zerr radijallahu anhu bijaše prvi koji je Vjerovjesnika poselamio sa islamskim pozdravom (selamom), a onda se taj selam raširio i udomaćio. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poče pozivati u Islam i poučavati ga Kur'anu. Za kratko vrijeme on izgovori riječi istine i uđe u novu vjeru prije nego je napustio to mjesto. Tako postade četvrti ili peti musliman uopšte.

Dajmo riječ Ebu Zerru radijallahu anhu lično, neka nam on dalje ispriča šta je bilo.

- Ostao sam iza toga u Mekki sa Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem koji me je poučavao Islamu, učio me poglavlja iz Kur'ana, a onda mi reče: - Nemoj nikome u Mekki spomenuti da si prešao na Islam, jer bojim se da te ne ubiju! Ja mu rekoh: - Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša neću napustiti Mekku sve dok ne odem u mesdžid i pred svim Kurejšijama ne uzviknem riječi istine. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem na to ne reče ništa. Ja odoh u Harem, a tamo bijahu okupljene Kurejšije koji su sjedili u krugu. Stadoh u samu sredinu njih i na sav glas povikah: - O skupino Kurejšija, zaista ja svjedočim da je samo Allah Bog, a da je Muhammed Njegov Poslanik! I samo što moje riječi dopriješe do njihovih ušiju, oni se zaprepastiše i poskakaše govoreći: - Držite tog otpadnika od vjere! Onda navališe na mene i počeše me tako tući kako bi me usmrtili. Potom me zgrabi Abbas ibn Abdulmuttalib, amidža Vjerovjesnikov, pa me zaštiti od njih govoreći im: - Teško vama! Hoćete li da ubijete čovjeka iz plemena Gifar, a vaše karavane uvijek prolaze pored njih?! Oni me onda ostaviše.

Kada sam došao sebi odoh Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa vidjevši me, on upita: Zar ti nisam zabranio da obznanjuješ svoj prelazak na Islam? Ja mu rekoh: - O Vjerovjesniče, imao sam neku potrebu u duši, a sada sam je zadovoljio. On mi reče: - Idi svome narodu, i ispričaj im o svemu što si vidio i čuo. Pozivaj ih Allahu, jer možda če Allah dati da im ti budeš od koristi, a i ti bi, u tom slučaju, imao veliku nagradu. Kada čuješ da sam ja ojačao, onda mi dođi. Ja odoh i stigoh u područje svoga plemena. Srete me moj brat Enis koji me upita: - Šta si uradio? Ja mu odgovorih: - Uradio sam to što sam primio Islam i posvjedočio istinitost Vjerovjesnika. Allah dade da i njegove grudi prihvate istinu pa on reče: - Nemam ni ja ništa protiv tvoje vjere, jer i ja primam Islam i svjedočim šta i ti! Onda odosmo našoj majci, pa je pozvasmo u Islam našto ona odgovori: - Nemam ništa protiv vaše vjere, - pa i ona pređe na Islam."


Od tog dana vjernička porodica poče pozivati svoje saplemenike iz plemena Gifar u vjeru u Allaha, ne posustajući i ne gubeći nadu. Na Islam pređe veliki broj ljudi iz plemena Gifar, tako da su namaz obavljali zajednički, tj. u džematu. Jedni od njih rekoše: - Ostaćemo u našoj vjeri dok Vjerovjesnik ne preseli u Medinu, a onda cemo priznati Islam. I stvarno kada Vjerovjesnik dođe u Medinu, oni prihvatiše Islam, tako da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem govorio: "Neka Allah oprosti plemenu Gifar, i neka spasi pleme Eslem." Ebu Zerr radijallahu anhu osta u svojoj pustinji tako da prođe i Bedr, Uhud i Hendek. Onda on dođe u Medinu i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi i zatraži dozvolu za to. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem mu to dozvoli i bi zadovoljan s njegovim društvom i sretan zbog njegove službe. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bi mu stalno ukazivao počast i davao mu prednost u odnosu na druge. Nikad ga nije sreo, a da se nije s njim rukovao i toplo mu se nasmiješio. Kada se Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio u najviše društvo, Ebu Zerr radijallahu anhu ne iznade sabura za dalji boravak u svijetloj Medini nakon što je napustio njen najveći uglednik, i što je ostala bez njegovih uputa i sijela. Ebu Zerr radijallahu anhu tada otputova u Sirijsku pustinju, gdje osta za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera El-Faruka, radijallahu anhuma.

U vrijeme vladavine halife Osmana radijallahu anhu pređe u Damask, gdje vidje trku ljudi za dunjalukom i njihovo nastojanje za ovosvjetskim uživanjima. To ga veoma začudi i nikako nije mogao s tim da se pomiri. Onda ga Osman ibn Affan radijallahu anhu pozva u Medinu. Kada dođe, i tu osjeti neku tjeskobu zbog žudnje ljudi za dunjalukom, a ljudi se osjetiše pogođeni zhog njegove oštre kritike i prijetnji koje im je redom upućivao. Onda mu halifa Osman radijallahu anhu naredi da se preseli u Rebzu, jedno malo selo nedaleko od Medine. On ode tamo i tu ostade daleko od ljudi, neobračajući pažnju na ono što su ljudi imali od dunjaluka, a čvrsto se držeći onog na čemu su bili Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegova dva najbolja ashaba. Bilo je to davanje prednosti onom što je vječno - tj. Ahiretu, u odnosu na ono što je prolazno - tj. dunjaluk.

Jedanput neki čovjek dođe kod Ebu Zerra radijallahu anhu, pa poče da razgleda na sve strane ne vidjevši u kući nikakve hrane niti pokućstva. On upita: - O Ebu Zerre, gdje su vam stvari i hrana. Imamo mi drugu kuću odgovori Ebu Zerr radijallahu anhu, misleći na Ahiret - pa tamo šaljemo ono što nam je najvrjednije; čovjek shvati na šta cilja Ebu Zerr radijallahu anhu, pa reče: - Ali ipak moraš imati nešto dok si u ovoj kući! - misleći na dunjaluk. Ebu Zerr radijallahu anhu mu odgovori: - Gospodar ove kuće nas neće dugo u njoj ostaviti!

Jednom, namjesnik Sirije posla Ebu Zerru radijallahu anhu tri stotine dinara poručujući mu: - Pomogni se s ovim za svoje potrebe. On mu vrati pare govoreći: - Zar namjesnik Sirije nije našao nikog ko je za njega bjedniji od mene? A trideset druge godine po Hidžri ruka sudbine zadesi i pobožnog asketu za kojeg je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Niti je zemlja nosila, niti je nebo prekrivalo iskrenijeg čovjeka od Ebu Zerra."


HASAN KAFIJA PRUŠČAK(591-1024 / 1544-1615)

priredio: Dr. Zuhdija Adilović

U IME ALLAHA SVEMILOSNOG MILOSTIVOGSAMO OD NJEGA POMOĆ TRAŽIMO

Hvala pripada samo Allahu, Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo i od Njega tražimo utočište od zla nas samih i zla naših loših postupaka. Koga Allah uputi, njega niko u zabludu odvesti ne može, a koga On u zabludi ostavi, njega niko nije u stanju na pravi put izvesti.

Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha Jedinog, koji nema sudruga. i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, neka je Allahov blagoslov i spas njemu, njegovoj porodici i svim njegovim ashabima.Islamski ummet u savremenom dobu je bio izložen nemilosrdnom napadu idejne naravi na njegov identitet. Taj napad je ostavio mnoge negativne posljedice, kako na razum i razmišljanje muslimana, tako i na njihovo djelovanje i ponašanje. Međutim, Allah dž.š. je htio da se među muslimanima nađe određeni broj iskrenih daija koji su uspjeli da razotkriju loše namjere tog idejnog uticaja i pojasne njegovu stvarnu sliku i opasnosti koje od njega vrebaju. Isto tako, pojedini među njima su uspjeli da osvijeste mnoge muslimane i da rade na vraćanju njihovih narastajućih generacija uzvišenoj vjeri dini islamu. Rezultati tog osvješćivanja i buđenja su danas vidni u mnogim zemljama islamskog svijeta, što je slučaj, hvala Allahu dž.š. i sa našom Bosnom, naročito nakon posljednje agresije na našu zemlju.

Međutim, kako bi to buđenje muslimana bilo pravilno usmjereno i ostvarilo nade i želje islamskog ummeta, po mom mišljenju moramo imati jasan metod na kome ćemo temeljiti našu izgradnju. Nema sumnje da je temelj obnove i izgradnje našeg islamskog identita akida (vjerovanje) i da je najispravniji metod u akaidu metod prve generacije muslimana (selefa).

Allah dž.š. je podario ovom ummetu, u svakoj generaciji određen broj iskrenih alima koji su radili na očuvanju izvorne akide i branili je od eventualnih opasnosti koje su dolazile od neprijatelja islama sa strane ili zabludjelih sekti među samim muslimanima. Nema sumnje da među najistaknutije alime islamskog svijeta na tom polju spada i naš čuveni Hasan Kafi Pruščak (951.-1024. h.g / 1544. – 1615.)Kafija je napisao više djela i brošura iz akaida u kojima je pojasnio osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema’ata. Ta djela odigrala su veliku ulogu u osvješćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima. Jedno od najznačajnijih djela Hasana Kafije je Svjetlo istinske spoznaje o temeljima vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide čuvenog imama Tahavija, Allah mu se smilovao.

S obzirom da je Hasan Kafi živio u periodu početka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje, tvrdeći da je polazna tačka u renesansi i napretku ispravno i čvrsto vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo naučiti iz tog vrijednog


djela i prepoznati greške u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja.

U IME ALLAHA SVEMILOSNOG MILOSTIVOG

Hvala Allahu čije je postojanje nužno, čije biće je sveto i koji je svojom darežljivošću obuhvatio sve što postoji. Njegova svojstva su iznad svojstava stvorenja, On je oduvijek i o Njemu svjedoče mnogi dokazi. Bez Njega bi postojanje bilo nemoguće, a to najbolje svjedoče Njegova stvorenja.Neka je salavat na Njegovog najodabranijeg poslanika, Muhammeda čije su mu'džize općepoznate i čije su riječi zasjenile sve ostalo. Neka je salavat na njega, njegovu časnu porodicu i njegove ashabe, čijim predajama je vjerodostojno prenesen islam sa svim svojim propisima. . .Nakon toga, siromašni Božiji rob, koj je potreban milosti svoga Gospodara, Kafija Pruščak - da ga Allah dž.š. učvrsti i uputi ka onome sa čime će On biti zadovoljan- veli:Najvažnija i najznačajnija nauka među vjerskim disciplinama i temelj vjerovanja i ubjeđenja, čija je tema najodabranija, a temelji i pravila najispravnija je nauka o temeljima vjere (usulud - din). Usulud din je prva nauka poslanika i vjerovjesnika i najodabranija disciplina upućenih alima. Jer, ona istražuje Allahovo dž.š. biće i svojstva Gospodara čvrstim ubjeđenjima, njom se dolazi do suštine imana i brišu sumnje zalutalih i oholih.Međutim, u razume pojedinih ljudi su se uvukle sumnje i vesve šejtana, pa su zalutali. Rastrgala su ih mišljenja onih koji slijede svoje strasti, te su se oglušili o naređenja i počeli da i druge zavode. Kao što je rekao 'Alejhis - selatu ves - selam: 'Jevreji su se razišli na 71 sektu, sve će završiti u vatri, izuzev jedne. Zatim su se kršćani razišli na 72 sekte, sve će završiti u vatri, izuzev jedne. A moj ummet će se razići na 73 sekte, sve će završiti u vatri, izuzev jedne.' Neko tada upita: Ko su ti, o Allahov poslaniče?' On odgovori: 'To su oni koji će postupati ovako kao ja i moji ashabi.' U drugom rivajetu stoji: 'Oni su el-džema'a.' znači, ehli sunne vel džema'a, a oni su spašena skupina.I uistinu, desilo se onako kako je rekao Poslanik s.a.v.s., jer, kako je vrijeme odmicalo nakon njegove i nakon smrti njegovih ashaba, pojavile su se mnoge novotarije i iskrivila mnoga shvatanja. Međutim, Allah dž.š. je, iz Svoje milosti prema Ummetu, učinio da njihova ulema budu u ulozi poslanika koji su slani Izraelćanima, zato će se neprestano naći jedan dio u ummetu Poslanika s.a.v.s. koji će slijediti istinu. O tome nam Poslanik s.a.v.s. kaže: 'Neprestano će biti jedna grupa ljudi iz mog ummeta koji će biti na istini i ništa im neće moći nauditi oni koji budu protiv njih.' Oni su pokazali put spašene skupine i objasnili ko je od ovog ummeta na pravom putu, kako bi se pokazala istina, nestalo batila i prepoznao alim od džahila.Jedan od onih koji su to veoma stručno uradili - time je pokazao svoje mjesto među prvacima- je Imam Ebu Dža'fer Ahmed ibnu Muhammed ibnu Selame el-Ezdijju et-Tahavijju, Allah se na njega obilato smilovao. Rođen je 239. a preselio 321. h.g. On nas je obavijestio o temeljima vjerovanja odabrane uleme ovog ummeta, kao što su bili El imamul E'azam Ebu Hanife Nu'man ibnu Sabit el-Kufi i njegova dva učenika: Ebu Jusuf Ja'kub ibnu Ibrahim el-Ensari i Muhammed ibnul Hasan eš-Šejbani - neka je Allahova milost na sve njih. Obavijestio nas je o temeljima vjerovanja kojim su oni obožavali Gospodara svih svjetova i o tome napisao djelo poznato pod naslovom ''Akaidut Tahavi ili El-'Akidetut -Tahavijje' u kome je pojasnio teška pitanja i mnoge nejasnoće i razlučio između slatkiša i neukusnih kiselih djelića. To je


djelo kao surma sa kakvom oko vremena nije bilo podvučeno kada je riječ o nježnosti njegovih termina i tačnosti njihova značenja. Djelo zaslužuje da se ispiše nurom po obrazima hurija i da se njegova značenja uklešu perom intuicije i osjećanja po pločama srca i grudi. Djelo je prokomentarisao veliki broj značajnih alima i poznatih fakiha, ali, neki od njih su slijedili nepoželjni put apologetičara i koristili se njihovim nejasnim citatima, a drugi su opet, slijedili put detaljnog i preopširnog komentara koji je teško obuhvatiti i zapamtiti.Već duže postoji ideja i nagoni me moja intuicija da sakupim sve njegove važnije komentare i iz njih izvedem jedan, komentar koji će u sebi sakupiti sve njihove odlike, bez nepotrebnih debatisanja, tako da će obuvatiti sve što je korisno i biti dovoljan da napoji žedna i odvrati ga od velikih vodopada. Pošta sam uvidio da ljudi vole jasne i sažete teme odlučio sam da se držim jasnoće i kratkoće, priznajući svoju slabost i skučenost u ovoj oblasti i ispričavajući se mnogim obavezama i dekocentraciji misli. Djelo sam prokomentarisao komentarom čije se riječi utrkuju na jeziku i izgovoru, a njegova značenja u mislima i idejama, ulje njegovo sija prije nego ga vatra dotakne, a bljesak munje njegove gotovo da oduzme vid. Nazvao sam ga 'Nurul jekin fi usulid din' 'Svjetlost spoznaje o temeljima vjere'.

Od svakog dobronamjernog i pravednog kritičara se nadam da ukoliko u njemu nađe kakvu grešku ili nesmotrenost da je prekrije plemenitim krilom svoga oprosta i da je ispravi vrhom svoga pera. Jer, na takav način, prelaženje preko onoga što je napisano spada u lijepi ahlak. A što se tiče onoga čija je nutrina naklonjena (neosnovanoj) polemici i čija narav je zadojena napitkom mržnje, taj će od svega što kažem podići svoj nos pa makar mu ja došao sa najjasnijom istinom ispred njegovih očiju ili iza njega. Isto tako molim svoje iskrene prijatelje i najdraže ahbabe da upute dovu za moje dobro i spas.

IBN ABBAS

Abdullah ibn Abbas bio je najistaknutiji mufessir među ashabima. Kao amidžić Poslanika, s.a.v.s, odrastao je i obrazovao se uz njega. Imao je fascinirajuću sposobnost pamćenja i cijeli život proveo je učeći i podučavajući druge. Pored poznavanja Kur'ana i kur'anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa, fikha, arapskoga jezika, historije Arapa i predislamske poezije.Puno ime mu je: Abdullah ibn Abbas ibn Abdulmuttalib el-Qureši el-Hašimi. Iz samoga imena vidi se da je iz plemena Kurejš, preciznije iz ogranka Hašimovića. On je amidžić Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Rođen je u Mekki, treće godine prije Hidžre, u svojevrsnom logoru, u periodu dok su muslimani i njihovi zaštitnici Hašimovići bili izolovani na posjedu Šu'ab, čiji je vlasnik bio Ebu Talib. Odrastao je uz Poslanika, s.a.v.s, zato što mu je bio blizak rođak i zato što je Mejmuna, njegova tetka po majci, bila jedna od Poslanikovih žena.

Poslanikova dova

Već u djetinjstvu pokazivao je znake izuzetnog talenta i nadarenosti, te velike oštroumnosti i sposobnosti pamćenja. Pored toga, Muhammed, s.a.v.s, proučio mu je dovu, obraćajući se Uzvišenom: 'Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana!' (ALLAHUMME FEQQIHHU FID-DINI VE ALLIMHUT-TE'VILE!) Povod učenju te dove bio je slijedeći: Kada je jedne noći Poslanik, s.a.v.s, bio kod Mejmune, Ibn Abbas se probudio prije njega i pripremio mu vodu da bi se mogao


abdestiti i klanjati noćnu nafilu. Kada je abdestio, upitao je: 'Ko mi je ovo pripremio?' Ona mu je odgovorila da je to učinio Ibn Abbas, pa je on proučio za njega tu dovu. Prema drugoj verziji, ta dova je glasila: 'Allahu! Poduči ga Knjizi i mudrosti!' (ALLAHUMME ALLIMHUL-KITABE VEL-HIKMETE!) Na osnovu raznih predaja na tu temu, najvjerovatnije je da je njemu Muhammed, s.a.v.s, u nekoliko navrata proučio nekoliko dova slične sadržine. U svakom slučaju, plod Poslanikove dove jeste to što se on među ashabima istakao u raznim disciplinama a pogotovu u tumačenju Kur'ana.Pošto je bio izuzetno nadaren a odrastao je faktički uz Poslanika, s.a.v.s, provodeći puno vremena uz njega, pomno je posmatrao njegove postupke i pamtio njegove riječi, tako da je dosta hadisa zapamtio i prenio na slijedeće generacije. Iako je imao svega trinaest godina kada je Muhammed, s.a.v.s, preselio na ahiret, već do tada istakao se svojim znanjem. Pored toga, nastavio se družiti sa istaknutim ashabima koji su bili stariji po godinama, tako da je od njih zapamtio ono što nije mogao lično čuti od Poslanika. U nekim predajama navodi se kako je, nakon Poslanikove smrti, vrlo oštroumno predlagao nekim mlađim ashabima da obilaze poznatije ashabe i pitaju ih o hadisima koje su oni lično čuli od Vjerovjesnika s.a.v.s., dok ih je još bio znatan broj živih. Navodi se tako da je on bio uporan u obilasku ashaba i slušanju hadisa od njih. Kada bi npr. čuo da neko zna određeni hadis, on bi mu otišao kući, pa ako taj ashab spavao popodne (qajlula), on bi ga čekao pred vratima sve dok se ne probudi. Počesto bi mu ashabi prigovarali što tako dugo čeka, te mu govorili da on samo treba poručiti pa da će oni njemu doći, ali on je uvijek govorio da je on preči da njima dođe na noge. Zato Buhari, Muslim i ostali autoriteti u hadiskoj znanosti navode od njega 1660 hadisa , čime se svrstava među ashabe koji su prenijeli najveći broj hadisa.Izuzetna sposobnost pamćenjaIbn Abbasovi biografi navode više slučajeva iz kojih se vidi da je imao zapanjujuću sposobnost pamćenja skoro svega što bi čuo. Tako se npr. navodi da bi skoro uvijek zapamtio ajet čim bi ga čuo, te da bi, također, skoro uvijek zapamtio i shvatio hadis čim bi ga čuo. Kada mu je Ibn Ebi Rebi'a izrecitovao jednu svoju kasidu od osamdeset distiha (bejtova) on ju je odjednom zapamtio. Pored toga, navodi se da je znao začepiti uši kada bi se desilo da čuje narikače, da ne bi zapamtio njihove riječi, jer bi mu ostajale u pamćenju u potpunosti onakve kako bi ih čuo.

Razlozi njegove izuzetne učenosti

Ibn Abbas dokazao se kao jedan od najučenijih ashaba, ne samo u pogledu islamskih znanosti, nego i u pogledu poznavanja arapskoga jezika, predislamske poezije i historije Arapa. Objašnjavajući tu začuđujuću sposobnost pamćenja i izuzetnu učenost, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi navodi slijedeće razloge:1. Dova koju je Poslanik, s.a.v.s, nekoliko puta proučio Ibn Abbasu u kojoj je tražio od Allaha da mu podari znanje u vjeri, poznavanje Kur'ana i mudrost.2. Odrastanje uz Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prisustvovanje brojnim događajima, pogotovu slučajevima koji su bili povod objave pojedinih ajeta.3. Druženje Ibn Abbasa sa učenijim i poznatijim ashabima, čime je nadoknadio ono što nije mogao čuti direktno od Muhammeda, s.a.v.s.4. Odlično poznavanje arapskoga jezika, zajedno sa svim njegovim disciplinama, te poznavanje predislamske poezije. Da bi pojasnio značenje neke kur'anske riječi,


nerijetko je navodio poetske citate.5. Izuzetna sposobnost uočavanja stvari, te sposobnost samostalnog iznalaženja šerijatskih rješenja (idžtihad). Navodi se da je bio hrabar u iznošenju mišljenja, jer je bio siguran da je to istina, pa se nije bojao ničijega prigovora. Abdullah ibn Omer, također jedan od istaknutih ashaba, znao ga je kritikovati zbog slobodnog iznošenja stavova o nekim pitanjima, ali bi poslije i sam priznavao da je Ibn Abbas bio u pravu. Tako je jednom prilikom Ibn Omer poslao nakog čovjeka, koji ga je upitao za značenje jednog ajeta, Ibn Abbasu da njega o tome upita, pa kada se vratio od Ibn Abbasa i obavijestio ga o tumačenju dotičnoga ajeta, Ibn Omer je rekao: 'Do sada sam znao govoriti da mi se ne sviđa odvažnost Ibn Abbasa u tumačenju Kur'ana, ali mi je sada jasno da je njemu dato znanje!' Koliko je Ibn Abbas bio učen vidi se, između ostalog, iz slijedećeg slučaja: Pošto su mu se ljudi obraćali tražeći odgovor na različita pitanja, jednog dana desilo se da ljudi koji su do njega došli nisu mogli stati u njegovu kuću, nego su zakrčili i ulice koje su vodile do nje! Kada je o tome obaviješten, on je zatražio da prvo uđu oni koji ga hoće pitati o Kur'anu i načinu učenja Kur'ana, te ih je ušlo toliko da su napunili njegovu kuću. Svima je odgovorio na postavljena pitanja, pa kada su izašli, zatražio je da uđu oni koji ga žele pitati iz tefsirske znanosti. I njih je bilo toliko da su mu napunili kuću, pa je i njima odgovorio na svako postavljeno pitanje. Kada su i oni izašli, zatražio je da uđu oni koji su došli da ga pitaju o halalu i haramu, pa su mu i oni napunili kuću. I njima je odgovorio na sva postavljena pitanja. Zatim je isti slučaj bio sa onima koji su željeli pitati iz oblasti nasljednog prava i, na kraju, sa onima koji su došli da ga pitaju o arapskom jeziku i poeziji. Nakon toga on je dredio poseban dan za svaku od tih disciplina, pa su mu ljudi dolazili u određenim danima, shodno tome šta ih je interesovalo i šta su htjeli čuti od njega.

Ibn Abbas kao mufessir

Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumač Kur'ana među ashabima. Zbog toga je dobio i počasne nazive: 'Tumač Kur'ana' (Terdžumanul-Kur'ani), 'More znanja' (El-Bahr) i 'Učenjak cijeloga ummeta' (Hibrul-ummeti). Ibn Mes'ud, također jedan od istaknutijih ashaba u tefsiru, za njega je rekao: 'Divan li je Ibn Abbas tumač Kur'ana!' Mudžahid, jedan od najistaknutijih tabiina u tefsiru i Ibn Abbasov učenik, za njega je rekao: 'Ibn Abbasa su nazvali 'More' zbog njegovoga ogromnog znanja.' Pored toga, Mudžahid je za njega rekao: 'Kada bi on nešto tumačio, na njemu bi se vidjelo svjetlo!' Alija r.a., opisujući njegov način tumačenja Kur'ana, rekao je: 'Kao da gleda u gajb kroz tanahni zastor!' A Abdullah ibn Omer jednom prilikom za njega je rekao: 'Ibn Abbas je među svim pripadnicima Muhammedovog ummeta najbolji poznavalac onoga što je objavljeno Muhammedu!' Ibn Abbasovi savremenici često su mu se obraćali kada ne bi razumjeli nešto iz Kur'ana i imali su povjerenje u ono što bi im on kazao. Dakle, Ibn Abbas je, još kao vrlo mlad, postao poznat i čuven islamski učenjak. Bio je savjetnik sve četverice prvih halifa. Posebno mnogo je predaja koje govore o tome da ga je Omer, iako stariji i halifa, mnogo cijenio, pozivao u svoje društvo i pitao za savjete. Tako se prenosi da bi Omer, r.a, kada bi iskrslo neko teško pitanje, pozivao Ibn Abbasa i govorio mu: 'Ti si dostojan ovog i sličnih pitanja!' Kada bi, zatim, Ibn Abbas riješio to pitanje, on bi prihvatio njegovo obrazloženje, bez pozivanja i pitanja ikoga drugog. Pored toga, Buharija navodi da ga je on često pozivao kada bi se sastajao sa učesnicima bitke na Bedru. Jednom prilikom Omer je primijetio da se jedan od veterana Bedra čudi zašto on stalno poziva Ibn Abbasa u društvo sa njima, kada oni


imaju djecu njegovih godina. Zato je Omer upitao sve prisutne šta misle o značenju riječi Uzvišenog: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu...' , pa je jedan od učesnika bitke na Bedru rekao: 'Time nam se naređuje da zahvaljujemo Allahu i tražimo oprosta od Njega kada nam On da pomoć i pobjedu'. Tada je Omer upitao Ibn Abbasa o značenju te sure, pa je on odgovorio: 'Time se najavljuje smrt Allahovoga Poslanika s.a.v.s. Allah mu time poručuje: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu' – to je znak da ti se približio smrtni čas, pa – 'ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'' Na to je Omer dodao: 'I ja o toj suri znam upravo to!' Time je pokazao starijim i poznatim ashabima da Ibn Abbas posjeduje znanje koje počesto ni oni sami nisu znali.Ibn Abbas, kao veliki autoritet u islamskim znanostima, imao je veliki broj učenika, tj. tabiina koji su učili pred njim i preuzimali znanje od njega. Stručnjaci za oblast tefsira navode podatak da su se među tabiinima oformile tri škole tefsira: mekkanska, medinska i iračka, te da je Ibn Abbas bio osnivač mekkanske škole, jer su mufessiri tabiini u Mekki upravo od njega preuzimali islamske znanosti, a prije svega tumačenje Kur'ana. Također navode da su učenjaci mekkanske škole bili najučeniji, upravo zato što im je učitelj bio Ibn Abbas. Kao njegovi najistaknutiji učenici navode se slijedeći tabiini: Se'id ibn Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus ibn Kejsan El-Jemani i Ata' ibn Ebi Rebbah. Koliko je Ibn Abbas bio cijenjen među samim ashabima pokazuju riječi Tavusa kojima je odgovorio na prigovor zašto zapostavlja ostale ashabe i najviše se druži sa Ibn Abbasom: 'Vidio sam sedamdeset ashaba Allahovoga poslanika, s.a.v.s, koji bi se, ako bi se razišli u vezi s određenim pitanjem, priklanjali se stavu Ibn Abbasa.' Od Ebu Vaila se prenosi da je jednom prilikom Ibn Abbas učio i tumačio suru «En-Nur», pa se to njemu toliko dopalo, da je rekao: 'Da su ga čuli Perzijanci i Bizantinci, sigurno bi primili islam!' Ibn Abbas bio je kompletna osoba, jer je postupke usklađivao sa svojim znanjem. Često je danju postio a noći bi provodio u ibadetu i noćnom namazu. Puno je plakao iz straha od Allaha, tako da su mu se na licu ucrtale dvije crte. Koliko je Ibn Abbas bio popularan u narodu i u periodu nakon četverice halifa, svjedoči slijedeći slučaj: Desilo se da je on obavljao hadždž iste godine kada i halifa Muavija. Iako je Muavija kao halifa imao svoju zvaničnu pratnju i pomoćnike, ipak je Ibn Abbasova pratnja bila veća, mada tada nije imao nikakvoga udjela u vlasti. Njega su okruživali ljudi željni nauke.

Ibn Abbasov tefsir

Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim učenicima, tj. istaknutim tabiinima, po nekoliko puta tumačio Kur'an, ajet po ajet, od početka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedeće generacije. Te je predaje čuveni filolog Muhammed ibn Ja'kub El-Firuzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: TENVIRUL-MIKJAS MIN TEFSIRI IBNI ABBAS koji se i danas se može naći kao štampano djelo. Njegov je tefsir karakterističan po tome što je kratak, a njegove riječi dopunjuju značenje kur'anskih riječi, tako što se njima proširuje iskaz.Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire, što znači da on Kur'an tumači prije svega samim Kur'anom, zatim hadisima Muhammeda, s.a.v.s, pa onda mišljenjima istaknutih ashaba. Pored toga, pošto je bio izvanredan poznavalac arapskoga jezika i predislamske poezije, on je poznat i po tome što se pri tumačenju Kur'ana koristio i tim disciplinama. I konačno, on se donekle koristio israilijjatima, tj. predajama jevreja i kršćana. Neki su mu prigovarali zbog toga, zamjerajući mu da je puno koristio israilijjate, ali ga zato drugi brane, iznoseći činjenicu da on te predaje nije


koristio u temeljnim stvarima vjere, pogotovu akaida, nego u nekim manje važnim momentima, kao što su kazivanja o bivšim narodima, pazeći, opet, da ne budu u kontradiktornosti sa kur'ansko-sunnetskim tekstom. Kada je u pitanju pojašnjavanje određenih kur'anskih termina citatima iz predislamske poezije, treba reći da su to radili i ostali ashabi mufessiri, s tim što je to Ibn Abbas činio više od drugih. On je takav postupak smatrao neophodnim za razumijevanje manje poznatih kur'anskih izraza, jer je Kur'an objavljen 'na jasnom arapskom jeziku'. U tome smislu prenosi se njegova izreka: 'Ako me pitate za značenje manje jasnih riječi u Kur'anu, potražite ih u poeziji, jer je poezija arapska antologija.' Nakon nekoliko generacija pojavili su se neki učenjaci islamskoga prava koji su kritikovali takav način tumačenja Kur'ana, govoreći da predislamska poezija ne može biti osnova kur'anskom značenju. Međutim, to je ostalo mišljenje manjine, budući da se u ovom slučaju ne radi o davanju prednosti poeziji nad kur'anskim tekstom, nego se poezijom samo pojašnjavaju manje poznati kur'anski izrazi. Zato se mufessiri, sve do današnjih dana, nisu ustručavali koristiti predislamskom poezijom u tumačenju pojedinih kur'anskih izraza. Izmišljanje i pripisivanje Ibn Abbasu riječi koje nisu njegoveU hadiskoj nauci dobro je poznat slučaj izmišljanja hadisa i pripisivanja istih Poslaniku, da bi se na taj način ojačalo određeno mišljenje i stekla neka ovosvjetska korist. Nešto slično dešavalo se i u oblasti tefsira, prije svega sa Ibn Abbasom. Naime, budući da je on imao veliki ugled kao mufessir i da je priznat kao najbolji tumač Kur'ana među ashabima a da njegov tefsir nije zapisan za njegovoga života, neki ljudi iz kasnijih generacija izmišljali su na njega, govoreći da je on protumačio određene ajete onako kako on ustvari nije radio. Zato je nastao problem kako pristupiti njegovome tefsiru, s obzirom na to da je dosta stvari izmišljeno i njemu pripisano. Taj problem islamski učenjaci su rješavali su kao i problem izmišljanja hadisa, tj. provjerom lanca prenosilaca hadisa, odnosno, u ovom slučaju, provjerom lanca prenosilaca riječi koje se pripisuju Ibn Abbasu. Tako se u stručnoj literaturi mogu naći lanci sa pouzdanim prenosiocima, kojima se može vjerovati i čije se predaje mogu prihvatiti kao riječi Ibn Abbasa, kao i lanci sa prenosiocima koji nisu pouzdani i čije se predaje ne mogu uzeti kao vjerodostojne. Kao potvrdu da su neki lanci pouzdani navodi se i to što ih Buhari koristi u svome Sahihu. Mnogi mufessiri, kao npr. Taberi, prilikom citiranja Ibn Abbasovih stavova razlučivali su vjerodostojne od nevjerodostojnih predaja. Ipak, za tefsir koji je sakupio Firuzabadi ne može se reći da je potpuno vjerodostojan, pošto ima jedan broj slabih predaja, tj. onih koje se ne mogu uzeti kao sigurne.

Ibn Abbasov angažman u društvu

Iz Ibn Abbasovih biografija može se vidjeti da je on veliki dio svoga života proveo baveći se naukom, tj. učeći i podučavajući druge i to mu je bilo osnovno zanimanje. Treći halifa, Osman, r.a, odredio ga je da predvodi muslimane u obredima hadždža one godine kada je Osman ubijen, što je on i učinio. Kratko vrijeme bio je namjesnik Basre, na koje mjesto ga je postavio četvrti halifa, Alija, r.a. Tu dužnost je obavljao do Alijine smrti. Iako je bio istaknuti učenjak i profesor ipak mu to nije bila prepreka da se lično angažuje u džihadu. Preživio je teška vremena smutnje među ashabima i tabiinima (fitna), ali se nije sklanjao pred velikim iskušenjima kao neki drugi, nego se priklanjao onoj strani za koju je smatrao da je bila uz istinu. Tako je npr. učestvovao na Alijinoj strani i u bici na devi protiv Aiše i njenih pristalica, kao i u bici na Siffinu protiv Muavije i njegovih pristalica, gdje je bio komandant desnoga krila vojske. Također je učestvovao na Alijinoj strani u borbi protiv haridžija. Pored toga,


učestvovao je u osvajanju Sjeverne Afrike, dvadeset sedme godine po Hidžri. Koliko je Ibn Abbas bio hrabar, učen i ubjedljiv u razgovoru dobro pokazuje primjer njegovoga razgovora sa haridžijama kada su se okrenuli protiv Alije r.a. Naime, dvadeset četiri hiljade Alijinih pristalica odmetnulo se od njega, zamjerajući mu što je dozvolio arbitražu između njega kao halife i Muavije koji se borio za vlast, što nije uzeo ratnog plijena niti robinja u bitkama sa Aišom i Muavijom i što je dozvolio da se za njega ne upotrijebi naziv 'Vladar pravovjernih' (emirul-mu'minin). Ibn Abbas zatražio je dozvolu od Alije da razgovara sa haridžijama, što mu je on dozvolio, iako je izrazio bojazan za njega. Ibn Abbas tada je otišao direktno haridžijama i poduže razgovarao s njima o stvarima koje su zamjerali halifi, tj. Aliji, r.a. Budući da je bio izuzetno oštrouman i učen, on je, na osnovu Kur'ana i sunneta, opravdao sve Alijine postupke i dokazao im da je postupao ispravno. Nakon toga, dvadeset hiljada kolebljivaca vratilo se u redove Alijine vojske a četiri hiljade ih je ostalo iz inata pri svojim stavovima, praveći i dalje veliku smutnju.

Ibn Abbasova smrt

Pred kraj života Ibn Abbas je oslijepio i povukao se u Taif, gdje je i umro. Najispravnije mišljenje je da je umro šezdeset osme godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života. Dženazu mu je klanjao veliki broj ashaba i tabiina a u kabur ga je spustio i dženazu imamio Muhammed ibnul-Hanefijja, jedan od Alijinih sinova. Tom prilikom je rekao: 'Tako mi Allaha, danas je umro učenjak cijeloga ummeta!'

IBN ATIJJE EL-ENDELUSI

Ibn Atijje dobro je poznavao sve islamske discipline, a posebno se istakao u tefsiru, hadisu, fikhu i jeziku. Potekao je iz ulemanske porodice i radi sticanja znanja proputovao je cijeli Endelus, odnosno Španiju. Njegov tefsir jedan je od najboljih tradicionalnih tefsira. Koristio se naslijeđem prethodnih mufessira, kritički valorizirao i preispitivao mišljenja drugih, često iznoseći i vlastite stavove. Originalnom metodologijom u oblasti tefsira utro je put kasnijim generacijama mufessira. Pored velikog doprinosa u oblasti nauke, značajne su i njegove zasluge u poticanju na džihad i ličnom učešću u džihadu.

Puno ime mu je: Ebu Muhammed Abdul-Hakk ibn Galib ibn Abdirrahman ibn Atijje el-Muharibi el-Endelusi.1 Rođen je 481/1088. godine u blizini Granade, u Španiji, pa se zato i zove El-Endelusi( na arapskom jeziku naziv za Španiju je Endelus. Istakao se u tefsiru, hadisu, fikhu, brojnim disciplinama arapskog jezika i pjesništvu. 2 Dugo je bio kadija u gradu Almeriji i pročuo se po pravednosti i istinoljubivosti.3 Pored doprinosa u raznim naučnim disciplinama istakao se i u džihadu, pomažući i na taj način odbranu svoje domovine od učestalih napada neprijatelja. Učestvovao je u brojnim bitkama i radi borbe na Allahovom putu puno je odsustvovao od kuće. Prenosi se da mu je otac jednom prilikom napisao pismo u stihovima u kojima je opisao želju da ga vidi i tražio od njega da se vrati s ratišta. Ipak, ni takvi pozivi nisu ga odvratili od bereketa džihada na Allahovom putu.4 Umro je 542/1148. godine u gradu Lurki.5


Endelusijevi učitelji i učenici

Ibn Atijje potiče iz ulemanske porodice. Njegovi otac i djed bili su veoma učeni i poznati kao alimi. Prva znanja stekao je od oca Ebu Bekra Galiba, koji je bio izvanredan stručnjak u oblasti hadisa - zbog čega je dobio naziv hafiz hadisa – u fikhu, arapskom jeziku i drugim znanostima. Proputovao cijelu tadašnju Španiju da bi došao do najistaknutijih učenjaka i učio pred njima a kada nije bio u mogućnosti doći do nekog od njih, odgovtre je tražio pišući im pisma u kojima bi tražio objašnjenje pojedinih pitanja.6 Pored oca, učitelji su mu bili slijedeći učenjaci: Ebu Ali el-Gassani, Ebu Ali es-Sadfi, Ebu Muhammed Abdul-Džebbar ibn Sulejman, Ebu Muhammed el-Kajrevani, Ebu Dža'fer ibnul-Kulej'i, i drugi.7Još za života postao je čuven i za njega se znalo nadaleko, tako da su i od njega mnogi preuzimali znanje, pa je imao veliki broj učenika. Među njima najistaknutiji su: Ebul-Kasim Abdurrahman ibn Hubejš, Ebu Bekr Muhammed ibn Ebi Hamza el-Mursi, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Meda' el-Lahmi, Ebu Bekr Muhammed Hajr el-Išbili, Ebu Bekr ibn Tufejl el-Kajsi i mnogi drugi.8 Posljednji spomenuti je čuveni filozof, autor poznatog djela Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan).

Ibn Atijje kao učenjak

Naziv Ibn Atijje potiče od njegovoga djeda, tako da je po imenu Ibn Atijje poznat i njegov otac, kojem je bilo ime Galib. Zbog istog imena dešava se da ih ponekad i zamijene. Međutim, Ibn Atijje autor je čuvenog tefsirskog djela i bio je kadija samo u Almeriji, dok je njegov otac bio kadija u Granadi.9 činjenica da je neko vrijeme radio kao kadija govori o njegovoj velikoj učenosti, jer se toj dužnosti u to vrijeme pridavala velika važnost, tako da su je mogli obavljati samo oni koji su je bili dostojni, odnosno koji su se isticali svojim znanjem, ponašanjem, vrijednošću i radom.10 Ibn Atijje pripadao je tradicionalnom krugu ehlisunnetskih učenjaka. To znači da je cijenio naslijeđe prethodnih generacija i koristio se njime u svojim radovima. Uz to, poznat je i po izuzetnoj umnoj nadarenosti i sposobnosti razumijevanja, tako da nije tek tako preuzimao naslijeđe prethodnih učenjaka, nego mu je kritički prilazio. Odabirao je ono što je vjerodostojno, a često je donosio i vlastite stavove.Bio je izvanredan poznavalac više naučnih disciplina. Neki učenjaci navode da je bio stručan u svim disciplinama koje su se tada izučavale. Najpoznatiji je po obimnom tefsiru, koji je nazvao: El-muharrerul-vedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz. Za njega kao mufessira mnogi su izrekli pohvale, tvrdeći da je među najboljim mufessirima ili da je čak i najbolji komentator Kur'ana uopće. Tako npr. Ebu Hajjan u uvodu u svoj tefsir za Endelusija kaže: 'On je najistaknutiji od svih mufessira i najbolji od svih koji su se bavili pisanjem i revizijom tefsirske građe.'11 čuveni Sujuti, pak, kaže: 'On je istaknuti imam i uzor ostalim mufessirima. (...) Bio je izuzetno čestit, iz ugledne ulemanske porodice, krajnje oštrouman, bistar i vrijedan.'12 Pored tefsira istakao se i u fikhu, pogotovu malikijskom, tako da ga mnogi smatraju jednim od velikana malikijskoga fikha. Zbog toga i jeste dugo godina radio kao kadija. U hadisu se također istakao, što se može vidjeti po navođenju hadisa u tefsiru. Znanje iz te oblasti mogao je steći još u ranoj mladosti, od svoga oca koji je, također, bio istaknuti muhaddis. Sve discipline arapskog jezika dobro je poznavao i to je znanje obilno koristio u svome tefsiru. Pored toga, izuzetno je cijenio pjesništvo, često se pozivajući na njega, a i sam je pisao poeziju. Pored tefsira, do danas je preživjelo samo jedno njegovo kompletno djelo, koje se


zove 'El-Bernamedž'. To djelo vrijedno je jer sadrži njegova književna ostvarenja i podatke o njegovim učiteljima, ali ni do danas nije štampano.13 Ostala njegova djela nisu sačuvana , osim nešto poezije koju su zabilježili neki drugi učenjaci.14 Glas o njemu i njegovoj učenosti brzo se proširio, tako da su za njega znali i mnogi namjesnici i vojskovođe. On je to iskoristio da im, kada god je za to osjetio potrebu, uputi pisma u kojima ih je nukao na džihad i na oslobađanje tada osvojenih predjela Španije od neprijatelja, te na zaštitu nedužnog stanovništva koje se zadesilo na tim prostorima.15 Svojom učenošću, poticanjem na džihad i ličnim učešćem u džihadu proslavio se još za života, a pisanim djelima, prije svega tefsirom, postao je čuven i od koristi i kasnijim generacijama. 'Ukratko, kadija Ebu Muhammed ibn Atijje islamski je učenjak koji je stekao slavu u više naučnih disciplina. Ibn Ferhun ga u djelu Dibadž ubraja u velikane malikijskog mezheba a Sujuti ga u djelu Bugjetul-vu'at ubraja u prvake i najistaknutije gramatičare arapskoga jezika.'16

Endelusijev tefsir

Ibn Atijjev tefsir El-Muharrerul-vedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz ubraja se u tradicionalne tefsire a mnogi stručnjaci za tefsir smatraju ga jednim od najboljih komentara Kur'ana uopće. Neki čak kažu da je navjredniji, uzimajući u obzir sve vrste tefsira. Tako npr. Ibn Džuzijj, španjolski alim iz Granade, za njega kaže: 'Tefsir Ibn Atijje ljepši je i ispravniji od svih drugih tefsira. On je uzeo tefsirsku građu do tada napisanu i prečistio je i skratio, čineći to lijepim stilom, razumno i pazeći na sunnet.'17 Dakle, njegov tefsir je donekle sažetak cjelokupne do tada napisane tefsirske građe, s tim što on nije pasivno preuzimao dostignuća prethodnih učenjaka, nego je nastojao da ih studiozno obradi, odabirući ispravnije među njima, podupirući one koji imaju jače dokaze i donoseći često vlastite sudove i rezultate svojih istraživanja. O tome čuveni Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi kaže: 'Zatim se među kasnijim mufessirima na Magrebu pojavio Ebu Muhammed Abdul-Hakk ibn Atijje, koji je napravio sažetak svih tih tefsira, tragajući uvijek za najispravnijim među njima. On je to na lijep način nanizao u svome djelu, kojim se koriste učenjaci Magreba i Španije.'18Među onima koji su se pohvalno izrazili o njegovom tefsiru jeste i šejhul-islam Ibn Tejmije, koji je, poredeći njegov i Zamahšerijev tefsir, između ostalog, rekao: ' Ibn Atijjev tefsir bolji je i vjerodostojniji u prenošenju tradicije i istraživačkom radu od Zamahšerijevog tefsira. Njegov tefsir manje je podložan novotarijama, iako ih i u njemu, donekle, ima. On je puno bolji od Zamahšerijevog tefsira a možda je najmeritorniji od svih tefsira.'19 Poredeći ta dva tefsira, Ebu Hajjan kaže: 'Tefsir Ibn Atijje kompletniji je i prečišćeniji a Zamahšerijev tefsir je sažetiji i teži za razumijevanje.'20 Dr. Zehebi za njegov tefsir kaže: 'Ibn Atijje je uistinu dobro uradio svoj tefsir i unio neke korisne novine, tako da se pročuo nadaleko. Taj tefsir je najbolji dokaz da je njegov autor prvak u disciplinama arapskog jezika, kao i u ostalim naučnim disciplinama. Ipak, i pored toga što je toliko poznato, to djelo do danas je ostalo u rukopisu...'21 Zaista je interesantno da taj tefsir toliko dugo nije štampan, iako je tako poznat i iako su se njime mnogi koristili i koriste. Ipak, ovoj informaciji dr. Zehebija treba dopuna, jer je oko godinu i po dana nakon pisanja njegovoga djela o tefsiru i mufessirima tefsir Ibn Atijje ugledao svjetlo dana, jer je odštampan u Dohi. Naime, u decembru 1977. godine donacijom emira Katara taj tefsir je štampan, i to u vrlo lijepom i kvalitetnom izdanju, u petnaest tomova. Pored toga, Ministarstvo vakufa u Maroku štampalo je vlastito izdanje toga tefsira u šesnaest tomova. Posao u vezi sa njegovim izdavanjem trajao je više godina, a zadnji tom izašao je iz štampe 1412. hidžretske, odnosno 1991/92. godine po


gregorijanskom kalendaru.22Endelusijeva metodologija tumačenja Kur'anaEndelusijev tefsir velik je po obimu i spada među najduže tefsire. U samom uvodu u tefsir Ibn Atijje naglašava da ga je pisao dugi niz godina.23 I pored toga, on je ostao dosljedan metodologiji rada koju je zacrtao još na samom početku rada na komentaru Kur'ana. Prije nego je počeo da komentariše Kur’an napisao je uvod u kojem objašnjava šta ga je navelo da počne sa tim radom, šta je postavio sebi za cilj i na koji način namjerava doći do cilja. Nakon toga, piše nekoliko poglavlja iz kur'anskih i tefsirskih znanosti za koje smatra da ih je potrebno poznavati prije nego se pristupi čitanju tefsira, te ističe da su i prethodni mufessiri, uglavnom, obrađivali te teme kao uvod u svoje tefsire.24 Riječ je o slijedećim poglavljima: · Hadisi i izreke ashaba i ostalih učenjaka o vrijednosti časnog Kur'ana,· Vrijednost tumačenja Kur'ana,· O hadisu: 'Kur'an je objavljen na sedam harfova...',· Sakupljanje i zapisivanje Kur'ana, te postavljanje dijakritičkih znakova,· O kur'anskim izrazima koji postoje i u drugim jezicima,· Izreke islamskih učenjaka o nadnaravnosti Kur'ana, · Tumačenje raznih naziva za Kur'an,· Tumačenje Euze i Bismille, itd.25'Ibn Atijje nije se odlikovao samo po tome što je zacrtao kompletnu metodologiju rada, odnosno precizan plan tumačenja Kur'ana, prije nego što mu je pristupio, nego i po tome što je na tom planu učinio pionirske korake. Naime, on je trasirao put generacijama mufessira , zacrtavajući preciznu metodologiju rada i čineći od tefsira nauku koja se zasniva na temeljima i osnovama koje počivaju na preciznosti, temeljitom istraživanju, lijepom rasporedu i metodu izlaganja.'26 Glavne odlike njegovoga rada na planu tumačenja Kur'ana mogu se sažeti u slijedećem:1. U samom uvodu u svoj tefsir Ibn Atijje ističe da je tumačenje Kur'ana velika stvar, te da svako ko hoće da se bavi tefsirom treba da bude upućen u sve naučne discipline, kako bi mogao na odgovarajući način pristupiti tom odgovornom i značajnom poslu. Kako to nije posao za prosječnog čovjeka i kako to mogu postići samo rijetki, on dalje tvrdi da onaj ko hoće da postigne taj nivo mora minimalno spavati, zabraniti sebi odmor i rahatluk i uporno i ustrajno stjecati znanje, sve dok ne dođe do određenog nivoa. Zatim ističe da je on potrošio puno vremena dok to nije primijenio na samome sebi.272. Slijedeća što, po njemu svaki ozbiljan učenjak treba da uradi, jeste da odabere jednu islamsku znanost i da se u nju maksimalno uputi, a da mu ostale znanosti budu pomoćne. On ističe da je sebi odabrao tumačenje Allahove Knjige, zato 'što je to temeljna šerijatska znanost a sve ostale su u odnosu na nju pomoćne. Ona svim ostalim znanostima udara temelje i određuje propise, tako da se prihvata ono u njima što je u skladu sa tom znanošću, a što nije, odbija se. Ta znanost svim ostalim je izvor i porijeklo, blistava svjetiljka i mjesec koji svijetli. Uvjerio sam se da je to znanost koja na najbolji način približava Uzvišenom Allahu, prečišćava nijjete, udaljava od onoga što ne valja i potiče na ono što valja – jer to nije jedna od dunjalučkih znanosti...'283. Pri tumačenju Kur'ana služio se najvjerodostojnijim i najvažnijim djelima iz svih oblasti. Međutim, on nije bio samo puki prenosilac stavova njihovih autora, nego se često upuštao u raspravu sa njima, ukazujući na ono što je ispravnije od onoga što je slabo i neprimjereno. Dakle, u svim detaljima vidi se njegova ličnost i njegov doprinos datoj temi. Iz oblasti tefsira najviše se koristio tefsirom Ibn Džerira et-Taberija, koji je prihvaćen kao najvjerodostojniji tradicionalni tefsir, te ostalim


poznatim tefsirima. Iz disciplina arapskog jezika koristio se djelima najvećih autoriteta: Halila ibn Ahmeda, Sibevejha, Ferraa, Zedždžadža, Muberrida i dr. Iz fikha koristio se prije svega Malikovim Muvettaom, te ostalim priznatim djelima malikijskog mezheba – jer je i sam pripadao tom pravcu – pa i djelima iz ostalih mezheba. Iz oblasati akaida koristio se djelima čuvenih učenjaka: Bakillanija, Eš'arija, Džuvejnija i drugih. Isto tako je postupao i sa znanošću o kiraetima kao i ostalim znanostima. 294. Vrlo bitna odlika njegovog tefsira jeste to što on tefsir ne stavlja u ravan ostalih znanosti, nego je smatra kompendijem svih drugih znanosti. Budući da je Kur'an objavljen kao pojašnjenje svake stvari, on kroz tefsir uključuje sve potrebne znanosti, ne zapostavljajući ni jednu od njih. Istovremeno, kritikuje postupke dotadašnjih mufessira koji su, u najvećoj mjeri, tumačili Kur'an samo sa jednog aspekta i po mjerilima samo jedne znanosti. Onaj ko je bio stručan u arapskom jeziku tumačio ga je samo sa aspekta te znanosti, a isto su činili i poznavaoci fikha, akaida, kur'anskih kazivanja itd. Na taj način Ibn Atijje uvodi bitnu novinu u tumačenju Kur'ana, pristupajući njegovom tumačenju sa raznih aspekata.5. I kada su u pitanju israilijjati i priče prethodnih naroda zapažena je uloga Ibn Atijje. Naime, mnogi dotadašnji mufessiri u svojim djelima navodili su veliki broj takvih priča i kazivanja, ne provjeravajući počesto njihovu vjerodostojnost i osnovanost. Na taj način u tefsir su se uvukla različita shvatanja pojedinih ajeta, koja nemaju utemeljenja u islamu. On je kritikovao takve postupke prethodnih mufessira, pa čak i Ibn Džerira et-Taberija. On sam vrlo rijetko je navodio takve priče, i to 'onda kada se dotični ajet ne bi mogao razumjeti bez njih.'30 Nakon navođenja nekih od tih kazivanja, on bi obično istakao da o toj temi ima još puno priča, ali ih neće navesti zato što nisu vjerodostojne. S obzirom na to, za njega se slobodno može reći da je naučnik u pravom smislu te riječi, jer ne prihvata ono što nije provjereno, pročišćava i provjerava, za šta zaslužuje pohvalu, pogotovu ako se imaju u vidu vrijeme i okolnosti u kojima je živio i radio.6. Isto tako, kada se radi o stavovima prethodnih islamskih učenjaka, Ibn Atijje ne prihvata stavove koji im se pripisuju sve dok ne provjeri lanac prenosilaca, pogotovu ako su u pitanju neki stavovi koji odudaraju od poznatih stavova nekih čuvenih alima. Pri tome, on posebno naglašava pitanje simbolike kur'anskih izraza (rumuz) i skrivenog značenja određenih ajeta (batin). On ističe da se na ta dva načina može lahko skrenuti sa ispravnog tumačenja kur'anskih ajeta i općenito zagovara što više doslovnog shvatanja a što manje prenesenog značenja kur'anskih izraza (medžaz).31 Zbog toga on se malo služi disciplinama stilistike arapskog jezika, za razliku od nekih drugih mufessira, kao npr. Zamahšerija.7. Prilikom tumačenja pojedinih ajeta i riječi u njima, on pazi da ih tumači po redu, a ne napreskok, kao što su neki radili, čime su otežavali korištenje njihovim tefsirima. On sam takav način kritikuje, ističući da je strogo pazio na red riječi i ajeta, te da je, gdje god je to bilo moguće, ajet tumačio slijedećim redoslijedom: izvlačenje propisa iz ajeta, gramatika, jezička analiza, značenje riječi i kiraeti.32 Kada je jezik u pitanju, treba istaći da se često koristio poezijom i književnošću, te da se, nerijetko, koristio disciplinama arapskog jezika da bi dao prednost jednom značenju u odnosu na drugo.33 Kada su u pitanju različita shvatanja među stručnjacima za arapski jezik, on je gotovo uvijek davao prednost Sibevejhu.348. Kada bi došao do riječi koja se različito uči u pojedinim kiraetima, on navodi sve njene varijante, uključujući i vjerodostojne (mutevatir) kiraete i one koji to nisu (šazz). On sam navodi da je time htio ukazati na sva moguća značenja pojedinih riječi, te da se ne zaboravi nijedan kiraet, pa makar on bio i šazz. Ali, i kada navede kiraet koji je šazz, on onda ukazuje na razloge njegove slabosti i dokaze i sa jezičke


strane da nije održiv.359. Ibn Atijje bio je malikijskoga mezheba, ali ne po svaku cijenu, odnosno on nije bio pristrasan. Naime, kao i veliki broj drugih islamskih učenjaka, pogotovu onih koji su stekli stepen idžtihada, i on je u fikhskim pitanjima tragao za najispravnijim rješenjem, bez obzira kojem mezhebu to rješenje pripadalo. Za to ima više primjera u njegovome tefsiru. Inače, on nije opširno izlagao fikhska pitanja i nije ulazio u sve detalje.3610. Kao dosljedni tradicionalni mufessir, Ibn Atijje Kur'an prvo tumači samim Kur'anom, ako je to ikako moguće. On naglašava da nijedan mufessir ne bi smio donijeti zaključak i izvesti bilo koji propis dok ne provjeri da li dotični ajet može biti protumačen nekim drugim ajetom.37 Nakon tumačenja samim Kur'anom, on ajete tumači slijedećim redoslijedom: hadisima, riječima ashaba i tabiina, te riječima ostalih čuvenih islamskih učenjaka. Prilikom navođenja njihovih stavova on ne navodi lance prenosilaca tih riječi, želeći da ne odulji puno sa svojim tefsirom.38 Jasan primjer tumačenja Kur'ana Kur'anom imamo u slučaju tumačenja zadnjeg ajeta iz sure El-Fatiha. Naime, poznato je da postoji vjerodostojan hadis da su jevreji oni na koje se Allah rasrdio a kršćani oni koji su zalutali. Međutim, i pored toga, u nekim tefsirima može se naći desetak različitih mišljenja na koga se odnose te riječi. Ibn Atijje uporište za taj hadis nalazi i u samim ajetima, pa nakon što sam iznese da se te riječi odnose na jevreje i kršćane, on kaže: 'To je jasno iz samoga Kur'ana, jer se u njemu na više mjesta spominje Allahova srdžba naspram jevreja, kao npr. u ajetu: '...i Allahovu srdžbu na sebe navukoše'39 (...), a što se tiče kršćana: '...i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta skrenuli!'40...'4111. Neki učenjaci, među kojima su i Ibn Tejmije i dr. Zehebi prigovarali su Ibn Atijji da je u nekim pitanjima bliži mu'tezilijama nego ehlisunnetskim stavovima. Za to, donekle, povod imaju u njegovom tumačenju nekih ajeta. Međutim, ako se to pitanje temeljito prouči, doći će se do zaključka da to nije tačno i da je on bio na pravcu ehli-sunneta u svim pitanjima koja su poznata kao tačke razilaženja mu'tezilijskog i ehlisunnetskog pravca. Tako npr. on potvrđuje sva Allahova svojstva i otvoreno kritikuje mu'tezilije zbog njihovih stavova u vezi s tim pitanjem, decidno iskazuje uvjerenje da će vjernici vidjeti lice Uzvišenog Allaha u Džennetu itd. Stvar je samo u tome što je on prihvatao stavove ehli-sunneta iz ubjeđenja a ne slijepim oponašanjem, pa je ulazio u rasprave o tim pitanjima.42

Utjecaj na kasnije mufessire

Budući da je Ibn Atijje ustanovio određene principe u tefsiru i trasirao pravac i način vjerodostojnog tumačenja Kur'ana, nije čudo da je mnogim mufessirima njegova metodlogija bila urnek prilikom pisanja tefsirskih djela. To govori i o vrijednosti njegovoga tefsira. Budući da je, uglavnom, živio i radio u Španiji, logično je da su se na njega najviše ugledali mufessiri iz Španije i zemalja Magreba, a među najpoznatijim su:· Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi iz Kordove u Španiji (umro 671.h.g.). To se lahko može uočiti ako se uporede ta dva tefsira, što svjedoče i mnogi učenjaci. Tako Ibn Haldun kaže da je Kurtubi skoro u potpunosti slijedio metod Ibn Atijje, s tim što je više poklanjao pažnju vjerodostojnosti hadisa, ali je navodio više israilijjata.· Ebu Hajjan el-Garnati iz Granade u Španiji (umro 745.h.g.). On, u uvodu u svoj tefsir, ističe da se posebno koristio tefsirima Ibn Atijje i Zamahšerija.· Abdurrahman ibn Muhammed es-Sealibi iz Alžira (u. 875.h.g.). On u uvodu i na kraju svoga tefsira ističe da je za osnovu uzeo tefsir Ibn Atijje, te da ga je skratio i


dopunio korisnim detaljima iz nekih drugih tefsira. Dakle, njegov tefsir je, ustvari, sažetak Endelusijevog tefsira, a nazvao ga je: El-Dževahiru-l-hisan fi tefsiri-l-Kur'an.43

1. Hajruddin ez-Zirikli, EL-A'LAM, Bejrut 1989, VIII izd. III tom, str. 282. U pogledu njegovoga rodoslova postoje različita mišljenja.Uzeli smo ono koje navodi Zirikli, smatrajući da je on to pitanje ponajbolje obradio. Dr. Zehebi ukazuje na isti problem i odabire mišljenje Ebu Hajjana, koje je vrlo blisko našem, s tim što se u rodoslovu ne navodi Abdurrahman. O tome opširnije vidi: dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi, ET-TEFSIRU VEL-MUFESSIRUNE, bez mjesta i god. izd., I tom, str. 238.2. Dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi, nav. djelo, str. 239.3. Isto, str. 238.4. Predgovor tefsiru Ibn Atijje: El-muharrerul-vedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz, Doha 1977. god., str. B-5,6.5. Hajruddin ez-Zirikli, nav. djelo, str. 282. Zirikli navodi da i u pogledu godine njegove smrti, pored ovog postoje još dva mišljenja: 541. i 546. godina. Drugu spomenutu godinu uzimaju kao najvjerovatniju i dr. Zehebi (vidjeti njegovo djelo) i Mehmed Handžić (vidjeti njegov Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, Sarajevo 1972.god., III izd. str.54.)6. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. B-5.7. Isto, str. B-5.8. Isto, str. B-9, 10.9. Isto, str. B-7.10. Isto, str. B-6.1. Dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi, nav. djelo, str. 239. 12. Predgovor tefsiru Ibn Atijje, str. B-7,8.13. Hajruddin ez-Zirikli, nav. djelo, str. 282.14. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. B-9.15. Isto, str. B-6.6. Dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi, nav. djelo, str. 239.7. Fehd ibn Abdurrahman er-Rumi, BUHUS FI USULIT-TEFSIRI VE MENAHIDŽIHI, Rijad 1413 h.godina, str. 148.8. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-14.9. Šejhul-Islam Ahmed Ibn Tejmije, MEDŽMU'U FETAVA, Medina 1995., tom 13. str. 388.20. Fehd ibn Abdurrahman er-Rumi, MENHEDŽUL-MEDRESETIL-ENDELUSIJJE FIT-TEFSIR, Rijad 1997, str. 12.21. Dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi, nav. djelo, str. 240.22. Fehd ibn Abdurrahman er-Rumi, BUHUS FI USULIT-TEFSIRI…, str. 149.23. Ibn Atijje, El-muharrerul-vedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz, Uvod u tefsir, Doha 1977. god., str. 7.24. Isto, str. 12.25. Vidjeti: Isto, str. 13-98.26. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-2.27. Ibn Atijje, El-muharrerul-vedžiz…, str. 7.28. Isto, str. 8,9.29. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-3,4.30. Isto, str. DŽ-6.31. Ibn Atijje, El-muharrerul-vedžiz…, str. 10,11.32. Isto, str. 11.33. Dr. Muhammed Husejn Ez-Zehebi, nav. djelo, str. 240.34. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-9.


35. Isto, str. DŽ-9.36. Isto, str. DŽ-9,10.37. Ibn Atijje, El-muharrerul-vedžiz…, str. 4.38. Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-10.39. El-Bekare, 61.40. El-Maide, 77.41. Ibn Atijje, El-muharrerul-vedžiz…, str. 126.42. Opširnije o tome vidjeti: Predgovor Tefsiru Ibn Atijje, str. DŽ-19,20.43. Isto, str. DŽ-16.


IBN DŽERIR ET-TABERI

Taberi je bio stručnjak u svim islamskih disciplinama, historiji i arapskom jeziku. Posebno se istakao kao mufessir, napisavši komentar Kur'ana koji mnogi i danas smatraju najboljim tefsirom ikada napisanim. To je najstariji tefsir koji je kompletno sačuvan do danas i smatra se uzorom svim tradicionalnim tefsirima.Puno ime mu je: Ebu Dža'fer Muhammed ibn Džerir ibn Jezid ibn Kesir ibn Galib et-Taberi. Rođen je 224.god. po Hidžri, odnosno 839.god. po Isau, a.s, u Amulu u pokrajini Taberistan, po kojoj je dobio i ime. Taberi navodi san svoga oca, kao išaret dok je još bio dijete, da će biti istaknuti učenjak: 'Moj otac me je usnio ispred Allahovoga Poslanika s.a.v.s. sa sepetom punim kamenja, kako bacam to kamenje pred njega. Ispričao je to tumaču snova, pa mu je on rekao: Ako odraste, tvoj sin će dati veliki doprinos islamu i odbrani šerijata.' To je potaklo oca da mi počne pomagati u traganju za znanjem, iako sam tada još bio dijete.' Zatim, Ibn Džerir o svojim počecima u nauci kaže: 'Kur'an sam naučio napamet sa sedam godina, ljude sam u namazu predvodio sa osam, a hadise sam zapisivao sa devet godina.' Sa dvanaest godina napušta svoj rodni kraj u potrazi za znanjem. Sa tim ciljem boravio je u mnogim pokrajinama: kao npr. u Egiptu (Misr), Siriji (Šam) i Iraku, te se na kraju nastanio u Bagdadu. Tu provodi ostatak života. Umire 310. godine po hidžri, odnosno 923. godine po Isau, a.s.

Njegovi učitelji i učenici

Kada je prvi put dolazio u Bagdad, 241.h.g, imao je želju da dođe do Ahmeda ibn Hanbela i pred njim stekne određeno znanje, ali je Ahmed ibn Hanbel umro malo prije njegovoga dolaska. Ipak, sreo se sa velikim brojem istaknutih učenjaka tog doba, i od kojih je učio razne znanosti. Njegovi profesori bili su: Muhammed ibn Abdul-Melik, Ismail ibn Musa es-Sudejj, Ishak ibn Israil, Muhammed ibn Humejd er-Razi, Ahmed ibn Meni', Hennad ibnus-Serijj, Muhammed ibn Abdul-A'la es-San'ani, Sufjan ibn Veki', Fadl ibnus-Sabbah, Bišr ibn Mu'az el-Akadi, Mudžahid ibn Musa, Harun ibn Ishak el-Hemedani, Ibrahim ibn Se'id el-Dževheri, Se'id ibn Jahja el-Emevi i dr. Među njegovim učenicima posebno su se istakli: Abdullah ibnul-Hasan el-Harrani, Ebul-Kasim et-Taberani, Ahmed ibn Kamil el-Kadi, Ebu Bekr eš-Šafi'i, Ebu Ahmed ibn Adijj, Muhammed ibn Ahmed ibn Hamdan, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Alijj El-Katib, Abdul-Gaffar ibn Ubejdullah el-Hudajbi, Muhammed ibn Abdullah eš-Šejbani i mnogi drugi.

Ibn Džerir et-Taberi kao učenjak

Ibn Džerir od malena se isticao marljivošću, upornošću i željom za napredovanjem u znanju. Pored toga, Allah ga je nadario inteligencijom, tako da je na naučnom planu napredovao toliko da je, u svoje vrijeme, bio jedan od najistaknutijih islamskih učenjaka. Posebno se istakao u tefsiru, kiraetima, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i historiji. Mnogi učenjaci izuzetno pohvalno su se izražavali o njegovoj vrijednosti kao istaknutog učenjaka. Tako npr. čuveni Hatib el-Bagdadi za njega kaže: 'On je bio jedan od najistaknutijih učenjaka. Njegov stav je presudan i ljudi drže do njegovoga mišljenja zato što je bio izuzetno vrijedan i poznat. On je ovladao velikim brojem znanosti da mu u tome nije bilo ravna u njegovo vrijeme!' Ibn Huzejme za


njega kaže: 'Na cijeloj Zemlji ne znam nikoga učenijeg od Muhammeda ibn Džerira!' A Muhammed ibn Ahmed ez-Zehebi za njega, između ostalog, kaže: 'On je mnogo putovao i učio od najodličnijih učenjaka. Bio je izuzetan u svoje vrijeme: po znanju, inteligenciji i mnogim pisanim djelima. Rijetko će oči vidjeti takvoga!' U fikhu je dostigao stepen apsolutnog idžtihada, tako da je mogao, ne samo davati prednost mišljenjima jednih šerijatskih pravnika nad drugim, nego je često donosio i vlastita fikhska rješenja. Zbog toga se i izdvaja iz šafijskoga mezheba, kojem je jedno vrijeme pripadao, i postaje nosiocem posebnoga mezheba, odnosno fikhske škole. Po njemu su, oni koji su slijedili taj mezheb, dobili ime džeririje. Taj mezheb samostalno je egzistirao neko vrijeme, a poslije se utopio u druge, raširenije mezhebe. U hadisu je, također, svojevremeno bio jedan od najvećih stručnjaka, tako da je mogao, shodno metodologiji hadiske nauke, razlučivati dobre od loših predaja i na taj način odabirati riječi učenjaka iz prethodnih generacija, prije svega ashaba i tabiina, te hadise Muhammeda, s.a.v.s. U historiji, i općoj i islamskoj, dao je toliki doprinos da ni jedan ozbiljan historičar ne može bez njegovih djela. Neki ga nazivaju ocem historiografije među arapsko-islamskim učenjacima. Iz te oblasti napisao je čuveno djelo Tarihul-umem vel-muluk, koje je poznato i kao Taberijeva historija a štampano je u jedanaest tomova. To djelo posebno je interesantno zato što navodi događaje od početka stvaranja i Adema, a.s, pa sve do vremena pisanja samoga djela. Navodi se da je on, prije početka pisanja toga djela upitao svoje prijatelje da li imaju volju za historijom od Adema, a.s, do njihovoga vremena. Tada su ga upitali koliko bi to djelo bilo veliko, pa im je on odgovorio: 'Oko trideset hiljada listova.' 'Treba puno života da bi se to djelo napisalo!' – rekli su oni, a on je uzvratio: 'Svi pripadamo Allahu! Nestalo je upornosti!' Zatim je to djelo skratio na oko tri hiljade listova. Sličan slučaj se navodi i u vezi sa njegovim tefsirom. Bio je izuzetno pobožan i skroman. Nije se ustručavao reći istinu, pa makar ga to i koštalo. Zbog takvih stavova imao je određenih problema, prije svega od strane tvrdokornih hanbelija, koji su ga optuživali govoreći čak i da je bio blizak rafidijama, zbog čega su svekoje su mogli odvraćali od njega. Jednom je jedan namjesnik od njega zatražio da napiše djelo iz oblasti fikha, pa je on napisao El-hafif. Ovaj mu je za to ponudio hiljadu zlatnika, što je on odbio, pošto se držao principa da ne piše djela za materijalnu naknadu. Drugom prilikom halifa Muktedir htio je da se napiše djelo o vakufu ali da bude u skladu sa stavovima svih stručnjaka u fikhu. Sugerisano mu je da to može uraditi samo Taberi, pa je zatražio od njega da to i uradi. Nakon toga pozvao ga je sebi i htio da ga nagradi, ali je Taberi i to odbio. Živio je od prihoda iz jednog sela u Taberistanu, od onoga što je naslijedio od svoga oca, te se posvetio izučavanju nauke i pisanju naučnih djela. Nekoliko puta mu je nuđeno da radi u domenu šerijatskih sudova, ali je i to odbio. Kada su mu prijatelji rekli da bi to trebalo da prihvati, on ih je zastidio riječima: 'Bio sam ubijeđen da biste mi, da sam to ja zaželio, vi to zabranili!' Učenici i prijatelji koji su prisustvovali zadnjim trenucima njegova života upitali su ga za savjet, šta da rade što bi im pomoglo na Sudnjem danu, pa im je on odgovorio da rade u skladu sa onim što je napisao u svojim djelima. Zatim je više puta izgovorio kelimei-šehadet a onda potro lice rukom, zatvorivši njome oči, nakon čega je spustio ruku i izdahnuo.

Djela koja je napisao

Ibn Džerir et-Taberi bio je izuzetno plodan pisac, pa se malo ko u povijesti čovječanstva može mjeriti sa njim. Donekle se to može vidjeti iz podatka da su njegovi učenici izračunali da je on od svoga punoljetstva pa sve do smrti u prosjeku


pisao četrnaest listova dnevno! Drugi navode podatak da je on četrdeset godina proveo pišući svaki dan po četrdeset listova! Nažalost, jedan dio tih djela je zagubljen, jedan dio je još u rukopisu a samo jedan dio je štampan do sada. Pored već navedenog historijskog djela i njegovoga tefsira, učenjaci koji pišu o njemu posebno navode slijedeća djela:· Tarihur-ridžal – o istaknutim ashabima i tabiinima, te učenjacima do njegovoga vremena.· Latiful-kavl fi ahkami šerai'il-islam – to je djelo u kojem je izložen njegov mezheb sa dokazima.· El-hafifu fi ahkami šerai'il-islam – sažetak prethodnoga djela.· El-kiraatu vet-tenzilu vel-adedu – o kiraetima.· Ihtilafu ulemail-emsar – o razilaženjima među islamskim učenjacima.· Tehzibul-asar – nedovršeno hadisko-fikhsko djelo u kojem opširno izlaže i komentariše sve predaje od pojedinih ashaba.· Šerhus-sunne.· El-fedail, itd. Taberijev tefsirDjelo po kojem je Ibn Džerir et-Taberi najviše poznat jeste njegov čuveni tefsir Džami'ul-bejan fi te'vilil-Kur'an, štampan u trideset dijelova. To je najstariji tefsir koji je u potpunosti prenesen do današnjih dana. Interesantno je da je stoljećima bio zagubljen i da se o njemu znalo samo kroz kasnije tefsire, koji su navodili neke citate iz njega, sve dok nije pronađen jedan primjerak u rukopisu u privatnoj biblioteci jednog emira u Nedždu, na osnovu kojeg je to djelo štampano. Taberijev tefsir zasigurno je jedan od najvrednijih i najpoznatijih tefsira uopće. On se ubraja u tradicionalne tefsire i glavni je izvor svim tradicionalnim tefsirima pisanim nakon njega. Nema nijednog starijeg tefsira da je preživio do danas, a budući da je to svojevrsna enciklopedija tefsirskoga naslijeđa u njemu se navode mnoga tumačenja prethodnih mufessira, pogotovu ashaba i tabiina. Iako tradicionalan, značajan je izvor i za racionalne mufessire, zbog davanja prednosti mišljenjima određenih mufessira nad drugim i zbog navođenja vlastitih stavova. O vrijednosti Taberijevog tefsira postoji mnogo pohvalnih ocjena čuvenih mufessira. 'Ako pratimo ono što su rekli istaknuti učenjaci o tefsiru Ibn Džerira, naći ćemo da se istraživači i na Istoku i na Zapadu slažu u ocjeni da je on izuzetno vrijedan i da je neophodan izvor svakom ko se bavi proučavanjem tefsira.' Tako npr. Sujuti za njegov tefsir kaže: 'Njegov tefsir je najbolji i najvredniji među tefsirima. On navodi različite stavove i daje prednost jednima nad drugim, služi se jezičkim tumačenjem i izvodi šerijatske propise. U tome njegov tefsir nadmašuje po vrijednosti i najstarije tefsire.' Zatim, čuveni Nevevi za njegov tefsir kaže: 'Cijeli ummet slaže se da nema ni jednog tefsira poput Taberijevog!' Ahmed ibn Ebi Tahir el-Isferajini o njegovoj vrijednosti kaže: 'Kada bi neko i u Kinu otišao samo da dođe do tefsira Muhammeda ibn Džerira, to ne bi bilo puno!' Ibn Tejmije, upitan o tome koji tefsir je najispravniji, odgovorio je: 'Što se tiče tefsira dostupnih ljudima, najispravniji od njih je tefsir Muhammeda ibn Džerira et-Taberija. On navodi izreke prethodnih učenjaka sa vjerodostojnim lancem prenosilaca i u tome tefsiru nema novotarija. On ne prenosi ništa od onih za koje nije sigurno da su povjerljivi, kao npr. od Mukatila ibn Bukejra i Kelbija'. A Ebu Muhammed el-Fergani kaže: 'Kada bi iz toga djela neki učenjak htio izdvojiti deset posebnih djela i u svakom opširno izložiti po jednu zasebnu znanost, to bi mogao učiniti!'

Karakteristike Taberijevog tefsira


Na samome početku tefsira Taberi daje opširan uvod u kojem, između ostalog obrađuje slijedeće teme: stil kur'anskoga izraza, objava Kur'ana na sedam harfova, zabrana tumačenja Kur'ana vlastitim razumom, prethodni mufessiri koji su se istakli u tumačenju Kur'ana i oni koji zaslužuju određene kritike, obaveza ummeta u pogledu poznavanja tumačenja Kur'ana, imena kur'anskih sura kako ih je zvao Poslanik s.a.v.s, tumačenje imena Fatihe itd. Prije svakoga ajeta, ili nekoliko ajeta, Taberi navodi riječi: 'Tumačenje riječi Uzvišenog...' (el-kavlu fi te'vili kavlihi teala...). Zatim shodno misaonoj cjelini navodi kur'anske riječi i tumači ih. Pri tome navodi tumačenja istaknutih ashaba i tabiina, citirajući ih zajedno sa lancem prenosilaca. Ako o jednom ajetu ima više mišljenja, on ih navodi i obrazlaže ih, dajući na kraju prednost onome koje smatra najispravnijim. Pored toga, na mjestima gdje osjeti potrebu za vlastitim zaključkom, on ga i navede, izvlačeći na taj način šerijatske propise na osnovu vlastitoga idžtihada. Isto tako, na mjestima gdje ima potrebe za jezičkom analizom određenih riječi ili rečenica, on se upušta i u to.Pristalica je tradicionalnoga tefsira i smatra da je uslov ispravnosti tefsira oslanjanje na tradiciju prenesenu putem lanaca prenosilaca. Nije rijedak slučaj da u svome tefsiru otvoreno kritikuje one koji neki ajet protumače na osnovu svoga mišljenja, bez uporišta u određenom dokazu. Tako npr., tumačeći ajet: 'Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: 'Budite majmuni prezreni!'' , on navodi predaju sa lancem prenosilaca od Mudžahida, da je on rekao: 'Oni nisu pretvoreni u majmune, nego su njihova srca izmijenjena. To je samo primjer koji im Allah navodi, poput primjera magarca koji nosi knjige.' Zatim Taberi, komentarišući taj stav, kaže: 'Te Mudžahidove riječi u suprotnosti su sa očitim značenjem na koje ukazuju kur'anske riječi (...) Pored toga, njegove riječi u suprotnosti su i sa ostalim provjerenim dokazima.' Pri navođenju seneda (lanaca prenosilaca) postupao je kao i muhaddisi, tj. uglavnom nije analizirao sam sened, jer ga samim navođenjem izlaže kritici stručnjaka. Međutim, ponekada je to ipak radio. Tako npr. za jednu predaju koja se prenosi od Ikrime on kaže: 'Što se tiče predaje od Ikrime o tome pitanju, od Ejjuba nju prenosi Harun a ono što on prenosi je diskutabilno. Pored toga, nije potvrđeno da je preko pouzdanih prenosilaca takvo nešto preneseno od Ejjuba.' Slično je i sa israilijjatima, tj. sa predajama od jevreja i kršćana. On ih u ne malom broju navodi u svome tefsiru, prenoseći ih od učenih jevreja i kršćana koji su prihvatili islam, bez kritičkoga komentara. Moguće je da se u tome poveo za historijskim predajama koje je navodio u svojim opširnim historijskim djelima, ali i pored toga, tu se također može primijeniti pravilo muhaddisa da samim navođenjem lanca prenosilaca on izlaže određenu predaju analizi i ocjeni stručnjaka. Budući da je dobro poznavao kiraete i da je bio jedan od istaknutih stručnjaka u toj oblasti, on se u svome tefsiru često osvrće i na tu problematiku, prihvatajući vjerodostojne (mutevatir) kiraete. Navodi se da je on, samo iz te oblasti, napisao djelo od osamnaest tomova, u kojem je uz vjerodostojne naveo i ostale (šazz) kiraete i dao prednost jednom kiraetu, kojim nije izašao iz granica vjerodostojnosti. Nažalost, to djelo je nestalo, kao što je slučaj i sa mnogim drugim njegovim djelima.

Jedna od odlika njegovoga tefsira jeste i to što je pokušavao izbjeći bespotrebne rasprave. Tako npr. pri tumačenju 112-114. ajeta sure el-Maide u kojima se govori o sofri (trpezi) koja je spuštena sa neba za vrijeme Isaa, a.s, on kaže da su pojedini mufessiri nagađali koje su vrste jela i pića bile na toj sofri, ali da je to bespotrebno pošto nema odgovarajućeg dokaza za ta mišljenja, te da poznavanje tih jela ne koristi, niti njihovo nepoznavanje šteti. Isto tako, tumačeći 20. ajet sure Jusuf u


kojem se kaže da su Jusufova braća prodali Jusufa za nekoliko dirhema (groša), on navodi mišljenja nekih mufessira o tom pitanju o koliko groša se radilo, pa kaže da bilo koje od tih mišljenja može biti tačno ali da od poznavanja toga nema nikakve koristi za vjeru, niti štete od nepoznavanja, te da je obaveza vjerovati u ono što je jasno iz kur'anskih riječi.Taberi je 'dobro poznavao discipline arapskoga jezika i poeziju – ništa manje nego što je poznavao vjeru i historiju', tako da je i na tome planu dao značajan doprinos u svome tefsiru. Kada neke kur'anske riječi tumači sa jezičkog gledišta, on daje prednost onom značenju koje je uobičajeno u arapskom jeziku, osim ako postoji jak dokaz za suprotno stanovište. Zatim, on je dobro poznavao i stavove basranske i kufanske jezičke škole, pa se pozivao na njih kada se za to ukazivala potreba. Uz sve to, on je, po ugledu na Ibn Abbasa, često navodio i stihove iz predislamske poezije, da bi potkrijepio određeno značenje neke riječi. Treba istaći da se on u jezičke analize i rasprave nije upuštao radi samih njih, nego mu je to uvijek bilo samo sredstvo da bi što bolje protumačio kur'anske riječi. Kao izvanredan stručnjak u oblasti fikha Taberi, tumačeći ajete koji govore o šerijatskim propisima, navodi različita mišljenja šerijatskih pravnika i njihove dokaze. Zatim ih ocjenjuje i daje prednost jednim nad drugim, a ponekad, kao samostalan mudžtehid, donosi i vlastiti sud. On se upušta i u problem derogacije određenih kur'anskih propisa, te ukazuje na derogirane i derogirajuće ajete. Uz sve to Taberi se u svome tefsiru pokazuje i kao izvrstan poznavalac akaidske tematike. Naime, on stoji čvrsto na stanovištu ehli sunneta vel-džemaata i brani te stavove a kritikuje stavove drugih, kao npr. kaderija, mu'tezilija i drugih. Kaderije je npr. kritikovao u vezi sa njihovim poznatim stavovima o slobodnoj volji (indeterminizmu) i pripisivanju ljudskih djela ljudima a ne Allahu, dž.š. Posebno oštar bio je protiv mu'tezilija, kritikujući njihov racionalistički pristup ajetima i akaidskim temama, kao što je npr. nijekanje viđenja Uzvišenog Allaha na ahiretu.U nekim djelima navodi se da je Taberi sedam godina pisao svoj tefsir, odnosno da ga je citirao svojim učenicima, te da je dovršen 290. godine po Hidžri. Nakon navođenja karakteristika Taberijevog tefsira, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi kaže: 'Mislim da sam opširno i detaljno opisao taj tefsir. Razlog je što se to djelo smatra prvim i najvažnijim izvorom tradicionalnoga tefsira, a to je karakteristika koju ne možemo navesti za druge tradicionalne tefsire.'


IBN HADŽER EL-ASKALANI

PEČAT SVIH HAFIZA

Jedan od najistaknutijih učenjaka svijetlog perioda Islama smatra se posljednjom halkom u lancu znamenitih hafiza.

U svojoj ranoj mladosti je pio zemzem vodu i tada je zamolio Milostivog Allaha da dostigne stepen hifza Imami Zehebija, pa je čak i prevazišao taj stepen. Zatim je otišao na hadž poslije

dugo vremena (približno 20 godina) pa je zamolio Allaha da mu poveća trenutno znanje, i Allah je uslišao njegovu dovu i ostvario njegovu želju, što su i mnogi posvjedočili.

Ibn Hadžer je živio pred kraj osmog i prva polovica devetog stoljeća po Hidžri. Taj period spada među najsvjetlije periode islamske historije i najbogatije istaknutim učenjacima, medresama, bibliotekama, naučnim djelima čemu se i pored političkih i društveno-socijalnih previranja zaslužni emiri i bogataši pokazujući posebno interesovanje za izgradnju medresa, biblioteka, bolnica... Na tom planu su ulagali ogromna sredstva i materijalno su podsticali alime i učenike da svoje skupocjeno vrijeme troše na oživljavanje naučnih vrijednosti kod širih narodnih masa. Zato je bilo sasvim prirodno da se u takvom ambijentu pojavi veliki broj znamenitih učenjaka iz raznovrsnih kulturnih grana i islamske misli. Zasigurno da je jedan od najistaknutijih učenjaka tog vremena Hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, koji je bez ikakvog uveličavanja i pretjerivanja dobio titularni naziv "Pečat svih hafiza". On se uistinu smatra posljednjom halkom u lancu znamenitih hafiza u Islamu. Onaj koji dobije titulu hafiz, on je uistinu i zaslužuje. Sama titula hafiz je znanstvena titula koja se dodjeljuje onima koji dostignu vrhunske stepene hifza i razumijevanja sunneta Resulullahova s.a.v.s. Dok oni koji se posvete učenju napamet Kur'ana i izučavanju njegovih znanosti nose titule "Kurra’'"

ODRASTAO KAO JETIM

Ahmed ibn Alijj ibn Muhammed el-Kennani el-Askelani eš-Šafi'i - poznat kao Ibn Hadžer, rodio se u mjesecu ša'banu 773. h.g. u Kairu. Odrastao je u poznatoj alimskoj porodici, koja vodi porijeklo iz mjesta Askalan, u Palestini. Ovu porodicu u Egipat je prebacio Sultan Salahuddin Ejjubi, kada je napustio iz bojazni da ne padnu u ruke krstaša. Odrastao je kao jetim jer mu je majka umrla veoma brzo poslije njegova rođenja, a potom mu je umro i otac u mjesecu redžebu 777. h.g. kada je imao 4 godine. Slika njegova oca mu je djelimično ostala u sjećanju. Ibn Hadžer o tome kaže: "Ja sada pokušavam da se prisjetim njegova lika i ličim onome koji zamišlja neku stvar, ali nikada da je ostvari." Prisjeća se da je putovao sa ocem kao mali dječak na hadždž i da je boravio neko vrijeme u Mekki, a zatim su otišli u Kuds i Halil.

Prije nego što je umro otac ga je ostavio u emanet dvojici ljudi s kojima je imao posebno dobre odnose: znamenitom učenjaku Šemsuddin ibnu-l-Kattanu i trgovacu Ebu Bekr el-Harrubi, koji nije štedio truda da se maksimalno posveti brizi i odgoju Ibn Hadžera. Za njegovo školovanje potrošio je mnogo novca, neka ga Allah nagradi najboljom nagradom za učinjeno dobro Islamu i muslimanima.

Ibn Hadžer je proveo svoje djetinjstvo u sjeni ovog vasijeta, u okrilju čednosti, brige i materijalne bezbijednosti, odrastao je a nije znao za neimaštinu i poniženje. Naučio je Kurani-Kerim napamet kao dijete od 9 godina, a klanjao je teravih-namaz kao imam u Mesdžidu-l-Haramu kao dječak od 11 godina.


Po povratku u Egipat 786. h.g. naučio je napamet knjigu Umdetul-Ahkam od Hafiza Abdul-Ganijja el-Makdisija, a potom knjigu El-Havis-Sagir koju je sažeo njegov otac iz jednog šafijskog fikhskog djela. Također je napamet naučio knjigu iz usuli fikha od Imama Ibnul-Hadžiba, i iz gramatike arapskog jezika djelo Milhatul-i'rab. Svevišnji Allah mu je podario veliku sposobnost pamćenja i učenja napamet, tako da je svaki dan mogao napamet naučiti pola hizba (3 stranice) iz Kur'ana. Kada bi pročitao jednu stranicu bilo koje knjige, bilo je dovoljno tri puta da je posmatra da bi je u potpunosti napamet naučio. Ovakav način učenja napamet je bio karakterističan samo rijetko talentovanim i posebno nadaren za hifz. Nastavio je i tri naredne godine da izučava raznovrsne znanosti a zatim se posebno zainteresirao i posvetio izučavanju arapskog jezika i historije. Često bi se vraćao kući tužan jer nije mogao kupiti sve knjige koje su ga interesirale i privlačile. U ovom periodu svoje mladosti posebno ga je privlačila arapska književnost i druge jezičke discipline. Usavršio se u ovoj znanosti do te mjere da je razmjenjivao naučne spoznaje sa najznamenitijim jezičarima tog vremena. Iz tih oblasti je napisao nekoliko dijela, a posebno se istakao po djelima iz poezije.

Međutim, Svevišnji Allah je htio da 796. h.g. bude godina preokreta u njegovom životu, zavolio je izučavanje hadiskih znanosti. Kada je stekao osnovno znanje iz ovih oblasti usredsredio se na temeljito i sistematsko izučavanje ostalih znanosti.

UČIO OD 600 UČITELJA

Jedna od sretnih okolnosti koja je pratila Hafiza, jeste da je u sticanju znanja objedinio najpoznatije šejhove, što se nije desilo ni sa jednim drugim alimom tog vremena. Razlog njegovog uspjeha krije se u njegovoj želji i upornosti, mnoštvu putovanja i često prenapornih traganja za učiteljima od kojih su, mnogi, duboko uronuli u more prave spoznaje različitih znanosti. Od njegovih najpoznatijih šejhova spomenut ćemo:

Burhan et-Tenuhij (poznavalac kiraeta i kur'anskih znanosti), En-Nur el-Hejsemij (poznavalac hadiskih znanosti), Siradž el-Belkinij (poznavalac fikhskih mezheba. - Medžd eš-Širazij i Ebu Abdullah el-Gammarij (poznavaoci arapskog jezika), Ibnu-l-Mulekkin (poznati pisac), Izuddin ibn Džema'a (za njega tvrde da je poznavao 15 znanosti do te mjere da mu nisu bili ravni u njima i najbolji njeni poznavaoci).

Prvi koji mu je dao izun za podučavanje drugih i izdavanje fetvi bio je Siradž el-Belkinij. Ibn Hadžer je bio u Mekki kada je Siradž umro. To ga je mnogo ožalostilo i u njegovu počast je napisao veoma dojmljivu pjesmu od 100 stihova. Pored svih ovih istaknutih alima, moramo reći da je njegov najznačajniji učitelj bio Hafiz el-Iraki kojega je pratio i družio se s njim 10 godina maksimalno se okoristivši njegovim znanjem.

Kada su El-Irakiju nastupili smrtni momenti, upitali su ga: “Ko će biti tvoj nasljednik?” On je rekao: "Ibn Hadžer, a zatim moj sin Ebu Zer'a." Ukupan broj Ibn Hadžerovih učitelja prelazi cifru od 600. Radi njih je obišao mnoge gradove kako bi ih susreo i okoristio se.

Putovanja radi sticanja spoznaje i znanja su spadala u ustaljenu tradiciju od samog početka Islama. Ashabi su putovali s Resulullahom, s.a.v.s. da bi od njega saznali osnovne temelje vjere i da bi od njega čuli uputstva i smjernice za svakodnevne životne aktivnosti. Ashabi su također putovali jedni kod drugih, a i tabi'ini su nastavili tu lijepu tradiciju. Poslije njih su došle generacije koje su nastavile ići ovim putem, a posebno su se među njima isticali učenjaci i učenici hadiskih znanosti. Znali su putovati sedmicama i mjesecima, izlažući se mnogim opasnostima i teškoćama, obilazeći sve dijelove islamskog svijeta, sa ciljem saznavanja novih hadisa, provjeravajući njihovu ispravnost i zapisujući čisti i nepatvoreni sunnet Resulullaha, s.a.v.s. Ovako je nastavljeno sve do vremena Ibn Hadžera, Allah mu se smilovao. On je bio jedan od istinskih zaljubljenika u nauku i pobornik


očuvanja izvornog sunneta i dostavljanja toga mlađim naraštajima. Zbog toga je mnogo proputovao, posjetio mnoge gradove Jemena, Egipta, Hidžaza i Šama, i susreo se sa velikim brojem učenjaka i književnika koji su živjeli u tim mjestima. Ova njegova putovanja su nekada direktno utjecala na širenje njegovih znanstvenih djela tako da je bio rado i srdačno prihvaćen kod učenika i učitelja podjednako.

NEMA HIDŽRE POSLIJE OSVOJENJA MEKKE

Svojim radom dao je veliki doprinos islamskom Ummetu a nesumnjivo njegov najveći doprinos je bio u oblasti hadisa i historije. Njegov učenik Hafiz es-Sehavi je sabrao blizu 300 njegovih djela. Doktor Šakir Mahmud u svojoj doktorskoj disertaciji koja nosi naslov Studij o naučnim djelima Hafiza Ibn Hadžera uložio je veliki trud na polju sabiranja, istraživanja, analize i opširnog komentara pojedinih djela. Tom prilikom je spomenuo 282 knjige, a najpoznatije od njih su:

- Fethul-bari bi šerh Sahihil-Buhari - ovaj komentar se smatra najboljim i najpoznatijim komentarom Buharijinog Sahiha. Hafiz je proveo mnogo godina komentarišući ga i izvlačeći pouke iz njega. Danas je ovo djelo odštampano u 13 velikih tomova. Kada su tražili od Imama Ševkanija da komentariše Buharijin Sahih, rekao je: "Nema hidžre poslije osvojenja Mekke." Ovo je hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s. kojim je želio da prizna da nijedan alim nema šta novo dodati na komentar hafiza Ibn Hadžera.

- Hedjus-Sari mukaddime Fethul-bari djelo sabrano u jedan veliki tom u kome je ukazano na osnovne naznake i ključeve za ispravno izučavanje Buharijinog Sahiha.

- El-isabe fi temjizis-sahabe jedno od najpoznatijih djela koje obrađuju naučna djela ashaba iz vjerskih znanosti.

- Bulugul-meram min edilletil-ahkam u ovom djelu je sabrao najispravnije hadise koji se odnose na fikhske propise. Ovo djelo je postalo osnovnim udžbenikom za izučavanje ove discipline i veliki broj alima je dao komentar na ovo djelo.

- Ta'džilul-menf'a bi zevaidi el-eimmetil-erbe'a u njemu je istražio prenosioce hadisa koji se navode u djelima: Musned-Imami Ebu Hanife, Muvett'a - Imami Malik, Musned-Imami Šafije i Musned- Imami Ahmeda.

- Takribut-tehzib - Djelo koje govori kako uočiti pravedne i tačne prenosioce hadisa. On je ovo djelo sažeo iz većeg djela koje nosi naslov Tehzibut-tehzib.

- Nuhbetul-fikri fi mustalahi ehlil-eseri djelo sa malim brojem stranica ali ima veliki značaj u izučavanju nauke koja se naziva Mustalahul-hadis. Svi učenjaci hadisa su ovo djelo uzeli kao temelj na koji su nadgradili svoje učenje.

- Enbaul-gumer bi ebnail Umer Ovo je jedno od njegovih najznačajnijih djela iz historije u kome dolazi do izražaja njegova preciznost i sposobnost kao historičara. Djelo je pisao i sakupljao nekoliko godina. Svake godine je spomenuo države i najznačajnije događaje koji su se desili, detaljno nabrojao i ukazao na biografije svih učenjaka koji su živjeli u tom vremenu. Sam Hafiz je živio u vremenu društveno-političkih previranja i sam je bio učesnik nekih, što knjizi daje posebnu vrijednost i značaj, tako da je ona postala najvažniji izvor za saznavanje prave istine o tim događanjima. Pored ovih knjiga, veliki broj vrijednih djela ovog velikana islamskih znanosti je ostao u rukopisima i čekaju da ih neko odštampa i prezentira islamskom ummetu.


Veoma visoko mjesto koje je stekao hafiz Ibn Hadžer svojim univerzalnim znanjem, plemenitim moralnim osobinama, dalekosežnost i mudrost negovih stavova, specifičan pristup pisanju naučnih djela, podučavanju i edukaciji, sve to je privuklo veliku pažnju ljudi. Oko njega su se podjednako okupljali i učenici i naučnici-alimi i nadmetali su se u želji da što više borave sa njim i da se što je moguće više okoriste od njegova veoma bogatog znanja i veoma visokih moralnih vrijednosti i osobina. Grupa iza grupe, generacija iza generacije je izlazila iz njegove škole i tako postajali najbolji dokaz njegove vrijednosti. Stoga je skoro nemoguće cifrom ograničiti broj njegovih učenika koji su kasnije djelovali u svim djelovima islamskog svijeta. Oni su kasnije postajali značajne vođe i autoriteti iz svih mezheba i u svim naučnim disciplinama. Historičar hafiz Šemsuddin es-Sehavi je u svom djelu "El-Dževahiru ved-Dureru fi terdžemeti Šejhil Islami Ibn Hadžeri" naveo imena grupe najznačajnijih učenika koji su sticali znanje kod Ibn Hadžera koji je dostigao cifru od 500 učenika. Vrijeme i prostor nam ovom prilikom ne dozvoljavaju, osim da spomenemo veoma mali broj od najznačajnijih i najpoznatijih njegovih učenika, ako što su:

Šejhul-Islam Zekerijja el-Ensarij, mekanski kadija Burhanuddin ibn Zuhejre, poznati muhaddis Ahmed ibn Osman el-Kermani el-Hanefi, hafiz Šemsuddin es-Sehavi, historičar Ibn Fahd el-Mekki el-Alevi eš-Šafi'i, pjesnik i književnik Šihabuddin el-Hazredži, poznati fakih Burhanuddin el-Bekaijju....

"NE HVALIŠITE SE BEZGREŠNOŠĆU"

Egipatski historičar Ibn Tagri Berdi navodeći njegove osobine kaže: "Bio je, Allah mu se smilovao, vrhunski imam, hafiz, pjesnik, književnik i pisac, veoma lijepog izgleda, u starosti je zračio posebnm svjetlošću, vrhunski predavač koji je je tokom cijelog izlaganja uspjevao održati slušateljstvo prisutnim i zainteresovanim, imao je veoma jako pamćenje, odlikovao se rječitošću, pronicljivošću i mudrošću u svojim vjerskim, političkim i drugim stavovima. Veoma rijetko je kritikovao ljude nego bi se često lijepo ophodio prema onima koji su se nekorektno prema njemu ponijeli, i mnogo je praštao i bio samilostan. Pored ovih osobina bio je posebno poznat po tome što je mnogo postio, činio ibadet, udjeljivao sadaku i činio svaku vrstu dobročinstva."

Njegov učenik Es-Sehavi veli: "Bio je veoma skroman i ponizan i nije pretjerivao u svojoj ishrani i odjevanju, jeo je izričito halal i čistu hranu. Jednom prilikom je pojeo hranu čiji izvor i porijeklo nije znao, kasnije kada se raspitao o toj hrani saznao je da je sumnjivog porijekla. Odmah je zatražio jednu duboku posudu. Mladić koji mu je donio posudu upitao je šta želi sa njom, a on mu je odgovorio: -Učiniću ono što je učinio Ebu Bekr es-Siddik, a zatim je ispovraćao sve što se nalazilo u njegovu stomaku." (Jednog dana Ebu Bekr r.a. je pojeo hranu koju mu je servirao jedan od njegovih sluga, koji ga po završetku jela, obavjestio da je tu hranu dobio kao cijenu za vračanje koje je on inače prakticirao još u džahilijetu. Ebu Bekr r.a. je tada stavio svoje prste u usta i ispovraćao sve što je tada pojeo op. a.) Kao što vidimo Šejhul-Islam Ibn Hadžer je u potpunosti išao stazama naših dobrih predhodnika selefis-saliha r.a. i oni su mu bili najljepši uzor u svim životnim aktivnostima i poslovima. Posebno se odlikovao velikom skromnošću i davanjem mudrih i pronicljivih odgovora na postavljena mu pitanja, sve to zahvaljujući talentu, razumskom i intelektualnom kapacitetu kojeg mu je podario Svevišnji Allah. Jednom prilikom je upitan: "Jesi li vidio nekoga sličnog tebi?" Odgovorio je Kur'anskim riječima: "Ne hvališite se bezgrešnošću svojom-On Allah dobro zna onoga koji se grijeha kloni." (Prijevod značenja, En-Nedžm, 32.)

Mnogo je vodio računa o onome šta govori, imao je visok stepen samokontrole, bio širokogrudan i ljubazan, opraštao je onima koji su ga napadali i vrijeđali i nikada se nije osvećivao, veoma rijetko su ga viđali ljutitog i namrštenog.

Veoma brzo je čitao naučna djela, tako je na primjer Buharijin Sahih pročitao za vrijeme 10 medžlisa (skupova) koje je održavao između podne i ikindije namaza.


Ibn Hadžer se dosljedno pridržavao sunneta Resulullahova s.a.v.s. živio je njime i pozivao je druge tome svojim jezikom-govorom i svojim perom, a istovremeno je upozoravao one koji krše sunnet i borio se protiv onih koji uvode novotarije u vjeru. Javno je negirao učenje onih koji vjeruju u spajanje i inkarnaciju sa Bogom.

Dao je odgovor na pogrešno učenje dvojice sufijski prvaka i autoriteta Ibn Arebija i Ibnul Farida. Kada je bio upitan od strane svog šejha El-Belkinija o Ibn Arebiju potvrdio je njegovo nevjerstvo, a zatim je bio upitan o Ibnul-Faridu i razmišljajući o njegovom slučaju ispjevao je nekoliko stihova koji su indirektno aludirali na njegovo nevjerstvo-kufr, a zatim je rekao: "Ovo je kufr, i ovo je kufr." Ovaj događaj bilježi njegov učenik u Es-Sehavi u djelu "El-Dževahiru ved-Dureru".

DRUŠTVENE AKTIVNOSTI

Sve ove osobine su bile razlogom pa je ovaj alim obnašao i veliki broj značajnih funkcija i svaku od njih je na najbolji način prezentirao i obavljao.

Obrazovanje-podučavanje; bio je predavač u preko 15 obrazovno-odgojnih ustanova, a u nekim od njih je bio i glavni upravitelj. Desetine godina je veoma uspješno i profesionalno obavljao ovu časnu dužnost sve dok ga nije bolest savladala u kojoj je i umro.

Zabilješke; to su vrhunski vrijedna predavanja koja šejh izlaže usmeno, a učenici zapisuju da bi se kasnije to sakupilo u knjigu koju bi kasnije mogli koristiti i obični ljudi. Ovaj svoj projekat otpočeo je 808. g.h. i nije ga prekidao sve do svoje smrti, a ukupno je zapisano preko 1000 takvih predavanja.

Izdavanje fetvi; sa ovom važnom i odgovornom zadaćom otpočeo je 815. g.h. Njegove fetve su se odlikovale sažetošću i jasnoćom. Trudio se da svoje stavove i mišljenja izvodi izričito iz jasnih šerijatsko-pravnih izvora. Ponekad bi prosjek napisanih fetvi za jedan dan iznosio 30.

Hutbe; držao je hutbe u džamiji El-Azhar i džamiji Amr ibnul-As r.a., a to su dvije najstarije džamije u Egiptu. Imao je veoma jake, upečatljive i dojmljive hutbe, opisjući ih Es-Sehavi kaže: "Njegove hutbe direktno su dopirale do srca slušalaca, sa njegovim uspinjanjem na mimber povećavala se i njegova ljepota i nur kojeg ja ne mogu opisati. Kada bi ga posmatrao kako se uspinje na mimber od posebnih osjećaja uvijek mi je dolazilo da plačem."

Sudstvo; kralj Muejjid mu je nudio nekoliko puta da bude glavni kadija u zemljama Šama, ali je on to odbija. U vrijeme kralja Ešrefa ovu dužnost je obnašao u Egiptu, i sam se kasnije povukao sa ove funkcije, da bi mu ponovno nekoliko puta bila povjeravana. Ukupno je ovu časnu i odgovornu dužnost obnašao preko 11 godina. Za vrijeme zauzimanja ovog položaja uspio je ostati ustrajan na istini i borbi za pravdu, i doživio je veliki broj neugodnih situacija i različitih pritisaka.

Sekretar jedne od najvećih biblioteka koja se zvaka El-Mahmudijje, i u njoj je napravio i uveo sistem dva indeksa: jedan po poglavljima, a drugi po slovima. Bio je najljepši primjer brige i pažnje za knjigama biblioteke i često puta bi zagubljene i nestale knjige zamijenio istim knjigama iz svoje lične biblioteke.

Ibn Hadžer je veoma uspješno obavljao i izvršavao sve povjerene mu zadatke, a kroz obnašanje svih spomenutih funkcija on je neprestano djelovao na polju poboljšanja trenutnog stanja i naređivanje dobra i sprečavanje zla, a posebno borba protiv nepravde nanešene raznim ljudima. Sa svim ovim karekteristikama i djelima u potpunosti je zaslužio sve visoke titule koje su mu dali ljudi poput: Šejhul-Islam, muhadis svog vremena, pečat svih hafiza, Emirul-mu'minin fil hadisi...


ODLAZAK ALLAHU

Poslije ovog dunjalučkog života, koji je bio prepun zbivanja i raznovrsnih aktivnosti, a koji je trajao skoro 60 godina u kojima je dao veliki doprinos ilmu i očuvanju i širenju Poslanikova sunneta, i izveo nekoliko generacija istaknutih učenjaka, ostavivši za sobom veliki broj vrijednih naučnih djela bez kojih se danas ne može zamisliti ni jedna manja ili veće islamska biblioteka, Uzvišeni Allah mu je uzeo dušu.Smrt je nastupila nakon bolesti koja ga je pogodila u mjesecu zul-ka'detu 852. g.h. i uspješno je prikrivao obavljajući normalno svoje svakodnevne poslove podučavanja, pisanja i drugo. Međutim, bolest je sve više jačala i ubrzo ga privezala za postelju. Veliki broj liječnika je dolazio u želji da ga izliječe, a svakodnevno su ga posjećivali i najpoznatiji emiri, kadije i alimi, a krajem mjeseca zul-hidždžeta iste godine svoju dušu je predao njenom Gospodaru. Dan njegove smrti je uistinu bio tužan dan za muslimane, a i za zimijje (štićenike islamske države) koji su ga se sjećali po pravdi i nepristrasnosti kod presuđivanja. Povodom njegove smrti većina pjesnika njegova vremena su ispjevali veoma dirljive kaside. Na hiljade ljudi se nadmetalo i utrkivalo u nošenju njegova tijela, a Sultan je lično prisustvovao njegovoj dženazi kao i najznačajniji državni činovnici kao i najpoznatiji alimi. Ukopan je u neposrednoj blizini Imama El-Lejsa ibn Sa'da i Imami Šafi'ija.


IBN KESIR

Hafiz Ismail ibn Umer ibn Kesir jedan je od najistaknutijih tradicionalnih mufessira a istakao se i u hadisu, fikhu i historiji. Većinu života proveo je u Siriji i Damasku, a znanje je sticao pred tada najvećim islamskim učenjacima, među kojima je bio i čuveni šejhul-islam Ibn Tejmije. Stručnjaci za tefsir jedinstveni su u ocjeni da njegov tefsir spada u sami vrh tefsirskih djela inače a pogotovu kada se radi o tradicionalnim tefsirima. Neki ga rangiraju odmah iza čuvenoga Taberijevog tefsira, a neki, opet, za njega kažu da je to najvredniji tefsir ikada napisan! Ono što se sa poprilično sigurnosti može tvrditi jeste da je to tefsir koji je najviše puta do sada štampan i koji je najviše čitan od svih tefsira.

Puno ime mu je: Ismail ibn Umer ibn Kesir ibn Davv ibn Dir' el-Kureši el-Busrevi ed-Dimeški ebul-Fida' Hafiz Imaduddin. Rođen je 701/1302. godine u Busri, sjeverno od Damaska (Šam – Sirija). Otac mu je bio poznati hatib u Busri. Umro je u četvrtoj godini Ibn Kesirovog života. Brigu o njemu potom je preuzeo stariji brat, šejh Abdul-Vehhab, pred kojim je stekao prvo obrazovanje. U petoj godini života, tj. 706. hidžretske godine, s bratom seli u Damask, gdje nastavlja izučavanje temeljnih islamskih znanosti. U njegovome punom imenu navodi se titula: Hafiz, koja ukazuje na njegove izvanredne zasluge u hadiskim znanostima, te počasni naziv: Imaduddin (Stub Vjere), koji mu je dat zbog izrazitog doprinosa u više islamskih znanosti. Mnogo je putovao u potrazi za istaknutim učenjacima radi postizanja novih saznanja. Ipak, najduži period života proveo je u Damasku, gdje je i umro, 774/1373. godine. Pred kraj života je oslijepio. Ukopan je pored svoga najistaknutijeg šejha i učitelja - čuvenoga Ibn Tejmije.

Učitelji i učenici

Od ranog djetinjstva Ibn Kesir se obrazovao pred istaknutim islamskim učenjacima tadašnjega vremena, što je svakako rezultiralo i njegovim briljantnim znanjem. Znanje je stekao pred brojnim učiteljima, a neki od njih su:1. Burhanuddin Ibrahim ibn Abdirrahman el-Fezzari – Ibnul-Ferkah (umro 729.h.g.),2. Isa ibnul-Mut'im,3. Ahmed ibn ebi Talib – Ibnuš-Šehine,4. Behauddin el-Kasim ibn Muzaffer ibn Asakir (umro 723.),5. Ibnuš-Širazi,6. Ishak ibn Jahja el-Amidi Afifuddin (umro 725.),7. Muhammed ibn Zerrad,8. Džemaluddin Jusuf ibnuzzekki el-Mizzi (umro 742.) – pored dosta znanja koje je pred njim stekao, oženio se i njegovom kćerkom,9. Ahmed ibn Abdulhalim ibn Abdusselam ibn Tejmije Tekijjuddin – Šejhul-islam (u. 728.) – za njega je bio posebno vezan a Ibn Kesir općenito se smatra jednim od njegovih najistaknutijih učenika; Ibn Tejmije je pred kraj života bio proganjan, pa je i sam Ibn Kesir imao problema zbog svoje vezanosti za njega,10. Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed ibn Kajmaz ez-Zehebi (u. 748.)11. Ebu Musa el-Karafi i 12. Ebul-Feth ed-Debusi.


Budući da je cijeloga života učio i druge podučavao, nije čudno da je iza sebe ostavio veliki broj učenika. Mnogi od njih postali su vrsni alimi i autori mnogih djela. Među njima najistaknutiji su: Ibnul-Imad el-Hanbeli, autor veoma poznatog djela: 'Šezeratuz-zeheb', Ibn Hadždži i Ibn Hubejb.

Učenost

Ibn Kesir je od rane mladosti pokazivao znakove izuzetne inteligencije i moći pamćenja. Školovan na tradicionalni način, on je vrlo mlad naučio napamet ne samo Kur'an, nego i jedan broj priznatih djela iz raznih islamskih znanosti. Autor djela 'Šezeratuz-zeheb' za njega, između ostalog, kaže: 'Izuzetno dobro je pamtio, vrlo malo je zaboravljao a odlično je razumijevao.' Poslije je nastavio usavršavanje u raznim oblastima, tako da mu svi odaju priznanje za postignute rezultate u više znanosti, a posebno u tefsiru, hadisu, fikhu i historiji. Pored ostalih pohvala, za njega Ibn Hubejb kaže da je, u svoje vrijeme, bio bez premca u historiji, hadisu i tefsiru. Jedan od njegovih učenika, Ibn Hadždži, o svome učitelju, između ostalog, kaže: 'Od svih učenjaka koji su živjeli u naše doba on je bio najbolji poznavalac teksta hadisa i njegove vjerodostojnosti, što su posvjedočile i njegove kolege i njegovi učitelji. Iako sam puno puta bio njegov gost, uvijek sam se okoristio njegovim znanjem.' čuveni Zehebi u svome djelu 'El-Mu'džemul-muhtess' o njemu kaže: 'Bio je najistaknutiji muftija, izvanredan muhaddis, temeljiti poznavalac šerijatskoga prava i mufessir koji je mnogo navodio stavove prethodnih učenjaka. Napisao je mnoga vrijedna djela.' čuveni islamski historičar Ebul-Mehasin Džemaluddin Jusuf ibn Sejfuddin – Ibn Tagriberdi, govoreći o Ibn Kesirovoj izvanrednoj učenosti, između ostalog kaže: 'Istakao se u fikhu, tefsiru i hadisu. Mnogo je sakupljao i pisao a bavio se i podučavanjem i prenošenjem znanja na druge. Bio je izvanredan stručnjak u hadisu, tefsiru, fikhu, arapskome jeziku i drugim znanostima. Izdavao je fetve i podučavao je druge sve do svoje smrti – Allah mu se smilovao! Postao je čuven po preciznosti u pisanju i bio je bez premca u historiji, hadisu i tefsiru.' čuveni Davudi u svome djelu 'Tabekatul-mufessirin', za njega, između ostalog kaže: 'Bio je uzor svim ostalim učenjacima i hafizima hadisa i oslonac stručnjacima prenesenog i doslovnog značenja riječi...' Na kraju, sam dr. Zehebi za njega kaže: 'U svakom slučaju, Ibn Kesirovo znanje postaje jasno svakome ko pročita njegov tefsir ili njegovu historiju. Ta dva djela spadaju među najbolja ostvarenja i najvrednija djela koja su ljudi ikada napisali!'

Ibn Kesirova djela

Napisao je veliki broj djela, od kojih se mnoga i danas štampaju i njima se učenjaci koriste. čuveni Ibn Hadžer el-Askalani u djelu 'Ed-Durerul-kamine', između ostalog, kaže: 'Njegova djela su se raširila još za njegova života a ljudi su se njima koristili još više nakon njegove smrti.' Zaista, rijedak je slučaj da je neko napisao više djela iz različitih oblasti koja se smatraju stručnom literaturom. Od velikog broja njegovih djela posebno treba istaći:1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM – čuveni tefsir.


2. EL-BIDAJE VEN-NIHAJE (POčETAK I KRAJ) – izvanredno historijsko djelo, štampano, najčešće, u četrnaest velikih tomova. Autor na osnovu kur'ansko-sunnetskih dokaza govori o stvaranju svijeta, o svim poslanicima počevši od Adema pa do Muhammeda, s.a.v.s. Na osnovu priznate historijske građe Ibn Kesir govori o prohujalim vremenima sve do vremena pisanja toga djela – tj. do 767. hidžretske godine; a onda, na osnovu kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa govori o budućim događajima (ešratus-sa'a), smaku svijeta, proživljenju i ulasku u Džennet i Džehennem. To djelo nezaobilazna je historijska građa za period do polovine 14. stoljeća a dio o budućim događajima i dan-danas služi kao jedan od glavnih izvora za saznanja u tome pogledu. Dio toga ogromnog djela koji govori o poslanicima pod nazivom: KAZIVANJA O VJEROVJESNICIMA, preveden je prije nekoliko godina i na bosanski jezik,3. ET-TEKMIL FI MA'RIFETIS-SIKATI VED-DU'AFA'I VEL-MEDŽAHIL – hadisko djelo koje govori o prenosiocima hadisa.4. EL-HEDJU VES-SENENU FI EHADISIL-MESANIDI VES-SUNENI – u ovom djelu Ibn Kesir je sakupio šest najpoznatijih hadiskih zbirki, te musnede: Ahmeda, Bezzara, Ebu Ja'la i Ibn Ebi Šejbeta i poredao sve hadise po poglavljima.5. ŠERHU SAHIHIL-BUHARI (KOMENTAR BUHARIJEVOG SAHIHA) – također hadisko djelo, ali ga nije uspio dovršiti.6. IHTISARU 'ULUMIL-HADIS – sažetak Ibn Salahovog djela iz oblasti hadiskih znanosti.7. MUSNEDUŠ-ŠEJHAJN – zbirka hadisa koje prenose Ebu Bekr i Omer, r.a. 8. TABEKATUL-FUKAHA'IŠ-ŠAFI'IJJIN – djelo o životopisima istaknutih šerijatskih pravnika šafijskoga mezheba. Naime, i Ibn Kesir bio je pristalica Šafijinog mezheba,9. RISALE FIL-DŽIHAD – djelo o džihadu.10. ELIDŽTIHAD FI TALEBIL-DŽIHAD – također o džihadu.11. IHTISARUS-SIRETIN-NEBEVIJJE – skraćeni životopis Muhammeda, s.a.v.s, štampano pod imenom: EL-FUSUL FI IHTISARI SIRETIR-RESUL. 12. KITABUL-AHKAM – veliko fikhsko djelo; nije ga uspio dovršiti, došao je do poglavlja o hadždžu.13. MENAKIBUŠ-ŠAFI'I – djelo o životu i pohvalnim osobinama Šafije.14. EL-AHKAMUL-KEBIRE – fikhsko djelo.15. EL-KEVAKIBUD-DERARI – historijsko djelo.

Ibn Kesirov tefsir

Ibn Kesirov tefsir TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM (TUMAčENJE VELIčANSTVENOGA KUR'ANA) jedno je od njegovih najznačajnijih djela. Svi učenjaci tome tefsiru daju izuzetno velike ocjene i svrstavaju ga među najbolja tefsirska djela općenito, a pogotovu u tradicionalnome tefsiru. Mnogi su skloni reći da je po vrijednosti odmah iza Taberijevoga tefsira a neki mu čak daju i prvo mjesto među tradicionalnim komentarima Kur'ana, pa i općenito. Tako npr. čuveni Ševkani za Ibn Kesirov tefsir kaže da je jedan od najboljih tefsira uopće, ako nije i najbolji. Razlike u tim ocjenama nastaju kada se gleda priroda Taberijevoga i Ibn Kesirovoga tefsira. Naime, Taberijev tefsir je znatno opširniji i sadrži puno veći broj predaja, te je s te strane, sigurno, vredniji. Međutim, Ibn Kesirov tefsir je tefsir srednje veličine – zbog čega je za mnoge prihvatljiviji i prečišćeniji, budući da je u njemu manje slabih i nepouzdanih predaja. Zato je on omiljen kod čitalaca, štampan je mnogo puta, vjerovatno do sada najviše štampan, čitan i izučavan! Doživio je puno izdanja i to najviše u četiri toma, osim kada je u početku štampan na margini drugih tefsira, pa je tada obuhvatao čitavih deset tomova. O njegovoj vrijednosti govori i činjenica da


je do sada doživio i više izdanja u skraćenom obliku i da su ga skraćivali istaknuti mufessiri, kao što su: Ahmed Šakir, Muhammed Nesib er-Rifa'i i Muhammed Ali es-Sabuni. U skraćenom obliku obično je štampan u tri toma. čuveni islamski učenjak Sujuti, govoreći o Ibn Kesirovom tefsiru, između ostalog kaže 'da nije napisan ni jedan tefsir te vrste koji je ravan njemu.' A šejh Abdulkadir Arnaut, savremeni islamski učenjak, kaže 'da je to najbolji tefsir od svih koje treba konsultovati i kojima treba vjerovati...' U uvodu u svoj tefsir Ibn Kesir ukazuje na glavne momente vezane za Kur'an i tefsirku znanost, navodeći dosta stvari od svoga učitelja šejhul-islama Ibn Tejmije. Govoreći o potrebi za tumačenjem Kur'ana, on između ostalog kaže: 'Obaveza je islamskih učenjaka da otkrivaju značenja Allahovih riječi, da ih tumače, da ih izučavaju i da druge njima podučavaju, imajući u vidu riječi Uzvišenog: 'A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!' , te Njegove riječi: 'Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka.' Dakle, Uzvišeni Allah kori ehli-kitabije - koji su živjeli prije nas – zato što su se okrenuli od Allahove Knjige koja im je bila objavljena i zato što su se posvetili dunjaluku i njegovome gomilanju, te što su se bavili nečim drugim a ne onim što im je bilo naređeno, tj. slijeđenjem Allahove Knjige. Zato je naša obaveza, o muslimani, da se klonimo onoga zbog čega je njih Uzvišeni Allah korio i da se prihvatimo onoga što nam je naređeno: izučavanja i razumijevanja Allahove Knjige koja je nama objavljena, te podučavanja i prenošenja toga shvatanja na druge...' Nakon toga on govori o načinu na koji treba tumačiti Kur'an, iz čega se jasno vidi da je pravi predstavnik tradicionalnoga tefsira: 'Ako neko upita koji je najbolji način tumačenja Kur'ana, odgovor je: Najispravniji put za to jeste tumačenje Kur'ana samim Kur'anom, jer ono što je na jednom mjestu u Kur'anu spomenuto na koncizan način na drugom je mjestu opširnije izloženo. Ako to ne bude dovoljno, onda se treba obratiti sunnetu, jer sunnet tumači i pojašnjava Kur'an. Štaviše, imam Ebu Abdillah Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i – Allah mu se smilovao –rekao je da je svaki propis koji je Poslanik, s.a.v.s, donio, ustvari, on razumio iz samoga Kur'ana. (...) A ukoliko nešto ne možemo protumačiti ni na osnovu Kur'ana ni na osnovu sunneta, onda ćemo se obratiti na riječi ashaba, jer to oni najbolje poznaju. Naime, oni su bili prisutni povodima i situacijama u kojima je silazila objava, oni su imali potpuno i ispravno razumijevanje i djelovanje – naročito istaknuti učenjaci i velikani među njima, kao što su: četverica pravednih halifa, koji su bili upućeni i imami na pravome putu, te Abdullah ibn Mes'ud... i Poslanikov amidžić Abdullah ibn Abbas... – Allah bio zadovoljan sa njima.' Ako se ni u riječima ashaba ne bi našlo tumačenje za neke ajete, onda Ibn Kesir – ističući time i svoj lični stav - ukazuje na to da se veliki broj islamskih učenjaka u toj situaciji obraćao na mišljenja istaknutih ashaba, kao što su: Mudžahid ibn Džebr, Se'id ibn Džubejr, Ikrime, Ata' ibn Ebi Rebbah, Hasan Basri, Mesruk, Se'id ibnul-Musejjeb, Ebul-'Alije, Rebi' ibn Enes, Katade, Dahhak ibn Muzahim i dr. Zatim se on osvrće na racionalističko tumačenje Kur'ana, iznoseći jasan stav da takvo tumačenje nije dozvoljeno: 'A što se tiče tumačenja Kur'ana na osnovu samoga razuma, ono je zabranjeno, jer je Muhammed ibn Džerir – Allah mu se smilovao – zabilježio: Pričao nam je Muhammed ibn Beššar... od Ibn Abbasa, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 'Ko kaže nešto o Kur'anu na osnovu svoga razuma ili ono što ne zna, neka pripremi sebi mjesto u Vatri!' Zatim on navodi i druge verzije


toga hadisa, objašnjavajući njihovu vjerodostojnost, da bi onda naveo mišljenja Ebu Bekra i ostalih ashaba i tabiina o tome pitanju, iz čega se vidi da su bili istoga mišljenja. Pri tome on se, nerijetko, poziva na Ibn Džerira et-Taberija, što pokazuje da ga je izuzetno cijenio i da je njegov tefsir u dobroj mjeri koristio pri pisanju svoga tefsira. Nakon toga on govori o slijedećim temama: koje sure su objavljene u Mekki a koje u Medini, koliki je broj sura, ajeta, riječi i harfova u Kur'anu, na kojoj je riječi sredina Kur'ana, koliko u Kur'anu ima džuzova, koliko hizbova, dokle su tačno pojedine trećine i sedmine Kur'ana, da li je riječ 'sura' izvedenica ili riječ posebnoga značenja, da li u Kur'anu ima riječi iz drugih jezika, itd. Dakle, on je u uvodu u svoj tefsir obradio značajan dio kur'ansko-tefsirskih tema, za koje je smatrao da je potrebno znati ih prije nego što se počne sa čitanjem i izučavanjem samoga komentara Kur'ana. Sam taj uvod mnogi smatraju značajnim i važnim, te ga hvale zbog toga što ga je napisao. Onako kako je naveo u uvodu, on je, stvarno, i napisao svoj tefsir. Naime, nakon navođenja ajeta – ili dijela ajeta – koji želi protumačiti, on kratko, jednostavnim stilom ukaže na njegovo značenje i odmah zatim navodi drugi ajet koji govori o istoj temi ili u kojem se spominje ista riječ. Na taj način određena kur'anska riječ ili ajet bivaju pojašnjeni citatom iz samoga Kur'ana, što daje posebnu težinu takvome tumačenju. Taj način u tefsiru je poznat kao tumačenje Kur'ana Kur'anom i Ibn Kesir se zaista trudio da ga u velikoj mjeri primijeni u svome djelu. Njegov tefsir jedan je od najpoznatijih po toj karakteristici. Nakon toga on citira hadise Muhammeda, s.a.v.s, koji su bliski ili na bilo koji način pomažu tumačenju tih kur'anskih riječi. Ni tu nije žalio vremena ni truda, tako da navodi poveliki broj hadisa, što sigurno doprinosi boljem tumačenju ajeta. Želeći istaći tu karakteristiku u njegovome tefsiru, neki su ga skloni okarakterisati i kao 'hadiski tefsir'. Kao vrstan stručnjak u svim hadiskim disciplinama, on se nije zadovoljavao samo citiranjem hadisa, nego je ukazivao i na stepen njihove vjerodostojnosti, te na autoritete hadisa koji su ih bilježili u svojim zbirkama, što također doprinosi vrijednosti samoga tefsira. Nakon toga on navodi riječi ashaba u vezi sa kur'anskim ajetima koje tumači, ako takvih riječi ima. Pri tome, on je davao prednost mišljenjima istaknutijih ashaba i onih koji su bili posebno zaslužni u oblasti tefsira. Kada iscrpi te predaje, onda on navodi predaje tabiina u vezi sa ajetima koje tumači, kao i mišljenja ostalih islamskih učenjaka. Pri svemu tome on nije puki prenosilac i bilježničar, nego tim predajama kritički pristupa, birajući one koje su vjerodostojnije i dajući im prednost, te ukazujući na one koje su manje vjerodostojne. Normalno je da se on koristio i djelima mufessira koji su prije njega živjeli i to je očito iz samoga njegovog tefsira. Najviše je konsultovao tefsir Ibn Džerira et-Taberija, a onda tefsire Ibn ebi Hatima, Ibn Atijje i drugih. Sve navedene karakteristike idu u prilog ocjeni da je njegov tefsir pravi primjer tradicionalnoga pristupa tumačenju Kur'ana.To se može vidjeti npr. i iz uvoda u tumačenje sure El-Fatiha. Nakon navođenja i drugih imena kojima se ta sura naziva, te dokaza za ta imena, on govori o tome da li je ona objavljena u Mekki ili Medini. U nekoliko rečenica, bez opširnoga izlaganja, on daje sve relevantne informacije o toj temi, navodeći čak i svoje mišljenje o pitanju koji od tih stavova je najispravniji, te ukazujući i na ono mišljenje koje nema realnu potporu. Naime, on to izlaže na slijedeći način: 'Ibn Abbas, Katade i Ebul-Alije smatraju da je ova sura objavljena u Mekki, Ebu Hurejre, Mudžahid, Ata' ibn Jesar i Zuhri smatraju da je objavljena u Medini, a neki stoje na stanovištu da je objavljena dva puta: jednom u Mekki a drugi put u Medini. Prvi stav je bliži riječima Uzvišenog: 'Mi smo ti objavili sedam ajeta koji se ponavljaju...' , a Uzvišeni Allah najbolje zna. Ebul-Lejs es-Semerkandi navodi mišljenje da je prva polovica te sure objavljena u Mekki a druga u Medini. Međutim, to je vrlo čudno mišljenje, a Kurtubi ga prenosi


kao Semerkandijev stav.' Jedna od značajnih odlika njegovoga tefsira jeste to što on osuđuje nekritičko navođenje israilijjata, tj. predaja od kršćana i jevreja, od strane nekih mufessira, pogotovu tradicionalnih. On to nekada čini uopćeno, dajući smjernice za odnos naspram takvih predaja, a nekada to čini konkretno, ukazujući na pojedine konkretne israilijjate. Tako npr. tumačeći 67. i nekoliko narednih ajeta iz sure El-Bekare - u kojima se govori o tome kako je Musa, a.s, prenio svome narodu naređenje od Allaha, dž.š, da zakolju kravu - on navodi nekoliko takvih predaja i onda za njih kaže: 'Postoji određeno razilaženje u pogledu ovih predaja koje se prenose od Ubejde, Ebul-Alije, Sudejja i drugih. Jasno je da su one preuzete iz knjiga sinova Israilovih i one se mogu navoditi, s tim da se ne trebaju ni potvrđivati a ni negirati. Zato se na njih ne može oslanjati, osim u onoj mjeri u kojoj se slažu sa istinom koja je kod nas. A Allah najbolje zna!' Slično je i u slučaju tumačenja prvoga ajeta sure Kaf. Naime, on ukazuje na predaje nekih islamskih učenjaka iz prvih generacija, pa i samoga Ibn Abbasa, u kojima se govori kako cijelu Zemlju okružuje more a to more okružuje planina koja se zove Kaf... Odmah zatim on ističe da te predaje nemaju vjerodostojan lanac prenosilaca do tih islamskih učenjaka, te da su one, ustvari, izmišljotine nekih otpadnika među ehli-kitabijama i da se takvim predajama ne smije vjerovati. Kada dođe do ajeta koji govore o fikhskim propisima, Ibn Kesir ulazi u fikhske rasprave, navodeći stavove islamskih učenjaka i njihove dokaze, te analizira te dokaze i ukazuje na one koji su jači. Pored znanja iz fikha, od velike pomoći bilo mu je izvanredno poznavanje svih hadiskih disciplina, pogotovo, sposobnost razlikovanja vjerodostojnih od slabih hadisa i onih koji su više vjerodostojni od onih koji su manje. Ipak, može se reći da je to činio umjereno, bez detaljisanja, za razliku od nekih prethodnih mufessira koji su bili dobro upućeni i u discipline fikhske nauke, pa su ta pitanja preopširno izlagali u svojim tefsirima. To se može vidjeti iz njegovoga tumačenja više ajeta koji govore o propisima. Kao primjer može se uzeti 196. ajet sure El-Bekare. Tumačeći sami početak toga ajeta: 'Allaha radi, hadždž i umru u potpunosti obavljajte...' on navodi različite stavove islamskih učenjaka, analizirajući ih i ocjenjujući. Između ostalog, navodi i stav nekih, koji se pozivaju čak i na Omera, r.a, da se umra ne može obaviti kada i hadždž, te da se ne može obavaljati u 'svetim' mjesecima (el-ešhurul-hurum). Međutim, on odmah ističe da je taj stav diskutabilan, '... jer je sigurno utvrđeno da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, četiri puta činio umru, te da je to svaki put bilo u mjesecu zul-ka'detu: šeste, sedme i osme godine po Hidžri – kada je obavljao samo umru, te desete godine – kada je, također u mjesecu zul-ka'detu, obukao ihrame sa nijjetom da obavi i umru i hadždž. Mimo toga nije obavio više ni jednu umru...' A opće poznata je stvar da i mjesec zul-ka'de spada u 'svete' mjesece. Ipak, može se reći da on, iako je bio pripadnik šafijskoga mezheba, nije bio pristrasan svome mezhebu po svaku cijenu – kao što su to činili pojedini mufessiri – nego je i u tome imao mjeru.Na kraju, može se reći da Ibn Kesirov tefsir sigurno spada u sami vrh djela koja se bave tumačenjem Kur'ana. Poput Abdullaha Mahmuda Šihate, mnogi su skloni ustvrditi da je 'Ibn Kesirovo djelo jedan od najglasovitijih tefsira, ako nije apsolutno i najglasovitiji.' Zato nije čudno što i danas mnogi islamski učenjaci, pa i određene ustanove, od svih tefsira ikada napisanih prvo prepouručuju iščitavanje Ibn Kesirovoga tefsira, pa tek onda ostalih, izdvajajući ga kao najbolji tefsir - uzimajući u obzir sve njegove aspekte. Na tragu toga jeste i podatak da je skraćeni oblik toga djela preveden i objavljen i na našem jeziku, sredinom 2000. godine, kao drugi tefsir ikada preveden na bosanski jezik. Naime, samo nekoliko mjeseci prije toga završeno je objavljivanje cjelokupnoga prijevoda tefsira Sejjida Kutba, što je


urađeno u organizaciji Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva. Sažetak Ibn Kesirovoga tefsira koji je preveden na naš jezik priredio je Muhammed Nesib er-Rifa'i, a izdao ga je Visoki saudijski komitet za pomoć BiH. Treba reći da u njemu nije izostavljeno puno teksta kompletnoga tefsira, tako da su i kroz sažetak protumačene sve sure i on može egzistirati i poslužiti kao da je kompletno i samostalno djelo.


IBN MADŽE EL-KAZVINI


Ibn Madže el-Kazvini poznati je hafiz u hadisu koji je djelujući u 3. hidžretskom stoljeću uveliko doprinio da to stoljeće dobije naziv ¨zlatno doba hadiske znanosti¨.Njegov ¨Sunen¨,uz brojne karakteristike, sadrži 1.339 hadisa koje uopće ne spominju ostali autori Ël-Kutubu-s-sitte¨.Naš najveći muhaddis rahm. Mehmed-ef. Handžić započeo je vrlo lijep komentar na arapskom jeziku na njegov ¨Sunen¨koji je nazvao Ïzharu-l-behadže, bi šerhi Sunen Ibn Madže¨, ali ga, zbog bolesti i prerane smrti nije dovršio.Ebu Abdullah Muhammed b. Jezid b. Madže er-Reb'i El-Kazvini. Poznat je u islamskoj litaraturi kao Ibn Madže, a to je preimenjak njegovog oca, a ne djeda ili majke, kako neki misle. Ibn Hadžer, takođe, tvrdi da je to nadimak njegovog oca, koji je bio perzijskog porijekla. Er-Reb'i označava njegovu pripadnost Rebi'i jednom od brojnih plemena. Međutim, ni Ibn Hillikan, niti drugi autori ne znaju određeno kojem plemenu pripada Ibn Madže. Rođen je u mjestu Kazvin, gradu u istoimenoj pokrajini sjeverozapadnog Irana, pa je, odatle, i dobio ime El-Kazvini. Svi autori, i stariji i mlađi, spominju da je Ibn Madže rođen 209.god. Jedino dr. Mustafa Es-Siba'i navodi 207.god., kao godinu rođenja, što smatram štamparskom greškom, s obzirom da svi izvori isključivo navode 209.god.


Pouzdano se ne zna kada se Ibn Madže počeo zanimati za hadis i hadiske znanosti. Zna se, međutim, da je jedan od njegovih najstarijih šejhova bio Ali b. Muhammed Et-Tanafisi koji je umro 233.god. po Hidžri, pa se na temelju toga podatka može zaključiti da je počeo izučavati hadis između 15. i 20. godine života, kao što je, uglavnom, bio slučaj i sa ostalim učenjacima toga vremena. Nakon 230. god. počinje njegovo angažiranije putovanje u potrazi za hadisom. Odlazi i izučava hadis i hadiske znanosti u poznatim islamskim naučnim centrima toga vremena: Mekki, Basri, Kufi, Bagdadu, Šamu, Misiru i Rejju.

Učitelji

Ibn Madže je u svom dugogodišnjem izučavanju hadisa učio od brojnih šejhova. Učio je od: Ahmeda b. Ebi El-Hivarija, Osmana b. Isma'ila ez-Zuhelija, Hišama b. Ammara i dr. u Damasku; Ebu Tahira b. Serha, Muhammeda b. Remha, Junusa b. Abdu-l-A'la i dr. u Misiru; Amra b. Osmana, Hišama b. Abdulmelika, Jahja b. Osmana i dr. u Homsu; Ebu Bekra b. Ebi Šejbeta, Ebu Hajseme Zuhejra b. Harba, Suvejda b. Se'ida i dr. u Iraku.

Učenici

Ibn Madže je ostavio čitavu plejadu vrijednih učenika. Najpoznatiji od njih su: Ibrahim b. Dinar el-Džerši el-Hemedani, Ahmed b. Ibrahim el-Kazvini, Ebu Amr


Ahmed b. Muhammed el-Medeni, Ebu-t-Tajjib Ahmed b. Ruh eš-Ša'rani el-Bagdadi, Ishak b. Muhammed el-Kazvini, Sulejman b. Jezid el-Kazvini, Ali b. Ibrahim el-Kazvini, Ali b. Se'id el-Gaddani, Muhammed b. Isa es-Saffar i mnogi drugi. DjelaUz najpoznatije djelo ¨Sunen¨, Ibn Madže napisao je još Ët-Tefsirï Ët-Tarih¨.Međutim, ta dva djela nisu dostupna javnosti, jer su, očito je, vremenom zagubljena.Što se tiče njegovog tefsira Kur'ani-kerima, o tome imamo potvrdu u riječima Hafiza el-Mizzija, koji na jednom mjestu kaže: Pronašao sam samo dva dijela Tefsira Ibn Madže... O njegovom djelu Ët-Tarih¨ doznajemo u riječima Hafiza Ebu-l-Fadla Muhammeda b. Tahira El-Makdisija, koji kaže: Vidio sam u Kazvinu njegovo djelo 'Et-Tarih' koje je tretiralo ljude i mjesta od vremena ashaba do njegovog doba. Ta dva djela spominju brojni autori u svojim izvorima.

Sunen

To je njegovo najznačajnije djelo, u kojem navodio sahih, hasen i da'if predaje. Uz to, navodi i neke sasvim slabe hadise, pa je zbog toga poprilično kasno njegov Sunen uvršten među šest najpoznatijih hadiskih zbirki.Prvi koji je Ibn Madžin Sunen pridodao Sahihima Buharije i Muslima i Sunenima Ebu Davuda, Tirmizije i Nesaije, bio je Ebu-l-Fadl Muhammed b. Tahir el-Makdisi (umro 507.god. po Hidžri), u knjizi Ätrafu-l-kutubi-s-sitte¨ . Nakon toga učinio je to i hafiz Abdul-Ganijj el-Makdisi (umro 600.god.) u djelu Ël-Kemalu fi esmai-r-ridžali¨ Prije njih, islamski učenjaci su na 6. poziciju uvrštavali El-Muvetta' Imami-Malikov, obzirom da je vjerodostojniji od Ibn Madžinog. Međutim, i nakon što je El-makdisi uvrstio Ibn Madžin Sunen u odabranu zbirku hadisa pojedini islamski učenjaci su i dalje na 6. poziciju stavljali Malikov Muvetta'. Među pojedincima koji su to činili bili su Ebu-l-Hasan Rezin b. Muavija Es-Serkasti (umro 535.god.) u djelu Ët-Tedžridu li-s-sihahi-s-sitte¨, u čemu ga je slijedio i Imam Ibnu-l-Esir el-Džezeri (umro 606.god.) u kapitalnom djelu ¨Džami'u-l-usul¨. Drugi, pak, prefeririraju Sunen Darimija i stavljaju ga na 6. poziciju. To je, recimo, stav Ibnu-s-Salaha, En-Nevevija, Ibn Hadžera i dr. Međutim, analizirajući ovu zbirku hadisa, može se doći do zaključka da je ona uvrštena na 6. poziciju i zbog redoslijeda poglavlja i hadisa koje je na vrlo lijep i prijemčiv način sačinio Ibn Madže. Inače, Ibn Madže, kao i njegovi prethodnici, klasificira hadise prema fikhskim pitanjima. On je u Sunen uvrstio ukupno 4.341 hadis. Od spomenutog broja 3.002 hadisa, u cjelosti ili jednim dijelom, spominju i autori preostalih zbirki nazvanih Ël-Kutubu-s-sitte¨. Zanimljivo je da Ibn Madže navodi, kako primjećuje Muhammed Fuad Abdulbaki, 1.339 hadisa koje uopće ne navode peterica spomenutih autora. Od tog broja:- 428 hadisa autentičnog su seneda,- 199 hadisa dobrog su seneda,- 613 hadisa slabog su seneda, i- 99 hadisa su vrlo lošeg seneda. Obzirom da Ibn Madžin Sunen sadži najviše slabih, a posebno, veoma slabih predaja, on se, zbog toga, i smiješta na posljednje mjesto u rangiranju hadiskih zbirki iz El-Kutubu-s-sitte. U odnosu na druge spomenute zbirke njegov Sunen izdvaja se sa predajama od nekih prenosilaca koji su optuženi za laž i krađu hadisa.


Po nekim autorima u ovoj zbirci ima čak oko hiljadu slabih predaja. Treba naglasiti da je značaj Sunena, pored ostalog, i u tome, što hafiz Ibn Madže, iako navodi 3002 hadisa koji su spomenuli i autori preostalih pet zbirki, on ih, što je vrlo važno, ne navodi sa istim lancem prenosilaca, nego dolazi sa novim, čime još više pojačava hadise iz prethodnih zbirki, čime potvrđuje vrijednost i značaj sopstvenog djela.Sunen je Ibn Madže podijelio na 32 knjige/kitaba i 1.500 poglavlja/poglavlja. Uz to, ovo djelo poznato je po preciznom klasificiranju hadisa i hadiskih poglavlja. Inače, poglavlja u ovoj zbirci vrlo su kratka. Obično nisu duža od nekoliko redaka. Rijetka su poglavlja koja prelaze više od jedne stranice. Uz to, Sunen karakterizira i jednostavnost i lahkoća u pronalaženju hadisa koje tražimo, upravo zbog Ibn Madžinog znalačkog klasificiranja hadisa. U ocjeni hadisa tog, nespono, vrijednog djela, postoje različiti pristupi, od onog koje zastupa hafiz El-Mizzi (umro 742.god. po Hidžri) da su ¨sve predaje koje je naveo Ibn Madže a ne navode ih peterica autora El-Kutubi-s-sitte slabe!¨ do onog koje navodi Ibn Hadžer (umro 852.god. po Hidžri) da su ¨brojne predaje koje on navodi – a ne navode ih preostala peterica autora – autentične!¨ Komentari SunenaKao i svako vrijedno hadisko djelo, tako je i Sunen, vremenom dobio značajne komentare. Spomenimo neke:1.- Komentar Kemaluddina Muhammeda b. Musaa ed-Dimjerija eš-Šafi'ija (umro 808.god. po Hidžri), djelo u pet tomova.2.- Komentar Ibrahima b. Muhammeda El-Halebija (umro 841.).3.- Komentar ¨Misbahu-z-zudžadže, šerh ala Sunen Ibn Madže¨, hafiza Dželaluddina es-Sujutija (umro 911.).4.- Komentar ¨Kifajetu-l-hadže fi šerhi Sunen Ibn Madže¨, Muhammeda b. Abdulhadija Es-Sindija (umro 1138.).5.- Komentar ¨Ma temessu ilejhi-l-hadže ala Sunen Ibn Madže¨, Siradžuddina Omera b. El-Mulekkina, u osam tomova.6.- Komentar Ïndžahu-l-hadže, šerh Sunen Ibn Madže¨, šejha Ed-Dehlevija.

Bošnjaci i Ibn Madžin Sunen

Sunenu nije se pridavala pažnja koliko ostalim djelima iz El-Kutubu-s-sitte. Naš najveći muhaddis rahm. Mehmed ef. Handžić nije, ipak, dozvolio da taj velikan hadiske znanosti bude zapostavljen na našim prostorima, pa je započeo svoj, doista, izvanredni komentar na arapskom jeziku na spomenuto djelo, nazvavši ga: IZHARU-L-BEHADŽE BI ŠERHI SUNEN IBN MADŽE. Nisam primijetio da je taj komentar spomenuo neki istraživač u svojim djelima. Pronašao sam ga u rukopisima Gazi-Husrevbegove biblioteke pripremajući doktorsku disertaciju iz oblasti izučavanja hadisa u BiH od dolaska islama do kraja XX stoljeća. U tom radu značajan prostor pripada našem najvećem muhaddisu Mehmed ef.-Handžiću.Handžićev komentar sadrži 118 rukom pisanih, velikih listova. Prije komentara Handžić donosi dva poglavlja. U prvom poglavlju navodi Ibn Madžinu biografiju, a u drugom govori o njegovom Sunenu, gdje analizira hadise i piše o najosnovnijim detaljima tog djela.Nakon dva uvodna poglavlja, Handžić manirom velikog muhaddisa, svojim lijepim, prepoznatljivim rukopisom i tečnim, sočnim arapskim jezikom, počinje komentar djela. Završio je 38 poglavlja/babova. Navodeći 39. poglavlje koje tretira abdest, iz Kitabu-t-tahareta, stao je... To je na 118. listu rukopisa. Da li je razlog što je stao iznenadna bolest i vrlo brza smrt ili nešto drugo, nije nam poznato, budući da rahm.


Handžić ne navodi datum pisanja komentara?! Inače, uočljivo je, da je taj naš vrijedni muhaddis datum navodio na kraju završenih rukopisa. Obzirom da ovo djelo nije priveo kraju, nije mogao ni staviti datum, pa smo, tako, ostali bez vrijednog podatka!

Ibn Madže i učenjaci

Ibn Madže se ubraja u grupu poznatih hafiza i stručnjaka u hadisu. On je ličnost koja je, uz ostale velikane hadiske misli, obilježila 3. hidžretsko stoljeće, koje je nazvano ¨zlatnim vremenom hadiske znanosti¨.Ebu Ja'la Halil b. Abdullah el-Halili el-Kazvini kaže: Ibn Madže je izuzetno pouzdan, a o njegovoj pouzdanosti su se drugi složili. Drugi su potrebni njegovog znanja. Poznat je u hadisu i u hifzu!* Hafiz ez-Zehebi ističe: Ibn Madže bio je pouzdan hafiz i hadiski kritičar, širokog obrazovanja. Njegov Sunen donekle umanjuje njegovo uvrštavanje munker i nešto malo mevdu'-predaja. Ukupno oko hiljadu predaja u njegovoj zbirci imaju neku vrstu slabosti! Hafiz Ibn Kesir veli: Sunen Ibn Madže najbolje ukazuje na njegovo djelo, znanje, utemeljenost i slijeđenje sunneta! On je, takođe, istakao da je Sunen: ...izuzetno koristan i nadasve lijepo klasificiran po fikhskim pitanjima. Ibn Hillikan kaže: On je imam u hadisu, znalac hadiskih disciplina i svega što je u vezi sa hadiskim znanostima. Ibnu-l-Dževzi o njemu je rekao: Bio je, doista, poznavalac hadisa i hadiskih znanosti! Gotovo identičnu ocjenu daje i hafiz ibn Hadžer el-Askalani. Ibn Nasiruddin kaže: Ibn Madže je jedan od znamenitih imama u hadisu. Bio je pouzdan hafiz. Autor je Sunena, Tefsira i Tariha. Njegov Sunen ne sadrži više od 30 hadisa u čijem senedu se nalazi slabost! Očito je da ovih nekoliko rečenica hadiskih učenjaka sasvim dovoljno ilustrira Ibn Madžinu učenost i njegov značaj u oblasti hadiskih znanosti!

Smrt

Hafiz Ibn Madže umro je, kako ističu svi autori, u rodnom Kazvinu, u ramazanu 273.god. po Hidžri. Uz 273. godinu, samo pojedini autori, spominju i 275. kao moguću godinu njegove smrti. Ibn Madže je, kako navodi Ibn Kesir, u času smrti napunio 64 godine života.


IMAM EN-NESAI


Imam En-Nesai jedan je od najvećih muhaddisa. Posebno se iskazao disciplini o valjanosti i povredivosti prenosilaca hadisa. Mnogi ga stavljaju u istu ravan sa Buharijem, a ispred Muslima, Ebu Dawuda i Tirmizije, u pogledu poznavanja prenosilaca hadisa, njihovih vrlina i mahana.Njegov “Sunen”, po mnogima, dolazi odmah iza dva “Sahiha”, jer je u njemu, u odnosu na druge sunene, manje slabih predaja!

Puno ime mu je Ahmed b. Šu’ajb b. Ali b. Sinan b. Bahr b. Dinar Ebu Abdurrahman en-Nesai el-Horasani. Rođen je u mjestu Nesa ili Nisa. To je naziv za četiri mjesta, odnosno grada u Horasanu, Perziji, Kormanu i Hemedanu. U kojem od tih mjesta je rođen Imam En-Nesai?Većina historičara i hadiskih stručnjaka smatra da je rođen u mjestu Nesa u Horasanu. Takvo mišljenje zatupa i Hafiz Ez-Zehebi, koji se računa u najbolje poznavaoce prenosilaca hadisa/ravija i takav stav i iznosi u “Velikoj historiji islama”, kao i u knjizi “Tezkiretu-l-huffaz”, nazvavši imama En-Nesai El-Horasani. Imam Es-Sehawi smatra slabim mišljenje da je Imam En-Nesai rođen u Perziji, pa, otuda, Jakut el-Hamewi, kao i većina muhaddisa i historičara, smatra da je En-Nesai rođen u Horasanu.Kako je En-Nesaijevo rodno mjesto dobilo imeTo mjesto dobilo je ime Nesa ili Nisa za vrijeme islamskog osvajanja. Naime, kada su muškarci iz mjesta saznali da dolazi islamska vojska i da se treba s njima sukobiti - pobjegli su! Muslimani su zatekli samo žene, i tom prilikom, su rekli: “Ovdje su samo žene/nisa’ a mi se ne borimo protiv žena!” Napustili su to mjesto u kojem su bile samo žene koje se na arapskom jeziku nazivaju nisa’ , pa se od tada mjesto i naziva Nisa’. Prema Ibn El-Esiru, mjesto je osvojeno za vrijeme hilafeta Osman b. Affana, r.a, 32.god. po Hidžri pod vođstvom Abdullaha b. Amira. Neki tvrde da je to područje osvojeno još 22.god. po Hidžri, a neki opet da je to bilo 18. god. po Hidžri, za vrijeme hilafeta Omera b. el-Hattaba, r.a.

Godina rođenja

Najveći broj autora kao godinu En-Nesaijevog rođenja navodi 215. po Hidžri, odnosno 830. po rođenju Isa, a.s. Međutim, to nije sasvim sigurno ukoliko se prisjetimo izjave samog Imama: “To bi trebalo da bude 215. godine”. Neki autori, otuda, tvrde da je rođen 214. god. Razlog tome je predaja njegovog učenika Ebu Se’ida b. Junusa, autora knjige “Tarihu Misre”, koji kaže: “Svojom rukom sam zapisao da je Imam En-Nesai rođen u Nesau 215., ili, kako neki tvrde, 214.god.” Ima čak autora, kao što navodi Imam Es-Sujuti, koji tvrde da je ovaj velikan rođen 225.god. Međutim, izvor takvog podatka nije sasvim siguran, pa se, uglavnom, za godinu En-Nesaijevog rođenja uzima jedna od dvije naprijed spomenute godine.


Početak izučavanja hadisa

Hadis je počeo izučavati u 15. godini života, od najvećih učenjaka svoga vremena. Zna se da je otišao kod Kutejbe b. Se’ida iz Horasana, poznatoga hadiskog autoriteta i jednog od najvećih hafiza hadisa tog vremena i učio uz njega godinu i dva mjeseca. Imam En-Nesai je od njega prenio puno hadisa i tokom života se ponosio što mu je Kutejbe bio učitelj u hadisu.


Vrijeme u kojem je živio, radio i djelovao imam En-Nesai je vrijeme putovanja u potrazi za hadisom, njegovim skupljanjem i provjeravanjem.Nakon Horasana, imam En-Nesai odlazi u Irak, a zatim u Šam, pa Hidžaz, a onda u Džeziru, da bi nakon toga stigao u Egipat gdje se nastanio i proveo najviše vremena. Na En-Nesaijev dolazak u Egipat u potrazi za hadisom podsjeća jedna anegdota. Naime, došavši u Egipat on je stigao do Harisa b. Miskina, velikog egipatskog učenjaka, hafiza hadisa i kadiju Misira. Međutim, kada ga je Haris vidio sa kapom, prekrivačem na glavi i ogrtačem, pomislio je da se radi o špijunu i saradniku sa vlastima, pa ga je odbio primiti sa ostalim studentima, tako da je En-Nesai, krijući se iza vrata, sjedio i slušao šejha i njegova predavanja, što potrđuje i u svojim sjećanjima na taj period! Inače, putovanja u potrazi za hadisom nisu prestajala tokom čitavog života.

Učitelji

Brojni su učitelji od kojih je učio ovaj hadiski velikan. Spomenućemo neke od njih: Ebu Zekerijja Jahja b. Musa (umro 230.god. po Hidžri), Ishak b. Rahewejh (238.), Ali b. Hudžr (244.), Ahmed b. Meni’ El-Bagdadi (244.), autor “Musneda” Isa b. Hammad (248.), Osman b. Ebu Šejbe, autor “Musneda” (239.), Ibrahim b. Jusuf (239.), Mahmud b. Gajlan El-Merveze (239.), Abdurrahman b. Ibrahim Duhajm, muhaddis Šama (245.), Muhammed b. Abdullah b. Ammar El-Mewsili (242.), Ebu Se’id El-Ešedždž, muhaddis Kufe (257.), Omer b. Osman El-Homsi, muhaddis Homsa (250.) i dr. Većina spomenutih šejhova bili su učitelji imama Buharije i Muslima, s tim što je En-Nesai taj spisak još proširio, jer je živio nakon dvojice velikih muhaddisa. On prenosi hadise i od svojih vršnjaka Ebu Dawuda Es-Sidžistanija i Abdullaha, sina Ahmeda b. Hanbela.

Najpoznatiji učenici

Imam En-Nesai imao je brojne učenike, od kojih će neki postati hafizi hadisa i stručnjaci u različitim hadiskim disciplinama. Među najpoznatije se ubrajaju: hafiz Ebu Bišr Ed-Dulabi (umro 310.god. po Hidžri), Ebu Hatim Ibn Hibban (354.), Hafiz Ebu Dža’fer Et-Tahawi (321.), Ebu Dža’fer El-Ukajli (322.), Hafiz Ebu Ali En-Nejsaburi (349.), Ebu Se’id b. Junus (347.), Ebu-l-Kasim Et-Taberani (360.), Hafiz Ibn Adijj (365.) i dr. Njegovo najpoznatije djelo “Sunen” prenose od njega sljedeći učenici: Njegov sin


Abdul-Kerim (344.), Ebu Bekr b. Es-Sunni (364.), Ebu Ali El-Esjuti, Hasan b. Rešik El-Askeri, Ebu-l-Hasan b. Hajewije, Muhammed b. Mu’awija b. El-Ahmer El-Endelusi, Muhammed b. Kasim El-Kurtubi, Ali b. Ebu Dža’fer Et-Tahawi i Ebu Bekr Ahmed b. Muhammed b. El-Muhendis.

Ponašanje i usmjerenje

Imam En-Nesai bio je izuzetno skroman i pobožan. Odlikovao se lijepim izgledom i korpulencijom. Njegovo lice bilo je posebno nurli, ili kako Ibn Kesir ističe: “...kao da mu je na licu bila svjetiljka!” U nekim izvorima bilježi se da je volio jesti kokošije meso, pa je stalno jeo velike pijetlove koji su gajeni za njega. Vjerovatno je i to pomoglo da bude izrazito snažan i korpulentan.Imao je četiri žene. Jedan od njegovih sinova Abdul-Kerim prenosi očev “Sunen”. Za njega brojni izvori kažu da je danonoćno bio u ibadetu. Postio je Dawudov a.s. post tj. jedan dan bi postio a drugi jeo i tako je radio tokom čitave godine. Često je odlazio na hadž, a, obzirom da ga je krasila hrabrost i korpulencija, svaku priliku koristio je kako bi učestvovao u džihadu. Imam En-Nesai bio je šafi’ijskog mezheba. Jedno vrijeme je bio kadija u Homsu a kasnije u Egiptu. Njegovo akaidsko uvjerenje bilo je utemeljno na akidi ehli-s-sunneta we-l-džema’ata, što se primjećuje i u njegovim djelima, posebno u poglavljima koja tretiraju iman/vjerovanje i temeljne islamske propise. Tako je, kako bilježi Ebu-l-Kasim Abdullah Es-Sa’di, kadija Misira, došavši u Damask primijetio dosta izvitoperivanja u vezi sa Imamom Alijom, r.a, pa je ponukan time, napisao djelo koje govori o vrlinama i kvalitetima Alije, r.a, onakvim kakvi jesu, bez veličanja ili umanjivanja. Međutim, ši’ije su zloupotrijebile i raširile vijest da imam En-Nesai veliča i uzdiže ši’izam, što, niukom slučaju, nije bio njegov cilj.

Djela

Imam En-Nesai je napisao veliki broj djela. Neki izvori navode 30 naslova. Mi ćemo, ovom prilikom, spomenuti najvažnija:1.- Sunen,2.- Kitabu-l-kuna,3.- Kitabu-du’afa’ we-l-metrukin,4.- Kitabu-t-emjiz,5.- Kitabu-t-tabekat,6.- Kitabu-l-džerhi we-t-ta’dili,7.- Tefsiru-l-Kur’ani-l-kerim,8.- Fadailu-l-Kur’ani-l-kerim,9.- Hasaisu Ali,10.- Amelu jewmin we lejletin,11.- Fadailu-s-sahabe, i dr.

“Sunen”

Njegov “Sunen” sadrži 5.761 hadis. Neki autori smatraju da u islamu nije napisano ništa ljepše od njegovog “Sunena”. Poznati hadiski stručnjaci, kao što su Ibn Mendeh, Es-Subki, Ibn Adijj, Ed-Darekutni, Hatib El-Bagdadi, smatraju da je sve što se nalazi u toj njegovoj zbirci hadisa


vjerodostojno. Svoj “Es-Sunenu-l-kubra”, na zahtjev nekih emira, skratio je izbacivši slabije predaje, pa je to djelo, tako prečišćeno, dobilo naziv “El-Mudžteba’”. To djelo poznato je i kao “Es-Sunenu-s-sugra” i ono spada među šest poznatih hadiskih zbirki, zvanih “El-Kutubu-s-sitte”. Ta zbirka ocijenjena je veoma visokom ocjenom u pogledu njene autentičnosti. Imam Es-Sehawi kaže: “Ukupno gledajući, Sunen imama En-Nesaija, nakon Buharijinog i Muslimovog Sahiha, ima najmanje slabih predaja!” Obzirom da su se islamski pravnici interesirali za brojna šerijatsko pravna pitanja, Imam En-Nesai htio je svojim “Sunenom” da sakupi i uvrsti upravo one hadise koji će obilato koristiti fakihima, ali, u isto vrijeme, nije zaboravio ni svoju privrženost sunnetu, pa je tako napravio sretnu sintezu između te dvije šerijatske oblasti.Karakteristike En-Nesaijevog “Sunena”Od brojnih karakteristika mi navešćemo samo najbitnije:1.- On na jednom mjestu sakuplja sve senede koji su u vezi sa određenim tekstom hadisa, upravo onako kako je radio i imam Muslim. On ih parcijalno ne navodi kao imam Buhari, pa, otuda, neki autori preferiraju njegov “Sunen” nad “Sahihom” imama Buharija, obzirom da je on cijepao hadis na više dijelova i navodio ih u više različitih poglavlja, što je istraživačima otežalo pronalaženje i služenje tim hadisima.2.- Kada imam En-Nesai navodi predaje koje oponiraju jedna drugoj, onda on preferira onu čije su ravije/prenosioci jači.3.- On je, uz ime prenosioca, često navodio i kun’ju/priimenak, ili uz kun’ju navodi i njegovo ime, kako ne bi kod istraživača bilo nedoumica o kojem raviji se radi.4.- Ljubomorno čuva hadise sa njihovim kompletnim senedima/lancem prenosilaca i ne izostavlja ih - izuzev samo u dva slučaja u “Sunenu” - dok Imam Buhari ima znatan broj mu’allek-predaja, dakle, sa nepotpunim senedom.5.- Upotrebljava terminologiju koju su muhaddisi toga vremena koristili, kao na pr.: hadis-munker, gajru mahfuz, lejse bi sabit i sl.6.- Ukazivanje na povredivost ili nepovredivost nekog od prenosilaca odmah nakon citiranja hadisa njegova je prepoznatljiva karakteristika, što nisu prakticirali ni Buhari ni Muslim.7.- Najmanje slabih predaja sadržano je u njegovom “Sunenu”, nakon Sahiha Buharije i Muslima. Ako analiziramo njegov i Ebu Dawudov “Sunen” naći ćemo da su njegovi hadisi jači i utemeljeniji, iako su imali slične kriterije u prihvatanju hadisa. Što se tiče imama Tirmizija, on je bio blaži u prihvatanju hadisa od En-Nesaija, čak je uvrštavao i hadise onih prenosilaca od kojih su En-Nesai i Ebu Dawud odbili prihvatiti hadise.

Njegovo mjesto u hadisu

Izoštren sluh za povredivost i neopovredivost prenosilaca hadisa izgradio mu je visoko mjesto među islamskim učenjacima toga vremena a i kasnije. Veliki broj imama i hadiskih stručnjaka oslanjao se na njegovu ocjenu podobnosti nekog od prenosilaca hadisa. Tako Ibn Hadžer, u biografiji Ahmeda b. Jahjaa El-Harranija, kaže da mu je dovoljno što od tog prenosioca bilježi Imam En-Nesai i da ga on, zbog toga, ubraja u povjerljive ravije! Hafiz Ez-Zehebi, u biografiji Ahmeda b. Abdurrahmana El-Busrija, citira Hatiba El-Bagdadija, koji kaže da je dovoljna argumentacija za autentičnost tog ravije što od njega En-Nesai prenosi hadise! Et-Tehanew napominje, da se ravija od koga Imam En-Nesai prenosi predaju može automatski smatrati autentičnim, a od koga prenosi u “Sunenu” a ne naglasi


njegovu slabost, onda je to znak da je taj ravija hudždže dokaz, argument, pouzdan! Imam Ed-Darekutni kaže: “Ebu Bekr b. El-Haddad eš-Šafi’i puno je prenosio hadis. Međutim, prenosio je samo od mama En-Nesaija. Rekao je: “Zadovoljan sam da on bude dokaz između mene i Uzvišenog Allaha!” Hafiz El-Hakim rekao je: “Čuo sam imama Ed-Darekutnija kako više puta izjavljuje da je imam En-Nesai iznad svih učenjaka svoga vremena u hadisu, a posebno u hadiskoj disciplini “Ilmu-l-džerhi we-t-ta’dili”/znanosti o valjanosti i povredivosti prenosilaca hadisa”. Ebu Se’id b. Junus, autor knjige “Tarihu Misr”, kaže: “On je bio imam, hafiz i izuzetno pouzdan u hadisu!” Hafiz Ez-Zehebi preferira ga u odnosu na Muslima, Ebu Dawuda i Tirmizija u oblasti poznavanja prenosilaca hadisa. Uz to, stavlja ga na istu ravan sa Buharijem i Ebu Zur’a er-Razijem u poznavanju skrivenih mahana u hadisu. Tadžuddin Es-Subki stavlja ga ispred Muslima u hifzu/pamćenju. On kaže: “Pitao sam Hafiza Ez-Zehebija: Koji je boljeg pamćenja: Muslim b. El-Hadždžadž ili En-Nesai? Odgovorio je: “En-Nesai!” Hafiz Ebu Ali En-Nejsaburi ističe da je En-Nesai bio rigorozniji i strožiji u provjeri prenosilaca hadisa i od samog Muslima. Neki idu dalje, kao ulema Magreba, pa ga stavljaju čak i ispred Buharije. Nosio je titulu šejhu-l-islam, a nju su nosili samo rijetki učenjaci u povijesti islama.Ubraja se u obnovitelje islama u 3. hidžretskom stoljeću!Bio je veliki mudžtehid, iako je formalno pripadao šafi’ijskom mezhebu.Događaji pred smrt i smrtImam En-Nesai 302.god. dolazi u Damask, gdje pristalice Muavije, r.a, zahtijevaju od njega da napiše nešto o vrlinama Muavije, r.a, kao što je učinio u slučaju Alije, r.a. Neki izvori tvrde da je to bilo u Remlu, u Palestini. Nakon odbijanja da to učini, Muavijine pristalice fizički nasrću na njega i izbacuju ga iz džamije. Neki izvori tvrde da je od posljedica primljenih udaraca i umro u Damasku. Međutim, pouzdaniji izvori tvrde da je, nakon što je pretučen, prebačen, po vlastitoj želji, u Mekku, gdje je i umro od posljedica tih udaraca. Ukopan je između Safe i Merwe. Svi se slažu da je to bilo 303. god. po Hidžri ili 915.god. po rođenju Isa, a.s. Hafiz Ibn Kesir tvrdi da je umro u 88. godini života.


IMAM EN-NEVEVI


Nevevi je bio učenjak enciklopedijskog obrazovanja, suptilne pobožnosti i vanredne hrabrosti. Mada je živio samo 45 godina iza sebe je ostavio brojna djela koja su i danas nezaobilazna, posebno u hadiskoj i fikhskoj znanosti!Njegovo puno ime je Ebu Zekerijja Muhjuddin Jahja b. Šeref b. Murrijj b. Hasan b. Hizam b. Muhammed b. Džumu'a el-Hizami el-Hurani en-Nevevi ed-Dimiški eš-Šafi'i. 1El-Hizami je nazvan po svom pradjedu Hizamu, koji se nastanio u mjestu Neva, u šamskoj pokrajini Huran, pa je otuda poznat kao El-Hurani i En-Nevevi. Ed-Dimiški je prozvan po Damasku, mjestu stanovanja nakon odlaska iz rodne Neve. Budući da je pripadao šafi'ijskom mezhebu, uz ime mu se pridodavalo i Eš-Šafi'i.

Rođenje i djetinjstvo

Imam Nevevi rođen je 631. god. po Hidžri, odnosno 1233. god. po rođenju Isaa, a.s, u Nevi, pokrajina Horan u današnjoj Siriji. 2Allah Uzvišeni učinio je da je Nevevi bio sklon učenju i memoriranju od ranog djetinjstva. Roditelji su bili njegovi prvi učitelji i podstrekači. Još kao dijete postao je hafiz Kur'ana. Uz to slušao je i druge znanosti, posjećivao učene osobe u svom mjestu i s njima se konsultirao. Nije su upušatao u igru i zabavu sa komšijskom djecom, što je rezultiralo njihovom zavišću i mržnjom, na što se Nevevi žalio svojim roditeljima.Poznati učenjak Jasin b. Jusuf el-Merakeši spominje da je vidio kako Nevevi, koji je tada imao deset godina, druga djeca izbjegavaju zbog toga što se nije upušatao u besposlice s njima, pa bi ga to ražalostilo, te bi se udaljavao od njih, plakao i u takvom stanju jedina utjeha bio mu je Kur'an koji je mnogo učio. U tom periodu Nevevi je radio u dućanu svojih roditelja. Primijetivši njegovu sklonost ka učenju šejh El-Merakeši predložio je roditeljima da ga oslobode obaveza u dućanu kako bi se u potpunosti posvetio učenju Kur'ana i ostalih elementarnih znanosti. Rekao je još da u njemu prepoznaje najznaniju i najpobožniju osobu u svom vremenu, i velikana od koga će drugi ljudi imati izuzetnu korist! Uvaživši prijedlog tog učenjaka, Nevevijevi roditelji ga oslobađaju obaveza u dućanu, tako da je Nevevi vrlo brzo završio hifz Kur'ana, a uz to je, savladao i temelje brojnih znanosti. 3Nakon što je apsorbirao znanje učenjaka iz Neve osjetio je neodoljivu želju za daljim usavršavanjem. Kada je napunio 19 godina, otac ga 649. god. po Hidžri, odvodi u Damask da nastavi usavršavanje u nauci, da iskoristi prednosti ovog velikog grada: brojne učitelje i raznovrsne naučne centre i institucije!Značajno je napomenuti, kako ističe poznati muhaddis šejh Šu'ajb el-Arnaut, 4da je Damask u to vrijeme raspolagao sa više od 300 škola različitih profila, što će doprinijeti da ovaj talentirani mladić tu stekne izuzetno veliko znanje i da se usavrši u brojnim islamskim disciplinama.Po dolasku u Damask prvo je slušao poznatog šejha Abdulkafija b. Abdulmelika er-Reb'ija (umro 689. god.), koji je, kasnije, peporučio da nastavi učenje pred velikim alimom Abdurrahmanom b. Ibrahimom b. Furkahom (umro 690. god.), pred kojim


je učio duži period.Kada mu je ovaj učenjak pružio ono što je mogao, upućuje ga poznatom imamu, šerijatskom pravniku i profesoru poznate škole El-Medresetu-r-revvahijje Kemaluddinu Ishaku b. Ahmedu b. Osmanu el-Magribiju, gdje uči duže vrijeme, stanujući u školi koju je utemeljio i izgradio Zekijjuddin ebu-l-Kasim, poznatiji kao Ibnu-u-Revvaha (umro 622. god.). To je škola u kojoj su predavači bili velikani hadiske znanosti, poput, Ibnu-s-Salaha, Behauddina es-Subkija, Velijjuddina es-Subkija, Kemala b. ez-Zemlekanija, Safijjuddina el-Ermevija, Šemsuddina el-Makdisija i dr.U toj školi Imam Nevevi , kako i sam priznaje, gotovo dvije godine nije legao u postelju, niti se najeo, već je vrijeme provodio u učenju i saznavanju. Primijetivši takvu Nevevijevu zaljubljenost u znanje, njegov učitelj El-Magribi ga silno zavoli i postavi ga za asistenta, kako bi u njemu imao pomagača u predavanjima i radu sa studentima.5

Učitelji

Imam Nevevi je, dolaskom u Damask, upoznao veliki broj najvećih učenjaka tog vremena. To su bili stručnjaci raznih profila a posebno je pratio predavanja onih koji su se isticali u fikhu, usuli-fikhu, hadisu i arapskom jeziku. Oni su, bez dvojbe, ostavili neizbrisiv trag na mladog istraživača. Spomenut ćemo ovom prilikom, samo najznačajnija imena tog perioda od kojih je imam Nevevi najviše crpio znanje:Ebu Ibrahim Ishak b. Ahmed b. Osman el-Magribi, Abdurrahman b. Ahmed b. Muhammed b. Kudame el-Makdisi el-Hanbeli, Ebu Muhammed Abdurrahman b. Nuh el-Makdisi, Ebu Hafs Omer b. Es'ad er-Reb'i el-Irbili, Ebu-l-Hasen Sellar b. el-Hasen el-Irbili el-Halebi ed-Dimiški, Ebu Ishak Ibrahim b. Omer el-Vasiti, Ebu-l-Beka' Halid b. Jusuf en-Nabulsi, Ebu Ishak Ibrahim b. Isa el-Muradi el-Endelusi eš-Šafi'i, Ed-Dija' b. Temam el-Hanefi, Ebu-l-Abbas Ahmed b. Salim el-Misri, Ebu Abdullah Muhammed b. Abdullah el-Džejjani, Ebu Muhammed Abdurrahman b. Salim el-Enbari, Ebu Muhammed Isma'il b. Ibrahim et-Tenuhi, Ebu Šame Abdurrahman b. Isma'il ed-Dimiški i dr.6 Brojni izvori navode da je od učitelja hadisa slušao i naučio, pored ostalih, sljedeća hadiska djela: sahihe Buharije, Muslima i Ebu Avane, sunene Ebu Davuda, Tirmizije, Nesaije, Ibn Madže i Bejhekije, Malikov Muvetta', musnede Šafije, Ahmeda, Darimija i Ebu Ja'laa, Begavijin Šerhu-s-sunne, Amelu-l-jevmi ve-l-lejle Ibnu-s-Sunnija, El-Džami'u liadabi-r-ravi ve-s-sami'i Hatiba el-Bagdadija, El-Ensabu Zubejra b. Bekkara i dr.7

Učenici

Njegovo znanje i način interpretiranja bili su pravi mamac za brojne učenike željne znanja koji su dolazili iz različitih krajeva da slušaju ovog velikana. Na taj način izrasla je vrlo kvalitetna skupina njegovih učenika od kojih izdvajamo samo neke: El-Hatib Sadruddin Sulejman el-Dža'feri, Šihabuddin Ahmed b.Dža'van, Šihabuddin el-Irbidi, Alauddin b. el-Attar i dr.8 Poseban uticaj ostvario je kao upravitelj hadiske škole Daru-l-hadisi-l-ešrefijje u Damasku, nakon imama i svoga muderrisa Ebu Šame, od 665. god. do svoje smrti. Inače, tu školu koja je odigrala veoma dragocjenu ulogu u afirmiranju hadisa i hadiskih zananosti, izgradio je Ešref za vrijeme vladavine Ejjubija, od 579 do 635. god. po Hidžri.9 Djela


Rijetki su islamski učenjaci koji su u tako kratkom životnom vijeku napisali toliko djela. Fascinantan je broj djela koja je ovaj velikan napisao za 45 godina života! Ako se analiziraju njegova djela, njihova brojnost, raznovsnost i kvalitet, onda se ne može zaobići pitanje: Kako je sve to mogao završiti do 45. godine života?! To je, doista, teško shvatiti, pogotovo onima kojima nisu poznati njegova skromnost, upornost, te minimalna potreba za snom, hranom i pićem. Odgovor na to logičko pitanje nalazi se u činjenici da je ovaj velikan bio vanredno nadarena osoba, posebne intelektualne snage i izuzetne memorije i, povrh svega, uporan i radin. Zna se da, kao učenik, gotovo dvije godine nije koristio postelju, već bi se, kad bi ga san savladao, naslonio na nešto priručno, a čim bi se probudio nastavio bi učiti, bilježiti i pamtiti! Neki izvori navode da je, u tom periodu, slušao dnevno 12 predavanja iz raznih naučnih disciplina! Tako je, na primjer, svakodnevno slušao predavanje iz Muslimovog Sahiha, Humejdijevog El-Džem'u bejne-s-sahihajni, Širazijevog El-Muhezzeba, Gazalijevog El-Vesita, Ibn Džunnijevog El-Lume'a, Ibnu-s-Sekitovog Islahu-l-mantika, zatim predavanja iz sintakse, usuli-fikha, prenosiocima hadisa i akaidu.10 Njegov učenik Ebu-l-Hasan b. el-Attar naglašava da je slušao svakodnevno po jedno predavanje, dok je dva predavanja slušao iz oblasti šerijatskog prava iz Gazalijevog djela El-Vesit. On, takođe, naglašava da su njegovi učitelji komentirali sva spomenuta djela i, na taj način, proširivali horizonte njegovih spoznaja.11 Uz skromnost, minimalnu potrebu za hranom i spavanjem i velikom upornošću, što potcrtava Tadžuddin es-Subki,12 zaljubljenost u nauku ga je odvojila i od braka. Otuda, poznati muhaddis šejh Abdulfettah ebu Gudde, u knjizi El-Ulema'u-l-uzzab, ellezine aseru-l-ilme ale-z-zevadž, u kojoj je naveo 35 velikih islamskih učenjaka sa njihovim biografijama, koji su radi izuačavanja islamskih disciplina, ostavili ženidbu i ostali do kraja života neoženjeni, pored ostalih, spominje i imama Nevevija, koji je, posvetivši se, naučnim disciplinama, posebno hadisu i fikhu, izostavio brak!13 Iz Nevevijevog raznovrsnog spisateljskog opusa izdvajamo sljedeća djela:1.- El-Minhadž - komentar na Muslimov Sahih: To je njegovo kapitalno djelo. Svi se slažu da je to općenito najbolji komentar na ovo najznačajnije Muslimovo djelo! 2.- Rijadu-s-salihin: To je veoma korisno djelo za sve, s obzirom da je u ovom djelu imam Nevevi navodio samo sahih i hasen predaje, tako da se njima može lahko koristiti i primjenjivati ih u praksi, bez bojazni da se primijeni nešto što nije utemljeno u šerijatu. Hvala Allahu, skraćena verzija ovog djela prevedena je na bosanski jezik i doživjela više izdanja, tako da svaka naša kuća posjeduje primjerak ovog vrijednog djela!3.- Tehzibu-l-esmai ve-l-lugati,4.- Minhadžu-t-talibin, 5.- Tashihu-t-tenbih,6.- El-Ezkar,7.- Bustanu-l-arifin, 8.- Revdatu-t-talibin, 9.- Et-Tibjanu fi adabi hameleti-l-Kur'an,10.- El-Medžmu',11.- Ed-Dekaik,12.- Menaru-l-huda, 13.- El-Mekasid,14.- Et-Takribu ve-t-tejsiru,15.- Metnu-l-erbe'ine-n-nevevijje: Zbirka od 40 hadisa, za koju naš rahm. Mehmed ef. Handžić kaže da ju je započeo Ibnu-s-Salah, sakupivši 26 hadisa koji sa malo riječi puno govore i na kojima počiva cjelokupni islam, da bi Nevevi dodao još 16


hadisa, a potom je Ibn Redžeb namirio na 50 hadisa.14 Handžić je u tuzlanskom Hikmetu preveo i komentirao 41 hadis, što je kasnije i objavljeno u zasebnoj knjizi 1968. god. sa predgovorom hafiza Mahmud-ef. Traljića.16.-El-Fetava, poznate kao El-Mesailu-l-mensure,17.- El-Idah, 18.- El-Iršad, 19.- Hulasatu-l-ahkam,20.- Menakibu-š-Šafi'i, i dr.15 Nevevijeve osobine i vrlineRijetki su islamski učenjaci koji svakog istraživača fasciniraju brojnim vrlinama i plemenitim osobinama, kao što je bio imam Nevevi. Spomenućemo samo neke njegove vrline koje se spominju u brojnim izvorima i što će biti sasvim dostatno da saznamo kakvim karakterom, duhovnom i intelektualnom snagom je zračio ovaj islamski genij:Upornost: Ta osobina bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana, što se vidi iz njegovog kompletnog života. Koliko je bio uporan i zaljubljen u nauku najbolje ilustriraju riječi njegovog učenika Ibnu-l-Attara, u kojima ističe, da imam Nevevi nikada nije gubio vrijeme, pa čak ni kada bi bio na putu, dakle, van svoje kuće, ponavljao bi ono što je znao, bilježio, pisao, držao predavanja i postavljao pitanja, ukoliko bi s njim na putu bio neko od njegovih učitelja!16 Konačan rezultat bilo je njegovo obimno i izuzetno široko znanje i obrazovanje! Vanredno dobro poznavao je više naučnih disciplina. Uz hadis i šerijatskopravne znanosti, postao je ekspert i u jeziku, tesavvufu i još nekim disciplinama.17 Intelektualna snaga i memorija: Vanredna intelektualna snaga učinila je da je vrlo brzo 'savladao' brojne naučne discipline. Postao je hafiz hadisa i najveći stručnjak za hadiske znanosti u svom vremenu! Hafiz Zehebi ističe da je, uz titulu hafiza hadisa kojom se okitio, postao ekspert u oblastima hadiske terminologije, teorije hadisa, prenosioca hadisa, skrivenih mahana u hadisu, a uz to, bio je i najbolji poznavalac šerijatskog prava u svoje vrijeme, posebno šafi'ijskog pravca kojem je pripadao.18 Najbolji pokazatelj njegove vanredne intelektualne snage i memorije je činjenica da je djelo Et-Tenbih 'savladao' za samo četiri i po mjeseca, a u preostalom dijelu godine naučio je napamet ogromno djelo El-Muhezzeb.19 Pobožnost: Ibadet je bio posebno prisutan u njegovoj životnoj praksi i ibadetu se predavao, slobodno bi se moglo reći, do iznemoglosti! Toliko je utonuo u ibadet, ne vodeći računa o svojoj ishrani, odjeći i redovnom snu, da je fizički bio poprilično klonuo i oslabio, pa mu je, primijetivši to, Rešid b. Mu'allim prigovorio, a Nevevi je samo odgovorio: Jedan je Allahov rob toliko postio i Allahu ibadet činio, pa mu je, čak, i koža pozelenila!!!20 Njegova prefinjena bogobojaznosti nije dozvoljavala da jede čak ni voće koje su mu nudili stanovnici Damaska, plašeći se da nije otrgnuto iz vakufskog voćnjaka! Bojeći se porijekla onoga što dobija, on – kako bilježe izvori – nije od drugih ništa htio primiti, niti u hrani, niti u odjeći! Primao je samo ono što mu pošalju roditelji ili najbliža rodbina! Tako se navodi da mu je majka slala odjeću a otac hranu.21 Zuhd: Imam Nevevi je cijelim svojim bićem bio vezan za ahiret. Odrekao se mnogih prohtjeva i potreba, čak i onih koje šerijat ne zabranjuje. Tako se, npr, odrekao voća koje u sebi sadrži puno soka, kako to ne bi prouzrokovalo želju za snom i spavanjem!22 Jeo je samo jedanput dnevno i to nakon jacije, a samo jednom je pio tečnost i to kada ustane na noćni namaz!23 Njegova hrana bila je, kako navodi hafiz Zehebi, suh hljeb sa najobičnijim začinom a odjeća mu je bila pamučna i od uštavljene kozije kože!24


Koliko nije bio vezan za dunjalučke interese najbolje svjedoči sljedeći primjer. Naime, kada je bio na čelu El-Ešrefijje, škole za hadis u Damasku, određena mu je bila veoma visoka plaća. Međutim, on od 665. god. pa sve do smrti, radeći u toj instituciji, nikada za svoj rad nije uzeo novac, već bi godišnju ušteđenu zaradu korstio za kupovinu zemlje ili knjiga, koje je uvakufljavao za potrebe te škole i studenata!25 Hrabrost: Zahvaljujući vrlinama kojih je imao u izobilju zadobio je veliki autoritet i ugled u narodu. Uz narod, respektirala ga je i tadašnja vlast, znajući za ugled koji je uživao u narodu. Njegov da'vetski angažman bio je usmjeren na sve, pa i na vladajuću strukturu tadašnje islamske države. čim bi primjetio bilo kakvu negativnost u vladajućim krugovima, on bi, s velikom dozom hrabrosti, direktno reagovao ili bi pismenim putem upozorio vladajuću garnituru na opasnost i štetnost onoga što čine!26 Jednom prilikom, nakon ratova sa Tatarima, država je prisvojila brojne privatne posjede, čemu se Nevevi, u pismenoj formi oštro usprotivio, a kada ni to nije dalo rezultata, otišao je i veoma energično reagovao direktno kod vlasti. Nakon tako oštrog istupa, vlastodršci su naredili da se imam Nevevi skine sa položaja na kome se nalazi i da mu se ukine plata! Na njihovu žalost, službenici su obavijestili vladajuće strukture da se Nevevi ne nalazi ni na kakvoj državnoj funkciji, niti uopće prima platu, pa prema tome, u tom pogledu, ništa mu ne mogu učiniti!!!27 Kakva lekcija današnjim intelektualcima, posebno onima čije su fotelje duboko pustile korijenje a zagrljaj sa vladajućim strukturama postao toliko čvrst da ne postoji mehanizam koji bi ih mogao razdvojiti!!!Očito je da se današnji intelektualci plaše vlasti i vlastodržaca a ne obrnuto, kao u slučaju imama Nevevija, za koga je tadašnji vladar izjavio: Ja se bojim imama Nevevija!28 Nemoguće je navesti sve vrline i kvalitete tog islamskog genija. Za istraživače koji bi željeli saznati više detalja o ovom vanrednom islamskom učenjaku neophodno je da konsultiraju zasebna djela napisana o njemu. Prvu biografiju o njemu je napisao, kako navodi Imam Zehebi, njegov učenik Alauddin b. el-Attar. Imam Sehavi napisao je biografiju pod naslovom: El-Menhelu-l-azbi-r-revijj, fi terdžemeti-l-Imami-n-Nevevijj.29 Poznati hafiz hadisa imam Sujuti je, takođe, napisao jednu divnu studiju o ovom velikanu i nazvao je: El-Menhedžu-s-sevijj, fi terdžemeti-n-Nevevijj. Tu je i biografija Ahmeda b. Muhammeda el-Misrija (umro 1178. god. po Hidžri). Od novijih autora zasebnu knjigu pod naslovom El-imam en-Nevevi napisao je profesor Abdulganijj ed-Dakr, jedan od sirijskih učenjaka.30

Smrt

Pred samu smrt imam Nevevi vratio se iz Damaska u kojem je proveo 28 godina, u svoj rodni Neva. Posjetio je kabure svojih učitelja, na kojima je, plačući, učio dovu za njih, moleći Allaha Plemenitog, da im se smiluje! Nakon toga obilazi svoga oca i prijatelje i oprašta se od njih, a onda zijaret čini Kudus i ponovo se vraća u svoju rodnu Nevu, gdje se rabolio i u njoj umro 24. redžeba 676. god. po Hidžri, odnosno 1277. god. po rođenju Isaa, a.s, u 45. god. života.31 Bilježi se da je bila nezapamćena žalost, tuga i plač u Damasku i okolini za ovim velikanom – Allah mu se smilovao i spasio ga!32


IMAM ŠEVKANI

BORAC PROTIV SLIJEPOG SLIJEĐENJA

Imam Ševkani je ulagao maksimum truda u nastojanju da svaki njegov stav bude zasnovan na dokazima iz Kur'ana i Sunneta, a ne na mišljenjima ljudi, ma ko oni bili, ma koliko znanje posjedovali i kakav položaj u društvu imali. I Allah dž.š. ga je uputio na ono što je najbolje i

najispravnije.

On je istaknuti imam. Blistava zvijezda koja se pojavila nad jemenskim horizontom. Predvodnik imama i učenih. Muftija islamskog ummeta. More znanja i sunce razboritosti. Temelj mudžtehidima, i šejh Islama i uzor među ljudima. Komentator Kur'ana i hadisa. Velikan isposnika i jedinstven primjer pobožnjaka. Borac protiv novotara i jedan od posljednjih mudžtehida. Autor mnogih pisanih djela kojima u to vrijeme nije bilo ravnih..." Izvanrednom pohvalom, započeo je svoj govor o Imamu Ševkaniju veliki islamski učenjak Siddik ibn Hasan Han. Pohvala, kako ćemo vidjeti, ne sadrži pretjerivanje, niti pristrasnost. Imam Ševkani je dostojan svake vrste pohvalnih epiteta, šta više, njegov uspjeh, svestrana naobrazba, izuzetna nadarenost i moralnost, a prije svega njegova iskrenost, skromnost, pobožnost i strah od Allaha dž.š., su iznad toga. Sve mu je to pomoglo da se uputi stazom idžtihada i skine okove taklida (slijepog slijeđenja), u vremenu kada nije imao ni 30 godina. Prije toga je bio sljedbenik zejdijskog mezheba (pravca), u temeljima i granama vjere, da bi, nakon toga, izrastao u predvodnika mudžtehida i obnovitelja vjerske misli u svome vremenu, i bio od najistaknutijih reformatora koji su učestvovali u buđenju islamskog ummeta iz teškog stanja opijenosti i duhovnog mrtvila. Rodio se u ponedjeljak 28 zu-l-kadeta 1172. H.g. u mjestu Ševkan, blizu glavnog grada Sane. Odrastao je i odgajao se u kući koja je odisala islamskom atmosferom.

Otac mu je bio alim i kadija, poznat po svojoj dobroti i plemenitosti. Odgajao je svog sina na čistoti, uljudnosti, neporočnosti i ostalim vrijednotama Islama. U ranoj mladosti (između 7. i 10. godine) naučio je Kur'an napamet, potvrdivši svoj hifz, pred mnogim poznavaocima Kur'ana i tedžvida. Nakon toga prelazi na učenje hadisa napamet i skraćenih djela iz drugih oblasti, poput djela "El-Ezhar" iz zejdijskog fikha, zatim "El-Melhatun" iz gramatike, "Telhis" iz govorništva i mnoga druga djela.

SVESTRANO OBRAZOVANJE

Ševkani je učio pred najvećim alimima i autoritetima Jemena u to vrijeme, kao što su Kasim ibn Jahja Havelani, zatim poznati fakih Ahmed Harazi, te kadija Abdurahman el-Ekva. Kada je imao 20 godina počeo je sa donošenjem fetvi, uz dozvolu svojih učitelja, i u njihovom prisustvu, što jasno govori kakav je bio život ovog vrijednog i nadarenog studenta i koliko je truda i napora uložio na ovom časnom putu. Uporedo je Imam Ševkani slušao predavanja tragajući za znanjem i podučavao druge tom znanju. Dnevno je za ove aktivnosti odvajao i po 13 sahata. Vrijedno je spomenuti da je Imam Ševkani u svojoj nastavi i donošenju fetvi koristio posebne metode koje nisu bile uobičajene kod tadašnjih učitelja i alima. U svojoj knjizi El-Bedru-l-talin" ("Izlazeći mjesec"), spomenuo je knjige koje je učio i komentarisao pred uvaženim alimima, a tih knjiga je bilo na desetine iz raznovrsnih oblasti, kao što su: fikh, lingvistika, književnost, tefsir, retorika…

Istraživački život Imama Ševkanija bio je obilježen neizmjernim trudom, velikom izdržljivošću, životnom vitalnošću i raznovrsnim aktivnostima. Vidjeli smo, iz naprijed izloženog, da je ovaj učenjak uspio spojiti učenje i podučavanje, što je vrlo teško, i ono što je još teže od toga, on je spojio učenje i pisanje knjiga, istovremeno. Poznato je, također, da nije putovao radi traženja znanja. Njegovo učenje i sticanje znanja bilo je ograničeno samo na ulemu Sane u Jemenu, jer mu roditelji nisu odobravali putovanja. Taj nedostatak nadoknadio je čitanjem svih knjiga koje su mu


došle do ruku. Imam Ševkani se nije ograničio niti zadovoljio, u svom naučno-istraživačkom radu, samo komentarisanjem knjiga iz bogate islamske zaostavštine i izvođenjem skraćenih zbirki iz tih djela, kao što su to činili alimi, njegovi savremenici. Naprotiv, on je pozivao na revolucionarne reforme i promjene koje su imale za cilj povratak izvorima Islama, Kur'anu i Sunnetu, te uzimanje akide (vjerovanja), Šerijata, ahlaka i izgradnja kompletnog sistema obrazovanja i spoznaje na temeljima Kur'ana i Sunneta, što, svakako, predstavlja vid ispravnog razumijevanja obnove vjere u Islamu. Unatoč svemu tome i uprkos njegovoj indiferentnosti i odricanju od ovosvjetskih položaja i njegove izolacije od bogataša i visokih političkih krugova i potpune predanosti nauci, ipak su mu ovosvjetska dobra dolazila "ponizno", bez imalo njegovog truda. Tako je izabran za predsjednika sudske vlasti (pravosuđe) u 36. godini života, ostavši na tom visokom i časnom vjerskom i političkom položaju više od 40 godina. Oslonac i podršku u mišljenju i u presudama tražio je od imama, ministara i drugih koji su zajedno s njim dijelili odgovornost. Osim pravosuđa, pred kraj svog života, Ševkani je preuzeo i ministarstvo. Nema sumnje da je to omelo njegov naučni rad i nadahnuto pisanje, jer je većinu svoga vremena trošio u obnašanju ovih odgovornih funkcija. Zato je primjetna očita razlika između njegovih pisanih dijela prije preuzimanja sudstva i nakon što je postao njegovim predsjednikom. Vjerovatno će mnogi upitati šta je razlog njegovom prihvatanju ovog visokog položaja, nakon tolikog dugog odbijanja? Ako se obratimo na njegovu knjigu "Izlazeći mjesec", vidjećemo da je on svoj položaj glavnog kadije opisao kao vrstu velikog iskušenja. Pored toga, mnogi učenjaci i pobožni ljudi su mu predlagali, čak zahtijevali od njega, da preuzme taj položaj, nakon čega je on i prihvatio. Možda je Imam Ševkani u preuzimanju položaja vrhovnog sudije vidio priliku za širenje i promicanje Sunneta Muhammeda s.a.v.s., i odstranjivanje novotarija, te uspostavu pravde i pravednog postupka prema onima koji su činili nasilje. Tako je on svoje ideje i zamisli doveo do stepena praktične primjene. Ovome treba dodati i činjenicu da je taj položaj odbijao od njega mnogobrojne napade nosilaca određenih vjerskih i političkih ideja, koji su bili zadojeni vjerskim fanatizmom, koji su pokušavali da ubace sumnju u njegovu akidu i ideje, na razne načine.

ENERGIČNO PROTIV "SLIJEPOG SLIJEĐENJA"

Imam Ševkani je na samom početku svog naučnog života bio sljedbenik zejdijskog pravca. Naučio je napamet najpoznatije knjige iz ovog mezheba i napisao neka djela o njemu. Detaljno je proučio i naučio sve mes'ele iz ovog pravca, tako da je brzo postao uzor i vođa njegovim sljedbenicima. Međutim, njegova čežnja za naukom i neke druge uzvišene težnje nisu mu dozvolile da se ograniči samo na zejdijski mezheb, već se predano dao na proučavanje i ostalih islamskih pravaca koje je, također, temeljito i besprijekorno proučio. Brzo je napredovao u hadiskoj nauci (ilmu-l-hadis), tako da je na tom polju zasjenio sve svoje savremenike. Imam Ševkani je ulagao maksimum truda u nastojanju da svaki njegov stav bude zasnovan na dokazima iz Kur'ana i Sunneta, a ne na mišljenjima ljudi, ma ko oni bili, ma koliko znanje posjedovali i kakav položaj u društvu imali. I Allah dž.š. ga je uputio na ono što je najbolje i najispravnije. U tom pogledu, na njega su presudan utjecaj izvršili islamski reformatori iz Jemena, koji su živjeli i djelovali prije njega i bili svijetli primjeri svoga doba, poput Muhammeda ibn Ibrahima, zatim Muhammeda ibn Ismaila es-Sananija, kao i učenjaci iz drugih krajeva, a posebno šejhu-l-islam Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibnu-l-Kajjim, te Muhammed ibn Abdul Vehhab. Nakon što se povećalo njegovo znanje i proširili vidici i nakon što je dostigao stepen mudžtehida, napisao je važna djela iz oblasti akide, u kojima se posebno osvrnuo na propis o taklidu objašnjavajući koliku je nesreću donio i kakve negativnosti prouzrokovao taklid islamskom ummetu. Napisao je, takođe, djelo "Sejlu-l-džeram-l-mutedeffik ala hadaiki ezhar", kao komentar na poznato djelo iz zejdijskog fikha "El-Ezhar".

Ova knjiga predstavlja najvrijednije fikhsko djelo kod zejdija i ona je kod sljedbenika ovog mezheba na stepenu svetosti (spomenuli smo da je Ševkani naučio ovu knjigu napamet još u ranoj mladosti). Ševkani je napravio kritički osvrt na ovo djelo, provjeravajući sve mes'ele i odgovarajući na mes'ele koje nisu zasnovane na jasnom dokazu, proglašavajući ih ništavnim. Nakon toga ustali


su protiv njega, obespamećeni sljedbenici taklida raspravljajući s njim, vrijeđajući ga i psujući u svakoj prilici i na svakom mjestu. Međutim, on je ostao čvrst i nepokolebljiv ne odustajući nijednog trenutka od svojih stavova. I zamalo da nije izbio veliki nered, čak otvoreni sukob između Imama Ševkanija i njegovih pomagača, s jedne, i zejdija i njihovih sljedbenika, s druge strane, koji su smatrali da se time ne želi ništa drugo, osim rušenje zejdijskog mezheba, koje je zasnovano na mržnji prema ehlu-l-bejtu (Poslanikovoj a.s. porodici). Iako je i sam bio pripadnik zejdijskog pravca Imam Ševkani je bio pošteđen ovog ružnog fanatizma. Još prije je napisao knjigu o vrijednostima i vrlinama ehlu-l-bejta i ashaba Poslanika Muhammeda s.a.v.s. U ovoj knjizi on je objasnio da iman (vjerovanje) ne može biti ispravan bez ljubavi i prijateljstva prema ehlu-l-bejtu, s jedne strane, a takođe i ljubavi i prijateljstva prema ashabima Allahovog Poslanika s.a.v.s., s druge strane. Ovo je akida kojoj ga je uputio Allah dž.š., nakon njegovog velikog truda i zalaganja da je upozna. Poslije toga, Imam Ševkani je napisao mnogobrojne knjige u odbranu ove akide, a jedna od njih je knjiga "Iltehaf bi mezhebi selef".


IMAM BUHARI

priredio: Dr Šefik Kurdić

Izuzetno memoriranje, precizni kriteriji u prihvatanju i prenošenju hadisa, prefinjen karakter i, nadasve, suptilna pobožnost i bogobojaznost, učinili su da izraste u genija koji se rađa jednom u hiljadu godina. Povrh toga, konsenzus je islamske uleme, njegov “Sahih” najautentičnija je knjiga, nakon Časnog Kur’ ana, na planeti Zemlji!

Djela

Može se slobodno reći da nema ni jedne hadiske discipline u kojoj nije briljirao Imam Buhari i u kojoj nije došao do izražaja njegov raskošni talenat i prepoznatljiva memorija. Gotovo da nema ni jedne grane u ovoj oblasti a da nije ostavio neko djelo iza sebe. Tako je pored svog najpoznatijeg djela “Džami-s-Sahiha” napisao:- Kadaja-s-sahabe we-t-tabi’in,- Et-Tarihu-l-kebir, - Et-Tarihu-l-ewsat, - Et-Tarihu-s-sagir,- El-Edebu-l-mufred,- El-Kiraetu halfe-l-imam,- Birru-l-walidejni,- Halku ef’ali-l-ibad,- Kitabu-d-du’afa’,- El-Džami’u-l-kebir, - El-Musnedu-l-kebir,- Et-Tefsiru-l-kebir,- Kitabu-l-ešribe,- Kitabu-l-hibe, - Usami-s-sahabe,- Kitabu-l-wuhdan’- Kitabu-l-mebsut,- Kitabu-l-ilel,- Kitabu-l-kuna,- Kitabu-l-feraid, - Kitabu-t- tewarihi we-l-ensabi,- Ref’u-l-jedejni fi-s-salati.

Džami’u-s-Sahih

Džami’u-s-Sahih je Buharijino najznačajnije djelo i ujedno najznačajnije hadisko djelo u historiji islama uopće. To je prva zbirka nastala, isključivo, od vjerodostojnih hadisa. Nijedno hadisko djelo prije “Sahiha” nije bilo do kraja pouzdano, jer je u svakom od njih bilo i autentičnih i nepouzdanih predaja. To je prvo djelo koje je svaki musliman mogao čitati bez imalo bojazni da će naići na slabu ili apokrifnu predaju.Brojni muhaddisi tvrde da su dva slučaja motivirala Imama Buharija da napiše to


svoje kapitalno djelo:1.- Prijedlog njegovog učitelja i velikog hadiskog stručnjaka Ishak ibn Rahewejha, koji je na skupu hadiskih učenjaka, kojem je prisustvovao i Imam Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku hadisa u kojoj bi sabrao isključivo autentične predaje!” To se dojmilo Imami Buharija koji se odlučio na tako zahtjevan poduhvat, te tako nastaje “Sahih,” koji će donosi ugled i respekt kod svih pripadnika ummeta Muhammeda, s.a.w.s.2.- San Imama Buharija, kada je sanjao da stoji pred Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., sa lepezom u ruci, štiteći i braneći ga. Tumači snova protumačili su da on, ustvari, treba da brani Poslanikov, s.a.w.s., hadis od podvala i laži. Kažu da je to bio podsticaj da počne pisati navedenu zbirku. Inače, to djelo Imam Buhari počeo je pisati u Medini, gradu Allahovog Poslanika, s.a.w.s., nastavio u Mekki, onda u Basri i, konačno, završio u rodnoj Buhari. Nijedan hadis nije zapisao a da prethodno nije precizno izučio, detaljno provjerio njegovi prenosioci, okupao se i klanjao dva rekjata namaza, kao što bilježi njegov učenik El-Firebri u predaji u kojoj Imam Buhari ističe: Nijedan hadis nisam uvrstio u svoj “Sahih” a da se prethodno nisam okupao i klanjao dva rekjata! Zbirku sačinjava 600.000 hadisa a pisana je punih 16 godina, kako i sam Buharija ističe u jednoj predaji: Izabrao sam “Sahih” iz 600.000 hadisa. Pisao sam ga 16 godina i učinio sam ga dokazom između mene i Uzvišenog Allaha! Nakon završetka tog djela Imam Buhari ga daje na recenziju najvećim hadiskim kritičarima tog vremena Ahmed b. Hanbelu, Jahja b. Me’inu i Ali b. el-Mediniju, koji su djelo ocijenili izuzetno vrijednim i imali primjedbe za samo četiri hadisa. Treba napomenuti da Buharija, kako tvrdi Hatib el-Bagdadi, nije uvrstio sve vjerodostojne predaje u to djelo, plašeći se glomaznosti i želeći olakšati ljudima pristup hadisima Allahovog poslanika, s.a.w.s. On je u svoj “Sahih” uvrštavao samo najpouzdanije od pouzdanih predaja i time ga uspio izdići iznad svih hadiskih djela napisanih i prije i poslije njega.

Uvjeti za izbor hadisa

Obzirom da Imam Buhari nigdje nije ostavio pisani trag o uvjetima kojih se pridržavao pri sastavljanju svog “Sahiha”, učenjaci su, analizirajući hadise koje sadrži zbirka, željeli ustvrditi te uvjete. Tako su mnogi iz samog naziva zbirke uspjeli dati traženi odgovor. Naime, oni su iz potpunog imena: El-Džami’u-s-sahihu-l-musnedu-l-muhtesaru min ehadisi Resulillahi we sunenihi we ejjamihi odgonetnuli da je Imam Buhari pri pisanju tog djela postavio sebi četiri temeljna uvjeta: 1. Po prvoj riječi u nazivu djela el-džami’u, koja ima značenje univerzalnog, sveobuhvatnog,zaključili su da je Imam Buhari želio uvrsitit hadise koji se odnose na cjelokupan život muslimana, pa je, zbog toga, navodio hadise o imanu, ibadetu, nauci, bračnom, nasljednom i kaznenom pravu, Poslanikovim (s.a.w.s.) fizičkim i moralnim karakteristikama, džihadu i ostalim životnim pitanjima ne želivši se ograničiti samo na fikhska pitanja kao što su uradili pojedini sakupljači hadiskih zbirki.2. Po drugoj riječi es-sahih ustanovili su da je u to svoje djelo želio sabrati isključivo autentične hadise, želio se razlikovati od svojih prethodnika, koji su u svoje zbirke uvrštavali i autentične i slabe predaje. On je, tako, od 600.000 hadisa uvrstio samo one koji najviše zadovoljavaju precizna kriterije autentičnosti!3. Iz treće riječi el-musnedu shvatili su da je želio sabrati samo one hadise sa potpunim senedima, iako smatraju da u tome nije baš bio previše dosljedan, obzirom da je uvrstio jedan broj mu’allek i munkati’- predaja.


4. Iz četvrte riječi el-muhtesaru razumjeli su da je htio sačiniti sažetu zbirku hadisa. To su potkrijepili njegovom izjavom u kojoj kaže: U svoj sam “Džami’u-s-sahih” uvrstio isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo neuvrštenih, jer se pobojao da djelo ne bude preopširno! Inače, što se tiče uvjeta pri sastavljanju tog djela, zanimljivo je mišljenje koje je iznio hafiz Ebu Bekr el-Hazimi. On kaže: Uvjeti za sahih su: 1.- da sened bude spojen, 2.- da ravija bude musliman, 3.- da bude iskren, 4.- da nije poznat po obmanama, 5.- da nije poznat po greškama, 6.- da je opisan svojstvima adaleta, 7.- da je precizan, 8.- da dobro zapamti ono što čuje, 9.- da je zdarvog rasuđivanja , 10.- da malo sumnja (u ono što pamti), i 11.- da je ispravne akide/vjerovanja. Značajno je napomenuti da je pri izboru hadisa bio veoma strog i precizan, što se najbolje primjećuje u slučaju mu’an’an-predaja. Imam Buhari nije prihvatio ni jednu takvu predaju, bez obzira na pouzdanost i preciznost prenosilaca, sve dok nije ustanovio da je svaki prenosilac, pored toga što je vremenski dočekao svoga prethodnika, susreo se sa njim i direktno od njega čuo hadis. Po tome se Imam Buhari eksplicite razlikuje od Imama Muslima i drugih muhaddisa, koji uvjetuju samo da su dvojica prenosilaca bili suvremenici, ne uvjetujući da su hadis čuli jedan od drugog.Broj hadisa“Džami’u-s-sahih” sadrži ukupno 9.082 hadisa. Od tog broja 7.397 je muttesil-predaja, računajući i hadise koji su ponovljeni više puta. Međutim, bez ponovljenih, “Sahih” sadrži 2.761, a po nekima, 2.602 muttesil-predaje. Pored hadisa koji imaju spojen lanac prenosilaca, u tom djelu bilježi 1.341 mu’allek-hadis i 344 mutabe’a-predaje. Te brojke ne odnose se na mewkuf-predaje, vezane za govor ashaba, niti na maktu’- predaje, koje tretiraju govor i izjave tabi’ina.

Klasifikacija hadisa

Imam Buhari svoj “Sahih” podijelio je na 97 poglavlja/kitaba, poglavlja je podijelio na manje dijelove/babove, kojih ima 3.730, a po nekima 3.450. Poglavlja je klasificirao prema fikhskim temama, tako da je svoju zbirku započeo poglavljem o početku Objave, zatim o imanu, nastavio poglavljem o znanju, čišćenju, abdestu, gusulu, menstruaciji, tejemmumu, namazu, džumi, dženazi, zekjatu, hadždžu, postu itd., da bi djelo završio poglavljem o tewhidu/monoteizmu.Ne samo da je izuzetno dobro poznavao hadis, već i u samom citiranju teksta i lanca prenosilaca hadisa i njegovoj klasifikaciji po poglavljima jasno se primjećuje i njegova genijalna oštroumnost u fikhskom promišljanju. Uz to, pored hadisa, on navodi i brojne izjave ashaba i tabi’ina i, tako, na nov i sasvim argumentiran način pokazuje svoju genijalnu sklonost i ka islamskom pravu. Nakon analiziranja njegovih šerijatsko-pravnih rješenja, stiče se dojam da je Imam Buhari, uz to što je bio hadiski genije, bio i izuzetan mudžtehid, koji je na temelju hadisa i izreka ashaba i tabi’ina donosio sopstvena rješenja u fikhskoj oblasti. Imam Newewi, u prilog tome, zaključuje da Buhariji nije bilo premca u istančanosti u izvlačenju fikhskih zaključaka iz određenih hadisa. Tako se s pravom može reći da njegov “Sahih” ne predstavlja samo vrhunsko hadisko, nego i vrhunsko šerijatsko-pravno djelo, a uz to je i svojevrstan komentar hadisa koje ta zbirka sadrži.

Kritika hadisa i prenosilaca u “Sahihu”


Hadiski kritičari su uvijek savjesno i sasma preciznim mjerilima provjeravali svako hadisko djelo. Posebna pažnja bila je pridavana baš navedenom djelu. Bez obzira na brižljivu pažnju samog Buharije i precizne kriterije koje je koristio u pisanju tog djela, hadiski kritičari su, imali primjedbi.Primjedbe su se odnosile na nešto manje od 80 hadisa, a kritički se osvrnuli i na 80 ravija u “Sahihu”. Kada je u pitanju, na primjer, Sahih Imama Muslima, kritički su se osvrnuli na 130 hadisa i kritikovali 160 ravija. Neki, poput Ibn Džewzija, idu dotle da čak jedan hadis iz njegovog “Sahiha” smatraju apokrifnim, što su kasnija istraživanja i precizna provjeravanja Sujutija, a posebno Ibn Hadžera el-Askalanija opovrgla i argumentirano ustanovila da nema u tom djelu nijedne slabe predaje, a o apokrifnoj da se i ne govori.

DJELA U VEZI SA “SAHIHOM”

Nijedno djelo, izuzev Kur’ana, nije bilo u žiži interesiranja učenjaka svih profila, kao što je to ta zbirka autentičnih hadisa. To će nam najbolje ilustrirati zasebno djelo Muhammeda Isama el-Hasenija u kome je spomenuo djela nastala kao rezultat svestranog izučavanja “Džami’u-s-sahiha”. On navodi 375 knjiga koje tretiraju to djelo, bilo da se radi o komentarima ili skraćenim verzijama tog djela. Uz to, uz naziv djela, donosi biografiju autora i najosnovnije podatke o svakom od tih djela. KomentariVeliki broj hadiskih stručnjaka komentirao je Buharijin Sahih. Samo u IV hidžretskom stoljeću, na primjer, to je učinilo 12 velikih hafiza hadisa, među kojima su bili Ibn el-Ahrem (umro 344.), Ibn Adijj (umro 365.), Ed-Darekutni (umro 385.), El-Hattabi (umro 388.) i drugi. Znatan broj znamanitih hadiskih stručnjaka komentirao je tu hadisku zbirku od njenog nastanka do današnjih dana, pa se može slobodno reći da brojni komentari na njegovo djelo predstavljaju svojevrsnu hadisku enciklopediju!Ipak, svojom ozbiljnošću, preciznošću i korisnošću ističu se tri komentara koji se danas najviše i koriste u naučnim krugovima. To su:1.- Fethu-l-bari, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.), 2.- Umdetu-l-kari Bedruddina el-Ajnija (umro 855.) i3.- Iršadu-s-sari Ahmeda el-Kastalanija (umro 922.god.) MustahredžiTo su djela u kojima su autori naveli iste hadise koji se nalaze u “Sahihu”, ali sa savim drugim senedima, što je zbirku učinilo još argumeniranijom. Veliki broj takvih djela napisan je u prošlosti. Izdvojićemo najpoznatije:- Mustahredž, Ebu Bekra el-Isma’ilija (umro 371.), - Mustahredž, Ebu Nu’ajma el-Isbahanija (umro 430.),- Mustahredž, Ebu Bekra el-Berkanija (umro 425.).- Mustahredž, Ebu Zerra el-Herewija, (umro 434.) Mustedrek - zbirkeTo su djela u kojima su autori naveli hadise koji ispunjavaju uvjete Imama Buharija u odabiranju hadisa, ali ih on nije uvrstio u svoj “Sahih”. Najpoznatije zbirke te vrste su:- Mustedrek, Hakima en-Nejsaburija (umro 405.), - Mustedre, Ed-Darekutnija (umro 385.) i- Mustedrek, Ebu Zerra el-Herewija (umro 434.). Atrafi


To su djela u kojima su hadiski stručnjaci spomenuli samo određene dijelove hadisa na temelju kojih se može pronaći kompletan hadis. Poznata su, između brojnih, sljedeća djela:- Atrafu-s-sahihajn, Ebu Mes’uda ed-Dimiškija (umro 401.), - Atrafu-s-sahihajn, Ebu Nu’ajma el-Asbehanija (umro 430.) i- Atrafu-s-sahihajn, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.). SulasijatiOvdje se radi o hadisima u čijim se senedima između Buharije i Poslanika (s.a.w.s.) nalaze samo trojica prenosilaca. Njegova zbirka sadrži 22 takva hadisa. Hadiski stručnjaci posebno su se osvrnuli na spomenute hadise, tako da je nastalo oko desetak značajnih djela u kojima se navedeni hadisi komentiraju. Najznačajnija su:- Šerhu sulasijati-l-Buhari, El-Bermawi (umro 831.),- Šerhu sulasijati-l-Buhari, Er-Rumi (umro 939.) i- Ta’liku ala sulasijati-l-Buhari, Ali el-Kari (1014.). Medžmu’atiTo su djela u kojima su objedinjeni hadisi iz više zbirki. Uglavnom, to je sinteza dva Sahiha - Buharijinog i Muslimovog. Takvih dijela ima mnogo a najpoznatija su:- El-Džem’u bejne-s-sahihajn, Ebu Bekra el-Džewzeki (umro 388.), - El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Humejdi (umro 488.) i - El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Munziri. Skraćene verzijeBrojni su autori skratili njegov “Sahih” i ostavili samo one hadise koji se ne ponavaljaju. Najpoznatije skraćene verzije ove zbirke su:- Muhtesar, Džemaluddin el-Kurtubi (umro 656.), - Muhtesar, Bedruddin el-Halebi (umro 789.) i- Muhtesar, Husejn ez-Zubejdi (umro 893.). Na te i druge skraćene verzije napisani su, takođe, brojni komentari.

Bošnjaci i Buharijin “Sahih”

Bošnjaci su, takođe, pridavali važnost tom najautentičnijem hadiskom djelu. Ovo se ogledalo kroz usmeno i pismeno prevođenje tog djela na naš jezik i njegovo komentiranje od strane naše uleme. U prvim godinama austrougarske okupacije “Sahih” Imama Buharija na naš jezik usmeno javno prevodi prvi reis-ul-ulema u BiH, Mustafa Hilmi ef. Omerović, petkom u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, a poslije njegove smrti to nastavlja novoizabrani reis-ul-ulema Mehmed Teufik ef. Azapagić.Nakon njih zabilježeno je kvalitetno prevođenje muderrisa Ahmed ef. Bureka u prostorijama G.H.Medrese u Sarajevu, svakog petka u jutarnjim satima i to u periodu od 1926. do 1946.god. U periodu od 1942. do 1945.god. to djelo prevodio je h. hfz. Mustafa ef. Nurikić, muftija banjalučki, i to dio vezan za obredoslovlje, za potrebe imama tog područja. Dugi niz godina h.hfz. Fuad-ef. Subašić pismeno prevodi ovo djelo i u cjelosti ga završava 1972.god. Hasan ef.-Škapur prevodi tu zbirku od početka 1965.god. članovima Udruženja ilmijje u Prijedoru. To je, u isto vrijeme, činio i pismeno. Preveo je tri prva toma i tokom prevođenja IV toma, preselio je u vječni i bolji svijet. Njegov prekinuti posao nastavio je Hasan ef.-Makić, tadašnji glavni imam u Prijedoru a sadašnji muftija bihaćki. On je završio i kompletan V tom, koji su četnici uništili zajedno sa imamskom kućom u Prijedoru, tako da njegov trud, nažalost, nije ugledao svjetlost dana.


Dakle, prva četiri toma prevedena su i objavljena. Prije godinu dana naši mladi stručnjaci završili su prijevod i komentar preostala četiri toma ove zbirke. U toj ekipi bili su: dr. Šukri Ramić, dr. Zuhdija Adilović, Ahmed Adilović, Hasan Makić, Halil Mehanović, mr. Muharrem Štulanović, Sabrija Puška, Vehbija Makić, mr. Enes Ljevaković, hfz. Haso Popara, Mehmedalija Hadžić i pisac ovih redaka. Očekujemo da se uskoro pred čitaocima pojavi prijevodcijele zbirke.

Iskušenja Imama Buharija

Kada je Imam Buhari stigao u Nejsabur, poznati učenjak Muhammed b. Jahja ez-Zuheli podsticao je ljude da ga idu slušati i preuzimati znanje od njega. Međutim, kada je Ez-Zuheli vidio kakvu popularnost uživa Imam Buhari u narodu, počeo mu je sve više zavidjeti, pa je to kulminiralo ubacivanjem smutnje između Buharije i naroda. Toliko je Ez-Zuheli radio protiv Buharije podvalama, lažima i smutnjama, da je, nažalost, uspio odvojiti sve učenjake toga vremena u Nejsaburu od ovog Imama. Jedini je Imam Muslim ostao uz Buhariju kada su ga svi napustili! Buharija je bio prinuđen napustiti Nejsabur i uputiti se u svoje rodno mjesto.Međutim, napuštanje Nejsabura nije mu donijelo smiraj. Zavist je toliko bila jaka da je Ez-Zuhelija da je napisao pismo namjesniku Buhare Halid b. Ahmedu ez-Zuheliju u kome je optužio Buhariju da je oponent sunnetu, na što je namjesnik to pročitao pred građanima Buhare, tražeći od njih da ga napuste i ne slušaju. Građani Buhare odbijaju takav prijedlog gradonačelnika, a nakon čega on naređuje Imamu da napusti to mjesto, što Buhari i čini. Druga verzija, kako bilježe El-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer, govori o obraćanju namjesnika Buhare Halid b. Ahmeda ez-Zuhelija Imamu Buhariji, kada od njega zahtijeva da dođe na njegov dvor i da mu tamo tumači “Sahih” i “Tarih”. Buharija dostojanstveno odgovara da bi to bilo poniženje za znanje i nauku. Znanje se ne nosi na vrata vladara, nego kome treba znanje, taj dolazi u džamiju ili u drugo mjesto gdje se znanje širi i tamo ga preuzima. To je, po njima, bio razlog njegovog protjerivanja. Iz ova dva velika iskušenja Imama Buharija izvlačimo velike pouke:1.- Zavist će permanentno biti prisutna među ulemom. Kada je to osjetio najveći muhaddis svih vremena, šta onda očekivati danas?!2.- Ukoliko se učenjak podanički ne odnosi spram vlasti, doživljava velike neprijatnosti. Imam Buhari kristalno jasno je pokazao kako se treba odnositi spram vladajućih struktura koje bi htjele da im učenjaci služe u dnevnopolitičke svrhe. Taj postupak Imama Buharija dijametralno je suprotan praksi mnogih današnjih “učenjaka” koji se sve više penju u naučnim krugovima, što su bliži vladajućoj hijerarhiji i što se više podanički odnose spram njih!

Njegova smrt

Više autora naglašavaju da je Allah Uzvišeni primao dove ovog islamskog velikana. Kada je bio protjeran iz Nejsabura, zatim iz Buhare, a onda stigao u Hartenk, u blizini Semerkanda, gdje je imao rodbinu, on je nakon noćnog-namaza, zamolio Allaha Plemenitog da mu uzme dušu, naglasivši da je smrt bolja od fesada koji vlada u vladajućim i naučnim strukturama toga vremena, tako da nije prošao ni mjesec dana, kako tvrdi Abdul-Kuddus es-Semerkandi, a on je preselio u bolji, vječni svijet! Hatib el-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer bilježe izjavu Et-Tawawisija koji kaže: Sanjao sam Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) kako stoji u društvu svojih ashaba.


Nazvao sam mu selam, pa nakon što mi je on odvratio, upitao sam ga: “Koga čekaš, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Čekam Muhammeda b. Isma’ila el-Buharija!” Nakon nekoliko dana saznao sam da je Imam Buhari umro i to upravo onog momenta kada sam ja sanjao taj san! Ebu Mensur, čovjek kod koga je Imam Buhari bio smješten tih posljednjih adana svoga života, kaže, da kada je ukopan, svi su osjetili da njegov kabur miriše mirisom miska! Svi su se čudili tome, čak i oni koji su mu zavidjeli za vrijeme njegovog života i činili mu neprijateljstva, tako da se na njihovim licima primjećivalo kajanje i griža savjesti! Inače, Imam Buhari umro je u subotu, u noći uoči ramazanskog Bajrama 256.god. po Hidžri. U času smrti nedostajalo mu je 13 dana da napuni 62 godine života!


KURTUBI

Kurtubi je jedan od najznačajnijih islamskih učenjaka ne samo sa područja Andaluzije, već i ostatka islamskoga svijeta. Istakao se u više naučnih disciplina a naročito u tefsiru, fikhu, hadisu, akaidu i arapskom jeziku. Njegov tefsir jedan je od najistaknutijih fikhskih tefsira, pogotovo tefsira malikijskoga mezheba, čiji je pripadnik bio. Bio je izuzetno skroman i pobožan, poznat po lijepom odnosu prema drugim učenjacima, čak i kada se s njima razilazio u mišljenju. Prihvatao je stavove sa jačim dokazima, bez obzira kojem mezhebu pripadali.

Njegovo puno ime je: Muhammed ibn Ahmed ibn Ebi Bekr ibn Ferh el-Ensari el-Hazredži el-Endelusi Ebu Abdillah el-Kurtubi. Rođen je u Kordovi u Španiji, ali nije poznato koje godine. Učio je pred istaknutim učenjacima svoga vremena, tako da je i sam postao jedan od njih. U njegovo vrijeme islamska kultura i civilizacija bila je u procvatu, tako da su prilike bile pogodne za učenjake i izučavanje nauke. Naime, osnivač dinastije muvehhiduna Muhammed ibn Tumert, bio je istaknuti učenjak svoga vremena a kao i ostale halife iz te dinastije (514-668. hidžretske godine) bio je pobornik nauke i njenog izučavanja. Kordova je bila naročito na glasu, jer je, u poređenju sa ostalim gradovima Španije u Kordovi bilo najviše biblioteka i knjiga, te istaknutih učenjaka. Kurtubi je odrastao u takvoj sredini, obrazujući se u raznim znanostima, kao što su: Kur'an i njegove znanosti, tefsir, fikh, hadis, akaid, arapski jezik sa svim disciplinama, poezija itd. Kasnije se preselio u Gornji Egipat, preciznije u Minju – sjeverno od Asjuta – gdje je i živio do smrti, 671/1273. godine. Njegovi biografi navode da je bio izuzetno skroman i pobožan, te da je volio jednostavnost a izbjegavao usiljenost i izvještačenost. Maksimalno je nastojao da uskladi svoja djela sa islamskim principima i znanjem koje je posjedovao. Trudio se da vrijeme maksimalno koristi, pa je ili bio u ibadetu ili je pisao djela. Veoma dobro je poznavao više islamskih disiplina, posebno tefsir, zbog čega ga i danas mnogi ubrajaju među velikane tefsira.

Kurtubi kao učenjak

Sigurno je da su povoljni uslovi u kojima je Kurtubi živio i radio imali utjecaja na formiranje njegove ličnosti i na to da je izrastao u istaknutog islamskog učenjaka. U takvoj sredini on je imao priliku biti u kontaktu i učiti od tadašnjih najistaknutijih i najzaslužnijih učenjaka. Biografi navode imena više njegovih učitelja, među kojima su najistaknutiji:· Ebu Muhammed Abdul-Vehhab ibn Revadž el-Iskenderani el-Maliki (u. 648. god.) – čuveni muhaddis.· Behauddin ebul-Hasan Ali ibn Hibetullah ibn Selame el-Misri eš-Šafi'i, poznat kao: Ibnul-Džummejzi (u. 649. god.) – stručnjak u hadisu, fikhu i kiraetima.· Ebul-Abbas Ahmed ibn Umer ibn Ibrahim el-Maliki el-Kurtubi (u. 656. god.) – komentator Muslimovog Sahiha.· El-Hasan ibn Muhammed ibn Amruk et-Timi en-Nejsaburi ebu Ali Sadruddin eEl-Bekri (u. 656. god.). Pored direktnih učitelja, od kojih je u neposrednom kontaktu primao znanje, kroz


Kurtubijeva djela može se primijetiti da je koristio, ili da su na njega bitno utjecali slijedeći učenjaci:· Muhammed ibn Džerir et-Taberi (u. 310. god.) – istaknuti učenjak u više oblasti, posebno poznat u tefsiru, fikhu i historiji.· Ali Ibn Muhammed el-Maverdi (u. 450. god.) – istaknuti učenjak u više oblasti, dugo godina radio kao kadija.· Ebu Bekr ibnul-Arebi (u. 543. god.) – čuveni španjolski učenjak, autor dobro poznatog fikhskog tefsira.· Abdul-Hakk ibn Atijje el-Endelusi (u. 542. god.) – posebno poznat po svome tefsiru, i on je jedan od učenjaka koji su živjeli na teritoriji Španije.· Ebu Dža'fer en-Nehhas. O njegovoj učenosti svjedoče riječi brojnih kasnijih islamskih učenjaka, koji su hvalili njegova djela, prije svega tefsir. Zato ne čudi kada se naiđe na podatak da se ne mali broj kasnijih istaknutih mufessira koristio njegovim djelima i donekle ga uzimao za uzor. Takav je, na primjer, slučaj sa: Ebu Hajjanom el-Endelusijem (u. 754. god.) - također čuvenim španjolskim mufessirom, zatim sa čuvenim Ismailom ibn Kesirom (u. 774. god.) – autorom jednog od najpriznatijih tefsira ikada napisanih, te sa Muhammedom ibn Alijem eš-Ševkanijem (u. 1255. god.) – istaknutim učenjakom i autorom dobro poznatog tefsira. Kurtubi je bio plodan pisac i napisao je više djela, od kojih se i danas mnoga štampaju i koriste. Od njih su najistaknutija:1. El-Džami'u li ahkamil-Kur'an – njegov tefsir.2. Kam'ul-hirsi biz-zuhdi vel-kana'ah.3. El-Esna fi šerhi esmaillahil-husna.4. Et-Tizkar fi efdalil-ezkar.5. Et-Tezkire bi ahvalil-mevta ve ahvalil-ahireh.6. Et-Takrib li kitabit-temhid. 7. Šerhut-tekassi.8. El-i'lam bima fi dinin-nesara minel-mefasidi vel-evham ve izharu mehasini dinil-islam.9. Risale fi elkabil-hadis.10. Kitabul-akdijeh.11. El-Misbah fil-džem'i bejnel-ef'ali ves-sihah.12. El-Muktebes fi šerhi Muvetta' Malik ibn Enes.

Kurtubijev tefsir

Njegov tefsir El-Džami'u li ahkamil-Kur'an veoma je cijenjen, jer je on uočio određene nedostatke prethodnih mufessira, pa ih je u svome djelu nastojao otkloniti. Tako npr. on navodi povode objave ajeta, kiraete, gramatičku analizu ajeta, pojašnjava teže kur'anske izraze, često se oslanja na jezička pravila i određena značenja dokazuje kroz poeziju, pobija stavove mu'tezilija, kaderija, šiija, filozofa i ekstremnih sufija. Ne navodi brojne priče i legende, koje su bile puno zastupljene u mnogim prethodnim tefsirima, osim što ponekad navede neke israilijjate. Zbog tih i ostalih odlika, čuveni Ibn Ferhun za njegov tefsir kaže: 'To je jedan od najvrednijih i najkorisnijih tefsira. Autor ne navodi neprovjerene priče i kazivanja već navodi kur'anske propise i šerijatske dokaze. Pored toga, on navodi kiraete, jezičku analizu i derogirajuće i derogirane ajete.' U predgovoru svome tefsiru kaže: 'Budući da je Allahova Knjiga izvor svih šerijatskih znanosti, da ona jedina sadrži i sunnet i farz i da je nju povjerenik Neba (Džibril) dostavio povjereniku Zemlje (Muhammedu, s.a.v.s.), odlučio sam da cijeli svoj život


i snagu posvetim njoj, tako što ću joj napisati sažet komentar, koji će sadržavati tumačenje, jezičku analizu, kiraete, odgovore onima koji su skrenuli i zalutali, mnoge hadise koji idu u prilog propisima koje ćemo navoditi i povode objave ajeta, povezujući njihova značenja i objašnjavajući ona teža riječima ranijih i kasnijih učenjaka. To djelo će mi biti podsjetnik na ovom svijetu, zaliha u smrtnom času i dobro djelo na ahiretu. Uzvišeni Allah kaže: 'Toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti.' Uzvišeni također kaže: 'Svako će saznati šta je pripremio, a šta je propustio.' A Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Kada čovjek umre, prestaju mu dobra djela, osim u tri slučaja: od trajne sadake, naučnog djela kojim se ljudi koriste i od dobro odgojenog djeteta koje za njega upućuje dovu.' Jedno od pravila u ovome djelu jeste da ću stavove pripisivati onima koji su ih izrekli i hadise onima koji su ih zabilježili, jer postoji izreka: 'Jedna od blagodati nauke jeste i pripisati izgovorene riječi onome ko ih je izrekao'. A često se dešava da se u fikhskim i tefsirskim djelima hadisi navode bez izvora, tako da samo oni koji su upućeni u hadisku nauku znaju ko dotični hadis navodi, zbog čega onaj koji to nije bude neodlučan, jer ne zna da li je hadis vjerodostojan ili nije. Za poznavanje tih stvari potrebno je veliko znanje. (...) U svome tefsiru neću navoditi mnoge priče i kazivanja mufessira i prethodnih učenjaka, osim kada to bude neophodno radi pojašnjenja značenja. Posebnu pažnju obratit ću na ajete koji govore o propisima, obrađujući teme koje oni sadrže a kojima se otkriva njihovo značenje i kojima se tragaocu za znanjem ukazuje na ono na šta oni upućuju. Uz svaki ajet koji u sebi sadrži jedan ili više propisa navodit ću posebne cjeline u kojima ću pojašnjavati ono što je vezano za taj ajet: povode objave, tumačenje manje poznatih riječi i šerijatske propise. A kada naiđem na ajet u kojem nema propisa, onda ću navesti samo njegovo tumačenje. Tako ću raditi kroz cijeli Kur'an...' Nakon toga slijedi opširniji uvod, oko stotinu stranica, u kojem pisac obrađuje većinu tema u vezi sa kur'anskim znanostima, te određene teme iz oblasti tefsirskih znanosti. Između ostalog, on u tome uvodu obrađuje slijedeće teme:· Vrijednost Kur'ana i vrijednost onoga ko ga izučava i ko radi po njemu.· Kako učiti Kur'an i šta je pri tome pokuđeno a šta zabranjeno.· Upozorenje poznavaocima Kur'ana i islamskih znanosti na licemjerstvo.· Kakav treba biti onaj ko uči i izučava Kur'an.· Vrijednost tumačenja Kur'ana.· Kako iskazivati poštovanje i veličanje Kur'ana.· Predaje o prijetnji onima koji Kur'an tumače po vlastitom nahođenju, nivoi mufessira i vrste tefsira.· Tumačenje Kur'ana sunnetom.· Kako izučavati i razumijevati Kur'an i sunnet.· Objava Kur'ana na sedam harfova.· Kodifikacija Kur'ana i njegovo prepisivanje za vrijeme Osmana, r.a.· Odgovor hululijama i rafidijama u vezi sa njihovim vjerovanjima o Kur'anu.· Redoslijed kur'anskih ajeta i sura, te broj harfova, riječi i ajeta u Kur'anu.· Da li u Kur'anu ima nearapskih riječi?· Nadnaravnost Kur'ana.· Hadisi o vrijednostima pojedinih kur'anskih sura.· Tumačenje Euze.· Tumačenje Bismille.U poglavlju 'Kakav treba biti onaj ko uči i izučava Kur'an', Kurtubi upućuje brojne savjete i ukazuje na mnoga pravila kojih se onaj ko poštuje Kur'an mora pridržavati. Između ostalog, on iznosi slijedeće: 'Abdullah ibn Amr kaže: 'Hafiz Kur'ana ne treba


biti saučesnik onima koji svašta pričaju i ne treba biti jedan od neznalica, nego treba biti samilostan i praštati radi Kur'ana - Allahovog govora kojei nosi u svojim grudima.' On se treba čuvati od svega onoga što je sumnjivo i izbjegavati smijeh i beskoristan govor tamo gdje se uči Kur'an, a i na drugim mjestima, te postupati razborito i dostojanstveno. On treba biti blagonaklon prema siromasima i kloniti se oholosti i umišljenosti, kloniti se dunjaluka i ljudi, kada se boji smutnje protiv sebe, izbjegavati raspravu i prepirku, te biti blag i uljudan. Treba da dude jedan od onih od čijeg su zla i štete sigurni drugi ljudi i od koga se nada samo dobru, ne smije se čuti da se u njegovom društvu kleveće nego se treba družiti sa onima koji će ga pomoći u dobru i navesti ga na iskrenost i lijepo ponašanje, te doprinijeti da bude pozitivan a ne negativan. On treba izučiti kur'anske propise i tako shvatiti šta Allah hoće od njega i šta mu je stavio u obavezu, pa da se okoristi onim što uči iz Kur'ana i da radi po tome. Kako je ružno da onaj ko poznaje Kur'an napamet uči njegove farzove i propise a ne razumije to što uči! Pa kako će raditi prema onome što ne razumije? Kako je ružno da bude upitan o značenju onoga što uči a da on to ne zna! Primjer takvoga čovjeka je poput primjera magarca koji nosi knjige!' Kurtubi u svome tefsiru tumači sve kur'anske ajete, po redoslijedu u Mushafu, ali ajetima koji su u vezi sa fikhskim propisima posvećuje posebnu pažnju, opširno izlažući stavove raznih islamskih učenjaka i mezheba o konkretnim propisima. Zato se njegov tefsir ubraja u fikhske tefsire, tj. komentare Kur'ana koji daju akcenat na tumačenje ajeta u kojima se spominju šerijatski propisi. Nakon određenog ajeta Kurtubi odmah kaže koliko tema, odnosno pitanja sadrži dotični ajet, pa onda obrazlaže ta pitanja, jedno po jedno. To čini dosta detaljno, tako da njegov tefsir spada među duže tefsire i štampan je uglavnom u dvadeset dijelova. Koliko je detaljan i koliko opširno tumači Kur'an vidi se npr. iz toga što pri tumačenju Euze obrađuje dvanaest pitanja, pri tumačenju Bismille dvadeset sedam pitanja, a El-Fatihu tumači na četrdeset pet stranica. Kao i ostali učenjaci Andaluzije, Kurtubi je bio malikijskoga mezheba. Međutim, za njega je karakteristično to što nije po svaku cijenu slijedio malikijski mezheb, nego je nekada znao i odstupiti od njega, kada bi imao dokaz koji bi išao u prilog drugom mezhebu. To je pohvalna osobina i uočili su je i hvalili mnogi kasniji islamski učenjaci. Tako npr. dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi o toj Kurtubijevoj osobini kaže: 'Najbolja odlika toga čovjeka jeste što nije pristrasan svome, malikijskom mezhebu, nego slijedi šerijatski dokaz sve dok ne dođe do rješenja koje smatra ispravnim, bez obzira na to ko ga je donio.' Tako npr, tumačeći 43. ajet sure El-Bekare: 'Namaz obavljajte i zekat dajite...', on navodi ko sve zastupa mišljenje da maloljetna osoba ne može predvoditi džemat u namazu, među kojima je i Malik, te ko ima suprotno mišljenje, a onda, na osnovu vjerodostojnog hadisa iz Buharijeve zbirke, donosi vlastiti sud da može, iako je time odstupio od stava nosioca vlastitoga mezheba. Također tumačeći 187. ajet sure El-Bekare koji govori o postu: 'Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći...', on navodi Malikov stav da će postaču, ako nešto u toku posta iz zaborava pojede ili popije, biti pokvaren post i da će ga morati nadoknaditi. Zatim kaže da je stav većine islamskih učenjaka da u tom slučaju post nije pokvaren, te se priklanja tome mišljenju, riječima: 'Taj stav je ispravan i njega zastupa većina učenjaka, tj. onaj ko nešto pojede ili popije iz zaborava, njegov post je ispravan i on nije dužan napostiti taj dan. To se vidi iz hadisa koji prenosi Ebu Hurejre, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 'Ako postač nešto pojede ili popije iz zaborava, to mu je nafaka koju mu je Uzvišeni Allah darovao i on nema potrebe napaštati taj dan.' – a u drugoj verziji toga hadisa stoji: '...neka dovrši svoj post, jer ga je time Allah


nahranio i napojio!' Hadis navodi Darekutni i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan, te da su svi njegovi prenosioci povjerljivi...' Još jedna Kurtubijeva lijepa osobina je to što on poštuje i pristalice drugačijeg mišljenja, nepristrasno navodi njihove stavove i ne upotrebljava za njih ružne riječi, iako ne zastupaju njegov stav i pravac. Takav slučaj nije bio sa njegovim prethodnikom u malikijskome tefsiru Ibnul-Arebijem, kao ni sa Džessasom i El-Kija el-Herrasijem, koji su bili pripadnici hanefijskoga i šafijskoga mezheba. Naime, oni su znali na grub način osuđivati zastupnike drukčijeg mišljenja i drugih mezheba, iznoseći nekada i loše i grube riječi protiv njih. Međutim, Kurtubi je, u vezi s tim potpuno drugačiji. On nepristrasno iznosi stavove učenjaka svih mezheba, bez grubih riječi o njima, a onda se priklanja stavu koji smatra najispravnijim, bez obzira kojem mezhebu pripadao. Nekada čak osuđuje i samog Ibnul-Arebija, u slučajevima kada on pretjera u ocjeni i karakteristikama zastupnika drugih stavova i mezheba. Uglavnom, iz svega navedenog jasno je da Kurtubijev tefsir ima izuzetnu vrijednost, tako da nije čudo što i danas doživljava nova izdanja. Pogotovu je važan za istraživače kur'anskih ajeta o propisima, tako da se može reći da je za njih nezaobilazan tefsir. O njemu dr. Zehebi, između ostalog, kaže: 'Ukratko, Kurtubi je – Allah mu se smilovao – nezavisan istraživač u svome tefsiru. On na pristojan način kritikuje i uljudno ulazi u rasprave i dijaloge. Upućen je u sve tefsirske discipline i odličan je poznavalac svih ostalih disciplina u koje se upušta i o kojima govori.' Na kraju, treba još ukazati i na to da je ovaj tefsir dugo vremena ostao u rukopisu, te da je štampan tek u drugoj polovici dvadesetoga stojeća.


MALIK IBN ENES


Imam Malik jedan je od najvećih imama u hadisu i fikhu. Bio je među najpouzdanijim prenosiocima riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sened u kome se on nalazi naziva se zlatnim lancem prenosilaca! Njegov Muvetta' jedno je od najautentičnijih djela iz oblasti hadiske znanosti!

Puno ime mu je Ebu Abdullah Malik b. Enes b. Malik b. ebi Amir b. Amr b. el-Haris b. Gajman b. Husejl b. Amr b. el-Haris el-Himjeri el-Asbehi el-Medeni.1 Majka mu se zvala Galija bint Šerik b. Abdurrahman el-Ezdijja. Njegov djed Malik pripadao je starijoj generaciji tabi'ina. Prenosio je hadis od Omera, Talhe, Aiše, Ebu Hurejre i Hassana b. Sabita, r.a. Uz to, bio je jedan od onih koji su nosili Osmana, r.a, noću, nakon ubistva do mjesta gdje je ukopan!

Historičari nisu saglasni u vezi sa biografijom njegovog djeda Ebu Amra. Neki kažu da je bio od starijih ashaba i da je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, učestvovao u svim bitkama, izuzev bitke na Bedru.2 Međutim, po mnogima, ispravnija verzija je ona koju zastupa Hafiz ez-Zehebi, a koju preferira Hafiz ibn Hadžer, a to je da je njegov pradjed bio muhadrem tj. Da je primio islam u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ali ga za života nije vidio!3

Imam Malik rođen je u Medini. Inače, njegovo porijeklo seže do Zu Asbeha, jednog od poznatih jemenskih plemena. Obzirom da se jedan od njegovih predaka preselio u Medinu i tamo se nastanio, Imam Malik je i rođen u tom gradu.4

Kada je u pitanju godina rođenja ovog imama, postoje različite verzije. Navode se sljedeće godine: 90, 93, 94, 95, 96 i 97.5 Međutim, gotovo svi autori preferiraju 93, kao godinu njegovog rođenja.6 Rijetki su autori koji daju prednost nekoj drugoj godini, kao što su, recimo, Ibnu-d-Dejbe' eš-Šejbani i šejh El-Huli, koji smatraju da je imam Malik rođen 95. god. po Hidžri.7

U POTRAZI ZA ZNANJEM

Odrastao je u rodnom mjestu i tu je tražio znanje od najvećih učenjaka iz generacije tabi'ina. Još kao dijete počeo je izučavati islamske discipline. Prvo je naučio Kur'an, a onda prelazi na učenje hadisa. Imao je izrazito razvijenu memoriju, što se posebno uočavalo kod pamćenja hadisa. Imao je običaj na koncu vezivati onoliko čvorova koliko bi čuo hadisa, a onda bi sam sebe provjeravao koliko je hadisa, od tog broja, zapamtio.8

Budući da je imam Malik jedan od rijetkih islamskih učenjaka koji je životni vijek proveo u rodnom mjestu, onda je jasno da je znanje apsorbirao samo od medinskih učenjaka i onih koji su dolazili u Medinu prilikom obavljanja hadža.

UČITELJI


Imam Malik učio je pred velikim brojem učitelja. Od svakog je crpio što je mogao više znanja, a posebno se usmjerio na hadisku znanost. Tako En-Nevevi navodi da je sticao znanje od 900 učitelja, od čega je bilo 300 učenjaka iz druge generacije - tabi'ina, a 600 iz treće generacije, dakle, etba'i-i-tabi'ina.9

Najviše uticaja na njegovo intelektualno profiliranje, očito je, ostavio je Ebu Bekr Abdullah b. Jezid, poznatiji kao Ibn Hurmuz (umro 148. god. po H.), uz koga je Malik učio sedam ili osam godina. Poznata je Malikova izjava u vezi s tim u kojoj kaže: Dolazio sam Ibn Hurmuzu u ranu zoru, a iz njegove kuće sam izlazio noću!10

Koliko je Malik bio žedan znanja i druženja sa svojim učiteljem, najbolje ilustrira predaja u kojoj se kaže da je Ibn Hurmuzovom dječaku, prilikom ulaska u kuću, davao hurme, naglasivši mu: Ako vas neko bude pitao za šejha, recite mu da je zauzet!11 Dakle, htio je da mu se učitelj sav preda i da sve od njega preuzme i zapamti! Koliko je bio blizak svom učitelju najbolje potvrđuje činjenica da je mnoge učiteljeve tajne jedino znao Malik, dok ih drugima Ibn Hurmuz nikada nije odavao!12

Jedan od najznačajnijih Malikovih učitelja bio je, nesporno, Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 124.god. po H.). On je bio jedan od najvećih učenjaka tog vremena i osoba za koju se smatra da je prvi počeo bilježiti hadise. Bio je kadija i muftija u Šamu za vrijeme Emevija, pa kada bi dolazio u Medinu grupe zainteresiranih, među kojima je bio i Malik, okupljale su se oko njega i pokušavale iskoristiti njegovo znanje. Od njega Malik bilježi 132 predaje u svom Muvettau. Od tog broja 92 su musned-predaje, a ostale su munkati' i mursel-predaje.13

Značajan učitelj od koga je, uz hadis, očito je, iskoristio dosta i u šerijatskopravnim znanostima, bio je Rebi'a b. Ebi Abdurrahman (umro 136. god. po H.). Inače, Malik je puno vremena proveo u njegovim kružocima, pa, zato, i prenosi veliki broj predaja od njega. Kada je njegov učitelj Rebi'a umro, Malik je, sa sjetom, uzdahnuo: Smrću Rebi'e nestalo je slasti fikha!14 Očito je da je Malik još vrlo rano slušao predavanja Rebi'a b. Ebi Abdurrahmana, što potvrđuje predaja u kojoj ga njegova majka savjetuje: Idi Rebi'i i nauči od njega lijepo ponašanje i postupke, prije nego što počneš sticati znanje!15 Analize pokazuju da je Malik u Muvetta'u uvrstio 12 hadisa, koje je čuo od ovog učitelja od čega su pet musned-predaje!16

Nafi' Mavla Abdullah b. Omer r.a, (umro 120. god. po H.) takođe, je jedan od najvećih i najznačajnijih učitelja imama Malika. On je, zbog svoje učenosti, bio prozvan Fakihom Medine. Malik se obavezao svakodnevno kod njega provoditi pola dana. Izuzetno je cijenio hadise koje mu je on prenio od Ibn Omera, r.a, a on od Poslanika, s.a.v.s, pa je, zato, i izjavio: Nije me zabrinjavalo što hadis nisam čuo od drugoga, kada bih ga čuo od Nafi'a, koji on prenosi od Ibn Omera, r.a!17 Inače, ovaj lanac prenosilaca: Malik od Nafi'a, on od Ibn Omera, r.a, a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, naziva se - kako smatra imam Buhari i brojni drugi hadiski stručnjaci - zlatnim lancem prenosilaca!18 Malik u Muvetta'u od ovog učitelja bilježi 80 hadisa.19

Učitelj koji je ostavio nesporan uticaj na imama Malika bio je, svakako, i Dža'fer es-Sadik, koga ši'ije smatraju svojim imamom, od koga u Muvetta'u prenosi 9 hadisa i to: 5 musned i 4 munkati'-predaje.20


Inače, Dža'fer Es-Sadik je dvojako tretiran. On je jedna ličnost za Ehlisunnetsku ulemu i umjerene historičare a druga za pojedine ekstremne ši'ije. Očito je da su mu pojedini ekstremni pripadnici ši'ija pripisali ono što njemu, doista, ne pripada.

Od ostalih učitelja izdvojićemo samo neke: Amir b. Abdullah b. ez-Zubejr, Zejd b. Eslem, Se'id el-Makburi, Ishak b. Abdullah b. Ebi Talha, Abdullah b. Dinar, Ebu-z-Zinad Abdullah b. Zekvan, Hišam b. Urve, Jahja b. Se'id el-Ensari, Muhammed b. el-Munkedir, Salim Ebu-n-Nadr, Ejjub es-Sihtijani, Humejd et-Tavil, Humejd b. Kajs el-A'redž i dr.21

UČENICI

Imam Malik ostavio je generaciju izvrsnih učenika. čak su i najpoznatiji imami u njegovo vrijeme bili njegovi učenici. Obzirom da je živio u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, svi koji su odlazili na hadž i svraćali u taj grad, nezaobilazno su posjećivali Malika i saznavali od njega. Jedni su ostajali i van sezone hadža, kako bi što više saznali od njega. Osim toga, njegov dugi životni vijek - blizu 90 godina - bio je razlogom da ga je imala priliku čuti i od njega preuzeti zavidno znanje, doista, velika skupina zaljubljenika u islamske znanosti!

Tako od njega prenose brojne predaje čak i njegovi učitelji i veliki islamski učenjaci, kao što su, recimo: Ez-Zuhri, Hišam b. Urve, Jahja b. Ebi Kesir, Ejjub es-Sihtijani, Rebi'a b. Ebi Abdurrahman, Jahja b. Se'id el-Ensari, Musa b. Ukbe, Ebu Suhejl i dr.

Zatim njegovi vršnjaci i kolege imami u raznim islamskih disciplinama, kao što su: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, el-Evza'i, Šu'be, Sufjan es-Sevri, Sufjan b. Ujejne, Lejs b. Sa'd, Hammad b. Seleme, Hammad b. Zejd, Abdullah b. El-Mubarek, Veki' b. El-Džerrah, Jahja el-Kattan, Ebu Davud et-Tajalisi, Jahja b. Jahja el-Lejsi i dr.

Među njegovim brojnim učenicima bili su: Abdullah b. Vehb, Abdurrahman b. el-Kasim, Ešheb b. Abdulaziz, Esed b. el-Furat, Abdulmelik b. el-Madžišun, Abdullah b. Abdulhakem i dr.22

Inače, posljednji učenik koji prenosi Muvetta' direktno od Malika bio je Ebu Huzafe Ahmed b. Isma'il es-Sehmi, koji je živio - kako tvrdi Hafiz ez-Zehebi - 80 godina nakon smrti imama Malika!23

Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, jedan od najpoznatijih Ebu Hanifinih učenika i jedan od velikih učenjaka hanefijske pravne škole, bio je učenik Imama Malika u hadisu i hadiskim znanostima i, mora se konstatovati, Malik mu je itekako pomogao da stasa u velikog hadiskog stručnjaka! Muhammed priznaje: Pred Malikovim vratima sam stajao tri godine i čuo iz njegovih usta više od 700 hadisa!24

ODNOS PREMA HADISU

Ljubav prema hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, bila je prepoznatljiva crta ovog


islamskog velikana. Upravo zbog te ljubavi, izuzetne angažiranosti i posebnog doprinosa ovoj islamskoj disciplini, postao je imam u ovoj oblasti, a sened u kojem se on nalazi, proglašen je, kod najvećih hadiskih stručnjaka, najutentičnijim senedom! Uz to, ocijenjen je do maksimuma povjerljivim, pouzdanim i preciznim, kada je u pitanju prenošenje hadisa i hadiskog teksta! Njegova preciznost u hadisu bila je paradigmatična, pa, otuda i izjave hadiskih stručnjaka o njegovoj temeljnosti u ovoj oblasti.

Tako Sufjan kaže: Kritika imama Malika u vezi sa prenosiocima hadisa bila je do kraja rigorozna!25

Ali b. el-Medini veli: Nije mi poznato da je Malik bilo čiji hadis izostavio izuzev onaj u kojem je neki nedostatak primijetio!26

Imam Šafi'i konastatira: Ako bi bilo šta sumnjivo primijetio u hadisu, Malik bi ga izostavljao!27

Naravno, ovaj stepen u hadiskoj znanosti ne može se tek tako steći. Zato je trebalo uložiti maksimalan napor, trud i odricanje. To sam Malik dočarava kada kaže: Svojom rukom sam napisao 100.000 hadisa! Inače, brojni autori smatraju da je tih 100.000 hadisa Imam Malik znao napamet!28

Na drugom mjestu kaže: Ovo znanje (tj.hadis) je vjera, pa pazite od koga ga preuzimate! Ja sam zapamtio 70 onih koji su govorili: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kod ovih stubova - aludirajući na stubove Vjerovjesnikove, s.a.v.s, džamije - međutim, ja ništa od njih nisam preuzeo! Ima nekih kojima bih povjerio kuću punu zlata i oni to ne bi pronevjerili, međutim, oni nisu stručnjaci u hadisu!29

Imam Malik se, s krajnjim respektom odnosio spram hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tako, kada bi ga ljudi pitali za neki šerijatskopravni propis, on bi im, bez prethodnih priprema, odgovorio ili fetvu izdao, međutim, kada su ga pitali za neki hadis, on ne bi izišao iz kuće dok ne bi uzeo abdest, namirisao se, počešljao bradu i obukao najljepše odijelo koje je imao, a onda bi tako skrušeno izišao, iz respekta prema hadisu i onome ko je hadis izgovorio!30

Bilježi se da ga je, dok je citirao jedan hadis, škorpion ujeo 16 puta, a on je trpio bol i nije prekinuo citiranje riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada su ga, nakon toga, upitali: Zašto na vrijeme nije prekinuo citiranje tog hadisa, odgovorio je: Trpio sam iz respekta prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.!31

Kada bi citirao hadis, nikada to ne bi činio povišenim tonom. Takođe, nikada nije oponirao hadisu. Katkada bi pokazivao na kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s, izjavivši: Od svakog se može uzeti i odbaciti, izuzev od stanovnika ovog kabura!, misleći na Vjerovjesnika, s.a.v.s!32

Upravo zbog te neizmjerne ljubavi spram Poslanika islama, s.a.v.s, nije htio ni njegov grad nikada napuštati, izuzev za vrijeme obavljanja hadžskih obreda! Tako su mu neke halife nudile da preseli u Bagdad, tadašnju islamsku prijestonicu, da tamo širi svoje ogromno znanje, što je Malik odbio, žarko želeći ostati u Medini, u susjedstvu Vjerovjesnikovog, s.a.v.s, kabura!33


Zna se da nikada nije ni na jednoj jahaćoj životinji prohajao Medinom upravo iz poštovanja prema tijelu Poslanika, s.a.v.s., koje je tu pokopano! Malik kaže: Stidim se da jašem životinju koja bi svojim kopitama gazila zemlju koja u svojoj utrobi drži tijelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s!!!34

MUVETTA'

Najpoznatije njegovo djelo je Muvetta'. Na njemu je Imam Malik aktivno radio, kako navodi šejh Muhammed Ebu Zehre, oko 11 godina, i to od 148. do 159. god. po Hidžri.35 Inače, u sređivanje i dotjerivanje tog djela utrošio je punih 40 godina!36

Razlog nastajanja tog djela je, kako se navodi, bio je prijedlog halife Ebu Dža'fera el-Menusra, koji je prilikom obavljanja hadža, sreo imama Malika i predložio mu da napiše djelo koje će biti između Ibn Omerove, r.a, strogosti i Ibn Abbasove, r.a, popustljivosti. On je napisao ovo djelo i nazvao ga Muvetta'om.37 Međutim, sam Malik navodi drugi razlog, zbog čega je ovom djelu dao ime: Muvetta'. On kaže: Ovo sam djelo dao na uvid sedamdeseterici medinskih pravnika, koji su ga decidno pregledali, ocijenili i primjedbe dostavili, pa sam ga zato i nazvao El-Muvetta'/Utrveni put!38

Kada je za to čuo halifa El-Mehdi iz Malikovih usta, naredio je da se njemu i njegovim učenicima dodijeli 5.000 zlatnika. Harun er-Rešid, poznati islamski vladar, prilikom obavljanja hadžskih obreda, slušao je iz usta Malikovih, sa svojim sinovima, njegov Muvetta' i predložio, tom prilikom, Maliku da objesi Muvetta' na Kjabu i obaveže muslimane da se striktno pridržavaju ove knjige. Međutim, Malik je odbio taj prijedlog, rekavši da su se ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, razilazili u nekim pitanjima, pa su zato otišli u različite predjele, pa bi obavezivanje ljudi na slijeđenje samo jedne knjige dovelo, nesporno je, do velikih nesporazuma i nesuglasica!39 To je najbolja lekcija svim fanatičnim pripadnicima različitih mezheba i pravaca, kako se treba tolerantno ponašati i uvažavati druga mišljenja i različite pristupe!!!

U Muvetta'u se nalazi ukupno 1.720 hadisa, zajedno sa citatima ashaba i tabi'ina. Od tog broja 600 su musned-predaje, 228 mursel-predaje, 613 mevkuf-predaje i 285 izreke tabi'ina.40 Inače, Malik od 100.000 hadisa koje je pamtio, uvrstio je, u početku, u svoj Muvetta' 10.000 hadisa. Međutim, vremenom je dosta izostavljao, pa je, po njegovom preciznom kriteriju moglo, na kraju, proći svega 1.720 predaja, od čega je bilo svega 600 Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa!41 Značajno je napomenuti, kako navodi i naš Mehmed ef. Handžić, da se muttesil-predaje koje se nalaze u ovom djelu ubrajaju među najvjerodostojnije hadise uopće!42

Ovo djelo, uz hadise, tretira i brojna fikhska pitanja, pa se, s pravom može reći, da je i fikhsko koliko i hadisko.43 El-Kettani tvrdi da Malik u Muvetta'u tretira oko 3.000 šerijatskopravnih pitanja!44

Vrijednost djela najbolje će oslikati riječi imama Šafije, koji kaže: Nakon Allahove knjige, Kur'ana, na Zemlji se nije pojavila autentičnija knjiga od Muvetta'a! U drugoj verziji stoji: Nije se pojavila na Zemlji knjiga bliža Kur'anu od Muvetta'a! U trećoj verziji se bilježi: Najkorisnija knjiga, nakon Kur'ana, je Muvetta'!45

Imam en-Nevevi, komentirajući ove riječi Imama Šafije, a oslanjajući se na poznate


islamske autoritete, kaže: Ovo je Šafija izjavio prije nastajanja Sahiha Buharije i Muslima. Ova dva djela su, prema konsenzusu islamske uleme, vjerodostojniji od Muvetta'a!46 To zastupa i poznati imam u hadisu, Ibnu-s-Salah.47

Ibn Abdu-l-Berr ističe: Muvetta'u nema premca! Nema, izuzev Allahove Knjige, knjige iznad ove!48

Ed-Dehlevi zaključuje: Malikov Muvetta' je najvjerodostojnije, najpoznatije, najstarije i najobuhvatnije šerijatskopravno djelo!49

Islamski učenjaci su se, uglavnom, razišli u pogledu autentičnosti predaja u ovom djelu. Tako ga neki preferiraju u odnosu na Buharijin i Muslimov Sahih, drugi ga izjednačavaju i stavljaju u istu ravan sa ova dva najpoznatija hadiska djela, a treći smatraju da su merfu' i muttesil-predaje u ovom djelu ravne predajama navedena dva Sahiha, dok predaje koje nisu takve, nisu na tom nivou. Međutim, većina islamskih učenjaka, obzirom na postojanje velikog broja citata ashaba, tabi'ina i Malikovih promišljanja, svrstavaju ga odmah nakon Sahiha Buharije i Muslima, što je, po njima, i najispravnije.50

Budući da navode iz ovog djelo prenosi veliki broj učenjaka, ono se vrlo brzo proširilo van granica Medine i stiglo do najudaljenijih područja islamske države!

KOMENTARI

Veliki broj komentara napisan je u vezi sa ovim najznačajnijim Malikovim djelom. Od brojnih komentara ističu se:

1.- Et-Temhidu lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-esanid, autor Ibn Abdu-l-Berr (umro 463. god. po H.),

2.- El-Istizkaru lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-asar, spomenuti autor,

3.- El-Munteka fi šerhi Muvetta' Imami Dari-l-hidžre, autor Ebi-l-Velid b. Badži, (umro 474. god. po H.),

4.- El-Mesalik, fi šerhi Muvetta' Imam Malik, autor Ebu Bekr b. El-Arebi (umro 543.),

5.- El-Kabes, fi šerhi Muvetta' Malik b. Enes, isti autor,

6.- Tenviru-l-havalik, ala šerhi Muvetta' Malik, autor imam es-Sujuti (umro 911.),

7. - Šerh Mulla Ali, autor Muhammed Kari el-Hanefi (umro 1014.),

8.- Šerhu-z-Zerkani ala Muvetta' Malik, autor Muhammed Abdulbaki b. Jusuf ez-Zerkani (umro 1122.),

9.- El-Musevva fi šerhi El-Muvetta', autor Ahmed Velijjullah ed-Dehlevi (umro 1176),

10. - Evdžuzu-l-mesalik, ila šerfhi Muvetta' Malik, autor Muhammed Zekerijja el-Kandehlevi.51


OSTALA DJELA

Pored Muvetta'a Malik je napisao:1.- Tefsiru garibi-l-Kur'ani,2.- Risale fi-r-reddi ale-l-kaderijje,3.- Risale fi-l-akdijje,4.- Risale fi-l-fetva ila Ebi Gassan, 5.- Kitabu-s-surur,6.- Kitabu-s-sijer,7.- Kitabun fi-n-nudžumi ve hisabi medari-z-zemani ve menazili-l-kameri,8.- Risale ile-l-Lejs b. Sa'd,9.- Risale ile-r-Rešidi fi-l-adabi ve-l-meva'izi.52

OSOBINE

Malik je bio lijep i korpulentan. Uvijek je bio lijepo obučen. Oblačio je bijelu odjeću. Mnogo je koristio mirise. Volio je lijepu hranu a posebno meso. Od voća je najviše voli banane, ističući: Ništa više ne liči na džennetske plodove od njih!53

Bio je izuzetne inteligencije i izuzetno je dobro pamtio. Znao je zapamtiti desetine hadisa prilikom samo jednog slušanja!54 Tako kaže na jednom mjestu: Bio sam kod Se'ida b. El-Musejjeba, Urveta, Kasima, Ebu Usame, Humejda i Salima, i od svakog od njih sam čuo od 50 do 100 hadisa. Kada sam otišao od njih, znao sam citirati sve te hadise koje sam od njih čuo, a da ni jednom ne pogriješim!55

Za njega se tvrdi, da je čuvajući svoj jezik, puno šutio. Vrlo malo je izdavao fetve. Imao je, nadasve, lijep odnos prema svojoj porodici: supruzi, tri sina i kćerki Fatimi, koja je znala njegov Muvetta' napamet. Ona bi sjedila iza vrata, pa kada bi neko citirao Maliku njegovo djelo i pogriješio, Fatima bi pokucala na vrata, pa bi Malik naredio da se ponovi čitanje a onda bi ispravio grešku.56

Puno vremena je provodio u ibadetu. Za njega se tvrdi, da kada bi ušao u kuću, odmah bi uzimao Kur'an u ruke i dugo bi učio!57

MIŠLJENJA DRUGIH O IMAMU MALIKU

Malik je vrlo mlad postao poznat i popularan učenjak. Čak je nadmašio i brojne učitelje još za njihova života. Sam je izjavio: Nisam počeo izdavati fetve dok mi sposobnost za to nije priznalo 70 učenih ljudi. Malo je ljudi kod kojih sam ja učio, a da mi se za svoga života nisu obraćali, piatajući me o pojedinim naučnim stvarima!58

Rijetki su islamski velikani o kojima je izrečeno tako pohvala kao u slučaju imama Malika.

Imam Šafija kaže: Imam Malik je moj učitelj. Od njega sam uzimao znanje!59


Na drugom mjestu kaže: Ako dođe neka predaja, onda je Malik kao zvijezda!60

Na trećem mjestu on iznosi: Da nije bilo Malika i Sufjana b. Ujejne, nestalo bi znanja u Hidžazu!61

Ibn Vehb priznaje: Da nisam upoznao Malika i Lejsa, zalutao bih!62

El-Ka'nebi kaže: Došli smo Sufjanu b. Ujejni i zatekli ga veoma skrhanog i tužnog. Rečeno im je da je razlog takvom stanju vijest o smrti Imama Malika. Sufjan im je tada rekao: Nije na čitavoj Zemlji nikog sebi ravna ostavio!63

Esed b. el-Furat kaže: Ako tražiš Allahovo zadovoljstvo i Ahiret, onda se drži Malika!64

Ebu Jusuf, poznati fakih i učenik Ebu Hanife, veli: Nisam vidio učenije osobe od Ebu Hanife, Malika i Ibn Ebi Lejle!65

Et-Taberi kaže da je čuo Ibn Mehdija kako ističe: Nisam vidio čovjeka pametnijeg od imama Malika!66

En-Nesai kaže: Allahovi povjerenici nad znanjem Allahovog Poslanika, s.a.v.s, su trojica: Šu'be, Malik i Jahja el-Kattan!67

Ahmed b. Hanbel konstatira: On je imam i u hadisu i u fikhu!68

Opreznost i preciznost u hadisu bile su njegove prepoznatljive crte. Tako Ma'n b. Isa kaže: Malik b. Enes se bojao da ne zamijeni harf ba i harf ta i tome slično!69

Abdurrahman ističe: Nikoga ne stavljam ispred Malika kada je u pitanju vjerodostojnost hadisa!70

Jahja b. el-Kattan veli: Ne postoji vjerodostojnija osoba u hadisu od Malika! On je bio imam u hadisu!71 Na drugom mjestu napominje: Nikoga iz njegovog vremena ne stavljam ispred Malika!72

En-Nesai veli: Malik je, nakon tabi'ina, za mene najveći! Nema boljeg, pouzdanijeg i preciznijeg u hadisu od njega, niti osobe sa manje predaja od slabih prenosilaca! Ne znamo da je uopće prenosio, ako izuzmemo Abdulkerima, od onih čiji se hadisi ne uvažavaju i odbacuju!73

Ibn Huzejme, autor Sahiha, priznaje: Mi smo analizirali Malikove predaje. Ako on prenosi od nekog šejha i mi bismo prenosili, a ako on to nije činio, i mi smo odbijali primiti takvu predaju!74

Otuda, s pravom, Sufjan b. Ujejne ističe da je Malik bio najrigorozniji u kritici prenosilaca hadisa!75

Sljedeći primjeri na najbolji način iskazuju njegovu skromnost, savjest i iskrenost. Hejsem b. Džemil kaže: Maliku su postavili 48 pitanja. Na 32 je odgovorio: Ne znam!76


Halid b. Haddaš veli: Postavio sam Maliku 40 pitanja. Odgovorio mi je samo na pet!77

Nakon izloženog, nikoga ne treba iznenaditi što većina islamskih učenjaka smatra da se upravo na Malika odnosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: Uskoro bi moglo doći vrijeme da svijet putuje radi znanja, pa da ne nađe nikog učenijeg od učenjaka Medine!78

ISKUŠENJA

Gotovo svi islamski velikani nailazili su na velika iskušenja zbog ponašanja vladajućih struktura. Od toga nije bio pošteđen ni imam Malik. On je, kao i brojni drugi veliki islamski učenjaci, bio maltretiran i fizički mučen. Doduše, postoje različite verzije o razlogu njegova mučenja.

Po jednoj od verzija koja se uveliko provlači kroz islamsku literaturu, halifa Ebu Dža'fer el-Mensur pokušao je osporiti hadis koji je citirao Imam Malik: Ne vrijedi razvod braka pod prisilom!,79 što je podrazumijevalo da nema prisege ni halifi pod presijom, pa je halifa tražio da on taj hadis ne prenosi drugima, što je Malik odbio i zbog toga je bičevan!80 Nakon tog slučaja, od posljedica tih udaraca, kako navodi Ibrahim b. Hammad, Malik je jednom rukom držao drugu!81 Navodi se da je to bilo 147. god. po Hidžri.82

Nakon tog slučaja reagirali su građani Medine, pa je halifa El-Mensur tražio oprosta od Imama Malika, pravdajući to nesporazumom i obznanivši narodu, za vrijeme hadža, da fetve jedino mogu izdavati Imam Malik i Ibn Ebi Zi'b!83

SMRT

Svi autori slažu se da je Imam Malik umro 179. god. po Hidžri.84 Hafiz ez-Zehebi tvrdi da se samo na jednom mjestu, greškom, od njegovog pisara Habiba spominje 180. godina, kao godina njegove smrti.85

Postoje razilaženja samo u tome koliko je Malik godina živio. El-Kadi Ijad navodi više verzija u tom pogledu. Tako spominje 70, 84, 85, 86, 87, 89, 90 i 92 godine.86 Ebu Muhammed ed-Darrab energično tvrdi da je njegov životni vijek bio 86 godina, dok su svi drugi navodi netačni!87

Ukopan je u Beki'i, poznatom medinskom mezaristanu, gdje su pokopani i brojni časni ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Bilješke: 1. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/48-49 i Tehzibu-t-tehzib, 4/6.2. Vidi: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, šerh ala Muvetta' Malik, 3/164.3. Ibn Hadžer, El-Isabe fi temjizi-s-sahabe, 4/144.4. Vidi: Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 287.5. Provjeri: Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/164 i dr. Ahmed Eš-Širbasi, El-E'immetu-l-erbe'a, str. 70-71.6. Uporedi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/49, El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str.227, dr.


Muhammed Kjamil Husejn, Predgovor u knjizi: Muvetta' Malik, str. 23, dr. Subhi Es-Salih, Ulumu-l-hadisi ve mustalehuhu, sxtr. 388; Muhammed es-Sabag, El-Hadisu-n-nebevi, str. 327 i dr Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str.343.7. Vidi: Dr. Mustafa es-Siba'i, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešri'i-l-islami, str. 430 i El-Huli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 42.8. Šire o tome: Dr. A. eš-Širbasi, cit. djelo, str. 72.9. Uporedi: Dr. A. ešŠirbasi, cit. djelo, str. 73.10. Dr. Muhammed Kjamil Husejn, cit. djelo, str. 2311. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.12. Dr. M. K. Husejn, spomenuto djelo, str. 2313. Navdeni izvor i strana. Uporedi: Ibn Kajjim, A'lamu-l-muvekki'in, 3/84, u kojima spominje Ibn Šihaba i Rebi'u, kao dva značajna Malikova učitelja.14. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 73.15. Ibn Abdu-l-Berr, Tedžridu-t-temhid, str. 34.16. Uvod u Muvetta', str. 25.17. El-Hakim, Ma'rifetu-l-ulumi-l-hadisi, str. 53 i Es-Sujuti, Tedribu-r-ravi, str. 35.18. Dr. M.K.Husejn, Uvod u Muvetta', str. 25.19. Navedeno djelo, str. 26.20. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/49-51; Tehzibu-t-tehzib, 4/6 i dr. A. eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.21. Vidi šire: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/52-54; Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; Tehzibu-t-tehzib, 4/6-7 i eš-Širbasi, cit. izvor, str. 82-83.22. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/54.23. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 83.24. Navedeni izvor, str. 74.25. Isti izvor i strana.26. Isti izvor i strana.27. Navedeno djelo i str.28. Navedeno djelo i str. 29. El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46. Uporedi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 74.30. Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/166.31. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 75.32. Spomenuti izvor, str. 76.33. Spomenuti izvor i strana.34. Vidi: Dr. Muhammed Udžadž el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 345.35. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93.36. Dr. Mustafa es-Siba'i, Es-Sunnetu ve mekjanetuha fi-t-tešri'i-l-islami, str. 431.37. Isti izvor i strana.38. Isti izvor i strana. Pogledaj, takođe: dr. M.K.Husejn, cit. djelo, str. 32-33.39. El-Huli, Tarihu fununi-l-hadisi-n-nebevi, str. 46. Vidi takođe: dr. S. es-Salih, cit. djelo, str. 387 i dr. Muhammed Abdullah Veled Kerim, Uvod u knjizi: Kitabu-l-kabes, fi šerhi Muvetta' Malik b. Enes, 1/58.40. Muhammed Fuad Abdulbaki, Uvod u Muvetta', str. 4.41. M. Handžić, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.42. Vidi o ovoj problematici: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 93-94. O tome piše i M. Handžić u djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, str. 81.43. Er-Risale el-mustatrife, str. 13.44. Vidi: Muhammed Fuad Abdulbaki, cit. djelo, str. 3-4. Uporedi: Ibnu-s-Salah, Ulumu-l-hadisi, str. 18.45. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 95.46. Ulumu-l-hadisi, str. 18.47. Dr. M. A. Veled Kerim, cit. djelo, 1/57.


48. Isto djelo i strana.49. Vidi o tome: dr. M. U. el-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 347.50. Vidi o tome: Uvod u djelo: Ibnu-l-Arebi, Kitabu-l-kabes, 1/61; El-Huli, cit. djelo, str. 50-53; Muhammed Lutfi es-Sabag, El-Hadisu-n-nebevi, str. 328-329 i dr. M. es-Siba'i, cit. djelo, str.434-435.51. Uporedi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/88-90 i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 96.52. Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 111. Pogledaj o njegovim osobinama: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/69 i El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188.53. Provjeri: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 114.54. Es-Sujuti, Tenviru-l-havalik, 3/165.55. Vidi: Eš-Širbasi, cit. djelo, str.116.56. Isti izvor i strana.57. M. Handžić, cit. djelo, str. 85.58. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/74.59. Ebu Nu'ajm, Hiljetu-l-evlija, 6/318.60. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/75.61. Isti izvor, 8/75 i 111.62. Hil’jetu-l-evlija, 6/321; Sijeru a'lami-n-nubela', 8/110 i M.Handžić, cit. djelo, str. 86.63. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/94.64. Isti izvor i strana.65. Tehzibu-t-tehzib, 4/8.66. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/106.67. Isti izvor, 8/94.68. Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje fi ilmi-r-rivaje, str. 179; Hiljetu-l-evlija, 6/318 i Sijeru a'lami-n-nubela', 8/107.69. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/74.70. Isti izvor, 8/75.71. Hiljetu-l-evlija, 6/321.72. Tehzibu-t-tehzib, 4/8.73. Isti izvor i strana.74. El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188.75. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/77. Uporedi: El-Gazali, Ihjau ulumi-d-din, 1/46.76. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/77.77. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje kao hasen-sahih. Bilježe ga još: Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Bejheki. Ibn Hibban i Hakim ga ocjenjuju vjerodostojnom predajom, a s njima se slaže i Ez-Zehebi. 78. Ova predaja se nigdje ne bilježi kao merfu'-predaja. Ovo je mevkuf-predaja koja se veže za Ibn Abbasa, r.a. Bilježi ga Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu.79. Ibn Hillikan, Vefejatu-la'jan, 4/137 i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.80. Sijeru a'lami-n-nubela', 8/80.81. Muhammed Muhammed Ebu Zehv, El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 289.82. Vidi o tome: Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 87-91. Ibn Ebi Zi'b je Ebu-l-Haris Muhammed b. Abdurrahman el-Medeni, jedan od učenjaka iz generacije etba'i-t-tabi'ina. Prozvan je Fakihom Medine. Rođen je 80. a umro 159. god. Po Hidžri.83. Vidi, na pr.: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/130; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188, Tehzibu-t-tehzib, 4/8.84. Vidi: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/131.85. Vidi o različitim verzijama njegovog životnog vijeka: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/131-132; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188 i Tehzibu-t-tehzib, 4/8.86. Pogledaj: Sijeru a'lami-n-nubela', 8/132.


87. Prethodni izvor i strana. Vidi takođe: El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/188; El-Kasimi, El-Fadlu-l-mubin, str. 227 i Eš-Širbasi, cit. djelo, str. 117.


MUDŽAHID IBN DŽEBR

Mudžahid ibn Džebr bio je najpoznatiji mufessir među tabiinima a istakao se i u ostalim islamskim znanostima. Svi ga stavljaju na pijedestal kada je u pitanju učenost i pobožnost. Učenik je čuvenoga Ibn Abbasa a znanje je prenio mnogima mlađim od sebe. Živio je sa Kur'anom i za Kur'an, te je i umro sa Kur'anom, na sedždi.

Mudžahid ibn Džebr Ebul-Hadždžadž el-Mekki el-Mahzumi rođen je 21.god. po Hidžri, tj. 642.god. po Isau, a.s, u vrijeme vladavine Omera ibnul-Hattaba, r.a. Živio je najviše u Mekki, putovao je u razne krajeve a jedno vrijeme živio je i u Kufi. Jedan je od najistaknutijih tabiina među poznavaocima islamskih znanosti, pogotovu u poznavanju Kur'ana i znanosti u vezi sa Kur'anom tj. tefsirom. Umro je u Mekki, na sedždi, 104. god. po Hidžri, odnosno 722. god. po Isau, a.s, u osamdeset trećoj godini života. Mudžahidovi biografi tu godinu uzimaju za najvjerovatniju godinu njegove smrti, iako manji broj njih navodi i neke druge godine, kao npr: 102., 103., 107. ili 108. godinu po Hidžri.

Mudžahidova učenost i pobožnost

U vrijeme tabiina postojala su tri centra ili škole u kojima su tabiini izučavali tefsir, preuzimajući ga od istaknutih ashaba. U Medini su se istaknuti tabiini okupljali oko Ubejj ibn Ka'ba, u Kufi (Iraku) oko Abdullaha ibn Mes'uda, a u Mekki oko Abdullaha ibn Abbasa. Ibn Abbas slovi kao najpoznatiji mufessir među ashabima, pa je logično što se i titula najboljeg mufessira među tabiinima pripisuje njegovom učeniku, tj. Mudžahidu. Neki stručnjaci u tefsiru daju prednost njegovome kolegi Se'id ibn Džubejru, također Ibn Abbasovom učeniku, ali ipak većina smatra Mudžahida najvećim stručnjakom u tefsiru među tabiinima. Budući da je Ibn Abbas bio enciklopedista, Mudžahid je od njega primao svestrano znanje, ne zanimajući se samo za jednu naučnu disciplinu. Tako se navodi da je bio stručnjak u fikhu i hadisu, ali da je ipak najbolji bio u tefsiru. Svoje znanje sticao je, osim Ibn Abbasa, pred slijedećim ashabima: Alijom, Ebu Hurejrom, Aišom, Sa'd ibn Ebi Vekkasom, Abdullahom ibn Amrom, Abdullahom ibn Omerom, Džabirom ibn Abdullahom, Ebu Se'idom el-Hudrijem i dr. Od njega se prenosi izreka da je tefsir izučavao i preuzimao od više od deseterice ashaba. Znanje koje je sticao pred ashabima prenosio je na tabi-tabiine, pa i neke tabiine, a prije svega na: Ata'a, Ikrimu, Amra ibn Dinara, Katadu, Sulejmana el-Ahvela, Sulejmana el-A'meša, Abdullaha ibn Kesira i mnoge druge. Ovaj Abdullah ibn Kesir el-Mekki jedan je od deseterice imama u kiraetu, a znanje je stekao ponajviše od Mudžahida. O vrijednosti Mudžahida kao učenjaka i o njegovoj sposobnosti govore mnoge izreke prenesene od učenjaka koji su ga poznavali i izučavali njegov životopis. Tako ga npr. stručnjaci u hadiskim disciplinama provjere vjerodostojnosti prenosilaca hadisa, među kojima i čuveni Jahja ibn Me'in, smatraju povjerljivim i pouzdanim, tj. da se od njega može preuzimati sve znanje koje prenosi. Pored toga, A'meš, Katade i Husajf za njega su rekli da je bio u svoje vrijeme najbolji stručnjak u kur'anskim i tefsirskim znanostima. Od Ibn Džurejdža prenosi se slijedeća izreka: 'Draže mi je da nešto čujem od Mudžahida pa da onda mogu reći da sam to od njega lično čuo, nego li moja porodica i imetak.'


Mudžahid se nije istakao samo u znanju nego i u praksi, tj. u primjeni znanja, maksimalno se trudeći da svoja djela uskladi sa znanjem. U tom smislu u Mudžahidovom životopisu navodi se više predaja koje ukazuju na njegovu izuzetnu pobožnost. Tako npr. navodi se da bi se on potpuno predao i uživio u namazu, obavljajući ga krajnje skrušeno. Toliko dugo bi se zadržavao na ruku'u da bi oni koji bi ga vidjeli kako klanja pomislili da neće nikako ustati sa ruku'a. Isto tako, kada bi ga vidjeli na sedždi, pomislili bi da nikada neće podići glavu sa sedžde. Stalno bi se sjećao Uzvišenoga Allaha, učeći određeni zikr, pa je o tome rekao: 'Čovjek neće biti jedan od onih koji puno spominju Allaha sve dok Ga ne bude spominjao učeći zikr i stojeći i sjedeći i ležeći!' Još u mladosti bio je spreman na smrt i iščekivao ju je svake noći. Zato je svake noći, ležeći u postelji, sve dok ne zaspi učio: LA ILAHE ILLELLAH. Kada je upitan o tome postupku, on je proučio riječi Uzvišenog: 'On vas noću uspavljuje (umrtvljuje)...' Pošto je bio izuzetno učen i pobožan, te pošto je vrlo lijepo i tečno govorio, mnogi su hrlili na njegova predavanja i nastojali da budu što češće u njegovoj blizini. Puno su žalili i smatrali bi da ih je mašilo veliko dobro ako bi izostali samo s jednog njegovog predavanja.

Mudžahid kao mufessir

U vrijeme tabiina preovladavao je tradicionalni tefsir a bilo je vrlo malo pokušaja racionalnog tumačenja Kur'ana. Zato se mufessiri koji su tada živjeli ubrajaju među tradicionalne mufessire među kojima je, svakako, i sam Mudžahid. Slično ostalim tradicionalnim mufessirima, Mudžahid je kur'anske ajete tumačio na slijedeći način:1. drugim kur'anskim ajetima koji govore o istoj temi – što spada u tumačenje Kur'ana Kur'anom,2. hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s,3. riječima istaknutih ashaba a ponajviše Ibn Abbasa,4. vlastitim razumom na osnovu poznavanja arapskoga jezika, islamskih znanosti i drugog potrebnog znanja, i5. israilijjatima, tj. predajama od jevreja i kršćana.Koliko je cijenio Ibn Abbasa, koliko se družio s njim i koliko je naučio od njega može se vidjeti iz izreke u kojoj kaže da je lično pred Ibn Abbasom trideset puta proučio Ku'ran, ili iz njegovih riječi: 'Tri puta sam detaljno prešao Kur'an sa Ibn Abbasom, zaustavljajući se kod svakog ajeta i pitajući ga o njemu, povodom čega je objavljen i kakvo je njegovo značenje.' S obzirom na njegovo izuzetno interesovanje za značenjima kur'anskih ajeta i izvanrednu sposobnost pamćenja, može se slobodno reći da je on zapamtio kako je Ibn Abbas protumačio svaki kur'anski ajet i da je to njegovo tumačenje prenio slijedećim generacijama. Zato je njegovo ime jedno od glavnih kada se govori o lancima prenosilaca (sened) preko kojih je prenesen Ibn Abbasov tefsir do vremena kada je zapisan u tefsirima kasnijih mufessira. I zato su se, kako kaže šejhul-islam Tejmije, mnogi učenjaci oslanjali na njegovo tumačenje Kur'ana, među kojima se ističu Šafija i Buharija. Pišući poglavlje o tefsiru u Sahihu, Buhari mnoge predaje navodi upravo od Mudžahida. Zbog toga je i Sufjan es-Sevri rekao: 'Ako ti dođe Mudžahidov tefsir, on ti je dovoljan!' Ibn Hajjan je za Mudžahida rekao: 'On je bio stručnjak u fikhu, pobožan, odan ibadetu i vrlo precizan.' Zehebi je za njega rekao: 'Sav ummet složio se u tome da je on velikan i da se njegove riječi uzimaju kao dokaz. Autori svih šest najpoznatijih hadiskih zbirki navode predaje koje on prenosi.' Svi ti citati potvrda su Mudžahidove izuzetne učenosti i njegove velike vrijednosti


kada su u pitanju islamske znanosti a posebno tefsir. Međutim, i pored toga postoji A'mešova predaja da su neki učenjaci oprezno prihvatali njegov tefsir zato što je imao kontakta sa ehli-kitabijama i što je njih pitao o određenim stvarima. To je ipak jedna od rijetkih primjedbi na Mudžahida, a dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi na to odgovara slijedećim riječima: 'To je jedini prigovor koji je upućen njegovome tefsiru. Ipak, ne znamo ni za koga da mu je prigovorio u pogledu njegove pouzdanosti i pravednosti. Ukratko rečeno, Mudžahid je bez ikakve dvojbe, pouzdana osoba. A ako je tačno da je pitao ehli-kitabije o nekim stvarima, ne vjerujem da je u tome prelazio granice dozvoljenog, pogotovu ako se ima u vidu da je bio Ibn Abbasov učenik, učenik učenjaka cijeloga ummeta, koji je energično osuđivao preuzimanje i vjerovanje u predaje ehli-kitabija koje prelaze granice onoga što je zabranio Allahov Poslanik, s.a.v.s.' U vrijeme tabiina znanje se uglavnom prenosilo usmenim putem i vrlo malo se zapisivalo na papir. Sve islamske znanosti su prenošene usmenim putem, s generacije na generaciju, do kraja drugog i početka trećeg stoljeća po Hidžri, kada se počinje ozbiljnije raditi na njihovom sakupljanju i zapisivanju u knjige. Zato ni Mudžahid nije napisao svoj tefsir i on ne postoji kao zasebno djelo, nego samo kao pojedinačne predaje zapisane u djelima kasnijih islamskih učenjaka, prije svega mufessira. Budući da njegov tefsir nije zapisan u njegovo vrijeme a da je imao veliki ugled kao mufessir, sa Mudžahidom se desila slična stvar kao i sa Ibn Abbasom. Naime, određene osobe iz kasnijih generacija znale su nekada, radi nekih svojih ličnih dunjalučkih interesa i radi potvrde svojih stavova, pripisati Mudžahidu neke riječi koje on nije rekao. Na taj je način došlo do pojave da se o jednom ajetu od Mudžahida prenose dva različita tumačenja. Međutim, to se sa Mudžahidom ipak rjeđe dešavalo nego sa Ibn Abbasom a i pored toga islamski učenjaci su ukazivali na ljude koji su prenosili njegove riječi, ukazujući na lance prenosilaca kojima se može vjerovati i na one koji nisu vjerodostojni. S obzirom na to, sa popriličnom se sigurnošću može tvrditi koje su riječi prenešene od Mudžahida a koje su izmišljene. Primjeri Mudžahidovog tumačenja Kur'anaRiječi Uzvišenog '...i On vam je upotpunio Svoje blagodati, i vidljive i nevidljive.' , Mudžahid je protumačio: 'Vidljive blagodati su: islam, Kur'an, Poslanik i nafaka, a nevidljive se ogledaju u pokrivanju sramota i grijeha.' Zatim, riječi Uzvišenog: '...i pred Allahom pokorno stojte!' , on je protumačio: 'Pokornost (kunut) sastoji se od skrušenosti, obaranja pogleda i poniznosti iz straha od Allaha.' Riječi Uzvišenog: '...i nemojte slijediti druge puteve, jer će vas odvratiti od Njegova puta!' , on je protumačio: '...tj. nemojte slijediti puteve novotarija i sumnjivih stvari!' U pogledu riječi Uzvišenog: 'Ko bude radio loša djela i njegovi grijesi ga okruže...' , on je rekao: 'Grijesi okružuju srca kao što zid okružuje ono oko čega je izidan. Kad čovjek učini neki grijeh, grijesi se gomilaju i zaklanjaju srce, sve dok ono ne postane ovako!' – zatim je zatvorio svoju šaku. Tumačeći Allahove dž.š. riječi: 'Zatim ćete toga dana sigurno biti pitani za uživanje!' , on je rekao: 'tj. za svaku slast.' Tumačeći Allahove, dž.š, riječi: 'Zaista onima koji kažu: 'Naš gospodar je Allah.' a zatim budu ustrajni...' , on je rekao: 'tj. pa zatim budu ustrajni i ne budu činili širk sve do smrti.' Tumačeći Njegove riječi: 'A ako se u nečemu sporite, obratite se Allahu i Poslaniku...' , on je kazao: 'Obratite se Allahovoj Knjizi i Njegovome poslaniku dok bude živ, a kada on umre onda njegovome sunnetu!' A tumačeći Njegove riječi: '...i ne zaboravi svoj udio na ovome svijetu!' , on je rekao: 'Odvoji od ovoga svijeta za ahiret, tako što ćeš biti pokoran Uzvišenome Allahu.' Tumačeći ajete o polaganju računa na ahiretu, Mudžahid je naveo slijedeći primjer:


'Na kijametskom danu biće dovedena tri čovjeka: bogataš, bolesnik i rob, pa će Uzvišeni Allah upitati bogataša: 'Šta te je udaljilo od ibadeta Meni, radi čega sam te stvorio?' On će odgovoriti: 'Gospodaru, dao si mi veliko bogatstvo, pa me je ono zavelo.' Tada će mu biti pokazan Sulejman, a.s, sa svim svojim bogatstvom, pa će bogatašu biti rečeno: 'Jesi li ti bio imućniji i sa više obaveza od njega?' 'Ne, on je bio imućniji od mene, Gospodaru.' – reći će on, pa će mu Allah kazati: 'Sva vlast, obaveze i bogatstvo koje mu je dato nisu ga spriječili od ibadeta Meni!' Zatim će biti doveden bolesnik, pa će i njega Uzvišeni upitati: 'Šta je tebe spriječilo da Mi činiš ibadet radi kojeg sam te stvorio?' On će odgovoriti: 'Gospodaru, bolest moga tijela spriječila me je od toga.' Tada će mu biti pokazan Ejjub a.s. sa svojom bolešću i belajem, pa će bolesniku biti rečeno: 'Jesi li ti bio bolesniji i na većem iskušenju ili on?' 'On je bio.' – reći će bolesnik, pa će mu Allah kazati: 'Njega bolest i iskušenje u kojem je bio nije spriječilo da Mi čini ibadet!' Zatim će biti doveden rob, pa će ga Allah upitati: 'Šta je tebe spriječilo da Mi činiš ibadet radi kojeg sam te stvorio?' On će odgovoriti: 'Gospodaru, odredio si mi na dunjaluku gospodare, pa su oni imali vlast nada mnom i oni su me spriječili da Tebi činim ibadet.' Tada će mu biti pokazan Jusuf a.s. u stanju podanika i roba, pa će tog roba Allah upitati: 'Da li si ti bio u težem stanju kao rob ili on?' 'On je bio, Gospodaru.' – odgovorit će, pa će mu Allah reći: 'To što je on bio rob nije ga spriječilo da Meni čini ibadet!''


MUHAMMED B. IDRIS EŠ- ŠAFI’I


Imam Šafija jedan je od najvećih islamskih učenjaka. Teško je odgonetnuti da li je njegov doprinos veći u hadisu ili fikhu? Zna se da je udario temelje i jednoj i drugoj znanosti!Ubraja se u obnovitelje islama u II hidžretskom stoljeću! Allahov Poslanik, s.a.v.s, i imam Šafija imali su zajedničkog pretka!

Puno ime mu je Ebu Abdullah Muhammed b. Idris b. el-Abbas b. Osman b. Šafi'i b. Es-Saib b. Ubejd b. Abdu Jezid b. Hašim b. el-Muttalib b. Abdu Menaf b. Kusajj el-Kureši el-Muttalibi eš-Šafi'i el-Mekki. Abdu Menaf je zajednički predak Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s, i imama Šafije, pa, otuda, za Šafiju kažu da je bio amidžić Vjerovjesnika, s.a.v.s! Nazvan je eš-Šafi'i po svom pradjedu Šafi'u, koji se ubraja u generaciju mlađih ashaba, obzirom da je Allahovog Poslanika, s.a.v.s, sreo kada je imao desetak godina. Otac njegovog pradjeda Šafi'a es-Saib prešao je na islam na dan bitke na Bedru. Majka mu je porijeklom iz plemena el-Ezd.

Rođenje i djetinjstvo:

Svi autori spominju da je Imam Šafija rođen 150. god. po Hidžri, dakle, one godine kada je umro velikan islamske znanosti Ebu Hanife. čak se navodi, u nekim izvorima, da je rođen iste noći u kojoj je umro Ebu Hanife! Kada je u pitanju mjesto njegova rođenja, postoje izvjesna razilaženja. Tako se spominju: Gaza, Askelan, Jemen i dr. Međutim, većina autora, očito je, preferira Gazu u Palestini, citirajući samog imama Šafija, koji je izjavio: Rođen sam u Gazi, 150. god. Kada sam imao dvije godine, majka me je prenijela u Mekku! Inače, njegov otac je umro mlad, pa je Imam Šafija odrastao u krilu majke, bez oca.Od samog rođenja dalo se primijetiti da će to dijete bili značajna ličnost u islamskom svijetu, što potvrđuje i san njegove majke koji bilježe brojni islamski izvori, u kome se kaže da je ona, rađajući Šafiju, vidjela kako se rađa zvijezda koja je pala na Misir, nakon čega su se njezini dijelovi raspršili i na ostala područja! To su tumači snova protumačili tako što su rekli da je rođen veliki učenjak, čije će učenje izuzetno djelovati na Egipat, ali će njegovo znanje doprijeti i do svih ostalih područja! Imam Šafija se intelektualno razvija i odgaja u periodu abbasijske dominacije, u vremenu procvata brojnih naučnih disciplina, nastanka različitih idejnih usmjerenja i izuzetnog porasta prevođenja različitih djela sa drugih jezika.Vrlo rano je naučio Kur'an napamet. Neki izvori bilježe da je tada imao samo sedam godina. Nakon toga je počeo izučavati hadis i hadiske znanosti. Sa deset godina je naučio napamet Malikovo djelo El-Muvetta', a onda se dao na izučavanje šerijatskopravnih znanosti. Nakon toga, izvjesno vrijeme uči arapski jezik i pjesništvo, u čemu je postao izuzetno poznat! Uz izučavanje znanosti, njegov omiljeni hobi bilo je gađanje u čemu je postigao maksimum. Od deset pokušaja gađanja strijelom imao je devet ili svih deset pogodaka, što je bilo nedostižno za njegove suvremenike! Inače, Imam Šafija je prvo učio u Mekki. Tu je ima brojne učitelje i puno je naučio.


Usavršavanje je nastavio u Medini, uglavnom, slušajući imama Malika, od koga je dosta naučio i sa njim je ostao sve do njegove smrti 179. god. po Hidžri, povremeno obilazeći svoju majku koja je ostala u Mekki.

Učitelji:

Imam Šafija je učio u više tadašnjih islamskih naučnih centara. U početku je, svakako, najviše naučio u Mekki. Prvi učitelj koji je ostavio nesumnjiv utjecaj na ovog velikana, posebno u domenu šerijatskopravnih znanosti, bio je Muslim b. Halid ez-Zendži. Od ostalih učitelja u Mekki izdvajamo: Sufjan b. Ujejne, Se'id b. Salim el-Kadah, Davud b. Abdurrahman el-Attar, Abdulhamid b. Abduzlaziz b. Ebi Davud i Fudajl b. Ijad.U Medinu odlazi kada je navršio dvadeset godina, i uz, imama Malika, najviše je naučio od Ibrahima b. Ebi Jahjaa el-Medenija, Abdulaziza ed-Deraverdija, Attara b. Halida, Isma'ila b. Dža'fera, Ibrahima b. Sa'da i Muhammeda b. Se'ida b. Fudejka.U Jemenu susreće Mutarrifa b. Mazina, Hišama b. Jusufa el-Kadija, Jahjaa b. Hassana i dr.U Iraku uči od Muhammeda b. Hasana, učenika Ebu Hanife, Veki'a b. El-Džerraha, Hammada b. Usame el-Kufija, Isma'ila b. Atijje el-Basrija, Abdulvehhaba b. Abdulmedžida el- Basrija i dr. Značajno je napomenuti da su Šafijini učitelji bili raznih naučnih usmjerenja i profila. Među njima nalazimo predstavnike tradicionalne hadiske škole, one koji su preferirali analogiju, mu'tezilijsko i ši'ijsko učenje do onih koji su zastupali stavove suprotne njegovom mezhebu! To će uveliko doprinijeti proširenju njegovih vidika i obuhvatnijem pristupu brojnim problemima!Tako Šafija uči hadis i analogiju u Bagdadu od Muhammeda b. Hasana, Ebu Hanifinog učenika, izuzetnog hanefijskog pravnika, koji slovi kao jedan od najznačajnijih Šafijinih učitelja i koga je on izuzetno cijenio i respektirao. Muhammed b. Hasan je, takođe, respektirao svoga učenika Šafiju, tako da je volio sastanke i kružoke sa njim, više nego sastanke sa halifom!

Učenici:

Kako god je imam Šafija imao brojne učitelje, broj njegovih učenika je, takođe, bio veliki. Od njega nisu učili samo učenici, već su to činili čak i njegovi učitelji od kojih je on, u početku, učio, a takođe i njegovi savremenici imami, sa kojima se družio i raspravljao o raznim islamskim disciplinama. Posebno su iskoristili njegovo znanje iz hadisa i fikha.Od njegovih učenika posebno se ističu:- U Mekki: Ebu Bekr el-Humejdi, Ibrahim b. Muhammed b. El-Abbas, Ebu Bekr Muhammed b. Idris, Musa b. ebi el-Džarud i dr.- U Bagdadu: Hasan es-Sabah ez-Za'ferani, Husejn b. Ali el-Kerabisi, Ebu Sevr el-Kelbi, Ahmed b. Muhammed el-Eš'ari el-Basri i dr.- U Egiptu: Harmele b. Jahja, Jusuf b. Jahja el-Buvejti, Isma'il b. Jahja el-Muzeni, Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem, er-Rebi' b. Sulejman el-Džizi i dr. Najistaknutiji Šafijin učenik bio je, nesumnjivo, Ahmed b. Hanbel. Kada su ga, jednom prilikom, pitali o njegovom učitelju, on je s ponosom izjavio: Allah je nama sa imamom Šafijom milost ukazao! Inače, mi smo učili i bilježili od drugih dok nismo upoznali imama Šafiju. Kada smo čuli njegovo izlaganje, ustanovili smo da je on znaniji od drugih. Od njega smo saznavali danima i noćima. Allah mu se smilovao - svako dobro smo od njega vidjeli!


Ahmed b. Hanbel nije izostajao iz kružoka koga je vodio Imam Šafija. Tako ez-Za'ferani primjećuje: Nikada nisam otišao u Šafijin naučni kružok a da nisam u njemu našao Ahmeda b. Hanbela! U sezoni hadža i drugim prilikama Šafija je držao predavanja u Haremi-šerifu u Mekki. Tada je veliki broj zainteresiranih i željnih znanja slušao od njega i prenosio dalje. Jednom prilikom je Ahmed b. Hanbel došao Ishak b. Rahevejhu, inače učitelju imama Buharija, i pozvao ga: Ustani, Ebu Ja'kube, da vidiš čovjeka kakvog tvoje oči do sada nisu vidjele! I doveo ga je do mjesta gdje je Šafija držao predavanje. Imam Šafija se iz Mekke vraća u Bagdad 195. god., gdje ga dočekuju učenjaci raznih profila i tada piše poznato djelo Er-Risala u kojem je udario temelje usuli fikhu. Odatle odlazi 199. god. u Egipat i tamo se nastanjuje do kraja života. Tu je napisao brojna djela i odgojio brojne generacije budućih učenjaka. Obilazili su ga učenici iz Šama, Jemena, Iraka i drugih područja, koristeći njegovo zavidno znanje. Imam Šafija bi počinjao sa predavanjem Kur'ana – kako navodi er-Rebi' b. Sulejman – kada bi završio sa sabah-namazom. Hadis je tumačio kada bi Sunce već izašlo. Kada bi Sunce već poskočilo na horizontu otvorio bi razgovor i diskusije o održanim predavanjima, a nakon toga, pa sve do podne-namaza, dolazile bi grupe učenika željne arapskog jezika, gramatike, sintakse i pjesništva. Tako je imam Šafija svakodnevno šest sati držao predavanja iz različitih oblasti i to je rezultiralo velikom grupom izvanrednih učenika koji će kasnije biti svjetionici islamskog ummeta u različitim naučnim disciplinama!

Djela:

Od brojnih djela koja je napisao imam Šafija, izdvajamo: 1.- Kitabu-r-risale: Ovo djelo je napisao po nagovoru Abdurrahmana b. Mehdija. Djelo tretira pitanja usuli-fikha, a bilo je postaknuto od strane muhaddisa toga vremena. Djelo je pisao 195. godine, za vrijeme boravka u Bagdadu. Nakon završetka tog djela Abdurrahman b. Mehdi je izjavio: Nisam znao da je Allah stvorio ovakvog čovjeka! Kada je preselio u Egipat napisao je novu verziju tog djela. Neki tvrde da je stara verzija djela izgubljena i da do danas nije pronađena! Za to djelo El-Muzeni kaže: Pročitao sam ga 500 puta i svaki put sam u njemu našao neku novu korist! 2.- Kitabu-l-umm: Obuhvata konačnu verziju njegovog mezheba. Zna se da je imam Šafija dolaskom u Egipat i promjenom stanja i običaja, uveliko izmijenio neke svoje šerijatskopravne stavove, pa je djelo rezultat tih promjena. Ono sadrži preko 140 poglavlja!3.- Kitabu-l-hudždžde,4.- Kitabu-s-sijer, 5.- Kitabu-l-mebsut, 6.-Kitabus-sunen 7.- Kitabu Ali ve Abdullah,8.- Kitabu-l-mensurat,9.- Ihtilafu-l-hadis,10.-Džima'u-l-ilmi, 11.-Ibtalu-l-istihsan,12.-Ahkamu-l-Kur'an,13.-Bejanu-l-fardi,14.-Sifetu-l-emri ve-n-nehji,15.-Fadailu Kurejš,


16.-Ihtilafu Malik ve-š-Šafi'i,17.-Ihtilafu me'a Muhammed b. Hasan,18.-Ihtilafu-l-irakijjin,19.-El-Emali-l-kubra,20.-El-Imlau-s-sagir, i dr.

Njegov Musned i Sunen:

Imam Šafija nije napisao zasebno hadisko djelo, kao što to nije učinio ni Ebu Hanife, već su to, kasnije, sakupili njihovi učenici. Tako je njegov Musned sakupio Ebu-l-Abbas Muhammed b. Ja'kub el-Esamm el-Emevi en-Nejsaburi (umro 346. god.). U njega je uvrstio hadise koje je preuzeo od Šafijina učenika, er-Rebi' b. Sulejmana el-Muradija (umro 270.god.), a koji su navedeni u Šafijinim djelima El-Umm i El-Mebsut. Postoji takođe i njegov Sunen a to je hadisko djelo u kome su sabrani hadisi koje prenosi Ebu Dža'fer et-Tahavi od Šafijinog učenika el-Muzenija. Oba djela su štampana.

Njegov odnos prema hadisu:

Njegov doprinos fikhu i usuli-fikhu je nemjerljiv. To bi se moglo reći i kada su u pitanju hadis i hadiska znanost. Kako god je udario temelje usuli-fikhu, tako je udario temelje i hadisu, posebno ako se uzme u obzir uspostavljanje pravila u domenu rivajeta/prenošenju hadisa i briljantne odbrane sunneta! On je bio izvor u pitanjima sunneta, kako primjećuje Ibnu-u-Salah, svima nakon njega! On se, u pogledu prihvatanja hadisa, razlikovao od Ebu Hanife i Malika. Tako je smatrao obligatnim postupati po hadisu čiji je lanac prenosilaca/sened autentičan a, uz to, spojen do Allahgovog Poslanika, s.a.v.s, makar i izlazio iz okvira prakse stanovnika Medine, što je uslovljavao Malik, ili brojne druge stroge uvjete koje je zagovarao Ebu Hanife!S pravom se može reći da njegovo djelo Er-Risale, kao i studije u djelu El-Umm, predstavljaju najdragocjenije štivo što su do sada učenjaci napisali u odbranu sunneta i njegovog mjesta u šerijatskom pravu! Nije, otuda, imam Šafija bez razloga nazvan Nasiru-l-hadisi/Pomagač hadisa ili Nasiru-s-Sunneti/Pomagač sunneta! Otuda Muhammed b. Hasan, Šafijin učitelj a Ebu Hanifin učenik, konstatira: Ako danas muhaddisi nešto kažu, onda je to izraženo Šafijinim jezikom! Ez-Za'ferani ide još dalje kada ističe: Muhaddisi su spavali, pa ih je probudio imam Šafija! Imam Šafija je, uz Kur'an, smatrao fundamentalnim izvorom hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je odbacivao svoje(prethodno) mišljenje ako je oponiaralo hadisu. Otuda eksplicite napominje: Ako je hadis vjerodostojan – to je moj mezheb! U drugoj verziji se navode njegove riječi: Ako nađete vjerodostojan hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, - postupajte po njemu, a moj govor ostavite! Sa koliko zanosa je Imam Šafija bio privržen hadisu, najbolje će nam oslikati riječi velikog Ahmeda b. Hanbela: Nisam vidio nikoga da više slijedi hadis od Šafije! Koliko, kostataciju da je Šafija bio hafiz u hadisu, navodi da je kompletno Malikovo djelo je imam Šafija dostigao u hadisu najbolje će ilustrirati riječi čuvenog Ibn Ferhuna, koji uz El-Muvetta' naučio napamet za samo devet noći!!! Imam Fahruddin er-Razi smatra da je imam Šafija bio veliki znalac u hadisu i hadiskoj znanosti, da je svojim zanimanjem obuhvatio čitavu lepezu hadiskih


disciplina i da je bio najbolji pomagač sunneta! Takođe, Hafiz ez-Zehebi potvrđuje njegovu preciznu utemeljenost u hadisu, nazivajući ga hafizom hadisa, osobom koja je duboko prodrla u skrivene mahane hadisa i osoba koja je primala samo autentične predaje! Na kraju, Ez-Zehebi zaključuje da bi imam Šafija još više na planu hadisa doprinio, da je duže živio, kao što je bio slučaj sa drugim imamima! Imam Šafija je prvi, kako tvrdi El-Isnevi, koji je nešto napisao o nasih i mensuh/derogiranim i derogirajućim hadisima. Otuda imam Ahmed primjećuje: Mi nismo znali koji je derogirajući a koji derogirani hadis dok nismo sreli imama Šafiju! Ako citiramo poznatog hadiskog kritičara Ebu Zur'a er-Razija ustvrdićemo kakav je respekt Šafija uživao kod hadiskih stručnjaka u njihovoj oblasti. On kaže: Kod Šafije se ne može naći hadis u kome je on pogriješio!!! Slično tome zaključuje i Ebu Davud. Njegova opsesija hadisom, uz Kur'an i fikh, bila je prepoznatljiva i kroz stihove, koje je iza sebe ostavio u velikom broju. Tako na jednom mjestu kaže:Svako znanje izuzev Kur'ana, hadisa i fikha u vjeri,Najobičnije je gubljenje snage i vremena, Ako se znanje sa haddesena ne preuzima i ne mjeri, Onda je takvo znanje obično došaptavanje šejtana!

Osobine i vrline:

Imam Šafija bio je lijepe fizičke konstrukcije i lijepoga lica. Imao je lijep glas, pa su, dok je učio Kur'an, prisutni uživali i plakali. Bio je izuzetan govornik, pa ga je Ishak b. Rahevejh nazvao hatibom uleme. Krasile su ga brojne moralne vrline. Spomenimo samo neke:Jahja b. Me'in kaže: čak i da je laž kojim slučajem dozvoljena, njegove visoke moralne norme mu ne bi dozvoljavale da laže! Jednom prilikom, kako prenbosi Harmele b. Jahja, izjavio je: Nikada u životu nisam slagao, niti sam se zakleo Allahom! Njegova darežljivost bila je poslovična. Bilježi se da mu je jednom u blizini Mekke bio namješten šator u koji je primao ljude. Sa sobom je imao 10.000 zlatnika koje mu je halifa dostavio. Do kraja boravka u šatoru podijelio je potrebnima svih 10.000 zlatnika! Po Ibn Hadžeru ta brojka dosegla je 20.000 zlatnika! Bilježi se da mu je jednom prilikom sa jahalice pao bič, koji je jedan dječak podigao, obrisao svojim rukavom i dodao mu, na što mu je Imam Šafija podario sedam zlatnika! U drugoj verziji tvrdi se da mu je poklonio 50 zlatnika! Brojni izvori navode da je Imam Šafija noć dijelio na tri dijela.Prvu trećinu noći koristio je za učenje, saznavanje, pisanje i intelektualno sazrijevanje, drugu trećinu za ibadet, a treću za san i spavanje! Za njega se tvrdi, slično kao i za Ebu Hanifu, da je svakog mjeseca učio po 30 puta Kur'an, a za vrijeme ramazana čak 60 puta, i to sve u namazu! Posebnu ekstazu doživljavao je u namazu! Tako Ibrahim b. Muhammed primjećuje: Nikoga nisam vidio da ljepše klanja namaz i da ga bolje doživljava od Muhammeda b. Idrisa eš-Šafi'ija! Omer b. Nebate, primjećujući da nije vidio pobožnije osobe od imama Šafije, bilježi zanimljiv događaj: Šafija, Haris b. Lebid i ja otišli smo na Saffu. Haris, učenik Saliha el-Mirrija, imao je veoma lijep glas, pa je počeo učiti Kur'an. Kada je došao do riječi Allaha Uzvišenog: Ovo je dan u kome oni neće ni prozboriti i pravdanje im neće dozvoljeno biti! , vidio sam Šafiju kako mu se boja promijeni, koža zadrhta, poče se tresti i, na kraju, pade onesviješćen!


Njegovi intelektualni dometi bili su, doista, visoki. Štogod bi pročitao, to bi i zapamtio! O kakvom intelektualnom kolosu se radilo najbolje ilustrira podatak da je od svog Muslim b. Halid ez-Zendžija dobio dozvolu da izdaje fetve kada je imao samo 15 godina!!! Intelektualna istančanost rezultat je, između ostalog, kako primjećuje imam el-Gazali, neprejedanja i minimalnog konzumiranja hrane. Taj eliksir imam Šafija otkriva u jednoj izjavi, koju prenosi Ibn ebi Hatim: Samo sam se jedanput najeo za 16 godina i tom prilikom sam stavio ruku u usta i povratio ! Učinio sam to zato što je sitost uzrok tromosti tijela, okorjelosti srca, iščeznuća pronicljivosti, povećanja sna i slabi osobu od ibadeta! Brojne su ga osobine i vrline krasile. Ko želi više saznati o tome, neka iščita zasebna djela napisana o ovom velikanu. Među ostalim, djela o njemu napisali su: Ebu Abdullah b. Omer er-Razi, Muhammed b. Husejn el-Aburi, Nasr b. Ibrahim el-Makdisi, Ibn ebi Hatim er-Razi, Ebu Bekr el-Bejheki, Abdurreuf el-Munavi, Isma'il el-Adžluni, Ibn Hadžer el-Askalani i dr.

Imam Šafi u očima druhih

Njegova pozicija postala je posebno značajna u očima islamskih učenjaka nakon tvrdnje velikog broja uleme da se na njega odnose riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, o obnoviteljima vjere. Naime, radi se o hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: Allah Uzvišeni će slati ovome ummetu na kraju svakih stotinu godina onoga ko će im obnoviti njihovu vjeru! Ahmed b. Hanbel, komentirajući ovaj hadis, kaže: Allah će slati ljudima na kraju svakih stotinu godina ko će ih poučiti sunnetu, a otkloniti laž od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Analizirali smo i našli da je u prvih stotinu godina to bio Omer b. Abdulaziz, a u drugih stotinu godina imam Šafija! To tvrde Ibn Adijj, Hakim, ez-Zehebi, Ibn Hadžer i drugi. U drugom hadisu koji prenose Ibn Mes'ud, Ali b. ebi Talib, Ibn Abbas i Ebu Hurejre, r.a., sa sličnim verzijama, Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s, kaže: Dajte prednost Kurejšijama, jer će znanje jednog njihovog učenjaka prekriti zemlju! Islamski učenjaci slažu se da se ove riječi odnose na imama Šafiju! Inače, brojni islamski učenjaci puno pohvala su izrekli u prilog ovog velikana. Tako Ebu Sevr el-Kelbi kaže: Nisam sreo nikog sličnog Šafiji! Malik b. Enes priznaje: Od Kurejšija mi nije došao mladić inteligentniji i sa više razumijevanja od Šafije! Ibn Vehb veli: Šafija je imam učenjacima! Neko je u prisustvu Sufjana b. Ujejne rekao da je umro Šafija, na što je on konstatirao: Ako je, doista, umro, onda je umro najvredniji učenjak ovog vremena! Jahja b. Se'id ističe: Nisam vidio pametnijeg i inteligentnijeg od njega! Slično napominje i Ebu Ubejd Kasim b. Selam: Nisam vidio pametnijeg, pobožnijeg i rječitijeg čovjeka od Šafije! Junus b. Abdu-l-A'la veli: Nisam sreo pametnijeg čovjeka od Šafije! Kada bi se sakupila pamet čitavog ummeta, nadvladala bi je pamet imama Šafije! Njegova dominacija u diskusijama i raspravama na najbolji način ilustrirana je u riječima Haruna b. Se'ida, kada ističe: Kada bi Šafija, raspravljajući sa drugima, želio ubijediti svoje sagovornikeda su ovi stubovi od kamena - drveni, uspio bi! Otuda Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem primjećuje: Kada bi vidio onoga s kim raspravlja imam Šafija, ja bih ga sažaljevao! On je ljude naučio kako da upotrebljavaju argumente! Ebu Sevr zaključuje: Ko tvrdi da je vidio sličnog Šafiji u znanju, rječitosti,


utemeljenosti i argumentiranosti – taj je slagao! El-Adžluni ističe da niko nije želio više oponašati Šafiju od imama Ahmeda. Ahmed o njemu kaže: Nisam vidio čovjeka da bolje razumijeva Allahovu Knjigu od Šafije! Na drugom mjestu kaže: Da nije bilo Šafije – ne bismo razumjevali hadis! Nije, onda, čudo što su brojni učenjaci, poput Ahmeda b. Hanbela, Ishaka b. Rahevejha, Se'ida el-Kattana i drugih, učili dove za ovog velikana i molili Allaha da mu oprosti! Tako Ahmed b. Hanbel priznaje: U ranu zoru Allaha molim za šest osoba. Jedan od njih je Šafija! Na drugom mjestu Ahmed veli: Već trideset godina nisam zaspao a da prije toga nisam Allaha molio za imama Šafiju! Abdullah, Ahmedov sin, začudio se sa koliko zanosa i iskrenosti je njegov otac molio Allaha za Šafiju, pa ga je jednog dana upitao: Kakav je taj čovjek Šafija, kada toliko Allahu upućuješ dove za njega? Ahmed mu je odgovorio: Sine moj, Šafija je bio za dunjaluk kao Sunce, a za ljude kao zdravlje! Pa zar ovo dvoje imaju alternativu i zamjenu?! Spomenuti primjer najbolji je pokazatelj otvorenosti i širokogrudnosti pravih i istinskih učenjaka! Ovo je još jedan dokaz da među iskrenim imamima nije bilo zavisti, zlobe i mržnje, kao što će se pojaviti kod neukih ili nedovoljno učenih i nedovoljno iskrenih!

Smrt

U islamskoj literaturi nalazimo različite razloge njegove smrti. Ima i vrlo senzacionalističkih predaja o njegovom preseljenju na onaj svijet. Imam Bejheki, posredstvom Ebu Nu'ajma el-Džurdžanija, spominje zanimljivu predaju u kojoj se kaže: Halifin izaslanik došao je Šafiji u Egipat tražeći od njega da preuzme funkciju kadije, na što je Šafija uputio dovu Allahu Plemenitom: Moj Gospodaru, ako je to bolje za mene, moju vjeru, moj dunjaluk i konačnu moju sreću – neka se onda to izvrši, a ako je suprotno tome, onda me uzmi Sebi! Bilježi se da je imam Šafija tri dana nakon te dove preselio na ahiret! Međutim, zna se da su imama Šafiju satirale razne bolesti. Između ostalih, bolovao je i od hemoroida, pa mnogi autori smatraju da je ta bolest bila uzrokom njegove smrti! Umro je 204. godine u Egiptu, gdje je živio posljednje godine života, u 54. godini.


MUHAMMED IBN ISMAIL EL-EMIR ES-SAN’ANI

UČENJAK KOJI JE OBILJEŽIO 12. STOLJEĆE

U Jemenu je nekoliko stoljeća dominirao zejdijski-ši'itski mezheb koji je nametnuo svoja akaidska ubjeđenja i običaje lokalnom stanovništvu i držao ih snažnoj izolaciji od ostalog

sunijskog dijela islamskog svijeta. Svevišnji Allah je dao da se tu pojave znameniti učenjaci koji će oslabiti taj uticaj i dominaciju, prekinuti izolaciju i proširiti svjetlo izvornog sunneta

na te prostore.

Među prvim od njih je bio znameniti učenjak i pobožnjak Hafiz Muhammed ibn Ismail el-Vezir ( 776- 840 h.g. ) On je odrastao u duhu zejdijskog akaida i temeljito je izučavao filozofiju i logiku, a potom ga je Svevišnji uputio. Sa velikom hrabrošću i odlučnošću napustio je pravac koji je do tada slijedio i prihvatio se puta prave Upute i svim svojim bićem se usresredio pozivanju istini i uputi. Na tom putu je napisao i veliki broj knjiga a najpoznatije su: " El-Avasimu minel-Kavasimi fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasimi s.a.v.s.","Isarul-hakki alel-halki",“Terdžihu esalibil-Kur'ani ala esalibil-junani". Sasvim je normalno da je ovom putu nailazio na velike poteškoće i naišao na jak otpor, te je bio izložen velikom broju iskušenja. Može se slobodno reći da je protiv njega i svih njegovih istomišljenika vođen pravi ideološko-propagandni rat. Svi reformatori i obnovitelji izvorne islamske misli doživljavali su ovakvu sudbinu a to je Allahov sunnetui i nećeš naći poremećaja i promjena u Allahovom sunnetu. Pojavom Imama Muhammeda ibn Ismaila pokret za povratak izvornom sunnetu Resulullahovom dobio je značajno mjesto u Jemenu, i taj pokret obnove i reforme je ojačan ne samo u Jemenu nego i u cijelom islamskom svijetu pojavom čovjeka koji je obilježio svoje stoljeće.

MUSLIMANI U DUBOKOM SNU

U jednom malom i prelijepom jemenskom selu, u podnožju visokih jemenskih planina rodio se ovaj imam, 15 noći mjeseca džumadel-sanija 1099 h.g.-1688 g.) U to vrijeme, u drugoj polovici 12. hidžretskog stoljeća, u Jemenu je vladao nered na političkom a i na vjerskom planu. Običan svijet je slijedio i prakticirao mnoge bid'ate, širkijate, neislamske običaje, a s druge strane na političkoj sceni su vladali međuplemenski sukobi, politička nerazjedinjenost i despotizam Kasimijsko - Hašimijske porodice koja je na jedan perfidan način eksploatirala imetke i vjerska osjećanja narodnih masa, koristeći se adutom vladavine u ime Ali bejta - porodice Poslanika s.a.v.s. ( Njihova vladavina u Jemenu je trajala od 1006. h.g. pa sve do proglašenja republike 1382. h.g- 1962. g.). Kada se je pojavio ovaj reformator i počeo sa svojim djelovanjem bilo ga je veoma lahko optužiti za suprostavljanje zejdijskim imamima ili za mržnju prema Poslanikovoj porodici, i tako za malu sitnicu da se protjera, zatvori ili ubije. U isto vrijeme na širem polju islamskog ummeta, već su se pokazivali znakovi slabosti i nemoći velikog Osmanlijskog hilafeta. Istovremeno kršćanski zapad je već bio prešao nekoliko etapa tehnološkog napretka i ovladao velikim dijelom islamskog svijeta. Jemen je tada imao veoma važan strategijski značaj zbog svog geografskog položaja i stoga su se različite kolonijalne velesile poput Portugala, Francuske i Engleske međusobno nadmetale oko zauzimanja njegovih važnih luka i ostrva koja su bila u blizini Mendebskog prolaza. Dok su krstaši zauzimali njihove gradove i luke Jemenci su spavali dubokim snom i međusobno se raspravljali oko nebitnih sitnica i sporednih stvari. Ovaj znameniti imam vodi porijeklo od porodice Poslanika s.a.v.s. ( između njega i Hasana sina Alijinog r.a. ima 23 djeda ) Od njegovih predaka je bilo i onih


koji su bili emiri u 7. hidžretskom stoljeću i zato je njegova porodica dobila titulu El-Emir a i on je dobio nadimak El-Emir es-San'ani. Također je dobio i nadimak "Es-Sejjid" a to je počasna titula koja se davala najuglednijim od Poslanikove porodice. Imam je odrastao u ovoj uglednoj porodici koja je imala bogatu vjersku i političku slavu i ugled, i koja je porodila i iznjedrila veliki broj vojskovođa, alima, pjesnika i pobožnih ljudi. Njegov otac, Es-Sejjid Ismail ibn Salah bio je jedan od ovakvih uglednika, i o njemu njegov sin kaže:" Veoma mnogo je šutio a kada je govorio iz njegov usta izlazio je samo hajr, niste ga mogli vidjeti a da nije bio u stanju sedžde, ruku'a, zikra, i niste mogli od njega čuti osim hamd ili šukr, ili da upućuje na dobro a odvraća od zla. Jeo je samo ono što bi on lično svojim rukama zaradio..." Ponuđeno mu je bilo da preuzme položaj kadije ali je to kategorički odbio mada je bio u velikoj potrebi za novcem. Mnogi od vladara su pokušali da ga pridobiju uza se ali je on to dostojanstveno i dosta oštro odbijao. Nije ga sprječavao njegov visoki naučni položaj niti starost da sjedi u halki svoga sina i da od njega stiče nove spoznaje.

ISTINA IZNAD PRIJATELJSTVA

Naš imam je svoje prve spoznaje stekao od svog oca! Pred njim je naučio veliki dio Kur'ana napamet, čitanje, pisanje i računanje, kao i veliki broj naučnih djela koja odgovaraju njegovom uzrastu. Zatim ga je njegov otac predao u ruke starijih alima da se od njih maksimalno okoristi.

Iz dana u dan, iz godine u godinu otac se sve više divio bistrini i inteligenciji svoga sina. U želji da njegov sin proširi svoja naučna obzorja preselio se sa njim 1110. h.g. u San'u glavni grad i prijestolnicu Jemena koji je bio i treći po veličini naučni centar, odmah poslije Mekke i Medine. Tamo se zaposlio kao direktor i upravitelj jedne škole i u tom naučnom ambijentu odrastao je njegov sin. Zbog njegovog dugog boravka u ovom gradu dobio je titulu Es-San'ani. Tu je svaki dan posjećivao predavanja najpoznatijih alima tog vremena poput Er-Reisa Abdullaha ibn Alijja od koga je naučio veliki broj šerijatskih, jezičkih i filozofskih nauka. Za vrijeme njegovog izučavanja on je pokazao znakove velike nadarenosti tako da je ljudima pojašnjavao ono što nisu mogli shvatiti iz predavanja njegova šejha. Međutim, poslije izvjesnog vremena razišao se sa svojim šejhom u nekoliko pitanja. Omalovažavanje i proklinjanje pojedinih Resulullahovih s.a.v.s. ashaba je bila praksa ovog šejha i smatrao je da se Židovi ne protjeruju iz San'ae dok je njegov učenik zagovarao da se odmah protjeraju zbog njihovog fesada i zavođenja ljudi. Od njegovih šejhova također je bio i imam u belagi arapskog jezika Kadi Alijj ibn Muhammed el-Anesi koji je kod njega razvio osjećaj pjesništva, tako da je on svoje prve stihove napisao u 16 godini. Njegov treći učitelj, od koga je poprimio mnoge osobine skromnosti i bogobojaznosti, je bio Es-Sejjid Salah el-Ahfeš koji je bio neustrašivi borac za istinu, naređujući dobro drugima a sprečavajući ih od činjenja zla i koji je cijelo svoje vrijeme provodio u džamiji čineći ibadet ili držeći predavanja. Ovaj njegov učitelj je u početku bio veliki zagovornik slijepog slijeđenja mezheba i naslijeđenih običaja da bi se kasnije okrenuo idžtihadu i prihvatanju jačeg i argumentovanijeg mišljenja i dokaza. Od stvari koje su ga podstakle na to je bila njegova posjeta svome učeniku El-Emiru es-San'aniju. Kod njega je našao djelo " Zadul-Me'ad" od Ibnul-Kajjima. Uzeo je ovo djelo da ga pročita i veoma brzo ga je zadivio stil i metod Ibnul-Kajjima i to je bila prekretnica u njegovom životu.

ZAPAMĆEN PO DOBRU

El-Emir nije ni napunio 24 godine a već je postao šejh koji je držao halku (katedru ) predavanja. Oko njega su se okupljali učenici i učili od njega. Od njegovih učenika godine 1122. h. bio je i šejh Muhammed Salim el-Ahsai koji je doselio u Jemen i koji je tada bio u poodmaklom starosnom dobu, a već smo spomenuli da je od njega i otac sticao znanje. Ono što je privlačilo veliki broj šejhova i učenika da prisustvuju njegovim predavanjimajeste njegov specifičan metod izlaganja, veliko i raznovrsno znanje i jasnoća njegovih stavova. Međutim, kada je Svevišnji Allah u njegovu dušu usadio ljubav prema Resulullahovom sunnetu i želju za temeljitim izučavanjem hadiskih znanosti, napustio je svoju porodicu i učenike, i svoju domovinu putujući po mnogim jemenskim


gradovima a posjetio je i zemlju "Dvaju Harema" ( sadašnja Saudijska Arabija). Njegovo prvo putovanje bilo je 1122. h.g. kada je u Mekki boravio nekoliko godina i tom prilikom se susreo sa učenjacima Hidžaza i Egipta. Temeljito je iščitavao i izučavao Buharijev i Muslimov Sahih kao i druge hadiske zbirke, a učio je kod velikog broja znamenitih hadiskih učenjaka tog vremena. Potom se vratio u svoju domovinu sa nijetom širenja iluma a posebno izvornog sunneta i hadisa Resulullaha s.a.v.s. Ali njegova želja i žudnja za Ka'bom i drugim odabranim mjestima ponovno su ga povratile Mekki 1132. h.g. kada se poslije obavljenih hadždžskih obreda susreo sa velikim brojem šejhova od kojih ćemo spomenuti znamenitog alima Ebu-l-Hasana es-Senedija koji je autor djela "El-Hašije ala sahihi-l-Buharij" i još niza poznatih naučnih i korisnih djela. Senedijev poznati komentar na Sunen Ebu Davuda koji se zove " Fethu-l-Vedud" El-Emir je prepisao. Njegov treći odlazak na hadždž bio je 1134. h.g. za vrijeme koga se susreo sa znamenitim fakihom tog vremena Muhammed bin Ahmedom el-Esedijem pred kojim je i napisao svoje djelo El-Hašije koje je poznato po imenu "El-Uddetu ale-l-Umde." Od njegovih pisanih djela sa hadždža je i jedna predivna duga kasida u kojoj je opjevao hadždžske obrede kroz koje je ukazao na propise hadždža, njegovu vrijednost i berićet. Četvrto i posljednje putovanje na hadždž obavio je 1138. h.g. poslije čega je duži vremenski period proveo u gradu Taifu kod starog prijatelja Zejnu-l-Abidina El-Menufija bivšeg vezira koji je insistirao da ostane u Taifu, da mu on nađe lijepo zaposlenje i da ga oženi, ali je on žudio za širenjem znanja i popravljanjem teškog vjerskog stanja u domovini te se vratio u borbu za istinu.


NASIRUDDIN EL-BEJDAVI

Bejdavi se istakao u više naučnih disciplina, naročito u fikhu, tefsiru, hadisu, usuli-fikhu, ilmul-kelamu, gramatici arapskoga jezika, historiji i logici. Iako mu je maternji jezik bio perzijski, skoro sva svoja djela napisao je na arapskome jeziku.I pored toga što je koncizan, njegov tefsir jedan je od najistaknutijih i najviše korištenih racionalnih tefsira. Pri pisanju tefsira najviše se koristio Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom. Bio je šafijskoga mezheba u fikhu a eš'arijskoga pravca u akaidu. Njegovo puno ime je: Abdullah ibn Umer ibn Muhammed ibn Ali Ebu Se'id ev ebul-Hajr Nasiruddin el-Bejdavi eš-Širazi. Rođen je u mjestu El-Bejda' u blizini Širaza (Perzija), ali nije poznato koje godine. Rođen je u porodici koja je generacijama njegovala izučavanje islamskih znanosti, tako da je prva znanja stekao od svoga oca Umera, koji je također bio stručan u vjerskim znanostima. Istakao se u raznim znanostima, posebno islamskim. U fikhu je bio šafijskoga mezheba a u akaidu je slijedio eš'arijski pravac. Zastupao je i branio ehlisunnetske stavove. Naime, u njegovo vrijeme u pokrajini Fars većina stanovnika bili su sunnije (šafije i hanefije), a bilo je i nešto šiija. Među njima nisu bili dobri odnosi, tako da ne čudi to što je Bejdavi oštro kritikovao šiije i mu'tezilije. Bio je izuzetno učen, pobožan i poštovan. Njegov otac dugo godina obavljao je dužnost glavnog kadije za cijelu pokrajinu Fars, sa sjedištem u glavnom gradu Širazu. Nakon njegove smrti, 673. godine po hidžri, Bejdavi preuzima tu dužnost, obavljajući je više godina. Poslije se preselio u Tibriz, gdje je i umro, 685/1286. godine. Neki učenjaci navode da je umro 691. godine po Hidžri.

Bejdavi kao učenjak

Bejdavi se istakao u više disciplina: fikhu, tefsiru, hadisu, usuli-fikhu, ilmul-kelamu, gramatici arapskoga jezika, historiji i logici. Zbog svestranog obrazovanja mnogi ga nazivaju: 'allameh', što bi se moglo prevesti kao: enciklopedista. Pored toga, mnogi ga nazivaju i El-Kadi, što znači: kadija, zbog dugogodišnjeg obavljanja kadijske funkcije. Budući da je njegova nadležnost kao kadije bila cijela pokrajina, može se zaključiti da je bio izuzetno učen i sposoban, jer za takav položaj u to vrijeme traženi su i postavljani samo najučeniji. Zbog svojih velikih zasluga na polju islamskih zanosti gotovo redovno daju mu i nadimak Nasiruddin, što znači: pomagač islama. Po tome nadimku toliko je poznat da se on češće koristi nego njegovo vlastito ime: Abdullah.Mnogi kasniji islamski učenjaci pohvalno su se izražavali o njegovoj učenosti i pobožnosti. Tako npr. čuveni Subki za njega kaže: 'On je bio istaknuti islamski učenjak, izrazito oštrouman, čestit i pobožan.' Ibn Kadi Šuhbe o njemu kaže: 'On je autor brojnih djela, bio je najistaknutiji učenjak i autoritet Azerbejdžana. A Ibn Hubejb o njegovim djelima kaže: 'Svi islamski učenjaci pohvalno se izražavaju o njegovim djelima. Da on nije ništa drugo napisao do svoga Minhadža bilo bi mu dovoljno!' Dakle, samo jedno njegovo djelo, prema riječima Ibn Hubejba, dovoljno bi bilo da bude istaknut među ostalim učenjacima, a dovoljno govori činjenica da se i danas koriste mnoga njegova djela.Mehmed Handžić, ukazujući na Bejdavijinu učenost, navodi jedan događaj iz njegovoga života: 'Priča se da je Bejdavija, iako je bio vrlo učen, ostao dugo vremena zapostavljen i nepoznat. Jedanput se uputi u Tibriz radi nekih svojih


poslova i baš kada je bio u Tibrizu, neki tamošnji odličnjak bijaše sakupio veliki broj učenjaka da u njegovoj prisutnosti raspravljaju o naučnim pitanjima. Na tome sastanku bio je jedan od učenih ljudi iznio jedno teško pitanje i tražio od prisutnih da ga samo razglobe, jer je bio uvjeren da niko na to pitanje ne može odgovoriti. Kada zbilja niko nije mogao toga pitanja ni razglobiti, a kamoli na njega odgovoriti, ustane Bejdavija koji je tu slučajno bio i u pozadini sjedio, te lijepo to pitanje razglobi i na njega odgovori. Vezir veseo odredi mjesto Bejdaviji u pročelju, nagradi ga i pošto je zapitao radi čega je došao, udovolji njegovoj želji. Od toga vremena Bejdavija uživaše među učenima vrlo lijep glas.' Prema drugoj verziji toga događaja, Bejdavi je nakon odgovora na pitanje postavio kontra pitanje učenjaku koji je prvo pitanje postavio, ali on nije znao na njega odgovoriti. To još više govori o njegovoj velikoj učenosti.

Bejdavijina djela

Kao svestrano obrazovan učenjak, Bejdavi je pisao djela iz raznih oblasti, tako da se vodi kao autor brojnih djela. Pisao je, uglavnom, na arapskom jeziku, a na svome maternjem, perzijskom jeziku, napisao je samo jedno historijsko djelo. Znatan dio tih djela štampan je i doživio je nekoliko izdanja, a neka se i danas štampaju. To ukazuje na njihov kvalitet i važnost, te na potrebu i današnjih učenjaka da se obraćaju na njegova djela.Kao najistaknutija mogu se navesti slijedeća njegova djela:· ENVARUT-TENZILI VE ESRARUT-TE'VILI –čuveni komentar Kur'ana.· EL-MINHADŽU – veoma cijenjeno djelo iz oblasti usuli-fikha. Više učenjaka ga je komentarisalo, pa čak i sam Bejdavi.· EL-GAJETUL-KUSVA FI DIRAJETIL-FETVA – fikhsko djelo šafijskoga mezheba.· ŠERHUL-MUNTEHAB.· EL-KAFIJE – djelo iz oblasti logike.· ET-TAVALI' – djelo iz oblasti ilmul-kelama. · LUBBUL-LUBAB FI 'ILMIL-I'RAB – jezičko djelo.· RISALE FI MEVDU'ATIL-ULUMI VE TE'ARIFIHA – djelo u rukopisu.· NIZAMUT-TEVARIH – historijsko djelo, pisano na perzijskom jeziku. · MUNTEHAL-MUNA – djelo u rukopisu.· ŠERHUT-TENBIH.· ŠERHUL-MAHSUL – komentar Razijevog djela.· MIRSADUL-EFHAM FI MEBADI'IL-AHKAM.

Bejdavijin tefsir

Njegov tefsir 'Envarut-tenzili ve esrarut-te'vili' (Svjetla Objave i tajne njenoga tumačenja) srednje je veličine i ubraja se u racionalne tefsire. U samom uvodu u tefsir, nakon zahvale Uzvišenom Allahu i salavata na Poslanika, s.a.v.s, Bejdavi hvali tefsir kao znanost, ističući da je on najvrednija i najcjenjenija znanost, te da je ona temelj svim ostalim islamskim znanostima. Zatim tvrdi da se tefsirom smije baviti samo onaj ko je dobro upućen u sve islamske znanosti, te sve discipline arapskoga jezika i književnosti. Nakon toga, on iznosi da je podugo ražmišljao o tome da napiše tefsir i da je, na kraju, nakon klanjanja istihare namaza, odlučio da to i učini. O tom tefsiru on u uvodu kaže: 'On će sadržavati najodabranije riječi koje su do mene doprle od istaknutih ashaba, najučenijih tabiina i ostalih pobožnih prethodnika. U njemu će također biti divni zaključci i izvanredne pouke, do kojih smo došli ja i još neki vrijedni učenjaci iz kasnijih generacija...' A na samom kraju


tefsira, označavajući da je završen, on kaže: 'Ovo djelo sadrži rijetke pouke umnih ljudi, te siže riječi najistaknutijih islamskih učenjaka i probrana mišljenja velikana ummeta o tumačenju Kur'ana, utvđivanju njegovih značenja, otkrivanju značenja težih termina i nadnaravnosti njegovoga stila – sve to na sažet i koncizan način, koji ništa ne remeti i u kojem nema pogrešnih pravaca.' Te riječi prilično dobro ocrtavaju karakteristike njegovoga tefsira, koji se odlikuje konciznim ali i jasnim i preciznim stilom, tako da se neke stvari mogu shvatiti tek kada se sa pažnjom i razmišljanjem čita. Mnogi hvale njegov stil, jer sažetim riječima govori mnogo, tako da ga u nekim detaljima mogu razumjeti samo dobro upućeni u tefsirsku nauku. Kao što je i sam rekao, on navodi stavove istaknutih islamskih učenjaka, počevši od ashaba, pa sve do učenjaka svoga vremena. Međutim, treba navesti da je on ipak najviše koristio dva tefsira: Zamahšerijev i Razijin. Na tu činjenicu ukazuju svi koji pišu o njegovome tefsiru. Naime, dosta građe uzeo je iz Zamahšerijevog tefsira, s tim što ga je pokušao očistiti od mu'tezilijskih stavova. On je znao za vrijednost Keššafa, pa je dosta pozitivnih stvari iz tog djela uvrstio u svoj tefsir, ne navodeći stavove mu'tezilija, koji su od strane ehlisunnetskih učenjaka ocijenjeni kao pogrešni, ili ih navodi da bi ih mogao odgovarajućom argumentacijom pobiti. Opći je zaključak da je u dobroj mjeri u tome i uspio. Uz to, on na nekim mjestima otvoreno govori protiv Zamahšerijevih mu'tezilijskih stavova i pobija ih. Tako npr. 'Zamahšerijev koncept ihbata i tekfira, to jest da će dobra djela biti poništena smrtnim grijesima i nevjerovanjem, te da je Bog obavezan da oprosti onda kad se čovjek ustručava od činjenja smrtnih grijeha, izložen je El-Bejdavijevom napadu jer El-Bejdavi smatra da se koncept ihbata treba primijeniti samo na čovjeka kad je on u stanju nevjere, dok za tekfir El-Bejdavi smatra da nije nužno da Bog oprosti čovjeku koji se ustručava činjenja smrtnih grijeha, jer opraštanje je, u cjelini ovisno o Božijoj volji.' To se da jasno vidjeti iz Bejdavijevog tumačenja trideset prvog ajeta sure En-Nisa', sedmog ajeta sure El-Ankebut i dvadeset petog ajeta sure Alu Imran. Pored toga, očito je da se pri pisanju svoga tefsira koristio i Razijinim Mefatihul-gajbom, jer pri tumačenju ajeta koji govore o kosmosu i nebeskim tijelima, navodi komentare koji se mogu ocijeniti kao utjecaj i sažetak Razijevih komentara. Takav je npr. slučaj kod tumačenja desetog ajeta sure Es-Saffat, u kojem se spominje izraz 'šihab'. Uz ta dva tefsira, moglo bi se još reći da je Bejdavi donekle koristio i treći, tefsir Ragiba el-Isfahanija. Ta tri autora bitno su utjecala na njegovo djelo, ali sigurno je da se on koristio i ostalim tefsirskim djelima. Ipak, on je donekle i originalan, budući da navodi i svoje stavove i zaključke do kojih je došao vlastitim trudom, na osnovu znanja koji je posjedovao. Zbog korištenja Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom, koji su ocijenjeni kao racionalistički, te zbog donošenja vlastitih stavova, Bejdavijev tefsir ubraja se u racionalne tefsire. Međutim, zbog svih njegovih pozitivnih karakteristika, on se svrstava u grupu dozvoljenih i poželjnih racionalnih tefsira, što je navelo mnoge učenjake širom islamskoga svijeta da ga sve do ovih dana izučavaju i njime se koriste. Takav slučaj bio je i sa učenjacima naših krajeva, jer je Bejdavijin tefsir na našim prostorima bio jedan od najraširenijih i najviše korištenih tefsira. Ono što doprinosi njegovoj vrijednosti jeste i činjenica da je Bejdavi pri tumačenju nekih ajeta koristio druge ajete i hadise Muhammeda s.a.v.s. Ta karakteristika je sigurno cijenjena od pripadnika različitih islamskih pravaca, pogotovo od tradicionalista.Na određenim mjestima, gdje smatra da je to potrebno, Bejdavi navodi različite načine učenja pojedinih kur'anskih riječi, shodno različitim kiraetima. Međutim, on se ne zadržava uvijek na vjerodostojnim (mutevatir) kiraetima, kao što rade mnogi


mufessiri, nego nekada navodi i one kiraete koji uživaju manje povjerenje (šazz). Kada naiđe na riječi koje je potrebno protumačiti sa jezičkoga stanovišta, on to radi, ali umjereno, ne upuštajući se u detaljiziranje. Isto tako, kada dođe do ajeta koji govore o fikhskim propisima, on ih tumači sa fikhskoga stanovišta, ali opet kratko, bez ulaženja u opširne komentare. Međutim, vidljivo je da on pri tome često daje prednost svome, šafijskom, mezhebu, iskazujući na taj način svoju pripadnost njemu i popularišući ga. Takav je npr. slučaj tumačenja riječi 'kar'' u 228. ajetu sure El-Bekare. Naime, on iznosi stav i šafijskoga i hanefijskog mezheba o tom pitanju a onda ističe da je šafijski ispravan a hanefijski pogrešan. Budući da je izraziti ehlisunnetski učenjak, Bejdavi na više mjesta, tumačeći određene ajete, navodi stavove ehli-sunnija i nekih sekti, a onda potvrđuje da je ispravan ehlisunnetski stav. Tako npr. pri tumačenju riječi Uzvišenog: 'Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo udjeljivali...' on objašnjava suštinu imana i nifaka (iskrenog vjerovanja i licemjerstva) kod ehli-sunnija, mu'tezilija i haridžija i na kraju daje prednost ehli-sunnetskom stanovištu. Naime, u vezi sa pitanjem suštine i definicije imana mišljenja nisu jedinstvena, ali sigurno je da je najpotpunije mišljenje ehli-sunnija, po kojem iman obuhvata tri komponente: srčano ubjeđenje, izgovor jezikom i potvrdu djelima. Isto tako, tumačeći termin 'rizk' (opskrba), spomenut u trećem ajetu sure El-Bekare, on navodi i ehlisunnetski i mu'tezilijski stav, dajući opet prednost stavu ehli-sunnija. Slijedeća pozitivna karakteristika Bejdavijevog tefsira jeste to što se u njemu vrlo malo spominju predaje od jevreja i kršćana, tj. israilijjati. Naime, poznato je da su neki mufessiri dosta pažnje posvećivali tim predajama, što je umanjivalo vrijednost njihovih tefsira. Svjestan toga nedostatka, Bejdavi ih je rijetko navodio u svome tefsiru, a kada bi to i činio, on bi to počinjao izrazima: 'Prenosi se...' (ruvije), ili: 'Kažu...' (kile), čime je automatski ukazivao na opreznost u prihvatanju takvih predaja. Takav je npr. slučaj pri tumačenju 22. ajeta sure En-Neml, u kojem se govori o Sulejmanu, a.s, Hudhudu i Belkisinom kraljevstvu. On navodi neke detalje tih događaja, kojih nema ni u ajetima ni u hadisima, ali počinje riječima: 'Prenosi se...' Ono što se uglavnom prigovara Bejdavijevom tefsiru jesu dvije stvari. Prva je to što nije u potpunosti uspio odstraniti sva mu'tezilijska mišljenja koja Zamahšeri navodi, pa se u nekim slučajevima, mada rijetko, povodi za njima. Tako npr. tumačeći riječi Uzvišenog: 'Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio...' , on preuzima stav Zamahšerijin, odnosno stav mu'tezilija, po kojem šejtan može djelovati samo putem vesvese, ubacivanja misli i nagovaranja, a ne i fizičkim dodirom. Druga stvar jeste to što Bejdavi, nakon tumačenja kompletne sure, u većini slučajeva, navodi hadise o vrijednosti učenja tih sura, kojima se za mali trud obećava velika nagrada. Takvi hadisi su ili slabi (da'if) ili patvoreni (mevdu'), pa se ne bi smjeli koristiti. I tu se poveo za Zamahšerijem, jer je te hadise Zamahšeri navodio u svome tefsiru, također na kraju tumačenja većine kur'anskih sura. Neki su ga u tome pokušali opravdati, govoreći kako se oni ne odnose na šerijatske propise, nego se njima potiče učenje kur'anskih sura. To spada u 'tergib', tj. poticaj na činjenje dobrih djela, a poznato je da su islamski učenjaci bili tolerantniji kada su u pitanju hadisi takve vrste. U svakom slučaju, Bejdavijin tefsir je izuzetno vrijedno djelo i nezaobilazno je pri ozbiljnom izučavanju komentara kur'anskoga teksta. Čuveni Dželaluddin es-Sujuti je napisao komentar na taj tefsir, koji je nazvao 'Nevahidul-ebkar ve ševahidul-efkar', i u njemu o Bejdavijinom tefsiru između ostalog kaže: 'Kadi Nasiruddin el-


Bejdavi je na izvanredan način skratio (Zamahšerijev) tefsir, navodeći sve ono što je smatrao vrijednim a odstranjujući mu'tezilijske i ostale sumnjive stavove, te potvrđujući ono što je ispravno i dopunjujući ono što je propušteno u njemu. Tako je dobio djelo koje je zablistalo poput čistoga zlata i koje je postalo vidljivo poput Sunca za vedroga dana, pa mu se posvetiše oni koji žude za znanjem, od sveg srca ga hvališe oni koji ga opisivahu i ljepote njegovih prefinjenih detalja kušaše posebni stručnjaci, a učenjaci ga vrlo brzo prihvatiše i marljivo prionuše njegovome iščitavanju i podučavanju drugih.' Mustafa ibn Abdillah, autor čuvenoga djela 'Kešfuz-zunun', o Bejdavijinom tefsiru, između ostalog, kaže: 'Njegov tefsir je izuzetno vrijedno djelo, tako da to nema potrebe posebno objašnjavati. On je u njega iz Keššafa, u skraćenoj formi, uvrstio ono što je vezano za arapski jezik, iz Razijevog tefsira ono što je u vezi sa filozofijom i ilmul-kelamom a iz Ragibovog tefsira ono što se odnosi na izvlačenje pouka, dubljih smislova i izvanrednih aluzija. (...) Allah je odredio da to djelo bude vanredno lijepo prihvaćeno od strane većine istaknutih i značajnih učenjaka, pa su posvetili posebnu pažnju njegovome izučavanju i pisanju komentara na njega. Neki su tako pisali komentar na njegovo tumačenje samo jedne sure, neki na tumačenje određenih dijelova, a neki su opet pisali kompletan komentar njegovoga tefsira.' Zatim on navodi da je broj takvih komentara prešao cifru od četrdeset i onda ih pojedinačno nabraja. Najpoznatija su tri komentara: Kadi Zade, Šihaba el-Hafadžija i El-Kunevija. I na kraju, vrijedi navesti mišljenje dr. Zehebija, kojim on dovršava prikaz Bejdavijinog tefsira: 'Ukratko, ovo djelo spada u temeljna tefsirska djela i ono je nezaobilazno za svakoga onoga ko hoće da razumije riječi Uzvišenoga Allaha i da dokuči tajne koje one kriju i značenje koje nose.'


MUHAMMED REŠID RIDA

Bio je jedan od najistaknutijih islamskih učenjaka u prvoj polovini XX stoljeća. Jedno vrijeme bio je pod utjecajem tesavvufa, da bi zatim, susrećući se sa idejama Afganija i Abduhua, postao jedan od nosilaca reformizma u islamskome svijetu i Abduhuov nasljednik u savremenoj racionalističkoj školi tefsira. Dugo godina bio je Abduhuov prvi saradnik, te pokretač i urednik časopisa El-Menar, koji je imao jakoga odjeka širom islamskoga svijeta. Nakon Abduhuove smrti, po njegovome metodu, nastavio je s tumačenjem Kur'ana, tako da se smatra koautorom toga tefsira, koji se ubraja među značajnije racionalne komentare Kur'ana.Njegovo puno ime je: Muhammed Rešid ibn Ali Rida ibn Muhammed Šemsuddin ibn Muhammed Behauddin ibn Munla Ali Halifa el-Bagdadi. Rođen je u srijedu, 27. džumadel-ula 1282. hidžretske godine/18.10.1865. godine, u selu Kalemun, koje se nalazi južno od Tripolija u Libanu, na obali Sredozemnoga mora. On sam isticao je da po duploj liniji vodi porijeklo od Alije r.a., jer mu očeva loza seže do Alije preko Husejna, a majčina preko Hasana. Porijeklom je iz Bagdada a prve godine života proveo je u rodnome mjestu Kalemunu. Od najranije mladosti zainteresovao se za nauku a uz upornost vremenom je izrastao u jednoga od najistaknutijih islamskih učenjaka u svoje vrijeme. Pored Libana (koji je tada bio dio Šama, u sastavu Osmanskoga hilafeta), jedno vrijeme živio je u Siriji, putovao je u Hidžaz, Indiju i Evropu, a najveći dio života proveo je u Egiptu. Bio je pod utjecajem Afganija i Abduhua – čiji je bio najistaknutiji učenik, tako da se njih trojica smatraju temeljem i glavnim nosiocima savremene racionalističke škole u tefsiru. Umro je učeći Kur'an u autu, vraćajući se iz Sueca u Kairo, u četvrtak, 23. džumadel-ula 1354. h. g./22.08.1935. godine, a ukopan je u Kairu, pored svoga šejha i učitelja Muhammeda Abduhua.

Odrastanje i obrazovanje

Početna znanja Rešid Rida stekao je u osnovnoj školi - mektebu u rodnome selu Kalemunu a onda u nekoliko medresa - vjerskih škola u Tripoliju, u kojima je naučio i dva strana jezika: turski i francuski. U tom periodu učio je pred više učenjaka a najviše je bio vezan za svoga učitelja i profesora Husejna el-Džisra, koji mu je na završetku školovanja u Tripoliju dodijelio diplomu i idžazetnamu da može i sam predavati. On ga je, vidjevši u njemu talenat naučnika i pisca, poticao na pisanje članaka za novine i časopise, što je Rešid i prihvatio. Na život Rešida Ridaa posebno su utjecali dva čovjeka, jedno djelo i jedan časopis. Dva čovjeka su: Husejn el-Džisr i Muhammed Abduhu, djelo je: IHJA'U ULUMID-DIN a časopis je: El-Urvetul-vusqa. Kada se susreo sa Gazalijinim IHJAOM, to je djelo na Ridaa ostavilo jak dojam, tako da ga je iščitavao više puta a jedno vrijeme svu svoju aktivnost usklađivao je s tim djelom. Rezultat toga bila je njegova ljubav prema tesavvufu, zbog čega se u jednome periodu u priličnoj mjeri bio izolovao od svijeta i osamljivao radi ibadeta. Zatim se počeo više uključivati u život običnih muslimana, upućujući ih i savjetujući kako da se ponašaju. Uvidjevši nizak nivo svijesti kod prosječnih vjernika, zalazio je u kafane i savjetovao ljude koje bi tamo zaticao. Posebno je organizovao predavanja za žene na selima. Isto tako, odvraćao je ljude od negativnih postupaka koji su se tada bili raširili među običnim vjernicima, kao što je traženje pomoći od 'dobrih' prilikom posjete njihovih turbeta i kaburova.


Afganijev i Abduhuov utjecaj

Takav način života bio je rezultat utjecaja Gazalijina IHJA'A na njega, što je bila samo faza u njegovu životu, do susreta sa Afganijevim i Abduhuovim idejama. Naime, jednom prilikom do njega su došla dva broja časopisa El-Urvetul-vusqa, kojeg su Afgani i Abduhu izdavali u Parizu. čitajući ta dva broja na njega su ideje te dvojice učenjaka ostavile toliko jak dojam da su napravile preokret u njegovu životu. Tako je on ušao u novu fazu života. O tome sam kaže: 'Prije toga moje interesovanje bilo je usmjereno samo na ispravljanje vjerovanja kod muslimana, odvraćanje od zabranjenih stvari, poticanje na ibadet i pozivanje ka asketizmu u odnosu na dunjaluk. Međutim, nakon toga, moja duša je čvrsto prigrlila obaveznost usmjeravanja svih muslimana civilizaciji i unapređenju onoga što posjeduju, te takmičenju sa naprednim narodima u raznim znanostima, vještinama i zanimanjima, kao i u svemu onome što doprinosi boljem životu.' Rešid Rida je nakon toga počeo propagirati Afganijeve i Abduhuove ideje, živo se zalažući za njih. Pokušao je doći u kontakt sa njima ali mu to u slučaju Afganija nije pošlo za rukom. On je Afganiju poslao pismo u vrijeme kada je Afgani boravio u Istanbulu. U tom pismu on izražava divljenje prema Afganijevim idejama i želju da se susretne s njim, ali do toga nije došlo zbog Afganijeve smrti. Sa Abduhuom je bio drugačiji slučaj. Prvi kontakti s njim desili su se u vrijeme Abduhuova prognanstva iz Egipta, kada je imao priliku dva puta sresti se sa njim u Tripoliju. Iako se radilo o kratkim susretima, Rešid Rida je nakon toga bio još više zadivljen Abduhuom i njegovim idejama. Nakon Afganijeve smrti (1314. h.god.), Rešid Rida odlučuje da bolje upozna nasljednika svojih ideja, tj. Abduhua. S tom namjerom odlazi u Kairo, gdje stiže 23. redžeba 1315/19.12.1897. godine. Prilikom prvog susreta, Rešid Rida predložio je Abduhuu da počne pisati komentar Kur'ana, u duhu članaka koje je objavljivao u časopisu El-Urvetul-vusqa. Abduhu nije smatrao potrebnim opterećivati ogromnu biblioteku tefsira još jednim komentarom Kur'ana, ali je, nakon upornog nagovaranja Ridaovog, ipak pristao da na Azharu počne seriju predavanja na kojima bi tumačio kur'anske ajete od početka Kur'ana. Abduhu je to radio zadnjih šest godina svog života (1899-1905.) a Rešid Rida je, kao njegov najistaknutiji učenik, ta njegova predavanja objavljivao u časopisu El-Menar.

Menar i reformatorske aktivnosti

Rešid Rida imao je jaku želju da osnuje časopis koji bi bio sličan već spomenutom El-Urvetul-vusqa, ali to nije htio uraditi bez znanja i saglasnosti svoga šejha i profesora Muhammeda Abduhua. U tom smislu on mu je izložio svoje planove, nakon čega se Abduhu složio sa tom idejom i dao mu određene savjete, pa su zajednički odabrali ime toga časopisa: El-Menar, što znači: svjetionik ili putokaz, a što aludira na ulogu koju je časopis trebao da ima. Prvi broj toga časopisa pojavio se već 22. ševvala 1315./17.03.1898. godine i u njemu su navedeni slijedeći razlozi za njegovo pokretanja:1. Širenje reformatorskih ideja u domenu društvenoga života, vjere i ekonomije.2. Donošenje dokaza da je islam, kao vjerski svjetonazor, kompatibilan i primjenjiv i u savremenim životnim prilikama.3. Nastavak rada po principu časopisa El-Urvetul-vusqa. Rešid Rida vodio je i uređivao časopis El-Menar, objavljujući u njemu članke svoga šejha Abduhua, zatim svoje članke, kao i pisanu riječ velikoga broja učenih ljudi koje


je uspio okupiti oko toga časopisa. O tome koliko je Rešid Rida radio na širenju ideja svoga šejha govore riječi samoga Abduhua, koje je više puta izgovorio: 'Vlasnik Menara je tumač mojih ideja.' Menar je cijelo vrijeme izlaženja bio centar propagande reformističko-racionalističkih ideja savremene racionalističke škole u tefsiru. Taj je časopis naišao na izuzetno interesovanje mnogih, tako da ga je čitao 'skoro sav islamski svijet i u najzabitijim islamskih krajevima.' Ridaovo je ime na taj način postalo poznato u cijelom islamskom svijetu, pa i u Evropi, a pisali su mu mnogi obrazovani ljudi, među kojima i neki orijentalisti. Nažalost, nakon Ridaa niko se nije zauzeo da taj časopis i dalje izlazi, tako da se njegov zadnji broj pojavio 29. rebi'ul-ahira 1354/31.07.1935. godine. Kroz El-Menar, kao i kroz sve ostale aktivnosti, Rešid Rida se pokazao reformatorom vjerske misli i prakse muslimana, kritikujući i upozoravajući na sve novotarije i zablude koje su se bile ukorijenile među muslimanima. Ukazivao je na to da islamski obrazovani ljudi snose najveću odgovornost za te pojave, te da ulema i muslimanski vladari moraju najviše poraditi da bi se ti iskrivljeni oblici vjerničke prakse iskorijenili iz svakodnevnoga života muslimana, jer su ulema i vladari, u odnosu na muslimanske narode, poput razuma i duha u odnosu na ljudsko tijelo. Posebno je ukazivao na to da je ulema zadužena za 'duhovnu medicinu' ljudi, putem vazova i predavanja, ali isto tako i upozoravanjem na licu mjesta gdje se rade stvari neprimjerene islamskome učenju, podnoseći na tome putu raznorazne poteškoće, te da im je obaveza, uz sve to, da sami budu primjer lijepoga islamskoga ponašanja i ahlaka. Imajući u vidu važnost odgojno-obrazovnih institucija, Rešid Rida se putem Menara zalagao za reformu obrazovanja, kroz promjenu sistema školstva i uvođenje novih predmeta u nastavne planove i programe. Isticao je da su tadašnje državne škole imale zadatak samo da pripremaju nove službenike a ne da istinski obrazuju i odgajaju novu generaciju, shodno zahtjevima novih prilika i uslova života. Pored toga, imajući u vidu da su te škole bile pod upravom kolonizatora, te da se povećavao broj misionarskih kršćanskih škola, on se zalagao za otvaranje privatnih škola, koje bi se mogle usmjeravati na odgovarajući način i koje bi davale željene rezultate. U tome smislu, iz raznih krajeva islamskoga svijeta dolazili su mu dopisi o sve većoj prisutnosti kršćanskih misionara i o slaboj svijesti običnih muslimana, te, shodno tome, potrebi osnivanja specijalne škole i instituta za obuku daija, odnosno islamskih misionara. Rešid Rida je pisao o tome na stranicama Menara, ali je poduzeo i praktične korake, te je 1330/1912. godine osnovao takvu školu i institut, u kojima je školovanje trajalo po tri godine i koji su dali velike rezultate. Po uzoru na Abduhua i Rešid Rida zalagao se za reformu Azhara, kao vodećeg univerziteta u islamskome svijetu. Reforme inače ne prolaze lahko, pa je Rida na taj način dolazio u sukob sa zagovornicima održavanja stanja kakvo jeste, ali nije odustajao. U tom smislu napisao je i djelo sa nazivom El-Azhar vel-Menar (Azhar i Menar). Da bi olakšao i unaprijedio štampanje Menara, Rida je osnovao posebnu štampariju, te je u njoj, pored svoga časopisa, štampao i mnoga druga djela islamskoga sadržaja. Što se tiče političkih tema, Abduhu je Ridaa odgovarao od pisanja takvih tema u Menaru i uopće od bavljenja politikom, što je on uglavnom poštovao dok je Abduhu bio živ. Međutim, nakon njegove smrti, Rešid Rida često je pisao političke članke, kritikujući Osmanski hilafet zbog postupaka za koje je smatrao da su pogrešni. Još je više kritikovao i pisao protiv kolonizacije, bez obzira s koje strane dolazila, a naročito je pisao protiv britanske, francuske i talijanske okupacije. U tome kontekstu, više puta je upozoravao na opasnost od britanske okupacije, te isticao da Britanci rade protiv islamskoga hilafeta i protiv Arapa istovremeno. Smatrajući


da se mora oglasiti o svim aktuelnostima, on je pisao o svim važnijim događajima, iznoseći svoje shvatanje islamskih stavova i principa o njima. Naročito je važna njegova uloga u pisanju protiv cionističkih nastojanja ovladavanja Palestinom, te lično učešće na Sirijsko-palestinskom kongresu 1921. godine, gdje je izabran na mjesto zamjenika predsjednika Kongresa. Kada je u pitanju hilafet, Rida je ukazivao na narastajuću opasnost uništenja hilafeta, a nakon njegova pada iskazivao je žalost zbog toga, te pisao članke, kritikujući sve one koji su doprinijeli njegovu padu a Kemala Ataturka optužio je za izdaju, kao i za otpadništvo od islama. Istovremeno, zagovarao je ponovnu uspostavu hilafeta, pa je, u tome kontekstu, napisao djelo EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA, te organizovao kongres za uspostavu hilafeta, koji je održan u Egiptu, 1343/1925. godine. Iako taj kongres nije polučio očekivanim rezultatima, on ipak ukazuje na Ridaov stav o tome pitanju, te njegovo nastojanje za ponovnu uspostavu hilafeta. U toku ponovnog boravka u Siriji, za vrijeme kralja Fejsala ibnul-Husejna, izabran je za predsjednika Sirijskoga kongresa, a bio je imenovan i za člana Arapske akademije nauka sa sjedištem u Damasku.

Djela

Rešid Rida bio je izuzetno plodan pisac. Napisao je puno djela, što većih i manjih knjiga, što članaka i rasprava, ili čak i čitavih serija i studija. Samo u Menaru napisao je izuzetno veliki broj članaka, rasprava i studija, tokom cijeloga perioda izlaženja toga časopisa. Ističući brojnost i kvalitet njegovih djela, čuveni Šekib Arslan ističe da bi njegova pisana djela, kada bi se podijelila na pedeset ljudi, bila dovoljna svakome od njih da se ubroji među značajne učenjake i pisce! Iz velikog broja njegovih djela kao najznačajnije ističemo:1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM (TUMAčENJE KUR'ANA MUDROGA) – komentar Kur'ana koji je pisao sa Abduhuom, ali i nakon njegove smrti,2. TARIHUL-USTAZIL-IMAM EŠ-ŠEJH MUHAMMED ABDUHU – biografija šejha Muhammeda Abduhua, štampana u tri velika toma,3. EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA – djelo o hilafetu, 4. EL-VEHHABIJJUNE VEL-HIDŽAZ (VEHABIJE I HIDŽAZ) djelo kojim je odbranio pokret Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba od tendencioznih napada,5. MUHAVERATUL-MUSLIHI VEL-MUKALLIDI – (DIJALOG REFORMATORA I ZAGOVORNIKA TAKLIDA),6. EL-VAHJUL-MUHAMMEDI – o Objavi,7. NIDA' LIL-DŽINSIL-LATIF,8. JUSRUL-ISLAMI VE USULUT-TEŠRI'IL-AMM – o zakonodavstvu u islamu, 9. ZIKRA EL-MEVLIDIN-NEBEVI – o mevludu, odnosno obilježavanju rođendana Muhammeda s.a.v.s, 10. EL-HIKMETUŠ-ŠER'IJJE FI MUHAKEMETIL-KADIRIJJE VER-RIFA'IJJE – kritika kaderijskoga i rifaijskoga tarikata,11. EL-MENAR VEL-AZHAR (MENAR I AZHAR),12. EL-VAHDETUL-ISLAMIJJE (ISLAMSKO JEDINSTVO),13. ES-SUNNE VEŠ-ŠI'A EVIL-VEHHABIJJE VER-RAFIDA – o odnosu između sunizma i šiizma,14. ER-RIBA VEL-MU'AMELAT FIL-ISLAM – o kamati i poslovanju u islamu,15. RISALE FI EBI HAMID EL-GAZALI (POSLANICA O EBU HAMIDU EL-GAZALIJU),16. ŠUBUHATUN-NESARA VE HUDŽEDŽUL-ISLAM (NEDOUMICE KRŠĆANA I ARGUMENTI U ISLAMU),17. INDŽIL BARNABA (BARNABIN INDŽIL),


18. EL-MUSLIMUNE VEL-KUBT (MUSLIMANI I KOPTI),19. FETAVA ES-SEJJID REŠID RIDA (FETVE ŠEJHA REŠIDA RIDAA), i 20. TERDŽEMETUL-KUR'AN (PREVOĐENJE KUR'ANA). Uz to, treba napomenuti da je Rešid Rida imao bogatu prepisku s istaknutim misliocima, koja nije objavljena, kao što je npr. slučaj sa čuvenim Šekibom Arslanom. Također, treba ukazati i na biografsko djelo koje je Šekib Arslan napisao o Ridau, pod nazivom: ES-SEJJID REŠID RIDA EV IHA' ERBE'INE SENE, iz čega se vidi da su oko četrdeset godina bili saradnici i prijatelji.

Ridaov doprinos tumačenju Kur'ana

Od svih učenjaka koji pripadaju Abduhuovoj racionalističkoj školi u tefsiru, u slučaju pisanja tefsira najplodniji je bio upravo Rešid Rida. Iako nije protumačio cijeli Kur'an, on je napisao komentar nekoliko kratkih sura: El-Kevser, El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, te zajedno sa Abduhuom tumačenje prvih dvanaest džuzova (dijelova) Kur'ana. Naime, Rida je pisao bilješke za šejhom Abduhuom dok je on tumačio Kur'an na Azharu, pa ih je poslije dopunjavao i donosio Abduhuu na autorizaciju teksta, nakon čega je to objavljivao u svome časopisu El-Menar. Na taj način protumačeno je do 125. ajeta sure En-Nisa', tj. nepunih pet džuzova Kur'ana (blizu stotinu stranica). Nakon šejhove smrti, Rešid Rida nastavio je tumačiti Kur'an i to objavljivati u El-Menaru, pa je na taj način, za života, protumačio Kur'an do 53. ajeta sure Jusuf, odnosno, kompletirao tumačenje dvanaest džuzova Kur'ana (240 stranica). Pored objavljivanja toga komentara u El-Menaru, on je štampan i kao posebno djelo, pod nazivom: TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM, što znači: TUMAčENJE KUR'ANA MUDROGA. To je zvaničan naziv toga tefsira, ali ga mnogi, zbog objavljivanja u El-Menaru, nazivaju i: TEFSIRUL-MENAR (MENAROV TEFSIR). Poprilično je opširan, budući da je štampan u dvanaest velikih tomova a da njime nije protumačena ni polovica Kur'ana. Svakim tomom obuhvaćen je po jedan džuz, tj. dvadeset stranica Kur'ana a svaki svezak sadrži oko pet stotina stranica tumačenja kur'anskoga teksta. Za razliku od izdanja prethodnih tefsira, u ovom su prvi puta u Egiptu označavani brojevi sura i ajeta, u čemu su ga slijedila kasnija izdanja i ostali tefsiri. Po formi tefsira, on podsjeća na Ibn Kesirovo tumačenje Kur'ana, budući da se u njemu navodi grupa ajeta koji govore o istoj temi a onda se oni tumače na nekoliko stranica. Kada bi naišao na temu koju bi smatrao važnom i aktuelnom, Rida bi je izložio opširno, praveći na taj način digresije u uobičajenome toku tumačenja Kur'ana. Budući da Rida nije uspio protumačiti cijelu suru Jusuf, prof. Behdžet el-Bejtar je to uradio po Ridaovom metodu i štampao tumačenje sure Jusuf kao posebno djelo, navodeći da je Rida njegov autor.

Metod i način tumačenja Kur'ana

Nakon Abduhuove smrti, Rešid Rida donekle je promijenio metod tumačenja Kur'ana, o čemu i sam govori u uvodu u Tefsir. Naime, on sam ukazuje na to da je, u odnosu na Abduhuov metod, odstupio u slijedećem:1. više se služio tumačenjem ajeta drugim ajetima,2. više je navodio vjerodostojne hadise, 3. više se koristio jezičkim tumačenjem radi pojašnjenja pojedinih izraza,4. opširno je obrađivao određene teme za koje je smatrao da postoji velika potreba za njihovom valorizacijom. I pored toga, njegovo tumačenje Kur'ana je vrlo blisko Abduhuovom, tako da se s


pravom ubrajaju u istu školu tumačenja Kur'ana. Kao i Abduhu, i Rešid Rida nije volio tumačiti Kur'an pod pritiskom naslijeđa prethodnih mufessira. Neki njegovi učenici ističu da je on određeni ajet prvo tumačio na osnovu vlastitoga znanja – ne želeći se povoditi za prethodnim mufessirima, a tek onda je obraćao pažnju na prethodne tefsire i nešto od toga, eventualno, uvrštavao u svoj tefsir. Bio bi veoma zadovoljan kada bi na taj način otkrio nešto novo u određenome ajetu, što prethodni mufessiri nisu dokučili. Uz to, glavne odlike njegova metoda u tumačenju Kur'ana su, poput Abduhuovih, slijedeće: izbjegavao je israilijjate, nije navodio patvorene hadise, nije navodio detalje koji ni u Kur'anu nisu navedeni, u tefsir nije uvlačio znanosti koje nisu imale veze sa značenjem ajeta. 'Naprotiv, ajete je tumačio na vanredno lijep način, značenje kur'anskih riječi iznosio je na jednostavan i prihvatljiv način, pojašnjavao je teže razumljive kur'anske izraze, odgovarao je na dileme koje su se pojavljivale u vezi s Kur'anom, ukazivao je na to da je Kur'an objavljen kao uputa, te na vrijednost te upute, objašnjavao je mudrost propisivanja kur'anskih odredbi, isticao je da Kur'an uspješno liječi bolesti u društvu i pojašnjava Allahove zakonitosti u odnosu na Njegova stvorenja.' S obzirom na to da je Rešid Rida donekle odstupio od metoda svoga šejha, te da je osuđivao novotarije i iskrivljene oblike određenih islamskih propisa, može se reći da je on donekle odstupio od savremene racionalističke škole u tefsiru, te da je prihvatio neke stavove selefijskoga pravca. Što se tiče izvora kojima se Rida koristio pri tumačenju Kur'ana, oni bi se mogli svesti na slijedeće:1. Pojedine ajete tumačio je drugim ajetima, naročito ako bi o istoj temi bilo govora u više ajeta.2. Koristio se i hadisima, ali je pazio na to da navodi samo provjerene hadise.3. Navodio je stavove istaknutih ashaba i tabiina.4. Radi pojašnjenja određenih izraza donekle se koristio i disciplinama arapskoga jezika.5. Mnoge ajete tumačio je na osnovu vlastitoga shvatanja, jer je izbjegavao naslijeđe prethodnih mufessira – osim kada bi to bilo u skladu s njegovim stavovima.6. Izuzetak od toga jesu stavovi njegova učitelja Abduhua, jer je njega slijedio u značajnoj mjeri, tumačeći mnoge ajete. Interesantno je da je Rešid Rida bio protivnik prevođenja Kur'ana na strane jezike, o čemu on piše i u svome tefsiru. Naime, u vezi s pitanjem prevođenja Kur'ana islamski učenjaci zauzimali su različite stavove unazad više stoljeća, s tim što je Rešid Rida u prvoj polovici XX stojeća bio najistaknutiji zagovarač stava da to nije dozvoljeno činiti. On je svoj stav opravdavao s više razloga, među kojima su: uvjerenje da je Kur'an nemoguće doslovno prevesti a da je prevođenje njegova značenja u stvari prevođenje onoga što je shvatio neki čovjek; gubljenje kur'anske nadnaravnosti (i'džaz) koja je prisutna samo u originalu, na arapskome jeziku; primjeri pogrešnih prijevoda Kur'ana do tada objavljenih, itd. Međutim, treba istaći da su zastupnici takvoga stava u manjini, te da većina islamskih učenjaka smatra da se može, odnosno da je čak obavezan prevoditi Kur'an na strane jezike radi upoznavanja svih naroda sa Allahovom objavom.

Prigovori njegovu tefsiru

Kao i ostali pripadnici Abduhuove škole u tefsiru, tako je i Rešid Rida davao preveliki značaj razumu i preveliku slobodu u tumačenju određenih ajeta, zbog čega je preuzeo neke sporne komentare od Abduhua a neke je sam iznio. Tako npr. pri


tumačenju 275. ajeta sure El-Bekare Rida potpada pod Abduhuov utjecaj i tumači taj ajet u smislu da će počinioci velikih grijeha ostati vječno u Džehennemu, te da nikada neće izaći iz njega i ući u Džennet. To je poznato mu'tezilijsko mišljenje, a stav ehlussunnetskih islamskih učenjaka jeste da su oni u Allahovoj volji i da će im Allah, nakon određenoga vremena, oprostiti, te da će nekada ipak ući u Džennet. Takav stav može se pronaći i u tumačenju 92. ajeta sure En-Nisa'. Slijedeće što stručnjaci tefsira prigovaraju Rešidu Ridau jeste tumačenje određenih ajeta metaforom i prenesenim značenjem, iako oni imaju jasno doslovno značenje. Takav postupak jeste naslijeđe šejha Abduhua, koje je on opet preuzeo od mu'tezilija. Primjer takvoga tumačenja imamo u slučaju 47. ajeta sure En-Nisa', gdje Rida prijetnju Uzvišenog upućenu ehli-kitabijama o iskrivljavanju crta njihovih lica ako se ne okrenu pravome putu pokušava protumačiti metaforično, u drugom značenju. Zatim, Rida donekle odstupa od ehli-sunnetskih stavova o pitanju vjerovanja u džine, šejtane i sihr. U vezi s džinnima on iznosi ubjeđenje da ih ljudi ni u kojem slučaju ne mogu vidjeti, iako postoje vjerodostojni hadisi o mogućnosti njihova viđenja u određenim situacijama. Slično tome, Rida, govoreći o utjecaju šejtana, tvrdi da je taj utjecaj ograničen samo na zavođenje i nagovaranje, te da oni ni u kom slučaju ne mogu ovladati čovjekom, što je općeprihvaćeno mišljenje ehlisunnija. U vezi s time, donekle je i njegov stav da sihr u stvarnosti ne postoji, nego da je sihr samo ombana i varka, što je, također, stav Abduhua i mu'tezilija, koji je suprotan stavu ehlussunnetskih učenjaka. Ono što se vrlo često prigovara Rešidu Ridau jeste njegov stav o pitanju mu'džiza Muhammeda, s.a.v.s. Naime, i u Kur'anu i u vjerodostojnim hadisima govori se o više mu'džiza, kojima je Allah, dž.š, potvrdio i ojačao Poslanikov poziv u islam i to je općeprihvaćeni stav ehlussunnetskih učenjaka. Međutim, Rida smatra da je samo Kur'an mu'džiza data Muhammedu, s.a.v.s, a za ostale mu'džize tvrdi ili da nisu zabilježene u vjerodostojnim hadisima, ili da se ne radi o mu'džizama, nego samo o iskazivanju počasti Poslaniku od Allaha, dž.š. U slučaju pitanja izvođenja šerijatskih propisa iz kur'anskih ajeta (istinbat), Rešid Rida, također, previše slobodno nastupa, te dolazi do zaključaka kojima u nekim slučajevima kontrira stavovima sva četiri poznata mezheba. Takav je npr. slučaj sa tumačenjem 43. ajeta sure En-Nisa', gdje on, za razliku od svih ostalih mufessira i stručnjaka fikha, zaključuje da musafir ima pravo uzeti tejemmum umjesto abdesta, pa makar imao vodu pri ruci. Uz sve to, kritičari mu prigovaraju da u tefsiru navodi određene citate iz Biblije, iako je u načelu bio protiv upotrebe israilijjata prilikom tumačenja Kur'ana.

Zaključak o njegovu tefsiru

Imajući u vidu navedeno, može se reći da je Ridaov tefsir, ipak, izuzetno vrijedan, te da je naročito veliku ulogu odigrao u prvoj polovici XX stoljeća, kada su muslimani bili u stanju dekadence i pod stranom okupacijom. Tim tefsirom Rida je u mnogome doprinio odbrani islama od raznih nasrtaja sa strane, te rješenju brojnih dilema u vezi sa Kur'anom i islamom, koje su tada od određenih krugova sa Zapada planski plasirane u tada poprilično zaostali islamski svijet koji je u velikoj mjeri tražio uzor u zapadnim narodima. 'Ideja koja se provlači kroz čitav taj tefsir je opravdati i dokazati da je islam jedina ispravna vjera koja je savremena u svim vremenima i na svim mjestima.' S obzirom na veličinu i značaj, njegov se tefsir može smatrati svojevrsnom enciklopedijom tumačenja Kur'ana, s tim što treba obratiti pažnju na momente u kojima je on odstupio od ehlussunnetskoga učenja. Utjecaj Rešida Ridaa bio je prisutan i na našim prostorima još za njegova života, što se vidi iz mnogih njegovih članaka iz El-Menara koji su tada prevođeni i objavljivani


u našim časopisima, te iz djela Šukrije Alagića, koji je u periodu 1926-1932. godine na bosanski jezik u skraćenome obliku preveo i objavio tri sveske Abduhuova i Ridaova tefsira, kojima su protumačene prve tri kur'anske sure: El-Fatiha, El-Bekare i Alu Imran.


MUHAMMED ABDUHU

Bio je jedan od najistaknutijih učenjaka u islamskome svijetu na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Imao je buran život, jedno vrijeme bio je protjeran iz Egipta, pa je boravio u Bejrutu i Parizu. Predavao je na Azharu, bio je urednik zapaženih časopisa, radio je kao sudija a jedno vrijeme bio je i egipatski muftija. Znatan utjecaj na njega izvršio je afganistanski učenjak i revolucionar Džemaluddin el-Afgani. Smatra se nosiocem reformizma u islamskome svijetu i glavnim stubom savremene racionalističke škole u tefsiru. Autor je brojnih djela, među kojima i tefsira određenih dijelova Kur'ana, koji je bitno utjecao na jedan broj učenjaka u generacijama nakon njega.Njegovo puno ime je: Muhammed Abduhu ibn Hasan Hajrullah. Rođen je 1266. godine po hidžri, odnosno 1849. godine u jednome selu na zapadu Egipta, a odrastao u mjestu Mehallet nasr, nedaleko od glavnoga grada pokrajine El-Buhajra. Odrastao je u porodici koja je bila zemljoradnička ali je cijenila nauku, tako da se vrlo rano i sam zainteresovao za sticanje znanja, te je već sa deset godina postao hafiz Kur'ana. Brzo je napredovao u raznim naučnim disciplinama, tako da je još za života postao poznat i van Egipta; predavao je na raznim fakultetima, pisao je za razne časopise i autor je većeg broja čuvenih djela. Zbog otpora britanskoj okupaciji jedno vrijeme bio je protjeran iz Egipta a jednu fazu svoga života proveo je radeći u sudstvu, te kao vrhovni muftija Egipta. Bio je izraziti reformator islamske misli, te borac za slobodu svoje domovine. Umro je 1323. godine po Hidžri, odnosno 1905. godine.

Obrazovanje

Abduhuov je otac živio kao zemljoradnik i bio je prisiljen da često seli iz jednoga mjesta u drugo, tako da je Abduhu u djetinjstvu osjetio teškoće zemljoradničkoga načina života u Egiptu. Vjerovatno zato što mu je bio najmlađi sin, što je bio izuzetno nadaren i što mu se materijalno stanje donekle popravilo, Abduhuov otac omogućava svome najmlađem sinu kvaliteno obrazovanje, koje nije mogao obezbijediti starijim sinovima. Angažuje mu privatnoga učitelja, koji ga vodi kroz prve razrede obrazovanja i pomaže mu da za nepune dvije godine postane hafiz, tj. da nauči cijeli Kur'an napamet. Nakon toga, šalje ga u čuvenu džamiju El-Ahmedi u Tanti, gdje se školuje izvjesno vrijeme, naročito iz oblasti tedžvida, tj. ispravnoga učenja Kur'ana. Zatim se Abduhu 1864. godine upisuje u Azharovu školu, također u Tanti, ali u njoj ne ostaje dugo. Naime, zastarjeli metodi predavanja, naročito iz pojedinih disciplina arapskoga jezika, razočarali su ga, tako da je bio izgubio volju za učenjem i pomirio se s tim da nema predispozicija za napredovanje u nauci. Vraća se u rodno mjesto, s namjerom da živi od poljoprivrede, kao i njegova starija braća. Razmišljajući o tome da više ne napušta rodno mjesto, iste godine se ženi, sa svega šestnaest godina. Međutim, njegov se otac nije htio pomiriti s tim, pa ga ubrzo ponovo šalje u Tantu, radi nastavka školovanja. Ali, Abduhu ne ide u Tantu, nego se sakrije u jednome obližnjem mjestu Kunejsetu Adrin, gdje petnaest dana boravi kod očeva dajdže, koji se zvao šejh Derviš Kadr. Taj oronuli šejh svojim metodama za samo petnaest dana uspijeva u potpunosti promijeniti Abduhuov zaključak o vlastitoj nesposobnosti za školovanje i ponovo u njemu budi želju za izučavanjem nauke. To je bila prava prekretnica u Abduhuovom životu. Naime, šejh Derviš je bio učen u vjerskim znanostima i dobro je poznavao discipline arapskoga jezika a imao je


blagu narav i lijepe metode u podučavanju, tako da je uspio Abduhuu pojednostaviti i objasniti sve ono što mu se do tada činilo komplikovanim i nesavladivim. Između ostalog, pokazao mu je kako će sa ljubavlju i interesovanjem prilaziti kur'anskome tekstu, ulazeći u njegovo značenje i smisao, a ne recitirati ga ne razmišljajući o njegovome značenju. Šejh Derviš je bio sufija šazilijskoga tarikata, pa je kod Abduhua probudio i interesovanje za tesavvuf, te kroz to i novi način poimanja svijeta i događaja oko sebe, što mu je, sveukupno, dalo dodatni poticaj za nastavkom školovanja. Sam Abduhu o tome kaže: 'Sve moje brige su nestale, osim brige za usavršavanjem u nauci i poboljšanjem vladanja; a prema tim novim ciljevima mojih želja mogao me je povesti samo šejh Derviš Kadr, koji me je oslobodio iz zatvora neznanja otvarajući mi vrata saznanja, koji je s mene pokidao sve one lance koji nas vežu dok slijepo ponavljamo sve što nam kažu i poveo me ka istinskoj vjeri. Ovaj šejh bješe za mene ključ sreće (...); on mi je otvorio oči za sve prirodne sposobnosti kojih do tada nisam bio svjestan.' Nakon tih petnaest dana provedenih kod šejha, Abduhu ponovo odlazi u Tantu (u oktobru 1865. godine), gdje provodi svega nekoliko mjeseci, da bi se početkom 1866. godine upisao na čuveni univerzitet El-Azhar u Kairu. Sa šejh Dervišem dolazio je u kontakt krajem svake školske godine, kada bi se vratio u svoje rodno mjesto. Na taj način s njim je ostao u vezi sve do šejhove smrti. Jedno vrijeme Abduhu se sve više interesovao za tesavvuf i misticizam, čak do te mjere da se uveliko bio odvojio od svijeta, povlačio se u osamu i živio asketskim životom. I od takvih ideja opet ga je odvratio šejh Derviš, kada se s njim sreo u ljeto 1871. (ili 1872.) godine. On mu je ukazao na nužnost njegova angažmana među ljudima koji su imali potrebu da se okoriste njegovim do tada stečenim znanjem. Nakon toga, Abduhu i sam počinje pisati članke i određena djela, izdajući već 1874. god. djelo Risaletu-l-waridat, koje govori o mističnim inspiracijama.

Afganijev utjecaj

Prema svjedočenjima mnogih, na Azharu u to vrijeme nastavno-naučni proces nije bio na odgovarajućem nivou, zato što se radilo u slabim materijalno-tehničkim uslovima, te zato što su se primjenjivale zastarjele metode, gdje se insistiralo samo na pukom ponavljanju naslijeđa prethodnih generacija. Vrlo malo je bio prisutan duh inovacije, osvježenja i pristup problemima na noviji način, uključujući i donošenje novih odgovora na mnogobrojna novonastala pitanja i probleme. Abduhu je bio sklon upravo tome, ali je pravoga vođu u tome pogledu našao tek u ličnosti Sejjida Džemaludina Afganija, 'filozofa Istoka', kako ga mnogi nazivaju. Džemaluddin Afgani bio je afganistanski učenjak, novinar i političar, koji je zbog političkih preokreta u Afganistanu morao napustiti svoju domovinu, nakon čega je proputovao mnoge muslimanske, te neke evropske zemlje. Vrlo dobro je poznavao islamske nauke, discipline arapskoga jezika, historiju, filozofiju, fiziku, astronomiju, retoriku, tesavvuf, itd. Sve to je iskoristio na putu reformizma u islamskome svijetu, radeći na osvješćenju novih generacija i sanjareći o skoroj revoluciji svih muslimana, koji će se otrgnuti od utjecaja Zapada i formirati jedinstvenu, savremenu državu. S takvim idejama on dolazi u Egipat 1872. godine, gdje nije mogao proći nezapažen, pa i Abduhu vrlo brzo stupa s njim u kontakt. Od prvoga susreta Afgani je izvršio snažan utjecaj na mladoga Abduhua, tumačeći mu određene kur'anske ajete na sasvim novi način i budeći u njemu želju za novim i drugačijim, te za reformama na svim poljima. I Afgani je u Abduhuu primijetio veliki talenat i snažnu


volju, zbog čega je s njim provodio dosta vremena, prenoseći na njega svoje ideje. Između ostalog, zajednički su iščitavali određena djela, prije svega iz oblasti mistike, logike, filozofije, te neka vjerska djela. Uspio ga je zainteresovati i za savremena djela pisana na zapadnim jezicima, da Abduhu odlučuje naučiti francuski jezik, što mu, u kratkom vremenskom periodu, polazi za rukom. Nakon toga to znanje koristi za čitanje određenih djela na francuskome jeziku. Vidjevši u Abduhuu izraziti talenat, Afgani ga nagovara da se počne obraćati široj čitalačkoj publici, kroz pisanje članaka, što on i prihvata, te počinje pisanje čitave serije članaka, koju je objavljivao sve do svoje smrti. Tako je od septembra 1876. godine počeo objavljivati članke u časopisu 'El-Ahram' (Piramide), koji i danas izlazi. Tokom vremena njih dvojica su postali toliko bliski, da je ocijenjeno kako je Afgani bio Abduhuov učitelj ali i najbolji prijatelj. Druženje sa Afganijem Abduhua je potpuno promijenilo, tako da je dotadašnji svijet mističnih snova zamijenio realnošću, te je od povučenog i tihog askete postao gorljivi zagovornik reformi i napretka. Glavna razlika između njih dvojice ogledala se u tome što je Afgani bio revolucionar koji se zalagao za vanjsku promjenu postojećeg stanja stvari a onda popravljanje iznutra, dok je Abduhu bio reformator, koji je vjerovao da se prvo mora podići svijest naroda, da bi kao rezultat toga moglo doći i do vanjskih promjena. Uz mnoge druge aktivnosti, Abduhu je 1877. godine položio završne ispite na El-Azharu, na kojima je pokazao izuzetno znanje i talenat, zbog čega je već naredne godine postavljen za profesora na toj čuvenoj visokoškolskoj ustanovi, te na Daru-l-ulumu i Medrestu-l-elsin. Predajući, između ostalog, historiju islama, on je posebno isticao Ibn Halduna i njegovu Mukaddimu, pokušavajući na taj način plasirati svoje reformatorske ideje u politici i društvu. Međutim, on tu ne ostaje zadugo, jer 1879. godine dolazi do smjene vlasti u Egiptu, što rezultira protjerivanjem Afganija izvan zemlje i vraćanjem Abduhua u rodno mjesto sa zabranom javnog djelovanja, uključujući predavanja i pisanje djela i članaka. Otprilike godinu dana nakon toga, politička situacija ponovo se mijenja, tako da Abduhu u septembru 1880. godine biva imenovan za urednika časopisa El-Veqa'i'ul-Misrijje, što s uspjehom radi do maja 1882. godine. U tome periodu on razrađuje svoje reformatorske ideje, stavljajući akcenat na reformu obrazovanja, te širi krug istomišljenika i saradnika navedenoga časopisa.

Progonstvo iz Egipta

Krajem 1881. i početkom 1882. godine Abduhu učestvuje u poznatoj Urabijevoj nacionalnoj revoluciji, što je britanskome okupatoru bio dovoljan razlog da ga, u okviru procesa protiv vođa te revolucije, kazni krajem 1882. godine, protjerivanjem iz Egipta na tri godine i tri mjeseca. On odlazi u Bejrut, gdje nastavlja svoju aktivnost i predavanja, tako da i tamo stiče znatan broj simpatizera i istomišljenika. Krajem 1883. godine Afgani ga poziva da mu se pridruži u Parizu, što on s radošću prihvaća i već početkom 1884. godine nastavlja se njihovo druženje i zajednički rad u Parizu. Ubrzo oni osnivaju političko udruženje koje su nazvali kur'anskim terminom 'El-Urwetul-wusqa' (Neraskidiva veza), što je aludiralo na zadatak koji su sebi postavili, tj. na rad na planu ujedinjenja muslimanskih naroda. U okviru toga udruženja njih dvojica su počeli izdavati istoimeni časopis, čiji se prvi broj pojavio 13.3.1884. godine. Iako je časopis izlazio svega osam mjeseci, uz izdatih osamnaest brojeva, odigrao je značajnu ulogu, jer je izvršio snažan utjecaj na određene krugove u islamskome svijetu. Budući da su i okupatori a i mnogi muslimanski vlastodršci uvidjeli opasnost od toga časopisa, on je zvanično zabranjen, kao i aktivnost


Afganija i Abduhua na tome planu. To biva povodom da se njih dvojica ponovo raziđu, pa Abduhu krajem te godine kratak period boravi u Tunisu, da bi se već početkom 1885. godine ponovo obreo u Bejrutu. Tu dolazi na topao prijem i ponudu da predaje vjerske predmete na tamošnjoj medresi, te on naredne tri godine provodi u Bejrutu. Za to vrijeme dodatno izučava islamske znanosti, piše i prevodi knjige, te vrši utjecaj na mnoge istaknute ljude, pisce i mislioce.

Ponovo u Egiptu

Ipak, čim mu je dozvoljeno da se vrati u Egipat, on to i čini, 1889. godine, gdje biva imenovan za sudiju, a već 1891. godine i za sudiju apelacionog suda. Za vrlo kratko vrijeme on stiče dobar uvid u stanje egipatskoga sudstva, te predlaže određene promjene, koje su rezultirale ozbiljnom reformom u sudstvu i podizanjem nivoa egipatskih sudova. Pored toga, on iskazuje stalno interesovanje za sudbinom Azhara, za koji je očekivao da će biti intelektualni centar Egipta, pa i cijeloga islamskog svijeta. Na njegovu inicijativu egipatska vlada 1894. godine osniva Administrativni odbor Azhara, koji je imao zadatak da prati provođenje dotadašnjih, te uvođenje novih reformi na tome čuvenom univerzitetu. Kao član toga odbora, on čini mnogo na unapređenju nastave na Azharu, te na poboljšanju njegova materijalnog stanja i uslova u kojima su studenti boravili i učili. Njegovom zaslugom uvode se neki novi predmeti a on lično predaje slijedeće: akaid, tefsir, retoriku i logiku, na način kojim je izazvao veliko interesovanje studenata. Najistaknutija funkcija na koju je Abduhu postavljen bila je funkcija muftije Egipta - kao najviši položaj u vjerskoj hijerarhiji - na koji je postavljen 1899. godine i na kojem je ostao do smrti. Najviše interesovanja izazvale su njegove fetve kojima je dozvolio jedenje mesa životinja koje zakolju jevreji ili kršćani, te kamatne kredite. Zbog svojih zasluga na planu političkih reformi, 1899. godine imenovan je i za člana tadašnje skuštine Egipta (Medžlisu-š-šura). Uz sve to, njegovim naporom, 1900. godine osnovano je islamsko dobrotvorno društvo 'El-Džem'ijjetul-hajrijjetu', za čijeg je predsjednika on izabran. Nekoliko mjeseci pred smrt on podnosi ostavku na to mjesto. Umire u julu 1905. god.

Abduhuova djela

Iako je imao izuzetno buran život, te i pored toga što je obnašao različite funkcije u svojoj karijeri, Abduhu je nalazio vremena i za pisanje, tako da je napisao veći broj djela, što originalnih što prevedenih, rasprava i članaka. U radovima o njegovoj biografiji navode se slijedeća djela:

1. RISALETUL-VARIDAT - njegovo prvo djelo, inspirisano tesavvufom, napisano 1874. god.2. Komentar na akaidsko djelo EL-AKAIDUL-ADUDIJJE - napisano 1876. god.3. EL-AKIDETUL-MUHAMMEDIJJE - napisano 1877. god.4. EL-URVETUL-VUSQA - zbirka članaka koje je Abduhu napisao u istoimenome časopisu; objavljena prvi put 1910. god.5. Komentar na djelo NEHDŽUL-BELAGA, koje se pripisuje Aliji ibn Ebi Talibu – prvo izdanje 1885. god.6. Prijevod Afganijeva djela ER-REDDU ALED-DEHRIJJIN (Odgovor ateistima) – I izd. 1886. god.7. ŠERHU MEKAMAT BEDI'IZ-ZEMAN EL-HEMEZANI – komentar Hemezanijevih mekama, objavljeno 1889. god.


8. RISALETUT-TEVHID – akaidsko djelo; po mnogima, Abduhuovo najznačajnije djelo; I izd. 1897. godine, a poslije izdavano mnogo puta; na našem jeziku objavljeno je u Sarajevu 1989. godine, u prijevodu Muharema Omerdića9. Komentar na EL-BESAIRUN-NUSAJRIJJE od Umera ibn Sehlan es-Savija – djelo iz oblasti logike; I izd. 1898. god.10. TAKRIR FI ISLAHIL-MEHAKIMIŠ-ŠER'IJJETI – o reformi šerijatskih sudova, 1900. god.11. EL-ISLAMU VER-REDDU ALA MUNTEKIDIH – 'Islam i odgovor njegovim kritičarima' – djelo objavljeno 1900 godine, a 1905. godine objavljeno i na francuskom jeziku12. EL-ISLAMU VEN-NASRANIJJETU ME'AL-ILMI VEL-MEDENIJJETI – o islamu, kršćanstvu, savremenoj nauci i civilizaciji – djelo od izuzetne važnosti u oblasti islamske apologetike; nastalo kao odgovor sirijskome piscu Faragu Antunu, objavljeno 1902. god.13. HADIS FELSEFIJJ ME'A HERBERT SPENSER – Filozofski dijalog sa Herbertom Spenserom o: Bogu, istini i snazi; 1903. god.14. TEFSIRU SURETIL- ASRI – 'Tumačenje sure El-Asr', 1903. god.15. TEFSIRU DŽUZ'I AMME – 'Tumačenje Amme džuza', 1904. god.16. FETAVA IDŽTIMA'IJJE – fetve o društvenim pitanjima, 1904. god.17. RESAIL SIJASIJJE ILA BLINT – 'Politička pisma Blintu', engleskome piscu i pjesniku, 1904. god.18. TEFSIRU SURETIL-FATIHA – 'Tumačenje sure El-Fatiha', 1905. god.19. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM – tumačenje Kur'ana, koje je započeo Abduhu a nastavio njegov najistaknutiji učenik, Muhammed Rešid Rida.20. FIL-MANTIKI LIŠ-ŠEJH – zbirka Abduhuovih predavanja iz logike, koja su, ustvari, komentar Taftazanijeva djela iz logike: 'Tehzibul-mantik'.Pored tih djela, Abduhuovi biografi navode i njegova djela koja su ostala u rukopisu (RISALE FI ILMIL-VAD'I; DURUS FIL-IFTA', itd), te djela koja su djelimično ili u cijelosti zagubljena (RISALE FI VAHDETIL-VUDŽUD; TARIHU ISMAIL-BAŠA – 'Biografija Ismail-paše'; NIZAMUT-TERBIJJETIL-MISRIJJE – o odgojno-obrazovnom sistemu Egipta; TARIHU ESBABIS-SEVRETIL-URABIJJE – o historijatu Urabijeve revolucije; itd.) O životu i djelu Muhammeda Abduhua na arapskom jeziku postoji više djela, različitih autora, kao što su: Osman Emin, Mustafa Abdurazik, Abbas Mahmud el-Akkad. Ipak, najpoznatije djelo na tu temu jeste TARIHUL-USTAZIL-IMAM – BIOGRAFIJA PROFESORA I IMAMA (Muhammeda Abduhua), djelo njegovog najpoznatijeg učenika Muhammeda Rešida Ridaa, štampano u tri velika toma...


NEJSABURI

El-Hasan ibn Muhammed en-Nejsaburi cijeloga života bavio se izučavanjem nauke i podučavanjem drugih. Još kao dječak Kur'an je naučio napamet a vrlo brzo upoznao se i sa islamskim i sa prirodnim i racionalnim znanostima. Zamoljen od najboljih prijatelja, napisao je tefsir srednje veličine, koji se ubraja u izuzetno značajna djela iz oblasti racionalnoga tefsira. Prilikom pisanja tog djela najviše se služio Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom. Napisao je i brojna djela iz raznih naučnih disciplina.

Puno ime mu je: El-Hasan ibn Muhammed ibnul-Husejn el-Kummi en-Nejsaburi, Nizamuddin el-A'redž. U biografskim djelima o islamskim učenjacima najčešće se njegovo ime navodi u tome obliku, iako se ponegdje navodi da mu je početak imena: Nizamuddin ibnul-Hasan ibn Muhammed... Međutim, stvar je u tome što je njegovo pravo ime El-Hasan a neki su, greškom, njegov nadimak Nizamuddin uzeli kao njegovo ime. Nije poznato koje godine je rođen. Njegovi roditelji su iz grada Koma (južno od Teherana) a on je odrastao i najveći dio života proveo u Nisapuru, odnosno Nejsaburu (sjeveroistok Irana). Bio je uzor u pobožnosti, skromnosti i asketizmu a cijeloga svoga života bavio se izučavanjem nauke i podučavanjem drugih. Ni godina njegove smrti nije utvrđena, tako da je mnogi biografi uopće ne navode. Kod onih koji je spominju primijetna je poprilična razlika u godinama, od 728. (1328.) pa sve do 850. hidžretke godine (1446. god.), pa i nekoliko godina nakon toga. To se temelji na riječima na kraju nekih njegovih djela. Naime, u jednome njegovom djelu stoji da je dovršeno 850. hidžretske godine, dok u druga dva stoji da su dovršena 711., odnosno 730. hidžretske godine. Ni Zehebi ni Zirikli ne opredjeljuju se ni za jednu od tih godina, nego ukazuju na obadvije mogućnosti.

Učenost i djela

Od djetinjstva je Nejsaburi pokazivao veliku želju za izučavanjem islamskih znanosti, tako da je vrlo rano naučio Kur'an napamet i izučio značenje kur'anskih ajeta. Bio je istaknuti islamski učenjak koji se dokazao u više različitih znanosti. Pored tefsira i kur'anskih znanosti, gdje je dao najveći doprinos, istakao se i u disciplinama arapskoga jezika, te prirodnim i racionalnim znanostima. Zbog zasluga na planu kiraeta, islamski učenjaci ga ubrajaju među posebno istaknute stručnjake na tome polju. Bio je izuzetno poštovan i cijenjen, kako zbog učenosti, tako i zbog izuzetne pobožnosti, aketizma i skromnosti. Nama dostupni biografi ne navode učenjake pred kojima je sticao znanje, ali, sudeći po ugledu koji je još za života uživao i djelima koja su i danas izuzetno cijenjena, sigurno je da se obrazovao pred istaknutim islamskim učenjacima tadašnjega vremena.Napisao je brojna djela, koja su ocijenjena kao izuzetno korisna, od kojih izdvajamo:· GARAIBUL-KUR'AN VE REGAIBUL-FURKAN – njegov dobro poznati tefsir,· EVKAFUL-KUR'AN – po uzoru na djelo čuvenoga Sedžavendija,· LUBBUT-TE'VIL po uzoru na djelo čuvenoga Abdurrezzaka el-Kašanija,· ŠERHUŠ-ŠAFIJE (poznato i kao: ŠERHUN-NIZAM) – komentar Ibn Hadžibovoga djela iz oblasti morfologije,· TA'BIRUT-TAHRIR – komentar djela Nesiruddina et-Tusija,· TEVDIHUT-TEZKERETIN-NESIRIJJE - također komentar Tusijevoga djela, · RESAIL FI 'ILMIL-HISAB.


Tefsir

Nejsaburijev tefsir GARAIBUL-KUR'AN VE REGAIBUL-FURKAN spada u red istaknutih djela na području tumačenja Kur'ana. Najčešće se ubraja u racionalone tefsire. Budući da je štampan u tri toma, srednje je veličine. Kao što su činili brojni drugi mufessiri, i Nejsaburi se pri pisanju svoga tefsira služio komentarima prethodnih učenjaka. Može se reći da se najviše koristio Razijevim i Zamahšerijevim komentarima Kur'ana, ali je navodio i mišljenja ostalih komentatora Kur'ana i stavove istaknutih ashaba i tabiina, te, nerijetko, iznosio i vlastita mišljenja, dajući i svoj originalni doprinos tome djelu. Prilikom navođenja riječi nekog od prethodnih učenjaka on se nije zadovoljavao samo sa pukim citiranjem, nego je, kada god je osjećao potrebu za tim, komentarisao te riječi, dodavao svoje stavove i ispravljao ono što bi smatrao da nije u redu. često se pozivao na Zamahšerija, riječima: 'Autor Keššafa kaže...', ili: 'Džarullah kaže...' a nekada je znao navoditi i oprečne stavove Zamahšerija i Razija, pa bi se onda stavljao u ulogu sudije i ocjenjivao bi čije riječi su ispravnije. Tako npr. pri tumačenju riječi Uzvišenog: '... a na Danu sudnjem Zemlja sva u šaci Njegovoj je, a nebesa smotana ispod Njegove desnice!,' on navodi Zamahšerijeve riječi, prema kojima ne treba shvatiti da se tu doslovno misli na Allahovu ruku ili desnicu, nego je cilj da se ukaže na Allahovu dž.š, veličinu i moć, a zatim navodi i Razijeve riječi, koji polazi sa drugačijeg stanovišta, ali dolazi do istoga rezultata. Nakon toga on iznosi svoje riječi, kojima ukazuje na to da se kod njih dvojice radi samo o razlici u metodi i da je to prividno razilaženje, uz napomenu da je dobro poznat stav prethodnih islamskih učenjaka o tom i sličnim pitanjima. Naime, radi se o stavu tradicionalnih islamskih učenjaka da stvari koje su teško spoznatljive, kao što je npr. spominjanje Njegovoga lica, ruke i slično, treba vjerovati, bez ulaženja u detalje i bez pokušaja njihove potpune spoznaje.Što se tiče metodologije izlaganja u Tefsiru, može se reći da je Nejsaburi koristio originalan, pa možda čak i jedinstven metod prilikom tumačenja kur'anskih ajeta. Naime, nakon citiranja određenoga ajeta on najprije navodi varijante različitoga učenja pojedinih riječi u tome ajetu (kiraeti), navodeći pri tome samo deset priznatih (mutevatir) kiraeta i precizirajući kojem kiraetu pripada određeni način čitanja pojedine kur'anske riječi. Tome poslu prilazio je temeljito i ozbiljno, što se može vidjeti npr. iz obimnoga navođenja kiraeta na samome početku tumačenja sure El-Fatiha. Zatim ukazuje na mjesta na kojima se treba ili mora stati u toku učenja toga ajeta, pojašnjavajući, za svaki slučaj pojedinačno, zašto je tako. Nakon toga on počinje sa tumačenjem samoga ajeta, navodeći prvo vezu između tog i ajeta koji mu prethodi (munasebe), ili vezu između nekoliko ajeta, ili vezu između dvije susjedne sure. Pri tome se dosta koristi Razijevim tefsirom, jer je poznato da Razi posvećuje dosta pažnje toj tematici. Lijepim i tečnim stilom pojašnjava značenje ajeta koje tumači, otkrivajući pri tome skrivena značenja, tumačeći manje jasne dijelove, otkrivajući značenje alegorije, ako je ima, te pojašnjava metaforu i preneseno značenje, ako ih ima. Nakon toga, poprilično opširno izlaže zaključke koje pojedini mezhebi izvlače iz datih ajeta, uz navođenje i ostalih dokaza mezhebskih učenjaka za stavove koje nude, te uz davanje prednosti onima čiji stavovi izgledaju najutemeljeniji. Pored toga, on ulazi i u rasprave na području ilmul-kelama, navodeći stavove i dokaze učenjaka ehli-sunneta i drugih učenjaka o određenom pitanju a onda, dokazuje ispravnost stavova ehli-sunnetskoga pravca i pobija stavove drugih pravaca. Tako npr. tumačeći riječi Uzvišenog: 'Ima onih koji dolaze da te slušaju, ali


Mi smo na srca njihova zastore stavili, da Kur'an ne bi razumjeli, i gluhim ih učinili, pa i ako bi sve dokaze vidjeli, opet u njih ne bi povjerovali...' on ističe da je taj ajet dokaz da Allah upravlja ljudskim srcima i da On daje da ljudi vjeruju ili ne vjeruju, te da mu'tezilije smatraju kako se ovaj ajet ne smije doslovno shvatiti, jer bi to onda bilo opravdanje za one koji ne vjeruju. Zatim navodi pet dokaza koje oni koriste za opravdanje vlastitoga stanovišta a onda ih sve pobija, dokazujući ispravnost ehlisunnetskoga pravca. Ajete koji govore o kosmosu i prirodnim pojavama Nejsaburi redovno tumači, iznoseći tajne kosmosa i riječi stručnjaka u prirodnim znanostima i filozofiji. Tako npr. tumačeći riječi Uzvišenog: 'Pitaju te o mlađacima...' on prvo navodi povod objave ajeta, zatim pokušava otkriti kakva se mudrost krije u Allahovom odgovoru na to pitanje, a onda detaljno obrazlaže zašto se Mjesec najprije vidi samo djelimično – poput tankoga srpa, zašto se poslije povećava sve dok ne postane pun i zašto se potom smanjuje dok ga potpuno ne nestane, pa se ponovo pojavi. Sigurno je da je Razi utjecao na Nejsaburija u slučaju navođenja pojašnjenja kosmičkih fenomena i filozofskih rasprava, ali je činjenica da on često ne slijedi Razijeve stavove u vezi s tim pitanjem, nego iznosi vlastite dokaze i stavove. To je sasvim jasno u slučaju tumačenja prvoga i drugoga ajeta sure El-Infitar, gdje on ne samo da ima svoj stav, nego i pobija Razijev dokaz o nemogućnosti raspadanja nebeseskih tijela u višim sferama, što on navodi u svome tefsiru. Slijedeća karakteristika njegovoga tefsira jeste očit utjecaj sufijskih tumačenja, jer je i sam Nejsaburi bio jedan od istaknutih sufija. Naime, nakon što o ajetima koje tumači iznese ono što se u klasičnim tefsirima navodi, on prelazi na aluzivno tumačenje ajeta, pri čemu navodi otkrovenja koja su data pojedinim sufijskim velikanima, te razne pobožne savjete, poučne događaje i mudre izreke. Sve to navodi s ciljem da čitaoca potakne na pobožnost, skromnost i ustrajnost u vršenju ibadeta, tako da neki učenjaci ističu kako ti pojedini savjeti znaju dirnuti čitaoca do te mjere da i zaplače. Neki su pokušali protumačiti pojedine Nejsaburijeve iskaze kao dokaz da je pripadao šiizmu. Međutim, ako se bolje promotre njegovi iskazi, može se zaključiti da nije tako, iako je na nekim mjestima posebno isticao Aliju, r.a. Međutim, činjenica je da se u njegovom tefsiru ne mogu naći pogrdne riječi za prvu trojicu halifa – što je jedna od bitnih odlika šiija – nego ih on, naprotiv, spominje s dužnim poštovanjem. Na kraju Tefsira izričito izjavljuje da je slijedio samo ehlisunnetski pravac, bez priklanjanja nekom drugom pravcu. Uz sve to, on sasvim otvoreno, tumačeći 55. i 56. ajet sure El-Maide, ističe da šiije ta dva ajeta uzimaju za dokaz da je Alija, r.a, trebalo da bude halifa odmah nakon Poslanika s.a.v.s, te pobija njihov stav i ukazuje na njegovu neispravnost i neosnovanost. Sve to ukazuje na činjenicu da nema osnova tvrdnji da je pripadao šiitskome pravcu, nego je bio pobornik ehlisunnetskih stavova, koje je otvoreno branio, a opovrgavao je stavove ostalih pravaca.

Uvod u Tefsir

U uvodu u Tefsir Nejsaburi zahvaljuje Uzvišenome Allahu koji mu je podario znanje, kako u tradicionalnim tako i u racionalnim znanostima. Zatim ističe da je tefsir najvrednija od svih znanosti, jer 'on je za ostale znanosti što i oči za ljudsko tijelo', te da su ga najbolji prijatelji molili i tražili od njega '... da napišem jedno tefsirsko djelo, koje će sadržavati ono što je najvažnije u toj znanosti, u kojem ću navesti znanje preneseno od vjerodostojnih autoriteta: ashaba, tabiina i ostalih istaknutih i dokazanih islamskih učenjaka iz prvih a i kasnijih generacija – neka ih Uzvišeni Allah


obilno nagradi za njihova djela! Nakon toga zatražio sam pomoć od Uzvišenog i počeo sa pisanjem toga djela, priznajući svoje manjkavosti i nedostatke, kako u toj, tako i u ostalim znanostima, ne dozvoljavajući, poput nekih, da se zanesem vlastitim djelom, jer je Uzvišeni već rekao: '... a vama je dato samo malo znanja.' ' I iz toga se vidi njegova skromnost i pobožnost, na što smo ranije ukazali.Zatim on nabraja djela kojima se koristio prilikom pisanja svoga tefsira, na prvom mjestu spominjući Fahruddina er-Razija uz čije ime koristi najljepše izraze poštovanja i epitete, nazivajući ga, između ostalog, 'najvrednijim imamom' i 'najistaknutijim islamskim učenjakom kasnijih generacija'. Za njegov tefsir kaže da sadrži toliko tema, fetvi i korisnih naputaka da se ne mogu ni izbrojati, ali da je on ipak potežak za one koji hoće da se njime služe, pa je zato skratio Razijev tefsir, iznoseći zaključke i rezultate do kojih je došao, ne ispuštajući pri tome nijednu korisnu i interesantnu stvar iz njegovoga djela. Zatim ističe da je u svoje djelo uvrstio i ostale interesantne detalje koje je pronašao kod Zamahšerija ili drugih priznatih mufessira, te da je iznosio i vlastita saznanja, kojima ga je Allah obdario. Nakon toga on kaže da je 'navodio vjerodostojne kiraete, mjesta za stajanje u toku učenja Kur'ana – sa obrazloženjima, te tumačenje kur'anskih termina i značenje kur'anskih riječi, ispravljajući i dopunjujući pitanja koja su navedena u ET-TEFSIRUL-KEBIRU i EL-KEŠŠAFU...' Potom on kritikuje one koji Kur'an tumače samo sa formalne strane - obraćajući pažnju na vanjsku formu i zvučnost izraza, te ističe da je Kur'an tumačio i na drugačiji način, pokušavajući otkriti dublji smisao kur'anskih riječi i navodeći korisne savjete i hikaje koje potiču čovjeka na izvršavanje Allahovih obaveza i klonjenje od Njegovih zabrana. Nakon toga on dodatno pojašnjava kako se trudio da približi značenje kur'anskih riječi, tako što je otkrivao skrivena značenja, objašnjavao manje jasne ajete, osvjetljavao i razotkrivao značenje kur'anskih alegorija, metafora i izraza sa prenesenim značenjem. On kaže da je to bio težak zadatak i da su rijetki stručnjaci koji ga mogu na odgovarajući način izvršiti. Zatim, kaže da se maksimalno trudio da bi upotpunio to djelo, kako bi bilo izvanredno poput 'Sunca i punog Mjeseca', da bi se njime mogli koristiti i stručnjaci a i običan svijet. Pri svemu tome, kako sam kaže, trudio se da djelo ne bude preopširno – samim time i dosadno, a ni prekratko – te zbog toga teško razumljivo.

Završetak Tefsira

Na kraju Tefsira on ponovo ukazuje na to da njegov tefsir sadrži ono što je najvažnije u Razijevom tefsiru – koji opet u sebi sadrži većinu svih ostalih tefsira – kao i ono što je najvrednije iz Zamahšerijevoga tefsira – koji je naišao na odličan prijem brojnih islamskih učenjaka. Uz to, kako sam kaže, dodavao je interesantne teme koje nije našao u drugim tefsirima, ili je neke od njih našao ali su bile raštrkane i nesređene, ili preopširne i sa nepotrebnim detaljima. Potom ističe da je u svome djelu navodio samo provjerene i poznate hadise, koristeći priznata hadiska djela i hadise iz Razijevog i Zamahšerijevog tefsira, sa izuzetkom hadisa u KEŠŠAFU koji govore o vrijednostima sura, jer su ih hadiski stručnjaci gotovo u potpunosti ocijenili nevjerodostojnim. Nakon toga on navodi autoritete na koje se pozivao pri svakoj pojedinoj disciplini: stajanje prilikom učenja ajeta, povodi objave, jezičko značenje riječi, stilistika zajedno sa njenim disciplinama, šerijatski propisi, dublje značenje kur'anskih ajeta, veza između susjednih ajeta i sura, ponavljanja u Kur'anu i vrste manje jasnih ajeta.. Pored već spomenuta dva mufessira, to su, između ostalih, slijedeći autoriteti: Sedžavendi, Vahidi, Dževheri i Rafi'i. Zatim obznanjuje da je na pravcu ehli-sunneta: 'Ovim svojim djelom promovisao


sam pravac ehli-sunneta vel-džema'ata, iznoseći njegove osnovne postavke i dokaze, te prigovore koji su im upućivani i odgovore na prigovore.' Što se tiče priznatih mezheba unutar ehli-sunneta, on kaže da je nepristrasno iznosio stavove i dokaze svakog mezheba, ne priklanjajući se ni jednome i ne upuštajući se u međusobne polemike i rasprave. Na samome kraju, on govori o tome koliko je trajalo pisanje njegovoga tefsira. S obzirom na ozbiljnost i obim posla, kaže da je bilo očekivano da ga dovrši za onoliko godina koliko su vladale pravedne halife, tj. za trideset godina. Zatim kaže da je, Allahovom voljom, ipak to djelo uspio dovršiti za onoliko godina koliko je trajala vladavina Alije, r.a. – tj. oko četiri i po godine – a da nije bilo nepredviđenih smetnji i problema, djelo je moglo biti završeno i za vladavine Ebu Bekra, kao što je uradio i sam Zamahšeri. Poznato je, naime, da je Zamahšeri u uvodu u svoj tefsir naveo da je pisanje tog djela trajalo koliko i period vladavine Ebu Bekra, tj. nešto više od dvije godine i četiri mjeseca.

Vrijednost Tefsira

Uzevši sve navedeno u obzir, jasno je da Nejsaburijev tefsir spada u red istaknutih, pogotovo tradicionalnih tefsira i da je neophodan svakome ko se namjerava ozbiljno baviti izučavanjem Kur'ana i kur'ansko-tefsirskih znanosti. Nije onda čudno što su mnogi islamski učenjaci izrekli riječi hvale za to djelo, kao što je učinio npr. autor djela REVDATUL-DŽENNAT: 'Nejsaburijev tefsir jedan je od najboljih komentara Allahove Znamenite Knjige, spada u red tefsira koji navode najviše korisnih detalja pri tumačenju i samih izraza a i značenja kur'anskih riječi. To je jedan od tefsira koji navode najviše korisnih zaključaka, na osnovu i forme i suštine ajeta...' Jednom je štampan na margini Taberijevoga tefsira, a drugi put samostalno, u tri toma.


ŠEJH ALBANI

OBNOVITELJ HADISKIH ZNANOSTI OVOG DOBA

Dana 22. džumade-l-uhra 1420. godine po Hidžri (02.10.1999. po Isa a.s.) na Ahiret je preselio veliki islamski učenjak, šejh Muhammed Nasrudin Albani (rahimahullah). Dženaza je

obavljena istog dana u večernjim satima, prema šejhovom vasijjetu (oporuci), u kojoj je zahtijevao da se ona što prije obavi, kao što je preneseno iz primjera, Poslanika, s.a.v.s.

Bio je učenjak, čije nam je znanje, iskrenost i poštenje davalo moralnu podršku. Jedan od selefa je imao običaj reći: "Kad čujem za smrt nekoga ko slijedi sunnet Muhammeda, s.a.v.s., to je kao da sam izgubio dio svoga tijela." (preneseno iz "Objašnjenje temelja fikha Ehli sunne vel džema’a").

Šejh Albani (rahimahullah) je bio jedan od rijetkih učenjaka, koje bi mogli nazvati istinskim muhaddisima. Allah, s.v.t., mu je darovao svestranost razumijevanja islamskog ilma i istrajan trud za očuvanje sunneta Muhammeda, s.a.v.s. Njegov život, od mladosti, bio je posvećen islamskoj davi, kako bi muslimani mogli praktikovati svoju vjeru po uzoru na Muhammeda, s.a.v.s., i njegove ashabe, r.a., bez novotarija, koje su se uvukle u muslimanski ummet.

ŠEJHOVA BIOGRAFIJA (Autor Dr. Asim Abdullah Al-Karijuti)

Muhammed Nasrudin Albani (rahimehullah) je rođen u gradu Škodra (ALBANIJA), 1332. godine po Hidžri (1914. godine po Isa a.s.), u siromašnoj porodici. Njegov otac hadži Nuh Nadžmati Albani završio je šerijatski studij u Istanbulu. Zbog uticaja ateističkog neprijatelja porodica seli u Damask (SIRIJA). Tamo je šejh Albani završio osnovnu islamsku edukaciju iz Kur'ana, tedžvida, fikha, arapskog jezika. Učio je od tamošnjih šejhova i očevih prijatelja. Također, od oca je izučavao zanat popravljanja satova, u čemu je postao visoko obrazovan i cijenjen. Kada je imao dvadesetak godina, počinje izučavati hadis i njemu srodne islamske nauke. Na ovom području je počeo raditi proučavanjem djela koje je napisao hafiz Iraki.

S obzirom da se knjige koje su mu bile potrebne, nisu mogle naći u očevoj knjigoteci, iznajmljivao ih je iz čuvene knjigoteke "MEKTEBETU-Z-ZAHIRIJA" u Damasku. Postao je zadivljen izučavanjem hadisa, do te mjere da bi ponekad zatvarao svoj dućan i otišao u knjigoteku, u kojoj bi se zadržavao i po 12 sati. Osobe koje su radile u knjigoteci, darovale su mu posebnu sobu i poseban ključ da bi mogao učiti i prije uobičajenog vremena otvaranja. Često bi znao učiti od ranog jutra do iza jacije. Za to vrijeme su nastala mnoga njegova djela, od kojih brojna još nisu odštampana. Šejhovo izučavanje hadisa Muhammeda, s.a.v.s., je imalo veliki uticaj na njega i rezultiralo je odbacivanjem slijepog slijeđenja mezheba i proučavanjem Kur'ana i sunneta Muhammeda, s.a.v.s., onako kako su radili ispravni sljedbenici (selefu-s-salih). Organizirao je predavanja studentima i univerzitetskim profesorima, na kojima je podučavao o akidi, fikhu, usulu i hadisu. Također je organizirao i mjesečna putovanja u cilju dave u različite gradove Sirije i Jordana. Nakon brojnih radova koji su se pojavili u štampi, šejh biva izabran za profesora hadisa na novom Univerzitetu u Medini-Munevveri, gdje je radio tri godine i bio član Univerzitetskog vijeća.

Poslije rada u Medini-Munevveri, vraća se na svoje ranije izučavanje u "MEKTEBETU-Z-ZAHIRIJA" - DAMASK, ostavljajući dućan u amanet jednom od braće. U cilju davetskih aktivnosti posjetio je mnoge zemlje kao Katar, Egipat, Kuvajt, Emirate, Španiju, Englesku...


Za života je bio primoran više puta emigrirati iz Sirije u Jordan, u Bejrut, Emirate i ponovo u Jordan (Amman), gdje je boravio do kraja svog života. Njegovi učenici su mnogobrojni, među kojima su mnogi današnji šejhovi;

Hamdi Abdul-Medžid Selefi, dr. Umer Sulejman Al-Aškar, Muhammed Džemil Zejnu, Muhammed Ibrahim Šakrah, Abdur-Rahman Abdul-Melik...

Dragi Allahu, podari oprosta Ebu Abdur-Rahmanu i uzvisi njegov položaj među odabranim, iznad mnogih Tvojih robova na Sudnjem danu. Učini njegov kabur prostranim i ispuni ga svjetlošću. AMIN. Dragi Allahu,Ti sve čuješ i odazivaš se molitvama.

INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽIUN (SVI SMO ALLAHOVI, ALLAHU SE VRAĆAMO).

Iz života šejha:

- Sam šejh Albani o ovome kaže: “Zaista je dobrota Allahova prema meni neizmjerna, a u prvom redu je dvoje: hidžra moga oca u Šam i zanat (popravljanje satova) kojem me podučio.” Razlog za prvo je, naravno, činjenica da nema puta do Kur’ana i Sunneta bez poznavanja arapskog jezika, a drugo je opskrba vlastitim rukama. Tako je šejh Albani dnevno radio tri sata zarađujući opskrbu za familiju a ostatak je provodio u učenju.

- Šejh Nasruddin Albani 1955. godine je izabran ispred Šerijatskog fakulteta u Damasku, da izvrši recenziju i da ocijeni hadise u pravnoj enciklopediji univerziteta. Također, izabran je za člana komisije za nadzor distribucije djela iz oblasti hadiske nauke. 1972. godine pozvan je kao predavač na Islamski univerzitet u Medini gdje ostaje tri godine, davši ogroman doprinos, prvenstveno studentima na koje je ostavio trag u pogledu prihvaćanja sunneta kao dokaza u vjeri, traženja izvora i vjerodostojnosti, a njegovim djelovanjem po prvi put ustanovljena je nauka o lancu prenosilaca koja se poslije proširila na mnoge druge fakultete. 1977. godine izabran je kao mentor na odsjeku za izlaganja doktorskih referata iz oblasti hadisa, a od ’85. do ’88. radi i kao član upravnog odbora Islamskog univerziteta u Medini.

- Napisao je preko 200 različitih djela, od kojih je štampano preko 60, a ima oko 7000 snimljenih audio kaseta tematski različitih dersova. Ibn Baz je rekao: “Nisam vidio većeg alima ovog vremena u hadisu od šejha Albanija.”

- Na pitanje jednog od autora ovih redaka šta bi dao kao nasihat na putu dave šejh Albani je odgovorio: “Prije svega, obaveznost iskrenog nijjeta u ime Allaha, dž.š., i dosljedno slijeđenje selefu-s-saliha (prve tri generacije Islama -generacije ashaba, tabiina i tabitabiina (op.a.). Budite u davi blagi! Primjer daije i ljudi koje poziva i objašnjava im vjeru je poput primjera liječnika i bolesnika, zato, ljudima prilazite sa blagošću i odmjerenošću.

- Prenosi Ebu Umame od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: "'Uzmite znanje prije nego što nestane.' Upitali smo: 'Allahov Poslaniče, kako će nestati znanja, a među nama Allahova Knjiga?' Poslanik, s.a.v.s., se naljuti, a zatim reče: Majke vas vaše izgubile (ukor, a ne dova), zar Tevrat i Indžil nisu bili među sinovima Israilovim, ali im to nije ništa koristilo. Nestajanje znanja je kada nestanu njegovi nosioci" (Daremi).

- Njegov dugi misionarski rad i aktivnosti mogu se svesti u nekoliko osnovnih tačaka:

- pozivanje povratku Kur'anu i sunnetu i iskorjenjivanju mezhebske pristrasnosti,


- potreba da se Kur'an i sunnet shvaćaju onako kako su ih shvatile prve generacije muslimana,

- pozivanje u Allahovu jednoću (tevhid) i objašnjenje akide (vjerovanja) prvih generacija muslimana po pitanju Allahovih imena i svojstava,

- upozoravanje na širk, sve njegove oblike i vrste,

- upozoravanje na zabludjele sekte kao što su kadijanije, rafidije i ostale,

- upozoravanje na novotarije i loše pojave i običaje koji su sa zapada došli i raširili se među muslimanima.

Šejh Ibn Baz, rahimehullah, je za njega rekao: "Mislim da je šejh Albani obnovitelj hadiskih znanosti ovog doba."

Nakon preseljenja šejha Albanija, šejh Salih ibn Abdulaziz ibn Muhammed Ali Šejh je rekao: "Hvala Allahu na Njegovom određenju, svi smo Allahovi i svi se Allahu vraćamo. Nema sumnje da je gubitak alima, kao što je šejh Nasruddin Albani nesreća, jer je bio jedan od velikih učenjaka i muhaddisa ovog ummeta

Šejhova najpoznatija djela su:

- SILSILETUL-EHADISI-S-SAHIHATI (LANAC SAHIH HADISA),

- IRVAUL-GALIL (ONO ŠTO NAPAJA ŽEDNOG),

- SILSILETUL-EHADISI-DAIF (LANAC DAIF HADISA),

- SIFETUS-SALATIN-NEBIJJI (OBJAŠNJENJE POSLANIKOVOG NAMAZA),

- ADABU-Z-ZIFAF (ADABI ŽENIDBE),

- AHKAMUL-DŽENAIZ (PROPISI DŽENAZE),

- HIDŽABETUL-MERETIL-MUSLIME (HIDŽAB ŽENE MUSLIMANKE),

- EL-EDŽVIBEN-NAFIA (KORISNI ODGVORI),

- MENZILETUS-SUNNETI FIL ISLAM (VRIJEDNOST SUNNETA U ISLAMU),

- ŠERH AKIDETU-TAHAVIJE (OBJAŠNJENJE TAHAVIJSKE AKIDE),

- MENASIKUL HADŽDŽI VEL UMRETI (PROPISI HADŽDŽA I UMMRE),

- SAHIH HADISI-TIRMIZI, DAIF HADISI - TIRMIZI

- SAHIH HADISI - EBU DAVUD, DAIF HADISI - EBU DAVUD,

- SAHIH HADISI-NESAI, DAIF HADISI-NESAI,

- SAHIH ET-TERGIB VET-TERHIB, DAIF ET-TEGRIB VET-TERHIB...


OMER BIN EL-HATTAB, R.A.

“DA IMA POSLANIKA POSLIJE MENE BIO BI TO OMER, SIN HATTABOV”(hadis)

Puno ime mu je Omer bin el-Hattab bin Nufejl bin Abdul-Uzza bin Rebbah bin Abdullah bin Kurt bin Rezzah bin Adijj bin Ka'b bin Luejj. Bio je poznat po nadimku Ebu Hafs - Otac

Hafsin. Drugi ga znaju po nadimku El-Faruk, "onaj koji rastavlja istinu od neistine". Aiša, r.a., prenosi da ga je ovim imenom nazvao sam Poslanik, s.a.v.s. On vodi porijeklo od dijela

kurejšijskog plemena Adnan.

Omer, r.a., je bio izrazito visokog rasta, a kada bi se pojavio u velikoj skupini ljudi, posmatraču sa strane bi izgledalo kao da je na jahaćoj životinji. Bio je ljevoruk, bijela tena, svijetle i blago crvenkaste kose. Išao je žurno. Po svom vanjskom izgledu najviše mu je ličio Halid bin Velid.

PRIMANJE ISLAMA

Omer, r.a., je odrastao u siromašnoj porodici. Bio je žestoki neprijatelj mijenjanja tadašnjih običaja i njihovih nosilaca, Arapa. Kada je primijetio da Islam jača, i da ima sve više i više pristalica, odvažio se i opasao sabljom i krenuo da ubije Poslanika, s.a.v.s. Na putu ga srete Neim bin Abdullah koji ga upita gdje ide. "Hoću da ubijem onog vjerolomnika Muhammeda, koji zavadi Kurejšije i osramoti njihovu vjeru i njihova božanstva proglasi ništavnim. Hoću ga ubiti!" - odgovori Omer. Neim ga upita da li zna da su mu i sestra i zet prihvatili Muhammedovu vjeru. Omer se tada još više razbjesni i krenu prema kući svoga zeta. Približavajući se kući čuo je čudan govor. Zalupao je na vrata svoje sestre. Kod njegovog zeta i sestre tada je bio daija Habbab bin Eret, r.a., i učio im suru Ta ha. Kada su čuli da Omer lupa, odmah su prestali i sakrili su sahifu na kojoj je bila sura. Sestra mu je otvorila vrata, te on odmah pođe da ih ispituje i traži listove koji su učeni. Ona mu ih dade, te Omer pođe čitati. Čitao je i čitao. "Kako je divan i častan ovaj govor!" - uzviknu Omer. Tog momenta se u Omeru prelomi koplje nevjerstva i on upita :"Gdje je Muhammed da idem da primim Islam pred njim". "Sa ashabima je u jednoj kući kod Safe". Omer se zaputi ka Poslaniku, s.a.v.s. Dođe do Poslanika, tu izjavi svoje svjedočenje da NEMA DRUGOG ISTINSKOG BOŽANSTVA OSIM ALLAHA I DA JE MUHAMMED NJEGOV ROB I POSLANIK.

Prije ovog čuvenog događaja, Poslanik, s.a.v.s., je činio dovu Allahu, dž.š., da pomogne Islam sa jednom od dvojice: Omer bin Hattabom ili Ebu Džehlom. Allahu je bio draži Omer bin Hattab i njime je pomogao Svoju vjeru na dunjaluku.

Abdullah bin Mes'ud, r.a., je rekao o Omerovom primanju Islama: "Omerovo primanje Islama bilo je pomoć, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegova vladavina milost. Gledao sam nas, nismo mogli klanjati kod Ka'be sve dok Omer nije primio Islam. Pa kada je to učinio, borio se s mušricima dok nas nisu ostavili na miru, pa smo klanjali.”

Bio je sa Poslanikom, s.a.v.s., u najtežim trenucima za Islam i muslimane. Njegova narav je bila takva da nikome nije laskao i nije se stidio istine. Zbog svega toga Poslanik, s.a.v.s., ga je često zaduživao raznim funkcijama. Ubrajao se u najveće učenjake među ashabima. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: ¨Vidio sam u snu da mi je donesena čaša mlijeka, pa sam se napio iz nje, a


ostatak sam dao Omeru bin el-Hattabu.” Upitali su: “Kako to tumačiš, o Allahov Poslaniče?" "Mlijeko je znanje" - odgovori on.(muttefekun alejh)

Omer, r.a., je poslije govorio:"Prije nego sam primio Islam, bio sam u većoj zabludi od magarca svoga oca".

EMIRUL-MU'MININ, VOĐA PRAVOVJERNIH

Nakon što je halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., preselio na ahiret i Omeru ostavio u emanet vladavinu u hilafetu, Omer je rekao: "O ljudi … ja sam samo jedan od vas, i da nisam prezirao da odbijem naredbu nasljednika Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne bih se prihvatio toga." Potom je Omer uputio dovu Allahu, dž.š.:"Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim."

Nedugo poslije dolaska Omera na čelo islamske države, pojaviše se razna nagađanja o Omerovoj grubosti i strah od iste. Kada je to čuo, odmah je sazvao ljude u mesdžid i održao im hutbu:

"Obaviješten sam da se ljudi boje moje grubosti… bio sam sa Poslanikom, a.s., i bio sam mu kao rob i sluga, a on je bio najblaži i najmilostiviji…. Bio sam uz njega kao isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem … sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu, ja sam njime još zadovoljniji. Zatim je vođstvo muslimana preuzeo Ebu Bekr. Niko ne može negirati njegovu staloženost, plemenitost i blagost. Bio sam njegov sluga i pomoćnik. Pomiješao sam svoju žestinu sa njegovom blagošću, pa sam bio njegova isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem…sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu ja sam njime još zadovoljniji...

Neću dozvoliti da se nekome nasilje učini, ili da mu se uskrati pravo, ili da nasilnika ne pokorim da bi se on pokorio istini… Na meni je da vam povećam primanja i nafaku, ako Allah da, i da sačuvam vaša prava. Na meni je da vas ne dovodim u propast i da vas ne odvajam dugo s džihadom od vaših porodica. Bojte se Allaha, o Allahovi robovi! Pomozite sami sebi tako što ćete biti pokorni. Pomozite meni tako što ćete mi ukazivati na dobro, a sprječavati me od zla i savjetovati me sve dok mi Allah povjerava ovu obavezu. Rekoh vam ovo tražeći oprosta za sebe i vas!"

OMEROVA OSVAJANJA

Omer, r.a., nastavi sa započetim vojnim operacijama protiv Perzijanaca. Dva čovjeka bili su čuveni mudžahidi: Ebu Ubejde, r.a., i El-Musenna bin Haris. Njihov protivnik je bio čuveni vojskovođa Rustem sa ogromnom vojskom. Blizu grada Babila odigrala se jedna od najvećih bitki s Perzijancima: Bitka kod mosta. Prvi poraz pretrpjeli su muslimani, da bi u drugoj bici izvojevali potpunu pobjedu.

Istaknute bitke u ovom periodu su: BITKA NA JERMUKU i BITKA NA KADISIJJI koje su, Allahovom milošću, završene u korist muslimana. Veliki dio Perzijanaca je prihvatio Islam, te je došao kraj Perzijskog carstva. Mnogi historičari u ovoj činjenici vide uzrok šiitske mržnje prema Omeru, r.a., jer je općepoznata njihova ljubav prema predislamskoj Perziji i njenoj kulturi, što se i danas jasno vidi.

U to vrijeme susjedna država islamskog hilafeta je bio i Egipat. U Egiptu su svećenici udruženi sa tiranima bespravno jeli tuđi imetak bez ikakvih ograničenja. Narod Egipta je bio terorisan ogromnim nametima, dadžbinama, porezima, čak i na mrtve i sl, te su sa nestrpljenjem i neizvjesnošću pratili razvoj islamske države. Nakon osvajanja Kudsa, u koji je lično dojahao i emirul-mu'minin, te je tamošnjim stanovnicima napisao garanciju za slobodno ispovjedanje vjere i


običaja, vojskovođa Amr bin As dobiva novo naređenje: OSLOBODITI EGIPAT! Egipat je žila kucavica Afrike, te su u njega i muslimani polagali velike nade, kao u izvor zaliha hrane, dobar srateški položaj i pomoć širenju istine među tamošnjim stanovnicima. Četiri hiljade mudžahida kreće ka Egiptu i munjevito ovladavaju najznačajnijim uporištima nevjernika.

Za vrijeme hilafeta Omera, r.a., islamska država se raširila do Tripolija na zapadu, Kraljevine Nube na jugu Afrike, Azerbejdžana na istoku, cijelog Šama i okolice na sjeveru.

UBISTVO HALIFE

OMERA, r.a.

Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih - Omera ibn El Hattaba r.a.. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika s.a.v.s. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu' Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim.

Kako je došlo do ubistva?

Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu' i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru r.a. govoreći da neće isteći mjesec zu-l-hidždže' a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu:

"Neće proći mjesec zu-l-hidždže' a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehenneama i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu)."

Pa se Omer r.a., uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: "Odakle Omer u Tevratu?!" A ovaj bi odgovarao: "Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama."

Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u "Er rijadu en nudre'", da je Ibn Ujejne' ibn Hisn obavijestio Omera r.a. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio.

Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer r.a. ubijen.

Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu' u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku.


Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela

Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera r.a. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: "Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika s.a.v.s." Pa se mjesec zu-l-hidzdze' nije ni završio a Omer je bio ubijen.

U predaji od Hafse još stoji: "Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!" Pa mi je (Omer) odgovorio: "Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne." [Ibn El Dževzi, 182]

Omer r.a. je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer r.a. po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika s.a.v.s i Ebu Bekra a zatim je kazao: "Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika s.a.v.s.. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio..." [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.]

Kako je ubijen r.a.?

Omer r.a. nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be', koji se nalazio u Kufi, od Omera r.a. zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer r.a. pozitivno odgovorio.

Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru r.a. žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera r.a. da o tome porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer r.a. mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: "Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku." Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: "Sve je obasuo svojom pravdom osim mene... Omer mi izjede džigare!", snujući ubistvo vođe pravovjernih r.a..

Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: "Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?", na što ovaj odgovori: "Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti."

Prošao je Ebu Lu'lu' jednom pored Omera r.a. i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: "Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?" Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: "Napraviću ti "mlin" o kome


će ljudi pričati!" Pa je Omer r.a. prisutne zapitao: "Zaprijeti li mi to rob, maloprije?"

Ubistvo!

Amr ibn Mejsur nam kazuje: "Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: "Poravnjajte safove!". Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz...

Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: "Ubi me pseto!" Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta.

A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu') dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn 'Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi.

Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz.

Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: "Subhanallah, subhanallah!" (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz."

Nakon zavjere

Ibn Abbas kaže: "Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: "Namaz, o vođo pravovjernuih!" Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: "Je su li ljudi klanjali namaz?!" Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: "Nema vjere onaj ko namaz ostavi." Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane.

Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: "Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu', rob Mugire ibn Su'be', a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio."

Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: "Rob Mugire' ibn Su'be'", on se zahvali Allahu i dodade: "...neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učino."

Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: "Nije to ništa", a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara...


Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi...

Potom se začuo plač iz kuće, a Omer r.a. je u punoj pribranosri rekao: "Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice."

Ibn Omer kaže: "Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: "Volio bih da razgledaš stanje ljudi", pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: "O vođo pravovjernih, nisam prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili."

Bojao se Omer r.a. da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: "Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema." Pa mu je Ibn Abbas rekao: "Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: "A svako će od vas preko nje prijeći!" Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno." Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: "Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?" "Hoću, posvjedočiću ti to!" - reče mu Ibn Abbas.

Preseljenje

Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretšku vijest... Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo.

Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: "Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?"

Zaćutao je Omer i nije im odgovarao... Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: "Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet."

"Pa smo uvidjeli" - priča Ibn Omer - "da sa Poslanikom nikoga ne ravna."

Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda s.a.v.s. je umro... Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara.


Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika s.a.v.s. a potom je ukopan u sobi Aiše r.a., kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra r.a..

Iza sebe je ostavio trinaestero djece, a ukupno se ženio sedam puta, od kojih je neke žene pustio još u džahilijetu, a neke su mu bile žene kada je preselio u vječnu kuću Ahireta.

NAJZNAČAJNIJA DJELA OMERA, r.a.

1) NASTAVAK DžIHADA koji je započeo Ebu Bekr, r.a., a prema Iraku, Šamu, Egiptu…

2) OSNIVANJE "DIVANA" tj. UPRAVA ZA PRIKUPLJANJE HARAČA, UPRAVA ZA VOJSKU I MNOGIH DRUGIH.

3) REORGANIZACIJA DRŽAVE I PODJELA NA GEOGRAFSKO-POLITIČKE OBLASTI - VILAJETE, od kojih je svaki vilajet imao svoga namjesnika, koji je lično imenovan od strane halife.

4) DOKIDANJE ILI SMANJIVANJE DADŽBINA STANOVNICIMA EGIPTA, PERZIJE…

5) USPOSTAVA HIDŽRETSKOG KALENDARA, za koji je kao polazna godina uzeta Hidžra iz Mekke u Medinu, kada Islam postaje znatan politički, vojni i svaki drugi važni faktor.

Stanje islamske države za vrijeme hilafeta Omera, r.a., se najbolje ogleda u rečenici koju je rekao perzijski izaslanik kada je našao halifu kako bezbrižno spava u hladu, bez ikakvog obezbjeđenja, koja glasi:"Pravdu si uspostavio, pa mirno spavaj".

NEKI HADISI O

VRIJEDNOSTI OMERA,r.a.

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "U narodima koji su bili prije vas, bili su nadahnuti ljudi, pa ako u mom ummetu bude ijedan - pa to je Omer!" (muttefekun alejh)

Prenosi se od Sa'da bin Ebi Vekkasa da je jednom prilikom Poslanik rekao Omeru, r.a.: "Da, sine Hattabov! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, nije te nijednom sreo šejtan, a da ti nije nije pobjegao s puta!" (muttefekun alejh)

Od Džabira, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Ušao sam u Džennet, kad tamo Rumejsa, žena Ebu Talhina. I čuo sam neke pokrete, pa sam upitao:"Ko je ovo?" Pa je rekao (Džibril): "Ovo je Bilal". Zatim sam vidio dvorac u Džennetu, na njegovom ćošku je bila hurija, pa sam upitao:"Za koga je ovo?" "Za Omera bin Hattaba"-odgovoriše. Poželio sam da uđem u njega, ali sam se sjetio tvoje ljubomore". "Draži si mi i od oca i majke, o Allahov Poslaniče! Zar da na tebe budem ljubomoran?!" (muttefekun alejh)

Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Jedne noći sam sanjao, i vidio sam ljude koji su mi pokazivani. Na njima su bile košulje. Nekima su one dostizale do grudi, drugima niže, a pokazan mi je Omer bin Hattab i na njemu je bila košulja koja se vuče (po zemlji). "Kakva je razlika?"-upitaše ashabi. "U vjeri",- odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Od Ebu Hurejre, r.a., i Ibn Omera, r.a., se prenosi hadis u sličnim rivajetima: "Jedne noći kada sam sanjao, predočen mi je stari bunar, a na njemu kofa za vodu. Zatim sam iz bunara izvadio onoliko


koliko je Allah želio. Zatim je uze Ebu Bekr i izvadi jednu ili dvije kofe sa slabošću. Allah će mu ovu slabost oprostiti. Zatim je uze Omer bin Hattab iz ruku Ebu Bekra, i pođe brzo vaditi kofe dok nije napojio sve ljude oko sebe i zapljusnuo ih." (muttefekun alejh) Ovdje se misli na to da je Poslanik, s.a.v.s., boravio među ljudima koliko je Allah htio, zatim je vlast nad muslimanima prešla na odgovornost Ebu Bekra, r.a., pa je potrajala dvije godine, a zatim je došao Omer čija je vladavina bila duga i bereketna. Ovo je i vid mu'džize Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je ovim navijestio budućnost koja se baš ovako i dogodila. Allaha molimo da nagradi najboljom nagradom drugog halifu muslimana, jednog od hulefai-rašidina, onoga kojem je obećan Džennet još za vrijeme njegova života, Omera bin el-Hattaba!!!


OSMAN BIN AFFAN R.A.

ČOVJEK KOJEG SE STIDE MELECI

Puno ime mu je Osman bin Affan bin el-As bin Umejje bin Abduššems bin Abdumenaf bin Kusajj. Bio je rođak Poslanika, s.a.v.s., sa dvije strane. Njegova nana s majčine strane bila je

kćerka Abdul-Mutalibova, tj. Poslanikova, s.a.v.s., tetka. S druge strane povezan je s Poslanikom, s.a.v.s., preko pretka Abdul Menafa.

Osman, r.a., je rođen u bogatoj trgovačkoj porodici. Bio je poznat po nježnosti i blagosti. Nadaleko je bio poznat njegov stid i veličina njegovog ahlaka. Bio je učen čak i prije prihvatanja Islama. Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je to da je imao prirodni prezir prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog.

Bio je lijepog izgleda, srednje visine, okrugla lica, nježne kože, tamnoput, pravog nosa, krupnih očiju.

Primio je Islam sebebom Ebu Bekra, r.a., koji mu je rekao: "Teško tebi, Osmane! Kako ti, kao razborit čovjek, ne možeš razlučiti istinu od neistine? Kakvi su ovo kipovi koje obožava naš narod? Zar nisu od kamena, gluhi, slijepi, niti koriste, niti štete?"

Osman, r.a., reče: "Allaha mi, takvi su kakve si ih opisao." Nakon toga su otišli do Poslanika, s.a.v.s., gdje je Osman, r.a., priznao svoj Islam, izgovarajući šehadet.

Njegova blizina s Poslanikom, s.a.v.s., se ogleda i u tome što je ubrzo postao zet Poslanika, s.a.v.s., oženivši njegovu kćerku Rukajju.

S njom je i učinio hidžru u Abesiniju, nakon što su se pritisci Kurejša povećali, a zatim su se nakon nekog vremena ponovo vratili u Mekku. Njihov brak je bio čuven po slozi, ljubavi i zajedništvu. Njihova porodica je prva učinila hidžru u Medinu.

Počinje razvijanje Medine. Poslanik, s.a.v.s., je učinio hidžru s Ebu Bekrom, r.a., pretvarajući time Medinu u centar Allahove objave, islamske misli i naglog jačanja Islama. Ubrzo zatim došlo je do prve veće bitke u historiji Islama, Bitke na Bedru. Osman, r.a., zbog bolesti svoje voljene supruge, nije učestovao u ovoj velikoj pobjedi muslimana. Na isti dan je na Ahiret preselila Rukajja r.a.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Osmana, r.a., odvojio dio plijena, kao da je i on učestvovao u ovoj bici. Želeći da sačuva svoje tazbinstvo s plemenitim Poslanikom, Osman je zaprosio i njegovu drugu kćerku Ummu Kulsum. Poslanik, s.a.v.s., je prihvatio ovaj brak i vjenčao ga s njom. Zbog ovoga je Osman, r.a., prozvan ZUN-NUREJN (Vlasnik dva svjetla), tj. Vlasnik dvije časti, time što je dva puta postao zet Poslanika, s.a.v.s., a u ovome nam je dokaz velike Poslanikove ljubavi naspram ovog časnog čovjeka.

Prenosi se od Nizala bin Sebre el-Hilalija da je rekao: "Rekli smo Aliji r.a.: "Vođo pravovjernih, pričaj nam o Osmanu bin Affanu!"

On je rekao: "Prozvan je Zun-nurejn, na najvećim je stepenima, srodio se s Poslanikom, s.a.v.s., preko njegovih kćeri, i osigurana mu je kuća u Džennetu."


Osman, r.a., je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme događaja poznatog kao Ugovor na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmana, r.a., a do muslimana je došla vijest da je Osman, r.a., ubijen. To je bio sebeb čuvene muslimanske prisege na smrt, a radi bitke protiv Kurejša. Ovaj slučaj spominje i Allah, dž.š., u Kur'anu: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih. I nagradiće ih skorom pobjedom." (Prijevod značenja - Feth, 18.)

A Poslanik, s.a.v.s., je u toku zakletve pružio svoju ruku i rekao: "Ovo je Osmanova ruka", a u drugoj predaji :"Ovo je za Osmana" (Fethul Bari: 7/54/3698, Tirmizi, i kaže hasen-sahih).

IZBOR ZA HALIFU

Nakon što je pokopan halifa Omer bin Hattab, r.a., prvog dana 24. godine po Hidžri, po halifinom naređenju pristupilo se vijećanju šure koju su sačinjavala šesterica istaknutih ashaba, među kojima je jedan trebao biti izabran za halifu. To su bili: Osman bin Affan, Alija bin Ebi Talib, Talha bin Ubejdullah, Zubejr bin Avvam, Sa'd bin Ebi Vekkas i Abdurrahman bin Avf. Ovu naredbu halifa Omer je dao nakon što je uvidio da je islamska država dovoljno stabilna te da odluka o upravi treba da bude donesena između ovih najistaknutijih ashaba. Nakon dugog vijećanja, Abdurrahmanu bin Avfu, r.a. bi povjereno da on donese krajnju odluku, tj. da izabere jednog od dvojice: Osmana bin Affana i Alije bin Ebi Taliba. Oba ova ashaba su bili pisari Allahove Objave. Kada se klanjala dženaza Omeru, r.a., Abdurrahman je ih izjednačio tako što ni jednom nije dopustio da bude imam, znajući da bi to moglo izazvati nedoumice, te je odredio da dženazu klanja Suhejb bin Sinnan er-Rumi, kojeg je Omer bio odredio da klanja ljudima kao imam, nakon što je smrtno ranjen halifa Omer. U kabur su ga spustili članovi šure sem Talhe, sa njegovim sinom Abdullahom, tako da su i ovdje bili izjednačeni Osman i Alija, r.a., Odluka je bila teška. Abdurrahman, r.a., je tri dana klanjao nafile, a zatim bi izlazio i tražio mišljenje muslimana po ovom pitanju. Spominje se da je pitao sve, čak i putnike namjernike, nije izostavio ni to da pita djecu u mektebima, te da ova tri dana skoro nije zaspao. Odluka velike većine muslimana je bila: NOVI HALIFA MUSLIMANA JE OSMAN BIN AFFAN, r.a.

Kada je odluka donesena, muslimani su se iskupljali u mesdžidu da bi dali prisegu halifi. Nakon ovoga Osman, r.a., im se obrati prigodnom hutbom u kojoj je rekao:

"Vi ste u kući prolaznosti. Nadmećite se u dobru koliko možete do kraja vašeg života. Ne znate hoćete li osvanuti ili omrknuti. Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri u Allaha šejtan ne pokoleba. Uzmite pouku od prošlih naroda i trudite se da budete bolji. Ne budite nemarni. Gdje su oni što su radili za dunjaluk, i što su ostavili tragove i ostatke svojih civilizacija iza sebe? Zar niste čuli za njih? Odbacite dunjaluk kao što ga je i Allah, dž.š., odbacio i tražite Ahiret, jer je Allah rekao da je on bolji, riječima: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će kod Gospodara tvog bolje nagrađena i ono (su) u šta se čovjek može pouzdati!" (Prijevod značenja - Kehf, 45.-46.)

NAJZNAČAJNIJA DJELA OSMANA r.a.

Među najznačajnija djela halife Osmana bin Affana, r.a., se ubrajaju:


1)DALJA STABILIZACIJA ISLAMSKE DRŽAVE.

U prvim godinama Hilafeta Osman, r.a., se posvetio dovršavanju i upotpunjavanju vojnih operacija na Istoku i Zapadu. U potpunosti je osvojena Armenija i Azerbejdžan. Uništava se Perzijsko carstvo. Bizantijske trupe su osujećene u namjerama da pod svoje okrilje povrate Egipat i Šam.

2) OSNIVANJE POMORSKIH SNAGA

Centri mornarice su bili u Egiptu i Šamu.

Zadatak je bio jasan: očuvanje obala islamske države i ispomoć u ratovima protiv nevjernika. Mornarica je prerasla u najveću pomorsku silu tog vremena, što se ogledalo u osvajanju mnogih ostrva, među njima i Kipra.

3) SAKUPLJANJE I ŠIRENJE MUSHAFA

Osnivaju se rigorozne komisije za širenje Mushafa. Uzet je primjerak koji je čuvan kod Hafse, r.a., Poslanikove, s.a.v.s., supruge, te je umnožen i razaslat u sve krajeve islamske države kako bi se spriječilo bilo kakvo razilaženje u Allahovoj Objavi.

O svojoj ljubavi spram Allaha I Njegova Poslanika, te njegovom ulogom u Islamu, vidimo i u njegovim, r.a., skromnim riječima: "A zatim, pa kada je Allah poslao Svoga Poslanika sa istinom, bio sam jedan od onih koji su se (odmah) odazvali Allahu i Njegovom Poslaniku, i povjerovao sam u sve s čime je poslat, a zatim sam učinio i dvije hidžre… Drugovao sam s Poslanikom, s.a.v.s., a da mu nikada nisam bio nepokoran, niti sam ga ikada prevario…"

(Fethul-Bari:7/53/3696)

POBUNA PROTIV HALIFE

Kao što smo već spomenuli, halifa Osman, r.a., je bio izrazito blage naravi. Mnogi historičari ovu činjenicu uzimaju kao povod za mnoge napade na halifu. Njegova blagost je bila tolika da nije skoro nikoga uskraćivao od onoga što bi zatražio. Ovo su pratili munafici, na čelu sa Abdullahom bin Sebe'om, koji je u Egiptu otvoreno počeo izazivati revolt protiv halife muslimana. Izmišljao je njegove greške i mahane, govorio protiv njega i širio smutnju po islamskoj državi. Klica sumnje se brzo širi. Revolt jača te i mnogi iskreni vjernici dolaze u nedoumicu i podpadaju pod propagandu munafika. Njegova mirna priroda ne odgovara na ova kretanja. Kulminacija pobune je bila kada su ustanici došli u Medinu, glavni grad islamske države, te opkolili kuću u kojoj je stanovao Osman, r.a.

Osman, r.a., je ubijen dok je učio Kur'an.

Osman, r.a., je iza svoje smrti ostavio četiri časne supruge. To su bile: Naila, Remla, Ummul Benin i Fahata. Osmana, r.a., je Allah obdario sa 14-oro djece, od kojih su neka umrla u svojoj ranoj mladosti.

Pobuna protiv halife ostavila je ogroman prostor za kasnija djelovanja munafika, i njihovo osnivanje raznih sekti, pravaca i podvala. Događaji koji su neposredno uslijedili su usko bili povezani sa ovim nemilim događajem.


NEKE KARAKTERISTIKE OSMANA BIN AFFANA, r.a.

Rekao je Omer, r.a., kada je određivao članove šure: "Ne vidim ni jednog ko je preči da odlučuje o toj stvari od sljedećih, kojima je Poslanik, s.a.v.s., bio zadovoljan u svom životu, to su: Alija, Osman, Zubejr, Talha, Seid i Abdurrahman"

Jedna od karakteristika koja je krasila Osmana, r.a,. je i to da mu je Poslanik, s.a.v.s., lično potvrdio da je on od stanovnika Dženneta. Naime, u mnogo hadisa se prenosi slučaj u vezi bunara Aroma, u blizini Medine, za koji je Poslanik s.a.v.s. rekao da onaj ko ga kupi i stavi na raspolaganje muslimanima, taj je stanovnik Dženneta. Učinio je to Osman, r.a. Druge prilike, Poslanik, s.a.v.s., je ponovio ovu svoju poruku muslimanima kada je za vrijeme sakupljanja novaca za "siromašnu vojsku" (kako je prozvana), Osman r.a. je poklonuo 300 deva i 1000 zlatnika.

Prenosi Muslim od Aiše, majke vjernika, da je rekla: "Rekao je Poslanik, s.a.vs.:"Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se stide meleci." (Sahihul-Muslim i njegov šerh: 5/168), Buhari, "Feth": 7/3695)

Bio je čovjek koji je čuvao svoju vjeru i svoju čast, te je i Poslanik, s.a.v.s., upozorio Osmana, r.a., da istraje u dobu fitneta i razilaženja koja će se desiti u njegovo vrijeme. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik rekao svojim ashabima:"Doći će vrijeme fitneta i razilaženja, ili razilaženja i fitneta" "Šta nam preporučuješ, o Allahov Poslaniče?" - rekoše ashabi. "Držite se Emira (vođe) i njegovih drugova", te je pokazao ka Osmanu. (Hakim u "Mustedreku" / 3/103, i Ahmed u "Musnedu" 4/105-110).

Također se bilježi da je Poslanik, sa.v.s., tražio na smrtnoj postelji da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Te je po Poslanikovoj, s.a.v.s., želji doveden Osman, r.a., te ga je on obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, te je on, r.a., na dan svoje pogibije rekao: "Ovo mi je obećao Poslanik, i ja sam strpljiv na tome."

Od Enesa, r.a., se prenosi da je rekao: "Popeo se Poslanik, s.a.v.s., na brdo Uhud, s njim su bili Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a., te se ono počelo tresti. Poslanik je rekao: “Smiri se! Na tebi su Poslanik, Siddik i dva šehida (tj. Omer i Osman)" (Feth:7/53/3699)

Pa neka Allah podari najljepšu nagradu ovome heroju Islama!


OMERA B. ABDULAZIZA

San svih zapadnih reformatora, filozofa i utopista bio je i ostao kako da naprave državu u kojoj bi svi građani bili jednaki pred zakonom, u kojoj bi vladala pravda, koja ne bi znala za bijedu i siromaštvo; jednom riječju - državu blagostanja. Najistaknutiji su bili: Makijaveli, Toma Man, Marks i Engels. Njihova razmišljanja i pisani radovi na tu dobila su prostor u brojnim djelima, ali na tome se sve i završavalo. Takvu državu nikad nisu uspjeli napraviti zato što, iako je posjedovala neke islamske elemente, nije počivala na islamu i imanu u Jednog Allaha, dž.š. Međutim, sve o čemu su oni razmišljali, pisali ili sanjali, bilo je realnost u vrijeme vladavine Omera ibn Abdulaziza (99-101.H), u toj mjeri da nije ko bi primio zekat, pa se taj prihod upotrebljavao za oslobađanje robova. Jahja ibn Seid kaže:" Poslao me je Omer ibn Abdulaziz da ubirem zekat po Africi, što sam i učinio. Tražio sam siromašne da im ga uručim i nisam ih mogao pronaći, niti sam pronašao ikoga ko bi primio od nas zekat, jer je Omer obogatio svoje ljude". To je bio vladar u kojem su ljudi vidjeli praktičan dokaz, primjer islamske pravde, islamske iskrenosti, islamske jačine i pozitivnosti. Njegova vlast nije trajala duže od trideset mjeseci pa je i za tako kratko vrijeme uspio likvidirati zakone nasilja i reafirmisati zakone pravde, uspostaviti konture vjere i proširiti značenje istine i dobra, što ga je u očima svih hroničara učinilo obnoviteljem islama u prvom hidžretskom stoljeću, kao potvrda hadisa Poslanika, s.a.v.s.:" Uistinu će Allah dž.š. na završetku svakog stoljeća ovoj zajednici poslati onoga ko će obnoviti vjeru" Svojim načinom života, svojom pravednošću i iskrenošću zaslužio je da ga svi islamski učenjaci, osim obnoviteljem vjere, smatraju i petim pravednim halifom, pored Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Omer ibn Abdulaziz rođen je 63. hidžretske god. u jednom selu blizu Kaira. Rodom je iz plemićke porodice, dido mu je bio Mervan ibn Hakim, umejevićki halifa, a majka Umu Asim unuka halife Omer ibn Hataba. Još kao dječak postao je hafiz Kur'ana, a svoj islamski odgoj sticao je u gradu Božijeg Poslanika s.a.v.s. Medini, među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima. Hadis je učio od znamenitih ashaba, kao što su Enes ibn Malik, Abdullah ibn Džafer i dr. Oženio se 86. god. po Hidžri u 23. godini, Fatimom, kćerkom halife Abdulmelika. Ona je inače bila unuka i kćerka halife, sestra šesterice halifa, a sada je postala i žena budućeg halife. Godinu dana poslije smrti halife Abdulmelika 87. Godini po Hidžri imenovan je namjesnikom grada Medine. Iz tog perioda ostalo je svjedočenje Enesa ibn Malika o ličnosti Omera ibn Abdulaziza: "Nikad nisam poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., klanjao za imamom, čiji je namaz bio sličniji i bliži Poslanikovom, s.a.v.s, namazu od Omer ibn Abdulazizovog". Dovoljno je reći da je to bilo iskreno svjedočenje čovjeka koji je 11 god. klanjao iza Poslanika, s.a.v.s., i služio ga sve do njegove smrti. U mjesecu saferu 99. g. Omer ibn Abdulaziz postao je halifa islamske države u kojoj su se već pojavili odstupanje i devijacije u upravljanju, usvajanju loših običaja kao oblika svakodnevnog ponašanja i življenja. Radeći u ime Allaha, dž.š., i ne prezajući i od initigranata, stvarno se počelo sa odstranjivanjem nepravde i nasilja i likvidiranjem poroka i nemorala, ali mudro i staloženo, s obazrivom postupnošću, tako da su to neki brzopleti i zanesenjaci smatrali nemarom i ravnodušnošću u čišćenju države od naslaga nemorala i zala. To su mu uistinu govorili i njegovi najbliži - sin njegov, koji je bio pobožan i dobar mladić. Sam Omer bi govorio: "Tako mi Allaha, dž.š., nisam nikada mogao objaviti neku


vjersku stvar, a da sa njom nije bio i tračak dunjalučkog, kojim ću im razmekšati srca, bojeći se da me s njihove strane ne snađe ono što ne bih mogao izdržati." Njegova obazrivost i postupnost zasnovana je na dubokom poznavanju prirode ljudi. On ne bi donio odluku koja obavezuje i koja sadrži novčanu naknadu, a da u isto vrijeme ne bi izdao i drugu u kojoj je olakšanje i dobitak.Pravednost i principijelnost prema svima ponajviše je smetala njegovim najbližim rođacima koji su, kao članovi vladajuće porodice, bili naučili na lagodan i raskošan život. Oni su potplatili jednog roba koji ga je otrovao redžeba 101. h.g. Tako se ugasio život na dunjaluku jednog vrijednog i čestitog halife, ali njegova djela i zasluge za islamsku državu ostale su još dugo poslije njega, za koje će on, inša-Allah dobiti zasluženu nagradu na ahiretu.Jedna od najvećih zasluga Omera b. Abdlaziza na polju islamske nauke je, svakako, bilježenje i sakupljanje hadisa. Pošto je veliki broj ashaba doživio duboku starost, a iz dana u dan ih je bivalo sve manje, postojala je potencijalna opasnost da se hadis zaboravi ili da se u njega uvuče crv sumnje ili laži. Među posljednjim ashabima koji su živjeli u njegovo doba bili su Ebu-Tufejl, koji je umro 110. h. g. i Enes ibn Malik koji je prenosio velik broj hadisa, a umro je u Basri 93. h. g. Uvidjevši tu činjenicu Omer ibn Abdulaziz odlučio je da se hadisi sakupe i popišu, pa je pisao svojim namjesnicima da se potpuno posvete tom vrlo važnom poslu. Pismo koje je uputio svom namjesniku Ebu Bekru ibn Hazmu, medinskom namjesniku i kadiji, glasilo je:"Pogledaj, pa zabilježi Poslanikov, s.a.v.s., hadis, jer se ja bojim da nauka ne propadne, a učenjaci ne pomru. Nemoj primati nego samo Poslanikov, s.a.v.s., hadis. Širite nauku. Omogućite neka se poduči onaj koji ne zna, jer nauka neće propasti sve dok ne bude tajna da je niko naučiti ne mogne." Ono što je učinio Ebu Bekr za sakupljanje Kur'ana, važi i za Omera ibn Abdulaziza koji je sakupio hadis. To su bili ljudi koji su učinili djela od najveće važnosti za muslimane i čija se vrijednost uopće ne da valorizirati.Druga zasluga Omer ibn Abdulaziza jeste vraćanje islamske države na kolosijek kojim je išla za vrijeme četverice pravednih halifa. Njegovo glavno načelo bilo je: država počiva na pravednosti. On se nije trudio da što više zemalja osvoji i da ga po tome pamte muslimani, već je nastojao da učvrsti granice i da unutrašnji državni poredak uredi kako nalažu islamska načela.Jedan od namjesnika pisao je Omeru ibn Abdulazizu: "Naš grad je dosta oslabio, pa, ako izvoli emir poslati nam jednu svotu novca da ga popravimo, to bi dobro bilo." Na to mu Omer napiše odgovor: "Kad ti stigne moje pismo, ti učvrsti grad pravdom i očisti njegove ulice od nasilja! Time će se grad popraviti." Omer ibn Abdulaziz napravio je reformu i u državnoj administraciji. Za vrijeme prijašnjih halifa na dvor se uvuklo dosta mušrika i ehli-kitabija koji su predstavljali kočnicu napretka islamske države. On je poslao naredbu svim namjesnicima da u službu primaju samo muslimane, tako da su u njegovo vrijeme svi pisari i činovnici bili samo muslimani, koji su dosljedno provodili sve njegove naredbe.U oblasti sudstva zabranio je da se bez njegovog znanja izvršavaju smrtne kazne i odsijecanja ruku, što je uzelo maha za vrijeme Hadžadžove vladavine.Kakvo je blagostanje bilo među muslimanima za vrijeme njegove vladavine vidi se iz naredbe upućene Sulejmanu Ebu Serijji da izgradi hanove na dalekim putovima i ko god prođe od muslimana da ga besplatno prime dan i noć, a ko bude bolestan dva dana i noći. A ako neko ne bi imao sredstava da otputuje kući, moralo mu se pomoći iz državne blagajne.Za vrijeme halifa prije Omer ibn Abdulaziza rasprostranila se upotreba alkohola po islamskoj državi. Uvidjevši da to predstavlja jedan od glavnih izvora fesada i bijede, odlučio je da se sve birtije i dućani gdje se prodaje alkohol pozatvaraju i poruše. Ta


odluka nije potpuno ukinula korištenje alkohola, ali je uveliko smanjila njegovu prisutnost na tlu islamske države.Omer ibn Abdulaziz je za vrijeme svoje vladavine radio i na obrazovanju stanovništva. Cilj mu je bio da se narod nauči islamskim propisima, jer bez toga nema nikakve sreće i napretka. Naročito se posvetio podučavanju seljaštva, što su drugi bili zanemarili. Ostalo je zabilježeno da je jedanput poslao Jezida ibn Ebi Malika i Harisa ibn Muhammeda u sela i pustinju da podučavaju narod vjeri i sunnetu. Odredio im je za to i naročitu plaću. Jednom prilikom Omer je rekao: "Islam ima granice, zakone i običaje, pa ko radi po njima upotpunio je svoj iman, a ko ne radi, nije upotpunio svoj iman. Ako budem živ, ja ću vas svemu tome naučiti, a ako umrem, pa ja i ne žudim za vašim društvom."Jedno od velikih djela, važno za jedinstvo muslimana jeste što je on prekinuo sa praksom proklinjanja ashaba sa mimbera za vrijeme džuma namaza.O tome kakav je bio Omer ibn Abdulaziz najbolje bi bilo da poslušamo šta kaže njegova supruga Fatima:"Jedan dan sam ušla u sobu gdje je Omer klanjao i zatekla ga gdje mu suze niz bradu teku. Kad sam zapitala šta mu je, on mi reče: "Ja sam na svoj vrat uzeo cijeli ummet Muhammeda, a.s., pa sam se zamislio: o gladnom siromahu, o izgubljenom bolesniku, o garibu zarobljeniku, o čovjeku sa mnogo čeljadi a malo novca i o sličnim ljudima u mojoj zemlji i raznim krajevima. Znam da će me Allah, dž.š., za njih pitati pa se plašim i bojim šta ću odgovoriti, zato plačem." Koliko je Omer ibn Abdulaziz bio skroman, vidimo iz njegovog odgovora kad mu se obratio jedan čovjek riječima: "Allah, dž.š., ti platio, zapovjedniče muslimana", a on mu odgovara: "Hvala islamu za ono što sam" (tj. za dobro koje činim zasluga pripada samo islamu). Eto, to je bilo kazivanje o Omer ibn Abdulazizu i njegovim zaslugama i uspjesima, čovjeku koji se napajajući se sa pravog izvora, izvora Kur'ana, sunneta i prakse hulefai-rašidina, pokazao svima da čovjek koji se boji samo Allaha, dž.š., može da bude dobar i pravedan vladar i iskren vjernik, da bude spašen i na dunjaluku i na ahiretu.Omer ibn Abdulazizov lik i likovi islamskih vladara, koji su slijedili njega i njegove učitelje može biti divan primjer za današnje državnike i diplomate za čiju se ličnost i karakter veže jedna anegdota Vinstona Čerčila. Prolazeći, sa svojim saradnicima pored jednog nadgrobnog spomenika pročitao je:"Bio je dobar čovjek i dobar diplomata."On je to prokomentarisao kroz šalu:"Nisam znao da danas kopaju dva čovjeka u jedan grob", vjerovatno aludirajući na to da danas čovjek ne može biti u isto vrijeme i pošten i političar, ali, jadnik, nije znao da je to u islamu moguće ostvariti.


ALIJA BIN EBI TALIB, R.A.

LAV ISLAMA

Puno ime mu je Alija bin Ebi Talib bin Abdul-Mutalib bin Hišam bin Abdu-Menaf bin Kusajj bin Kilab bin Ka'b bin Lu'j el-Kurejši. Majka mu je bila

Fatima bint Esad bint Hišam. Nosio je nadimak Ebu Hasan po svome sinu. Bio je amidžić i zet Poslanika, s.a.v.s., te je jedan od onih kojima je Allah,

dž.š., obećao Džennet.

Islam je primio kao desetogodišnjak i broji se kao prvo dijete u Islamu, što također govori o njegovom ugledu. Islam je prihvatio kada je jedne prilike zatekao Poslanika, s.a.v.s., i Hatidžu, r.a., da obavljaju namaz, te ga je zatim Poslanik pozvao u Islam. Kao dijete, Alija, r.a., odrasta u Islamu. On već u pupoljku svoga života biva odgajan od najvećeg odgajatelja svijeta. Kao takav Alija, r.a., se okitio svim pozitivnim osobinama. Bio je nadaleko poznat po znanju, njegovi dvoboji su svjetionici historije i svjedoci njegove hrabrosti. Bio je stidan, moralan i obrazovan. Isticao se izrazitom fizičkom snagom i nikada nije pobijeđen u dvoboju. Bio je srednje visine, visokog čela, tamnoput, krupnih očiju i lijepa lica. Nosio je veliku bradu. Alija, r.a., je bio izuzetno blizak sa Poslanikom, s.a.v.s. To vidimo i u događaju bratimljenja između muhadžira i ensarija. Naime, Poslanik, s.a.v.s., se bio pobratimio sa Alijom, r.a. Njegova hrabrost i važnost u samim počecima Islama vidimo i u njegovom lijeganju u postelju namjesto Poslanika, kada su Kurejševići spremali atentat na Resulullaha, a.s. Tu noć su Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., učinili hidžru. Alija, r.a., je hidžru obavio tri dana poslije. Sam je rekao o svojoj hidžri:"Kada je Poslanik, a.s., izašao prema Medini, naredio mi je da ostanem kako bih vratio ljudima povjerene emanete, zbog kojih je i imao nadimak "Povjerljivi". Ostao sam tri dana i pojavljivao se nakon što bih odsustvovao dan, a potom sam napustio Mekku. Slijedio sam Poslanikove, s.a.v.s., tragove, dok nisam došao do plemena Benu Amr bin Avf. Zatim sam otišao do kuće Kusama bin el-Hidma u kojoj se Poslanik odmarao." Kada je čuo da je Alija stigao, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Zovnite mi Aliju!", a ashabi rekoše da su mu noge otekle i da nije u stanju da hoda. Poslanik, s.a.v.s., je otišao do njega, zagrlio ga i zaplakao. Njegova stopala je navlažio pljuvačkom i zamolio Allaha da ga izliječi. Aliju, r.a., poslije toga više nikada nisu zaboljele noge.Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., je bio istaknuti mudžahid i alim. U knjigama historije se spominje mnoštvo imena istaknutih mušrika koje je svojom sabljom ubio Alija, r.a.,

O sebi kazuje: "Poslao me je Poslanik, s.a.v.s., u Jemen, pa sam upitao: "Allahov Poslaniče! Šalješ me u Jemen, pitat će me o presudi, a ja neću znati?" Poslanik mi reče: "Priđi!" Prišao sam mu, a on je udario rukom u moja prsa i rekao:"Gospodaru, ojačaj njegov govor i uputi mu srce!" Tako mi Onoga Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se nikada nisam dvoumio u presudi među dvojcom." Ljudi su voljeli Aliju, r.a. Amr bin Se'id bin el-As je jednom upitao Abdullaha bin Ajjaša bin Ebi Rebiu:"Amidža, zašto ljudi hrle Aliji, r.a.?" Abdullah mu reče: "Bratiću, kod njega možeš naći prekaljenost u nauci. Uglednog je roda, među prvim je primio Islam, zet je Allahova Poslanika, s.a.v.s., poznavao je sunnet, bio je “spas” na bojnom polju i darežljiv nevoljnicima i potrebnim, neka je Allah njime zadovoljan!"

HILAFET

Nakon što je mučenički izvršen zločin nad Osmanom bin Affanom, r.a., trećim halifom, 18. zul-hidžeta 35. god. po Hidžri (20.7. 656. god. po Isa, a.s.), počinje vrijeme velikih smutnji i borbi koje je najavio Poslanik, s.a.v.s. Ovi sukobi su imali teške posljedice na sav islamski svijet. Stanovnici


Medine, među njima i neki buntovnici, vrše pritisak na Aliju, r.a., da prihvati položaj i odgovornost halife. Među muslimanima, bezvlašće i klica sukoba je šejtanskim umom i munafičkom rukom posijana. Da bi ovome stao u kraj, Alija, r.a., je prihvatio položaj halife, te odmah od svih zatražio da mu učine prisegu koja je od halifinog prava. Zatim je održao čuvenu hutbu:

"Allah je objavio Knjigu u kojoj je Uputa i objašnjenje dobra i zla. Uzmite dobro, a klonite se zla. Farzovi koje obavljate radi Allaha odvest će vas u Džennet. Allah je zabranio stvari koje nisu nepoznate, i učinio je pravo muslimana prečim od svega na dunjaluku. Allah je iskrenošću i tevhidom povezao sve muslimane. Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani, osim kada pravo zahtjeva drugačije. Musliman se ne smije uznemiravati, osim s pravom. Razmišljajte o zajedničkim interesima, a svakom od vas će doći smrt. Ljudi su ispred vas i smrt vas uvijek prati. Blago postupajte jer vas Ahiret očekuje. Bojte se Allaha u postupcima prema ljudima. Bit ćete pitani čak i za zemlju i za stoku. Pokoravajte se Allahu i nemojte Mu griješiti. Ako vidite dobro djelo, okoristite se od njega, a ako vidite zlo, ostavite ga. Sjetite se kada vas je bilo malo i kada ste bili nemoćni na Zemlji!"Neki namjesnici, od kojih je i bliski Osmanov, r.a., rođak Muavija, ne dadoše bej'u - prisegu na vjernost Aliji, r.a. On nije poduzimao ništa želeći da se duhovi stišaju, te da se islamska država vrati u stanje koje će koliko toliko biti normalno. U suštini prvi zadatak i problem s kojim se suočio Alija, r.a., je bio: kako se postaviti naspram buntovnika i ubica Osmana, r.a. Ugledni ashabi su također smatrali da je neophodno da se ubice odmah kazne. Naravno, ovo je stajalište imala i Osmanova, r.a., porodica i rođaci. Alija, r.a., kao halifa svih muslimana, nakon dugog idžtihada i razmišljanja o ovom pitanju, odluči da je neophodno prvo ujediniti muslimane, a zatim kazniti sve krivce. Neki ashabi su u Mekki učinili drugačiji idžtihad i krenuše ka Iraku da pobiju Osmanove, r.a., ubice sa oko 3 000 muslimana. I zaista, pogubiše brojne saučesnike u ubistvu trećeg halife. Alija, r.a., da bi zaustavio ubijanje muslimana i podizanje daljih tenzija, diže bajrak i okuplja vojsku, te kreće put Iraka.Kada je stigao u Irak, tamo su razilaženja već uzela maha, a oni koji su konstantno podsticali ta razilaženja, bili su munafici koji su i inicijatori mnogih zlih događaja. Alija, r.a., otpočinje pregovore sa svim stranama, kako bi sve prošlo bez prolijevanja muslimanske krvi koja je, kako je to pojasnio Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadždžu, sveta za sve ljude svijeta, osim sa pravom.

Majka vjernika, Aiša, r.a., je također došla u Irak radi mirenja ljudi. Stvari su se time dodatno zakomplicirale. Kulminacija je bila u toku. Alija, r.a., je u toku pregovora pristao da iz svoje vojske odstrani sve one koji su bili u Medini za vrijeme nemilih događaja, iako je tu bio veliki broj njemu najodanijih vojnika. Kada su Osmanove ubice vidjele da se klupko razmotava, te da će biti okrivljeni i osuđeni u toku noći, napadoše na ove Alijine, r.a., vojnike koji pomisliše da su pregovori završeni te da je rat nastupio. U toj noći nije se znalo ko ubija koga i radi čega. Krvi je bilo na sve strane. Bitka je potrajala i dobila je naziv " Vak'atul džemel" - "Bitka kod deve", jer je Aiša, Majka vjernika, r.a., jahala na devi koja je jednog trenutka posrnula te su obje strane ili više njih, pohrlili kako bi "sačuvali" majku vjernika od onih drugih.Bitka je prestala, a Alija, r.a., kao "pobjednik" plemenito i mudro naređuje da se ne smiju progoniti bjegunci, ubijati ranjenici, niti pljačkati grad, niti mještani. Aišu, r.a., je uz svu čast koja joj pripada, otpremio sa njenim bratom Muhammedom u Medinu. Nakon ove "pobjede", munafici se sve više povlače a stanovnici Iraka i ostalih dijelova islamske države, sem Sirije (Šama) gdje je bio namjesnik Muavija, priznaju Aliju, r.a., za halifu muslimana. Alijine vojske krenuše uz Eufrat, pojačane sa jedinicama iz Azerbejdžana i Hamadana. Kod mjesta Siffin sretoše se sa Muavijinim trupama. Alija, r.a., želi pregovore, ali Muavija ih ne želi jer je već prije čuo da je halifa krenuo ka njemu, te se bio spremio za boj i ne htjede dati prisegu Aliji, r.a. Tada se zametnu jedna od najkrvavijih drama Ummeta Muhammeda, s.a.v.s. Borba zvana "Bitka na Siffinu", je trajala punih mjesec dana. Svaki dan je bila jedna ili dvije bitke. Ratna sreća je čas bila na jednoj, a čas na drugoj strani. Alija, r.a., opet inicira pregovore, a nakon što su se i oni otegli u nedogled, Alija, r.a., je postrojio vojsku i uputio dovu Allahu:


"Gospodaru moj, Gospodaru svoda natkrivenoga i čuvanoga, o Ti Koji Si učinio da on bude noći i danom, o Ti Koji Si na njemu učinio putanju Sunca i Mjeseca, i stanište zvijezdama, i nastanio Si ga melekima koji se ne umaraju u ibadetu i pobožnosti, o Gospodaru Zemlje, koju Si učinio prebivalištem ljudi i životinja, i onoga što ne možemo izbrojati od vidljivoga, i mnoštva koje ne vidimo, Gospodaru lađi koje morem plove s korisnim tovarom za ljude, Gospodaru oblaka potčinjenih, koji između nebesa i Zemlje plove, Gospodaru dubokih i velikih mora, koja okružuju naše kopno. Gospodaru brda učvršćenih, koje Si stvorio da se Zemlja ne potresa, a stvorenjima dao da korist iz njih vade, ako nam danas daš pobjedu - zaštiti nas od smutnje i nereda i uputi nas Istini, a ako oni pobijede - podari mi šehadet, a moje ashabe sačuvaj od smutnje. " Zatim je otpočela velika bitka u kojoj su Muavijine trupe bile skoro savladane, a Alijine su skoro bile došle do Muavijina šatora. Tada se neko od njih dosjeti te da ne bi bili poraženi, upotrijebi varku i naredi da se nekoliko stotina Mushafa izdigne na koplja, te da se viče: "Neka nam sudi Allahova knjiga!" Alija, r.a., pristade i izgubi gotovu "pobjedu" iz ruku. Na pregovorima je usaglašeno da se u mjesecu ramazanu u "Dumetul - džendelu" sastanu Amr bin el-As, r.a., ispred Muavije, i Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., ispred Alije, te da riješe pitanje Hilafeta, a da vojske ostanu na svojim položajima. Mnogim pristalicama Alijinog, r.a., idžtihada ovo se nije svidjelo, te njih oko 10 000 bezuvjetno zatraži da se odustane od ovog "suda". Kada im ovo ne uspije, odvojiše se i nazvaše se HAVARIDž ili HARIDžIJE odakle nasta prva sekta u Islamu. Odmah potom izabraše Abdullaha bin Vehba za svog halifu, u ševalu 37. god. Otprilike tada nastaje i druga sekta, ŠIJJE, koji su se odvojili sa mnogo čudnih, pretjeranih vjerovanja i traženja. Alija, r.a., ovo nije prihvatio te se spremio da svrgne Muaviju, on se obrati haridžijama da mu pomognu ali oni, s obzirom da su sve učesnike pregovora između Alije i Muavije proglasili nevjernicima, oni to odbiše. S druge strane čete vjerne Aliji, r.a., su zahtijevale da se prvo obračuna sa haridžijama, a zatim sa Muavijom. On protiv njih povede rat i skoro da ih istrijebi 8. safera 38. god. kod Nahrevana.Nakon toga sastadoše se trojica haridžija i dogovoriše da ubiju: jedan Aliju, drugi Muaviju, a treći Amr bin el - Asa. Samo je prvi, Abdurrahman Muldžem el - Hamiri uspio, a druga dvojica nisu i ubijeni su pri samom pokušaju. Kada je Alija, r.a., rano ujutru izašao da klanja sabah - namaz, 15. ramazana 40. god. po Hidžri, biva napadnut i smrtno ranjen od udarca u glavu. Ubica bi uhvaćen. Nakon ovoga Halifa pozva svoja dva sina Hasana i Husejna, i reče im:"Savjetujem vam da se bojite Allaha! Ne činite nepravdu na dunjaluku, pa makar vam bila učinjena. Nemojte plakati za onim što vam je uskraćeno. Govorite istinu, budite milostivi prema siročetu i pomozite nevoljnika. Budite nasilniku protivnici, a onome kome je nasilje učinjeno, pomozite. Radite po Kur'anu, a po pitanju vjere ne bojte se ničijeg prigovora." Nakon toga, neposredno prije edžela, Halifa je naredio da se zapiše njegov vasijjet - oporuka koja glasi:

"Ovo je oporuka Alije sina Ebu Talibovog. Oporučujem da nema boga sem Allaha a Muhammed, a.s., je Njegov rob i Njegov Poslanik. Allah je po Svome Poslaniku poslao uputu i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera makar ne bilo pravo mnogobošcima. Zatim, "Klanjanje moje, obredi moji, život moj i smrt moja, doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, On nema saučesnika. To mi je naređeno i ja sam prvi musliman". Čvrsto se Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! Čuvajte rodbinske veze, da bi vam Allah olakšao polaganja računa. Tako mi Allaha, Allah je uz jetime i nemojte im se izrugivati i udarati ih. Allaha mi, Allah je sa vašim komšijama i oni su oporuka vašeg Poslanika, a.s., koji nije prestajao da nam ih spominje dok nismo pomislili da će komšije imati pravo na naslijeđe. Allaha mi, Allah je uz Kur'an, pa neka vas ne preteknu drugi u postupanju po Kur'anu. Allaha mi, Allah vas gleda dok ste u džamijama u namazu i ne ostavljajte ih prazne, jer ako su prazne, neće biti ni nadgledane. Allaha mi, Allah pomaže u borbi na Njegovom putu kada založite živote svoje i imetke svoje. Allaha mi, Allah je uz zekat, on gasi Gospodarevu srdžbu. Allaha mi, Allah podržava onoga ko odbrani Poslanika, s.a.v.s., pa ne dozvolite nikako napad na njega u vašem prisustvu. Allaha mi, Allah je uz bijednika i siromaha, pa ih pozovite da im podijelite ono što je kod vas. Allaha mi, Allah je uz vaše podanike. Namaz! Namaz! Ne bojte se u ime Allaha ničijeg prijekora. Govorite lijepe riječi, kao što vam je to Allah naredio. Ne ostavljajte naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, pa da vam vladari postanu najgori od vas, zatim ćete Allaha


moliti, a dove vam neće biti uslišane. Dužnost vam je da se pazite i potpomažete, da ne izbjegavate jedan drugoga, da ne prekidate međusobne odnose i da se ne razjedinjujete. Pomažite jedni druge u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. Bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava. Allah vas čuvao, o, Poslanikovo, a.s., potomstvo, i čuvao vas kao što je čuvao Svoga Poslanika. Molim Allaha da vas pomogne! Neka je na vas selam i milost Allahova!”

Nije prestajao izgovarati šehadet sve dok mu duša nije napustila ovaj svijet.

NEKE VRLINE ALIJE BIN EBI TALIBA r.a.

On, r.a., je jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, još za vrijeme svoga života. Njegov trud na Allahovom, dž.š., putu je neupitan. On je čovjek kojeg je Poslanik, s.a.v.s., odabrao da bi se s njim pobratimio kada je bratimio muhadžire i ensarije. Prisustvovao je prisezi zvanoj "Ridvan" koju Allah spominje riječima: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost prisegli…" (Prijevod značenja -El-Feth, 18.) U vjerodostojnim predajama se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao na dan Hajbera: "Zastavu ću svakako dati onome ko voli Allaha i Njegova Poslanika, i koga vole Allah i Njegov Poslanik. Allah će mu dati sigurnu pobjedu." Bio je to Alija, r.a.

On je Poslaniku, s.a.v.s., bio na nivou pomoćnika što vidimo i u hadisu:"Ti si kod mene kao što je Harun kod Musaa, s tim, što poslije mene više nema poslanika" (prenosi Muslim)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zajedno blagoslovio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. Jednom prilikom je Resulullah, s.a.v.s., upitao svoje amidžiće: "Koji od vas će me štititi i prijateljevati sa mnom, na dunjaluku i ahiretu?"

Alija reče: "Ja". Allahov Poslanik, s.a.v.s., na ovo reče: "On je moj prijatelj i na dunjaluku i na ahiretu." Potom je uzeo svoj ogrtač i njime pokrio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Allah želi od vas grijehe otkloniti, o porodico Poslanikova" (prenosi Tirmizi)

Neka Allah najboljom nagradom nagradi Aliju bin Ebi Taliba, četvrtog halifu muslimana!


Documents

Ashabi i Ucenjaci