August Šenoa (1838- 1881.) hrvatski je pisac,fejotnist,kriticar,politicar koji ostavlja neizmjeran trag svome vremenu koje je po njemu i nazvano Šenoino doba (1860.- 1881.). On u punom smislu otvara novu eru hrvatskoj knjizevnosti svojim predanim i svestranim radom, ostavivši iza sebe 5 značajnih romana, mnoštvo pripovijetki. Također iznosi teoriju realizma u programskim člancima u kojim želi naglasiti da književnost ima poučnu i analitičku ulogu.

Svi njegovi romani su protkani poviješću koja nam, kako on kaze, treba biti uciteljica u životu. Ali kroz povijesne teme, on majstorki uklapa ljubavne i fantasticne, kako bi djelu dao jos zanimljiviju notu. U takve romane ubrajamo Seljacku bunu, u kojima na vjerodostojan nacina opisuje odnose hrvatskih seljaka i plemica te njihove borbe od 1564 do 1574. Sukobi daju dinamicnost djelu te razvoijenost fabule,izrazren je i sukob medju plemstvom. Likovi su epski,ppovijesni,sentimaentalni, on smatra da se snaga naroda odrzava u puku unosi svoje komentare. Unosi novoknjizenvo umjetnici stil.

Na razmisljanje o me je jos vise potakao na dublji nacin Honore de Balzac koji je najzancijniji francuski realist. Iako se knjizevnoscu pocinje bavit kako bi izmiro dugove, on svojim majstorskim djelima jnadvladava osobna uvjerenja te daje relalnu, stvarnu sliku francuskog drustva u 19. Stoljecu. . Osnovu moralnu vrijednost tom razdoblju koje je obiljezeno razvjem kapitalizma pridaje novcu i materijalizmu vjerodostojno i ne štedeći nikog opisuje lihvare,škrtce, ali i promašene likove koji novcu daje sporednu ulogu te i dalje pokusavaju graditi odnose na istinskim moranim vrijednostima.

    Roman Otac Goriot Honorea de Balzaca jedno je od temeljnih djela francuskog realizma. U njemu se isprepliću tri fabularne linije. Kroz uspon mladog provincijalca Rastignaca u visoko društvo, te tajnoviti život i pokvarenost kriminalca Vautrina, autor je dao vrsan, realan prikaz pariškog društva devetnaestog stoljeća. Iako je naglasak na društvenoj tematici, ovo je dijelom i obiteljski roman.                              Nositelj je treće fabularne linije starac Goriot. Nekada imućan tvorničar tjestenine najsiromašniji je stanovnik neuglednog pariškog pansiona. Njegovu propast nisu uzrokovale samo turbulentne promjene koje su zahvatile Francusku. Anastasie i Delphine, Goriotove kćeri, napustile su oca nakon što su od njega izvukle sve što su mogle. Udavši se bogato, ulaze u nešto otmjenije društvene krugove kojima neuki starac nikako nije mogao pripadati. Zamjere mu priprostost i obično podrijetlo. Kad je imao dovoljno novaca za sve njihove hirove, te njegove ''mane'' mogle su se tolerirati. Ali kad je nestalo novca, nestalo je i ljubavi. Ostali stanovnici pansiona itekako su svjesni prave prirode Goriotovih kćeri, jedino je on slijep i gluh na istinu. Idealizira svoje mezimice, a za njihove loše postupke krivi okrutne zetove. Zbog svoje naivnosti i gluposti čest je predmet ismijavanja. Jedini tračak nade i utjehu našao je Goriot u studentu Eugeneu Rastignacu. Između njih dvojice stvorila se posebna veza. Naime, Eugene je započeo vezu s Goriotovom udanom kćeri Delphine. U toj romansi starac, željan pažnje i ljubavi, vidi priliku da bude što bliže svojoj mlađoj kćeri, makar to značilo samo slušati studentove priče i opise Delphinine ljepote, ili ljubljenje prsluka na kojem je ostao trag Delphininh suza. Nezahvalnost Goriotovih kćeri vrhunac dostiže u posljednjim danima starčeva otužnog, samotnog života. Eugene je shrvan starčevim stanjem (''Mladić je došao Delphini sav potresen...''), i iako je sa svojom voljenom trebao prisustvovati vikontesinom plesu, gubi svaku volju za zabavom. Njega nemilosrdno pariško društvo još nije iskvarilo do kraja i ubilo u njemu zahvalnost prema roditeljima:''...u njegovu duhu, još prožetu osjećajem obiteljskih

dužnosti...''. No, Delphine nije tako plemenita. U plesu vidi svoju konačnu priliku za proboj u najviše društvo kojemu već dugo teži. Posloživši si prioritete, odbija posjetiti bolesnog oca:''O ocu ćemo razgovarati dok budemo išli na ples. Treba krenuti ranije...''. Eugeneove tužne vijesti bezobzirnu gospođu de Nucingen ne diraju. Goriot, dosljedan sebi i svojoj beskrajnoj ljubavi, još jednom pokazuje zašto je sintagma ''otac Goriot'' nerazdvojiva. U samo jednoj njegovoj rečenici sabran je čitav njegov nazor i smisao njegova života:''Recite joj neka se ipak zabavlja''. Svojoj kćeri dao je i oprostio sve. Eugene osuđuje ovakvo ponašanje, no on je zaljubljen i odlučan u svojoj namjeri da osvoji Pariz. 

               Otac Goriot smatrao je da voli svoje Anastasie i Delphine više nego što Bog voli svoj narod; svoju djecu. Međutim, kako nikakvo pretjerivanje ne sluti na dobro, tako je i ova pretjerana ljubav stvorila dvije razmetne kćeri. Ali, za razliku od sina u biblijskoj priči, one nisu svjesne svojih postupaka i ne kaju se. Produkt su nezdravog  društva usredotočenog na novac i raskoš, ali i pogrešnog odgoja. Promatrajući njihove likove, nemoguće je ne zapitati se bi li Goriot, da je postavio nužne granice, završio svoj život u toplom obiteljskom krugu.