Emilia Mišćenić, Dr. iur. (Graz), LL.M. (Saarland), Assistant Professor at the Institute of European and Private

International Law of the Faculty of Law, University of Rijeka, Croatia

Autonomija i antidiskriminacija u privatnom pravu

1. Uvod

Diskriminacija je neopravdano različito postupanje prema jednoj osobi ili skupini osoba tj.

nepovoljnije postupanje u odnosu na drugu osobu ili skupinu osoba na osnovi dobi, rase, boje

kože, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, trudnoće ili bračnog statusa, invaliditeta,

vjere, spolne orijentacije ili neke druge karakteristike pojedinca.1 Osnove za diskriminaciju su

karakteristike na temelju kojih nije dopušteno razlikovati pravne subjekte bez opravdanog i

objektivnog razloga. Kako bi razlikovanje bilo diskriminatorno mora se temeljiti na osnovama

u odnosu na koje pravo (Ustav, međunarodni ugovor ili zakon) zabranjuje razlikovanje

pravnih subjekata. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda pravde (ESP) (sada: Sud pravde

Europske unije) i Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) diskriminacija znači protupravno

razlikovanje osoba u usporedivoj pravnoj situaciji za koje nema u pravu utemeljenog

opravdanja.2 To podrazumijeva situacije kada postupanje prema jednakima nije jednako i

situacije kada je postupanje prema nejednakima jednako tj. kada se posebnosti slučaja ne

uzimaju u obzir.3

Početno su postojali različiti pristup i razumijevanje načela zabrane diskriminacije i načela

jednakoga postupanja u međunarodnome pravu i nacionalnim pravima s jedne strane i pravu

Europske unije (EU) s druge strane. Dok međunarodno pravo i nacionalni ustavi koncept

zabrane diskriminacije poimaju prvenstveno kao jedno od temeljnih (ljudskih) prava, pravo

EU-a je slijedilo više ekonomski i funkcionalni pristup. EU Ugovori sadrže više odredaba o

zabrani diskriminacije koje zabranjuju svako različito postupanje na osnovi njima propisanih

kriterija. To su primjerice opća odredba o zabrani diskriminacije na osnovi državljanstva iz čl.

18. UFEU,4 posebna zabrana diskriminacije između radnika EU država članica na osnovi

državljanstva iz čl. 45. UFEU, zabrana diskriminacije po spolu glede jednake plaće za jednak

rad ili rad jednake vrijednosti iz čl. 157. UFEU itd.5 ESP je priznao izravan učinak ovih

odredaba čak i u horizontalnim odnosima između privatnih osoba.6 Pored kodificiranog

1 Vasiljević S., Slično i različito, Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj, TIM press, Zagreb,

2011., 21. 2 ESP odluka od 3. listopada 2006., C-17/05 – Cadman [2006] ECR I–9583, paragraf 28. 3 Prema praksi ESP-a, načela jednakog postupanja i zabrane diskriminacije zahtijevaju da se usporedive situacije

ne smiju tretirati različito i da se različite situacije ne smiju tretirati na jednak način, osim ako je takvo

postupanje objektivno opravdano. Vidi ESP odluka od 13. prosinca 1984., C–106/83 – Sermide [1984] ECR I–

04209, paragraf 28; ESP odluka od 6. prosinca 2005., spojeni predmeti C-453/03, C-11/04, C-12/04 i C-194/04

[2005] ECR I-10423, paragraf 63; ESP odluka od 16. prosinca 2008., C–127/07 – Société Arcelor Atlantique et

Lorraine i Others [2008] ECR I-09895, paragraf 23; ESP odluka od 7. srpnja 2009., C–558/07 – The Queen

[2009] ECR I-05783, paragraf 74; ESP odluka od 1. ožujka 2011., C–236/09 –Test-Achats, paragraf 28. Vidi

također predmet ESLJP Thlimmenos v Greece (2001) 36 EHRR 15, paragraf 44. 4 Pročišćeni tekstovi UEU i UFEU, OJ C 83/01 od 30. ožujka 2010. 5 Odredbe primarnoga prava o zabrani diskriminaciji su druga najveća grupa odredaba (pored one o temeljnim

gospodarskim slobodama) koje EU državljanima pružaju subjektivna prava ustavnog nivoa. Uvođenjem

europskog državljanstva značenje zabrane diskriminacije nadilazi puke ekonomske ciljeve. Spomenute odredbe

zabranjuju diskriminaciju na osnovu različitih kriterija i posjeduju različito polje primjene ratione materiae i

personae: čl. 18., čl. 37. st. 1., čl. 45. st. 2., čl. 49. st. 2., čl. 56. st. 1. i čl. 92. UFEU se temelje na kriteriju

državljanstva, čl. 34., čl. 35. i čl. 110. UFEU zabranjuju diskriminaciju na osnovi podrijetla robe itd. Čl. 18.

UFEU ima supsidijarno značenje u odnosu na posebne odredbe UFEU-a o zabrani diskriminacije i koristi se kao

sredstvo za njihovo tumačenje glede svih situacija obuhvaćenih odredbama Ugovora i sekundarnim pravom. 6 Vidi Čikara E, Unmittelbare Drittwirkung der Arbeitnehmerfreizügigkeit, Zbornik PFR, vol. 27., br. 2., 2006.,

985.

načela zabrane diskriminacije ESP je razvio načelo jednakog postupanja kao opće načelo

prava EU-a.7 Budući da zabrana diskriminacije sadrži zabranu različitog postupanja

usporedivih činjeničnih situacija odnosno sadrži zahtjev za jednakim postupanjem, ova se dva

pojma često koriste kao istovrijednice.8 Ipak, u svojoj je praksi ESP okarakterizirao odredbe

primarnoga prava o zabrani diskriminacije kao poseban izraz načela jednakoga postupanja.9

Odredbe primarnoga prava o zabrani diskriminacije poslužile su kao osnova za brojno

sekundarno zakonodavstvo usvojeno s ciljem obuhvaćanja različitih aspekata diskriminacije.10

Kao posljedica ispunjavanja preuzete obveze usklađivanja hrvatskoga važećeg zakonodavstva

sa acquis communautaire, propisane u čl. 69. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju

potpisanog između Republike Hrvatske, s jedne strane i Europskih zajednica i njihovih država

članica, s druge11 (SSP), brojne su EU direktive koje se odnose na zabranu diskriminacije

preuzete u hrvatski pravni sustav. Time je uveden različit i ekonomski orijentirani pristup

prema načelima jednakog postupanja i zabrani diskriminacije u naš pravni sustav, koji ih

posmatra prvenstveno kao temeljna prava. Tijekom godina i ESP i pravna teorija uzdigla su

ova dva načela na razinu temeljnih prava.12 To postaje još naglašenije nakon stupanja na

snagu Ugovora iz Lisabona13 kojime Povelja EU-a o temeljnim pravima14 i njezine odredbe o

zabrani diskriminacije (čl. 20.-26.) postaju pravno obvezujuće.15

7 ESP odluka od 10. veljače 2000., spojeni predmeti C-270/97 i C-271/97 –Sievers [2000] ECR I-00929,

paragrafi 57. i 66. 8 ESP odluka od 20. listopada 1993., spojeni predmeti C-92/92 i C-326/92 – Phil Collins [1993] ECR I-05145,

paragraf 32. 9 ESP odluka od 19. listopada 1977., spojeni predmeti 117-76 i 16-77 – Albert Ruckdeschel & Co. [1977] 01753,

paragraf 7. 10 Npr. polje primjene ex-čl. 141. UEZ (sada: čl. 157. UFEU) je konkretizirano brojnim EU direktivama

usvojenima temeljem pravne osnove ex-čl. 94. UEZ (ex ex čl. 100. UEEZ) i ex-čl. 308. UEZ (ex ex čl. 235.

UEEZ). Ugovorom iz Amsterdama je uvedeno opće jednako postupanje prema muškarcima i ženama u ex-čl. 2.

UEZ i dana je Vijeću izričita nadležnost propisivanja sa ex čl. 141. st. 3. UEZ. Također je uveden čl. 13. UEZ

(sada: čl. 19. UFEU) koji omogućava Vijeću da, odlučujući jednoglasno, u skladu s posebnim zakonodavnim

postupkom i uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, poduzme odgovarajuće radnje radi suzbijanja

diskriminacije na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne

orijentacije. 11 Zakon o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih

zajednica i njihovih država članica, Narodne novine – Međunarodni ugovori Republike Hrvatske br. 14/01.

Štoviše, čl. 69. SSP-a stvara obvezu za hrvatske sudove da zakonodavstvo na snazi tumače u skladu sa acquis-

om. Iako čl. 69. SSP-a nije igrao ulogu u tumačenju hrvatskoga prava pred sudovima analogno EU načelu

sukladnog tumačenja, potrebno je spomenuti Odluku Ustavnog suda br. U-III-1410/2007 od 13. veljače 2008. U

ovoj Odluci koja se odnosi na čl. 70. SSP-a o pravilima tržišnoga natjecanja, Ustavni sud se je osvrnuo na izričaj

SSP-a i utvrdio da se “kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne primjenjuju kao

primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje”. 12 Vidi the ESP praksu u području slobode kretanja osoba i jednakosti spolova gdje je npr. u presudi od 12.

veljače 1974., predmet 152-73 – Sotgiu [1974] 00153, ESP istaknuo “fundamental nature” načela jednakoga

postupanja ili presudu od 15. lipnja 1978., predmet 149/77 – Defrenne [1978] 01365, paragraf 27. gdje je utvrdio

da “eliminacija diskriminacije na osnovu spola čini dio temeljnih prava” prema pravu Zajednice. U odluci od 12.

prosinca 2002., C-442/00 – Caballero [2002] I-11915, paragrafi 32. i 42., ESP priznaje ustavnu kvalitetu načela

jednakog postupanja i zabrane diskriminacije općenito. U odluci od 22. studenog 2005., C-144/04 – Mangold

[2005] I-09981, ESP upućuje na ustavni značaj Direktive 2000/78/EZ koja inkorporira načelo jednakog

postupanja prema EU pravu. 13 Ugovor iz Lisabona kojime se mijenja UEU i UEZ, OJ C 306 od 17. prosinca 2007. 14 Povelja temeljnih prava Europske unije, OJ C 83 od 30.3.2010. 15 EU Ugovori uvode pojam ljudskih prava izričito sa čl. F st. 2. UEU (ex čl. 6. st. 2. UEU) Ugovora iz

Maastrichta propisujući obvezu poštivanja temeljnih prava, kako su zajamčena Europskom konvencijom za

zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama

članicama. Od sredine 70tih ESP razvija sustavnu sudsku praksu o EU temeljnim pravima kao općim načelima

prava koja proizlazi iz zaštite temeljnih prava zajedničkih svim EU državama članicama. Oslanja se na ustavnu

tradiciju EU država članica in a međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava, posebice na EKLJP. Glede

sukoba nacionalnih ustavnih sudova i ESP-a o zaštiti temeljnih prava vidi odluku njemačkoga Saveznog

Ustavnog suda BVerfGE 37, 271, 280, 285, Solange I i BVerfGe 73, 339, 2 bvR 197/83, Solange II i ESP odluku

2. Ustavno jamstvo načela jednakoga postupanja

Načelo jednakoga postupanja i zabrane diskriminacije je sadržano u čl. 3. (poglavlje II.

Temeljne odredbe) Ustava Republike Hrvatske (Ustav),16 gdje je propisano da su “sloboda,

jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda,

poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša,

vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše (su) vrednote ustavnog poretka

Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“. U poglavlju III. o zaštiti ljudskih prava i

temeljnih sloboda čl. 14. Ustava potvrđuje načelo jednakog postupanja prema svim ljudima

(državljanima i strancima) kada koriste svoja prava i zabranjuje diskriminaciju po svim

osnovama. Čl. 14. st. 1. Ustava utvrđuje da “svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i

slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom

uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom

položaju ili drugim osobinama” (otvorena klauzula). Prema njegovom st. 2. „svi su pred

zakonom jednaki”. Nadalje, postoje brojne druge ustavne odredbe koje uređuju jednakost i

zabranu diskriminacije, kao npr. čl. 15. kojime se jamči ravnopravnost pripadnicima svih

nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, čl. 26. koji jamči jednakost hrvatskih državljana i

stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, čl. 44. koji

daje svakome državljaninu Republike Hrvatske pravo da pod jednakim uvjetima sudjeluje u

obavljanju javnih poslova i bude primljen u javne službe, čl. 55. et seq. glede zapošljavanja i

uvjeta rada itd. Čl. 16. Ustava propisuje da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom

da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, pri

čemu ograničenje mora biti proporcionalno prirodi potrebe za takvim činjenjem u svakom

pojedinačnome slučaju. Primjerice, prema čl. 50. st. 2. Ustava se poduzetnička sloboda i

vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike

Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Zaštita ustavnih prava može se ostvariti

putem instituta ustavne tužbe Ustavnome sudu uređene Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu

Republike Hrvatske (UZUSRH).17 Ipak, budući da je ustavna tužba ograničena na vertikalne

odnose, zaštita ustavnih prava u horizontalnim odnosima između privatnih osoba može se

ovdje postići tek indirektno (npr. korištenjem ustavne tužbe kao sredstva protiv odluke suda

koji odlučuje u parničnome postupku protiv koje se više ne može uložiti nijedan pravni

lijek).18 Glede čl. 14. st. 2. Ustava, Ustavni sud uvažava obvezu Vrhovnog suda da osigurava

od 17. prosinca 1970., predmet 11-70 – Internationale Handelsgesellschaft [1970] 01125, ESP odluku od 11.

siječnja 1977., predmet 4-73 – Nold [1977] 00001. 16 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 56/90., 135/97., 8/98. (pročišćeni tekst), 113/00., 124/00. (pročišćeni tekst),

28/01., 41/01. (pročišćeni tekst), 55/01. (ispravak), 76/10., 85/10. (pročišćeni tekst). 17 NN br. 99/99., 29/02., 49/02. (pročišćeni tekst). Vidi čl. 62.-80. u Poglavlju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih

sloboda. Svatko tko smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne

(regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama

ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom,

odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu može podnijeti takvu tužbu.

Prema čl. 62. st. 2. UZUSRH ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može

se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen. 18 Budući da ustavna tužba može biti podnesena samo zbog povrede konkretnog ljudskog prava ili temeljne

slobode zaštićene Ustavom, ne može se podnijeti radi povrede deklaratorne odredbe čl. 3. ili čl. 14. st. 1 Ustava.

Čl. 14 st. 1. Ustava može se isticati samo sa povredom nekog drugog ustavnog prava, koje se onda ispituje iz

aspekta ove odredbe. Vidi Odluku Ustavnog suda U-III-2268/02 od 27. svibnja 2004. Vidi također Odluku U-III-

2029/01 od 28. ožujka 2002. prema kojoj bi ustavno pravo jednakosti iz čl. 14. Ustava bilo povrijeđeno kada bi

se utvrdilo da stranka u postupku, koji je prethodio osporavanoj odluci nije imala ravnopravni položaj s drugim

strankama u istovrsnoj pravnoj situaciji, odnosno kada bi se osporavana odluka mogla, smatrati samovoljnim

odnosno arbitrarnim.

jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.19 Drugi način ustavne

zaštite od normativne diskriminacije je postupak o odlučivanju o suglasnosti zakona sa

Ustavom i drugih propisa sa Ustavom i zakonom prema čl. 55. st. 1. i st. 2. UZUSRH gdje

Ustavni sud može ukinuti takve odredbe. Prema st. 3. te odredbe Ustavni sud može poništiti

propis, odnosno pojedine njegove odredbe, uzimajući u obzir sve okolnosti od važnosti za

zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući u vidu osobito težinu povrede Ustava ili zakona i

interes pravne sigurnosti: - ako se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene

Ustavom, - ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili

nepovoljniji položaj. Daljnji važan aspekt zaštite od diskriminacije predstavljaju

međunarodne konvencije i ugovori, koji čine dio unutarnjega pravnog poretka, a po pravnoj

su snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava). Republika Hrvatska je stranka brojnih međunarodnih

konvencija koje se odnose na zabranu diskriminacije u različitim područjima, kao što je

Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), Konvencija o

ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), i Fakultativni protokol uz Konvenciju,

ILO Konvencija br. 111. u odnosu na zaposlenje i zanimanje, ILO Konvencija br. 100. o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti, ILO Konvencija br. 156. o

jednakim mogućnostima i jednakom tretmanu radnika i radnica: radnici s obiteljskim

obvezama, ILO Konvencija br. 159. o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s

invaliditetom, ili onih koje sadrže važne antidiskriminatorne odredbe kao što su Međunarodni

pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i

političkim pravima, UN Konvencija o pravima djeteta, Konvencija o pravima osoba s

invaliditetom, Europska socijalna povelja i nekih neobvezujućih međunarodnih instrumenata

kao što je Povelja UN-a itd.20 Ipak, najvažniji utjecaj na hrvatsko pravosuđe ima Europska

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ratificirana u 1997. (EKLJP).21

EKLJP je posebno važna u odnosu na privatno pravo budući da predstavlja izravan pravni

izvor i jamči zaštitu osobnih, obiteljskih, imovinskih i drugih prava privatnim pojedincima.

Kao stranka EKLJP, Republika Hrvatska je obvezana štititi ljudska prava i temeljne slobode u

svojem pravnom poretku, ali i jamčiti njihovo ostvarenje i zaštitu naspram bilo čije

protupravne radnje, uključujući treće osobe.22 Ukoliko nacionalni pravni poredak ne uspije u

zaštiti prava i sloboda pojedinaca, država im mora ponuditi zaštitu kako je zajamčeno u

EKLJP. Kao i sva tijela, sudovi su stoga obvezani poštivati zaštitu zajamčenu međunarodnim

konvencijama, uključujući zabranu diskriminacije iz čl. 14. EKLJP i opću zabranu

19 Prema čl. 24. st. 1. Zakona o sudovima, NN br. 150/05., 16/07., 113/08., 153/09., 116/10., 122/10. (pročišćeni

tekst) 27/11., 57/11., 130/11. Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj

primjeni. Do izmjena Zakona o parničnome postupku (ZPP) u 2008. (NN br. 84/08.) Vrhovni sud nije bio u

mogućnosti u potpunosti ispunjavati svoju ustavnu obvezu, budući da je propisana visoka granica vrijednosti

predmeta spora omogućavala reviziju samo u rijetkim slučajevima, što je utjecalo i na slučajeve naknade

neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Izmjene su uslijedile kao posljedica Odluke Ustavnog suda

objavljene u NN br. 2/07. od 4. siječnja 2007. koja je ukinula sporne odredbe u čl. 382. ZPP-a. Predlagatelji su

smatrali da je propisivanje određenog iznosa kao uvjeta podnošenje revizije diskriminirajuće i u nesuglasnosti s

čl. 14. i 26. Ustava jer ograničava mogućnost da svi građani dobiju jednaku sudsku zaštitu pred Vrhovnim

sudom. 20 Sl.l. SFRJ MU br. 6/1967., preuzeto u Republici Hrvatskoj sa NN MU br. 12/93.; Sl.l. SFRJ MU br. 11/1981.,

preuzeto u Republici Hrvatskoj sa NN MU br. 12/93.; NN MU br. 3/01.; Republika Hrvatska je članica

konvencija ILO notifikacije o sukcesiji, vidi Odluku u NN MU br. 2/94., NN MU br. 5/00., NN MU br. 3/00.,

NN MU br. 5/00., NN MU br. 11/03.; Sl.l. SFRJ MU br. 7/1971., preuzeto u Republici Hrvatskoj sa NN MU br.

12/93.; Sl.l. SFRJ MU br. 15/1990., preuzeto u Republici Hrvatskoj sa NN MU br. 12/93., 26/97., 4/98., 13/98.;

NN MU br. 6/07., 3/08.; NN MU br. 15/02., 8/03. (Republika Hrvatska nije obvezana čl. 4. i 15. o zabrani

diskriminacije); NN MU br. 15/93. 21 NN MU br. 6/99., 8/99., 14/02., 9/05. Zakon o potvrđivanju KLJP i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11., NN MU br.

18/97.; Zakon o potvrđivanju Protokola br. 13. uz KLJP, NN MU br. 14/02., 13/03.; Zakon o potvrđivanju

Protokola br. 12 uz KLJP, NN MU br. 14/02., 9/05.; Zakon o potvrđivanju Protokola br. 14 uz KLJP, NN MU

br. 1/06., 2/10. 22 Gavella N. et al, Europsko privatno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2002., 35.

diskriminacije iz čl. 1. Protokola br. 12. uz EKLJP.23 Na sudskoj razini, zaštita temeljnih

prava uključujući zabranu diskriminacije i jednako postupanje je zajamčena hrvatskim

sustavom redovnih i specijaliziranih sudova. Primjerice, Zakon o parničnom postupku (ZPP)24

sadrži u okviru razloga za reviziju u čl. 382. odredbu o uvjetovanosti sudske odluke o rješenju

nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene

primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Razlozima pripada inter alia

potreba preispitivanja sudske prakse zbog odluke Ustavnog suda ili ESLJP-a ili ESP-a.

Nadalje, čl. 428a. ZPP propisuje poseban izvanredni pravni lijek koji omogućava pojedincu

kojem je ljudsko pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno odlukom suda koji je sudio u prvom

stupnju da u roku od trideset dana od konačnosti presude ESLJP-a kojom je utvrđena povreda

podnese zahtjev za ponavljanje postupka.

Iako prema odredbama UZUSRH-a25 i međunarodnih konvencija kao što je EKLJP, zaštita

temeljnih prava i sloboda može biti ostvarena jedino vertikalno naspram države i njezinih

tijela, zaštita ustavnih temeljnih prava u horizontalnim odnosima između privatnih osoba

može se ostvariti na više različitih načina. Prvo, može biti postignuta putem obveze poštivanja

međunarodnih konvencija kao dijela nacionalnog pravnog poretka koji je po pravnoj snazi

iznad zakona. Drugo, može se zajamčiti putem obveze poštivanja zakona koji moraju biti u

suglasnosti sa Ustavom i poštivanjem drugih propisa koji moraju biti u suglasnosti sa

Ustavom i zakonima. Prema čl. 5. st. 2. Ustava svatko je dužan držati se Ustava i prava i

poštivati pravni poredak Republike Hrvatske, a prema čl. 118. Ustava, sudovi sude na temelju

Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora.26 U odnosu na

privatnopravne odnose hrvatski pravni sustav razlikuje opće obvezno pravo (lex generalis) i

brojne posebne zakone koji uređuju posebna pitanja ili ugovorne odnose i institute (lex

specialis). Opći zakon koji uređuje obvezne odnose ili fizičkih ili pravnih osoba ili oboje kao

strana je Zakon o obveznim odnosima27 (ZOO). Temelji se na monističkom sustavu prema

kojem se njegove odredbe o ugovorima primjenjuju na sve vrste ugovora, osim ako za

trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno (čl. 14. st. 1. ZOO). ZOO sadrži odredbe

iz kojih se može izvesti horizontalni učinak ustavnih temeljnih prava i sloboda u privatnim

odnosima. Prema čl. 2. ZOO-a o slobodi uređivanja obveznih odnosa, strane slobodno uređuju

svoje obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim

propisima i moralu društva. Čl. 3. ZOO-a propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom

odnosu.28 U odnosu na ovo načelo Ustavni sud je utvrdio da povreda položaja sudionika u

prometu nije Ustavom predviđena kao ustavno pravo koje bi imalo ustavnosudsku zaštitu.29

23 Goranić I., Diskriminacija u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i Protokol 12 uz

Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik PFZ 53(6), 2003., 1457. 24 NN br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,

148/11. (pročišćeni tekst). Zakon o parničnom postupku potječe iz 1976., Sl.l. SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 69/82.,

58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91. i preuzet je u hrvatski pravni poredak sa NN br. 53/91. 25 Ovo je neovisno o čl. 2. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, NN br. 121/10. koji

propisuje da se odredbe Ustava za čiju se primjenu, prema Ustavu, ne mora donijeti Ustavni zakon ili zakon,

primjenjuju se neposredno od dana proglašenja Ustava. 26 Vidi Mišljenje od AG Maduro u ESP odluci od 11. prosinca 2007., C-438/05 –Viking Line [2007] I-10779,

paragraf 39.: “Whether it interprets a contractual clause, rules on an action for damages, or decides upon a

request for an injunction, the court must, as an organ of the State, hand down a decision that respects the

constitutional rights of the parties”. 27 Zakon o obveznim odnosima, NN br. 35/05., 41/08., 125/11. 28 Prema Gorenc V. et al., Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRiF, Zagreb, 2005., 8, ovu odredbu treba

tumačiti široko kako bi obuhvatila ravnopravnost sudionika obveznih odnosa i nepostojanje ikakve

diskriminacije uzrokovane od strane upravnih tijela, poslovnih udruga, banaka i drugih društvenih i političkih

faktora koja bi utjecala na sklapanje ugovora stavljanjem jedne od strana u nepovoljniji položaj. Sankcija za

povredu načela bila bi ništetnost ugovora. Ipak, diskriminirana strana bi se trebala pozvati i na druge konkretne

odredbe ZOO-a kojima se štiti jednakost radi poteškoća povezanih sa dokazivanjem povrede ravnopravnosti

sudionika. 29 Vidi Rješenje Ustavnog suda U-III-73/1992 od 12. svibnja 1992.

Ipak, pozivao se je na njega u više drugih odluka, posebice kada je ispitivao ispunjavanje

obveze Vrhovnog suda glede osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u

njegovoj primjeni. U jednoj od odluka iz 2000., Ustavni sud je objasnio da “jednakost pred

zakonom u smislu te ustavne odredbe (čl. 14. st. 2. Ustava) pretpostavlja, pored ostalog, i

jednak pravni položaj sudionika pravnog odnosa proizašlog iz određenog pravnog posla”.30

Postoje brojne druge odredbe ZOO-a koje služe kao jamstvo ustavnih temeljnih prava i

sloboda,31 kao što je odredba o ništetnosti ugovora, prema kojoj je ugovor koji je protivan

Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan (čl. 322. st. 1.).32 Primjerice, u slučaju

diskriminatorne odredbe u kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu ili u ugovoru o radu,

nadležan redovni sud će proglasiti takvu odredbu ništetnom primjenjujući odredbe ZOO-a o

ništetnosti ugovora.33 Spomenute odredbe ZOO-a se odnose neposredno na odnos privatne

autonomije i načela zabrane diskriminacije i jednakog postupanja zahtijevajući poštivanje

ustavnih vrijednosti prilikom uređivanja privatnih odnosa.

3. Pravni izvori

Pored navedenih međunarodnih konvencija i Ustava, hrvatski pravni poredak sadrži brojne

pravne akte koji uređuju zabranu diskriminacije i jednako postupanje u različitim područjima.

Neki su usvojeni kao posljedica usklađivanja sa međunarodnim pravom, kao npr. Ustavni

zakon o pravima nacionalnih manjina34 (UZPNM) koji je usvojen temeljem u njemu

nabrojanih međunarodnih izvora prava (čl. 1.) i Ustava. Drugi su neposredna posljedica

ispunjavanja preuzete obveze usklađivanja hrvatskog važećeg zakonodavstva sa acquis

communautaire kako propisano u čl. 69. SSP.35 Posljedično je Zakon o radu36 (ZR) iz 1995.

30 U Odluci U-III/696/1996 od 11. listopada 2000. Ustavni sud je utvrdio da je osporavanom presudom

povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava. Ustavni sud je utvrdio u svojoj

Odluci U-III 380/2001 od 5. svibnja 2004. da je ugovaranje nesrazmjerno visokih kamatnih stopa u ugovoru o

kreditu u protivnosti je s temeljnim načelima obveznog prava, odnosno s načelom savjesnosti i poštenja,

ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja, te da su

ugovorene obveze protivne društvenom moralu. Vidi također Odluku U-II/2188/2011 od 9. srpnja 2003. gdje je

Ustavni sud utvrdio da je odredba Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga, kojom

se zahtijeva plaćanje naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava, suprotna načelu jednake vrijednosti

uzajamnih davanja (ex čl. 15. ZOO (sada čl. 7. ZOO)), koje je polazna točka za ostvarenje ravnopravnog

položaja ugovornih strana. U Odluci U-III-190/2002 od 9. studenog 2005. glede zahtjeva podnositelja da sud

utvrdi nepostojanje prava služnosti puta, Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnog jamstva jednakosti pred

zakonom, propisano čl. 14. st. 2. Ustava, jer je sud propustio ili pogrešno primijenio materijalno pravo, tako da

se donesena odluka može ocijeniti samovoljnom. 31 Npr. odredbe ZOO-a o činidbi ili uvjetu. U skladu sa čl. 270.-271. ZOO-a ako je činidba nedopuštena, ugovor

je ništetan, a činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu

društva. Ništetan je ugovor u kojem je postavljen odgodni ili raskidni uvjet protivan Ustavu Republike Hrvatske,

prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 298. st. 1. ZOO). 32 Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 328. ZOO) i prema čl. 327. ZOO na ništetnost sud pazi po

službenoj dužnosti. Svaka zainteresirana osoba se može pozivati na ništetnost, a pravo zahtijevati utvrđenje

ništetnosti ima i državni odvjetnik. Prema čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu, prisilnim propisima

ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili

ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. 33 Ustavni sud je odlučio u U-II-318/2003, U-II-643/2003 od 9. travnja 2003., da sudovi prilikom odlučivanja o

nesuglasnosti kolektivnog ugovora sa Ustavom, prisilnim propisima i moralom društva odlučuju primjenjujući

odredbe ZOO-a o ništetnosti ugovora. 34 NN br. 155/02., 80/10. 35 SSP sadrži brojne odredbe o zabrani diskriminacije. Čl. 119. propisuje da na područjima obuhvaćenima SSP-

om i bez utjecaja na posebne odredbe koje on sadrži “rješenja koje Hrvatska primijeni u odnosu na Zajednicu ne

smiju dovesti ni do kakve diskriminacije između država članica, njihovih državljana ili trgovačkih društava” i

vice versa. Ta rješenja uključuju inter alia odredbe o zabrani diskriminacije u Glavi IV o slobodnome kretanju

robe i u Glavi V o kretanju radnika, poslovnom nastanu, pružanju usluga, kapitala. 36 NN br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 137/04. U 2009. je zamijenjen

sa novim ZR-om, NN br. 149/09., 119/10., 61/11.

bio izmijenjen i dopunjen u 2003. kako bi se harmonizirao sa brojnim EU direktivama koje

konkretiziraju ex čl. 141. UEZ (sada: čl. 157. UFEU). Tri nove odredbe o zabrani

diskriminacije (čl. 2.-2d., čl. 22a. i čl. 82.) su uvedene u ZR, pored već postojećih odredaba iz

čl. 2. o zabrani nejednakog postupanja i iz čl. 82. o jednakosti plaća žena i muškaraca.37 Novi

ZR iz 2009.38 je ispustio čl. 2. i neke druge odredbe o zabrani diskriminacije, te prepustio

njihovo uređenje posebnim zakonima o zabrani diskriminacije, odnosno Zakonu o

ravnopravnosti spolova39 (ZRS) i Zakonu o suzbijanju diskriminacije40 (ZSD). Pojedine

37 Novine uvedene sa NN br. 114/03. glede zabrane diskriminacije su bile: izmjene odredaba o nejednakom

postupanju; uključivanje spolne orijentacije na listu osnova za diskriminaciju; definicija direktne i indirektne

diskriminacije; konkretizacija zabranjene diskriminacije; uvođenje iznimaka od zabrane diskriminacije;

definicija uznemiravanja i spolnog uznemiravanja; uređenje naknade štete zbog diskriminacije;

pojednostavljenje tereta dokaza za žrtve; propisivanje postupka za zaštitu dostojanstva žrtava uznemiravanja i

spolnog uznemiravanja; izmjene odredbe o jednakosti plaća muškaraca i žena definiranjem “jednakog rada” i

“rada jednake vrijednosti”; izmjene odredbe o prekršajnoj odgovornosti poslodavca. U 2005. Ustavni sud ukida

odredbu ZR-a o uređivanju kolektivnim ugovorom obveze radnika na plaćanje doprinosa solidarnosti, prema

kojoj se to nije smatralo diskriminacijom na temelju nečlanstva u sindikatu, vidi U-I-2766/2003 od 24. svibnja

2005. Vidi Grgurev I., Zabrana diskriminacije u radnom pravu, doktorska disertacija, Zagreb, 2008., 22. 38 Novi ZR iz 2009 je usklađen između ostalog sa Direktivom Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997., o

Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom, koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC – Annex

Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme, OJ L 14, 20.1.1998 izmijenjena Direktivom 98/23/EZ OJ L 131,

5.5.1998.; Direktivom Vijeća 1999/70/EZ od 26. lipnja 1999., s obzirom na Okvirni sporazum o radu na

određeno vrijeme, koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, OJ L 175 od 10.7.1999.; Direktivom Vijeća 96/34/EZ

od 03. lipnja 1996. o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu, kojeg su zaključili UNICE, CEEP i ETUC,

OJ L 145, 19.6.1996., izmijenjena Direktivom 97/75/EZ, OJ L 10, 16.1.1998. (ove Direktive su zamijenjene

novom Direktivom Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o

roditeljskom dopustu, kojeg su zaključili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i the ETUC, OJ L 68,

18.3.1996.); Direktivom Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenog 2000. o uspostavi okvira za jednak tretman na

području zapošljavanja i odabira zvanja, OJ L 303, 2.12.2000.; Direktivom 2002/73/EZ Europskog parlamenta i

Vijeća od 23. rujna 2002. kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela

ravnopravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i

napredovanja te radne uvjete, OJ L 269 od 5.10.2002.; Direktivom 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća

od lipnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakoga postupanja prema muškarcima i ženama u

pitanjima zapošljavanja i obavljanja zanimanja, OJ L 204, 26.7.2006. 39 Stari ZRS je bio usvojen i objavljen u NN br. 116/2003. i potom ukinut Odlukom Ustavnog suda br. U-I-

2696/2003 od 16.siječnja 2008., zbog toga što nije bio usvojen sa većinom glasova potrebnom za usvajanje

organskih zakona. Novi ZRS objavljen u NN br. 82/2008. uvodi važne novosti glede inkriminacije poticanja na

diskriminaciju što je također unijeto i u Zakon o istospolnim zajednicama (NN br. 116/2003.). ZRS iz 2008.

preuzima slijedeće direktive: Direktiva Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. godine o usklađivanju zakona

država članica koji se odnose na primjenu načela jednake plaće za muškarce i žene, OJ L 45, 19.2.1975.;

Direktiva Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. godine o postupnoj primjeni načela ravnopravnosti muškaraca i

žena u pitanjima socijalne sigurnosti, OJ L 6, 10.1.1979.; Direktiva Vijeća 86/613/EEZ od 11. prosinca 1986.

godine o primjeni načela ravnopravnosti muškaraca i žena koji obavljaju samostalnu djelatnost, uključujući

samostalne poljoprivrednike/ice, te zaštiti samostalno zaposlenih žena za vrijeme trudnoće i majčinstva, OJ L

359, 19.12.1986.; Direktiva Vijeća 92/85/EZ od 19. listopada 1992. godine o provođenju poticajnih mjera za

poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje na radnome mjestu

(deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ), OJ L 348, 28.11.1992, kako

izmijenjena Direktivom 2007/30/EZ, OJ L 165, 27.6.2007.; Direktiva Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. godine

o okvirnom sporazumu o porodiljnom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC, OJ L 145, 19.6.1996.,

kako izmijenjena Direktivom 97/75/EZ, OJ L 10, 16.1.1998.; Direktiva Vijeća 96/97/EZ od 20. prosinca 1996.

kojom se izmjenjuje i dopunjuje Direktiva 86/378/EEZ o provedbi načela ravnopravnosti muškaraca i žena u

programima profesionalnog socijalnog osiguranja, OJ L 046, 17.2.1997; Direktiva Vijeća 97/80/EZ od 15.

prosinca 1997. godine o obvezi dokazivanja u slučajevima diskriminacije na temelju spola, OJ L 14, 20.1.1998,

kako izmijenjena Direktivom 98/52/EZ, OJ L 205, 22.7.1998.; Direktiva 2002/73/EZ Europskoga parlamenta i

Vijeća od 23. rujna 2002. godine kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela

ravnopravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnoga osposobljavanja i

napredovanja te na radne uvjete, OJ L 269 of 5.10.2002.; Direktiva Vijeća 2004/113/EC od 13. prosinca 2004.

kojom se primjenjuje načelo ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno

pružanja usluga, OJ L 373, 21.12.2004.; Direktiva 2006/54/EZ of the Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja

odredbe o zabrani diskriminacije su propisane i u Zakonu o istospolnim zajednicama (ZIZ),

Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (ZSOSRH), Zakonu o državnim

službenicima (ZDS) i Kaznenom zakonu (KZ).41 1. siječnja 2009. hrvatski je pravni poredak

dobio novo, sustavno i opće zakonodavstvo o zabrani diskriminacije i jednakom postupanju

stupanjem na snagu ZSD-a (lex generalis). ZSD je preuzeo Direktivu 2000/43/EZ42 o primjeni

načela ravnopravnosti osoba bez obzira na njihovo rasno ili etničko porijeklo, Direktivu

2000/78/EZ o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja,

Direktivu 2004/113/EZ kojom se primjenjuje načelo ravnopravnosti muškaraca i žena u

mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno pružanja usluga i Direktivu 2006/54/EZ o

provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakoga tretiranja muškaraca i žena u pitanjima

zapošljavanja i obavljanja zanimanja (čl. 1a.). Pored utvrđivanja tijela nadležnih za suzbijanje

diskriminacije,43 važne novosti predstavljaju uvođenje novih zabranjenih osnova za

diskriminaciju i odredaba o posebnim sudskim postupcima i o prekršajnoj odgovornosti.

Prema čl. 1. st. 1. ZSD-a, “ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao

najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za

ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke

pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili

socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja,

bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa,

rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije”. Ovakvo taksativno nabrajanje osnova

diskriminacije je kritizirano u hrvatskoj doktrini, koja smatra da je zakonodavac propustio

propisati odredbu kao otvorenu klauzulu kao što je to čl. 14. st. 1. Ustava. Teoretičari

primjećuju da prilikom tumačenja odnosa ovih dviju odredaba, ustavna otvorena klauzula

omogućava sudovima da u postupcima odlučujući temeljem Ustava i zakona kao zabranjenu

osnovu diskriminacije utvrde također i neku drugu karakteristiku koja nije spomenuta u

Ustavu, ZSD, ZRS ili u drugom pravnom aktu.44 Ipak, sudska praksa će odlučiti koje će se

situacije smatrati diskriminatornima.45 ZSD se primjenjuje na postupanje svih državnih tijela,

2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakoga tretiranja muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i

obavljanja zanimanja, OJ L 204, 26.7.2006. 40 NN br. 85/08., 112/12. 41 NN br. 116/03.; NN br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09.; NN br. 92/05., 142/06.,

77/07., 107/07., 27/08., 34/11.; 49/11., 150/11., 34/12., 49/12.; NN br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01.,

111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. Izmjene KZ-a iz 2004. dodale su na

popis kaznenih djela rasne i druge diskriminacije u čl. 174. spolno opredjeljenje i ostale osobine kao osnove za

diskriminaciju. Čl. 106. KZ zabranjuje povrjedu ravnopravnosti građana, a izmjene iz 2006. definiraju zločin iz

mržnje u čl. 89. st. 36. Ostale odredbe o zabrani diskriminacije mogu se pronaći u Zakonu o pučkom

pravobranitelju (NN br. 76/12.), Zakonu o pravobranitelju za djecu (NN br. 96/03., 125/11.), Zakonu o

pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN br. 107/07., 125/11.), Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i

zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 143/02., 33/05.), Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (NN br.

137/09., 14/10., 60/10.), Obiteljskom zakonu (NN br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11.) i dr. 42 Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez obzira na njihovo

rasno ili etničko porijeklo, OJ L 180, 19.7.2000. 43 Neovisno tijelo za suzbijanje diskriminacije je Ured pučkog pravobranitelja, dok su uredi posebnih

pravobranitelja (pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pravobraniteljica za djecu, pravobraniteljica za

osobe s invaliditetom) zaduženi za različite odredbe ZSD-a koje potpadaju u njihovu nadležnost (čl. 12.-13.

ZSD). 44 Potočnjak Ž./Grgić A., Važnost prakse Europskog suda za ljudska prava i Europskog suda pravde za razvoj

hrvatskog antidiskriminacijskog prava, 19, u Crnić I. et al., Primjena antidiskriminacijskog zakonodavstva u

praksi, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2011. 45 Vidi Odluku Ustavnog suda U-I-764/2004 od 21. ožujka 2007., iz koje proizlazi da svako nejednako

postupanje koje nema u pravu utemeljeno opravdanje, pa i ono koje nije utemeljeno na nekoj od Ustavom ili

zakonom propisanoj zabranjenoj osnovi diskriminacije, predstavlja diskriminaciju. Ustavni sud je odlučio da je u

suprotnosti sa čl. 14. Ustava priznati sucima pravo na uvećanje plaće samo temeljem staža ostvarenog

obavljanjem sudačke i državnoodvjetničke službe, a ne i temeljem obavljanja i drugih poslova i službi, koji se

tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima

te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima: 1. rada i radnih uvjeta

(mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir

i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja,

stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije), 2. obrazovanja, znanosti i športa,

3. socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog

osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti, 4. zdravstvene zaštite, 5. pravosuđa i

uprave, 6. stanovanja, 7. javnog informiranja i medija, 8. pristupa dobrima i uslugama te

pružanju istih, 9. članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnoga društva,

političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama, 10. sudjelovanja u kulturnom i

umjetničkom stvaralaštvu (čl. 8.). Različito od njemačkoga Općeg zakona o jednakome

postupanju u njegovome §19,46 ni ZSD niti ZRS ne sadrže njemu odgovarajuću odredbu koja

bi izričito i izdvojeno uređivala zabranu diskriminacije u privatnopravnim odnosima. ZRS

stavlja naglasak na diskriminaciju u području zapošljavanja i rada (Poglavlje IV.) i

obrazovanja (Poglavlje V.), na diskriminaciju u svezi sa zastupljenosti žena i muškaraca u

političkim strankama (Poglavlje VI.), na diskriminaciju u medijima (Poglavlje VII.) i glede

statističkih podataka (Poglavlje VIII.). Iako u skladu sa EU antidiskriminacijskim

direktivama, odredbe ZSD-a i ZRS-a nisu primjenjive u transakcijama između privatnih

pojedinaca, koje su isključivo privatne naravi,47 oboje su primjenjivi na sve druge

horizontalne privatnopravne odnose, posebice u svezi s zapošljavanjem, stanovanjem48 i

pristupom i pružanjem dobara i usluga49. U ovim bi pitanjima zakonske odredbe o zabrani

staž obično uzima u obzir pri izboru na položaj suca. Protuustavno je zanijekati sucima pravo na povećanje plaće

temeljem činjenice da druge osobe plaćene iz državnoga proračuna imaju pravo na takvo povećanje. 46 Allgemeines Gleichbehandlungsgesetz, čl. 1 Zakona od 14.08.2006. (BGBl. I S. 1897), na snazi od

18.08.2006., posljednji puta izmijenjen Zakonom od 05.02.2009. (BGBl. I S. 160) m.W.v. 12.02.2009. 47 Vidi recital 13. preambule i čl. 3. st. 1. Direktive 2004/113/EZ prema kojima se zabrana diskriminacije

primjenjuje se na osobe koje dobavljaju robe i usluge koje su dostupne javnosti i koje su ponuđene izvan

područja privatnog i obiteljskog života i transakcija koje se odvijaju u tom kontekstu. Ona se ne primjenjuje na

sadržaj medija ili oglašavanja ili na javno ili privatno obrazovanje. U svojem članku Horvat A., Novi standardi

hrvatskoga i europskoga antidiskriminacijskog zakonodavstva, Zbornik PFZ, 58(6), 1469 daje primjer

isključenja od polja primjene ugovora o kupoprodaji nekretnine koju odlučimo prodati bijelcima umjesto

susjedima Afroamerikancima. Autorica potkrjepljuje svoje mišljenje čl. 3. Prijedloga Direktive Vijeća o

provedbi načela jednakog postupanja između osoba neovisno o vjeri ili uvjerenju, invaliditetu, dobi ili spolnoj

orijentaciji, COM(2008) 426 final (2008/0140 (CNS)), koji propisuje da je “diskriminacija na osnovi vjere ili

uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije (je) zabranjena u javnome i privatnome sektoru u odnosu na:

(…) (d) pristup i pružanje robe i drugih usluga koje su dostupne javnosti, uključujući stanovanje i prijevoz.

Podparagraf d) će se primjenjivati na pojedince samo ako obavljaju profesionalnu ili trgovačku djelatnost. (...)

Drugim riječima, transakcije između privatnih pojedinaca koji djeluju u privatnome svojstvu, nisu obuhvaćene:

iznajmljivanje sobe u privatnoj kući ne treba tretirati na isti način kao iznajmljivanje soba u hotelu.” 48 Direktiva 2000/43/EZ ne definira “stanovanje”, ali sugerira tumačenje u kontekstu međunarodnoga prava

zaštite ljudskih prava, posebice čl. 7. EU Povelje, čl. 8. EKLJP i čl. 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim,

socijalnim i kulturnim pravima. U skladu sa tumačenjem EKLJP, pristup stanovanju ne uključuje samo jamstvo

jednakosti u odlukama vlasnika javne ili privatne nekretnine ili u odlukama agenta za iznajmljivanje ili prodaju

nekretnina pojedincima, već i jednako postupanje u dodjeljivanju, održavanju apartmana ili njihovom

iznajmljivanju (npr. više najamnine za određene skupine). Vidi Agencija Europske unije za temeljna prava,

Vijeće Europe, Priručnik o europskom antidiskriminacijskom pravu, 2010., 72. 49 Vidi recital 11 preambule Direktive 2004/113/EZ prema kojem “pod pojmom roba podrazumijeva se roba u

smislu odredaba Ugovora o osnivanju Europske zajednice koje se odnose na slobodno kretanje roba. Usluge se

smatraju uslugama u smislu članka 50. istog Ugovora.” Prema čl. 57. UFEU uslugama u smislu Ugovora

smatraju se one „usluge“ koje se uobičajeno obavljaju uz naknadu, u mjeri u kojoj nisu uređene odredbama koje

se odnose na slobodu kretanja robe, kapitala i osoba. „Usluge“ osobito uključuju: (a) djelatnosti industrijske

naravi; (b) djelatnosti komercijalne naravi; (c) obrtničke djelatnosti; (d) djelatnosti slobodnih zanimanja. Pokriva

situacije u kojima je razmjena roba i usluga obavljena uz naknadu, sve dok se ne odnosi na potpuno osobnu sferu

(javno i privatno obrazovanje su isključeni). Prema sudskoj praksi država članica to su slučajevi pristupa ka ili

nivoa kvalitete usluga u barovima, restoranima, noćnim klubovima,trgovinama, osiguravajućih društava,

privatnim prodavatelja koji nude također usluge privatnog zdravstva ili slučajevi kada su pojedinci obvezani na

diskriminacije i jednakome postupanju mogle u određenome opsegu ograničiti privatnu

autonomiju. S obzirom na privatnopravne odnose, osim u posebnome antidiskriminacijskom

zakonodavstvu, prilično raštrkane odredbe o zabrani diskriminacije se mogu pronaći u

posebnim zakonskim aktima kao npr. u Zakonu o zaštiti potrošača u odnosu na pristup javnim

uslugama (čl. 25., čl. 28. st. 1.), Zakonu o zaštiti prava pacijenata (čl. 2.), Zakonu o

poštanskim uslugama (čl. 32.), Zakonu o energiji (čl. 26.), Zakonu o tržištu plina (čl. 9b.)

itd.50

Konačno, pojedine antidiskriminacijske odredbe nacionalnog porijekla mogu se pronaći

propisane u različitim pravnim aktima, neovisno o postupku usklađivanja. U odnosu na

privatno pravo, neke od njih su propisane u ZOO-u. Pored već spomenutih, ZOO sadrži

brojne druge odredbe koje ne propisuju izričito zabranu diskriminacije, ali mogu predstavljati

temelj za zaštitu od nje. Npr. čl. 19. ZOO propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo

na zaštitu svojih prava osobnosti (uključujući naknadu štete) pod pretpostavkama utvrđenim

zakonom. Prema hrvatskoj pravnoj doktrini i praksi povreda zabrane diskriminacije može

predstavljati povredu prava osobnosti.51 Daljnja važna odredba je također čl. 248. st. 1. ZOO

o obveznome sklapanju ugovora prema kojoj ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor,

zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. Prema čl. 257.

u svezi sa čl. 254. ZOO prijedlog za sklapanje ugovora upućen neodređenom broju osoba

(opća ponuda) je obvezujuć za ponuditelja. Ovo su sve primjeri privatnopravnih odredaba

koje jamče načelo zabrane diskriminacije i jednakoga postupanja i omogućuju zaštitu

ustavnim temeljnih prava u horizontalnim odnosima između privatnih osoba. Preuzimanje EU

antidiskriminacijskih direktiva u ZRS i ZSD kao legi speciali je naglasilo i konkretiziralo ova

načela u hrvatskome obveznom odnosno ugovornome pravu putem izričite zabrane

diskriminacije u privatnopravnim odnosima glede zapošljavanja, prometa roba i pružanja i

korištenja usluga.

4. Koncept i praksa diskriminacije i moguća opravdanja u određenim problematičnim

područjima privatnoga prava

Prema nacionalnom zakonodavstvu, diskriminacija je razlikovanje između osoba ili skupina

osoba zabranjeno pravom. Osobe koje su u usporedivome pravnome položaju nemaju jednake

mogućnosti (čl. 1. ZSD i čl. 1. ZRS) prilikom stjecanja i ostvarivanja prava odnosno stavljene

su u nepovoljniji položaj temeljem neke od zabranjenih osnova diskriminacije (čl. 1. st. 2.

SZD i čl. 2. st. 2. i 3. ZRS), a ne postoji u pravu utemeljeno opravdanje za takvo

razlikovanje.52 Prema čl. 1. st. 2. ZSD stavljanje bilo koje osobe, kao i osobe povezane s njom

rodbinskim ili drugim vezama u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. (asocijativna

diskriminacija)53 ili na temelju pogrešne predodžbe o postojanju njime propisane osnove za

diskriminaciju (čl. 1. st. 3.), smatra se diskriminacijom. Čl. 2. st. 1. ZSD definira izravnu

obvezno zdravstveno osiguranje radi plaćanja troškova bolnice i liječenja. Vidi

http://infoportal.fra.europa.eu/InfoPortal. 50 Zakon o zaštiti potrošača, NN br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. i 78/12.; Zakon o zaštiti prava

pacijenata, NN br. 169/04., 37/08.; Zakon o poštanskim uslugama, NN br. 88/09. i 61/11.; Zakon o energiji, NN

br. 68/01., 177/04., 76/07., 152/08., 127/10. i 125/11.; Zakonu o tržištu plina, NN br. 40/07., 152/08., 83/09.,

19/11., 114/11. Vidi Odluku Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja UP/I 030-02/2004-01/66, NN br. 135/05.

koja se temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, NN br. 96/03., gdje je trgovačko društvo Ponikve d.o.o. ustanovilo

32 kategorije potrošača i naplatilo njihovu opskrbu vodom sa različitim cijenama po kubnome metru pritom

kršeći inter alia ex čl. 23. ZZP (sada: čl. 25. ZZP). Ova odredba propisuje da „trgovac koji pruža javnu uslugu

putem distribucijske mreže (...)” mora to činiti “pod nediskriminirajućim, unaprijed poznatim i ugovorenim

uvjetima“. 51 Vidi infra, 5. Pravni lijekovi privatnog prava. 52 Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 16. 53 U odluci od 17. srpnja 2008., C-303/06 – Coleman [2008] I- 05603, ESP je ustanovio da se zabrana

diskriminacije prema kriteriju invaliditeta odnosi također na majku koja vodi brigu o djetetu s invaliditetom.

diskriminaciju kao postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. kojim se osoba

stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u

usporedivoj situaciji. Prema čl. 2. st. 2. ZSD neizravna diskriminacija postoji kada naizgled

neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj

po osnovi iz čl. 1. st. 1., u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva

odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo

postizanje su primjerena i nužna. Prema Pavloviću je nejasno zašto prošla diskriminatorna

djelovanja nisu uključena u potonju definiciju, što bi moglo negativno utjecati na prava

žrtve.54 U smislu čl. 1. ZSD-a uznemiravanje i spolno uznemiravanje (čl. 3.),55 poticanje na

diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe (čl. 4.) i segregacija (čl. 5.) smatraju se

diskriminacijom. Nadalje, čl. 6. ZSD uređuje teže oblike diskriminacije kao što su višestruka

diskriminacija, ponovljena diskriminacija, produljena diskriminacija i diskriminacija sa

posebno teškim posljedicama za žrtvu.56 U svojem čl. 5. st. 4., ZR također razlikuje izravnu i

neizravnu diskriminaciju, bez utvrđivanja njihovih definicija.57 Čl. 6. st. 1. ZRS definira

diskriminaciju na temelju spola kao svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na

osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja,

uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom,

društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti

muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom

drugom području života. Također uključuje zabranu diskriminacije na temelju bračnog i

obiteljskog statusa (posebice na osnovi trudnoće i materinstva), spolne orijentacije, u odnosu

na mogućnosti dobivanja i nabave roba kao i diskriminaciju u pružanju i pristupu uslugama

(čl. 6. st. 2.- 4. ZRS). Poticanje druge osobe na diskriminaciju (čl. 6. st. 5. ZRS),58

uznemiravanje i spolno uznemiravanje (čl. 8. ZRS) predstavljaju diskriminaciju. Kao i ZSD,

čl. 7. ZRS razlikuje izravnu i neizravnu diskriminaciju.59 Slično članku 2. sl. a) Direktive

2004/113/EZ, čl. 7. 1. ZRS definira izravnu diskriminaciju kao svako postupanje uvjetovano

spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji

položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Kao i čl. 2. sl. b) Direktive 2004/113/EZ, čl. 7.

st. 2. ZRS propisuje da neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji

ili praksa stavljaju osobe jednoga spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe suprotnog

54 Pavlović Š., Komentar Zakona o suzbijanju diskriminacije, Organizator, Zagreb, 2009., 94. 55 Prije posljednjih izmjena i dopuna ZSD-a objavljenih u NN br. 112/12. 12. listopada 2012., čl. 3. st. 2. ZSD o

spolnom uznemiravanju nije bio u skladu sa zahtjevima Direktive 2006/54/EZ i Direktive 2004/113/EZ stoga što

je kumulativno postavio uvjet neželjenog ponašanja spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu

dostojanstva osobi “i” uzrokovanja straha, neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja. Vidi

Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 36. Odredba je izmijenjena korištenjem izričaja “a posebice ako stvara

zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje” umjesto spomenute

formulacije. 56 Nedostatak ovog koncepta koji nadilazi zahtjeve EU antidiskriminacijskih direktiva jest taj da implicira

postojanje lakših oblika diskriminacije. Budući da sud ove okolnosti mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja

iznosa naknade štete (čl. 11. ZSD) i prilikom određivanja sankcija za prekršajnu odgovornost (čl. 6. st. 2. ZSD),

ove odredbe se čine suvišnima. 57 Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za

odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i

usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. U drugim odredbama ZR propisuje zabranu

nejednakog postupanja prema trudnicama (čl. 67.), prema članovima radničkog vijeća (čl. 156.), radničkog

vijeća prema radnicima (čl. 157.), prema radnicima zbog sindikalnoga članstva ili djelatnosti (čl. 247.) Vidi

daljnje relevantne odredbe u čl. 33.-34., 83., 103., 130.-131. ZR. 58 Suprotno EU antidiskriminacijskim direktivama koje ne čine takvu razliku, prema čl. 6. st. 5. ZRS se poticanje

druge osobe na diskriminaciju smatra diskriminacijom samo ako je uputa dana s namjerom a ne ako je to

učinjeno iz nehaja. 59 Čl. 7. ZSD i čl. 2. ZRS štite također od viktimizacije. Vidi presudu hrvatskog Vrhovnog suda, Revr 215/04-2

od 24. svibnja 2005., kojom je ustanovljeno da objava negativnih informacija o poslodavcu u medijima

predstavlja valjani razlog za raskid ugovora o radu, neovisno o autentičnosti tih navoda.

spola, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem,

a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna. Nedostaci potonje definicije

su ograničenje samo na sadašnje vrijeme i isključenje diskriminacije samo jedne osobe

upućivanjem na “osobe”. Potočnjak i Grgić su mišljenja, kako neovisno o harmoniziranim

definicijama neizravne diskriminacije u ZSD i u ZRS, hrvatski propisi i sudska praksa

dopuštaju opravdanja čak i u slučajevima izravne diskriminacije, dok EU acquis dopušta

opravdanja samo u slučajevima neizravne diskriminacije. U jednoj od svojih odluka o

izravnoj diskriminaciji Ustavni sud je utvrdio da neovisno o slobodi zakonodavca da različito

uređuje prava i obveze, mora postojati objektivno i razumno opravdanje za takvo

razlikovanje. Različito uređenje se smatra diskriminatornim ukoliko ne ostvaruje legitimni cilj

ili ukoliko ne postoji proporcionalnost između zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići.

Posljedično hrvatski učenjaci zaključuju da prilikom odlučivanja o postojanju izravne

diskriminacije Ustavni sud zahtijeva provođenje testa opravdanog cilja i proporcionalnosti

kojeg EU pravo zahtijeva samo u slučajevima neizravne diskriminacije.60 Poput EU

antidiskriminacijskih direktiva, oba akta propisuju odredbe o posebnim (pozitivnim) mjerama,

u čl. 9.-12. ZRS61 i u čl. 9. st. 2. toč. 2. ZSD u okviru liste iznimaka od zabrane

diskriminacije.62 Prije posljednjih izmjena i dopuna ZSD-a objavljenih u NN br. 112/12., 12.

60 Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 30. Vidi Odluku Ustavnog suda br. U-I-764/2004, U-I-2578/2004, U-I-

2670/2004, U-I-3006/2004 i U-I-1452/2005 od 21. ožujka 2007. (NN br. 34/07.). Prema toj odluci morali bi

postojati vrlo jaki i iz ustavnopravnog aspekta prihvatljivi razlozi za različito uređenje utemeljeno isključivo na

osobinama nabrojanima u čl. 14. st. 1. Ustava. Tome nasuprot, zakonodavac ima široke ovlasti diskrecije u

području gospodarske i socijalne politike i Ustavni sud u pravilu poštuje njegove mjere. Ovaj je stav potvrđenu

odlukama br. U-I-1152/2000, U-I-1814/2001, U-I-1478/2004, U-I-3137/2002 i U-3760/2005 od 18. travnja

2007. (NN br. 43/07.). 61 Vidi čl. 9. ZRS: “(1) Posebne mjere su specifične pogodnosti kojima se osobama određenog spola omogućuje

ravnopravno sudjelovanje u javnom životu, otklanjaju postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u

kojima su ranije bili uskraćeni. (2) Posebne mjere se uvode privremeno radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti

žena i muškaraca i ne smatraju se diskriminacijom. (3) Mjere usmjerene zaštiti žena, osobito u vezi s trudnoćom

i materinstvom, ne smatraju se diskriminacijom. (4) Radi osiguranja potpune ravnopravnosti muškaraca i žena u

praksi načelo jednakog postupanja ne sprječava zadržavanje ili uvođenje posebnih mjera kako bi se spriječio ili

nadoknadio nepovoljniji položaj zbog spola u području dobivanja i nabave roba i pružanja usluga.” 62 Nedavne izmjene ZSD-a objavljene u NN br. 112/12. od 12. listopada 2012. izmijenile su u potpunosti čl. 9.

ZSD-a kako bi došlo do daljnjeg usklađivanja sa acquisom. Vidi EU Common Position, (Revision of CONF-HR

13/08) i Commission Staff Working Paper, Croatia 2011 Progress Report, SEC(2011) 1200, Brussels,

12.10.2011., gdje je bilo naglašeno da je lista preširoka. Prema čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacija u svim pojavnim

oblicima je zabranjena i prema njegovom stavku 2. iznimno od stavka 1., ne smatra se diskriminacijom stavljanje

u nepovoljniji položaj u sljedećim slučajevima: “1. kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja

zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda

drugih ljudi te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog

cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili

etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta;

2. posebnih mjera koje uključuju bilo koju mjeru privremene naravi, koja je nužna i prikladna za ostvarivanje

stvarne jednakosti društvenih skupina koje su u nepovoljnijem položaju, na temelju neke od osnova iz čl. 1.

ovoga Zakona kada je takvo postupanje temeljeno na odredbama zakona, podzakonskog akta, programa, mjera

ili odluka u cilju poboljšanja položaja etničkih, vjerskih, jezičnih ili drugih manjina ili drugih skupina građana ili

osoba diskriminiranih po osnovama iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona; 3. provođenja mjera socijalne politike kojima

se pogoduje osobama ili domaćinstvima težeg imovinskog ili socijalnog stanja pod uvjetom da takve mjere ne

dovode do izravne ili neizravne diskriminacije na temelju spola, spolne orijentacije, rase, boje kože, etničke

pripadnosti, vjerskog uvjerenja i invaliditeta; 4. u odnosu na određeni posao kad je narav posla takva ili se posao

obavlja u takvim uvjetima da značajke povezane s nekim od osnova iz čl. 1. ovoga Zakona predstavljaju stvarni i

odlučujući uvjet obavljanja posla ako je svrha koja se time želi postići opravdana i uvjet odmjeren; 5. pri

obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u članstvo te u djelovanju

koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u

Republici Hrvatskoj, te druge javne ili privatne organizacije čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili

uvjerenju, a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina ili uvjerenja, u

slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje neke osobe

predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te

listopada 2012., čl. 9. st. 3. ZSD je propisivao da se sve iznimke trebaju tumačiti razmjerno

cilju i svrsi zbog kojih su određene. Ta odredba nije odgovarala u potpunosti izričaju EU

antidiskriminacijskih direktiva, prema kojima, iznimke moraju imati legitimni cilj i biti nužne,

proporcionalne i usko tumačene. Ti su uvjeti bili zadovoljeni samo glede nekih od iznimaka

na listi iz čl. 9. st. 2. ZSD. U skladu s time odredba je izmijenjena i propisuje da sve iznimke

iz čl. 9. st. 2. ZSD trebaju ostvarivati svoj legitimni cilj za koji su određene i moraju biti

primjerene i nužne za ostvarenje tog cilja. U tekstu koji slijedi predstavljene su rijetke sudske

odluke i primjeri normativne i faktične diskriminacije zajedno sa mogućim opravdanjima u

odabranim problematičnim područjima privatnog prava.

4.1. Dobna diskriminacija

Zabrana diskriminacije po osnovi dobi kako je propisana čl. 14. st. 1. Ustava i čl. 1. ZSD,

poznaje iznimke u određenim slučajevima, kao u čl. 9. st. 2. ZSD. Prema čl. 9. st. 2. toč. 6.

ZSD primjenjivom do 30. lipnja 2013., ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji

položaj na temelju dobi i spola pri ugovaranju premija, osigurnina i drugih uvjeta u osiguranju

u skladu s relevantnim i točnim statističkim podacima i pravilima aktuarske matematike, pri

čemu troškovi vezani uz trudnoću i majčinstvo ne mogu opravdati razlike.63 Novi sadržaj ove

odredbe uveden izmjenama i dopunama iz NN br. 112/12. propisivati će iznimku na temelju

dobi pri ugovaranju premija osigurnina i drugih uvjeta u osiguranju na temelju opće

prihvaćenih načela procjene rizika, u skladu s relevantnim i točnim statističkim podacima i

pravilima aktuarske matematike. Prema čl. 9. st. 2. toč. 8. ZSD, iznimka postoji također za

stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno

opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i

zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog

osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Odredba

propisuje primjere koji se ne smatraju diskriminacijom: određivanje najniže ili najviše dobi

i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa

ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos;64 određivanje prikladne i

organizacije; 6. na temelju dobi pri ugovaranju premija osigurnina i drugih uvjeta u osiguranju na temelju opće

prihvaćenih načela procjene rizika, u skladu s relevantnim i točnim statističkim podacima i pravilima aktuarske

matematike; 7. u pristupu dobrima, uslugama i sportu te pružanju istih ako je pristup dobru i/ili usluzi namijenjen

isključivo ili prvenstveno pripadnicima jednog spola ili osobama s invaliditetom pod uvjetom da je takvo

postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem te ako su upotrijebljena sredstva primjerena i

nužna cilju koji se želi postići; 8. na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano

legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike

zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo

postizanje primjerena i nužna. Primjerice, diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili

profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za

stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos; određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga

za prestanak radnog odnosa, a koja je sukladna uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanje

dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog

prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog

osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili

određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke; 9. na temelju

državljanstva prema posebnim propisima; 10. kod stavljanja u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obveza

uređenih Obiteljskim zakonom, a osobito u svrhu legitimne zaštite prava i dobrobiti djece, zaštite javnog morala

i pogodovanja braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna.” 63 Glede ove iznimke Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 53 smatraju spornom okolnost da ju ZSD dopušta i u

odnosu na dob u području privatnog osiguranja, što nije pokriveno EU antidiskriminacijskim direktivama, osim

u Direktivi 2004/113/EZ. 64 ZR ne sadrži odredbe koje bi odgovarale odredbama njemačkoga BGB-a u odluci ESP-a od 19. siječnja 2010.,

C-555/07 - Seda Kücükdeveci [2010] I-00365 prema kojima se usluga rada pružena do navršene 25 godine života

nije uzimala u obzir prilikom izračuna otkaznog roka kod otkaza ugovora o radu.

primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koja je sukladna uvjetima

za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanje dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja

kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu,65 ili drugog prava iz sustava

socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog

osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup

obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve

rečenice ove točke. U skladu sa ovom odredbom čl. 104. st. 3. ZR omogućava poslodavcu da

raskine ugovor o radu protiv volje radnika kada on navrši 65 godina života i 15 godina

mirovinskog staža. Osim spajanja ex čl. 9. st. 2. toč. 7. i 8. ZSD zajedno, nedavne izmjene su

otklonile glavni nedostatak ovih iznimaka glede manjkavosti njihova opravdanja legitimnim

ciljem i uvjetom njihove nužnosti i proporcionalnosti.66 Prije izmjena i dopuna čl. 9. st. 3.

ZSD nije zadovoljavao uvjete čl. 6. st. 1. Direktive 2000/78/EZ prema kojem, nacionalni

zakonodavac “mogu propisati da se razlike u tretmanu na osnovi dobi neće smatrati

diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, objektivno i razumno opravdane

zakonitim ciljem, uključujući zakonitu politiku zapošljavanja, tržište rada i ciljeve stručne obuke,

i ako su sredstva za ostvarivanje tog cilja prikladna i nužna”. U praksi se diskriminacija na

osnovi dobi događa vrlo često, kako na normativnoj tako i na faktičnoj razini. Vrhovni sud je

u 2007. odlučio na osnovi čl. 2. ZR-a i čl. 1. ILO Konvencije br. 111. da dob tužitelja ne smije

predstavljati prepreku za zaposlenje ili služiti kao razlog za to što tužitelju nije ponuđeno

slobodno rado mjesto. Odluka poslodavca da namijeni određena radna mjesta samo

zaposlenicima mlađe dobi nije bila prihvaćena kao valjani razlog za opravdanje.67 U drugom

slučaju, koji se je odnosio na odluku poslodavca da nije svrsishodno upućivanje upućivanje

tužitelja na dodatno obrazovanje i osposobljavanje i koja je inter alia bila obrazložena dobi

tužitelja te proteklim radnim stažom, Vrhovni sud smatra prigovor tužitelja neosnovanim.68 U

daljnjem slučaju glede diskriminacije na osnovi dobi, Vrhovni sud je primijenio druge

zakonske odredbe umjesto posebnog antidiskriminacijskog zakonodavstva. Odlučujući o

prigovoru protiv Rješenja Hrvatske odvjetničke komore, koja je odbila zahtjev za upis u

Imenik odvjetničkih vježbenika podnositelja starijeg od 50 godina, Vrhovni sud je poništio

rješenje jer Zakon o odvjetništvu ne sadrži takvo ograničenje.69 U odnosu na normativnu

diskriminaciju, čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju

65 U svezi sa čl. 6. st. 2. Direktive 2000/78/EZ treba naglasiti da ne može doći do diskriminacije na osnovi dobi u

profesionalnim sustavima mirovinskog osiguranja, budući da takvi sustavi nisu razvijeni u Hrvatskoj. Do

diskriminacije bi moglo doći u dobrovoljnim sustavima mirovinskog osiguranja sponzoriranima od poslodavca

temeljem individualne kapitalizirane štednje, ili u slučajevima dokupa mirovine, ili glede programa

prijevremenog umirovljenja (koji ovise o dobi ili radnome stažu). Tako Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 53. 66 EU pravo dopušta opravdanje izravne diskriminacije samo s obzirom na ovu osnovu (dob), putem testa

zakonitog cilja i proporcionalnosti koji se mora primjenjivati restriktivno. Vidi odluku ESP-a od 22. studenog

2005., C-144/04- Mangold [2005] I-09981. U odluci ESP-a od 16. listopada 2007., C-411/05- Félix Palacios

[2007] I-08531 i od 5. ožujka 2009., C-388/07- The Queen [2009] I-01569 gdje je bilo upitno, da li su

diskriminatorne nacionalne odredbe koje uređuju prestanak radnog odnosa u slučaju ispunjavanja uvjeta za

umirovljenje, ESP je ustanovio da ove odredbe mogu biti opravdane legitimnom socijalnom politikom i

politikom zapošljavanja, odnosno da nisu nužno diskriminatorne, ukoliko su prikladne i nužne. U C-411/05, ESP

je ustanovio da se ne može zaključiti iz čl. 6. st. 1. Direktive 2000/78/EZ da nedostatak određenja u

nacionalnome zakonodavstvu glede cilja koji se želi postići automatski isključuje mogućnost da može biti

opravdan tom odredbom, ako drugi elementi, uzeti u obzir iz općeg konteksta mjere u pitanju, omogućavaju da

se cilj koji je podloga tom zakonu identificira u svrhu sudske ocjene njegove zakonitosti i toga da li su sredstva

korištena za ostvarenje toga cilja prikladna i nužna. U slučaju P.P.-28-01-1231/10 Centar za mirovne studije

obavještava Pučkog pravobranitelja o diskriminatornom oglašavanju jednog poslodavca sa Tajlanda na hrvatskoj

web-stranici, koji je nudio zaposlenje kandidatima životne dobi između 25-30, bez ikakvog zakonitog cilja kao

opravdanja. 67 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-459/07 od 25. rujna 2007. 68 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-90/06-2 od 4. srpnja 2006. 69 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Ur 4/07 od 17. svibnja 2007.

(ZMO) ukida zakonsko ograničenje glede snižavanja dobne granice za starosnu mirovinu.70

Brisanjem čl. 181. st. 2. ovoga Zakona otklonjena je normativna diskriminacija između

osiguranika za koje je staž osiguranja bio obračunavan sa povećanim trajanjem samo do 31.

prosinca 1998. i osiguranika kojima se staž osiguranja obračunava sa povećanim trajanjem i

od 1. siječnja 1999.

4.2. Invaliditet

Izvješće Europske komisije o napretku Republike Hrvatske u 2011. potvrdilo je da se

diskriminacija osoba sa invaliditetom nastavlja na tržištu rada.71 Čl. 58. st. 2. Ustava72

propisuje obvezu države da posebnu skrb posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i zahtijeva

njihovo uključivanje u društveni život. Prema čl. 65. st. 3. Ustava osobe s invaliditetom imaju

pravo na osobitu zaštitu na radu. Ove su obveze zajedno sa pravom na rad i slobodom rada

(čl. 55. st. 1. Ustava) dalje razrađene u ZR-u i Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i

zapošljavanju osoba s invaliditetom (ZPRZOI). Članak 10. ZPRZOI propisuje pozitivne mjere

i uređuje sustav kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom (čl. 2. st. 1. ZPRZOI) u državnoj

upravi, tijelima sudbene vlasti, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, u

javnim službama, izvan proračunskim fondovima, te pravnim osobama u vlasništvu ili

pretežnom vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne)

samouprave. Sustav kvota koji je u skladu sa čl. 7. st. 2. Direktive 2000/78/EZ, predviđa

prijelazno razdoblje do 31. prosinca 2017. u kojem će broj zaposlenih osoba s invaliditetom

rasti. Ipak, neki hrvatski učenjaci smatraju da u skladu sa pravom EU-a, posebice Direktivom

2000/78/EZ, predstavljeni sustav kvota treba biti zamijenjen sa uvođenjem odredaba o

razumnoj prilagodbi u ZR i ZPRZOI.73 Osim spomenutog čl. 1. st. 1. ZSD o zabrani

diskriminacije na osnovi invaliditeta,74 prema čl. 9. st. 2. toč. 3. ZSD, stavljanje u nepovoljniji

položaj ne smatra se diskriminacijom kada se provode mjere socijalne politike kojima se

pogoduje osobama ili domaćinstvima težeg imovinskog ili socijalnog stanja pod uvjetom da

70 Pavlović Š., op.cit., 53. 71 Commission Staff Working Paper, Croatia 2011 Progress Report, SEC(2011) 1200 final, Brussels,

12.10.2011., 11. Vidi predmet Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost osoba s invaliditetom br. 1.10.-88/10,

gdje se Z žali na neizravnu diskriminaciju od poslodavca S. Potonji je namjeravao usvojiti odluku prema kojoj bi

osobe s invaliditetom, umjesto naknade putnih troškova (kao svi ostali zaposlenici), primale besplatnu kartu

subvencioniranu od jedinice lokalne samouprave. 72 U Odluci U-III-611I1999 od 16. studenog 2000., Ustavni sud utvrđuje da su redovni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo (vidi Rev-2017/1995-2 od 9. ožujka 1999.) i posljedično povrijedili čl. 14. st. 2. i

ex čl. 57. st. 2. (sada: čl. 58. st. 2. Ustava). Odlučujući o ustavnoj tužbi Ustavni sud je zaključio da su osobe koje

su ozlijeđene u Drugom svjetskom ratu i hrvatskome Domovinskom ratu jednake. U konkretnome slučaju

nadležni redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja koji je postao invalid u Drugom svjetskom ratu, a koji

je zahtijevao 50% popusta prilikom kupnje stana na kojem postoji stanarsko pravo temeljem čl. 16. Zakona o

prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji takvo pravo propisuje za osobe koje su ozlijeđene u

Domovinskom ratu. Ustavni sud je odlučio da čl. 16. spomenutog zakona ne pravi razliku između ove dvije

kategorije osoba s invaliditetom. 73 Ova obveza se ne odnosi na poslodavca koji zapošljava manje od dvadeset radnika. Oni koji su obvezani dužni

su zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, omogućujući primjerene radne uvjete: do

31. prosinca 2005. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 50 zaposlenih; do 31. prosinca

2008. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 42 zaposlenih; do 31. prosinca 2011. najmanje

jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 35 zaposlenih; do 31. prosinca 2014. najmanje jednu zaposlenu

osobu s invaliditetom na svakih 25 zaposlenih; do 31. prosinca 2017. i nadalje najmanje jednu zaposlenu osobu s

invaliditetom na svakih 20 zaposlenih. Obvezani poslodavci dužni su dati prednost osobama s invaliditetom

ukoliko iste zadovoljavaju sve uvjete propisane oglasom ili natječajem za zapošljavanje. Mogu biti oslobođeni

od dvostrukog plaćanja posebnog poticajnog doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Spomenuti

Izvještaj o napretku je naglasio da kvote nisu ispunjene u javnome sektoru i da je marginalizacija čak veća u

privatnome sektoru gdje poslodavcima nedostaju informacije, posebice glede dostupnih poticaja. 74 ESP je razjasnio u svojoj odluci od 11. srpnja 2006., C-13/05- Chacón Navas [2006] I-06467, da postoji jasna

razlika između bolesti i invaliditeta, pri čemu bolest nije pokrivena tim poljem zaštite.

takve mjere ne dovode do izravne ili neizravne diskriminacije na temelju spola, spolne

orijentacije, rase, boje kože, etničke pripadnosti, vjerskog uvjerenja i invaliditeta.75 Izmjene i

dopune ZSD-a iz NN br. 112/12. uvele su novu iznimku propisujući u čl. 9. st. 2. toč. 7. ZSD

da se stavljanje u nepovoljniji položaj ne smatra diskriminacijom u pristupu dobrima,

uslugama i sportu te pružanju istih ako je pristup dobru i/ili usluzi namijenjen isključivo ili

prvenstveno pripadnicima jednog spola ili osobama s invaliditetom pod uvjetom da je takvo

postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem te ako su upotrijebljena

sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići. Nadalje, prema čl. 4. st. 2. ZSD

propuštanje razumne prilagodbe smatra se diskriminacijom, što je u skladu sa čl. 5. Direktive

2000/78/EZ. Prema definiciji, to je propust da se da se osobama s invaliditetom, sukladno

njihovim specifičnim potrebama, omogući, -korištenje javno dostupnih resursa, -sudjelovanje

u javnom i društvenom životu, -pristup radnom mjestu i odgovarajuće uvjete rada,

prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije

nerazmjeran teret76 za onoga tko je to dužan omogućiti. Neki hrvatski učenjaci smatraju da je

odredba nepotpuna u usporedbi sa Direktivom 2000/78/EZ, ali drže da može biti nadopunjena

sa CERD. S druge strane, Horvat vjeruje da bi u svjetlu odluke ESP-a u predmetu Coleman,

obveza razumne prilagodbe mogla ostvariti određeni napredak za osobe pogođene

asocijativnom diskriminacijom. Osobe koje se brinu za članove obitelji sa invaliditetom

trebaju imati pravo na prilagodbu njihovih uvjeta rada putem jamstva fleksibilnijeg radnog

vremena, radnog mjesta bliže njihovu domu, putem izuzimanja od noćnog i prekovremenog

rada itd.77 Konačno, treba primijetiti da ZR propisuje određene obveze poslodavcu koji je

zaposlio osobe s invaliditetom i koje imaju karakter obveze na razumnu prilagodbu,78 dok

ZSD nameće takvu obvezu već u trenutku odabira kandidata za zapošljavanje.

4.3. Spolna orijentacija

Diskriminacija na osnovi spolne orijentacije je zabranjena putem članaka 14. st. 1., 35. i 39.

Ustava.79 Pored čl. 6. st. 3. ZRS i čl. 1. st. 1. ZSD, diskriminacija na osnovi spolne orijentacije

je zabranjena člankom 21. ZIZ-a. Prema toj odredbi zabranjen je svaki vid diskriminacije,

izravne ili neizravne na osnovi istospolne zajednice kao i činjenice homoseksualne

75 Vidi supra također iznimku pod čl. 9. st. 2. toč. 4. ZSD. 76 Glede “nerazmjeranog tereta” u čl. 4. st. 2. ZSD, smatra se da čl. 29. ZPRZOI ispunjava uvjete iz Direktive

2000/78/EZ. Preambula Direktive 2000/78/EZ (recital 21.) propisuje da treba voditi računa posebno o

financijskim i drugim troškovima koje one povlače za sobom, o veličini i financijskim sredstvima organizacije ili

poduzeća te mogućnosti za dobivanje pomoći iz javnih fondova ili kakve druge pomoći. Čl. 29. ZPRZOI uređuje

pravo poslodavca na porezne olakšice in a posebne novčane poticaje (npr. za prilagodbu pristupa radnom mjestu

i uvjeta rada, za strojeve, za osobnog asistenta itd.). 77 Horvat A, op.cit., 1466., naglašava da bi to zahtijevalo propisivanje dodatnih obveza za poslodavca pored u čl.

4. st. 2. ZSD spomenute prilagodbe infrastrukture i prostora. 78 Čl. 74.-81. ZR-a štite radnike, koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad (zabranom otkazivanja ili

štetnog utjecaja na napredovanje, uređenjem prava povratka na prethodne ili odgovarajuće poslove itd.), ali

razlikuje radnike čija je nesposobnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću i radnike čija je

nesposobnost posljedica neprofesionalnih razloga (osim u čl. 76. ZR). U odnosu na već zaposlene radnike sa

invaliditetom, poslodavac je obvezan uzimajući u obzir mišljenje ovlaštene osobe ili tijela, ponuditi sklapanje

ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban i koji što je više moguće moraju odgovarati

poslovima na kojima je radnik prethodno radio (čl. 78. ZR). Poslodavac je dužan prilagoditi zadatke

sposobnostima radnika, izmijeniti radno vrijeme odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da omogući

zaposleniku da radi na odgovarajućim poslovima. Daljnje relevantne odredbe su uređene u čl. 39.-51. Zakona o

mirovinskom osiguranju (NN br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05.,

43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10., 61/11., 114/11.) i čl. 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim

smetnjama (NN br. 111/97., 27/98., 128/99., 79/02.). 79 U odluci od 17. veljače 1998., C-249/96 - Grant v South-West Trains Ltd. [1998] I-00621, ESP je ustanovio da

diskriminacija na osnovi spolne orijentacije nije diskriminacija na osnovi spola, što je odvojena osnova za

diskriminaciju predviđena u čl. 19. UFEU i u Direktivi 2000/78/EZ.

orijentacije. Odredba također propisuje da se poticanje druge osobe na diskriminaciju smatra

diskriminacijom. Nadalje, definira izravnu i neizravnu diskriminaciju,80 pri čemu propušta

uključiti moguću diskriminaciju u koncept izravne diskriminacije i uključuje samo sadašnju

diskriminaciju u koncept neizravne diskriminacije. Ove razlike glede uključivanja sadašnjih i

budućih akata diskriminacije u definicije diskriminacije u ZRS, ZSD i ZIZ mogle bi utjecati

na pravo žrtve na naknadu štete.

Nedavno mnogo raspravljana tema u hrvatskim medijima i društvu bila je ideja dopuštanja

istospolnim parovima usvajanja i odgoja djece, što nije moguće prema Obiteljskom zakonu

(OZ) i ZSD.81 Do eskalacije ovih događaja dolazi u srpnju 2012. kada je usvojen Zakon o

medicinski pomognutoj oplodnji,82 koji se ne primjenjuje na istospolne zajednice. U svezi sa

time čl. 9. st. 2. toč. 10. ZSD propisuje da se stavljanje u nepovoljniji položaj ne smatra

diskriminacijom “kod stavljanja u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obveza uređenih

Obiteljskim zakonom, a osobito u svrhu legitimne zaštite prava i dobrobiti djece, zaštite

javnog morala i pogodovanja braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i

nužna”. U odnosu na diskriminaciju na osnovi spolne orijentacije na području zapošljavanja i

rada, čl. 13. st. 5. ZRS zabranjuje korištenje izričaja koji uzrokuju ili bi mogli uzrokovati

diskriminaciju na temelju spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije pri

oglašavanju. Izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova potvrđuje pritužbe

homoseksualnih i biseksualnih osoba na diskriminaciju na osnovi spolne orijentacije na tržištu

rada83 ali također u odnosu na povredu njihovih imovinskih prava, stanovanje itd.84 Neovisno

o posebnom zakonodavstvu koje štiti od diskriminacije, normativna diskriminacija na osnovi

spolne orijentacije je česta. Mnogi pravni akti dodjeljuju određena prava izričito bračnim ili

izvanbračnim drugovima, dok su partneri istospolne zajednice lišeni tih prava (npr. pravo

bračnog druga na obiteljsku mirovinu prema čl. 21. ZMO, na naknadu plaće zbog bolovanja

korištenog za njegovanje supružnika prema čl. 26. st. 5. i čl. 8. Zakona o obveznom

zdravstvenom osiguranju, na plaćeni dopust zbog teže bolesti ili smrti supružnika ili

80 Čl. 21. st. 3. ZIZ-a definira izravnu diskriminaciju kao svako postupanje kojim se osoba koja je član istospolne

zajednice stavlja ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji na temelju

činjenice da je član istospolne zajednice. Prema čl. 21. st. 4. ZIZ-a neizravna diskriminacija postoji kada

određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa osobu koja je član istospolne zajednice na temelju te

činjenice stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe. 81 U svibnju 2012. hrvatski premijer Milanović Z. najavio je daljnje proširivanje prava istospolnih zajednica koje

trebaju imati prava i odgovornosti odgovarajuća onima u heteroseksualnom braku, izuzev posvojenja djece. 82 NN br. 86/12. 83 12. srpnja 2012. Općinski sud u Varaždinu usvojio je presudu (još neobjavljenu) kojom je utvrdio

diskriminaciju znanstvenog asistenta Krešića na njegovome radnom mjestu od Fakulteta organizacije i

informatike. Pravobraniteljica Ureda za ravnopravnost spolova, koji je u postupku sudjelovao kao umješač,

istakla je kako je ovo prva takva presuda u Republici Hrvatskoj is toga ima određenu “presedansku” vrijednost.

Fakultet je najavio žalbu protiv presude, http://www.prs.hr/index.php/priopcenja-prs/294-priopcenje-povodom-

sudske-odluke-u-predmetu-kresic-protiv-fakulteta-organizacije-i-informatike-sveucilista-u-zagrebu. 84 Vidi presudu Županijskog suda u Zagrebu Pnz-7/10-2 od 2. svibnja 2011. Tužbe protiv predsjednika

Hrvatskog nogometnog saveza i dopredsjednika nogometnog kluba Dinamo su odbijene. Bile su podnesene zbog

javnih izjava u kojima su tvrdili kako nikada ne bi dopustili igraču nogometa homoseksualne orijentacije da igra

u reprezentaciji i nikada ne bi zaposlili igrača ove seksualne orijentacije. Nadležni sud je smatrao da ESP odluka

od 10. srpnja 2008., C-54/07 - Feryn [2008] I-05187 nije relevantna za podnesene tužbe. U spomenutoj odluci,

ESP tvrdi u paragrafu 25. da “činjenica da poslodavac javno iskazuje da neće primiti zaposlenike (određene

etničke ili rasne pripadnosti), što je vrlo vjerojatno da će jako razuvjeriti kandidate od podnošenja njihovih

kandidatura i što će u skladu s time spriječiti njihov pristup tržištu rada, predstavlja izravnu diskriminaciju (…)”.

Vidi također presudu Županijskog suda u Rijeci P-15/2010 od 3. listopada 2011. glede udružne tužbe protiv

svećenika Katoličke crkve koji je na internetskom blogu objavio tekstove kojima diskriminira osobe

homoseksualne orijentacije i naglasio da ovi tekstovi samo predstavljaju “njegova mišljenja o događajima u

svijetu i kod nas”. Ova rečenica mogla bi biti važna u odnosu na čl. 9. st. 2. toč. 5. ZSD prema kojem se

stavljanje u nepovoljniji položaj ne smatra diskriminacijom (…) u djelovanju koje je u skladu s naukom i

poslanjem crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica (…).

izvanbračnog druga prema čl. 65. ZR itd.).85 Posljedično, hrvatski sudovi će morati uzimati o

obzir odluke u predmetima Maruko i Römer,86 gdje je ESP ustanovio da čl. 1.-2. i čl. 3. st. 1.

sl. c) Direktive 2000/78/EZ isključuje nacionalno zakonodavstvo koje pravi razliku između

životnih partnera i supružnika glede njihovih prava i obveza odnosno koristi, kada životno

partnerstvo stavlja osobe istog spola u situaciju usporedivu sa onom supružnika. U oba

slučaja, ESP je ustanovio da je zadatak suda koji postavlja pitanje radi prethodne odluke da

procijeni usporedivost, fokusiranjem na prava i obveze supružnika i osoba u registranim

životnim zajednicama te uzimanjem u obzir svrhe i uvjeta pod kojima se koristi dobivaju.

Iako se pojam supružnika odnosno bračnog druga ne odnosi na partnera u istospolnoj

zajednici sve do zakonskog uređenja registracije životnog partnerstva, može se primijetiti da

bi partneri u istospolnoj zajednici trebali biti tretirani jednako kao izvanbračni drugovi.

Grgurev s pravom primjećuje da su definicije izvanbračne zajednice prema čl. 3. OZ-a i

istospolne zajednice prema čl. 2. ZIZ usporedive i ne pružaju valjani razlog za njihovo

razlikovanje.87

4.4. Spol na potrošačkom tržištu

Načelo ravnopravnosti spolova uvedeno je na popis najviših ustavnih vrijednosti u čl. 3.

Ustava izmjenama i dopunama iz 2000.88 U skladu s čl. 5. Direktive 2004/113/EZ, čl. 9. st. 2.

toč. 6. ZSD propisuje da se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na

temelju dobi i spola pri ugovaranju premija, osigurnina i drugih uvjeta u osiguranju u skladu s

relevantnim i točnim statističkim podacima i pravilima aktuarske matematike, pri čemu

troškovi vezani uz trudnoću i majčinstvo ne mogu opravdati razlike. Stoga se ne smatra

diskriminacijom zaključivanje ugovora o osobnom osiguranju (npr. osiguranje života i

osiguranje od nesretnog slučaja prema čl. 966. ZOO), gdje visina premije osiguranja i

osigurnine ovisi o dobi i spolu osobe u pitanju ili gdje iznos osigurnine koja se treba platiti

osiguraniku ili korisniku osiguranja ovisi o tim kriterijima.89 Iako Direktiva 2004/113/EZ

dopušta iznimku glede diskriminacije na osnovi spola (ne i dobi) prilikom obračuna premija i

naknada iz privatnog osiguranja, hrvatski učenjaci kritiziraju da će čl. 9. st. 2. toč. 6. ZSD

vjerojatno biti shvaćen tako da ne obuhvaća socijalno osiguranje. Predbacuje se što za razliku

od relevantnih EU direktiva, hrvatsko zakonodavstvo ne razlikuje javni (državni) sustav

socijalne sigurnosti od profesionalnog sustava mirovinskog osiguranja.90 U skladu sa

85 Hrvatsko zakonodavstvo partnerima istospolnih zajednica ne pruža pravo na zakonsko nasljeđivanje, na

mogućnost promjene prezimena zbog činjenice partnerstva u istospolnoj zajednici, na mogućnost stjecanja

državljanstva ili dozvole boravka, prava koja proizlaze iz obveznog mirovinskog osiguranja, porezne olakšice

itd. Npr. prema čl. 6. st. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji

(NN br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11.), izvanbračni drug koji je bio u zajednici

sa hrvatskim braniteljem uživa određena prava dok partner u istospolnoj zajednici nema ta prava. 86 ESP odluka od 1. travnja 2008., C-267/06 - Maruko [2008] I-01757; ESP odluka od 10. svibnja 2011.,

C-147/08- Römer, još neobjavljeno. 87 Prema čl. 3. OZ-a odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu

zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno

zajedničko dijete. Prema čl. 2. ZIZ-a istospolna zajednica, u smislu ovoga Zakona, je životna zajednica dviju

osoba istog spola (partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje

najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja,

te emotivnoj vezanosti partnera. Vidi Grgurev I., op.cit., 225. 88 Radi kvalitete temeljnih prava načela ravnopravnosti spolova, koncept spola se tumači široko tako da uključuje

transseksualnost i promjenu spola. Vidi ESP odluku od 30. travnja 1996., C-13/94- Cornwall [1996] ECR I-

2143, paragrafi 19.–21. 89 Prilikom obračuna ovih iznosa primjenjuju se statistički podaci i pravila aktuarske matematike (NN br. 31/98.)

koji se temelje na tablicama smrtnosti ženske i muške populacije u Republici Hrvatskoj. 90 Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 52. Diskriminacija po spolu u zakonima uređenim javnim sustavima socijalne

sigurnosti je zabranjena Direktivom 79/7/EEZ, dok se Direktiva 86/378/EEZ izmijenjena Direktivom 96/97/EZ

odnosi na profesionalne sustave socijalne sigurnosti. Direktiva 79/7/EEZ dopušta određena razlikovanja

posljednjim razvojem ESP sudske prakse u predmetu Test Achats, izmjene i dopune ZSD-a u

listopadu 2012. ograničile su važenje trenutačnog izričaja čl. 9. st. 2. toč. 6. ZSD do 30. lipnja

2013. Na taj dan na snagu stupa novi čl. 9. st. 2. toč. 6. ZSD, koji briše riječ “spol” i

posljednji dio rečenice koji se odnosi na troškove vezane uz trudnoću i majčinstvo. ESP je

ustanovio da je čl. 5. st. 2. Direktive 2004/113/EZ u suprotnosti sa čl. 21. i 23. Povelje EU-a o

temeljnim pravima i nevaljan u svjetlu općeg načela jednakog postupanja sa učinkom od

21.12.2012.91 Tzv. unisex pravilo sadržano u čl. 5. st. 1. Direktive 2004/113/EZ morati će se

primjenjivati na nove ugovore bez ikakve iznimke u pogledu obračuna premija i koristi

pojedinaca.92 Drugi primjer normativnog razlikovanja koji je bio dopušten Direktivom

79/7/EEZ, predstavljali su čl. 30.-31. ZMO, koji su uređivali različite uvjete za stjecanje prava

na starosnu mirovinu i prijevremenu mirovinu za žene i muškarce. U 2007. g. Ustavni sud je

odlučio da je odredba ZMO-a prema kojoj su muškarci umirovljeni u životnoj dobi od 65

godina i žene u životnoj dobi od 60 godina protivna ustavnom jamstvu ravnopravnosti

spolova koje predstavlja jednu od najviših vrijednosti ustavnog pravnog poretka utvrđenih u

čl. 3. Ustava i razrađenih u ZRS. Zakonodavcu je dano prijelazno vremensko razdoblje do

2018. za ispravljanje ove normativne nejednakosti spolova.93 Od posebne važnosti za pitanje

diskriminacije na osnovi spola na potrošačkom tržištu je sa izmjenama i dopunama ZSD-a

novouvedena iznimka u čl. 9. st. 2. toč. 7. Ona propisuje da se ne smatra diskriminacijom

stavljanje u nepovoljniji položaj u pristupu dobrima, uslugama i sportu te pružanju istih ako je

pristup dobru i/ili usluzi namijenjen isključivo ili prvenstveno pripadnicima jednog spola ili

osobama s invaliditetom pod uvjetom da je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano

legitimnim ciljem te ako su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići.

Nadalje, osobito važna odredba glede diskriminacije na osnovi spola na potrošačkom tržištu je

čl. 6. st. 4. ZRS koji zabranjuje diskriminaciju u odnosu na mogućnosti dobivanja i nabave

roba kao i diskriminacija u pružanju i pristupu uslugama. Ipak, prema čl. 9. st. 4. ZRS radi

osiguranja potpune ravnopravnosti muškaraca i žena u praksi načelo jednakog postupanja ne

sprječava zadržavanje ili uvođenje posebnih (pozitivnih) mjera kako bi se spriječio ili

nadoknadio nepovoljniji položaj zbog spola u području dobivanja i nabave roba i pružanja

usluga.94 Čl. 10. ZRS ograničava polje primjene ovih odredaba propisujući da se posebne

mjere utvrđuju zakonima i drugim propisima kojima se uređuju pojedina područja javnog

života.

muškaraca i žena, npr. glede zakonskog određenja dobi relevantne za stjecanje prava na umirovljenje, glede

drugih sa tim pravom povezanih socijalnih plaćanja itd. Vidi kriterije razlikovanja utvrđene u ESP odluci od 25.

svibnja 1971., C -80/70- Defrenne I [1971] ECR 445. Npr. prava uređena u ZMO ne ulaze u pojam plaće (pay),

dok ulaze iznosi koje bi poslodavac plaćao zaposleniku u okviru dobrovoljnog mirovinskog osiguranja. 91 Čl. 5. st. 1. Direktive 2004/113/EZ propisuje da korištenje spola kao aktuarskog čimbenika ne smije rezultirati

razlikama u premijama i koristima pojedinaca. Čl. 5. st. 2. Direktive 2004/113/EZ dopušta državama članicama

da odluče do 21. prosinca 2007. da će dopustiti proporcionalne razlike u premijama i koristima pojedinaca gdje

je korištenje spola odlučujući čimbenik u procjeni rizika utemeljenog na relevantnim i točnim aktuarskim i

statističkim podacima. Takva se odluka mora preispitati nakon pet godina, ali države članice mogu dopustiti

osigurateljima primjenu različitog pristupa/nejednakog tretmana bez ikakvog vremenskog ograničenja. Po isteku

prijelaznog razdoblja od pet godina čl. 5. st. 2. Direktive 2004/113/EZ mora se smatrati nevaljanim. 92 Vidi Communication C(2011) 9497 final, koje je nabrojalo situacije koje se trebaju smatrati novim ugovorima.

Ostaje mogućim prikupljanje, pohranjivanje i korištenje čimbenika spola ili informacija koje se odnose na spol

za rezervacije i interno određenje cijena, cijene reosiguranja, marketing i oglašavanje, za ocjenu rizika pri

životnom i zdravstvenom osiguranju. Ipak, premije i koristi se ne smiju razlikovati za dva pojedinca glede iste

police osiguranja zbog njihova različita spola. 93 Vidi Odluku Ustavnog suda U-I-1152/2000 od 18. travnja 2007. (NN br. 43/07.). Vidi također odluke

Ustavnog suda U-I-1814/2001, U-I-1478/2004, U-I-3137/2004, U-I-3760/2005. Odlučeno je inter alia da su

odredbe ZMO-a o različitoj dobi za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu za majku odnosno za oca

diskriminatorne. Vidi također presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nižih instanci ŽS Vž, Gž-473/2003

od 15. travnja 2003. gdje je utvrđeno: “Tužiteljica na osnovi svog ravnopravnog radnog statusa (s obzirom na

spol) može raditi do 65. godine života (kao i muškarci)”. 94 Vidi supra 11., bilješka 60.

4.5. Rasna i etnička pripadnost

Iako sama Direktiva 2000/43/EZ ne definira rasno ili etničko porijeklo i izričito ne identificira

boju kože, pripadnost nacionalnoj manjini ili jezik kao karakteristike povezane sa tim

osnovama diskriminacije, ove karakteristike se često ne mogu razdvojiti od njih.95 Kao što je

već spomenuto, čl. 14. st. 1. Ustava i čl. 1. st. 1. ZSD-a zabranjuju diskriminaciju po tim

osnovama. Ipak, iznimke u čl. 9. ZSD obuhvaćaju posebne (pozitivne) mjere u st. 2. toč. 2.,

kada se stavljanje u nepovoljniji položaj ne smatra diskriminacijom. Prema toj odredbi ove

mjere uključuju bilo koju mjeru privremene naravi, koja je nužna i prikladna za ostvarivanje

stvarne jednakosti društvenih skupina koje su u nepovoljnijem položaju, na temelju neke od

osnova iz čl. 1. ZSD-a kada je takvo postupanje temeljeno na odredbama zakona,

podzakonskog akta, programa, mjera ili odluka u cilju poboljšanja položaja etničkih, vjerskih,

jezičnih ili drugih manjina ili drugih skupina građana ili osoba diskriminiranih po osnovama

iz čl. 1. st. 1. ZSD-a.96

Tijekom prošlih godina Hrvatska se je suočavala sa problemima diskriminatornog ponašanja

prema određenim nacionalnim manjinama, naime prema srpskoj i romskoj nacionalnoj

manjini. U skladu sa Ustavom, Republika Hrvatska se ustanovljuje kao nacionalna država

hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana,

Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca,

Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i

drugih. Oni su njezini državljani i Ustav im jamči ravnopravnost sa građanima hrvatske

narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama Organizacije

Ujedinjenih naroda i zemalja slobodnoga svijeta.97 Nadalje, pored već spomenutog UZUSRH,

postoje brojne odredbe u drugim zakonima koje uređuju potrebnu zastupljenost nacionalnih

manjina.98 Iz aspekta privatnopravnih odnosa potrebno je istaknuti posebne probleme u svezi

s povratom izbjeglica i stanovanjem. Vlasnici nekretnina, koji su većinom članovi srpske

nacionalne manjine suočeni su sa tužbama za naknadu neovlaštenih ulaganja kada traže

povrat svoje imovine. Prema zakonskom uređenju iz lipnja 2011., Republika Hrvatska

preuzima odgovornost za tužbe podnesene od strane privremenih korisnika. Ipak, hrvatske

organizacije civilnog društva smatraju da postojeća rješenja nisu zadovoljavajuća i da državu

stavljenu u položaj vjerovnika vlasnika kojima će nadoknaditi dug prema privremenim

korisnicima na temelju sudskih presuda za naknadu uloženih sredstava.99 Brojni problemi

95 Vidi recital 6. Direktive 2000/43/EZ prema kojem EU „odbacuje teorije kojima se pokušava utvrditi postojanje

odvojenih ljudskih rasa. Korištenje termina 'rasno porijeklo' u ovoj Direktivi ne podrazumijeva prihvaćanje

takvih teorija“. 96 Ustavni sud je ustanovio u svojim odlukama U-I-402/2003 i U-I-2812/2007 od 30. travnja 2008., da

“propisivanje navedene pozitivne mjere pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina ulazi u područje

slobodne prosudbe zakonodavca i ima se smatrati opravdanom i dopuštenom sve dok traju razlozi zbog kojih je

uvedena, o čemu u prvom redu odlučuje zakonodavac, odnosno sve dok se njome ne vrijeđa načelo razmjernosti,

propisano člankom 16. Ustava, što je u prvom redu predmet ustavnosudske kontrole.” 97 Vidi Poglavlje I. Izvorišne osnove. 98 U 2011. g. Ustavni sud je ustanovio da su izmijene i dopune UZUSRH iz 2010., koje su se odnosile na novi

model odabira predstavnika manjina u Hrvatski sabor (uključujući dvostruke glasove za male manjine)

protuustavne. 99 Odmah nakon Domovinskog rata u 1995. g. usvojen je Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom

teritoriju (NN br. 73/95.) koji je uređivao da stanarsko pravo prestaje ex lege, ako je njegov nositelj nekretninu

napustio i nije je koristio dulje od 90 dana. Ovakvo uređenje je prvenstveno pogodilo vlasnike koji su bili

članovi srpske nacionalne manjine i koji su pobjegli kao izbjeglice. Ovaj zakon prestao je vrijediti u srpnju 1998

(NN br. 101/98.). Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN br. 73/95.,

88/02.), propisivao je da se imovina koja se nalazi na ranije okupiranim teritorijima i pripada osobama koje su

napustile Hrvatsku, daje u posjed i stavlja pod upravu države. Zakon o prestanku važenja Zakona o privremenom

preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN br. 101/98.) je omogućio osobama, čija je imovina bila

postoje također glede romske nacionalne manjine koja se sa diskriminacijom suočava

uglavnom u odnosu na pristup obrazovanju, socijalnoj zaštiti, zdravstvu, zapošljavanju i

adekvatnom smještaju.100

4.6. Nacionalnost

Čl. 14. st. 1. Ustava i čl. 1. st. 1. ZSD zabranjuju diskriminaciju na osnovi nacionalnog

podrijetla. Budući da su u hrvatskome jeziku i pravu, nacionalno podrijetlo i državljanstvo

dva različita koncepta,101 Ustav i ZSD poput mnogih međunarodnih ugovora zabranjuju

diskriminaciju svih osoba, uključujući stranaca i apatrida neovisno o njihovome

državljanstvu. Sutkinja Ustavnoga suda Omejec smatra da je zakonodavac propustio određene

osnove diskriminacije u čl. 1. st. 1. ZSD koje su utvrđene praksom ESLJP, kao što je

državljanstvo.102 U skladu sa čl. 3. st. 2. Direktive 2000/78/EZ, ZSD u čl. 9. st. 2. toč. 9.

propisuje da ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na temelju

državljanstva prema posebnim propisima.103 Potočnjak i Grgić smatraju da ratione materiae

ove odredbe nije iznimka stranih državljana od zabrane diskriminacije po osnovama iz čl. 1.

st. 1. ZSD.104 Hrvatski učenjaci smatraju ovu odredbu relevantnu za pitanja ulaska i boravka u

Republici Hrvatskoj uređena drugim zakonskim aktima, kao što su to Zakon o strancima koji

sadrži vlastite odredbe o zabrani diskriminacije glede rada stranaca u Republici Hrvatskoj u

čl. 115.105

dana drugima za smještaj tijekom njihove odsutnosti iz Hrvatske, da postave zahtjev za povratom njihove

imovine pred nadležnim lokalnim vlastima. Zakon o područjima posebne državne skrbi (NN br. 44/96., 57/96.

(ispravak), 124/97., 73/00., 87/00. (ispravak), 69/01., 94/01., 88/02., 26/03. (pročišćeni tekst)), izmijenjen i

dopunjen izmjenama i dopunama iz 2002. g. je propisivao: Članci 8., 9. i 17. propisuju da privremeni posjednik

ima pravo na stambeno zbrinjavanje. Članak 27. propisuje da će Ministarstvo nadoknaditi štetu koju je pretrpio

vlasnik koji je podnio zahtjev za povrat posjeda svoje imovine do 30. listopada 2002. godine, ali kojemu do toga

datuma imovina nije vraćena. Vidi odluku ESLJP, Dušan Saratlić v Croatia od 24. listopada 2006.; vidi odluku

ESLJP, Brezovec v Croatia od 29. ožujka 2011.; vidi Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-

III/1451/2004 od 9. prosinca 2004. Za primjere brojnih drugih odluka vidi Erceg T., Položaj nacionalnih manjina

u Republici Hrvatskoj - Zakonodavstvo i praksa, Centar za ljudska prava, Zagreb, 2005. Prema Uredu Pučkog

pravobranitelja postoje brojna problematična i neriješena pitanja (vidi P.P.-1853/00). Vidi također reakciju

države i izmjene i dopune Zakona o područjima posebne državne skrbi (NN br. 57/11.) kojima se „omogućuje da

država putem Državnog odvjetništva RH stupi u položaj dužnika - vlasnika imovine koja je predmet

neovlaštenog ulaganja u imovinu i kojima je na temelju pravomoćnih presuda određena obaveza plaćanja

naknade troškova privremenim korisnicima” u Izvještaju o provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije u 2011.

godini, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2011., 35. 100 Vidi ibid., 24.-25., o antidiskriminacijskoj tužbi zbog diskriminacije na osnovi etničke pripadnosti u području

obrazovanja protiv vlasnice trgovine i trgovine kao pravne osobe zbog odbijanja primanja na školsku praksu

učenice Romkinje. Vidi također str. 7. o članku objavljenom u 2011. u dnevnim novinama Jutarnji list, pod

naslovom “Diskriminacija u Hrvata: “Mersiha? Žao mi je, stan je iznajmljen!” autorice Matejčić B. Autorica je

tražila stan za iznajmljivanje sa još dvije mlade žene, Romkinjom i Muslimankom. Razgovarale su sa 100

iznajmljivača i svaki je htio iznajmiti stan novinarki (Hrvatici), dok većina nije htjela iznajmiti Merishi i Dilfi. 101 Čl. 2. sl. a) Europske konvencije o državljanstvu (CETS br. 166.) Vijeća Europe definira “državljanstvo”

(nationality) kao pravnu vezu između osobe i države, koja ne ukazuje na etničko podrijetlo osobe. Posljedično se

može zaključiti da se nacionalno podrijetlo odnosi prvenstveno na državljanstvo ili na pripadnost određenoj

naciji unutar države. 102 Vidi Omejec J., Zabrana diskriminacije u praksi Europskoga suda za ljudska prava, Zbornik PFZ, 59(5),

2009., 886. 103 Dok čl. 9. st. 2. toč. 9. koristi pojam „državljanstvo”, službeni prijevod na engleski jezik koristi pojam

„nationality”. Ustavni sud je utvrdio u svojoj odluci U-III-507/1996 od 11. ožujka 1998 da je „od hrvatskog (je)

državljanstva u zavisnosti cijeli niz prava (od dobivanja određenih zaposlenja do određenih olakšica u nekim

pravnim poslovima)…”. 104 Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 56. 105 NN br. 130/11.

4.7. Političko i vjersko uvjerenje

Diskriminacija na osnovi političkog i vjerskog uvjerenja ne pojavljuje se vrlo često u

Hrvatskoj i u 2010. je Ured Pučkog pravobranitelja zaprimio samo četiri primjedbe.106

Nevladine organizacije kritiziraju čl. 15. ZSD koji obvezuje Pučkog pravobranitelja pri izradi

izvješća, mišljenja itd. na konzultiranje socijalnih partnera (reprezentativni predstavnici

sindikata i poslodavci više razine), organizacija civilnog društva koje štite i promiču ljudska

prava, organizacija koje štite prava skupina izloženih visokom riziku diskriminacije, Savjeta

za nacionalne manjine, ali također i crkava i vjerskih organizacija upisanih u Evidenciju

vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona o pravnom položaju vjerskih

zajednica. Civilne udruge smatraju da su konzultacije sa vjerskim zajednicama opravdane

samo u slučajevima diskriminacije na osnovi vjerskog uvjerenja. Pored opće odredbe o

zabrani diskriminacije na osnovi vjere u čl. 1. st. 1. ZSD, čl. 9. st. 2. toč. 2. ZSD uređuje

posebne mjere sa ciljem poboljšanja položaja vjerskih manjina. Nadalje, čl. 9. st. 2. toč. 5.

ZSD propisuje da se stavljanje u nepovoljniji položaj ne smatra se diskriminacijom pri

obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u

članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice

upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, te druge javne ili privatne

organizacije čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, a koja djeluje u skladu s

Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina ili uvjerenja, u slučaju kada zbog

prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje neke osobe

predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav

vrijednosti te organizacije. Ova je odredba izmijenjena u NN br. 112/12. kako bi ispunila

zahtjeve iz čl. 4. st. 2. Direktive 2000/78/EZ glede preduvjeta da vjera ili uvjerenje osobe

predstavlja istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav

vrijednosti organizacije.

4.8. Druga područja

Diskriminacija na osnovi proučenih kriterija pojavljuje se uglavnom na području

zapošljavanja i rada.107 Ipak, diskriminacija postoji i u mnogim drugim područjima i u odnosu

na mnoge druge kriterije. Slijedeći osobito praksu ESLJP, hrvatski sudovi su prepoznali druge

važne osnove diskriminacije kao što su očinstvo, bračni status, vojni čin, roditeljstvo djeteta

rođenog izvan braka itd. Iz aspekta privatnog prava, vrlo je važan i kriterij imovine koji se

često pojavljuje osnova diskriminacije prilikom postavljanja zahtjeva za besplatnom pravnom

pomoći prema odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (ZBPP).108 Čl. 8. ZBPP ne

priznaje pravo na besplatnu pravnu pomoć podnositeljima zahtjeva koji su vlasnici nekretnine

kao zadovoljavajućeg stambenog prostora (najmanje 35m² korisne površine za jednu osobu,

uvećano za 10m² za svaku daljnju osobu člana kućanstva). Budući da su ovim kriterijem

isključene osobe koje žive siromašno u njihovu vlastitu domu, Ustavni sud je ukinuo spornu

odredbu s učinkom od 15.7.2011.109

106 Vidi ESLJP, Predmet Savez crkava “Riječ života” i ostali protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7798/08, glede

nejednakosti vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj u kojem je ESLJP u 2010. potvrdio povredu čl. 9. i čl. 14.

EKLJP. Ipak u Izvještaju o provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije u 2011. godini Centra za mirovne

studije, Zagreb, 2011., str. 24 naveden je primjer slučaja prijavljenog u 2011. udruzi BaBe, gdje osoba tvrdi da je

bila diskriminirana na osnovi članstva u političkoj stranci i da je iz tog razloga udaljena sa njezina posla u

policiji u svibnju 2007. 107 Vidi presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 22/2007-2 od 4. travnja 2007. i Revr 300/2006-2 od 4.

srpnja 2006. 108 NN br. 62/08., 44/11., 81/11. 109 Vidi Odluku Ustavnog suda U-I/722/2009 od 6. travnja 2010. (NN br. 44/2011.).

5. Pravni lijekovi privatnog prava

Pravne lijekove privatnoga prava treba se promotriti u svjetlu postupovnih instrumenata

uvedenih nedavnim antidiskriminacijskim zakonodavstvom. Poglavlje V. ZSD-a uređuje

postupke pred sudom (čl. 16.-24.). Prema čl. 16. ZSD-u svatko tko smatra da mu je zbog

diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o

tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju (parnični postupak), a može tražiti i zaštitu u

posebnom postupku propisanom u čl. 17. ZSD. Prva situacija se odnosi na postupke gdje sud

pitanje povrede prava na jednako postupanje rješava kao prejudicijalno pitanje (čl. 12. st. 1.

ZPP) ili prekida postupak i nalaže stranci da spor riješi kao glavno pitanje u drugom postupku

(čl. 213. st. 1. ZPP). Druga situacija se odnosi na posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije,

koje se mogu podnijeti pred općinskim sudovima (čl. 18. ZSD).110 Prema čl. 17. st. 1. toč. 1.-

4. ZSD žrtva može zahtijevati donošenje deklaratorne presude (tužba za utvrđenje

diskriminacije), kondemnatorne presude (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije ili

njezinih posljedica), naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovane povredom prava

zaštićenih ZSD-om (tužba za naknadu štete) i objavu presude u medijima na trošak tuženika

(ako je do povrede došlo posredstvom medija, ili je informacija o postupanju koje krši pravo

na jednako postupanje bila objavljena u medijima, a objavljivanje presude je potrebno radi

potpune naknade učinjene štete ili zaštite od nejednakog postupanja u budućim

slučajevima).111 Iako je prema nekim učenjacima objava presude iz čl. 17. st. 1. toč. 4. ZSD

također oblik nenovčane naknade neimovinske štete u smislu čl. 1099. ZOO-a, drugi između

njih prave razliku.112 S druge strane, kondemnatorni tužbeni zahtjev iz čl. 17. st. 1. toč. 2.

ZSD je povezan sa čl. 8. ZOO-a koji propisuje dužnost svake strane uzdržati se od postupka

kojim se može drugome prouzročiti šteta drugoj strani, dakle i od diskriminatorne radnje. U

okviru glave ZOO-a o izvanugovornim obveznim odnosima, čl. 1047. ZOO-a uređuje pravne

instrumente za uklanjanje izvora opasnosti od štete a čl. 1048. ZOO-a prestanak već započete

štetne radnje koja povređuje prava osobnosti.113 Pravo na jednako postupanje i

110 Odredbe ZSD-a o redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima propisuju da kod antidiskriminatornih tužbi

sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu ili odrediti kraći rok za ispunjenje činidbe koje su naložene

tuženiku u povodu zahtjeva iz čl. 17. st. 1. toč. 2. i 4. ZSD (čl. 22. ZSD). U svim postupcima izvanredni pravni

lijek revizije je uvijek dopušten (čl. 23. i čl. 24. st. 4. ZSD). 111 Prema čl. 17. st. 2. ZSD o ovim zahtjevima odlučuje sud primjenjujući odredbe ZPP-a, ako ZSD-om nije

drukčije određeno. Čl. 17. st. 3. ZSD-a propisuje da se ovi zahtjevi mogu se istaknuti zajedno sa zahtjevima za

zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je

isti sud stvarno nadležan za njih, bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u

posebnom parničnom postupku, osim sporova o smetanju posjeda (objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva). U

tom slučaju primjenjuju se mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako ZSD-om nije drukčije

određeno. Ova je odredba kritizirana od hrvatskoga prof.dr.sc. Dike, koji smatra da bi to onda značilo npr. da bi

se spor o diskriminaciji mogao riješiti primjenom posebnih odredaba ZPP-a o sporovima male vrijednosti. Dika

pretpostavlja da je željeni ishod bio obuhvaćanje tužbenih zahtjeva o pravima povrijeđenima ili ugroženima

diskriminatornim ponašanjem tuženika. Vidi Dika M., Sudska zaštita u diskriminacijskim stvarima, in Crnić I. et

al., op.cit., 82. 112 Jelušić D., Postupak pred sudom u antidiskriminacijskim parnicama vođenima temeljem Zakona o suzbijanju

diskriminacije, 8., naglašava da razlika leži u činjenici da je pravomoćna presuda donijeta u parnici povodom

tužbenog zahtjeva utemeljenog na odredbama ZOO-a o nenovčanoj naknadi neimovinske štete, gdje je tuženik

obvezan objaviti presudu u medijima o vlastitom trošku i koja ima inter partes učinak odnosno obvezuje samo

tuženika a ne i nakladnika medija kao što to čini čl. 17. st. 6. u svezi s čl. 17. st. 1. toč. 4. ZSD-a, iz čega

zaključuje o ultra partes učinku takve presude. 113 Čl. 1047. ZOO: “(1) Svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija

šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako

se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama. (2) Sud će na zahtjev zainteresirane osobe

narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemirivanja ili da se ukloni izvor

opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.” Čl. 1048. ZOO: “Svatko ima pravo

zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove

osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.”

nediskriminaciju predstavlja integralni dio prava osobnosti.114 Posljedično, prilikom primjene

ovih odredaba sud neće ocjenjivati nastanak štete, već samo ispitivati da li aktivni

diskriminacijski subjekt povređuje pravo oštećenika na jednako postupanje i nediskriminaciju

zajamčeno Ustavom, ZSD-om ili posebnim zakonima kao što su ZRS, ZIZ, ZR itd.115 Glede

prava na naknadu štete, čl. 11. ZSD propisuje da žrtva diskriminacije po odredbama ZSD-a

ima pravo na naknadu štete (imovinske i neimovinske)116 prema propisima koji uređuju

obvezne odnose, odnosno odredbama ZOO-a.117 ZOO sadrži odredbe o predugovornoj (čl.

349.), ugovornoj (čl. 342.-349.) i izvanugovornoj odgovornosti (čl. 1045.-1084.) za štetu, pri

čemu se primjenjuje pravilo o pretpostavljenoj subjektivnoj odgovornosti (krivnja). ZOO

također uređuje situacije izvanugovorne odgovornosti kada se primjenjuje načelo objektivne

odgovornosti (bez obzira na krivnju), kao što su odredbe o odgovornosti za štetu od opasne

stvari ili opasne djelatnosti (čl. 1063.-1072.), o odgovornosti za neispravan proizvod (čl.

1073.-1080.) i o odgovornosti organizatora priredbi (čl. 1081.-1084.).118 Imajući u vidu

posebne odredbe o zabrani diskriminacije s obzirom na zapošljavanje, stanovanje i pristup

robi i uslugama i pružanje istih, mora se uzeti u obzir već proučene odredbe ZOO-a o

ugovornim lijekovima u slučajevima diskriminacije (vidjeti odredbe ZOO-a koje jamče

horizontalni učinak ustavnih temeljnih prava pod naslovom br. 2. i posebne

antidiskriminacijske odredbe u različitim zakonskim aktima, npr. u ZR-u, u ZOO-u pod

naslovom br. 3.). Pored pravnih posljedica kao što su ništetnost ugovora ili nekih njegovih

odredaba, prema tim odredbama diskriminirana strana će biti ovlaštena na restituciju i

naknadu štete, pri čemu se u slučaju predugovorne odgovornosti primjenjuju odredbe ZOO-a

o naknadi izvanugovorne štete (čl. 349.), dok se u slučaju ugovorne odgovornosti primjenjuju

čl. 342.-349. ZOO-a. Na primjer, prema čl. 342. st. 2. ZOO-a, kad dužnik ne ispuni obvezu ili

zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je

zbog toga pretrpio. Prema čl. 346. st. 1. ZOO-a vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i

izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja

ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice

koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Ipak, Potočnjak i Grgić smatraju da

obvezu nediskriminacije treba tumačiti kao ustavnu i zakonsku obvezu (obvezu javnog prava)

i da se o odgovornosti za štetu nastalu zbog diskriminacije mora odlučivati prema odredbama

ZOO-a o izvanugovornoj odgovornosti.119 Povreda zabrane diskriminacije na osnovama

propisanim zakonom predstavlja povredu prava osobnosti i vodi ipso facto ka neimovinskoj

šteti, koja je temelj za novčanu i nenovčanu naknadu štete. Prema Nikšiću, povreda prava

osobnosti može se kvalificirati kao izvor izvanugovorne obveze neovisne o ugovornom

odnosu između oštećenika i štetnika, stoga što prava osobnosti postoje na temelju zakona i u

načelu ne nastaju na temelju ugovora.120 U 2005. g. ZOO uvodi objektivnu definiciju

neimovinske štete kao povrede prava osobnosti i posljedično olakšava položaj žrtve, koja u

načelu ne treba dokazivati nastanak neimovinske štete. Prema tom konceptu, neimovinska

114 Potočnjak Ž./Grgurev I., Odgovornost za neimovinsku štetu zbog diskriminacije na radu, u: Crnić et al.,

Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povreda prava osobnosti u vezi s radom, Narodne novine, Zagreb,

2007., 75; Crnić I., Povrede prava osobnosti i neimovinska šteta, u Crnić I. et al., op.cit., 105. 115 Pavlović Š., op.cit., 180. 116 Prema čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja

(izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). 117 Kritizira se da je ovo pravo trebalo biti uređeno u okviru Poglavlja V. ZSD-a u svezi s čl. 17. st. 1. toč. 3.

ZSD. 118 Prema čl. 1045. st. 1. ZOO-a “tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta

nastala bez njegove krivnje.” Prema čl. 1045. st. 3. ZOO “za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe

povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju”. Prema čl. 1046. st. 4. ZOO objektivna

odgovornost postoji i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. 119 Potočnjak Ž./Grgurev I., op.cit., 75. 120 Nikšić S., Odgovornost pružatelja zdravstvenih usluga svojim zaposlenicima za neimovinsku štetu zbog

povrede prava osobnosti, u: Crnić I. et al., Odgovornost..., op.cit., 117. et seq.

šteta nastaje povredom prava osobnosti neovisno o tome da li oštećenik trpi bol ili strah.121

Prema čl. 19. st. 1. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava

osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, odnosno također pravo na naknadu štete

radi povrede prava osobnosti. Ona prema čl. 19. st. 2. ZOO obuhvaćaju pravo na život,

tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog

života, slobodu i dr. Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz

biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku,

poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. (čl. 19. st. 3. ZOO). Budući da diskriminacija

sigurno vodi ka povredi prava osobnosti, ove odredbe otvaraju mogućnost žrtvi da zahtijeva i

naknadu imovinske i neimovinske štete (čl. 11. i čl. 17. st. 1. toč. 3.-4. ZSD).122 U tom smislu

je ZSD proširio polje primjene čl. 19. ZOO-a u svezi sa čl. 1046. ZOO-a. Pravo na naknadu

imovinske štete je nezavisno od naknade neimovinske štete (čl. 1100. st. 1. i st. 3. ZOO)123.

Prema čl. 1085.-1088. ZOO-a popravljanje imovinske štete obuhvaća restitutio in integrum i

naknadu u novcu. Čl. 1099.-1106. ZOO-a o popravljanju neimovinske štete uređuju

mogućnost nenovčane naknade (u obliku objave presude odnosno ispravka, povlačenja izjave

kojom je povreda učinjena ili čim drugim na trošak štetnika)124 i pravične novčane naknade,

koje se međusobno ne isključuju. Kako bi odlučio o dodjeli pravične novčane naknade, sud će

morati od slučaja do slučaja određivati da li težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju

takvu odluku (čl. 1100. st. 1. ZOO). Pored posebnih uvjeta iz čl. 1100. st. 2. ZOO125 prilikom

odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske štete sudovi bi trebali uzimati u

obzir praksu ESP-a u predmetima Marshal II i von Colson.126 Prema praksi ESP-a i

odredbama EU antidiskriminacijskih direktiva, pravno sredstvo odnosno sankcija mora biti

učinkovita, proporcionalna i imati odvraćajući učinak. Budući da je odluka suca o frustraciji

koju je pretrpjela diskriminirana osoba i o odgovarajućoj naknadi rezultat njegove

diskrecijske ocjene, hrvatski sudovi bi također trebali uzimati u obzir postojeću praksu

Ustavnog suda i ESLJP-a o ustavnom i ljudskom pravu na jednako postupanje i zabranu

diskriminacije u pogledu dosuđivanih visina naknade neimovinske štete.127

Prema čl. 30. ZRS, svatko tko smatra da mu je na temelju diskriminacije iz čl. 6. 7. i 8. ZRS-a

povrijeđeno neko pravo može podnijeti tužbu redovnom sudu opće nadležnosti. Žrtva može

također zahtijevati naknadu štete (imovinske i neimovinske) u skladu sa propisima obveznog

121 Ovi elementi ne predstavljaju sami po sebi neimovinsku štetu, već samo činjenice i kriterije za određivanje

visine pravične novčane naknade u čl. 1100. st. 2. ZOO. To je posljedica promjene koncepta neimovinske štete

utvrđenog u ZOO-u iz 1978., stupanjem na snagu novoga ZOO-a u 2005. g. Umjesto subjektivnog koncepta

neimovinske (nematerijalne) štete, koja je predstavljala uzrokovanje drugoj osobi fizičke i duševne boli i straha,

ZOO iz 2005. g. je prihvatio objektivni koncept neimovinske štete, prema kojem povreda prava osobnosti

predstavlja neimovinsku štetu, pri čemu su pretrpljena fizička i psihička bol i strah samo jedni od kriterija za

određivanje visine pravične novčane naknade za ovu vrstu štete. Objektivni koncept neimovinske štete ne smije

se pogrješno pojmiti kao objektivna odgovornost za neimovinsku štetu. Vidi Baretić M., Pojam i funkcije

neimovinske štete prema novom Zakonu o obveznim odnosima, Zbornik PFZ, 56, 2006., 463. 122 Na primjer, pravo osobnosti duševnog zdravlja može biti povrijeđeno zbog neispunjavanja ugovornih obveza

(čl. 342. st. 2. i čl. 346. st. 1. ZOO) radi zakonom zabranjenih osnova diskriminacije. 123 Prema čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će (...) dosuditi pravičnu novčanu

naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. 124 Vidi odluku Ustavnog suda U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004., kojom je potvrđeno da se neimovinska

šteta može popraviti u nenovčanim oblicima, kao što su objavljivanje presude, objavljivanje ispravka, povlačenje

izjave ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom i u obliku novčane naknade. 125 Prema čl. 1100. st. 2. ZOO-a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i

trajanju povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se

njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Prema čl. 1105. st. 1.

ZOO-a tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili

tužbu. 126 ESP odluka od 11. studenog 1997., C-409/95- Marshall [1997] I-06363; ESP odluka od 10. travnja 1984., C-

14/83- von Colson [1984] 01891. 127 Potočnjak Ž./Grgurev I., op.cit., 81.

prava o odgovornosti za štetu. Ipak, Dika smatra uređenje tereta dokazivanja u čl. 30. st. 4.

ZRS neuobičajenim, stoga što žrtva mora iznijeti sudu činjenice koje opravdavaju sumnju da

je došlo do diskriminacije.128 Tek u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije

leži na protivnoj stranci. Prema čl. 20. ZSD-a koji propisuje teret dokazivanja, ako stranka u

sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje

prema ZSD-u, dužna je učiniti vjerojatnim129 da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju

teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.130 Također u odnosu na

privremene mjere, sud ih može, na prijedlog stranke odrediti ako podnositelj zahtjeva inter

alia učini vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje (čl. 19. st. 2.

toč. 1. ZSD)131.

Pored lijekova privatnog prava, postoje i druga pravna sredstva zaštite od diskriminacije, kao

što su kazne za prekršajnu odgovornost propisane u čl. 25.-29. ZSD ili čl. 31.-38. ZRS i

posebna tijela odgovorna za suzbijanje diskriminacije (čl. 12. ZSD), naime Ured pučkog

pravobranitelja,132 posebni pravobranitelji i Ured za ljudska prava Vlade RH. Nažalost,

128 Dika M., op.cit., 76. 129 Dika M., op.cit., 86. objašnjava kako pojam vjerojatnosti nije definiran u hrvatskome postupovnom pravu.

Tužitelj bi trebao nositi teret dokazivanja vjerojatnosti činjenica o kojima ovisi postojanje prava na jednako

postupanje i njegova povreda. On ne bi trebao dokazati te činjenice na razini izvjesnosti, što bi inače morao u

skladu sa odredbama o parničnom postupku. Dika smatra da pojam vjerojatnosti treba tumačiti kao prima facie

dokaz (Anscheinbeweis), odnosno kao pravni standard koji nije prihvaćen ili primjenjivan u hrvatskome pravu i

praksi. Čl. 8. Direktive 2000/43/EZ i čl. 10. Direktive 2000/78/EZ uređuju prebacivanje tereta dokazivanja na

tuženika čim tužitelj kao žrtva iznese prima facie dokaz. Prema Diki to bi bilo formiranje suda o postojanju

diskriminacije na temelju postojanja nekog tipičnog razvitka događanja koje, prema pravilima iskustva, upućuje

na kauzalnu vezu s diskriminacijskim ponašanjem ili na odgovornost za takvo ponašanje. Predstavljalo bi

formiranje indirektnog uvjerenja o postojanju nečega, a ne uvjerenje utemeljeno na indicijama. U predmetu

Feryn, ESP je utvrdio da izjave kojima poslodavac javno obznanjuje da u skladu sa njegovom politikom

zapošljavanja neće zapošljavati radnike određene etničke ili rasne pripadnosti, mogu predstavljati činjenice takve

prirode koje daju povod za presumpciju diskriminatorne politike zapošljavanja (paragraf 31.), dok poslodavac

mora podnijeti dokaze da nije povrijedio načelo jednakog postupanja, što može učiniti, inter alia, pokazivanjem

da stvarna politika zapošljavanja u njegovu trgovačkom društvu nije u skladu sa tim izjavama (paragraf 32.). 130 Vidi slijedeću sudsku praksu: Vrhovni sud je u presudi Revr-617/2006-2 od 11. siječnja 2007. odlučio da je

teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije u smislu čl. 6. ZR-a na tuženiku. U smislu ove zakonske

odredbe teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije je na poslodavcu, pod uvjetom da radnik iznese činjenice

koje opravdavaju sumnju da je poslodavac povrijedio čl. 2. ZR-a (…). U presudi Revr-256/07 od 6. lipnja 2007.

Vrhovni sud je držao da radnik mora dokazati diskriminatorno ponašanje poslodavca naspram njega odnosno da

je poslodavac povrijedio njegovo dostojanstvo. U presudi Gž 286/2007-2 od 7. svibnja 2007. Županijski sud drži

da tuženik (poslodavac) nije dužan dokazati da otkaz radnika nije posljedica diskriminacije, ukoliko tužiteljica

nije navela nikakvu činjenicu koja bi opravdala sumnju na diskriminatorno ponašanje tuženika (…). Glede

područja rada i zapošljavanja, čl. 16. ZSD-a propisuje da će se posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u

tom području smatrati sporovima iz radnih odnosa. To znači da će se primjenjivati posebne odredbe ZPP-a o

postupku u parnicama iz radnih odnosa (čl. 433.-437.). Žrtva ima na raspolaganju sva sredstva propisana u ZSD-

u kao lex generalisu, budući da ZR ne isključuje primjenu odredaba ZSD-a. Čl. 130. ZR-a definira su postupak i

mjere zaštite dostojanstva radnika uređeni posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim

između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Diskriminirani radnici mogu zahtijevati naknadu

neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema čl. 1099. et seq. ZOO, ili zahtijevati naknadu plaće za

razdoblje u kojem nisu radili (čl. 130. st. 6. ZR) itd. 131 Na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Ovršnog zakona (NN br. 139/10., 125/11., 150/11., 12/12.,

70/12.) te moraju biti ispunjeni dodatni uvjeti iz čl. 19. st. 2. toč. 2. ZSD. Naime, određivanje mjere mora biti

potrebno radi otklanjanja opasnosti od nenadoknadive štete, osobito teške povrede prava na jednako postupanje,

ili sprječavanja nasilja. 132 Pučki pravobranitelj pruža žrtvama nezavisnu pomoć zaprimanjem pritužbi i prijava, pružanjem potrebnih

obavijesti o njihovim pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite, ispitivanjem pojedinačnih

prijava i poduzimanjem radnji za otklanjanje diskriminacije i zaštitu žrtve, provođenjem postupka mirenja i

podnošenjem kaznenih prijava itd. Ipak, postoji nedostatak članka 10. st. 1. ZSD prema kojem su tijela i osobe iz

čl. 8. ZSD dužna prijaviti osnovanu sumnju na diskriminaciju pučkom pravobranitelju ili posebnim

pravobraniteljima, uz pristanak osobe za koju postoji sumnja da je žrtva diskriminacije. Prema Izvješću o radu za

predstavljena pravna sredstva i lijekovi posebnog antidiskriminacijskog zakonodavstva su još

uvijek rijetko korišteni u hrvatskoj praksi. Rijetke sudske odluke uglavnom upućuju na

diskriminaciju bez obrazlaganja njezina značenja i pružanja dokaza za njezino postojanje.133

6. Zaštita kolektivnih interesa

Institut udružne tužbe (action for injunctions)134 kao sredstvo zaštite kolektivnih interesa

skupina koje tvrde da su žrtve diskriminacije uređen je u čl. 24. ZSD.135 Udruge, tijela,

ustanove ili druge organizacije136 koje su osnovane u skladu sa zakonom, a imaju opravdani

interes za zaštitu kolektivnih interesa određene skupine ili se u sklopu svoje djelatnosti bave

zaštitom prava na jednako postupanje (subjekti sa aktivnom legitimacijom za podnošenje

udružne tužbe), mogu podnijeti tužbu protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako

postupanje (subjekti sa pasivnom legitimacijom), ako učine vjerojatnim da je postupanjem

tuženika povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba137 koje pretežno

pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti. Ovom tužbom od županijskog suda se može

zahtijevati da: (1) utvrdi da je postupanje tuženika povrijedilo pravo na jednako postupanje u

odnosu na članove skupine, (2) da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može

prekršiti pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja

diskriminacija ili njezine posljedice u odnosu na članove skupine, (3) da se presuda kojom je

utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima (čl. 24.

st. 2. ZSD). Posebnost ove vrste tužbi jest ta da sudski postupak mogu pokrenuti osobe i

organizacije koje ne tvrde da su žrtve diskriminacije, već vode postupak u ime skupine

neidentificiranih osoba štiteći njihova prava, pri čemu pokretanje postupka ne ovisi o volji

odnosno suglasnosti mogućih žrtava diskriminacije. Tužba ima značenje tužbe kojom se

2010. g. Ureda, bilo je 2260 pritužbi. Broj pritužbi je bio manji u 2008. i 2009. (1560 i 1655). Vidi

http://www.ombudsman.hr/en/annual-report.html. 133 Vidi presude Vrhovnog suda Revr 554/07-2 od 3. listopada 2007., Revr 617/06-2 od 11. siječnja 2007., Revr

538/06-2 od 16. siječnja 2008., Revr 256/07-2 of 6. lipnja 2007. Potočnjak Ž./Grgić A., op.cit., 7. naglašavaju da

do pozivanja na diskriminaciju često dolazi u kasnijem stadiju postupka (žalba, revizija, ustavna tužba) kada

stranke ne mogu iznijeti nove činjenice i dokaze glede materijalnih pitanja (presuda Vrhovnog suda Revr

829/07-2 od 14. svibnja 2008. ili Revr 850/07-2 od 31. siječnja 2008.) ili koriste pogrješno pravno sredstvo za

zahtjeve utemeljene na diskriminaciji (presuda Gž 3/1998-2 od 19. svibnja 1998.). Nadalje, tužitelji često

smatraju svako razlikovanje diskriminacijom i zanemaruju zakonom zabranjene osnove diskriminacije (presuda

Vrhovnog suda Revr 787/07 od 23. siječnja 2008. i Revr 22/07-2 od 4. travnja 2007.). Ipak, ima presuda koje

razlikuju što jest (presuda Vrhovnog suda Revr 459/07-2 od 25. rujna 2007.) a što nije diskriminacija (Revr

90/06-2 od 4. srpnja 2006.). Centar za mirovne studije utvrdio je 17 tužbi za zaštitu od diskriminacije prema čl.

17. st. 1. toč. 1. ZSD, 7 tužbi prema čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD i 12 tužbi čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD u 2010. g. Vidi

Centar za mirovne studije, Kako suzbijati diskriminaciju? 2010., 42., te podatke Ministarstva pravosuđa RH

zaprimljene od sudskih registara i statističke podatke o sudskim postupcima o diskriminaciji objavljene u

Izvještaju o provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije u 2011. godini Centra za mirovne studije, Zagreb,

2011., 46. prema kojem je bilo 13 slučajeva (3 slučaja u kojima je tužbeni zahtjev prihvaćen, 4 odbačena, 6

riješenih na drugi način) riješenih obvezujućim i pravomoćnim presudama u građanskim stvarima u 2011. 134 Iako službeni prijevodi na engleski jezik ZSD-a i ZRS-a koriste pojam “joint legal action”, hrvatski tekst

koristi pojam “udružna tužba” (eng. “representative action of association“, njem. Verbandsklage), koji su oba

neprikladna, stoga što aktivno legitimirani subjekt ne obuhvaća samo udruge, već i tijela, ustanove ili druge

organizacije. 135 Nedavnim izmjenama i dopunama ZPP-a (NN br. 57/11.) odredbe o tužbi i postupku za zaštitu kolektivnih

interesa i prava (primjenjive od prijama Republike Hrvatske u EU), uvedene su u pravo građanskog postupka

kasnije nego u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 73/12.) i druge posebne

zakone. Ove se odredbe neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom predviđeno nešto drugo

u tom pogledu. 136 Pavlović Š, op.cit., 211., smatra da “tijela” mogu biti tijela javne vlasti kao što je Hrvatski sabor, predsjednik

RH, Vlada RH, Pučki pravobranitelj i posebni pravobranitelji, pravosudna tijela, jedinice lokalne i područne

(regionalne) samouprave itd. Pod “organizacijama” Pavlović obuhvaća i političke stranke i nevladine udruge. 137 Značenje ovog pravnog standarda je ostalo otvoreno pitanje.

zahtjeva pravna zaštita in abstracto, dok indirektno obuhvaća i zahtjev za zaštitom prava

pojedinaca. Putem udružne tužbe nije moguće zahtijevati naknadu štete. Ipak, Dika postavlja

pitanje da li bi osobe mogle koristiti presude kojima se utvrđuje povreda za ostvarivanje nekih

njihovih prava, ili da li bi mogle zahtijevati ovrhu radi ostvarenja izrečenih zabrana i radi

objave presude.138 Presuda o deklaratornoj udružnoj tužbi kojom se utvrđuje povreda prava na

jednako postupanje i zabrane diskriminacije će zasigurno imati prošireni prejudicijalni učinak

i olakšati pravnu zaštitu zahtijevanu individualnom tužbom za zaštitu od diskriminacije.

Glede postupovnih odredaba, čl. 24. st. 4. ZSD propisuje odgovarajuću primjenu odredaba o

posebnim tužbama za zaštitu od diskriminacije. Nadalje, čl. 21. ZSD-a propisuje također

mogućnost da se tužitelju pridruži umješač kao tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga

osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu

na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku. Što se tiče ZRS-a, ovaj zakonski akt

propisuje da se u slučajevima diskriminacije može podnijeti i udružna tužba (čl. 30. st. 3.

ZRS). Budući da ne uređuje ikakve daljnje detalje, treba primijeniti odredbe ZSD-a kao lex

generalisa. Neovisno o rijetkoj sudskoj praksi u slučajevima zabrane diskriminacije, hrvatski

su sudovi već imali prilike odlučivati povodom udružnih tužbi za zaštitu od diskriminacije.139

138 Dika M., op.cit., 89. Takvo tumačenje bi bilo u skladu sa čl. 502d. ZPP-a, uvedenog spomenutim izmjenama i

dopunama iz NN br. 57/11. Vidi supra bilješka 129. 139 Vidi presudu o podnesenoj udružnoj tužbi (čl. 24. st. 2. ZSD) Županijskog suda u Rijeci P-15/2010 od 3.

listopada 2011., gdje je sud usvojio tužbene zahtjeve tužitelja (dvije udruge, jedna organizacija i Centar za

mirovne studije) utemeljene na čl. 3. st. 1. ZSD glede uznemiravanja, na čl. 4. st. 1. ZSD glede poticanja na

diskriminaciju i glede čl. 6. st. 1. ZSD glede težih oblika diskriminacije. Tužba je podnesena protiv svećenika

Katoličke crkve koji je na svojem internetskom blogu objavio tekstove kojima se je ohrabrivalo diskriminaciju i

nasilje naspram osoba istospolne orijentacije. Vidi presudu Županijskog suda u Zagrebu Pnz-9/09/80 od 15.

rujna 2009. glede udružne tužbe koju je lezbijska udruga „Kontra“ podnijela protiv vjeroučiteljice i škole gdje je

ona podučavala, radi njezinih homofobnih izjava. Sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da smatrajući da nije

došlo konkretno do stavljanja određene osobe u nepovoljniji položaj. Protiv presude je podnesena žalba. Vidi

presudu glede podnesene udružne tužbe (čl. 24. st. 2. ZSD) Županijskog suda u Zagrebu Pnz-7/10-2 od 2.

svibnja 2011. Tužitelji su svoje zahtjeve utemeljili na EKLJP, ZSD-u, ZRS-u i ZIZ-u. Tužba je podnesena protiv

predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza koji je dao javne izjave kako nikada ne bi dopustio igraču nogometa

homoseksualne orijentacije da igra u Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Sud je utvrdio kao nesporno da je

tuženikove javne izjave predstavljaju povredu dostojanstva osoba homoseksualne orijentacije u smislu čl. 3. st.

1. ZSD-a, ali je odbio tužbene zahtjeve jer tuženik nije govorio u svoje osobno ime već u ime Hrvatskog

nogometnog saveza i nije bilo dokaza o štetnim posljedicama uznemiravanja. Protiv presude je podnesena žalba.

Žalbu je također podnio Pučki pravobranitelj kao umješač. Županijski sud u Zagrebu je odbio također tužbene

zahtjeve dviju drugih udruga koje su podnijele udružnu tužbu protiv istog tuženika u predmetu Pnz-8/10-9 od 13.

svibnja 2010., stoga što je smatrao da tužitelji nisu dokazali konkretno dovođenje neke osobe u nepovoljniji

položaj u usporedivoj situaciji. U trećem slučaju pokrenutom udružnom tužbom Pnz-6/10-2 od 12. veljače 2010.,

Županijski sud u Zagrebu odbija tužbene zahtjeve. Tužitelji temelje svoje zahtjeve na čl. 9. ZSD-a, čl. 3. i čl. 13.

st. 1. ZRS-a i čl. 21. ZIZ-a. Tužba je podnesena protiv dopredsjednika nogometnog kluba Dinamo, koji je izjavio

za dnevne novine da su osobe homoseksualne orijentacije fizički slabija skupina koja ne može igrati nogomet.

Sud je utvrdio da tuženikova izjava vrijeđa najviše civilizacijske vrednote kao što su međusobna tolerancija i

poštivanje različitosti (…), ali odbio tužbeni zahtjev stoga što je izjava bila hipotetička, izjava predstavlja

mišljenje tuženika a on ima pravo na slobodu govora i vlastitog uvjerenja, ne postoji stvarna osoba

homoseksualne orijentacije kojoj je zaista bilo zabranjeno igrati nogomet, is toga što tuženik ne može utjecati na

odluku o tome tko će igrati u Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Smatra se da je u ovom slučaju sud

zanemario čl. 20. ZSD-a o teretu dokazivanja koji je bio prebačen na tužitelje. O drugim slučajevima udružnih

tužbi (dva u 2009. g.) koji nisu relevantni za privatnopravne odnose vidi Menđušić Škugor E., Udružna tužba

kao mehanizam zaštite kolektivnih prava i interesa, Zagreb, 2012., 45.