Avdo Karabegović Hasanbegov

Bosanskohercegovački Werter

Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1908), bosanski književnik, rođen u Modriči, u

poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj

ugled i zasluge. U Modriči je završio mekteb.

Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu školu. Krijući

"od svakoga" Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde

Karabegovića. Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu.

Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a "u amanet" mu je ostavila dvije sestre i brata, te u

svojoj osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo

poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo

vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i

nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije

toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Za Avdu su tvrdili da

je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini života. Svoje

pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i

mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje

pjesme", da ih objavi "ako može". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo

izdanje Ćorović je priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903.

i 1904. godine." Mnogi smatraju da je on najtragičnija figura i pojava, uz Ziju

Dizdarevića, kako među bošnjačkim književnicima, tako i među bošnjačkoj predratnoj

omladini.

O njegovom književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902.),

Antun Aškerc (Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX

(dubrovački Srđ, 1902.), Jaša Prodanović (Bosanska vila, 1902.) i Hamza

Humo (Politika, 1940). Pisano površno, bez dubljeg ulaženja u strukturu njegovog

književnog djela i jezika i "namerno milostivo" (Jaša Prodanović). Isticano je da je Avdo

Karabegović bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesničkog dara, bujnog

temperamenta, "zvučnih onomatopeja i klasičnog opisa", "prirodnog izraza" i slično.

Zamjeralo mu se što je život isuviše idealno shvatao, pa je "zamrzio na cijeli svijet" i

"postao mizantrop", "apatičan prema svemu i svačemu", "što se Avdo ruga svemu",

ljudima, životu i samom sebi i što je u jednoj svojoj pjesmi za cilj svoga života proglasio

smrt. Tragalo se za uticajima i Avdinim uzorima (narodna pjesma, sevdalinka, Đura

Jakšić, Branko Radičević, Musa Ćazim Ćatić, Šantić, Kranjčević), neukusno hvalilo i

neargumentovano osporavalo njegovo djelo. Kao do sada, najozbiljniji pokušaj da se o

Karabegovićevom književnom djelu da objektivan sud može se uzeti osvrt Jaše

Prodanovića koji kaže: "Glavno obilježje Karabegovićeve poezije to je nezadovoljstvo

životom. Pjesnik je imao dva ljuta dušmanina: sirotinju i bolest, i nije nimalo čudno što je

u najljepšim godinama dao pjesme sa najviše gorčine. Karabegović je najbolji (u

umjetničkom smislu) kad suzama i tihim plačem odgovara na zlo koje mu društvena

sredina čini, kad uzdiše radi nesrećne ljubavi, kad sanja lijepe ljubavne snove, kad

pokušava da tješi one koji su mu bliski a nesrećniji su od njega.U njemu je nesporno

bilo pravoga pjesničkog dara: njegove pjesme pokazuju iskreno osjećanje dovoljne

jačine, zatim izvjesne iako skromne pjesničke ideje, najposlije jednu količinu odabranih

izraza i figura. Njima ponekad nedostaje onoga što daje pjesnička praksa: mjestimice je

stih neuglađen, ili je strofa nepravilna, ili je upotrijebljen nepogodan izraz, ili najzad

poneka figura nije tačno iskazana ili nije upotrijebljena na svom mjestu. Ipak, za malo

vremena Karabegović je dao radove dovoljne po količini a dobre po kvalitetu. S toliko

početne snage nije mnogo njih ušlo u književnost, iako su u ranije doba pjesnici imali

ljepše poetske dane, bolje izbore za inspiraciju."

Do sada smo ustanovili da je Karabegović imao zaista težak život, zbog okoline i

zdravstvenog stanja. Ovakva tragika života i mladosti nije mogla dovesti Karabegovića

do drugog izbora, do izbora između luđačkog i neutemljenog optimizma sa lažnom

nadom i na drugoj strani krajnjeg pesimizma, ekscentričnosti, flegmatičnosti,

rezigniranosti. Karabegović je, kao što je i za očekivati, nesvjesno izabrao drugu stranu

veoma teškog i mučnog izbora koji povlači životnu odluku. Odlučujući se za drugu

soluciju, Karabegović se, kao ličnost i kao živo biće, povlači iz društva i javnog života.

Pasivnost u javnom životu, na drugoj strani rezultira aktivnošću u kulturnom, odnosno

književnom životu. I sva njegova književna aktivnost i djelovanja je, kako zasnovano na

tragici života i mladosti, isto tako je njegova poezija protkana i motivirana elementima i

motivima iz njegovog kratkog i tragičnog, ali nimalo ugodnog života i mladosti. Ta

rezignacija i depresivno raspoloženje, taj osjećaj nemoći, bezperspektivnosti i

izgubljenih nada predstavljali su raspoloženje u kojem su često bivali svi pisci i pjesnici

romantizma, a neki su i stalno bivali takvog raspoloženja.

Sivilo, crnina života i beznađe su ono što, također, obilježava Karabegovićev život i tako

se pretapa u njegovu poeziju. Ova tama života i životno beznađe su veoma česta i u

jakoj mjeri izražena osobina likova iz romantičkih djela. Kao najbolji primjer može se

uzeti stradanje i tama života Geotheovog "Wertera" i njegova otuđenost, smrt

Puškinova Onjegina, koji svjesno i ciljano ide u vlastitu smrt. I mnoštvo je još likova i

njihovih tragičnih sudbina i životā. No, ono što najšire i najočitije veže likove romantizma

s tragičnim likom Karabegovića i njegovom mizantropskom i poezijom rezignacije, jeste

pasivan stav životu i sudbini. Njegova poezija je veoma oskudna jer je bio ograničen i

materijalnim uslovima i trajanjem života. Tako se u antologijama najčešće može pronaći

nekoliko njegovih pjesama, koje najbolje oslikavaju njegovu cjelokupnu poeziju. Jedna

od njih je pjesma pod naslovom Sudbini, koja se opravdano može posmatrati kao

programska pjesma njegove poezije. Prvim stihom ove pjesme Karabegović, doduše ne

baš konkretno i jasno, iskazuje svoju rezigniranost i flegmatičnost. Što marim ja – kaže

bolestan dječak dok drhtavom rukom piše nakrivljeno znakovlje na požutjeloj hartiji pod

titravim svjetlom svijeće koja dogorijeva brzo, ali neprimjetno, baš kao i njegov život.

Slično osjećanje i raspoloženje pronalazimo i kod Wertera kada piše prijatelju

Wilhelmu: Zašto da se stidim kad moje biće dršće između bitka i nebitka…kad sve oko

mene tone, kada moj svijet propada. I ove Werterove riječi, baš kao i Avdin stih su

dokaz i pokazatelj rezignacije i pasivne uloge u sopstvenom životu i svijetu oko njih. Nit'

Avdo mari za svoju bolest i propast, nit' se Werter stidi dok njegov svijet propada. Svoju

nezainteresiranost za životom Avdo ispoljava stihovima iz iste pjesme: To nije život,

kamen je i led, / rastopi me i opet sledi ponovo Avdo poistovjećuje i kamen (koji ovdje

predstavlja simbol snage i otpora prema sudbini) i led (koji je simbol nemoći i

raspadanja, tj. topljenja). Svejedno da li ga toplina sudbine topila (tj. ranjavala i ubijala)

ili ga njena hladnoća ledila (tj. činila jakim i otpornim na tragiku života). Paralelu i vezu

za ove stihove nalazimo u stihovima ruskog romantičaria Mihaila Ljermontova: Ne

nadam se ničem od života, / Niti žalim za ičim što minu. Niti će Avdo više suza pustiti,

isto kao što i Ljermontov se ne nada ničem od života. Slično raspoloženje je i kod likova

iz Puškinovog Onjegina. Tatjana na kraju pisma kojeg šalje Onjeginu kaže: Mojoj

Tatjani je svjedno. U ovakvim i njima sličnim rečenicama i stihovima se prepoznaje

rezignacija i flegmatičnost romantičkih likova i njihov stav i određenje prema vanjskom,

pojavnom svijetu i životu. Uspostavljajući vezu i sličnost između Karabegovića, na

jednoj, i Wertera, Ljermontova i Tatjane, na drugoj strani, s pravom smijemo zaključiti

da poezija Avde Karabegovića odiše romantizmom i sadrži osnovne elemente

romantičke poezije.

Sljedeći stihovi će najbolje pokazati i dokazati rezignaciju Karabegovićeve poezije,

njegov pesimizam i pasivnu ulogu u sopstvenom životu:

Il' ako hoćeš ti me skameni,

u daleke me nosi pustare,

na golome me pijesku ostavi,

da sunčani me zraci rastope,

il' me nosi hladnom sjeveru,

u zaleđene sante baci me

da nemilosrdno dugi vjekovi

u drskoj ruci teškim šibalom

pakosno čedo šibaju,

ili baci mene na dno pakleno,

pa tude me crni đavoli

šibaju svojim tankim kandžijama

Ja nisam 

Ja nisam nikad vidio vedra neba,

Tek crni oblak viš' mene se vije

Ja ađeoskog nisam viđo lika -

Sotona horda na mene se smije!

Ja nisam nikad klonuo ni pao,

Ja pod bremenom teškim ne jauknu'; 

Ja gledam namršteno nebo

I mirno čekam gromovi da puknu!

Ja nisam nikad viđo sreće lica:

Ja samo b'jedu grlim i cjelivam

I pijem vrelu krvcu srca svoga,

A mutnog oka suzom se umivam.

Ja mirno čekam smrt sa golim mačem

Da mladog srca prospe krv mi vrelu, -

Pa hoću l' tada biti vedra lica,

Il, i tad tuga biće na mom ćelu?

Sve, svedno mi je, neka dođe sada

I trgne srce, grobak moje sreće,

Ja sklopit ruke na molitvu neću

Jer ni tam' - znadem - gore bit mi neće! 

Jezik i riječi bile su mu ljubav do groba ali atmosferski pritisak nije bio po mjeri njegove

dječačke snage. Ipak, u svojim najboljim pjesmama sa pravim estetskim uzletom,

Karabegović je ostao nadmoćan nad sudbinom i vremenom, jer u njima progovara

istinski pjesnik koji nije zatrovan mržnjom i koji za svoju sudbinu ne optužuje nikoga.

Mahir Kevrić