Izvan sebe

NASLOV IZVORNIKA

Out of My Mind

Copyright © Richard D. Bach 1999.

Published by arrangement with Harper & Collins Publishers, Inc.

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili

koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili

mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim

informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje,

bez pisane dozvole izdavača.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK821.111(73)-31-163.42

BACH, Richard

Izvan sebe /Richard Bach ; prevela Diana Pavičić-Haniš. - Zagreb : Zagrebačka naklada, 2000. - (Feniks)

Prijevod djela: Out of my mind. ISBN 953-6234-71-8 401002012

ncv\

zvan seoe

PREVELA

Diana Pavičić-Haniš

[zagrebačka naklada] ZAGREB, 2000.

za Tink

1 \

Problem je bio u vratima. Nisu htjela ostati otvorena.

Na Piper Cubu vrata su sastavljena od dva dijela - gornja polovina je širokog tra-pezoidnog oblika s prozorom od pleksigla-sa, a donja polovina je prekrivena žutim platnom kao i cijeli zrakoplov. Donji dio vrata je u redu, jer čim se taj dio otkvači on lijepo padne i težina ga drži gdje jest. Gornji dio, pak, okreće se nagore, i tamo postoji jedna mala kvačica koja pridržava vrata dok pilot ili putnik ulazi ili izlazi iz kokpita. Ta kvačica drži vrata otvorena dok zrakoplov rula i za vrijeme polijetanja.

Pogled iz Cuba dok su vrata otvorena je u sinemaskopskom tehnikoloru s trodimenzionalnim zvukom; trava i vrhovi krošnji

uzmiču uniz, a čovjekovo srce lebdi u visine. Vjetar struji mimo, čini se kao da si u ka-biroletu iz '28. koji se sunovraća niz planinsku cestu, a kojem umjesto krova nedostaje bočna strana.

Kupati se u tom vjetru ... Zato ljudi poput mene uživaju petljati oko zrakoplova. Jedino me muči što se gornji dio vrata treskom zatvara. Kad god sam letio brže od 65 milja na sat, pritisak vjetra bi nadjačao bravicu i tres! Našao bih se u poluzatvorenoj kabini, odsječen od moje rijeke vjetra. To me mučilo. Strašno. Otkad sam se susreo s tim problemom, razmišljao sam o njemu danima. Progonio me. Na poslu, dok sam pokušavao pisati, bila je tu, slika te bravice

okreće se polako u prostoru između mojih očiju i kompjutorskog ekrana. Veća bravica istog tipa ne bi odgovarala. Znao sam, snaga vjetra povećava se na kvadrat s brzinom. Vrata bi se zalupila pri brzini od 70 milja na sat umjesto 65.

Da maknem vrata? Ne, pomislih. Kadikad, zimi, za vrijeme olujne kiše ... Ne želim da mi je bok zrakoplova zauvijek otvoren.

Kuka, kao na kliznim vratima. Na zrakoplovu? U što bih je zabio? U krilno platno?

10

Lunjam kroz prorede polica u željeza-riji, a lik lebdi uz mene. Magnet ne valja, niti kopča na pritisak, ni prozorska kvaki-ca. Ništa od toga ne valja. Ne postoji način da se bravica pričvrsti za krilo. Slika je iščeznula kad sam usnuo.

Sljedećeg jutra rano, još se nisam ni razbudio, opet se pojavi slika one bravice. Zastenjao sam čim sam je ugledao. Hoće li me pratiti još jedan dan, izrugujući se mojem tehničkom neznanju?

Kad sam ponovo pogledao, sada pažljivije, bravica više nije bila ista kao dan ranije. Uopće nije bila ista. Sada je bila pričvršćena na krilo pomoću dva prilagođena

11

produžna vijka, pribijena ne na platno, nego na aluminijsko rebro krila ispod platna. Tu je bilo dovoljno nosive površine da podupire drugačiji model bravice, one koja klizne preko i s okvira samih vrata na dodir, a pridržava ih čvrsto kao škripac.

Ta mije slika lebdjela pri svjetlosti ranog jutra dovoljno dugo daje shvatim, a potom nestala. Nestalo je i lika u zraku i ponižavajućeg problema i svega. Prazan zrak.

Nije me trebalo poticati. Zgrabio sam bilježnicu pokraj uzglavlja, nabacio skicu novog modela. Radi? Naravno da radi! Zašto tvornica Piper Cuba nije projektirala takvu bravicu 1939.?

Za par sati zgotovio sam pripasiva-nje, uredno izbušio mjedenu pločicu bravice, izrezao male produžne vijke do samog vrška, čvrsto zašarafio na pravo mjesto na krilu.

Izvukao sam zrakoplov iz hangara, otisnuo se u visine, zaronio do 110 milja na sat. Vrata se nisu ni pomaknula, postojana kao i krilo. Nisam nesposoban. Ja sam projektantski genij.

Jedva čekam da se parkiram uz neki Cub čim ga vidim, pregledam njegovu slabašnu bravicu, šapnem: "Baš šteta" pilotu koji bi odmah shvatio na što ciljam i koji bi dao sve, prodao svoje najfinije letačke rukavice za vratnu bravicu koja bi bila upola dobra kao moja.

I tu je bio kraj priče. Sreća zbog vratne kvačice vremenom se pretvorila u sveopće zadovoljstvo, a danas kad bih trebao nacrtati kvačicu po sjećanju, vjerojatno ne bih znao.

Nepunih mjesec dana kasnije dogodilo se ponovo. Izgleda da nisam dovoljno zategnuo poklopac za ulje na motoru mojeg Cuba i dok sam tako jednog dana letio visoko iznad šume, udarim u zračno strujanje prema dolje i osjetim jak trzaj aviona. U istom tom času primijetim kanarinca kako leti mimo otvorenih vrata.

Čudno, rekoh naglas, gledajući za žutom točkicom koja se gubila iz vida. "Zašto bi kanarinac letio tako visoko iznad ovakve pustoši?" Na kraju sam zaključio da je zacijelo pobjegao i konačno slobodan, s užitkom razgibava svoja mala krila.

Nedugo zatim primijetio sam nekoliko kapi ulja na potpornoj poluzi pokraj otvorenih vrata. A zatim, još mnogo kapi.

Pa onda ulje na desnoj strani vjetrobrana, potom u nanosima po bočnoj strani aviona.

Čudio sam se skrećući prema širokom, ravnom žitnom polju. Jesmo li oštetili dovod ulja? Što se događa?

I tada mi sine. Nije ono bio kanarinac tamo iznad šume. Bio je to moj poklopac za ulje! To je bio poklopac otvora za ulje, obojen kanarinski žutom bojom, a ovo je ulje iz mog motora isisano iz otvorenog spremnika! Bilo je vrijeme da sletim.

Te večeri. Poklopac za ulje okreće se u prostoru između mene i kompjutorskog ekrana. Kako ćeš biti siguran, Richarde, da nećeš ponovo izgubiti poklopac? Letiš tako

16

ubuduće, ne stegneš ga dovoljno čvrsto i opet vidiš kanarinca, paprošapućeš, o, ne ...

Ne mogu ga zakucati ili pričvrstiti sponom koja bi, poznajući sebe, vjerojatno završila u spremniku ulja. Mora postojati način da ga se osigura ... Međutim, poklopac je projektiran da se samo čvrsto pritegne. A ja znam da ću prije ili kasnije zaboraviti stegnuti ga. Kako ga osigurati da se ne odvije, da ne poleti sam samcat na svoj posljednji let?

Probudio sam se rano, prije svitanja, i ugledao magloviti lik kao i prošle noći kako lebdi ispred mene. Problem bez rješenja. Ipak sam ga promatrao, ne razmišljajući. Samo promatrao. Strpljivo.

0

17

A onda se nešto čudno zbilo. U zraku se čuo sušanj, lik se rasplinuo i pojavio se drugačiji poklopac. Dok sam promatrao, u djeličku sekunde, ugledao sam obris iza metalnog predmeta, lijepo ljudsko lice, pogleda poput nekoga tko proviruje kroz prozorsko staklo dok dostavlja poštu. Lice dostavljača pošiljke.

U času kad se moj pogled susretne s njezinim pojavi se bljesak zaprepaštenja, promatram — zaustavila je dah i nestala. Tada ugledam poklopac za ulje s kožnatom vezicom poput one na čizmama koji se okretao ulijevo bljeskajući u prostoru. Jedan kraj vezice pričvršćen je za poklopac finom žičanom spojkom, a drugi je privezan za kopču

18

na poklopcu motora taman ispod desnog stražnjeg cilindra. Kopča je na mjestu, nema šanse da se taj cijeli sklop odvoji i otplovi. Možda bi ga otkinuo iznenadni udar tornada, ali tada bi se cijela prednja strana aviona otrgnula zajedno s njim. Jednostavno, konačno, razumljivo rješenje.

Pred večer sam već bio u radionici, bušio sitnu rupicu za spojku sa strane poklopca, uvukao žicu da pridržava vezicu, svezao vezicu za kopču na poklopcu motora, sve

19

pripasao na svoje mjesto na mom Cubu. Funkcioniralo je savršeno. Čak kada sam olabavio poklopac i trzajem ga pokušao istrgnuti iz spremnika za ulje, jedva da se pomaknuo par centimetara od otvora spremnika, šipka za mjerenje ulja uronjena u grlu otvora, a vezica nije popustila. To je to! Nikad više kanarinca!

Vraćajući se kući te večeri počeo sam se pitati. Zašto kožnata vezica, razmišljao

20

sam. Zašto ne čelična žica? Danas svi u zrakoplovstvu koriste čelične žice, zašto baš takvo rješenje s kožom?

Dok sam mozgao, prizivajući u sjećanje trenutak u kojem se pojavilo rješenje, ugledam opet na-tren-oka lice, pa drvenu crtaču olovku zataknutu nehajno u crnu kosu, iznenađenje u dubokim tamnim očima kada nam se pogledi sretnu. A potom, u mahu, lice iščezne.

Dok sam zastao na stazi, prisjećajući se, netko, mojim glasom, izgovori riječi. "Tko? To? Bijaše?"

Zatvorih usta, a pitanje ne prestaje. Kako sam mogao zaboraviti te oči? Nije se

21

tog jutra pojavilo tek pronicljivo rješenje mog tehničkog problema, već je tamo bila žena!

Čovjek ne treba biti kvantni fizičar da zamisli problem s kojim sam se ja te večeri hrvao, pa sljedećeg dana, pa dan poslije. Samo zato što se nešto desilo u djeliću sekunde, ne znači da se nije desilo, kao što zna i ptica na grani. Jednim udarcem raspao sam se na komadiće. Nema nikakve sumnje. Nasumce odabrane predmete, kažu, ne možemo prepoznati ako smo ih gledali samo pola sekunde. Za geometrijske oblike potrebno nam je manje od petine sekunde. Ali uočit ćemo smiješak koji ne traje dulje od tisućinke sekunde, toliko je naš um osjetljiv na ljudsko lice.

Letio sam Cubom sljedeće popodne, i sa zemlje mora da sam se doimao dokono, mali avion lagano zaokreće, krila boje limuna opuštena na vjetru, zvuk motora kao šapat. Ali ja nisam bio dokon. Razmišljao sam kako bih mogao s ovim avionom odletjeti bilo kamo. S posebno velikim spremnicima za gorivo, nema tog mjesta na kugli zemaljskoj kamo moj Piper Cub ne može poći. Ali kamo odletjeti da nađem osobu koja mi je uručila onaj jednostavni izum?

Prigušio sam motor za nekoliko stotina okretaja, do nultog potiska, a propeler se okretao tek brzinom da održava težinu aviona. Pri ovoj snazi Cub se pretvarao u suncem obojanu jedrilicu. Deset metara dugačak kajak što plovi nebom. Uspinjao se i padao lagano na zračnim valovima što su prolazili ispod njegovih krila.

Ako moj dražesni glasnik negdje postoji, zašto mi nije riješila moj prvi problem, zašto mi nije posebnom dostavom doleb-djela i bravica za vrata? Namrštio sam se, prisjećajući se.

24

Kad sam ugledao bravicu nije bilo traga glasniku. Samo poruka, elegantno rješenje problema pohranjeno u umu. Čekalo je da otvorim oči od sna i primijetim.

Cub se okrenuo, meko i polagano kao morska ptica, pa krenuo preko oranica, poput popodnevno zlatnog, kockastog prekri-vača. Slijedeći predeći zvuk malog motora, uzdigao se 50 stopa na jastuku toplog zraka, jedrio je stvarajući jedva vidljivi vir za sobom, orući nježno kroz hladnije zračno korito koje je nadolazilo.

Bio je prekrasan dan za slobodno letenje. Duhom sam bio negdje drugdje.

25

Naravno. Nisam je vidio, jer je prvi put već otišla, dostavljač je ostavio svoj paket i krenuo dalje. Drugi put, pak, primalac je očekivao poštu, čekao sam je. Kad uz poštanski sandučić čekamo dovoljno dugo, pomislih, zar treba biti iznenađen što se dostavljač pojavi?

To ima smisla, problem riješen. To je, dakle, ona. Zato sam je ugledao.

Odgovori, dakako, ne rješavaju ništa. Više nije zagonetka kako pronaći dobar pro-jekt za popravak zrakoplova. Zagonetka, duboka kao sinje nebo, postala je pitanje: odakle ti projekti dolaze? Nekoć davno naučio sam da je sve točno onako kako jest zbog nekog razloga. Mrvica na stolu nije na stolu samo da nas podsjeti na jutrošnje kolačiće, već je tamo jer smo mi izabrali da je ne otklonimo. Bez izuzetka. Sve ima svoj razlog, a ključ je u najsitnijoj podrobnosti.

Tek s visine, doslovno, dobijete pravi odnos stvari. Kokpit malog aviona, kad jednom postane dom, savršeno je gnijezdo za rješavanje problema.

Iznenađenje u njezinim očima. Ako je zaista dostavljač, čemu onda zaprepaštenje pri susretu s primaocem koji iščekuje?

Cub je plovio oko malog oblačka. Taj nježni pah do kasna popodneva pretvorio bi se u diva, masivnog, što se uspinje visoko. Zasad je samo razigrana pahuljasta ovčica, koja nasrće na moja krila.

Da se nije desilo ono što jest, ne bi bila iznenađena, pomislih. Očekuje da primalac spava dok se pošta dostavlja. Pa kada se jednom od tisuću puta nađe licem u lice s nekim koji bulji u nju dok pristiže, naravno daje zaprepaštena.

Olovka zataknuta u kosu. Da sam ja na njezinom mjestu, zašto bih držao olovku baš ondje?

Zato stoje koristim gotovo svaki čas tijekom dana. Zato što trebam olovku tako često daje posezanje za njom sa stola čisti gubitak vremena.

Ali, zašto mi je olovka potrebna tako često?

U daljim, oko pola milje, Cessna, školski avion. Zatresao sam krilima svoga Cuba na pozdrav. U mom si vidokrugu. Na moje iznenađenje, Cessna je na isti način uzvratila pozdrav. To je stari letački običaj, rijetko poštivan u današnje vrijeme. Zašto mi je olovka potrebna tako često da bih je zatak-nuo u kosu? Zato što često iscrtavam linije na papiru. Zato što stalno crtam.

Zato što sam projektant. Dijelova aviona!

29

4

Nemoguće, pomislih. Projektanti ne koriste olovke, oni koriste računala. Crtaju uz pomoć kompjutorskih programa i koriste miša i monitor. Ako nisi u stanju koristiti CAD, nisi projektant, vrijeme te je pregazilo.

Sada se zemlja već zagrijala, talasanje zračnog oceana postajalo je sve jače. Povremeno bi val toplog zraka, uz drhtaj i trzaj, zapljusnuo nos moga Cuba, raspršujući sitne kapi tri metra u zrak.

Njezina kosa, mislio sam, tamna, u svojoj punoći skupljena otraga i pričvršćena kod vrata, bez nakane da izgleda staromodno. Pravi poslovni izgled bez primisli da bude nešto što nije. Postoji razlog za to ...

Oživio sam taj trenutak. Što još nisam primijetio? Što mi je još promaklo? Usta malo otvorena od iznenađenja. Bijeli ovratnik, uredno zakopčan, tamni, ovalni broš optočen srebrom pod vratom. Drvena olovka, bezbojna, bez gumice, spremna za upotrebu. Žuto svjetlo u pozadini, boje sunčeve svjetlosti na drvetu. Ništa više. Prekrasne oči.

Nije to bio blještavo bijeli odjeljak u nekom nagruvanom projektnom uredu kakve sam viđao. Bilo je to gotovo kao ... zašto bijedan poslovni, sposobni projektant koristio olovku tako često daje drži...

Ona rabi olovku, razmišljao sam, jer nema računalo. Zašto nema računalo? Tu je razlog svemu. Zašto uredni ovratnik, broš, zašto bi se odijevala tako različito od ostalih? Zašto žuto svjetlo?

Pola milje od zemlje sjedio sam uspravno u svom Cubu.

Moja projektantica nema CAD, jer još nije izumljen. Ona nosi staromodnu odjeću, ne stoga da se razlikuje od ljudi oko sebe, već da bude jednaka njima. Ona je nalik na drago jučer jer je iz drugog vremenal

Odlučih smjesta prekinuti svoj let, smanjio sam snagu motora, okrenuo avion na leđa i sunovratio se kao skakač s hridi.

Morao sam se vratiti na zemlju, otresti se vela drugog svijeta. Morao sam saznati da li bi ono što sam slutio moglo biti istinito.

Tko god je rekao "putovati je veće zadovoljstvo nego stići" nije bio na putu do druge strane vremena.

Ni tjedan dana poslije leta u Cubu nisam se primaknuo bliže mjestu s kojeg su dolazile moje slike avionskih dijelova. Nikada više nisam vidio lice dražesnog glasnika.

Moja radoznalost, želja da proniknem u njezin svijet, bio je moj problem i to mi je davala do znanja; nije joj bilo ni na kraj pameti pomoći mi bez suglasnosti svog poslodavca. Prema svim dokazima koje sam uspio sakupiti tijekom sedmodnevnog lukavog plana daje izmamim, ona nije ni postojala.

Večeri sam provodio skutren na kauču ispred malog kamina zureći u plamen. Kad bih napola zatvorio oči svjetlo bi naizgled

36

svjetlucalo na nekom drugom mjestu u sobi s kožnatim stolicama visokih naslona okolo. Nisam vidio stolice, ali sam ih osjetio, kao što sam osjetio i ljude u sobi, nejasni žamor glasova, pa nekoga u prolazu tko me ne primjećuje, a stoji nedaleko mene. Vidio sam samo vatru i sjenke u sobi koja nije bila moja.

Pretresao sam glavom i krhka utvara se rasplinula.

Nedugo zatim dosjetim se rješenja. Da bih je ponovo namamio moram joj ponuditi neki problem! Pa kada se obrati s rješenjem, bit ću tamo da joj kažem - stani.

Smjesta sam se dao na projektiranje nove garniture zavornja za kotače. Trebam li nešto što bi se rasklapalo, iz skupljenog letačkog stanja, u takav geometrijski oblik da drži Cub čak i za najjačeg nevremena? Zamislio sam neke bijedne zavornje, okretao ih u mislima prije sna. Mamac.

Ništa. Došlo je jutro, a tamo stoje isti jadni, ništavni predmeti koje sam zamislio. Odbacio sam ih. Sljedeće večeri zamolim je da mi pomogne oko nečeg što bi zaštitilo spremnik za gorivo od kiše, nešto što bi se razlikovalo od nataknute konzerve. Možda nešto od obrađenog aluminija?

Tišina. Bez odgovora. Na sve moje takozvane probleme, na zavornje za kotače, iako su drveni klipovi najbolje rješenje, na zaštitni poklopac za benzin za avion koji je ionako uvijek u hangaru, na sve nedovršene montaže koje su imale jedinu namjenu da je dozovu natrag, ostala je ravnodušna. Sve je to lebdjelo preda mnom ujutro kao i večer ranije, sve sami mamci koji mi nisu značili ništa doli prilike da ugledam njezine oči još jedanput.

Dva tjedna dala su mi naslutiti da bi mogle proći godine prije nego moje lukavstvo urodi plodom i to me toliko ozlojedilo da sam u tiho svitanje priznao svoju pogrešku. Ogrnuo sam svoju želju da je opet vidim plastom izdajstva. Što sam mogao očekivati od prijevare, da će se pojaviti i puna povjerenja obratiti mi se iz jednog vremena u drugo?

Mjesec dana nakon događaja i dalje sam večerima zurio u vatru, stari sat nad kaminom otkucajima je prizivao sve što se dotad dogodilo. Nacrti su pristizali od nekamo, svaki od njih je odmah primijenjen na moj trodimenzionalni Piper J-3C stoje sretno ležao u hangaru te zime 1998. godine.

Ja ih nisam izmislio, nisam imao pojma kako bih riješio te probleme dok sam se odvajao od njih pred spavanje. Nru bile ho-lografske šale susjeda koji u zoru koristi svoj tajni laserski projektor. Niti su bile halucinacije. Jednostavno su bila genijalna, praktična rješenja koja su rješavala stvarne probleme.

Nadalje, razmišljao sam, nije tu bilo nikakve raskoši današnjice. Nikakvih egzotičnih materijala ili postupaka, prepredenih upozorenja o odgovornosti korisnika, ništa što bi dalo naslutiti postojanje kompjutorskih baza podataka za zdvojne mehaničare.

Progonilo me njezino lice. Trijezno, poslovno, sasvim usredotočeno na posao, na izvršavanje zadatka tako besprijekorno, da ju je samo kratki pogled na mene, koji je promatram, smeo i izbacio iz kolosijeka.

Proučavao samplamičke, sjene što su plesale. Postoji mjesto. Postoji soba. Tako stvarna, topla i stalna u svom vremenu kao i moja, u mom vremenu. To nije Gdje, već Kada...

"U redu, Gaines, pokušaj ujutro, ako želiš. Uzmi Ef-Ze-Ze. Samo pazi da ga dovedeš u jednom komadu."

Nije bilo izgovoreno glasno, niti je netko pokraj kauča to izgovorio. Osupnula me prirodnost svakodnevnih riječi što su odzvanjale u mom umu, britkost jednostavne rečenice urezala se kao oštro staklo u tišinu. Zvon riječi osjetio sam u zatiljku.

"Što?" viknuo sam iz grobne tišine, misleći da ću iznenađenjem iznuditi odgovor.

"Stol"

Sat je i dalje otkucavao, pažljivo mjereći vrijeme.

Potpuno sam u kući, nisam se brinuo da li me itko čuje.

"Ef-Ze-ZeT

Bez odgovora. "GainesT Tik-tak, tik-tak;

"Igrate se sa mnom?" spopao me nezadrživ bijes.

"Koja su pravila igre?"

Tjedni su prošli prije nego sam shvatio očigledno. Neću uspjeti riješiti zagonetku na silu, navaljivanjem, niti molbama koje mi neće biti uslišane. Sine mi pitanje: Je li moguće da sam u potrazi za prikladnom kvakicom za vrata sišao s uma? Razmišljanje koje vodi u slijepu ulicu. Kako znati? Posljednji spas u rijetkim trenucima kada stvari krenu naopako, dovučem vreću za spavanje u Cub, upalim motor, preletim obzor prema zalasku sunca, sletim na travnato polje da prenoćim. Tada promatram nebo, osluškujem glasove prijatelja koje ne vidim.

Ponekad je jedini način da pobijediš, predati se. Predavši se polegao sam na travu ispod krila moje male zračne lađe i pitao zvijezde.

"Ako mije suđeno shvatiti što se zbiva sa mnom", prošaptao sam prema sjajnom Arkturu, "uputi me što moram znati. Ne razumijem što mije činiti. Predajem ti se. Odustajem."

Najnježniji povjetarac šaptom odvrati, lahor kroz travu što zastenje tisućama godina. "Pusti se svega."

Ležao sam u noči, mrak po put svježeg prekrivača zataknut oko mene, dišući lagano, lagano i duboko. Opusti se. Prepusti se. Nije to tvoja tajna. Ništa ti ne trebaš rješavati. Što jest, jest. Tvoj je posao: biti tiho. Tvoj zadatak: biti miran.

Duboko udahni, sačekaj, polagano izdahni. Dugo polagano čekanje. Svježi zrak unutra, čekaj, topli zrak van. Moja jedina odgovornost je postojati.

Tamni zrak se kovitlao oko mene, kroz mene, noć i ja postali smo jedno. Neobičan osjećaj uzdizanja, zatim postah lagan i bezobličan istovremeno, pa beskrajno težak i uronih u zemlju.

Dok sam promatrao jedva zamjećujući, prizor oko mene stane uzmicati, onako kako noćni prizor promiče iz krećućeg vlaka. Puki šapat ubrzanja, bešuman u noći. Briga te, Richarde, pomislih. Svejedno je. Pusti. Prihvati. Spoznaja da se zidovi prostora oko mene mijenjaju, i da me to nije brinulo, bila je tako smirujuća. Sve je bilo dobro.

Disao sam mirno, polagano bezbrižno, a preda mnom nježno rumenilo. Kada su se zidovi bešumno zaustavili, razdanilo se.

Odmarao sam se na smaragdno zelenoj travi pod visokim nebom. Moj Cub i noć su nestali. Ležao sam pokraj staze na uzvisini. Prisjećajući se lagano, polako, bez žurbe. Vrlo pažljivo sam se uspravio u sjedeći položaj, a potom ustao. U tom času, u daljini iza mene tutnjava. Osvrnuo sam se i pogledao.

Krov hangara bio je poput plitkog i dugačkog luka, dvadeset metara iznad tla. Ispod luka, pojas nanizanih prozora, stotine prozora. Ispod prozora, ogromna vrata, deset

metara visoka. Tutnjava, duboka, mukla dolazila je od masivnih, klizećih vrata koja su se otvarala. Promatrao sam netremice.

Glasovi iz daljine, nerazgovijetni. Smijeh. Muškarci odjeveni u bijele kombinezone. To su bili mehaničari, pomislio sam, a potom se ispravio: aerodromski inženjeri. Potmula buka se nastavila, visoki crni pravokutnik s unutarnjim proširenjem. Potom tutnjava prestane, a vrata ostanu otvorena.

Ptica je pjevala u blizini, četiri odrješita tona prema suncu, pjev koji nisam poznavao.

Tada iz unutrašnjosti hangara izroni zrakoplov, mali otvoreni dvokrilac polako je doklizio na svjetlo dana. Srebrni, krila boje svježih metalnih strugotina. Trup aviona zelenkast poput prašnjave metvice, pa opet srebrne površine horizontalnog i visinskog kormila. Navlake nategnute na oba vrška krila, ista navlaka na repu pridržava ručak na kojem je pričvršćen repni odbojnik.

Povjetarac je nosio glasove, izobličene zbog daljine, te nisam razumio niti riječ.

Poznajem aerodrome i volim ih, oduvijek su mi bili dom, bez obzira na kojem kraju svijeta se nalazio. Bez razmišljanja krenuo sam stazom prema hangaru.

Nije baš sasvim Thomas-Morse Scout, pomislio sam. Je li to Avro 504? Letjelica koju nisam nikada vidio u živo, već sam je znao sa slika. Zar sam u Engleskoj?

Pitomi krajolik, dva kilometra široka, četvrtasta ravna tratina oko hangara. Nema uzletnih staza, nema piste. To nije, što bi se reklo, zračna luka. To je uzletište.

Staza je skretala desno, pa lijevo. Han-gar je bio djelomice zaklonjen živicom uz rub staze. Osjetim tjeskobu pri pogledu na skrovito mjesto, ako mi izmakne iz dosega sunovratit ću se u mrak.

Nekoliko trenutaka poslije, živica ustukne pred lijenom brižno zasađenog cvijeća, primula. Jaglaci, rekli bi ovdje.

Sada je hangar lijevo od mene postao ogroman. Naprijed je bila zgrada od drveta i kamena, lijevo od nje parkiralište. Tu sam se ponovno zaustavio. Na šljunkovitom tlu sedam motornih vozila. Niti jedno nisam prepoznao. Većina je bila mala, metalni dijelovi poneki zagasiti, poneki sjajni. Automobili mi nikada nisu bili strast, nažalost ne znam ih bolje opisati. No, mogu sa sigurnošću tvrditi da su iz vremena između 1910. i najkasnije 1930. Nezgrapni motor--kotač, više nalik biciklu s motorom, obojan maslinasto zeleno, balansira na tankim nogarima.

Staza je zaobilazila parkiralište, zatim se preobrazila u kaldrmu, pločnik je postao red kratkih drvenih stepenica, a one pak nat-kriti ulaz u veliku zgradu točno nasuprot hangara. Natpis, izrezbaren u drvu, pokraj stepenica što vode ka ulazu; prve riječi koje sam susreo na ovom mjestu:

SAUNDERS-VIXEN AIRCRAFT COMPANY, LTD.

Zaustavio sam se ispred stepenica, ruka na rukohvatu. Znao sam da se moje tijelo odmara, snivajući, tamo na travi, dišući duboko pod zvijezdama. Znao sam da se mogu probuditi kad god poželim. Znao sam daje sve oko mene plod moje mašte. Odavno sam odbacio frazu "to je puka mašta". Uvjeren daje sve u fizičkom svijetu mašta, prerušena da izgleda stvarno, nisam se želio probuditi i obezvrijediti ovo mjesto.

Ono je jednako stvarno i jednako nestvarno kao i moj budni svijet, razmišljao sam. Sve što moram saznati jest gdje sam i što znači ovo mjesto?

Vrata na kraju drvenog hodnika pod natpisom SAUNDERS-VIXEN su se otvorila i pojavi se mladić koji je nosio zamo-tuljak papira boje ljuske luka. Znao sam da me ne vidi, jer ne pripadam njegovom vremenu. Gledao sam ovo mjesto u svojim mislima ne zadirući u njega ni na koji način. Proučavao sam momka dok mi je prilazio. Nosio je odijelo od tvida finog tkanja bež boje, košulju s bijelim ovratnikom, oko vrata tamna kravata, a vrhove ovratnika pričvrstio je nekom spravicom od zlatne žice. Na rukavu kaputa vidjela se mrlja kao od strojnog ulja.

Svijetle kose, živahan, zviždučući ispod glasa, lice revnog studenta ekonomije. Promatrao sam ga nepomično dok se primicao upijajući svaku potankost. Dvije olovke i nalivpero u džepu. Suviše je mlad da bi bio šef, razmišljao sam. Možda je crtač, neka vrsta inženjera? Usporio je na vrhu stepeništa, učinilo se kao da me zamijetio, kao da je osjetio moju prisutnost.

Ima nešto od intelektualca, nagađao sam, ne provodi puno vremena na svježem zraku. Dade se naslutiti nehajni, pomalo slobodoumni duh.

Umjesto da prođe kroz mene, zaustavi se, pogleda me ravno u oči.

"Dobro jutro", reče. "Oprostite, molim vas."

Zaustio sam: "Meni kažete?"

"Da, dozvolite da prođem."

"Da, da, svakako", odvratim. "Izvolite. Oprostite ..."

"Hvala."

Smotuljak boje ljuske luka očeše se o moj pulover proizvevši pucketavo greba-nje.

Sljedećeg trenutka, čim sam se oporavio od iznenađenja, uslijedio je udarac pa reski zvuk paljenja motor-kotača iza mene, i kad sam se osvrnuo, mladić je navlačio zaštitne naočale. Bez kacige, samo staromodne zaštitne naočale. Motor je u praznom hodu u nejednakim razmacima izbacivao plavi-časti dim.

Pogledao me kratko, bezizražajno, više osluškujući motor nego motreći mene, zatim je kimnuo i mahnuo, dao gas i uputio se stazom prema cesti. U tili čas zvuk je zamro u grmlju i opet se sve stišalo.

Saunders-Vixen, razmišljao sam. Nikad čuo za takvu zrakoplovnu kompaniju, a ona je ipak tu.

Uspinjao sam se stepenicama, osluškujući topot cipela na drvu. Ništa sablasno, ništa nevidljivo.

S onu stranu vrata predvorje ureda, niski pult, tamni drveni radni stol, službenica stoji uz ormarić za spise načinjen od hras-tovine i okrene se kad uđem.

"Dobro jutro, gospodine", reče. "Dobro došli u Saunders-Vixen."

Bila je odjevena poput žene u poštanskom uredu iz mog priviđenja. Duga tamna suknja, bijela bluza, sitno nabrana s mnogo dugmadi, mala koraljna kameja pod vratom. Tamnoplava kosa, glatko začešljana i ispletena u čvor straga.

"Dobro jutro", osmjehnuo sam se. "Očekujete me? Znate tko sam?"

"Da pogodim", reče, praveći se ozbiljna. "Vi ste projektant zrakoplova? Dugo vam je trebalo da nas nađete? Sada, kad ste nas našli, želite razgledati postrojenje?"

Morao sam se nasmijati. "Zar ja nisam prvi?"

Pritisnula je dugme. "Gospodine Dere-ku Hawthorne," reče, "imate posjetu na glavnoj porti." Zatim uspravi pogled.

"Ne, ni u kom slučaju niste prvi, gospodine. Teško nas je naći, ali nije nemoguće."

Izvana je dopirao prigušeni prasak paljenja motora pod punim gasom, zatim bez gasa, pa opet puni gas. Rotacioni stroj, znao sam. Upalili su Avro. To bi bila ... 1918.?

Vrata iza pulta se otvore i uđe mladac. Tamna kosa, široko, otvoreno lice osobe koja ništa ne skriva. Odjeven u tvid, bijeli svileni šal, kožnata pilotska jakna, primijeti kako osluškujem zvuk. "To je Morton, upravo ga pale. Stari motor. Ako mu ne daš puni gas, gasi se."

Stisak ruke bio mu je čvrst. Godinama radi kao montažer, pomislio sam. "Richard Bach", rekoh.

"Derek Hawthorne iz Saunders-Vixe-na, na usluzi. Jeste li nas već ranije posjetili?" Bacio je pogled na službenicu, koja je pokretom glave tiho zanijekala.

"Vi, zacijelo, znate da ste u paralelnoj 1923." Znao je dane shvaćam, vidio je moju sumnju. "Nije riječ o vašoj prošlosti, već onoj koja teče usporedno s vašim vremenom. Zvuči zamršeno, ali u biti nije."

Derek Hawthorne uzme kožnatu jaknu s vješalice pokraj vrata i pruži mi je. "Mislim da će vam ovo dobro doći. Još uvijek je malo svježe."

U mašti, pomislio sam, svašta se može desiti. Ovo je, međutim, bilo prvi put da sam u mašti vidio sebe samog. Uzeo sam jaknu, a na ovratniku naljepnica s izvezenim zlatnim slovima: U ZNAK SJEĆANJA PUNOG ZAHVALNOSTI NA DRAGU ŽIVOTINJU KOJA JE DALA OVOZEMALJSKI ŽIVOT DA ZAŠTITI LETAČA OD VJETRA I HLADNOĆE.

Pogledao sam ga. Kimnuo je bez osmjeha.

Bez osmjeha, tiha zahvalnost kravi koju nije upoznao.

Nabacio sam jaknu.

Hawthorne je otvorio vrata sobe za prijem u dugačkom hodniku koji je vodio do hangara, do pola obloženog tamnim drve-tom i ukrašenog slikama zrakoplova.

"Htjeli biste pogledati naše strojeve, kladim se."

"Tako je. Ali, može jedno pitanje?"

"Svakako. Možda vam se činimo pomalo tajanstvenim. Ali nismo."

Prošli smo nekolicinu vrata uzduž hodnika: Prodaja, Marketing, Računovodstvo, Strojevi i postrojenje, Avio-projekti-ranje, CAD. U trenutku dok smo prolazili, posljednja vrata se otvore, i unutra, podiže pogled, olovka zataknuta u kosu, oči tamne kao noć, lice kojeg sam ugledao iz drugog vremena.

"O!"reče.

Tog časa svijet je nestao.

Kao da sam se stropostao s krova, trgnuo sam se iz sna, na žitnom polju pod terperecim zvijezdama iza Cubo-va krila.

Noć je bila hladna kao čelik.

"Ne!" rekoh, duboko razočaran.

Zgrabio sam ručnu svjetiljku i dnevnik, stresao sa sebe hladnoću i zapisao sve što sam vidio i čuo: jutro u Engleskoj, han-gari zrakoplovne kompanije Saunders-Vi-xen, parkiralište, zgrada, porta, pult, službenica, Derek Hawthorne, sve pojedinosti. Lice koje je raspršilo svijet.

Cvokotao sam, stoga sam iz vreće za spavanje posegnuo za pokrivačem avionskog motora, te se njime omotao.

Tako je slatko bilo sjećanje na ono vrijeme, na ono lice, da sam požurio natrag svom maštanju.

Mada sam se postepeno ugrijao pod pokrivačem za motor, jedino što sam nalazio u mislima bila su pitanja. Sto je Saunders--Vixen? Zašto postoji? Što mi hoće priopćiti? Tko je ona žena? Kako se vratiti"?

Pitanja sve do praskozorja. Bez odgovora.

Izgovorio je to tako činjenički da sam povjerovao da jest činjenica.

Postoji dimenzija, koja teče usporedno s našom, u kojoj je još uvijek neka vrsta 1923. U toj dimenziji postoje hangari i uredi, motor-kotači i automobili, ljudi koji zarađuju za život radeći s avionima: projektiraju ih, konstruiraju, voze ih, prodaju i servisiraju. Nedvojbeno postoje i farme i sela, gradovi također, ali, sasvim sigurno, jedino što sam si uspio predočiti su postrojenja zrakoplovne tvrtke Saunders-Vixen i ljude koji u njoj rade.

Razlike su bile neobične. Nije to bila naša 1923. godina. Ženska moda, primjerice, više je nalikovala na našu 1890. nego našu 1920. Ipak, njihova svijest i mirno zadovoljstvo što žive u svijetu paralelnom s našim, djelovalo je naprednije od mog poimanja istog.

Zaustavim pisanje, Cub vraćen u han-gar, kiša rominja po krovu, a ja se ponovo zapiljim u vatru, smješten u udobni kauč s kojeg se nisam pomaknuo satima.

Nema računala, bio sam uvjeren. No, na vratima, iza kojih je ona izronila, pisalo je CAD, crnim slovima na mutnom staklu. Zagonetno.

Moramo se prestati nalaziti na ovaj način. Nasmiješio sam se na pomisao kako se preplašila mog pogleda prije nego što je shvatila daje promatram.

Riječi su mi odzvanjale u glavi: "Teško nas je naći, ali nije nemoguće."

I drugi su bili ondje. Toliko njih da su nas nazvali klijentima i nisu se niti iznenadili ni uplašili našeg prisustva u uredu.

Klijenti? Kupci? Ona je pretpostavila da sam projektant. Zašto bi zrakoplovna tvrtka u paralelnom vremenu projektante iz našeg vremena smatrala klijentima?

Škiljio sam na vatru. Ne kompliciraj, Richarde. Prosta logika. Jer pružaju projektantima neku uslugu.

Kakvu to uslugu ...? Vatra se stišala. Kakvu je uslugu Saunders-Vixen meni pružio?

Zaustavim dah. Skice, naravno! Kad god sam zapeo oko nekog problema u vezi s Cubom - kvakica za vrata, držač poklopca na dovodu za ulje - probudio bih se ujutro s gotovim rješenjem!

Saunders-Vixen trguje na neki način s ... čime? Izvanosjetilnom komunikacijom? Uvećavanjem intuicije? Najnovijim

81

izumima? Saunders-Vixen opskrbljuje projektante zrakoplova najnovijim izumima kada se suoče s problemom? Osnovali su čitavu tvrtku u alternativnom vremenu kako bi mi besplatno dali kvakicu za vrata?

To mi nije zvučalo dovoljno razumno, pa sam na posljetku odustao.

Uostalom, zar je važno? Sada sam se zanosio mišlju da se vratim, da izvidim kakva je to tvrtka i možda da upoznam um što stoji iza lica koje me tako očaralo, ženu iz odjela CAD.

Teško je naći, ali nije nemoguće. Vatra je s vremenom postala žar. Kao i mnogo puta u životu, shvatio sam koliko je važno pojednostavniti stvari.

Richarde, čuo sam glas kao da se obraća šestogodišnjaku, kako si ranije našao ono mjesto?

Pa, ležao sam pod krilom svog zrakoplova i zamišljao kako lebdim u drugo vrijeme ...

A kako pretpostavljaš, nastavio je strpljivo, da ćeš se znati vratiti? Ležeći pod krilom...

Polako: Je li ti potreban Cub? Trebaš li stvarno, fizičko krilo? Ako se smjestim vrlo udobno, zatvorim oči i zamišljam ... Glas odrasle osobe u meni više me nije navodio.

Smjestio sam se na kauču. Jedan spori, duboki udisaj da se tijelo opusti. Jedan spori, duboki udisaj da opustim um, da potpuno očistim ekran od misli.

Zatim, polagani, duboki udisaj da zapamtim gdje sam bio ... Vatra je nestala.

"Hej, pratite li što govorim?" Derek Hawthorne me primi za rame. "Malo ste odlutali."

Kimnuo sam glavom. "Dobro sam, hvala", odvratim. "Sve je u redu."

Žena me pogleda nježno onim tamnim očima. "Što više vježbate bit će vam lakše", rekla je.

Hawthorne je prvo promatrao nju, pa mene. "Gospođice Bristol, dozvolite mi da vam predstavim gospodina Richarda Ba-cha."

"Laura", prozbori, pružajući ruku.

Neusiljeno obraćanje zateče Hawthor-nea.

"Već smo se upoznali", doda, smješkajući se njegovom čuđenju.

"Istina je", odvratim.

Nije bila visoka, glava joj je dosezala do mog ramena, lice je uzdigla i nasmiješila se.

Više se nije doimala onako poslovno kao u onom bljesku kad smo se ranije sreli.

"Vaša kvakica za vrata", upita. "Radi li?"

"Da, savršeno radi."

"Vjerojatno nećete izvoditi lupinge s otvorenim vratima", reče. "Vjetar bi mogao izvinuti prozorski okvir pri velikoj brzini."

"Ali kvakica neće otpustiti, zar ne?"

Pogleda me bezizražajno. "Kvakica neće popustiti."

Havvthorne pročisti grlo. "Baš sam krenuo provesti našeg gosta naokolo ..." Po meni, on je još uvijek bio zgromljen činjenicom daje gospođica Bristol dozvolila takvu šokantnu bliskost predstavljajući se imenom.

Poželio sam da taj trenutak potraje. "A zašto kožnati držač na poklopcu za ulje? Jeste li vi to konstruirali?"

"Ako to možete nazvati konstrukcijom", odvrati. "Predložila sam kožu jer je jednostavnije, jeftinije od čeličnog užeta, nema zamora materijala, može se zamijeniti na terenu, bilo gdje, i zato što ne zahtijeva posebni alat da se namjesti, nema oštrih vlakana pri pucanju kad se izglođe. Činilo mi se kao najjednostavnije rješenje vašeg problema i vjerojatno najpraktičnije." Oklijevala je. "Naravno ..."

"Naravno što, gospođice Bristol?" upitao sam.

Namrštila se zbunjeno. "Naravno, mogli biste čvrsto zategnuti poklopac prije leta."

"Kad vam se jednom desi, desit će se ponovo", odvratim. "Ostavit ću držač za poklopac, hvala."

"Nema na čemu." Opet smiješak, zadovoljna što mi se dopao njezin izum. Nagnula se prema meni i gotovo šaptom kazala: "Mislim da vam gospodin Hawthorne želi pokazati tvrtku."

"Da, i ja to želim. Hoćete li mi jednom ispričati o CAD odjelu?"

"Bit će mi zadovoljstvo." Kimnula je mom vodiču. "Do viđenja, gospodine Haw-thorne." Okrene se i s tim riječima ostavi obojicu u hodniku.

U dugoj tišini, promatrali smo je.

"Dakle, tako", reče mladić na posljetku, pribravši se. "Prvo, gospodine Bach, pretpostavljam da želite vidjeti hangar."

"Zovite me Richard", rekao sam.

Ispruzen i sasvim opušten na kauču ispred kamina, znao sam da se mogu probuditi svakog časa. Još sam toliko toga htio saznati o tom neobičnom mjestu. Nije bilo važno da li sam ga zamislio ili sam ga dokučio snagom uma, da lije objektivno ili subjektivno postojalo. Saunders-Vixen bio je toliko stvaran i nepredvidiv, a njegovi ljudi su me zaronili tako duboko u nove ideje i slatke tajne da fizički vid susreta nije imao važnosti.

Glavni hangar, na kraju dugog obloženog hodnika, bio je ispunjen tihim zveketom alata pri radu, ovdje struganje i klopo-tanje čeličnih cijevi, ondje zuj pila, pa šušta-nje i napinjanje platna pod šivaćim strojem.

Zrakoplov je započinjao kao kostur, postupno se oblikovao dok mije Derek Hawthorne pokazivao proizvodnu liniju. Bili su to modeli de Havilland Tiger Moths.

Ukratko, otkrio sam da zrakoplovna tvrtka Saunders-Vixen ne posluje samo s novim idejama za zdvojne projektante zrakoplova iz različitog vremena. To je tek jedna od djelatnosti, jer tvrtka ujedno proizvodi zrakoplove i prodaje ih u svom vremenu.

"Ovo je naša A-traka", progovori Hawthorne. "Kao što vidite, konstruiramo Kitten, avion za obuku, model SV-6F. Ovo su šablone trupa, naravno, tamo dalje možete vidjeti proizvodnu sekciju krila, pod onim velikim znakom E-sekcija.

Kod nas u Duxfordu, izrađujemo poštanske avione Arrow, model S V-15, pa Em-press C iz '21. godine, dvomotorac za prijevoz putnika. Oni, pak, imaju proizvodnu traku u posebnim hangarima."

"Sve dvokrilci?"

"Svakako. Ako želiš čvrsto i pouzdano, tada je to dvokrilac. Tako barem ja držim."

Dok smo hodali uzduž trake, vidio sam kako se oblikuju avioni. Tada mi sine.

"Zovete ih Kitten?"

Kimnuo je ozbiljno. "Da, SV-6F. Pričekajte dok ne uskočite u jednog i provozate ga. Krasan strojčić."

"Ali to su TigerMoth, zar ne? Izrađeni kod de Havillanda?" Nije me čuo. "Primijetit ćete da smo srednji dio pomakli prema naprijed kako bi instruktor mogao što lakše uskočiti i iskočiti iz kokpita. To nam je lijepo oslobodilo plohu krila i postavilo središte pritiska kamo spada ..."

"Znači, ovo su TigerMoth, žarne, De-rek? Ne Kitten."

"Zovu se kako ih gospodin de Havil-land poželi nazvati u vašem vremenu. On je kupac, shvaćate, bistar momak."

"Želite reći daje Geoffrev de Havil-land? Kopirao? Projekt? Vašeg vremena? I nazvao ga svojim?"

Hawthorne se namršti. "Ni govora. Projektant se bavi problemom dok ne svisne od umora. Odluta. Snatri. Spava. I tada, eto ti odgovora! On ga nabaci na kovertu, neki komadić odbačenog pausa što se našao pri ruci, i zabilježi rješenje. Što ste vi mislili, odakle dolaze rješenja?"

Glas mi zapne na riječi. "Odavde?"

"Najbolji su projektanti oni koji na vrijeme prestanu trti glavu i opuste se, koji puste da im ruka uhvati skicu i stavi je na papir."

"A projekti stižu s ovog mjesta?"

"Da, iz CAD odjela."

"Iz kojeg?"

"Iz zrakoplovne tvrtke Saunders-Vix-en, točnije iz Crosstime Assistance Division (odjel za pomoć paralelnom vremenu). Milo nam je što vas možemo uslužiti." Dotaknuo mije rame, pokazao prema oplatama za krilo koje su montažeri, u bijelim kombinezonima sa znakom tvrtke izvezenim crnim koncem, dovozili na teretnim kolicima.

"Vidite. Mi ih zovemo rebrenice. Pri niskoj brzini rebrenice se otvore, zračna struja prostruji iza njih, pa preko vršaka krila i na taj način, umjesto da dođe do propadanja zbog gubitka brzine, zrakoplov dobije na visini. Prilično lukavo, zar ne?"

Ja se nisam mogao osloboditi druge misli. "Jesu li projekti aviona vaši ili njihovi?"

Okrenuo se k meni revno objašnjavajući. "Projekt postoji, Richarde, mogućnost ovakve kombinacije elemenata u točno ovakvim odnosima, projekt ove letjelice postojao je od samog trenutka stvaranja

svemira. Tko prvi nacrta projekt ima pravo nazvati zrakoplov kako hoće. Svaki svijet ima svoje zakone i poimanje vlasništva, a oni se uglavnom razlikuju."

Nabrao je čelo od usredotočenosti. "Mi taj model zovemo Kitten i u našem svijetu on je Saunders-Vixen SV-6F, patentiran i zaštićen zakonom. Geoffrev de Havil-land patentirao ga je pod imenom Tiger Moth zrakoplovne tvrtke de Havilland, u svom vremenu, to jest u onom što vi nazivate prošlost. Genevieve de la Roche nazvala ga je Papillon u svom vremenu i registrirala pod markom Avions la Roche. Razumiješ, je li? Tome nema kraja."

Hawthorne više nije nalazio riječi. Brinulo gaje, pomislio sam, što ja još uvijek ne razumijem.

"Shvaćaš li, projektu je svejedno", reče. "Projekt je kao nevidljiva struktura veličanstvenog sokola, uvijek je tako bilo i bit će bez obzira da li ga netko otkrije. A on leti kao zmaj!" Nasmiješio se. "Tako mi to ovdje kažemo."

"Odlično, Derek", rekoh. "Još nedavno možda bih i razumio o čemu govoriš."

Pogledao me na časak zabrinutim plavim očima. Brzi osmjeh. "Ja također."

Pri kraju trake dijelovi su se spajali za montažu, u svim duginim bojama po želji kupca. Oznake tvrtke na jednima, ime pilota ili vlasnika na drugima, serija aviona za obuku sa slovima, velikim, masnim slovima J, K, L na horizontalnom kormilu.

Vani, zvuk motora što se pali, pa dobiva gas, pa ponovo u praznom hodu. Kakav je to osjećaj, pomislih, doći jednog dana u tvornicu preuzeti svoj vlastiti dvokrilac, sagrađen od drva i platna, nov novcat!

"Motori, pretpostavljam, nisu Rolls Royce Gipsy Majors."

"Što misliš?"

"Nisu", odgovorim.

"Koristimo Trevavne Mark 2 Circe."

"Dakako. Ja ih zovem Gipsy Major."

"Razumljivo", reče ozbiljno.

Nastavili smo čavrljati o avionima, prekidajući samo da mi pokaže neki pametni dio motora misleći da ga nisam zamijetio.

Čini se da nije uočio koliko sam opčinjen njegovim vremenom jednako kao i letjelicom.

"Ovaj nije iz 1923., zar ne?"

Zabaci glavu u dvojbi. "Dakako daje iz 1923. Nama. To je naša 1923."

"Ali Tiger Moth je izumljen tek nešto poslije 1930."

"Radije koristi riječ otkriven. Izumljen, shvaćaš, zvuči tako ... rekao bih, posjednički. Projekt oduvijek postoji."

"Tiger Moth nije otkriven do trideset i neke, Derek. Što će on u 1923.? Kladio bih se da ćeš kazati kako je vaš tip iz 1923. različit od mojega."

"Točno", rekao je.

"Kod vas je bio rat, vjerujem", nastavi on. "Zovete ga Veliki rat? Vidiš, kod nas rata nije bilo. Neki od nas su ga predvidjeli, ali su odlučili da ne sudjelujemo u njemu. Uzaludno je."

Nije zvučao tužno, izgovorivši to, i ja shvatim da i nema razloga biti tužan. Nije znao kako izgleda razaranje.

"Ne prihvaćajući rat, mi smo se izdvojili u drugo vrijeme gdje smo se mogli usredotočiti na ono što volimo. U našem slučaju, hoću reći Saunders-Vixenovom, to je pronalaženje projekata zrakoplova. Tako su se neki naši avioni pojavili ranije od vaših, stoga što nismo morali istovremeno petljati oko ratnih aviona, gubiti projektante na frontu i slične gluposti."

"... izdvojili u drugo vrijeme?" "Pa, da. Stalno se dešava, ljudi odluče promijeniti budućnost. Vi ste odlučili da ne bude atomskog rata, tamo negdje 1963. ako se ne varam. Bilo je gusto, ali vi ste ga otklonili. Nekolicina je donijela drugačiju odluku, vjerujući da im je rat potreban. Različita vremena: ona koja divergiraju, konvergiraju, teku usporedno. Naša teku usporedno."

"Zato vas mogu posjetiti."

"Ne. Ti nas možeš posjetiti jer voliš iste stvari kao i mi. Tebi se sviđa ludovati u prvoklasnom dvokrilcu, a mi ih volimo graditi."

"I to je sve."

"Gotovo sve", odgovori. "I mi smo pouzdani."

"Vi ste pouzdani."

"Tako je", reče. Zaustavio se kod krila jarko žutog Kittena na samom kraju proizvodne trake, obrisao trunak nevidljive prašine s britanske rondele naslikane na trupu.

"Vas ovamo privlači to što smo dovoljno slični vašoj prošlosti koju biste htjeli saznati. Ovdje nema sumnje kakav će biti ishod. Ovaj svijet neće uskoro planuti. Možete se pouzdati da ćete u ovom vremenu naći Saun-ders-Vixenova uzletišta rasuta po krajoliku, zračne cirkuse što lete tamo-amo, putnike koji se vozikaju za par šilinga, jednostavne letjelice i motore, tako proste da ih pilot sam može popraviti običnim ključem, zakrpati rupu s malo platna i firnisa, i da možete sve diplome iz elektrotehnike i atomske fizike ostaviti kod kuće."

"Mogu li poginuti dok letim?"

"Pretpostavljam daje moguće." Govorio je kao da ranije nije o tome razmišljao. "Tu i tamo desi se neka nezgoda. Mada nitko ozbiljnije ne strada." Razvedri se. "Mi držimo da je to zato što izrađujemo odlične strojeve."

Vodio me do vrata u zidu hangara, i već sljedećeg trenutka žmirkali smo na suncu. Prizor preda mnom urezao se u pamćenje i ujedno izazivao osjećaj da sam ga već ranije vidio. Bijela betonska parkirna rampa zarasla je u travu, zelenu kao more na pučini, i već prekrila površinski sloj. Zelenilo se protezalo širokim seoskim krajolikom, u daljini se uzdizalo u blage, pitome uzvisine išarane oranicama i hrastovima u cvatu. Raj za letača. Ma kojim smjerom vjetar puhao, posvuda mekana, zelena trava, prikladna za slijetanje. Ovako je izgledalo nekoć prije izuma uskih slijetnih staza, užitak za oči i dušu.

Mora daje bilo dvadesetak Kittena na betonskoj stajanci, veći broj starijih strojeva za popravak i održavanje, ostali upravo dovezeni s proizvodne trake, čekaju pilota za prvi probni let. Najednom slova ŠKOLA LETENJA SAUNDERS-VIXEN preko trupa, a instruktor i kandidat smještaju se u dva kokpita dodajući jedan drugome složenu avionsku kartu. Na samom kraju, u daljini, poput patuljaka, učitelji letenja stoje uz skladni dvokrilac s kabinom, vjerojatno Em-press.

Najbliže nama, pak, ležao je najnoviji model iz serije Kitten, s otvorenim poklopcem motora dok je mehaničar završavao podešavanje rasplinjača, upravo uklanjajući kutiju s alatom.

Stajao sam s Hawthorneom čekajući da upali motor, upijajući slast jutra i trenutka.

"Zavrti ga nekoliko puta", reče pilot iz kokpita.

Krasan avion, bijel poput čipke, sa zlatnim širitima u pravcu nosa po cijeloj gornjoj površini. Na stražnjem dijelu trupa registarska oznaka: G-EMLF.

"Dat ću ti osam zamaha", odgovori mehaničar i zahvati prvo od osam krila drvenog propelera. "Motor ugašen?"

"Ugašen!" dovikne pilot.

Rukom zavrti propeler u smjeru kazaljke na satu.

"Naši se motori okreću obrnuto od vaših", pojasni Hawthorne gotovo šapatom kako bi svog posjetioca riješio nedoumice. Odmah se ispravi. "Dakako, mislim naši britanski, a ne naši u Saunders-Vixenu."

Kimnuo sam zadovoljan onim što je rekao. Trudio se sve objasniti kako je najbolje mogao.

"Sad možeš", kazao je mehaničar.

"Kontakt!" Čuo se metalni zvuk magnetskog prekidača pod pilotskom rukavicom.

Mehaničar zamahne snažno propelerom u jednom okretaju i pojavi se lijeni stup zauljenog dima iz jednog cilindra, pa drugog, zatim jedan do dva tiha okretaja motora, pa se upale tri cilindra i na posljetku sva četiri, tjerajući iza plavičasti dim koji se rasprši u spiralnom vjetru.

Promatrao sam pilota. Na glavi kožnata kaciga, kimne glavom mehaničaru i uzdigne palac u znak zahvalnosti za dobar start, dok se gromoglasno brujanje smirivalo u praznom hodu preskačući okretaje zbog hladnog motora.

U tom času poželio sam da se vrijeme zamrzne, pretvori u kristal, zaustavi u svje-žem jutru nježni zvuk motora, naslućeno uzlijetanje, let preko divnog kraja, povratak iz visina na zemlju, šapat pri dodiru trave. Poslušno vrijeme upravo je to učinilo. Nije se sasvim zaustavilo, već je usporilo tijek dok sam upijao zrak, boju, maleni zrakoplov. Gledao sam veliki disk propelera kako odsijava bjelinu sunca, slušao šum poliranog drva u trenju s prohladnim zrakom, šum izmiješan s tihim štektanjem motora.

Evo, pomislim, na ovaj trenutak gledam kao na magnet letenja.

Jedan pol su crni željezni motori i platno razapeto na krilima nadomak ruke. Drugi pol je život i sloboda na nebu, dah duše na dlanu. U tom trenutku vidio sam oba pola, osjetio njihovu čaroliju koja mi razdire tijelo. Dođi, prošaptali su, možeš letjetil

Poželim ostati unutar okvira te slike zauvijek.

Polako, mehaničar se vrati i stane uz kokpit i dvije se glave nagnu nad pločom s instrumentima. Onda se zvuk postupno pojača, zbog dodavanja gasa, mali Kitten se napinje o klinove pod kotačima, tišina zraka oko propelera ustuknula je pred silnom snagom motora u sedamdeset pet postotnoj brzini. Održavao je brzinu cijelu dugu minutu, siloviti naleti vjetra šibali su bijeli kombinezon mehaničara, a crna slova SAUN-DERS-VIXEN između ramena namreškala su se do nerazgovijetnosti.

Na posljetku mehaničar dade znak glavom, ubrzanje motora opadne dok ne dođe u prazan hod, četiri cilindra topla i razbuđena, motor prede bez preskakivanja.

Minutu nakon toga motor se naglo ugasi, propeler se nastavi okretati par sekundi, zatim prigušeni zveket nauljenih spojki motora u zaustavljanju i na kraju muk.

Pilot brzim pokretom skine kacigu da bolje čuje razgovor. Tamna kosa raspe se po njezinim ramenima dok je zabrinuto očekivala mehaničarev sud.

Zatreperim na neočekivani prizor. "Ovo nije raj, zar ne, Hawthorne?"

"Nije daleko od toga", reče, "ako voliš avione."

Krenuli smo prema zlatno-bijelom zrakoplovu.

"Koliko ljudi iz mog vremena ... iz drugih vremena, vas posjećuje?"

Na trenutak pogled usmjeri prema gore, procjenjujući.

"Pa, da ti kažem, popriličan broj. Svi oni koji vole zamišljati, koji uživaju u igri, uspijevaju dosta dobro. Dakako, znaš i sam, svaki put sve je lakše."

"Sve sami letači?"

"Uglavnom. To je i za očekivati. Dux-ford je grad letača, a Saunders-Vixen sa svojim aerodromima im je nadomak. Ako čovjek voli more, pretpostavljam, pojavio bi se oko Portsmoutha, Copenhagena ili Marseillesa."

Slegnuo je ramenima. "Uostalom, ne treba im putovnica. Svatko kome se ovdje sviđa može doći. Neki odluče ostati..."

Nije dovršio rečenicu.

"Kad kod kuće postane suviše teško?"

"Ne bih rekao. Vremenom odluče da im je ovdje bolje. Možda je to zbog klime."

Pogledam ga oštro, ugledam osmijeh.

"Da li ti ikada posjećuješ naše vrijeme, Derek?"

Nasmije se. "Nikada, ja sam prenježna duša da bih podnio vaša natezanja."

Umjesto da prekine razgovor kad smo stigli do toplog Kittena, on krene natrag prema hangaru i prođe proizvodnu traku. Nitko nas nije ni pogledao."Tek smo krenuli u obilazak", reče. "U tvrtki ima odjela koje ne možeš ni zamisliti. I ja sam ih još otkrivam."

"Još ih otkrivaš?"

"Istina, mi proizvodimo zrakoplove, ali tvrtka ima i uslužne djelatnosti."

Duga tišina, očekujem da nastavi.

"... uslužne djelatnosti ..." potaknuo sam ga.

"Rješavamo probleme."

"Probleme vezane za projektiranje zrakoplova?"

"Da, ali ne samo to. Ostale probleme."

Malo poslije dometnem: "A ja moram izvlačiti svaku riječ."

"Vrlo vjerojatno."

Otvori mi vrata, pa krene drvom obloženim hodnikom koji je vodio do sobe za prijem stranaka, a buka iz tvornice je jenjala. Avioni na slikama uzduž hodnika bili su mi većinom poznati. Svi su bili projektirani u Saunders-Vixenu.

"Ima vremena za otkrića", reče na posljetku. "Osim ako se ne namjeravaš vratiti. U tom slučaju otkrića nemaju smisla, je li tako?"

Usporio je pred vratima s natpisom CAD. "Pričekaj malo. Idem potražiti tvog vodiča. Faza Dva."

Dok sam čekao proučavao sam slike. Na jednoj, prizor Piper Cuba, na dlaku kao moj, ista jarko žuta boja i natpis Saunders--Vixen K-l Chickadee.

Nisam zamijetio nikakvu razliku, ma kako pomno istraživao crtež, osim što pod poklopcem nije bio naslikan motor s kontinenta, kakav je ležao pod poklopcem mog

Cuba. Da mi je Hawthorne kazao da Chi-ckadee goni Greevesov Bumble-Dart ne bih ni trepnuo. Nedugo zatim on se pojavi. "Gospođice Bristol, izgleda, nema", kazao je. "Žao mije."

Povede me do recepcije.

"Znači, mojoj posjeti je kraj, sviđalo mi se ili ne?"

"Za početak, dobro si izdržao", odgovori veselo. "Toliko novog, zamorit ćeš se, uskoro ćeš iščeznuti. Ne brini. Svaki sljedeći put možeš ostati dulje, ako želiš."

Prošao sam kroz vrata koja mi je otvorio i uputio se u ured. Na pultu recepcije stajala je mala pletena košarica s mentol bombonima.

"Radi li kod vas momak po imenu Gai-nes?" upitao sam.

"Da, naravno, radi." Odgovori Haw-thorne. "Poznaješ lana?"

Svukao sam jaknu i vratio je svom domaćinu. "Neki projekt kojim se posebno bavi?"

"U stvari, da. To je jedno prilično jednostavno, ali genijalno rješenje. Obojena svjetla sa svake strane uzletne piste pod takvim kutem da se vide pri suviše niskom spuštanju prije samog slijetanja. Demonstrirao je glavešinama u tvrtki neki dan. Svi su bili prilično zadovoljni s gospodinom Gaine-som. A on je blistao od sreće."

Posegnuo sam za pepermintom s pulta recepcije, ali to nije bio bombon. Bilo je to nešto poput malene značke tvrtke Saun-ders-Vixen. Mjedeni predmet ovalnog oblika, a kroz središte mu je prolazio propeler. Zgodna stvarčica, pomislio sam, da me podsjeti na mjesto, pomogne mi da se vratim.

"Slobodno?"

Žena za stolom kimne. "Naravno. Ali, ako ste s one strane, gospodine, nećete ga moći prenijeti. Kao ni ostalo. To je sve stvar uma." Nasmiješila se. "Tako barem kažu. Nije mi poznato."

"Niste nikada bili preko?"

Odmahne glavom. "U Duxfordu sam se rodila i odrasla."

Potom povjerljivo: "Sada učim letjeti!"

"Želiš li da te otpratim do izlaza?" upita Hawthorne. "Neki to žele, a neki ne. Neki hoće vidjeti koliko daleko mogu poći putelj-kom prije nego iščeznu. Čudno je to, kakve sve trikove um može izvesti."

"Pokušat ću sam", rekoh. "Hoću li vas opet naći kad se vratim sljedeći put? Ili će se svi izmijeniti?"

"Smiri se. Bit ćemo ovdje. Dakako, mnogo toga još nisi vidio. Vrh ledene sante, tako se kaže? Mi smo, zapravo, velika organizacija."

"Sljedeći put", kazao sam. "Do sko-rog viđenja." Stisnuo sam mjedenu značku čvrsto u ruci. Ako se izgubi, neće to biti zato što sam je ispustio.

Okrenuo sam se i izašao kroz ista vrata kroz koja sam ušao prije nepunih sat vremena. Prožimala me neobična toplina. Dopalo mi se ovo mjesto. Jako mi se dopalo.

Koliko daleko mogu poći? Prošao sam natkriti ulaz, sišao niz stepenice, pod nogama škripi šljunak na parkiralištu. Osvrnuo sam se i pogledao zgradu još jednom da se usječe u pamćenje. Ogromni hangar, uredske prostorije u nizu podalje od aerodroma.

Tako malo toga sam vidio, razmišljao sam. Sobu za prijem, hodnik, hangar, sta-janku. Letimični pogled na krajolik. Zašto ona nije bila tamo, Laura Bristol, kad se već ponudila da me provede naokolo?

Koliko ljudi radi u tvrtki i što rade? Uslužna organizacija, rekao je Hawthorne. Kakve usluge? Projekti zrakoplova, to da. Ali što još?

Uspio sam doći do brežuljka s kojeg se vidio aerodrom. Bijelo-zlatni Kitten sada je ležao sa spuštenim poklopcem motora, zvuk upaljenog motora, šapat iz daljine, sada je kliznuo prema travnjaku taksirajući za svoj prvi let.

Slika nije blijedila. Polako, pogledom obuhvatim sve. Sljedeći put, pomislim, letjet ću.

Udahnem duboko, opustim tijelo. Još jednom da opustim um. I još jednom da ...

"Richarde!" ženski glas iz daljine. "Ri-charde, pričekaj!"

Osvrnem se, pogledam niz puteljak. Laura Bristol stajala je pokraj parkirališta i kad sam se okrenuo, mahne.

"Samo trenutak", zovne.

Sreli smo se kod živice uz stazu što je vodila do hangara.

"Žao mije što ranije nisam bila tamo", reče. "Bila sam na sastanku. Tako bih voljela da sam te mogla provesti."

"Hvala", odvratim. "I meni bi bilo drago. Možda sljedeći put?"

"Trebam tvoj savjet", nastavi. "Možeš li mi posvetiti minutu?"

"Toliko minuta koliko zahtijeva to što mi želiš kazati", rekoh.

Kakva radost, pomislim, biti pozvan gledati te tamne oči dulje od bljeska.

"Bit ću kratka", rekla je. "Tvrtka mi je ponudila mjesto u odjelu za projektiranje diska s djelomičnim tlačenjem. To je sve lijepo i krasno, no pitam se da li bi ti... naime, ti si bliže tom vremenu. Pitam se da li bi se ti s tim složio."

"Djelomično tlačni disk? Nažalost, to mi ne zvuči ni najmanje poznato."

Nije se dala smesti mojim neznanjem i stane objašnjavati. "To je sistem avio-pu-tovanja. Pritisak na površini diska se kontrolira, a atmosfera vrši pritisak na disk prema području nižeg tlačenja. Tako se postiže vrlo velika brzina, jer nema ograničenja brzine zvuka budući da se aparat, u stvari, ne kreće kroz zrak, već kroz djelomični vakuum koji se stvara u središtu ..."

Ugleda moje oči i stane. "Nema smisla", rekla je. "Stvar je u tome da ovaj posao, koji mi je tvrtka ponudila, pripada odjelu koji je nekoliko stoljeća u budućnosti. Ono, nekako, teče paralelno s tvojim, pa sam mislila, možda bi mi kazao kako ti se sviđa,

hoću reći, vrijeme u kojem živiš? Pokazali su mi letimično tvoj svijet, čini mi se dosta uzbudljivo, ali ima poprilično visoke tehnologije, a ja, iskreno, nisam navikla na to." Bio bi red da sam joj spomenuo dvije--tri prednosti ili nedostataka života s višom tehnologijom od one u Duxfordu, ali umjesto pristojne geste, ja izvalim: "Nemoj otići."

Oči joj se rastvore, nagne sumnjičavo glavu, usne se otvore u čuđenju.

"Nisam tražila odluku, Richarde. Samo sam se nadala da bi možda ..."

"Baš sam budala", rekoh. "Oprosti." Tražio sam objašnjenje i nastavim bez oklijevanja. "Laura, ja sam pobjegao od tehnologije. Zato sam ovdje. U svijetu iz kojeg dolazim, moj mali Cub je gotovo sedamdeset godina star, gotovo antikvitet. Sve ostalo..."

Glavom je odobravala. Jesam li trebao još nešto kazati?

"Ovo je velika prilika", rekla je.

"Za što?" upitam. "Velika prilika...?"

"Za učenje. Rast. Promjenu."

"Ti letiš u Kittenu, zar ne?"

Kimnulaje zbunjeno. "Tvrtka nam usrdno pomaže da letimo. Dobila sam A dozvolu prošle godine."

"I tako ti skokneš u dvadeset treće stoljeće, projektiraš neke sisteme za diskove što se kreću super-brzinom. A gdje je tu vjetar?"

Proučavala je moje lice.

"Nedostajat će ti", rekao sam. "Zvuk četiri cilindra i drvenog propelera, zvuk vjetra u nategnutim žicama. Nedostajat će ti ovi ljudi koji poznaju tu glazbu, ljudi koji su je stvorili."

"Ako ostanem, kanio si pitati, ako ne odem u to stoljeće, hoće li mi nedostajati tehnologija?"

"To sam namjeravao pitati."

Nježni povjetarac nas je oplahnuo, okrznuo travu, poravnao je, nježno je smirio. Smirio je i nju, također.

"Čovjek žudi za onim što ne može imati", rekla je.

"Nisi uopće trebala savjet, Laura. Je li tako?"

"Ne, nemaš pravo", odgovori brzo. Napravi stanku, zamišljena. "Puno si mi pomogao. Neću to zaboraviti." Na moje zaprepaštenje, priđe i poljubi me u obraz.

Nisam se skljokao, mada sam se tako osjećao, kao da sam se pokliznuo i pao s grane nekog začaranog stabla. Neozlijeđen od pada, otvorim oči. Ugljen u kaminu postao je sivo, mekano paperje pod rešetkom. Starije sat otkucavao. Niti sat vremena nije prošlo.

Počelo je kišiti, noć se spustila. Šaka čvrsto stisnuta oko metalnog znaka tvrtke, bila je prazna. Nasuprot tome, moje je srce bilo puno. Laura Bristol će donijeti odluku po svom izboru, pomislih, i ma kakvu odluku donese bit će to pravi izbor.

Krenuo sam prema kaminu, položio cjepanicu preko ugljena.

Za četrdeset godina letenja susreo sam tisuće pilota, razmišljao sam, tisuće ostalih koji vole nebo. Koliko ih je pronašlo ono mjesto prije mene? Koliko njih tu i tamo klizne do Saunders-Vixena iz puke zabave, spuzne blago na onu stranu kako bi letjeli zrakom jednostavnijim od našeg, pod drugačijim suncem, da bi radili na letjelicama koje u našem vremenu ne postoje, da upoznaju prijatelje i ljubavi, sve što im je promaklo ovdje? Kako bih o tome znao, ako mi ne kažu gdje su bili?

Preklapajući se s ovom sobom, usporedno u ovom trenutku, lebdi grad Dux-ford, koji ne poznaje rat. Bez obzira što se dogodi u mom 21. stoljeću, samo nekoliko udisaja dalje stoje hangari zrakoplovne tvrtke Saunders-Vixen, sigurni u svojoj 1923. godini, u prošlosti što čeka da postane moja budućnost onog trenutka kad zamislim putovanje. Tamo žive Derek Hawthorne i Laura Bristol i bezbroj onih koje nisam upoznao, inženjeri, poslovni ljudi, projektanti i letači od kojih imam toliko toga naučiti.

Hawthorne je bio u pravu. Grub je ovaj svijet, nije za nježne duše.

Međutim, pomislim, sretan sam što sam našao njegovu zemlju. Sretan sam što imam IZBOR.

Jiiaj ogovori

Oblak ne zna zašto se kreće baš u tom pravcu i tom brzinom, nagrada mu je poriv ... Ovo je mjesto na koje treba otići. No, nebo zna razloge i oblike svih oblaka, i ti ćeš znati, isto tako, kada se uzdigneš dovoljno visoko kako bi vidio iza horizonta.

R.B.

Letenje je strast. A kada se kaže daje nešto strast, neminovno prošlost preuzme palicu i odvede čovjeka do sjećanja na trenutak kada je tu strast otkrio. Sjećam se svog prvog ulaska u mali Piper. Motor je brujao, elisa je stvarala propuh na livadi, a jedrilica bila prikačena za kuku iznad zadnjega stajnog trapa, kotača ne većeg od onog na romobilu. Na dva koraka od ulaska u napeti avion, malo sam se nakašljao (tipično za nelagodnu situaciju). Pilot me upitao je 1' se možda bojim. Odgovorio sam da sam savršeno miran i da nema frke. Naravno, tijelom mije brujao adrenalin. Kome ne bi, kada rukom pređe po oplati aviona i užasne se shvaćajući da ne osjeća metal, simbol čvrstoće, već nešto elastično, tek malo jače od papira.

Zavukao sam se pod krilo i uz savjet pilota stavio desno stopalo na mali oslonac pričvršćen na držač prednjeg kotača. Lijevom nogom sam zakoračio u kabinu širine sjedala. U tom me trenutku zapuhnuo onaj prepoznatljivi miris malih letjelica. Mirisi kožnih sjedala, avionskog goriva i motornog ulja spleteni u jedan jedinstveni, letački miris.

Vezao sam se i uz nekoliko plitkih uda-ha (jer bez obzira na opojni miris koji doista daje krila, nervoza mi je tresla tijelo), primio sam metalnu, već izguljenu i djelomično rđavu palicu kojom piloti pretvaraju jednu nezgrapnu konstrukciju u živu čeličnu pticu.

Bio sam spreman za svoj prvi let. Čak ću i malo upravljati, rekao je pilot kojem se u očima vidio zanos, dok se u mojima kao odgovor na njegove riječi sigurno mogao uočiti strah. Brujanje motora i nemirno ritanje malog aviona spriječili su me da čujem što pilot govori u mikrofon. Sljedeće čega se sjećam je kako mali Piper grabi po neravnoj livadi, vukući za sobom veliku jedrilicu. Stisnuo sam se u sjedalo, a prsti su mi pobijelili koliko sam snažno držao palicu. Vjerojatno sam i zažmirio. Već trenutak kasnije, drmusanja više nije bilo, motor se umirio, oko mene je bio samo šum i neopisiva lakoća. Bio sam u zraku. Strast za letenjem bila je probuđena i neće utihnuti do danas.

* * *

Zasigurno nisam dobar u opisivanju svojih osjećaja prema letenju kao Richard Bach, ali jedino mi se čini ispravnim kao pogovor podijeliti svoje prvo letačko iskustvo s čitateljem Bachove najnovije knjige. Premda je Bach često kritiziran zbog iznošenja jeftinih životnih filozofija, patetične ljubavi i neukusne metafizike, autor Privida, Galeba Jonathana Livingstona i Mosta preko vječnosti inspirira čitatelja da cijeni život, nikada ne odustaje i otkriva svoj istinski potencijal. No, uz to, Richard nikada ne zaboravlja daje čovjek neba, daje njegovo stremljenje vidjeti što dalje prema horizontu. Zbog toga vam govorim o letenju. I stoga što Bachove knjige pružaju jednako veselje kao i letenje.

*

Sjećam se jednog dokumentarca o pionirima letenja u kojem i Bach, sada već poznati pisac, iznosi svoja razmišljanja. Njegove riječi nisu se bitno razlikovale od onih koje se čitaju na stranicama njegovih knjiga. No, oduševila me jedna sitnica. Jedna mlada dama htjela je postati pilotom putničkog aviona - već samo po sebi težak zadatak. Naravno, nailazila je na brojne prepreke, kako u svojoj okolici, tako i na profesionalnom putu. Čitala je Bachove knjige i poslala mu jedno pismo. U odgovoru je samo pisalo:

Ne odustaj!

R. B.

P. S. Prilazem sto dolara za plaćanje školarine.

Ostao sam bez riječi, jer je jednostavnim potezom potvrdio da vjeruje u ono što ljudima prodaje u svojim knjigama; priča priče, iznosi svoja osobna iskustva, tako da je čitatelju teško odrediti granicu između jave i sna, premda se ona intuitivno, jasno nameće i postavlja putokaze na našem vlastitom putu.

* * *

Rođen 1936. godine, u obitelji Rolan-da Roberta i Ruth Helen Shaw, Richard Bach je pra-pra-pra-(puno puta pra)-unuk Johana Sebastiana Bacha, velikog kompozitora za kojeg su svi čuli premda on nije čuo ništa kada je skladao svoju čuvenu simfoniju. Kao pilot je upoznao svoju prvu ženu s kojom je imao šestoro djece, a obiteljski život je napustio (čitaj: ostavio ženu s djecom) zbog toga što nije vjerovao u instituciju braka. Sin kojeg je nazvao Jonathan napisao je knjigu naslova Above the Clouds o svojem odnosu s ocem kojeg nije poznavao.

Na početku je jasna ogorčenost sina koji je rastao bez oca, da bi se kroz katarzu, kako sina, tako i oca, odnos razvio u neočekivanom smjeru.

Richard Bach je u svojem životu radio gotovo sve što se moglo, a vezano je uz avione. Bio je kaskader-pilot za potrebe filma, pilot vojnog zrakoplova, pisac tehničkih priručnika za avione i instruktor letenja. Čak se pojavio kao pripovjedač i kaskader u filmu prema njegovoj knjizi Nothing by Chan-ce. Premda je letenje njegova istinska strast, čini se da je oduvijek želio pisati. Još od vremena srednje škole, jedan od profesora tjelesnog gaje gurao u njegovim spisateljskim nastojanjima, pa ga već negdje od 1959. godine zaokuplja ideja o ptici koja teži preći barijeru vlastitih mogućnosti. Ta ptica, odnosno galeb, dobit će 1970. godine ime Jonathan Livingston. Priča je to o sasvim običnom galebu koji stremi neobičnim ciljevima - da leti dalje i više, a inspirirana je likom vrhunskog pilota Johna H. Living-stona iz 20-ih godina, još kratko, ovog stoljeća.

Svoju sadašnju suprugu, s kojom je u fazi razvoda, Richard Bach je sreo na snimanju filma Jonathan Livingston Seagull 1973. godine prema istoimenom djelu. Nepotvrđena je informacija daje tužio producente zbog promjena na filmu bez njegove dozvole. Činjenica je da oni koji su vidjeli film nisu primijetili Bachovo ime nigdje na špici osim kao copyright za naslov "Jona-than Livingston Seagull". Kao jedino moguće objašnjenje stoji da jednostavno nije želio biti dijelom nekakvog bijednog poluproizvoda. I kada se taj zaključak stopi s onim stoje napisao u Mostu preko vječnosti, ispada daje Leslie Parish bila nekakav posrednik između dvije strane oko aranžmana za film. Dogovor je očigledno propao, a Bach i Leslie su napustili Hollywood negdje između 1977. i 1981. godine. Konačno su se vjenčali 1981. Od tada je Leslie uz Bacha naučila letjeti, a on baratati velikim novčanim honorarima koje je dobivao za svoje knjige.

Okušao se Bach i u paraglidingu - padobranskom jedrenju - letenju posebno profiliranim padobranom kojim se može upravljati i principima aerodinamike letjeti daleko i visoko. Ne znam bih li smio reći, ali Bachov padobran, kada se odrekao para-glidinga, završio je kod jednog hrvatskog pilota padobranskog

jedrenja. I to je istina. Kao što je činjenica da se Richard i Leslie rastaju, koliko god to bilo bolno za njegove obožavatelje. I on je samo čovjek, očigledno dosljedan nekim svojim principima.

Uvijek s nestrpljenjem očekujem novu Bachovu knjigu. Ne doživljavam ih kao besprijekorna književna djela ili, poput nekih, kao recept po kojem treba živjeti. Za mene su one užitak i dijeljenje zajedničke strasti prema letenju i određenim životnim principima. Od Galeba, preko Privida do Mosta koji prelazi cijelu vječnost, Bach prenosi svoje želje da se bude zadovoljan vlastitim djelima, da se povremeno pogleda u nebo i možda tamo pronađu odgovori na vječna pitanja. Zvuči jeftino, ali riječi su jednostavno preslabe da bi se njima opisao cijeli jedan unutrašnji svijet. Na tom tragu je i najnovija Bachova knjiga - Izvan sebe. Premda je više letačka, kao primjerice Biplane, Stranger to the Ground ili zbirka priča Dar krila, u kojima se eksplicitnije bavi avionima, ne koristeći te fantastične nebeske mašine samo kao nositelje poruka, Bach nije iznevjerio svoje vječne teme o neograničenom potencijalu imaginacije, paralelnim svjetovima i skrivenim porukama u onome što nazivamo našom stvarnošću. I "Izvan sebe" donosi Bacha kakva poznajemo - koji priča priču o samome sebi u svijetu gdje vre-mensko-prostome granice pod naletom uma nestaju te nam time otkriva ponešto o nama samima.

Davorin Horak