SVEUČILIŠTE U SPLITUFILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Katarina Duplančić

BAJAMONTIJEVA PALAČAEsej

Split, 2013.

SVEUČILIŠTE U SPLITUFILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Katarina Duplančić

BAJAMONTIJEVA PALAČAEsej

Kolegij: Zaštita spomenikaNositelj kolegija: prof. dr. sc. Željko Peković

dr. sc. Maja Miše, viša asistentica

Split, 2013.

1

Splitski liječnik i gradonačelnik Ante (Antun, Antionio) Bajamonti živio je u razdoblju između 1822. i 1891. godine, a u vrijeme svoje najveće moći pa do danas ostaje zapamćen po svom velikom utjecaju na politiku i izgled grada Splita. U vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, Bajamonti je ustao kao gorljivi protivnik istoga te je težio autonomiji Splita, odnosno Dalmacije. Iako mu je otac bio plemićkog porijekla, veliko nasljedstvo ne dobiva od njega već od rođaka, točnije od rođakinje Elene Cippico, kćeri velikana Julija Bajamontija. Pritom Ante Bajamonti prihvaća veliku palaču na Canal Grandeu u Veneciji, koju kasnije prodaje da bi si izgradio palaču u svome rodnome gradu.1 Njegovi graditeljski pothvati sežu od izgradnje vodovoda koji dovodi pitku vodu s rijeke Jadro u Split prvi put nakon Rimljana, preko Teatra Bajamonti (Prokurative), plinske rasvjete, popločanih ulica, vile u predjelu Dobri, pa preko velebne Bajamontuše za čiju rekonstrukciju postoji jaka inicijativa i danas, sve do palače na Šperunu. Šperun dobija ime prema baroknom polubastionu sv. Ante škojeg je srušio Marmont, zbog toga što se nalazi na njegovom ''pramcu'' (sperone – pramac broda) Teren na kojem se trebala izgraditi palača bio je močvaran zbog potočića koji se ulijevao u more kraj Matejuške (Piškera), a 1855. područje Šperuna ponuđeno je na dražbi. Među splitskim imenima poput Gorizze, de Tartaglia, Slodre i sličnima, bio je i Bajamonti, koji je za 8 tisuća forinta i otkupio zemljište.2

Zgrada palače je podignuta 1858., a uključivala je gradonačelnikov stan, Sud, Poštu te Općinsku upravu. Osim reprezentativne uloge, zgrada je služila i za zatvaranje Marmontove ideje o oblikovanju Rive, odvajajući tako luku od Velog Varoša. Kasnije se izgradnjom Prokurativa i monumentalne fontane i postiže ta urbanistička zamisao.Četverokatno palača ima specifično neorenesansno pročelje s istočne strane, koje gleda prema Rivi, a ostala tri krila koja okružuju dvorište su siromašno, odnosno nikako dekorirana. Taj sistem dekoracije popularan je u Veneciji, gdje su uz Canal Grande pročelja dotjerana i građena kamenom, a ostala krila su skromnija te napravljena od cigle. Iako danas istočno pročelje vidimo kao crvenu površinu, ono je izvorno bilo ožbukano bezbojnom terrabonom, odnosno suhom žbukom.3 Nekoć su se nad pročeljem nalazile četiri skulpture (navodno iz Venecije), a također u atriju s dva ulazna stubišta su bile još dvije mramorne skulpture, koje se danas nalaze u Muzeju grada Splita. 2007. godine skulpture su uklonjene zbog loše očuvanosti da bi bile zamijenjene novim kopijama. 4Najljepša dekoracija interijera u palači pripadala je Bajamontijevom stanu na prvome katu (piano nobile), a uključivala je i namještaj koji je nekoć bio u vlasništvu Elene Cippico, a koji se sada nalazi u Muzeju grada Splita, kao i poprsja humanističkih ličnosti iz stana. 5 Od ostatka prostorija se stan odvajao zasebnim stubištem, a imao je 12 soba i 3 salona, u kojima je Bajamonti imao sastanke s političkim strankama, službene izaslanike, ali i male ljude, splitske težake, te je tako dobivao simpatije i jednih i drugih.6

Palača kroz vrijeme pripada Bajamontijevim nasljednicima, pa obitelji Dešković (prema kojima i dobiva naziv (palača Bajamonti-Dešković), kasnije je nacionalizirana, a na kraju opet pada pod privatno vlasništvo. U procesu izmjene stanara i vlasnika, palača je uvelike izmjenjivana, uništavana i zanemarivana. Zadnji poznati vlasnik je Sanja Mikačić iz Zagreba.7

Na četvrtom katu s mansardnim krovom je već 1860. godine postavljen atelijer, iz kojeg je prvi poznati splitski fotograf Pietro Zink slikao prvu panoramu grada. Nakon njega su i drugi umjetnici boravili u tim prostorima, uključujući i kipara Branka Deškovića.

1 Kečkemet, 2007., str. 164.2 Kečkemet, 2007., str. 164.3 Kečkemet, 2007., str. 166.4 Kečkemet, 2007., str. 178.5 http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=941&NrSection=1&NrArticle=5515 [16.04.2013.]6 Kečkemet, 2007., str. 167.7 http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=5128 [16.04.2013.]

2

Kečkemet kao ravnatelj Muzeja grada od Delfine Dešković otkupljuje namještaj iz stana, te tako uspijeva sačuvati dio namještaja iz salona, u stilu pozlaćenog baroka i rokokoa (stolić, naslonjači, stolica, zidno zrcalo, konzole za skulpture te skulpture Dantea, Petrarce i Tassa, također i statuu rimskog vojnika, ali i brojne nacrte).8 Ono što se tada nije dalo spasiti su zidni i stropni oslici. Saloni Bajamontijeva stana bili su bogato ukrašeni freskama i ukrasnim okvirima u neobaroknom i neorokoko stilu. U središnjem salonu strop je ukrašen prikazom Zeusa s munjom i orlom te Here s paunom i žezlom, potom muzama Klio i Uranijom te alegorijskim prikazima geometrije, glazbe, kiparstva i slikarstva. Šest bočnih medaljona uključuju, između ostalih, portrete pjesnika Homera i Vergilija. Drugi salon uključuje pejzažne motive, odnosno četiri idealizirana, arkadijska krajolika. Treći salon na stropu ima četiri medaljona, u kojima su prikazani djevojka s harfom, vitez i drugi motivi. Sav dekor obogaćen je cvjetićima, pozlaćenim okvirima i kerubinima i oslikanim imitacijama mramora. Većina dekorativnog oslika pripisuje se Josipu Voltiniju, ali kao stropni slikar u Prokurativama se ističe Antonio Zuccaro iz Trsta, pa se drži da i dio stropnog oslika u palači Bajamonti-Dešković pripada upravo njemu.9

Kako je navedeno u članku iz Slobodne Dalmacije, Nikola Dešković, vlasnik stana na drugom katu, postavljanjem betonske ploče je onemogućio povratak oslika na izvornu poziciju, pa je stoga proces restauracije trajao gotovo pet godina. Uređenje oslika u jugoistočnom salonu dovršeno je nakon dvije i pol godine u 2012. godini, pod vodstvom voditelja Odsjeka za zidne slike i mozaike Tonča Borovca i njegovog tima. Restauracija je financirana od strane Ministarstva kulture, a vlasnik stana bi prema tome trebao omogućiti javnosti uvid u dio kulturne baštine koji se tehnički nalazi u njegovom vlasništvu. Treći salon nije obnavljan jer je u vlasnišvu druge osobe, a ta ista nije odobrila ni zatražila obnovu oslika.10

U tijeku spomenutih građevinskih intervencija provedenih od srtane Nikole Deškovića, jugoistočni kut stropa središnjeg salona izgubio je dva metra četvorna svog oslika. Kao posljedicom provlaživanja pri nalijevanju betonskog poda, oformile su se mrlje, zbog otapanja veziva bojanog sloja. Restauracija freski značila je ispitivanje svih slojeva stropa, micanje freski, homogeniziranje površine i podljepljivanje iste, učvršćivanje površine epoksilnom smolom sa staklenom vunom, retuš i brojne druge procese. Nimalo jednostavan zahvat mogao je biti lakše izveden da na gornjem katu nisu izvođeni bezobzirni građevinski radovi. 11

Dio rasprave s jednog foruma ističe kako su Nikola Dešković i njegov brat, direktor Građevinskog Instituta u Splitu, još 2002. godine započeli obnovu svog stana, uzrokujući tako štetu u stanu Sanje Mikačić. Zidovi na prvom katu su popucali, a iz freski kroz rupe izlaze komadi žbuke i dijelovi armiranobetonskih konstrukcija. Pokušavajući zaustaviti te radove, Sanja Mikačić slučaj je prijavila građevinskoj inspekciji i konzervatorima; unatoč tome, Nikola Dešković je drveni pod zamijenio armiranim betonom.Građevinska inspekcija izdala je rješenje kojim se naređuje obustavljanje daljnjih radova, a utvrđeno je i da Deškovići nisu imali građevnu dozvolu, što je i više nego obavezno posjedovati kad se rekonstruira bilo kakvo kulturno dobro.12

8 Kečkemet, 2007., str. 167.9 Kečkemet, 2007., str. 177.10 http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/164930/Default.aspx [16.04.2013.]11 B. Matulić, T. Borovac: Restauracija stropnog oslika..., u: BAŠTINA 34 255-270, Split 2007., str. 257.12 http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=950242&page=1 [16.04.2013.]

3

Literatura:

1. D. Kečkemet, Ante Bajamonti i Split, Split 2007.2. B. Matulić, T. Borovac: Restauracija stropnog oslika..., u: BAŠTINA 34 255-270, Split 2007., 3. http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=950242&page=14. http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/164930/Default.aspx

4