Gerbrand Bakker: Gore je tiho

Nekoliko sam se puta u životu iz znatiželje zapitala što bi moglo biti da sam neke stvari u prošlosti

drugačije učinila. Gdje bih sada bila da sam odabrala drugu srednju školu ili drugi fakultet ili možda

život u nekom drugom gradu ili nekoj drugoj zemlji? Kako bi moj život izgledao da sam odabrala

udavanje s 18 godina? Kakva bih osoba bila da sam odabrala put drugačiji od onog kojim sada

hodam? Danas, u 30. godini, sve manje razmišljam o tome. Vjerojatno jer sam donekle zadovoljna

svojim životom i izborima, pa čak i greškama koje sam učinila. Život mi je dao u ruke slobodu i upravo

zbog tog osjećaja slobode ne žalim za prošlošću i propuštenim prilikama.

Helmer van Wonderen, junak Bakkerovog romana Gore je tiho, nije imao tu slobodu. Već na samom

početku romana susrećemo čovjeka u 50-im godinama koji sam brine o nepokretnom ocu, farmi s 20

krava, 20 ovaca, nekoliko kokoši i dva magarca negdje na ravnicama ruralne Nizozemske. Njegov se

cijeli život okreće oko farme, rasporeda hranjenja, godišnjih doba i potreba životinja. Izmjenjuje malo

riječi s ocem i susjedima, no u sebi, potaknut bolešću i nepokretnošću svojeg oca, ponovno

proživljava najgore, ali i najbolje trenutke svojeg života. Prisjeća se svojeg brata blizanca Henka kojeg

je izgubio s 18 godina, njegove djevojke Riet i trenutak njezinog protjerivanja iz obiteljske kuće,

odnosa prema majci, romantičnoj duši, i ocu koji ga je uvijek gledao kao čudaka, studiranja u

Amsterdamu i dana kada je morao prekinuti studij i zauzeti mjesto pokojnog brata na farmi. I cijelo se

vrijeme osjeća izgubljeno, kao da ne pripada na tu farmu, gleda karte Danske u kojoj nikada nije bio i

žali za životom provedenim s glavom ispod krave.

Žaljenje i riječi Mogao sam… protežu se cijelim romanom, ali ne u dijalozima i monolozima – njih je

vrlo malo. Glavna radnja i zapravo cijeli roman odvija se u Helmerovim razmišljanjima i sjećanjima.

Tako čitatelj dobiva dojam da čita nečiji intimni dnevnik i privatna pisma, da ulazi u krhke obiteljske i

međuljudske odnose.

Bakkerov prvi roman, ujedno i prva njegova uspješnica, pisan je jednostavnim rečenicama, no svaka

je riječ puna emocija – kao da su pažljivo birane. Bakkerov način pisanja je smiren, bez histeriziranja i

dramatiziranja uz pokoju rečenicu suptilnog humora. Možda će zbog toga neki (mlađi) čitatelji

romanu nadjenuti epitet dosadan ili hladan. U njemu nema fatalnih ljubavnih priča, bombastičnih

događaja koji dodatno zapliću radnju i čarobne pomoći s visina – roman je jednostavno pogled u

nečiji život i u nečiju stvarnost i upravo je zbog toga vrijedan čitanja.

Ocjena: 5/5