ALEX

MAR

WOO

D B

EZBO

ŽNIC

E

Alex Marvood jedna je od najboljih suvremenih britanskih autorica kriminalističkih romana koja je svoj zvjezdani status najavila upravo romanom Bezbožnice. Napisala je i roman Ubojica iz susjedstva kojim uspješno nastavlja svoju spisateljsku karijeru. Roman Bezbožnice s engleskoga preveo je Dado Čakalo.

Jednog ljetnog jutra tri su se djevojčice prvi put srele. Do kraja dana dvije od njih završile su u zatvoru zbog umorstva. Dvadeset godina kasnije istraživanje niza mučnih ubojstava djevojaka novinarku Kirsty Lindsay dovest će do čistačice Amber Gordon.Ovo je prvi susret Kirsty i Amber od onog zlokobnog dana kad su bile djeca, kad se dogodio strašan zločin. Svjesne opasnosti u kojoj se nalaze, s novim identitetom i obiteljima koje žele zaštititi, učinit će sve što je potrebno da sačuvaju svoju mračnu tajnu. No hoće li u tome uspjeti? Ili će im njihove nove obitelji okrenuti leđa, a horde razjarenih susjeda doći pred vrata?

ISBN 978-953-14-1661-0 139,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Ro

ma

n

Tog ljetnog jutra tri su se djevojčice prvi put srele.

Do kraja dana dvije će biti optužene za umorstvo.

A L E X

MARWOODMARWOODBEZBOŽNICEBEZBOŽNICEBEZBOŽNICE

Uživala sam. Čitajući sam razmišljala kako sjajno propituje grijeh iz prošlosti suočen s pogreškama

iz sadašnjosti… I evo, nakon što sam progutala sve stranice, ponizit ću se i otvoreno priznati da bih htjela da sam to ja napisala! Radnja je pametno

zamišljena i brzo se odvija, a sve se zasebne priče poput vodopada slijevaju prema neumitnom kraju.

Elizabeth Haynes, autorica romana U najmračnijem kutu

Najbolji triler još od romana Sestra Rosamund Lupton. Napet, odvažan i zanimljiv.

Lisa Jewell

Istinski potresno i uznemirujuće… neodoljivo.

Val McDermid

Bezbožnice te cijelog zaokupe. Psihologizacija je bogata, a radnja kompleksna i majstorski postavljena. Nisam ih mogla prestati čitati, čak i kad bih osjetila

da me vuku u duboku tamu. Jedva čekam da vidim koji je sljedeći potez Alex Marwood.

Jojo Moyes

Istinski potresno i uznemirujuće. Bezbožnice su neodoljive.

Val McDermid

Psihološki triler koji te uvuče u svoj emocionalni vlak smrti.

Bookseller

Nova, senzacionalna pripovjedačica krimi-priča.Psihološki triler koji nećete zaboraviti.

Alex Marwood

BEZBOŽNICE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stoosamdesetosma

Naslov izvornika

The Wicked Girls

Copyright © Alex Marwood 2012

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovniceIvica Jandrijević

Ilustracija na naslovnici© Mark Owen / Trevillion Images

TisakDenona, Zagreb, rujan 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1662-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884459.

Alex Marwood

BezbožniceS engleskoga preveo

DADO ČAKALO

Za Williama Mackesyja

9

PROSLOV

1986.

Deka je tu, ali sudeći po vonju njezinih nabora nikad nije oprana. Ćelije su pregrijane i, unatoč tome što ju je zamotala u svežanj i tutnula u ugao čim su ju prvi put doveli ovdje, Jade ne uspijeva potisnuti smrad ustajale mokraće i neoprane kože. Časnica Magill ju podigne i pruži prema njoj onako zamotanu.

– Morat ćeš staviti ovo – govori joj. – Preko glave. Ne bi ti smjeli vi-djeti lice.

Teško da će to pomoći. Jadeino je lice već prije mjesec dana napunilo sve novine i ponovno će ih napuniti sutra. Pogleda deku s gađenjem. Magilli-ca stisne oči.

– Znaš što, Jade? – govori joj. – Samo ti odi van nepokrivena, ako hoćeš. Vjeruj mi, jedva čekaju da te vide. Meni ni iz džepa ni u džep.

Već su me ionako vidjeli, misli Jade. Ne jednom. U novinama, u vije-stima. Valjda nas zato i tjeraju da se fotografiramo za školu svake godine. Ne za obitelj, već zato da se slika može prodati u novine. Da se ima za što zakvačiti naslovnica. svijet moli. pronađite nam anđela. Ili u mom slučaju, anđeosko lice zla.

Kroz otvorena vrata čuje Bel kako vrišti. Još nije prestala. Počela je kad je stigla presuda, a otada su prošli sati. Jade je do maločas kroz debele zidove ćelije mogla čuti samo tišinu. Ne može zvuk kroza njih. Ni onaj urlajuće gomile, ni onaj užurbanih koraka u žiži priprema. Tek povremeno čuje se metalni zvuk poklopčića na špijunki ili probijanje zvučnog zida kad se za-lupe teška vrata ćelije. Inače, kamena tišina, njezino disanje i brzo lupanje

Alex Marwood

10

srca. Kad je časnica Magill otvorila vrata, preplavila ju je strašna buka, čak i tu dolje u podrumu: podivljali, zavijajući glasovi neznanaca koji zazivaju Pravdu. Gomila traži nju. Nju i Bel. Toliko joj je jasno.

Magill joj opet pruža deku. Jade ju ovaj put uzme. Natjerat će ju da se pokrije, htjela to ona ili ne. Ruke im se dotaknu i Magill svoju žustro po-vuče kao da je djetetova koža natopljena otrovom.

Bel vrišti kao živina uhvaćena u klopku.Odgrizla bi i vlastitu ruku kad bi joj to pomoglo da pobjegne, pomisli

Jade. Njoj je gore nego meni. Njoj nije cijeli život bio nevolja kao meni.Časnica Magill čeka obješenih usta. – Kako se osjećaš, Jade?Jade načas pomisli da iz nje progovara briga, ali je dovoljan jedan pogled

na njezino lice da se uvjeri u suprotno. Jade ju promatra, raširenih očiju. Osjećam se tako ništavno, pomisli. Ništavno i usamljeno i uplašeno i zbu-njeno. Znam da zazivaju moje ime, ali zašto me toliko mrze? Nismo htje-le. Nismo nikad htjele da se to dogodi.

– Ne baš dobro, ha? – progovara konačno Magill, ne tražeći odgovora. – Nije neki osjećaj, jel’da?

Belin glas, batrganje u hodniku: – Nenenenene! Molim vas! Molim vas! Ne mogu! Hoću mamu! Mamaaaa! Ne mogu! Ne vodite me tamo! Nenenene, neeee!

Jade opet svrne pogled na Magill. Lice joj je poput pokladne maske; crne i crvene crte padaju joj niz lice. Pogled joj je pun mržnje koja dopire s gla-sovima gomile izvana. Jade je kriva. Više se nitko ne mora ponašati kao da ju smatra nevinom.

To je to, to smo mi: ne »osumnjičene«, ne »djeca u pritvoru«. Sad smo »Djevojčice koje su ubile Chloe«. Sad smo sâm Vrag.

Magill pogleda preko ramena da vidi sluša li tko od nadređenih, a on-da tiho prosikće: – Tako ti i treba, govno malo. Da je po mome, vratili bi smrtnu kaznu.

11

PRVO POGLAVLJE

2011.

Martin pogledava na sat. Gotovo je deset. Ona će uskoro na po-sao. Ugasile su se neonke na rollercoasteru u Funnlandu, a umjesto njih planule snažne halogenke kojima rasvijetle park nakon za-tvaranja, koliko da otjeraju zaostale posjetitelje, toliko i da čista-čima osvijetle grbice prožvakanih kauguma, ljepljive barice pro-livenoga soka i mrlje nemarno pokapanog kečapa. Sad je sigurno u svlačionici. Kao i mnogi koji štancaju kartice, pazi da ne zaka-sni na posao, ali se toliko ne brine kad će doista i početi raditi. Bit će da upravo svlači svoju civilnu odjeću i stavlja trenirku i preko nje kombinezon.

Preplavljuje ga poznati osjećaj bijesa zbog toga što ga je samo tako otpilila. Ne javlja se, ne odgovara – samo tupa tišina, dan za danom. Misli li uopće na njega? Suzdržao se već tri sata, ali više ne može. Uzima mrski mobitel u ruke i bira broj. Upisuje poruku: javi se. ne izbjegavaj me. Gleda na ekran kako sporo šalje poruku.

Na ulici se pod prozorom zaustavlja društvo s djevojačke veče-ri. Zna to po kreštavom pjevanju »Going to the Chapel« iz sveg glasa. Uvijek pjevaju to ili »Nice Day for a White Wedding«, sa-mo onaj zborni dio, bez kraja i konca, ili parodiju na Svadbeni marš (Here comes the bride, short fat and wide). Postoje milijuni pjesa-ma, ali se na svim djevojačkim večerima uvijek pijano drže ovog skučenog repertoara.

Alex Marwood

12

Netko na ulici zakriješti, popraćen kokošjim hihotanjem. Jed-na se spotaknula. Martin se odgurne od kreveta i uputi do pro-zora. Razmakne zavjese, tek toliko da proviri. Osam djevojaka u različitim fazama pijanstva. Mlada, s kratkim velom i oznakom »L«*, opružila se po podu, izgubivši nadzor nad 15-centimetar-skim potpeticama i povelikom stražnjicom. Valja se po pločniku u ravnoj minici, sarma joj se prelijeva preko pojasa, a sise preko dekoltea, dok je dvije prijateljice povlače za svjetloputu dežme-kastu ruku. Ostale su se raširile po pločniku, pa upiru prstom i teturaju, vrišteći od smijeha. Jedna u vrućoj minici, s ogromnim prstenastim naušnicama i uskim topićem na vodoravne pruge žica vatru od muškaraca koji zaobilaze posrnulu mladu.

Uskom Topiću je upalilo. Zastaje skupina s momačke večeri – grad je vikendom preplavljen onima koji nemaju dovoljno love ili nemaju putovnicu ili su na uvjetnoj, pa si ne mogu priuštiti blju-vanje sangrije po toplom španjolskom asfaltu – pale joj cigaretu, započinju razgovor. Zapravo, nadvikivanje. Ama baš nitko ispod Martinova prozora ne razgovara tiše od urlanja, bubnjića unište-nih od basova, a osjećaja za druge uništenog od alkohola i eksta-zija i koke, koje je, izgleda, danas jeftinije kupiti od kutije pljugi. A ne moraš ni van po njih.

Mlada se konačno osovi na noge. Šepa, ili se pravi, oslanjajući se na momačko rame. Martin promatra dok joj momak prelazi rukom po minici, tek par centimetara od stražnjice. Mlada hihoće, lupne mu šamar, tek toliko, lamatajući trepavicama da ga ohrabri. Ru-ka se vraća. Nestaju niz ulicu prema kvartu s noćnim klubovima.

Uski Topić zaostaje, oslonjena na izlog dućana, i priča s muš-karcem koji joj je zapalio cigaretu. Prebacuje se s noge na nogu i čini se da i ne primjećuje kako su joj prijateljice zamakle za ugao.

* »L« je oznaka za autoškolu, ali je u Vel. Britaniji često stavljaju na odjeću uoči vjenčanja, kao iskaz neiskustva, op. prev.

Bezbožnice

13

Povlači topić da namjesti pritiješnjene grudi i miče lakirane uvoj-ke s očiju. Smiješi se koketno, povlačeći ga nježno za nadlakticu. Tako to danas ide s parenjem. Više djevojci ne moraš platiti ni pi-će. Samo joj posudi upaljač i tvoja je.

Vrativši zavjesu, Martin odgega nazad u mračnu sobu. Depre-sija mu ulazi kroz svaku poru. Ne razumije on ovaj svijet. Katkad mu se čini da se namjerno zaustavljaju baš tu ispred njegova stana da ga izazovu. Da ga podsjete kako se on ne zabavlja, kako bi ta šljokičasta, plešuća stvorenja pretrčala na drugu stranu ceste kad bi im se pokušao pridružiti. Whitmouth je potpuno razočaranje. Mislio je da će, kad mu mater umre, sam birati svoju sudbinu, da će cijeli svijet biti njegova školjka bisernica, da će mu se život na-pokon dokoturati, ali se umjesto toga zatekao kako promatra tu-đu zabavu, kao da gleda televiziju.

Mislio sam da je ovo raj, pomisli, upalivši golu stropnu žarulju. Kad sam bio klinac. Kad smo tu dolazili iz Bromwicha. Tad je to bilo obiteljski; jeli se kolači i spuštalo niz tobogan na molu koji je bio najviša građevina miljama uokolo. Zato sam se i vratio: zbog dobrih starih vremena, svih onih sjećanja, svih silnih nadanja. A sad se jedva usudim baciti pogled na ulaze u dućane kad prolazim pored njih, da ne ugledam podignuta koljena Linzi-Dawn i spušte-ne Keiferove traperice kako se gibaju naprijed-nazad među njima, a mene tu nema, uvijek nepozvan, uvijek promatrač.

I dalje ne odgovara. Martina obuzima svrbež dok bulji u pra-zan ekran mobitela. Što si ona umišlja?

Bacivši mobitel na krevet, pali televizor, pregledava crnu kro-niku na BBC-ju. K vragu, Jackie. Nemaš se pravo tako odnositi prema meni. Zašto si se pretvarala da si netko drugi, ako si po-stala ista kao i oni?

Još jedan vrisak s ulice. Martin pojača zvuk na najjače. Pod kožu mu se uvlači svrabljiv bijes zbog odbijanja, ne može ga ni

Alex Marwood

14

počešati. Sve što treba napraviti je vratiti mu poruku. Ne da mu se sad van, ali ako mu ne odgovori, morat će. Mater mu je uvijek go-vorila da je u životu najvažnija upornost. A on je uporniji od svih.

15

DRUGO POGLAVLJE

Amber Gordon prazni ormar s izgubljenim stvarima jednom na tjedan. Taj joj je zadatak draži od svih ostalih. Sviđa joj se

ta urednost, zatvaranje otvorenih stavki, makar to značilo odluči-ti da ako se netko nije vratio po svoje unutar devet mjeseci, nikad ni neće. Uživa u znatiželji, opuštenom njuškanju po tuđim živo-tima dok se čudi stvarima – zubalima, dijamantnim naušnicama, dnevnicima – koje su vlasnici ili zaboravili ili im se ne isplati vra-titi po njih. A ponajviše uživa u darivanju. Čistačima Funnlanda nedjeljna je večer najava Badnjaka.

Večeras je ulov sasvim dobar. Među gomilom zaboravljenih ki-šobrana, vrećica s kamenim suvenirima i privjesaka za ključeve s natpisom »Poklon iz Whitmoutha« nalaze se pravi dragulji. Ta-lisman u obliku svjetlucave pozlaćene narukvice, sa srcima i Ku-pidima što se njišu između komadića poludragog kamenja. MP3 plejer, jeftin, možda bez ekrana na dodir, ali radi i nakrcan je glaz-bom. Ogromna vrećica Haribo bombona. Sim-kartica za među-narodne pozive, još neraspakirana i neaktivirana. Amber se otme smiješak kad ju ugleda. Točno zna kome će dobro doći međuna-rodni poziv kući. Hvala ti, neznanče željan zabave, tkogod da bio, pomisli. Ni ne znaš koliko ćeš večeras usrećiti jednog Svetolucijca.

Baci pogled na sat i vidi da već kasni na pauzu. Zaključa or-mar, stavi darove u torbu i požuri preko reflektorima obasjanog dvorišta do kafića.

Moses opet puši. To mu više dođe kao zabava. On zna da ona zna – otkad je svugdje zabranjeno pušenje i najmanji se duhanski

Alex Marwood

16

lahor u zatvorenom ističe kao ruž na kragni. Zna i to da ona zna da je on taj. Pa ipak ju iskušava, izbjegava pravila da vidi što će se dogoditi. Među njima postoji neverbalni pakt. Amber smatra da se za neke stvari treba boriti, a neke su bitke gubljenje vremena – u ovom slučaju radi se o potonjem.

Usto, dobar je radnik. Dok se osoblje kafića ne vrati na posao, njihov će teritorij blistati od čistoće i odisati umjetnim mirisom limuna.

Otvarajući vrata, vidi ga kako skače i baca čik u otvorenu li-menku kole pred sobom. Zatomljuje osmijeh, a on navlači facu povrijeđena pravednika, praveći se istodobno da ju nije primijetio. Amber ga pogleda okrivljujućim pogledom, kao i uvijek, i zavje-renički mu se nasmiješi, kao i uvijek. Život je pun sitnih kompro-misa, a otkad je šefica, ima ih više nego prije.

Amber promakne malo toga što se događa u Funnlandu. Pro-storija je puna ljudi na čije sitne mane gleda kroz prste. Na Jackie Jacobs i na činjenicu da prekine sav posao kad joj zazvoni telefon, ali svima diže moral svojim lascivnim dosjetkama koje joj u me-đuvremenu ispadaju iz usta. Na činjenicu da Blessed Ongom svake večeri prva dođe u kafić i zadnja ode, a s druge strane radi s upo-la truda u odnosu na kolege i prije i poslije zatvaranja zabavnog parka. I naravno na Mosesa, koji ima želudac za sve, pa se u nje-ga može pouzdati da će počistiti i one ostatke iza posjetitelja koji kolegama sa slabijim želucem tjeraju suze na oči.

Prostorija je krcata. Ova im je zajednička pauza ritual koji nit-ko iz noćne smjene nizašto ne propušta; čak ni novaci, čak ni oni kojima je engleski toliko slabašan da se moraju sporazumijeva-ti smješkanjem i znakovima. Zamorno je provoditi noći ribaju-ći tragove tuđe zabave – toga je Amber svjesna. Ako je sjedjeljka i pregršt uštipaka sa sutrašnjim istekom valjanosti dovoljna da se progura kroza sve ovo, ne vidi zašto bi ih gonila bičem. Dokle

Bezbožnice

17

god se posao obavi do svršetka smjene u šest ujutro, ne upliće se u to kako će se njezino osoblje organizirati. Nije da će se Suzanne Oddie ili bilo tko iz uprave pojaviti sa štopericom i notesom, kad se mogu zavući u gustu tkaninu pamučnih egipatskih pokrivača. Upravo je to velika prednost sitnih sati: dokle god se posao obavi, nikoga nije briga tko ga obavlja i kako mu to uspijeva.

Mosesu se lice objesi i oči ispune strepnjom kad Amber skre-ne prema njegovu stolu. Konačno će ga prekoriti, čita mu s lica. Premda se znamo već godinama, to što su me promaknuli čini ga sumnjičavim – zapravo sve njih. Nasmiješi se i primijeti da je još zabrinutiji. Nasmije se na silu, premda ju to malo rastuži. – U redu je, Moses – ohrabruje ga. – Imam nešto za tebe.

Dođe do njegova stola, izvadi bon iz torbe i pruži mu ga. – Noć izgubljenih stvari – objasni. – Imaš na njemu dvadesetak funti. Možda bi htio nazvati baku.

Sumnjičavosti nestane i zamijeni ju duboki osjećaj topline. Mo-sesova se baka iz Castriesa nedavno razboljela; neće još dugo. Am-ber je svjesna da Moses nikad neće smoći dovoljno love da joj ode na pogreb, ali bi mu posljednji poziv mogao makar malo olakšati gubitak. – Hvala ti, Amber – odgovori on, zablistavši bisernom niskom zubi. – Hvala, doista.

– No, no – odgovara Amber, zabacujući kosu. – Nema na če-mu. Nisam se baš potrgala – i produži dalje. I ona i svi drugi znaju da to nije baš tako. Njezin bi prethodnik izgubljene stvari zadr-žao kao nagradu. Ona to nije mogla. Nikad nije toliko zarađiva-la, ali bi se osjećala loše da uskrati ove poklone ljudima koji žive na minimalcu. Pa nisu oni samo njezini zaposlenici, već i susjedi. Prijatelji. Da drži distancu od njih na poslu, začas bi i oni zauze-li distancu od nje na ulici. Narukvicu uruči Julie Kirklees, osa-mnaestogodišnjoj mršavici, za koju često sumnja da sjenilom za oči skriva modricu, i produži prema šanku.

Alex Marwood

18

Natoči si šalicu prekuhanog čaja iz bokala i doda dvije kockice šećera. Baci oko na frižider i poklopljene pladnjeve. Premda baš nema mnogo prednosti u ovom poslu, jedna je svakako gotovo neiscrpna zaliha ostataka brze hrane. Neki od zaposlenika zasi-gurno i ne jedu ništa drugo osim tih starih peciva za hamburge-re, mlakih pečenica, hrenovki u lisnatom i hladnog pomfrita, dok su juha od rajčice iz konzerve i pogačice s jabukama jedino voće i povrće u njihovoj prehrani.

Amber zapravo i nije gladna. Samo želi rastegnuti pauzu do obračuna i jedinog čišćenja koje je zadržala za sebe jer misli da nitko drugi to ne bi dovoljno dobro obavio. Očima preleti preko pladnjeva s velikim, čokoladom posutim pogačicama. Iza nje se javi Blessed glasom prožetim profinjenim afričkim gnušanjem: – Nije mi jasno što ti ljudi misle… I njihovo društvo – ponašaju se kao životinje.

Amber se odluči za sendvič sa šunkom i salatom iz jučerašnje ponude. Bit će malo raskvašen u sredini i s koricom poput kar-tona, ali ukusnih stvari i nema ponaizbor, a slatko joj se ne jede.

– Otkud sad to, Blessed? – upita ju, okrenuvši se prema njiho-vom stolu. Jackie dovrši svoju šalicu s kavom, pa objasni: – Ble-ssed je opet naletjela na drek.

– Ha? – Amber sjedne i stane razmatati sendvič. – Na ringišpilu?Blessed kimne, napravivši grimasu. – Nasred sjedala. Ne shva-

ćam kako im to uspijeva. Hoću reći, za to treba skinuti hlače.Jackie odluta u mislima. – Pitam se čine li to dok se vrte?– Žao mi je, Blessed – odgovori Amber – Možeš li to sama ri-

ješiti? Hoćeš da ti pomognem?– Neću – odgovori Blessed. – Srećom, Moses se već za to po-

brinuo. Svejedno, hvala na ponudi.– Hvala ti, bože, na Mosesu – doda Jackie. Odjednom mobitel

pokraj njezina lakta oživi i počne brzati po stolu.

Bezbožnice

19

– Blagi bože – trzne se Tadeusz, potpuno razbuđen iz svog noć-nog drijemeža. – Za ne vjerovati. U dva i pol ujutro? Koga još zo-vu u dva i pol ujutro? Ženo, ti si nezasitna!

Jackie cokne jezikom. – Da bar – odvrati. Dohvati mobitel i namršti se. – O, jebote.

Amber zagrize u sendvič. Topao, raskvašen, nekako utješan. – Što je?

Jackie gurne telefon prema njoj. Tadeusz joj preko ramena pro-čita poruku na ekranu. Gdje si? Nemas mi to pravo ciniti. nazovi me!

– Netko je uporan – prokomentira.– Prije će biti da je potpuno sjeban u glavu – odvrati Jackie.Tadeusz ju pogleda očima punim povraćenog poštovanja. –

Imaš priljepak?Ona ga oštro pogleda. – Čini li me to poželjnijom, Tad?Tadeusz slegne ramenima. Zahvaljujući svojem vitkom, poma-

lo vučjem izgledu, navikao je da se za njega lako lijepe i teško od-ljepljuju. Blessed izgleda zabrinuto. – Tko je tak čovjek?

– Ma… jedan glupavi seronja. Izašla sam s njim dvaput.I ono drugo…, nemilosrdno pomisli Amber. Ali ne govori, samo

joj gurne mobitel nazad preko stola. Odavna je naučila da ne sudi drugima. Barem ne naglas.

– Valjda ne odgovaraš? – pita Blessed. – Jackie, nemoj.Jackie odmahne glavom. – Ne, više ne odgovaram. Bila sam

dovoljno glupa da mu u početku udovoljavam, ali više ne. Pokva-reni drkadžija. Na drugi sam rendes otišla samo zato jer mi ga je bilo žao, jer mu se prvi put nije mogao dići.

– Jackie! – prekori ju Blessed. Prezire prostačenje. Ali svejedno uvijek sjedne za Jackien stol. – Nemoj. Odgovarati. Budi oprezna. Žene ubijaju, to znaš. Moraš biti oprezna.

– Ma, teško – odgovori Jackie. – Pa nije serijski ubojica. Samo sitni bijedni drkadžija.

Alex Marwood

20

– Ne šali se s time – nastavi Blessed. – U Whitmouthu su već dvije cure stradale ove godine, odmah pored glavne ulice. A ti tog čovjeka uopće ne poznaješ.

– Nisam se sprdala, Blessed. Oprosti.Blessed odmahuje glavom: – I nemoj. Ne razumijem zašto su

ljudi tako ležerni kad se radi o ovakvim stvarima.– Jer nisu odavde – odgovori Tadeusz. – To je sve.– Strašno je da vjeruješ u to – kaže Blessed.– Ali to je istina – veli Tadeusz. – Nitko odavde nije poznavao

te cure, pa nije ni važno.– To ih ne čini manje ljudima – ne da se Blessed.– Istina – doda Jackie – ali nisu naši ljudi. Da su bile naše, sad bi

nas bio strah izaći. Hvala dragom bogu da nisu naše – to ti ja kažem.Blessed tužno odmahuje glavom. – Kako si ti hladna, Jackie.– Samo gledam stvari onakvima kakve jesu. – ispravi ju Jackie.– Koliko to već zapravo traje? – pita Blessed. – S tim čovje-

kom…Jackie uzdahne i odloži mobitel. – Isuse. Predugo. Koliko, Am-

ber? Šest mjeseci?– Nemam pojma – odgovori Amber. – Otkud da ja znam?Mogla bi se zakleti da se Jackie namrštila. – Pa, on je tvoj pri-

jatelj.Ta joj je prva. – Šta kažeš?– Martin. Bagshawe.– Ime joj zvuči poznato, ali ga ne može povezati s facom. Od-

mahne glavom, mršteći se. – Tko?– Vicov rođendan.– Vicov rođendan? Pa to je bilo prije dva mjeseca.– Ahaa.Amber opet odmahne glavom. Malo se toga sjeća s Vicova ro-

đendana. Naročito ne tko je što namjerio.

Bezbožnice

21

– Ja znam. Rekla sam ti – kaže Jackie. – Ne mogu otkvačiti tog ljigavca. Gdje li je samo Vic našao tog luđaka?

Amber se pokuša sjetiti. Subota je navečer, Cross Keys. I nije neki tulum, tek da možeš reći društvu gdje si večeras. Vic je u ele-mentu, ruka mu visi na njezinom ramenu cijelo vrijeme dok pije Jack Daniels i kolu i ne kaže ni riječi dok si ona toči treću čašu bi-jelog. Ugodna, zabavna noć. Tek nekako iz prikrajka mozga vidi Jackie, kako se, kasnije te večeri, omotala oko nekog tipa, koliko se sjeća sitnoga stasa, u anoraku. Anorak za subotnji izlazak. Jackie je valjda gledala kroz dno pivske boce kad se mogla žvaliti s takvim.

– Ne krivi Vica, Jackie. Nije baš da možeš nekomu reći da ode ako si u Cross Keysu, jel’ tako? Radilo se o tipu koji tamo zalazi.

– Krivo – odgovori Jackie. – Rekao je da je Vic…Amber se osmjehne podrugljivo. – I nije ti palo na pamet da

provjeriš s Vicom?– E, da me je netko upozorio…– E, da si pitala, možda bi te netko i upozorio. Ne vjerujem čak

ni da Vic zna kako se zove. Tip je tek jedan od onih birtaških ču-daka kojih se ne možeš otarasiti.

– Eto vidiš – ubaci se Blessed – o tome ti govorim. Moraš biti na oprezu. Ne možeš samo tako pokupiti nekoga u pabu.

Jackie ju prostrijeli pogledom. – Aha. Al’ crkva ti nije za mene, Blessed. Ipak, hvala. Tako to ide. K vragu, i kad sam počela pri-čati s njim, bilo je to iz čistog sažaljenja.

– Ma sva si srce – provali Tadeusz.– No, dobro, ne možemo svi biti pohotni srećkovići kao Am-

ber. Nemamo svi dražesnog Vica da nam grije postelju – odgo-vori Jackie.

– Trebala bi reći policiji – doda Blessed. – Ozbiljno. Ako te čo-vjek gnjavi.

Jackie se nasmije: – Aha, svakako.

Alex Marwood

22

– Ne, stvarno. Ako te to brine, obrati se za pomoć.Amber se svako-toliko začudi da od svih ljudi koje poznaje, naj-

više nepokolebljive vjere u vlast pokazuje žena koja je dvije trećine života provela u Ugandi. Blessed je iz podsaharske Afrike iznikla s takvim moralnim načelima da se drugi mogu sramiti. To ju sje-ti i posljednjeg poklona, pa zavuče ruku u torbu. Nagne se pre-ma Blessed i prozbori ispod glasa dok drugi i dalje razgovaraju: – Ovo sam našla u izgubljenim stvarima – i svečano joj pruži MP3.

– Što je to? – upita Blessed – Sigurno nije nešto što sam ja iz-gubila.

– To ti je MP3 plejer – objasni Amber. – Mislila sam da bi se svidio Benedicku. Sori što nije iPod, al’ isto svira.

– Stvarno? – gleda ju Blessed u nevjerici – Pa to vjerojatno pu-no košta.

Amber se ponovo nađe u situaciji da mora zanijekati svoju ve-likodušnost. Jasno joj je da život ne mazi Blessed, budući da je sa-mohrana majka, i zna da su njezinom sinu mnoge ovakve stvarčice nedostupne, dok ih klinci njegove dobi uzimaju zdravo za gotovo.

– Ne vjerujem. Ne znam. Ali vidi, već ima nešto pjesama u njemu. Bar za početak.

– N-n… – Blessed podigne oči pune suza. – Ne znam što bih ti rekla.

– Onda šuti i uzmi – odgovori Amber.– Zašto ga jednostavno ne zamijeniš? – upita Tadeusz, uzima-

jući u ruku Jackien mobitel i pregledavajući izbornik.– Ma nemoj – veli Jackie. – Kao, imam ja, pa mogu?– Khm – Tadeusz će s razumijevanjem. Ovdje svi razumiju što

znači ne moći si priuštiti. Onaj tko može birati neće noću čistiti tuđe otpatke. Pritisne »odgovori« i počne tipkati.

– Što radiš? – javi se Blessed izbezumljenim glasom. – Tadeu-sz, nemoj!

Bezbožnice

23

Tadeusz nastavi tipkati.– Rekla sam ti, ne odgovaraj. Odgovoriš li, ponadat će se da

su u vezi. Jackie se ne smije obazirati na njega. To je jedini način.– Ma, okej je. – odgovori Tadeusz podigavši pogled i osmjeh-

nuvši se.– Vrati ga nazad, Tadeusz – javi se Jackie.On pritisne tipku »pošalji« i vrati mobitel.– Sranje – kaže Jackie. – Što si učinio?Lupka po tipkama i pregledava sandučić s poslanim porukama.

Otvori posljednju i počne se smijati.– Šta je? Šta piše? – zapitkuje Blessed.– »Vaša poruka nije zaprimljena jer je broj nedostupan«. Genij,

ti si genij.Prekriživši ruke, Tadeusz se povuče od stola, zadovoljan.Mobitel ponovno zabruji. Jackie pročita poruku. »Provjera-

vam«. I počne tipkati.Amber pogleda na sat. Sad će tri. Još je puno posla ostalo do zo-

re. – Ajmo, ljudi – poziva sve i ustaje da im da do znanja da se ne šali. – Vrijeme prolazi. Moramo prionuti ili ćemo ostati cijelu noć.

Svi se pokreću, slijedeći njezin primjer. Pored prozora Moses mota cigaretu da ga svi vide i sprema se zapaliti na zraku. Svi usta-ju. Večeras je u kafiću na dužnosti Tadeusz. On uzme sve šalice i ležerno odšeće do sudopera u kuhinji.

– Tako dakle – doda Jackie. – Nema mira bezbožnima.

ALEX

MAR

WOO

D B

EZBO

ŽNIC

E

Alex Marvood jedna je od najboljih suvremenih britanskih autorica kriminalističkih romana koja je svoj zvjezdani status najavila upravo romanom Bezbožnice. Napisala je i roman Ubojica iz susjedstva kojim uspješno nastavlja svoju spisateljsku karijeru. Roman Bezbožnice s engleskoga preveo je Dado Čakalo.

Jednog ljetnog jutra tri su se djevojčice prvi put srele. Do kraja dana dvije od njih završile su u zatvoru zbog umorstva. Dvadeset godina kasnije istraživanje niza mučnih ubojstava djevojaka novinarku Kirsty Lindsay dovest će do čistačice Amber Gordon.Ovo je prvi susret Kirsty i Amber od onog zlokobnog dana kad su bile djeca, kad se dogodio strašan zločin. Svjesne opasnosti u kojoj se nalaze, s novim identitetom i obiteljima koje žele zaštititi, učinit će sve što je potrebno da sačuvaju svoju mračnu tajnu. No hoće li u tome uspjeti? Ili će im njihove nove obitelji okrenuti leđa, a horde razjarenih susjeda doći pred vrata?

ISBN 978-953-14-1661-0 139,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Ro

ma

n

Tog ljetnog jutra tri su se djevojčice prvi put srele.

Do kraja dana dvije će biti optužene za umorstvo.

A L E X

MARWOODMARWOODBEZBOŽNICEBEZBOŽNICEBEZBOŽNICE

Uživala sam. Čitajući sam razmišljala kako sjajno propituje grijeh iz prošlosti suočen s pogreškama

iz sadašnjosti… I evo, nakon što sam progutala sve stranice, ponizit ću se i otvoreno priznati da bih htjela da sam to ja napisala! Radnja je pametno

zamišljena i brzo se odvija, a sve se zasebne priče poput vodopada slijevaju prema neumitnom kraju.

Elizabeth Haynes, autorica romana U najmračnijem kutu

Najbolji triler još od romana Sestra Rosamund Lupton. Napet, odvažan i zanimljiv.

Lisa Jewell

Istinski potresno i uznemirujuće… neodoljivo.

Val McDermid

Bezbožnice te cijelog zaokupe. Psihologizacija je bogata, a radnja kompleksna i majstorski postavljena. Nisam ih mogla prestati čitati, čak i kad bih osjetila

da me vuku u duboku tamu. Jedva čekam da vidim koji je sljedeći potez Alex Marwood.

Jojo Moyes

Istinski potresno i uznemirujuće. Bezbožnice su neodoljive.

Val McDermid

Psihološki triler koji te uvuče u svoj emocionalni vlak smrti.

Bookseller

Nova, senzacionalna pripovjedačica krimi-priča.Psihološki triler koji nećete zaboraviti.